1.

Marc Bloch
Kršćanstvo je religija povjesničara. Utemeljeno na povijesnim knjigama. Istražuje
ljudsku sudbinu. Historija je znanost o čovjekovu djetinjistvu.
Prvo poglavlje – historija, ljudi i vrijeme
Historija se usredotočuje na istraživanje. Povjesničar se treba usredotočiti na cilj svoga
istraživanja. Predmet historije prema Blochu je čovjek. Početkom 19. stoljeća dolazi do
rasprava o tome je li historija znanost ili umjetnost. Historija je također znanost o ljudima
u vremenu. Naglašava važnost izvorišta događaja u historijskom istraživanju. Francuska
filozofija povijesti nastala na temelju njemačkog romantizma. U 8. stoljeću u religijskoj
historiji proučavanje izvorišta dobila je svoje doživotno mjesto jer se daje mjerilo
vrijednosti religije. Europski feudalizam nastao je iz društvenog okružja. Neki
znanstvenici smataju ljudsku sadašnjosti pogodnom za proučavanje te se usredotočuju na
ekonomiju. Glavna odlika povjesničara je sposobnost poimanja živoga.
Drugo poglavlje – historijsko promatranje
Proučavanje pučkih vjerovanja i obreda razvija svoje perspektive. Dolazi do razvoja
povijesti ekonomije. Treba prihvatiti ograničenja povijesnog istraživanja zbog nedostatka
dokaza i svjedočanstava poput liturgije iz kamenog doba.
Važnost fenomena je bolja od političkog događaja.
Jedna od zadaća povjesničara je skupiti dokumente za istraživanje . Pomoću arhiva,
knjižnica, muzeja i bibliografskih jedinica koje se nalaze u baštinskimi institucijama.
Treće poglavlje kritika
U srednjem vijeku je bila sumnja u vjerodostojnost povijesnih tekstova. Tvrdnja se treba
iznijeti ako je povjesničar označio povijesni izvor odnosno dokument i ako se kao
čitatelji odmaknemo od dogmi i i okrenemo se provjeri odnosno analizi dokumenata.
Analiza porijekla dokumenata vrši se na temelju rukopisa, prema institucijama koja se
spominju i prema izgledu dokumenta. Svjedočanstvu najviše škodi prevara. Može se
raditi o lažnom dokumentu ili autoru povijesnog izvora. Najneupitnija svjedočanstva u
svom podijetlu nisu istinita. Ponekad krivotvorina može govoriti istinu. Razdoblje od 8
do 12. stoljeća je puno lažnih povelja, lažnih isprava uglavnom iz osobnih interesa.
Postoji oblik prevare u obliku umetanja laži u autentične dokumente. Povjesničari u
analizi ovise o 2 čimbenik: trenutačnom stanju promatrača i o stanju njihove pozornosti.
 Povjesničar pri promatranju svjedoka treba voditi računa o sposobnosti pažnje svjedoka u
nekom događaju. Usmena predaja je karakteristična za rani novi vijek. Vršila se na
sajmovima i vjerskim svetkovinama. Kritika svjedočanstava uvijek će biti istovjetna
umjetnosti. Podudaranje više svjedočanstava može donijeti različite zaključke. Sličnost
povijesnih svjedočanstava može ne bi trebala biti prevelika jer ide u prilog svjedočanstvu.
Historijska kritika se ne temelji na svjedočanstva koja opravdavaju povijesni događaj ili
ga samo diskreditiraju. Statistička kritika može dovesti do zaključaka koji se ne
podudaraju. Lingvistika nastoji uspostaviti srodstvo među jezicima poput španjolskog,
francuskog i tako dalje. Većina problema historičke kritike je do problema vjerojatnosti.
Historija je ljudima utabala put prema istinitom i pravednom.

Četvrto poglavlje historijska analiza

Dva problema historijske analize: problem historijske nepristranosti i problem historije
kod pokušaja reprodukcije. Za stvaranje znanosti potrebne 2 stvari: realnost i čovjek.
