MIKECINOVA ISPITNA PITANJA SA SVIH ROKOVA 2015.-2020.

PARMENID

NAVEDITE I PROTUMAČITE PARMENIDOV FR.B 4 D, KOJI GOVORI O BIĆU (ONOM SUĆEM) S

OBZIROM NA SUPROTNOST ONOGA ODSUTNOG I PRISUTNOG (ODSUĆEGA I PRISUĆEGA).

(FR. B 4 D) motri pak odsuća umom isto [su] prisuća stalno, neće bo odsjeći ono suće od toga da se drži
onoga sućeg, niti sterući se svakako posvud po redu niti skupljajući se

Suće je nerođeno i nepropadno. Nije moglo postati jer već je bilo, nije nastalo. Da je nastalo, trebalo bi biti
da je nastalo iz nečega, a tada ne bi bilo prvotno (ex nihilo nihil fit). Suće je cijelo, jedno, i miruje u sebi, te
je cijeli svijet prožet njime. Sve ono zbog čega se misli, to je suće (iz fr.III vidimo da je misliti i biti isto).
Suće obuhvaća i podmet i predmet mišljenja, koji su razdvojeni sviješću. Nigdje ga nema više ili manje, jer
ono prožima sve, i jednako je sebi. Nije djeljivo, jer je cijelo, ne postaje i ne propada, jer je savršeno. Suće je
nalik kugli (to učenje Parmenid preuzima od svog učitelja Ksenofana koji je počelo svega vidio kao oblik
kugle, jedno-savršeno), jer svaka točka površine kugle jednako je udaljena od središta, i zato je kugla
savršeno tijelo.

NAVEDITE I PROTUMAČITE ŠTO SVE PUTNIK TREBA ISPITATI I IZUČITI PREMA RIJEČIMA
BOGINJE PRI KRAJU PARMENIDOVA FRAGMENTA FR.I. 28-32

(FR.I. 28-32) Boginja pako rado me primi i u ruku ruku desnicu uze, ovako kažu mi kaza i reče: mladiću, što
si u društvu besmrtnih držalja uzda, s kobilama, što nose te, našem što dolaziš domu, raduj se, zli jer te nije
udes poslao doći ovim putom (koji je izvan putanja ljudskih), nego Redba i Pravda. Ti sve ispitati trebaš:
kako zaokružene li lstine netremno srce, tako i smrtnička Mnjenja gdje nema lstine vjere. Posve ćeš i to
izučiti, kako su mnjena bića trebala biti na iskusan način, sva kroz Sve greduć.

Kćeri Helijade vode Parmenida na put do dveri Noći i Dana u kolima za koja su upregnute kobile, ključ od
dveri ima Pravda i nju kćeri Helijade uspjevaju nagovoriti da im otvori vrata. Tamo, u prostoru izvan
osjetilne spoznaje, boginja Parmenitu govori o Istini i Mnijenju smrtnika. Iz spijeva saznajemo da Parmenid
odbacuje osjetilnu spoznaju, tj.osjetilna spoznaja pripada smrtnicima i njihovu istraživanju dok je
istraživanje Istine o kojemu boginja govori ono besmrtno. Boginja mu govori kako mora Sve ispitati, i istinu
za bresmrtnike i istinito mnijenje za smrtnike, ali ipak treba prihvatiti besmrtno istraživanje kao ono istinito i
odbaciti osjetilnu spoznaju koja je nedostatna jer oko je u duši a ono što vidi je vrlina, a valja vježbati vrlinu
kako bi se rješili privida što nam ih nameću osjetila.

NAVEDITE I PROTUMAČITE TREĆI PUT MIŠLJENJA U PARMENIDOVOM SPJEVU.

O trećem putu mišljenja govori u fr.VI :

treba to zboriti te i umiti suće biti; jest bo biti, a ništa ne jest; to te ja kazati pozivam. od prvoga jerbo ću te
puta toga traženja odvratiti, a zatim od onog kojim smrtnici ništa ne videći blude dvoglavi, jer bespomoćje u
njihovim grudima ravna zabludjelim umom, ti zaneseni gluhi i jednako slijepi, zbunjeni, nerazlučna plemena,
kojima se ono bivati i ne biti istim mnije i ne istim, a svima je staza povratna.

Prvi put istraživanja je put kojim se istražuje besmrtna istina, način na koji istražuju bogovi, to je put uma.
Drugi put je bespuće (aporia), jer se nebiće zbog svoje nemišljivosti i neiskazivosti ne može dokazati i
istražiti, to je neispitljiv put. Treći put istraživanja označuje način na koji istražuju smrtnici, oslanjanje na
osjetilnu spoznaju i prihvaćanje privida i lažnih učenja, to je put mnjenja. Opisuje smrtnike pri takvome
istraživanju kao "ti zaneseni gluhi i jednako slijepi, zbunjeni" iz razloga što biće i nebiće poimaju kao isto i
postojeće, to jest ne isto i ne postojeće, dakle zbunjeni su jer ne znaju rasuditi da li jest ili nije nego uzimaju
oboje kao isto. Kroz prva dva puta istraživanja se pokazalo da je bivstvo/suće jedno i postojeće, te kao takvo
ne može biti isto što i nebivstvo/nesuće jer ono je nepostojeće i neistraživo i nije moguće da suće postaje iz
nesućeg. Ne postoji neki povratni pravac između bitka i nebitka nego jest ili nije, tako uviđamo da postanka
nema a propast je neispitljiva. Treba se kloniti i odbaciti ovakav put istraživanja, ali nam je to otežano zbog
navike da se oslanjamo na iskustva stečena osjetilnom spoznajom (tako iz fr.VII vidimo da treba odbaciti
osjetilnu spoznaju). Iskustva o bićima se pojavno mjenjaju nama pred očima te takva iskustva proturiječe
umovanju, a sila umnog uvjerenja ne dopušta istinitost takvoj nezavisnosti bivanja od uma.
NAVEDITE I PROTUMAČITE PARMENIDOV FR.B 2 DK U KOJEMU JE RIJEČ O DVAMA
PUTOVIMA ISTRAŽIVANJA.

(FR.B 2 DK) Hajdeder ja ću ti reći, ti priču pohrani pak čuvši, koji sve put istraživanja jedino zamisliti
možeš: jedan je kako jest , i kako ne biti nije, to Uvjerenja je staza (jer lstinu ona slijedi), drugi je kako nije, i
kako je ne biti nužno, za taj puteljak ti velim da posve jest neispitiv; niti bi mogao nesuće spoznat (izvedivo
nije), niti iskazat.

Kćeri Helijade vode Parmenida na put do dveri Noći i Dana u kolima za koja su upregnute kobile, ključ od
dveri ima Pravda i nju kćeri Helijade uspjevaju nagovoriti da im otvori vrata. Tamo, u prostoru izvan
osjetilne spoznaje (iz spijeva saznajemo da Parmenid odbacuje osjetilnu spoznaju, tj.osjetilna spoznaja
pripada smrtnicima i njihovu istraživanju dok je istraživanje Istine o kojemu boginja govori ono besmrtno,
zato se i obraća Parmenidu govoreći "ti priču pohrani pak čuvši" jer Parmenid kao smrtnik prolazi kroz dveri
Noći i Dana), boginja Parmenitu govori o Istini i Mnijenju smrtnika te u ovom odlomku vidimo prva dva
puta istraživanja Istine (od tri navedena u spijevu). Prvi put je taj da bitak jest a nebitka nema - ovaj put
uzima kao ispravan za istraživanje jer ako želimo doći do besmrtne istine moramo ispitivati ono što jest
bezuvijetno pa nam se tada ne može pojavljivati kao ono što nije. Drugi put je da nebitak jest i da nužno
postoji – ovaj je put neispitljiv, jer kada bi se moglo ne biti bilo bi nesućeg, a nesuće se ne može spoznati ili
iskazati, zato je ovo bespuće (aporia).

OBJASNITE SUPROTNOST SVJETLA I TAME U PARMENIDA. OBJAŠNJENJE POTKRIJEPITE

ODGOVARAJUĆIM STIHOVIMA IZ PARMENIDOVOG EPA.

fr. IX : otkako su pak sva svjetlom i noću imenovana i ta [imena] po njihovim moćima [postavljena] ovima i
onima, sve puno je ujedno svjetla i noći nejavne, jednako obojega, jer ni u jednom od njih [nije ono] ništa

fr.XIIIa : 〈svjetlo〉 oko zemlje hodeće 〈…〉 noću skrito i fr.XIV : noću svijetleće oko zemlje lutajuće tuđe
svjetlo

Parmenid u fr.I opisuje svemir koji se sastoji od vijenaca. Između središnjih i krajnjih vijenaca se nalaze
mješani srednji. Tamo se nalazi sunce, u kojemu stoluje boginja koja gospodari svijetom i mješanjem
muškog i ženskog, tj. svjetla i tame, u svijetu smrtnika, u kojemu i jest i nije. Sunce smrtnicima donosi Dan i
Noć. Noć je gusta i teška. U uzletu uma, koji putuje po svojoj nuždi i pravdi, dolazi se do eterskog vijenca.
Sunčeva putanja je između vatre i etera, između sredine i kraja, i upravo tamo se nalaze dveri Noći i Dana
kroz koja Parmenit ulazi u svijet izvan osjetilne spoznaje, kada mu Pravda odluči otključati dveri.

Sve što nam se pojavljuje i što poimamo preko osjetila (dakle u slučaju svjetla i tame govorimo o očima i
vidu) Parmenid poima kao nesuće, to jest zbog varljivosti osjetila ne možemo pouzadno proučavati suće pa
ga onda poimamo i kao bivstvujuće i kao nebivstvujuće, što je nemoguće i pogrešno. Oprekom dana i noći se
objašnjava kretanje u svijetu, ali dan i noć, svjetlost i tama, samo su prividni i javljaju nam se ao dojmovi a
ne kao istinske stvari te iz tog rzoga ne mogu prikazivati ni istinsko uređenje kozmosa. Također, iako se
smrtnicima dan i noć javljaju kao oprečnosti svijetlo-tama, oboje su zapravo jedno i isto, jer ono bivstvujuće
je samo jedno i nedjeljivo te se prožeto cijelim kozmosom, tako su i svjetlo i tama isti, iako se oku pokazuju
kao drugačiti, što nam ponovo svijedoči o tome kako se trećim putem istraživanja ne može doći do besmrtne
i istinske istine jer će smrtnika uvijek zavaravati njegova osjetila.

NAVEDITE I PROTUMAČITE SVE ZNAKOVE ONOGA SUĆEGA S POČETKA PARMENIDOVA

FRAGMENTA FR.VIII.

(FR.VIII) jedino jošte riječ [od] puta ostaje kako jest, a na tom su znameni vrlo mnogi; kako je nerodivo suće
i nepogubivo, cijelo jedinoudno te i nedrhteće a i neusavršivo, nit’ ikad bje niti će biti, jer sada jest ujedno
sve jedno sudržno. koje bo rodstvo ćeš tražiti njega? kako, odakle je naraslo? niti iz ne sućega dopustit ću
kazati ti nit’ umiti; jer ni kazivo nit’ umljivo je [to] kako nije. a i koja bi ga treba nagnala kasnije ili prije, od
ničega počevši, niknuti? tako ili [mu] je treba sasvim bivati ili nije. niti će ikad iz sućega pripustiti vjere
snaga da išta pokraj njega se rodi; stoga [mu] niti roditi se niti ginuti ne dopusti pravda olabavivši negve,
nego drži; a lučba o tom jest u ovome: jest ili ne jest. a odlučeno je dakle kako [je] nužda ovaj pustiti
neumljiv, bezimen – jerbo neistinit [to] je put, a onaj da biva i bude zbiljan. kako bi dakle poginulo suće? a
kako bi se rodilo? jerbo ako rodi se, nije, niti ako ikad će biti. tako rađanje ugasnu i neispitiva poguba. niti je
djeljivo, jer sve je istoliko, niti [je] nešto negdje više, što bi ga odvraćalo od sebesudržanja, niti [je] nešto
slabije, ta sve jest puno sućega; time sudržno sve je, jer suće prianja sućemu te nepokretivo u međama
velebnih uza jest bez početka i bez prestanka, pokle rađanje i poguba veoma daleko biše odbijeni, odgurnu
[ih] vjera istinita. isto te u istome ostajući po sebi samome leži te tako postojano ondje ostaje, jerbo snažna
ga nužda međe u uzama drži, koja ga uokolo steže; stoga je pravo onomu sućem ne nes(a)vršenim biti, jerbo
jest nepotrebito; nesuće bi trebalo svega. ono pak isto je umiti te i [ono] radi čega jest umnja. jer bez onog
sućeg, u kojem je iskazano, nećeš naći umjenje; jer ništo nije niti će biti ino osim onog sućeg, pokle sudba ga
sveza cijelo i nepokretivo biti. njime se sva imenuju kolika god smrtnici postaviše, uvjereni da je istinito
rađati se te i ginuti, biti te i ne [biti], i mjesto inačiti te boju sjajnu mijenjati. a budući da [jest] međa krajnja,
s(a)vršeno je odasvud, blagokruge kugle nalik obujmu od sredine jednako jako svuda, jer ono niti što veće
niti što sitnije treba bivati ovdje ili ondje. niti bo nesuće jest, koje bi ga zaustavilo dospijevati k istomu, niti
suće jest tako da bi bilo od sućega ovdje više a ondje manje, jer sve je nepovredivo, sebi bo odasvud jednako
isto u međama seže. u tome ti ustavljam vjerni zbor i umnju oko istine

