SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO MATEMATIČKIH I ODGOJNIH

ZNANOSTI
PEDAGOGIJA

ODGOJ DJECE U RAZLIČITIM KULTURAMA (TURSKA)

Kolegij: Antropologija odgoja i obrazovanja

Studentice: Marija Pavlović i Marinela Jeličić

Nositelj kolegija: dr. sc. Marija Krešić doc.

Mostar, prosinac, 2023.

 SADRŽAJ

1. UVOD.........................................................................................................1
2. POGLED TURSKE KULTURE NA SAMOHRANE RODITELJE I
ODGOJ....................................................................................................2,3
2.1. Teorijski okvir ...................................................................................................3,4,5
2.2. Nejasnoća granica u obiteljima sa jednim roditeljem...........................................5,6
2.3. Samohrano roditeljstvo u
Turskoj.......................................................................6,7,8
3. TURSKA KULTURA................................................................................8
4. RODNE ULOGE.....................................................................................8,9
5. IZLASCI I
BRAK..................................................................................9,10
6. ODGOJ
DJEVOJČICA.............................................................................10
7. CILJEVI I SADRŽAJ ULOGE ŽENE I DJEVOJKE U NARODNOJ
PJESMI...........................................................................................10,11,12
8. ZAKLJUČAK......................................................................................12,13
9. LITERATURA.........................................................................................13
 1. UVOD
Otkada je čovjeka i civilizacije, može se reći da se razvija kultura i odgoj te da su
sukladno tomu oni važan element u svakodnevnom životu čovjeka. Svaki je čovjek odgajan u
svome domu i u vlastitoj obitelji te stječe određene obrasce ponašanja još kao dijete, a koje će
primjenjivati u daljnjem životu. Usko povezano s odgojem svakako je kultura koja se bok uz
bok s odgojem jednakom brzinom razvija i usvaja. Kultura se razvija godinama, od postanka
ljudske civilizacije pa sve do danas razvile su se mnogobrojne kulture i običaji koji se
usvajaju kao obrasci ponašanja, odnosno kroz odgoj svakog pojedinca. Odgoj i kultura
pojmovi su koji se javljaju s pojavom čovjeka, njihovo usvajanje i primjena u svakodnevnom
životu omogućava ostvarivanje najsloženijih ciljeva, zadataka i procesa. Odgoj se ističe kao
proces kontinuirane izgradnje, nadogradnje i oblikovanja čovjeka od rođenja s njegovim
specifičnim osobinama poput moralnih, kulturnih, etičkih, intelektualnih, ali i brojnih drugih.
Odgoj se može smatrati jednom od najstarijih, ali i najkompleksnijih znanosti čovječanstva
jer se pojavio s pojavom civilizacije i razvija se godinama zajedno s čovjekom. Velik utjecaj
u odgoju ima i psihologija koja odgajatelju pomaže da se lakše upozna s odgojenikom,
odnosno pomaže mu u odabiru odgojnih metoda koje će primijeniti. U ovom radu reći ćemo
nešto više o odgoju u Turskoj kulturi i njihovom shvaćanju odgoja.
 2. POGLED TURSKE KULTURE NA SAMOHRANE RODITELJE I
ODGOJ

U Turskoj raste udio djece koja će neko vrijeme živjeti u obitelji s jednim roditeljem;
u 2010. bilo je 1,5 milijuna samohranih roditelja s uzdržavanom djecom. S obzirom na sve
veću stopu samohranog roditeljstva i visoku stopu siromaštva i dječje delikvencije povezane s
obiteljima samohranog roditelja, takve obitelji dobivaju posebnu pozornost u literaturi
društvenih znanosti. Većina literature smatra samohrano roditeljstvo društvenim problemom
koji pridonosi društvenim bolestima kao što su delinkvencija, siromaštv i nesigurnost
prihoda. Što se tiče njegovih učinaka na razvoj djeteta, literatura navodi samohrano
roditeljstvo kao čimbenik rizika za školski neuspjeh, napuštanje škole, osjetljivost na pritisak
vršnjaka, zlouporabu droga i emocionalni problemi i problemi u ponašanju. Štoviše, kada se
procjenjuje s obzirom na odnos roditelj-dijete, samohrano roditeljstvo općenito se smatra
"slabim roditeljstvom" djelomično zbog manje uključenosti roditelja i nedosljednog stila
roditeljstva. Iako se većina istraživanja usredotočuje na posljedice samohranog roditeljstva
za djecu, postoje također značajan broj studija koje se bave iskustvom samohranog
roditeljstva per se. U tim studijama žene u prosjeku zauzimaju središnje mjesto od
muškaraca, budući da muškarci čine manjinu samohranih roditelja. Kao što studije pokazuju,
spol je bitan u rješavanju statusa samohranog roditelja, jer su u mnogim aspektima žene u
nepovoljnijem položaju od muškaraca. Na primjer, Duncan i Hoffman (1985.) otkrili su da
prihod samohranih majki opada na 67% njihovih prihoda prije razvoda, dok je prihod
razvedenih muškaraca 90% njihove razine prije razvoda. Nedostatak radnog iskustva, spolna
diskriminacija na tržištu rada i troškovi skrbi o djeci doprinose ekonomskim poteškoćama
koje prevladavaju među samohranim majkama. Ovi čimbenici potaknuli su znatnu raspravu
o feminizaciji siromaštva. Osim ekonomskih aspekata, samohrano majčinstvo je povezano s
mnogim drugim negativnim ishodima, uključujući nedostatak socijalne podrške te
emocionalne i psihičke nevolje. Mclanahan i Booth (1989) tvrde da su žene zbog svog spola
u dodatnom nepovoljnom položaju s obzirom na psihološke izvore; na primjer, samohrane
majke imaju višu razinu psihičkog stresa i tjeskobe od samohranih očeva. Psihološka
ranjivost samohranih majki dokumentirana je i drugim istraživanjima. Unatoč velikom nizu
studija koje dokumentiraju negativne posljedice samohranog roditeljstva posebno za djecu,
postoje studije – iako relativno manje – koje prikazuju pozitivnije rezultate. Aquillino
(1994.) proučavao je povezanost između obiteljskog poremećaja tijekom djetinjstva i odnosa
roditelj-dijete. Na uzorku od preko 4500 sudionika, nije pronašao nikakav trag negativnog
učinka koji proizlazi iz samohranog roditeljstva.

