Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

MILJENKO JERGOVIĆ

Nezemaljski
izraz
njegovih
ruku

2
Knjige.Club Books

PRVI DIO

Atentat

3
 Knjige.Club Books

Jedna povijest tuberkuloze:

mladi pjesnik i slučajni car

V ečer, prošlo je deset sati, kada je u Obijaju, na vrata Principovih, zalupao

žandar, njihov rođak, i naložio im da se odmah jave ispostavi u Grahovo,
jer je „Gavro ubio Verdinanda“. Grahovo je jedno od zaturenijih mjesta u
Bosni, na samoj granici otomanske Turske i mletačke Dalmacije, tako da je
trebalo punih deset sati, pa da vijest o strašnome događaju u Sarajevu stigne
do roditelja. Odavno su već bili obaviješteni London i Pariz, sarajevski
pucnjevi odjeknuli su sve do Amerike, sastajali su se vojni štabovi, brujali su
telegrafi i već se po salonima i dvorovima zapadnoga i istočnoga svijeta
ozbiljno raspravljalo o tome tko je atentator i što su njegovi motivi, kada je
žandar iza sna nadigao Mariju zvanu Nana i Petra, da im govori što je učinio
Gavrilo. Što su tad pomislili, jesu li se uplašili, ili su bili ponosni - kao što je
pretpostavljeno u dugo uzdizanom mitu o vidovdanskim herojima i njihovu
mučeništvu - nećemo nikada saznati.
Nana je rodila devetero djece, pet sinova i četiri kćeri. Šestero su
pomorile dječje bolesti. Živjeli su u staroj zadružnoj kući, u kojoj su nekada
živjeli svi Principovi, a onda se oko 1878. zadruga raspala, pa se svaka
porodica odvojila da živi sama za sebe. Kuća je bila kamena, ali je krov bio od
drveta. Vrata su, po bosansku, bila tako niska da se gost morao pokloniti pri
ulasku. Ovako je opisuje jedan onodobni pisac: „stupamo u ‘kuću’, mračnu,
neosvetljenu, bez patosa i prozora; mesto patosa je nabijena zemlja, prava
zemlja. Levo od ulaza je kamena stolica za ‘breme’ i druga drvena za lonac, a
iznad njih obešena sinija, kante i police za suđe; na suprotnoj strani od ulaza,
tri drvena sanduka, naćve, sito, slanik, i opet polica. Na desnoj strani, sasvim
na kraju, ulaz je u sobu, mračnu malu odaju, u kojoj se nalazi jedan stari
‘šporet’ i krevet, jedno veliko korito za pranje rublja... Uvrh ‘kuće’ je starinsko
četverougaono ognjište, sa svojim starim i poznatim simboličnim
crnim dekorom - verigama.“
Gavrilo se rodio 13. srpnja 1894. po julijanskom kalendaru, izrazito sitan
i slabašan, tako da majka i nije vjerovala da će preživjeti. Bio je i za to doba
godine vruć dan, ona je od jutra plastila sijeno, a kada se vratila kući, oprala
je rublje i spremala se da pomuze kravu. Tad ju je žestoko zaboljelo, jedva je
ušla u kuću, dohvatila se rukom za zid, i iz nje je, odmah pokraj ognjišta ispalo
djetešce. Palo je na pod i zavrištalo. Nanina svekrva poradila je sve što treba,
i odmah su poslali po protu Iliju Bilbiju, da uredi se oko znamenja, da

4
 Knjige.Club Books

novorođenče ne pođe bezimeno pod zemlju. Majka ga je htjela nazvati Špiro,

po svome pokojnom bratu, ali pop nije dao, nego je odredio da se dječak
nazove Gavrilom, pošto je Pravoslavna crkva 13. jula slavila svetog
arhanđela Gavrila. Pošto je preživjelo, dijete je deset dana kasnije i kršteno,
ali je pop Miloš Bilbija, koji je zamjenjivao tom prilikom odsutnoga popa Iliju,
načinio grešku, pa je kao datum rođenja upisao 13. juna, umjesto 13. jula. Je
li mu se dogodila omaška zbog sličnosti u nazivima ova dva mjeseca, ili je
imao svoj razlog da namjerno pogriješi, tek krivi je datum mogao Gavrilu
Principu donijeti smrtnu presudu, umjesto dugogodišnje robije, jer bi, po
austrougarskim zakonima, bio punoljetan u trenutku izvršenja zlodjela.
Vojvodi Franji Ferdinandu, najstarijem sinu careva brata Karla Ludviga,
nije u času rođenja bilo određeno da naslijedi strica na carskome i
kraljevskom prijestolju. Samim tim, njegovo rođenje 18. prosinca 1863. nije
predstavljalo veliki događaj za brojnu i razgranam porodicu Habsburga.
Njegova majka se, kao i Gavrilova, zvala Marija, Marija Anuncijata, i bila je od
roda burbonskog, kćerka sicilijanskoga kralja Ferdinanda II, kojega su
njegovi podanici zvali Bomba, jer je svojedobno naredio bombardiranje
pobunjenih gradova u vlastitome kraljevstvu. U novorođenome vojvodi
potekla je krv 112 aristokratskih porodica, najviše njemačkih, pa poljskih,
francuskih i talijanskih, a našao se u srodstvu i s mnogim europskim
dinastijama. Očekivalo ga je sretno i vrlo ceremonijalno djetinjstvo, dobro
obrazovanje po najvišim vojnim školama (takav je bio običaj da prinčevi
pohađaju vojne akademije) i život u tihoj i mirnoj zavjetrini dvora. Tako je to
trebalo biti da se i Franjo Ferdinand i Gavrilo Princip nisu rodili u vrijeme
kada su širom Europe i svijeta bile u modi revolucije i atentati.
Njegov stric, Franjo Josip I, koji je vladao zemljom od 1848. sve do 1916,
izgubio je četvoricu direktnih nasljednika, od kojih će trojica umrijeti
nasilnom smrću. Prije nego što mu se rodio sin, prvi po liniji nasljeđivanja bio
je njegov mlađi brat Ferdinand Maksimilijan Josip. Gubitnik i avanturist,
nevelike pameti i golemih ambicija, skončao je kao car Meksika. Stariji i
mudriji brat molio ga je da ne ide tamo, ali uzalud. Maksimilijan se odrekao
svih prava koja je imao kao član austrijske kraljevske porodice, i pao kao
žrtva revolucije što ju je poveo slavni Benito Juarez. Napoleon mu je
savjetovao da bježi, i mogao je pobjeći, ali bio je bez mjere vlastohlepan, tako
da se našao pred revolucionarnim vojnim sudom, koji ga je osudio na smrt.
Strijeljanje, usprkos prosvjedima i intervencijama Vatikana, 18. lipnja 1867.
Sin Franje Josipa Rudolf postao je prijestolonasljednik na dan svoga
rođenja, 1850. godine, i tu će titulu nositi sve do 30. siječnja 1889. i opjevanog
samoubojstva u lovačkoj kolibi u Mayerlingu. Nakon njega, prijestolje je bilo
obećano mlađemu carevu bratu, ocu Franje Ferdinanda, nadvojvodi Karlu
Ludvigu. Taj je, pak, bio vjerski fanatik, sasvim nepogodan za monarha i
veliku politiku. U proljeće 1896. tako je otputovao u Svetu Zemlju, hodočastio
5
 Knjige.Club Books

je Jeruzalem, i napio se vode iz rijeke Jordana. Pratnja ga je upozorila da to

ne čini, jer je to mutno potoče što se Jordanom zove zagađeno fekalijama, ali
on se u ognjici vjere nije dao pameti, pa je 17. svibnja umro od tifusa.
Tada je, prije navršene trideset i tri, Franjo Ferdinand postao
prijestolonasljednik. Bilo mu je suđeno da bude onaj treći nasljednik staroga
cara i kralja, koji će umrijeti nasilnom smrću.
Ali do toga je još bilo vremena, a možda i načina da ga sretni slučaj spasi
i oslobodi od sudbine. Mati mu je umrla rano, imao je sedam godina, te je
rastao uz strogog, fanatičnog i ograničenog oca, koji se, srećom, ponovo
oženio za donu Mariju Teresu da Braganca, kćerku portugalskog kralja. Ona
je vrlo pažljivo i obzirno postupala s djecom svoga muža, pružajući im
emocionalnu podršku, ali i duhovnu širinu kakva je bila rijetka na
habsburškome dvoru, a pogotovo u blizini nadvojvode Karla Ludviga. Sve
dobro što će vidjeti od života i od obitelji, Franjo Ferdinand je doživio uz
maćehu. Ona mu je, važno je i to znati, bila jedino uzdanje kada se, na užas
staroga cara i cjelokupnog dvora, odlučio vjenčati s groficom Sofijom Chotek,
Čehinjom, pripadnicom deklasiranoga i osiromašenog nižeg plemstva, za
koju su dvorski pravnici ustanovili da nije zakonski eligibilna da stupi u brak
s pripadnikom kuće Habsburgovaca. Dobra Marija Terezija, maćeha
Ferdinandova, tajno je odlazila u Prag po Sofiju, klečala je pred carom
Franjom Josipom, moleći ga da dopusti vjenčanje, i na kraju je u
svojoj privatnoj kapeli organizirala tihu svadbu svoga posinka. Ako je Franjo
Ferdinand bio dobar čovjek, što nije na nama da sudimo, onda se ugledao u
svoju maćehu, galantnu i požrtvovnu damu, koja je nadživjela ne samo
habsburšku nego i sljedeću epohu. Umrla je u Beču, pred kraj
Drugoga svjetskog rata, 12. veljače 1944, nadživjevši muža, nadvojvodu
Karla Ludviga, za skoro pola stoljeća.
Gavrilov otac Petar bio je vrlo pobožan kao i nadvojvoda Karl Ludvig, i po
tome se isticao među drugim grahovskim seljacima. Iako je teško radio kao
kmet na zemlji bega Sijerčića, Petar Princip postio je svaki zapovjeđeni
pravoslavni post, pribivao je svakoj liturgiji, i živio skromno i skrušeno,
onako kako mu je određivala njegova vjera, bez prevelikih želja i bez gorčine
koja bi ga vodila pobuni. Nije pio ni psovao, a u slobodnom je vremenu sadio
drveće pokraj puta od Obljaja prema Grahovu, maštajući da tako stvori aleju.
Radio je kao poštar, i bio je vrlo savjestan u poslu, ali ljudi ga nisu pretjerano
voljeli. Tjerali su s njim šegu, kao što to seljaci često čine s bogomoljcima.
Majka Nana bila je, nasuprot mužu, posve areligiozna. Vjera je za nju bila
stvar tradicije i kalendarskih ceremonijala. Bila je, kažu, lijepa stasa, snage
kao u dvije-tri žene, vedra i rječita. Dobro je i rado pjevala, i bila je po
pjesmi poznata u cijelome grahovskom kraju. Fizički, Gavrilo je bio na oca,
malen i sitan, skoro neugledan, ali je iznutra bio sav na majku. Doktoru

6
 Knjige.Club Books

Martinu Pappenheimu, psihijatru i vojnome liječniku, Princip se 1916.

nekoliko puta ispovijedao u terezinskoj tamnici, i tad mu je, sav
izmrcvaren, već s druge strane života i smrti, rekao da „čak ni kao dete nije
bio naročito religiozan“. Volio je čitati, to mu, piše Pappenheim, najviše
nedostaje u zatvoru, svake je noći sanjao, a snovi su mu bili bujni i živi.
Umjetnost, najprije poezija, i politička opredijeljenost, uvijek fanatična,
nadomještale su Gavrilu vjeru. Od rana je bio nepomireni idealist, sa
snažnom crtom autorefleksije. Mijenjao se, spoznajući svijet.
Petar Princip nije htio da mu sin ostane na zemlji kao kmet, nego ga je
naumio slati u oficirsku školu u Sarajevo. Godina je bila 1907, kada su otac i
sin išli na konjima tri duga augustovska dana od Grahova do Bugojna, gdje je
bila prva željeznička stanica. U Hadžićima, pri kapijama velikoga grada,
čekao ih je Jovo, Gavrilov stariji brat, da ih vodi u Sarajevo. Tamo su, tražeći
prenoćište, zašli u neku čaršijsku mehanu, a Gavrilo je, vidjevši nošnju u
mehandžije i nekih drugih ljudi, povikao: „Ja tu neću noćiti. To su Turci!“ Bio
je to važan događaj, važna anegdota, čak i ako nije istinita, nego je dio mita o
Principu. Tog trenutka započinje dječakova transformacija, od epskih
narodnih pjesama o Kraljeviću Marku i bojevima protiv Turaka do
Kropotkina, anarhizma i kolektivnih snova o jugoslavenskom ujedinjenju. Od
prostodušnog i bistrog seljačkog djeteta do atentatora i tiranoubojice.
Ni Petar Princip ni njegov stariji sin Jovan nisu bili zainteresirani za
politiku, niti su bili protivni austrijskoj upravi u Bosni. Ali trgovac Jovo Pešut
jest. Njemu su svratili kao porodičnom znancu, da za Gavrila kupe rublje.
Pešut se zgrozio čim je čuo da su ga namjerili dati za oficira („Zar dijete da
daš u zavod u komu će se odroditi, u kom će postati dušmanin svom rođenom
narodu?...“), nego ih je nagovorio da ga upišu u trgovačku školu, obećavši im
oko toga svu pomoć. Tako Gavrilo Princip nije postao austrijski oficir, samo
zahvaljujući slučajnom susretu na Baščaršiji. Niz fatalnih slučajnosti nastavit
će se kada brat Jovo za dječaka pronađe sobu baš kod udovice Stoje Ilić,
majke učitelja Danila Ilića, kojeg se najčešće spominje kao glavnog
organizatora Sarajevskog atentata.
U prvi mah, Gavrilo se nije snašao u Sarajevu. Teško je podnosio verbalno
zabadanje i zajedljivost, te vječne i polazne stavke sarajevskog mentaliteta,
iz kojih se rađa ona naširoko znana i omiljena sarajevska duhovitost.
Ozbiljan i naivan kao svako seljače, našao se u tom stroju za mljevenje ljudi,
koji će mu, u prvi mah, skršiti dušu, poniziti ga, udariti mu na
samopouzdanje... Rugali su se njegovu sitnom rastu, i prozvali ga - Gavrica.
To ga je ljutilo i izbezumljivalo, bio bi spreman i da se potuče, na što bi još
jednom bivao ismijan. Osim toga, brzo je shvatio da ne želi biti trgovac.
Trgovci su zelenaši, ceh vrijedan prijezira, pogotovo u Sarajevu, u toj
nepreglednoj sarajevskoj čaršiji, gdje se stalno nešto kupuje i prodaje, i gdje
prodavači stalno pokušavaju prevariti kupce, ili ih nagovoriti, potkupiti,
7
 Knjige.Club Books

omađijati nekom svojom doskočicom, šalom, anegdotom. Gavrilo je, kao i

većina seljačke djece, osjećao prezir prema čaršiji, prezir koji će, uostalom,
postati jednom od važnijih i frekventnijih tema bosanske književnosti, od
Svetozara Ćorovića preko Ive Andrića do Novaka Sirnica... I tako će se u
njemu roditi želja da se iz trgovačke škole prepiše u gimnaziju.
To neće lako ići, ali će mu brat Jovo pomoći da nađe učitelja, studenta
medicine Marka Maglova, da ga poučava pred ispite za upis u gimnaziju. Osim
što će se pokazati kao vrlo dobar učitelj, Maglov će silno utjecati na Gavrila,
jer će ga, osim gimnazijskim znanjima, poučiti koječemu drugom što će
obljajskoga dječaka pretvoriti u žestokog i buntovnog mladića, protivnog
svemu što je oko njega zatucano i zaostalo.
U kolovozu 1910. Gavrilo putuje u Tuzlu, gdje polaže sve gimnazijske
ispite i upisuje se u četvrti razred gimnazije. Tamo više ne dolazi kao
grahovski seljačić, nego kao netko iz velikog grada, iz Sarajeva. Uči bilijar po
tuzlanskim krčmama, i vrlo brzo postaje odličan igrač karambola. Ta igra bit
će prva njegova velika životna strast, u kojoj će iskazati svu silinu svog
karaktera. Najednom, usred igre bilijara, ništa drugo više nije bilo važno, ni
škola, ni svijet, ni život. U to vrijeme počinje čitati baš sve što mu dođe u
ruke: Alexandre Dumas, Walter Scott, Sherlock Holmes, pripovijesti o
detektivima Natu Pinkertonu i Nicku Carteru... Većina toga, a zapravo i sve
nabrojeno, smatralo se u ona doba šund-literaturom, uz koju se može
zaslužiti samo šup-karta iz gimnazije, ali u Principovu i ne samo Principovu
slučaju, preko tih i takvih knjiga bosanska je omladina u ta rana doba
modernizacije društva stjecala rane pojmove o društvenim uzorima, ali i o
središtima svijeta u kojemu žive i u kojemu su se, zajedno sa svojom zemljom
Bosnom, najednom našli.
Gavrilo Princip pripadao je prvome južnoslavenskom naraštaju koji će se
formirati na uzorima američke popularne kulture. Između bilijara i
detektivskih romana rađao se tako svijet koji je već bio tako daleko od onoga
junačnog djeteta, obuzetog deseteračkom epikom, koje nije htjelo zanoćiti s
Turcima.
Naravno, gimnazijalcima je bilo zabranjeno da zalaze u kafane i igraju
bilijar, kao što im je bilo zabranjeno i čitanje šund-romana. Nasuprot
američkoj, bila je bečka škola, a uz nju i poželjna narodna tradicija. I, naravno,
ispovijedanje vjere u jednoga Boga - u skladu s nekim od četiri ravnopravna
bosanska vjerozakona - bilo je ne samo poželjno, nego i zapovjeđeno. Ideja o
višenacionalnoj, multikonfesijskoj državi, i o ravnopravnosti svih ljudi pred
zakonom Bosnu je kao neko čudo došla s Austrijom, i nalegla na duboko
ukorijenjenu, tradicijskim predrasudama ispunjenu mržnju. Ali i ta je ideja
zavisila isključivo o Bogu, to jest o odnosu pojedinca prema Njemu i prema
institucijama koje Njega na zemlji zastupaju. Za nevjernika ili za ateista,

8
 Knjige.Club Books

Austro-Ugarska nije mogla postojati kao država s jednom konstitutivnom

idejom. Pogotovo ako bi ta ideja trebala biti ideja različitosti.
Gavrilo se odmah sukobio s učiteljima vjeronauka.
Uhvatili su ga kako jede ćevapčiće u vrijeme uskršnjeg posta, i to
neposredno prije nego što se trebalo pričestiti. Taj ga je krajnje sablažnjivi
slučaj, koji se pretvorio u javni Skandal kojim je vjeroučitelj plašio druge
đake, uz činjenicu da je imao obilje neopravdanih izostanaka s nastave,
trebao koštati isključenja iz gimnazije, ali je on upravo tada zatražio
premještaj u sarajevsku Veliku gimnaziju. Umjesto da ga odbiju i potjeraju na
ulicu, tuzlanski su profesori, možda iz zlobe prema kolegama iz glavnog
grada i bogatije škole, možda iz sažaljenja i vjere da će se Gavrilo popraviti,
lako prihvatili njegovu molbu, tako da je već drugo polugodište četvrtog
razreda pohađao u Sarajevu. Tada počinje pisati pjesme, poezija ga sasvim
obuzima, i spremno prihvaća ideju da će pjesništvo biti njegova sudbina.
Franjo Ferdinand nije, naravno, pohodio redovne škole. Poučavali su ga
povijesti i slavi roda iz kojega je potekao, vjeronauku i katekizmu Svete
rimske katoličke crkve, i svemu drugom što uz to ide. Njegovi učitelji bili su
ugledni biskupi, dvorski historičari, budući premijeri, a nastava bi trajala po
cijeli dan. „Rezultat takvog školovanja bilo je to da smo bili prisiljavani da
učimo sve, a da na kraju nismo znali ništa temeljno.“ U četrnaestoj godini
proizveden je u čin konjaničkog poručnika, nakon čega slijedi njegovo vojno
školovanje i napredovanje u vojničkoj hijerarhiji. Odrana se dopisuje s
bratićem, pet godina starijim prijestolonasljednikom Rudolfom. Jedan
drugom pisali su o lovu, jahanju i dvorskim zabavama. Sačuvana su,
većinom, samo Rudolfova pisma, iz kojih se vidi da je stariji rođak nastojao
utjecati na mlađeg, nagovarajući ga na slobodniji život i otpor dvorskim
pravilima. Iako će se dopisivati sve do Rudolfova samoubojstva u Mayerlingu,
o politici baš nikada neće biti riječi, a ugluho će proći i Rudolfovi pokušaji da
se razgovara o umjetnosti i književnosti.
On je bio darovit i obrazovan čovjek, vrlo zainteresiran za književnost,
slobodouman s osjećajem za duh vremena i kojekakve intelektualne mode,
prema čemu mlađi bratić nije pokazao gotovo nikakvog interesa. Međutim,
Rudolfova pozivanja na slobodu i na otpor sigurno su našla odjeka u Franji
Ferdinandu, kada je proveo svoju najveću i jedinu životnu pobunu, kada je
oženio Sofiju Chotek, pristajući na krajnje ponižavajuće uvjete što mu ih je
odredio stric. Što se tiče umjetnosti, književnosti, glazbe i poezije, o tome
Franjo Ferdinand nije znao gotovo ništa, ili je znao koliko i svaki bečki
malograđanin njegova doba. A takav mu je bio i ukus, izrazito malograđanski,
i zabrinjavajuće degradiran u odnosu na prethodno prihvaćena mjerila na
bečkome dvoru.

9
 Knjige.Club Books

Moglo bi se reći kako su baš u tome, u doživljajima umjetnosti,

književnosti i poezije, ali i u doživljaju vlastite erotske strane, u doživljaju
tjelesne ljubavi, Gavrilo Princip i Franjo Ferdinand bili najudaljeniji. Kao
antipodi čije sudbine, osjećaji i nazori određuju krajnje tačke cijele
epohe. Prvi je bio neostvareni pjesnik, izraziti književni i svjetonazorski
modernist, koji se oduševljavao i inspirirao čitajući proklete srpske i
hrvatske pjesnike, Vladislava Petkovića Disa, Simu Pandurevića, Vladimira
Vidrića, ali se, što iz pjesničkih, što iz aktivističkih razloga, pred samim
sobom zakleo na celibat, određujući ga i svojim drugovima kao važno
revolucionarno načelo. Ako bi se zagledao u neku djevojku, a bilo je takvih
slučajeva, omilila mu je tako Čabrinovićeva sestra Jovanka, zagledao bi se na
daljinu, nedodirljivo, isposnički i neizgovorljivo... Drugi se, pak, bio spreman
odreći svega, pa i vlastitoga muškog i prinčevskog dostojanstva, zbog ljubavi
jedne nedovoljno ugledne žene. Franji Ferdinandu dopuštena je ženidba
Sofije Chotek, tek kada je i starome caru postalo jasno da će se njegov
nasljednik prije odreći prijestola nego voljene žene. A dinastička loza je
otanjila, iza nadvojvode skoro da više i nije bilo Habsburga koji bi se mogao
zamisliti na tronu, ili što je važnije, kojega bi na tronu mogli zamisliti dvorski
tehnokrati. Na kraju, Franjo Ferdinand i Sofija vjenčali su se pod uvjetima
koji su po nju bili krajnje ponižavajući, jer je ona, prema ugovoru, bila zadnja
uglednica na dvoru, hijerarhijski niže postavljana i od najmlađe vojvotkinje.
Bio je to morganatski brak, u kojemu je on bio predodređen za monarha, dok
je ona bila samo njegova žena, lišena svih formalnih počasti. Mogla je tako
biti i nadvojvodina sluškinja, i njegova životna ljubav. Kao da se umornoga i
starog Franje Josipa i nije ticalo što je Sofija od to dvoje. Nije ju želio upoznati,
ni vidjeti je u svojoj blizini. Takav je bio njegov dogovor s nećakom: ta žena
bit će uvijek daleko od svakoga carskog i kraljevskog ceremonijala, dok god
stari vladar bude živ. Franjo Ferdinand je to prihvatio, ali mu je bilo na umu,
nije to previše ni skrivao, da će jednoga dana, kada zasjedne na tron, mijenjati
Sofijin status.
Njegov odlazak u Sarajevo i u Bosnu, na velike lipanjske vojne manevre
1914, bio je najizravnije povezan s grofičinim statusom na bečkome dvoru.
Premda je najprije bilo predviđeno da se ona ne pojavljuje uz nadvojvodu u
službenim i državničkim prilikama, on je uporno i tvrdoglavo ustrajavao na
promjeni njezina statusa, ali i na tome da dvorska pravila - kako ga je davno
obodrio nadvojvoda Rudolf - ne mogu zadirati u njegovu privatnost i
ograničavati je. U Sarajevo je putovao demonstrirajući neposlušnost, i
suprotstavljajući svoje privatne razloge razlozima Monarhije. Bio je to važan
i dramatičan trenutak u njegovim pripremama za preuzimanje prijestolja: na
najvažnije putovanje u svojoj državničkoj karijeri, kada je Monarhija trebala
demonstrirati svoju vojnu moć, i zaplašiti neprijatelje, ali i potvrditi Bosnu i
Hercegovinu kao cjelovitu i uređenu zemlju, koja aneksionim aktom iz 1908,

10
 Knjige.Club Books

ali i suverenom voljom svoga Sabora, čini integralni dio velike države,
nadvojvoda Franjo Ferdinand vodi svoju morganatsku partnericu, e ne bi li
je u očima svijeta i naroda potvrdio kao neizrečenu, nenajavljenu i
neformalnu, ali, ipak, stvarnu buduću caricu, s kojom će on dijeliti vladarski
tron, jednako kao što će u Sarajevu dijeliti sjedalo automobila.
S više strana nadvojvoda je upozoren da ne putuje u Sarajevo. Situacija u
zemlji bila je nesigurna, pravoslavni Srbi nisu dobro prihvatili aneksiju,
međuvjerska i međunacionalna mržnja bila je vrlo izražena i razarala je tkivo
društva, a pokušaj bivšeg ministra financija i upravitelja Bosne i Hercegovine
Benjamina Kallaya da od tri (to jest četiri) vjere iskuje jednu bosansku naciju
ne samo da je neslavno propao nego je i dodatno produbio mržnju među
političkim i vjerskim elitama triju naroda.
Put u Sarajevo bio je provokacija i Srbima, i Rusima, i Francuzima, pritom
je djelovao bespotrebno, a mogao je biti riskantan po nadvojvodu. Atentatori
su mogli naići s raznih strana, ne samo s istoka i iz Beograda. Prethodnih
godina pucalo se po Zagrebu, bosanski radnik, Hrvat i katolik Luka Jukić
pucao je 8. lipnja 1912. u oktroiranog hrvatskog bana Slavka Cuvaja, i umalo
ga nije ubio, a tom prigodom se vidjelo, i na suđenju atentatoru potvrdilo,
kako je raspoloženje naroda gotovo sasvim na strani Jukićevoj, i kako je
Hrvatska opasno zaljuljana. Na kraju, nadvojvodi prijeti opasnost i od
Sarajeva i od sarajevske čaršije, u čija se raspoloženja i patriotizam nikako ne
treba pouzdati.
Jesu li presudili vojni i državnički razlozi, ili je Franjo Ferdinand u Bosnu
putovao iz onih drugih, romantičnih pobuda? Lijepo bi, i naravno krivo, bilo
misliti da je nadvojvoda odlučivao kao zaljubljeni muškarac i častan muž, a
onda i da je Veliki rat započeo kao nesretna ljubavna priča. Ali je činjenica da
su ga njegov afektivni život i duga borba protiv dvora, a za Sofiju, učinili
neopreznim, i da je tako atentat u Sarajevu postao moguć i vjerojatan.
U subotu 27. lipnja 1914. nadvojvoda je priredio večeru za četrdesetak
sarajevskih uglednika, poslije koje su nadvojvoda i vojvotkinja primali
podvorenja u hotelskom foajeu. Hotel Bosna, na Ilidži, u kojemu se sve ovo
događalo, postoji i danas. I sve je skoro isto, ista je i mržnja, isti su razlozi za
nju, ista je arhitektura, u međuvremenu samo malo oronula i izranjavljena
ratovima, a još više poslijeratnim obnovama. Gotovo da bi se i danas moglo
prepoznati mjesto na kojemu stoji, visoka, crnokosa i prava, žena u kasnim
četrdesetim - vršnjakinja, skoro, onome koji ovo piše - i vodi razgovor sa
sarajevskom gospodom. Nadvojvoda joj asistira, tako što se samo smješka, ili
dometne jedva koju riječ, zadovoljan što se konačno nalazi na mjestu gdje se
prema njegovoj ženi i prema njemu pokazuje u dlaku isto poštovanje, jer ovaj
svijet, primitivan i prost, ne vidi razliku između njih dvoje, ne poznaje
stoljetna dinastička pravila i pravilnike, i nikad nije čuo za morganatski brak.

11
 Knjige.Club Books

Žena je za njih uvijek žena, ako je čovjek njome ženjen, a njezina je čast
onolika i onakva kolika je i čast njezina muža.
Valjalo bi znati što je Franjo Ferdinand mislio dok se tako smješkao,
slušajući Sofiju kako se sarajevskim domaćinima hvali da je upravo
telegrafom dobila vijest da je njihov najstariji sin, trinaestogodišnji
Maksimilijan (koji je ime dobio po onome ludom prastricu, kojega ubiše u
Meksiku) upravo ispolagao sve ispite u kadetskoj školi. A zatim je skakala na
drugu temu, i govorila da je lijepo na Ilidži, svidjela joj se banja, s atmosferom
carigradskih hamama, i općenito uređenost Ilidže, koja izgleda kao mali
Prater, s livadama i zelenilom. Što li je Franjo Ferdinand mislio dok je ona
tako bez prestanka govorila, kao što, ponekad, počinju brbljati žene kada se
rasterete velikoga straha?
A vojvotkinja se plašila puta u Sarajevo, i povjeravala je okolini svoje
strahove, plašila se te nepoznate, orijentalne zemlje, koja se, eto, pokazala
tako pitoma, bliska i nekako topla. Dva dana ranije, u četvrtak 25. lipnja,
neplanirano se s mužem provozala Sarajevom, išla na Baščaršiju, kupovala u
baščaršijskim dućančićima, isto onako kako će stotinjak godina kasnije u
istim tim dućančićima, iste džezvice, ibričiće i fildžančiće, kupovati neki
budući turisti, i kao ni oni, tako ni Sofija nikakvo zlo nije osjetila u Sarajevu.
Samo pristojnost, blagost i pitomu snishodljivost ljudi čiji životi tako mirno
teku da je nezamislivo da bi ih bili u stanju za nešto žrtvovati. Za razliku od
nezamislivo ubrzanoga bečkog ili pariškog života, sarajevski je život bio tako
spor da bi ovdje i metak ispaljen iz revolvera putovao stotinama godina prije
nego što pogodi ili promaši cilj. Tako je to izgledalo navečer 27. lipnja.
Tada joj je predstavljen doktor Josip Sunarić, rodom Travničanin,
sarajevski advokat, i potpredsjednik Bosanskog sabora, koji je prethodnih
tjedana slao upozorenja u Beč neka se ne dolazi u Sarajevo. Sofija ga je
upamtila, i ovako mu, prema austrijskim izvorima, rekla: „Dragi moj doktore
Sunariću, eto, ipak niste u pravu. Stvari ne ispadaju uvijek onako kako vi
predviđate. Gdje god smo išli, svatko nas je, do posljednjeg Srbina,
pozdravljao s toliko prijateljstva, uljudnosti i istinske srdačnosti da smo
veoma zadovoljni svojom posjetom.“ Sunarić joj je odgovorio: „Vaša Visosti,
neka da Bog da mi te riječi ponovite kad opet budem imao čast da vas vidim,
sutra navečer. Veliki će mi kamen pasti sa srca.“ I tu je, zapravo, bio kraj priče.
Plan sutrašnje promenadne automobilske vožnje gradom već je bio načinjen.
Sve se već dogodilo, iako su se kraljevske glave još držale na ramenima, mrtvi
su već bili mrtvi, samo se još nije znao mizanscen. Njega će odrediti slučaj, i
samo će slučaj zauvijek vezati tu dvojicu muškaraca, Gavrila Principa i Franju
Ferdinanda.
Gavrilo nije znao da će on ubiti nadvojvodu. Bio je spreman da to učini,
spremniji od svih drugih s kojima je sudjelovao u zavjeri, ali nije bilo

12
 Knjige.Club Books

dogovoreno da on puca. Tek ako drugi zakažu, on dolazi na red. Kako je

proveo noć od subote na nedjelju, što je radio, o čemu je mislio, s kim
je razgovarao, to se neće do kraja saznati. U istrazi, on će govoriti hladno i
nesentimentalno, skrivajući emocije i privatne detalje. Po tome se razlikovao
od drugih zavjerenika. Bio je najzatvoreniji. Ali toj noći, kada vojvotkinja
Sofija blago kori advokata Sunarića, dok se nadvojvoda samo smješka,
početkom osamdesetih pjesnik Abdulah Sidran posvetio je jednu pjesmu u
svojoj Sarajevskoj zbirci. Ta knjiga u temelju je Sarajeva, kao jedna od onih
koje su ovaj grad napisale i učinile ga književno stvarnijim i egzistentnijim od
mnogih drugih, u stvarnosti većih i važnijih gradova, a u njoj je, pored
ostaloga, ostalo sjećanje na jedno posve drukčije, iz današnje perspektive
jedva prepoznatljivo Sarajevo, čiji su se pjesnici uživljavali u perspektivu
svojih atentatora, umjesto da im perspektivu određuju njihovi vjerski i
nacionalni vođe.
Osim kao umjetnička interpretacija posljednje Gavrilove noći pred
atentat, koja bi nam, da nije pjesnika, ostala zatajena, i ne bismo o njoj znali
ništa, čime bi nedovršena ostala i ova usporedna priča o dvojici ljudi koji se
nisu poznavali, a zanavijek su svezani jedan uz drugoga iz sudbinskih i
historijskih razloga, Sidranova pjesma važna je i zato što pokazuje kakav je
bio odnos jučerašnjega Sarajeva prema Gavrilu Principu i njegovoj životnoj
žrtvi.
Evo još jednom pjesme u čijoj je emociji, nekada, bio sav taj grad:

Gavrilo bunca, noć uoči Pucnja

Ova je noć nestvarna, tiha ko pakao

koji ne postoji. Svijet, kuće i stvari
potopljeni u ulje. Pravo doba za neodlučne:
treba sići na prstima niz trulo stubište,
treba dotaći rukom taj zid, to ulje,
treba reći: Idemo, dušo, po oružje! Jer,
tako je nestvarna i pretiha ova noć. Nema
nikoga da nam kaže: Sutra, čeka te užas!
Sutra, čeka te ljubav! Lubanja puni se
strašnom svjetlošću. Požurimo, dušo,
po oružje, dok nije prsla kost od toga sjaja!
Kuje se negdje u blizini istinit štit
i stvaran, vezu vezilje noćne topao plašt,
za tebe, za tebe sve, dušo nesigurna! Požurimo
13
 Knjige.Club Books

samo, dok ne prsne kost, jer svanuće, i

ponovo: disaćemo vazduh pomiješan s gelerima!
Požurimo, dušo, po oružje, dok svanulo nije,
dok umro nije naš bog. Poslije, nećemo imati
s kim, niti kome, niti čime govoriti. Ležaćemo
mrtvi u tami, u ulju, u godinama što gluho i
teško i tupo na pleća stoljeća liježu, ko noć
ova nestvarna na moja pleća što liježe, noć
prepuna sjaja, i zova: Krenimo, dušo, po oružje!

Trebalo je, kaže pjesma, pripremiti se za Pucanj, i pucati kolektivno i bez

ijedne misli o onom u koga se puca. Tridesetak godina kasnije, promjenom
koja baš nema veze ni s Gavrilom ni s Franjom Ferdinandom i Sofijom,
perspektiva se izokrenula, i više nema atentatora, nego samo njegove žrtve.
A žrtva je, opet, kolektivna, žrtvom više nisu prijestolonasljednik i njegova
žena, nego su od istoga metka smrtno ranjeni, a ipak vrlo živi, svi koji danas
o Principu govore s mržnjom, primjenjujući na njega moralne, kulturne i
političke kriterije današnjega svijeta. Ne vodeći računa o tome što je imao na
umu Gavrilo Princip kada je pucao, u što je vjerovao i kako je zamišljao
idealni svijet, oni jednako odbijaju misliti kako je svoj idealni svijet
zamišljao Franjo Ferdinand, u što je vjerovao, kako je zamišljao odnose među
ljudima i narodima, i jesu li ti odnosi bili u skladu s moralnim, kulturnim i
političkim kriterijima današnjega svijeta.
Literarno je zanimljivo tu dvojicu muškaraca, koja su bolovala od
tuberkuloze, i odrastala su uz snažne i dominantne majke (ili uz majku i
pomajku), prvi put dovesti u istu priču, u suodnos. Jer treba to znati: njihov
međusobni odnos u stvarnosti trajao je najviše tri sekunde. Jedva da su jedan
drugog i vidjeli. Nadvojvoda, možda, i nije vidio mladića s pištoljem. A Gavrilo
o njemu, po vlastitome priznanju, nije ranije razmišljao, niti se raspitivao.
Nadvojvoda je bio simbol vlasti, bio je tiranin. Da je o njemu razmišljao kao o
čovjeku, Gavrilo Princip ne bi pucao. Predomislio bi se, poput Bogdana
Žerajića, koji je 1910. u Mostaru bio na dohvat ruke od cara Franje Josipa, i
umjesto da izvadi pištolj i puca, on je pred sobom ugledao starca. Kako
pucati u starog čovjeka? Ili kao što bi upitao veliki sandžački pisac Ćamil
Sijarić: Kako pucati u medvjeda, koji promatra zalazak sunca?

14
 Knjige.Club Books

Mirnog hleba mi smo željni

B io je četvrtak, 4. lipnja, kada su zavjerenici s oružjem doputovali u

Sarajevo. Putovanje je trajalo dugo, a u istrazi je temeljito rekonstruirano
i opisano kroz niz verzija i svjedočenja, i zatim prepričano i pretočeno u
svojevrsna evanđelja mladobosanaca. Tom putovanju, vlakom, konjima, ali
uglavnom pješice, trebalo bi posvetiti cijelu priču, svojevrsni roman ceste, od
Beograda pa do Šapca, preko Mačve i Semberije, kroz istočnu Bosnu, sve do
Tuzle. Uglavnom nisu noćivali po turskim hanovima, kao junaci Andrićevih
proza, ni po usputnim prenoćištima, kakva će nicati uz glavne ceste i
drumove u prvim desetljećima modernizacije; spavali su po šumama i
štagljevima, kod jataka za kojima će austrijska policija tragati i suditi ih na
smrt sve do raspada države, ali u Šapcu su, da ne budu sumnjivi, ipak zanoćili
u hotelu. Ime tog hotela je poput romanesknog naslova cijele mladobosanske
avanture: Hotel Amerika. Anabaza Principa i drugova započinje tako u
šabačkome hotelu Amerika, i završava koju stotinu koraka od sarajevskoga
hotela Evropa. Između Evrope i Amerike hlapili su snovi jednoga naraštaja,
koji će na kraju, izbjegne li terezinske tamnice, stvarno skončati u nekoj
svojoj Americi. Da mu na Vidovdan revolver nije opalio, da mu se
ruka zamrznula na putu do džepa, ili da Ferdinandov šofer nije načinio
fatalnu grešku, Gavrilo Princip postao bi radnik u tvornici automobila u
Detroitu.
Posljednji dio puta prešli su željeznicom, i na staroj željezničkoj stanici
na Čengić Vili zatekli su se u zoru Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko
Čabrinović. Svaki je pošao svojim putem, i rijetko će se, samo po
konspirativnom zadatku, susretati u sljedeća dvadeset četiri dana. Bit će
to vrijeme dvojbi, sumnji i svojevrsnog revolucionarnog, redovničkog
samopročišćenja. Slučaj je tako udesio stvari da sva trojica - kao u kakvoj
hagiografiji svetaca ili crkvenom prikazanju - imaju pred sobom vrijeme u
kojemu će se tisuću puta predomisliti pa pokajati, prije nego što
konačno odluče biti mučenici vjere i ubojice. Da je dana bilo dvadeset i pet, ili
trideset i dva, a ne samo dvadeset i četiri, njihova odluka bi, možda, bila
drukčija. Čovjek živi u vremenu, i mladobosanci su živjeli u vremenu,
predomišlja se i nećka, pa bi jednoga dana mogao postati svetac, drugoga
ništarija, trećeg će život dati za revoluciju, a onda će skapati kao običan
zločinac...