Suće je nerođeno i nepropadno. Nije moglo postati jer već je bilo, nije nastalo. Da je nastalo, trebalo bi biti
da je nastalo iz nečega, a tada ne bi bilo prvotno (ex nihilo nihil fit). Suće je cijelo, jedno, i miruje u sebi, te
je cijeli svijet prožet njime. Sve ono zbog čega se misli, to je suće (i iz fr.III vidimo da je misliti i biti isto).
Suće obuhvaća i podmet i predmet mišljenja, koji su razdvojeni sviješću. Nigdje ga nema više ili manje, jer
ono prožima sve, i jednako je sebi. Nije djeljivo, jer je cijelo, ne postaje i ne propada, jer je savršeno. Suće je
nalik kugli (to učenje Parmenid preuzima od svog učitelja Ksenofana koji je počelo svega vidio kao oblik
kugle, jedno-savršeno), jer svaka točka površine kugle jednako je udaljena od središta, i zato je kugla
savršeno tijelo. Za parmenida je bitak/suće ono što jest, bezuvijetno. Jer ono što je uvijetovano da jest to ne
može biti bitak (do ovoga se tolazi trećim putem istraživanja Istine namjenjenom smrtnicima). Ono što jest je
zaokruženo i ispunjeno apsolutno bitkom samim, neprekidno i vječno, beskonačno.

HERAKLIT

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOV FRAGMENT FR.B D15 U KOJIMA GOVORI O HADU I

DIONIZU.

(FR.B D15) Kad ne bi Dionizu radili svečan ophod i pjevali pjesmu spolnom udu (falosu), postupili bi veoma
bestidno. Isti je naime Had i Dioniz, kojemu u čast mahnitaju i slave lenejsku svetkovinu.

Heraklit kao načelo života u svijetu uzima borbu i svaka stvar koja se pojavljuje se pojavljuje kako bi porekla
sama sebe, time što tako postupa ona svojim bićem stvara i svoju suprotnost tj.svoje nebiće. Sve na ovom
svijetu se dešava, postaje i postoji uzajamnim uticajem suprotnosti, one se suprotstavljaju jedna drugoj,
sukobljavaju i nadbijaju i naposljetku borbom prelaze u sklad (armonia). Od svih suprotnosti najveće su dvije,
život i smrt te biće i nebiće, i one se međusobno ulijevaju jedna u drugu a svijet je zapravo život koji stalno
umire kako bi se neprestano obnavljao. Osnovni ritam svijet je da život živi od smrti i da smrt nastupa zbog
života (fr.15). Toliko su nerazlučivo vezani jedno uz drugo da se ne mogu ni zamišljati jedno bez drugoga te
se uvijek pojavljuju zajedno, a sve između njih je samo privid. Život i smrt razdvojeni su samo vremenom te
strah od smrti proizlazi iz predstave o granicama kojima je odvojen Had, koji inače predstavlja veliku oblast
pokojnika tj.podzemni svijet. Dioniz otvara vrata Hada na svoju svetkovinu (koja je bila vezana uz dozrijevanje
vina u mjesecu lenaionu). Značenje ovoga fragmenta je da nema razlike između Hada i Dioniza, tj. između
smrti i života, te da su oni istovjetni. Heraklit je oštro kritizirao helensku kulturu, pa tako odbacuje ceremonije
i obrede u misterijskim religijama, ali brani simboličko obilježje religije iza kojeg stoji prava ideja ovog
fragmenta; Dioniz, bog rađanja i života, istovjetan je sa Hadom, bogom smrti i slavlje u čast Dionizu nije
istinsko ako nije ujedino i slavlje u čast Hadu, tj. bestidno je samo slaviti život, onošto je svjetlu otkriveno, a
ne ujedino i smrt, ono nevidljivo i skriveno.

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOVU GNOMU U KOJOJ SE SPOMINJE ZEUS, FR.B 32.

(D32) Jedno, koje je jedino mudro, neće i hoće da se naziva imenom Zeus.

Heraklitovo poimanje boga se razlikuje od mitskog i homerskog poimanja boga. Ovdje kada Heraklit spominje
Zeusa se misli na prvotnu pojavu onog jednog samog koje kao takvo ostaje neimenovano. Ono Jedno kao ono
Mudro objedinjuje u sebi Apolona i Dioniza, pri čemu se Apolon shvaća kao moć sebeobjedivanja jednog iz
svih, a Dioniz kao moć seberazjedinjavanja jednog u sva. Heraklit stječe uvid u istost i jedinstvo života i smrti
te usmrtivu nesmrtnost sebeotjelovljujuće duše. Nesvetom i prividnom posvećenju misterijskog bogoštovlja
Heraklit suprotstavlja istinsko posvećenje u službi onoga mudrog, koje se sastoji u sebespoznaji kao suzborju
zbora čovječje duše i uvijek jesućega zbora samog. Čovjekova spoznaja sebe samog, ujedino i spoznaja onog
mudrog kao istina logosa/ zbora nije moguća bez spoznaje smrti kao vlastite smrti (fr.21) što se može hvatiti i
u ovom fragmentu; Zeusovo ime na ograničeni način odgovara onomu mudrom samom jer ipak iza njega stoji
mitsko i bogoštovno shvaćanje onog mudrog, tj. Zeus je poistovjećen samo sa životom ali ne i sa smrću. Slično
je i sa gnomom fr.15 u kojoj Heraklit govori o tome kako su Dioniz i Had, život i smrt, istovjetni te kao takvi
zaslužuju i jednake svetkovine.

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOV FRAGMENT FR.B D26.

(FR.B D26) Čovjek u noći pali sebi svjetlo kad mu se ugasi vid. Dok živi dotiče se mrtvoga u snu, a budan
dotiče se onoga koji spava.

Heraklit ima izraženo ezoterijsko učenje, tj. ljude dijeli na posvećene i neposvećene mudrošću, na one koji
imaju uvid u zbor/logos i na one koji to nemaju, tj.odbijaju vidjeti. U bogoštovnim misterijima također su se
razlikovali posvećeni i neposvećeni, o ovih bi oni koji su označavali povećene bili budni dok bi oni
neposvećeni spavali te bi se ponovo rođenje zbivalo kao buđenje na vrhuncu posvećenja. To je bio obrat iz
noći u svjetlo, iz smrti u život , dakle dok je san simbolizirao smrt, buđenje je simboliziralo rođenje tj.život.
Heraklit nasuprot tome one nepovećene ne upoređuje samo sa onima koji spavaju već i sa onima koji su budni
(fr.1). Za njega budnost nije poistovjećena sa znanjem niti je spavanje poistovećeno sa neznanjem i zaboravom.
Uz istinsko bdijenje je moguće i istinsko spavanje , u kojem se čovjek živeći dotiče onog mrtvujućeg te mu je
njegov zaborav neskriven jednako kao što mu je sebeskrivanje logosa/zbora neskriveno.

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOVE FRAGMENTE B 48 DK I B 51 DK, U KOJIMA SE

SPOMINJE LUK.

(D48) Luku je dakle ime život, a djelo (njegovo) smrt.

Ovdje se Heraklit koristi igrom riječi jer su riječ luk i riječ život u grčkom jeziku homonimi (bios) ali nisu u
etimološki sličnom značenju. Tako je pojam luk označen jedinstvom suprotnosti bios-thanatos, jer ime mu je
bios (život) a napravljen je zbog thanatosa (načinjen je kako bi se njime ubijalo). Ovakvim antagonizmom
imena i namjere shvaćen je pojam svakog bivstvujućeg kod Heraklita, jer logos/zbor, koji je temelj i red cijelog
kozmosa, ujedino označuje govor, učenje, razložan govor, razlog ali i dijelo, to je okosnica koja povezuje
pojmove logosa i spoznaje.

(D51) Ne shvaćaju kako se sa sobom slaže ono sto je različno: (to je) unatrag okrenuta harmonija kao kod luka
i lire.

Heraklit razlikuje pojavni i nepojavni ili očiti i skriveni sklad, od kojih je pojavni slabiji, a nepojavni jači.
Također se može shvatiti kao razlika između manje lijepog i najljepšeg sklada. Nepojavni sklad je najljepši
sklad između krajnje suprotnih koji se nalaze u razlučujućem slučivanju tj.razdvajajućem sjedinjenju. Nasuprot
tome, pojavnom skladu nedostaje ljepote jer u njemu ne vlada krajnja napetost između sjedinjavanja i
razjedinjavanja onih suprotnih krajnosti. Pojavni sklad označuje sklad između onog sličnog i istog, a nepojavni
između različitog i suprotnog, a sklad suprotnosti može se izjednačiti sa mirom samo ondje gdje ima i rata.
Skriveni i najljepši sklad naziva se povratnim, i o njemu nam govori fr.51; luk i lira su uzoriti simboli sklada
koji označuju to da je sklad sam po sebi dvojan tj. da označuje rat i mir. Luk je ratno oružje, ono bivajuće
kojim se vodi rat, a lira je sredstvo mira kojim se stvara glazba. Luk i lira kada ih se promatra zajedno označuju
suprotnost rata i mira u samom skladu. Oni su sami u sebi već suprotni jedno od drugoga; lukom se u ratovanju
ipak u konačnici čuva život i donosi mir, on usmrćujući čuva život, o čemu nam govori fr.48, dok lira jednako
može uznemiriti koliko može i smiriti. Ovo se odnosi na njihovo pojavno djelovanje ali i luk i lira u sebi kriju
sukob suprotnih težnji koji ih uspostavlja i održava u njihovom opstanku. Kad krakovi luka i rogovi lire nebi
usuprot stremili i međusobno ratovali, nebi postojale ni dovoljno napete strune, koje su im zajedničko obilježje,
koje bi u miru odapele strijelu ili proizvele zvuk. Rat je objedinjujući, i kao pojavni rat koji stvara zajedništvo
između onih zaraćenih, ali i kao zakon bivanja kozmosa, on nije samo uništenje već je i stvaranje i očuvanje.

NAVEDITE I PROTUMAČITE SVE HERAKLITOVE FRAGMENTE U KOJIMA SE SPOMINJE (ONO)

MUDRO I MUDROST.

(D41) Jer samo je Jedno mudro: poznavati duh, koji upravi sve kroz sve.
Ono mudro jest jedno i ono se jedino umom može dodirnuti. Da bi čovjek sebe istinski obrazovao nužno je da
sebi prizna svoje iskonsko neznanje i u tome je početak mudrosti. Mudrost je najviše znanje koje označava
istinu logosa/ zbora. Mudrosti ima samo ondje gdje ima znanja. Treba obratiti pažnju na središnji dio fragmenta
"poznavati duh" koji je prijevod izraza epistasthai gnomen tj.smoznati misao, dakle ovdje nije riječ o nekom
duhu nego o rasuđivanju i uviđanju. Ono Jedno- mudro (en to sofon) je ono koje usmjerava bivstvovanje kroz
svako bivstvujuće tumačeno u ontološkom smislu. Identitet između Jednog i Mudrosti znači da Jedno jeste na
način mudrosti, time što se jedno određuje prema pojmu, definira se, i kao takvo upravlja svako bivstvujuće.
Tako da ono Mudro (to sofon) ovdje dobija ontološki moment koji je gradi u tri smisla. Prvi je taj da en to
sofon sa jedne strane označava Mudro kao brojčano jedno u usporedbi sa kojime ne postoji ni jedno drugo
takvo (ovo ukazuje na jediničnost, tj. istost to sofon-Mudrosti u samoj sebi). Drugi je smisao u tome da je ono
Mudro zapravo ono Jedno koje ujedinjuje bivstvujuće te je kao takvo gotovo identično sa pojmom logosa/zbora
iz fr.1. (ali ipak postoji razlika jer logos/zbor u ovom smislu prožima sve koje je Jedno – mudro) pa tako
jedinstvenost to sofon isključuje svaku drugost. Treća smisao ili treći aspekt odnosi se na fr.108.