Svaka analiza traži primjenu jezika. Vokabular historije razvija se od samog početka
njenog proučavanje. Historija ne raspolaže svakodnevnim vokabularom odnosno on je
odvojen od standarnog jezika koji je laicima praktički neshvatljiv. Rječnik dokumenata
jesu svjedočantva. Srednjovjekovna historiografija je bila kronika poglavara. Kolektivno
sjećanje u srednjem vijeku živjela na mitu o 4 carstva. Medijskog, perzijskog, grčkog i
rimskog. Od 18. stoljeća potječe uporaba feudalizam i srednji Vijeka. Potrebna je
prilagodljivost historije zbog prilagođavanja svoje stvarnosti.

2. Edward Hallet Carr

Povjesničar i činjenice
Devetnaesto stoljeće je zlatno doba činjenica. Zadaća povjesničara je prikazati stvarno
stanje stvari. Prema pozitivistima treba ustanoviti činjenice a onda ustanoviti i zaključke.
Teorija spoznaje pretpostavlj potpunu odvojenost subjekta i objekta. Povijest se sastoji od
zbirke utvrđenih činjenica. One su vidljive u dokumentima i zapisima. Povjesničar u
istraživanju se treba služiti pomoćnim povijesnim znanostima zbog lakšeg razumijevanja
činjenica. Povjesničar je selektivan jer jer vjeruje u jezgru povijesnih činjenica. Navodi
Burrya kako su povijesni zapisi antičke i srednjovjekovne povijesti sa prazninama dok
Barraclough navodi kako se povijesti temelji na činjenicama te se sastoji od preuzetih
radova. Neznanje je osnovni preduvjet za povjesničara. Dokumenti u 19. stoljeću su bili
izvor činjenica te je povjesničar o njima govorio s strahopoštovanjem. Činenice koje je
pronašao u dokumentima treba obraditi. Primjer stressemanova biografija koja je
izvedena iz njegovih dokumenata (selektivno odabiranje kako bi se potkrijepio određeni
narativ). Glavna zadaća povjesničara nije bilježenje nego vrednovanje dokumenata. Carl
navodi 1910. godine da povijesne činjenice ne postoje ni za jednog povjesničara dok ih
on ne stvori. Collingwood- filozofija povijestinebavi se prošlošću ili mišljenjem
povjesničara već se bavi dvjema stvarima koje su u uzajamnom odnosu. Prošlost koju
povjesničar istražujeje prošlost koja na neki način živi u sadašnjosti. Rekonsktrukcija
povijesti u umu povjesničara ovisi o empirijskim dokazaima. Povijest je povjesničarevo
iskustvo i nju ne stvara nitko osim povjesničara. Činjenice se odnose na onoga tko ih
zapisuje. Povijest znači interpretaciju dijelom dvojbenih činjenici. Veliki zadatakza
povjesničara je potreba imaginativnog razumijevanja umova ljudi koje proučava.
Povjesničari 19. stoljeća slabo su se bavili proučavanjem srednjovjekovne povijesti jer ih
je odbilo praznovjerje srednjeg vijeka i barbarstvo toga doba. Za liberalnog povjesničara
10. stoljeća opravdano je ubiijati u obrani zemlje a neopravdano je ubijati u obrani svoje
vjere. Prošlost se treba promatrati i razumjeti očima sadašnjosti. Trevor Roper smatra
kako povjesničar treba voljeti prošlost. Ljubav prema prošlost može izražavati nostalgiju
romantizma starih ljudi i ostatka ljudi. Naglašavaju se uloge povjesničara u stvaranjau
povijesti radi osporavanja objektivne povijesti. Collingwood navodi kako povijesne
činjenice ne znače ništa a interpretacija znači sve. Povjesničareva dužnost poštovanja
činjenica ne iscrpljuje se spoznaja njihove točnosti. Odnos između povjesnih činjenice je
uzajaman.

