1.

Poglavlje
Sonia
„Sonia trči. Ne gledaj iza. Ne slijedi me. Bježi, Sonia, ili će i tebe ubiti. Trči!“
Posljednje riječi moga oca prije nego što me gurnuo u visoke stabljike
kukuruza još uvijek odzvanjaju mojim mislima, trešteći glasno zapovedaju.
Želim se oduprijeti. Trči...
Da, želim odbiti poslušnost. Želim se vratiti u kuću i pomoći mu u borbi protiv
muškaraca koji su prošli pored stražara i upali u naš dom, uništavajući sve i
svakoga na svom putu.
Postoji samo jedan razlog zašto nisam krenula za njim. Zašto sam mu
dopustila da me odbaci od sebe. Ubit će i tebe. Bol u njegovu glasu bilo je sve
što sam trebala čuti, kako bih shvatila koliko je važno preživjeti ovo. Moja
majka, brat i sestra umrli su prije mnogo godina. Ja sam jedina obitelj koja mu
je ostala.
Ne vraćam se, ali jednom bacim pogled preko ramena, prema horizontu, gdje
sjaj vatre koja sad guta kuću u kojoj sam rođena, u oštrom je kontrastu s
noćnim nebom. Iako ne mogu vidjeti plamen njih samih, znam bez imalo
sumnje da je moje utočište, moje sigurno mjesto, nestalo.
Jecaj mi zastane u grlu i gotovo se ugušim dok hvatam zrak, a pluća mi gore
od napora da jurim kroz gusto lišće. Dugo lišće i klasje kukuruza udaraju me po
licu i stružu mi po rukama dok se probijam, odlučna doći do jedinog mjesta
koje mi može pružiti barem nadu u sigurnost prije nego što me ljudi koji me
progone uspiju sustići. Rijeka.
Ne zaustavljaj se. Šta god da radiš, ne zaustavljaj se.
Teško je ne prepustiti se strahu kada oblaci iznad glave tutnje i zavijaju se s
nadirućom olujom, čineći gotovo nemogućim razaznati koliko su mi ljudi blizu.
A kad se nebo otvori i pljusak natopi tlo sve dok svaki korak u blatu ne postane
bitka dok moje bose noge duboko tonu, počinjem vjerovati da Bog doista želi
vidjeti svakog Beltrana mrtvog.
Kao da On potvrđuje moje misli, munje bljesnu nebom, na djelić sekunde
osvijetlivši polja tako jarko kao da je dan. Dovoljno dugo da me uoče.
„Ahí va!“ Evo je!
Nateram svoje noge da se kreću brže, ignorirajući protest mišića koji očajnički
žele odmor. Mokra mi se odjeća prilijepila za tijelo, a kosa mi šiba lice, ali
ignoriram i to, jer ništa od toga neće biti važno ako budem mrtva.
 Stigni do rijeke. Samo stigni do rijeke.
To mi je jedina prilika. Ljudi iza mene ne poznaju zemlju kao ja. Ne znaju da
između polja i Rio Acera ima manje od trideset pet metara. I ne znaju za strmu
padinu s druge strane nasipa koja štiti polja ili nagli pad koji ovaj dio rijeke čini
najdubljim i najopasnijim. A u noći poput ove, sigurno će biti smrtonosno.
Samo još malo dalje.
Huk vode koja se razbija i zapljuskuje naprijed govori mi da sam skoro stigla.
Još jedan prasak grmljavine i bljesak svjetla praćeni su muškim dovikivanjem.
„Agarrenla!“ Zgrabi je! Naredba dolazi tako blizu mene da sam se skoro
spotaknula od šoka. Međutim, ovaj put se ne osvrćem. Nemam vremena, jer u
tom trenutku, sekundu prije nego što mi vatra izbije u ruci, glasno odjekne
pucanj.
Spotaknem se, teško padam u blato dok dlanom udaram po ozljedi,
trenutačno osjećajući mučninu koja dolazi od gubitka krvi. Pogođena sam, ali
ne mogu si priuštiti da stanem i vidim kolika je šteta. Umjesto toga, prisiljavam
se ustati, probijajući se jače kroz blato, kišu i strah.
Pokret! Mrdni se Sonia, ili ćeš umrijeti!
Probijam se kroz usjeve na čistinu s postepenim nagibom. Skoro sam tamo.
Morat ću usporiti kako bih kontrolisala spuštanje prema ivici vode, a zatim se
moliti da moji progonitelji u žurbi da dođu do mene, postanu žrtve bijesne
rijeke.
Nebo se osvjetljava dok jurim uz nasip i vidim crno vodeno prostranstvo
ispod. Ali prije nego što imam ikakvu priliku napraviti još jedan korak, netko me
udari o bok tako snažno da se oboje srušimo. Sve oko mene postaje
zamagljeno dok se kotrljamo jedan preko drugog niz brdo i onda, uz zaglušujući
pljusak, padamo u rijeku.
Moj vrisak čiste panike prigušen je naletom vode jer smo odmah odneseni.
Baca nas divlje poput krpenih lutki, okreće i vrti, a zatim ispljune na površinu,
kašljemo i gušimo se prije nego što nas opet povuče ispod.
Cijelo to vrijeme, moj napadač me drži odostraga, s rukom čvrsto omotanom
oko mog struka. Mlatim se i udaram u pokušaju da se oslobodim, ali šupak je
prejak.
„Prestani mi se opirati ili ćeš nas utopiti oboje!“ On poviče.
„Puto perro!“ Jebeno pseto! Vrištim. „Pusti me“ - prekinuta sam dok smo
nasilno potopljeni.
Opet i opet, to se događa, i što se više događa, postajem sve umornija, sve
dok ne osjetim da ovisim o njemu da ću ostati na površini dovoljno dugo da
udahnem.
„Dobra djevojka,“ kaže, a mene razbjesni što vjeruje da sam popustila.
 Uzimajući nekoliko dubokih udaha zraka i skupljajući sve do zadnjeg djelića
snage koju mogu skupiti, posežem iza sebe, zgrabim ga sa obe ruke za kosu i
povučem svom snagom.
On urliče od boli i pušta me dovoljno dugo da mu prislonim stopala na trbuh i
odgurnem se.
Probijam se naprijed, osvrćući se preko ramena da izmjerim udaljenost
između nas. Munja udara negdje daleko, ali me šok kad vidim njegovo lice
trgne kao da sam ja pogođena. To je lice koje nisam videla godinama, ali
sjećanje na njega savršeno je sačuvano u mom mozgu.
„San...“ Njegovo ime zamre na mojim usnama kad me uhvati vrtlog koji me
snažno baci na veliku gromadu.
„Sonia!“ To je zadnja stvar koju čujem dok mi tijelo dolazi u dodir sa
nazubljenim rubom, za kojim uslijedi i moja glava.
Sve nestane u crnilu...
 2. Poglavlje
Sonia
Oštra bol u mojim sljepoočnicama pulsira sa svakim otkucajem srca.
Instinktivno se podignem kako bih izmasirala bolno područje, pitajući se što
sam dovraga mogla učiniti da zaslužim ovu kaznu.
Otvaram jedno vrlo suho oko, škiljeći kroz svijetlo tamne sobe. Odgovor
polako dolazi u fokus. Prazna boca merlota leži na boku na noćnom ormariću, a
velika čaša s grimiznim ostacima pokraj nje.
Uf, jesam li ja to popila?
Otvarajući drugo oko, buljim u bocu. Zatim prebacujem pogled na stol,
svjetiljku, prozor koji nije tamo gdje sam očekivala da će biti.
Lupanje u mojoj glavi pojačava se s lupanjem srca kad shvatim da mi ništa u
ovoj sobi nije poznato.
Upravo se spremam ući u stanje panike kad veliki dlan klizi preko moje ruke, i
povlači me natrag na tvrda prsa. Uzdah muškarca, praćen njegovim toplim
izdahom na mojem vratu dok me okreće, zaledi me.
Iako ostajem mirna, milijun pitanja mi se mota po glavi. Šta se dogodilo? Kako
sam završila ovdje? I tko je, dovraga, čovjek koji me drži tako intimno?
Čak i dok to razmišljam, on se ušuška u mene, gurajući nos u moju kosu.
Prisiljavam se disati normalno, iako je to gotovo nemoguće kad nam spojene
ruke podvuče ispod grudi.
Jesuscristo!
Pažljivo, da ga ne upozorim da sam budna, okrećem glavu na jastuku i gledam
prema stropu. Oči su mi se suzile u proreze, okrećem ih prema njemu što više
mogu, dok mu ne ugledam lice.
On primijeti da sam budna i osmijehne se lijeno. „Kako si spavala?“
„Puta madre!“ U trenu, isteturam iz kreveta, shvaćajući da je jedino što
nosim, mrk pogled. Prebacim jednu ruku preko grudi, a drugu preko
međunožja, prije nego uspijem zgrabiti plavi prekrivač koji visi preko obližnje
stolice, te ga omotam oko sebe.
Gledajući me upitno, muškarac koji leži ispod pahuljastog jorgana zacereka se
dok stežem prekrivač čvršće. Bijes što ga vidim ponovno, nadjačava sav osjećaj
strepnje ili straha koji sam možda osjećala tren prije.

Santos Alvarez.
 Mnogi su rekli da je šarmantan poput vraga—i jednako smrtonosan. Pa, ja
kažem da je on sam vrag.
„Gdje si me doveo? Gdje mi je otac?!“ Zahtijevam.
„Što?“ Pita on, sjedajući na rub madraca i gurajući pokrivače u stranu kako bi
pokazao sve što mu je Bog dao.
Usne mi se razdvoje dok se odmičem korak unatrag, zaljepivši se uz zid iza
mene. Ali ne mogu odvratiti pogled od njega. „Št...“ pogledam u njega koji se
ceri. „Zahtjevam znati šta ja radim ovdje i šta si ti napravio sa mojim ocem.“
„Jesi li loše sanjala?“ Sada stoji i njegov veliki... Uh... Paket, kruto usmjeren
prema nebu.
Ne približavaj mi se!“ Vrisnem, ispruživši ruku dok klizim bočno pored zida
prema vratima.
Zastaje, skupljajući obrve dok mu osmijeh nestaje. „Sonia, plašiš me.“
Gledam u vrata, zatim opet u njega, pitajući se mogu li izaći prije nego što me
stigne. „Odgovori mi,“ kažem.
„U redu.“ Pruža ruke na umirujući način, kao da sam neka luda osoba koju
treba smiriti. „Ja sam Santos. Ti si Sonia.“
„Znam tko sam dovraga!“ Vrisnem od ogorčenja zbog ovog namjernog
izbjegavanja mog pitanja. „Šta radim ovdje?“
„Ti živiš tu.“
Njegov odgovor me zapanji. „Jebeno ne!“
Izjurim, otvorim vrata i zalupim ih za sobom, samo da bih se našla zarobljena
u ogromnoj kupaonici.
„Sonia!“ Viče s druge strane i pokušava otvoriti, ali ja se bacam na vrata,
zaključavajući ih prije nego što pokuša ponovno. „Que chingados!“ Koji kurac!
Zgrabim crnu majicu koja je nemarno bačena na pod, obučem je i spustim
prekrivač.
Nastavlja lupati po vratima, a drvo se praktički ulubi sa svakim udarcem.
„Pusti me unutra!“
„Ostavite me na miru!“ Vičem dok se penjem u kadu i počinjem trzati prozor
iznad nje. Ali prije nego što popusti, stajem, razrogačenih očiju i zalijepljenih za
dvije stvari koje prije nisam primijetila. Dvije stvari zbog kojih mi se želudac
tako grči da osjećam kako dah zastaje u meni.
Amblem koji mi je previše poznat, onaj s kojim je upoznat svatko u Meksiku s
pristupom vijestima. Lubanja s krilima i riječ Diablos ispisana ispod nje utisnuta
je na unutarnju stranu mog zapešća. A nedaleko od njega, na mom četvrtom
prstu, nalazi se platinasti prsten s velikim okruglim dijamantom koji se ne može
zamijeniti ni s čim drugim osim zaručničkim.
 Iza mene se vrata naglo otvore i Santos uleti. „Sonia.“ Teško diše dok staje
pokraj mene, ali ne okrećem se. Ne mogu. Sve što mogu je zuriti u tu stvar
omotanu oko mog prsta.
„Zaručena sam?“ Prošapćem.
„Šta?“ On ostane tih na trenutak. Onda, oklijevajući, kaže. „Ne. Nisi zaručena.
Ti si udata.“
„Uda…“ Sada se okrenem prema njemu, bojim se izgovoriti pitanje na koje
već znam odgovor. „Za koga?“
„Za mene.“
„To je nemoguće!“ Vrtim glavom, odmaknem se od njega. Poseže za mojom
rukom, ali ja mu je istrgnem iz stiska. Ne. Ne. Ovo se ne događa. Mora biti
noćna mora.
„Mislim da bi trebala prileći.“
Moje misli jure da pronađu smisao u svemu, očajnički slažući posljednje
sjećanje prije nego što sam završila ovdje. Probudio me otac usred noći dok su
po kući harali ljudi koje prije nisam vidjela. Vukao me prema poljima nakon što
su ubili nekoliko članova osoblja. Šta onda?
Sve se čini kao neki san koji sam sanjala, ali sa svakom sekundom koja prođe,
sve više blijedi u prošlosti.
Zabijem svoju ruku kroz svoju kosu u frustraciji baš kada uhvatim svoj odraz u
ogledalu iznad mramornog pulta. „Moja kosa,“ mrmorim, hodajući prema
njemu. Nestala je moja dužine struka, savršeno ravna svijetlo smeđa sa plavim
pramenovima koje sam se trudila tako jako održavati. Vraćena je u moje
prirodne tamne divlje valove, koji se čine još više puniji od kratkoće koja jedva
doseže sredinu mojih leđa.
„Ja…“
Moj pogled kroz odraz susreće Santosov mnogo tamniji. Njegovo se mrštenje
produbljuje kao i bore oko njegovih očiju. Prošlo je desetljeće otkad sam ga
zadnji put videla, a ipak se sjećam da je izgledao ovako – malo starije.
Tada me pogodi, sjećanje na noć kada je Villanueva bila zauzeta. Santos je bio
tamo. Vidjela sam mu lice samo na djelić sekunde, ali mogli su proći i sati.
Njegova se slika odmah urezala u moj mozak. „Bio si na rijeci. Ti si taj koji me je
napao.“
„Rijeci?“ Pogled mu se raširi prije nego što ga skrene.
„Naravno. Sve se vraća. Pritišćem vrhove prstiju na sljepoočnice, a bol u glavi
se pojačava što se jače pokušavam sjetiti. „Bio si u Villanuevi.“
„Zašto bi te napao?“
„Jer me mrziš. Napao si me i otkotrljali smo se u rijeku. Onda se probudim i
vidim ovo.“ Čupam pramen kose. Santos trepće prema meni, zapanjen koliko i
ja. „To je bilo davno i prevazišli smo to.“
 Želudac mi potone. „Kako to misliš davno? Koliko davno?“
Kao da ne želi odgovoriti, stisne usne.
„Koliko davno?“ Ponovim.
„Pet godina.“
Hladan znoj odmah me oblije, kao da je sva krv istekla iz mog tijela. „Pet...“
Posrnem kad se soba počne vrtjeti, a zatim izgubim oslonac.
Njegove me ruke zagrle prije nego što moja glava stigne udariti o umivaonik i
lako me podigne. „Sonia.“ Potapša me po licu pokušavajući me probuditi.
„Ayuda!“ Pomozite! Uzvikuje on.
Želim ga odgurnuti. Želim ga ošamariti i prisiliti da me pusti. Ali preslaba sam,
i dok svijet nestaje, jedino što mogu je zaviriti u tamne oči čovjeka koji se
zakleo na osvetu mojoj obitelji. Osvetio se nada mnom.
 3. Poglavlje
Sonia
Prije deset godina...