(D108) Kolikih sam već ljudi govore čuo, nijedan ne dolazi do toga, da bi spoznavao, te je mudrost nešto
odvojeno od svega.

Mudro (sofon) ako se shvati kao određenje Jednoga prema pojmu, ono je koje sve transcedira, nadilazi svaku
drugu stvar sa kojom bi ga čovjek morao povezati u smislu saznanja i spoznaje. Čovijek može samo za
Mudrošću tragati, kao što to čine oni koji traže zlato (fr.22) ili za njime žudjeti kao za mudroljubljem, ali ne
može ga konačno posjedovati. Tu je naglašeno Heraklitovo ezoterijsko učenje, jer samo pojedini, oni koji
nemaju barbarske duše (fr.107), oni koji nisu u stanju sna (fr.1, fr.89) u kome se samo iluzije opažaju a ne i
zbor bivstvovanja, samo oni mogu spoznati Mudro, a takvi su Heraklitu važniji od hiljadu (fr.49).

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOVE FRAGMENTE FR.B D40 I D129 O PITAGORINOJ

MNOGOUKOSTI.

(D40) Mnogoznanje ne uči razumu jer bi naučilo Hezioda i Pitagoru i nadalje Ksenofana i Hekateja.

Heraklit određuje razboritost (fronesis) tako da ona podjednako obvezuje svih, više u djelatnom nego u
saznajno-teorijskom smislu, a ako je razboritost opća i njezino važenje je opće kao i njezine posljedice.
Heraklit filozofskoj misli pristupa u kontekstu njezine društvene uloge (ezoterijski nauk) te razlikuje
dogmatsko učenje i razboritost, tj. dogmatsko učenje predstavlja nešto vlastito i proizlazi iz samog karaktera
čovjeka dok je razboritost kao logos/zbor opća. U tom smislu, dokmatičari čak i kada dobiju uvid u logos takvo
saznanje zatvaraju i nude privid razumjevanju kao nečemu naučenom (fr.17). Spoznaja koja ne pogađa suštinu
bivstvovanja nije u svezi sa logosom, ona je iluzorna, bez svrhe. Svjetina se vodi takvom iluzornom spoznajom
kroz život, a na filozofima je da budu razboriti i otklone sve takve iluzije uvidom u logos. Oni koji vole mudrost
nisu tek mudraci, oni teže tome da otkriju opći princip logosa i da budu sa njim u suglasju. U tom smislu,
filozofi bi trebali znati mnogo ali ne smiju biti puki mnogoznalci poput Pitagore, Ksenofana, i Hekateja, jer
mnoga znanja koja su na izvanjski način udružena u jedno učenje ne vode spoznaji bivstvovanja tj.logosa, tek
otkriti prirodu Jednoga znači spoznati logos. Izvanjska općost je samo zbir pojedinačnih stavova bez principa,
kao sto je tou Pitagorinom učenju, takvo stanje je poistovjetivo sa snom jer smo u snu također vođeni iluzornim
principima a ne logosom.

(D129) Pitagora, Mnezarhov sin, od svih se ljudi najviše pozabavio istraživanjem i, pošto si je izabrao te spise,
stvorio je svoju mudrost: mnogoznanje, zlo umijeće.

Pitagorino i Heraklitovo učenje se razlikuju, što se posebno može vidjeti na temelju njihovih različitih
shvaćanja sklada. Za Heraklita je sklad (harmonia) zapravo sklad rata i borbe krajnosti isuprotnosti, i sam po
sebi nije dovoljno očigledan. Za njega je harmonia skrivena od ljudskog oka, i što je važnija i jača to je za naš
um nedokučivija (fr.54), kao neka zagonetka koju treba odgonetnutii koja se kao priroda pokazuje kroz znake
(sično proročanstvima u Delfima), zato Heraklit govori u paradoksima i ne otkriva sve ali kazuje dovoljno o
prorodi svega. Sa druge strane, Pitagora po ugledu na harmoniju u muzici gradi svoju harmoniju kozmosa, te
brojčanom proporcijom rješava antagonizam krajnosti do njihovog potpunog usklađivanja i neutraliziranja.
Proučavanjem proporcije u muzici otkriva tri sredine od kojih je najsloženija harmonijska sredina kojom
Pitagora otkriva oktavu, kvintu i kvartu. Na temelju toga on dalje razvija učenje o harmoniji sfera i kretanju
zvijezda, zato dio fragmenta glasi "stvorio je svoju mudrost: mnogoznanje". Za razliku od Pitagore, Heraklitov
pojam sklada nosi u sebi stalno bivstvovanje i promjenu, zato on o Pitagorinom učenju govori kao o "zlom
umjeću".
NAVEDITE I PROTUMAČITE ZAGONETKU KOJU SU DJEČACI POSTAVILI HOMERU PREMA
HERAKLITOVOM FRAGMENTU FR.B D56.

(D56) Ljudi se posve varaju u spoznavanju vidljivih stvari jednako kao Homer koji je bio mudriji od svih
Helena. Njega naime prevariše dječaci, koji su se trijebili od ušiju, rekavši: „Što smo vidjeli i uhvatili, to smo
ostavili, a što nismo niti vidjeli niti uhvatili, to nosimo."

Čak ni Homer, mudrošću najvrsniji među Grcima, nije bio u stanju riješiti zagonetku koju su mu zadali dječaci
u prolazu, što ga je navodno odvelo u očajanje, a na koncu i u smrt. Heraklit, koji prenosi tu anegdotu uzima
je za svjedočanstvo općenite ljudske nesposobnosti da ono što se neposredno pokazuje (to phaneron) shvate
na pravi način, a to znači polazeći od nevidljive pozadine toga, tj.spoznavajući logos. Zagonetka glasi: „Ono
što smo vidjeli i ulovili, to ostavljamo za sobom, a ono što nismo ni vidjeli ni ulovili, to nosimo so-
bom.“ Prema tumačenju kasnije predaje, Homer nije spoznao da dječaci govore o svojem lovu na uši u kosi.
Ali Heraklit zagonetku tumači mnogo odvažnije. Prema njemu ona kazuje da su život i smrt najprisnije srasli
i ne daju se odvojiti; rađaju se svagda zajedno. Inače skrivena istina onoga što se neposredno pokazuje i stoga
se čovjeku čini najbližim Heraklitu se otkriva u jeziku (slično kao za fr.48); u imenu uši (phtheir) njemu se
javlja ubijanje (phtheiro) i smrt. Ono u odnosu spram čega se svi ljudi kao puka živa bića pokazuju uvijek
obmanutima jest nevidljivi zakon prema kojem se smrt uvijek iznova rađa i održava upravo stalnim bijegom
pred njom. Time što žudi pod svaku cijenu i što dulje se održati, a ako jednom i mora otići, tad radi daljnjeg
življenja ostaviti za sobom potomstvo, čovjek – a da to nije htio i da o tomu čak ništa ne sluti – pronosi smrt
dalje i daje joj novu hranu (Fr. 20).

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOV FR.B 31 DK KOJI GOVORI O OBRATIMA VATRE.

(D31) Da je učio, da je svijet postao i da je prolazan, svjedoče i ove njegove riječi: ,,promjene vatre: najprije
more, a od mora jedna polovica zemlje, druga ražareni zrak...Zemlja se razlijeva kao more, i ono prima svoju
mjeru po istom zakonu, kakav je bio, prije nego je postao zemljom"

Za Heraklita je vatra(pyr) logosna/zborna tvarnost physisa. Iako pojam tvari, tj. arhe nije osnovni pojam
Heraklitove filozofije, o njemu se ipak govori u smislu ranijih jonskih mislilaca, te za njega tvar prije svega
ima mogućnost stalne promjene. U tom smislu, vatra nosi stalnu promjenu na način napetih krajnosti (polemos)
koja se njome odvija. Vatra kao arhe ovdje označuje tvar koja je vladajuća u procesu služeći logosu, a upravo
radi te povezanosti sa logosom ne možemo o Heraklitovoj vatri pričati kao materiji, nego kao finoj tvari
tj.eternoj materiji. Cijelokupna priroda i kozmos su zapravo neprekidne izmjene vatre koja iz jednog stanja
prelazi u drugo (fr.22), na taj se način učenje o vatri kao počelu proširuje na dijalektičko shvaćanje cijele
prirode (fr.76), jer nastajanje jedne stvari je u isto vrijeme i nestajanje stvari, i obratno. Heraklit govori o dva
osnovna procesa kojima se vatra pretvara u sve te se sve vraća u nju, a to su put naviše i put naniže. Na putu
naviše sve postaje od vatre zgrušavanjem i to označuje postanak, rat, brbu i potrebu. Put naniže je put kojim
se sve postepeno vraća u oganj razrijeđivanjem i to označuje izgaranje, slogu, mir i sitost. Prijelazna su stanja
kretanje i život, a granice su mirovanje i smrt, ali uvijek se preko granice ide odmah u kretanje i život i ti
ptocesi se ne dešavaju slučajno već su pod stalnim općim prirodnim zakonom logosa kojemu je podređen cijeli
kozmos i svako kretanje prirode. To je ustvari sve vječno živi oganj koji upravlja svijetom kao munja (fr.64-
66). Heraklit još vatru (pyr) uspoređuje sa zlatom (fr.90) jer kao što je zlato zajdničko mjerilo svih vrijednosti
tako je i vatra po kojoj je cijelokupno mjenjanje prirode zapravo neprekidno mjenjanje vatre.

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOVE IZRIJEKE U KOJIMA SE SPOMINJE DEMON

(DAIMON).

(D119) Karakter je čovjeku sudbina (daimon).

Mjera vatre u duši je ujedino i mjera čovjekove moralnosti i sreće tj. ukoliko čovjek podređuje svoj život
moralnom zakonu (logosu) utoliko je moralniji i sretniji. Kako bi dokazao isovijetnost duše sa vatrom Heraklit
ju uspoređuje sa stanjem pijansta te govori o vlažnoj duši kao smanjenoj i pomućenoj tj. ukoliko je duša
vlažnija i više vezana uz tijelo utoliko je i manje moralna, a ukoliko je više suha, vatrenija i manje prisna tijelu
utoliko je umnija i bolja te se više približava svijetovnoj duši, vatri, logosu-skladu (fr. 117-118). Kada je duša
vlažnija za nju se više vežu neznanje, požude i strasti koje stvaraju samosmijelost/objest, najgoru od loših
osobina. Kada je duša vlažnija onda teže vodi borbu sa elementima volje; ono što um stvori to srce ponekada
i razori, a što srce stvori to hladni razum često poništi (fr.85). Vlažnoj duši je smanjena mjera vatre cijelog
kozmosa pa zato ljudima nije bolje kada dobivaju sve što žele (fr.110) i zato objest treba gasiti više nego požar
(fr.43). Misliti razborito je najveća vrlina (fr.112) a upoznati svoju razboritost znači upoznati sve njezine
aspekte, i znanje i mudrost (fr.41).

NAVEDITE I PROTUMAČITE HERAKLITOVE FRAGMENTE FR.B D45 I FR.B. D115 O

BESKONAČNOSTI DUŠE.

(D45) Granice duše nećeš u hodu naći makar pregazio svaki put: tako dubok logos ima.

(D115) Duša ima mjeru koja sama sebe povećava.

Logos je za Heraklita kozmički princip i kao takav je zajednički svemu što postoji te je sadržan u svakom
dijelu kozmosa.

PLATON

TEMELJITO PRIKAŽITE IZ ČEGA I KAKO DEMIJURG STVARA DUŠU KOSMOSA U

PLATONOVOM TIMEJU.