15
 Knjige.Club Books

Istražitelje su, što je i normalno, najviše zanimala upravo ta dvadeset

četiri dana u životima trojice mladića. Oni su im ponešto i odali, ponešto su
slagali, preuveličali ili prešutjeli, sve nastojeći - naročito Gavrilo - da ne odaju
nikoga od svojih. Istraga, naravno, nije išla samo za urotnicima, nego su u
kolo optuženika, ili onih nad kojima će država provesti odmazdu, pokušavali
uvući i one koji su bili samo nedužni Gavrilovi, Nedeljkovi i Trifkovi drugovi.
Ako već nisu mogli spriječiti ubojstvo princa, barem da njegovu smrt okaju
svi koji su mu ikada u Bosni i okolo Bosne poželjeli zlo.
Cijeloga tog četvrtka Gavrilo je, tvrdi, šetao Sarajevom. Dugo ga nije bilo
u gradu. U ranim godinama, a on je još dječak, vrijeme prolazi sporo, jer su
tijelo i duh u stalnim mijenama, pa je nekoliko tjedana dovoljno da se čovjek
sasvim preobrazi. A nedavno vrijeme u takvom se sjećanju čini već jako
dalekim. Tako je i Gavrilu daleko Sarajevo, njegov gimnazijski grad, mjesto
njegove najveće čežnje, mržnje i ljubavi, dok šeta čaršijom, besposlen i
slobodan. I naoružan. S revolverom i jednom velikom životnom odlukom,
nakon koje je osjetio onu konačnu životnu slobodu, koju većina ljudi nikada
neće dosegnuti. Ima li slobodnijega ljudskog stvora od učenika šestog
razreda gimnazije koji se odlučio žrtvovati za ideju? Savjest mu je mirna: on
neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu. To što čini je tiranoubojstvo. U
posljednjih nekoliko godina tiranoubojstvo je postalo europskom modom.
Ideje slobode, socijalne pravde, anarhije formuliraju se, promoviraju i šire
pucnjima u vladara.
Atentati su krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća poput
predizbornih plakata stotinjak godina kasnije. Svijet je, manje-više, sretan,
siguran, rasplesan i osvijetljen čudesnim bljeskom žarulje. Njezino svjetlo
sjajnije je od svjetla čak četrdeset stearinskih ili voštanih svijeća? Nije li to
čudo? Automobil, koji u Zagrebu zovu samovoz, hitriji je od najbržega
arapskog konja. Od lava! Od bengalskog tigra! U toj brzini, u tom svjetlu,
jedini su nesigurni prinčevi i vladari, ministri, predsjednici i poneka gospođa
koja se zlosretno nađe u njihovoj pratnji.
Dok tako slobodan Gavrilo šeta Sarajevom, u najbolje doba godine tog
šeher-svemira, kad klima ljude nagradi za sve novembarske magle, teške i
debele februarske snjegove i martovske laptavice, i osjeća se onaj jedinstveni
užitak, kada se čini da jasno razaznajemo i razlikujemo toplinu sunčevih
zraka od ugodne hladnoće koja izbija iz asfalta i kaldrme, koja osvježava
čovjeka i odvraća ga od svakoga težeg posla, ali i od pomisli da bi opet jednom
mogla doći zima, Gavrilo je prebrinuo sve svoje životne brige, i pomirio se s
mišlju da je smisao njegova života u umiranju i u žrtvi za domovinu kojoj još
ne zna granice, iako mu se njezino ime zavuklo pod nokte, pulsira mu u
svakome zdravom zubu, bruji u rebrima i u kičmi, kao koštana srž:
Jugoslavija. Ali manimo se osjećaja, osjećaji varaju, nego evo onoga
što Gavrilo Princip tog trenutka racionalno zna, o čemu je čitao po novinama
16
 Knjige.Club Books

i slušao od drugova: 1900, na samom početku vijeka, ubijen je u atentatu

talijanski kralj Umberto, sljedeće godine ubijen je američki predsjednik
William McKinley, a 1902. ubijen je ministar u ruskoj carskoj vladi Sipjagin;
1903. u Beogradu su ubijeni i defenestrirani kralj Aleksandar Obrenović
i kraljica Draga, 1904. ubijen je upravitelj Finske general Bobrikov, a 1905.
ubijen je grčki premijer Delijanis, dok je dvije godine kasnije ubijen njegov
kolega, bugarski premijer Petkov; 1907. ubijen je predsjednik iranske vlade
Amin-sultan, 1908. ubijen je portugalski kralj Karlo Prvi, skupa s
nasljednikom prijestola Lujom Filipom, a 1909. najugledniji među
pogubljenim vladarima i političarima bio je japanski princ Ito; 1910. ubijen
je egipatski premijer Butros paša Gali, 1911. ubijen je ruski premijer Stolipin,
1912. ubijen je španjolski premijer Mendes, dok je 1913, godinu pred
Sarajevski atentat, teško probrati između trojice ubijenih u atentatima:
predsjednika Meksika, grčkoga kralja i zapovjednika cjelokupne turske
vojske... Onako kako se stoljeće kasnije ubijaju bezimeni ljudi po
ulicama Kabula, Ramale ili Haife, tako su u to vrijeme ubijani carevi, kraljevi
i predsjednici vlada. U ono vrijeme pucali su atentatori i pripadnici tajnih
zavjereničkih grupa, dok se danas ubija s uredno potpisanim i
protokoliranim službenim ovlastima. Tada su civili pucali u careve, kraljeve i
predsjednike vlada, a u današnje vrijeme carevi, kraljevi i predsjednici vlada
pucaju u civile. Tu promjenu perspektive valja imati na umu i u četvrtak 4.
lipnja 1914, dok se ništa još ne događa, osim što Gavrilo šeta Sarajevom, i divi
se svome gradu. Sarajevo ga je opčinjavalo i fasciniralo. Bio je to grad
njegove pismenosti i kulture, sve što je bio Gavrilo Princip kao pjesnik,
revolucionar, svetac, prokletnik, anarhist, socijalist, Bosanac, Jugoslaven,
Srbin, zavjerenik i terorist, bilo je sarajevsko. On je na škole u grad došao u
ranim danima modernizacije Bosne i njezina glavnog grada, i učio se onome
čemu se upravo učilo Sarajevo. Dječak je stasavao onako kako je stasavalo
jedno u davnom dobu zaostalo društvo. Iz otomanske dekadencije, iz stoljeća
zaostajanja i propadanja jednoga veličanstvenog carstva, Bosna je iskočila u
eru električnog tramvaja, filma i gramofonskih ploča. U istoj generaciji, u
životnome iskustvu i emocijama jednoga jedinog čovjeka, protekla bi čitava
stoljeća, taložeći se u njemu kao niz međusobno suprotstavljenih,
paradoksalnih i neusporedivih iskustava. Sam Gavrilo Princip je jašući tri
dana iz rodnoga Obljaja do Bugojna, a zatim brzom željeznicom, u samo
nekoliko sati, do Sarajeva, započeo svoje kratko i tragično sazrijevanje, koje
će do kraja ostati razapeto između mitske povijesti i modernizma, između
topuzine Kraljevića Marka i paklenog stroja Petra Kropotkina. Takvo se
dvojstvo nije u njemu moglo pomiriti, kao što su nepomireni zauvijek ostali i
Gavrilovi osjećaji prema Sarajevu. U noćima pred pucanj, kada mu se riječi
već pretvore u olovo, izgovorit će on tu mnogo puta citiranu rečenicu, koja će
strašno zvučati, i piscu ove priče će se vraćati u misli, kao odjek vlastitoga

17
 Knjige.Club Books

očaja i straha, kada u proljeće 1992. bude u Sarajevu slušao bombe i mine
nad vlastitom glavom: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju
šibica.“ Tad je i gorjela sva čaršija, i činilo se da će izgorjeti Sarajevo, i u
njemu, s našim životima, i sve naše porodične i društvene povijesti, sva
sjećanja svijeta koji nas je učinio takvim kakvi jesmo, i trebalo nam je, dok je
gorjelo Sarajevo, da te riječi, koje je Gavrilu pripisao njegov gimnazijski drug,
pisac i budući direktor Narodnog pozorišta Borislav Jevtić, inače sklon
takvim vrlo teatraliziranim iskazima, ponovimo po stotinu puta, kao optužbu
protiv onih koji su po nama bacali bombe: „Svu bi čaršiju zapalio kad bi
je mogao strpati u kutiju šibica.“ Jer, doista, tada Sarajevo jest bilo sabijeno u
kutiju šibica, i nitko za tim gradom ne bi zaplakao, ni s istočnih, ali ni sa
zapadnih strana, da je u toj kutiji i izgorjelo. Piscu priče tada je Gavrilo
Princip bio kriv, i možda je zbog toga dvadesetak godina kasnije priču i
započeo. U proljeće 1992. činilo mu se da Gavrilo Princip lično gruva iz
srpskih haubica, dok mu se sad čini da je 1992. Gavrilo gorio skupa sa svojim
gradom.
Gorjela je i sagorjela njegova uspomena, nestalo je prilike da se dovrši
započeti paradoks Kraljevića Marka i princa Kropotkina, i priredi opelo nad
Principovim grobom i nad tragičnim slučajem nedovršene modernizacije
Bosne i Sarajeva, kojoj je svojim pucnjem presudio onaj koji je bio najuzornije
dijete upravo te bosanske modernizacije.
Noć između četvrtka i petka, 4. na 5. lipnja 1914, Gavrilo Princip nije
zanoćio u Sarajevu, nego je vlakom pošao u Hadžiće, kod starijega brata Jove.
Slagao mu je da je u međuvremenu u Beogradu položio sedmi i osmi
razred gimnazije i da ga na jesen čeka još samo matura. Jovi se stužilo, bio je
tmuran i zabrinut, poslovi su mu stali, a prije deset dana rodio mu se sin.
Gavrilo je lagao da razvedri brata, koji, možda, još godinama neće saznati da
nije položio ta dva gimnazijska razreda. A kada sazna, ako ikad i sazna, to više
nikome neće biti važno, jer Gavrila neće biti među živima.
Gavrilo je te noći nagovorio brata da dijete ne naziva prema đedu ili
prađedu, niti da ga, kao što bogomoljci i seljaci obično rade, imenuje po svecu
u čiji je dan rođen. Nego, neka u dječakovo ime upiše jednu želju, pa neka
se zove Slobodan. Bilo je to rijetko ime, malo tko se početkom vijeka zvao
Slobodan. Jovo ga je poslušao, a ime Slobodana Principa Selje postalo je za
generacije koje su se u Sarajevu rađale nakon Drugoga svjetskog rata jedno
od onih imena, poput Franje Kluza, Marijana Badela, Josipa Kraša,
Rudija Čajavca, koja kao da i nisu pripadala nekad živim ljudima, jer su to bila
imena stvari, mrtvih predmeta, električnih aparata i odijela, imena tvornica i
ulica, kulturno-umjetničkih ili studentskih društava.
Nećak slavnoga strica išao je u istu gimnaziju kao i Gavrilo, poslije je u
Beogradu studirao na Tehničkom fakultetu. Rano je ušao u SKOJ i

18
 Knjige.Club Books

Komunističku partiju, i bio je, uz Hasana Brkića i Slavišu Vajnera Čiču, jedan
od trojice pokretača ustanka u sarajevskom kraju. Umro je u Šćepan Polju
blizu Foče, za vrijeme treće neprijateljske ofanzive, svibnja 1942, od
pjegavog tifusa. Za narodnog heroja Jugoslavije proglašen je, među prvima,
6. studenog 1942.
Narodni heroj koji ne bi ponio ime Slobodan da mlađi brat starijem nije
lagao oko uspjeha u školi.
U subotu 6. lipnja Gavrilo Princip ranim se jutrom vratio u Sarajevo.
Povod je bio zanimljiv. Tog dana su mladobosanci, okupljeni u Srpsko-
hrvatskoj nacionalističkoj omladini, organizirali dobrotvornu zabavu, na
kojoj se prikupljao novac za pomoć hrvatskim školama u Istri. Nije poznato
koliko je tada skupljeno novca, ali se zna da su zabavi prisustvovali svi oni
čija će imena, na ovakav ili onakav način, ući u povijest: zavjerenici,
atentatori, pjesnici i pisci, historičari, glumci, kazališni režiseri, mlada
buntovna elita jednoga zaturenog europskog grada, koji kao da se prenuo iza
sna, i još se ne zna kakav će ubuduće biti. Nikada se neće znati kakvo je
Sarajevo moglo biti nakon tog ranog i bezbrižnog ljeta 1914. Atentat je
odredio sudbinu ovoga grada, obilježio ga za sva vremena, da se o Sarajevu u
Europi zadugo zna samo to da je u tom gradu ubijen princ, i da je tako
započeo Veliki rat. Malo po svršetku tog rata, opet na rubu Europe, i pri dnu
novinske stranice, dogodit će se prvi istarski egzodus, bit će protjerana djeca
za čije su škole mladobosanci skupljali novac, pa će na neko vrijeme nestati i
hrvatskih škola u Istri.
U toj dinamici izmjenjivanja egzodusa i zaborava, devedesetak godina
kasnije u Hrvatskoj će nevjerojatno zvučati i podatak da je Gavrilo Princip
sudjelovao na jednoj hrvatskoj dobrotvornoj zabavi. Smisao strategije
povijesnoga zaborava je u stalnom pojednostavljivanju životne i društvene
svakodnevice. Hrvatska svakodnevica je, u odnosu na Gavrila Principa, 1914.
i Veliki rat, izuzetno jednostavna. Toliko jednostavna da se čini kako
nikakvog rata nije ni bilo.
Nakon dobrotvorne zabave Gavrilo je otišao u Oprkanj broj 3, u
podstanarsku sobicu, kod Danila Ilića i njegove majke. Tu će zanoćiti svakoga
dana, sve do 28. lipnja. Danilo Ilić stvarni je organizator Sarajevskog atentata,
on je formirao zavjereničke trojke, rasporedio atentatore duž Apelova keja,
ali se i najviše kolebao oko smisla, pa i oko moralne pozadine i svih mogućih
posljedica ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda. Nagovorio je Gavrila, a
onda se htio povući. Više to nije išlo. Bujica historije orljala je niz čaršiju da je
nitko više ne zaustavi, a mladost je bila spremna na žrtvu, pomirena s
vlastitom smrću tako i toliko da ju je već užasavao svaki drukčiji ishod.
Mogućnost da bi se moglo i sutra živjeti, da vrijeme nastavi svojim tokom,
ubrzano ritmom okretnih plesova, lakomisleno, romantično i zabavno, ono

19
 Knjige.Club Books

vrijeme koje se u Francuskoj nazivalo Belle Époque, a Danilo i Gavrilo

smatrali su ga odvratnim i ponižavajućim po Bosnu i njezine vjekovnom
mržnjom zadojene narode, ta mogućnost Gavrilu je već bila nemoguća i
ponižavajuća, toliko ponižavajuća da je bio spreman prezreti svakoga tko bi
mu predložio da odustane od atentata.
Danilo je bio melankolik, miran po svojoj naravi, i zapravo vrlo
usamljen čovjek. Ono što je on vidio, nakon svih predomišljanja, katarze i
pročišćenja, kao konačnu posljedicu ubojstva prestolonasljednika, bilo je
strašno. Ali Gavrila nije mogao odgovoriti. Nikoga od najmlađih ne bi mogao
odgovoriti, Mehmedbašić bi ga možda i poslušao, ali Grabež i Čubrilović
nikako. A Čabrinović je, tako svi misle, prevrtljiv, danas je zajedno, sutra za
drugo... Jedna od literarno najzanimljivijih, najizazovnijih mladobosanskih
tema jest odnos drugova prema Nedeljku Čabrinoviću.
Bili su nepravedni prema njemu, a on je to osjećao. I bacio je bombu na
Franju Ferdinanda kada su se svima drugima smrznula srca. On je, a ne
Gavrilo, pokrenuo iz ležišta krvavi kotač povijesti. Je li to učinio zato što su
ga podcjenjivali, ili su njegovi ideali bili čvršći nego njihovi? Je li njegov
karakter bio čvršći nego njihov? To je velika priča.
Trebalo bi nanovo opisati ulicu Oprkanj, u kojoj je Gavrilo Princip
stanovao kao gimnazist, i prije toga, kao učenik trgovačke škole, adresu na
kojoj je prešao sav svoj životni put. Desetak godina nakon atentata, u jednom
prigodnom eseju, sa žalostivim prizvukom životnoga poraza, kojim, valjda,
zrači svaka stvarna i velika historijska žrtva, Ivo Andrić je pisao:
„Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde
počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, koja
se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilica.
Sem po kojeg ljubopitljivog turista koji, razgledajući pitoresknu čaršiju,
zaluta i brzo prođe kroz ovu ulicu čije mu ime ne kazuje ništa, malo ko da
zalazi bez potrebe u nju. A i kad prođete kroz tu krivu ulicu sa
nagnutim, uvučenim ili isturenim ćoškovima i divananama, vi ne biste nikad
pomislili na ma šta veliko, teško, zamršeno ili jezivo. Baščaršijski golubovi i
živolazni vrapci padaju po toj kao i po svakoj drugoj kaldrmi. U dnu ulice su
velike magaze sa brašnom i pred njima se, ma u koje doba dana da
dođete, uvek natovaruju ili istovaruju kola sa džakovima brašna. I jutros, evo,
hamali, brašnjavi kao vodeničari, unose džakove toga belog božijeg dara,
‘uimeta’, kojeg Bosna uvozi otkako je postala, i kojeg nikad nije dosta ovoj
zemlji, oskudnoj svačim.
Kažem, u ovako mirno popodne, vi ne biste nikad pomislili da je još pre
desetak godina u ovoj ulici živeo jedan mlad učitelj čiju je dušu toliko ispunila
i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži
od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.“

20
 Knjige.Club Books

Na ovom mjestu čitatelj i pisac ima razloga zastati s prepisivanjem

Andrićevih rečenica, glatkih kao pokisla kaldrma Oprknja, i ponoviti: „...jedan
mlad učitelj, čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom
da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme
ubica i žrtva, sudija i mučenik.“ U toj gotovo nadgrobnoj riječi nad životom i
djelom Danila Ilića, stoji jasna i čista moralna presuda Gavrilu i
mladobosancima, njima koji su se usudili činiti ono na što sam Andrić nije
bio spreman, nije imao te hrabrosti, niti je bio tako siguran, iako je bio njihov
drug i sumišljenik, i u toj moralnoj presudi su bez mnogo riječi istinom
zadovoljeni jedni i drugi: oni koji su pucali i oni u koje se pucalo. Istinom su
okrijepljena oba tabora, i nikome se, pa ni vlastitom sentimentu, nije dalo za
pravo da borce za slobodu oslobađa odgovornosti za ubijanje, ali ni da
ubojicama prešuti da su ubijali u ime slobode i temeljnoga ljudskog prava da
se ne bude nikome rob. Svoj mali esej Andrić je napisao u vrijeme kada je
sjećanje na Sarajevski atentat bilo svježe, živi su bili roditelji atentatora,
njihova braća i sestre, i samo što je protutnjao Veliki rat, u kojemu je Srbija
žrtvovala šezdeset posto odrasloga muškog stanovništva, unoseći tu tragičnu
krvarinu kao miraz u južnoslavensku kraljevinu, i taj će se miraz pokazati
prokletim, kao što prokleta biva svaka zajednica u kojoj neka strana za sebe
traži moralno preimućstvo u ime podnesene žrtve. Kraljevina Jugoslavija je,
paradoksalno, mogla uspjeti, samo da su Srbi umjeli zaboraviti sve svoje
mrtve, samo ih tada drugi narodi ne bi doživjeli kao uzurpatore. Tada je
Andrić, baš u vrijeme kada je već bio doseljeni Beograđanin i ciljao je na
diplomatsku karijeru, pisao o vidovdanskim junacima kao o „ubicama i
žrtvama“, čineći tako moralni red u općem neredu emocija, ljudske nesreće,
narodnoga gnjeva i gubitničkog očaja - jer svaki je rat za nas bio poraz i
gubitak.
Sto godina nakon atentata, i devedeset nakon putopisa „Ulicom Danila
Ilica“, tog reda više nema, kao da se svijet vratio u vrijeme pred Gavrilov
pucanj. Nema reda u Sarajevu, utopljenom u istu, u još goru mržnju nego
1914, samo što Srba i Hrvata u tom gradu skoro da više i nema, kuferaši su
izumrli prije 1992, a Ulici Danila Ilica vraćeno je ime Oprkanj, više iz mržnje
prema mladobosanskom učitelju nego iz ljubavi prema tradiciji. Nema,
međutim, reda ni u Beogradu, nema reda u Europi, u Beču i Londonu,
gdje god se prigodno piše i govori o stogodišnjici Sarajevskog atentata, jer se
posvuda ubojicama zaboravlja da su se borili za slobodu, a borcima za
slobodu olako se oprašta i zaboravlja to da su ubijali. Ubijanje iz zasjede nije
junački čin, čak ni kada se puca u tiranina. Ali svakako je junački braniti svoje
ideale. Prije nego što je pucao, i nakon svog pucnja, Gavrilo Princip junački je
branio svoje ideale.
Nastavak i kraj Andrićeva eseja već je posve sentimentalan, i pisac je
spreman na sebe preuzeti tuđe grijehe, i poput Šimuna Cirenca, on na kraju
21
 Knjige.Club Books

na vlastita pleća prima Ilićev križ. Ali i taj kraj je važan, jer u finalnoj molitvi
vrlo jasno izgovara ime zemlje za koju su Danilo Ilić i Gavrilo Princip pali:
„Dok sam to mislio, zazvoniše zvona sa druge strane Miljacke, prvo jedno
malo, pa za njim drugo, veće, tamna i raspevana glasa. U isto vreme se javi
mujezin sa džamije, s jedne, s druge, s treće. Pa još neka zvona iz daljine.
Bilo je podne. Zatitra letnji vazduh i sve se ispuni kao nekim strujanjem od
zemlje put nebesa. Za tom strujom podigoh i ja oči put neba, i sa molitvenim
zvukom pođe i moja misao, teška od zemaljskog jada. Otrže se sama, dotle
nepoznata i rečima neizreciva molitva put neba:
- Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na
ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb
jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi
nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje.
Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba mi smo željni.
Pogledaj nas, Gospode, i uslišaj ne radi nas zlih i nesložnih, nego radi ovog
velikog pravednika i mučenika, sarajevskog učitelja, Danila Ilica.“
Gavrilo Princip bio je jača ličnost od Ilića. On mu je bio autoritet kao
stariji, i dok su god godine važne u formiranju autoriteta, odrasli Danilo
vladao je, blago, vatrenim dječakom. U lipnju 1914. došlo je vrijeme da se
stvari preokrenu. Najprije u uzaludnom Ilićevu nastojanju da se od
svega odustane, a onda u istrazi i na suđenju, kada je Gavrilo Princip nadjačao
i nadgovorio učitelja, tako da ga je, na određeni način, istisnuo iz povijesti.
Držao se besprijekorno, kao najuzorniji revolucionar, oblikujući pažljivo
svoje mjesto u povijesti i vječnosti. Ili mu je samo bilo stalo da se nijednog
trenutka ne ponizi i da iz svega izađe čist. Nije se pokajao, nikada se ni na što
u zatvoru nije žalio, osim na to što mu ne daju knjige, brane mu da čita... I
jasno se, već na početku istrage, pokajao za ubojstvo vojvotkinje Sofije. To je
nesretan slučaj. On će je zauvijek nositi na duši... Njezina smrt ga je
opterećivala, bila mu je višak, nije to više bilo tiranoubojstvo, nije se za nju
mogao opravdati. Ne pred njima, jer se pred njima nema razloga pravdati,
nego pred sobom i svojom vjerom.
Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi
Gavrila Principa unizilo pred vječnošću. Nikakvu niskost u njegovim riječima
i postupcima, koja bi ga ozloglasila pred novinskom publikom širom
Europe. A kako je Austro-Ugarska, kako to njemačkom frazom bilježi i
Vladimir Dedijer, bila Rechtsstaat, i nisu još došla vremena kada će laganje u
ime države i panjkanje neprijatelja postati temelji državne propagande, tako
je Gavrilo iz sudnice izašao čist. Nedeljko Čabrinović opet je bio
nestabilan, rušio se pa dizao, mijenjao iskaze i padao u očaj, a Danilo Ilić kao
da je odustao od vlastite uloge u povijesti. Nikoga nije teretio, nikoga uvlačio
u svoj slučaj, ali je priznavao kako atentat, možda, i nije imao smisla. Zapravo,

22
 Knjige.Club Books

kako atentat uopće nije imao smisla. Pred tužiteljima i sucima nije si na takav
način pomogao, dok je kod pojedinih mladobosanaca i svjedoka vremena
time navukao vječni bijes. Vjerojatno se i zbog takvog svjedočenja nikada nije
stvorio Ilićev zavjerenički mit, pa ga je skoro i nestalo iz legendi i priča o
Sarajevskom atentatu. Iako je nesumnjivo to da je Danilo Ilić glavni
organizator atentata, njegov redatelj, scenarist i rekviziter, više nikome nije
bio potreban. Mladobosanski evanđelisti prezreli su ga da bi uskrisili Gavrila,
ali ne samo zato, nego da ne bi imali dodatnih problema s Ilićevim držanjem
pred sudom, dok austrijski i austrofilski povjesničari i svjedoci, općenito svi
koji smatraju Srbiju odgovornom za izbijanje Velikoga rata, a u Crnoj ruci,
pukovniku Apisu i majoru Tankosiću vide inspiratore i organizatore
Sarajevskog atentata, ne znaju što bi i kud bi s Danilom Ilićem, ako je atentat
već organizirao netko drugi. Razlika između mladobosanske i austrofilske
legende o Sarajevskom atentatu sastoji se u tome što mladobosanci
insistiraju na svojim jugoslavenskim idealima, dok im austrofili pripisuju
velikosrpsku ideologiju. Naravno, oni nikada nisu uspjeli rekonstruirati
sarajevsku zavjeru Crne ruke, nego insistiraju na onome što mladobosanci
otpočetka priznaju, i što je utvrđeno i u istrazi - da su se naoružali u
Beogradu. To nije, niti može biti, krunski dokaz zavjere, ali koga za to
briga kada se insistira na nečemu tako jednostavnom i brutalnom kao što je
izjednačavanje svakog jugoslavenstva s velikosrpstvom.
Atentatori nisu mogli biti suđeni na smrt, jer su po austrijskim zakonima
bili maloljetni. Ali Danilo Ilić bio je punoljetan, i bili su punoljetni
mladobosanski jataci i seljaci, koji su im se našli pri ruci kada je trebalo
prenositi oružje. Našli su im se pri ruci, i nisu ih odali. Zato su na smrt
suđeni svi, ali tako da budu pogubljeni po određenom redu. Danilo Ilić kao
zadnji. Tako da njegov užas bude najveći.
Danilo Ilić mirno je i staloženo pristupio vlastitom pogubljenju.
Službenom sarajevskom dželatu, službenim jezikom rečeno Schartricheru za
cijelu Bosnu, ime je bilo Alois Seyfried. Rođen je 27. svibnja 1858. u
austrijskom gradiću Brun am Gebirge, koji se do danas stopio s Bečom, kao
predgrađe glavnoga grada i mjesto lijepih ljetnikovaca, na istočnim
krajevima Bečke šume. Alois je bio najmlađi od trojice braće. Josef i Rudi
također su bili krvnici u Austro-Ugarskoj. Ujak braće Seyfried bio je Heinrich
Wilenbacher, ugledni bečki dželat. Alois je došao u Sarajevo ljeta 1886, kao
privremeni, a sljedeće je godine postao stalni krvnik. U slobodno vrijeme
svirao je citru i komponirao. Volio je Schuberta i Chopina. Tokom trideset
šest godina rada objesio je pedesetak osuđenika. Nakon prevrata, 1918. i
uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Seyfried je ostao u službi. U
mirovinu je otišao 1922, s navršene šezdeset četiri godine života. Posljednje
pogubljenje izvršio je u Zagrebu, gdje je 8. ožujka 1922. objesio Aliju
Alijagića, osuđenog jer je 6. listopada prethodne godine izvršio atentat na
23
 Knjige.Club Books

Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih dela u Vladi Kraljevine SHS. Kao

umirovljenik, Seyfried je živio u Sarajevu do 1930, kada se vratio u rodni
Brun. Rado je, tri godine kasnije, primio beogradske novinare i razgovarao s
njima o ceremonijalu pogubljenja koji se odvijao između devet i deset sati
ujutro 3. veljače 1915. Alois Seyfried, jedan od onih Sarajlija, kuferaša, o
kojima bi ovaj pisac rado napisao roman, umro je 9. listopada 1938, u
rodnome mjestu, nekoliko mjeseci nakon Anschlussa, i nestanka zemlje u
ime koje je ubijao. Nema podataka o tome, niti će ih ikada biti, ali pisac
romana o Seyfriedu sklon je vjerovati kako je stari habsburški krvnik bio
nesretan kada je nestalo Austrije, čime mu je na savjest pao posao koji je
tolike godine revno i pošteno obavljao. Između njega i pogubljenih nije
više stajalo ništa.
Opis juristifikacije Ilića i drugova, i njihova svođenja na ništa, Alois
Seyfried iznio je pošteno i po savjesti, ne vodeći računa o svojoj ulozi u
povijesti, o uspomeni na nadvojvodu Franju Ferdinanda, ni o uspomeni na
voljenu Monarhiju. Ovako je govorio bosanski krvnik: „Sa osuđenicima,
kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao poslednju
molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda,
koju su mirno saslušali, došao je na red jedan između njih koji je bio onizak.
Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i
kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer je teško otkopčavao, a on mi je
mirno dodao: ‘Nije potrebno, sam ću!’ Drugi je bio mršav (Miško Jovanović).
I on je bio miran. Treći (Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio posljednji, bio je
takođe vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice - ne sjećam se koji - rekao mi
je: ‘Molim vas da me samo dugo ne mučite!’ - Ne brinite, ja sam pečen u svom
zanatu, neće sve ni sekundu trajati - rekao sam mu. (...) Ja vam ovdje -
kao Austrijanac koji voli svog vladara - kažem da hrabrijih i mirnijih
delikvenata u mojoj praksi nisam imao.“
Kako li samo riječ „delikvent“ može zvučati neobično, distingvirano i
distancirano. Njome se Alois Seyfried štitio od suštine stvari, što
zanimljivijim još čini zamišljanje što je taj čovjek mislio i osjećao kada je
Adolf Hitler sa svojim trupama provalio u njegovu domovinu.
Danilo Ilić napisao je iz zatvora tri pisma, sva tri majci. Treće je pismo
policija oduzela u jednom pretresu, i nikada ga nije vratila. To je pismo Danilo
napisao prije pogubljenja, i vjerojatno je bilo najintimnije. U prvom pismu,
jednu za drugom, stavlja ovakve dvije rečenice: „Ja ću možda biti osuđen na
smrt. Ja sam zdravo.“ Između njih, tih rečenica, samo je novi red, koji nama
današnjima više i nije potreban.
Kao moto posljednjega poglavlja svoje velike knjige Sarajevo 1914.
Vladimir Dedijer stavlja citat Borisa Pasternaka, a u citatu posljednja je
rečenica: „Nekada smo bili ljudi. Sada smo epohe.“

24
 Knjige.Club Books

Nezemaljski izraz njegovih ruku

skica za roman o sinu

Č
abrinoviću nisu vjerovali.
Lakomislen i prevrtljiv, rođeni vjetrogonja, koji bi po vas dan tjerao
šegu, ili bi se snuždio i nije progovarao, pa nisu znali što mu je. Ali ništa
što mu se kaže nije moglo ostati tajnom, on bi sve izgovorio, pohvalio se i
izdao prvome na koga naiđe. Nema kome Nedeljko Čabrinović nije odao da
kreće u Sarajevo da ubije princa. Možda mu baš nitko nije povjerovao?
Vrijeđalo ga je što ga ne uzimaju zaozbiljno, ali uzalud mu bilo. Nije se mogao
promijeniti, premda se svako malo mijenjao, preuzimajući jedna, a
odbacujući druga uvjerenja, onako kako bi što pročitao ili kako bi s kim
proveo noć u kafani. Socijalist, anarhist i vatreni srpski nacionalist, sve je to
u svoje vrijeme bio Čabrinović, jer se svaka plemenita vjera, osim vjere u
Boga, na njega dobro primala.
Ujutro 28. lipnja 1914, na dan kada će se nadvojvoda u otvorenom
automobilu svečano provesti Sarajevom, zavjerenici su se, prema dogovoru,
rasporedili po Apelovu keju - koji će u naša vremena najduže biti Obala
vojvode Stepe - jer je tuda, prema najavi, carska povorka morala
dvaput proći, a kej je uzak i pregledan, tu će ga najlakše ubiti. Rasporedili su
se u tri grupe, na svakih tristotinjak metara po jedna, od Ćumurija mosta do
Latinske i Careve ćuprije.
Prvi je, ispred bašte gostionice Mostar, stajao najstariji, Muhamed
Mehmedbašić. A do njega je bio najmlađi, Vaso Čubrilović. S druge strane, uz
Miljacku, Čabrinović. Niže uz rijeku bili su Cvjetko Popović i Danilo Ilić. Još
dalje, pokraj Latinske ćuprije, Gavrilo Princip. I na samom kraju, Trifko
Grabež.
Dan ranije, Danilo Ilić podijelio im je oružje. U jednom od dva igrana
filma, onom koji je režirao Fadil Hadžić, ili drugom, Veljka Bulajića, postoji
scena kad Danilo u napuštenom tunelu vježba gađanje. Nakon ispaljenog
metka govori: „Gdje ovaj metak udari, melema nema.“ Kažu da je zaista tako
bilo.
Način na koji su se rasporedili više govori o autoritetima unutar grupe
nego o njihovoj terorističkoj strategiji. Nije tu bilo strategije. Bili su amateri i
zanesenjaci. Učili su se poslu ubijajući austrijskoga nadvojvodu, tek bi u
sljedećoj prilici dorasli do pravih atentatora. Ali sljedeće prilike nije bilo, ona
25
 Knjige.Club Books

postoji samo u literarnoj fikciji, tom posljednjem utočištu slobode svih

mučenika i zatočenika.
Na najpovoljnijem mjestu, kao najsigurnija i najstaloženija figura među
zavjerenicima, stajao je Muhamed Mehmedbašić. Tako je sam izabrao, i nitko
se nije protivio. Mehmedbašić se, kao ni Princip, nije kolebao treba li pucati u
nadvojvodu. Neka bude što biti ne može. Samo njih dvojica, Muhamed i
Gavrilo, nisu imala vlastitu maštu za neprijatelja, niti su zamišljali kako će u
ponedjeljak izgledati svijet, i što će oni, živi ili mrtvi, biti tom svijetu. Do
Muhameda bio je Vaso Čubrilović, fanatizirani, vrlo inteligentni dječarac,
najmlađi među mladobosancima.
Međutim, kada je naišla svečana povorka, i usred nje auto s nadvojvodom
i vojvotkinjom, Mehmedbašić se sledio. Trebao je izvući bombu, sagnuti se,
udariti osiguračem o pločnik, i baciti je. Ali nije se ni pomakao. Kasnije je, u
izjavi novinaru, rekao da je iza njega stajao žandar, pa se uplašio da će ga
uhvatiti za ruku kad zamahne prema autu. Je li govorio istinu?
Muhamed Mehmedbašić jedini je, nakon atentata, umakao potjeri i
prešao u Crnu Goru. Prvu je noć proveo s mladim softama, koji će uskoro
postati imami, svojim drugovima iz medrese, u kojoj se sedam godina
školovao i primio sva svoja znanja o svijetu.
Za razliku od ostalih, gimnazijalaca, radnika, sindikalista, jedino je
Mehmedbašić prošao vjerske škole - svjetovne nije ni pohađao - i samo je on
imao teoloških znanja. Ostali, uključujući učitelja Danila Ilica, jedva da su se
znali pomoliti Bogu, i redom su bili ateisti. Možda ni Muhamed nije vjerovao,
ali da su se mladobosanci nakon svega što se dogodilo htjeli preporučiti Bogu
da ih sačuva od potjere i austrijskoga suda, mogli su to zaozbiljno učiniti
samo na svetome jeziku Kurana Časnog, na arapskom.
S fesom koji nije skidao s glave, i s urednom propusnicom, tek je u utorak
30. lipnja otputovao iz Sarajeva, a u petak 3. srpnja prebacio se u Crnu Goru.
Priča kaže da su mu u bijegu pomogli i neki njegovi bivši kmetovi.
Nikada ga nisu uhvatili.
U ratu, Muhamed Mehmedbašić sudjeluje u srpskome povlačenju preko
Albanije. Dali su mu čin potporučnika, što nije bila visoka počast, lako bi je
dobio svaki dobrovoljac. U Solunskom procesu 1917, kada će vođa Crne
ruke pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis biti osuđen na smrt strijeljanjem,
Mehmedbašić je dobio petnaest godina robije. Dvije godine kasnije
pomilovan je, i vraća se u Sarajevo. Živio je mirno i tiho, sklanjao se od
javnosti, i tako dočekao rat i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nisu ga uhitili u
prvom valu hapšenja, jer valjda nisu znali tko je. Datum Mehmedbašićeva
uhićenja nije poznat - možda bi ga se i moglo naći u sarajevskim policijskim i
državnim arhivima, ukoliko nisu uništeni - ali su ga nakon nekoliko mjeseci

26
 Knjige.Club Books

pustili. Umro je, kako piše u biografijama, od posljedica mučenja, 29. svibnja
1943. Bilo mu je pedeset sedam godina.
Kako bi izgledala naša povijest da se Mehmedbašić nije oduzeo kada je
ugledao svečanu kolonu? U te dvije, najviše tri sekunde koliko je imao na
raspolaganju Mehmedbašić je odustao od svoje uloge u povijesti. Da je
drukčije postupio, da je u tih nekoliko trenutaka bio jednako čvrst kao u
ostatku života, potekao bi kroz cijelo dvadeseto stoljeće dugi niz uzroka i
posljedica, rušile bi se jedna za drugom domine u nizu i koloni s kojom ćemo,
nakon što padne i posljednja domina, ući u Guinnessovu knjigu rekorda,
drukčija bi bila povijest Bosne i Hercegovine, a drukčija bi bila i Jugoslavija,
ako bi je uopće i bilo, i drukčije bi bilo ono nakon Jugoslavije, ako bi i toga
bilo... Da je Muhamed Mehmedbašić bacio bombu na samovoz nadvojvode
Franje Ferdinanda, drukčiji bismo, možda, bili i mi koji smo se nakon toga
rađali u Sarajevu. Bili bismo drukčiji, ako se u tom slučaju umjesto nas ne bi
rađali neki drugi.
Čabrinović je, međutim, bacio bombu.
Nije se pokolebao, nije razmišljao, nije čekao, nego je bombu prerano
bacio, i ona se otkotrljala preko podignutog automobilskog krova, pala na
pločnik i eksplodirala. Nekoj ženi, Sarajki koja je sa svog prozora gledala
svečanost, pukle su bubne opne. Bilo je strašno, svijet se uskomešao na
sve strane, ljudi nisu znali što se događa, atentator je pokušao progutati
otrov, ali mu je ampula zapela među zubima. Ili je, tvrde drugi, otrov bio
dotrajao, istekao mu rok upotrebe, i umjesto da na mjestu umre, Čabrinovića
su spopali mučnina i povraćanje. Mamurluk nakon atentata.
Dok ga redarstvenici pokušavaju svladavati, on već osjeća mučninu, i
misli da je takva smrt. Povraća dok ga građani tuku, linčuju ga, dokazuju
odanost carevini i svijetlom gospodaru, koji je, hvala proviđenju, prošao
neozlijeđen, ali Nedjeljko i dalje ne osjeća ništa, osim što mučnina
raste, poput govnjivih voda u crnoj jami, i dok povraća, on misli: da, sigurno
je takva smrt.
Ali nije ju prepoznao. Nedeljko Čabrinović poživjet će u muci i
mrcvarenju terezinske samice još skoro dvije godine. Umire, konačno, od
tuberkuloze 21. siječnja 1916, dan nakon dvadeset prvog rođendana. Za
razliku od Gavrila, koji, kažu, nikada nije naučio pristojno govoriti
njemački, Čabrinović je bio talent za jezike. Upijao je njemačke riječi i
naglaske, instinktivno savladavao gramatiku, i u kratkim zapovjednim
razgovorima s tamničarima naučio vrlo fino govoriti. U toj germanskoj
jezičnoj raskoši bila je posljednja Nedeljkova sloboda. Gavrilo je u Terezinu
patio bez knjiga. Za vrijeme istrage govorio je svojim isljednicima da bi
se mnogo bolje izražavao, više bi im toga mogao reći, kada bi mu omogućili

27
 Knjige.Club Books

da nekoliko sati dnevno čita. Svejedno šta. Možda najbolje poeziju. Nedeljko,
opet, nije bio naročit čitalac. Sve svoje riječi nosio je u glavi.
Noć pred pucanj proveo je u rodnome domu. Oproštaj je bio gorak:
svađao se s ocem jer je stari u nadvojvodinu čast htio izvjesiti svečani barjak
na svojoj kafani. Vaso je bio dobar krčmar, raspuštan ali kućevan čovjek.
Imao je devetero djece iz dva braka, i znao je, onako hercegovački lako i
vedro, biti udobre s različitim ljudima i sa svakom vlašću. Nedeljka nikako
nije razumio, a možda ga, zbog njegova vječnog prkosa, nije baš ni volio. Otac
s tolikom djecom može sebi dozvoliti da jedno ne zavoli. Ili da mu omrzne.
Dan ranije, Nedeljko je kućnoj sluškinji Marici Talangi rekao: „Franjo
Ferdinand neće biti vladar, vidjećeš!
Dogodine vladaće ovdje kralj Petar!“ Ona je to prenijela gospodaru Vasi,
i on je pobjesnio na sina. Ne bi mu bilo prvi put da ga izbacuje iz kuće, ali sad
to, ipak, nije učinio. Nešto mu nije dalo. Dugo ga nije bilo kući, sve rjeđe je
dolazio, odbio se od rodnoga doma, nakon što ode, možda više nikada neće
doći...
Gostioničar nije htio ostati bez sina. Ili nije htio da se to dogodi baš tako.
Kada bi Nedeljko došao, njemu bi laknulo. Živ je. Ali bi mu laknulo i kada bi
odlazio. A odlazio je, obično, ozlojeđen, s prijetnjom da više nikada neće
doći. I neka ne dođe, pomislio bi tada. A onda ga je, nekoliko dana kasnije,
hvatala strepnja da se sinu nije dogodilo zlo. Potrajalo bi tako do sljedećega,
uvijek iznenadnog, Nedeljkova dolaska. Radost bi, međutim, trajala kratko.
Sve dok im se ne susretnu pogledi... I tako ukrug.
Roditeljstvo kao prokletstvo. Mogao ga je samo ubiti. Da je svojim
rukama zatukao sina, nikada ne bi požalio.
Ali ne, nije mu vjerovao kada je rekao da će ubiti princa. Ne bi bio u stanju.
Nema u Nedeljku te sile. Isto je, zapravo, mislio što su mislili i drugi
zavjerenici. Nije Nedeljko uravnotežen ni pouzdan, nije on za velike stvari.
Vrijeđalo ga je što tako o njemu misle. Htio im je dokazati da nisu u pravu,
posramiti ih. Zato je onako lako bacio bombu, dok su svi drugi zatajili. I iz još
jednog razloga: Nedeljku Čabrinoviću nije se živjelo.
Bio je samoubojica, melankolik, tužan i nevoljen. Ili sa snažnim,
vječnim osjećajem da ga ne vole i da je višak u toj velikoj i bogatoj porodici.
Svima je trebalo nešto dokazati. A jedini dokaz koji se računao bio je - život.
Bez kolebanja je bacio bombu. Gavrilo se kolebao prije nego što je
zapucao. Prvu je priliku propustio. Sledio se kada je vidio nadvojvodu i
vojvotkinju, nije se mogao uživjeti u ulogu. On nije imao tih problema. Bacio
je bombu lako, kao da baca ružu. Gavrilo je pucao nakon njega. Morao je imati
svijest da nije prvi, nego je drugi. Znao je da se Nedeljko žrtvovao, da je bez
razmišljanja hitnuo bombu. I sigurno je bio malo posramljen. Zato je onako
pucao. Sigurno se sjetio kako su njemu, Nedjeljku, pred dolazak u Tuzlu
28
 Knjige.Club Books

oduzeli oružje koje su nosili iz Srbije. Zato što je nepouzdan. Da sebi ne učini
kakvo zlo. Morao se Gavrilo toga sjetiti, i pomisliti tada kako je bio
nepravedan prema drugu. Da nije bilo grižnje savjesti, ne bi Gavrilo
potegnuo oružje i zapucao...
Nedeljko je te subote, 27. lipnja 1914, obavljao posljednje stvari. Kao da
se skidao pred svijetom, dok ne ostane gol i spreman da umre, i da smrću
svom naraštaju nalegne na savjest. Iako je majka bila na očevoj strani u svađi
oko barjaka na gostionici, poklonio joj je nožić i sat. Zatim je podijelio novac
koji je zaradio nadničareći cijeloga prošlog tjedna. Babi je dao dvadeset, a
sestri Jovanki pet kruna. U Jovanku je Gavrilo bio zagledan. Ta djevojka bila
je voljena opričana među mladobosancima, tako da je i filmskim scenaristima
zapela za oko. Ulogu joj je dala i Biljana Srbljanović u drami lijepog naslova,
koja je o godišnjici atentata zaigrala u bečkome Burgtheateru pa u Beogradu.
Na odlasku, Nedeljko joj je rekao da ga više nikada neće vidjeti.
Jovanka mu jedina vjeruje da će ubiti Franju Ferdinanda. Ona ga tako voli
da ga neće odati roditeljima, makar bi mu to spasilo glavu. Sestrinska ljubav
jača je od smrti. U životu Nedeljka Čabrinovića nije bilo druge ljubavi osim
Jovankine.
Od posljednjih nekoliko kruna koje su mu ostale kupio je na dan atentata
cvijeće i poslao ga djevojci Jeli Uljarević. Što je s njom bilo? Je li se udala, je li
proživjela život u Sarajevu, noseći na duši Nedeljkov buket od olova? Ili Jele
nije ni bilo u ovoj priči, nego je Vojslav Bogićević izmislio tih nekoliko riječi o
njoj, da u svojoj knjizi o Sarajevskom atentatu ima nešto što nemaju drugi?
Ako je živjela u Sarajevu, udala se, ako je rađala djecu, i ako su joj se u
Sarajevu rađali unuci, ako je u tom gradu preživjela Drugi svjetski rat -
kao što ga Mehmedbašić nije preživio - ako je dobri komšije nisu odali
ustašama da je u knjigu upisana kao cura kojoj je, prvoj i posljednjoj,
Nedeljko Čabrinovič slao cvijeće, ako je dočekala oslobođenje 6. travnja
1945, postoji mogućnost da je Jela Uljarević lijepo poživjela u Titinoj državi,
pa da, zalijevana agdom sarajevskoga bratstva i jedinstva, dočeka još jedan
rat, onaj iz 1992. Početkom tog rata, Jela Uljarević imala bi devedeset. Bi li
tad sa sigurnošću mogla reći na čijoj je strani sad onaj koji joj je slao cvijeće?
U nedjelju se digao rano, i bez pozdrava izašao iz kuće. S kime se trebao
pozdravljati, pozdravio se sinoć. Za druge je već bilo prekasno. Za njim je
pošao porodični pas. Marškao ga je da se vrati, pas bi ustuknuo, ali čim bi se
Nedeljko okrenuo, već bi ga čuo kako tapka za njim. Na kraju se morao vratiti
kući. Otvoriti još jednom vrata, i psa ostaviti unutra. Postoji u Bosni i u
Sarajevu narodno vjerovanje da se nije dobro vraćati kada se jednom krene.
To donosi nesreću. Je li bezimeni kućni pas, čiji se gen, vjerojatno, i danas seli
s naraštaja na naraštaj sarajevske paščadi, Nedeljku Čabrinoviću donio
nesreću, jer se zbog njega morao vraćati? U Boga nije vjerovao, kao ni Gavrilo,