„Šta je ovo?!“ Moja sestra grabi pokrivač koji sam nemilosrdno skinula s nje i
pokušava ga navući natrag preko svojih ramena.
Ali prije nego što to uspije, bacim se na nju. „Amelia! Draga sestro, znaš li koji
je danas dan?”
„Bit će to zadnji dan u tvom životu ako ne siđeš s mene!“ Ona se kotrlja, ali s
njezinim manjim tijelom lako ju je držati. „Siđi. Naravno da znam koji je dan.
Ovo je dan kada sam prokleta jer moram dijeliti svoju sobu s razmaženim
derištem.“
„Razmaženo derište koje voliš,“ podsjetim je. Siđem sa kreveta, povučem joj
deku uz vrat, pa je poljubim u obraz.
Ona se blago osmjehne i ušuška u svoj jastuk. „I volim te, prokletstvo. Sretan
rođendan, Soni. Sada me pusti da spavam ili poslije nećeš dobiti poklon od
mene.“
Ostavljam je na miru, djelomično zato jer ako to ne učinim, sposobna je
natjerati me da prosim danima dok mi ne da moj dar. Ali i zbog onoga što me,
nadam se, već čeka.
Iako se mogu kontrolirati dok izlazim iz sobe, odlazim čim se vrata za mnom
zatvore.
„Feliz cumpleanos, mi nina. „Sretan rođendan, moja djevojko. „Gracias,
Nana.“ Žurno grlim ženu koja se pomogla brinuti za moju braću i sestre i mene
dok prolazim pokraj nje.
„Kamo ideš u takvoj žurbi? Nije pristojno trčati okolo u spavaćici!“ Viče za
mnom.
„Znam!“ Šaljem joj poljubac i smijem se. Nije važno je li ispravno ili ne. Već
godinu dana radim na nečemu, a ovo jutro ću saznati jesu li se sva nastojanja
konačno isplatila.
„Gotovo se spotaknuvši o vlastita stopala, vičem: „Je li ona moja?“ Dok sam
upadala u sobu za doručak, prestrašivši jednu od sluškinja koja se spremala
staviti pokriveno jelo na stol ispred moje majke. Ona ga snažno ispusti,
uzrokujući da se dio žutog holandskog umaka prelije preko ruba na bijelu
izvezenu tkaninu.
 „Perdon, Senora Beltran,“ kaže ona i uzalud ga pokušava očistiti.
„Ne brini, Lupe, u redu je,“ uvjerava je moja majka, ali mi dobacuje oštri
pogled koji me tjera da usporim korak dok joj prilazim.
„Mama,“ pozdravljam, saginjem se da je poljubim u vrh glave.
„Vjerujem da si dobro spavala?“ pita dok graciozno nanosi svoj maslac na
krišku tosta.
„Da hvala ti.“ Priđem ocu, ljubeći i njega u glavu. Lupka me po ruci svojom i
nastavlja jesti. „Dobro?“ Požurim kad shvatim da niti jedno od njih neće
priznati šta je danas.
„Pa šta?“ Moj otac pokušava sakriti osmijeh, ali jarko jutarnje svjetlo koje se
razlijeva kroz prozore od poda do stropa upada u njegove zelene oči i
svjetlucaju na isti način kao kad mi se sprema prepustiti.
„Je li Luna moja?“ Stanem iza njega i, obavijajući ga rukama oko ramena,
približim svoje lice njegovu. „Da li je?“
„Zašto bi ti je dao?“
„Rekao si da ćeš mi je pokloniti za moj osamnaesti rođendan.“
„Je li ti danas rođendan?” Zadirkuje me.
„Tata!“ Pljesnem ga po ramenu. „Nisi zaboravio, zar ne?“
„Naravno da nije,“ ubacuje se moja majka. „Nitko od nas nije. Sretan
rođendan draga.“ Ispod stola izvlači kutiju boje slonovače i daje mi je.
Unutra otkrivam dokument. „Ne razumijem. Ovo me navodi kao vlasnika
Rancho Lozano. „Zurim u njezinu zbunjenost. „Mama, daješ li mi svoj ranč?“
„Mali je i nekorišten. Tvoju sestru to ne zanima, a tvoj brat će naslijediti
Villanuevu. Moj otac bi bio razočaran kad bi saznao da smo napustili njegov
dom. Uvijek ti se sviđalo tamo, zar ne?”
„Jeste,“ kažem sjetno, prisjećajući se dana kada sam bila dijete, a moj djed je
još bio živ.
„Onda bi trebao biti tvoj.“
„Gracias, mama.“ Grlim je, stisnutog grla dok mi suze počinju teći niz obraze.
„Nemaš pojma što mi ovo znači.“
„Imam.“ Ona mi stišće podlakticu. „Uvijek je trebalo biti tvoje. Samo sam
čekala pravi trenutak. A sad kad imaš Lunu, to će ti dati izgovor da odjašeš
tamo.“
Okrenem se prema ocu. „Ona je moja?!“
„Rekao sam da ću ti je pokloniti za tvoj rođendan,“ potvrđuje.
„Zapravo, vjerujem da je rekao da će ti je dati ako se budeš ponašala kao
primjerena mlada žena.“ Ezequiel, moj šest godina stariji brat, ulazi kroz vrata i
sjeda pokraj mog oca. „Nisam siguran da si ispunila svoj deo pogodbe.
Nabirem nosom prema njemu, stišćući usne na onaj tihi način da nekome
kažem da začepi. „Bila sam vrlo dobra,“ Kažem usprkos bratovom buljenju
razrogačenih očiju. Naravno, s vremena na vrijeme učinila sam nešto što je
moglo prekršiti pravila. Ponekad izvedem Lunu na ponoćnu vožnju. Ponekad se
iskradem tamo gdje radnici imaju pauzu tijekom dana, gdje mogu psovati i
pretvarati se da pušim. Ponekad dopustim Diegu da me dira na način na koji ne
bi trebao, i iako svi pretpostavljaju da ćemo se jednog dana vjenčati, mom ocu
to ne bi bilo važno. Ali on ne zna ništa od ovoga, a ono što ne zna, neće mi
umanjiti šanse.
„Pa…“ počinje moj otac.
„Tata!“ Vrisnem. „Ne možeš mi reći ne!“
Počinje se smijati na način koji volim, od srca dok mu ramena poskakuju.
„Naravno da je tvoja.“
„To!“
Podigne prst kad počnem govoriti. „Pod uvjetom da imaš stabilnu ruku,
pokazat ću ti kako je jahati,“ kaže on, jer nije svjestan da sam to već učinila.
„Ona nije nježna zvijer i još ne vjerujem da se možeš sama nositi s njom.
„Da, da, naravno, tatice. Kako god ti kažeš.“
„Feliz Cumpleanos, mi sol.“ Sretan rođendan, moje sunce.
Vrisnem od silne radosti. „Hvala, hvala! Volim te, tata. Volim te, mama. Hvala
vam!“ Stavim poljubac na očevu glavu i otpuhnem jedan svojoj majci.
„U redu, u redu. Nemoj me zadaviti.“ Tata se smije.
„Oprosti. Sad ću je jahati!“ Natjeram se da se pomaknem, ali on me steže za
zglob i drži me uz sebe.
„Sonia, jesi li nešto zaboravila?“
Pogled mi ode prema majci, zatim prema bratu, koji promrmlja. „Ja...“
Mučim se da se sjetim bilo čega što sam možda zaboravila učiniti. „Jesti tortu?“
„Diego. Pitao je da li te može odvesti u grad danas, sjećaš se?“
„Uf!“ Kolutam očima. „Tata, rekla sam mu da bih radije to učinila neki drugi
dan. Ne treba mi više odjeće.“
„Ne radi se o tome što će ti kupiti, mija. Radi se o zajedničkom provođenju
vremena.“
„On je fin dečko,“ dobacila je moja majka.
„Ali on je ovdje skoro svaki dan. Tata, želim jahati Lunu. Nikad je nisam jahala
tokom... Uh, nikad je nisam jahala,“ ispravljam se, ali ne prije nego što moj
otac shvati.
Izvija vrat kako bi me pogledao izravno, napućenih usta. „Nikad je nisi jahala,
zar ne?”
„Naravno da ne. Samo sam mislila...“
„Ne zaboravi moje uvjete Sonia Anahi Beltran.“
Stisnem usne u ravnu crtu, mrzeći kad koristi moje puno ime. „Neću“,
uvjeravam ga.
 Izvija obrvu prije nego što se vrati svom tanjuru. Reže tanku krišku odreska,
umače je u tekući žumanjak svog jajeta. „Možda kad se vratiš.“
„Zabava je danas poslijepodne,“ podsjećam ga, iznenada se ljuteći na fiesta 1
za koju je rekao da će biti veća od moje quinceañere2. Ljudi će dolaziti miljama
daleko, iako nisam sigurna je li to zato što žele slaviti sa mnom ili jednostavno
biti dio nečega što više sliči festivalu nego rođendanskoj zabavi.
„Sutra ujutro ću te osobno odvesti na jahanje,“ kaže mi.
Ramena mi se spuštaju. Sutra ujutro bit će previše mamuran da bi me bilo
gdje odveo. Bacim pogled na brata koji jede svoj odrezak i jaja na isti način kao
i moj otac. Večeras će biti jednako našljepkan, a svi će maniri će izaći kroz
prozor.
„To je moj dan,“ žalim se. „Zar ga ne bi trebala provesti kako ja želim?“
Njegovi se prsti bolno stegnu oko mog zapešća, dajući mi do znanja da je
završio razgovor o ovome. „Ako želiš tu kobilu, učinit ćeš kako ti kažem.“
Kralježnica mi se ukoči od hladne konačnosti njegova tona. Ne koristi ga tako
često sa mnom kao s radnicima, ali ipak me podsjeća na moje mjesto ovdje.
Kroz stegnute zube kažem: „Si, Papá.“
Popušta stisak na meni i ponovno se smiješi, ali ovaj put ne dopire do
njegovih zelenih očiju kao inače kad me gleda. „Idi obuci se. Bit će ovdje za pola
sata. Tvoja sestra će ići s tobom kao pratilja.“
Klimam glavom i odlazim, ljuta i frustrirana što na dan kad konačno dobijem
ono što sam tražila, moram ga provesti s Diegom.
Nije da ne uživam biti s njim. On je moj... Pa, nisam baš sigurna što je on.
Pitao me je mnogo puta da mu budem djevojka. On mi je bio prvo sve. Ali
nešto nedostaje. Pretpostavljam da je to potreba da budem s njim. Njegovi
poljupci su lijepi, njegovi dodiri slatki, ali da nikad više ne budemo intimni, to
mi ne bi smetalo. I zato bih puno radije vrijeme provodila u društvu konja.
Luna.
Lijepa je kao i njezino ime, s valovitom grivom i crnom dlakom tako sjajnom
da blista poput mjeseca na noćnom nebu.
Uzgajivač iz Guadalajare prodao ju je mom ocu za pozamašnu cijenu, iako je
bila divlja kao i svi. I dan danas želi biti slobodna. Vidim to u njezinim velikim
smeđim očima, tu želju da trči i protegne noge. Ali nije joj dopušteno, naravno.
Ona je Arapkinja, čistokrvna i očekuje se da se ponaša na određeni način.
U tome je vrlo slična meni, jer koliko god želi trčati, ona uživa u udobnosti
života koji smo joj priuštili. Ako želimo zadržati te udobnosti, moramo se
pridržavati pravila. Kad ljudi gledaju, barem.

1
Zabava
2
Proslava petnaestog rođendana (šp. Quinceañera)
 Vragolasti osmijeh mi se navuče preko usana kad provirim kroz prozor svoje
spavaće sobe u smjeru konjušnice. Naravno, danas ću se lijepo ponašati. Ali
večeras, kada su svi ostali previše pijani i bend svira preglasno da bi itko
primijetio da me nema, ja ću jahati slobodno.

„Estas son las mananitas que cantaba el rey David…“3

Čežnjivo pogledam u smjeru konjušnice dok mi Diego na uho pjeva

tradicionalnu meksičku rođendansku pjesmu. Predaleko ih je vidjeti s mjesta
gdje polako plešemo na drvenom podu koji je moj otac postavio iza kuće, ali
mogu to dobro zamisliti.
„Soni, sada imaš osamnaest godina,“ kaže.
„Mmm,“ promrmljam, pitajući se koliko ću još morati čekati prije nego što
uspijem pobjeći i vidjeti Lunu.
„Želim da se udaš za mene.“
To mi konačno privlači pažnju. Odmaknem se dovoljno da pogledam u njegov
stakleni pogled. „Pijan si.“
„Može biti.“ Tromo se smiješi, a kapci su mu tako nisko spušteni da se pitam
je li zaspao. „Ali svi znaju da ćeš...“ On zijeva. „Udat ćeš se za mene.“
„Mi nismo ni u službenoj vezi,“ raspravljam se.
Sliježe ramenima. „Imali smo seks. Koliko više službeno želiš?“
„Ššš!“ Gledam oko sebe, zabrinuta da ga je netko možda čuo. Ali nekoliko
zaostalih koji se još motaju oko nas su blizu kraja svijesti.
„Šta? Nitko nas ne može čuti, Soni. Bend još uvijek svira.“
„Nema veze. Moj otac bi te ubio kad bi ikada saznao.“
„Ne bi, jer zna da ti je suđeno da budeš moja žena.“ Njegove me ruke čvršće
priviju k sebi, a on naslanja bradu na moju glavu kao i uvijek kad sam mu u
naručju. „Hajde, Soni. Udaj se za mene.“
„Ne znam, jednostavno kažem. Diego, znaš da te volim. Ali mislim da to nije
način na koji žena treba voljeti muža.“
„Ali imali smo...“
„Seks. Učinili smo to iz znatiželje. Možeš li iskreno reći da me tako voliš?”
„Da, mogu.“ Uzdahne, ali dugo ne kaže ništa više.

3
Ovo su jutarnje pjesme koje je pjevao kralj David...
 Znam da me voli. Dokazao je to mnogo puta. I danas, kad je vidio da nisam
raspoložena, pokušavao me pridobiti. Lagala bih kad bih rekla da mi nije bilo
zabavno s njim u gradu. Odveo je Ameliju i mene u moj omiljeni restoran, a
zatim u kupovinu savršenih čizama za jahanje. Čak joj je kupio jedan par – iako
ne bi ni mrtva sela na konja, nakon čega se požurila išunjati sa svojim tajnim
dečkom. Učinila je to jer vjeruje da će Diego čuvati njezinu tajnu kao i ja.
Bože, voljela bih da ga volim. I ja uzdišem, tužna zbog svoje nesposobnosti da
vladam vlastitim srcem. Želeći da me svojim dodirom natjera da osjetim nešto
više od toplog mlaza. Želeći to jer mi je stalo do njega i jer znam što se od
mene očekuje. Zajedno smo odrasli. On je sin Genara Arcosa, bogatog
zemljoposjednika. Na kraju ću se udati za njega.
Tada ću se zauvijek pitati za čim sam žudila. Ta stvar koja je, čini se, izvan
moga dosega. Ono što on nema.
„Diego, ja-“
„Mislim da će mi pozliti“, prekida me i trči, ostavljajući me da stojim i buljim u
njega.
Bend započne drugu pjesmu, jednu s malo više ritma od prošle, i na moje
iznenađenje, plesni prostor se skoro ponovno napuni. Moji roditelji oboje
gledaju opušteno sa dugačkog obiteljskog stola postavljenog na platformi, a
moj brat je nestao prije nekog vremena sa svojim zadnjim ulovom.
Amelia dolazi i staje kraj mene. „Gdje je Diego?“
„Popio je previše.“
„Mmm.“ Pokriva usta kao da će i ona povratiti.
„I ti?“ Ona odmahuje glavom i po prvi put primjećujem njezine upale crte lica
i blijedu kožu. „Jesi li dobro?“
Smiješi se i grli me. „Bio je ovo dug dan. Idem u krevet.“
„Tako rano?“
„Jedan ujutro je. Gotova sam. Volim te!“ Rekla je preko ramena dok odlazi.
„Volim i ja tebe.“
Budući da su zauzeti svi koji me žele pratiti, odlučujem da je vrijeme. Nakon
što sam bacila posljednji pogled prema svojim roditeljima, polazim što brže
mogu bez privlačenja pozornosti na sebe i krećem prema štalama kako bih
zatražila svoju slobodu, makar samo večeras.
 4. Poglavlje
Sonia
Sadašnjost

Probudi me netko tko gura jedan od mojih kapaka prema gore dok bljesnu
jarkom svjetlošću u moju zjenicu. Odbacim ga i uspravim se da sjednem, a
zatim se prilijepim na uzglavlje.
Treba mi trenutak da se orijentiram, pogotovo jer starijeg gospodina koji sjedi
pokraj mene nikad nisam videla. Ali sve ostalo djeluje pomalo poznato –
glomazni namještaj od borovine, prekrivač prebačen preko kreveta. Međutim,
ono što sve postavlja na svoje mjesto je muškarac koji ispunjava vrata s rukama
prekriženim na prsima i zabrinutim izrazom lica. Santos.
Stariji muškarac uzme moje zapešće i pomakne svoje tanke usne kao da broji
u isto vrijeme dok gleda na svoj sat. Kratkim kimanjem, pušta me, te onda
njegov blagi pogled sretne moj. „Kako se osjećaš, nina4?“
Ponovno bacim pogled na Santosa prije nego što pogledam čovjeka ispred
sebe. „Jesi li doktor?“
„Da.“ Ostaje namršten dok mi ponovno baca svjetlo u oči. „Osjećaš li
vrtoglavicu?“
„Ne.“
„Mučninu?“
„Ne.“
„Imaš li zamagljen vid?“ Pomiče prstom ispred mene, s jedne na drugu stranu
i gore-dolje, a ja ga automatski slijedim.
Dodirujem sljepoočnicu. „Malo me boli glava.“
„Nasmiješi mi se,“ daje mi upute i ja to činim, a zatim nastavlja testirati
snagu u mojim rukama i nogama. „Mmm“, kaže on zamišljeno, zatim baci
pogled na noćni ormarić i kucne po praznoj čaši za vino koja još stoji ondje.
„Smijem li pitati koliko si ovoga popila sinoć?“
„Ja? Nisam to pila!“ Kažem s gnjevom. „To je već bilo tu kad sam se probudila.
Doktore, ovdje se nešto jako loše događa.“
„Santos mi je rekao da imaš rupe u pamćenju. Je li to istina?“

4
Девојчица
 „Rekao sam ti, doktore, zbunjena je.“ Santos mi pruža ruku prema meni.
„Pričala je o nečemu što se dogodilo prije nego što smo se vjenčali.“
Usne mi se stisnu i kroz zube procijedim, „Mi nismo vjenčani.“
Santos ulazi u sobu, približavajući se krevetu, a ja bježim na drugu stranu.
„Vidiš li? Kad si je ikada vidio kako bježi od mene?”
„Hmm.“ Doktor upitno suzi pogled. „Čega se zadnje sjećaš?
Odmahujući glavom, kopam po svakom kutku svog sjećanja, ali ne mogu
pronaći ništa poslije rijeke. „Gurnuta sam u rijeku. On me bacio!“ Pokažem na
Santosa.
On se povuče natrag u šoku. „Ja te nisam bacio u rijeku!“
„Lažljivče. Možda ne znam gdje sam ni kako sam dospela ovamo, ali toga se
jasno sjećam. Bacio si se na mene i otkotrljali smo se u vodu. Zašto si napao
moj dom? Gdje je moj otac?”
„Nisam ništa učinio tvom domu ili tvom ocu...“
„Basta!“ Dosta! Doktor podiže ruku da ga prekine. „Možeš li je odvesti u
bolnicu? Naručit ću neke testove kako bih utvrdio je li postojao neki događaj
koji bi mogao uzrokovati ovaj gubitak pamćenja.“
„Gubitak pamćenja?!“ Viknem. „Nema gubitka pamćenja. Zar ne vidiš da
laže?”
„Znaš da ne lažem. Doktore, može li to biti povezano s njezinom nesrećom?”
„Nesreća?“ Pitam, gledajući od jednog čovjeka do drugog. „Koja nesreća?“
„Taj dan na rijeci, udarila si glavu. Bila si u komi skoro tjedan dana,“ Santos
me obavijestio.
Automatski sam gurnula prste u kosu, tražeći išta što bi potvrdilo ono što
govori. Na svoj užas, nalazim dugačku uzdignutu liniju. Ožiljak. „Kako…“
„Doc.“ Santos izvije obrvu prema muškarcu.
„Prošlo je predugo da bi to utjecalo na nju, a ona ne pokazuje nikakvo
ponašanje koje bih pripisao događaju u njezinu mozgu. Ali da budem siguran,
naručit ću testove kao i psihološku procjenu.“
„Psihološka procjena? Nisam luda!“
Doktor posegne za mnom i potapša mi rame za što sam uvjerena da bi
trebalo biti umirujuće. „Sve će biti u redu. Mi ćemo to rješiti.“
„Ne.“ Još uvijek ne mogu vjerovati. „To je laž!“ Kažem uznemireno. „On nije
moj muž.“
„To je istina!“ Santos izjavi.
„Lažljivče,“ šištim zauzvrat. „I znaš kako znam da lažeš?“
„Molim te, prosvjetli me.“
„Zato što se ja nikada ne bi udala za tebe. Niti za milion godina. Niti da si
zadnji muškarac na svijetu. Mrzim te, Santos Alvarez. Čak više nego što ti mrziš
mene.“
 „Pa, udala si se za mene.“ On gurne svoj palac u prsa. „Prije pet godina.
Udala si se za mene, i volela si me više nego što si ikada voljela bilo koga
drugog. Učinila bi sve za mene. Umrla bi za mene! Sama si to rekla.“
Samozadovoljno se ceri, a dlan me počinje svrbjeti od potrebe da ga pljusnem.
„Znate šta, doktore? Možda bi trebali naručiti te testove mozga. Za njega!“
Bockam i Santosova prsa. „On je lud.“
Hvata mi zapešće, snažno ga povlačeći ispred mog lica. „Ako sam lud, kako to
objašnjavaš?“
Fokus mi se pomakne na tetovažu Diablos na mojoj koži i treba mi dosta da
progutam sumnju koja me odjednom ispunjava. „Ne znam. Sigurna sam da si je
napravio dok sam bila u nesvijesti.“ Iako to ne objašnjava kako je savršeno
zacijelila, ali ne izgovorim to.
„Molila si Damiana za to jer si želela da svi znaju da pripadaš meni. Eto koliko
me voliš.“
„Mrzim tetovaže.“ Lagano podignem bradu, zagledam se u njegove oči.
„Bez obzira, učinila si to za mene. Ti si moja žena.“
„Ne znam šta izigravaš...“
Dok sam se spremala poricati ono što je rekao, doktor me prekinuo, čisteći
grlo. „Bojim se da je u pravu, mija5. Ti si njegova žena.“
Bacim ljuti pogled na njega. „Kako možete biti sigurni? Da li vam je pokazao
vjenčani list?“
„Nema potrebe, zato što sam ja bio na vjenčanju.“
Usne mi se razdvoje, poricanje njegove izjave na mojem jeziku. Ali riječi
zamru kada zbunjenosti i nesigurnost napadnu moje misli. Još važnije je
shvaćanje da je ovo besmisleno raspravljanje sa dvojicom ljudi koji će samo
potvrditi ono što drugi kaže. Neće mi pomoći.
Spustim se natrag na jastuk. „Možda ste u pravu. Glava me boli. Mogu li se
odmoriti?“
„Naravno, draga. Naručit ću skeniranje za kasnije poslijepodne. U
međuvremenu, odmori.“ Ustaje i skuplja svoje medicinske instrumente s vrha
komode, stavljajući ih sve u aktovku. „Santos, par riječi, ako možeš.“
Santos se nagne i pokušaju da me poljubi u glavu. U nemogućnosti to
spriječiti, zarežim i on se povuče ali ne prije nego vidim cerek koji se raširio
preko njegova lica. „Odmah se vraćam, mi amor6,“ prošapće.
Klimnem, pa zatvorim oči i uzdahnem. Ali onoga trenutka kada izađu van iz
sobe i čujem da se vrata zatvore, krećem u akciju.