Postanak kozmosa nastao je miješanjem Uma i Nužnosti, no postoji još i lutajući uzrok koji vrši pokretanje,
to je priroda 4 elemenata (počelo, arche). Demijurg (majstor-umjetnik) u vidu ima vječno postojeći umni
uzor. Demijurg ne stvara ex nihilo, već iz iskonskog nereda izvodi red. Ali demijurg nije svemoguć jer
Nužnost (sve što postoji na način da nastaje i propada) ogranićava njegovu moć. Na taj način Um koji vlada
svijetom biva ograničen, što kozmos čini samo jednim dijelom shvatljivim. Također, demijurg i njegovo
djelo nisu dva različita bića nego jedno živo biće. On se ispunio, postao vidljiv i opažljiv bog, postao je
kozmos, jedinstven poredak koji u sebe uključuje sve zvijezde, besmrtna bića i smrtna bića. On je slika tj.
vidljiva strana umnog . Umno prodire u ono što se kretalo kaotično i disharmonično, oplođiva ga i rađa se
svo smrtno i besmrtno. Kozmos je živi organizam zato što ima dušu, a tijelo i duša su zajedno podređeni
Umu. Um se pojavljuje u kreativnoj i životodavnoj ulozi, a ne u pokretačkoj. Um je taj koji oblikuje
(organizira) rasutu svemirsku materiju koja se nalazi u kaotičnom stanju, a svjetska duša je umna
organizacija postojeće materije. Sastav duše svijeta jest od posrednog bića, posredne istosti i posredne
različitosti, a ti elementi su nastali od djeljivog i nedjeljivog bića, djeljive i nedjeljive istosti i djeljive i
nedjeljive različitosti. Demijurg je u središte duše stavio tjelesno i sjedinio ga s dušom. On ih je doveo u
sklad. Duša se kružno kreće prema sebi samoj i proizvodi istinita i ispravna mnijenja i vjerovanja, a ljudska
je duša podložna iskrivljenjima i nepravilnostima. Duša se kreće prema sebi samoj. Kad god naiđe na nešto
što sadrži djeljivost, tj. nedjeljivost ona cjelokupnim svojim kretanjem govori čemu je to jednako a čemu
različito. Kada se logos odnosi na ono što je čulima dostupno, a krug Različitog to objavi, po svoj duši
postaju mnijenja i vjerovanja čvrsta i istinita. Kada se pak logos odnosi na ono što je razumom dokučivo i
ako krug Istog to objavi tada nužno nastaju um i znanje.

OBJASNITE ODNOS UMA I NUŽNOSTI U PLATONOVOM TIMEJU.

Postanak kozmosa nastao je miješanjem Uma i Nužnosti, no postoji još i lutajući uzrok koji vrši pokretanje,
to je priroda 4 elemenata (počelo, arche). Demijurg (majstor-umjetnik) u vidu ima vječno postojeći umni
uzor. Ali demijurg nije svemoguć jer Nužnost (sve što postoji na način da nastaje i propada) ogranićava
njegovu moć. Na taj način Um koji vlada svijetom biva ograničen Nužnošću, što kozmos čini samo jednim
dijelom shvatljivim. Demijurg se ispunio, postao vidljiv i opažljiv bog, postao jedno sa kozmosom-postao je
kozmos, jedinstven poredak koji u sebe uključuje sve zvijezde, besmrtna bića i smrtna bića. On je slika tj.
vidljiva strana umnog. Umno prodire u ono što se kretalo kaotično i disharmonično, oplođiva ga i rađa se svo
smrtno i besmrtno. Kozmos je živi organizam zato što ima dušu, a tijelo i duša su zajedno podređeni Umu.
Um se pojavljuje u kreativnoj i životodavnoj ulozi, a ne u pokretačkoj. Um je taj koji oblikuje (organizira)
rasutu svemirsku materiju koja se nalazi u kaotičnom stanju, a svjetska duša je umna organizacija postojeće
materije. Sastav duše svijeta jest od posrednog bića, posredne istosti i posredne različitosti, a ti elementi su
nastali od djeljivog i nedjeljivog bića, djeljive i nedjeljive istosti i djeljive i nedjeljive različitosti. Demijurg
je u središte duše stavio tjelesno i sjedinio ga s dušom. On ih je doveo u sklad.

TEMELJITO IZLOŽITE PLATONOV NAUK O UGODI IZ IX.KNJIGE POLITEJE.

U IX.knjizi Politeje Sokrat govori o tri vrte ljudi; Filozofski čovjek (koji ide za bitkom i učenjem), oni željni
pobjede (naslade ratnika i častoljubaca) i oni željni dobitka (naslade tiranina). Zatom su izložena tri dokaza o
tome da je pravedan život (koji se odnosi na život i dušu filozofa) bolji od nepravednoga (koji se odnosi na
život i dušu tiranina). Prvi dokaz se odnosi na nesreću tiranina koji nije slobodan jer njim u potpunosti
vladaju njegove strasti, tj. on zadaovoljava samo požudni dio svoje duše. Siromašan je jer nikad nije
zadovoljen, živi u stalnom strahu, nepovjerenju, zavisnošću i bez prijatelja. Drugi dokaz odgovara tvrdnji da
je filozof najsretniji jer može upravljati sobom, razlog tome je što je zadovoljio sve dijelove svoje duže, i
razumski, i srčani i požudni; Sokrat govori o tome kako je filozof kao i svaki čovjek od djetinjstva iskušavao
sva tri zadovoljstva: dobitak , čast i znanje. No njegovo iskustvo ga je naučilo da nadiđe zadovoljstva dobitka
i časti te da se posveti zadovoljstvu stjecanja znanja i istine. Stoga jedino filozof može govoriti o
vrijednostima spomenutih triju vrsta života. Sokrat izlaže još treći dokaz, naime postoje ugode koje se
opisuju kao oslobođenje od boli. Bol i ugodnost su dva pojma na suprotnim polovima između kojih je duša
mirna. Međutim, bolesnici najviše hvale neosjećanje bola i mir od toga, a ne radovanje. Kada prestane
osjećaj boli oni su tvrdo uvjereni da su došli do zadovoljstva i ugode (daje primjer s gledanjem crne i sive
boje pri čemu se ne primjećuje bijela između njih)dok ugode oslobođenja boli nisu prave ugode već su
međustanja. Navodi još i druge ugode koje ne vode k boli nakon što osjećaj ugode nestane (npr. ugoda
izvedena iz ugodnog mirisa, sluha ili lijepog prizora). Neznanje i nerazumnost su praznina u duševnom
stanju, a glad i žeđ u tjelesnom te da stvari za tjelesnu njegu imaju manje istine i bitka nego stvari
za duševnu njegu. Oni koji se povode za tjelesnim (stalno na gozbama, povode se za tjelesnim
užicima) nikada ne uspiju do one najviše naslade koja se zadobiva kada duša slijedi umni
(filozofski) dio i ne buni se protiv njega – tada svaki dio može biti najpravedniji. Što smo dalje od
filozofije i razuma dalje smo od pravednosti pa je Platon izračunao da je Kralj (filozof), drugim riječima,
pravedni život, 729 puta bolji od nepravednog života kojeg vodi tiranin.

OBJASNITE SOKRATOVU IDEJU VRLINE NA KRAJU I.KNJIGE POLITEJE.

Tako Trazimah iznosi svoju definiciju; pravednost nije ništa drugo nego pravo i korist jačega, to
potkrijepljuje time da za podanike pravednost u biti i nije ništa drugo nego poslušnost vladaru, odnosno
pridržavanje onoga što je propisano zakonom. Pravednost je zapravo neprirodno ograničenje za našim
priželjkivanjem da imamo više, navodi primjere toga iz svakodnevnog života i potvrđuje kako su pravednici
u svojoj priprostosti i dobrodušnosti nesposobni iskorištavati druge, dok nepravednici to čine spretno i
uspješno pri čemu stječu ugled i priznanja izgrađujući svoju moć i prestiž u društvu. Nepravednik se dakle
pridržava načela da je pravednost korist jačega, a rezultat je toga pridržavanja potvrda u svakodnevnom
životu da je nepravednost u svakom pogledu korisnija i isplativija od pravednosti te nema koristi od
pridržavanja pravednosti. Sokrat se sa time ne slaže te ga uvjerava kako je njegovo gledište iskrivljeno
poimanje nepravednosti kao vrline. Nepravednost ne može biti vrlina jer je u suprotnosti sa mudrošću koja je
vrlina. Mudar čovjek koji je vješt u nečemu nikada ne želi nadmašiti nekog tko je vješt u istoj toj stvari,
Sokrat ovdje navodi primjere; matematičar nije u borbi s drugim matematičarima niti glazbenici sa drugim
glazbenicima u namještanju lire. Ako pravda znači pridržavanje određenih pravila koja drže ljude na okupu
kako bi se postigao neki cilj (npr oni koje je Trazimah hvalio), tada je obvezno se ponašati barem malo u
skladu s pravilima. Na kraju se slažu da je pravednost vrlina duše, a vrlina duše znači zdravlje duše, prema
tome pravednost je poželjna jer obećava zdravlje duše.

NAVEDITE I PROTUMAČITE PRISPODOBU O SUNCU IZ PLATONOVE VII.KNJIGE POLITEJE.

Prispodobom o suncu Platon zapravo objašnjava kako ne može izravno govoriti o samome dobru, nego samo
o njegovom izdanku (ekgonos). Govoreći zapravo o izdanku dobra (suncu), Platon ukazuje na postojeću
analogiju između sfera vidljivog i misaonog. Kao što sunce dovodi objekte u postojanje (i bitkovno i
vizualno), tako ideja Dobra obasjava znanje duši, odnosno omogućuje nam spoznavanje. Nadalje, kao što
sunce omogućuje svemu da uspijeva, tako i ideja Dobra to čini za znanje.Slično kao što je u svijetu
vidljivoga sunce princip svega života, koje svojom toplinom omogućuje nastanak, rast i opstanak svega što
postoji, a sa svojom svjetlošću stvara preduvjete da stvari mogu biti viđene, tako u svijetu misaonog Ideja
dobra predstavlja načelo svega bitka i spoznaje. Ideja dobra udjeljuje bitku njegovo postojanje, a istodobno
svim stvarima i predmetima omogućuje da budu pristupačni ljuskom razumu.

U CIJELOSTI PRIKAŽITE SADRŽAJ X.KNJIGE POLITEJE.

Platon u X.knjizi izlaže svoju ideju o filozofskoj edukaciji i odgoju, tj. napuštanju odgoja temeljenog na
umjetnostima i pjesništvu. Navodi više razloga zašto pjesnici nemaju mjesta u državi; misle da znaju sve a
zapravo ne znaju ništa te se bave opsenarijama, evociraju ono najgore u duši čovjeka tj. ne potiču razboritost
koja je staložena i kritička već one dijelove kojima se čovjek lako uzbudi, uz to varaju i najbolje te navode
druge da misle da razumiju iako to nije tako. Sokrat ipak žali za pjesnicima i kaže da bi ih vrijedilo vratiti
ako se za to ponudi dobar argument. Zatim izlaže argument o besmrtnosti duše, tako što opovrgava tvrdnju
da dušu može uništiti samo ono što je za nju loše. Nepravda i poroci su loši za dušu, ali na primjeru tiranina
se može vidjeti da su njihove duše neuništene, dakle duša je neuništiva. Taj argument je ipak nevaljan jer
predpostavlja da poroci i nepravda uništavaju dušu, kao što predpostavlja da nešto uopće može uništiti dušu
ili da je besmrtnost uvjetovana uništavanjem. Tu se spominje legenda o Eru koji umire, ali ne umre te radi
observaciju na nebu i zaključuje da su nagrađeni oni koji se drže pravde. Individualno vrijednovanje pravde
je usustavljenost s Idejama, dok je državna vrijednost pravde usustavljenost sa drugima, čime se teži Ideji.

NAVEDITE I PROTUMAČITE PLATONOVU USPOREDBU S CRTOM IZ VI.KNJIGE POLITEJE.

KAKO SE SIJEČE CRTA I KAKO SE ZOVU NJENI ODSJECI? KOJE ČETIRI DUŠEVNE MOĆI
PRIPADAJU ODSJECIMA?