Društvo i pojedinac
Društvo i pojedinac su komplementarni a ne suprotstavljeni. Pojedini jezik i okolinia
pomažu u određivanju karaktera njegovih misli. Pojava individualizacije je nužan rezultat
modernoga društva. Stara predodžba racionalnoga karaktera temeljenog na biološkim
razlikama. Društvo oblikuje civilizirana i primitivnog čovjeka u istoj mjeri u kojoj on
utječe na društvo. Kult individualizma je jedan od najraširenijih suvremenih povijesnih
mitova. Razvoj kulta pojedinca počeo se razvijati u renesansi. Brojne revolucije dovele su
nove grupe u na vlast. Individualizam postao slogan interesne grupe i prepreka napem
razumijevanju svijeta. Zdravorazumski pogled tretira povijest kao nešto što su pojedini
nazivali o pojedinima. Povijesno znanje nije njegovo vlasništvo. Povjesničar je dio
društva, fenomen i glasnogovornik društva u kojem pripada. Mommsen – liberal,
razočaran revolucijom 1848. godine. Pojam realpolitik i potreba pojave ličnosti u
njemačkom narodu.Meinecke u djelu „Ideja državnih interesa“ govori o Weimarskoj
republici. Carr navodi kako je historiografija najbolji pokazatelj karaktera određenog
društva te ujedno daje prednost promatranju povijesnih kolektiva. Čovjekova potreba
uzdizanja iznad vladstite društvene i povijesne situacije uvjetovana njegovom
osjetiljivošću u prepoznavanju stanja svoje uključenosti u nju. Težnja da se individualni
geniji progoni pokretačkom snagom povijesti u velikoj mjeri karakteristična za primitivni
stupanj povijesne svijesti. Caryle- povijest je u velikoj mjeri stvar brojeva. Uloga
buntovnika u povijesti u određenoj mjeri slična ulozi velikih ličnosti. Iznimnom
pojedincu koji je proizvod i uzročnik povijesnih procesa predstavnik i pokretač i kreator
društvenih snaga koje mijenjaju izgled svijeta i način razmišljanja ljudi. Recipročni
proces interakcije između povjesničara i njegovih činjenica je ono je se naziva dijalogom
između sadašnjosti i prošlosti je dijalog koji se ne vodi između apstraktnih i izoliranih
pojedinaca nego između sadašnjeg i prošlog društva.
Povijest znanost i moral
Značaj Darwinove evolucije je što je uvelo povijest kao znanost. Podjela povijesti na
razdoblja nije činjenica već nužna hipoteza ili sredstvo razmišljanja. Povijest se bavi
jedinstvenim i posebnim a znanost općim i univerzalnim. Povjesničar se bavi općim u
jedinstvenom događaju. Povijest živi od generalizacije. Ona proučava povijesna društva
iako je jedinstveno i oblikovano specifičnim povijesnim iskustvom i okolnostima. Oni
koji odbacuju koji odbacuju generalizaciju i inzistiraju da se povijest bavi pojedinačnim
događajima jesu oni koji potiču da se povijest može učiti. Povjesničar/sociolog mora
spoznate ljudska ponašanja u kojima je volja aktivni faktor da bi ustanovio zašto se
ljudska vrsta ponaša kako se ponaša. Povjesničar ne treba donositi moralne prosudbe o
osobi koju proučava. Povjesničar ne donosi sud o pojedinom događaju. Proces kojim se
određeni povjesničari sadržaj prodaje apstraktnim moralnim pojmovima povjereni je
proces. Povijest je kretanje ali kretanje podrazumjeva usporedbu. Pojava određenih
vrijednosti ili ideala u nekom mjestu ili vremenu objašnjava se povjesnim uvjetima tog
mjesta i vremena. Ozbiljan povjesničar je onaj koji pozjane povijesno uvjetovan karakter
svih vrijednosti. Liberalni intelektualci govore da povijest nije znanost. Povjesničaru i
fizičaru je zajedničko traganje za objašnjenjem kao i postupak postavljanja pitanja i
davanja odgovora

Kauzalnost u povijesti
Herodot – očuvanje sječanja na djela grka i barbara. Povjesničar mora baratat nizom
uzroka. Svaka povijesna rasprava okreće se oko pitanja prioritetnih uzoraka. Gibson –
pad Rimskog carstva je trijumf barbarstva i religije. Razvoj ekonomske, socijalne, pravne
i kulturne povijesti povećao je broj i raspon naših odgovora. Kriticizam Hegela i Marxa
jer poriču slobodnu volju pojedinca. Determinizam – vjerovanje da sve ima uzrok i
posljedicu. Dužnost povjesničara je istražiti uzroke. Problem suvremene povijesti da se
ljudi sjećaju vremena kada su sve mogućnosti bile otvorene i zato teško prihvaćaju stav
povjesničara. Teorije koje naglašavaju ulogu slučajnosti prevladat će mešu granama koje
se nalaze na začelju povijesne zbiljnosti. Bury- element slučajne koencidencije – pomaže
odrediti događaje u društvenoj revoluciji. Marx – izgovor za slučajnost u tri točke: 1
slučajnost nije naročito značajna ali ne može radikalno promijeniti stvari, 2 djelovanje,
slučaj kompenzirano djelovanjem drugog i 3 slučajnost se pokazuje u karakteristikama
pojedinca. Bilo koja činjenica može postati povijesna ako se uoči njena relevantnost i
izričaj. Uzrocima povjesničari određuju njegovu interpretaciju povijesnog procesa. Berlin
– povijesničarski pokušaj pronalaska značajnog u povijesnom procesu i stvaranja
određenih zaključaka na temelju toga uz postojanje slučajnosti u povijesti osuđuje svaki
takav pokušaj na nesupjeh. Povijest je proces utemeljn na značenju događaja.