5
Draga
6
Moja ljubavi
 Prva stvar koju radim je da tražim nešto drugo osim Vragove majice za obući.
Ignoriram činjenicu da ladice u mojem noćnom ormariću imaju stvari koje ja
zapravo koristim, poput maslaca za tijelo od lavande i vanilije s kojim se volim
namazati prije spavanja. Iako je mnogo teže ignorirati grudnjak i gaćice koje
nađem u komodi, sve moje veličine.
Idem dalje od kupaonice do ormara. Naravno, i ovdje ima odjeće koja mi
savršeno pristaje. Nakon što sam se obukla u kratke traperice i crnu majicu bez
rukava, navlačim bijele tenisice.
Dok se vraćam u kupaonicu, ugledam svoj odraz i ponovno se iznenadim
koliko se razlikuje od onoga što očekujem vidjeti. Prelazeći prstima po kosi,
obrazu i niz grudi, shvaćam da se promijenilo mnogo više od mene nego samo
moja kosa. Dopustila sam da moja obično preplanula koža izblijedi, zbog čega
je zelena boja mojih šarenica djelovala prigušeno. Također sam mršavija,
značajno, i tijelo mi je manje zategnuto. Puno mekše.
Je li moguće da je od noći napada prošlo pet godina?
Okrećem zapešće i zurim u Diablos tetovažu. U slučaju da je doista lažnjak,
otvorim slavinu i gurnem je pod mlaz vode. Nemilosrdno ga trljam dok mi koža
ne postane crvena i suva od njega. Ali na svijetu nema dovoljno sapuna da se
to skine. Stvarno je, i na meni je dovoljno dugo, da zacijeli.
Tada se sjetim rane metka koju sam zadobila prije nego sam upala u rijeku.
Dotaknem to mjesto, pronalazeći samo tanak, ravan ožiljak.
„Mierda7!“
Nema veze. Santos bi mogao lagati, ili bi mi mogao govoriti izvrnutu istinu, jer
ni na sekundu ne vjerujem da je sposoban biti iskren. Bez obzira na to, ne
mogu ostati ovdje. Trebam otići. Moram pronaći oca.
Zgrabivši prsten na prstu, pokušavam ga skinuti, ali predomišljam se kad mi
dođe do zgloba. Mogu ga prodati.
Vraćam se do prozora koji sam ranije pokušala otvoriti, ovaj put ga snažno
povlačeći prema gore. Boja puca i prozor se oslobađa. Bacivši posljednji pogled
prema vratima da provjerim jesu li zaključana, penjem se kroz otvor. Ali prije
nego što mi stopala dotaknu tlo, snažne ruke me obuhvate, pribijajući me na
tvrde grudi.
„Pusti me, cabron8!“ Udaram nogom u isto vrijeme dok se pokušavam
osloboditi.
Santosov poznati duboki glas odzvanja u meni dok se smije. „Vidim da su ti
prozori još uvijek omiljeno sredstvo za bijeg. Nisi se ni malo promijenila.“ Nosi
me tako do ulaznih vrata, s mojim tijelom u uspravnom položaju i njegovim

7
Sranje
8
Kopile
rukama čvrsto stegnutim oko mojih. Nekoliko naoružanih stražara dolazi u
vidokrug, svi se guše od smijeha, dok mi obrazi plamte i sigurna sam da su
žarko crveni, što me još više ljuti.
„Ni ti se nisi promijenio. Još uvijek ista životinja.“ Pada mi na pamet da se
potpuno opustim kao da sam mrtva, ali to koliko imam kilograma kao da nije
bitno. „Uf!“ Vrištim od bijesa. „Mrzim te.“
„To si govorila prije, i pala si mi ravno u zagrljaj.“
 5. Poglavlje
Sonia
Deset godina ranije…

Nakon što sam se šunjala uz rub zgrada, izbjegavajući područja za koja znam
da će biti čuvana, stižem do dvokatnice u kojoj se nalaze staje. Tiho je dok
upadam unutra, a topot kopita po drvenom podu je jedini zvuk koji se može
čuti.
Svjetlucajući baterijskom svjetiljkom koju sam maloprije spremila u džep,
odlazim u prostoriju i skidam svoje sedlo sa zida, a svoju jahaću odjeću i kacigu
s jedne od polica. Zatim se vraćam niz široki prolaz između štandova,
završavajući kod zadnjeg s desne strane.
„Luna,“ šapnem. „To sam samo ja.“
Otpuštam polugu koja zaključava njezina vrata na mjesto, klizno ih otvaram i
ulazim unutra. „Zdravo ljepotice,“ držim tihi glas, spuštam opremu prije nego
što pomilujem njezinu baršunastu njušku.
Ona rže u znak potvrde moje prisutnosti, a ja prislonim svoje čelo na njezino.
„Ne mogu vjerovati da si konačno moja.“
„Sonia.“
Ispustim svjetiljku dok se okrećem na zvuk dubokog muškog glasa koji dolazi
negdje iz kabine u kojoj se nalazim, a zatim se prilijepim uz Lunu. „Tko je
tamo?“
Iza mene, Luna zanjišti i pomiče se. Pokušam je smiriti, trljajući dlanom preko
njene meke dlake, podjednako nervozna, dok tražim uljeza.
Tada ga vidim kako se izdiže iz zamračenog kuta poput kakve zvijeri koja se
odmotava nakon dugog sna. Ukočim se kad sjena koju svjetiljka baca na tlo
raste s njim dok stoji, zbog čega se čini čudovišno visokim.
„Tko si ti?!“ Zahtijevam, približavajući se vratima. Poseže za nečim, i baš kad
sam se spremala potrčati, on upali lampu.
Odjednom, ne mogu se pomaknuti. Dopuštam da mi pogled otvoreno prelazi
preko tijela ovog stranca, a želudac mi se steže pri pogledu na njegove nisko
obješene traperice i gole grudi. On nije zvijer, već divlje lijep čovjek, iako sam
još uvijek prestravljena. Žestoka reakcija koju imam na njega je zapravo užasna,
ali ne želim da prestane. Želim nastaviti buljiti u njega ovako, proučavati ga
mnogo detaljnije kako bih točno utvrdila zašto mi je zbog njega puls tako
poskočio.
„Tko si ti i šta radiš ovdje?“ Zahtjevam, polu uplašena, polu zbunjena, i
potpuno uzbuđena.
Moje oči susreću njegove, i on me zabljesne sveznajućim osmehom, što me
beskrajno iznervira.
„Santos. Santos Alvarez, para servirle, princesa.“ Santos Alvarez, vama na
usluzi, princezo.“ Ja radim ovdje.“
„Nikad te nisam vidjela.“
„Oh, ali ja tebe jesam.“ Smeta mi njegov opaki sjaj dok spušta pogled da luta
i po meni. Alarm se oglasi negdje u meni, trešti poput sirene za maglu. Ima
nešto u tim očima dok me promatra s više nego usputnim zanimanjem. Gotovo
grabežljivo, kao da me proždire svojim pogledom. Ne znam da li mrzim
činjenicu da me to izluđuje, ili da mi se previše sviđa.
„Radiš u polju?“
„Ne,“ odgovara on. „Moje snage leže negdje drugdje.“ Postoji nagovještaj
mraka u njegovoj posljednjoj izjavi. Ili je to možda aura opasnosti koja ga
okružuje, čak i kada se smeje.
„To ne objašnjava zašto si u štali s mojom kobilom.“
„Ovo su moje prostorije za spavanje.“ Prelazi rukom preko područja gdje je
sijeno deblje.
Zaprepašteno, otvorenih usta pogledom obilazim mali prostor. „Moj otac
nikada nikome ne bi dopustio da spava u štali!“
On se smije s iskrenim veseljem. Zatim, podigavši obrvu prema meni, kaže:
„Ne vjerujem da bi bio toliko zabrinut oko toga gdje spavam, koliko zašto je
njegova kći ovdje sa mnom. Zato je bolje pitanje, zašto si ovdje, Sonia?”
Podižem bradu, umorna od osjećaja ovog nepoznatog nemira u sebi i
odlučujem da ga zapravo prilično mrzim. „Ne bi mi se trebao obraćati tako
neformalno.“
Zagrizao je svoju donju usnu dok pokušava prigušiti cerek. „Molim vas
oprostite mi Senorita Beltran.“ Napravio je veliku predstavu od izgovaranja
mojega imena sa toliko poštovanja da sam se nakostrešila. „Ne planirate
ponoćno jahanje Lune, zar ne?“
„To te se ne tiče.“
Njegov osmijeh izblijedi, ostavljajući iza sebe samo onu tamu koju sam slutila.
„Nije u stanju za jahanje. Zabava ju je učinila nervoznom. Zato sam ovdje s
njom.“
„Vjerojatno je nervozna samo zato što si ti ovdje,“ kažem, gledajući ga dok joj
podižem sedlo na leđa. Bože, čini me nervoznom s tim prijetećim širokim
grudima i grabežljivim pogledom. „Sve što joj treba je svjež zrak.“ Sliježem
ramenima, zatim se okrećem prema njoj, stežući kopču.
„Bila bi to greška. Bilo je previše galame. Nije se navikla na toliku buku.“
„Šta ti znaš o konjima?“
„Šta ti znaš? Osim jahati jednog. Ne možeš je ni osedlati kako treba.“
Svaki živac u mom tijelu se steže dok njegov sveznajući ton struji po njima.
„Pa, ja je poznajem bolje od tebe.“ Kipim kad se nasmije, i preko ramena vidim
da je mnogo bliže nego što je bio prije. Okrenuvši se prema njemu, kažem:
„Mnogo sam je puta osedlala.“
„Onda si sretna što si još uvijek živa. Zar te nitko nije podučio o ovim
životinjama?“
Upravo mu kanim reći da nije bilo potrebe, jer su to uvijek radili umesto
mene, ali ugrizla sam se za jezik. Radije ne bih to priznala.
Ponovno se smije i prilazi još bliže, toliko blizu da me nadvisuje. Toliko blizu
da osjećam kako me obavija njegova toplina.
„Št-šta to radiš?“
Njegov se pogled na trenutak zalijepi za moj prije nego što se spusti na moje
usne. Zatim se njegova pozornost prebacuje na sedlo i poseže oko mene dok
počinje raditi na kopči.
Maknem se sa puta, prelazeći drhtavom rukom po čelu da obrišem znoj,
neočekivano zagrijana. Treba mu samo nekoliko minuta da kompletno rasedla
konja i ispravi ono što sam ja radila.
Kad je završio, nježno potapše Lunu po boku. „Ako inzistiraš da ideš, onda ću
poći s tobom. Daj mi minutu i uzet ću košulju. Moja soba je tamo gore, u
potkrovlju.“
„Nema potrebe za tim.“ Uzmem uzde i povedem je van .
„Radi kako hoćeš. To je tvoj vrat.“
Hodajući žurnije nego kad sam prvi put ušla, otvaram glavna vrata i izlazim u
noć.
Odlazimo iza ograde sve dok zvuk benda i čavrljanje gotovo ne nestane.
Uzjašem je nježno stežući pete uz njezin trbuh, i naređujem joj da pođe u
galop.
Jašem je snažno i brzo prema brdima na zapadu, daleko od imanja i
očekivanja. I dalje od čudnih muškaraca tinjajućih pogleda koji mirišu samo na
nevolje.
 „Tranquila.“ Mirna, prošapćem Luni, tapšajući njen vrat. „Moraš ostati
mirna.“
Prošlo je skoro sat vremena otkako smo napustile Villanuevu. Koliko god bih
želela nastaviti, umorna sam. A znam da je i Luna.
Iako mrzim to priznati, Santos je bio u pravu. Čak i uz istrčavanje, Luna je bila
nervozna i nemirna. Zbog toga je teže kontrolirati nego inače.
„Trebale bi se vratiti natrag,“ kažem joj.
Iza nas, grančica pukne i ja nas okrenem. Mjesec je visoko, baca sjaj preko tla,
ali čak i to nije dovoljno da se probije kroz grmlje. Ipak, nešto je tamo. Mogu
osjetiti da nas promatra.
Luna mora da je isto osjetila, zato što njišti zabacujući glavom s jedne na
drugu stranu dok udara kopitima.
„Vau, lagano.“ Povlačim uzde, pokušavajući je smiriti, i uspijevam. Odnosno,
sve dok stvorenje unutar grma ne ispusti visoki urlik koji me prestraši do srži.
Moja kobila ne čeka moju komandu da se povuče. Ona poskoči, krenuvši u
brzi galop trenutno. Povučem njene uzde i pritisnem svoje pete, ali odbija me
poslušati.
„Luna!“ Vrisnem. „Alto! Para, pinche mula!“ Stani! Stani, ti jebena mazgo!“
Spuštamo se niz visoku padinu, a sve što mogu učiniti je moliti se da ne
udarimo u nešto, jer se grčevito držim za goli život.
„Stani!“ Povičem, potežući kožne uzde svom snagom.
Iznenada me odluči poslušati, zaustavivši se tako iznenada da sam joj
preletela preko glave. Moje desno stopalo prvo dolazi u dodir s tvrdim tlom,
preuzimajući najveći udar. Plačem od oštre boli koja mi puca kroz nogu, dok se
prevrćem i držim je.
Potrebno mi je nekoliko minuta da uhvatim dah. Moram zatvoriti oči i
usredotočiti se na usporavanje pulsa. Kada ih ponovno otvorim, Luna stoji kraj
mene. Njuška moju kosu kao da provjerava da li sam još uvijek živa.
Tada ga čujem, topot kopita odjekuje u daljini.
„Netko dolazi,“ kažem Luni kao da joj je stalo. Držeći se za nju, pokušavam
ustati, ali se srušim istog trenutka kad spustim težinu na stopalo.
„Pinche9…“ Uhvatim je i pokušam još jednom, ali opet padnem.
Suza mi se skotrlja niz obraz i ljutito je obrišem. „U velikoj smo nevolji, Luna.“
Više u strahu da me ne traži netko od očevih ljudi nego neki ubojica, jurim
natrag prema drvetu koje bi me moglo sakriti od pogleda. Ali nisam dovoljno
brza.
Čovjek na konju prilazi, bljeskajući mi svjetlom u lice. „Señorita Beltran.“
Ruku držim podignutu kao štit. „Oh, to si samo ti,“ kažem s olakšanjem.

9
Loše
 „Samo ja?“ On se nasmije. Ljudi koji me ovako vide kako im dolazim usred
noći obično se užasnu od straha.“
Ne pitam ga šta misli, iako mi kralježnicom prođe drhtaj strepnje kad sjaše i
čučne pokraj mene.
„Blago sam se prevrnula“, kažem mu, trznuvši se kad pomaknem nogu.
„Blago?“ Spusti svoju svjetiljku u blizinu da obasja prostor oko nas. Mršteći
se, pogleda me, mičući mi kosu sa lica, prelazeći prstima preko mojih obraza,
ogrebotina na mojim rukama, poderotine na trapericama, potpuno ne zabrinut
osobnim prostorom ili granicama. Ostavljajući moje ozljede, i ostatak mene
svakim dodirom, u plamenu.
Jesuscristo10. Ovo je gore od pada!
Disanje mu se produbilo dok steže čeljust. „Znao sam da ti nisam smio
dopustiti da pođeš sama.“
„Dopustiti mi?“ Upitam, zapanjena njegovim posesivnim tonom. „Tko si ti -
Šta to radiš?“ Odgurnem njegove ruke kada mi dotakne nogu.
„Ozlijeđena si, Sonia. Moram skinuti čizmu da vidim koliko jako. Sada me
pusti da to napravim.“
Želim mu to odbiti i njegovu šefujuću naredbu, ali ima smisla. „U redu.“
S nježnošću kakvu ne očekujem od njega, skida čizmu. Ali i tada je bol gotovo
nepodnošljiva. Hvatam ga za ruku, zabijam mu nokte u kožu dok nije gotovo.
Okreće mi stopalo s jedne strane na drugu, pažljivo ga pregledavajući. „Ne
mislim da je slomljena, ali moraš dopustiti nekome da te pregleda što je prije
moguće.“
„Ne!“ Vrisnem i uhvatim ga za zglob kao da je spreman otići po pomoć. „Moj
otac ne može saznati za ovo. Ubit će me. Još gore, oduzet će mi Lunu.“
Zasmijao se. „To bi bilo gore?“
„“Ne smiješ mu dopustiti da vidi“, kažem mahnito. „Nitko ne može.“
„Ali potrebna ti je liječnička pomoć.“
„Sam si tako rekao. Ne čini se slomljeno.“
Sliježući ramenima, kaže: „Šta ja znam o kostima?“
„Moraš to učiniti sam.“ Ako uspijem izdržati večeras, možda sutra mogu
nagovoriti Diega da me odveze liječniku. Odvedi me k sebi i pomozi mi da ga
mobiliziram.“
„Kako bi tvoj otac mogao ubiti mene umjesto toga? Ne mislim tako. Znala si
posljedice kad si izjahala usred noći. Sada se moraš nositi s njima.“ Uzima moju
čizmu i svjetiljku i odnosi ih svom konju. Kad se vratio da me podigne, uhvati
me panika.