Paterson (1996) je u svojoj kvalitativnoj studiji otkrila da samohrane majke nisu prijavile
nikakve školske poteškoće koje bi bile povezane s oblikom obitelji s jednim roditeljem.
Samohrane majke u njezinoj studiji dodatno su istaknule samopouzdanje stečeno nakon
rastave braka. Neki istraživači, još optimističniji u pogledu sposobnosti samohranih majki da
se bore s poteškoćama, navode da su samohrane majke prilično dobre u integraciji u
društvene i rodbinske mreže koje bi im pomogle pronaći materijalne i društvene resurse za
ublažavanje poteškoća s kojima se suočavaju.
Gringlas i Weinraub (1995.) doveli su u pitanje pojam smanjenog roditeljstva, navodeći da
negativni ishodi povezani s djetetom mogu biti posljedica bračnog poremećaja, a ne
samohranog roditeljstva. U njihovoj studiji, samohrane majke nisu pokazale razliku od svojih
udanih kolega u roditeljskoj praksi.
Važno je da se literatura koja dokumentira pozitivne ili negativne ishode jednoroditeljskih
obitelji više fokusirala na strukturalni aspekt; Naime, svoje su studije osmislili prema
odsutnosti ili prisutnosti roditelja u obitelji i njezinim učincima na pojedine članove obitelji.
Novija istraživanja, međutim, uključuju studije koje dizajniraju istraživanje s naglaskom na
interakciju unutar jednoroditeljskih ili dvoroditeljskih obitelji. Ovo istraživanje potvrđuje
stav da su obiteljski procesi važni koliko i obiteljska struktura. Procjenjuje obitelji s jednim
roditeljem kao heterogenu skupinu i obraća pozornost na razinu i kvalitetu interakcije između
odsutnih i prisutnih članova obitelji.
Kao što trenutačno istraživanje pokazuje, istraživanje percepcije članova obitelji o odlazećim
ili dolazećim članovima obitelji i razini dvosmislenosti koja proizlazi iz ovo promjenjivo
obiteljsko okruženje pruža potpuniju sliku za temeljitiju analizu iskustva obitelji samohranog
roditelja. Iz tog posebnog razloga, ova studija pokušava istražiti prirodu interakcije u
obiteljima samohranih majki. Teorija dvosmislenosti granica, sa svojim fizičkim i
psihološkim dimenzijama, daje okvir za ispitivanje percepcije članstva u obitelji.