Povijest kao napredak
2 gledišta na povijest koje Carr odbacuje su teološko eshatološki misticizam koji
označava gledište prema kojem je smisao povijesti u području teologije i cinizam koji
označava gledište prema kojem povijest nema značenje ili ono koje joj je dodijeljeno.
Židovi i kršćani počeli promatrati povijest kao teološko viđenje povijesti. Renesansa
obnavlja filozofsku predožbu o antropocentričnom svijetu. Vrijeme je postalo kreativno i
dobrohotno. Racionalisti, utemeljitelji histioriografije težili napredovanju povijesti prema
sve većem savršenstvu ljudskog postojanja istodobno sadržavši židovsko kršćansko
teološko viđenje. Objektivnost u povijesti je objektivnost odnosa činjenice i interpretacija
između prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Zadaća povjesničara je razmatranje i
interpretacija prošlih događaja. Objektivni povjesničar ima 2 obilježja 1. sposoban
nadograditi ograničenja svoga položaja u društvu i povijesti i 2. ima sposobnost
projiciranja svoje ideje u budućnost na načina da mu omogućava temeljiti uvid u prošlost
od povjesničara čije viđenje prošlosti je u potpunosti ograničeno njihovom trenutnom
situacijom. Povijest je pogrešiva znanost jer nastoji omogućiti širi i dublji uvid u tijek
događaja koji je progresivan. Povijest dobiva smisao i objektivnost kada uspostavi
koherentan odnos između prošlosti i budućnosti. Vrijednosti se ne mogu izroditi iz
činjenice. Naša predodžba o činjenicama iz naše okoline oblikuje se na temelju naših
vrijednosti. Objektivni povjesničar je onaj koji uspjeva najdublje proniknuti u neuzročni
proces. Između vjerodnosti prosudbi i vrijednosti sadržaja leži istina. Takozvanu pravu
povijest mogu pisati oni koji se u njoj nalaze i prihvaćaju osjećaj za smjer.

Obzorje se širi
Svijet u 20. stoljeću živi u procesu promjene koje su dublje i dalekosežnije od svih u 15. i
16. stoljeću te promjene su rezultat znanstvenih otkrića i izuma i njihove sve šire
primjene te razvoja koji s iz njih prouzročio. Najdublji aspekt te promjene je društvena
revolucija koja se može usporediti s onom iz 15. i 16. stoljeća. I kada je došlo do uspona
klase temeljene na financijama i trgovini. Povijest je borba čovjeka koji uz pomoć
razuma nastoji shvatiti svoju okolinu i u skladu s tijme nastoji djelovati. Prošlost,
sadašnjost i budućnost su povezane beskrajnim lancem povijesti. Veliki mislioci koji su
dali novu dimenziju shvaćaju razuma su Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Karl Marx i
Sigmund Freud.