10
Isuse Kriste
 „Platit ću ti!“ Preklinjem s toliko očaja, da je neugodno. „Što god želiš, ja ću to
platiti.“
Zastaje, usta mu se izvijaju u jednu stranu u osmijehu tako punom značenja
da mi od njega prođe drhtaj po koži. „Bilo šta?“
Skoro se bojim odgovoriti mu. „Da.“
„Sve u redu onda.“ Zatvori oči kao da razmišlja o tome što može dobiti od
mene. Zatim izvija obrvu kao da mu ta ideja konačno pada na pamet. „Želim
poljubac.“
„Poljubac?“
„To je ono što želim od tebe. Ili će se tvoj dečko previše buniti?”
„Diego mi nije dečko,“ kažem, iako ne vjerujem da bi muškarca poput njega
bilo briga jesam li u vezi.
„Onda je poljubac ono što mi treba u zamjenu za moju pomoć.“
„Ali ti si...“
„Pomoć?“ prekida me, smijući se.
„To nije ono što sam namjeravala reći.“ Zakolutam očima na njega,
iznervirana što misli da sam snob. Iako nisam baš sigurna da je u krivu. Cijeli
život sam odgajana da se udam za nekoga svog društvenog statusa. Zato sam
učinila ono što sam učinila s Diegom.
Ali Santos... Mogu li ga poljubiti? Želim li?
Na trenutak ga promatram, pogledom lutam po njegovim zgodnim crtama
lica, njegovim tamnosmeđim očima, četvrtastom čeljusti i punim ustima.
Nasmiješi se kad primijeti da ga odmjeravam, pokazujući ravne bijele zube.
Želudac mi se stegne dok zamišljam svoja usta pritisnuta uz njegova, kako
nam se jezici prepliću. Nešto mi govori da to ne bi bio običan poljubac. Ne bi
bilo pitomo i slatko. Čovjek poput njega ne bi bio sposoban za to. Njegov
poljubac bio bi divlji, dominantan i pustošeći. Uništio bi sam moj koncept
onoga kakav bi poljubac trebao biti.
Dakle, pitanje nije želim li ga poljubiti? Već, bih li to mogla preživjeti?
Nemam izbora.
„U redu,“ kažem. „Poljubiti ću te. Nakon što mi pomogneš.“
„Dogovoreno.“ Prije nego što stignem reagirati, on me podigne s tla i, kao da
ne težim baš ništa, stavi me na svog konja. Zatim, nakon što je preuzeo Lunine
uzde, skače iza mene.
„Šta radiš?“ Vičem, više užasnuta svojom reakcijom na njegovu vrelinu na
mojim leđima, nego njegovom smjelošću da se popne na konja sa mnom.
„Luna je previše uzbuđena da bi je jahali. A s tim gležnjem ne možeš
zapovijedati Renzu.“
U nemogućnosti opovrgnuti njegovu tvrdnju, dopuštam mu da me obgrli
rukama kad posegne za Renzovim uzdama.
 Krećemo se sporim korakom prema konjušnici, a konj se njiše tako da se
počinjem osjećati uljuljkano. Protiv svoje najbolje procene, spuštam glavu na
Santosovo rame. Namješta uzde, uzimajući oba kožna kaiša u jednu ruku, a
zatim svoju slobodnu stavlja oko mog struka, približavajući me čvršće uz sebe.
Iako bih trebala, ne komentarišem ništa o slobodi koju dopušta sebi. Trebala
bih mu reći da makne svoj veliki dlan s mog trbuha, da zaustavi nježno
milovanje palcem preko mog prsnog koša, odvažno blizu mojih grudi.
Ali ne radim to.
Umjesto toga, sve više tonem u njega, puštajući da ta čudna stvar koju
pokreće u meni raste sa svakom sekundom. To je slatki puls koji počinje u mom
trbuhu, nešto toplo i tekuće, i kaplje u bazen između mojih nogu.
Kad smo stigli do staja, sve je bilo tiho. Bend je prestao svirati, kao i zvukovi
veselja.
Santos sjaše i podigne me s Renza, s lakoćom me spustivši na drvenu stolicu.
Nakon što smjesti konje u njihove boksove, odlazi u potkrovlje i vraća se sa
zavojem i vrećicom leda.
Sjedi ispred mene, stavljajući moju nogu na njegovu. Proučavam ga dok radi
na učvršćivanju mog gležnja. Ne može se poreći da je zgodan, sa svojom
tamnom kosom, tamnim očima i preplanulom kožom. Ipak, to još uvijek ne
objašnjava moju želju da... Nisam ni sigurna što želim od njega, ali više od
svega to me ljuti.
„Koliko si star?“ Upitam ga.
„Dvadeset dvije.“
„Šta radiš za moga oca?“
Iako ne odgovara, blago sužavanje njegovih očiju govori mi da me je čuo.
„Santose, šta radiš u Villanuevi?“
„To bi trebala pitati svog oca,“ neodređeno odgovara. „Sve je gotovo.“ On
ustane, oprezno me podižući sa sobom. Zatim me uzme u naručje i najskrovitije
što može odvodi do kuće.
„Koji je tvoj prozor?“ Šapće.
„Onaj.“ Pokažem na prozor krajnje lijevo.
Santos osmotri područje, tražeći stražare koji bi mogli patrolirati. Kad ne vidi
nikoga, polijeće u laganom trku dok ne stigne do najdublje sjene kraj mog
prozora.
„U redu, princezo. Ovdje si.“ Spušta me na zemlju.
„Hvala ti.“ Pokušavam se pomaknuti, ali on mi zgrabi zglob.
„Ne tako brzo. Duguješ mi.“
„Točno.“ Duboko udahnem, i nagnem lice gore. „Poljubac.“
Prišao je bliže, a ja se instinktivno povlačim sve dok mi leđa ne udare u vanjski
zid kuće. Teško je vidjeti u tami, ali kunem se da se ceri.
 „Polako.“ Mazi mi obraz pozadinom svoga prsta. „To je samo poljubac.“
„Da, točno,“ kažem ukočeno dok se pripremam za rat protiv svojih čula.
Opet prilazi bliže, sve dok se njegove grudi ne okrznu moje. Bradavice mi
gotovo bolno otvrdnu i srce mi lupa. Praktično dahćem od iščekivanja kad
osjetim da se spušta prema meni. Ližem svoje usne, čekajući vrelinu njegovih.
Ali baš kad vjerujem da će uspostaviti kontakt, spušta se dolje.
Kada osjetim da mu ruke hvataju moje kukove, trznem se. „Šta to radiš?“
„Dobivam svoj poljubac.“
„Ali...“
„Nikada nisam rekao gdje.“
Prije nego što stignem išta više reći, on pritisne svoja usta između mojih nogu.
Protiv svoje volje, zatvorim oči i zastenjem. Moji prsti zarivaju mu se u kosu i
držim ga ondje, uživajući u izuzetnom pritisku i vrelini njegova daha kad
izdahne ravno iznad onog pulsa koji je započeo tijekom jahanja.
Ovo... Ovo je ono za čime sam žudjela od trenutka kad sam ga upoznala. Ovo
je ono što nisam znala da mi treba.
Vatra izbija kroz mene, iz moje jezgre u moj trbuh i preko svake stanice moje
kože. Prijeti da me proguta, da me uništi gdje stojim. Noge mi počinju drhtati
dok on produbljuje poljubac, a ja sam tako blizu nečega što sam prije uspijevala
samo sama. Tako blizu!
Onda je iznenada gotovo, i on me pušta, ostavljajući me da stojim potpuno
grozničava i drhtava.
Tako da kad ustane i kaže „Hvala“ ležerno kao da je to svakodnevna pojava,
ljutnja zamijeni groznicu i ja ga ošamarim.
Jedva sam imala vremena povući ruku prije nego što me ponovo, pritisne me
uza zid, prstima labavo omotavajući moje grlo. „Budi oprezna, princezo. Ljudi
su ubijeni za manje od običnog šamara.“
Teško progutam dok ga čvrsto hvatam za zapešće. „Hoćeš reći da ćeš me
ubiti?”
„Bojiš li se da bih mogao?” Zari nos u moju kosu i udahne. Tiha tutnjava čuje
se duboko u njegovim prsima dok palcem počinje crtati spore krugove preko
moje ključne kosti, tjerajući me da zastenjem.
Sumnjam li da bi me mogao ubiti? Ni sekunde. Potpuno sam svjesna da je on
opasan čovjek. Osjećam statično zujanje koje ga okružuje, kao da se nešto
sklupčalo u njemu, spremno napasti u svakom trenutku.
To me stvarno plaši. Ali, nažalost, i oduševljava. To me tjera da ga
podjebavam. Da ga izazivam. Da ga izludim koliko on mene.
„Ne bojim te se,“ lažem.
Smiješeći se, šapće: „Trebala bi.“ Dlan mu klizi s moga grla kako bi obuhvatio
moju bradu, palac mu se pomiče malo više do moje donje usne.
 „Pa, hoćeš li me onda ubiti?” Pitam dok stiskam bedra kako bih ublažila
pritisak koji je stvorio.
„Ubiti? Ne. Učinit ću nešto gore. Mučit ću te.“ On stavlja maleni poljubac na
moj vrat, odmah ispod uha, puštajući da mu se usne zadrže trenutak prije
nego što me ugrize.
To šalje šok u moju srž da mi koljena gotovo klecaju dok pitam: „Mučiti me?
Kako?
„Neću ti samo dati ono što želiš na srebrnom pladnju. Natjerat ću te da dođeš
i uzmeš ga.
„Š-šta?“
Iznenada se odmiče, ostavljajući me hladnom i zadihanom. „Znaš gdje sam.
Ako želiš, dođi i uzmi.“
 6. Poglavlje
Sonia
Sadašnjost

Santos me promatra s prisnošću u očima koja me razbjesni. Kao da se

zabavlja time što me mentalno svlači. Kao da zna kako izgledam gola. Kako
izgledam kad svršim.
Natjera me da se vrpoljim na način na koji sam to činila kad me je tako
gledao. Kad sam htjela da to učini.
Stvari su se promijenile.
Iznervirano ustajem s kauča i počinjem koračati po dnevnoj sobi u koju me
doveo. To je velik prostor s tamnim drvenim gredama koje se protežu preko
visokog stropa i lusterom od kovanog željeza koji visi iz sredine. Ogromni kauči
smješteni su ispred masivnog kamina koji je okružen dugim prozorima, a
zakrivljeno stubište visoko se uzdiže do drugog kata.
„Velika kuća,“ kažem, provirujući niz jedan od tri hodnika koji se odvajaju od
sobe. „Daleko si dogurao. Pretpostavljam da se život kriminala isplatio.“
„Jeste“, odgovara bez pardona.
„Gdje se točno nalazi ovo mjesto? Mislim, gdje sam ja?“
Moj dom u Chihuahui. Las Cruzes.“
Chihuahua? Nisam ni u istoj državi?
Dopuštajući da ta informacija slegne, odlazim do zida na kojem je televizor
ravnog ekrana postavljen između polica. Oskudno su ispunjene sitnicama i
glinenim skulpturama koje predstavljaju razne dijelove Meksika. Neke su sa
uramljenim fotografijama. Tu zastanem, zureći u nepoznate slike. Ipak, nekako
sam na mnogima od njih.
Eno me s njim ispred restorana, pa usred bašte, a s nama je još jedna na
konju. Ali ono što me zbuni je fotografija mene u vjenčanici, pritisnute uz njega
s osmijehom na licu kao da je ovo najbolji dan u mom životu!
Prekrivši rukama oči, odvratim pogled. Ovo ne može biti stvarno. Izgubila sam
razum. To mora biti to. Zašto me liječnik nije poslao ravno u bolnicu? Šta ako
dobijem moždani udar?”
„Dođi sjedni pokraj mene. Razgovarajmo o ovome,“ kaže Santos, tapšući
mjesto do sebe.
 Prije nego što sam uspijela odgovoriti gdje bih radije bila, dva muškarca ulaze
u sobu. Prvi, odjeven u savršeno skrojeno odijelo i izgleda kao da je upravo
sišao s naslovnice nekog milijarderskog časopisa, kimne mi u znak pozdrava.
„Señora Cruz. Osjećate li se bolje?“
„Ja...“ Bacim pogled na drugog čovjeka, ovaj više izgleda kao netko koga bih
zamišljala da je zaposlen kod Santosa. Nosi jednostavnu crnu majicu kratkih
rukava i plave traperice, ima tetovirane ruke, golemi pištolj u futroli koji mu visi
s boka i najmračniji pogled koji sam ikad videla. I on klima, a pogled mu se
pojačava dok me njime obuhvata. Kao da me procjenjuje, utvrđuje jesam li
vrijedna truda da me ubije.
„Njezin je um još uvijek mutan,“ Santos odgovara umjesto mene. Prilazi mi,
uzima me pod ruku i vodi do kauča kao da sam neka krhka žena usred histerije.
„Prestani!“ Pljesnem ga po rukama, ali on me neumoljivo drži dok sjedimo.
„Vidite?“ kaže svojim drugovima i ja prevrnem očima. „Sonia, ovo je Andres,
moj poručnik. A ovo je Montero, moj sicario11, sjećaš se.“
„Dios mio12. Ne pokušavaš to sakriti,“ kažem odmahujući glavom u nevjerici.
„Šta?“
„Da si kriminalac.“
„Zašto bih? Svi znaju tko sam ja. Ti znaš ko sam. Jebote, nosiš moj znak!“
Otvaram usta da nešto kažem, ali kad bolje razmislim, u svakom slučaju, u
pravu je. Zašto bi skrivao tko je? Čak i prije moje „nesreće“, bila sam itekako
svjesna Santosova statusa vođe kartela Diablos del Sur. Znala sam da je
promijenio prezime iz Alvarez u Cruz u čast bivšeg šefa one bande zločinaca.
Nije da sam to pratila mnogo.
Bez obzira na to, to bi uvijek iskrsnulo u razgovoru. Jesi li čula za Santos Cruz?
Dolazi iz ovih krajeva. Kažu da je dobar „loš momak“.
Što je to uopšte? Dobar negativac? Ili si dobar ili si loš. Nema između. A
Santos definitivno spada na lošu stranu stvari, što se mene tiče.
„Patron13,“ kaže sicario zločestog izgleda, a oči su mu još uvijek uprte u
mene, još uvijek jednako oštre. Iako djelić sekunde prije nego što skrene punu
pozornost na Santosa, vidim nešto drugo. Sažaljenje? „Riječ.“
Santos mi stišće ruku. „Odmah se vraćam,“ kaže mi i ljubi me u vrh nosa.
„Molim te, ne žuri nazad.“
Prolazi pokraj njih, iza velikih drvenih ulaznih vrata, a oni ga slijede. Čim
nestanu, skočim s kauča i na prstima hodam uokolo tražeći drugi izlaz. Ali
zastanem kad se njihovi glasovi ponesu prema meni, i nesposobna spriječiti
svoju znatiželju, ostajem gdje jesam, slušajući.
11
Plaćeni ubica
12
Bože moj
13
Zaštitnik
 „Razmjena je izvršena. Nismo stigli na vrijeme,“ kaže onaj po imenu
Montero.
Slijedi trenutak tišine prije nego što se Santosov glas oglasi tako grubo da ga
jedva prepoznajem. „Pinche cabrones 14. Jesu li informacije koje smo dobili bile
pogrešne?“
„Bila je tačna“, kaže mu Montero.
„Lokacija je bila tačna, ali tajming je bio pogrešan,“ ubacuje se Andres.
„Uspjeli smo uhvatiti jednog od njih,“ kaže Montero. „On je dolje. Natjerat ću
ga da vrišti.“
„Šta bi ti on mogao reći?“ Andres upita
„On je samo pijun. Da ne spominjem da druga razmjena nema ništa sa njime.
Santose, ne možemo vjerovati ovom izvoru.“
„Ne možemo je odbaciti“, dodaje Montero. „Šuška se o još jednoj razmjeni.
Ali točni detalji još nisu jasni.“
„To je gubitak našeg vremena,“ kaže Andres.
„Ako je ignorišem, to bi moglo značiti život nevinog!“ Montero tvrdi.
Mrštim se, očajnički pokušavajući čitati između redaka. Dolje? Život nevinog?
„Šta te briga za život nev...“ Moje riječi su se prekinule kad sam shvatila da sam
zapravo izašla na mjesto gdje me mogu vidjeti. Montero me probode tako
oštrim pogledom da sam iznenađena kako me ne prepolovi na dva dijela.
Kao da ga moja prisutnost nimalo ne uznemirava, Santos im kaže: „Montero
je u pravu. Moramo održavati kontakt s njegovim izvorom. Inače je rizik
prevelik.“ Zatim se okrene prema njemu. „Obavještavaj me o tvom gostu.“
Čovjek kimne i ode, ni jednom ne pogledavši Andresa, koji ostaje ukočeno
stajati.
Ne znam što se ovdje događa, ali znam da je... Moram izaći iz ove vražje
jazbine. Biti u blizini kartela može biti smrtonosno. Ali biti u blizini Santosa
može biti još smrtonosnije.

„Gdje mi je mobitel?“ Zahtijevam.

„Zašto ti treba?“ Odgovara.
„Želim nazvati oca.“
Santos gleda preko mog ramena prema Andresu. Nemoguće je propustiti što
govore pogledima, dok ih ja posmatram.
„Šta?“
Santosova vilica se zategne dok obraća pažnju na mene. „Ne sjećaš se ničega
o njemu?“
„Kao šta? Santos, samo reci, dovraga!“