29
 Knjige.Club Books

kao što mladobosanci općenito u Boga nisu vjerovali, ali nije bio izričit ateist
kao on. Vjera je bila folklorni znak njegova srpstva, jer Nedeljko, za razliku
od Gavrila, nije bio Jugoslaven, nego Srbin. On nije stigao saznati što to uopće
znači biti Jugoslavenom. Hrvate nije mrzio, oni su mu bili braća, i Luka Jukić
mu je bio, poput Žerajića, i brat i uzor, ali Čabrinović nije savladao tu
kompleksnu matematsku formulu jugoslavenstva koja je od brata Srbina,
Hrvata i Slovenca činila jedno. Osim što nije bio načitan, on nije osjećao tu
mržnju koja je razdirala Sarajevo i cijelu Bosnu, a koju je Gavrilo prepoznao
u vlastitom srcu, nakon čega je svjesno, protiv mržnje, odlučio biti
Jugoslaven. Nedeljko je imao problema s ocem i s očevom sklonošću da vješa
švapske barjake, a o Hrvatima i Slovencima nije previše mislio. Živio je kratko
u Zagrebu i tamo mu je bilo dobro. Među braćom od koje se razlikovao samo
po vjeri, i koja bi ga samo grlila i ljubila kada bi rekao da je Srbin, jer su i oni,
ta njegova hrvatska braća, jednako stenjali pod istim bečkim zavojevačima
kao i sav Nedeljkov rod. I zašto bi onda najednom bio Jugoslaven? U Boga,
ponovimo, nije vjerovao. Alije, možda, vjerovao u sarajevske praznovjerice.
U to da se opasno vračati nakon što se jednom iz kuće pošlo. A on se vraćao
zbog psa. Je li ikada na to pomislio dok je robijao? Je li krivio psa za svoje
stradanje, prije nego što je 23. siječnja 1916. mučeničkom smrću umro u
terezinskoj ćeliji?
Krajem 1915. njegovo stanje toliko se pogoršalo da je prebačen u
zatvorski odjel mjesne bolnice. Liječnici su zaključili da se bolesnik nalazi u
terminalnom stanju, nakon čega je zatvorska uprava naredila da se zatočenik
vrati u ćeliju, da ne bi umirao u bjelini i mekoći bolnice, na slamaricama, s
pokrivačima, nego na hladnom kamenu, gol i bos, u vlažnoj i negrijanoj
tamnici. Zatvorske vlasti u Terezinu su, sve do kraja rata, ili sve do Gavrilove
smrti, insistirale na neljudskim uvjetima zatočenja.
Presuda austrijskoga suda nije bila u skladu s današnjim penološkim
standardima. Bilo je to prije razvitka svijesti o neotuđivosti ljudskih prava,
koja se počela stvarati nakon 1945. i svih užasa koncentracijskih logora,
genocida i Holokausta, tako da su u pojedinačne presude zavjerenicima i
atentatorima upisani danas nezamislivi elementi mučenja. Ali terezinskoj
zatvorskoj upravi to nije bilo dovoljno, pa su zatočenike mučili na svoju ruku.
Čabrinović je umirao u okovima, mučen glađu, a okolnosti njegove smrti u
svome je dnevniku opisao jedan od velikih njemačkih međuratnih pisaca
Franz Werfel.
Poslije Velikog rata pisao je Nedeljkovoj sestri Vukosavi, rekao joj da se
susreo s njezinim pokojnim bratom, i dao svoj mali prilog utopijskoj ideji
bratstva svih mučenika, izopćenika i tuđinaca.
Dnevničku bilješku o Nedeljku Werfel je prvi put objavio u berlinskim
novinama Die Neue Rundschau 2. svibnja 1923. Naslov članka bio je

30
 Knjige.Club Books

„Tschabrinovitsh“, a Dedijer ga je u cijelosti prenio u svom kanonskom djelu

Sarajevo 1914., do danas neusporedivo najvažnijoj, ali i najčestitijoj
knjizi koja je napisana o Sarajevskom atentatu. Werfelovi dnevnici u nas nisu
prevedeni, za razliku od romana Četrdeset dana Musa Doga, posvećenoga
turskom istrebljenju Armenaca, koji je, nakon što je 1933. objavljen u Beču,
munjevito preveden i objavljen kod Pavla Bihaljija u Nolitu, i bio je,
desetljećima, jedna od nezaobilaznih knjiga u svim našim građanskim
kućnim bibliotekama, a sve do posljednjega rata često bi ga se našlo i u one
dvije sarajevske antikvarnice. Onako kako su, prema Werfelovu opisu, koji je
više proizašao iz piščeve imaginacije nego što se temeljio na stvarnosti, u dim
i ništa pretvoreni Armenci na brdu Musa Dag, tako će, desetak godina kasnije,
nestajati europski Židovi.
Evo kako je Werfel (u Dedijerovu prijevodu) vidio Nedeljka Čabrinovića,
u kratkom fragmentu, koji donosimo zbog osjećaja njemačkoga pisca prema
bosanskom mučeniku, pomalo se na njega pozivajući u obrani
vlastitih osjećaja:

„Dvadeset mu je godina.
Na njegovom licu odjednom počinje da s naporom sazdaje osmeh.
To ide veoma mučno, ali najzad je ipak tu. Odmah sam osetio: taj osmeh
namenjen je meni, to je pokušaj da pokaže zajedničku ljudsku
osobinu, kako seja ne bih morao plašiti i stideti. Ali taj osmeh je u isti
mah i pozdrav, pozdrav s onu stranu patnje, pozdrav treperave svetlosti
duše koja svuda izbija iz razvaline njegovog izmrcvarenog tela i u mome
tamnom čvrstom telu traži srodnu svetlost. - Za jedan tajanstveni
trenutak prožima me, od srca naviše, neka moćna struja - i ja bih da se
nasmešim, da osmehom premostim tu provaliju...
Ali nisam umeo da uzvratim pozdrav tog osmeha. I bolesnikovo lice
gubilo je težinu, polako se vraćajući u svoju blagu, ozbiljnu i vedru
uljudnost. Ja sam u toj prostoriji izgubio svoju slobodu, sudbina ovoga
čoveka koji je bio povod čudovišnog umiranja prisilila me je, strogo i
nemilosrdno, da stojim pred njim protiv svoje volje i svoga ubeđenja.
Kao dečak, često sam se bavio ovom mišlju: Možemo li zamisliti
najboljeg i najgoreg, najsrećnijeg i najnesrećnijeg čoveka? Ili i najbolji
(bar u svojoj svesti) ima još pred sobom neizmernost boljih, a
najnesrećniji neizmernost nesrećnijih? Tako da onaj najbolji i onaj
najnesrećniji tako reći još stoje u sredini?
To lice tamo u ćeliji, ta dobrota koja više nije čak ni bolna, ta koso
nagnuta uljudnost, ta ozarena slabost, potresen, znao sam - bilo je to
čudesno, daleko lice onoga poslednjeg u nizu, onoga koji je istisnut
iz sredine, koji stoji na krajnjoj ivici ljudskosti. Upravo onako kao na licu

31
 Knjige.Club Books

junaka, poznao sam u tim izgubljenim crtama lepotu i dostojanstvo

ubitačne, nezamišljive usamljenosti onoga koji se nikad više ne
može vratiti među ljude. (...)
Nezemaljski izraz njegovih ruku ja ne umem da opišem.“

Već u osam i petnaest (prema pedantnim bilješkama istražitelja) Nedeljko

Čabrinović je, vedar i nasmijan, ušao u slastičarnicu na Baščaršiji. Pozdravio
se sa slastičarkom. Njoj je bilo ime Erna. TU su već bili Danilo Ilić i
Trifko Grabež. Poslije je naišao i Gavrilo. On je Nedjeljku dao bombu i otrov.
Onaj otrov koji će mu zapeti među zubima i izazvati mu mučninu. Papirić s
otrovom preuzeo je dok je jeo kolače. Istražitelj kaže da je Nedeljko
Čabrinović u jutro atentata pojeo tri šampite. U osam i petnaest, u
slastičarnici Kod Vlajnića.
Poslije je šetao Apelovim kejom, pregledavao mjesto na kojemu će se
sresti sa sudbinom, uživao u sunčanom jutru i veselo ćaskao s drugom s
posla, tipografom Tomom Vučinovićem. (To ne treba zaboraviti: Nedeljko je
bio tipograf, prsti su mu bili zamrljani olovom...) Pozvao je i ostale kolege iz
štamparije u kojoj je nekada radio da se nađu na taj svečani dan i pođu na
fotografiranje, ali je došao samo on, Tomo. Dogodi se tako, naročito u
Sarajevu, dogovoriš se s ljudima, svi obećaju, i onda dođe samo jedan.
Čaršijski fotograf nije radio, pa su išli sve do Cirkus placa, kod Jozefa
Šraja, vještog cirkusnog fotografa, koji bi za sat vremena izrađivao slike. Šraju
je rekao da se zove Mitar Mitrović, i naručio je šest fotografija.
Jednu sliku Nedeljko je poštom poslao babi.
Drugu sestri Jovanki.
Treću Nikoli Novakoviću, starom tipografu iz Državne štamparije u
Beogradu, koji je slutio da Nedeljko ide ubiti princa. Povjerovao mu je, i gorko
je žalio mladića. On mu je na rastanku pokušao poljubiti ruku. Onako kako
je u Čabrinovićevu hercegovačkom zavičaju sin ljubio ruku ocu.
Četvrtu sliku poslao je u Trst, prijatelju kojem historija ne pamti ime.
Nedeljko je neko vrijeme radio i u tom gradu.
Petu je sliku slao u Zagreb, na ime Mitra Mitrovića, adresa Ilica 16.
Što je bilo sa šestom slikom?
Ime Mitra Mitrovića ponio je jedan Krležin lik u Zastavama, tom
grandioznom i opojnom petoknjižju u kojem je, iz prvoga lica, opjevana i
sudbina Jugoslavije, i sudbine jugoslavenskih idealista. Mitar Mitrović je „od
rođenja lukava glumčina i trbuhozborac“, politički i intelektualni cirkusant,
opsjenar i mađioničar. Tom fantastično ispričanom epizodom Krleža se
narugao Dimitriju Mitrinoviću, velikome književnom i idejnom patronu
Mlade Bosne, ali ga je i književno ovjekovječio.

32
 Knjige.Club Books

Je li pisac znao čiji je još duh prizvao oživjevši Mitra Mitrovića?

Dedijerevo Sarajevo 1914. otisnuto je nakon američkoga izdanja i na
srpskohrvatskom godine 1966, u vrijeme kada je Krleža bio u naponu snage
i vrlo znatiželjan. Ako je prethodno i propustio znati za izmišljenog čovjeka iz
Ilice 16, Dedijer ga je na njega podsjetio. Tada su se, u Krležinoj imaginaciji,
susreli Nedeljko Čabrinović i Mitar Mitrović iz Zastava. Ili se sve dogodilo
ranije, u vrijeme pisanja prvoga toma Zastava, pa je Krleža svjesno
povezao duhove svoje mladosti, svojih zabluda i svoga jugoslavenstva. Kao i
Gavrilo Princip, Miroslav Krleža bio je Jugoslaven. Kao i Nedeljko Čabrinović,
Krleža je bio i ono što prethodi jugoslavenstvu, bio je Hrvat. Samo on je, u
našoj povijesti, do kraja bio i jedno i drugo: Jugoslaven i Hrvat. Kao u
Werfelovoj dječjoj skaski: posljednji Jugoslaven i posljednji Hrvat.
Na zgradi u Ilici 16, koja je tu stajala 1914. kao što stoji i danas, spomen-
ploča je Nedjeljka Čabrinovića. Nevidljiva ploča od bronce, na toj nevidljivoj
hrvatskoj i jugoslavenskoj adresi, svjedoči tako da se Hrvata i
Hrvatske, također, i danas tiče priča o ubojstvu princa. Jer Hrvati nisu
konobari i panduri, guzate sobarice po dalmatinskim pansionima za
austrijske goste slabijih platežnih moći, nego su Hrvati narod sa sjećanjem. O
tome svjedoči brončana spomen-ploča, u visini očiju vrlo visokoga čovjeka,
na fasadi zgrade u Ilici 16.
Na ploči su pobrojeni i neki od razloga zbog kojih je mladi tipograf bacao
bombu. Vjerovao je u pravedniji svijet. Htio se dokazati pred drugovima. I
htio je napakostiti ocu. Na dan Sarajevskog atentata demolirana je gostionica
srpskoga gazde Vase Čabrinovića. Bilo je zauvijek. Otac je izgubio sina, a
krčmu više nije otvarao, niti je po njoj vješao zastave.

33
 Knjige.Club Books

Moric Alkalaj

P osljednji s kime je Nedeljko Čabrinović razgovarao prije nego što će baciti

bombu bio je Moric Alkalaj. Tako je ustanovio sudac istražitelj, i potvrdili
su svjedoci na suđenju, ali nitko, pa ni sam Čabrinović, ne zna koliko je
razgovor trajao. Pet, deset, petnaest minuta, može biti i duže, a možda i jedva
minut, tridesetak sekundi, možda ni toliko, prije nego što je naišao
automobil, i Nedeljko izvukao bombu, udario kapislom osigurača o zid, i
prerano zamahnuo.
Taj široki zamah, kao na sokolskoj vježbi, kao Boško Buha u Bauerovu
filmu, kao na sletu za Dan mladosti, kao za nedjeljnog razbijanja srpskih
izloga, izveo je s punom sviješću da će to učiniti samo jednom. Bombu je
prerano bacio, nije imao osjećaj za vrijeme, za protok vremena i
za prolaznost, uplašio se da mu bomba ne eksplodira u ruci, pa se otkotrljala
niz spušteni krov automobila, odskakutala asfaltom, eksplodirala i ranila
nekoliko ljudi.
Njihova imena spomenuta su u istrazi, ali ne i ime gospođe Trude Suchy,
koja je svečanost gledala naslonjena na prozorsku dasku - pod laktove si je
namjestila fino, svilom presvučeno, jastuče - i eksplozija joj je probila obje
bubne opne. Zuj u ušima Trude Suchy, za koji su sarajevski liječnici govorili
da je prolazan, utihnuo je dvadeset i sedmoga ožujka 1942, na obali Save
blizu Jasenovca.
Sudac istražitelj potrošio je cijelo prijepodne s Čabrinovićem,
pokušavajući da ustanovi koliko je dugo atentator razgovarao s Moricom
Alkalajem.
„Je li moguće da taj mladić, štamparski radnik, tipograf, nužno, dakle,
inteligentna osoba, ne uspijeva odgovoriti na tako jednostavno pitanje: traje
li nešto treptaj oka ili stotinu godina?“
Ne može biti da on ne osjeća razliku između trideset sekundi i petnaest
minuta, jadao se Leo Pfeffer prijateljima, to baš nikako ne može biti, jadao im
se 1937. u iličkome Jegerhornu, dobre dvadeset i dvije godine nakon
Čabrinovićeve smrti. Sljedeće, 1938. izlazi mu u izdanju Nove Europe knjiga
Istraga o sarajevskom atentatu, ali nije ni on više onaj koji je bio u ljeto 1914,
ostario je, promijenio se i preobrazio. Preobrazilo mu se čak i ime u ličnim
dokumentima, poštar ga zna kao Luju Fefera. (Obijesna balavurdija za njim
viče: Paprika, Paprika, ali ne ljuti se Lujo, čak bi se reklo i da mu je pomalo

34
 Knjige.Club Books

drago. Bolje je da te ljudi žale i da ti se smiju nego da ti rade o glavi. A Luji

Feferu mnogi bi u troplemenoj jugoslavenskoj kraljevini mogli raditi o glavi.)
Da ne bi govorio o onome što bi mu moglo nauditi, ili da sebe ne prikaže
u lošemu svjetlu, on već godinama po sarajevskim, zagrebačkim,
beogradskim i bečkim kavanama, krčmama i salonima ponavlja kako ne
može da shvati to da mu Nedeljko Čabrinović nije znao reći koliko je
dugo razgovarao s Moricom Alkalajem, pola minuta ili frtalj sata. Ehej, nije to
mala razlika, kao da uspoređuješ godinu sa stoljećem. Nisi se ni okrenuo,
prođe godina, a kad jednom prođe stoljeće, nikoga od nas neće biti.
Filozofirao je Lujo Fefer, sitan, tamnoput i trbušast, pojavom sve više
nalik ciganskome primašu.
Onoga jutra, u nedjelju, 28. lipnja 1914, Leo Pfeffer izvodi kćer na
ranojutarnju šetnju. Grad je svečano okićen, u slavu nadvojvodinu, ali njega
nije briga. On se u Sarajevo sklonio da živi u miru, među ljudima koji o njemu
i njegovim preobražajima ne znaju ništa, i da tu, daleko od rodnog Karlovca,
izmisli svoju porodičnu priču, da priča bude situirana u vremenu i prostoru,
onako kako je to u austrijske gospode. Oženio je Maru, pravoslavku iz stare
srpske sarajevske porodice (tako je u tom gradu: po starim porodicama od
sva četiri vjerozakona ravna se i mjeri povijesno vrijeme), što ga je još više
činilo katolikom nego da je oženio katolkinju.
A Lea Pfeffera taj je osjećaj - koji nije imao veze s vjerom, jer je bio posve
areligiozan - činio spokojnim i sigurnim. Ljude je gledao pravo u oči, i znao je
da mu ne misle zlo, jer se ne razlikuje od njih, dok tako šeta po Apelovu keju,
za leđima narodu koji se okupio da dočekuje nadvojvodu.
Sve ih on voli, oni su njegovi i on je njihov, i tako će ostati sve dok svatko
bude imao slobodu da bira vlastitu životnu priču, svoju prošlost i svoje
pretke. Ne daj Bože da se to ikada promijeni. Zato, neka je široke Austrije,
neka je carstva koje se protegnulo od sjevernih do južnih mora, u kojem je
svakome dovoljno široko i svatko može započeti život tamo gdje ga nitko ne
zna i nitko ga neće upozoriti da nešto baš i nije onako kako je ispričao.
Leo Pfeffer, istina budi, i nije otišao tako daleko.
Ali toga će postati kasnije svjestan. Dok s djevojčicom šeta niz Apelov kej,
i promatra Sarajlije, zaviruje u njihove izlizane turove na hlačama i
čakširama, pa ih razlikuje po nošnji, jesu li domaći ili su kuferaši, i koje su
vjere, jesu li hrišćani ili kršćani, muslimani ili Jevreji, on ima osjećaj da je
otišao na kraj svijeta.
Trideset sedam mu je godina, rodio se u Karlovcu, tamo su mu, na
Jevrejskome groblju, svi grobovi. Ti grobovi ga progone, zato i jest tu.
Grobove bi rado zatajio. Osjeća da je za njih kao lancima vezan, vuče te gomile
zemlje, kostiju i mramora kamo god pođe. Kad bi ih se sasvim oslobodio, čini
mu se da bi poletio.

35
 Knjige.Club Books

U nedjelju 28. juna 1914. misli da je dovoljno daleko.

Uskoro će shvatiti da nije. Lujo Fefer, kojega djeca zovu Paprika, uplašen
i vjeran katolik, snažne imaginacije, nastale iz straha i zle slutnje. On će
nekoliko sati kasnije, istoga ovog dana, postati sudac istražitelj u slučaju
pokušaja atentata na prestolonasljednika.
Najprije će vidjeti Čabrinovića, kako sjedi na klupi u hodniku, ispred
policijske kancelarije, pogled mu prkosan, podrugljivo se smješka. Malo
zatim, vidjet će Principa, krvavog i izubijanog, nakon što je prošao svjetini
kroz ruke.
Čabrinović je visok, koščat i jak. Princip sitan i neugledan. „Uplašen i
jadan!“ prezirno će Pfeffer ponavljati tokom dugoga ljeta 1914, da bi se 1938.
najednom sjetio Principovih očiju: „Ah te oči! Te svijetloplave, blistave oči
nipošto nisu bile divlje, zločinačke oči, već oči žive i prodorne, inače mirne, iz
kojih je provirivala urođena inteligencija, neka sređenost, i krajnja energija.“
U tih nekoliko trenutaka, popodne 28. juna, Leo Pfeffer je bio zbunjen.
Najprije nije znao je li nadvojvoda izbjegao atentat. Tako su rekli kada su mu
pokazali Čabrinovića. Ili je smrtno stradao, kao što su govorili kada je naišao
Princip. Nije mu bilo jasno kada se sve to dogodilo. Imao je problem s
vremenom, njegovim protokom i trajanjem, koji će ga pratiti do kraja.
Zato on u iličkome Jegerhornu i ponavlja to svoje vječno pitanje o
Čabrinoviću:
„Je li moguće da taj mladić, štamparski radnik, tipograf, nužno, dakle,
inteligentna osoba, ne uspijeva odgovoriti na tako jednostavno pitanje: traje
li nešto treptaj oka ili stotinu godina?“
Sa stanovišta istrage nerazuman, Pfefferov interes za trajanjem
Čabrinovićeva razgovora s Moricom Alkalajem proizveo je zanimljiv učinak:
Moric je postao sudionik velikoga povijesnog događaja, njegovo se ime
(pouzdamo li se u elektronske pretraživače kompjuterskih arhiva
najvećih američkih i europskih knjižnica) našlo među stotinjak najčešće
spominjanih protagonista Sarajevskog atentata. Među atentatorima i
njihovim žrtvama, uz generale, maršale, ministre predsjednike, kraljeve i
careve, ispred zlosretnog i osramoćenog gradonačelnika Sarajeva Fehima
efendije Ćurčića, kojega je nadvojvoda, između dva atentata, zbog općenitoga
bosanskog bezobrazluka, izvrijeđao na pasja preskakala, zatekao se
maloumni čaršijski mladić Moric Alkalaj.
Moric je po ocu od sarajevskih, a po majci od travničkih Alkalaja. Unuk
Rafe Alkalaja, koji se, tako priča kaže, polakomio i osilio, pa je u jesen 1867,
kada su ono Turci zanavijek ostavljali Srbiju, naumio da u Beogradu otvara
bečku apoteku. Sve je, nesretnik Rafo, dobro odmjerio i procijenio: i najbolje
ljekarničke recepture, i tajne hebrejske alkemije, prikupljane na tri strane
svijeta, u Amsterdamu, u Odesi i na Bjelavama, i uređenje najslavnijih
36
 Knjige.Club Books

europskih dućana za zdravlje, i slatku ljubaznost sarajevskoga Jevrejina,

samo na jedno nije računao: Beograđani, ili Biogradlije, kako ih je Rafo zvao,
nisu navikli da ih se podsjeća na to da su bolesni. Kao i svi starovremeni ljudi
na Balkanu, nisu se još stigli naviknuti na sve te moderne medicinare,
liječnike i apotekare, koji su, uglavnom, stizali iz Beča i Pešte, kao da na zlo i
na bolest slute.
I zbilja, u prvo vrijeme se i činilo kako se narod naglo porazbolijevao od
ranije nepoznatih bolesti, koje su oni prokrijumčarili iz daleka svijeta. Jest,
bilo je i u tadašnjem Beogradu učenijih i bogatijih ljudi, onih koji su i sami
vidjeli svijeta, ali nedovoljno za apoteku Rafe Alkalaja.
Neslavno je propao, a zatim i osiromašio u dvije beogradske godine, pa
ga je bilo sramota da se takav vraća u Travnik, nego se zaustavio u Sarajevu,
gdje je ostao sve do smrti, proklinjući zlu sreću i vlastitu pohlepu i alavost, što
ga navedoše da u Beogradu pođe tražiti ono čega nije bilo ni u Travniku.
Malo nakon što je morao zatvoriti apoteku, Biogradlije su se saživjeli sa
svojim boleštinama, počeli su se liječiti, kupovali su praškove i vodice i, kao
sav europski svijet, pomalo su već uživali u bolestima. Nesretnoga
bosanskog Jevrejina nisu upamtili, tako da se ne spominje ni u jednoj knjizi o
starome Beogradu.
Rafo se naselio u potleušicu na Bistriku, gdje mu se uz sina Monija,
rođenoga prve beogradske godine, narodilo pet kćeri. Najmlađa Rifka bit će
Moricova mati. Otac Mavro bio je čaršijski hamalin, huda sirotinja, ali vrlo
uredna, poštena i na svoj način kućevna. Radio je od zore do mraka, nosio
sepete uz Mejtaš i Sepetarevac, sve do bjelavskih magaza i dućana, i nikad se
ne bi umorio. Onako sitan, tankih djevojačkih ruku, Mavro je u sebi imao
snagu trojice rmpalija, i ustrajnost biblijskoga Joba.
Kada mu se rodio sin, prvi put nije radio.
Cijeloga tog dana ostao je kod kuće, od veselja, a ne od potrebe, i to mu je
donijelo nesreću. Barem je tako vjerovao. A kako čovjek vjeruje, tako mu i
jest.
U početku, Moric je bio lijepo i napredno dijete. Sav se dao na mater, pa
se rano izdužio i razvio, a Mavri sve drago. Misli: ako je on, jadan, dva sepeta
mogao potegnuti uz Sepetarevac, Moric će ih moći i četiri. Rifka je na to
samo odmahivala: neće on, bolan, biti na tebe, pa da postane hamalin, nego
će na djeda biti apotekar, i imat će u Biogradu apoteku.
Narod će u njegovoj apoteci jesti s poda kao s tanjura, tako će čista biti
Moricova apoteka!
Ne bi to Mavri mrsko čuti. Samo se smijao, i kroz smijeh utišavao ženu,
da komšiluk ne čuje pa da im se ne počnu rugati. Tako su učas prošle prve
četiri godine dječakova života.

37
 Knjige.Club Books

Rifka više nije mogla zanijeti, takva je bila Božja volja, ali nije ih to mučilo.
Okupljeni oko prvorođenca, nisu obraćali pažnju na one koji se nisu rodili, a
mogli su. Mavro je vukao sepete, po jedan o svakome ramenu, maštajući o
tome kako će Moric o svako svoje rame vješati po dva sepeta.
Rifka je prala i čistila po kršćanskim kućama, i bili su sretni i veseli.
Sve do jednom.
Prvo se pojavila fibra. Moric je gorio i u ognju buncao, kao da je izvan
sebe. Taj će trenutak, tu noć, roditelji odrediti kao vrijeme kada je dječak
sišao s uma. Slijedila su dva dana ispunjena vikom, nemuštim dječakovim
urlanjem, kada je prevrtao očima, padao u nesvijest i budio se kolačeći oči
kao da će mu iskočiti iz glave, i kao dva užarena klikera odskakutati niz
zaleđenu bistričku kaldrmu.
Sve dok mu iz ušiju nije potekao gnoj.
Tada se smirio, dugo se nije budio, a kada se probudio, bio je gluh. Ništa
više nije čuo. Ama da mu i puška pored uha pukne.
U prvo je vrijeme još govorio, onda mu je govor postajao nemušt, jedna
po jedna riječ pretvarale su se u mumljanje, najprije složenije, šumnije,
kvrgavije, zveckavije i teže riječi, sastavljene od više slogova, pa za njima i sve
druge.
Nekoliko mjeseci nakon bolesti, Moric Alkalaj mogao je izgovoriti samo:
mama, babo i Adonaj. Zašto Adonaj, to je teško reći, pošto se radi o složenijoj
riječi, u kojoj je i teško izgovoriv glas „d“.
U prvo vrijeme, pobožniji su ljudi iz mahale vjerovali kako u tome ima
nečega, kako se Moricu smilovao Bog, ima s njim nekih tajnih namjera, a
kasnije bi se plašili i ibretili čim dječak izgovori ime Onoga koji se bez veće
potrebe ne spominje.
Na kraju, i sam je Moric prestao zazivati Adonaja. Ili mu se i ta riječ
zagubila u njegovoj gluhoći, ili nije htio da njome i dalje rastjeruje i plaši
ljude. Govorio je samo mama i babo, i neće to prestati dok god bude živ.
Tako je Moric Alkalaj odrastao u mutavoga jevrejskog mladića, kakvim ga
i Dedijer spominje.
Uz njega Nedeljko Čabrinović rastjeruje strah i tjera šegu, malo prije nego
što će baciti bombu na carski automobil. Tako nije sumnjiv ni agentima u
civilu, jer tko bi pomislio da će se atentator naguravati s mutavim mladićem, i
time skretati pažnju na sebe.
Dok njih dvojica grimasama razgovaraju, granaju rukama, i jedan se
drugome povjeravaju, narod se za njima osvrće.
Mutavog Morica znaju svi, tipografa Čabrinovića malo tko, i svi bi se, čak
i u toj svečanoj prilici, rado našalili s maloumnim mladićem (Dedijer ga i tako
spominje). Takav je sarajevski običaj: našaliti se i narugati. Taj običaj
38
 Knjige.Club Books

mnogo je stariji od nadvojvode i od njegova carstva, i jedina je neprekinuta

tradicija ovoga grada.
Jedini koji će se tome čuditi, uzalud nastojeći da sazna koliko je dugo
nemušti razgovor trajao, bit će sudac istrage Leo Pfeffer.
Pfeffer sumnja u mutavost Morica Alkalaja. Identificira se s njim, uvjeren
da mladić skriva isto što skriva i on.
Traži da mu ga dovedu.
Redarstvenici se protive, govore mu da ništa neće saznati od maloumnog
Ćifutina, samo će kancelarija poslije dugo ćuhnuti na mokraću i govna, ali
nakon što sudac ustraje na naredbi, uvrijeđeni ga odlaze tražiti.
Misle da ih Švabo ponižava tako da ih šalje po ludog Alkalaja. Ne vole oni
dodirivati luđaka, jer su u vremenu kada je ludost još uvijek prelazna, i širi se
poput tuberkuloze. Prenosi se urocima, na onoga tko vjeruje. Nevjerujući se
ne mogu zaraziti, ali takvih ima samo među Švabama i drugim kuferašima. U
Bosni se još nije pročulo da živ insan može u Boga ne vjerovati.
Kada mu ga dovedu, Leo Pfeffer dugo stoji pred mladićem, gleda ga ravno
u oči, i pita: tko si ti?
Pitanje postavljeno na srpskohrvatskom, ponavlja na njemačkom, pa na
francuskom, jeziku koji jedva natuca.
Moric Alkalaj ne reagira.
Brunda poput bolesnog medvjeda, sve dok mu se u uglu usta konačno ne
pojavi slina, otisne se niz bradu, i visi na tankome koncu. Jedva, jer su mu usta
suha. Moric slinom želi pokazati svoju bezazlenost. I maloumnost.
Leo osjeća da je tako, i hvata ga bijes. Ali ne usuđuje se udariti luđaka.
Takvo što se u ovoj čaršiji ne oprašta. Maloumne, mutave i lude smije se samo
kamenom. Nipošto ih ne dirati.
Moricove su oči bistre i pametne, kao da ga nitko prije njega nije gledao
u oči. Da jest, ne bi se govorilo da je Moric Alkalaj lud. Ne bi s njime tjerali
šegu, gađali ga kamenjem, nagovarali ga da šeni poput psa, i da zatim na
koljenima i laktovima jezikom lapče mlijeko iz tanjura. Poput dvorišnog
mačka.
Je li itko ikada Morica Alkalaja pogledao u oči? pita se Leo Pfeffer, dok se
bijes u njemu hladi, mrzne i pretvara u strah?
Kako mutavi mladić nije odgovarao na Pfefferovo pitanje, ponavljano na
sva tri jezika što ih je sudac istrage poznavao, puštaju ga da ide svojim putem.
Dajte mu nogom v rit! naređuje ljutito zatvorskome čuvaru Pepiju
Doležalu. Pepi otvara vrata, ne zamahuje nogom i ne udara Morica nogom u
guzicu. Time tamničar iskazuje svoj mali ljudski otpor prema historijskoj
nužnosti, pokrenutoj četrdeset osam sati ranije, kada je Čabrinovićev drug,
prvi nevjerujući Bosanac, ispalio hice u vojvotkinju i nadvojvodu.
39
 Knjige.Club Books

Žao je Pepiju sirotog Jevrejina, Pfeffer mu nije simpatičan, a mogao bi ga

netko i vidjeti kako udara nemoćnika.
U Sarajevu možeš mutavca kamenovati, ako ti je baš do toga stalo, ali
grijeh činiš kad prema mutavcu zamahneš rukom ili, ne daj Bože, nogom. I
neće ti takav grijeh svjetina oprostiti.
A tamničaru Josipu Pepiju Doležalu stalo je do toga što ljudi misle. Iako je
kuferaš, on ima namjeru da u ovoj zemlji ostane.
Uskoro će oženiti Vilmu, Kreševku, poštansku službenicu.
S njom će dobiti kćer, uz nju će se i propiti. Voljela ga je, pa mu nije branila
da pije, a on je u pijanstvu bio dobar. I tako su se voljeli.
Na kraju rata, Pepi će zbog svoje dobrote biti nagrađen, pa će i u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ostati u službi kao tamničar.
Naredbe je izvršavao, ali bez viška entuzijazma ili prezira prema
zatvorenicima. Blag poput Bude, vonjao je na rakiju, i svima bio dobar.
Takav ostaje i po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, kada je
bjesnoćom zaražen svatko tko je na sebe navukao službenu uniformu. Svatko
osim Pepija Doležala.
On se nije mijenjao, i to ga je došlo glave.
Kada su ustaše uhitili komunistkinju i partizanku Olgu Humo, Pepi joj se
našao pri ruci.
Ili se toliko napio da nije ni primijetio da se vrata tamnice otključavaju i
da mu se pred nosom odvijaju scene spektakularnog bijega iz zatvora, po
kojem, na žalost, nije snimljen partizanski film, niti je napisan roman.
Tako se Olga spasila, a Pepija Doležala preuzeo je Gestapo.
Ispitali su ga, osudili i deportirali u koncentracioni logor u Norvešku. U
Sarajevu ostavlja ženu i kćer gimnazijalku, Vilmu i Vilmu.
Umire pred kraj rata.
Iza njega ostaju pisma u kojima se žali da mu je hladno i da je gladan.
Olga Humo, kći predratnoga ministra Momčila Ninčića, nikad se nije
raspitivala za udovicu i dijete čovjeka koji ju je spasio.
Mlađa Vilma umrla je prije starije, koja umire krajem sedamdesetih, u
Sarajevu, u stanu koji je dijelila s partajama.
Sustanari su bili sretni kada je Vilme Doležal nestalo, jer su iza nje
ostajale sijede dlake u odvodu kade, zamazana zahodska školjka...
Njenom se smrću zaustavila povijesna nužnost, kojoj se Pepi odupro kada
je Moricu Alkalaju odbio dati nogom vrit.
Mladić je izbezumljen išao čaršijom, vikao je, žalio se na svome nijemom,
zaboravljenom jeziku, koji je od svih riječi pamtio samo dvije: mama i babo.

40
 Knjige.Club Books

Od te dvije riječi nije se mogla ispričati Moricova zatvorska priča. Bio je

zatočen nepuna dvadeset i četiri sata. Ali nikome nije mogao o tome ništa
reći, pa mu se vrijeme činilo mnogo dužim. Dvadeset četiri sata kao dvadeset
četiri godine. Bilo je to vrijeme psa kojega gospodar ostavlja vezanog uz
automobilski znak dok ulazi kod kasapina da kupi kosti za keltsku čorbu s
porilukom.
Pas je, ipak, dočekao da gospodar izađe iz kasapnice. Moric Alkalaj nije
dočekao da ispriča priču o svome tamnovanju. Njemu su sve riječi bile
oduzete. Osim: mama i babo. Adonaj je pomilovao Morica Alkalaja po glavi,
nije dozvolio da ga po ulici tuku. Samo kamenom. A kamen promaši.
Sudbina Lea Pfeffera je poznata. Sve je preživio, i na kraju, možda, umro
od straha. O njemu je pisao Milo Dor.
Zna se i što je bilo s Čabrinovićem. Eno ga u bolno lijepom i neutješnom,
općenito najmoćnijem literarnom fragmentu o mladim Bosancima, koji je u
svom dnevniku zapisao Franz Werfel i objavio ga u novinama, pod naslovom
„Tschabrinovitsh“, baš kao da je znao da su naši nesporazumi, uglavnom,
pravopisne naravi.
Ali što je na kraju bilo s Moricom Alkalajem?
To, zapravo, nitko ne zna.
Završio je onako kako odvajkada u tom gradu i u našem svijetu
završavaju oni kojima bi osporili razum i rasudbene moći, samo zato što su
izgubili sluh, a sa sluhom i sve riječi ovoga jezika, osim mama i babo.
Umro je Moric Alkalaj, ne zna se kad ni od čega.
Nakon njega se pojavio novi mutavi dječak, a za njim još jedan, i još jedan,
i još jedan, i tako do kraja grada i vremena. Njega ne smiješ rukom ili nogom.
Samo kamenom, ako baš moraš. On je spomenik Moricu Alkalaju. Čudo
moderne umjetnosti. Spomenik koji hoda, plače, mumlja, tuli i osjeća sve što
osjeti svaki drugi živi stvor. I više od toga.
On je posljednji razgovarao s Nedeljkom Čabrinovićem. I ohrabrio ga.
Bit će strašno, rekao mu je, ali nas poslije više neće biti.
Čabrinović mu je povjerovao, i suze su mu potekle dok je zamahivao.
Vidio je kao u kaleidoskopu: umjesto jednoga, dvanaest automobila s isto
toliko nadvojvoda, vojvotkinja i zemaljskih poglavara Potioreka.

41
 Knjige.Club Books

Princ koji je volio svoju ženu

i prezirao svoje narode

P osljednje mirne dane vojvotkinja i nadvojvoda provode na svome imanju,

u dvorcu Chlumec. Djecu neće voditi u Sarajevo, niti će ih slati u Beč, neka
ostanu tu, gotova je školska godina, bit će im dobro u toj češkoj pitomini,
na čistome zraku. Ona bi htjela da joj sinovi budu daleko od velikih gradova,
od tutnjave dizel-motora i piska parnih strojeva, od zime koja se uvlači u
debele zidove dvorca i ne izlazi van sve do jula i augusta.
Oboje tiho strepe za njihovo zdravlje, iako se o tome ne govori, jer je
nadvojvoda tuberan, godinama se nosi s bolešću, liječnici vjeruju da ju je
prevladao, ali s tuberkulozom se nikad ne zna. Od nje umiru cijele obitelji,
suše se i nestaju porodična stabla, kraljevska i proleterska, ne birajući, tada
ni njihova strepnja nad sinovima nije bez osnova. U tome se Franjo Ferdinand
i Sofija osjećaju osamljenim na dvoru. Kao što stari car ne prihvaća nju,
tako je distanciran i prema njenim sinovima. A kako on osjeća, tako osjećaju
i svi drugi. Zadnjih tjedana, Franjo Josip opet pobolijeva. I svi se polako
navikavaju na njegovu smrt, ali je i dalje nezamislivo ono što će biti poslije.
Stari car i kralj već je veoma star, mnogo stariji od svojih bioloških godina,
kroz njegov život i više od šest desetljeća na prijestolu svijet se izmijenio, i
izmijenila se Austrija, drukčiji je Beč, bivši saveznici pretvorili su se u
neprijatelje, a neprijatelji su postali saveznici, tamo gdje su nekada gorjele
svijeće, sad svijetli električna rasvjeta, ljudi brodovima putuju na izlet u
Ameriku, i vraćaju se puni dojmova, svatko već ima fotografski aparat, nema
više nijednoga austrougarskog podanika koji nije vidio vlastito lice na
fotografskoj slici, a u mladosti Franje Josipa, samo je on imao čast da se
fotografira; ni pokretne slike više nisu čudo, publika hrli u varijetee i gleda
nove američke i njemačke filmove, i sve je, zapravo, već jako čudno. Kako će
izgledati svijet kada on jednom umre?
I onda problemi pred put! Trebali su putovati svojim salonskim kolima, u
vagonu koji bi se priključio bečkome ekspresu, ali im je javljeno da nešto nije
u redu s vagonskim osovinama. Čelik ponekad popusti, od trešnje ili zime,
čelik je inače porozan i krt, nije onakav kakvim ga zamišljaju kada izgovore -
čelik. Zato putuju najobičnijim kupeom prve klase. U jednom trenutku
kompozicija se zaustavlja na otvorenoj pruzi. Nadvojvodin ađutant dolazi s
viješću da su se negdje zapalile osovine. Opet te osovine. „Lijepo nam je
počelo putovanje. Ovdje gori, a dolje će na nas poletjeti bombe!“ Franjo

42
 Knjige.Club Books

Ferdinand je duhovit čovjek. I ponosan je kada tako, ponekad, čuje da se

okolo prenosi nešto što je rekao, neka njegova šala. Zato ovo i kaže. Sofiji
nije smiješno. Ona je pomalo praznovjerna, i zabrinuta, kao što svaka majka
treba biti zabrinuta. Ali ne, ona nikako ne vjeruje da će ih u Sarajevu dočekati
bombama. Samo joj se ne sviđaju njegove šale. Muškarci šalama prizivaju
nesreću.
Mjesec-dva kasnije, nekoliko će stotina ljudi, slavnih i anonimnih,
ministara, generala, pustolova, prevaranata i budućih memoarista, ustvrditi
da su se zatekli u kupeu kada je nadvojvoda izrekao te proročanske riječi. U
Beču se razdvajaju. On se u gradu kratko zadržava, samo da Sofiju otprati do
Belvederea. Zašto skupa ne putuju u Sarajevo? Razlozi su protokolarne
naravi. Oni i dalje vode rat protiv nadvojvode, ponižavaju ga i ne dopuštaju
da u ceremonijalu putovanja budućega austrijskoga cara i ugarskog kralja
sudjeluje njegova žena, jer ona jest supruga Franje Ferdinanda, to nitko više
ne spori, ali nije u institucionalnoj vezi s budućim carem i kraljem. Za njega,
ona je ništa!
A kako Franjo Ferdinand u Sarajevo ne smije putovati kao privatno lice,
tako ni Sofija, kao isto takvo privatno lice, i njegova vjenčana žena, ne može
putovati skupa s njim, nego mora putovati odvojeno. Tako dvor ratuje protiv
nadvojvode, i ne predaje se u tom ratu njegov stari stric. Ali ratuje i
nadvojvoda protiv dvora, pa će tako, po njegovoj odluci, Sofija špancirati
Sarajevom ruku pod ruku s nasljednikom austrijskoga i ugarskog prijestola.
Vozit će se s njim u autu. Držat će ga za ruku. Radit će sve ono što on u inat
dvoru odluči, jer ako je ceremonijal putovanja u njihovoj nadležnosti, onda je
šetnja Sarajevom u njegovoj nadležnosti. Tako je odlučio i tako će biti.
Vratio se na južni bečki kolodvor, i krenuo vlakom prema Trstu.
Vedro je, ranoljetno jutro 24. lipnja 1914. Nadvojvoda u admiralskoj
uniformi, s rukama na leđima, šeće lukobranom. Iako je rano, nije još osam,
sunce prži kao u srpanjskim podnevima. Oko njega nema velike pratnje,
ađutanata, generala, admirala, carskih kamerdinera, sve samih besposličara
s ogromnim klobucima iz kojih viri paunova stražnjica, ili perje neke druge
egzotične ptice... Nadvojvoda prezire svu tu gužvu i carski vrvež kakav vlada
oko staroga vladara. Ovoj državi ne prijeti propast od njezinih neprijatelja,
nego od te silne i nakićene posluge. On čvrsto vjeruje u modernizaciju
carstva, a što bi drugo mogla biti modernizacija nego ukidanje te kostimirane
bečke operete?
Brod na koji će se Franjo Ferdinand ukrcati nosi ime Viribus Unitis.
Zajedničkim snagama. To je vladarski moto Franje Josipa Prvog. Nedavno
sagrađen, admiralski ratni brod, klase Tegetthoff, najljepši je i najmoćniji
brod habsburške mornarice. Porinut je u Trstu 24. lipnja 1911. I baš na treći

43
 Knjige.Club Books

svoj rođendan krenut će na putovanje prema Metkoviću? Je li to dobar ili je

loš znak?
Proći će četiri i pol godine, do 31. listopada 1918, kada će u pulskoj luci,
na temelju odluke cara Karla Prvog, zapovjednik austrougarske flote, i budući
madžarski regent i diktator, admiral Miklos Horthy predati flotu
predstavnicima Narodnoga vijeća iz Zagreba, koje je zastupalo buduću
zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba. Zapovjednik novoformirane flote, Ličanin
Janko Vuković-Podkapelski naredio je da se, uz tonove hrvatske himne, na
admiralskome brodu Viribus Unitis podigne hrvatska zastava. Tog dana je,
prvi put u povijesti, „Lijepa naša“, Mihanovićeva i Runjaninova „Hrvatska
domovina“, intonirana kao državna himna. Do tog trenutka, bila je samo
svečana pjesma hrvatskoga naroda, a od tog je četvrtka iza nje stao
autoritet države. Stvarne ili fantomske, to je svejedno, jer je svaka država, na
kraju, samo privid i fantom ljudske zajednice, humani naziv za košnicu ili
mravinjak, pa za jednu pjesmu više i nije toliko važno je li hrvatska država
stvarna ili nije.
Dok je svirala himna, Viribus Unitis su, pognutih glava, napuštali mornari
neslavenskoga podrijetla. Nitko ih nije pokušavao zadržati. U novoj državi
neće biti mjesta za sve, jer to onda ne bi bila država Slovenaca, Hrvata i Srba.
Među gubitnicima bila su i dvojica poručnika, imenjaci Raffaele Rossetti i
Raffaele Paolucci.
Oni su iste noći pod morem postavili pakleni stroj, koji je eksplodirao 1.
studenog u 6 i 20. S brodom Viribus Unitis, jednim od najmodernijih bojnih
brodova u tadašnjoj Europi, tone i zlosretni admiral Janko Vuković-
Podkapelski, koji će u kolektivnim mitologijama biti zaslužni Hrvat, ali i
zaslužni Jugoslaven. Hrvatski će mu književnici posvetiti dva svoja slabašna
romana.
Zanimljiva će biti sudbina dvojice zavjerenika. Obojicu će nova Italija
dočekati s vojnim počastima, bit će odlikovani za hrabrost i unaprijeđeni u
pukovnike. Paolucci će nastaviti karijeru kao profesionalni vojnik i uvjereni
fašist. Ratovat će u Abesiniji, biti jedan od Mussolinijevih heroja u Drugome
svjetskom ratu, vječni primjer pravog domoljuba. Rossetti će okrenuti na
drugu stranu, čim fašisti dođu na vlast, angažirat će se na suprotnoj strani,
bit će utemeljitelj antifašističkoga pokreta Italia Libera, a kada je Mussolini
definitivno učvrstio personalnu diktaturu, Rossetti emigrira u Francusku.
Početkom Građanskog rata stiže u Barcelonu, bori se na strani
republikanaca, radi kao propagandist na radiju, izmišlja republikanske
slogane... U znak odmazde, Talijanska vlada mu oduzima Zlatnu medalju za
hrabrost, koju je osvojio zajedno s Paoluccijem. Medalja će mu biti vraćena
nakon poraza fašizma, kada Paolucciju neće biti oduzeta.