Prispodoba o crti nadovezuje se izravno na prispodobu o Suncu koja ilustrira podjelu svih stvari na vidljive i
inteligibilne, no ona je nepotpuna pa je Sokrat nadopunjuje. Zamislimo crtu podijeljenu na 2 nejednaka dijela
i svaki dio potom podijeljen u istom omjeru. Prva podjela predstavlja vidljive (aisheta) i inteligibilne (noeta)
svjetove. Potpodjele u osjetilnom i misaonom svijetu jesu: slike opisane kao sjene i odrazi, stvarni predmeti
iz prirodnog i ljudskog svijeta (životinje,biljke ), matematičke znanosti, nepromjenjive ideje. Cjelokupna
stvarnost nalik je crti razdijeljenoj na 4 ontičke sfere kojima odgovaraju 4 spoznajne aktivnosti duše. Tako je
najniži stupanj stvarnosti predstavljaju „slike“ (eikones), sjene i pričini, koje zamjećujemo nejasno,
nagađanjem i površnim naslućivanjem . Drugi stupanj osjetilnog svijeta sačinjavaju životinje, biljke i
tvorevine kojima pridajemo vjerovanje (pistis). Treći stupanj na crti zbiljnosti čine matematičke danosti i svi
objekti diskurzivnog promišljanja (dianoia) koje Platon označava izrazom hypotheseis . Četvrti stupanj
sačinjavaju nepromjenjive ideje, to jest sfera pouzdanog i izvjesnog znanja, koje spoznajemo izravno našim
umom i snagom dijalektičkog umijeća (proces spoznaje ideja/određivanje općih pojmova). Prispodobom o
crti želi se pokazati jedinstvo, al i stupnjevitost naše spoznaje do koje dolazimo dijalektičkom metodom

TEMELJITO IZLOŽITE PRIJEPOR (TZV. DIVOVSKU BORBU OKO JESTVA - GIGANTOMACHIA

PERI TES OUSIAS) IZMEĐU MATERIJALISTIČKOG I IDEALISTIČKOG STAJALIŠTA (PRIJATELJA
IDEJA) U PLATONOVU SOFISTU. OBJASNITE KAKO PLATON OPOVRGAVA OBA STAJALIŠTA.

Stranac želi istražiti da li je nešto što je smatrao uzimao samo zdravo za gotovo kao istinito zapravo samo
zabluda. Smatra da su Parmenid i svi drugi koji su o tome raspravljali olako zaključili koliko ima bića i koja
su, za njih kaže da su kao djeca koja slušaju neku priču. Jedna priča glasi da postoje tri bića (principa) koja
međusobno ratuju, sklapaju brakove i imaju potomstvo. Druga priča glasi da su dva bića, vlažno i suho ili
toplo i hladno i oni se žene. Kod njih u Eleji još od Ksenofana gdje je ono Sve Jedno. Neke jonske i sicilijske
muze (Heraklit i Empedoklo) govore da je jedno i množina isto biće i drže ga zajedno ljubav (Afrodita) i
mržnja. Na kraju stranac tvrdi da tko god bio u pravu nije uzeo običan puk u obzir kada je raspravljao, te nije
brinuo o tome da li ih se razumije i prati, te i sam zaključuje da je tada dok je slušao predavanje mislio da
zna što je biće ali da više ne zna. Kada govore o filozofima dualizma stranac se pita kakav su bitak toplo i
hladno, jesu li jedno kao biće te što bi mu takvi filozofi odgovorili na to. Odgovoril bi mu da postoji jedno i
da postoji biće, no on se pita nije li to ista stvar. Ako kažu da postoji samo jedno kako onda može postojati
biće, onda to znači da postoji dvoje. Ako je to samo ime nečega što je dio jednoga onda je jedno, ako je samo
puko ime onda je ništa, a ako je nešto onda nema Jednog. Parmenid je tvrdio da je cijelina sa svih strana
jednaka gomili zaokružene kugle, ali ono što učestvuje u Jednome se može dijeliti, a savršeno bi trebalo biti
nedjeljivo pa tu dolazi do proturječja. Sve je ipak više od Jednog jer je biće atribut Jednog, ali nije isto što i
Jedno. I zato postoji nebiće kao lišenost bića. Kažu da su strašni ljudi koji smatraju da je egzistencija jednaka
s tijelom i da samo nešto što se može dodirnuti i pružiti otpor jest biće, to su materijalisti (atomisti i Aristrip).
Postoje oni koji se protive i kažu da misaono, ideje i beztjelesno također egzistira dok su tijela samo
pokretno postojanje. Pretpostavljaju što bi te dvije skupine ljudi rekli o egzistenciji. Stranac kaže da oni koji
smatraju da su ideje egzistencija ipak blaži od materijalista no pravit će se da su i materijalisti blagi kako bi
odgovarao na pitanja u skladu sa njihovom teorijom. Materijalisti kažu da postoji smrtno i tijelesno biće,
duša postoji također kao razumna i nerazumna, gdje razumna posjeduje pravednost, a ono što što može biti u
nečem prisutno drže bitkom. Duša, pravednost i razboritost nisu nešto vidljivo. Reći će da duša ima tijelo, ali
pravednost ili razboritost neće biti sigurnida li spadaju pod nešto vezano za tijelo ili nemaju ništa što pripada
bićima. Pita se da li bi oni, prijatelji ideja, prihvatili njegovu definiciju da sve što ima moć da utječe na drugu
stvar ili je trpno( može trpiti djelovanje od neke druge stvari) ima bitak. Dakle, definicija bića bi bila
mogućnost. Teteet kao materijalist prihvaća strančevu definiciju jer ne može dati bolju.

OBJASNITE RAŠČLAMBU O OPONAŠANJU IZ PLATONOVOG SOFISTA.

Stranac i Teteet u dijalogu zaključuju da sofisti o svemu nemaju istinito znanje, nego prividno. Stranas tvrdi
da je ratar stvorio sve i da se može pitati, na što ga Teteet pita da li se šali i stranac mu odgovara
protupitanjem; nije li šala kada netko kaže da sve zna i da to znanje može prenjeti nekome drugome u kratko
vrijeme, misleći pod time na sofiste. Teteet se slaže sa njime te zaključuju da je oponašanje najvještiji i
najfiniji oblik šale, te da bi po tome i slikar uvjerio ljude da može stvoriti sve što želi kao što stvara slike,
Dakle, ovdje definiraju sofista kao oponašatelja. Ovdje primjećuju da su zvjerku (sofista) uhvatili u
dijalektičku mrežu te govore o sofistu kao da je lovina koju treba uhvatiti i izvesti pred pravdu. Govore o
vrstama oponašanja pa navode preslikavanje (po uzoru na nešto) i umjeće koje stvara prividno (kao
slikarstvo ili mimika) te su se složili da umjetnicisvojim dijelima ne daju realne proporcije već one koje
smatraju lijepima. Oponašanje dijele na mimiku i na još nešto što nisu obrazložili (jer su umorni), te kažu da
oponašanje može biti svjesno i nesvjesno, pa tako mnogi oponašaju pravednost a da ni ne znaju što je to (tu
opet misle na sofiste) i takvi su neznalice. Oponašanje na temelju mišljenja je doksomimetika, a oponašanje
na temelju znanja naučno oponašanje, te sofista nazivaju doksomimom. On je podvojen; jedan je naivan jer
misli da zna, dok drugi prevrće riječi jer zna da ne zna. Ovaj prvi je prostodušan, a drugi licemjerni imitator.
Imitatora djele na onoga koji govori u mnoštvu i petrvara se da zna, dok drugi prisiljava sugovornika da
proturiječi sam sebi kratkim govorima i u privatnom životu. Pitaju se da li je opširniji govornik pučki ili
državnik, Teteet smatra da je pučki pa ga stranac pita kako će ga nazvati, mudracem, filozofom ili sofistom.
Slažu se da ne može biti mudrac ili filozof jer ne zna o državnom govoru, dakle nazvat će ga sofistom,
tj.neznalicom.

IZLOŽITE PLATONOV NAUK O LOGOSU (ISKAZU) KOJI SE NALAZI PRI KRAJU PLATONOVOG
DIJALOGA SOFIST.

Stranac i Teteet zaključuju da je odjeljivanje svih pojmova u govoru odlika neobrazovanih ljudi i onih koji
nisu filozofi, jer se takvim odjeljivanjem može ići u nedogled sve do ničega. Zato prije raspravljanja o
iskazima raspravljaju o biću i nebiću, referirajući se na Parmenida, te zaakljućuju da im je za trenutnu
raspravu bitno ne miješati te dvije stvari, jer da bi bilo filozofije govor mora biti vrsta bića. Kada govor nebi
postojao bili bi ga lišeni i nebi dolazilo do mješanja; ako se nebiće mješa sa govorom onda je sve istinito, ako
se mješa onda pojsatje laž i prevara te bi tada sve bilo puno lažnih slika, utvara i privida. Podsjetili su se da
je sofist rekao da ne postoji ni laž ni nebiće jer ga nitko ne može zamisliti. Moraju istražiti govor, mnijenje i
predodžbu u nebiću nebi li ustanovili postoji li lažnost te u njoj pronašli sofista. Pitaju se jesu li govor ili
mišljenje u nebiću. Neke riječi se slažu sa time, a neke ne. Ako rečenica ima smisao onda se slažu. Postoje
dvojaki izrazi za glasovno istraživanje glagola i imenica; izraz za oznaku radnje je glagol, a ime ili imenica
je izvršitelj radnje. Govor je spajanje imenica i glagola, jer ako izričemo samo glagole, kao trči, hoda, skače,
to onda nije diskurs već govor ("Čovjek trči" bi bio kratki i jednostavan govor). Nužno je za govor da ima
kakvoću, jer govor ne može biti ni o čemu i lažan je govor spoj glagola i imenica koji izriče različitost kao
istovjetnost bića kao nebića. ( stranac pita Teteeta na koga se odnosi kada kaže "Teteet sjedi" i Teteet mu
odgovara da se odnosi na njega, tj.subjekt, zatim ga stranac pita na koga se odnosi "Teteet leti# te zaključuju
da iako se obje rečenice odnose na Teteeta jedna je istinit iskaz a druga je laž).mišljenje, mašta i mnijenje u
našim dušama mogu postojati kao istinite ili lažne. Mišljenje je razgovor koji duša vrši sama sa sobom bez
glasa, dok je govor mišljenje sa glasom. U govorima postoje afirmacija i poricanje. Ako se mišljenje pojavi
kao osjet (vida, sluha, njuha) onda je to mašta. Mašta i mišljenje su srodni govoru koji može biti lažan, pa
prema tome i oni mogu biti lažni.

NAVEDITE I PROTUMAČITE ODREDBU UMJEĆA STVARANJA (PROIZVOĐENJA) IZ

PLATONOVOG SOFISTA.

Umijeće stvaranja je snaga kojom nešto nastaje. Stranac i Teteet se pitajuhoće li prihvatiti da je sve stvoreno
od boga ili će se držati pučkog vjerovanja da sve rađa priroda bez mišljenja po slučajnom uzroku. Teteet
tvrdi da je mlad i da se zato koleba, ali na kraju cijele rasprave zaključuje da sve potječe od boga. Budući da
je tako, stranac ne želi to Teteetu dokazivati već samo konstatira da za ono za što se misli da se stvara po
prirodi se zapravo stvara po bogu, to je božansko stvaranje. Podjelili su božansko i ljudsko stvaranje svako
na dva djela. Ljudi, životinje i počela (vatra i voda) su od boga izrađene kao pojedine stvari. Tim pojedinim
stvarima odgovaraju slike nastale božanskim djelovanjem, a te slike su slike u snu i one koje opažamo
osjetilima i prividnosti ( stvaranje slike odbijanjem svjetlosti gdje se lijeva strana javlja kao desna i obratno).
Božansko stvaranje se djeli na same stvari koje je stvorio (ideje) i na slike koje prate te tvorevine. Ljudsko
stvaranje se dijeli na građevinu (prava kuća) i slikarstvo (san za budne, naslikana kuća). Stvaranje slike se
dijeli na oponašanje i prividnost; oponašanje podrazumjeva mimiku, a prividnost se dijeli na oruđe (kipari,
slikari) i stavljanje samog sebe kao oruđe (glumci, sofisti).

OBJASNITE NA KOJI NAČIN STRANAC IZ ELEJE OPOVRGAVA STAJALIŠTE PRIJATELJA IDEJA U

PLATONOVOM SOFISTU.