14
Јебена копилад
 „Tvoj otac je umro prije pet godina.“
Njegova me objava udari poput malja u prsa i posrnem unatrag. „Šta?“
„One noći kada si upala u rijeku, on je ubijen.“
„Ali...“ Suze mi naviru na oči i treptanjem ih otjeram. „Jesi li ga ti ubio?“
„Nisam ja.“
„Bio si tamo,“ optužujem ga, pokazujući na njega.
Glasno uzdahne i zakorači prema meni. „To nisam bio ja.“
„Što si onda tamo radio ako to nisi bio ti?
„Idemo unutra gdje možemo razgovarati nasamo.“ Klimnem i dopustim mu
da me otprati unutra. Vrati me do kauča, a zatim sjedne na stolić za kavu preko
puta mene. „Jesi li ikada čula za Ernesta Padillu?“
„Jesam li trebala?“
„On je poznati narko boss. Vodi jednu od najzlobnijih organizacija u
Durangu.“
Užasnem se. Pretpostavljam da si ti čuo za njega.“
„Očigledno, tako je bio i tvoj otac. Ili, barem, neko je želeo ono što je imao,
dovoljno da ga ubiju. Tu su noć bili Padillini ljudi. Ostavili su trag na svima koje
su ubili.“
„Moj otac se nije bio povezan sa kriminalcima.“ Obrišem vlagu sa obraza,
bijesna da je on uopće sugerirao takvo nešto.
„Sonia, on nije bio dobar čovjek, i ti to znaš.“
„Nije imao nikakve veze s kriminalcima!“ Insistiram.
Santos okreće vrat dok ne pukne, kao da gubi strpljenje. „Da nije imao ništa
što su htjeli, jednostavno bi bio pogubljen. Ali on je bio mučen.“
Teško dišem, očajnički pokušavajući ublažiti stezanje u prsima. Recimo da si u
pravu i da su to bili Padillini ljudi. Šta si ti tamo radio?“
„Pazio na tebe.“
Od njegovih riječi prođe me jeza, za koju nisam sigurna je li dobra ili loša.
„Pazio si me?“
„Čuo sam da si se razvela. Da si se vratila kući. Otišao sam te noći vidjeti je li
to istina. Kuća je već bila napadnuta kad sam stigao, pa nisam imao vremena
zvati pojačanje. Upravo sam krenuo da te tražim kad sam vidio tvog oca kako
izlazi iz polja. Znao sam da ćeš biti tamo. Potrčao sam u smjeru iz kojeg je
došao i vidio te u nišanu pištolja. Nije bilo druge nego baciti se na tebe i tada
smo pali u rijeku.“
Ono što govori sudara se sa komadićima mog sjećanja. Ali mu ipak još uvijek
ne vjerujem. „Šta se dogodilo poslije? Zašto se nisi vratio pomoći mojem ocu?“
Usne mu se stisnu i on lupka prstom po stolu. „Neću loše govoriti o pokojniku,
ali nije tajna da sam mrzio tvog oca. Riskirati svoj život ili život svojih ljudi za
njega nije bilo nešto što sam bio spreman učiniti, pogotovo kad smo mislili da
je otišao u ilegalu. Osim toga, moja jedina briga je bila da te odvedem u bolnicu
nakon što te izvučem. Udarila si glavom o nazubljeno kamenje i nisam te
mogao probuditi. Nekoliko dana kasnije, dobio sam vijest da je i Fernandovo
tijelo pronađeno u rijeci. Isplivalo je pet milja niže.
„Kako to možeš reći tako bezosjećajno? On je bio moj otac!“
„Isto si mi rekla prije pet godina kad si se probudila u bolnici zahtijevajući da
ga vidiš.“
„I šta si mi rekao tada?“
Pogled mu otvrdne. „Isto ću reći i sada. Žao mi je što je on bio tvoj otac.“
„Dios mio,“ dahnem. „Nemam više nikoga. Potpuno sam sama.“
„Nisi sama. Imaš mene.“
Provala sarkastičnog smijeha izbije iz mene. „Tako da mogu držati vraga za
ruku dok plačem. To je vrlo utješno.“
„Udala si se za tog vraga.“
Perifernim vidom uočim uokvirenu fotografiju onoga što izgleda kao dan
našeg vjenčanja. Tu smo on i ja ispod drveta, moje ruke oko njegova struka i
moja glava pritisnuta na njegova prsa. Gledam u stranu, ne mogu vjerovati
vlastitim očima. „Ne sjećam se toga. Ali vrlo se jasno sjećam svega što si mi
učinio. Želim svoj telefon.“
„Ne.“
„Zašto ne?“
„Zato što sam tvoj muž. Ja sam jedini koji ti treba. I dok se ne oporaviš, ne
mogu riskirati da uradiš nešto što će... poništiti sve mjere koje sam postavio na
mjesto da te držim sigurnu. Padilla te je dugo tražio. Možda te još uvijek traži.
Ako bi saznao da si živa, možda bi htio da to promeni. Mnogo sam se trudio da
naš brak ostane diskretan. Da te sakrijem od ljudi koje je tvoj otac naljutio.
Vjeruj mi, nisam jedini koji ga je mrzio.“
Ispunjava me bijes, a nosnice mi se šire. „Moj je otac možda bio ambiciozan.
Možda ti je otežao život kad ti nije oprostio dug. Ali on nije bio čudovište. Nikad
me nije namjerno povrijedio kao ti. Radije ću riskirati vani nego ostati ovdje još
sekundu.“
Ruke mu stisnu uz tijelo i čini se da se bori protiv poriva da mi nešto kaže. Ali
umjesto toga stišće čeljust. „Dobit ćeš mobitel kad osjetim da si spremna.“
„Jesam li ja onda tvoja žena ili tvoj zatvorenik?”
Na to se on nasmiješi. „Reci ti meni.“
 7. Poglavlje
Sonia
Vraćanje iz Regionalne bolnice Chihuahua je mirno, uglavnom zato što
nemam snage da se svađam sa Santosom. Iako bih očajnički željela da imam.
Kakvo besmisleno gubljenje vremena. Svatko pri zdravoj pameti nadao bi se
da ništa neće biti pronađeno. Međutim, voljela bih da postoji nešto, bilo što što
bi ukazivalo na to što nije u redu sa mnom. Zašto se ne mogu sjetiti što se
dogodilo u zadnjih pet godina. Ali nije bilo ništa. Nema moždanog udara, nema
velikih promjena u mom mozgu, ništa u mojoj krvi, nema otkazivanja organa.
Apsolutno ništa.
Što znači da nemaju pojma kako to popraviti.
Htjela sam da nastave dalje, da nastave probati i gurati. Htjela sam da mi
dopuste da ostanem u bolnici. Ali oni su odbili. I poslali su me natrag s
čovjekom za kojeg također vjeruju da je moj suprug.
Skrenem pogled s pustinjskog krajolika vožnje natrag u Las Cruzes i primijetim
vrijeme na satu na kontrolnoj ploči. Skoro sat vremena smo na putu, a još
nema ni traga životu. U blizini nema nikoga koga bih mogla zamoliti za pomoć.
Ne sluti na dobro za moje druge pokušaje bijega, iako to ne znači da neću
pokušati.
Santos se promeškolji na sjedalu, trljajući svijetle čekinje na bradi kao da je
duboko zamišljen. Daje mi savršenu priliku da ga osmotrim.
Puno je veći nego što se sjećam, ramena su mu šira, a ruke deblje i jače
definisane. Fine bore sada obilježavaju njegovo lice, oko očiju i punih usta, a
nekoliko pramenova sijede kose miješa se s crnima. On je stariji, ali neću poreći
da mu savršeno pristaje. Čini se da svaki znak starenja služi samo tome da ga
učini privlačnijim. A sve nove tetovaže na njegovim grudima i rukama čine ga
mnogo seksipilnijim.
To ga čini i strašnijim.
Kao da osjeća da buljim, smiješi se. „Uživaš u pogledu?”
„Zašto živiš usred ničega?“ Zahtijevam, ignorirajući njegovo pitanje
„Nije usred ničega. To je usred moje zemlje.“
Vilica mi padne. „Sve ovo je tvoje?“
„Posjedujem zemlju i sve na njoj.“
„Ne posjeduješ mene,“ komentiram podmuklo.
 Poseže za mojom rukom i uhvati je. Zatim je prinese licu i okreće je dok ne
vidi Diablos tetovažu. Nacerivši se, izvija obrvu prema meni. „Jesi li sigurna?“
Pokušavam se oteti, ali on me čvrsto drži i tu me grize. Ubod njegovih zuba o
moje osjetljivo meso vraća mi sjećanja na druga vremena, prije mnogo godina,
kada sam dočekala njegov ugriz. Uživala sam u boli jer je uvijek bila popraćena
užitkom tako intenzivnim, da njegovo grickanje mene, izaziva automatski
odgovor čak i sada.
Na moj užas, tihi puls otkucava mi između nogu i ja ih čvrsto stisnem.
„Odvratan si,“ procijedim.
Santos uzdiše i pušta me dok usporava crni El Camino u kojem se nalazimo
kad dolazimo do velikih vrata u Las Cruzes.
Četvorica muškaraca skaču na noge, otvaraju masivna vrata da nas propuste.
Dok oni to čine, ja buljim u ime i smijem se. „Znaš da si pogrešno napisao ime.
To bi trebao biti Cruces sa C,“ dodam pametno.
„Nisam ga ja nazvao. Tobias de la Cruz je,“ obaviještava me. „Ostavio mi ga
je kad je umro.“
„Onda nije znao kako se piše.“
„Bio je pametniji od tebe i mene zajedno. Vjeruj mi, znao je sricati. Bila je to
igra s njegovim imenom.“
Tobias de la Cruz. Zloglasni vođa kartela Diablos del Sur prije Santosa.
Jednako smrtonosan, ostavljajući niz mrtvih tijela kamo god bi otišao.
Bilo bi dobro da se sjetim odakle je Santos dobio ime. Nikada neću shvatiti
zašto je otišao na način na koji je otišao. Ili zašto je odlučio pobjeći sa
skupinom ubojica poput Diablosa. S druge strane, kad sam ga upoznala, već je
krenuo u zločinački život. Nisam bila dovoljna da promijenim putanju toga.
Okrenem se prema prozoru dok mi se grudi stežu od te pomisli. To je sjećanje
na povrijeđenost, kažem sebi. Sjetim se načina na koji se moje srce slomilo u
tisuću komadića jer je želio život bez mene.
Vožnja do kuće traje još desetak minuta od trenutka kad pređemo kapiju...
Toliko je velika njegova zemlja. Izgleda još veličanstvenije zbog prekrasnih
kanjona koji ga okružuju, toliko udaljenih da izgledaju kao da su ručno oslikani
maglovito plavim, zelenim i smeđim bojama.
Tu su usjevi kukuruza, graha i tikvica, a odmah iza toga su staje i zgrade za
koje pretpostavljam da drže urede administratora.
Makadamski put ustupa mjesto starinskim popločanicima, gdje obilazimo
fontanu i parkiramo ispred glavnog ulaza u kuću. Nekoliko ljudi, uključujući
Montera, raspoređeni su uokolo, potpuno naoružani i na straži.
Trebalo bi me uplašiti vidjeti ovako nešto, ali istina je da nije. Moj otac uvijek
je zapošljavao velike sigurnosne timove. Odrasla sam okružena ljudima
unajmljenim da nas štite. Iako sam uvijek pretpostavljala da se boji da nas
njegovo bogatstvo dovodi u opasnost, sada više nisam tako sigurna.
Montero dolazi do mojih vrata i otvara mi ih. Neodlučno izlazim, pažljivo ga
promatrajući – način na koji se kreće, način na koji izaziva poštovanje i strah,
čak i kad je opušten. To je bio način na koji su se ponašali mnogi stražari u
Villanuevi. Jesu li oni mogli biti ljudi poput Montera, a ne obični stražari?
Muškarci poput Santosa…
Okrenem se prema njemu kad stane pokraj mene. Nikad mi nije točno rekao
što je učinio za mog oca. Uvijek je izbjegavao moja pitanja. Je li mogao biti dio
nekog osiguranja? Ili je bilo nešto drugo?
Upravo sam ga htjela pitati kad je naredio: „Idi se spremi za spavanje.“
Naježivši se na njegov ton, želim se raspravljati da još nije noć, sve dok ne
shvatim da je sunce gotovo zašlo, i njegov umirući sjaj blijedi na horizontu.
Protrljam oči i zijevnem, osjećajući se umornije nego što sam bila u posljednje
vrijeme. „U redu.“
„Moram obaviti neke poslove. Neću dugo.“ On i Montero krenu u suprotnom
smjeru, govoreći tako tiho da ne mogu ništa shvatiti. Nije da je to važno u
ovom trenutku. Ono što mi treba je da se dovoljno odmorim da budem u
stanju napraviti plan i pobjegnem odavde.
Otvara mi čovjek koji stoji kraj ulaznih vrata i odlazim u predvorje. Gledam niz
hodnik nadesno, pitajući se što bi tamo moglo biti. Baš kad sam napravila prvi
korak u tom smjeru, glas iza mene natjera me da praktički iskočim iz kože.
„U mojoj sobi nećete naći ništa, patrona.“
Okrećem se na peti i vidim kako me Montero promatra tim tamnim očima.
„Jesucristo uplašio si me.“
„To je dobro,“ kaže smrtno ozbiljnim tonom.
„Hm... Dakle, i ti živiš ovdje?“
„Svi mi živimo, dolazi nepoznat glas iz još jedne dvorane. Pojavljuje se čovjek
koji vrlo sliči Santosu, iako mlađi i vitkiji. Drži veliki burrito koji proždire pred
mojim očima.
„Ovo je Damian Alvarez. Santosov bratić,“ predstavlja Montero.
„Njegov omiljeni rođak.“ Čovjek me uhvati za ruku i nježno je poljubi. „Drago
mi je što smo se ponovno sreli, Sonia.“
Upravo sam se spremala odgovoriti, kad van svog perifernog primijetim
trojicu muškaraca kako ulaze u kuću i penju se stepenicama, svi jednako
opasnog izgleda kao Montero. „Žive li ovdje još neke žene?“
„Ti si jedina,“ kaže Damian. „Zato si tako posebna.“ Zadrma obrvama i
upućuje mi onaj isti vučji smiješak kakav Santos voli nositi.
Izvučem ruku iz njegove. „Je li kuhinja u tom smjeru?“
„Jesi li gladna?“
 „Malo,“ kažem, dok mi se želudac grči kao da potvrđuje moj odgovor.
„Mogu ti nešto napraviti,“ nudi Damian
„Ja ću to učiniti,“ ubacuje se Montero. „Vjerojatno više voli nešto drugo osim
konzervirane hrane, a Santos će biti vani neko vrijeme.“
„Gdje je otišao?“ Pitam, a obojica me gledaju kao da mi je izrasla još jedna
glava jer sam se usudila ispitivati gdje im je šef. Odmahujem rukama ispred
sebe. „Znate šta? Ne zanima me. Nisam jela cijeli dan. Hrana bi bila odlična.
Bilo koja vrsta hrane.“
Dok pratim Montera i Damiana niz hodnik obrubljen prozorima, trudim se sve
promatrati, pamteći kuću najbolje što mogu. Zaobilazimo zavoj, prolazimo
nekoliko soba prije nego što konačno dođemo do kuhinje.
To je san svakog kuhara, s aparatima od nehrđajućeg čelika, bakrenom
policom za lonce koja visi preko široke mramorne radne ploče i ulazom u
ostavu. Neki me osjećaj, možda mala bol u srcu, ispunjava jer se sjećam da mi
je Santos pričao o svojim snovima da jednog dana postane kuhar. Bilo je to kad
smo vjerovali u bajke. Kad smo mislili da se dobre stvari mogu dogoditi ako ih
dovoljno jako želiš. Ali tko zna? Možda to ipak nije ono što je želio.
Skliznem na jednu od barskih stolica za pultom dok Montero izlazi iz ostave s
nekoliko predmeta, zatim pali štednjak i počinje kuhati.
„Napravi malo za mene, bato15,“ kaže mu Damian dok sjeda pokraj mene.
Montero bijesno gleda preko ramena, gunđajući odgovara, ali Damian ga
ignorira. „Dakle, sjetila si me se već?“
„Ne,“ kažem. „Trebam li?“
„Mi smo dobri prijatelji. Zapravo, ja sam jedan od tvojih omiljenih ljudi ovdje.
„On,“ kaže, pokazujući na Montera. „Nije tako mnogo. Previše je mrzovoljan.“
„A ti si duša zabave,“ kažem, smiješeći se usprkos činjenici da mi se ne bi
trebao sviđati jednostavno zbog toga tko je.
„On je kućna budala“, dobacuje nam Montero. „To je njegova uloga ovdje.
Ako ti treba smijeha, znaš gdje da odeš.“
„Ignoriraj ga,“ kaže Damian. „Štap u guzici ga čini mrzovoljnim.“ Zatim se
naginje bliže i šapće: „Možda bi ga dobra jebačina izbacila.“
Montero baca naše tanjure ispred nas, iznenadivši nas oboje. Gledam dolje u
enchilade koje je uspio tako brzo napraviti, oblizujući usne u iščekivanju.
„Hvala,“ kažem, moje oči susreću njegove na trenutak prije nego što skrenu
na Diablos tetovažu na njegovu vratu. „Je li to boljelo?“
„Tvoja je vjerojatno boljela više.“
„Ne bi znala. Amnezija, sjećaš se?“ Pokažem na glavu.