44
 Knjige.Club Books

I tako nas je priča odvela daleko od Franje Ferdinanda, koji još uvijek
ponosno šetka tršćanskim lukobranom. Čovjekova sudbina će se, kao malo
kada, poklopiti sa sudbinom broda. Je li Franjo Ferdinand nanio zlu sreću
brodu, ili je Viribus Unitis bio zle kobi po nadvojvodu, to će znati proročice,
historičari i ostali tumači dobrih i loših znakova.
U ovom trenutku nitko još ništa ne zna. Veseli su i bezbrižni dani Europe,
iako je car Franjo Josip bolestan, a njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand
putuje u Bosnu na vojne manevre.
Put do Metkovića traje dvadeset četiri sata. More je mirno, plovidba
ugodna, nikome se previše ne žuri. U Metkoviću, na vratima Hercegovine,
nadvojvodu pozdravlja vojni zapovjednik i austrougarski guverner Bosne i
Hercegovine Oskar Potiorek. On će mu biti domaćin za vrijeme boravka u
ovoj zemlji.
Franjo Ferdinand je putnik. Njegovo je obrazovanje kampanjsko i vrlo
površno, ne pokazuje nijednog izrazitog intelektualnog dara, nije načitan,
umjetnost ga ne zanima, njegov je estetski i socijalni ukus po mjeri
prosječnoga bečkog malograđanina, ali voli putovati. Htio je ići na put
oko svijeta, to mu je bio san, i naravno, na dvoru su takvi interesi djelovali
besprizorno, pokušavali su ga spriječiti, ali mladi je nadvojvoda bio
tvrdoglav, i uspio je. To je još jedna njegova važna osobina: tvrdoglav je poput
magarca! S takvom će naravi biti veliki vladar, ili će tragično završiti.
Ništa manje od toga.
Na svojim putovanjima on pažljivo vodi dnevnik. Putopisi Franje
Ferdinanda bit će objavljeni desetljećima nakon njegove smrti. Bit će to
zanimljiva kulturno-historijska građa, svjedočanstvo jedne epohe i osobnog
stava, ali bez ikakve literarne vrijednosti. Nadvojvoda je svima govorio kako
budući vladar velikog imperija prethodno mora upoznati cijeli svijet. A svijet
se ne upoznaje iz knjiga, nego licem u lice, putujući. Spremanje učiti strane
jezike. Jednom kad postane kralj i car, više je puta to izgovorio i
obećao, govorit će jezike svih svojih dragih i milih naroda. Već ih je počeo
učiti. I njegov stric, stari Franjo Josip, trudio se izgovoriti riječ-dvije
domaćega jezika kada je u proljeće 1910. posjetio Mostar. Ali to je bilo
kvrgavo i bez razumijevanja, tek da gane svoje slavenske podanike. Tako je
natucao i druge jezike svoga beskrajnog i šarenog imperija, ceremonijalno i
prigodimice, poput pape Ivana Pavla Drugog, stoljeće kasnije, koji će, kao i
Franjo Josip Prvi, biti protivan svakome nacionalizmu. Franjo Ferdinand
imao je ozbiljnijih ambicija. Htio se šaliti na svim jezicima svoga imperija.
Želio je govoriti jezikom onih prema kojima je gajio imperijalne predrasude.
Za razliku od svoga strica, koji je bio velika, objedinjujuća, sveprožimajuća i
nadnacionalna figura, on je ostao samo Austrijanac. Austrijanac i Bečanin,
ponosan na svoj uži zavičaj, čovjek s mentalitetom nogometnog navijača,

45
 Knjige.Club Books

kojemu su Madžari sa svojim independističkim prohtjevima grdno išli na

živce. Oni su glavna tema svih njegovih prestolonasljedničkih godina. I sada,
dok putuje prema Sarajevu, dok mu se, nakon dana i noći plovidbe brodom
Viribus Unitis, ljulja pod nogama uska kamena riva priručne metkovske luke,
on razmišlja o Madžarima. Budimpešta je velika tema, a ne Sarajevo. Slaveni
su još uvijek sporedni državni problem, koji je on namjerio riješiti tako što će
im pružiti isti status kakav imaju Austrijanci i Madžari. Neka i službeno velika
Monarhija bude slavenska. Eto, to je zalog njegovoj velikodušnosti, širini i
mudrosti. U tom slavenskom svijetu Sarajevo i Bosna sitan su i nebitan slučaj.
Kad ga je pukovnik Albert von Margutti jednom pitao za mišljenje o
razlikama između Slovenaca i Hrvata kao katolika te Srba, pravoslavaca,
nadvojvoda se ljubazno smiješio: „Prirodno je da katolici moraju imati
prednost.“ Rođenog Fjumana Marguttija, čovjeka s granice, zbunila je i
zabrinula jednostavnost s kojom bi nadvojvoda rješavao temeljna pitanja
Monarhije. Nakon rata, Von Margutti optirao je za Italiju, živio je u Trstu,
odakle su mu bili roditelji, umro je 1940. u Beču, i nikada se nije oslobodio
ljubavi prema starome caru Franji Josipu Prvom.
Bio je istinski zaprepašten njegovim nasljednikom. Jednako je delikatan
bio nadvojvodin stav prema rješenju nacionalnog problema u Bosni, na
kojemu je prethodno vrlo ozbiljno radilo nekoliko bečkih administracija, i svi
su, uključujući obrazovanoga, modernog i inteligentnog baruna Benjamina
Kallaya, doživjeli poraz. Generalu Alexanderu Broschu, vojnom savjetniku i
najutjecajnijem čovjeku iz političkog okruženja, objašnjavao je kako da
rješava bosansku identitetsku aporiju: „Prvo ih treba sve - pravoslavce,
muslimane i katolike - strpati u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju
na površinu.“ Ovakav nadvojvodin stav bio je u suštinskoj suprotnosti s
austrougarskom politikom u Bosni nakon okupacije 1878, koja je vodila
društvenoj modernizaciji i svojevrsnoj socijalnoj, vjerskoj, pa i građanskoj
emancipaciji pripadnika svih konfesija.
Osim što je takva politika bila u skladu s ukupnom filozofijom vladavine
staroga cara, držala se i suštine odluka Berlinskoga kongresa 1878, i uvjeta
pod kojima je Beču odobrena okupacija Bosne. Aneksija iz 1908.
predstavljala je radikalni politički zaokret, ali i najavu državničkih ambicija
budućega vladara. Iako nadvojvoda nije bio projektant prisajedinjenja Bosne
i Hercegovine, prihvatio ga je kao dar pred preuzimanje prijestola. Aneksija
je označila prekid francjozefovskog kontinuiteta u Bosni, odbacivanje
kalajevskog kosmopolitskog bosanstva i zauzimanje tvrde katoličke linije -
bliske nadvojvodinu svjetonazoru - koju je u Bosni već provodio vrhbosanski
nadbiskup Josip Stadler. On je nacionalizirao bosanske katolike, uputio ih na
njihovo hrvatstvo i odanost Beču, ali i na stoljetne predrasude i mržnju
prema pravoslavnim (raskolničkim) i muslimanskim susjedima. Ovi su to

46
 Knjige.Club Books

osjetili, naročito pravoslavci, koje je već tresla njihova srpska nacionalna

groznica.
Ali Franjo Ferdinand je na njih i na njihov otpor gledao s kombinacijom
prezira i podcjenjivanja. Što su, uopće, ti Srbi, i gdje je, uopće, ta Srbija, da bi
se o njoj vodilo računa? I odakle, zapravo, Srbi u Bosni? Zašto Srbi nisu u
Srbiji, kao što su, recimo, Afrikanci u Africi, Kitajci u Kini, miševi u mišolovci?
Razmišlja o tome Franjo Ferdinand u vrijeme aneksione krize, i nakon toga,
pa ga sve više hvata gnjev. To čitamo iz izvještaja koje piše za Franju Josipa,
u kojima je, redovito, važan i raspričan, rad da impresionira strica, i naravno
- ciničan. Cinizam ga u vlastitim očima čini većim, cinizmom nadoknađuje
nedostatak obrazovanja, cinizmom se brani od mašte svojih sugovornika.
Franjo Ferdinand je bolesno nemaštovit čovjek, on zbog toga pati, žali se
bližnjima kako netko može izmišljati nešto čega nema, govoriti o nečemu što
ne postoji, kako ljudi uopće mogu izmišljati, i koja je onda razlika između
izmišljanja i laganja?
Godine 1910. Franjo Ferdinand je u stričevo ime prisustvovao sprovodu
engleskoga kralja Eduarda Sedmog. Ovaj izvještaj, vrlo ekstenzivno, citira
Dedijer u Sarajevu 1914., fasciniran sadržajem koji neodoljivo podsjeća na
neke ovovremene hrvatske tabloide, i njihove izvještaje o okupljanjima
europskih selebritija.
O likovima koji mu nisu simpatični Franjo Ferdinand ovako izvještava
cara: „Dvojica republikanaca, Pišon i Ruzvelt, koji su bili pozvani i na večeru
oba ta dana, isticali su se upadljivim nedostatkom dvorskih manira, osobito
je Ruzvelt bio beskrajno duhovit, odnosno, nemački rečeno: drzak.“ U fusnoti
Dedijer primjećuje kako Franjo Ferdinand prezime američkoga predsjednika
Theodorea Roosevelta piše „Rooseveldt, ne bi li tako istakao židovsko
podrijetlo Ruzveltovih.
Ali za suočenje s onim što će ga dočekati u Sarajevu, zanimljiviji je, možda,
sljedeći fragment u izvještaju: „Od vladalaca poznavao sam, naravno,
bezmalo sve, jedino sam dopustio da me predstave portugalskom kralju, dok
su turski i srpski prestolonaslednici predstavljeni meni. Prvi kao da se u
svojoj novoj ulozi još ne oseća nimalo lagodno, i neprestano ga podučava i
upućuje neki na izgled veoma inteligentni generalštabni pukovnik turske
vojske. Onaj drugi izgleda kao loša kopija Ciganina.“
I to je, zapravo, jedino što će o srpskome prestolonasljedniku iz nećakova
izvještaja Franjo Josip i saznati. Da izgleda kao loša kopija Ciganina.
Naravno, valja imati svijest o kontekstu i o rječniku epohe, o pravilima
diplomatske korektnosti kakva su vladala početkom dvadesetog stoljeća, o
tome da je, ipak, riječ o diskretnom dokumentu (i, ruku na srce, u diskretnim
komunikacijama State Departmenta nađe se, gotovo svakoga tjedna, mnogo
gorih stvari...), ali je svejedno zanimljivo da u mladome srpskome

47
 Knjige.Club Books

kraljeviću Aleksandru, jedva dvadesetogodišnjaku, odgajanom na ruskome

kraljevskom dvoru, koji je tek godinu dana ranije, nakon abdikacije starijega
brata Đorđa, postao nasljednik prijestola, Franjo Ferdinand vidi baš to - lošu
kopiju Ciganina. Mladić je, naime, svjetlije puti, i skoro za glavu viši od njega,
tako da na ovu prispodobu nije moguće gledati kao na relativno bezazleni
komentar Aleksandrove fizičke pojave. Nešto drugo je, iz nadvojvodine
perspektive, u njemu cigansko.
A oko tog drugog nam se, naime, teško uživljavati u različite povijesne i
kulturne perspektive. Izjednačavanje Srba s Ciganima bila je još, relativno,
bezopasna starčevićanska manira, koja će u Josipa Franka, a potom u
rječniku austrougarskoga potpukovnika i budućega hrvatskog maršala
Slavka Kvaternika, u vrijeme kada je 1915. osvajao Beograd, postati
formulom hrvatske mržnje prema Srbima, koja će biti u život pretočena i
pojasenovčena tokom Nezavisne Države Hrvatske, i opstajat će sve do dana
današnjega, u kafanskim govorima hrvatskih domoljuba i na stranicama
desnih hrvatskih tiskovina. Iza Srba kao loše kopije Cigana stoji grandiozno
etničko čišćenje Hrvatske tokom dvadesetog stoljeća, u kojemu je narod koji
je sudjelovao u formiranju hrvatske nacije, i dugo živio u nekoj vrsti dvojnoga
identiteta i dvostruke lojalnosti, prema rodu i prema domovini, sveden na
statistički gotovo zanemarivu i suštinski obespravljenu manjinu, tako da
je doista teško u nadvojvodinu opisu srpskoga prestolonasljednika
Aleksandra ne osjetiti i ono čega u tim riječima, zapravo, nije moglo biti.
Franjo Ferdinand je, naime, prezirao Srbe, kao što je, na drukčiji način,
prezirao i Madžare. S tom razlikom što Srbe nije poznavao, i što mu,
zapravo, nisu bili važni. Uostalom, i tog mladića, koji izgleda kao loša kopija
Ciganina, na prestolonasljednički položaj su, u određenom smislu, doveli
upravo njegovi, nadvojvodini, propagandisti i diplomati, insistirajući na
razotkrivanju afere njegova starijeg brata Đorđa, koji je na kraju
morao abdicirati, jer je, navodno, kako su to pisali bečki listovi, u nastupu
bijesa ubio svoga posilnog... No, pitanje je koliko je o toj dvorskoj aferi
Karađorđevića sam nadvojvoda Franjo Ferdinand išta znao.
On je vjerovao kako predrasude i mitovi mogu biti pogodno sredstvo
vladanja masama. U to vrijeme, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog
stoljeća, takvo mišljenje bilo je ravno proroštvu. Franjo Ferdinand
umnogome je bio čovjek budućnosti, i to ga, mimo njegove lijepe ljubavne
priče i njezina tragičnog kraja, čini suštinski antipatičnim. Nadvojvoda time
prestaje biti lik jednoga velikog romana epohe, ili makar avanturističkoga
romana s novinskih kioska, i biva mračni prorok naših egzilantskih,
logoraških i manjinskih sudbina.
Gavrilo Princip mrtav je već cijelo stoljeće, a Franjo Ferdinand u nama
živi, kao jedna od figura naše mržnje.

48
 Knjige.Club Books

Krajem devetnaestog stoljeća društveno-politički život Monarhije sve

više se iz krugova plemstva spuštao među građanstvo.
Prvi se put netko mogao suprotstaviti caru, jer njegova mudrost i dobrota
više nisu bile bogomdane i neporecive. Kada je u proljeće 1897. na mjesto
gradonačelnika Beča drugi put postavljen Karl Lueger, kršćanski
socijalist, klerikalac i populist, i kada je borbeni antisemitizam predstavio
kao temeljni sadržaj i formu upravljanja gradom, među Habsburzima je, na
dvoru, došlo do žestoke podjele. Stari car bio je umjereni i mudri filosemit, te
je u šezdesetak godina svoje vladavine, korak po korak, učinio mnogo
za emancipaciju Židova u svojoj golemoj državi, a naročito u Beču, i u
državnim upravnim institucijama. Razmjerima takve carske politike
svjedočili su nakon 1878. i Bosanci, naročito Sarajlije, kada su im, među
željezničkim, poštanskim i administrativnim činovnicima, ali i među
visokim predstavnicima zemaljske uprave, počeli dolaziti i ti, do tada
neviđeni, srednjoeuropski i galicijski, istočni Židovi,
Aškenazi ili Švabe - kako su ih pogrdno nazivali njihovi domaći, sefardski
istovjernici - koji ne samo da su bili ravnopravni u odnosu na kuferaše
kršćanskih, katoličkih i protestantskih vjerozakona, nego im je uskoro
Monarhija u Sarajevu izgradila zasebnu sinagogu, pošto ih domaćini ni za
živu glavu nisu htjeli primiti u svoj hram...
Franjo Josip izrazito se neprijateljski postavio prema gradonačelniku
Luegeru. I skoro da je ostao usamljen. Bio je star i umoran, nije imao snage
još jednom udariti šakom o stol i rastjerati to malograđansko bečko društvo,
nego im je popustio, onako kako je pred kraj i „posljednji Habsburg“, Josip
Broz Tito, popuštao nekim svojim luegerima. Franjo Ferdinand, međutim, bio
je oduševljen bečkim gradonačelnikom, njegovim populizmom i
funkcionalnim antisemitizmom. On je bio glavni Luegerov zagovornik
na dvoru, zahvaljujući njemu otklonjeno je i uporno odbijanje Franje Josipa
da potvrdi bečkoga gradonačelnika. On se, Franjo Ferdinand, krajnje
prezrivo odnosio prema dvorskim Židovima, bankarima i diplomatima, koji
su se desetljećima ranije udomaćili u carevoj blizini, i bio je iskreno
fasciniran Luegerovom efikasnošću. Ono što je već dugo bilo stvar lošeg
ukusa, običaja i svjetonazora svjetine i deklasiranog malograđanstva,
najednom je prodrlo na dvor i u visoke političke i kulturne krugove kao nešto
normalno, prihvatljivo i, nadasve, korisno. Luegerov antisemitizam
pokretao je mase, ograničenja koja su se stavljala pred Židove izazivala su
oduševljenje, a da pritom Karl Lueger, pobožni katolik, koji je za svoje
antisemitske ideje izrazitu podršku našao u redovima austrijskoga klera,
protiv Židova, zapravo, nije imao ništa. Recimo, vrlo spremno i radosno
surađivao je s Rothschildima, i to nije skrivao. Kada ga je jedan bankar upitao
za logiku njegova antisemitizma, Lueger mu je staloženo odgovorio:

49
 Knjige.Club Books

„Antisemitizam je vrlo dobro sredstvo političke agitacije kojim se krči put; ali
kad čovjek dođe do vrha, on je nepotreban. To je sport za nižu vrstu.“
Ipak, ovaj je kršćanski socijalist govorio da „samo debeli Jevreji“ mogu
preživjeti „ubistveno takmičenje ekonomske slobode“. I još je govorio nešto
što će, stotinjak godina kasnije, zazvučati poput pastirskih propovijedi
hrvatskih biskupa Košića, Barišića ili Bogovića: „Kršćanski svijet treba biti
zaštićen od kapitalističke nezasitosti. Antisemitizam nije eksplozija
brutalnosti, nego vapaj potlačenog kršćanskog naroda za pomoć od Crkve i
države.“ Ovako je jedan Luegerov pobočnik operacionalizirao politiku,
kojoj je Franjo Ferdinand blagonaklono asistirao: „Ja Jevrejima ne mogu
priznati pravo na ljudskost, te mislim da bismo, po Krivičnom zakonu, svaku
vezu između ljudi i Jevreja morali proglasiti kažnjivom, kao nepristojan čin,
suprotan prirodi.“
Franju Ferdinanda ne bismo, međutim, smjeli osuđivati zbog nečega što
je mislio ili osjećao. Dok u Metkoviću prihvaća počasti svojih budućih
domaćina, on je, još uvijek, samo budući car. Vjeran katolik, Austrijanac i
Bečlija, nadvojvoda je, međutim, apostol mržnje, a ne kršćanske ljubavi.
Madžari, Jevreji, Slaveni, Srbi. Svi oni su višak u njegovoj projekciji svijeta.
Sva njegova ljubav vezana je za Sofiju, kojoj je upućena i sva njegova samoća.
Mržnja mu, kao i Karlu Luegeru, služi da u životu ne bude sam.
Specijalni vlak kreće iz Metkovića malo poslije sedam. Pruga je
uskotračna, pa ni salon ne može biti onako luksuzan i prostran kao na bečkim
željeznicama. Ali krajolik je fascinantan. Pruga kao da prolazi kroz podvodna
kineska polja riže, iz ševarja uplašene izlijeću močvarne ptice, i nadvojvoda,
umjesto da ćaska s guvernerom Potiorekom, čežnjivo gleda za njima. Jednom,
ova će zemlja biti njegova, i on će biti njezin vladar...
U Mostaru su oko 8 i 30. Tu se kompozicija zaustavlja, i nadvojvoda se
pozdravlja s domaćinima, koji su četiri godine ranije tako lijepo dočekali i
Franju Josipa. Pozdravni govor drži snažni, karizmatični starac, u malo
preuskom fraku. Vrućina je, svi se znoje, ali on se ne znoji dok govori.
Rođena se gospoda nikad ne znoje. Franji Ferdinandu je, međutim, dosadno.
Čeka da starac završi, ali on nastavlja, nadovezuje se, nadopričava i veze
riječima, poput Šeherezade...
Gradonačelnikovo ime je Mujaga Komadina. Nadvojvoda to ne zna, ali
kada bi ova zemlja imala pamćenja izvan svoje lirike, Mujaga Komadina bio
bi upamćen kao reformator. Izgradio je Mostar, izveo ga iz jedne u drugu
epohu, iz srednjega vijeka u električno doba, a sam je ušao u nekoliko
narodnih pjesama, sevdalinki, pomalo zagonetnog smisla i sadržaja, i u
barem jednoj od njih spominje se po imenu:

Dvore gradi, aman

50
 Knjige.Club Books

dvore gradi, zaman

dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara, najljepšega grada

Ob’lazi ga, aman

ob’lazi ga, zaman
ob’lazi ga, c’jeli Mostar redom
samo nema Zaimove Zibe

Što te nema, aman

što te nema, zaman
što te nema Zaimova Zibo
za tebe su sagrađeni dvori

Za tebe sam, aman

za tebe sam, zaman
za tebe sam dvore sagradio
i žeženim zlatom pozlatio
(...)

I tako se u Mostaru, početkom dvadesetog stoljeća, dok je svud okolo po

Europi svijetlio i tutnjao novi vijek, Franji Ferdinandu obraćao čovjek iz
narodne pjesme, koja će, stoljeće kasnije, pjevačima i slušateljima zvučati
mnogo starije od Ferdinanda i njegove epohe. To i jest bio glavni nesporazum
nadvojvodin sa zemljom u koju je doputovao.
Dok je on hrlio u dvadeseto stoljeće, i bio suvremenik doba koje neće
doživjeti, ali će ga unaprijed razumjeti i dobro mu se prilagoditi, ova je zemlja
proizvodila i podrazumijevala jedan drukčiji vremenski tok, sporiji, teži i
stariji, i sve je tu bilo teže i starije nego što bi on mogao i zamisliti. Čudo je da
su se uopće mogli i sresti Franjo Ferdinand i Komadina Mujo, čudo veće od
barske ptice koja je uplašena nadletjela vlak...
Predvečer, vlak stiže na Ilidžu, i Franjo Ferdinand se, konačno, sreće sa
Sofijom. U blizini su, na okolnim planinama i vojnim poligonima, čekali 15. i
16. armijski korpus, da sljedećega jutra, u petak 26. lipnja 1914, započnu
vojne manevre.
Ali umjesto da se nakon duga puta skrase u hotelu, nadvojvoda insistira
da pođu u Sarajevo. Odluka je donesena na prečac, i mimo protokola.

51
 Knjige.Club Books

Spuštala se večer, već je prošlo osam sati, jednoga od najdužih dana u

godini, kada je automobil s carskim parom prošao Baščaršijom. U masi koja
se slučajno zatekla uz cestu našao se i Gavrilo Princip. Sutradan će, u
Semizovoj kafani, pričati da je bio uz ćepenak Kabiljova ćilimarskog
dućana, kada su u dućan ulazili nadvojvoda i žena mu. Ali policajac mu se
našao baš za leđima, pa nije mogao ništa učiniti. A i što bi učinio kada mu tog
trenutka u džepu nije bio nabijeni pištolj? To se Gavrilo samo hvalio i junačio,
jer ni sam, vjerojatno, još uvijek nije vjerovao da će u nedjelju izvršiti atentat.
On ili netko od njegovih drugova, svejedno. Ali još uvijek je sve bilo igra.
Mnogi su bili spremni da se u svoju čast zakunu da će igra ozbiljno svršiti, ali
nitko u to nije ozbiljno vjerovao. Ovo je samo jedna od mnogih zavjera u
kojima su sudjelovali, jedan od mnogih atentata koji su se događali u
Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani...
Nisu se mladobosanci prvi zavjerili protiv Franje Ferdinanda. Skoro
godinu ranije, u Beč ga je pošao ubiti đak trećega razreda učiteljske škole,
rodom iz Žrnovnice kod Splita, Lujo Aljinović. Mladić je u ranim godinama bio
starčevićanac, išao je u Rim da uči za svećenika, ali je u vrijeme balkanskih
ratova doživio svojevrsni preobražaj.
Krenuo je da se javi kao dobrovoljac u Srpsku vojsku, ali dok je on stigao
do južne Srbije, rat je već bio završen. Nije, međutim, Lujo odustajao, nego je
kupio revolver i preko Zagreba pošao u Beč. U Zagrebu se, međutim, pohvalio
pred dvojicom glumaca i jednim brijačkim pomoćnikom, koji su ga iz
istih stopa prijavili policiji. Jedan je glumac čak i poznat u Zagrebu, i vrlo
cijenjen kao pisac trivijalnih malograđanskih feljtona: Rudolf Habeduš
Katedralis. Aljinoviću je suđeno, završio je na robiji, ali ga je spasila
intervencija utjecajne obitelji, koja ga je, nakon Velikoga rata, ukrcala na
brod i poslala u Južnu Ameriku. Živio je dugo, nikada nije navraćao u
domovinu, a u pismu profesoru Ljubi Jurkoviću, svojevrsnoj kratkoj biografiji
jednoga zavjerenika, u post scriptumu se dotakao i Katedralisa: „Poslije
prvog svjetskog rata u Zagrebu sam susreo Hainstera Habeduša, koji je
međutim bio postigao neko ime u kazališnim krugovima.
Kad me ugledao, zaklinjao se i molio da mu oprostim njegovu slabost.
Toliko da je invokirao svoju baku koja da bi umrla ako bi se njemu što
dogodilo. Ja sam pristao da mu oprostim. Doznao sam da je Hainster Habeduš
odavna umro, što me rješava te obaveze.“ I tako je svoju građansku čast
spasio hrvatski književnik Rudolf Habeduš Katedralis, da bi u sljedećem
stoljeću pronašao svoj ugled i ime na stranicama Hrvatske književne
enciklopedije, za razliku od Luje Aljinovića, kojega hrvatska kultura ni po
čemu ne pamti.
Petak i subotu nadvojvoda provodi prateći vojne manevre, dok je
vojvotkinja, kako piše Dedijer, „provodila vreme obilazeći crkve, manastire,

52
 Knjige.Club Books

sirotišta i lokalnu fabriku čilima“. U toj tkaonici čilima radi Katarina Andrić,
majka Ivina. Je li izbliza vidjela Sofiju, što je prema njoj osjećala?
Njih će dvoje u Sarajevu malo vremena provesti zajedno. I jedva da će još
ostati nasamo. Njoj je laknulo kada je vidjela kako je prijateljski i
prostodušno dočekuju domaći ljudi, on je ponosan i pun sebe što će se u
nedjelju, u otvorenom automobilu provesti Sarajevom, skupa s
vojvotkinjom, a protiv volje bečkoga dvora. Mora ih navikavati na
njenu prisutnost, ovo će biti najsnažnija demonstracija njegove muške
vladarske volje. Pokazat će im da je se nikada, ni po koju cijenu neće odreći.
Oboje su u Sarajevu sretni kao rijetko kad. Ona je kod trgovca ćilimima
Kabilja, koji govori nekim čudnim španjolskim jezikom, kupila više čilima
nego što je mislila kupiti. I što sad s njima da radi? Je li španjolski jezik i inače
tako ponizan, upitala je nadvojvodu, koji zna odgovor, jer je cijeli obišao
svijet. On se njezinu pitanju smije, i ne odgovara ništa.

53
 Knjige.Club Books

Ni bogova, ni molitava

U ljeto 1912. Ivo Andrić odlazi iz Sarajeva. Oprašta se sa školskim

drugovima, s većinom njih zauvijek, i na tom mjestu se, u tom trenutku,
njegov život polovi nadvoje. Umjesto da postane revolucionarac, da se,
pjesnički odvažno, žrtvuje za opću stvar, on odlazi u Beč, Zagreb, Krakov, na
svoje krajnje neizvjesne studije. Do tada se prema školi i stjecanju znanja
odnosio bezvoljno, bio je slab učenik, ponavljao je šesti razred zbog
matematike, što će se još neko vrijeme nastaviti, sve dok ne povjeruje da je -
preživio. Blizina smrti je, uz strašno siromaštvo u kojem je živio s majkom,
oduzimala dječaku skoro svu životnu energiju. Otac mu je umro od
tuberkuloze, od tuberkuloze umrla su i sva četvorica stričeva, Ivo je bio
zaražen bolešću, od koje su umirali i njegovi školski drugovi, u svakoj
generaciji maturanata pala bi ih dvojica-trojica, živjelo se s bliskom smrću, i
postojao je dobar razlog da se traži i nalazi ideja za koju će se napoprijeko
umrijeti. Mladobosanci, jugoslavenski nacionalisti i idealisti iz Velike
gimnazije svoje su revolucionarne, idealističke žudnje sjedinjavali s
pjesničnim ambicijama upravo u ideji bliske, mučeničke smrti.
Pisao je i objavljivao pjesme, matoševske inspiracije, u slobodnome stihu.
Bio je zamijećen od profesora srpskohrvatskoga jezika, naročito Tugomira
Alaupovića, koji mu je kraće predavao u šestom razredu - nakon čega
je otišao za direktora tuzlanske gimnazije, gdje su mu učenici bili Trifko
Grabež i Gavrilo Princip. Alaupović ga je smatrao najdarovitijim svojim
đakom, pomogao mu je da dobije Napretkovu stipendiju, bio mu veza i u
Beogradu, kada je nakon rata poželio ići u d iplomaciju. Profesor je imao
izrazitog razumijevanja za mladobosance, bio je njihov dobri, mirni učitelj.
Tugomir Alaupović jedna je od onih skrajnutih figura bosanskohercegovačke
i jugoslavenske kulture, Hrvat kojega se, pogotovo nakon raspada svih
zajedničkih država, nije moglo udjenuti u novokomponirane nacionalno-
političke modele. Rođen 1870. u Dolcu kod Travnika, bio je jedan od prvih
visokoškolovanih bosanskih Hrvata, antiklerikalac i Europljanin, sa snažno
izraženim interesom za povijest i identitete svoje domovine. U školskome
izvještaju Velike gimnazije (ili Prve gimnazije, kako će se škola pre zvati
1922) za 1907. Alaupović objavljuje svoju raspravu o Ivanu Frani Jukiću
(1818-1857), bosanskome fratru i nacionalnom borcu. Godine 1913. biva
postavljen za nadzornika srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a tri godine
kasnije, krajem 1916, optužen je, kao profesor tuzlanske gimnazije, za
54
 Knjige.Club Books

veleizdaju, ali je nakon kratkoga sudskog procesa oslobođen. Tada odlazi u

Zagreb, gdje radi kao tajnik Matice hrvatske, sve do raspada Austro-Ugarske,
kada postaje ministar bogoštovlja u prvoj vladi Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca. Bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga kulturnog
društva Napredak u Sarajevu. Ali prije svega drugog Alaupović je bio pjesnik,
istina slab. Lišen osobne taštine, dobrotvor i borac za nacionalnu
emancipaciju, antiklerikalac i Jugoslaven. U Velikoj gimnaziji predavao je
između 1894. i 1910, i odigrao je presudno važnu ulogu u razvijanju ljubavi
među učenicima za sunarodnike drugih vjera i nacija. Razbijao je Alaupović
tradicijom namrte međukonfesionalne predrasude onako kako će se
stotinjak godina kasnije razbijati kamenci u bubregu. Djelovao je na pamet i
emocije svojih đaka kao ultrazvuk, i presudno utjecao na kulturnu
transformaciju čitavih naraštaja.
Materinji jezik, istina, nije bio naročito važan predmet u Velikoj gimnaziji.
Poučavao se, kao i njemački ili kao vjeronauk, samo dva sata tjedno, dok su
se latinski i grčki učili po pet sati svaki. Iz ovih važnijih predmeta Andrić je
bio prosječan, ali mu srpskohrvatski ide. Tema maturskog rada bila je gotovo
bezvremenska, kakve su, valjda, sve teme školskih pismenih radova u
posljednjih stotinu godina: “Troje ti treba za čestito djelo: umjeti, htjeti i
moći.“
Imena njegovih maturskih kolega čitamo u Spomenici Prve gimnazije,
objavljenoj 1929. u čast pedesete godišnjice škole. Uz svako ime u zagradi
piše čime se maturant bavio sedamnaest godina nakon mature. Neki će steći
velike životopise, drugi će se pretvoriti u anonimne grobove na Svetima
Josipu, Mihovilu, Marku, ili ako će biti dužega vijeka, na Novome gradskom
groblju Bare, ili na mezarjima po osunčanim obroncima Sarajeva, ali će i
među jednima i među drugima biti takvih koji su dorasli do životne i
romaneskne sudbine. Evo ih, abecednim redom:
Muhamed Alajbegović (financijski tajnik u Sarajevu), dr. Izak Altarac
(profesor u Americi), dr. Zadik Altarac (advokat u Višegradu), dr. Ivo Andrić
(savjetnik poslanstva u Madridu), dr. Mihovil Andrić (sekretar saveza
zanatlija u Sarajevu), dr. Samuel Baruch (liječnik u Sarajevu), Đorđo Bilić
(sudac u Sarajevu), dr. Milan Božić (direktor društva Herceg-Bosna u
Beogradu), dr. Drago Brossler (zamjenik direktora društva Putnik u
Zagrebu), Stjapan Buben (željeznički činovnik u Sarajevu), Boris Domjanić
(privatnik u Bosanskoj Krupi), Izak Danon (umro kao student), dr. Vojmir
Durbešić (advokat u Zagrebu), dr. Risto Jovanović (umro kao liječnik), dr.
Stanko Karaman (šef antimalarijske stanice u Skoplju), Franjo Klinger (umro
kao student), dr. Veljko Knežević (liječnik u Sarajevu), dr. Bogoljub
Konstantinović (šef socijalno-medicinskog instituta u Beogradu), dr. Jakob
Levy (liječnik u Banjoj Luci), Dane Maljković (umro kao student), Mirko
Matanović (računovodstveni činovnik sarajevske gradske općine), Avram
55
 Knjige.Club Books

Papo (profesor gimnazije u Sarajevu), Aleksandar Pavlović (privatni

činovnik u Rogatcu), dr. Velimir Pejović (liječnik u Bileći), dr. Leon Pinto
(liječnik u Sarajevu), Dragutin Poznić (restaurator u Sarajevu), Ambroz
Premužić (činovnik Prve hrvatske štedionice u Šangaju), dr. Pavao
Premužić (advokat u Sarajevu), Adolf Pitačnik (računovodstveni činovnik u
Sarajevu), dr. Adolf Rosmarić (asistent na medicinskom fakultetu u Brnu),
Jovo Sanković (profesor srednje tehničke škole u Sarajevu), dr. Bogdan Simić
(umro kao sanitetski kapetan), dr. Branko Skakić (umro kao sudac), dr.
Arnold Sternberg (liječnik u Sarajevu), Vladislav Stopa (računovodstveni
činovnik sarajevske gradske općine), dr. Zvonimir Šprajcer (činovnik
državnog zastupništva u Sarajevu), dr. Zdravko Šutej (advokatu Sarajevu),
dr. Zdenko Tausk (umro kao liječnik), Emil Wollak (privatni činovnik u
Zagrebu).
U tom šarolikom društvu, među tridesetdevetoricom maturanata koji su
ispit zrelosti položili 24. lipnja 1914. našao se, recimo, Roni Sternberg,
jasenovački mučenik, bečki Židov, a rođeni Sarajlija, koji je stanovao u
Dositejevoj ulici, na broju 4, gdje je imao i svoju internističku ordinaciju.
Njegov telefonski broj 27-77 nalazi se u Telefonskom imeniku Sarajeva za
1941, među 54 sarajevska liječnika s privatnim brojevima, a isti broj, 27-77,
našao sam i u predratnom telefonskom notesu svoga djeda Franje Rejca,
budući da je Roni Sternberg - čije ime se danas može naći među imenima
žrtava Holokausta u Yad Vashemu - godinama pred rat bio djedov kartaški
drug, jedan iz kruga za preferans. Oduvijek sam znao za ime Arnolda
Sternberga, ali se nije spominjalo da je maturirao s Ivom Andrićem. To sam
saznao slučajno, polazeći od Gavrila Principa i Franje Ferdinanda.
Ili Ambroz Premužić, te 1929. činovnik Prve hrvatske štedionice u
Šangaju, koji će nakon Drugoga svjetskog rata pisati udžbenike iz ekonomije
i analize izvoznih planova Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Pa
Zdravko Šutej, glasoviti sarajevski odvjetnik, bonvivan i sportaš, koji je
osnovao prvi teniski klub u gradu i bio pionir modernog skijanja, a za
preferans je od tog silnog športa i gombanja samo povremeno imao vremena.
I Zdenko Tausk, još jedna tragična tuberanska figura, brat onoga Viktora
Tauska, Freudova suradnika i pionira psihoanalize, također liječnik, umro
vrlo mlad, čini mi se u Pakracu. I možda najzanimljiviji od svih Andrićevih
drugova s ispita zrelosti, Stanko Karaman, slavni makedonski i jugoslavenski
prirodoslovac, koji je otkrio nekoliko endemskih riječnih životinjskih vrsta...
Oni se, međutim, nisu zanimali za pjesništvo, niti su bili radi ubijati cara i
rušiti carevinu, iako bi se moglo reći da su, također, pripadali redu istih
sanjara. Ne svi, ali mnogi od njih.
Među tridesetdevetoricom njih bilo je Srba, Hrvata, Austrijanaca i Čeha,
ali Židova relativno više nego što ih je u postotku bilo među Sarajlijama.

