MODUL 8: BOLESTI USNE DUPLJE

1. Upalne bolesti usne duplje: nespecifične upale (aftozni stomatitis i atrofični glositis)

Nespecifične upale

Daleko najčešća nespecifična upala usne šupljine je gingivitis, upala desni, koja se može
nalaziti u više od dvije trećine zdravih odraslih.

Aftozni stomatitis (lat. stomatitis aphthosa) je druga po učestalosti upala usne šupljine, koja se
nalazi u gotovo polovini najčešće mladih odraslih osoba. Pojavljuje se u obliku pojedinačnih ili
brojnih, izrazito bolnih, hiperemičnih vrijedova promjera nekoliko milimetara, prekrivenih
eksudatom, a okruženih crvenilom. Upalni infiltrat u početku je mononuklearan, no kasnije zbog
sekundarne bakterijske infekcije dominiraju neutrofili.

Etiologija je nejasna, a njihovu nastanku često prethode emocionalni stres, endokrine promjene
u trudnoći ili za vrijeme menstruacije, reakcije preosjetljivosti te različiti mikroorganizmi od kojih
je najzapaženiji Streptococcus sanguis. Ipak, uobičajena antistreptokokna terapija nije
uspješna, pa je liječenje uglavnom simptomatsko.

Atrofični glositis, karakteriziran izrazito tamnocrvelom, glatkom sluznicom s atrofiranim

papilama, najčeće se pojavljuje uz pernicioznu anemiju (nedostatak vitamina B12). Ako je
udružen s anemijom zbog nedostatka željeza i disfagiju (otežano gutanje) uzrokovanu
najčešće postojanjem ezofagealnih prstenova, naziva se Plummer-Vinsonov sindrom, na čijoj
se podlozi također često razvija karcinom.

2. Upalne bolesti usne duplje: virusne upale

Virusne upale

Infekcije Herpes simplex virusom usne šupljine najčešće uzrokuje Herpes simplex virus tip 1,
za razliku od tipa 2 koji uglavnom zahvaća genitalni trakt. Češće se pojavljuju kao malobrojni
mjehurići od nekoliko milimetara ispunjeni bistrom tekućinom, koji s vremenom rupturiraju i
stvaraju izuzetno bolne ulceracije okružene crvenim rubom, vrlo slične aftama. Rijetko
se u djece nalaze u obliku difuznog zahvaćanja sluznice

Herpetična upala usnice. Nakon što pukne mjehurić ispunjen tekućinom, na uzdignutoj,
crvenoj i bolnoj koži stvori se žuta krastace usne šupljine, nepčanika, jezika i desni, stvarajući
nakupine mjehurića uz znakove sistemskog zahvaćanja-akutni herpetični gingivostomatitis.

Histološki je u epitelu izražen edem (akantoliza) uz prisutnost eozinofilnih intranuklearnih

virusnih inkluzija. Nakon 3 do 4 tjedna promjene spontano nestaju, no virus u latentnom stanju
može trajno ostati uz regionalne živce i reaktivacijom izazivati ponavljajuće infekcije unsnice
(herpes labialis), ali i drugih dijelova lica.

Virusne bradavice (lat. verruca vulgaris i condyloma acuminatum) uglavnom su uzrokovane

Humanim papilloma virusom (HPV) tipom 6, 11 ili 16. Histološki su te bradavičaste tvorbe
građene od izrazito zadebljanog, oronjelog višeslojnog pločastog epitela s naglašenom
akantoza i papilomatozom. U epitelnim je stanicama izražena koilocitoza, katkad i virusne
inkluzije, a u bazi je izražena obilna mononuklearna upalna infiltracija.

3. Upalne bolesti usne duplje: gljivične upale

Gijivicne upale

Kandidijaza (lat. candidiasis, moniliasis)

Budući da je Candida albicans prisutna kao komensalni organizam u više od polovine
populacije, infekcije se pojavljuju uglavnom kod ljudi koji iz bilo kojeg razloga imaju smanjenu
imunosnu sposobnost (dojenčad, bolesnici s dijabetesom, malignim tumorima ili imu-
nodeficijentnim stanjima).
Makroskopski se očituje u obliku površinske sivobijele naslage koja se lako skida, što dovodi
do ulceracije i krvarenja. Histološki je pseudomembrana građena od nakupina hifa i spora
uloženih u eksudat građen od nekrotičnih epitelnih stanica, fibrina, neutrofila i gnojnih tjelasaca.