15
Druže
 Njegove pune usne se stisnu dok mu se oči prebacuju na Damiana. „Sjećam
se.“
Iznenada mi se stvori čvor u grlu i gotovo mi je nemoguće zadržati suze dok
režem hranu na komade. To je težak osjećaj gubitka. Izgubila sam toliko toga
tijekom godina, ali barem sam imala oca. Moju stijenu. Sada, ne samo da je on
otišao, nego na neki način i ja.
Izgubljena sam i sama.
Prinosim prvi zalogaj usnama, ali ne mogu se natjerati da jedem.
„Nije otrovano,“ kaže Montero.
„Čak i ako jeste, to je dobar način da se ode,“ Damian mrmlja kroz veliki
zalogaj hrane.
Upravo tada Santos ulazi u kuhinju i sve postaje previše. Spuštam vilicu na
porculanski tanjur i ustajem. „A sada sam izgubila apetit.“
„Što sam učinio?“ Nevino pita Santos.
Prilazim mu, puštajući da moj bijes izađe na površinu tako da ga on jasno vidi.
„Znaš što si učinio,“ režem, bockajući ga u prsa. „I nikad ti to neću oprostiti.“
 8. Poglavlje
Sonia
Ljutim se, bacam se i okrećem, previše sam bijesna da bih zaspala. „Uf!“
Vrištim u jastuk. Zašto dopuštam da mi se taj čovjek ovako uvuče pod kožu?
Nakon toliko godina, još uvijek me izluđuje.
Zvuk na vratima me ukočio. To je brava, shvatim sekundu prije nego što se
otvori i čujem kako netko klizi unutra
„Tko je tamo?“ Zahtijevam, sjedeći, petljajući po dekama.
Svjetlo se upalilo i ja sam zažmirila u sjaj da vidim. Santos ide prema
kupaonici. „Bio je to dug dan,“ kaže. Doseže natrag, uhvati šaku svoje majice i
povlači je preko glave u jednom brzom pokretu.
„Šta to radiš?“
„Spremam se za krevet.“ Iz stražnjeg dijela hlača, on uklanja pištolj koji do
tada nisam primijetila i izbacuje šanžer, prije nego što ga stavi na ormarić.
Onda ispod svake nogavice, vadi velike oštrice i stavlja ih obje pored vatrenog
oružja.
Ali njegovo oružje nije ono što me uznemirilo. Činjenica je da namjerava
spavati u istom krevetu sa mnom.
„Ne misliš valjda ozbiljno da spavaš ovdje.“
Ignorira moju izjavu i odlazi u kupaonicu. Kroz odraz u ogledalu gledam kako
se nastavlja svlačiti. Sam od sebe, moj izdajnički pogled putuje prostranstvom
njegove otkrivene kože, hvatajući mišiće njegovih ruku, vrata, i dlake na
njegovim prsima koje postaju sve gušće dok se spuštaju preko njegovog čvrstog
trbuha do njegovog...
Jesuscristo. Trebala bih skrenuti pogled, ali moje oči odbijaju poslušnost. Kako
mogu? Je li moguće da muški kurac s godinama postaje veći? Ili je to što nisam
videla jedan poput ovog tako dugo? Iako, ako je ono što mi svi govore istina,
imala sam ga u meni u zadnje vrijeme.
Trbuh mi se steže pri sjećanju na to kako je bilo imati ga u tijelu i prijeti da me
spali na mjestu. Od svega što bih trebala zaboraviti, zašto to ne mogu?!
Santos ulazi pod tuš i gubi se iz vidokruga, puštajući me k zdravoj pameti.
Odmahujem glavom, stavljajući dlan na grozničavo čelo.
„Ne mogu spavati ovdje,“ šapnem sama sebi. „Ne mogu.“
Skočivši sa madraca, odlazim do vrata i stavljam ruku na kvaku, ali ne
uspijevam je okrenuti. Kamo bih otisla u kući punoj opasnih muškaraca koji bi
me mogli ubiti ili, još gore, silovati? Mada sumnjam da bi dirnuli i dlaku sa glave
„supruge” svog bahatog vođe. Ipak, Damian mi je rekao da sam jedina žena
ovdje, a seksualna potreba može natjerati muškarce na gluposti.
Sada bih mogla pobjeći. Moj otac je možda mrtav, ali to ne znači da nemam
kamo otići. Dovoljno je mračno da bih se mogla neopaženo izvući. Ne bi bilo
prvi put. Bilo je dosta kasnonoćnih izleta dok sam živela u Villanuevi. Osim što
sam tada poznavala teren. Ovdje bih najvjerojatnije postala žrtva kojota ili
jarka. Možda me neće pronaći dok lešinari ne odaju lokaciju mog raspadajućeg
leša!
Postoji još jedna opcija. Priđem komodi, gdje pištolj leži između dva noža.
Vatreno oružje ne dolazi u obzir. U to se osigurao kad je izvadio metke. Ali
oštrice su još uvijek ovdje i jednako su smrtonosne. Prelazim prstom preko
jedne od njih, od drške do vrha. Osjećajući njegovu oštrinu na svojoj koži,
uzdahnem, jer koliko god bio primamljivo, nisam ubojica. Ja nisam kao oni.
„Ako preferiraš drugačije metode, uvijek te mogu odvesti dole u podrum.
Možeš postati stvarno kreativna tamo dole.
Trgnem ruku, režući prst na suludo oštroj oštrici. Brzo je omotam drugom
rukom dok se okrećem prema Santosu, koji stoji na vratima kupaonice s
kolutima pare koji se vrte oko njega i bijelim ručnikom koji mu se jedva drži za
bokove. „Neću te ubiti.“
„Stvarno? Jer se činilo kao da planiraš moju smrt.“
„Možda sam se zabavljala tom mogućnošću. Ali ja nisam poput tebe, Santose.
Ne oduzimam nevine živote.“
On se nasmiješi. „Ni ja. Ali imaš pravo. Nismo slični, jer meni ubijanje nije
zabavno.“
Sram okupa moje obraze vrućim crvenilom koje ne mogu izbjeći, te
odmaknem pogled. „Možeš li barem obući nešto?“
Vidi mučenje na mom licu, sigurna sam u to. Tada mu se usta povuku i kaže:
„Nosiš dovoljno odjeće za nas oboje,“ prije nego što odmah skine ručnik.
Proguram se pokraj njega u kupaonicu, gunđajući, „mrzim te,“ dok prolazim.
„Možda ćeš, ako to izgovoriš dovoljno puta, na kraju povjerovati.“ Slijedi me
do umivaonika da pregledam štetu koju je napravio nož. Kao da je pritisak koji
sam primijenila bio jedina stvar koja ga drži, krv šikne iz proreza, kapajući u
gustim potočićima.
„Sranje!“ Santos vrišti, plašeći me više od male posjekotine. „Odrezala si svoj
jebeni prst!“
„Ne, dobro je.“ Podižem ga i lice mu problijedi.
Užurbano kopa po ormarićima dok ne izvadi pribor za prvu pomoć.
Opčinjeno gledam kako vadi zavoje i masti, a ruke mu se cijelo vrijeme tresu.
 „Evo, da vidim.“ Uzima me za ruku, mračnog izraza lica dok počinje raditi na
zaustavljanju krvi.
Vidjeti ga ovakvog je gotovo komično, i ja se smijem. „Zašto šiziš? Sigurna
sam da stalno viđaš krv na svom poslu.“ Trebalo bi biti smiješno, ali čini se da
on ne misli tako.
Zastaje u svojim poslu i podiže svoj okorjeli pogled na moj. „Nikada tvoju.
Nikada ne bih prolio tvoju.“
Unatoč svemu što se dogodilo između nas, ja... Odjednom se osjećam kao da
moram ublažiti patnju koja se vidi u njegovim očima. Nisi ti. To je bila nesreća.
„Koju sam ja prouzrokovao. Ostavio sam te noževe tamo da te zadirkuju. On
vrti glavom dok se fokusira na moj prst.
„Znao si da ću biti u iskušenju da ih upotrijebim na tebi.“
„Također sam znao da nećeš.“
„Ali šta da jesam?“ Ja pitam. „Šta ako me ne poznaješ kao dobro kao što
misliš da znaš? Ljudi se mijenjaju.“
„Mi… Mi se ne mijenjamo. Ono što dijelimo ne mijenja se. Šta god se
dogodilo, uvijek ćemo pripadati zajedno. A to je malo teško učiniti ako smo
mrtvi.“ Sada se smiješi, iako još uvijek nema njegov uobičajeni đavolski bljesak.
„Žao mi je što sam te povrijedio.“
„Misliš li sada ili kad si me ostavio?”
„Oba.“ Završava s previjanjem rane. „Oboje je bilo nenamjerno.“
„Ipak sam krvarila oba puta.“
Prinosi moj prst svojim usnama i ljubi ga. „I oba puta sam to nadoknadio.
Dođi u krevet, ženo.“ Odvlači me u spavaću sobu i liježe, tapšući po mjestu
pokraj sebe. „Ne grizem.“
„Da grizeš.“
Njegov osmijeh se vraća u punom sjaju. „Samo kad me moliš. Hajde, trebaš se
naspavati.“
Nevoljko, legnem što dalje od njega na madracu. On se cereka dok gasi lampu
na noćnom ormariću.
Za nekoliko minuta zaspao je, duboko diše. Na moju nesreću, treba mi mnogo
duže da zaspim. Pogotovo kad on posegne za mnom i čvrsto me privuče uz
sebe. Dajem sve od sebe da se odgurnem, ali njegove me ruke jače obavijaju.
Proklet bio. Čak i u snu je prejak.
Na trenutak smatram da ovo možda i nije tako loše. Odnosno, dok se ne
pomakne, i izbočina između njegovih nogu pritisne moj bok.
Nije bio u pravu. Ne nosim dovoljno odjeće za nas dvoje. Majica na bratele i
kratke hlače nikada neće biti dovoljni. Dovraga, mogla bih nositi oklop i on ne
bi bio dovoljan da spriječi toplinu njegova tijela da progori.
 Stenjući, zatvaram oči pred sjećanjima koja mi preplavljuju um. Vizije
ukradenih poljubaca i zabranjenih dodira. O vatri koja je gorjela do bijele boje,
a ja sam joj dopustila da me proguta, ne mareći za posljedice. Ne obazirući se
na to, jednog će me dana raskrvariti na način na koji nitko drugi ne bi mogao
Biti će ovo duga noć.
 9. Poglavlje
Sonia
Prije deset godina…

Znaš gdje sam. Ako ga želiš, dođi i uzmi ga.

Nije bilo potrebe pitati što je Santos time mislio. Oboje smo točno znali što je
to.
Cijeli tjedan sam sebi govorila da to ne želim. To me ne zanima. Zašto bih to
želela od stranca? Čovjeka kojeg od tada nisam videla, ni na poljima, ni u
stajama. Nigdje. Kakav on to posao ima, da ga nikad nema preko dana? Radi li
on uopće za mog oca?
Nije da sam ga tražila. Naravno da ne. Previše sam zauzeta životom.
Da to želim, sve što bih trebala učiniti je potražiti Diega. Osim što prije dva
dana nisam dobila ono što sam tražila.
Evo me sada, ležim u mraku, ne mogu spavati jer jedino o čemu mogu
razmišljati je ono čime me Santos zadirkivao.
Ako ga želiš, dođi i uzmi ga.
Čvrsto zatvorim oči i um mi je ispunjen slikom njega, kako se spušta u čučanj
ispred mene. Njegovog lica pritisnutog između mojih nogu.
Toplina i vlažnost su mi u središtu i moram se prisiliti da smirim disanje iz
straha da bi se Amelia mogla probuditi. Polako, stavljam ruku preko svojih
grudi, zamišljajući da je njegova, a zatim je pomičem niže do svoje pičkice. Ali
čak i kad se uspijem dovesti do orgazma, nisam ispunjena.
Što je previše, previše je.
Guram pokrivače sa sebe, a nakon što obujem mekane bijele papuče, šunjam
se do prozora i virim u noć, pazeći da nema nikoga od stražara. Što je tiše
moguće, okrećem bravu i otvaram je.
„Soni? Okrenula sam se i vidjela svoju sestru kako sjedi i gleda u mene. „Gdje
ideš?“
„Ja... Idem vidjeti Lunu.“
„Zašto? Ne moraš se više iskradati. Možeš je vidjeti tijekom dana.“
Na trenutak razmišljam da joj kažem što zapravo planiram, ali nešto mi govori
da čak ni netko tako seksualno pustolovan poput nje ne bi odobrio. „Samo mi
treba jahanje, u redu?“ Pa, to je donekle istina. „Neću dugo. Vrati se na
spavanje.“
 Izgleda da prihvaća moj odgovor. „U redu. Budi oprezna.“
Krenem brzo uobičajenim putem do staja. Cijelo to vrijeme srce mi
bjesomučno lupa u grudima, a nije me trčanje dovelo do ovoga. To je
iščekivanje nečega čime sam opsjednuta sedam dana...
Konačno stignem na odredište, i ušunjam se unutra. Tiho njištanje i
pomicanje konja u njihovim stajama prigušuje zvuk mojih koraka.
Idem straga, gdje usko zakrivljeno stubište vodi do stana na drugom katu. Sve
je mračno, mračnije nego dolje, i moram napipati put do vrata za koja znam da
će biti tamo.
Okrenuvši kvaku, otvorim je i uvučem se u slabo osvijetljenu prostoriju, zatim
je zatvorim za sobom. Osvrćem se oko sebe, promatrajući mali prostor u kojem
stoje samo komoda i bračni krevet. Flanelske plahte su zgužvane, kao da je
netko tamo spavao.
Očima pratim svjetlost i paru koja izlazi iz djelomično otvorenih vrata za koja
zamišljam da su kupaonica. Teško gutajući, prilazim i guram ih.
„San..“ Moj pozdrav je prekinut kad su me zgrabili s leđa i tresnuli o zid.
Omotam jednu ruku oko debele ruke koja mi je prislonjena na prsa, a drugu
oko one koja mi drži dugačak, oštar nož na grlu. „Santos,“ dahnem, bojeći se
pomaknuti i centimetar.
Njegov pogled je kao oštrica, intenzivno me zasijeca. A onda, kad me
prepozna, on se smekša, i odmah me pusti.
Želim odvojiti vrijeme da mu se divim, načinu na koji voda kaplje s njegove
crne kose na prostranstvo mokre kože koja je prekrivena samo ručnikom koji
mu se jedva drži za bokove. Ali teško je to učiniti dok on još uvijek čvrsto drži
taj nož. Ostaje stajati gdje jest, buljeći u mene, doimajući se gotovo ljutim dok
škrguće zubima. „Nikad ne ulazi u moju sobu nenajavljena.“
„Žao mi je. Ni-nisam razmišljala.“
„Naravno da nisi, princezo. Ti nisi navikla misliti na ništa osim što ćeš jebeno
obući.“
Krv mi uzavre od bijesa zbog njegove uvrede. „U pravu si. Nisam sposobna
razmišljati svojom glavom i zato sam napravila glupu grešku dolaskom ovamo.“
Lupnuvši dlanovima o njegova prsa, gurnem ga s puta dok izletim iz
kupaonice. Jedva sam otvorila vrata spavaće sobe, kad su se zalupila.
Zarobljava me, tijelo je pritisnuo na moja leđa, rukama me okružio.
„Pusti me!“ Zahtijevam preko ramena, nesposobna pomaknuti se više od
toga.
 Naginje se, njegov mi topli dah miluje mi uho. „Perdoname, princezo.“
Oprosti mi, princezo. „Ja sam pendejo16 koji nije navikao na društvo ovdje gore.
Ne bih si mogao oprostiti da sam te povrijedio.“
„Ti si taj koji me pozvao.“
„Jesam li?“ Njegov glas je puki šapat. Međutim, njegov duboki ton i dalje
odzvanja u meni.
„Da. Rekao si da ako želim da dođem i uzmem.“
Smiješeći se, odgurne se od mene, a ja se okrenem prema njemu. Liže svoju
donju usnu dok me promatra, a ja odjednom postajem svjesna da u žurbi da
stignem ovamo nisam ništa obukla preko svoje majice na bratele i kratkih
hlača.
Kao da su svjesne da ih se promatra, moje bradavice se ukrute i izvire kroz
tanki materijal. Prekrižim ruke preko grudi, a on se osmjehne.
„Da li obično dočekuješ goste sa nožem na grlu?“ Upitam iznervirana.
„Samo one lijepe.“ Okrenem se i opet pokušam otići, ali on me još jednom
zaustavi. Smijeh mi ispunjava uho čak i dok upijam njegovu toplinu. „Imaš
narav mačke koja odgovara tvojim prekrasnim zelenim očima. Sviđa mi se.“
„Pusti me ili će ti se sviđati puno manje.“
Prešao je dlanom niz moju ruku koja još uvijek drži kvaku. „Ovdje gore nikad
nemam goste, Sonia. Mnogo manje, žene.“
Dopuštam mu da me odmakne od vrata i okrene prema sebi. Podvlači prste
ispod moje brade i naginje moje lice svome. „Dakle, ovdje si jer to želiš.“
Usne mi se razdvoje dahom samo od njegova pogleda. Sada je sav bijes
nestao, sve što je ostalo je glad.
„Da,“ priznajem.
Odmiče mi dugu kosu s obraza, dopuštajući vrhovima prstiju da mi padu niz
vrat do ramena, gdje zastaje, naizgled fasciniran bratelom moje majice.
„Dat ću ti sve što želiš, princesa. Pod jednim uvjetom.“
„Šta?“ Ostanem bez daha kad pomakne prste da ocrta moj dekolte.
„Reci mi točno što želiš.“ On se đavolski smiješi dok mu se oči podižu prema
mojima.
Namrštim se, shvaćajući što točno želi da učinim, ali ne mogu, a da ne
ponovim svoje pitanje: „Šta?“
„Šta želiš, Sonia?“
„Znaš šta želim. Zašto bih inače došla ovamo usred noći?”
„Želim to čuti,“ inzistira.
„Zašto?“

16
Glupak
 Spustivši glas za nekoliko oktava, zareži: „Zato što mi se kurac trza kad
pomislim na to kako tražiš da te pojebem.“
„Moraš li biti tako grub?“ Kažem bez daha, pokušavajući odglumiti koliko me
pali to što on govori.
„Da.“ Prije nego što sam uspjela reagirati, uhvatio me za potiljak i privukao k
sebi.
Njegova se usta sudare sa mojima u poljupcu bez finoće i pristojnosti. Sirov
je, agresivan i zahtjevan. Ima okus tekile i grijeha, začina i požude.
Peče me, pali sva moja čula dok klizi jezikom unutra. Bolno mi šakom stegne
kosu, čupa je sve dok ne prekinem poljubac, dok mi glavu ne povuče unatrag,
otkrivajući mi grlo.
„Pitaj me,“ naređuje mi i poliže me točno po mjestu gdje mi vena pulsira
divlje poput srca. Mjesto na koje je, nekoliko minuta ranije, držao oštricu. „Reci
mi što želiš.“
„Tebe.“ Dahnem.
„Nije dovoljno dobro.“ Pušta me odjednom, kao što je i one noći ispred moje
sobe, ostavljajući me zadihanu i hladnu.
Vrisnem u frustraciji zato što me prisiljava da to izgovorim. „Želim tebe.“
„Što želiš da uradim?“ Nije tako teško, Sonia. Mogu ti reći upravo ono što ja
želim. Želim lizati svaki dio tebe... sise, pičku, guzicu.. Želim osjetiti tvoj slatki
klitoris u ustima i na glaviću svog kurca. Želim znati kakvog si okusa kada svršiš i
kako izgledaš na koljenima sa mojim kurcem u ustima.“
„Skini ručnik!“ Izlanem. „To je ono što želim. Želim te vidjeti.“
Jednim pokretom ruke ispušta ručnik i moje ubrzano srce gotovo staje kad
spustim pogled. On je ogroman. Mnogo veći od Diega. I zahvaljujem svojim
sretnim zvijezdama što mi nije prvi, inače bih možda pobjegla.
„Jesi li djevica?“ Pita s blagom namrštenošću.
Progutam paniku, požudu i uzbuđenje u namjeri da progovorim. „Da li bi bio
nježniji sa mnom da kažem da jesam?“
„Ne.“
„Nisam djevica. Ali tip s kojim sam bila nije tako…“ tražim pravu riječ, a on se
osmjehne.
„Obdaren?“
Ne obazirući se na ono što je rekao, grickam donju usnu. „Dakle, što god
tražim, dat ćeš?“
„Mojim tijelom upravljaš, princesa.“
„Šta ako te ne mogu primiti?“
Izvijajući obrvu, on pogleda po meni. „Nešto mi govori da ti možeš sve
zamisliš. Čak i primiti moj kurac.“
„Lezi na krevet.“ Pokazujem u tom smjeru.
 On učini kako tražim. „Mogla si reći molim.“
„Mogla sam,“ kažem, idući prema njemu. „Na leđa.“
Okrećući se, promatra me dok se približavam, tamnih i intenzivnih očiju
unatoč smiješku. Noge mi dodiruju madrac i počinjem drhtati, nervozna kao da
se spremam uzjahati konja kojeg nikad prije nisam jahala. Upravo je to,
pretpostavljam. On je nešto divlje i neukroćeno i jednako snažno građeno.
Progutam svaku strepnju koju bih mogla imati dok se penjem na krevet i
opkoračim ga, pazeći da ostanem nekoliko centimetara između mene i njegova
kurca.
„Skini mi majicu,“ naredim mu.
Prinosi ruke mojim ramenima i provlači palčeve kroz naramenice. Zatim,
polako, kao da raspakuje poklon, povlači ih preko mojih grudi sve dok mi
majica ne visi oko struka.
Ima nešto u načinu na koji ih on gleda — gladno — zbog čega želja gori u
mojoj srži. Napinje se ispod mene, kao da se bori protiv poriva za dodirom, i
shvaćam da čeka da ga pitam. Proklet bio! Bio je u pravu. Ovo je jebeno
mučenje. Iluzija je da ja kontroliram govoreći mu što da radi, ali u stvarnosti on
ima prednost tjerajući me da pitam.
„Želim tvoja usta na mojim bradavicama,“ kažem skoro očajno.
„Onda ih prinesi mojim usnama.“
Saginjem se nad njim, uranjajući desnu dojku u njegova otvorena usta.
Zahvata, siše, gricka, crta krugove oko moje bradavice. U isto vrijeme, on me
hvata za bokove, čvrsto ih držeći dok pritišće svoj kurac točno preko moje
pičkice. Prevrćem oči dok stenjem od zadovoljstva zbog dvostrukog napada na
moja čula, i počinjem se ljuljati nad njim, trebajući još.
„O Bože!“ Zavapim kad on prijeđe na moju drugu bradavicu, posvećujući joj
isto toliko pažnje.
„Jesi li vlažna, Sonia?“
„Da,“ prošapćem.
„Mokra dovoljno da me primiš u svoju slatku pičku?“ Upitao je između
grickanja.
Vlažnija sam nego ikad. Mokra i željna i očajna biti ispunjena.
Sjedim i skidam kratke hlače, bacajući ih. Oči mu praktički sjaje dok zuri u spoj
između mojih bedara. Gleda sa požudnim zanimanjem dok ga ponovno
opkoračujem, a usne moje pičkice se razdvajaju kako bi otkrile moj klitoris.
„Isuse, savršena si.“
Oprezno, pomaknem se preko njegovog kurca, trljajući se uz njega. Gore dole
sve dok ne osjetim da je mučen podjednako kao i ja, te sam njegovu cijelu
dužinu ovlažila svojim sokovima.
 On stenje, šakama stiska plahtu ispod sebe i sviđa mi se osjećaj moći koji
imam. Pa stanem i nasmiješim se.
„Šta to radiš?“
„Dajem ti okus tvog vlastitog lijeka,“ kažem, čekajući nekoliko sekundi prije
nego počnem ponovno. Onda, opet, stanem.
Ovaj put on zareži. „Ubiti ćeš me.“
„Ti nisi bio toliko zabrinut time da ćeš ti ubiti mene. Sada primi to poput
muškarca.“ Trljam se uz njega ponovno, ovaj put, dolazim blizu da i sama
svršim.
„Prokletstvo ženo! Ili sjedni na njega ili siđi.“
Smijem se, sviđa mi se kako su se stvari okrenule. Stavljam glavu njegovog
kurca na moj ulaz, zafrkavam ga, povlačim se kada pokuša da gurne. Naginjem
se i ližem mu usne dok uzdiše od frustracije.
Prije nego se mogu odmaknuti, njegove ruke obuhvate moj struk i stegnu,
dok jednim snažnim prodorom ulazi u mene.
Zrak je izbijen iz mene dok me ispunjava iznad svega šta sam ikada osjetila.
Dahnem i povučem se, ali on me drži čvrsto, podsjeća me da je on stvarno divlji
i neukroćen kao što sam i zamišljala. On je divlji i nepredvidljiv. I sve to je
između mojih nogu.
U meni je do kraja, moje bradavice stisnute uz njegova prsa, a ipak u trenutku
kad dođem do daha, shvatim da želim još.
Usne mi traže njegove i ljubim ga sa prepuštanjem, govoreći mu bez riječi šta
želim. Tražim to. Preklinjem za tim.
I on shvaća poruku jasno i glasno.
Prevrne me, počne prodirati u mene tako žestoko da mu dahnem u usta.
Ulazi u mene tako duboko, da ga osjećam svugdje.
Zatim sjedne i uspori pokrete, nagnuvši se tako da svakim udarcem pogađa
savršeno mjesto.
„Dodiruj se između svojih nogu, Sonia. Želim da osjetiš gdje smo spojeni.“
Radim što mi govori, kliznem prstima kroz svoje usmine do mjesta gdje
njegov debeli kurac nestaje u meni. „Jesuscristo,“ stenjem.
„Primila si me. Svaki centimetar.“ Klizi unutra i van, ne žuri, dopuštajući mi da
istražim njegov osjećaj. „Sanjao sam te, Sonia. Zamišljao da te jebem. Da
zakopam svoj kurac u tebe. Jesi li mislila na mene?”
„Da,“ uzdahnem
„Jesi li se dodirivala tada?“
„Da.“
„Dodiruj se sada,“ on kaže.
 Pomaknem prste na klitoris, lagano dotaknuvši vrh. Otečen je od uzbuđenja i
izuzetno osjetljiv. Moj pogled se zaključava na njegov dok se dodirujem, dok on
nastavlja da pumpa u mene baš kao u mojim fantazijama.
Čulno preopterećenje gura me preko ruba i svršavam s plahtama u šakama i
njegovim imenom na usnama.
Tek kad smirim svoje oslobađanje, on me pusti, zabijajući se u mene
nemilosrdno, bolno, slasno snažno, sve dok nisam sigurna da će me prepoloviti,
ali nije me briga.
Onda svršava i on, urlajući na način koji zadovolji svaki ženski dio moje
anatomije. Kada završi, pada kraj mene. Želim ustati. Trebala bi. Ali ne mogu
kada sam još uvijek naduvana od droge koja je on.
Zato ležim ovdje i čekam da to prođe, samo da bih otkrila da ga želim
ponovno. Želim onu nekontroliranu vatru koju sam tako priželjkivala i konačno
našla s njim.
Da, on je droga. Opasna koja će mi na kraju proždrijeti dušu. Ali žudnja je
prejaka da bi je poricala.
 10. Poglavlje
Sonia
Sadašnjost