56
 Knjige.Club Books

Mnogo više. Prva gimnazija osnovana je 1879, tada je, godinu nakon
austrougarske okupacije Bosne, upisana prva generacija đaka. Među
njima je, prema uredno vođenoj evidenciji, bilo šesnaest katolika, deset
pravoslavnih, sedam muslimana, sedam Židova i dva evangelika.
Zanimljiviji je sastav takozvanoga pripremnog odjeljenja, koje su
sačinjavali nesvršeni pučkoškolci: osamnaest Židova, četrnaest katolika,
dvanaest pravoslavnih, devet muslimana i jedan evangelik. Ova statistika
manje govori o nekadašnjoj konfesionalnoj, pa i nacionalnoj strukturi
stanovništva u Sarajevu, a više o povjerenju i nadi koju su 1878. Sarajlije
različitih vjera ulagali u novu državu i u modernizaciju i europeizaciju koje je
ona donosila. Muslimani su sumnjali, pa su svoju djecu držali dalje od
gimnazije, i desetljeća će proći prije nego što njihova sumnja bude razbijena;
katolici su nagrnuli u carsku školu, identificirani sasvim s novom vlašću i
historijskim prevratom koji je donijela; nisu mnogo zaostajali ni pravoslavni,
ali nitko s takvim otvorenim oduševljenjem i radošću nije pohrlio u
gimnaziju, koja će njihovu djecu učiniti doktorima, advokatima i inženjerima,
kao sarajevski Jevreji...
Muslimani nisu davali svoju djecu u tu školu, dok je vođa obrane Sarajeva
od hordi baruna Filipovića, slavni hadži Lojo (hadži hafiz Salih Vilajetović),
trunuo u tamnici u Terezinu. Te iste ćelije dopast će Gavrilo Princip. I reći će
mu da je tu ležao i hadži Lojo, a njemu će, na čudo njegovih tamničara, to biti
drago, bit će mu čast. Oni će misliti da ne bi Gavrilo dijelio isti ležaj i iste vaške
s jednim „Turčinom“, a on je u hadži Loji vidio svoga Bosanca i bundžiju, s
čijim se „turčijatom“ ili inovjerstvom pomirio u vlastitom jugoslavenstvu.
Mudre bečke vlasti nisu hadži Loju pogubile, nego su mu smrtnu presudu
zamijenili petogodišnjom robijom, a zatim doživotnim progonstvom. Dali su
mu da izabere kamo će ići, i on je, možda i pomalo samoljubivo i
bahato, izabrao Meku u Saudijskoj Arabiji, gdje je i umro 1887. Takve milosti
prema Gavrilu Principu neće imati, vjerojatno i zato što su hadži Loju
razumjeli, ili im se činilo da ga razumiju, dok je Princip za tu bečku gospodu
- kako ih je zvao svojim posljednjim prezirom - zauvijek ostao neshvatljivi
razbojnik. Pa ni stotinu godina kasnije kao da ne razumiju u čije je ime on
zapravo pucao u Franju Ferdinanda. Dovodi ih do bijesa to da je, možda, ipak
pucao u svoje vlastito ime.
Što je, osim poezije, Ivu Andrića zbližilo s mladobosancima, ili što ga je to
vuklo Vladimiru Gaćinoviću, Dimitriju Mitrinoviću, Jovi Varagiću, Dragutinu
Mrasu, Isaku Samokovliji, Milošu Vidakoviću, a ne, recimo, štadlerovcima,
klerikalcima i njegovu gimnazijskom profesoru njemačkoga Miji Poljaku,
marljivome nacionalnom radniku, osnivaču Napretkove knjižnice, a nakon
Velikoga rata i direktoru gimnazije, koji je bio vrlo odan Habsburzima? Osim
estetskih i poetičkih razloga - jer svi su oni, od Mitrinovića i Gaćinovića do

57
 Knjige.Club Books

Borivoja Jevtića i Vidakovića, djelovali kao modernisti i škandalmajstori,

pobornici slobodnoga stiha, bilijara i elektrike - razlog je bio i u strašnome
Andrićevu siromaštvu. Bez ikoga svog osim matere, u ubogom kućerku na
Basamacima podno Bistrika i bez ikakve životne perspektive, osim
pjesništva, Ivo Andrić i nije mogao tada biti ništa drugo nego anarhist,
socijalist i sanjar. Jugoslavija je bila njihov san nad svim drugim snovima.
Osim toga, svi oni su, i Andrić među njima, bili bezbožnici, antiklerikalci i
ničeanci, koji će gorke suze liti nad svojim mrtvim Bogom. Što su mogli u
Sarajevu 1914. drugo nego pucati u Boga?
Tri godine ranije, Miloš Vidaković objavljuje u Bosanskoj vili njemu
posvećenu pjesmu, iz koje se, možda i više nego iz ijednoga programatskog
teksta, osjeća duh i bilo cijeloga naraštaja. Milošu je bilo dvadeset, Ivi
devetnaest. Pjesma se zove „Jablani“.

Gle Ivo, već su jablani žuti

I sve je sumorno - sumorno,
A gore negde za oblakom ćuti
sakriven polumrtav bog,
Naš dobri,
I prignuo je čelo umorno,
Pa ćuti
sakriven polumrtav bog.

Sa čistom verom, davno, davno pre

tražili smo ga mi.
Gledali čudesno nebo, zvezde i oblake;
strepili: o, gde je bog Naš dobri.
I dugo smo ga, dugo čekali
Uzalud.
O dugo smo ga, dugo čekali.

Gle, Ivo, već su i jablani žuti

I sve je sumorno, sumorno,
A gore negde za oblakom ćuti
sakriven, polumrtav bog,
Naš dobri.

58
 Knjige.Club Books

Sarajevo je bilo grad živih voda, u kotlini, s malo sunca i s mnogo jablanova.
Koliko je u Konavlima čempresa, jedva je manje bilo u Sarajevu jablanova.
Ostalo ih je i danas, visokih, tako visokih jablanova rijetko se nađe, i privlače
gromove za ljetnih oluja. Dok mi je u ljeto 2012. bolovala majka, i bolest joj
se već pre varala u umiranje, jednog je dana iz vedra neba grom udario u
jablan blizu kuće i ubio joj kompjuter za koji i tako više neće moći sjesti. Dva
mjeseca kasnije, krajem rujna, kada i u listopadu, kad „već su jablani žuti“,
gledao sam to stablo s prozora njezine radne sobe, a zatim sam, među
knjigama od prije još jednoga rata, tražio pjesme Miloša Vidakovića,
objavljene u izdanju sarajevskog Zadrugara. Nisam ih našao, da bih, tjednima
zatim, sebe samog začudio otkrićem da tražim izdanje koje uopće ne postoji.
Umislio sam knjigu, vidio joj korice, a knjige nije bilo...
Vidaković je bio pjesnički najdarovitiji među mladobosancima. Usto bio
je književni kritičar, zagovarao je, kao i svi drugi, slobodni stih i odmak od
tradicije. Vrlo je živo surađivao s ljubljanskim Preporodom, Francetom
Fabijančičem i Otonom Župančičem, pa iako su i njega u revolucionarnu
ognjicu bacale ideje Petra Kropotkina, bio je, prije svega drugog, pjesnik.
Bolje je primjećivao sarajevske jablanove, imao je za njih više dara nego za
podijeljenu i potkupljenu sarajevsku čaršiju, za mržnju među
narodima, podložnost austrijskoj volji, kuferašku prevrtljivost i sve drugo
što je morilo Gavrila Principa.
Poživjet će Miloš još vrlo kratko. Odlazi iz Sarajeva, studira u Beču i
Firenci, kratko živi u Ženevi, gdje je studirao i osnivač Mlade Bosne Vladimir
Gaćinović, i koja je tih godina vrvjela od ruskih i francuskih anarhista i
komunista, među kojima bi se najednom pojavio hrvatski pjesnik i
jugoslavenski idealist Augustin Ujević... Ali sve to je minulo nepovezano i
brzo, kao u nekome snu, i nije se Miloša Vidakovića dotaklo. Bio je tamo, kao
i u Sarajevu, tuđin, ali duhovno i emocionalno situiran. Vjerojatno je u to
vrijeme i najzreliji među njima, rano dovršena i oblikovana ljudska i
pjesnička sudbina. Bolešljiv je, kao i svi drugi, jer nije pjesnik i nije patnik,
nije Kropotkina, Whitmana, Nietzschea, nije Kierkegaarda dobro pročitao
onaj tko još nije „bacao krv“, tko u bijelu maramicu nije iskašljao komadić
svojih pluća. Na dan atentata, 28. lipnja 1914, Vidaković se slučajno zatekao
u Sarajevu, ali nije on bio uključen u zavjeru.
Radio je u Velesu, u tadašnjoj južnoj Srbiji, kao gimnazijski profesor.
Umro je iznenada, premda ne i nenajavljeno, početkom listopada 1915.
Nakon Velikog rata, i ne znajući puno o sinovljevoj pjesničkoj vrijednosti,
otac Nikola objavljuje mu, u vlastitoj nakladi, knjigu s naslovom Carski
soneti. Ponekad ga se imenom sjeti Ivo Andrić, spominje ga se u pomnijim
monografijama Mlade Bosne, u indeksu imena na kraju Dedijerove knjige
Sarajevo 1914. nalazimo da se Vidakovića spominje na dvije od 1066 stranica.
Tin Ujević, kojeg u ovom vremenu srećemo samo kao promatrača povijesnih
59
 Knjige.Club Books

zbivanja i Gaćinovićeva švicarskog prijatelja, koji je mladobosancima iz

Beograda slao poruke podrške, u toj se knjizi spominje na trinaest mjesta, što
ne govori o Vidakovićevu stvarnom značaju, nego o tome kako je 1966, u
vrijeme kada je Dedijer dovršavao to općenito najvažnije djelo o
Sarajevskom atentatu, ime ovoga pjesnika izblijedjelo iz povijesti, kao da je
bilo ispisano tintom na školskom papiru i ostavljeno na suncu. Pet godina
kasnije, srećom, Predrag Palavestra objavljuje neveliko Vidakovićevo
sabrano djelo, uz dragocjen popratni tekst, a početkom osamdesetih, u vrlo
strogoj i striktnoj antologiji bosanskohercegovačkog pjesništva, objavljenoj
kao zaseban broj sarajevskog časopisa za kulturu i društvena pitanja Lica,
Slobodan Blagojević objavio je njegovu pjesmu, čija se prva strofa tada
utisnula u memoriju petnaestogodišnjeg čitatelja, učenika prvog razreda
Prve gimnazije, koju su prethodno Velikom nazivali Princip, Vidaković,
Andrić:

Pada sneg beo. Nad belinom stvari

Svest sama luta sa neznanim smerom
Nit ja za koga, nit ko za mene mari,
Niti se tešim kakvom dobrom verom.
Prazan je dom i svet je prazan ceo.
Pada sneg beo,
Pada sneg beo.

I da se dogodilo te 1915. ili koju godinu zatim, da je umro i Andrić, od bolesti

od koje su umrli baš svi njegovi, i otac i stričevi, u nekoj oskudnoj povijesti
književnosti, među mladobosancima čije je književne dosege vrlo pažljivo i
obzirno popisivao i u knjige raspoređivao Predrag Palavestra, a onda i među
pjesnicima našim općenito, koji bi značajniji bio, Miloš Vidaković ili Ivo
Andrić? To pitanje iz perspektive 1915. zvuči gotovo neumjesno, jer je u to
vrijeme Vidaković i ostvareniji, i darovitiji, i osobeniji nego Andrić, u svojoj
matoševskoj, hrvatskoj bolećivosti. Da je umro kad i njegov drug, Ivo Andrić
bi, međutim, doista bio dionik hrvatske književnosti.
No, bi li tada toj književnosti do njega bilo stalo? I bi li hrvatska
književnost za Ivu Andrića uopće znala da je umro 1915? Dok je živio na
Basamacima, među katoličkom i muslimanskom sirotinjom, čežnjivo se
sjedajući progonstva iz onoga višegradskog rata, dok je učio gimnaziju, koja
mu, siva i hladna, neće ostati u dobrome sjećanju, ni profesori, kuferaši
skupljeni sa svih strana Monarhije, skoro redom klerikalci, austrofili,
stegnuti i skučeni katolici, i dok je profesoru srpskohrvatskoga, lakrdijašu i
komedijantu Jovanu Vasiću - čija će svijetla gimnazijska uspomena, ispunjena

60
 Knjige.Club Books

legendama, vicevima i anegdotama, dotrajati do mojih vremena u Prvoj

gimnaziji - odgovarao pismenim radovima na teme što ih je profesor
zadavao: Na željezničkoj stanici, Na groblju, Od jednog udara dub ne pada,
Andrić još nije prepoznavao vlastitu pjesničku prirodu, ni svoju
trajnu književnu temu. Iako ga je, piše Karaulac, profesor Vasić jednom
prozvao da pročita slobodni sastavak iz srpskohrvatskoga jezika, priču o
„mladoj muslimanki koja u rascvaloj bašti, prateći se na harmonici, peva stare
sevdalinke“.
Od slučajno pogođene teme jedne školske vježbe do „Puta Alije
Đerzeleza“, kojim je Andrić načeo svoju veliku tursku i bosansku priču, moglo
je proći desetak godina. U tom je vremenu Princip ubio Franju Ferdinanda, u
Velikome ratu smrtno je stradalo šesnaest milijuna petsto četrdeset tri tisuće
i sto osamdeset petero ljudi, vojnika i civila, pandemija španjolske gripe, koja
je buknula malo prije potpisivanja primirja, širom zemaljske kugle pomorila
je dvadeset i jedan milijun svijeta, nestala je Austro-Ugarska i nastala
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a Ivo Andrić je, koliko se zna, barem
dvaput bacio krv, i pisanje pjesama ostavio za sigurnije dane. Zdenki
Marković, svojoj prijateljici, u Zagreb - grad u kojem je stjecao prijateljice, ali
nijednoga prijatelja - Andrić je u to vrijeme pisao iz Bukurešta, gdje je
službovao kao vicekonzul: „Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju, i nastanim
u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve
ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.“ Ali
njemu, za kojeg je u predgovoru za Hrvatsku mladu liriku Ljubo Wiesner
napisao da je „najčudesniji Sarajlija: bez i najmanjeg turskog atavizma“, jedan
život nije bio dosta da ispiše sve ono tursko i iracionalno što je imao u
sebi. “Nježan, bijel i bolno - tanko mirisave duše“, kakvim ga još Wiesner vidi,
bio je, zapravo, Turčin, crnji mnogo i grublji nego što je u svoju prispodobu
taj ljubazni Zagrepčanin mogao negativno upisati, i vjerojatno su ga ti njegovi
„turski atavizmi“ tako brzo i odalečili od Zagreba i ovakvih ljubaznih
metafora. Koliko se god kratko zadržao u tom gradu, i bježao od njega
zauvijek, možda je upravo Zagreb najviše utjecao na Ivu Andrića u njegovu
poetičkom i tematskom izboru. Ili kako zaneseno Andrićeve životne i
književne račune svodi Miroslav Karaulac: „Još na početku dvadeset druge
Andrić će verovati da je to njegovo tursko i iracionalno jedan tanak sloj
kojega će se u vremenu koje se da nazreti osloboditi i vratiti zatim starim
poslovima. Ne mogavši da ostavi te predele mraka jer je, kako se vidi, od njih
i primao tu svoju svetlost, Andrić će, kao što znamo, potrošiti ceo svoj ljudski
vek na tome svome turskom i iracionalnom, ne stigavši nikad ni da ga se
oslobodi ni da se više ikad konačno vrati na taj svoj stari posao koji je imao na
umu.“
Poezija i revolucija, te dvije mladobosanske opsesije, napustile su ga
gotovo po nekom diktatu vanjskih zbivanja, i slučajnih čovjekovih
61
 Knjige.Club Books

premještanja i preseljenja, onako i onda kada je on ostavio bistričke

Basamake i sarajevsku Veliku gimnaziju. Niti je postradao od sušice, jektike,
tuberkuloze, te porodične bolesti i bolesti mladobosanaca, niti je ginio od
revolucije, nije postao njezin ovisnik, a svojih sarajevskih drugova sjećao se
melankolično kjerkegorovski, pa i u vremena kada se na njih pomalo i
zaboravljalo. U Spomenici Prve gimnazije izdanoj 1929, povodom pedesete
godišnjice škole, nigdje se ne spominju mladobosanci, vidovdanski mučenici
i njihova žrtva za slobodu, ne spominje se ime nesvršenog učenika šestog
razreda Gavrila Principa, a njihovi se literarni kružoci i tajna pjesnička
društva pomenu nekako sramežljivo, zajedno sa svim drugim đačkim
književnim družinama, srpskim i hrvatskim, naprednim ili klerikalnim.
U fikcionalnim tekstovima, romanima i pripovijetkama, Ivo Andrić nije
evocirao duh mladobosanskoga doba, izbjegavao je pisati o Sarajevu iz tih
predratnih vremena, gimnazije se sjećao s mukom i užasom. Mimo Tome
Galusa u stoljetnom epu Na Drini ćuprija, kao da i nema lika i lica nalik njima,
i nalik onome Andriću koji je 1912. sudjelovao u opasnome đačkom štrajku i
bio na dobrom putu život svoj da žrtvuje na oltaru svjetskih ideala.
Andrić nije sagorio, kao što su oni sagorijevali, dugo, kroz cijelo kratko
dvadeseto stoljeće, obuzeti sveprožimajućim odjekom i zračenjem strašnoga
Principova čina. Gledao ih je kao tužan čovjek, davni Turčin, skrivajući da im,
zapravo, nije pripadao. Bio je samo Vidakovićev prijatelj, i pristao je da mu
Gavrilo donosi svoje pjesme na ogled. Ali Gavrilo se uplašio, i od toga nije bilo
ništa. Andrić je čak i svoj strah nudio kao objašnjenje zašto nije ginuo zajedno
s njima. Ali nije on bio kukavica, nego je onako nježan i bijel sav bio u svojim
turskim atavizmima. I nije ni pomislio na roman o Sarajevu pred 1914, koji
želi napisati, pa godinama govori i da ga je napisao, Tin Ujević. Bit će to jedini
Ujevićev roman.
Godinu dana od Andrića stariji, gimnaziju je pohodio u Splitu, da bi zatim,
kao student u Zagrebu, rano bio privučen Matoševim društvom, kojega će se
odreći žestokim, svirepim člankom „Cezar na samrti“, ali će ga zatim ustrajno
braniti od adoracija hrvatskih književnih kondolira grobara: „Poslije smrti
Starčevića cijeli svijet je starčevićanac.
Matošev zalazak otkriva bezbroj njegovih đaka. U Hrvatskoj se Iako
dolazi na glas: za to treba samo jedna malenkost: da se umre; vi to dobro
znate, Vladimire Vidriću, Vanjo Kosane, Janko Policu! Pa evo demokratska
gospa Smrt izjednačuje sa drugima i nastranoga Matoša: on postaje ličnost za
purgarska sažaljenja, za ‘Vihorove’ uzdahe, banalan ‘mili pokojnik', jedan koji
mu drago od mirogojskih penzionera života, broj kojemu treba da bude ‘laka
hrvatska zemljica'. Malo suza, tuce članaka, koš vijenaca i nekoliko gruda
zemlje, pa smo kvit.“

62
 Knjige.Club Books

Potom je Ujević pošao u Pariz, odakle će ga put voditi po Europi i po

drugim beogradima, ali to su već poratna doba, kada je pjesnik ranjen od
svega. Zanimljivije je mnogo ono vrijeme koje će on provesti s Bosancima i
mladobosancima, sa Sarajlijama daleko od Sarajeva, kada će se trajno, kao
pravi alkoholist i morfinist, zaraziti uzrocima i posljedicama Principova čina.
Krajem 1914, kada je rat već zahvatio Europu, i osjećalo se da neće biti ni
kratak ni trijumfalan, kao što su tog ljeta mislili svi, Tin Ujević je, zajedno s
Vladimirom Gaćinovićem, svojim tada najboljim prijateljem, bez franka u
džepu tumarao Parizom. Bio je impresioniran tim darovitim Hercegovcem iz
Bileće, godinu dana starijim od njega, koji će u samo nekoliko godina po
Švicarskoj i Francuskoj upoznati sve najvažnije ruske revolucionare, i zateći
se u samom središtu anarhističkoga pokreta, kao uvažena i značajna
figura. Iako nije bio mistifikator, poput genijalnog opsjenara Dimitrija
Mitrinovića, niti je nastupao kao jedan od stotina proroka i propovjednika,
što su se tih mjeseci i godina vukli po pločnicima i kolodvorima zapadne
Europe, Vladimir Gaćinović uspio je od sebe stvoriti svojevrsni mit, kroz
koji će, opet, u Lausannei, Ženevi, Parizu biti ispričana priča i o Bogdanu
Žerajiću, i o Luki Jukiću, i o svim drugim srpskim i hrvatskim, jugoslavenskim
fantastima i mučenicima, koji su hrabro pucali na svakoga krupnijeg carskog
i kraljevskog službenika koji bi im se našao na putu. Više od svega drugog,
Gaćinović je bio prenositelj glasova, evanđelist anarhizma, kojega su zbog
njegove duhovne aure i šarma, o kojima možemo samo nagađati, slavili
revolucionarni apostoli, uključujući i Lava Bronštajna Trockog. Evo kako je
Trocki opisivao Gaćinovića u predgovoru za jednu njegovu brošuru: „Pored
mene, u uglu Café de la Rotonde, u gustom dimu, kojem se sličan jedva može
naći, sedi neki mladi Srbin. Bez obzira na veoma šarenu publiku, čovek i
preko volje zaustavi svoj pogled na njemu. To je jedna između onih figura
koje kao da su stvorene da kod urednih ljudi izazovu nespokojstvo. Visok,
mršav, ali snažan, mrk, sa izrazom energije i nemira u očima i crtama lica, on
oštroumno posmatra sve i svakoga, žudan utisaka iz tuđeg života, ali
sposoban da se ne izgubi u njemu. Ovaj mladi čovek, skoro mladić - jedva ako
mu je 23 godine - ima svoj cilj. On je Bosanac, intiman drug Principa i Ilica.“
Tin Ujević ga je istim očima, u isto vrijeme gledao. I bio je opčinjen
Gaćinovićem i njegovim pričama o mladobosancima i o atentatu. S njime je
tokom kolovoza 1914. po pariškoj okolici kolportirao L’Humanité, buduće
glasilo francuskih komunista, s masnim olovnim naslovima međusobnih
objava rata i s prvim velikim izvještajima s ratišta. Gaćinović se kao vojni
dobrovoljac htio vratiti u Srbiju, ali bilo je kasno. U jesen i zimu zajedno s
Ujevićem kopa rovove, pa se pokušava prijaviti za vozača vojnog kamiona.
Kad mu ni to ne uspijeva, odlazi u Ameriku da skuplja pomoć za srpsku
vojsku. Tada su se zauvijek i rastali. Tin Ujević ostao je u Europi, i nije
dočekao Gaćinovića na njegovu povratku u Švicarsku, gdje je u kolovozu
63
 Knjige.Club Books

1917. otrovan arsenikom. Nije jasno što ga je došlo glave i tko ga je

otrovao, ali nakon njegove smrti otkriveno je da se njegovo ime nalazilo
među članovima organizacije Ujedinjenje i smrt, pod rednim brojem 217, što,
možda, na Gaćinovića baca neko manje romantično svjetlo. Imao je samo
dvadeset sedam godina.
I da, naravno da je i Gaćinović imao literarnih ambicija, bio je pjesnik, ali
slab, mnogo slabiji od Principa, ali jednako čežnjiv prema velikoj poeziji i
književnosti, uvjeren, kao i ostali, da od potrebe za suosjećanjem na
narodnim patnjama važniji i veći može biti samo stih. Tin Ujević, koji je imao
dara za taj veliki, neusporedivi stih, i najgromkiji je hrvatski i južnoslavenski
pjesnik dvadesetog stoljeća, u Gaćinoviću je našao svoga revolucionarnog
idola, ali važnije od toga: on mu je bio prenositelj velike priče. Što će
pjesnik od te priče naći, kada se ujesen 1930, na pragu svojih četrdesetih,
doseli u Sarajevo? U sljedeće tri zime u tom će gradu pisati roman o kojemu
ne znamo ništa, osim onoga što se prenosi kao legenda: knjiga se zvala Doboši
noći i govorila je o Sarajevu pred Veliki rat. Ako je i postojao, rukopis
je izgubljen, nakon što je Tin pobjegao iz Sarajeva u strahu od još jedne zime.
Umjesto podstanarske kirije, u zalog je ostavio svoje stvari i rukopise. Nikada
se nije vratio po njih, a sarajevski književnik Rizo Ramić, koji će ih slučajno
naći, jer je neki piljar od Tinovih rukopisa pravio fišeke za svoje šljive, jabuke,
krumpir, nije među papirima našao Doboše noći. Ako je roman postojao,
nastajao je iz druge ruke, kao priča o priči, iz fascinacije Gaćinovićem. Ako ga
je Ujević samo zamišljao, ne napisavši retka, svejedno je moćan i sarajevski,
djeluje poput mladobosanskog uzdaha, taj naslov: Doboši noći.
Za razliku od Ive Andrića, koji je prebolio svoju tuberkulozu, i pregorio
svoju revoluciju, da bi ostao do pod kraj života pri onome svom iracionalnom
i turskom, Tin Ujević, zapravo, tipična je žrtva jedne velike i nepokajane
jugoslavenske vjere. U Beogradu je živio kao probisvijet, podsjećajući
metropolce i ostale Jugoslavene na krv i ognjicu, na pucanj i na gimnazijsku
ludost iz koje se Jugoslavija rađala, te su ga takvog i morali, uz policijsku
pratnju, iz Beograda i protjerati. U Sarajevu se, već, predstavljao kao
ridikul. Moju je Nonu, kao i tolike druge, uspio zavarati, pa je, ne bez gađenja,
do kraja života prepričavala kako ga je one prve godine, nakon što su se iz
Kaknja doselili u Sarajevo, sretala na Ferhadiji, i kako je taj veliki hrvatski
pjesnik svoj sivi krombi pripasivao kravatom, a kundure da je vezivao
žicom, i da je, takav, pomalo zaudarao.
Kada ga je napokon porazila sarajevska zima, pobjegao je, ne plativši
račune, u Zagreb. Tamo se predstavljao kao alkoholist, nakon desetog
travnja spremno je surađivao s ustaškim književnim glasilima, tako i toliko
da ih je uspio uvjeriti kako s onim Tinom Ujevićem, revolucionarcem,
Jugoslavenom, srbofilom i Gaćinovićevim prijateljem, on nema ništa. I pred
komunistima je, u Zagrebu nakon preokreta, ponovo izigravao nekoga tko
64
 Knjige.Club Books

nije sav svoj, što je kod hrvatskoga književnog svijeta izazvalo vječno čuđenje
nad činjenicom da je Ujević pisao toliko i tako, da je preveo, i to kako preveo,
cijelu jednu kućnu biblioteku, a da je bio takav pijanac i prljavac. O tome se,
čujemo, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pišu doktorati, sazivaju se
simpoziji u suorganizaciji kultur-ministarstva i policaj-ministarstva, a u
susluženju iliti koncelebraciji Akademije znanosti i Matice, e ne bi li se
dokučila tajna toga posljednjeg zagrebačkog bohema, koji, skupa s Matošem,
čini par hrvatskih književnih maskota, par plišanih medvjeda hrvatskoga
pjesništva... A tajne, zapravo, nije bilo nikakve. Tin Ujević samo nije pregorio
ideale one mladosti, koju je odživio s Gaćinovićem, daleko od Sarajeva, i
paranoično se plašio da se to na njemu vidi, i zato se onda lažno predstavljao
kao vucibatina i niškoristi. U Beogradu, pogotovo u Zagrebu onoga doba, i u
Sarajevu, naravno, njegov je genij mogao preživjeti samo tako što će se
predstaviti kao budala. I ništa se s Ujevićem neće promijeniti sve do smrti, i
šezdesetak godina nakon smrti...
Je li Andrić već bio ispisao sve svoje tursko i iracionalno, ili je istina, ipak,
da više nije imao snage, kada je u Beogradu 1973. u svesku unio pjesmu koja
će mu biti posljednja, i bit će posljednji njegov književni tekst, čiji početni stih
kao da je moto književnih kružoka Mlade Bosne, i koja sva kao da je napisana
u vrijeme kada je, kao gimnazijalac, pisao samo pjesme? Tek s njom, tom
svojom posljednjom pjesmom, Andrić je napisao stihove dostojne dara
Miloša Vidakovića, svoga vječno mladog prijatelja. U međuvremenu je, u tih
šezdeset godina koje su prošle između njihove dvije smrti, od onoga turskog
i iracionalnog, stvorio najsnažnije i najcjelovitije književno djelo ovoga
jezika. I ostvarila mu se tako želja iz pisma Zdenki Marković, vratio se
„starom poslu“ i minuo svijetom kao pjesnik:

Ni bogova ni molitava

Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.

To se moja stara i večno živa želja

Javlja odnekud iz dubina
I tihim glasom traži malo mesta
U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,
Gde bih najposle našao ono
Što sam oduvek tražio ovde:

65
 Knjige.Club Books

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodnog daha.

66
 Knjige.Club Books

Ludost bosanska, oružje srpsko

B osanska đačka sirotinja potucala se Beogradom tog proljeća i ljeta,

gluvarila oko pijace na Zelenom vencu, a kada bi nekome od njih stigao
novac iz zavičaja, ispijale su se litre kiseloga bijelog vina u krčmi Zlatna
moruna. Princip je krajem maja nekoliko dana ponovo spavao pod tezgama
na tržnici, jer nije mogao platiti kiriju, i sramio se izaći gazdarici na oči. Ali,
srećom, bilo je toplo, i prošla je zima bila topla, ojužilo je sredinom januara,
već je u februaru beharalo voće, što je po narodnome vjerovanju najavljivalo
neku nesreću. Ili nerodnu godinu, jer mraz će kad-tad ugristi po pupoljku i
cvatu, i onda je gotovo.
Zloslutnici su se prevarili. Nakon što je jednom ojužilo, nikako nije
zahladilo, voćke su zametnule plod, polja su zazelenila, gradski parkovi
pretvarali se u tamne i bogate prašume, i tako je Beograd dočekivao ludo i
bezbrižno ljeto 1914. U proteklih pedeset godina, koliko je prošlo otkako je
nestalo Turaka, grad je rastao i transformirao se iz granične otomanske
karaule i trgovišta u eklektičnu europsku prijestolnicu, koja je u svemu
kasnila za bečkim, peštanskim i pariškim prilikama, i čiji se šarm zasnivao
upravo na toj posvuda vidljivoj, zakašnjeloj težnji za Europom. Mladi
Le Corbusier, tada još uvijek samo Charles-Édouard Jeanneret-Gris, tri
proljeća ranije, za vrijeme svoga sudbonosnog putovanja na istok, na kojemu
odlučuje da postaje arhitekt, bit će zgrožen takvim gradom, njegovom
bastardnom i nedovršenom formom.
Beograd već odavno nije više bio na Orijentu, a Zapad mu je bio daleko.
Ono u što su se uvrgnuli njegovi vizionari i vladari, od Srbije je bilo daleko, i
Rusija, i Francuska, dok su prema svemu blizom, prema Turskoj najprije,
osjećali otpor ili otvorenu mržnju. Iako će samo četiri godine kasnije Srbija
biti Pijemont južnoslavenskoga ujedinjenja, bila je to, u proljeće 1914,
nedovršena i sebe nesvjesna zemlja, čiju će zajednicu definirati njezina
žrtva u Velikom ratu.
Samo jedanaest godina ranije, u majskom prevratu 1903, jedna je
narodna dinastija smijenila drugu. Obje su formirane u borbama protiv
Turaka, ni cijelo stoljeće ranije. Sam događaj iz noći s četvrtka na petak, 28. i
29. svibnja 1903, dvostruko je važan u priči o Sarajevskom atentatu. Jedan će
narativni tok, koji vodi od mladoga, dvadesetšestogodišnjeg poručnika
Dragutina Dimitrijevića Apisa, zaokupiti povjesničare, teoretičare zavjera i

67
 Knjige.Club Books

njihove bliske rođake sa zapadnih strana Panonije, koji će u Apisu tražiti i

nalaziti vječiti dokaz iskvarene i nepostojane srpske naravi, i društva u
kojemu se političke razmirice vode kao na osmanskome dvoru,
katilfermanom, umorstvom u bračnoj postelji, košuljom natopljenom u
otrovu... Pripovjedaču bi, međutim, zanimljiviji bio drugi, simbolični tok, koji
vodi od Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, do Franje Ferdinanda i Sofije
Chotek.
Aleksandar Obrenović nije bio vješt vladar. Njegov otac Milan je, zbog
političkih neslaganja s Vladom i ustavotvorcima, abdicirao još 1889, kad
kraljević još nije navršio ni trinaestu, pa je Srbijom vladalo trojno
namjesništvo, a stari je kralj živio u emigraciji u Karlovim Varyma, pa u
Temišvaru i Beču. Srbija je u to vrijeme bila rastrgana između mitske
prošlosti, velike pobjede nad Turcima, hajdučkih tradicija i žarke želje za
europeizacijom i modernizacijom zajednice. Kralj Milan bio je vrlo sklon
Habsburzima, optuživali su ga i da im je podložan, da Srbiju vodi u
gubitak državne samostalnosti i da će turske sultane zamijeniti bečkim
ćesarima. On je prkosio Rusiji, uvjeren da je budućnost Srbije na zapadu.
Tako je i završio u egzilu, s ozbiljnim preporukama da se ne vraća, a onda i
službenom zabranom koju je donijela Vlada. Posvađan sa svima, čak i s
maloljetnim sinom, živio je pod zaštitom Franje Josipa. Iako se čini da je kralj
Milan bio naprednih ideja, i da bi Srbija sretnije prošla da mu je vjerovala, bio
je i nemilosrdan u političkim i porodičnim obračunima, i netaktičan prema
svojim podanicima. Povjerovalo se da je Aleksandar drukčiji, nakon što se s
jedva navršenih sedamnaest proglasio punoljetnim, ukinuo namjesništvo,
preuzeo prijestolje, ubrzo popravio odnose s Rusijom, i Srbiju naglo
zaokrenuo prema istoku. Ali kada je ukinuo onaj isti liberalni Ustav koji je
smetao njegovu ocu, i zaveo apsolutističku vlast, kralj Aleksandar gorko je
razočarao one čiji ga je gnjev učinio toliko drukčijim od njegova oca.
Izgubljeni ugled u narodu, ali i među zapadnim vladarima, pokušava
povratiti nizom kontradiktornih poteza i odluka, s kojima se samo sve više i
više ukopavao, brukao i gubio, tako da uskoro više nije bilo ničega što kralj
Aleksandar Obrenović nije odlučio i odmah zatim odlučno osporio. Vratio se
dobrim odnosima s Austrijom, a očaje vratio iz egzila, da mu bude glavni
vojni komandant. Tim će se poslom stari kralj Milan baviti kratko
vrijeme, pokušavat će da, prema zapadnim uzorima, modernizira srpsku
vojsku, ali onda će se dogoditi nešto što će ga, kao oca, duboko ojaditi, i otići
će u samoprogonstvo u Beč, odakle se više neće vratiti.
Mladi Aleksandar, bahat, nešarmantan i samoživ, ali uvjereni
Europljanin, zaljubio se u dvanaest godina stariju ženu, bivšu dvorsku damu,
udovicu beogradskoga inženjera Svetozara Mašina. Sve je počelo naopako, na
još nižoj razini nego u ljubavi Franje Ferdinanda i Sofije, jer niti je
Beograd onog vremena klasno distingviran kao Beč, niti se do dvorskih dama
68
 Knjige.Club Books

drži barem koliko na bečkome dvoru. To će Dragu Mašin učiniti jednom od

omrznutijih figura u srpskoj povijesti, s kojom ne suosjeća nitko, a ako se u
romanima, kazališnim predstavama ili kronikama jednog vremena spomene
njezino ime, uvijek je to rubno i usput, kao metafora zle i bezosjećajne žene,
koja je skrivila propast jedne kraljevske dinastije.
Nagovarali su ga da ne ide s njom, govorili mu da će upropastiti i sebe i
Srbiju, prijetili su mu, a mitropolit ih je odbijao vjenčati, sve dok Aleksandar
nije zaprijetio abdikacijom. Kraljevska je svadba upriličena 23. srpnja
1900, u beogradskoj Sabornoj crkvi, zbog čega je cijela Vlada podnijela
ostavku. Pokušavajući se svidjeti narodu, mladi je kralj, kojemu su bile tek
dvadeset i četiri, objavio kako će od sada srpski vladari ženiti isključivo
Srpkinje. Ali bilo je to uzalud i uzaman, jer je beogradska čaršija, kao što bi i
svaka druga čaršija, bila spremnija da čuje ono što je kraljica Natalija
poručivala iz Moskve, a kralj Milan iz Beča (i te nevolje: mladi Aleksandar bio
je dijete rastavljenih roditelja). Mati je iz Rusije vapila i proklinjala da je
Draga bludnica i nerotkinja; zna ona to, pa kod nje je Draga bila
dvorska dama. Otac je gnjevno napustio zemlju, poručivši da se neće vraćati
u Srbiju ako mu sin uzme takvu ženu. Ministar policije u ostavci Đorđe Genčić
iz arhiva je izvadio dvanaest dokumenata o dvanaest navodnih Draginih
ljubavnika.
Sve je to Aleksandar otrpio, i lično sramoćenje, i da mu u lice govore: Vaše
Kraljevsko Visočanstvo, žena vam je, da prostite, kurva, i da, skupa s njom,
ostane sam na svijetu, sam u Srbiji, spreman da za svoju ljubav plati taman
onoliko koliko će za svoju platiti austrijski prestolonasljednik. Sve je,
zapravo, bilo vrlo slično, uz mentalitetne, društvene i kulturne razlike
između Srbije i Austrije.
One razlike zbog kojih su Obrenovići željeli da im kraljevina, ako ikako
može, i koliko god može, postane što sličnija Austriji, da pobjegnu s Balkana,
da prijeđu Savu i Dunav, pa da se niz vojvođanske ravnice, u suprotnom
pravcu od Arsenija Čarnojevića, zapute prema Europi i prema nekoj drukčijoj
Srbiji. Recimo, takvoj Srbiji u kojoj bi nesimpatični i nešarmantni mladi kralj,
lišen svih hajdučkih osobina pravoga srpskog muža, mogao ljubiti dvanaest
godina stariju udovicu.
Draga Mašin nije bila ljepotica. Markantna, snažna žena, izvan svoga
vremena, u Francuskoj bila bi sufražetkinja, okolo bi išla u muškim jahaćim
hlačama i pušila na cigaršpic, a u Srbiji, samo je čitala Stendhala, i željela je
živjeti životom njegovih tragičnih junaka. Bila je vrlo načitana, srpska kraljica
Draga, tako se lako može reći kako u vremenu koje je nakon nje došlo, kako
u cijelom dvadesetom stoljeću među Južnim Slavenima nije bilo kraljice,
vladareve žene, pa ni vladarke tako načitane, književno upućene i određene.
Sudbina Drage Mašin pripadala je visokoj fikciji, a ne trivijalnoj književnosti.

69
 Knjige.Club Books

Zatukli su je kao bijesnu kuju, kraljicu i njezina muža, u noći s 28. na 29.
svibnja, a tijela su im bacili kroz prozor dvora, defenestrirali ih kao u
srednjovjekovnim bajkama, tako da im cijeloga sljedećeg dana, a bio je petak,
nitko nije smio prići. Priča se da su ih i psi zaobilazili, takav je strah najednom
zavladao. U sumrak tog petka, 29. svibnja 1903, moglo je biti jasno da je u
Srbiji srušena dinastija Obrenovića. Iz Švicarske će uskoro doći Petar
Karađorđević, koji je u toj zemlji živio kao obični građanin, i tako će
započeti novi, jednako kratak, ali i tragičan dinastički niz. Godinama će na
europskim dvorovima trajati zgroženost i zgađenost nad majskim prevratom
u Srbiji, ali jedni će događaji prestići druge, nesreće se uzajamno poništavaju,
svijet je u stanju podnijeti uvijek samo jednu određenu mjeru gadosti, a sve
što je preko nje prepušta se zaboravu, tako da su u to vedro i bezbrižno ljeto
1914. svi već i zaboravili mladoga Obrenovića i njegovu kraljicu.
Pamtio je samo Dragutin Dimitrijević Apis, koji će u međuvremenu
avanzirati u generalštabnog pukovnika i profesionalnog zavjerenika. Godine
1911. osnovao je tajno časničko udruženje Sloboda ili smrt, koje će u
narodnoj i obavještajno-kafanskoj predaji biti poznatije kao Crna ruka. Apis
je, možda, bio čovjek kao i svi drugi, ali silno inteligentan i sposoban, sve dok
se nije opio gutljajem ljudske krvi, i povjerovao da će iz sjene vladati Srbijom
i svim srpskim zemljama, budućom Jugoslavijom, Europom... Tu je, uz njega,
bio i major Vojislav Tankosić, i on je kralja Aleksandra i kraljicu Dragu
posljednji put gledao žive, i potezao oroz kao da provodi neki kosmički naum,
koji nije u vezi ni s njegovom savješću ni s oficirskom dužnošću. Obojica će
imati svoju ulogu u Sarajevskom atentatu, iako se nikada neće saznati kolika
je i kakva njihova uloga. Austro-Ugarska je Tankosića smatrala odgovornim
za naoružavanje zavjerenika, i njihovu obuku, pa je pred izbijanje Velikoga
rata bio i uhićen i pritvoren u štabu Dunavske divizije.
Apis, Tankosić, Bogdan Radenković i Ljubomir Jovanović Čupa mračne su
figure srpske i južnoslavenske povijesti, figure tmine i košmarne fikcije, koja
se, poput romana-delte, sve s močvarom i s krupnim močvarnim komarcima,
u tisuću svojih tokova širi do današnjih vremena, diktira političke prevrate u
Beogradu, poteže pištolj na Stjepana Radića, zavjerenički šapuće po uglovima
kafane hotela Moskva na Terazijama, pregovara s ustašama kako da
komunističkoj zmiji stane za vrat, rašiva kokarde i ušiva petokrake, usmrćuje
Zorana Đinđića, a prije toga izaziva rat s jednim jedinim ciljem: da se od danas
pa zanavijek srpska i hrvatska mržnja jedna drugom hrane, i da dvije mržnje,
poput vladarskih dinastija, zanavijek vladaju južnoslavenskim
zemljama. Apis je najmoćnija i jedina besmrtna figura suvremene srpske
povijesti: osuđen na smrt u Solunskom procesu, on je samo oslobođen svoga
zemnoga tijela, obezglavljen, raščerečen, oglodan do kosti. Slobodan od
svakoga ljudskog obzira, Apis besmrtno vlada svakodnevicom generacija
koje žive posljedice njegova zavjereničkog i obavještajnog djelovanja. On
70
 Knjige.Club Books

vodi njihove sudbine, ženi ih, rastavlja, rađa im djecu, šalje ih u ratove,
umjesto njih potpisuje primirja, određuje što će se jesti za nedjeljni ručak...
Sve teorije zavjere na Balkanu počinju i završavaju s Apisom. On je prvi i
posljednji argument svih paranoika. Apis je svjedok da Jugoslavije nikada
nije ni bilo. Živjeli smo u Velikoj Srbiji, ali toga nismo bili svjesni. Apis je i to
sakrio od nas.
Njega po Beogradu, u ljeto 1914, traže bosanski đaci, da ih Apis naoruža,
a oni će mijenjati svijet. On ih ne shvaća ozbiljno, ali će im pištolje i bombe
rado dati, i naložiti posilnome da im pokaže kako se puca. Da su mu tražili
novce, rekao bi - sikter, balavci!, ali od bombi, pištolja i paklenih strojeva ne
može biti štete. Neka puca luda bosanska mladež! Ako bude pucala, možda će
u nešto i pogoditi. A takva su vremena, vjeruje Apis, da je svaki cilj pravi, i
kojeg god cara, kralja ili žandara ustrijele, bit će dobro. On je germanofil,
uvjerenje da se Srbija treba vezati uz Njemačku, često putuje u Berlin, samo
dvije godine nakon Majskoga prevrata prisustvuje njemačkim vojnim
manevrima u Šleskoj, njemački su oficiri impresionirani mladim Srbinom,
svemogućim vojnim obavještajcem, koji je do u tančine u stanju da predvidi
što će se u Europi događati u sljedećim desetljećima. Apis im govori ono što
govori i svojima, a što će zatim narasti u jednu od desetak teorija zavjere,
vezanih uz Sarajevski atentat i izbijanje Velikoga rata: interes je njemački i
srpski, zajednički, da se razbije Austro-Ugarska i pogibeljni konfederalistički
planovi nadvojvode Franje Ferdinanda. Samo tako Njemačka će zadobiti
prvenstvo u nadmetanju europskih nacija i bit će sposobna da namiri što je
propustila u stoljećima kolonijalnih osvajanja, a Srbija će dobiti priliku da se
raširi i obuhvati sve srpske zemlje od Trsta do Soluna. Sve je tako
jednostavno i logično u Apisovim pripovijestima. Jednostavnost je poput
apsinta, okuraži i izludi ljude.
Mladobosanci nisu bili njime opčinjeni. Imali su oni druge i drukčije
šamane i opsjenare, Dimitrija Mitrinovića, Vladimira Gaćinovića, i nisu voljeli
Nijemce. Ustvari, nisu uviđali razliku između Austrijanaca i Nijemaca, i nije
ih mogao opčiniti jedan vojni zbir, kakva god se legenda oko njega širila, koji
o književnosti i o slobodnome stihu nije znao ništa. Od Apisa su htjeli samo
oružje. Od njega, ili od nekoga njegovog, ni to nije do kraja izvjesno.
Vijest o nadvojvodinu posjetu Sarajevu objavljena je u novinama
polovinom ožujka 1914. Tada su za nju saznali i Apis, i mladobosanci, premda
bi za općeprihvaćenu teoriju zavjere bilo dramaturški i geostrateški
prihvatljivije da je Crna ruka dojavila u Sarajevo tajnu vijest, pa se
ponegdje to može i pročitati. Ali nije moglo tako biti. Pripovijest o
Sarajevskom atentatu prije pripada žanrovima svakodnevice, društvenoga
romana, porodične sage, ekspresionističkih proznih ili dramskih komada,
gradske kronike i humoreske nego žanrovima vojne i diplomatske