2.1. Teorijski okvir

Koncept dvosmislenosti obiteljskih granica

Dvosmislenost obiteljskih granica kako je konceptualizirao Boss je stanje u kojem članovi
obitelji nisu sigurni u svojoj percepciji tko je u obitelji i izvan nje ili tko obavlja koje uloge i
zadatke unutar obiteljskog sustava. Koncept, razvijen kao heuristički model teorije
obiteljskog stresa, ima za cilj objasniti učinke obiteljskih stresnih događaja na članove
obitelji. Model se posebno bavi time kako članovi obitelji reagiraju na promjene ili krize u
obiteljskom sustavu koje proizlaze ili iz dodavanja ili gubitka člana obitelji. Primjeri vrsta
promjena granica s kojima se obitelji suočavaju tijekom životnog vijeka uključuju rođenje
djeteta i odsutnost roditelja zbog vojne službe, zaposlenja, smrti ili razvoda. Uglavnom,
fenomen dvosmislenosti granica korišten je za razjašnjavanje stanja kao što je psihološka
prisutnost oca PFP. Naime, visok stupanj dvosmislenosti granica javlja se u obitelji u kojoj je
otac fizički odsutan, ali psihički prisutan ili fizički prisutan, ali nedostaje u akciju (MIA), na
primjer zbog statusa zaposlenja, prezauzetog radnog rasporeda ili razvoda. Nejasnoće u
takvim situacijama rastu, jer status nestalog roditelja nije jasan. Ova dvosmislenost ima
potencijal učiniti definicijski aspekt obiteljske interakcije posebno problematičnim. Stres se
javlja u obiteljima koje su suočene s povećanjem ili gubitkom člana obitelji sve dok se ne
može identificirati članstvo i dok se ne razjasni percepcija o odsutnom članu i nejasnoća u
vezi s tim tko obavlja koje uloge i zadatke. Dok su neke obitelji snalažljive u reagiranju na
promjene i rješavanju nejasnoća mnogo brže, drugim obiteljima može biti teško prepoznati
promjenu i upasti u krizu. U takvim obiteljima dvosmislenost granica drži obitelj na višoj
razini stresa blokirajući regenerativnu moć reorganizacije i razvoja novih razina organizacije.
Ova dvosmislenost granica na kraju dovodi do disfunkcije obitelji. Kako bi se restrukturiralo
funkcioniranje obitelji, pravodobno restrukturiranje granica je bitno, posebno za odrasle
članove, jer odrasli članovi koji ne uspiju ponovno pregovarati o svojim supružničkim i
roditeljskim ulogama mogu spriječiti prilagodbu svoje djece. U određivanju razine
dvosmislenosti granica s kojom se suočavamo, vanjski su čimbenici jednako važni jer, kao
što je naglašava, ponekad je vanjska situacija, a ne unutarnji nedostaci osobnosti, ono što
sprječava sposobnost rješavanja dvosmislenog gubitka. U nedavnoj publikaciji Peterson i
Christensen (2002) istražili su čimbenike koji utječu na stupanj dvosmislenosti granica koje
doživljavaju muškarci i žene dvije godine nakon razvoda. Otkrili su da su iznos razmijenjene
alimentacije za djecu, osjećaj samopouzdanja i podrška bivšeg supružnika bili pozitivno
povezani s dvosmislenošću granica koje su imale žene. S druge strane, za muškim
ispitanicima samo su stresni životni događaji prijavljeni kao prediktivni pokazatelji razine
dvosmislenosti granica.
Jedan važan aspekt fenomena dvosmislenosti granica je nedostatak jasnih društvenih pravila
koja bi pomogla voditi članove obitelji u slučaju obiteljskog stresa, posebno u slučaju
razvoda, strukture samohranog roditelja ili očuha. Takva društvena pravila nedostaju jer se
postojeći rituali i podrška zajednice odnose samo na jasan gubitak kao što je smrt. Stoga su
većinom obitelji prepuštene same sebi nositi se s gubitkom. Bez socijalne podrške i
smjernica, moraju pronaći način da nadoknade gubitak u obiteljskom sustavu i prijeđu na
oporavak na funkcionalnoj razini. Stoga, kako bi se osiguralo održavanje granica – termin
koji ukazuje na bitnu zadaću za suočavanje i ponovno uspostavljanje funkcioniranja obitelji
članovi obitelji se reorganiziraju dodjeljivanjem uloga bliskoj rodbini ili intimnim
prijateljima.
Iako promjena granica može proizaći iz katastrofalnih događaja, ona također može proizaći
iz normativnih uvjeta. Neizbježni ulasci i izlasci članova obitelji (npr. zbog razvoda, rođenja,
brakova, odlaska adolescenata od kuće) tijekom životnog vijeka podrazumijevaju borbu za
održavanje granica. Na te borbe da se razjasne i reorganiziraju obiteljske uloge i zadaće
može utjecati socioekonomski, kulturni i vjerski kontekst. Štoviše, kao što teorija sugerira,
percepcije članova obitelji o promjeni granice i značenju koje pripisuju odsutnosti ili
prisutnosti važni su u određivanju razine dvosmislenosti granica s kojom se susreću.

