Tajanstveni poklon

Svanulo je prelijepo jutro. Mali Marko probudio se u svom krevetu i još uvijek usnulo posmatrao
kroz prozor razmišljajući kako će provesti dan. Raspust je. Većina njegovih drugara je otišla na
more ili kod svojih baka i deda. A šta će on raditi? Mogao bi sa svojim starijim bratom ići na
igralište da se igraju lopte ili možda da vozaju bicikle. A mogao bi i sa mamom da ode na sladoled,
ili sa tatom da pravi brod koji mu je obećao. Imao je Marko svašta u planu za taj dan, ali prvo će se
obući i doručkovati.

Kada je završio sa doručkom, Marko je otišao do svog starijeg brata Milana da ga pita šta bi mogli
raditi, čega bi se mogli igrati, ali Milan mu odgovori da nema vremena da se igra s njim, jer mora
nešto da uči, ali Marka više nije ni interesovalo šta kad već ne mogu da se igraju. Nema veze,
pomisli Marko, ići ću sa mamom na sladoled. Dođe do kuhinje, gdje je mama užurbano nešto radila,
pa je upita: „Mama, možemo li na sladoled i u šetnju?“ A mama mu odgovori: „Ah, dragi moj,
nemam vremena sad, moram puno toga obaviti prije nego što krenem na posao. Ići ćemo sutra,
obećavam.“ Već pomalo tužan, Marko odluči da pokuša bar tatu da pita da prave brod, o kojem već
dugo pričaju. Pođe do njegove sobe, ali tata je već nekud otišao. Pomalo razočaran, Marko se vrati
u svoju sobu, ali tada se začu zvono na ulaznim vratima. Ko bi to mogao da bude, pomisli Marko i
brzo se stvori kod vrata iščekujući iznenadnog gosta. Kada je otvorio ulazna vrata, gle čuda, ispred
nije bilo nikoga. Pomalo razočaran, Marko pogleda lijevo, desno ali nikog nije bilo i taman kad je
htio da se vrati u kuću, spusti pogled i ispred vrata ugleda malu upakovanu kutijicu. Hm, pa to je
tajanstveni poklon.
Šta bi to moglo da bude, zapita se Marko. Uze kutijicu i radoznalo je otvori. Očekivao je možda
neku igračku ili slatkiš. Ali u kutijici su bile naočare. Dječije naočare. Sigurno je neko pogriješio i
ostavio ih ispred njegovih vrata. Moraću da pronađem pravog vlasnika i da mu ih vratim, razmišljao
je Marko. Ali kad ih je već imao, stavi ih na nos da vidi kako je to imati naočare. I gle čuda.
Odjednom hodnik ispred njegovih vrata se pretvori u šumu, prelijepu šumu, a stepenice postaše
prelijep vodopad. Marko osjeti kako mu srce poče brže kucati. Šta sad? Krenu naprijed, a ispred
njega protrča mala vjeverica. Marko krenu za njom. Malo dalje opazi i dva zeca kako jure. Sve je
izgledalo tako nestvarno, a opet tako prelijepo: kroz gustu šumu su se probijali sunčevi zraci i sve je
bilo okupano suncem. Čuli su se zvuci ptica, raznih kukaca i životinja. Jureći tako kroz šumu
Marko je susretao razne životinje, koje uopšte nisu obraćale pažnju na njega, kao da ga nije ni bilo.
Sve one životinje o kojima je učio u školi sada je mogao da vidi izbliza. Idući tako kroz šumu,
pored zvukova ptica počeo je da čuje i još neke zvukove koji nisu bili životinjski. Učinilo mu se kao
da čuje smijeh, i to smijeh neke djevojčice. U početku tih, sada je bio sve glasniji. Marko na
trenutak zastade i osluhnu. Kao da je čuo žamor i smijeh djece. Nastavi još malo kroz šumu, a onda
stade iza jednog velikog stabla da osmotri mjesto sa kog su dolazili ti dječiji zvukovi. Tada na
jednom proplanku ugleda nekoliko dječaka i djevojčica kako se ganjaju i smiju. Svi su na licu imali
naočare slične njegovim. Da li da im priđe? Hoće li ih prepasti? Šta da im kaže? O svemu tome je
Marko razmišljao iza tog drveta i skupljao hrabrost da im priđe, kad u jednom momentu primijeti
kako mu se približava jedna plavokosa djevojčica sa rozim naočarima.

