Crni mačak (monolog)

Zaista ne očekujem od vas da ćete mi povjerovati u ono o čemu budem govorio.

Čak ni ja u to ne mogu povjerovati. Sutra umirem. Ovo je samo mali dio svih
mojih muka. Možda će netko od vas smatrati ovo grotesknim no strašnim. Od
djetinjstva bijah poznat po poslušnoj i milosrdnoj naravi. I do te mjere da sam bio
izložen zafrkavanju od svojih vršnjaka. No, nije me se na kraju to ni previše ticalo.
Uvijek sam volio životinje. Imao sam nekoliko ljubimaca, ali ponajviše mi je bio
najdraži mačak. Crn. Vječna radost moja. Ime mu bijaše Pluton. Težak za odbacit,
a lak za odoljet. Postajem sklon alkoholu. Morao bih priznati, promijenio mi je
ćud. Nisam nikog žalio. Ni ljubimce, ni ženu. Jednu večer, već pijan, ugledah to
crno biće. Uhvatim ga i zadobijem ranu njegova ugriza. Bez razmišljanja, uzeo
sam nožić i iskopa mačku oko. Ne prolazi puno vremena, kada mi počne stvarati
iritaciju. Da, bio je to duh nastranosti. Ne dajući mi mira, moglo bi se reći da mi
vlastita duša izjeda samu sebe. Kao što zlo čini, samo radi zla sama. Dovrših taj
gnjusan zločin, tako što sam mačka objesio za drvo. Nedugo zatim nikne požar. Od
čitave kuće ostao je samo zid. Međutim, svi su se divili njemu. Ali nevjerojatno!
Na zidu bijaše grafit velikog mačka ovješenog užetom. Otvoreno krivim za to svoj
um, pa i svoju savjest. Ipak, samo mrvica kajanja se pojavila u meni, no ipak
nedovoljno. Tuga me oblila da sam svuda gledao ne bili našao sličnog mačka. Cilj
se ispunio, na bačvi u jednoj od birtija, ugledao sam mačka. Po svim obilježjima
isti Pluton, osim u jednom. Cijela su mu prsa bila prekrivena bijelom mrljom.
Međutim, što je on bio privrženiji, to je u meni mržnja više rasla. Odjednom užas i
očaj! Pa ta mačka nije imala oko. To me samo još više izjedalo iznutra.
Nedostajalo mi je jako malo da tu istu mačku likvidiram jednim potezom. Ali,
užasa i strave nije bilo manjka. Što sam ja više vremena odbacivao da je mačak
sličniji Plutonu, bijela mrlja na prsima bila je sve bistrija. Vrhunac tog očaja bila je
slika VJEŠALA! Nisam si mogao pojmiti, a kamoli tek vama, da jedna nerazumna
zvijer može čovjeku zadati toliko jada. Dok spavam, ručam, radim ili ležim, ta je
neman uvijek bila tu. Zadnji trag dobrote izašao je iz mene. Najopakije misli
postali su mi najbolji prijatelji. Jednog dana, za vrijeme spuštanja niz podrumske
stube, kad me nije mačak gurnuo niz iste. Iz cijele svoje mahnitosti uzeh sjekiru i
zamah koji bi mačka usmrtio odmah zaustavi moja supruga. Ni 2, ni 3 sjekira je u
tren oka završila u njezinom mozgu. Nakon tog umorstva, ali ipak vrlo
impresivnog prizora, dao sam se na zadatak da sakrijem truplo. Razne ideje su se
vrtile, ali zazidavanje supruge. Ponosan na svoje djelo, kao naplatu nedostajao je
mačak, no njega nije bilo. Osjećaj olakšanja nije moguće opisati .Možete li
zamisliti koja je to blagost i spokoj bila?