4. Upalne bolesti usne duplje: bakterijske upale

Bakterijske upale
Aktinomikoza (lat. actinomycosis) je rijetka infekcija uzrokovana gram-pozitivnom bakterijom
Actinomyces israelii ili Actinomyces bovis. Gnojne nakupine (apscesi) često sadrže
makroskopski karakteristične sumporne granule - žuta zrnca koja predstavljaju kolonije
mikroorganizama. Najčešće se razvije nakon ekstrakcije zuba, a uspješno se liječi penicilinom.

Sifilis (lat. syphilis, lues) može zahvatiti usnu šupljinu u sva 3 stadija. U prvom se stadiju
manifestuje kao ulcus durum na usnicama i jeziku, u drugom stadiju se po sluznici pojavljuju
bjelkasti, mrljasti površinski vrijedovi, a u trećem nepce može biti razoreno granulomskom
upalom (lat. gumma lueticum). Jezik može biti zahvaćen difuznom upalom (sifilitični glositis). U
prirodnom se sifilisu stvaraju ragade i zračasti ožiljci po sluznici, te karakteristično promijenjeni
oblici trajnih zubi (Hutchinsonovi zubi).

Tuberkuloza se u usnoj šupljini nalazi vrlo rijetko, uglavnom sekundarno uz plućnu tuberkulozu.
Najčešće je zahvaćen jezik u obliku dubokih vrijedova u čijem se dnu nalaze epitelioidni
granulomi.

5. Piogeni granulom
Piogeni granulom (lat. granuloma pyogenicum) je izrazito umnoženo granulacijsko tkivo za koje
se pretpostavlja da nastaje kao reakcija na lokalnu traumu uz lokalnu infekciju. Obično je to
nekoliko milimetara velik tamni čvor na čijoj su površini brojne ulceracije prekrivene nekrotičnim
naslagama. Čvor je histološki građen od brojnih, obično proširenih kapilara, sličnih
hemangiomu, a vezivna stroma između njih prožeta je upalnim stanicama .

Klinički se najčešće (75%) dijagnosticira na gingivi djece i mladih odraslih osoba. Histološki
identične lezije nalaze se i u oko 1% trudnica (lat. granuloma gravidarum). Nakon porođaja ovi
se granulomi obično spontano povlače.
Epulis je klinički pojam za izolirane tumorske tvorbe na gingivi. Najčešći je periferni
gigantocelularni granulom (lat. epulis gigantocellularis) koji se smatra reaktivnom proliferacijom
uzrokovanom lokalnom traumom. Nalazi se uglavnom na labijalnoj strani gingive u obliku
polukuglastog izbočenja rijetko većeg od zrna graha. U početku je mekan, plavkasto-crven, a
kasnije postaje tvrd i blijed. Histološki je građen od guste mase fibroblasta te brojnih
multinuklearnih orijaških stanica koje morfološki i funkcionalno odgovaraju osteoklastima. Često
se rubno nalaze novostvorene kostane grede.

Diferencijalnodijagnostički se gigantocelularni epulis mora razgraničiti od centralnog

reparativnog gigantocelularnog granuloma koji se nalazi prvenstveno u čeljusnim kostima, te od
multicentričnog gigantocelularnog tumora u hiperparatireoidizmu, čija je histološka slika gotovo
identična.

6. Premaligna/prekancerozna stanja usne šupljine

Premaligna (prekancerozna) stanja i promjene.

Sistemske bolesti koje zahvaćaju i usnu šupljinu, a u kojima je uočena statistički povećana
učestalost razvoja oralnog karcinoma, nazivaju se premalignim stanjima. Klinički i histološki
evidentne promjene sluznice na predilekcijskim mjestima oralnog karcinoma nazivaju se
premalignim lezijama.

Premaligna stanja:
Oralna submukozna fibroza koja se najčešće viđa u Indijaca, a radi se o umnoženom, čvrstom
avaskulariziranom vezivu sluznice pokrivenom atrofičnim i često displastičnim epitelom.
Sideropenična disfagija (Plummer-Vinsonov sindrom) česta je u skandinavskih žena, što
objašnjava veću učestalost oralnog karcinoma u žena tog područja.