2.2. Nejasnoća granica u obiteljima s jednim roditeljem

Iskustva gubitka i dvosmislenosti koja proizlaze iz bračne rastave jedno su od područja koja
se najviše proučavaju u istraživanju dvosmislenosti granica. Fokus je na tvrdnji da obitelji
koje doživljavaju razvod braka, samohrano roditeljstvo i ponovni brak mogu imati veći rizik
od dvosmislenosti granica i eventualne disfunkcije u obitelji. Kao što Boss označava, to je
zato što razvod komplicira obiteljski sustav mijenjanjem broja članova obitelji. Neka
istraživanja usredotočuju se na razdoblje nakon razvoda samo po sebi kao na fazu
potencijalno propusnu za dvosmislenost, budući da se mnoge promjene događaju u
supružničkim odnosima, a obiteljske uloge se stalno iznova pregovaraju. Na primjer,
Madden-Derdich, Leonard i Christopher, u svojoj studiji koja istražuje utjecaj dvosmislenosti
granica na nastali sukob roditeljstva nakon razvoda, navode da kada granice odnosa između
bivših supružnika nisu jasno definirane nakon razvoda posebno kada je bivši supružnik
definiran kao roditelj, ali ne i kao supružnik sukob izlazi na površinu. Druga studija povezuje
dvosmislenost granica koja se javlja u razdoblju nakon razvoda sa zabrinutošću oko pitanja
vezanih uz djecu. Takva dvosmislenost dovodi do sukoba, čineći reorganizaciju uloga i
zadataka, kao i prilagodbu nakon razvoda još težim i za roditelje i za djecu. Dvosmislenost
granica može se nastaviti godinama nakon razvoda, dok se samohrani roditelji bore da
restrukturiraju svoj novi obiteljski obrazac u skladu s društvenim normama i nastoje se
uklopiti u postojeću obiteljsku ideologiju. Kao što navodi, žena koja se snažno drži
tradicionalnih spolnih uloga može se opirati restrukturiranju svoje nove obitelji kao obitelji
samohrane majke, budući da vjeruje da je obitelj samohrane majke manjkava ili da je
neprimjereno preuzeti seksualne uloge koje se tradicionalno dodjeljuju muškarcima (kao što
je biti disciplinar, hranitelj porodice itd.). Takva bi je uvjerenja mogla navesti da zadrži
odsutnog oca u obitelji. U nedavnoj studiji Margaret Nelson istražila je iskustva samohranih
majki u održavanju obitelji u svjetlu ideala standardnih sjevernoameričkih obitelji (SNAF).
Samohrane majke u ovoj studiji dijelile su teret brige o djetetu s vlastitim roditeljima ili
bliskom rodbinom, ali su u isto vrijeme pokušavale zadržati granice oko tih odnosa, posebice
u pogledu pitanja djetetove discipline i privrženosti. Dok su majke formirale mreže podrške,
njihova definicija o tome tko je u obitelji, a tko izvan nje ostala je nejasna. Kako bi riješili
neizvjesnost, pokušali su zadržati tradicionalne ideološke predodžbe o obitelji i rezervirali
ulogu za očeve koja nije bila realno ispunjena. Nelson uspješno proširuje koncept “stvaranja
obitelji” kao svoj teorijski okvir. Osim toga, sugerirano je da primjena koncepta
dvosmislenosti granica može donijeti točniju i temeljitiju analizu iskaza ovih žena o
obiteljskim iskustvima. Žene u Nelsonovoj studiji zapravo se suočavaju s dvosmislenošću u
reorganizaciji i redefiniranju svog novog obiteljskog obrasca. Donekle slična dvosmislenost
u vezi s time da bake i djedovi preuzimaju ulogu primarnog skrbnika (koji zamjenjuju
samohranu majku ili oca) ispituje se u kvalitativnoj studiji Newmana i Landry-Meyera. U
svojoj studiji Landry-Meyer i Newman otkrili su prevalenciju osjećaja sukoba uloga, za koji
su mnogi sudionici izrazili da proizlazi iz njihove želje da se prilagode idealiziranom prikazu
američke obitelji, jer obiteljski obrazac baka i djed – unuk nije društveno priznat kao valjana
obiteljska struktura. Nedostatak društvene podrške i priznanja možda je doveo do toga da
baka i djed iskuse dvosmislenost njegovatelja; zanimljivo, čini se da je dobivanje zakonskog
skrbništva nad njihovim unucima razjasnilo njihove uloge skrbnika.
Većina istraživanja samohranih roditelja usredotočena je na proces restrukturiranja obitelji
dodavanjem djedova i baka, intimnih prijatelja ili bivših muževa. Dostupna su ograničena
istraživanja za ispitivanje percipiranih unutarnjih obiteljskih promjena, osobito u nezapadnim
uzorcima. Osim toga, iako dvosmislenost granica nudi obećavajuće koncepte za
razumijevanje iskustava jednoroditeljskih obitelji, vrlo se malo istraživanja koristi njome.
Trenutna studija pokušava popuniti ovu prazninu pružanjem novih dokaza iz kvalitativne
studije iz Turske.
 2.3. Samohrano roditeljstvo u Turskoj
Paralelno sa stalnim porastom stopa razvoda, s 0,46 promila tijekom 1990-ih na 1,35 u 2001.,
a zatim do 1,64 u 2012., samohrano roditeljstvo je postalo rastuća kategorija obitelji u
turskom kontekstu. Godine 2006. bilo je 1,2 milijuna jednoroditeljskih obiteljskih jedinica s
djecom mlađom od 18 godina, a 2010. bilo ih je 1,1 milijun. Promjena u broju obiteljskih
jedinica s jednim roditeljem može se pripisati promijenjenom dobnom obrascu plodnosti. U
Turskoj, uz sveukupni pad plodnosti sa 7,1 djeteta po ženi 1930., na 4,3 u 1978., na 3,1
tijekom kasnih 1980-ih i na 2,1 u 2010. rađanje se progresivno odgađa za kasniju dob (Turska
demografska i zdravstvena anketa. Štoviše, budući da se većina razvoda događa u prvih pet
godina braka, većina parova koji se razvode završavaju brak bez djeteta, što je činjenica koja
ima implikacije na nedavni blagi pad broja obitelji s jednim roditeljem.
Nedostatak podataka onemogućio je empirijski dokumentirati mnoge dimenzije obitelji s
jednim roditeljem. Na primjer, nedostaju nam informacije o varijacijama (npr. kao rezultat
razvoda, rastave ili smrti supružnika) u sastavu obitelji s jednim roditeljem. Što se tiče spola
samohranog roditelja, TDHS iz 2008. navodi da od pet posto djece iz jednoroditeljskih
obitelji, 4% živi s majkama, dok samo jedan posto živi s očevima.
Od osnutka Republike 1923., Turska je doživjela značajne promjene u obiteljskom
ponašanju, što se očituje povećanjem stope razvoda, smanjenjem plodnosti, porastom
nuklearnih obitelji, promjenom spolnih uloga (prema manje muške dominacije i više
egalitarnih stavova) i smanjenjem zajedničkog stanovanja. Unatoč tim promjenama, bliski
obiteljski odnosi, solidarnost u obiteljima i društveni kontakt među turskim obiteljima i dalje
su trajni atributi turskog obiteljskog sustava, čineći turske obitelji strukturno nuklearnim, ali
funkcionalno proširenim. Dok članovi obitelji pružaju materijalnu ili emocionalnu potporu
jedni drugima, roditeljska uključenost i kontrola nastavljaju se isticati kao stalne značajke
turskih obitelji. Turski roditelji osjećaju se odgovornima da budu uključeni u živote svoje
djece dajući im pomoć i savjete, a ta se uključenost nastavlja kroz živote pojedinaca, čak i
nakon vjenčanja djece. Važno je da sudjeluju u obitelji stresove poput razvoda i pokušajte
pomoći igrajući posredničke uloge. Prilično je uobičajen obrazac da se nakon rastave braka
od parova očekuje da se okrenu obitelji na neko vrijeme ili zauvijek. Štoviše, djed ili baka
nadoknađuju odsutnost roditelja koji ne stanuje.
Uključivanje roditelja također ima oblik brige za unuke. Kao rezultat sve veće zaposlenosti
žena i nedostatka institucionalnih usluga dnevnog boravka koje odgovaraju ovom porastu,
bake koje se brinu o svojim unucima postale su rastući trend u Turskoj. Prema jednoj studiji,
79% aktivnosti brige o djeci turskih žena u proizvodnom sektoru obavljale su bake ili drugi
ženski rođaci.
Još jedan čimbenik značajnog utjecaja na samohrano roditeljstvo u Turskoj je stigma vezana
za jednoroditeljske obitelji, koja je posebno jaka u slučaju samohranih majki. Dio
negativnosti povezan je sa odnosom prema ženama koje žive same. Turska je
okarakterizirana kao pripadnik klasičnog patrijarhata gdje je muška dominacija norma i stoga
je odbijen. Mnogi su skloni neudanu ženu vidjeti kao ženu bez gospodara, poštenu igru.
Negativni stavovi također se tiču djece. Budući da je rašireno mišljenje da su djeca iz
jednoroditeljskih kućanstava sklona negativnim životnim iskustvima poput delinkvencije i
ovisnosti o drogama.
Dakle, u turskoj kulturi nije prihvatljivo da žene osnivaju vlastita kućanstva, posebno u
slučaju razvoda. Obično se od žena očekuje da se udvostruče s drugim kućanstvima radije
nego da osnuju vlastita kućanstva. Stoga se pojam doma s jednim roditeljem (tek ebeveyn), u
turskom govoru, ne koristi često; to je relativno nova formacija i novi pojam u Turskoj.

