v a lja kazati d a su redovito sricani vrlo m udro iako su ponekad necjeloviti.

A li, patrijarh vjerojatno zna zašto je tako postupio jer, iako hod između
šutnje i govora zaista nije nimalo lagan, nemamo razloga za pretpostavku
da ga patrijarh Pim en nije dobro izučio, p a stoga njego ve odgovore p rih v a­
ćamo kao ono n ajviše što nam je mogao dati.

Unatoč tome, ipak mu ne možemo priznati potpunu logičnu dosljednost — o

m oralu o v d je nećemo — te stoga njem u i njegovim istom išljenicim a postav­
ljam o pitanje: zašto na problem ukrajinskih katolika — kojih danas im a oko
5 m ilijun a u Sovjetskom Savezu a, jer su na to prisiljeni, im aju samo tajne
biskupe i tajne svećenike iako pokazuju i javn o traže da im se omogući da
postoje i d jelu ju kao katolici — ne p rim ijeni ono što je sam p atrijarh rekao
na 232. stranici: »P o v ije s t poznaje ne m ali bro j žalosnih prim jera, veli on,
kad su h ijerarh ijsk i poglavari i teolozi bili postigli m alo jedinstva, kad su
potpisivane teološke form ule sporazum a i dokumenti o ponovnoj uspostavi
euharistijskog zajedništva, a ustvari to nije vodilo ni u što drugo nego u
poteškoće i sukobe budući da ih narod Božji, same C rk v e nisu prihvaćale
jer nije bilo postignuto stvarno jedinstvo u v je ri jednostavnih vjernika.-«

A k o je i v je ra jednostavnih vjernika jedan od kriterija crkvene p ra v o v je r­

nosti, a p rav o sla v lje drži da je to točno, onda bi p atrijarh m orao biti prvi
koji će U k ra jin cim a priznati pravo da stvarno budu ono što žele, tj. katolici
istočnog obreda, i da ih nitko u tome ne ometa je r samo to traže ukrajinski
jednostavni vjernici.

KOLIKO JE POSLANICA PAVAO ZAPRAVO NAPISAO?

Ilija Cabraja

Izdavačka kuća H erd er o b ja v ila je u džepnom form atu niz od tri knjižice
pod naslovom : »P a u lu s — neu gesehen«. A u tor je novozavjetni egzegeta R u ­
dolf Pesch, k o ji pokušava »n a n o v o « dati odgovor na p itanje jedinstvenosti
Pavlovih poslanica. Pesch ne pronalazi do sada nepoznate stare rukopise i
fragm ente, nego raščlam bom svakog pojedinog spisa dolazi do zaključka da
se u P a v lo v im poslanicam a krije zapravo više poslanica. P ri tome se autor
služi publicističkim načinom izlaganja. Pogledajm o svaku od tih knjižica k a­
ko bi smo procijenili njihovu vrijednost u današnjoj egzegezi.
1. R udolf Pesch, D ie Entdeckung des ältesten Paulus-Briefes. D ie Briefe an
die Gem einde der Thessalonicher (H erder-büch erei Bd. 1167), Freiburg, 1084.

P r v a S olunjanim a je sm atrana kao najstariji dokum ent novozavjetnih kanon­

skih knjiga, m eđutim R. Pesch mili da to »n ije više niti najstarije Pavlovo
pismo niti n ajstariji novozavjetni spis. Jer 1. Solunjanim a, to ćemo pokazati,
jest kom pozicija pisam a u kojoj su obadva najstarija apostolova pism a za­
jedno spojena tek nakon njegove smrti, kad se išlo za tim, da se njegova
pism a saberu i o b ja v e « (str. 8). Pesch rekonstruira tu poslanicu i pronalazi
u njoj dublete, kao npr. zahvale, opomene i završetak pisma. To mu pomaže
da u spisu otkrije dva samostalna pisma: jedno starije i jedno mlađe. Sta­
rije bi bilo pism o iz A ten e i sačuvano je u slijedećim odlom cim a: zahvala
(2, 13— 16), pogled unazad na djelovanje u Solunu (2, 1— 12), slanje Tim oteja
(2, 17— 3, 5), opom ena (4, 1— 8) i završetak (3, 11-—13). Drugo, m lađe pismo,
poslano je iz K o rin ta: preskript (1, 1), zahvala i pogled unazad na d jelova­
nje u Solunu (1, 2— 10), povratak Tim oteja (3, 6— 10), o bratskoj lju b a v i (4,

84
9— 12), o usnulim a (4, 13— 18), o vrem enim a i konačnim trenucim a (5, 1— 11),
opomena (5, 12— 22), završetak (5, 23— 28).