Njegova velika, topla ruka vijuga preko moje kože, tražeći gornji dio mojih
hlačica. Prsti prate rub, a zatim kliznu ispod struka. Uzdahnem kad mi okrzne
stidnu kost, a zatim se nježno pomakne preko proreza moje pičke.
On otvara moje nabore, izlažući moj klitoris njegovom laganom dodiru,
crtajući male krugove oko njega. Izvijam leđa kad se oni znalački vrhovi prstiju
pomaknu niže i uđu u mene. Kao da osjeća moju potrebu, njegovi zubi stisnu
moj vrat dok pritišće svoju tvrdu dužinu u moju guzicu.
„Mmm. Sanjala sam o tebi,“ kažem, otvarajući jedan kapak kako bih
maglovito provirila u prozor koji propušta jarko jutarnje sunce.
On se zasmije toplo. Seksi. „Jesi li zato već tako mokra zbog mene?“
„Uvijek sam mokra zbog tebe.“ Okrenem glavu prema njemu i njegova usta
zarobe moja.
Njegov je poljubac dubok i divlji kao što sam sanjala, jednako sveprožimajući.
Kad ga skloni, to je samo da bi svojim jezikom prošao niz moje grlo do mojih
grudi. Preko materijala moje majice liže mi bradavicu, kvasi to područje prije
nego što ju ugrize. Sve to vrijeme, njegovi prsti rade svoju opaku magiju
između mojih nogu, klizeći unutra i izlazeći iz mene u izluđujućem ritmu koji
me tjera da dahćem i preklinjem za nečim mnogo, mnogo većim.
„Jebi me, Santos.“
Istog trenutka sjeda, skida moje kratke hlače i baca ih. Uzima moje noge u
ruke i širi ih. Njegov pogled postaje gladan dok zuri u moju srž.
„Imaš najljepšu pičku, Sonia,“ grubo kaže dok prislanja glavić svog kurca na
nju. Trlja ga gore-dolje, zbog čega ja zastenjem dok bol da ga imam u sebi
raste.
„Santos,“ šapnem. „Želim te.“
Zatim osjetim pritisak njegove debele glave kako se gura unutra baš kad me
stvarnost pogodi. Ovo nije san. Nije bilo godinama prije kada bih ga primila u
svoje tijelo. Ovo je vrijeme nakon povrede i izdaje.
„Ne!“ Udarim dlanovima o njegove bokove, sprječavajući ga da se zabije u
mene. „Stani!“
Oči mu se rašire i on se ukoči s bolnim izrazom na licu. „Šta?“
 „Silazi s mene!“ Vrisnem, povlačeći gležnjeve iz njegova stiska dok se kotrljam
i spuštam s kreveta.
On ostaje gdje jest, zadihan i zbunjen dok ja tražim svoje kratke hlače. Ali kad
ih nađem, ne obučem ih. Umjesto toga, bacim ih u njegova leđa najjače što
mogu. Nema smisla skrivati se, kad je već sve vidio. Okreće se prema meni, a
njegove su crte lica sada stoičke i kamene koliko bih ja volela biti.
„Nikad me više nećeš dotaknuti. Je li to jasno?!“ Do srži me ljuti što to dolazi
više kao vapaj, nego kao zahtjev.
„Ako ti ne želiš biti dodirnuta, ne guraj guzicu preko moga kurca,“ sikće.
Povlačim se, potpuno uvrijeđena njegovom insinuacijom, uzdahnem. „Ne bi
nikad!“
„Oh, ti bi, i jesi. Stenjala si moje ime i hvatala moj kurac, govoreći 'Santos,
želim te',“ imitira. „Mislio sam da ti se vratilo jebeno pamćenje.“
„Čak i da jesam, ne diraj me. Ne prilazi mi. Zapravo, radije bih da spavaš
negdje drugdje.“
„Jebote, hoću!“
„Onda me pusti,“ molim, mrzim način na koji mi glas puca dok ga preklinjem.
„Ne,“ osorno izjavljuje, tvrdog pogleda.
„Ponašaš se prema meni kao prema zatvoreniku, a ne prema ženi.“
„Ponašam se prema tebi kao da si moja žena, Sonia, jer jesi.“
„Fino. Insistiraš da me zadržiš ovdje, u redu. Ali spavat ću negdje drugdje,“
izjavim. Čini mi se kao lako rješenje.
Ustaje s madraca i kreće prema meni na način koji me užasava, ali ja ostajem
pri svom. Podignem bradu, samo se lagano trznem kad mi priđe tako blizu,
njegov kurac dodirne moj kuk i on se nasmiješi.
Nagnuvši se s tim prokletim smiješkom, iako mu se oči čine smrtonosnim,
kaže tonom koji zahtijeva da ga slušam: „Neću te dirati, Sonia. Ne ako ne želiš.
Ali kada budeš želela, morat ćeš to tražiti.“
„Čitaj mi sa usana, Santos. Ja. Ne. Želim. To.“
Osmijeh mu gotovo neprimjetno nestane. „Tvoja pička da.“
„Moja pička ne vlada sa mnom, kao tvoj kurac s tobom.“
„Osim što me ne želi samo tvoja slatka pička.“ Baci pogled na moje grudi, na
mjesto gdje bradavice vire kroz mokri materijal. „I tvoje srce također.“
„Ne vlada ni ono.“
„Da. Vlada.“ Sagnuo se dole kao da će me poljubiti, usne mu dođu na
centimetar do mojih. Stanem disati, čekajući taj poljubac, ali on nikad ne dođe.
Ispuni me bijes zbog vlastite reakcije na ono što sam upravo rekla da ne želim
i odgurnem ga. Smije se i odlazi prema kupaonici.
„Želim svoju sobu!“ Insistiram.
 Na trenutak zastaje. Zatim preko ramena kaže: „Ti si moja žena i spavat ćeš u
mom krevetu. Neću te dirati, ali neka sam proklet ako te pustim.“
„Jesi li siguran da želiš spavati kraj mene kada znaš koliko te prezirem? Ti
možeš biti strašan muškarac, Santos. Ali raspižđena žena je daleko opasnija.“
Smijući se, kaže: „Riskat ću,“ prije nego što zatvori vrata.
„Učini to,“ šapnem, dok mi vlastiti radosni osmijeh razvlači usne, kad se ideja
počne stvarati.
Dakle, odbija me pustiti iz svog kreveta? Fino. Onda ću se pobrinuti da
mučenje bude obostrano. Ako je on Vrag, onda ću ja biti njegov Pakao.