3. TURSKA KULTURA
Turska kultura vrlo je obiteljski orijentirana. Postoji čvrsto uvjerenje da bi ljudi trebali
održavati veze sa svojom rodbinom i brinuti se za svoje roditelje i starije do svoje starosti.
Turci mogu živjeti u svojoj obiteljskoj kući dugo vremena u odrasloj dobi i redovito
posjećivati svoju obitelj. Obično se može pozvati daljnja rodbina da pruži emocionalnu i
ekonomsku podršku. Veličina i struktura turskih kućanstava značajno varira u cijeloj zemlji.
Većina kućanstava je nuklearna, a prosječan broj djece u paru je dvoje. Život u stanovima
raste jer se veličina obitelji općenito smanjila. Međutim, u nekim regijama nije neuobičajeno
vidjeti obitelji s do dvanaestero djece koje žive u kompleksu sa zajedničkim sadržajima
(osobito među kurdskim domovima). Unutar obiteljske dinamike, poštovanje se pripisuje
dobi. Općenito, najstariji ima najveći autoritet i ne bi ga se trebalo omalovažavati ili se s
njime oštro ne slagati. Većina Turaka će se suzdržati od svađe ili pušenja pred starijima i
usvojiti formalniji pristup prema njima. U skladu s ovom dobnom hijerarhijom, najstariji brat
ili sestra (po mogućnosti sin) obično preuzima ulogu njegovatelja mlađe braće i sestara kada
su roditelji odsutni.
Turska je također vrlo prijateljska prema djeci. Mnoga su javna mjesta namijenjena djeci, a
stranci mogu biti otvoreno nježni prema tuđoj djeci. Na primjer, mogu bez oklijevanja
pozdraviti i zagrliti nepoznato dijete. Ljudi vole voditi svoju djecu sa sobom kamo god idu,
dopuštajući im da ostanu budni dosta dugo, a roditelji mogu unajmiti dadilje koje prate dijete
ako nisu dostupne. Sasvim je normalno vidjeti djecu kako se igraju na ulici bez nadzora.