Isaah Berlin-Četiri eseja o slobodi

Eseji se bave aspektima osobne slobode. Na prvom mjestu se bave kako se pojam
mijenjao kroz ideološke borbe. Drugo -bave se značenjem kojeg je dovio u spisima
povjesničara i pisaca koji ispituju pretpostavke i metode povijeti i sociologije. Na 3.
mjesectu se bavi važnošću glavnih koncepata slobode u povijesti ideja te ulogom koju je
ideal slobode imao u radovima John Stuarta Milla. Glavne točke neslaganja između
Berlina i kritičara su problem determinizma i njegova važnost za shvaćanje ljudi i njihove
povijesti. Drugi problem je ulga pojedinih sudova u razmišljanju o povijesti i društvu.
Treći problem je mogućnost i poželjnost razlikovanja na području povijesne teorije.
Njegovo značenj i uporaba pojedinih riječi središnjih za ljudsko mišljenje će postati
zastarjelo ili će se morati društvo promijeniti. Determinisam odnosno smisao niza
moralnih izraza. U krivu su povjesničari ili filozofi povijesti koji smatraju da
determinizam i odgovornst nisu nespojive jedno s drugim. Carr smatra da je Berlin
osporavao determinizam. Opovrgava stavom da povjesničari imaju dužnost moralizirati.
Učenje prema kojem karakteri i osobna struktura ljudi te emocije, stavovi, izbori odluke i
radnje igraju cjelovitu ulogu u onom što se dešava ali su rezuoltat djelovanja fizičkih,
političkih, društvenih i individualnih i psihičkih uzroka. William James- taj pojam naziva
blagim determinizmom. Sen – postoji proturječnost između nekih značenja i moralnih
prosudbni s jedne strane i determiznizma s druge. Poriče da vjerovanje u determinizam
mora eliminirati mogućnos racionanog moralnog rasuđivanja jer bi ona mogla koristiti
položaju utjecaja na ponašanje ljudi. Ernest Nagel – pohvala, osuda i pretpostavka o
odgovornosti mogu utjecati na ljudska ponašanja. Pedagoška sredstva daju komentar o
kvaliteti ljudi „ono što ljudi jesu i što bi mogli biti i raditi te ili se može korisiti kao njeno
sredstvo. Sen -determinsti kada koriste jezik moralne pohvale i osude ponašaju se poput
ateista koji vjeruju u Boga. Ernest Nagel – deterministi vjeru uzdržavali od pripisivanje
moralne odgovornosti i slobodne upotrebe pohvale i osude. Pojam moralnog odgovornog
bića postaje mitološki, to stvorenje pridružuje se bičima poput nimfi i kentaura. Carr – što
je impersonalnija i općenito istovremeno je točnije. 3 optužbe 1: vjeruje da je
determinizam neistinit i da odbacuje stav da sve ima svoj uzrok koji je prema Carru
preduvjet da shvati što se događa oko nas, 2. da s žestinom inzistira da povjesničar ima
dužnost voditi o moralnomu tj. da daje ocjenu njegova moralnog ponašanja i 3. da vjeruje
da povjesničarsko objašnjenje mora biti zasnovano na ljudskim namjerama.
Objektivnosti, nepristranosti su vrline povjesničara. Povjesničar si treba postaviti pitanje
kako smo postali takvi kakvi jesmo. Oni trebaju usvojiti gledište što je važno za neku
temu i koliko je to važno. Povjesničari prosuđuju i prenose moralne sudove čak i ako to
ne žele činiti. Gledište da postoje objektivne moralne ili društvene vrijednosti nedirnute
povijesnom promjenom je otvoreno za sve vrste pitanja. Prihvaćanje zajedničkih
vrijednosti ulazi u naše shvaćanje normalna ljudskog ponašanja. Nijedan rad povjesničara
koji se uzdiže iznad obične priče kroničara ne može biti u potpunosti vrijednosno
neutralnom. Objekitvnost moralnih prosudbi ovisi o stupnju stabilnosti ljudskih reakcija.
Minimum zajedničke moralne vrijednosti je bitan za ljudsku komunikaciju. Povijest se
bavi motivima i namjerama ljudi. Marx- povijest predstavlja statistiku, oblik lažne
svijesti birokrata i službenika koji nastavjlaju s apsurdima u teoriji i dehumanizacijom u
praksi. Zanemariti motive i kontekst u kojem su se pojavljivali povijesni događaji znači
ne pisati povijest. Zasluga empirizma što je raskrinkao način razmišljanja i govorenja.