Pavao je prvo pism o pisao zajednici u Solun iz A ten e 49. god. posl. K r., jer
je bio zabrinut za nju. D rugo pismo piše iz K orin ta 50. god. posl. K r. pošto
je dobio um irujuće vijesti. Budući da je uspio razlučiti ova dva pisma, autor
ih pojedinačno p red stavlja i kom entira (usp. str. 68— 110). O n ne ostaje ta ­
kođer dužan dati odgovor na pitanje, zašto su sakupljači P a v lo v ih poslanica
spojili ova dva sam ostalna pism a u jedno (str. 112— 120).

N a kraju izlagan ja (str. 122— 127) Pesch se dotiče i D ru ge Solunjanim a. O no­

me tko se b av i egzegezom, dobro su mu poznate rasprave oko autorstva ove
poslanice. K ak o m eđu katoličkim tako i među protestantskim egžegetam a miš­
ljen ja su različita: jedn i sm atraju da je to P a v lo v a poslanica a d rugi da
nije. U spoređujući 1. i 2. Sol Pesch dolazi do uvjeren ja da 2. Sol potječe iz
kasnijeg vrem ena i kao takva da nije Pavlova. »O d lo m a k 2. Sol 3, 6— 12
pretpostavlja jasno poznavanje 1. Korinćanim a, čija su sabra n a pism a na­
stala tek za v rije m e tzv. trećeg m isijskog puta u Efezu. Posebno je u p ad ljiv a
opomena u 2. Sol 2, 15: ’Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se p red aja u ko­
jim a ste poučeni, bilo našom riječju, bilo pism om ’. Pod pism om se bez sum ­
nje m islilo n a 1. Solunjanim a, i to na kanonsku fo rm u kom pozicije pisma<<
(str. 124 si). A k o 2/ Sol pretpostavlja 1. Sol k o ja je nastala u ovakvoj form i
kao što je sada, tek nakon Pavlove smrti, tada bi to činjenično stanje go­
vorilo protiv njezine autentičnosti.

2. R udolf Pesch, Palus und seine Lieblingsgem einde. D rei B riefe an die H ei­
ligen von Philippi (H erderbü cherei Bd. 1208), Freiburg, 1985.

Početak n aviještan ja E van đ elja u Europi započeo je u gradu F ilip i u M ace-

đoniji. P avao piše toj »v o lje n o j zajednici« iz zatvora poslanicu, za ko ju nitko
ne sum nja da n ije njegova. Istina je da već Po lik arp iz Sm irne polovicom
drugog stoljeća spom inje, kako u poslanici F ilip lja n im a im a više pisama.
Pesch računa da je P a v a o tri puta pisao zajednica u F ilipe i da ju je isto
toliko puta i posjetio. Tako bi ova poslanica bila sastavljena od tri pisma.
U poslanici se nalaze napetosti i suvišna p on avljanja, što Peschu služi kao
kriterij za prosuđ ivan je jedinstvenosti dokumenta. Povod pisanja p rvo g pis­
ma b ila bi zahvala i potvrda za prim ljeni novac (4, 10— 20). D ru go bi pismo
trebalo nastati u zatvoru i to, prilikom slanja E pafrodita (1— 2; 3, 1; 4,4— 7;
4, 21— 23). Treće pism o nije cjelovito sačuvano, nego sadrži samo određene
dijelove: razraču n avan je s k rivovjerjem (3, 2— 21), opom ena (4, 1— 3) i za­
ključak (4, 8— 9). P re m a ovoj rekonstrukciji značilo b i da je P a vao pisao u
Filipe u različitim situacijam a. Čitalac dobiva uvid u način, povod i stil apo­
stolske korespondencije, kao i uvjete u kojim a je pisao.

3. R udolf Pesch, Paulus ringt um die L eben sform der Kirche. V ie r B riefe an
die Gem einde Gottes in K orin th (H erderbücherei Bd. 1291), Freiburg, 1986.

T akođer i ovo pism o Pesch vidi kao kompoziciju iz više pisama. Iza Pavlove
smrti sabrana su četiri pisma u jedan spis, u 1. K o r k o ja je nam a dostupna.
Pesch rekonstruira jedno »p retp ism o « (1, 1— 5, 8; 6, 1— 11), »m e đ u p ism o « (5,
9— 13; 6, 12— 20; 10, 1— 11, 34), »pism o uskrsnuća« (15, 1— 58) i jedno »pism o
o d g o v o r« (7, 1— 9, 27; 12, 1— 14; 40; 16, 1— 24). A u to r pokušava o vakvu raš­
člam bu i dokazati. P re d nam a se nalazi P a vlo va dram atična korespondencija
s njegovom najtežom zajednicom, koju on u 1 K o r 9, 1 si. n aziva: »m o je
djelo u G o sp o d in u « i »p ečat m ojega apostolata u G ospod in u «. Kom entar
svakog pojedinog pism a je vrlo kratak, iz kojeg b i čitalac trebao doživjeti
kako se P a v a o bo rio za svoju zajednicu u Korintu, pa čak, štoviše, i za sva­
kog pojedinog kršćanina. K onačno autor rekonstruira cijelu poslanicu (str.
248— 253) i d aje svoj odgovor zašto su sakupljači i izdavači iz četiri pisma
načinili jednu poslanicu.