4. RODNE ULOGE
Tradicionalno, muškarci su hranitelji i glavni su izvor prihoda kućanstva. Često su
oslobođeni većine kućanskih dužnosti, s izuzetkom muške djece od koje se očekuje da
pomažu svojim majkama. Na žene se općenito gleda kao na domaćice, koje upravljaju
novcem, kuhaju, čiste i ugošćuju. U ruralnim područjima također mogu pridonijeti kućanstvu
angažiranjem u velikom dijelu poljoprivredne proizvodnje, obrazovanju djece itd.
Žene tradicionalno imaju veća očekivanja društvene pokornosti nego muškarci i često se na
njih gleda kao na posebno ranjive mete koje treba zaštititi. Od njih se traži da budu skromni i
da ne skromnim ili nemoralnim ponašanjem ne sramote svoju obitelj. U međuvremenu, očevi
i muževi mogu smatrati svojom dužnošću da budu čuvari obiteljske časti i čuvaju svoje
ženske članove obitelji od skandala. Stariji muškarac u obitelji ima ovlasti donositi odluke o
ponašanju svojih ženskih članova obitelji kako bi se očuvala obiteljska čast. Obitelji mogu
biti manje ili više stroge po tom pitanju, ovisno o njihovim društvenim stavovima. Međutim,
općenito su muški rođaci skloni biti očinski raspoloženi prema svojim ženskim članicama
obitelji.
Ravnopravnost spolova bila je temeljni cilj turske vlade od modernizirajućeg zamaha
atatürkizma . Potiče se sudjelovanje i obrazovanje žena i sve više žena stječe politički utjecaj.
Međutim, i dalje postoji snažna muška dominacija u društvu, a položaj žena u ruralnim i
radničkim sektorima ostaje uglavnom tradicionalan. Na primjer, velika većina vlasnika malih
poduzeća i uslužnih ljudi su muškarci (npr. trgovci, ulični prodavači). Mnogi još uvijek dijele
zajednički stav da je ženama potrebno dopuštenje muža da bi radile. Neki Turci također
mogu razgovarati samo s muškarcima u sobi bez obraćanja ženama za njihovo mišljenje.
Štoviše, niža razina obrazovanja često koči žene u napredovanju u karijeri. Nedavno
istraživanje pokazalo je da je 1 od 3 turske majke nepismeno.

5. IZLASCI I BRAK
 “Izlasci” (u zapadnom smislu riječi) nisu uobičajeni u Turskoj izvan sveučilišta ili
velikih urbanih područja. Postoji snažno društveno očekivanje da nevjenčane osobe različitog
spola ne bi trebale pokazivati interes ili naklonost jedna prema drugoj same u javnosti. Stoga
ljudi izlaze/druže se u grupama ili na događajima na kojima neće privući pozornost javnosti.
Ljudi uglavnom izlaze s nadom u brak. Nakon što par postane službeno, njihove će obitelji
općenito nastojati da do braka dođe ubrzo (osobito u ruralnim područjima). Mnogi parovi
neko će vrijeme dok razvijaju svoju vezu čuvati saznanja o svojoj djevojci/dečku podalje od
konzervativnih članova obitelji.
Ljudi u urbanim sredinama uglavnom slobodno biraju partnera. Obitelji mogu biti jače
uključene u ruralna područja. Prosječna dob za stupanje u brak je 22 godine za žene i 25
godina za muškarce. Većina turskih brakova sklapa se kao civilna služba uz vjersku službu
(koju vodi imam). Među tradicionalnijim obiteljima jak je kulturni zahtjev da žena prije braka
bude djevica/netaknuta (bakire). Suživot prije braka također je neuobičajen, jer mnogi vjeruju
da bi muškarci i žene trebali živjeti zajedno samo ako su u braku.
Razvod nije uobičajen i većina turskih parova nastoji ga izbjeći ako je moguće. Kada se to
dogodi, imovina i bogatstvo para ravnomjerno se dijele među njima. Razvedene se žene
suočavaju s većim izazovima kada se ponovno udaju u ruralnim područjima. Međuetnički i
međureligijski brak postaje društveno prihvaćeniji. Međutim, istospolni brakovi i dalje su
visoko stigmatizirani.