71
 Knjige.Club Books

povijesti, na koje se lako nastavljaju jeftini špijunski romani i urotničke

kiosk-edicije.
U to vrijeme, tog mlačnog ožujka, Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović
već su bili u Beogradu. Princip je gladovao, noću igrao bilijar, zorom odlazio
na počinak, a oko podne ponovo se iskradao van da ne sretne gazdaricu
kojoj je dužan za kiriju. Hranio se u Proleću, po parkovima i školskim
čitaonicama pripremao se da položi sedmi razred gimnazije, ali je osjećao da
od toga neće biti ništa, nikad on neće stići do mature, koliko god to bratu Jovi
obećavao.
Čabrinović je, nakon višetjedne potrage, našao posao u Državnoj
štampariji u Pop Lukinoj ulici, nekoliko stotina koraka od Zelenog venca.
Općenito, sva se mladobosanska beogradska priča odvijala u krugu od
nekoliko stotina metara, oko jedne od gradskih tržnica. Tu su dospjeli s
glavne željezničke stanice, i nisu se dalje micali, niti su upoznavali grad, koji
je već tada, početkom dvadesetog stoljeća, bio širok i prostran. Ali oni se s
njime nikada nisu srodili, tako da se u jednome danu danas mogu obići sve
ulice kojim su se kretali Princip i Čabrinović, i koje, u većini slučajeva, nisu
promijenile imena ni fasade, a ponegdje se čovjeku učini i da hoda
istim asfaltom, istom kaldrmom po kojoj su oni išli. Isti su čak i prašnjavi
izlozi limarskih, obućarskih i vodoinstalaterskih dućana, samo više nema
Zlatne morune, Gavrilove omiljene krčme, na mjestu na kojem su, prije samo
desetak godina, otvorili sportsku kladionicu. Pred njezinim vratima,
pred stepenikom na koji bi i Princip zagazio kada je ulazio u kafanu, čovjeku
na um pada bi li i njih trojica, Nedeljko, Gavrilo i Trifko, ispunjavali listiće u
toj kladionici, bi li, možda, i povijest Europe drukčije potekla da su 1914. na
mjestima starih krčmi isto ovako otvarane sportske kladionice?
Iako nigdje nema spomen-ploča, memorijalnih ukrasa, fotografija ili
prigodnih turističkih putokaza, nešto je živo i prisutno u tom mračnom i
sivom gradskom krajoliku, tako da ne bi bilo čudno da i njih dvojica odnekud
naiđu, da im se pridruži i Trifko Grabež, i da se tako pomiješaju s
predizbornim plakatima, bilbordima, automobilima, autobusima i
beogradskim uličnim hodačima u godinama vladavine gospodara Vučića.
Aleksandra Vučića. Gdje li bi taj bio, na kojoj strani, da je ovo 1914? Takva su
pitanja zanimljiva, i ne može čovjek o njima da ne misli dok tako
besposlen lunja Ulicom kraljice Natalije, u Brankovoj zalazi po prašnim
antikvarnicama, i tamo lista stare spise o srpskim junacima i mučenicima, pa
se Prizrenskom uspinje prema Hotelu Moskva, i udiše beogradske mirise,
vonj užeglog ulja, nesagorjelih motornih benzina, opojno prijeteći
miris dizela, miris pljeskavica i aleve paprike, koja se nošena proljetnim
vjetrom miješa s gradskim smogom, s prašinom u kojoj ima stucanog ugljena,
savskog i dunavskog pijeska, grinja, vodene pare, virusa i bakterija, i

72
 Knjige.Club Books

usitnjenih ljudskih i pilećih kostiju. Njuška on tako zagađeni beogradski

zrak, pa misli gdje li bi Vučić, gdje li bi on sam bio, na kojoj strani i u kakvoj
ulozi, e da je ovo 1914, kao što se čini da jest po tim mirisima, licima
prolaznika, posivjelim izlozima...
Gavrila bi se tu moglo svakoga časa sresti. On, uglavnom, ne radi ništa.
Gladuje, sjedi na klupi u parku i čita, vreba priliku da nekoga sretne, ali mu
se nikoga ne sreće, nisu to njegovi ljudi i nije Beograd njegov grad. Tu se, na
neki način, zatekao slučajno, nakon što je 1912. napokon izbačen iz svih
srednjih škola u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Imao je jak patriotski razlog za
to izbacivanje, i taj je razlog mnogo značio i bratu Jovi, pa je krenuo dolaziti
u Beograd da položi preostale gimnazijske razrede. Ali umjesto da uči, on
se ujesen 1912,. pokušavao prijaviti u komite, da se s puškom u ruci bori za
Srbiju sve do Soluna, i tada je upoznao budućeg majora, tada komitskoga
vojvodu Voju Tankosića. Upoznao ga, i zamrzio za cijeli život, jer mu se
vojvoda narugao kao kakvom prcvoljku, i potjerao ga neka ide kući. Rat je za
odrasle, nije za djecu, tako mu je, po prilici, rekao. I to ne nasamo, nego pred
Gavrilovim prijateljem Simom Miljušem, s kojim je i pristigao u Prokuplje, u
Tankosićev štab. Simu je vojvoda primio u četu, pa se on i borio u
Prvome balkanskom ratu, a njemu je, eto, nanio vječnu sramotu. Ništa ga
tako nije moglo povrijediti kao kad bi se tako narugali njegovu stasu i snazi.
Gavrilo Princip imao je srce bika, a tijelo jektičava dječarca. I nije podnosio
da ga tako smatraju nevažnim. Pogotovu pred Simom, koji je bio velik, snažan
i pametan, i pred kime je, kako se činilo početkom oktobra 1912, bila velika
priča.
Gavrilo i Simo slali su 7. listopada zajedničku dopisnicu Dragutinu Mrasu,
sarajevskom drugu, mladobosancu, darovitom pjesniku i esejistu, jednom od
Gavrilovih životnih pouzdanika, koji će sagorjeti u istome ognju kao i on.
Taje dopisnica trebala biti neka vrsta zajedničkog oproštaja pred odlazak u
odlučni boj. Ovako je napisao Princip:

Dragi moj,
Pogledaj na kartu te vidi gdje je Prokuplje. Mi smo sad u njemu, gdje
ćemo dalje ne znam. („Za Slobodu i za Otadžbinu“).
Pozdravlja te tvoj Gavro

A ovako Miljuš:

Ako se više ne vidimo, ovo primi kao posljednji pozdrav. Kud idemo znamo,
a ako ostanemo živi, znadem gdje smo bili. Ako si pobožan, moli se Bogu
za nas, ako nisi, moli gospođice da se one mole.

73
 Knjige.Club Books

Simo

I uzalud nam je držati se pripovijesti o atentatu, kada nas priča o Šimi Miljušu
vuče na drugu stranu. A zaobići je ne možemo, jer je to jedna od onih velikih
i amblematskih priča dvadesetog vijeka, koja nas preko Miroslava Krleže
vodi sve do Staljinovih čistki, do Lubjanke i Staljinova Sibira.
Simo Miljuš rodom je iz Lušci Palanke, sudjelovao je u balkanskim
ratovima, a kao mladobosanac uhićenje u ljeto 1914. i bio zatočen u Aradu.
Tri godine kasnije mobiliziran je i raspoređen u 79. carsku i kraljevsku
regimentu, i ubrzo zatim ponovo je uhapšen kao politički sumnjivac,
anarhist i socijalist. Slom Monarhije dočekuje u Zagrebu, u garnizonskom
zatvoru, očekujući presudu. Tada Krleža za njega već zna, a spomenut će ga
prvi put usred onoga kriptičnog i montiranog Dijamantštajnova procesa iz
1919, kada je dopao zatvora skupa s Vladimirom Ćopićem. Dvije
godine kasnije, uhićuju ga još jednom, nakon delničkoga atentata na ministra
unutrašnjih dela Milorada Draškovića. Studirao je pravo i 1920. bio biran za
komunističkoga narodnog poslanika za grad Zagreb. Kao jedan od
najpoznatijih komunista u Kraljevini, nakon niza hapšenja, prijetnji i
osuda, Simo Miljuš 1933. bježi u Sovjetski Savez. Nestao je one najstrašnije
godine u povijesti komunizma kao svjetskog procesa, 1937, kada je u Sibiru,
po logorima Gulaga, od Kolime do Magadana i do Vladivostoka, nestalo cijelo
jedno čovječanstvo. Krleža ga se prigodimice sjećao, spominjao je Miljuševo
ime sve do kasnih godina, u razgovorima s Čengićem, kao jedno od
amblematskih imena svoje mladosti. Roman o Šimi Miljušu jedan je od
paralelnih tokova onoga što započinje s proljeća i ljeta 1914, i nastavlja se
kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Premda nije simpatizirao komuniste, roman o
Miljušu mogao je napisati Danilo Kiš. Ako bi ga započinjao ovaj pisac, uza sve
poštovanje prema Kišu, ili kao vlastitu posveti Kiševoj temi, prva rečenica u
romanu bila bi prepisana s one dopisnice: „Ako si pobožan, moli se Bogu za
nas, ako nisi, moli gospođice da se one mole.“ Skoro dvije godine kasnije, u
proljeće 1914, Gavrilo bi ponovo trebao razgovarati s majorom Tankosićem.
Ali on to s gnušanjem, prkosno odbija. Makar i ne dobili oružje, on se tom
čovjeku neće klanjati, neće izlaziti pred njega. A možda se plašio da ga
Tankosić još jednom ne odbije, da ga ne istjera iz kancelarije, govoreći mu da
nisu samo ratovi, nego su i atentati za odrasle, nisu za djecu.
Ono prvi put, bilo je ovako: dan nakon što su Dragutinu Mrasu poslali
oproštajnu dopisnicu, vojvoda Voja Tankosić dočekuje ih u svome štabu.
Legenda kaže da je tih jesenjih dana iz Bosne i Hrvatske (od Prijeka) došlo
oko dvije tisuće đaka, omladinaca, avanturista i probisvijeta, uglavnom Srba,
ali ne samo Srba nego i Hrvata i Muslimana, uvjerenih Jugoslavena, a vojvoda
Tankosić odabrao je samo dvjesto i pedeset najspremnijih. Ostalima je

74
 Knjige.Club Books

priredio poneku predstavu, ponižavao ih, junačio se i navlastitom primjeru

pokazivao kakva će to država biti buduća Srbija, velika, čudovita i arogantna,
pa je tako, kada su došli Miljuš i Princip, jednome svom vojniku na glavu
stavio kutiju od cigareta, i poput srpskoga Wilhelma Tella, puščanim mu je
hicem smaknuo s glave. Onaj tko na ovo nije spreman, neka se ne javlja u
komite!
Oko njega su, mučaljivi i uznositi, bili okupljeni albanski narodni prvaci,
Arnauti u svojim arnautskim nošnjama, ljudi kakve Gavrilo Princip u svome
životu još nije vidio, a s kojima je vojvoda Tankosić intenzivno surađivao.
Naoružavao ih za borbu protiv Turaka, zajedno s njima pripremao zasjede,
vodio ih preko turske granice, gdje su sijali strah, nagonili stanovništvo da
bježi prema Maloj Aziji, i širili tako prostor za koji će se kasnije, nakon što
Turaka više ne bude, odlučivati čiji je, arnautski ili srpski. Navodno je
vojvoda Tankosić naučio nešto od albanskoga jezika, da se dopadne
neobičnim saveznicima, a naročito njihovu vođi Isi Boljetincu, legendarnoj
ličnosti, koja je u zbilju europskoga dvadesetog stoljeća provalila ravno iz
narodne pjesme i iz kolektivne podsvijesti, iz viteškoga srednjeg
vijeka. Ubrzo će Srbija zaratiti s Arnautima, i taj će rat potrajati sljedećih
stotinu godina, ali vojvoda Tankosić u njemu neće sudjelovati.
Vojislav Tankosić bio je psihopat i sanjar. Zlostavljao je ljude, mogao je
postati veliki zločinac, samo da je poživio. Tokom majskoga prevrata 1903.
komandovao je vodom koji je strijeljao braću Drage Mašin. Bio je okrutan
čovjek bujne mašte.
Za razliku od Apisa, on nije privlačio ljude, nije ih znao omađijati i
pridobiti, ali je njegov unutrašnji svijet bio bogatiji. Mnogo je čitao, knjige o
nacionalnoj i europskoj historiji, ali i beletristiku, avanturističke romane,
veliku epsku i realističnu prozu devetnaestog stoljeća, romane koje će Tvrtko
Kulenović nazvati filmovima prije pojave filma, i tako je prelazio i poništavao
granicu između zbilje i snova, koja je u njegovu slučaju i tako bila vrlo
fluidna, vazdušasta. U vrijeme kada je iz puške pucao u kutiju cigareta na
vojnikovoj glavi, Voja Tankosić već nije znao na kojoj je strani granice, sanja
li, ili je sve ovo stvarno. Godina će biti 1915, 31. oktobra, Noć vještica, kada
ga Austrijanci ranjavaju u Igrištu, blizu Velikog Popovića. Podlegao je
dva dana kasnije, u trideset petoj godini života. Sahranjen je u Trsteniku,
Austrijanci su mu raskopavali grob, da provjere je li vojvoda Tankosić u
njemu, jer su ga smatrali glavnim krivcem za izbijanje Velikog rata. On je
stajao iza atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Tako je pisalo u
bečkim diplomatskim depešama.
Gavrilo Princip svetio mu se tako što ga je na suđenju nazivao naivnim
čovjekom. Odmahivao je rukom, onom koja će mu pred smrt biti amputirana,
smiješio se podcjenjivački: odakle izvukoste majora Tankosića, skoro da

75
 Knjige.Club Books

im je rekao, a oni su, austrijski suci, mislili da to Gavrilo skriva organizatora

urote, da štiti svoga vođu.
Jedna od desetak teorija o organizaciji Sarajevskog atentata, ona koju je
razvijao Miloš Bogićević, njemački đak, i međuratni predavač na
beogradskome Pravnom fakultetu, zasnovana je na, navodnom, tajnom
sastanku u francuskome gradu Toulouseu, kojem su nazočili Mustafa Golubić,
Pavle Bastajić (onaj Pavle Bastajić koji jednoga predvečerja pred Drugi
svjetski rat bane Krleži na vrata, da mu pripovijeda o Staljinovim zločinima i
o svojoj karijeri najmljenog ubojice iz ideala...), Vladimir Gaćinović i
Muhamed Mehmedbašić.
Slovo im je tada držao Voja Tankosić. Prestolonasljednika treba ubiti,
rekao im je, jer će se na taj način spriječiti rat. Po Bogićeviću, sastanak u
Toulouseu održanje pod pokroviteljstvom Rusije, koja bi, samim tim, bila i
pokrovitelj atentata, glavnookrivljena za Veliki rat...
Ali nitko od onih koji su stvarno putovali u Toulouse - ili u Tuluzu, kako
se to tada govorilo - ni Golubić, ni Mehmedbašić, ni Gaćinović, nije potvrđivao
Bogićevićevu teoriju. Jest, našli su se u Hotelu Saint Jérôme, Gaćinović se tom
prilikom zalagao za kampanju atentata, kojim bi se Bosna razbudila, ali im je
prva meta bio Oskar Potiorek, nadvojvodu nitko nije spomenuo, a nije se ni
znalo za njegov put u Sarajevo. U to vrijeme, siječnja 1914, takvo
putovanje nije bilo planirano, ni putovanje ni vojni manevri u Bosni.
Svoju priču Miloš Bogićevič udijeva u vlastiti životopis, zamišlja kako bi
dobro bilo da uvjeri Nijemce i cijelu Europu u njenu istinitost. On radi nešto
čime se bave svi rasni romanopisci, stvara fikciju koja će biti uvjerljivija od
zbilje. A u ljeto 1914, kao ni dvadesetak godina kasnije kada on razvija svoje
teorije, kao ni 1941. kada Adolf Hitler doživljava vlastito osvetničko
ispunjenje u osvajanju Jugoslavije i kažnjavanju metaforičnih ubojica
nadvojvode Franje Ferdinanda, kao ni 2014. kada europski feljtonisti i
historičari, uključujući i jednoga naročito maštovitog Australca, nanovo
razvijaju teorije o atentatu, ne zna se što je stvarna istina. Ili stvarna istina ne
zanima nikog, jer je dosadna i ne donosi katarzu i iskupljenje.
U romanu koji pišem, ili od njegova pisanja upravo odustajem,
posvećenom Sarajevu 1914, teorija o atentatu bila bi ovakva: društvo mladih
pjesnika i idealista, tuberana opijenih vjerom u svenacionalno jugoslavensko
ujedinjenje, dječaka oduševljenih idejom o žrtvi i o svjesnom umiranju, koji
su sakupljali imena i sličice atentatora, kao da će ih lijepiti u Paninijev album
pred svjetsko nogometno prvenstvo, to društvo je zamislilo da ubije
budućega cara, i proslavi se. Kada to saznaju srpski mračni obavještajci Apis i
Tankosić, naoružavaju ih bombama i revolverima, Tankosić ih kratko uči da
pucaju, a zatim ih pušta da idu svojim putem. Možda ubiju nadvojvodu Franju
Ferdinanda, ali je puno vjerojatnije da neće. Dao im je samo oružje, ali ne i

76
 Knjige.Club Books

novac. Goli kao crkveni miševi, atentatori stižu u Sarajevo. I slučajno

uspijevaju ubiti princa. Ludost je bila bosanska, oružje je bilo srpsko.
Riječ je o romanesknom okviru priče, ali i o teoriji koja nije ni manje ni
više utemeljena od Bogićevićeve (koja je među najnevjerojatnijim teorijama
o Sarajevskom atentatu i o rasporedu krivnje za početak Velikog rata), a onda
ni od svih ostalih. Zato je i Vladimir Dedijer u Sarajevu 1914. samo nabrojio
frekventnije teorije o organizatorima i pokroviteljima zavjere, suzdržavši se
od izbora one jedne koja bi mu se činila najvjerojatnijom. U toj Dedijerovoj
suzdržanosti jedan je od razloga zbog kojih je Sarajevo 1914. već pedesetak
godina najbolja, nedosegnuta knjiga o Sarajevskom atentatu. Priču o tom
događaju Dedijer nije udijevao u vlastitu biografiju, niti je birajući teoriju
nastojao izabrati ili preusmjeriti vlastitu sudbinu. Sudbina Miodraga
Bogićevića bila je takva da se ustrijelio u okupiranom Beogradu, malo nakon
što je po Staljingradskoj bici već svima bilo jasno da Nijemci gube, a Rusi
pobjeđuju.
Sve što se između Nedeljka Čabrinovića, Trifka Grabeža, Gavrila Principa
i majora Tankosića trebalo dogoditi, dogodilo se prije 28. svibnja 1914. Tog
jutra, bio je četvrtak, kada su brodom iz beogradske luke krenuli prema
Šapcu.
Apisov pouzdanik Milan Ciganović im je dan ranije, u jednoj kafanskoj
bašči na Zelenom vencu, predao šest bombi, četiri revolvera sa po sedam
metaka, i još četiri puna magacina sa po šest metaka, te ampule cijankalija. U
sljedećih mjesec dana, prema više različitih teorija, Tankosić će pokušavati
da stupi u kontakt sa zavjerenicima i da ih odgovori od atentata.
Pred polazak, pamte se još samo anegdote. Tako je jednoga od tih dana
Gavrilo Princip čitao novine, ušutio se i udubio, pa iznenada povikao: „Ruski
car je ubijen!“ Pogledao ih je, i nasmijao se: „Šalim se, samo sam htio da
vidim kakvi ste vi revolucionari i kako biste reagovali na ovakvu vijest.“ Jedni
će u ovoj anegdoti prepoznati poetiku iz našega besmrtnoga komunističkog
anegdotara, drugi će u njoj vidjeti dječju igru.
Nedeljko Čabrinović je vedrija i brbljivija narav od Gavrila. Zato mu on do
kraja i ne vjeruje, smatra ga nesigurnim, balavim. U stvarnosti, međutim,
Čabrinovićev rastanak s Beogradom bio je mnogo ozbiljniji, odrasliji i
sudbonosniji. Rastajao se s drugovima iz Državne štamparije, s njima je
proveo proteklih nekoliko mjeseci, i mogao je provesti cijeli život, radeći tu,
u Ulici kraljice Natalije, kao slovoslagar, u to romantično doba olovnog tiska,
koje je započelo još u Gutenbergovo doba, a kraju će doći osamdesetih godina
našega stoljeća. Da se predomislio i da se nije vraćao u Sarajevo, nego da je
kao toliki Bosanci ostao u Beogradu, Nedeljko Čabrinović bi u Državnoj
štampariji dočekao mirovinu. Dana 28. svibnja 1914. bilo mu je
tek devetnaest. Da je ostao, u mirovinu bi pošao 1954. Tada bi imao godina

77
 Knjige.Club Books

koliko ih na rastanku, 27. svibnja, ima tipograf Nikola Novaković, s kojim se

Nedeljko bio zbližio, nalazeći u njemu blagog i razložnog oca, onakvog kakav
nije bio krčmar Vaso Čabrinović, njegov rođeni otac, s kojim se svađao
cijeloga života, uzalud se trudeći da ga ne razočara. Nikolu Novakovića nije
mogao razočarati, jer ga je on prihvaćao upravo onakvim kakav je Nedeljko
bio. Kada mu je, bez riječi, pokazao isječak iz novina s viješću o nadvojvodinu
dolasku u Sarajevo, starom su se tipografu oči napunile suzama. Znao je zašto
mu to pokazuje, i što smjera. Njemu na dan atentata Čabrinović šalje jednu
od četiri kopije svoje posljednje fotografije.

78
 Knjige.Club Books

Princip, filozof, Jevrejin

D ok je bilo živih svjedoka u snazi, revolucionaraca i ubojica iz ideala, koji

nisu onemoćali, senilni i bez pameti, u samo sedam godina snimljena su
dva dugometražna igrana filma o ubojstvu nadvojvode Franje Ferdinanda.
Prvi je, naslova Sarajevski atentat, licencu za javno prikazivanje dobio 14.
studenog 1968, drugi, Atentat u Sarajevu, dozvolu prikazivanja dobiva 31.
listopada 1975. Sarajevski atentat traje 88 minuta. Atentat u Sarajevu čak
13Z. Prvi je film po vlastitom scenariju, i u produkciji Centra filmskih radnih
zajednica Srbije, režirao Fadil Hadžić. Scenarij za drugi film pisali su Stevan
Bulajić, Vladimir Bor, Paul Jarrico i režiser Veljko Bulajić, a u ambicioznu
koprodukciju ušli su čehoslovački Studio Barandov, sarajevska Kinema,
zagrebački Jadran film i Centar filmskih radnih zajednica Srbije. Iako se
veoma razlikuju u zamislima, filmovi su jednako neuspješni. Hadžić je
pokušao ispričati priču o priči, i tako povezati vrijeme Drugoga svjetskog rata
s danima Sarajevskog atentata. Artificijelan, pun modernističkoga
zanosa, zagledan u Građanina Canea i očaran njegovom strukturom, pokušao
je naraciju tako postaviti da gledatelju od samoga slučaja postane važniji
način na koji je slučaj izložen. Bilo je takvo doba, sredinom šezdesetih, kada
se jugoslavenska kinematografija oslobodila svih sistemskih i ideoloških
stega, tako da se o tekovinama revolucije, o oslobodilačkom ratu, o dobrim i
zlim, o partizanima i domaćim izdajnicima, govorilo slobodno, slobodnije
nego u privatnoj komunikaciji i iza dvaput zaključanih vrata svoga doma. Ono
što su u filmovima slobodno izgovarali Bata Čengić, Živojin Pavlović, Dušan
Makavejev, Krsto Papić, Antun Vrdoljak... u svakodnevici je, još uvijek, bilo
strogo kažnjivo po barem dva člana Kaznenog zakona SFRJ, sto četrnaestom,
koji je sankcionirao kontrarevolucionarnu djelatnost, i sto trideset trećem,
koji je bio prijetnja svakom verbalnom deliktu.
Fadil Hadžić je ambicioznom strukturom, pričom u priči, i povezivanjem
mladobosanaca s partizanima, nastojao prikriti slučaj. Ali on nije prikrivao
svoj stav, koji bi se razlikovao od vladajućih povijesnih i ideoloških dogmi,
nego to što, zapravo, i nije imao stava. Veoma zbunjen u duši, ostao je pred
ubojicom i pred ubijenima nemoćan da se odredi i da kaže na kojoj je strani
pravda. Na strani udarne igle koja razbija kapislu metka i pokreće tane u
šupljoj, spiralno narezanoj cijevi, ili je pravda na strani modrosivog sukna, i
mekoga ljudskog epitela, malo iznad trbušne šupljine, i ispod lijeve
bradavice, koje tane tren zatim probija?
79
 Knjige.Club Books

Fadilu Hadžiću bilo je četrdeset i šest kada je dovršavao svoj film. Bio je
dvostruko stariji od Danila Ilica, učitelja i zavjereničkog vođe, a sedam godina
stariji od suca istrage Lea Pfeffera. Pet godina mlađi od nadvojvode Franje
Ferdinanda, Fadil je bio vršnjak vojvotkinje Sofije.
Veljko Bulajić 1975. bio je godinu dana stariji. Bilo mu je četrdeset i
sedam, iza sebe je već imao gotovu karijeru velikoga jugoslavenskog filmskog
redatelja, tokom koje je eksperimentirao, reskirao, izlagao se političkim
osudama i zabranama, i na kraju: snimio Neretvu, vjerojatno i najskuplji
filmski spektakl u povijesti jedne zemlje. Atentat u Sarajevu snimao je pet
godina kasnije, bez velikog rizika, i bez imalo eksperimenta. Htio je snimiti
povijesti spektakl, s kostimima, masovnim scenama i specijalnim efektima,
kojim će dočarati duh epohe, ali i prikriti ono što ga je mučilo.
Je li on, onako u duši, na strani udarne igle koja razbija kapislu metka i
pokreće tane u šupljoj, spiralno narezanoj cijevi, ili je na strani modrosivog
sukna, i mekog ljudskog epitela, malo iznad trbušne šupljine, i ispod lijeve
bradavice, koje tane tren zatim probija?
Hadžić i Bulajić ljudi su različitih, ponegdje i sukobljenih biografija. Fadil
je u Zagreb došao preko Sarajeva, a javnim se poslovima počeo baviti za
vrijeme NDH, dok je Veljko također došao preko Sarajeva, ali kao sudionik
rata, i to na pobjedničkoj strani, kao mladi partizan, kojemu je cijeli svijet bio
pod nogama, i mogao je, u skladu sa svojim pripovjedačkim i socijalnim
darom, postati što je htio. Fadil je bio oprezniji i moderniji, Veljko se rano
pretvorio u tradicionalista. Prvi je zauvijek ostao ograničen Zagrebom, s
kojim se srodio i suživio toliko da mu je postao, Fadil Zagrebu, mjera i
pokretač. Pokretao je, tako, dobroćudne humorističke časopise, koji nisu
proturječili partijnom smislu za humor, i koji već odavno ne postoje.
Uređivao je najtiražnije tjedne novine u hrvatskoj povijesti, ali ni te
novine više ne postoje. Osnovao je satirično kazalište, koje se, barem u
zagrebačkim uvjetima, pokazalo besmrtnim.
Snimao je filmove, premda nije bio profesionalni filmski redatelj, koji su
danas značajni i kao umjetnička i kao dokumentacijska svjedočanstva o
vremenu. Napisao je nevjerojatan broj dramskih komada, uglavnom
popularnih komedija iz socijalističke svakodnevice i iz perspektive maloga
čovjeka, malograđanina, samoupravljača, sitnog i bezazlenog buntovnika...
Njegovoj besprimjernoj marljivosti jedni su se rugali, drugi su je prezirali, a
Miroslav Krleža istinski joj se divio.
Ništa u Fadilovoj biografiji, daru i temperamentu nije sugeriralo da bi
Sarajevski atentat mogao biti njegova tema. Što bi on učinio da se deset
godina prije svoga rođenja, na Vidovdan 1914, zatekao u Sarajevu, blizu
Latinske ćuprije?

80
 Knjige.Club Books

Veljko Bulajić bio je aktivist i revolucionar, u vrijeme kada je revolucija

već odavno pobijedila. Nije bio dogmat ni vjernik, da jest, opredijelio bi se
1948. za Staljina, kao tisuće Crnogoraca, i prolazio bi kroz čistilište Golog
otoka, limb strašniji od mnogih zemaljskih inferna. Ali Veljko je ostao uz Tita,
i nije ga se Goli otok ničim dojmio. Iako je slušao priče svojih zemljaka,
golootočana, i sigurno je, kao darovit čovjek, osjetio koliko je u tim pričama
velike, autentične književnosti, koliko je u njima filma ne većeg od života,
dobro je znao da se s tim ne može nositi. Ni on, ni cijeli njegov naraštaj. Čak i
kada je snimao politički osjetljive filmove, i kada se, uvijek nakratko, zatjecao
u nemilosti, Veljko je imao razvijen osjećaj za realnost, i za ono što je moguće
i dopušteno ispričati. Preko toga nije išao. Nije sebe nadmašivao, nije se
pokušavao nositi s epohom, niti je precjenjivao utjecaj filma na narodne
mase. Veljko nije bio zanesenjak ni pjesnik, pa šta mu onda bi da se bavi
Sarajevskim atentatom? U njegovu filmu Gavrila Principa igrao je beogradski
glumac Irfan Mensur. Imao je dvadeset i tri godine, već je bio u angažmanu u
Jugoslavenskom dramskom pozorištu, mlada zvijezda, glumac na čiju su
karijeru zaigrali kazališni proroci. Bilo je to doba kada se Jugoslavija činila
vječnom, a publika je hrlila u daleku budućnost, bez imalo straha pred time
što ona nosi. Besmrtnost je u to vrijeme bila raširena pojava. Petnaestak
godina kasnije, godinu ili dvije pred rat, Mensur će, kao već zreli glumac,
povremeni redatelj i predavač na akademiji, poći u slobodne umjetnike. U
ružna i krvava doba, kada se zarati u Bosni, nekome se neće svidjeti njegovo
ime i prezime, doživjet će da ga fizički napadnu u njegovu Beogradu, što će
Irfanovu priču vratiti na početak.
Rođen 1952. u Sarajevu, rano se s roditeljima selio u Niš, tamo je završio
gimnaziju, pa došao u Beograd. Bulajić ga je odabrao za ulogu Gavrila
Principa u vrijeme kada je bio zvijezda u usponu, ali i zbog fizičke sličnosti.
Onako mršav, s rijetkim adolescentskim brčićima, u sirotinjskoj odori
s početka vijeka i s đačkim kačketom, bio je Irfan utjelovljenje vidovdanskoga
junaka. Njegova se pojava utisnula u sjećanja onovremenoga svijeta, toliko
da više i nije bilo razlike između historijskog dokumenta i inserta iz igranog
filma. Ta Mensurova identifikacija s Principom valjda je i najveći doseg
Bulajićeva filma.
Predrag Finci nije sličio Gavrilu.
Glumac iz Hadžićeva filma imao je navršene dvadeset i dvije, i još uvijek
nije bio siguran čime će se u životu baviti. Iz ugledne sarajevske porodice,
podrijetlom Sefard, Jevrejin, ali šezdesetosmaš, kafanski i ulični buntovnik,
pjesnik, filozofi snob, tražio je pozornicu za svoju ličnu predstavu, da je
razvije kao vlastitu zastavu. Bio je mlad i blesav, nije računao s tim da bi mu
ta zastava jednom mogla postati sudbinom.

81
 Knjige.Club Books

Bio je darovit, rastrgnut među talentima, i čas bi bio pjesnik, čas filozof. I
naravno: glumac. U Fincijevoj glumstvenosti bilo je poze, karakteristične za
generacije sarajevskoga Narodnog pozorišta, ali i nečega izvornog, što se
ne može imitirati ni slagati. Imao je zažarene oči mladića s povišenom
temperaturom, ognjičave kao u luđaka, u šizofrenika i tuberana, oči kakve se
rijetko viđaju na kazališnim pozornicama, još i rjeđe na filmu, i kratko
traju, godinu, dvije, najviše deset, ali se pamte dugo, pošto se ugase u
plućnom sanatoriju, umobolnici na Ugljanu ili u Sokocu, ili posve banalno: u
kvartovskom lokalu sa šankom, dva stola i kuhanim jajima u staklenoj vitrini.
Zbog tih ga je očiju Fadil Hadžić izabrao za ulogu Gavrila.
Finci je, u redateljevoj zamisli, trebao biti mladi Charles Foster Kane, u
njegovoj ultimativnoj i fatalističnoj bosanskoj inkarnaciji. Atentator umjesto
novinskog magnata. Ali igra je trebala biti baš takva, kejnovska, tako da se
gledatelju od nje zavrti u glavi, da ne pita za motive atentatora, nego da se
slika, i sa slikom vremenski tokovi i perspektive umnože kao u ogledalima
muškoga frizerskoga salona, u kojima muževi u brijačkim stolicama gledaju
u vlastite potiljke, i u prošlost, multipliciranu u beskonačnom nizu
zrcalnih slika.
Predrag Finci Principa je odigrao očima. Pogledom je potpalio čaršiju,
plamen je zahvatio Europu i Svijet. Istina, bilo je malo onih koji su uopće
pogledali Hadžićev film. Zbunjujući i pomalo dosadan, pojavio se u kinima u
krivo vrijeme, s jeseni 1969, nakon filmskoga festivala u Puli, igrao je kratko
i pretvorio se ujedan od onih ceremonijalnih artefakata, u film koji će se
prikazivati na televiziji uz okrugle obljetnice Mlade Bosne i Velikoga rata. A i
to naizmjenično s filmom Veljka Bulajića.
Bila je to prva i posljednja filmska uloga Predraga Fincija. Četrdeset pet
godina kasnije u Londonu objavljuje knjigu s naslovom Why I Killed Franz
Ferdinand and Other Essays.
Nije više nikada zaigrao na filmu. Umjesto da postane profesionalni
glumac, dao se sav na filozofiju. Otišao je u Pariz, pa u Freiburg, studirao kod
Mikela Dufrennea, slavnoga egzistencijalista i jaspersovca, pa kod
Wernera Marxa, vodećega njemačkog stručnjaka za Heideggera, i opet se
činilo da mu je svijet pod nogama, i da može sve. Ostat će u Parizu, ili u
Freiburgu, ili poći preko Atlantika, ali se u Sarajevo neće vratiti. Ništa veliko
se u tom gradu više ne može dogoditi. S nadvojvodinim ubojstvom završavala
se, na duga vremena ili zauvijek, uloga Sarajeva u svjetskoj povijesti. Bio je to
grad u srcu Jugoslavije, tvrđava bratstva-jedinstva i titoizma, sumorno
mjesto za onoga koji je na Zapadu osjetio dašak slobode. Uostalom, 1976. ili
1977. Pariz je bio prijestolnica Svijeta, u koju su hrlili sarajevski umjetnici,
džeparoši, razbojnici, agenti tajne policije, književnici, diplomati, redatelji,
glumci... Sve što je Predrag Finci bio, i što je mogao biti, držeći se svojih

82
 Knjige.Club Books

talenata, i pisac, i filozof, i glumac, i teatralni atentator, i čovjek koji je

spreman veći dio života provesti po kafanama, nalazilo se u Parizu.
U Sarajevu ničega nije bilo, ali je Sarajevo bilo mjesto gdje će se onaj koji
se rodi u tom gradu najprije susresti sa svojom istinskom sudbinom. Finci
kao da je svoju sudbinu uporno tražio, pa se ipak, suprotno priči, vratio u
Sarajevo.
Na Filozofskom fakultetu predaje estetiku. Lipnja 1986. polažem pred
njim ispit, u učionici smo, sjedim u prvoj klupi, on je za katedrom, i odsutno
gleda prema marindvorskoj crkvi. To je ono čega se sjećam. Bio je mlađi nego
što sam danas ja, ali dok je tako gledao kroz prozor, izgledao je kao profesor
pred mirovinu, živi spomenik ili veoma mamuran čovjek.
Pred njim su bile stepenice akademskog napredovanja, španjolske stube,
bistrički kameni basamaci, skaline od jezuita, uz koje se, lakonog, trebao
uspeti, i prošetati Sarajevom i životom, sve do Akademije nauka i umjetnosti,
čija se zgrada, također, nalazi pod Bistrikom, blizu Konaka, u kojemu su,
ustrijeljeni, posljednju noć na zemlji provodili nadvojvoda Franjo Ferdinand
i vojvotkinja Sofija.
Sredinom osamdesetih Predrag Finci bio je član izdavačkih savjeta,
odbora, komisija, povjerenstava, žirija. Pripadao je bosanskoj kulturnoj eliti,
onoj koja je tu izgubljenu zemlju usred Jugoslavije dovela do njezinih
povijesnih vrhunaca.
Prvi filmovi Emira Kusturice, profinjena, zemljana enformel-platna Ede
Numankadića, predstave Mladena Materica, priče Darija Džamonje, romani,
pjesničke antologije, nove, lijepe zgrade staklenih fasada, u kojima se
ogledala stara čaršija, austrougarske palače u Titovoj ulici i cijeli sarajevski
dvadeseti vijek, ulični žamor, intervencije u prostoru, hladni i vlažni ljetni
parkovi u centru grada, odjeci Selimovićeva Derviša, odjeci Principova
pucnja, i još žamora, svi pričaju u isto vrijeme, glazba, mnogo glazbe,
nastrane figure Franje Likara, antropoidne apstrakcije Alije Kučukalića, i
mnoštvo imitatora, ljetne bašte iz kojih sè muzika čuje do kasno u noć, mnogo
muzike, Izdavačko preduzeće Svjetlost Sarajevo, i vječna Jugoslavija u
malom, kuckanje kujundžija u Kujundžiluku, miris roštilja, promukli
glasovi Dare Sekulić i Indexa, Američki kulturni centar, tvrde drvene klupe u
čitaonici Vijećnice, drame i rana smrt Ivice Matica, i Predrag Finci, čijeg se
pucnja u Franju Ferdinanda više nitko nije sjećao, filozof i estetičar, diskretna
figura nikad opisane predsmrtne euforije jednoga grada. Finci nije bio
aktivan unutar jevrejske zajednice. U njegovoj generaciji to nije bio poželjan
način kulturnoga i društvenog legitimiranja. Rođeni poslije rata, svatko s
bremenom svoga prezimena i sa svojom kućnom brigom, zaslugom, tugom i
krivnjom. Djeca partizana i djeca narodnih izdajnika, ili deklasirane
građanske klase, djeca pristigla sa sela, iz pasivnih krajeva, popaljenih i

83
 Knjige.Club Books

nepokorenih besputih pokrajina, te malobrojna pretekla židovska djeca, sa

svojim skrivenim i potisnutim obiteljskim pričama, svi će se oni u Sarajevu
predstavljati kao raja. I taj će nabrzinu smišljeni i olako prihvaćeni naziv, koji
je, bit će, prvi put nekome na um pao početkom šezdesetih, u vrijeme
euforije omladinskih radnih akcija, preživjeti i razvijati se sve do početka
devedesetih i raspada zemlje.
Raja je svaki onaj koji je prihvaćen. Za razliku od siromašnoga i prezrenog
rajetina, koji je činio raju u tradicionalnome, otomanskom smislu, kršćanina
među pravovjernim muslimanima, siromaha među koljenovićima, moderna
raja tpluralia tantum. Nema jedninu, ili je usavršena jednina. Kaže li se za
nekoga - on je raja, kao da se reklo da ga krase vrline, talenti, kreposti i odlike
sviju drugih bezimenih pojedinaca koji su bili čašćeni istim žigom pripadanja.
Za sebe se, pak, ne može red da si raja, kao što za sebe kažeš da si Hrvat,
katolik, vegetarijanac. Onaj tko sebe proglasi rajom pouzdano nije raja. Zato
se što češće, u svakoj prigodi, za druge treba govoriti da su raja, čak i kada to
ne misliš, jer možeš računati da će i svaki takav ostati ganut, pa će prvom
prilikom za tebe reći da si raja. I tako ćete se, poput pasa na Ferhadiji,
ljubazno njuškati pod repove, razmjenjivati komplimente i biti raja.
Da bi se bilo raja, valjalo je smetnuti sve ono što jesi. A smetnuti je,
zapravo, lako. Mnogo lakše nego, recimo, zaboraviti. Tako se ono što je
jedared smetnuto naglo povratilo, jednima s početkom opsade Sarajeva, u
travnju 1992, drugima godinu ili dvije kasnije, a trećima, možda, i desetljeće
kasnije. Svi su se na kraju sjetili, ili skoro svi, tako da od raje nije ostalo ništa.
O stogodišnjici Principovoj, u ljeto 2014, nekadašnja je sarajevska raja već
bila tako temeljito razvrstana, razdijeljena i zaokupljena izgradnjom,
renoviranjem i adaptiranjem svojih arhetipa da su se oko onoga što se
dogodilo prije stotinu godina bili podijelili na atentatore i na njihove žrtve,
spremni da pred očima Europe ponove Vidovdan 1914, a za njim i kratko
dvadeseto stoljeće. Ono što su za Europu zbivanja iz školskih udžbenika
povijesti, i daleka porodična povijest djedova i pradjedova, za sarajevsku je
bivšu raju vječno sadašnje vrijeme. Svakoga dana u tom gradu Gavrilo
Princip ubija Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju. U svakome gradu svijeta u
kojemu živi barem jedan Sarajlija cijelo je jedno Sarajevo, i u svakome tom
Sarajevu, kao i u onome jednom, bivšem, svakoga dana i svake noći Gavrilo
Princip ubija vojvotkinju i nadvojvodu. I tako će biti dok god je raje.
Predrag Finci u svome eseju, u toj ispovjednoj pripovijesti svoga života,
Why I killed Franz Ferdinand, piše kako o toj stvari on nikada nije imao svoje
mišljenje. Na čijoj je strani istina: na atentatorovoj ili nadvojvodinoj? Nikada
se, kaže, nije zainteresirao. Ubojstvo princa možda i jest bilo događaj koji je
presudio svijetu, ali je za Sarajevo, pa i za njega rođenog u Sarajevu, bilo
sudbonosnijih događaja. U školama smo učili da je atentat bio povod za Veliki
rat. Ali da Princip nije ubio Franju Ferdinanda, rata bi svejedno bilo. To je
84
 Knjige.Club Books

razlika između povoda i uzroka, na kojoj su se jeziku i povijesti učile

generacije jugoslavenskih učenika. Pa tako i on.
Sad objavljuje svoj melankolični, benjaminovski esej, negdje u Londonu,
na Zapadu, u maloj izdavačkoj kući, u knjizi koja se može naručiti putem
interneta, daleko od Sarajeva i od današnjih sarajevskih interesa. Usred
galame i svađe u tom ga gradu više ne mogu čuti, premda je od svih živih ljudi
na Zemlji najkompetentniji u ovoj stvari. Jedini je on ubio Franju Ferdinanda,
i zna kako je to. On, i Irfan Mensur. Ali Irfan šuti, pošto je i dalje glumac, nije
emigrant, i u stanju je preobraziti se pred svakim težim pitanjem. Irfan, za
razliku od njega, i nije Sarajlija, iako je u tom gradu rođen. Ne samo što je
rođen nego bi mu i danas bilo lako vratiti se u mjesto svoga rođenja, i već bi
s njim bio srođen, bez obzira na to što mu je beogradska ekavica srasla s
govorom, i što mu je životni dah i uzdah njome određen. Irfan Mensur guši se
kad progovori ijekavicu, kao Voja Brajović, kao Dragan Nikolić, jer se s
ijekavicom nije učio disanju. U Sarajevu uzdasi su duži, dublji, patetičniji,
godinama, desetljećima traje svako njihovo ije. Ne bi se Irfan nikada na to
navikao, čulo bi mu se odakle je, ali bi, za razliku od Fincija, u današnjem
Sarajevu bio istoga časa prihvaćen. Iz razloga okrutnog, mučnog,
zaudarajućeg, ali koji se izgovoriti mora: Irfana bi prihvatili jer je Irfan,
musliman, a ne Jevrejin. Onoga dana kada je iz Sarajeva otišao, Predrag Finci
je za Sarajevo postao stranac, kao da se u njem nije ni rodio ili kao da je
odlaskom promijenio i mjesto rođenja. Tada je od raje postao Jevrejin, onaj i
onakav kakvih je bilo puno dvadeseto stoljeće, nenadani sunarodnjak
Stefana Zweiga, Prima Levija, Daniela Ozme, princ lutalica, prorok i prosjak,
lik iz Enciklopedije mrtvih Danila Kiša, i Kišev brat po lutanju i po svome
kompliciranom identitetu, koji je donedavno, do 1991, bio tako jednostavan.
Nisam poznavao svog profesora estetike, iako sam ga svakoga tjedna
slušao na predavanjima, proučavao mu geste i grimase, lovio uzrečice,
poštapalice, greške u govoru, i ništa od svega nisam zapamtio. Bilo je u njemu
nečega paunskog: hlače je skladno sparivao sa sakoom, nosio dobre cipele,
izgledao kao da je maloprije sišao s Oxford streeta, i podzemnom željeznicom
spustio se u našu duboku i plitku balkansku nigdinu. Govorio je lako i tečno,
izrazitim sarajevskim naglaskom, koji se u to vrijeme još razlikovao
od načina na koji su progovarali junaci Top liste nadrealista, tog spoja
brđanskog, čaršijskog i mahalskog govora, onoga najekspresivnijega u
svakom od njih, koji će na kraju, u ratu i poslije rata, postati karakteristični
govor nekoga novog Sarajeva, prihvaćen i od onih koji su takve sintaktičko-
fonetičke egzaltacije nekada prezirali.
Fincijev naglasak danas bi se, možda, mogao nazvati - marindvorski. Tako
su govorila djeca kuferaša, moji Stubleri, i možda mi je tako na daljinu postao
blizak, iako ga, govorim, nisam poznavao.