Lichen planus - nježna, ispupčasta mreža bijelih pruga koje se u dugotrajnoj bolesti mogu
pretvoriti u čvrste bijele keratinizirane plakove s lagano povećanom učestalošću razvoja
planocelularnog karcinoma. Ta je promjena relativno česta u našoj populaciji.

Premaligne lezije:
Leukoplakija je klinički pojam za promjenu koja se prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji
definira kao "bijela mrlja ili naslaga koja se ni klinički ni patološki ne može označiti kao neka
druga bolest".
Histološki se radi o hiperkeratozi (povećanoj debljini rožnatih slojeva), a katkad se mogu naći i
različiti stupnjevi displazije (vidi u bolestima grkljana). Učestalost maligne alteracije je relativno
mala, no dugotrajne promjene treba redovito kontrolirati biopsijom.

Eritroplakija označuje crveni, baršunasti plak na sluznici. Mnogo je rjeđa, ali opasnija jer se
histološki gotovo uvijek nađu površinske erozije s displazijom, karcinomom in situ ili već jasnim
invazivnim karcinomom u rubnim dijelovima.

7. Maligni epitelni tumori usne šupljine - planocelularni karcinom

Maligni tumori

Maligni epitelni tumori:

Premda se u usnoj šupljini mogu razviti različiti maligni tumori svih triju zametnih listića, daleko
je najčešći planocelularni karcinom (karcinom pločastih stanica) s udjelom od 95%.

EPIDEMIOLOGIJA:
Planocelularni karcinom usne šupljine predstavlja 2-4% svih malignih tumora. To je ponajprije
bolest starijih muškaraca, u dobi između 50. i 70. godine života, a posljednjih desetak godina
uočena je povećana učestalost u mlađoj životnoj dobi te povećani udio žena. Najčešće se
razvija na donjoj unici (40%), jeziku (20%) i dnu usne šupljine (15%), dok su druge intraoralne
lokalizacije znatno rjeđe zastupljene.

ETIOLOGIJA I PATOGENEZA:
U etiologiji se najvažnijim čimbenicima smatraju pušenje cigareta i alkohol, koji u kombinaciji
mnogostruko povećavaju rizik razvoja tog tumora. U polovici karcinoma Waldeyerova prstena
identificiran je HPV (serotipovi 16 i 18), a ta skupina bolesnika je i mlađe životne dobi. Etiologija
karcinoma usnice je kao i kod karcinoma kože povezana najviše s ultraljubičastim zračenjem.
Važno je napomenuti da se kod bolesnika s oralnim karcinomom znatno češće razvijaju multiple
neoplazme, najčešće u području glave i vrata te dišnog sustava. Ta se pojava pripisuje
takozvanoj "kancerizaciji polja".

PATOLOGIJA:
Makroskopski je početna promjena obično u obliku uzdignutog, čvrstog, sjajnog plaka ili
nepravilnog hrapavog zadebljanja sluznice, a može napredovati egzofitično ili formirati
nepravilan rub okružen izbočenim, čvrstim rubom. Mikroskopski, tumor može pokazivati različite
stupnjeve diferencijacije uz različito prisutno oroznjenje te različite histološke inačice od kojih
neke imaju prognostičko ili terapijsko značenje (npr. verrukozni karcinom).

KLINIČKA SLIKA:
Simptomi oralnog karcinoma su vrlo blagi i nekarakteristični, pa unatoč gotovo idealnoj
mogućnosti ranog otkrivanja, bolest u većine bude dijagnosticirana tek u uznapredovalom
stadiju kad su već zahvaćeni vratni limfni čvorovi. Prognoza ovisi o lokalizaciji i diferenciranosti,
ali prvenstveno o veličini tumora, dubini invazije te zahvaćenosti limfnih čvorova prilikom
postavljanja dijagnoze, koja je i danas prisutna kod trećine bolesnika. Petogodišnje preživljenje
bolesnika bez zahvaćenih limfnih čvorova je 85%, za razliku od 35% kod bolesnika s
regionalnim metastazama.