Postoje materijalisti (atomisti i Aristrip) koji smatraju da je egzistencija jednaka s tijelom i da samo nešto što
se može dodirnuti i pružiti otpor jest biće. Postoje oni koji se protive i kažu da misaono, ideje i beztjelesno
također egzistira dok su tijela samo pokretno postojanje. Pretpostavljaju što bi te dvije skupine ljudi rekli o
egzistenciji. Stranac kaže da oni koji smatraju da su ideje egzistencija ipak blaži od materijalista no pravit će
se da su i materijalisti blagi kako bi odgovarao na pitanja u skladu sa njihovom teorijom. Materijalisti kažu
da postoji smrtno i tijelesno biće, duša postoji također kao razumna i nerazumna, gdje razumna posjeduje
pravednost, a ono što što može biti u nečem prisutno drže bitkom. Duša, pravednost i razboritost nisu nešto
vidljivo. Reći će da duša ima tijelo, ali pravednost ili razboritost neće biti sigurnida li spadaju pod nešto
vezano za tijelo ili nemaju ništa što pripada bićima. Pita se da li bi oni, prijatelji ideja, prihvatili njegovu
definiciju da sve što ima moć da utječe na drugu stvar ili je trpno( može trpiti djelovanje od neke druge
stvari) ima bitak. Dakle, definicija bića bi bila mogućnost. Teteet kao materijalist prihvaća strančevu
definiciju jer ne može dati bolju. Stranac i Teteet zatim govore o onima koji su prijatelji ideja, koji imaju
učenje o idejama. Postajanje je jedno, a egzistencija drugo. Tijelom smo putem osjetila u vezi sa
postojanjem, a dušom putem mišljenja s pravom egzistencijom. Postajanje varira, mjenja se, dok duša ostaje
nepromjenjiva. Teteet se ne slaže sa strančevom definicijom da je biće ono što je sposobno djelovati i trpiti
djelovanje. Za prijatelje ideja duša spoznaje a biće biva spoznato, a niti jedno niti drugo nema veze sa
djelovanjem i trpljenjem. Stranac tvrdi da je znati aktivno a biti spoznat pasivno (dakle djelovanje i
trpljenje)., prema tome spoznato biće se pokreće zbog trpljenja. Stranac kaže da se ne smijemo dati uvjeriti
da kretanje, život i duša nisu nazočni u savršenom bitku i da on ne živi i ne misli. Teteet i stranac zaključuju
da i kretanje treba gledati kao biće jer ako je sve nepomično onda nitko nema umno saznanje, a to nije tako.
Ako prihvatimo promjenu i kretanje, onda pak slijedi da ni um nema egzistenciju jer bez mirovanja ne može
postojati identičnost, sličnost, odnos. Ne smijemo prihvatiti da sve stoji, bilo da je riječ o Jednome ili o
mnogim idejama mi ne smijmo prihvatiti da je sve u stalnom kretanju u svim smjerovima.

IZLOŽITE SVE APORIJE NAUKA O IDEJAMA IZ PRVOG DIJELA PLATONOVOG PARMENIDA.

Sokrat tvrdi da se same ideje ne mogu ni miješati ni razdvajati (u jedno i mnogo), time želi reći da su ideje
(ideje sličnosti i različitosti, mnogoga i jednoga) mnoge i da se ne mogu sklopiti u jedno. Sokrat odvaja ideju
sličnosti, jednoga i mnogoga od pojedine sličnosti, jedne stvari ili mnoštva. Na isti način odvaja i ideju
lijepog, dobrog i pravednog od pojedinačnih lijepih, dobrih i pravednih postupaka. Međutim, kad ga
Parmenid pita za čovjeka, vatru i vodu, Sokrat nije siguran postoji li ideja tih stvari. U ideju beznačajnih
stvari (blato, prašina...) ne vjeruje, s čim se Parmenid ne slaže. Dakle, Sokrat vjeruje u ideje, a stvari
dobivaju imena po tome što imaju udjela u idejama (ako nešto ima udjela u ideji dobra, zovemo to dobrim).
Stvar može imati udjela ili u cijeloj ideji, ili u dijelu ideje, kaže Parmenid. Cijela ideja ne može biti u
predmetu, jer ima mnogo predmeta i ideja bi izgubila svoju cijelost. Ali, odgovara Sokrat, nije tako, jer cijela
ideja može biti prisutna na više mjesta (u više predmeta), kao što i dan može biti prisutan na više mjesta, a
ipak dan ostaje jedan jedinstven. No Parmenid pronalazi novu metaforu (platno koje se mora provući preko
mnogo jedara – ono ne može ostati jedno) i utvrđuje da ideje imaju dijelove, i predmeti sudjeluju samo u
dijelu ideje te nije cijela ideja u predmetu, nego samo dio ideje. Dakle, ne postoji ideja koja bi očuvala svoje
jedinstvo, nego se nužno dijeli. A ako se dijeli ideja velikog, onda su njeni predmeti manji (isto vrijedi i za
ideju jednakosti, dijelovi su nejednaki). Prema tome, stvari ne mogu sudjelovati ni u dijelu ideje, ni u cijeloj
ideji, što je netočno, jer mogu u cijeloj, a mogu i djelomično, ako uzmemo u obzir apstrakciju. Ali
apstrakciju Platon zanemaruje s obzirom da ne priznaje da su ideje u našem duhu, dočim ono prvo, da bi
cijela ideja mogla biti u stvari, odbacuje na temelju metafore. Parmenid odbija i ideju kao jedinstvo: jer, ako
je ideja jedinstvo svih predmeta, npr. ideja velikog jedinstvo svih velikih predmeta, tad treba postojati jedna
nova ideja koja će obuhvaćati ovo veliko od ideje i ono od predmeta; a ako je tako, treba postojati još jedna
nova ideja koja će obuhvaćati ovo prethodno, i tako idemo u beskonačnost: tako dolazimo do mnogo ideja
umjesto jedinstva ideje. No Sokrat inzistira: ako je ideja misao, tad ideja postoji samo u duši, ni na kojem
drugom mjestu, i tako bi ideja kao misao sačuvala jedinstvo! No, odvraća Parmenid, to mora biti misao
nečega što postoji, i ona vrijedi za jedan niz stvari. Kako te stvari sudjeluju u ideju: jesu li stvari sastavljene
od misli? Ne, odgovara Sokrat, i kaže da mu se najsmislenijim čini da su ideje praslike (paradigme) ''u
vječnosti prirode'', a stvari su kopije (reprodukcije) ideja. Na taj način stvari sudjeluju u idejama, a ne
oduzimaju ništa od njih. No, odgovara Parmenid, ako je stvar slična ideji, onda oni skupa moraju sudjelovati
u sličnom. A ideja je ono po čemu su stvar i ideja slični. Prema tome, morala bi biti neka ideja između stvari i
ideje po kojima bi oni bili slični, i tako unedogled. Prema tome, predmeti ne sudjeluju u idejama na temelju
sličnosti, nego moramo tražiti drugi način, zaključuje Parmenid. Prema Parmenidu, ako su ideje
transcendentne, tad su nedostupne ljudskoj spoznaji; jer, ako su transcendentne, tad nisu u nama. Ako su
ideje transcendentne, onda one stoje samo u odnosu jedne s drugima, a ne s predmetima; isto tako, ako su
predmeti ovostrani, onda stoje u odnosu samo jedni s drugima, a ne s idejama. Ideje se određuju u kontekstu
ideja, predmeti u kontekstu predmeta – a ne određuju se predmeti prema transcendentnim idejama. Da bi se
moglo odrediti što je ideja (lijepog, dobrog...) treba vježbe u dijalektici.

ARISTOTEL

NAVEDITE I PROTUMAČITE DIANOETIČKE VRLINE IZ VI.KNJIGE ARISTOTELOVE

NIHOMANOVE ETIKE / NAVEDITE I PROTUMAČITE SVE VRLINE IZ VI.KNJIGE ARISTOTELOVE
NIHOMANOVE ETIKE.

Vrlina je stanje koje izabire, srednost u odnosu prema nama, i određena s razlogom kako bi to odredio
phronimos. Vrlina je prije svega ustaljena sklonost, trajno stanje (hexis, lat. Habitus). Vrlina se nalazi sljedeći
srednji put između 2 krajnosti. Izbjegavanje pretjeranosti i poroka i očuvanje onog što je dobro, bila je ideja
koju je dijelio s Platonom (proročište u Delfima „Ničeg previše“). Pogoditi zlatnu sredinu je teško, jer je
vrlina rijetka i plemenita stvar, te moramo biti zadovoljni onda kada se približimo sredini i kada svedemo
vlastite greške na najmanju mjeru. Tajna je uvijek naginjati krajnosti koja je manje pogrešna od druge (npr.
sumanuta drskost je bliža pravoj hrabrosti nego što je to strašljivost) i treba biti sklon onome čemu je naša
duša manje srodan po naravi. Kao što se krivi štapovi izravnavaju tako da ih se savija u suprotnu stranu, zbog
toga se i urođeno bojažljivi ljudi trebaju siliti na suočavanje s opašnošću i tako nadvladati svoju bojažljivost.
U Aristotelovoj Nikomahovoj etici razlikujemo etičke i dijanoetičke vrline. Vrlina je srednjost između dva
ekstrema, svojevrsna zlatna sredina. Etičke vrline nastaju radi volje, dok dijanoetičke po razumu.
Dijanoetičke vrline nam pomažu kod spoznaje što je izvrsno i pravedno, a ćudoredne vrline da te stvari
izvršimo, one vode blaženstvu i svrha su same sebi, dakle istinsko blaženstvo pripada teorijskom umu ili
čistom mišljenju. Praktički um ili um koji se tiče morala temelji se na razboritosti (fronesis). To je posebna
vrsta razboritosti koja se tiče djelovanja a ne čistog mišljenja. To nije samo sposobnost uvida nego i
djelovanja sukladno tom uvidu. Moral se temelji na odluci i odabiru onoga što je dobro. Etičke vrline su
hrabrost (između plašljivosti i nedostatka neustrašivosti), darežljivost (škrtost – rasipnost), plemenitost
(poniznost – oholost), prijateljstvo (neimanje prijatelja – mnogo prijatelja), pravičnost (tvorenje nepravde –
trpljenje nepravde). Od dijanoetičkih vrlina možemo izdvojiti znanje i um.

TEMELJITO IZLOŽITE ARISTOTELOV NAUK O ZBILJNOSTI I MOGUĆNOSTI IZ IX.KNJIGE

METAFIZIKE.

Postoji mogućnost trpljenja za neku stvar, i postoji netrpnost. Neke mogućnosti su prisutne u
''produševljenim bićima'', a druge u ''neproduševljenim bićima'', zato je jasno da postoje jedne razumske
mogućnosti i druge nerazumske mogućnosti. Zato, sva umijeća i tvorbe su mogućnosti, jer su počela
promjene u drugim stvarima, a sve mogućnosti koje su prema razumu dopuštaju i iste suprotnost, a one
nerazumske samo jedna jednu: toplo dopušta samo zagrijavanje, a liječništvo može proizvesti i zdravlje i
bolest. Zato što je znanost pojam, a isti pojam pokazuje i samu stvar i njezinu lišenost. U istoj stvari ne
nastaju suprotnosti; one stvari koje su moguće prema pojmu tvore suprotnosti, a one koje su moguće bez
pojma ne tvore. Ako kažemo da je nešto moguće, ne možemo reći da tako neće (u budućnosti) biti, jer tad mu
upravo oduzimamo mogućnost, imamo ono koje tvori i ono koje trpi. ''Djelatnošću'' je drukčiji pojam nego
''mogućnošću'', čak oprečan. Ako je neko C učinjeno/nastalo od nekog D, to znači da je D bilo mogućnošću,
a C je djelatnošću. Kad nešto nije savršeno, to je kretanje, nasuprot djelatnosti koja je dovršena. Djelatnost je
prije mogućnosti, sve se kreće prema počelu i svrsi, i iz onog što još nema oblik nastaje ono što ima oblik.
Mogućnost znači da tvar može postići oblik. Vječne su stvari bivstvom prije onih propadljivih i ništa vječno
nije mogućnošću, zato što svaka mogućnost ima u sebi i suprotnost, tj. nemogućnost. A vječno ne može biti
takvo da je moglo i ne bivati. Ono što je moguće ne biti, to je i propadljivo. Isto tako, nije mogućnošću ni
jedna od onih stvari koje su nužnošću. Aristotel nakon svega misli da se ne treba bojati da će Sunce, nebo i
zvijezde stati. Te stvari se ne umaraju kretanjem, zato što kretanje njima nije spojeno s mogućnošću
protuslovlja. Djelatnost je bolja od mogućnosti zato što za svako 'moguće, ako se može nešto, može i
protivnost tome; znači da u mogućnosti postoje protivnosti, a u djelatnosti ne postoje.

TEMELJITO IZLOŽITE PRVO POGLAVLJE II.KNJIGE ARISTOTELOVOG SPISA O DUŠI, U KOJEM

SU SADRŽANE TEMELJNE ODREDBE ARISTOTELOVOG NAUKA O DUŠI.