6. ODGOJ DJEVOJČICA
Iako je tema “odgoj djevojčica” tema koja prelazi kulturološke granica, socijalizacija
u specifične spolne uloge, ipak, varira prilično široko od kulture do kulture. Odluka da se
bavi temom odgoja djevojaka u kontekstu hrčke narodne pjesme proizlazi iz činjenica da
gotovo da nema literature o odgoju djevojčica, dok s druge strane postoje narodne pjesme
koje se pjevaju i sviraju često.
Sadržaj ovih pjesama pokazuje određenu zabrinutost za spolne uloge, kao i vrste poželjnih
odnosa među spolovima. Opće je poznata činjenica da se u tradicionalnom društvu, djevojke
su pripremljene ne samo za svoje kasnije uloge žena, već također posebno za njihove uloge u
braku i obitelji. Pitanje je da u kojoj je mjeri dotaknuta tema uloge djevojčica i žena narodnih
pjesama, i s kojim potencijalom za bilo kakav razvoj. Pojmovi, osjećaje i želje iznesene u
tekstovima narodnih pjesama prikazuju žene i djevojke onakvima kakvima ih vidi šira
populacija i kako se ta slika prenosi s odraslih na djecu. Tekstovi narodnih pjesama su i
idealistički i realistični. Često vrlo ista pjesma s mnogo stihova sadržavat će i ono što se želi i
ono je zapravo slučaj. Žene kod kuće pjevaju, na primjer, uspavanke i plešu s njima jedni
drugima na vjenčanjima i drugim svečanim prigodama. Pjesme se prenose s koljena na
koljeno po gotovo zakonskom obrascu. Dok žene većinom samo pjevaju, to je više
uobičajeno je da muškarci ne samo pjevaju, već i sviraju instrument.