Govor o ljudima u kategoriji statističke vjerovatnosti predstavlja pretjeraanu uporabu
zajedničke metode. Biheviorizam se ne odnosi na uzročne zakone koji se ne mogu
primjeniti na ljudsku povijest , povijesti nije dramatičan sukob među pojedinačnim
ulogama i znanje koje se ne odnosi na znanstveno potvrđene zakone teže tome da nas čini
djelotvornijim i postoje empirijski dokazi za gledište da su granice područja u kojem ne
može slobodno birati nego što su ljudi u prošlosti pretpostavljali. Ernest Nagel –
ponašanje čovjeka u biti pod utjecajem pohvale i osuda. White – sukobljena gledišta
pripisuje različitom ljestvicom vrijednosti ili različitoj uporabi termina

Keith Jenkins – Promišljanje historije

Na teorijskoj razini postoje 2 različita stajališta o historiji: 1. historija jedn od diskursa o
svijetu u kojem živimo. 2. prošlost i historija neovisne jedna od drugoj, odvojeno u
vremenu i prostoru. Prošlost se jednom dogodila. Historija nastaje dok povjesničare rade
svoj posao. Ona se nalazi u knjigama i zapisima. Povjesničari konstruraju analitičke i
metodološke alate kako bi se od raspoloživog materijala oblikovali novi načini govora o
nekoj temi. 3 problematična teorijska područja u pokušaju povezivanja prošlosti i
historije, epistemiologija, metodologija i ideologija. Epistemiologija – filozofsko
područje teorije o spoznaje. Bavi se mogućnostima stjecanja znanja. Historija dio
diskursa filozofije jer sudjeluje u pitanju pto je moguće znai s obzirom na područje
spoznaje prošlosti. Krhkost epistemiologije omogućava da se čitanja povjesničara
razlikuju. 4 razloga zašto je historija zašto je historija epistemiološki krhka: povjesničar
ne može obraditi totalitet prošlih događaja jer je njihov sadržaj neograničen, nijedan
prikaz ne može vratiti prošlost onakvu kakva je bila jer nije postojala u obliku pripovijesti
nego događaja, bez obzira koliko se historija može provjeriti ili kolikoje široko
prihvaćena ona ostaje osobni kontakt povjesničareve perspektive kao pripovijedača i
gledajući unatrag možemo doznati više o prošlosti nego onovremeni ljudi. Historija je
promjenjivi diskurs kojeg kojeg kontroliraju povjesničari te iz postojanja proštlosti
proizlazi samo čitanje ako se promjeni način gledanja i perspektive promjenit će se i
čitanje. Marvick – zboh neodrživosti izvornih materijala povjesničari su prisiljeni
iskazivati osobne interpretacije. Historija je ideološki kontinuitet jer je stalno prerađuju.
Historije se rađaju od epistemiologije, metodologije i ideologije. Ideologija prožima
historoju uključujući svakodnevne prakse pisanja historije u institucijama koje su
osnovane na sveučilištima. Povjesničari dok rade moguće je identificirati neke
čimbenike: 1. oni u svoj posao unose sebe osobno, svoje vrijednosti i ideološke
perpsektive 2. unose svoje epistemiološke perspektive ekonomske, socijalne i ideolopke.
Oni koriste tehnički vokabular što utječe ne samo na ono što kažu već i na način kako to
kažu. 3. oni popsjeduju procedure za ispravan na materijalu 4. zaokupljenost
preobraženjem materijala nad kojima rade i koje proučavaju, nabavljeni materijali mogu
se kazati tragovima prošlosti koji su mješavina poznatih tragova te starih tragova. 5.
nakon što objave svoja istraživanja povjesničari ih moraju obraniti. Pritisci naknadno
uključuju: pritisak od strane obitelji i prijatelja, pritisak od strane dekana i pročelnika i
pritisak izdavača s obzirom na koncpeti tako dalje i također povjesničar treba proučiti
tekstove i konzumirati ih.