85
 Knjige.Club Books

Od svih profesora na studiju filozofije i sociologije, samo je profesor

estetike bio formativni Sarajlija. Drugi su odnekle došli, a neki su se s
početkom rata tamo i vratili. Bio je to neki prolazni svijet, kao što smo i mi
studenti bili prolaznici, dok smo lelujali oko okruglih bakrenih pepeljara na
jednonogim gvozdenim postoljima. Pušači i nepušači, smrtnici uplašeni još
uvijek samo pred ispitima u junskome i septembarskom roku.
Pio je u Klubu književnika, u podrumu velike poslovne zgrade Izdavačkog
preduzeća Svjetlost. Oko njega bili su sarajevski pjesnici, čija su imena u
međuvremenu postala naširoko poznata, pa ih ne treba spominjati, i oni čija
su imena u međuvremenu zaboravljena, pa ih također ne treba spominjati.
Kada bi se napio, postajao je glasan. Mnogi od njih su tako, postajali glasni,
jednom sam ga, ili možda dvaput, takvoga vidio. Htio mi je nešto reći, iako me
nije prepoznao. U tom trenutku nije znao da sam njegov student. Tako da je i
ono što mi je htio reći zapravo bilo upućeno nekome drugom. Nekome tko
nije tu. Ili nekome u dalekoj budućnosti, tko mu se načas ukazao u
alkoholnom i nikotinskom magnovenju.
Imao je lijepu, smjerno prostodušnu ženu. Nosila je rijetko ime, na D,
izvedeno iz jednoga od onih tvrdih biblijsko-hercegovačkih imena, koje u
ženskoj varijanti zvuči neobično skladno. Brinula se za njega, onoliko koliko
je bilo potrebno. A bilo je veoma potrebno. Živeći kao u čekaonici doma
zdravlja, za neku budućnost koja će se uskoro dogoditi, talentirani ljudi lako
su se pretvarali u netalentirane pijance, hulje, zlovoljnike. Finci je bio veoma
talentiran, sada se tek to vidi, mogao je biti pisac, glumac i filozof, i mogao je
u Sarajevu neslavno propasti.
D. ga je spašavala. Kada bi se okrenuo, govorila je: moj ćojko.
To je prva važna stvar koju sam o njemu saznao, i od koje bi, zapravo,
trebala započeti ova priča: D. koja kaže moj cojko. Riječ koja će ga spasiti od
zla u vremenu što nailazi, i drobi dovršenu prošlost, i kao onaj stroj u
kamenolomu pretvara stijene u šljunak i ništa.
Rat je u Sarajevu započinjao dvaput.
Prvi put, drugoga ožujka kada su ljudi sa ženskim čarapama na glavama
blokirali sve raskrsnice niže Marijin dvora. Prethodno je, prestupne subote,
29. veljače, ubijen stari svat na Baščaršiji. Blokada je objašnjena zaštitom
srpskoga stanovništva od pogroma. Iako su Srbi živjeli izmiješani s drugima
u cijelome gradu, postavljena je linija na Vrbanja mostu i Velešićima, koja će
do kraja rata biti simbolična crta podjele Sarajeva. Ne može tako biti, mislilo
se tog ponedjeljka, ludo je to i ludi su ljudi sa ženskim čarapama na glavama,
jer nema tog popisa stanovništva, i ne može ga biti, koji bi potvrdio da Srbi
žive tamo, a ne ovamo... A zapravo, nije se shvaćala strategija budućega, a ni
svakoga drugog rata. Negdje linija mora biti postavljena, a svaka je linija
proizvoljna, kao što su, uglavnom, proizvoljni razlozi za rat. Svaki je rat

86
 Knjige.Club Books

zločinačka rabota, i svaka historija koja se zasnuje na ratovima zločinačka je.

Zločinački nisu samo životi koje je rat preoblikovao, stvarajući nove
identitete.
Drugi put rat je počeo u nedjelju petoga travnja.
Sutradan je trebao biti Dan oslobođenja Sarajeva, šesti aprila. Svečana
akademija, polaganje cvijeća pred Vječnom vatrom, govori političara,
sjećanja starih partizana, dodjela nagrada zaslužnima...
U nedjelju, u rano jutro, u blizini stanice milicije u Novom Sarajevu pale
su prve granate. Zapucalo je po Starom gradu. Na radiju su se čuli izvještaji iz
Hitne pomoći. Mrtvi su još uvijek imali imena. Tako će biti sljedećih
nekoliko tjedana, a onda će se mrtvi pretvoriti u brojeve, pa u narode. Samo
će rodbina još znati kako su se zvali dok su bili živi.
U prvim mjesecima rata u modi je bio otpor kulturom, pjesmom, slikom,
lijepom riječju. Nikada se nije pisalo s toliko vjere u smisao književnosti.
Pokretali su se novi časopisi, izlazile su knjige, održavana su književna
predstavljanja, mnogo češće nego prije rata. Bilo je to vrijeme kulturnoga
procvata Sarajeva, koji će kratko trajati, i neće ostaviti nikakvog traga na
životima ljudi. Osim zbunjenosti i lakog čuđenja, kada se toga poslije budu
sjećali. Sjećanje na proljeće i ljeto 1992. u Sarajevu je poput sjećanja na
san. Ništa više nije stvarno, miješaju se prizori užasa s osjećajem rajskoga
blaženstva. Nikada prije ni poslije nisi se osjećao tako živ.
Predrag Finci u to je vrijeme pokrenuo novi književni časopis i nazvao ga
Zemlja. Ime je asociralo na Grupu Zemlja, koju su 1929. osnovali zagrebački
slikari, kipari i arhitekti, uglavnom ljevičari i komunisti. Autor manifesta bio
je znameniti arhitekt Drago Ibler. Pisao je: „Treba živjeti životom svoga doba.
Treba stvarati u duhu svog doba.“
Doba Fincijeve Zemlje trajalo je kratko, izašao je samo jedan broj
časopisa, i već je svemu bio kraj. Kada je nestalo predratnoga Sarajeva, i kada
je nastalo sljedeće Sarajevo, koje postoji i danas, nije moguće tačno reći.
Možda se to dogodilo upravo onda kada su predratni Sarajlije shvatili da se
kulturom, lijepom riječju i kazalištem ne može protiv topova i protiv
neumitne i razorne logike povijesti. Jedna je priča bila završena, a nova je
započela još davno, i mi smo se našli usred nje, nesvjesni što nam se događa
i kome pripada zemlja na kojoj stojimo. Ljudi bez papira, bez putnih listova,
uvjerenja o prebivalištu i potvrda o zdravstvenom osiguranju, zatekli su se
kao krivci na glavnim kolodvorima i aerodromima, pred šalterima
imigracijskih službi i pred telefonskim govornicama svih velikih svjetskih
gradova, uzaludno se trudeći da nekome nešto objasne. Između njih i onih
koji bi ih trebali čuti nije bilo jezika dovoljno jasnog da prenese njihova
objašnjenja. Jezik je riznica sjećanja, u njemu su sadržane sve metafore nekog
svijeta, i cjelokupno njegovo iskustvo.

87
 Knjige.Club Books

Jezik je nemoćan pred onim čega u tom iskustvu nema. Jezik tih ljudi
šalterskim službenicima nije mogao objasniti tko su oni i što hoće. Da bi
to bilo moguće, emigranti će morati da revidiraju svoje identitete. U muci i
užasu od nepripadanja, ljudi bez papira demontirat će svoja sjećanja,
mijenjati ih, kao što se mijenjaju pokvareni dijelovi na automobilu, za
sjećanja koja će biti razumljivija šalterskim službenicima, i u svakom pogledu
jednostavnija, pogodna za transport i smještaj po kolektivnim centrima, za
učenje stranih jezika i profesionalnu preorijentaciju. Inženjeri, mladi pjesnici
i profesori najednom će u sebi otkrivati talente perača suda.
Ali i to će trajati kratko. Ubrzo će se i oni snaći, naći će bolje poslove, a
možda steći i prijatelje u stranome svijetu. Sitni i nakazni, s bezazlenošću
Brune Schulza, zadovoljavat će potrebe novoga svijeta za emigrantima, za
utjehom u nesreći drugih, za mirnom savješću i slobodom.
Predrag Finci naselio se u Londonu. Radio je svoj stari posao, kao
profesor, istraživač, pisac, ali bio je to samo privid kontinuiteta. Istina ne bi
bila drukčija ni da je našao posao u istome onom podrumskom šusteraju u
kojem je šezdesetak godina ranije radio Miloš Crnjanski. Crnjanski se na
kraju u Beograd vratio, a Finciju povratka u Sarajevo nema.
Tamo više ne postoji njegov profesorski kabinet, ne postoji prozor s
pogledom na marijindvorsku katoličku crkvu, ni njegov odsutan pogled dok
smušeni student spominje Teoriju romana Georga Lukacsa, izdanje iz
čuvene biblioteke Logos 1990, ne postoji ni Georg - Gyorgy Lukacs, ni „jedan
filozofskohistorijski pokušaj o formama velike epske literature“ također ne
postoji, ni Klub književnika u poslovnoj zgradi Svjetlosti ne postoji, ni
Dom pisaca, ni Hotel Zagreb, ni Ulica Daniela Ozme u kojoj je Predrag Finci
stanovao ne postoji, ne postoje više zajednička pijanstva i mamurluci, bilo što
zajedničko, ne postoje pisci i pjesnici s kojima je prijateljevao, izdavački
savjeti, fakultetska vijeća, četverogodišnji planovi, programske smjernice i
dokumenti, crna biblioteka Logos sa zaštitnom bijelom omotnicom, na
plastificiranom, odavno ne postoji. Ali od svega, najtemeljitije, ne postoji
Sarajevo u kojemu bi Predrag Finci bio Sarajlija. Na mjestu na kojemu je
Sarajevo nekada bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda
već oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima
koji nikada u njemu takvom nisu bili. Nema udaljenijega inostranstva od tog
Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.
Viđali smo se slučajno, tokom posljednjih dvadesetak godina, u Londonu,
Zagrebu, Sarajevu, kao stranci i turisti. Zadnji put, dok mi je umirala majka,
na Sajmu knjiga u Skenderiji. Nisam mu rekao zašto sam doputovao. On mi je,
s nogu, pripovijedao anegdote iz djetinjstva. U tim su anegdotama njegovi
roditelji, ili možda samo majka, i neki veoma slavni ljudi. Ali nisam upamtio

88
 Knjige.Club Books

koji. Slušao sam ga preko uha, jer sam razmišljao o svojoj majci. Ali nije
dolazilo u obzir da mu o tome išta govorim.
Nekoliko godina ranije, dok su u Zagrebu vodili hajku protiv romana Ruta
Tannenbaum, govoreći o meni kao o antisemitu i mrzitelju Hrvata, kojega bi,
već iz higijenskih razloga, trebalo prebrisati s ulica toga meni vječno
tuđega, a sve više i tuđinskoga grada, elektronskom mi je poštom poslao
pismo, u kojem kaže da je pročitao Rutu, i nudi mi svoju obranu knjige, bude
li zatrebalo. Ljubazno sam mu odgovorio, ganut tom malom, a tako važnom
gestom povjerenja i pripadanja. Tada sam postao svjestan promjene koja se
u međuvremenu dogodila, i kojoj je posvećeno ovo poglavlje o glumcima i
njihovim ulogama: daroviti mladi glumac, profesor estetike Predrag Finci
pretvorio se u Jeverejina lutalicu. Nije birao takvu sudbinu, niti je učinio išta
da prestane biti ono što je prethodno već bio. Sve se odvilo u skladu s
Iblerovim imperativima: „Treba živjeti životom svoga doba. Treba stvarati u
duhu svog doba.“ Finci se na kraju kratkoga dvadesetog vijeka preobukao u
iznošeno odijelo Waltera Benjamina.
Šteta. Jer moj bi roman prije obranio Gavrilo Princip.

89
Knjige.Club Books

DRUGI DIO

Razrada

90
 Knjige.Club Books

Troje

D avno ima da mi je majka rekla: de, dijete, zakucaj taj klin od tiganja, ako
mi tresne po štednjaku, gadan bi belaj mogao biti! A klin gvozdeni,
iskovan bog te pita kad, u bog te pita kojem, kreševskom ili vareškom
mejdanu. Sav je hrđav, takav je otkako znam za sebe, ali je i takav bolje i
solidnije iskovan od ovih današnjih, uvoznih švapskih čavala, što se iskrive
kad dvaput po njima udariš.
Niko se više i ne sjeća otkad je taj klin nad šporetom. Otac ga nije zabijao.
Nije ni đed Marko, po kojemu sam ja dobio ime, i od njega je klin stariji. I
nekako je i normalno da se nakon tolikih godina rasklimao.
Pa mi mater kaže: de, dijete moje, uzmi kakav čekić u magazi, ako nema,
pitaj gazdu Jeftanovića, i zabij taj klin od tiganja. Ako mi tiganj tresne po
štednjaku, veliki će belaj da nastane.
I ponavlja to, barem jednom sedmično, od proljeća do jeseni, ko neku
svoju litaniju. Tako nas dvoje razgovaramo. Ona govori, a ja slušam. Navikli
smo se da je tako, i oboje znamo da ja neću poći u magazu da tražim čekić,
niti ću za čekić upitati gazdu Jeftanovića, neću nanovo zabijati jednom
zabijeni klin, i ništa se neće dogoditi sve do sljedećeg puta, kada će moja
mater, sedam dana starija, reći kao da mi prvi put govori: dedera, sine Marko,
nađi neki čekić u magazi, ako ga tamo ne nađeš, upitaj gazdu Jeftanovića,
pa nanovo zakucaj taj klin od tiganja. Ako mi tiganj po šporetu tresne, belaja
će velikog biti, može nam kuća planuti.
I onda se u svetu nedelju dogodi to što se dogodilo.
Stojim kraj prozora, ne mislim ništa, nego dišem, i mislim se dobro mi je
što dišem, kad nešto prasnu.
Prasak oštar, metalan, čujem kako gusani tiganj pada po štednjaku, pa mi
kroz glavu prođe svaka ona prilika, stotine ih je bilo, kada mi moja dobra
mater govori da nađem čekić i zakucam rasklimani klin.
Spustim se u mutvak, kad tamo tiganj visi kako visi. Majke nema, pošla u
čaršiju i još se nije vratila.
U prvom času bi mi drago.
A onda pomislih: ako nije tiganj pao po šporetu, onda je prasnulo nešto
još mnogo gore. Ne znam odakle mi to. Samo sam tako osjetio, i sav se
sneveselio. Sve mislim, gdje mi je mater, gdje li mi je sestra.

91
 Knjige.Club Books

Kada je puklo, bila sam kod katedrale. Nije to bio neki snažan prasak, više kao
kad bi mi Marko, dok čitam, pljesnuo dlanovima pored uha, pa kad se trgnem,
kaže: komarac! Ali ni ono prije, kada je iza nadvojvodinog automobila pukla
bomba, ni to se nije čulo kao bomba. Stajala sam na Apelovom keju, stotinjak
metara niže, i čulo se kao da se u kancelariji nad nama srušio ormar sa
spisima. Jedan do mene, gimnazist s cvikerima, govori: znam ja, to je
pukla zračnica na samovozu! To da se napravi važan, jer niko ne zna ni šta je
zračnica, ni šta je samovoz. Kada se čulo da su to bacili bombu na princa,
cvikeraša više nije bilo u blizini. Izgubio se, da ga ne upitaju za zdravlje.
Poslije sam i ja otišla, propao nam teferič, a redarstvo nagrnulo sa svih
strana. Ne znam što bih sa žuto-crnim barjačićem, nego ga smotam, pa u
ceker. Sve mi se nekako stuštilo i smračilo, kao da je u po bijela dana pao
mrak, i to ne bilo kakav mrak, nego kao da se spustila ona najmračnija noć,
bez zvijezda i bez ijednog upaljenog fenjera.
Jest, išla sam da vidim nadvojvodu i vojvotkinju. Išla sam ih dočekati,
veseliti se, vikati Austrija, Austrija, mahati im, da me vide. I mislila sam da bi
bila sramota da ih fino ne dočekamo. Sarajevo je njihov grad, kao što je naš i
svačiji. Zašto ih ne bismo pozdravili? Zašto ne bih mahala crno-žutim
barjačićem? Zato što smo Srbi, pa se ne molimo u katedrali, nego u crkvi na
Varoši? Ja to ne razumijem. Kad me je Marko pitao hoće li, u čast
nadvojvodinu, na naš dućan postavljati carski barjak, znala sam da nešto nije
kako treba. Otkad nam je prošloga proljeća umro otac, nikad me nije pitao
ništa oko posla i dućana. Biva, žensko se oko toga ne pita. On, inače, nije
takav, zadrt, ali, eto, stvarno nije pitao. A sad pita. Ja mu kažem, brate Marko,
a kako bi ja mogla znati trebaš li ti na dućan vješati zastavu. Pitaj majku,
ako već nekoga moraš pitati. Kaže, pitao sam. Pa šta ti je rekla. Kaže, pogledaj
na drugim dućanima, pa ako drugi stavljaju barjake, stavi ga i ti. Ako neće
drugi, nemoj ni ti. Dobro, rekoh, i šta si ti učinio? Ništa, gledao sam druge, kao
što su i oni gledali mene. Niko ništa ne pita. Samo stojimo i kamenimo se.
Na kraju mi nije rekao je li postavio zastavu na dućan. A ja ga više nisam
ni pitala. Požurila sam da vidim princa. Kao da idem na bal. Baš sam ispala
guska. Samo što se nisam nasred ulice rasplakala od jada. Ali onda je naišao
Toni.

Srce mi je udaralo kao ludo. Ne, nisam se uplašio, ili ustvari jesam, ali na neki
čudan način. Nikad takvo što nisam osjetio. Uhvatio me strah da neko ne
pomisli da sam ja jedan od njih. Ustvari ne to, nego da ne ispadne da sam ja
stvarno zavjerenik, atentator, anarhist i revolucionarac. Bilo je to kao u snu:
gone te, jer si ubio, a ti se toga ne sjećaš, jer si ubio u nekom tuđem snu. A
sada u svom snu bježiš. Tako sam se ja najednom zatekao u situaciji da

92
 Knjige.Club Books

bježim, i stalno se osvrćem, gledam idu li agenti za mnom. Bio sam

na Apelovom keju kada su Čabrinovića izvlačili iz Miljacke. Radnik,
slovoslagar, znam ga iz viđenja, družio se s nekim mojim gimnazijskim
drugovima. Lice mu svo krvavo, glavinja između dvojice policajaca, ali me
prepoznaje. Vidim, gleda me i zna ko sam: Anton Šlejer, šesti be razred
Velike gimnazije. Od jeseni sedmi. I pomislim u trenutku, a šta ako sad vikne
- eno ga, on je sa mnom, skupa smo ubijali princa. Ili ako ne kaže ništa, nego
samo da policajci primijete da me gleda, i pomisle da smo zajedno. Eto, tako
sam počeo bježati. Nisam trčao, samo sam žurio, i grizla me savjest, baš kao
da sam ja na Njegovo Veličanstvo bombu bacio. Smišljao sam opravdanja
pred istražiteljima, odgovore na pitanja, bio sam kao opsjednut dok sam tako
žurio.
I onda sam, prelazeći ulicu kod gradskog hamama, naletio na Maru, sestru
Marka Besarovića, onoga što na čaršiji drži dućan s kolonijalnom robom.
Ustvari, to je tek od prošle jeseni kolonijal. Prije je bila ćurčijska radnja,
pokojnoga gazde Stevana Besarovića. Kada je umro, Marko je otvorio dućan.
Staje mogao, kad nije ćurčija i nema pojma o ćurčijskome zanatu. Komšije su
se neko vrijeme bunile i rogušile, jer ko je vidio da se tako prekida porodična
tradicija i da se usred Ćurčiluka otvara radnja s kolonijalnom robom, a
onda su se i oni navikli. Mijenjaju se vremena i zemani. Nisu više ovo turska
doba. I hvala Bogu što nisu.
Jest, ja sve ovo pričam o Besarovića radnji i dućanu, da bi preskočio ono
što me se stvarno tiče. A preskočiti se ne može, jer na kraju čovjek na to dođe:
jest, zagledao sam se u Maru Besarovićku, i zagledao i zaljubio, još dok im je
otac bio živ, a Marko išao u gimnaziju.

Neko je oko jedan protrčao čaršijom, sve vičući: ubiše nam Ferdinanda, ubiše
nam Ferdinanda, Bog ih ubio nevjernike! Nisam znao ko bi to mogli biti
nevjernici, ali me nešto steglo u prsima. Danima se o tome govorilo, pisale su
novine, telalilo se po varoši da Srbima pravoslavcima nije drago što
nadvojvoda dolazi u Sarajevo. Nisam ja na tu stvar previše davao, a činilo mi
se da ni drugi ne daju. Već dugo se u čaršiji znalo: jedni su protiv, drugi su za.
U svemu je tako. Dok su ovi protiv, oni su za, a kada se to promijeni, pa oni
budu protiv, ovi se premetnu u za. Takva je politika, tako je svuda gdje god
ima politike. Starijim ljudima to smeta, pa znaju biti i čežnjivi za turskim
vremenima, kada u čaršiji nije bilo nikakve politike, a mlađi se žeste, padaju u
vatru, opredjeljuju se.
Naš otac je govorio: dobro je sve što čini dobro poslu! I nikad se ni oko
čega nije opredjeljivao. A i zašto bi? Kada je trebalo dati za Crkvu, on je prvi
davao. Kada je trebalo carski porez plaćati, opet je bio prvi. Ali da ga je pitalo
je li protiv Beča ili je za Beč, ne bi moj stari znao reći. Kao i da ga pitaš je li

93
 Knjige.Club Books

protiv sultana, ili je za sultana. Moje je da ćurak sašijem, koji se može

okrenuti ovako i onako, kako se kome sviđa. Ćurak nema lica i naličja, kao
običan kaput, nego dva lijepa, ali različita lica. Takav je bio i naš otac. Pravi
ćurčija.
Tako sam se spustio do radnje, i skinuo zastavu. Računam, tako je u redu.
Da ne ispadne kako se rugamo nadvojvodinoj smrti. A i da nas ne broje i ne
prebrojavaju. Najsigurnije je biti nevidljiv.

Rekla sam Toniju Šlejeru da se bojim što će se sad dogoditi. On se nasmijao.

Iako se vidjelo da mu nije svejedno i da se na silu smije. Ali, eto, kao da se
junačio. Rekao je: a šta se vi, gospođice Besarović, imate plašiti? Koliko sam
čuo, u čaršiji se govori o atentatorima, niko ne spominje atentatorke. Ili ste
vi, gospođice, zaželjeli prinčevu smrt, pa vas sad muči grizodušje? Tako je
nekako govorio, kao da je na pozornici, u varijeteu ili u cirkusu, pa se ne
obraća meni, nego buljuku ljudi koji su platili ulaznicu. On zna da ja ne volim
kad tako govori, i ne volim kad me zove - gospođica Besarović, ni kad
izgovara riječi koje ne znače ništa, ali strašno zvuče. Grizodušje, grizodušje?
Ama, molim te, a šta bi to pa trebalo biti grizodušje?
Nije duša bijesna džukela pa da grize! Ne, nisam mu to rekla. Ustvari,
nisam mu ništa rekla, nego sam se samo smješkala, i crvenila sam se, ibretila.
A on, što se ja više crvenim, gore gluposti govori. Penjemo se onim kamenim
basamacima prema Banjskom brijegu, a on će ti: što vas briga, gospođice, za
staroga princa i njegovu debelu ženu? Jesu li vam to tetak i tetka?
Zamislite budale!

I opet sam ispao budala pred Besarovića Marom. Svaki put isto biva.
Unaprijed smislim što bi joj se moglo svidjeti, i kako da ispadnem fin i
pristojan, a onda mi jezik krene plesti sam od sebe. Gluposti jedna drugu
stižu, niti znam što mi je na pameti niti što govorim. Gledam se tako sa strane,
kao da me duša, bože mi prosti, napušta, pa sebe gledam i slušam kao nekog
drugog. I dođe mi žao sebe! Jado jadni, mislim, nikada ti nećeš imati Maru.
Rekoh joj: pa šta vas briga, gospođice, za staroga nadvojvodu i njegovu
ženu? Mislite da je njih briga za sve nas, i da bi im duša zadrhtala kada bi u
istom času pomrli svi živi Bosanci? Kada nas, evo sad, više nijednoga ne bi
bilo? Ama jok, svejedno bi im bilo za sve nas, a vi, evo, samo što ne zaplačete
za njima. Kao da su vam Sofija i Ferdinand tetka i tetak.

Kaže mi mater: neće dobro biti! Šta, bona, neće dobro biti? Šta mi imamo s
nadvojvodom Franjom Ferdinandom? Nismo ga mi ubili. Ko da i jesmo, sine,
uzdiše ona, ko da i jesmo... Misliš ti i ja? Ili ga je Marica ubila? Ja bih da
okrenem na šalu, ali ona se ne da, nego nastavlja i nastavlja, zlo sluti i uzdiše.
94
 Knjige.Club Books

Poslije nisam mogao zaspati. Premetao sam se po postelji do pred jutro,

ali nigdje sna, nigdje sna, nigdje sna. Samo mi pred oči izlazi ona zastava što
sam je na dućan objesio, i ljudi kako prolaze pa zagledaju, pa ponešto kao u
šali i dobace. Biva, gledaj komšija Besarovića što su se profinili. Skoro će im
kolonijal biti kao u Beču. Samo što vonja na štavljenu kožu i na ćurčiluk.
Trebat će godine da to ishlapi. Na štavljenu kožu vonja, na ćurčiluk i na
svijeće voštanice. Baš tako je jedan rekao, sve zagledajući carski barjak: na
voštanice! A u glasu mu se čuje nekakva prijetnja. Kakve voštanice, Hasane?
Pa ne znam ja to, nisam ja, gluho bilo, u crkvu ulazio pa da znam kakve su u
crkvi svijeće. A znaš da su voštanice, je li? On ne odgovara, samo
slegne ramenima, biva negdje žuri. Gdje žuriš, Hasane, čekaj! vičem ja za
njim. Vidjet ćeš ti još gdje ja žurim, odgovara i ne okreće se.
Smučilo mi se tad toliko da cijele noći nisam mogao zaspati. Oko tri po
ponoći sam izašao na prozor. Gledam Sarajevo dolje pod sobom, u mrklom
mraku, nigdje nijednog svjetla, i sve si mislim, Bože mili, što li je meni
ovaj grad? Krvnik ili dobrotvor? Anđeo ili vrag? Tuđin ili najrođeniji? Hoću li
ga sutra mrziti ili ću ga voljeti? Mislim tako, ali ne znam odgovora. I nema mi
sna.

Rekla sam mu: Antone Šlejeru, vi ste jedna budala! A on umjesto da se

nasmije, kao što bi se uvijek nasmijao, oči mu pune suza. Vidjet ćeš ti još,
Maro, ko je i što je Anton Šlejer! Pa se okrenu, i bez pozdrava pođe nazad
prema Apelovom keju. Viknula sam još nešto za njim. Mislim da jesam, ali
se ne sjećam što. Htjela sam da stane, da se vrati, i da mu kažem da će sve biti
dobro. Ako se ne vrati, mislila sam, sve će se survati i srušiti.
Nismo mi ašikovali, nisam se ja zagledala u Tonija Šlejera. Znam, on u
mene jest. Katolik, Švabo i kuferaš. Da mi je otac živ, i da je to vidio, ne bi mi
iz kuće dao da izlazim. To što je Toni druge vjere, hajde i Bože pomozi, krst je
isti i nama i njima, ali to što je kuferaš, ocu bi bilo spram mrtve glave. Nema
kuferaš svoju zemlju, ni svoju baštinu, ni svoj jezik, nego luta carevinom kao
muha bez glave, ili kao prokleta duša, što bi rekao prota Baković. Sad ga vidiš,
sad ga ne vidiš. Kao što su njegovi jednom došli s ona svoja dva kofera, tako
će jednoga dana i otići. Nestat će tako i Tonija Šlejera, a ti ćeš, Maro, ostati
sama. I još, ne daj Bože, s djetetom! Ostat ćeš s kuferaškim kopiletom. Čujem
oca kako mi to govori, pa mi bude i drago što ga čujem. Kao da mi i nije umro.
Ali, opet, što ga bolje čujem, to mi Toni Šlejer biva draži. Pa mi se onda
učini da mi je skroz drag. I da sam se ja u njega zagledala, a ne on u mene.
Učini mi se tako da ašikujemo. I još mislim da sam budala što to ne vidim. Nije
on budala, nego sam ja budala.
Pa vičem za njim, nemoj, bolan, Antone Šlejeru, da ideš od mene! Vičem,
a ne čuje se iz mene glasa. Jest, bude to nekad tako.

95
 Knjige.Club Books

Ne znam ni sam gdje sam tad pošao. Ali njezine riječi kao da su me po licu
ošinule. Kao da me korbačem kočijaškim po obrazu udarila. Stuštio sam se
prema Miljacki, okolo je sve bilo puno redara i policije, neke su žene
zapomagale i naricale, muški su halakali, na sve strane izbezumljen svijet, oči
im došle kao da se guše, kao da nestaje nad Sarajevom zraka, viču oni, vičem
ja. Ne znam što oni viču, nije me ni briga, za njih, kao ni za njihovog cara i
caricu, nego ja vičem nešto svoje. Vidjet ćeš ti, Besarovića Maro, ko je Anton
Šlejer, vidjet ćeš ti ko je budala! I sve čekam kad će me neki od onih policajaca
zaskočiti, policajaca ili detektiva u civilu, kad će me zaskočiti, i reći: jest, ljudi,
ovaj je ubio cara i caricu, i sad ih još glasno vrijeđa! Ali više me nije briga, i
nije me strah, jer mi se čini da sam sve izgubio kad mi je ono Mara ozbiljna
lica rekla, kao da govori zadnje stvari, da sam budala, i da me više ne želi
vidjeti.

Poslije sam čuo priču da je razbijanje srpskih radnji počelo već istog
popodneva, na Vidovdan, kad su i ubili Franju Ferdinanda. Ali to se onda
događalo na drugom kraju grada, u čaršiji, oko naše radnje, i gore oko kuće,
ničega nije bilo. Samo ljudi koji postavljaju pa skidaju crno-žute
barjake, zagrću se njima i pokrivaju, brišu rukavima suze, ili bježe negdje
gdje ih niko neće gledati. I žene koje plaču i nariču, kao što uvijek čine kada
neko umre. Toga je bilo. I bio je onaj Hasan, prvi koji me uvrijedio. Ali da sam
u nedelju vidio razbijanja, nisam. To je počelo u ponedeljak.

Da mi je tad prišao, i rekao mi: hajmo mi, Maro, odavle, ja bi s njim pošla,
makar svoje, brata i majku, više nikad ne vidjela. Ali Toni se nije ni osvrnuo,
nego se stuštio prema Apelovom keju, nestao među svjetinom, zauvijek!
Nikad mi ga više nije bilo. A da se tad samo osvrnuo, sve bi, čini mi se, ispalo
drukčije. Nekad pomislim da ne bi bilo ni rata, samo da se Toni Šlejer u
nedelju, na Vidovdan, kad su u Sarajevu ubili nadvojvodu i vojvotkinju,
jednom osvrnuo. Ali, eto, nije. Tad je za mene kraju došao jedan život, i
započeo je neki novi. U prvom sam životu imala njega, a da nisam ni znala. U
drugom ću ga životu proklinjati.
Tu sam večer provodio u Samekovoj krčmi. Svjetla su bila pogažena,
svijeće udunute, jer zbog žalosnog događaja kafane nisu smjele raditi. Ali sve
je bilo zauzeto. Po svakoj je stolici pala po jedna guzica. Uglavnom
preplašena, muška. A krčmarica Ilonka, debela sisata Madžarica, naslijepo
se s punim tacnama čaša i flaša provlačila između stolova. Nikoga da zakači,
niko da je pljesne po stražnjici, kao što se to inače činilo. Nego sjede, šute i
piju. Sjedim i ja, i šutim. Čuje se samo da gdjekad staklo o staklo zvekne, i čuje
se, ako uši bolje naćuljiš, kako pedeset ljudi svaki za sebe diše. Nikoga ni da

96
 Knjige.Club Books

se zakašlje, i tako na sebe obrati pažnju. Nego samo nijemi dišu, i tu ja

pomislim, između dvije rakije, da se tako čuje u grobu. I onako pijanom nije
mi jasno kako se u grobu može čuti disanje pedeset ljudi. Valjda u grobu
ne diše nijedan, započinjem u sebi ja svađu. Diše, diše, odgovaram si. Ako i ne
diše onaj jedan što je mrtav i pokopan, onda bolje nego ikad, tako mrtav i
pokopan, čuje sve druge kako dišu. I jeza ga od toga podilazi. Tako u grobu
mrtav živi. Čeka vaskrs duša ili čeka da se raspadne, da ga crvi izjedu, u prah
da se pretvori i da konačno više ne čuje druge kako dišu.
I tako u sebe salivam štamplić za štamplićem, pijem hercegovačku rakiju
lozu, ne bi li prestao čuti njih pedeset kako dišu. Zemlja se poda mnom ljulja,
u mraku se vidi samo žar nečije cigarete, na čas obasja lice mrtvaca koji u
sebe uvlači dim, i više ničega u meni nema, osim što to disanje biva
sve glasnije.
Ne znam koliko sam popio, kako sam zaspao, ni kako sam izgubio svijest.
Prvo što sam u zoru osjetio bila je žeđ. Nisam je osjetio, u žeđ sam se, brate,
bio pretvorio. Ničega u meni drugog nije bilo, sve dok nisam izbauljao ispod
stola. Vidio sam Sameka kako pere čaše, i gleda za mnom. Nisam ga
pozdravio, nego sam samo mimo njega prošao na avliju, gurnuo usta pod
česmu i dugo pio. Činilo mi se da ne pijem vodu, nego da u mene ulazi vatra i
prži me, toliko je hladna bila ta voda.
Iz žeđi sam se tako pretvarao u glavu koja boli.

Nisam poznavao te ljude. Sarajevo je malo, misliš da svakoga znaš, a onda

vidiš dvadesetoricu njih, i nijedan poznat. Pomislio sam: ama da nisu odnekle
došli? Da nisu Hercegovci? Ali nisu, jadna majko, nisu ni Hercegovci, ni Turci
Seldžuci, ni Svemirci, nego Sarajlije! Svo vrijeme su tu, živiš kraj njih, dišeš
kraj njih, plačeš kraj njih, a ne znaš za njih. Sve do jednom! A onda ti se svijet
preokrene.
Jesi li ti taj i taj, pita me jedan, visok, žut kao komušina, s ožiljkom pored
oka, u mraku bi ga poznao, samo da ga vidim. Jesam, rekoh, ja sam Marko
Besarović. A u ruci mu kamen, onaj okrugli, iščupan iz kaldrme u nečijoj avliji,
pa ga frljačnu u izlog dućana. Ovo ti je za nadvojvodu, Vlašino! govori i sve
me u oči gleda. A oči mu plave. Ostali stoje, ne miču se, samo gledaju. U ruci
im nekakve palije, drvene i gvozdene batine, i samo čekaju kad će. Samo
čekaju šta ću ja reći.
Ovo ti je za vojvotkinju, Vlašino! reče, pa baci još jedan kamen u moj
dućan.
Ja stojim, ne mičem se, samo ga u oči gledam i mislim kako tu riječ nikada
ni iz jednih usta nisam čuo, a svejedno znam što ona znači. I vidiš kako je to
čudno, nisi je čuo, nisi je u novinama pročitao, a svejedno znaš što ona znači.
Kako je to moguće? Ima li još takvih riječi za koje ne znam da ih znam, a
97
 Knjige.Club Books

prepoznat ću ih čim ih prvi put čujem? O tome mislim, i ništa mi drugo nije u
glavi. Ne vidim ni palije u njihovim rukama, ni kako mi razbijaju dućan, ne
čujem kako se lomi i krši staklo, nego mi je u glavi samo ta jedna riječ. Kakva
je to riječ, gdje su je tako dugo čuvali? Bi li je ja ikada čuo da u Sarajevu ne
ubiše cara? Ja ga tako zovem, iako znam da nije car. Trebao je biti da je bilo
sreće. Ili to više i ne bi bila sreća? Bog zna. A ja stojim, zakovan za njegove
oči, i mislim, dok mi dvadesetorica njih razbijaju dućan.
Nisu me ni dotakli. A i kako bi, kada sam samo tako kao stup stajao?
Degenek će doći poslije. Ali to je već druga priča, s drugim ljudima.

Našla sam ga ispred dućana. Stoji, gleda, a niz obraz mu curi pljuvačka.
Pomislih, Marko, kako si se to zaokrenuo, kako si pljunuo da ti je slina došla
skoro kod uha. Nije mi palo na pamet da je njega to neko pljunuo. Mog brata.
Sina pokojnog ćurčije Besarovića, kojeg je u čaršiji svako znao, a svi su ga,
tako mi se činilo, i poštovali. Na Božić i Vaskrs dolazili mu u radnju na čast i
čestitanje, i muslimani, i katolici, i Jevreji. A sad ovako.
Majci nismo smjeli reći šta se dogodilo. Nismo joj govorili ni šta se u gradu
događa, ni da po čaršiji redom razbijaju srpske radnje, ni da su okolo počeli
vješati ljude, ni da policija samo stoji sa strane i gleda. Ništa joj nismo
rekli, osim to da je neki Gavrilo, učenik i podstanar kod udovice iz Oprknja,
ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju. To smo joj u prvi mah
rekli, a možda nismo ni trebali. Možda i jesmo, ne znam, stalno mislim o tome
jesmo li. Jer ovako, kako smo joj rekli, životi kao da su nam se i razdvojili.
Marko i ja na jednu stranu, majka na drugu. Ona žali princa i princezu, a mi
žalimo sebe. Strahujemo kako ćemo sutra, što će sa nama biti, i hoće li nas
biti u ovom vražjem gradu. U gradu koji je za našu mater i dalje zemaljski raj.
Kako je čula od Marka za atentat, digla se iz fotelje, otišla u sobu, pa je iz
ormara izvukla najveću crnu maramu koju sam vidjela u životu, i njome
pokrila ogledalo. Ispod slike našega kućnog sveca, a naša slava ti je od
davnina Sveti Nikola, zapalila je svijeću, debelu žutu voštanicu, isto tako kad
nam je umro otac. A onda se vratila u svoju fotelju, i krenula da žali
Ferdinanda i Sofiju, i da žali njihovo troje djece, dvojicu sinova i kćer, koji,
eto, ostadoše siročad. Veli mi: vas dvoje barem imate mene, a šta će oni?
Govori mi to, a meni pred očima naš razbijeni dućan i Markov
upljuvani obraz. I sve mislim, kad će nam zalupati na vrata, da nas iz kuće
izbacuju. Mislim tako, ali joj ništa ne govorim.
Majka nije iz kuće izašla otkako smo oca pokopali. Sjedi u svojoj fotelji, ili
siđe do kuhinje, prošeta po bašči iza kuće, ali na ulicu neće. Niti koga osim
nas prima, niti s kime razgovara. Sram je što je živa, a otac umro. Govorili smo
joj, i ja, i Marko, kako mora među ljude, kako se nema čega sramiti, nije ona

98
 Knjige.Club Books

kriva za njegovu smrt, ali uzalud sve. Na kraju smo se i navikli da je tako. A
nakon atentata više ne može drukčije ni biti.
I tako, ona žali nadvojvodu, a mi joj pomažemo. Nije to lako.

Ne znam kako sam se našao pred Jeftanovićevim dućanom, ni ko su bili ti ljudi

oko mene. Ne znam ni koliko ih je bilo. Toliko da nisam mogao ni hodati, ni
disati, ni stajati. Gledao sam ih u potiljke, ili za prljave i oznojene vratove,
malo kojem sam vidio lice. A kada bih ga vidio, trudio sam se da ga ne
zapamtim. Okrenuo bih glavu na drugu stranu, ako bih ikako mogao. Kao što
bi i on okretao glavu od mene. Svakoje živo lice ljudsko lice, tog jutra u
Sarajevu, bilo lice vraga. Ne, nije da pravdam sebe i ono što sam učinio.
Nemam se razloga pravdati. Ali to nisu bili ljudi koje sam sretao cijeloga
života. I to, sasvim sigurno, nisam bio ja.
Htio sam se nekako izvući iz te gužve. Pobjeći u haustor. Preskočiti
tarabe, pa u bašču. Skočiti u Miljacku. Nestati bilo gdje. Ali kako da pobjegneš,
kada te rijeka nosi? Bujica nekakva od ljudi, od ljudskih kostiju i mesa, koju
ne vodi nitko, nego se valja sama od sebe, i ne znaš gdje ćeš s njom završiti.
Tako sam zgrabio prvi kamen i bacio ga u Jeftanovićev izlog.
Računao sam da će to biti dosta. I da će me propustiti kad vide da sam
njihov. Ali onda sam uzeo i drugi kamen, i bacio ga u Jeftanovićev dućan. Treći
sam bacio u radnju gazde Kosanovića. Četvrti u trafiku sirotoga Ilije
Miskina, onog što prodaje lutriju, udovca sa sedmero djece. Ilija
me prepoznao. Udario sam ga šakom u lice. Ne znam zašto sam to uradio. Da
zaboravi da me je prepoznao? Da pomisli kako to i nisam bio ja? Ili sam ga
udario da pokažem kako sam poludio? Da pokažem i sirotom Iliji Miskinu, i
samome sebi, i cijelom svijetu? Kad čovjek poludi, ima pravo na sve.
Ima pravo da kamenjem razbija dućane.
Jest, ako me sad pitate, reći ću vam: bio sam jedan od onih koji su u
ponedjeljak 29. juna 1914. po čaršiji razbijali srpske dućane. Zašto? Zato što
su nam Srbi ubili prijestolonasljednika i trudnu mu ženu. Kažete da nije bila
trudna? A odakle vi znate da nije? Odakle ja znam da jest? Svejedno je li bila
trudna, ako jest, u svom je stomaku nosila đavola, to vam danas, dvadeset i
sedam godina kasnije, govori Anton Šlejer.
I još samo nešto da kažem: kada smo se našli pred kolonijalom Marka
Besarovića, dućan je već bio razbijen i opljačkan. Na njega nisam bacio
kamena. Niti je kamenja oko Besarovića radnje više bilo.