U prvom poglavlju Aristotel govori o različitim djelovanjima duše. Definicija uz činjenično stanje treba
sadržavati i uzrok. Živo se životom razlikuje od neživoga, živi ono koje ima samo jedno od toga kao što je
um, opažanje, kretanje, mirovanje, te još i kretanje za hranjenje i propadanje i rašćenje, stoga i sve biljke
žive. Sposobnost hranjenja je onaj dio duše u kojem imaju udjela biljke, a životinje imaju i sposobnost
osjetilnog opažanja. Duša je princip spomenutih funkcija i njima je definirana, kao sposobnost hranjenja,
osjećanja, promišljanja, kretanja. U svakoj biljci je entelehijom jedna duša, a više njih potencijom. Um je
druga vrsta duše i jedini se može odvojiti kao vječno od prolaznoga , dok ostali dijelovi duše nisu odvojivi te
su logički različiti. Sposobnost opažanja je drukčija od sposobnosti mišljenja kao i opažanje od mišljenja a
jednako je i s ostalim sposobnostima (neke životinje ih posjeduju sve, a druge samo neke). Slično je s
osjetilima, jedne životinje imaju sva, a neke samo opip ili nešto drugo. Duša je prije svega to po čemu
živimo i osjećamo i mislimo, ona je pojam i forma, a ne materija i subjekt. Supstancija se shvaća kao oblik,
materija te spoj toga dvoga, pri čemu je materija potencija a oblik entelehija. Duša je entelehija nekog tijela
(a ne obrnuto), niti postoji duša bez tijela niti je ona neko tijelo; ona je nešto od tijela, ona je u tijelu.
Entelehija svake stvari po prirodi ostvaruje se što je ta stvar u potenciji i prikladnoj materiji, po tome je duša
entelehija i pojam onog što ima potenciju da bude takve prirode.

PRIKAŽITE ARISTOTELOV NAUK O OSJETU IZ PRVIH DVAJU POGLAVLJA III.KNJIGE SPISA O

DUŠI.
Aristotel navodi pet osjeta; vid , sluh, njuh, okus, opip. Njih, tj. kretanje, mirovanje, veličinu, broj i jedinicu
opažamo kretanjem (npr. veličinu), ono što je u miru opažamo nedostatkom kretanja, te ne može postojati
posebno osjetilo za svako od ovih, kao npr. za kretanje, jer bismo ih onda opažali kako sada vidom opažamo
slatko. Za zajedničke stvari imamo zajedničko osjetilo, ali ne po akcidencij. Opažamo da gledamo i čujemo,
dakle moramo nekim osjetilom opaziti da vid gleda, tu je vid predmet samog sebe, vidom opažati znači
gledati, a gleda se boja ili ono što ima boj, dakle i gledanje ima boju , a onaj koji gleda je kao obojen, jer
svako pojedino osjetilo može primiti opažajno bez materije. U osjetilima se nalaze osjetilna opažanja i
predodžbe. Djelatnost osjetnoga i osjetilnog opažanja je ista i jedna iako im bit nije ista , npr. zvuk u
ostvarenju i sluh u ostvarenju; kada jedno zvuči a drugo čuje tada su istovremeno oba u ostvarenju, i zvuk i
sluh u ostvarenju nalaze se u mogućnosti sluha. Ostvarenje zvučnog je zvuk i odjekivanje, ostvarenje slušnog
je sluh i slušanje, ostvarenje vida je gledanje, ostvarenje boje nema imena. Sluh i zvuk zajedno propadaju i
spašavaju se, isto vrijedi za sočnost i okus, zato kada su prijašnji filozofi govorili da bez vida ne postoji niti
crno niti bijelo, bili su i u pravu i u krivu. Svaki se osjet odnosi na objekt osjetnoga, a nalazi se u osjetilu, i
određuje razlike objekata osjetnoga, npr. vid bijelo i crno, okus slatko i gorko. Dakle osjetilom prosuđujemo
razliku bijelog i crnog jer se radi o osjetnome.

NAVEDITE I PROTUMAČITE ARISTOTELOVIH PET MOĆI DUŠE U III.KNJIZI O DUŠI.

Sposobnosti duše jednima pripadaju sve, drugima neke, trećima samo jedna (biljkama samo sposobnost
hranjenja, a životinjama i opip). Životinje koje imaju opip (tj. sposobnost osjećanja) imaju i želju
(sposobnost želje, a želje su požuda, hrabrost i htijenje) a tko ima opip ima i nasladu i bol i ugodu i neugodu,
a dakle onda i požudu itd. Osim toga neke imaju i sposobnost kretanja na mjestu, a drugi i sposobnost
mišljenja i um (kao ljudi i ono više od njih ako postoji). Na istina čin postoji definicija i duše i geometrijskog
lika; uvijek u članu koji redom slijedi nalazi se potencijom prethodno kao npr. u četverokutu trokut, a u duši
koja može opažati duša koja se hrani. Bez sposobnosti hranjenja nema sposobnost osjećanja, bez opipa nema
ostalih osjeta (a hranjenje može biti bez osjeta te opip bez ostalih osjeta). Neka od prolaznih bića imaju
rasuđivanje imaju i ostale sposobnosti, a neka posjeduju svaku pojedinu sposobnost, tj. nemaju sva
rasuđivanje, a rasuđivanje o svakoj pojedinoj od tih sposobnosti je najprikladnije za rasuđivanje o duši. Po
sposobnosti hranjenja svima pripada život, njene su djelatnosti rađati i služiti se hranom. Najprirodnija
djelatnost živih bića je da stvaraju ono slično sebi, dakle biljka biljku, životinja životinju, kako bi imali
udjela u vječnosti i božanskom koliko mogu, za tim svi teže. Duša je uzrok i početak živog tijela, i to na tri
načina; ona je izvor kretanja, svrha te supstancija, uzrok bitka svima je supstancija, a kod živog tijela je duša
(entelehija je pojam onog što ima potenciju). Prirodna tjelesa su oruđe duše jer postoje radi duše, osim toga
duša je prvi izvor kretanja na mjestu, i promjena i rašćenje postoje na osnovi duše (i osjet je neka promjena).
Duša je ono i što sprječava vatru da se rastavi od zemlje idući u suprotnom smjeru. Ista sposobnost duše je
hranidbena i rađajuća.

NAVEDITE I PROTUMAČITE ARISTOTELOVU PODJELU ZNANOSTI IZ VI.KNJIGE METAFIZIKE

Aristotel se bavi počelima i uzrocima bića kao bića; raznovrsne stvari imaju svoje uzroke i njima se bave
njihove zasebne znanosti; no svaka znanost se bavi tek posebnim rodom bića, bitkom ograničenih bića.
Bitkom naprosto, ili onim što jest, se ne bavi nijedna posebna znanost. Čak ni ne razmatraju postoji li ono
čime se bave, prirodoslovlje nije ni tvorbena (poietička) ni činidbena (praktička) znanost, ono je promatračka
(teorijska) znanost. Ali ipak se bavi samo pokretnim bitkom, i onim neodvojivim od materije; neće se baviti
onime kako biva sama bit i pojmovna definicija, a bez toga je istraživanje ništavno. Od određenih i onih koje
jesu stvari, jedne su spojene s materijom, a druge su apstraktne (prve su kao prćasto, druge su kao udubljeno;
prćasto se odnosi na ono što postoji u stvarnosti, a udubljenost je geometrijski izraz). One koje su spojene s
materijom jesu, i u materijalnom treba tražiti ono što jest: dakle, prirodoslovlje je motriteljska (teorijska)
znanost. Ali i matematika je teorijska znanost, samo što se ona bavi nepokretnim i izdvojenim od materije. A
ako treba spoznati ono što je nepokretno i izdvojeno od materije, to ne pripada ni prirodoslovlju ni
matematici, nego nekoj znanosti koja je prvotnija od te dvije. Nužno je pak da uzroci budu vječni, ti uzroci
su od božanskih stvari. Dakle, osim matematike i prirodoslovlja posljednja, tj.najprvotnija teorijska znanost
biti bogoslovlje, ako je božansko igdje prisutno, ono je prisutno u takvoj naravi; a znanost što je najčasnija
treba se baviti najčasnijim rodom. Najbolje su teorijske (motriteljske) znanosti, a od njih je najbolje
bogoslovlje (teologija). Kad ne bi postojalo bivstava osim složenih, tad bi prirodoslovlje bilo prva znanost, a
ako ne postoji neko nepokretno bivstvo onda se time bavi prvotnija i sveopćija znanost. Ta znanost promatra
bitak kao bitak i svojstva prisutna u bitku kao bitku.

TEMELJITO IZLOŽITE ARISTOTELOV NAUK O PRVOTNIM UZROCIMA SUĆEGA KAO SUĆEGA

(BIĆA KAO BIĆA). NAVEDITE LATINSKE NAZIVE PRVOTNIH UZROKA IZ I.KNJIGE
METAFIZIKE.

Za Aristotela je filozofija božanska znanost, sve su nužnije od nje, ali ni jedna bolja, filozofija počinje u
čuđenju, ali treba završiti u suprotnom, tj. u razumijevanju uzroka. To je dakle cilj filozofije. Zato treba steći
znanje o prvotnim uzrocima, jer nešto znamo kad znamo prvi uzrok toga. Govori se o 4 vrste uzroka: 1.
uzrok je bivstvo i bit (causa formalis), 2. uzrok je tvar/materija i podmet (causa materialis), 3. uzrok je
počelo kretanja (causa efficiens), a 4. uzrok je (''trećem uzroku oprečan'', kaže Aristotel) 'poradi čega' i Dobro
kojem svi teže (causa finalis). Većina prvih mislilaca (misli na starije Grke, od Talesa nadalje) je samo za
materijalne uzroke držala da su počela svega, drže da postoji pratvar. Po njima ništa ne nastaje niti propada,
jer uvijek ostaje podmet, sama prva tvar. Tako Tales smatra vodu tim prapočelom, Anaksimen i Diogen zrak,
Heraklit vatru, Empedoklo sve to plus još zemlju (dakle, 4 elementa: vatra, voda, zrak, zemlja). Ali morali su
se upitati, kako iz te jedne tvari (ili više tvari) nastaje sve? Jer, sam podmet (koji je u ovom slučaju pratvar)
zacijelo ne čini da se on sam mijenja. Ne čini bronca sama od sebe kip, prema tome treba istražiti počelo
kretanja. Neki od tih što su govorili da je prapočelo jedno, tvrdili su ne samo da je nepropadljivo, nego i da
uopće nema kretanja. Drugima, koji imaju dva ili više počela, nije problem priznati kretanje i stajanje,
nastajanje i nestajanje. Međutim, oni nisu znali reći kako to da u tim stvarima postoji dobro i lijepo; tek kad
je došao Anaksagora rekao je da postoji um u tim stvarima, jer vjerojatno to dobro i lijepo nije nastalo
slučajno. Aristotel smatra da Anaksagora dobro govori i da je ''trijezan čovjek'', a da su njegovi prethodnici
nasumično govorili. Anaksagora i oni koji su slično govorili, istodobno su postavili uzrok ljepote kao počelo
bića, i kao ono od čega je bićima i kretanje. No, kako među stvarima ima i onih loših i ružnih (a ne samo
dobrih i lijepih), Empedoklo postavlja Ljubav i Mržnju kao počela (Ljubav poečlo dobrog, Mržnja zlog). Po
svemu, vidljivo je da su stariji filozofi postavili dva uzroka: tvar i počelo kretanja (causa materialis i causa
efficiens). No, oni ih postavljaju natucajući, bez znanosti.

TEMELJITO IZLOŽITE 2.POGLAVLJE DRUGE ANALITIKE KOJE GOVORI O NARAVI

DOKAZIVOG ZNANJA (APODEIKSIS I DEMONSTRATIO).