Ostali maligni tumori:

Približno 1% svih malignih melanoma zahvaća usnu šupljinu, uglavnom desni, a histološki se ne
razlikuju od onih na koži.
Maligni limfomi katkad zahvaćaju usnu šupljinu bilo kao primarna manifestacija ili u sklopu
širenja bolesti iz drugih lokalizacija. Burkittov limfom je originalno opisan kao tumor čeljusti koji
se nalazi u djece ekvatorijalnih dijelova Afrike i povezuje se s infekcijom Epstein-Barr virusom.
Sarkomi su izuzetno rijetko lokalizirani u usnoj šupljini. Kaposijev sarkom može se javiti u
ustima u ranom stadiju AIDS-a u obliku karakterističnih purpurnih ili smeđastocrvenih krvarećih
mukokutanih čvorica.

8. Najčešće ciste čeljusti (odontogene i neodontogene)

Ciste čeljusti:

Na osnovi podrijetla epitela kojim su obložene, dijele se na odontogene i neodontogene ciste,

a na osnovi patogeneze na razvojne i upalne.

Odontogene ciste:
Nastaju proliferacijom ostataka epitelnih zametaka zuba, a pojavljuju se u približno 3% odraslih
osoba.
- Radikularna (periapikalna) cista je daleko najčešća, upalnog je podrijetla i vrlo često nastaje
epitelizacijom periapikalnog granuloma proliferacijom epitelnih ostataka. Nakon ekstrakcije zuba
može nastati rezidualna cista, građena poput radikularne ciste.

- Folikularna cista nastaje umnažanjem caklinskog epitela i uvijek okružuje krunu neizbijenoga
zuba. Od nje se može razviti ameloblastom ili planocelularni karcinom.
Odontogena keratocista najvjerojatnije nastaje od dentalne laminae s izrazitom proliferativnom
aktivnošću pa se prema novoj klasifikaciji svrstava u benigne tumore čeljusti. Često recidivira i
lokalno je agresivna.

Neodontogene ciste:

Nastaju od epitelnih ostataka zaostalih nakon procesa spajanja čeljusti tijekom embriogeneze.
Radi se o inkluzijskim ili fisuralnim cistama na različitim mjestima. Medijalna maksilarna ili
nazopalatinalna cista nastaje od incizivnog kanala i obložena je pločastim ili cilindričnim
epitelom. Globulo-maksilarna cista nastaje između sjekutića i očnjaka i obložena je pločastim
epitelom, a nazoalveolarna (nazolabijalna) cista ne nastaje primarno u kosti nego u sluznici
gornje čeljusti ispod nosnog otvora, a obložena je cilindričnim ili pločastim epitelom.

9. Ameloblastom
Tumori čeljusti:
Premda se u čeljusti mogu razviti brojni tumori podrijetla epitela, veziva, krvnih i limfnih žila,
živaca, periosta, kosti i zubnih zametaka, oni su svi izuzetno rijetki. Najčešće se razvijaju tumori
podrijetla kostanog tkiva, koji se ne razlikuju od ostalih tumora kostiju, te tumori mekih tkiva.
Tumori podrijetla zubnog zametka su karakteristični za ovu lokalizaciju, a najčešći je među
njima ameloblastom.

Ameloblastom:
Premda čini tek 1% svih cista i tumora čeljusti, najčešći je odontogeni tumor. Pojavljuje se
češće u muškaraca u dobi između 20 i 50 godina života, uglavnom u molarnoj regiji mandibule.
Trećina ih nastaje od folikularne ciste u obliku spororastuće, policistične ili solide, lokalno
invazivne tvorbe.

Histološki su građeni od nakupina i otoka ili anastomozirajućih traka epitelnih stanica koje su na
rubovima nakupina cilindrične i palisadno poredane, a u centrima vretenaste i zvjezdolike,
nazvane zvjezdolikim retikulumom. Ameloblastom je benigna novotvorina, no nakon
odstranjenja često recidivira. Postoje i izuzetno rijetki zloćudni oblici (ameloblastični karcinom,
ameloblastični sarkom).

10. Upalne bolesti žlijezda slinovnica (akutna upala)

Upale žlijezda slinovnica (lat. sialoadenitis) najčešća su patološka stanja žlijezda slinovnica,
uglavnom uzrokovana bakterijama ili virusima.

Akutna upala:
Bakterijska upala gotovo je uvijek uzrokovana ascendentnom infekcijom iz usne šupljine pri
reduciranom izlučivanju sline, a najčešći su uzročnici Streptococcus viridans i Staphylococcus
aureus.