7. CILJEVI I SADRŽAJ ULOGE ŽENE I DJEVOJKE U NARODNOJ

PJESMI
Većina tekstova ostavlja dojam da su komponirani sa stanovišta muškarca. Buduća
žena s kojom se muškarac nada imati tjelesnu ljubav i potomstvo se već primjećuje u mladoj
djevojci. Tekstovi sljedećih pjesama pokazuju to djevojaštvo i ženstvenost su vrlo bliske
jedna drugoj u vremenskom smislu i da su muške želje posebno fokusirane na djevojke u
dobi za udaju. Ne treba zaboraviti da čak i četrnaestogodišnja djevojka smatra se doraslom
za udaju. Teme su uglavnom o lijepim ženama i ljubavi. Često teme su, na primjer, napuštena
ili nesretna ljubav ili nevjerna ili okrutna žena. Sposobnosti, vještine i ponašanje koje se
očekuje od djevojčice i kasnije od žene se spominju u tekstu. Tekstovi predstavljaju mlade
djevojke ili žene koje će oponašati primjere koje treba izbjegavati. Smatraju se gradske
djevojke koje se šminkaju da bi bile privlačnije nepoštenim i lažljivim i smatraju se
nevjernima. Tako je svoj drugoj djeci jasno da se ne smiju šminkati kako ne bi bile smatrane
nevjernima i malo je vjerojatno da će postati dobre žene. Kao opjevane u drugim pjesmama,
samo se nevjeste smiju šminkati kanom ili stavi tamni obrub oko očiju kako bi bili lijepi za
svoje mladoženje. Vjernost u mnogim narodnim pjesmama ima posebnu ulogu. Čovjek se
često žali da ga je njegova voljena prevarila i učinila tako nesretnim da bi želio umrijeti. Ovo
bi trebalo biti upozorenje za sve djevojke da ne smiju biti nevjerne ni u mislima ni u djelima.
U tekstovima se izravno navodi da djevojke koje su pogledale više od jednog čovjeka više ne
vrijedi i nema šanse da bude primljena u brak od strane muškarca. Djevojke iz ovih tekstova
uče da moraju gledati samo jednog muškarca i da mu moraju biti vjerni, inače ih nitko neće
uzeti za svoju ženu. Većina tekstova pjesama utječe ili odgaja neizravno, govoreći ženama
ono što muškarci ne smiju reći. Ovdje je vrlo izričito navedeno da djevojka za udaju mora biti
nedirnuta kada je muškarac uzme za svoju ženu. Tako djevičanstvo je vrhunska vrijednost
koja se mora sačuvati do dana vjenčanja. Tako djevojku za udaju treba držati podalje od
pogleda muškaraca. Kad je žena nevjerna svom mužu, nju zajednica više ne priznaje i ne
može živjeti sretno. U vezi s tim, opetovano se spominje važnost rađanja dječaka. A žena
koja se "ne trudi" da dobije sina je bezvrijedna za muškarce. Ako žena ne donosi sina na
svijet, muškarac treba uzeti drugu ženu da mu podari sinove.
Ove pjesme izražavaju društvene pretpostavke i očekivanja koja su nametnuta ženama. Tako
su djevojke od samog početka pripremljene za svoje uloge supruge i majke. Ovo obrazovanje
specifično za ulogu počinje vrlo rano. Jedna dječja pjesma govori da će dječaci jednog dana
postati vojnici, dok se djevojčice pripremaju za brigu o djeci.
Od žena se očekuje da se koncentriraju na kućanske poslove i da budu u potpunosti
odgovorni za tu sferu, ali inače se moraju pokoravati svojim muževi. Samostalne žene
smatraju se lošim primjerom i ismijavane su. To se ne odnosi samo na zanimanja, nego
općenito na neovisnost u svim područjima života. Evo primjera kako su prikazane žene koje
se opiru muškarcima: Ako im grizeš obraze, idu pravo na policiju. Ako ih udariš samo
jednom, kažu "Razvodim se."
Ova pjesma govori o ponašanju žena i djevojaka koje žive u gradu, što je vidljivo iz ostatka
teksta. Njihovo ponašanje se mora prilagoditi, čini se smiješnim za žene i djevojke koje žive
u skladu s tradicionalnim obrascima ponašanja, budući da je za većinu njih to nemoguće,
zamislite da bi se ikada mogle pobuniti protiv čovjeka. Navikli su da druge osobe odlučuju
umjesto njih, bilo da je otac taj koji ih vjenčava za miraz ili drugi čovjek koji ih želi “uzeti“.
Žene uče da su podređene i ovisne o muškarcima. U tim procesima žena je pripisana pasivna
uloga; ona je riješena. Kada žene pokušavaju prevladati ovo obrazovanje, predstavljaju se kao
okrutne i loše.
Ovaj i drugi tekstovi pjesama postaju razumljivi na temelju sljedećih kriterija:
-Djevojka nema gotovo nikakav utjecaj na izbor budućeg muža. U skladu s tradicionalnim
normama i vrijednostima, sve aktivnosti društva mlada djevojka i buduća žena pretpostavljaju
zajednički život sa mužem. Situacija je drugačija što se tiče svakodnevnih poslova, u kojima
svaka vrsta posla sasvim automatski se nameće ženama, čak i kad muškarci cijeli dan sjede u
čajdžinicama.
-Dok muškarac može ići u kupovinu sam ili s drugim muškarcima ili obavlja poslove izvan
kuće, a može čak i promijeniti mjesto boravište ako promijeni posao, te se tako može dalje
razvijati u novom smjerovima, jedini razvoj za ženu je priprema za brak i bračni život.
Prilagođava, dakle, brigu o sebi i svoje sposobnosti i vještine u potpunosti za zajednički život
sa svojim budućim suprugom i njegovom obitelji.
-Zaručnik ili muž nema svoju buduću nevjestu ili ženu potpuno za sebe. Opsežno razmatranje
nakon sklapanja braka prema članovima obitelji u koju se žena udala svodi sam život udvoje
na samo nekoliko područja i na kratka razdoblja vrijeme. Tako čežnja izražena u pjesmama s
obzirom na odnos prema partner je sasvim razumljiv. Narodne pjesme dotiču se i tema s
kojima se djevojke suočavaju u zapadnoj Europi: vrijednosti i norme, status i uloge, obitelj
struktura, obiteljski odnosi i odnosi sa susjedima, vjerski odgoj, radni život, spolno
prosvjećivanje i planiranje obitelji, miraz, brak i bračni život. Narodna glazba svojim
mnogostrukim sadržajem obraća se prvenstveno raspoloženjima i osjećajima te ih pritom
oblikuje, ali i tekstovi narodnih pjesama imaju ulogu prenošenja praktičnog znanja.

8. ZAKLJUČAK
Obrazovanje djevojaka u i kroz narodne pjesme ne znači da narodne pjesme pružaju
poticaje za svjesno obrazovanje djevojčica. Rodno specifično obrazovanje djevojčica
upakirano je u mnogo riječi i emocionalno je opterećeno. Ipak se čini da se uloga žena i
djevojaka temelji na vrlo usko ograničena, usko mjerena područja koja se određuju od strane
muškaraca. Da djevojka ili žena ima intrinzičnu vrijednost kao osoba, Vrijednost koja se
razvija iz snažnog ega, samodostatnosti i individualnosti, nije prisutna u narodnim pjesmama
pa čak ni u životu tradicionalno orijentiranog muškog društva. Ali budući da su narodne
pjesme trajna dio života ljudi u tim ruralnim područjima Tbrkeja koji su još uvijek zaštićeni
od većine utjecaja industrijskog društva, oni imaju veliki utjecaj na obrazovanje djevojčica i
dječaka. Međutim, gdje god utjecaji od industrijskog društva su se pojavila, na primjer, u
velikim gradovima narodna pjesma opada na važnosti. Sve više ih zamjenjuje pop hitovi, koji
preuzimaju uloge djevojaka i žena i temu o ljubavi i životu u sasvim drugačijem obliku i sa
drugačijim sadržajem kao što su ovi obrađeni u narodnim pjesmama.

9. LITERATURA