Netko bi mogao dvojiti je li mogu e istu stvar i s obzirom na isto znati pomo u definicije i pomo u
demonstracije ili je to nemogu e. Naime, ini se da se definicija odnosi na ono to neto jest, a ono to neto jest u
svakom je slu aju op e i potvrdno. Silogizmi su pak jedni odri ni, a drugi nisu op i, primjerice svi silogizmi u
drugoj figuri su odri ni, dok oni u tre oj nisu op i. K tome, ni za sve potvrdne silogizme u prvoj figuri ne
postoji definicija, primjerice da svaki trokut ima zbroj kutova jednak dvama pravim kutovima. Razlog 45
toga jest ovaj: znati ono to se moe demonstrirati zna i imati demonstraciju, tako da budui da se demonstracija
odnosi na takve stvari, jasno je da ne moe postojati i njihova definicija. Naime, netko bi mogao znati i na
osnovi definicije, a da ne posjeduje demonstraciju. Jer nita ne prije i da istodobno zna na osnovi definicije i
da ne posjeduje demonstraciju. To je dostatno uvjerljivo i na temelju indukcije. Jer do spoznaje nikada ne
dolazimo pomou definicije – ni do spoznaje onoga to ne emu pripada po sebi ni do spoznaje akcidenata. K
tome, ako je definicija poznavanje supstancije ne ega, o ito je da takve stvari nisu supstancije. Dakle, jasno je
da ne postoji definicija svega za to postoji demonstracija. Pa kako onda? Da li za sve za to postoji definicija
postoji i demonstracija ili ne? I za to je jedan argument isti. Naime, o jednome kao jednome postoji jedno
znanje. Stoga ako znati ono to se moe demonstrirati uistinu zna i imati demonstraciju, proizii e neto
nemogue. Naime, onaj koji ima definiciju, a nema demonstraciju, znat e. K tome, principi demonstracija su
definicije, a ranije je dokazano da o njima nee biti demonstracija – ili e se principi moi demonstrirati pa e biti
principâ principâ, a to ide u beskona nost, ili e ono to je prvotno biti nedemonstrabilne definicije. No ako
predmeti definicije i demonstracije nisu svi isti, jesu li neki od njih isti? Ili je to nemogue? Naime, nema
demonstracije za ono o emu postoji definicija. Jer definicija se odnosi na ono to neto jest i na supstanciju,
dok je o ito da sve demonstracije pretpostavljaju i uzimaju ono to neto jest, primjerice matemati ke
demonstracije pretpostavljaju i uzimaju to je jednoa i to je neparno, a i druge vrste demonstracija isto tako. K
tome, svaka demonstracija dokazuje neto s obzirom na neto, naime da jest ili da nije. S druge strane, u
definiciji nije tako da se neto predicira ne emu drugom, primjerice niti se ivotinja predicira dvononome niti
se dvonono predicira ivotinji, niti se pak lik predicira povrini. Naime, povrina nije lik niti je lik povrina. K
tome, razli ito je dokazivati to neto jest i da neto jest. Definicija o ituje to neto jest, a demonstracija o ituje da
ovo s obzirom na ovo jest ili nije. Svaka se demonstracija odnosi na drugu stvar, osim ako se ne odnosi kao
neki dio prema cjelini. 46 Pod tim mislim na injenicu da je za jednakokra an trokut dokazano da mu je zbroj
unutarnjih kutova jednak dvama pravim kutovima ako je to dokazano za svaki trokut. A jednakokra an trokut
je dio, a trokut je cjelina. No to da neto jest i to neto jest me usobno se ne odnosi na taj na in, jer nije tako da
je jedno dio drugoga. Prema tome, jasno je da nije ni tako da za sve ono to za to postoji definicija, za to
postoji i demonstracija, ni tako da za sve ono za to postoji demonstracija, za to postoji i definicija, a niti je,
uope, mogue da se oboje odnosi na isto. Stoga je bjelodano da niti definicija i demonstracija mogu biti isto
niti da jedno moe biti obuhvaeno drugim, jer tada bi se i njihovi predmeti morali odnositi na isti na in.

NAVEDITE KOJIH PET PRETPOSTAVKI O MUDRACU ARISTOTEL NAVODI NA POČETKU

II.KNJIGE METAFIZIKE.

Misaono promatranje istine (theoria) je dijelom teško a dijelom lako: svatko kaže nešto o naravi, i to nešto je
dijelom točno, ali nikad nije potpuno. Treba biti zahvalan i onima koji su u toj potrazi za istinom pogriješili,
jer neki su ipak dali mnijenja i postavili probleme. Filozofija je znanost o istini; jer misaonom promatranju
(teoriji) svrha je istina, kao što je činidbi (praksi) svrha djelo. Činidbi je dosta i da zna radi čega nešto treba
činiti i kakvo je to sada samo po sebi, a uzrok nije toliko važan; no teoriji treba uzrok, jer bez uzroka nema
istine. Najistinitije je ono što je svemu drugom uzrok istine. Zato su počela vječnih bića nužno uvijek
najistinitija (jer su ona uzrok drugima), očito je da postoji nekakvo počelo, te da uzroci bića nisu beskonačni.
Niti tvar ne može u beskonačnost nastajati od druge tvari, niti počelo kretanja može ići u beskonačnost. A ni
causa finalis ne može ići u beskonačnost. Sasvim sigurno je u nekom nizu ono prvo u tom nizu uzrok onom
daljnjemu. U nečem beskonačnom nema prvog ni posljednjeg, nego su svi dijelovi središnji. - ono što od
nečega nastaje, ''nastaje kao nastalo od onoga što nastaje'' (''savršeno od onoga što se usavršuje'') – nastanak
je ''uvijek između bitka i nebitka'' - svrha – ono poradi čega je nešto drugo (a nije svrha poradi čega
drugoga). Svrha nikako nije beskonačna, jer kad se jednom ispuni, ispunili smo krajnost. Postojanje
beskonačnog ukida ''narav dobra''. Onaj koji ima um, sve čini radi nečega, a to nešto mora imati kraj -
također, ni bit ne možemo svesti na neku uvijek dalju i dalju, manju i manju definiciju (pojam). Moramo
imati neku prvu definiciju da bismo mogli dalje određivati, i bez toga nema spoznaje - dakle, beskonačno ne
postoji, ''a ako i može, samo bivanje beskonačnim nije beskonačno''. I kad bi uzroka bilo beskonačno mnogo,
ne bi bila moguća spoznaja, jer ne bismo mogli spoznati sve uzroke - ono što slušamo, predavanja i primanja
znanja od drugih, slušamo onako kako smo navikli i to razumijemo ako je rečeno načinom na koji smo
navikli, a ne razumijemo ako izlagač izlaže onako kako nismo navikli. Zato ljude treba navikavati da
prihvaćaju dokaze svih vrsta, jer znanje se stječe raznovrsnim načinima; ako ne shvatimo raznovrsne puteve
dolaženja do znanja, nećemo ništa ni spoznati.
NAVEDITE I OBJASNITE PREDMET PRVOTNE FILOZOFIJE, MATEMATIKE I FIZIKE KOJE
ARISTOTEL NAVODI U VI.KNJIZI METAFIZIKE.

Aristotel se bavi počelima i uzrocima bića kao bića; raznovrsne stvari imaju svoje uzroke i njima se bave
njihove zasebne znanosti; no svaka znanost se bavi tek posebnim rodom bića, bitkom ograničenih bića.
Bitkom naprosto, ili onim što jest, se ne bavi nijedna posebna znanost. Čak ni ne razmatraju postoji li ono
čime se bave, prirodoslovlje nije ni tvorbena (poietička) ni činidbena (praktička) znanost, ono je promatračka
(teorijska) znanost. Ali ipak se bavi samo pokretnim bitkom, i onim neodvojivim od materije; neće se baviti
onime kako biva sama bit i pojmovna definicija, a bez toga je istraživanje ništavno. Od određenih i onih koje
jesu stvari, jedne su spojene s materijom, a druge su apstraktne (prve su kao prćasto, druge su kao udubljeno;
prćasto se odnosi na ono što postoji u stvarnosti, a udubljenost je geometrijski izraz). One koje su spojene s
materijom jesu, i u materijalnom treba tražiti ono što jest: dakle, prirodoslovlje je motriteljska (teorijska)
znanost. Ali i matematika je teorijska znanost, samo što se ona bavi nepokretnim i izdvojenim od materije. A
ako treba spoznati ono što je nepokretno i izdvojeno od materije, to ne pripada ni prirodoslovlju ni
matematici, nego nekoj znanosti koja je prvotnija od te dvije. Nužno je pak da uzroci budu vječni, ti uzroci
su od božanskih stvari. Dakle, osim matematike i prirodoslovlja posljednja, tj.najprvotnija teorijska znanost
biti bogoslovlje, ako je božansko igdje prisutno, ono je prisutno u takvoj naravi; a znanost što je najčasnija
treba se baviti najčasnijim rodom. Najbolje su teorijske (motriteljske) znanosti, a od njih je najbolje
bogoslovlje (teologija). Kad ne bi postojalo bivstava osim složenih, tad bi prirodoslovlje bilo prva znanost, a
ako ne postoji neko nepokretno bivstvo onda se time bavi prvotnija i sveopćija znanost. Ta znanost promatra
bitak kao bitak i svojstva prisutna u bitku kao bitku.

NAVEDITE I PROTUMAČITE ČETIRI ODREĐENJA SUĆINE (BIVSTVA) IZ ARISTOTELOVE

VII.KNJIGE METAFIZIKE.

Biće se iskazuje mnogostruko (što je, kakvo je, koliko je...), ali jasno je da je prvi smisao 'ono što je', jer to
označava bivstvo bića. Kako', 'koliko' itd. je ono što samo kroz biće može postojati, dakle 'što je' je prvotno
bivstvo bića. Bivstvo je na 4 načina: bit, sveopće, rod i podmet. Podmet je ono čemu se sve ostalo pririče,
dok se on sam ne pririče ničemu drugome. Prvotni podmet je najviše bivstvo'', a takvo bivstvo je materija,
oblik i spoj materije i oblika. Odredba (definicija) postoji samo bivstava, a ne i priroka (odredba priroka
nastaje samo po dodavanju). Aristotel tu postavlja dilemu je li isto 'bijeli čovjek' i 'biti bijeli čovjek'. Ako je
različito, onda se narav stvari i ideja stvari razlikuju. Dakle, 'dobro' i 'biti dobro' je isto, jer ''sve biti isto
bivaju, ili ni jedna ne opstoji'', stvar i bit su, dakle, jedno te isto. Stvari nastaju: po naravi, po umijeću i bez
povoda (spontano). A sve stvari nastaju iz nečega, po nečem i nešto - one po naravi nastaju iz tvari, a po
obliku (npr. riba po ribi, čovjek po obliku čovjeka), a i jedno i drugo je narav, ostali nastanci, koji nisu po
naravi, su tvorbe (poiesis). Njihov oblik / forma je u duši. One nastaju iz oblika, tj. bez tvari, a bivstvo bez
tvari je bit. Prvi dio nastajanja takve stvari je mišljenje, a drugi je tvorba; neke stvari nastaju i umijećem i bez
povoda, a neke ne: npr. zdravlje da (i umijećem i bez povoda), a kuća ne. Zato što se neke tvari ne mogu
pokrenuti same, a druge mogu - dio može biti dio oblik, dio materije, ili dio njihova spoja.

IZLOŽITE ARISTOTELOV NAUK O SUĆINI (BITSTVU) IZ KATEGORIJA.

Prvotna supstancija je ono što niti se iskazuje prema nekom podmetu, niti je u nekom podmetu, npr. neki
čovjek, neki konj. Drugotna supstancija su vrste u kojima je prisutna njihova prvotna sućina te njihovi
rodovi, pri tom je vrsta viša supstancija nego rod. Dakle, prvotna supstancija bi bio Sokrat, vrsta bi bio
čovijek i rod živo biće. Kada se drugotna supstancija pririče prvoj tada se ta prva definira i dobiva ime. Kada
prvotne supstancije nisu, tada ni ništa drugo nije; prvotne supstancije su podmet. Opće se iskazuje u
pojedinačnom, čovjek je nešto što iskazujemo u podmetu Sokrat. Prvotna supstancija označuje štogod "ovo",
a drugotna štogod "kakvo".

OBJASNITE KOJA JE RAZLIKA ARISTOTELOVA POIMANJA SUĆINE NA TEMELJU METAFIZIKE I

KATEGORIJA.

U Metafizici je duša prvotno bivstvo, a tijelo tvar, a sklop je iz obojega kao opće. Opće ne može biti bivstvo.
Jer bivstvo svake pojedinačne stvari je ono što je njoj svojstveno, što nije prisutno u drugome, dok je opće
nešto zajedničko. Bivstvo nije prema podmetu, dok se opće uvijek pririče prema kakvom podmetu. Ništa
opće nije bivstvo. No, kad bi bilo tako, samo bi najjednostavniji pojmovi bili bivstva, i to znači da
sastavljene stvari ne bi bile bivstva pa tako nebi bilo ni pojma bivstva. Dok u Kategorijama stoji suprotno, tj.
opće se iskazuje u pojedinačnom, npr. čovjek je nešto što iskazujemo u podmetu Sokrat. Tek tada se drugotna
supstancija pririče prvoj tada se ta prva definira i dobiva ime, a prvotne supstancije su podmet.

OBJASNITE PO ČEMU SE UM RAZLIKUJE OD MUDROSTI U PRVOM POGLAVLJU

ARISTOTELOVE DRUGE ANALITIKE, A PO ČEMU U NIHOMANOVOJ ETICI.

OBJASNITE KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU UMA I ZNANJA U ARISTOTELOVOJ DRUGOJ

ANALITICI.