„Hajde dođi da se igraš sa nama“, reče ta djevojčica, uhvati Marka za ruku i povuče ga prema
ostaloj djeci. Marko se pomalo stidljivo prepusti djevojčici i dopusti joj da ga dovede do ostale
djece. „Evo nam novog drugara“, ushićeno će plavokosa djevojčica. „On je novi kolač, on sad
ganja“, reče djevojčica. Ona trema koju je Marko imao nestade i istog trenutka on poče da ganja
svoje nove drugare, razdragan i srećan što ima s kim da se igra. Dugo su se tako ganjali i trčali po
proplanku, sve dok se nisu umorili i polijegali na travu. Ležeći tako na travi i uživajući u pogledu na
predivno plavo nebo prošarano bijelim oblacima, Marko upita svoje nove drugare: „Kako ste vi
došli u ovu šumu?“ A oni mu, svi do jednog, ispričaše kako su, isto kao i on, našli ispred svojih
vrata naočare i kad bi ih stavili na nos, odjednom bi se stvorili u ovoj predivnoj šumi. Pričajući tako
svoje priče, Marko zaključi da svako od te djece, baš kao i on, nije imalo s kim da se igra, bili su
sami i tužni, bilo im je dosadno. A od kad imaju naočare, postali su srećniji, ispunjeniji i
zadovoljniji. Stekli su nove drugare. Marka je zanimalo i ko im je donio te naočare. Djeca to nisu
znala. Neki su nagađali da je to možda šumska vila koja zna da ima usamljene djece pa ih je htjela
sve povezati u jednu zajedničku igru. Neki su zamišljali da je to neki dobroćudni patuljak kojem je
žao što ima tužne djece pa ih želi usrećiti. Svako od te djece je u nešto vjerovalo i svako od njih je
imao svoje naočare. „A šta će se desiti kad skinemo naočare?“ – upita Marko. „Onda ćeš se vratiti
na početak, tamo gdje si bio kada si ih stavio“, reče ona plavokosa djevojčica koja ga je povela za
ruku.
Marko se tada sjetio svoje mame. Mora da je prošlo puno vremena od kad je on otišao u ovu
predivnu šumu, pored onog divnog vodopada, pored vjeverice i ostalih životinja i dok se igrao sa
svojim novim drugarima. Mama mora da se jako brine za njega. Rekao je svojim drugarima da bi
on sada ipak pošao kući, kod svoje mame, tate i brata. Naravno, rekoše oni svi. Pa i mi ćemo ići
svojim kućama. Kada se izigramo i kada se poželimo svoje porodice, skinemo svoje tajanstvene
naočare i eto nas kod kuće. A kada opet budemo usamljeni, onda ih opet stavljamo i nalazimo se u
tajanstvenoj šumi da se zajedno igramo. U šumi uvijek neko bude od djece, uvijek ima drugara za
igru. „Pa to je odlično!“, reče Marko. „Eto mene već sutra ponovo da se igramo. A sad moram da
idem. Zdravo, drugari!“ Pozdravi se Marko sa svojim novim drugarima i skinu svoje tajanstvene
naočare.
Istog momenta kada je skinuo naočare, Marko se nađe ispred svojih ulaznih vrata. Sam. Pogleda
lijevo, desno, nikog nije bilo. Marko uđe u kuću i ode u svoju sobu. U zadnju ladicu od svog radnog
stola odloži tajanstvene naočare, sve vrijeme razmišljajući o šumi i svojim novim drugarima. Tada
začu mamin glas: „Marko, ko je zvonio na vratima?“ Marko iznenađeno reče: „Niko, mama, nije
bilo nikoga.“ Kako to da mama nije zabrinuta, razmišljao je Marko. U prolazu Marko uđe u sobu
kod svog brata Milana, a on mu reče: „Marko, molim te, nemoj mi smetati, rekao sam ti da moram
učiti...“ Tada Marko shvati da uopšte nije prošlo puno vremena od kad je on stavio svoje tajanstvene
naočare i otišao u svoju tajanstvenu šumu. Možda je to sve samo sanjao, na trenutak se razočara
Marko, pa brzo odjuri do svog radnog stola i otvori zadnju ladicu. Ali tamo su ipak ležale te lijepe,
tajanstvene naočare, koje će Marka, kad on to poželi, odvesti u njegov svijet igre i novih drugara.