Majci nismo ništa govorili. Nismo se oko toga dogovarali sestra i ja. Čini mi se
da o tome nikada nismo ni riječi jedno drugome rekli. Jednostavno, tako je
počelo, čini mi se onoga dana kada su nam radnju kamenovali. Oprala mi je

99
 Knjige.Club Books

Mara pljuvačku s lica, rekla mi - nasmij se, bolan, Marko, nije došao kraj
svijeta, i takvi smo k njoj ušli. Takvi, nasmijani. Otkad je otac umro, majka ne
izlazi iz kuče. Jesam li vam to već rekao? Ako jesam, prekinite me, da dvaput
ne pričam isto. Ali mislim da o tome nisam govorio. Prestala izlaziti. Kaže da
je plaše ljudi. Poslije govori da ju je strah da bi se mogla rasplakati. Svaki čas
drugo opravdanje nalazi. Jednom je, sjećam se, rekla da se plaši neba nad
glavom, plaši se širine. Kakve, jadna, širine? Kome je još Sarajevo
među brdima široko? Široko njoj, i gotovo! Kad više nije znala šta će nam reći,
zašto iz kuće ne ide, rekla je da se njoj, nakon što je umro njen čovjek, a naš
otac, Sarajevo pretvorilo u jednu veliku crkvu. Nebo joj crkveni svod, a ona
se, biva, plaši visine. Ismijavali smo je malo, mislili smo sestra i ja - pomoći
će. Ali bi uzalud. A kako mater više nije izlazila, tako smo joj počeli prešućivati
ono što bi joj bilo lakše i ne znati, a kad tako počneš, vidiš da bi najlakše bilo
ne znati ništa.
I tako je ona, sve ne znajući, žalovala po propisu za nadvojvodom i
vojvotkinjom, sve kako to određuje njena pravoslavna hrišćanska vjera. A
sestra i ja smo nadvojvodu u sebi proklinjali, kao što ga je mrtvog proklinjalo
pola Sarajeva. Pritom, sve troje nismo baš neki vjernici. Otac je bio, išao je u
crkvu, Bogu se molio, plaćao što se treba platiti, a mater je vazda bila
bogobojazna samo kad je trebalo što proslaviti ili nekog pokopati. Mara i ja
niti toliko. Ne znam, tako nam se pogodilo, takvi smo se rodili. Prazno nam
nebo nad glavama.

Najteže mi je bilo nekoliko dana poslije, kada je Marko već pošao u dućan, da
redi stvari koliko ih se moglo srediti, da zakuje prozore kad već nema
prozorskih stakala za kupiti, i da s ono malo preostale robe otvori trgovinu.
On taman ode, a ona me pita:
A je li, curo moja, a gdje ti je onaj Švabo?
Koji Švabo, majko?
Znaš ti dobro koji!
Govori, a sve joj nešto usna igra, kao da će u smijeh prasnuti.
Rekoh, majko, nadvojvoda se nije ni ohladio, a ti se već zafrkavaš.
Država je jedno, kaže ona, a život je drugo, ja te, Marija, pitam za drugo.
A zašto ti mene pitaš za Antona Šlejera? Nije on meni ništa. Niti sam ja
njemu išta.
Možda i nije, kaže ona, ali da znaš: u životu ti nema vraćke! Kamo pođeš,
tamo ćeš i završiti. A ja sam ti samo htjela reći da meni mali Švabo ne smeta.
Otac da je živ, sad bi me u top strpo, ali rekla bi ja to i pred njim.
Tako ona meni govori, a ja i dalje ne znam zašto mi govori. Sve si mislim,
možda nešto zna, pa mi se, možda, ruga. Ali onda vidim da ne zna ništa. Tada

100
 Knjige.Club Books

sam joj mogla reći da sam vidjela Tonija Šlejera pred našim dućanom, da sam
ga vidjela kako se s halašom valja niz Bistrik, i svojim sam očima vidjela kako
baca kamenje u radnju gazde Jeftanovića. Ali nakon što sam još to prešutjela,
majci više nijednu istinu nisam mogla reći. Sve što se dalje događalo bilo je
povezano s onim prije. Nakon što prešutiš jedno, moraš prešutjeti i sljedeće.
I tako u beskraj.

Prođe tako ljeto 1914! Kako ga tko pamti, ne znam, ali meni bi bilo bolje da
ga se nikada ne sjetim. Prvo ubiše Franju Ferdinanda i Sofiju. A ja istoga dana
ostadoh bez Mare. Onda se narod diže na Srbe, smatrajući ih odgovornim
za veliko stradanje, a mene ponese bujica, i završih među narodom. Kao da
sam se naginjao pa upao u nabujalu Bosnu. Eto, tako je to bilo. A ne znam
plivati. Šta sam tih dana radio, s kim sam se opijao, gdje sam sve bio, to ne
pamtim. Jer ne želim da pamtim. Kad bi me stavili na muke, bit će da bih se
sjetio. Ovako neću i ne moram.
A onda je prvih dana jeseni stigao poziv. Ima da se javim u Kasarnu princ
Eugen, na novačenje u Prvu bošnjačku pješadijsku regimentu. Pisalo je: sutra
do 7 sati izjutra, za slučaj nejavljanja nadležan je vojni sud taj i taj, koji sudi
po zakonima i propisima za slučaj ratnoga stanja, koje je proglašeno dana 28.
srpnja, i tako dalje, i tako dalje... Rekoh: dobro je! Majka i sestra plaču, otac
pripaljuje cigaretu na cigaretu, mala se braća naganjaju po avliji, viču - ode
Toni u soldate!, a ja samo govorim: dobro je, dobro je, dobro je... Ni sam,
zapravo, ne znam što je to toliko dobro, ali mi se čini kao da mi se neki veliki
kamen svalio s leđa. I čini mi se kao da najednom nestaje svega onog što se
nakupljalo u prošla tri mjeseca, i zaboravljeno biva da je ubijen princ, i da
smo razbijali srpske radnje po čaršiji, i da sam ja razbijao srpske radnje po
čaršiji, i da su me ljudi vidjeli kako razbijam... Čini mi se da biva zaboravljeno
sve ono što bi me inače glave došlo. Što mi ne bi moglo biti zaboravljeno i što
samom sebi ne bih zaboravio.
Jedino što nisam zaboravio, i što ne mogu zaboraviti, jest to da sam ostao
bez Mare Besarovića.
Tako odlučim da joj ono jutro, kad pođem u kasarnu na novačenje, banem
na vrata. Neka bude što god biti mora.
Jedva da je i svanulo, ide jesen, dani kraćaju, kada sam zalupao na
Besarovića kapiju. Tetka Zorka mi je otvorila, majka Marina, kaže: sine, otkud
ti? Vidim, imena mi se ne može sjetiti. Ili i ne zna kako se zovem, iako me
dobro poznaje.
Evo, idem u rat, pa sam došao da se oprostim.
Lijepo od tebe, sine. Sad ću ja Marka zvati.

101
 Knjige.Club Books

Nije se stigla ni okrenuti, a on se već spuštao niz drvene basamake.

Raščupan, usporen, pokreti mu ko iza sna, ali se sav izmijeni kad me ugleda.
Kao da me je ledenom sabljom presjekao. U trenu me više nije bilo.
Ej, Toni, ti si! reče nekako, a ja tu shvatih sve. I da Marko zna da sam
razbijao, i da je to od matere sakrivao, pa će i sad sakrivati, i praviti se da je
sve u redu.
U to se pojavi i ona. Mara. Stoji, gleda u mene i kameni se. Poslije mi ništa
u četiri godine rata nije bilo strašno kao taj njezin pogled. Ništa nije rekla,
samo me tako gledala.

Te noći nas smo dvoje ostali sami. Majka u svojoj sobi, o svome poslu i jadu,
ne zna ni šta se zbiva okolo u svijetu; pali nadvojvodi i vojvotkinji svijeću za
pokoj duše, jer je šest mjeseci od atentata. Oca nema već odavno, na
vrijeme je nesretnik umro. A Anton Šlejer otišao je u rat, i može biti da ga više
nikad i ne vidimo.
Ne, nije mi on nikad bio prijatelj. Ni meni ni Mari. Ali tek kada je i on otišao
u rat, osjetili smo koliko smo sami. Rasulo se Sarajevo, ali ne tako što su jedni
pošli u rat, a drugi se sklonili na sigurno, nego se rasulo tako da više ne
poznaješ one koje si cijeli život poznavao. Zaboravio si ih, i oni su zaboravili
tebe. I sad si u najtuđinskijoj tuđini koje na svijetu ima.
I dok se pitaš kako se sve to dogodilo, samo te gori očaj hvata.
Isplakala sam se ko ljuta godina. A onda sam sišla na avliju da se nadišem
zraka. Tamo je, onako sam, u mraku, sjedio Marko, na šamlici, pod orahom, i
pušio; ostali smo tako, jedno uz drugo, sve do jutra, a da nismo riječi
progovorili. Da mi je tad rekao da smo ostali sami na svijetu, da više nikoga
nema, ja bih mu povjerovala. Eto, tako je bilo.
Poslije je, kao i svakoga dana, otišao do dućana. Zatekao je razbijen izlog,
a unutra sve razbacano i porazbijano. Ono malo robe što nam je još ostalo
bilo je izgaženo, prosuto, opoganjeno.
Ko je to učinio? I zašto?
Ne znam. Nema više onih koji su ljetos razbijali. Otišli su u rat, ili su se
sakrili od rata, zavukli su se u kuće, nestalo ih je, kao što je i nas nestalo. Nema
više crno-žutih barjaka po dućanima. Nikakvih barjaka nema. Čaršija se
uvukla u sebe, čeka zimu i zebe. I tko bi nam sad razbio dućan?
Stiglo je redarstvo, pojavio se i inspektor u civilu, predstavio se: Đorđe
Rokvić; valjda njega, Rokvića, šalju nakon što netko ubije ili opljačka
pravoslavca; katolicima šalju drugog, muslimanima trećeg; valjda je samo
Jevrejinu svejedno kojeg mu inspektora šalju. Bio je pristojan,
inspektor Rokvić, upitao je Marka sumnjamo Ii na koga, je li nam netko
prijetio, je li se ovo već ranije događalo.

102
 Knjige.Club Books

Jest, rekao je, nego šta da se događalo!

Rokvić je samo spustio pogled, i nije dalje pitao kada se događalo to što
se događalo.
Čim sam stigao kući, rekao sam Mari da bi trebali ići. Svejedno na koju
stranu: u Srbiju, u Dalmaciju, u vražiju mater, samo što dalje od ove pasje
čaršije. Što ćemo s majkom, pitala je. Ništa, prava je, zdrava i pokretna, bit će
joj to prilika da napokon izađe iz kuće. Ali mi nije na um palo što joj sve
moramo reći prije nego što je izvedemo van. I da nam je dućan razbijen, i da
se čaršija nadigla protiv Srba, i da je Austrija objavila rat Srbiji, a Rusija i
Francuska Austriji, i da je pola Sarajeva već otišlo u rat, da više niko u čaršiji
ne zna nas, da mi ne znamo nikoga, i da zbog toga moramo ići...
Dobro, rekla je Mara, večeras ćemo sjesti, i sve ćemo joj reći.
A onda se, malo prije sumraka, pojavio Alija Piro. Udara zvekirom o
avlijska vrata, pitam ko je; Alija, veli; koji Alija, pitam iako znam; Alija Piro,
odgovara on, ali ne preglasno, kao da mu nije drago da ga sva ulica čuje.
Neki me nemir uhvatio, a opet ne mogu da ga ne pustim pred kuću. Bog
zna koliko ga nisam vidio, iako živimo u istom gradu, a riječi nismo
razmijenili još od onog dana kada smo, moja raja i ja, išli u jabuke, u Pirinu
bašču, i kad nas je Alija zaskočio. Bili smo desetogodišnjaci, Alija pola godine
stariji, premetnula su se otad carstva, nismo jedan na drugoga zaboravili, ali
bi, sigurno, obojici bilo draže da ostanemo što dalje jedan od drugoga.
Ja sam tad Aliji učinio veliko zlo, pa iako smo bili djeca, zlo se u
međuvremenu sigurno nije smanjivalo, nego je samo raslo. Da me je neko u
po noći digao iz kreveta i upitao: ko ti u čaršiji misli zlo, ja bi ko iz puške rekao
- Alija Piro. I ne samo da mi zlo misli, nego ima za to dobre razloge. Takve koji
su, bit će, zapisani i u mom Svetome pismu i u Alijinom Kuranu, kao i u zakonu
svake, prošle ili buduće carevine.
A sad mi lupa zvekirom po vratima, i čeka kad ću ga pozvati neka uđe.
Bujrum, Alija, uđi!
Govorim mu, a sve mi se čini kao da neko drugi iz mene govori.

Cijeloga sam života imao jedan san: da se osvetim Besarovića Marku. Sve
drugo je bilo manje važno. I sve drugo do čega mi je stalo bilo je time
određeno. Oženit ču se, ubijem li Besarovića Marka. Narodit ću djecu, steći
imetak, poći u Beč, vidjeti cara, ubijem li Besarovića Marka. Kad stisne mraz,
spusti se magla, a dimnjak ne vuče, nego vraća dim u kuću, ostavit ću sve i
poći u Dubrovnik, samo ako ubijem Besarovića Marka. Dragom ću se Alahu
moliti, pet vakata ću klanjati, i Ramazan postiti, bit ću strpljiv i radan,
na dobro ću dobrim uzvraćati, ubijem li Besarovića Marka...

103
 Knjige.Club Books

Nisam to nikome nikad govorio, jer ko bi me mogao shvatiti? I zašto bi

čovjek drugima govorio ono što mu brani da živi, što ga muči, i čini ga
bijedom i bogaljem među drugim ljudima? Bolje je govoriti ono što te čini
većim i jačim pred drugima.
A mene je malo toga moglo učiniti većim i jačim. Od drugih sam bio upola
slabiji i nemoćniji, za što je krivac jedini bio on. Besarovića Marko.
Kada je trebalo dalje u školu, nije me primilo. Kažu, faličan si, nećeš moći
ono što drugi mogu. Ja šutim i znam: Marko mi je kriv.
Kada me babo htio dati na zanat ćurčijiski, gazda mu je uzvratio da me je
grehota mučiti, jer od mene ćurčije nikada neće biti, jer ovakav ne mogu
udjenuti konac u iglu. Džaba sam govorio majstoru da mogu udjenuti konac
u iglu. Vikao sam, preklinjao, a majstor se pravio kao da me nema. Samo je,
ne gledajući me, govorio: nesretno dijete, nesretno dijete... A ja sam znao da
mi nije gazda kriv, nego Besarovića Marko.
Kada je ljetos ubilo Franju Ferdinanda, pomislio sam: evo, njega baš ko i
mene! Samo što sam ja, biva, živ, a nadvojvoda, biva, nije. Moj život vrijedi
koliko i njegova smrt: ako se ne osvetim Besarovića Marku.
Tako sam se našao među onom ruljom koja je pošla da razbija srpske
radnje po čaršiji. Ko, nije Franju Ferdinanda ubio onaj Gavrilo, nego su i njega
i ženu mu ubili svi Srbi! Tako je razmišljala masa, a tako bi mislio svaki narod,
e da mu ubiju princa. Koliko god da sam bio s narodom, ja sam mislio nešto
drugo. Nije meni bilo do razbijanja srpskih dućana, niti mi je bilo nešto žao
Ferdinanda i Sofije. Bilo mi je samo do toga da razbijem i razlupam
Besarovića dućan. I osjećao sam ko neku sreću što je gazda Besarović bio
Srbin, i što je Marko Srbin, pa im tako mogu porazbijati radnju.
Nisam bacio nijedan kamen u izloge drugih čaršijskih gazda. Toliko neka
se zna! Mene je zanimao samo jedan, a dugo nam je trebalo da do njega
dođemo.
Je li mi poslije bilo lakše? Nije. Bilo mi je i teže i gore. Kao da me je neko
zalio kantom govana. Ili sam protiv svoje volje sudjelovao u tuđem zlu. Tako
mi je bilo. I dugo mi je trebalo da shvatim zašto.
Razbijao sam Besarovića dućan, i gledao sam druge kako razbijaju. Na
moj kamen, došla bi tri tuđa kamena. Na jednu moju prevrnutu vreću brašna,
došle bi tri njihove. Na jednu moju vreću kafe, tri njihove. I koliko mi je jedna
moja činila dobro, toliko su mi tri njihove činile zlo i stvarale muku. Zašto oni
razbijaju? Što je njima Marko učinio, ili Markov babo, sestra, mater? Što su
oni tom svijetu učinili, jesu li oni ubili Ferdinanda, pa im se sad tako svete?
Nešto se tada u meni polomilo i prelomilo.

104
 Knjige.Club Books

Alija Piro bio je sitan, krivonog, ružan. Velike trouglaste glave. Nakaza. Tako
je bio kao mali, baš nakaza. Poslije je narastao, raskrupnjao se, za glavu viši
od visokog čovjeka, ogromnih, širokih šaka, strašan i mrk. Viđala sam ga
po čaršiji, onako iz daljine. Kad bi on mene vidio, samo je glavu okretao u
stranu. Pravio se da me ne vidi.
Marko je govorio da ga ne sreće, da ga nije od onih doba vidio. Nije to bila
istina. Pravio se da ne vidi i ne prepoznaje Aliju, kao što se i Alija pravio da
ne vidi njega.
Bio je petak, sjećam se da je bio petak, jer se poslije govorilo da je Alijin
otac, efendija Salih Piro bio u džamiji, na džumi, kada se sve dogodilo. Marko
je bio pravi mali jalijaš, imao je svoje društvo, petorica-šestorica njih, iz
hrišćanskih kuća, i Kojo Kamhi, koji je bio Jevrejin, išli su okolo i činili hršum
i džumbus. Onako kako to muška djeca čine kad dopadnu nekih godina, a u
ono vrijeme to je značilo - čim navrše sedmu-osmu, pa krenu u školu. Skakali
su po tuđim šljivicima i jabučnjacima, krali trešnje i prije nego što zarumene.
A imali smo tada i svoj šljivik, i svoje jabuke, i svoju trešnju pod prozorom, ali
uzalud, kad im je uvijek bilo draže ono što je tuđe.
Tako je uvijek bilo. Čaršijska dječurlija odrastala je u krađi tuđeg voća. I
niko se na to nije ljutio. Znalo se: njihovi sinovi kradu u nas, naši kradu u njih,
i sve je unaprijed namireno i sređeno.
Alija je za nevolju branio Pirinu bašču. Kao što bi, da je drukčije bilo, i
Marko branio Besarovića bašču.
Opsovao je Marka kad ga je vidio u krošnji, a Marko nije otrpio psovku,
nego je zamahnuo jabukom što ju je upravo ubrao i pogodio Aliju. Pogodio ga
je u oko. Da je hiljadu puta gađao, ne bi ga tako pogodio. Tako biva kad vrag
hoće.

Oca nikada nisam vidio takvog. Ublijedio je, ne progovara, ne sjeda na sećiju;
samo stoji i kameni se. Nisam mu ja rekao, nije se ni majka usudila da mu
kaže, nego je pozvala staroga gazdu Jeftanovića, Grigorija, da bude kod nas
kada se otac bude vraćao iz Doboja, i da mu on kaže što se dogodilo.
Lakše bi mi bilo da ga je ubio.
Nemoj tako, bolan, uhvatio ga je za ruku gazda Jeftanović, kako bi ti moglo
biti lakše da ti je sin postao ubica?
Ne to. Lakše bi mi bilo da je mali Piro njega ubio.
Nije bio ljut. Nije vikao. Te riječi skoro da nije ni izgovorio, nego ih je
izdahnuo.
Nikad ih nisam zaboravio, tako su me zapekle. I ništa me u životu nije
tako obilježilo i odredilo kao to što je tada rekao. Lakše bi mu bilo da me nije
ni bilo. Tada je, tiho, bez svađe i vike, nestalo oca. Nestalo ga je iz naše kuće, i

105
 Knjige.Club Books

iz mene. Ništa ga poslije neće nadoknaditi. Godinama poslije, ili tek kada je
umro, shvatio sam da je i mene tada nestalo. Iz kuće i iz njegovog srca. Druga
djeca u čaršiji živjela su u očima svojih roditelja. Ja nisam. Menije ostala
sestra. Ona je zaplakala. A poslije mi je govorila da otac nikada nije to rekao.
Nikada nije rekao da bi mu lakše bilo da me je Alija Piro ubio. Mislio sam da
ona to mene uvjerava, da me pokušava utješiti. Onda sam shvatio da Mara
stvarno vjeruje da on to nije rekao. Izbrisala je njegove riječi iz glave. Tako se
ona spašava: izbriše, zaboravi. Volio bih da i ja mogu tako.

Vidio sam ga kako zamahuje. Čini mi se da sam vidio i jabuku koja leti prema
meni. Ta jabuka posljednje je što sam vidio svojim desnim okom. Nije me
zaboljelo, samo je nešto bljesnulo, trznuo sam glavom, kao da otresam pčelu
iz kose, i osjetio sam kako mi se nešto sliva niz obraz. Suze, pomislio sam, ja
to plačem, a nikako ne bih želio plakati. Kada ti je deset godina, ono što
nikako ne želiš jest da te vršnjaci vide kako plačeš. Tem su vršnjaci, tem su
druga raja, druga banda, druga vjera. I onda sam povikao:
Jebem li ti mater vlašku!
Mislio sam da mi se tako neće vidjeti suze. A nisu bile suze, nego mi je to
oko curilo iz glave. Ne bih vjerovao da mi je neko pričao. Oko ko suza iscuri.
Oko je malo vode u tankoj opni, kao u nekom mjehuru.

Kada je ušao, Marko nije mogao ni riječi da progovori. Pokazao mu je gdje da

sjedne, i pobjegao. Stajao je u duvaru i tresao se, kao da ga je uhvatila nekakva
strašna groznica. Poslije se vratio, ali, opet, ni da riječi progovori. Ja sam
sve učinila kako je i red kad vam neko dođe u kuću. Upitala se s Avlijom, kako
žena, kako djeca, skuhala i iznijela kafu, a on je čekao, kao da je i znao, da će
se Marko vratiti čim sebi dođe.
Jutros su vam opet razbili dućan, rekao je.
Jesu.
I ne znate ko bi to mogao biti.
Ne znamo.
Pa da, svako bi mogao biti. I svako i niko. Ali se svejedno zna kome se
razbija, a kome se ne razbija.
Marko je slegnuo ramenima. Šta na to da mu kaže? A ne zna ni što je Aliji
cilj, zašto je, ustvari, došao.

Znate šta sam ja mislio kada je Alija Piro počeo sve naokole pa ukrug, te
razbili su vam dućan, te ne zna se koje, te nije sve to lako? Mislio sam da će
mi sad ponuditi da za nikakve pare, za neku najsitniju siću, otkupi naš dućan.
I najednom sam bio siguran da nam je on jutros razlupao radnju, e da bi mu
106
 Knjige.Club Books

je onda prodali. Prvi put, bi mi drago što sam mu ono izbio oko! Baš prvi put!
Nikada prije nije mi se to dogodilo da ga zamrzim tako i toliko da mi bude
milo što sam mu izbio oko. Ustvari, tad sam ga prvi put i zamrzio. I u času mi
je sve bilo lako.

Onda sam mu rekao, slušaj, Marko, da ne okolišamo: uzmi me da ti budem

dućandžija dok ovo ne prođe. Ne tražim ništa, niti mi išta od tebe treba.
Ujutru ti budi u radnji, popodne ću ja biti u radnji. Zarade, ionako, velike
nema, ali kad vide da sam u tvojoj službi, neće ti, šale, udariti na radnju. Ako
udare, uzvratit ću kao što bi uzvratio za svoje vlastito. Ali neće, budi siguran.

Ja ga u prvi tren nisam razumjela. Zašto on to nama nudi?

Alija, rekoh, što ti je, bolan, Alija? I sve mi drhti glas. Ništa mi nije, govori on.
Ali ne može to tako, da se dućani razbijaju kako kome padne na pamet.
Svejedno čiji su. Drugog ja interesa nemam, kaže, niti si mi ti ko ti išta
dužan. Pa odšuti malo: osim što si mi dužan oko. Ali to je nešto drugo. To
govori, i gleda me onim okom koje mu nisam izbio. Ničega u tom njegovom
pogledu nema čega bi, valjda, trebalo biti kad čovjek drugome čovjeku čini
nekakvo dobro. Niti se on meni mili, niti se ja njemu milim. I kao da mu nije
drago što me vidi ovakvog, kao što ni meni nije drago što njega vidim.
A hoće da mi učini nešto što ne bi ni rod rođeni.

Rekao sam mu: Marko, ja nisam tebi oprostio ovo svoje oko! Nisam, brate,
neću i ne mogu. Kao što ni ti meni oprostio ne bi. To neka znaš. Ali ovo, ovo
je nešto drugo, i nije više između tebe i mene, nego je između svijeta i mene.
Zato ti ja pomažem. A ti ćeš mi učiniti uslugu ako me pustiš da ti pomognem.
A dalje kako bude.

U to sam ja lijepo zaplakala. Nisam znala šta bih drugo.

Ona je proplakala kada je Alija kazao da mi oko ne oprašta, ali da je ovo nešto
veće i šire od nas dvojice, i da se to nešto i jednim okom dobro vidi, i da se on,
Alija, čudi Sarajevu kad s dva oka ne vidi ono što on ćorav vidi jednim... A ja
ko da sam jedva i dočekao da Mara proplače, i da je ja zagrlim, da okrenem
glavu od njega i da se, onako pomalo, pravim kao da ga nisam ni čuo.
Jer što mi je činiti ako sam ga čuo?
Da je, recimo, stvar obrnuta, da je on meni izbio oko, i da je, na primjer,
neki Mustafa ubio nadvojvodu, pa da su po Sarajevu krenula razbijanja

107
 Knjige.Club Books

muslimanskih, a ne srpskih dućana, bi lija, ovako kao on, pomislio da je to

veće i važnije od mog oka? Ne bih, brate mili, nikad!
I umjesto da se ja rasplačem, grlim sestru koja plače. Biva, tješim je, kao
što Švabo tješi ženu kad su u pozorištu, a scena tužna.

Sutradan, počeo sam raditi u dućanu s kolonijalnom robom, Marka

Besarovića.
Popodne sam otvorio radnju, koju Marko nakon razbijanja nije ni
otvarao, uzeo sam metlu, i krenuo mesti, i trpati smeće u jutenu vreću.
Staklena srča pomiješala se s brašnom, s tim nimetom Božjim, s mišjim
govnima, prašinom i drugom nečisti, i dok tako metem, sve mislim o tome šta
li ćemo jesti, od čega li ćemo brašno mijesiti ove zime. I sve se nešto pitam
hoću li i ja gorko zažaliti što ovog popodneva nisam sakupljao rasuti nimet, i
što nisam svako zrno brašna odvojio od zrna stakla. Hoću, preživim li, neću,
zaginem li, hoću, preživim li, neću, zaginem li... Tako sve sebi u bradu
ponavljam, dok metem i ne vidim kako su se pred dućanom počeli sakupljati
ljudi. Ne zaustavljaju se, nego prolaze. Biva slučajno su tu, tako ih nanio put.
A nisu slučajno, nego su se namjerno zadesili, da vide ono o čemu, bezbeli,
cijela čaršija bruji, kako sam ja ostavio svoj dućan, neka djeca u njemu rade, i
zaposlio se u srpskom dućanu. Jer nije za njih ovo dućan Marka Besarovića,
jednoga živog čovjeka i Srbina, nego je dućan srpski, onako kako su Beograd,
Morava i Kraljević Marko srpski. Svima njima rat protiv Srbije počinje od
ovoga dućana. A ja sam im ko neki narodni izdajnik, koji umjesto da navuče
na sebe carsku i kraljevsku uniformu, i uzme pušku i sablju da brani
domovinu, navlači srpsku uniformu i srpskom metlom mete srpski dućan. Ali
pošteno govoreći: tako bi i bilo da mi Marko nije izbio oko, i da nisam ostao
nesposoban za vojsku. Da nije toga, sad bi se u Galiciji tukao protiv Moskalja i
njegovih slugu. Nego šta! Krvcu bi junačku prolio za cara, a Besarovića dućan
neka brani neko drugi.
Sve tako mislim, i metem. Ne vidim ono što se pred dućanom zbiva.

I tako ne odosmo iz Sarajeva. A da se onog popodneva Alija ne pojavi pred

našom kapijom, danas bismo, bit će, živjeli u Beogradu. Ili u Novom Sadu,
možda Trstu, ili u Mostaru... Bog zna gdje bismo i Marko, i ja bili, ali
Sarajevo nas, sigurno, nikada više ne bi vidjelo.
Često sam o tome mislila: bi li nam, možda, ipak bilo bolje da smo otišli?
Sarajevo ko Sarajevo, ništa se tu ne mijenja, osim što se mijenjaju države, i
sve što se tu ima dogoditi, događa se kada počinju i svršavaju ratovi. U ono
drugo vrijeme, i u ratno i u mirnodopsko, ne događa se ništa. Samo živiš, i ne
brineš se za ono što se događa izvan tvoje mahale.

108
 Knjige.Club Books

Imaš svoj život, i svoje kalendare, mladost, zrelost, starost, smrt, tako da
se prema tome ravnaš, ne očekujući mnogo, ne tražeći ništa. Sve si, nešto,
mislim da bismo, možda, u Trstu sretniji bili. U Trstu je more, luka, ljudi
raznih vjera i sudbina.
Ja se nisam stigla udati. Tako je ispalo. Otac je iznenada umro. Poslije se
zaratilo, a kada je rat prošao, već sam za sarajevske prilike bila stara cura.
Valjalo se brinuti o staroj majci. Ona nakon očeve smrti nije iz kuće izlazila.
Baš nikad. Sve dok je mrtvu nisu iznijeli, i odnijeli je do groblja na Koševu.
Bilo je to 1923. I dalje je svake godine palila svijeću za nadvojvodu i
vojvotkinju, pekla kolače za rođendan staroga cara Franje Josipa, i pjevušila
„Carevku“, da kolači bolje ispadnu. Niti je znala u kojoj državi živi, niti smo
joj ikad to htjeli reći. U početku, mislili smo da je štitimo. Pa smo shvatili da
je nama bolje ako ona živi u svom vremenu. Mi smo, izvan kuće, živjeli u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a onda bismo se vraćali kući, i živjeli u
Austro-Ugarskoj. Kada je umrla, nestalo je i Austro-Ugarske.
Da se Alija nije pojavio, i da smo otišli, možda bih se i ja udala. Bi li to bila
sreća? Možda bi. Ali draže mi je ovako, u Sarajevu, pa da mogu razmišljati o
tome kako bi bilo da je drukčije bilo.
Nikoga nisam stigla zamrziti. Da smo otišli, drukčije bi bilo. Mrzila bih one
koji su nas potjerali tako što su nam razbijali dućan.
U nedelju sam otišao u crkvu. Dugo me u crkvi nije bilo, još od očeve
smrti, ali u nedelju sam otišao: ako ko ima šta da pita, neka mene pita! A bio
sam i sam pomalo znatiželjan. Zanimalo me kako će me ljudi gledati, više
nego šta će me pitati.
Iznenadio sam se, jer me nikako nisu gledali. Ili su me gledali onako kako
i inače gledaju. Oni koji pozdravljaju, ti su me i pozdravili. Oni drugi nisu, kao
što ne bi ni ranije. Nitko se za mnom u crkvi nije osvrtao.
Zvao sam i Maru, da zajedno idemo, ali nije ni za živu glavu htjela u crkvu.
Ako inače ne idemo, bolje nam je da ne idemo ni sad, nije crkva cirkus, niti je
Bog cirkusant! A nego šta je nego cirkus, smijao sam se. Ali nisam je
mogao nagovoriti.
Pomislio bih da nisu ni primijetili ko mi je u dućanu, da me jedan sitni
čičica, znam ga po viđenju, ali ne znam kako se zove, ne upita dok smo izlazili
iz crkve:
A je li, bogati, koliko si onog Turčina platio da ti čuva dućan?

S ocem sam se u životu razišao oko oka. Kada se onog podneva vratio kući, i
našao me ćoravog, upitao je, sav uzbihuzuren - ko ti to učini, sine moj jedini?
Kada sam mu rekao ko, samo se ukočio, i kao da ga nije za mene briga, upitao -
a šta si ti učinio njemu? Ništa, rekoh. Kako, bolan, ništa, ne vadi se oko za

109
 Knjige.Club Books

ništa? Rekao sam mu da ne bere jabuke s našega stabla, da ne krade. Kako si

mu rekao, jesi li mu što opsovao? Jesam, majku vlašku. Nisi trebao, sine.
Mater se ne psuje, pogotovo drugoj vjeri. Svojoj i možeš, ako je
velika potreba. A psuješ li drugoj, ostat ćeš bez oka. Kazna Božja.
Tako je rekao: kazna Božja. I ništa više.
Sad bolje pazi na drugo oko, još je rekao. Ili sam sanjao da je i to rekao, ne
znam. Nikada se više nije u kući o tome govorilo, ni o Besarovićima, ni o mom
izgubljenom oku. Ako bi ko i progovorio, on bi mu, kao sabljom,
presijecao riječ. Kao da mu je važniji njegov mir nego moje oko. Nisam to ocu
mogao halaliti. Ne halalim mu ni danas, kad ga više nema.
Pričalo se da je išao kod starog Besarovića, Markova oca, i da je s njim iza
zatvorenih vrata, nasamo cijelo jedno jutro presjedio. Niko ne zna o čemu su
razgovarali. Ali nakon toga moje oko u kući više nije spomenuto. Kao da ga
nisam ni imao, nego sam se rodio jednook.
Ili sam oko izgubio da bih onome koji mi ga izbi mogao čuvati dućan?

Nikakvo se čudo nije dogodilo. Mi smo došli na zao glas kod svojih, Alija je
došao na zao glas kod svojih. Unaprijed se znalo da samo tako može biti. O
Marku se po srpskoj čaršiji počelo govoriti da je Turčinu i Švabi prodao
dušu, dok se za mene pričalo da se udajem za Ćor-Aliju, da sam se poturčila i
da iz kuće ne izlazim bez žara i feredže. Okupljali bi se nedeljom čaršijski
gazde ispred crkve na Varoši, i sve bi jedan drugome govorili kad je koji, i u
koja doba i nedoba, sreo Besarovića Maru, pod čadorom i s crnim turskim
velom preko lica. A kako su me takvu sretali baš svi, ne bi nijednoga da se
upita: a kako su me, po čemu su me, mili Bože, prepoznali takvu, svu
pokrivenu, da mi se ne vidi ni glava, ni lice, ni šake?
Kada se prvi put ovakva priča raširila, a širit će se sve do kraja rata,
nailazit će kao što naiđe onaj južni, smrdljivi vjetar, u Marku kao da se nešto
raspuknulo. Nije zaplakao ni kad nam je otac umirao, a sad rida kao da nikad
neće prestati. Ne sakriva se od majke - Bože, što ćemo njoj reći, zašto plače -
i nikako da se smiri. Ja sve trčim između njih dvoje, njoj lažem, njega tješim,
a ne znam šta mi je samoj činit. Mene ta gazdinska ogovaranja nisu tako
pogodila. Nisu, nimalo. Nego su mi bila smiješna. Vidim ih kako idu Saračima
i Ferhadijom, suču brke, zaviruju bulama pod žarove, i sve traže Besarovića
Maru.
Majci sam lagala da je Marko izgubio neke novce na trgovini, da su mu
hurme istrunule, a brašno se ucrvalo. Njemu sam rekla da ću se sutra, jutrom,
prošetati Baščaršijom, obići Srpsku čaršiju, proći ispred svih gazdinskih
dućana, pa neka me vide. Govorio mi je, nemoj. A zašto, bolan, Marko - nemoj?
I šta - nemoj? Ako oni govore da sam se pokrila i poturčila, neka vide da
nisam. A hoću li, to je moja stvar.
110
 Knjige.Club Books

Bilo je to usred zime, ali sam svejedno obukla najljepšu bečku haljinu,
koju je amidža Sveto nosio iz Novog Sada, i darivao me za osamnaesti
rođendan, oko vrata sam stavila tri niske bisera, preko crnu pelerinu s
krznom, ali tako da bude raskopčana, biseri i haljina da se vide. A na
nogama: cipele za pozorište, sa štiklom, samo sam ih jednom obula, kad je bio
bal u Hotelu Imperijal.
Tako sam se nakitila, i niz poledicu krenula da obilazim čaršiju. Sve od
vrata do vrata, i od ćepenka do ćepenka. Zinuli su kao da vide utvaru! A ja
ništa, samo prolazim, i gdjekad nešto priupitam: koliko košta ovaj prsten,
koliko onaj jelek? Taman kao da sam došla iz Beča, pa se raspitujem. Pravim
se da ih ne prepoznajem.
Već sutradan, utihnula su sva govorkanja. I svi su već sve zaboravili. I da
se Mara poturčila, i da su je viđali pod feredžom.
Mislili smo, potrajat će tako, ali đavola! S proljećem, kako se snjegovi
krenuše topiti, tako pođe ista ona priča. Ali Marko se više nije sekirao. Samo
je rekao:
Svetoga mi krsta, Maro, vrijeme ti je da opet prošetaš!
I jesam, opet sam im prošla ispred dućana, a oni su me jednako gledali.
Nekad pomislim da sam i od tolikih gledanja ostala neudata. Tako smo se
šalili u zimu 1915, moj brat Marko i ja.
S Alijom nismo o tome razgovarali. Niti je on o sebi govorio.

Prva ratna godina bila nam je najteža. Tad je među narodom vladalo nekakvo
oduševljenje. Mlađarija se javljala da ide u rat. Bilo je to pitanje časti, ne daj
Bože ni pomisliti na dezerterstvo. Te godine svud okolo tražili su se
izdajnici. Svijet se hranio javnim vješanjima. Od toga je živio. A država, kakva
je bila, nastojala ih je zadovoljiti. U miru misliš: ne valja država. U ratu
shvatiš: dobra je država, kakvi su ljudi, ljudi traže samo još goru državu, koja
će više izdajnika povješati po banderama.
Druge godine, u zimu, zavladala je glad. Oni koji ni prije rata nisu imali
hljeba, sada su umirali od gladi. Oni drugi, koji su nekad imali, sad su
gladovali. Dobro je bilo samo ratnim liferantima. Ljudi više nisu izdajnike
tražili po čaršiji, među jednako gladnim komšilukom, nego su ih
nalazili negdje daleko, u Rimu, Petrogradu, Berlinu, među bankarima,
masonima i dvorskim zavjerenicima. Još jučer: razbijao je komšiji izlog na
dućanu, a danas razbija glavu oko toga šta se priča po njemačkom
generalštabu. Tokom devetsto i šesnaeste, čaršija je brujala o sultanovom
povratku na Balkan. Još prije proljeća, padišah će poslati vezira u Sarajevo.
Nikad se nije doznalo kako im je to na um palo, i iz čega je ova priča nastala.

111
 Knjige.Club Books

Treće godine više niko ni u šta nije vjerovao, a četvrte, one posljednje,
stigla je gripa Španjolka. Umiralo se po Sarajevu, a morija je najgore pogodila
mladež, mladiće koji su taman stasavali za pušku. Bog je poslao gripu
Španjolku da njome prekine rat. Tako je govorio katolički župnik s Banjskoga
brijega. I bome, bio je u pravu!
Meni nisu mogli ništa. U rat me, ćoravoga, ne mogu poslati. A na njihovom
se kazanu ne hranim, pa mi ne mogu ni to oduzeti. Oni će svoj rat izgubiti, ja
sam u svome već pobijedio. Ostao sam da čuvam Besarovića dućan, jer
nisam mogao podnijeti da se tako po čaršiji razbijaju dućani, i ja sam dućan
sačuvao. Šta će dalje biti, to je u Božjim rukama. Ali što god bude, ja znam
zašto sam sve ovo činio. Oni za sebe to isto ne mogu reći. Ni zašto su išli u rat,
ni za koga su ginuli, ni zašto su razbijali dućane. I još gore: zašto su mirno
gledali razbijanje? Ja nisam mogao mirno gledati, pa me je Bog nagradio.
Čime? Time da jednim okom vidim bolje nego oni s dva.

Onoga dana kada je srpska vojska ušla u Sarajevo, Alija Piro je, kao i ono onda,
udario zvekirom po našoj kapiji. Nije ušao, kao što je već četiri godine
slobodno ulazio, nego je baš udario zvekirom. Rekla sam mu neka uđe. Neću,
rekao je, nego gdje ti je brat? U gradu. Je li to izašao da dočekuje vojsku? Ne
znam, nije. Nešto drugo je otišao da izvidi...
Lažem mu tako, a on ruku u džep, i vadi ključ.
Evo, kaže, više vam neću trebati.
Nemoj.
Neka, neka, gotovo je.
I sve mi gura onaj ključ. Nisam znala što mi je činiti. Ni tada, a ni kasnije.
Kada je Marko mijenjao vrata na dućanu, promijenio je i bravu, stavio je onu
modernu, njemačku, ali ja sam mu tražila da mi ostavi stari ključ. Evo, i sad
ga imam tu. Ne znam što će mi. Ništa više ne otključava, ali ja ga svejedno ne
dam od sebe. Nemam ništa vrednije od tog ključa, niti se išta vrednije može
imati u ovom gradu i na ovom svijetu.
Kako je otišao, nikada se više nije pojavio. Alija Piro. Ćor-Alija, kako su
mu se rugali Srbi. Vlah-Alija, kako je za njim vikala muslimanska dječurlija.
Marko ga je poslije zvao, kumio ga da se vrati, a on mu je, onako mrko
otpovrnuo da mu nikad nije oko halalio, i da slobodno računa na to da će mu
se jednom osvetiti. Je l’ kad me opet vidiš u krošnji svoje jabuke? upitao ga je.
Jest, odgovorio je Alija, i nije se, kaže Marko, nasmijao.
Može li biti da se zbog njega nikad nisam udala?
A Toni Šlejer nije se iz rata vratio. Jedni govore da je negdje u Galiciji dao
život za cara i domovinu, drugi kažu da je na vrijeme dezertirao, i da sad u
Beču živi kao hohštapler. Ne bih znala šta im to znači, i kako se to živi kao

112
 Knjige.Club Books

hohštapler, ali bi htjela da je to istina. Da je živ, i da nas se sjeti. Ne samo

mene, nego nas sve troje.

113
 Knjige.Club Books

M iljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) živi kraj Zagreba, gdje svakodnevno

hoda po šumama i seoskim putovima. Koracima mjereći udaljenosti
između sela, analizira pojmove zavičaja i domovine. Povremeno za svoj
račun putuje u Sarajevo, fotografira grobove i nadgrobnike na nekoliko
gradskih grobalja i o tome piše. Tako pred veliki životno-poetički projekt
selidbe pokušava dovršiti rekonstrukciju plana grada. Vjeruje da svaki
ozbiljan posao prethodi selidbi.
Za dosadašnje pisanje nagrađivan je u Europi. U Wroclawu 2012.
dodijeljen mu je, za roman Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, Angelus za
najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, a na Cetinju 2015. Njegoševa
nagrada za knjigu Rod. Ove dvije nagrade rado i ciljano napominje.
Knjiga Nezemaljski izraz njegovih ruku, pisana tijekom 2014. godine,
zamišljana je kao dokumentarno-igrani roman.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

114