O nekim pitanjima i nekim odgovorima
Istinu u povijesti trebamo jer certistički pogled na svijet, objektivnost, nepristranost su
vrijednosti kojima se stvari utvrđuju ne bi imali moć. Pokušaji zapadnjačke misli da se
oblikuju riječi kako bi se istina mogla dugo održati na odstojanju. Foucault – ističe
apsurdnost i praktičnost povezanosti između riječi i stvari. Rotry – prije 200 godina
europljani da se istina stvara a ne pronalazi. Svako društvo ima svoj režim istine svoju
opču politiku. Povjesničari nisu previše zaokupljeni pojedijačnim činjenicama jer takvi
interesi dodiruju tek dio historijskog diskursa koji se zove kronika. Povjesničai ne
analiziraju oni žele otkriti ne samo što se dogodilo već kako i zašto se dogodilo, što su ti
događaji značili i što znače. Robert Skioelsky – većina povijesnih činjenica nije norma,
da relativizem ne predstavlja prijetnju raspravama o prihvaćanju znanja te da u okviru
istraživanja prošlosti prevladavaju zajedničke vrijednosti i stavovi. Pet argumenata
pristranosti povjesničara : pristranost ima smisla jedino ako se koristi nasuprot
nepristranosti, u historijskim radovima pristranost se pojavljuje u empirističkoj historiji,
historija može biti drugačija od empirističke, ako historiju promatramo na način da je to
niz čitanja koja su pozicionirana onda je jasno da se povode pristanosti i pristranost ima
smisla u okviru empirizmu ako su problematične trvdnje empirista da se može doči do
istine pomoću izvještaja utemeljenih na izvorima i ako takve izjave nemaju smisla.
Povjesničari kako bi postigao historijsko razumijevanje mora izražavatu tegobe i gledišta
ljudi u prošlosti. Povjesničari su nijemi da se narativne konvencije i realnost radi u okviru
epistemioloških, metodoloških i ideoloških pretpostavki i 2. povjesničar pokušava
shvatiti stavove drugih. Empatija nije moguća zbog filozofskih i psiholoških razloga.
John stuart mill – ideja slobode da pojedinac može raditi ono što želi sve dok primjena te
želje ne ograničava slobodu drugih. Jedini način na koji možemo ljude u proplosti staviti
pod našu kontrolu je da ih pokreće racionalna kalkulacija i liberalni stil mišljenja.
Empatija sastavljenja od školovanja, idealizma i ideologije. Liberalni empiriste tvrde da
je empatija gubitak vremena. Iz njihove pozicije empatija predstavlja problem iz dva
razloga a jedan od njih je da se može voditi relativističkom selektivizmu i drugo može
dovesti do mogućnosti da ljude danas smatraju kako su ljudi u prošlosti imali druge
odgovore. Prilikom istraživanja povjesničar daje prioritet originalnim izvorima,
istraživanju dokumenata i iskrivljenju radnoga vremena nastanka historije
Elton- uporaba termina dokaz kako bi opisao izvore kojma se služi povjesničar dok
provodi istraživanje. Riječ dokaz se odnosi na 4 mogućnosti 1. prošlost se dogodila 2.
postoje tragovi prošlosti 3. tragovi postoje neovisno hoće li ih povjesničar pronači 4.
termin dokaz se koristi kase se neki od tragova proštlosti koristi kao dokaz za neki
argument. Dokazi o prošlosti se ne mogu logički služiti za promjenu povjesničareve
slobodne interpretacije jer su kontakt diskursa i njegov rezultat i ne mogu funkcionirati
kao uzrok diskursa.
Učiti historiju znači učiti kako igrati igru prema pravilima onih koji su u njoj. Historija je
proizvod ideologije. Carr – aktivni povjesničar organizira tragove prošlosti i odabire
dokaze u prilog svoje interpretacije. Također jenkins u svojem djelu spominnje binarne
koncepte u historiografiji popout uzroka i posljedice, kontinuitet i promjena, sličnosti i
razlike. Jean francis Lyotar, Postmoderno stanje, kritizira fažizam, komunizam i sve vrste
modernih ideologija u 20 stoljeću. Prosvjetiteljska ideja o linearnom napretku dovedena u
pitanje. Postmodernizam obilježen posvemašnjim skepticizmom i dekonstruktivizimom.
Dolazi do epistemološkog, metodološkog i ideološkog pluralizma.