PATOLOGIJA:
Tipično se pojavljuje u obliku nagle, bolne otekline jedne ili obje parotide, a iz izvodnih kanalića
može se u usnu šupljinu cijediti gnojna tekućina. Katkad se stvara apsces koji može probiti
kožu. Histološki su izvodni kanalići prošireni, ispunjeni eksudatom koji je građen od nekrotičnih
epitelnih stanica, fibrina, neutrofila i gnojnih tjelešaca.
Okolno vezivo je hiperemično i edematozno, može također biti infiltrirano upalnim stanicama, a
ako se razvije apsces, nalazi se destrukcija dijela žlijezdanog parenhima koja stvara šupljinu
ispunjenu gnojem.

Virusni - epidemija parotitis ili zaušnjaci, mumps (lat. parotitis epidemica) akutna je zarazna
bolest uzrokovana paramyxovirusom. Bolest može zahvatiti i druge organe, ali ima izrazitu
sklonost zahvaćanju parotidnih žlijezda. Najčešća je bolest žlijezda slinovnica, a pogađa
ponajprije djecu školske dobi.
Histološki je vezivo zahvaćene žlijezde prožeto gustim infiltratom limfocita i plazma stanica, a
stanice žlijezda i izvodnih kanalića degenerativno su promijenjene, vakuoliziranih citoplazmi.

Klinički se bolest, nakon inkubacije od 2 do 3 tjedna, manifestira naglim, bolnim, obično

obostranim oticanjem parotide koje traje 7-10 dana, ali je bolesnik zarazan ukupno do 6 tjedana.
Kod odraslih je karakteristično multiorgansko zahvaćanje, prvenstveno gušterača, testisi i
leptomeninge. Pri obostranom orhitisu može doći do atrofije testisa s posljedičnim infertilitetom.

11. Upalne bolesti žlijezda slinovnica (hronična upala)

Kronična upala:
Kronična upala submandibularne žlijezde najčešće je posljedica opstrukcije izvodnog kanalića
kamenčićem. Kronična upala parotide može biti posljedica neizliječene akutne upale kod trajnog
pomanjkanja sline ili može nastati zbog strikture izvodnog kanalića.

Histološki su izvodni kanalići prošireni i umnoženi, a žlijezdani parenhim atrofičan, prožet

umnoženim vezivom te gustim limfocitnim infiltratom oko kanalića i u vezivnoj stromi.
Klinički se pojavljuje u obliku ponavljajućih oteklina zbog retencije sekreta, što dovodi do upalnih
promjena s fibrozom i tumorolike otekline žlijezde. Oko 30% kroničnih sialoadenitisa čini
kronični sklerozirajući sialoadenitis u kojem je izrazito umnoženo čvrsto vezivo, pa se žlijezda
pretvara u evoričastu, tumoroliku masu. Ta bolest najčešće zahvaća submandibularne žlijezde
obostrano i povezana je s poremećajem IgG4 proteina.

Nekrotizirajuća sialometaplazija (lat. sialometaplasia necrotisans) je upalna promjena koja

nastaje nakon akutne ishemije (infarkta slinovnice) najčešće na desnima ili nepcu i spontano
zacjeljuje. Manifestira se u obliku ulkusa ili otekline, a važno ju je razlikovati od karcinoma.
Histološki se radi o neostro ograničenom području nekroze žlijezdanog parenhima slinovnice, u
kojoj su očuvani izvodni kanalići obloženi metaplastičnim višeslojnim pločastim epitelom.

12. Autoimunosne bolesti žlijezda slinovnica- Sjegrenov sindrom

Sjögrenov sindrom

Sjögrenov je sindrom autoimunosna bolest s obilnom limfocitnom infiltracijom egzokrinih

žlijezda, prvenstveno lakrimalnih žlijezda i slinovnica. Karakterizirana je suhoćom usta
(xerostomia sicca), nedostatkom suza (keratoconjunctivitis sicca) te suhoćom sluznice nosa i
ždrijela.

EPIDEMIOLOGIJA
Bolest prvenstveno pogađa žene nakon 50. godine života.