Ovom serijom » Paulus — neu gesehen« Pesch želi čitaocu na pučki, p u bli­
cistički način približiti P a v lo v e poslanice. Nam eće se pitanje, da li je autor
svojim hipotezam a doista načinio »n o v i« zaorket u istraživanju autorstva i

85
jedinstvenosti P avlo vih poslanica. A k o se na tem elju napetosti i dubleta u
jednom tekstu želi odmah postaviti u pitanje jedinstvenost spisa, za to treba
im ati jasne argum ente. U z tekstualnu analizu treba uzeti i neke druge ne­
ovisne kriterije u obzir. K oliko je Pesch u svojim tvrdn jam a oprečan, oči­
gledno je u izlaganju pitanja jedinstvenosti 1. Korinćanim a. On konstatira
da se u n ovije vrijem e sve više sum nja u jedinstvenost ove poslanice, a li to
još ne znači » d a 1 K o r za današnje novozavjetno istraživanje neosporno slovi
kao kom pozicija pisam a; im a još uvijek ozbiljnih bran ilaca njezine jed in ­
stvenosti« (str. 72). Pesch jednostavno ignorira sva znanstvena istraživanja
posljednjih godina, ne donosi niti jedn e bilješke, a to je tim više porazno jer
većina autora sm atra 1 K o r jedinstvenim spisom i nem a izgleda da bi se na
tom planu išta m ijenjalo (usp. H. K lein, D ie Einheitlichkeit des ersten K o -
rinterbriefes, u Z N W 75 (1984) 153— 183; H. J. K lauck, 1. K orinterbrief (N e u e
Echter— Bibel. N T 7), W ürzburg, 1984., 2. A u fl. 1987, 10 sl; D. Lührm ann,
Freundschaftsbrief trotz Spannungen. Zu Gattung und A u fba u des Ersten K o ­
rintherbriefes, u Studien zum, Text und zur Ethik des N eu en Testaments (FS
H. G reev en ; B Z N W 47), Berlin, 1986, 298— 314).

A k o Pesch u svakoj od analiziranih poslanica nalazi više pisama, koje su

redaktori s ab ra li u jedan spis, trebalo je pokazati kako je došlo do toga, tj.
kako je redaktor postojeće tekstove aranžirao, te je nastao tekst koji mi
danas im am o u jednoj od poslanica. Što govori da je dotični tekst redakto-
rovo djelo? U z sva tri bi se sveska m oglo postavljati čitav niz takvih kritič­
kih pitan ja; međutim, za ove Peschove analize bi se moglo reći, da n ije
problem u tom e što on svaku poslanicu ra šč lan ju je n a dijelove, nego u tome
što nije ispravno tvrditi da tako mora biti. Šteta je da R. Pesch, inače po­
znati egzegeta, na ovakav jednostavan i neargum entiran način pisanja ostav­
lja na čitaoca tako subjektivan dojam znanstvenog istraživanja na području
današnje egzegeze. Hipoteze koje Pesch iznosi u ovim knjižicam a o autorstvu
i jedinstvenosti P avlo vih poslanica neodržive su s egzegetsko-znanstvenog
stanovišta.

O DOSELJENJU BUNJEVAČKIH HRVATA U BAČKU*

Još nešto o ulozi Katoličke C rk ve u posljed njem doseljavanju Bunjevaca,
prije tri stoljeća, u Suboticu i na sjever Bačke

2. S.

P rije tri stotine godina, kada su Turci protjerani iz Bačke, usljedilo je po­
sljednje veliko d oseljavanje B unjevaca (H rvata) u tu oblast, o kojem u — za
razliku od p rijašn jih — postoje vrlo pouzdani podaci. Naim e, o doseljavanju
kršćanske ra je iz drugih k rajeva tada prostranog T urskog carstva u P od u­
navlje, u ra zd ob lju poslije pobjede osm anlijske vojske kod M ohača 1526.
godine jednostavno i nema podataka, je r Turci o tome nisu vodili posebne
teftere (popise). O v a posljednja seoba, o kojoj je riječ, k o ja je zabilježena u
povijesnim spisima, značajna je i po tome što je sigurno utvrđeno da su
B unjevci iz Dalm acije, Hercegovine i Bosne i »rim okatolički R a c i« (H rvati)
iz P rim o rja došli u Suboticu i njezinu okolicu u crkvenoj organizaciji, pod
neposrednim vodstvom franjevaca.

* N aslov je stavilo Uredništvo i ijek aviziralo tekst, k o ji je autor pisao u eka­

vici (Uredništvo).

86