ETIOLOGIJA I PATOGENEZA.
Izolirana prisutnost karakterističnih simptoma smatra se primarnim Sjögrenovim sindromom. U
više od polovine slučajeva ti su simptomi udruženi s drugim autoimunskim poremećajima, prije
svega reumatoidnim artritisom, no ponekad i sistemskim eritematoznim lupusom, sistemskom
sklerozom, polimiozitisom ili primarnom bilijarnom cirozom. Tada se naziva sekundarnim
Sjögrenovim sindromom. Imunološki, u oba oblika bolesti, hiperaktivni B-limfociti produciraju
cirkulirajuća autoantitijela, no njihova se struktura razlikuje.

U bolesnika se tipično nalaze antinuklearna antitijela protiv ribonukleoproteina SS-A i SS-B.

Često se nalazi i reumatoidni faktor (RF) tipičan za reumatoidni artritis. Genetski je primarni
oblik izrazito povezan s HLA-DR3, a sekundarni s HLA-DR4.
Mehanizmi i inicijatori tkivnog oštećenja nisu poznati, iako postoji sve više dokaza da je bolest
multifaktorska, a poremećaj imunoregulacije mogao bi biti posljedica virusne upale.

PATOLOGIJA.
Histološki su povećane žlijezde prožete limfocitima ili u diskretnim fokusima (što je dijagnostički
kriterij), ili difuzno uz redukciju žljezdanog parenhima, a proliferacija stanica izvodnih kanalica
stvara epimioepitelne otocice.

Identificirana histološka slika nalazi se u tzv. limfoepitelijalnoj leziji, trajnom povećanju

slinovnica, koje je u polovici slučajeva povezano sa Sjögrenovim sindromom, a u ostalih
bolesnika nema sialometaplazije ni bilo kakvih dokaza autoimunosne bolesti. Oko 20 %
bolesnika razvije jasan maligni non-Hodgkinov B-stanični limfom, pa se pretpostavlja da je ta
lezija MALT-om niskog stupnja malignosti, slična onoj u abdominalnom dijelu probavnog
sustava.

13. Najčešći benigni tumori žlijezda slinovnica (Pleomorfni adenom, Whartinov tumor)

Benigni tumori

Pleomorfni adenom

EPIDEMIOLOGIJA
Pleomorfni adenom (lat. adenoma pleomorphe; tumor mixtus) daleko je najčešći i čini oko 50%
svih tumora slinovnica. Predilekcijsko mu je mjesto površinski reianj parotide. Pojavljuje se
najčešće oko 50. godine života i nešto češće u žena, u obliku sporo rastuće otekline pomaknute
prema podlozi.

PATOLOGIJA.
Makroskopski je obično lobuliran, mekan, glatki vor prekriven nježnom vezivnom cahurom (sl.
10-15). Na presjeku je solidan, multinodularan, bjelkastosiv sa sluzavim i hrskavičastim
područjima. Tumorsko tkivo često probija cahuru i pruža prstolike izdanke u okolno tkivo, što
nije znak malignosti, ali se smatra razlogom visoke stope recidiva nakon jednostavnog
izluštenja tumora.

Kao što mu samo ime kaže, histološki pokazuje bezbroj različitih slika. Osnovna mu je građa
karakterizirana nakupinama epitelnih stanica raspoređenih u solidna žarišta, trake ili duktolike
strukture ispunjene eozinofilnom masom, uložene u vrlo šaroliku vezivnu stromu, koja je
najčešće miksoidna ili hondroidna. Premda se često naziva tumor mixtus, ne smatra se pravim
mješovitim tumorom, nego je tumor epitelnoga podrijetla, a za stromalne varijacije odgovorne su
mioepitelne stanice koje imaju sposobnost mezenhimalne diferencijacije.

KLINIČKA SLIKA.
Karakteriziran je bezbolnom oteklinom. Biološko mu je ponašanje benigno, ali zbog čestog
probijanja cahure karakterizirano izuzetno velikom sklonosću razvijanja recidiva (25-50%
slučajeva), ako se kirurški ne odstrani cijeli zahvaćeni rezanj.

Warthinov tumor

EPIDEMIOLOGIJA.
Warthinov tumor (lat. cystadenoma lymphomatosum) čini oko 10% tumora slinovnica i gotovo
se isključivo nalazi u parotidi, puno češće u muškaraca u 6. i 7. desetljeću života.

PATOLOGIJA.
Tumor se pojavljuje u obliku mekane, cistine, sporo rastuće mase u donjem polu parotide.
Histološki ga karakteriziraju epitelne stanice i obilno normalno limfatino tkivo. Građen je od
brojnih supljina s resicastim izdancima obloženim dvo-slojnim epitelom. Stroma je prožeta
limfatičnim tkivom s normalnim limfnim folikulima i centrima klijanja.

14. Maligni epitelni tumori žlijezda slinovnica

Maligni tumori

Maligni epitelnih tumori

Mukoepidermoidni karcinom

EPIDEMIOLOGIJA.
Mukoepidermoidni karcinom (lat. carcinoma mucoepidermoides) je najčešći maligni tumor
slinovnica. Može se razviti u bilo kojoj životnoj dobi, no najčešće u 5. desetljeću života. Iako
rastu sporo i bezbolno, svi imaju maligni potencijal, no stopa preživljavanja ovisi o stupnju
diferenciranosti.

PATOLOGIJA.
Histološki su građeni od dva osnovna tipa stanica: mucinoznih i epidermoidnih, koje su prisutne
u različitim omjerima. Dobro diferencirani karcinomi s niskim stupnjem malignosti sadržavaju
brojne mukoze stanice koje oblažu cistične prostore, a oko njih su pločaste stanice. Karcinomi
visokog stupnja malignosti, naprotiv, uglavnom su građeni od solidnih nakupina pločastih
epitelnih stanica s vrlo malo mucinoznih i malo cističnih prostora, a češće su i mitotički aktivni, s
nekrozom i perineuralnom invazijom.
KLINIČKA SLIKA.
Simptomi ovise o lokaciji tumora i brzini rasta, koja je određena stupnjem diferenciranosti ovoga
karcinoma. Dobro diferencirani karcinomi su često cistični i rastu sporo. Kirurški ih je moguće
odstraniti u cijelosti, s desetogodišnjim preživljenjem bolesnika od 90%. Karcinomi visokog
stupnja malignosti rastu brže i infiltriraju okolno tkivo tako da ih je često nemoguće odstraniti u
cijelosti. Operirani bolesnici prežive 10 godina samo u 25% slučajeva.

Adenoid-cistični karcinom

EPIDEMIOLOGIJA.
Adenoid-cistični karcinom (lat. carcinoma adenoides cysticum), koji se najčešće pogrešno
naziva cilindromom, mora se razlikovati od benignog cilindroma koznih adneksa. U velikim
slinovnicama čini 5%, a u malim 15-20% svih tumora.

PATOLOGIJA.
Obično se pojavljuje u starijoj životnoj dobi kao sporo rastuća, bezbolna masa. Makroskopski je
obično srednje čvrst s izraženom invazijom okolnih struktura. Histološki je građen od duktalnih
kubičnih epitelnih stanica koje stvaraju tipičnu kribriformnu (rešetkastu) sliku s različito širokim
cističkim prostorima ispunjenim bazofilnim, PAS-pozitivnim materijalom. Stroma je obično
oskudna, fibrozna. Katkad je tumor građen uglavnom od solidnih nakupina i traka bazaloidnih
stanica, pa ga je teško razlikovati od bazocelularnog adenoma. Dijagnostički važna
karakteristika mu je perineuralna invazija. Biološko mu je ponašanje obilježeno kasnim
hematogenim širenjem u 50% slučajeva, s metastazama u pluća, kosti, jetru i mozak.

Acinocelularni karcinom izuzetno je rijedak i pojavljuje se gotovo isključivo u parotidi u starijoj

životnoj dobi. Stupanj malignosti mu je prilično nizak. Karcinom u pleomorfnom adenomu
prvenstveno se pojavljuje u velikim, dugo rastućim, prethodno netretiranim tumorima, koji
odjednom počnu naglo rasti. Histološki se mogu naći različiti tipovi karcinoma s mješovitim
ostatcima prethodno benignog tumora. Prognoza je loša s petogodišnjim preživljenjem manjim
od 25%.

Maligni neepitelni tumori

Mezenhimalni tumori slinovnica su vrlo rijetki, a histološki se ne razlikuju od istih tumora bilo
koje druge lokalizacije. Slinovnice mogu biti primarno ili sekundarno zahvaćene malignim
limfomima. Metastaze su u slinovnicama izuzetno rijetke, uglavnom se radi o planocelularnom
karcinomu ili melanomu usne šupljine, a opisano je i nekoliko slučajeva metastaze karcinoma
bubrega u parotidu.