Dva tjedna su prošla od onog jutra kada sam skoro Santos dopustila da me
jebe. Počelo je kao zabava. Nekoliko večeri, odlučila sam večerati u krevetu,
pobrinuvši se da ostavim nož za odrezak na svom noćnom ormariću i
pretvarajući se da je to samo nevina nezgoda. Radila bi to duže da nisu svi
neočekivano nestali iz kuhinje, ostavivši mi samo plastični pribor za jelo.
Ipak, sumnjičavi pogledi koje mi je dobacivao svaki put kad bi legao pokraj
mene činili su vrijednom nemogućnosti da pravilno narežem svoje meso.
Tada sam pribjegla podmuklijoj taktici. Čekala bih dok ne zaspi prije nego što
bih se pritisnula uz njega. Svaki put bi se probudio, a tijelo mu je bilo jednako
ukrućeno kao što sam sigurna bio i njegov kurac.
Nažalost, taj posebni pakao je onaj u koji bi ga slijedila, zato što je bilo
podjednako teško i meni biti mu tako blizu. Koliko god mrzila priznati, ja ga
želim. Prokleta bila, ali želim. Fizički, barem. To je neka vrsta kletve koja ne
dopušta mi da budem privučena bilo kojim drugim muškarcem. Smatram
mnoge od njih zgodnima, naravno. Nakon što sam se rastala od Diega, čak sam
izlazila s nekim mjesec dana.
Ali nitko me ne uzbuđuje na isti način. Nitko me drugi ne tjera da gorim kao
on.
Bio sam u potpunoj i krajnjoj agoniji, očajnički želeći da se predam. Možda
ima pravo. Možda sa mnom vlada moja pička. To mora biti to, jer alternativa je
neprihvatljiva. Jednostavno ne može biti da mnome upravlja moje srce.
Bez obzira na istinu, kad je najavio da ga neće biti tjedan dana, osjetila sam
prve tračke olakšanja. Ponovno sam mogla disati. Ponovno spavati bez stalne
brige da ću se izdati i prepustiti se svojoj želji.
Stoga je veliki šok kada nakon dva dana odem u kuhinju na ručak, samo da
vidim Santosa i njegovog rođaka kako sjede za pultom.
 Obrazi mi zaplamte u trenutku kad mi se pogled uperi u mog navodnog muža,
a sve one emocije od kojih sam se konačno odmorila, nagrnule su. Koljena mi
trenutno zaklecaju od pogleda na njega... Njegov tinjajući pogled, njegove
pune usne napete u iskrivljeni smiješak dok me upija. Način na koji njegova
crna majica grli njegove široke grudi do savršenstva.
Jesuscristo! Moja privlačnost prema njemu je kataklizmična i jednako štetna.
„Nisam znala da si kod kuće“, kažem, podižući bradu kako bih dokazala koliko
malo on utječe na mene.
„Ako si gladna, mogu ti nešto napraviti. Između ostalog, jako sam dobar
kuhar.“ Njegov se smiješak širi, a meni se steže trbuh, jer sam jako dobro
svjesna koliko je dobar u mnogim stvarima.
Ljuti me što mi to može učiniti. Da može učiniti da želim plakati i baciti se na
njega usprkos svemu. „Radije bih jela sa svinjama,“ ispljunem.
On sliježe ramenima. To se može srediti. Sve dok si u mom krevetu, nije me
briga gdje jedeš.
Glasno škrgućem zubima da on to čuje. Zatim mu uputim svoj najzavodljiviji
osmijeh dok se okrećem prema njemu. Nagnuvši se, klizim rukom preko
njegove ruke, ignorirajući toplinu njegove kože na svom dlanu. „Zapravo volim
dijeliti krevet s tobom,“ šapnem.
„Stvarno?“ On upita sa dozom nevjerice.
„O, da“, kažem. „Zato što duboko u sebi znam da se bojiš zaspati pokraj
mene.“
„Je l’ tako?“
„Odaju te podočnjaci.“ Rekavši to, izađem sa smiješkom zadovoljstva na
usnama i okovom boli oko grudi.
 11. Poglavlje
Sonia
Bila je to duga noć. Nisam sigurna u koje me vrijeme san konačno uvukao, ali
kad se to dogodilo, bilo je to samo da završim u zemlji noćnih mora. Užasne
vizije spaljivanja moje kuće i pucnjave ispunjavale su moj um, čineći me
umornijim nego da sam samo ostala budna.
Santosu je sigurno bilo jednako teško. Vjerojatno je to cijena koju plaćate za
grižnju savjesti. Bacao se i vrteo koliko i ja, možda i više.
Kad je jutarnje sunce prodrlo kroz veliki prozor naše spavaće sobe, oboje smo
jedva čekali ustati.
Sjedim, ošamućeno trljajući oči, spremna započeti još jedan dan ispunjen
tamom i očajem zbog svega što sam izgubila. Duša mi je toliko tužna da se
uopće ne zamaram svojim uobičajenim komentarima prema Santosu, kako bih
mu dala do znanja koliko ga mrzim.
Umjesto toga, gledam ga kako zbacuje pokrivače i go odmiče prema
kupaonici. Tada sam je opazila, ogromnu pticu tetoviranu na njegovoj
savršenoj guzici. A kako izgleda, tinta je još uvijek crna, a koža oko nje crvena,
svježa je.
Nisam siguran šta se događa. Možda ta tama može trajati samo toliko dugo
dok vašem srcu ne zatreba pauza. Možda je to samo meni smiješno. Što god
bilo, prasnula sam u smijeh. I nije to samo smješkanje. To je vrsta smijeha od
koje se previjam u krevetu dok se držim za trbuh.
Okreće se prema meni. „Šta?“
„Imaš...“ Ne mogu ni završiti rečenicu. „Na guzici!“
Njegovo mrštenje traje samo trenutak prije nego što se nasmiješi. „Volim te
čuti kako se smiješ, čak i ako je to na moj račun.“
Sjednem dok me toplina u njegovim očima ispunjava. „Lijepo je smijati se. To
mi je trebalo.“
„Ne, ono što ti zapravo trebaš je svježi zrak. Izgledaš blijedo. Kada si zadnji
put izašla van?“
„Misliš otkako si me ovdje zarobio?“
Ignorirajući šta sam rekla, on doda. „Znaš šta ti stvarno trebaš?“
„Šta?“
„Jahanje.“
 Bacim pogled na njegov kurac koji stoji u stavu mirno. Koliko god to bilo
primamljivo, odmahujem glavom. „Santos, već sam ti rekla da te neću dirati.“
„Nisam mislio na sebe. Mislio sam na jahanje konja.“ On oponaša pokrete
držanja uzdi i jahanja. „Idemo neko vrijeme divljati. Zaboravi na sve.“
„Već sam to učinila,“ kažem, pokazujući na moju glavu. „Sjećaš se?“
Usne mu se stisnu. „Tako je. Onda svakako moramo izaći. Bilo bi zabavno.
Zaslužujemo zabavu. Sutra me možeš opet mrziti.“
Uzdahnem u znak slaganja. Bilo bi zabavno. „U redu.“
„Dobro!“ S radošću trlja dlanove. Nakon što se istuširao, što se čini
besmislenim budući da ćemo se znojiti, izlazi iz kupaonice. „Moram telefonirati
u uredu. Možeš li biti spremna za dvadeset minuta?“
Prilazi bliže krevetu i njegov čisti muški miris prodire u moj prostor, tjerajući
me da zagrizem jecaj. Dvadeset minuta? Ne mogu biti spremna tako brzo, ne
kad se još moram tuširati i mučiti ga.
„Možemo li reći četrdeset pet?“
„Naravno. Naći ćemo se ispred.“
U trenutku kad on ode, ja skačem u akciju – tuširanje, čupanje, dotjerivanje.
Ljutim se na samu sebe što mi je stalo, pogotovo otkad sam sebi obećala da mu
nikada neću dopustiti da dira ove dijelove koje dotjerujem.
Nakon što sam namjestila kosu u zalizani konjski rep, šminkam samo gornje
kapke, dajući sebi mačkasti izgled, a zatim nanosim svijetlo ružičasto sjajilo za
usne.
U ormaru, pronašla sam plavu majicu, traperice i smeđe do koljena kaubojske
čizme.
„To je samo jahanje, ništa više,“ kažem svom odrazu u zrcalu u kupaonici dok
se posljednji put odmjeravam. „Samo zato što me nasmijao to ne znači ništa.“
Dios mio, šta ja radim?
„Nisam bio siguran da li ćeš se stvarno pojaviti.“ Santos me čeka kada izađem
kroz ulazna vrata. On je već uzjahao prekrasnog velikog čistokrvnog konja,
izgledajući grubo zgodno u svojim prašnjavim trapericama i kaubojskom šeširu.
„Znaš da volim konje,“ kažem, idući da uzmem cigaretu iz njegove ruke te
duboko udahnem dim prije nego što je odbacim.
Izduvavam dim praktično stenjući u zadovoljstvu zato što je prošlo previše
vremena od kada sam uzela zadnju, te kažem. „Grozna navika. Sigurna sam da
sam ja stvarno tvoja žena, ti ne bi radio to i dalje.“
„I jesam prestao. Ali s obzirom da se ne sjećaš, mislio sam da uživam u
jednoj.“ Dodao mi je drugi par uzda koje on drži, te su zakačene na bijelog
Arabiana. „Ovo je Nieves.“
„Nieves?“ Posegnem do srednje visine konja čije ime znači snijeg, prelazeći
dlanom preko meke dlake. „Nisi mogao smisliti nešto više originalno?“
 „Sama sebe možeš kriviti za to. On je tvoj.“
Ruka mi se umiri. „Oh,“ kažem tužno. „Ne sjećam se.“
„Možda kada ga zajašeš, to potakne nešto. Nekako sam se nadao da ćeš
posle uzjahati mene.“ Migoljio je svojim obrvama i na moju sramotu, nasmijem
se.
„Užasan si.“ Stavim nogu u stremen i dignem se na crno sedlo. Promeškoljivši
se, stisnem noge blago uz konjski trbuh. On se pomakne naprijed nekoliko
koraka, te povučem uzde jako lagano da ga zaustavim. Iako je ovo poznato, ne
mogu reći da li je to zbog toga što sam jahala cijeli svoj život i duboko je u
meni, ili je samo zbog Nieves.
„Jesi li spremna?“ Santos upita.
„Gdje idemo?“
„To je iznenađenje.“ Ispustivši dva kratka klika pritisnuo je svoje pete u bok
konja pa krenuo u lagani galop.
„Oh ne nećeš!“ Potaknem Nieves i krenem za njim.
Jurimo niz šljunčani prilaz, iza konjušnica i drugih zgrada, skrećući neposredno
prije nego što stignemo do polja. Santos je bio u pravu. Ovako jako jahati, s
vjetrom u kosi i suncem na licu, oslobađa. Gotovo kao da sam ja ta koji trči,
oslobađa sve moje emocije, ostavljajući ih u prašini.
Ispred mene dozivaju plavo-sivi brežuljci, podsjećajući me na one zapadno od
Villanueve. Udišem svjež zrak, upijam zemlju koju navodno posjedujem. Ne, ne
ja. Santos. On je vlasnik zemlje i svega na njoj.
Ali to nije važno. Ne upravo sada.
Ubrzam, puštajući svoj smijeh da me prati dok ga obilazim. Ali moja prednost
ne traje dugo. Ubrzo, on je kraj mene, sa cerekom razvučenim preko lica.
„Dat ću ti tu pobjedu,“ kaže dok usporavamo u kas.
„Ne moraš mi ništa dati. Nieves i ja smo te pošteno pobijedili.“ Otpijem
gutljaj vode iz čuture koju mi daje. „Znači sve je ovo tvoje, ha?”
„Dokle pogled seže.“ Zamahuje rukom ispred sebe. „Pa čak i dalje od toga.“
„Želja ti se ispunila. Posjeduješ mnogo zemlje.“ Pregledavam područje. Iako je
to pustinjska zemlja, ima dovoljno zelenila s kaktusima, hrastovim stablima i
bodljikavim grmljem – da se ne čini lišenom života. Zapravo, apsolutno
oduzima dah.
Sve je njegovo i on je to ostvario, baš kao što je i rekao. „Jednog dana ću imati
sve, Sonia,“ zakleo se kad sam ga konačno uvjerila da mi kaže zašto je radio za
mog oca, čovjeka kojeg je tvrdio da mrzi.
„Ti nisi rob, Santose. Možeš ići kamo god želiš,“ rekla sam mu, iako mi je
pomisao da odlazi slamala srce.
 „Ali ja jesam rob. Uzeo je zemlju moje obitelji i ako je želim natrag, moram za
nju raditi. I neću stati dok ne povratim svoju zemlju. Jednog dana ću imati sve,
Sonia. Bez obzira na cijenu.“
Tada me je zbunilo ono što je rekao. Bilo je nemoguće pomiriti mog oca s
nekim tko je mogao bilo kome ukrasti zemlju. Ali što god je Santos rekao bilo je
zakon. Toliko sam ga voljela. To je stvorilo pukotinu sumnje i neprijateljstva
prema mom ocu.
Jednu koju sam prebolela onog dana kada me Santos napustio, a moj otac je
bio ostavljen da čisti komadiće mog života.
Želeći da mogu zaboraviti i taj dio, odmahujem glavom u pokušaju da se
riješim tih sjećanja. „Jesmo li blizu mjesta gdje me vodiš?“ Pitam, želeći sebi
odvratiti pozornost.
„Da.“
„Ne vodiš me valjda nekamo da me ubiješ?” To je šala, ali ne sasvim izvan
okvira mogućnosti“
„Da sam te želio ubiti, ne bih te prvo izveo na spoj. Samo bih to učinio kod
kuće.“
„Pričekaj minutu.“ Dignem ruku. „Ovo nije spoj.“
„To ti je smetalo?” Pita zabavljeno. „Nije onaj dio koji te ubija u kući?“
„Nije spoj,“ ponavljam.
„Znam.“
Nastavljamo dalje, a cijelo vrijeme ga znatiželjno promatram. Kamo me vodi?
Tada vidim oazu koju stvara široki potok. Ovdje je trava zelenija i gušća,
drveće i grmlje bujnije. Nipošto nije šuma, ali je ipak lijepa.
Pratim ga do hlada ispod bora, gdje sjašemo. Veže konje za nisku granu i daje
im jabuke iz torbice na sedlu.
„Ovo mjesto je nevjerojatno,“ kažem, približavajući se mirnim vodama koje
teku preko stjenovitog dna. Nekako me podsjeća na bajku, način na koji se
grane spuštaju svojim lišćem i kako se visoka trava njiše na povjetarcu. Sićušno
poljsko cvijeće prošarano je krajolikom, pojačavajući tu čarobnu auru.
„Ovdje dolaziš kad trebaš disati,“ kaže mi.
Disati. Da, mogu zamisliti da bih to često radila ovdje. Napuni mi pluća
svježim zrakom i izbaci sve moje brige. Zatvorim oči i učinim to sada, upijajući
miris slobode dok udišem, a zatim istjeram bol prošlosti koja me gotovo
uništila.
Kad ih otvorim, nađem ga kako netremice bulji u mene. „Šta?“
„Da li je to što si ovdje nešto pokrenulo?“
„Treba li?“
 Priđe drvetu prelazeći dlanom preko debla. „Doveo sam te ovamo ubrzo
nakon što si došla kući sa mnom. Trebala si mjesto kamo ćeš pobjeći. Vjerovala
ili ne, ni tada me nisi previše voljela.
Užasnem se. „Kakav šok.“
„Dođi.“ Pruža mi ruku, a ja je prihvaćam, dopuštajući mu da me privuče svom
konju. Sa sedla skida smotanu deku i smeđu torbu. „Jesi li gladna?“ Pita dok
spušta pokrivač na tlo.
„Malo.“
Sjedajući, potapša mjesto ispred sebe. „Napravio sam sendviče.“
Neko vrijeme jedemo u tihoj zahvalnosti, uživajući u jednostavnom
postojanju. Uglavnom sam opuštena, smirenija nego što sam bila otkad sam
stigla u Las Cruzes. Osim što ga s vremena na vrijeme uhvatim kako bulji u
mene s nečim u izrazu lica što ne mogu odrediti. Sažaljenje? Tuga?
„Šta?“ Pitam, nesposobna podnijeti pomno ispitivanje.
„Još ništa?“
„Ne.“ Sliježem ramenima. „Žao mi je. Samo mi reci čega me pokušavaš
natjerati da se sjetim.“
„Ovdje si se ponovo zaljubila u mene.“
Moje usne se razdvoje, ali sve što mogu izgovoriti je: „Oh.“
„Naš prvi spoj je bio ovdje. I ovdje sam te pitao da se udaš za mene.“
Zavirujući u svoje krilo, pretvaram se da čačkam nešto na svojim trapericama.
„Jesi li me doveo ovamo jer želiš da se sjetim ili zato što me pokušavaš navesti
da se ponovno zaljubim?”
„Oboje, pretpostavljam.“
Progutam iznenadni čvor u grlu koji prijeti da me uguši. „Teško mi je zamisliti
da bih ti ikada oprostila ono što si učinio. Napustio si me. Ostavio si me da
čekam, Santose. Čekala sam danima i nikad se nisi vratio. Nisi se čak ni
potrudio s ceduljom. Kako bih mogla tako nešto oprostiti?”
„Ali jesi.“
„Kako?“ Pitanje dolazi kao molba, molba za objašnjenje kako sam mogla
odustati od nečega tako bolnog.
„Saznala si što se stvarno dogodilo. Da, da sam imao izbor, nikada te ne bi
ostavio. Skoro me ubilo saznanje da si me čekala, a ja nisam mogao doći.“
Mrštim se, želeći mu vjerovati, ali zaboraviti je preteško. „Zašto nisi mogao
doći?“
„Ne mogu ti reći. Ne još.“
„Ako već znam, onda mi samo reci ponovo.“
On uzdiše. „Nisi spremna to čuti. Volio bih da se samo sjetiš, jer bi bilo puno
lakše.“
 „Što god.“ Ustajem i pokušavam se odmaknuti, ali on me slijedi i hvata me za
zglob. „Došao sam po tebe, Sonia. Kad sam konačno mogao, došao sam po
tebe. Ali ti si se već udala za Diega Arcosa i to me uništilo.“
Otkriće me ostavi bez daha. „Došao si? Zašto mi nisi rekao?!“ Zahtijevam,
ljuća sada nego prije.
Čeljust mu bijesno radi dok zuri u mene. „Zato što sam te posmatrao i bila si
sretna. Previše sam te volio da bih ti ponovno uništio život.“
„Nije na tebi da doneseš tu odluku,“ kažem ogorčeno, jer nisam bila sretna.
Bila sam potpuno i temeljito slomljena. „Umjesto toga, zeznuo si stvar
ponovnim odlaskom. Nisi se čak ni potrudio boriti za mene. Mogao si me dati
Diegu s mašnom na glavi.“
Santos me snažno povuče dok nisam pritisnuta uz njega. Pokušavam se
odgurnuti, ali on me drži na mjestu, gledajući u mene. „Da raščistimo jednu
jebenu stvar, Sonia. Nisam te nikome predao. Ne dam ono što mi pripada. U to
vrijeme još nisi bila moja. Ali sada...“ Obuhvaća mi bradu, približavajući moje
lice svome. Kad spusti pogled na moje usne, poližem ih dok se njegov dah širi
po njima. „Sad jesi i neka sam proklet ako ikad dopustim drugom muškarcu da
te dotakne.“
Svaka ćelija u mom tijelu gori od njegove izjave, iako bi me zapravo trebala
razbjesniti. Ali sviđa mi se.
Odgurnem se od njega prije nego završim ljubeći ga i moleći da me jebe
upravo ovdje i sada. „Znači rekao si mi sve to i ja sam pala na tebe ponovno?“
„Ne baš. Trebalo je malo nagovaranja. Ali na kraju si ugledala svjetlo,“ kaže, a
osmijeh mu se vraća. I nakon što sam tamo vodio strastvenu ljubav s tobom,
zamolio sam te da se udaš za mene.“
Okrećući se prema onom mjestu na koje pokazuje, očajnički se pokušavam
prisjetiti toga. „Hoćeš li mi reći kako?“
„Hoćeš li mi vjerovati ako to učinim?“
„Nisam sigurna,“ priznajem. „Ali pokušat ću.“
On se nasmije. „Pošteno. Reći ću ti na povratku.“
„Moramo li ići tako brzo?“ Osvrćem se po svom novopronađenom utočištu.
„Nažalost. Večeras imam sastanak.“
„Zašto si me onda doveo ovamo? Bilo je to samo zadirkivanje.“ Prekrižim
ruke na prsima i praktički se durim.
Naginje glavu dok vršcima prstiju prelazi preko mog obraza tako nježno, ali ja
to duboko osjećam. „Htio sam da imaš kamo pobjeći. Daleko je od kuće, ali još
uvijek u središtu zemljišta koje je čuvano. Ovdje ćeš biti sigurna.“
Iako to zvuči više kao upozorenje da ne pokušam pobjeći, ne kažem ništa o
tome. „U redu.“
Santos se nasmije. „Možeš se vratiti sutra.“
 Odvezuje konje i pomaže mi da se popnem na Nieves. Kad smo se kasom
vratili kući, on se približio. „Upravo bismo došli s ovakvog jahanja.“
„Šta?“ Pitam, zbunjena o čemu on govori.
„Onoga dana kad sam te zaprosio,“ kaže, vraćajući se na razgovor koji je
započeo ranije. „Odveo sam te do potoka s košarom za večeru.“
„Šta je bilo u njoj?“
Tvoje omiljeno. Tortas17 od bifteka s jalapeñosima18 na žaru.“
Osmijehnem se jer je istina. Volim tortas. „I onda šta?“
„Slomila si zub zato što si ugurao prsten u torta, a ti znaš kako jedeš.“
„Šta?!“ Pređem jezikom po svakom zubu, tražeći lom ali stanem kada shvatim
da se on smije. „Zar ne možeš shvatiti ništa ozbiljno?“
„Moj život nije ništa drugo nego smrtna ozbiljnost, Sonia. Moram pronaći
razlog za smijeh. I nasmijati se. Zato sam te zamolio da budeš moja žena, nakon
što sam te besmisleno jebao kako bih bio siguran da si previše omamljena da
odbiješ.“
„Tako da mi se možeš smijati do kraja života.“
Poseže za mojom kosom, provlačeći prste kroz nju. „Tako bih imao razloga za
osmijeh.“
Odmaknuvši njegovu ruku, kažem: „Način na koji to govoriš čini nemogućim
da te trenutno mrzim.“
„Onda me mrzi kasnije.“
Okrenem se prema njemu, tražeći u njegovim očima bilo kakav znak obmane.
Nešto što će mi reći da preuveličava, da bi spustila gard. Ali ne nalazim ništa
takvo. „U redu“, kažem. „Kasnije.“
Sa svojim prepoznatljivim đavolskim osmijehom, stvori mali buket sićušnog
poljskog cvijeća koje nisam videla da je ubrao. „Dobra cura“, kaže i daje mi ih.
Držim stabljike između palca i kažiprsta i buljim u ljubičaste latice prije nego
što sebi dopustim da ga ponovno pogledam. Čvor mi se stvara u grlu dok vidim
mnogo mlađu verziju njega kako mnogo puta radi nešto slično ovome. Male
geste koje su imale veliki utjecaj na moje srce.
Nešto što i sada kao malj udara o zid koji sam podigla i užasava me u duši.

17
Torte
18
Halapenjosi su vrsta paprike
 12. Poglavlje
Sonia
Treba nam još sat vremena da se vratimo. Sat vremena u kojem mi Santos
priča o našem zajedničkom životu, našem vjenčanju, našim planovima.
Vjenčali smo se u kapelici ovdje u Las Cruzesu uz prisustvo samo obitelji od
povjerenja. Bojao se da će vijest da sam preživio napad na Villanuevu pročuti i
dovesti me u opasnost
„Znači, nismo u zakonskom braku?” Pitam kad kaže da nije bilo vjenčanog
lista.
„Ti i ja smo se zavjetovali pred Bogom. To je jedino što je važno,“ kaže mi
tonom koji ne ostavlja mjesta za svađu.
Kad stignemo do konjušnice, jedan od radnika širom otvara vrata i pušta nas
unutra. Vodim Nievesa do njegovog boksa, zatim slijedim Santosa do pojila na
drugom kraju zgrade.
„Hvala ti za danas. Trebalo mi je.“
Smiješi se dok mi pruža vjedro za mog konja. „Molim.“
Vraćam se do odjelka kad na svojim perifernim vidom ugledam nešto sjajno.
Poklopim usta rukom i spustim kantu, ne mogu vjerovati što vidim.
„Je li to...“ Zašutim dok se približavam kratkim vratima odjelka s pločicom
koja mi je previše poznata. To je jedna koji ne odgovara nijednoj drugoj, jer ne
pripada ovdje. Pripada Villanuevi.
Drhtavim prstom pratim slova. „Luna,“ šapnem. „Ali kako?“
Santos dođe i stane iza mene. Nakon požara vratio sam se da vidim može li se
što spasiti. Našao sam ovo u ruševinama i znao sam da bi ti to željela natrag.“
Suze mi teku niz nezadrživo dok se prisjećam boli gubitka Lune. Probuditi se i
otkriti da je tijekom noći uginula zbog zmijskog ugriza u nogu. Bila sam
neutješna. Ništa što je moja obitelj učinila nije me moglo vratiti iz dubine
depresije u koju sam pala kad je Santos otišao, a ovo me samo još više
pokopalo.
„Preklinjanja sam oca da ostavi odjeljak prazan.“ On isprva nije htio, govoreći
da je nezdravo voljeti tako životinju. Moja majka je ta koja ga je konačno
uvjerila da mi dopusti tu jednu stvar. „Ne mogu vjerovati da je preživjelo
požar.“
„Ništa drugo nije.“
 Obrišem još jednu suzu, duboko udahnem i izdahnem polako, želeći da mogu
osloboditi i bol. Jer čak iako se to dogodilo prije mnogo godina, za mene je
gubitak nov. „Može li itko biti tako bezdušan.“ Uništili su sve. Dotaknem
pločicu ponovno.
„Htjeli su nešto od tvog oca.“
„Što su mogli toliko željeti da su mu uzeli ono malo što mu je ostalo?”
Zapravo, sve što je ostalo bili su ostaci njegovog zdravog razuma i ja.
„Ne znam,“ kaže mi Santos, posežući da prekrije moju ruku svojom, prelazeći
mojim prstima preko Lunina imena. „Već sam te to pitao, ali možda se s
obzirom na to kako su se stvari promijenile s tvojim pamćenjem, možeš nečega
sjetiti. Je li Fernando ikada spomenuo Padillu?“
„Ne. Nikada.“
„Da li je govorio išta vezano uz dugove? Ili tajne?“
Ovo je drugi put da sugerira da je moj otac imao nešto s Padillom, a meni se
to nimalo ne sviđa.
„Santos, moj otac je možda bio nemilosrdan u poslu, ali je bio dobar čovjek,
ne netko tko je upleten sa kriminalcima.“
„Čak i dobri ljudi čine loše stvari, Sonia.“ Kaže to za moje dobro. Predobro se
sjećam koliko je mrzio mog oca i zašto. „Nakon nesreće, čuo sam da Padilla još
uvijek traži nešto u Villanueve. Zato sam te skrivao.“
„Ne misliš da je to pronašao?“
„Vraćao se nekoliko puta, pa mislim da nije. Je li bilo negdje drugdje gdje bi
tvoj otac odnio nešto ili nekoga da sakrije?“
„Netko?“ Okrenem se prema njemu, namrštenog čela. Misliš da je nekoga
skrivao?
„Sve je moguće. Pitanje je , gdje? Jer što god je Padilla tražio nije na
Villanuevi.“
Pokušavam zamisliti koga bi moj otac štitio do te mjere da riskira sve.
Njegova obitelj je sve što mi pada na pamet. „Ja sam jedina preživjela,“
šapnem.
Nakon što je moja sestra skrivala svoju trudnoću i umrla od komplikacija
tijekom poroda, nešto što se moglo spriječiti da nije bila potpuno sama u
Rancho Lozanu, a moja majka umrla od agresivnog tumora na mozgu godinu
dana kasnije, mislili smo da je obitelj prokleta. Ali tek kad je moj brat umro od
predoziranja drogom, moj se otac doista čvrsto držao tog uvjerenja, govoreći
da je navukao Božji gnjev na nas.
Je li Santos možda u pravu? Je li moj otac učinio nešto užasno za što je
vjerovao da je uzrok svih naših nevolja?
„Imao je samo Villanuevu,“ kažem zamišljeno, dok mi se um mota po ovoj
novootkrivenoj mogućnosti. „Sada je moja.“
 „Jeste,“ dodaje Santos.
„Hoćeš li me odvesti tamo da je vidim?“
On klima glavom. „Poslat ću izviđača da se uvjeri da Padilla još uvijek ne
njuška okolo. Onda možemo ići. Ali... Ništa nije ostalo,“ dodaje oklijevajući.
„U redu.“ Žvaćem usnicu i prvi put si dopuštam da ga dodirnem. Stavljam dlan
na njegovo srce, osjećajući kako lupa snažno i divlje kao i on. „Hvala ti.“
„Znam koliko ti je Luna značila.“
Nisam siguran da zna. A nisam sigurna zna li ni on što ta gesta znači meni.
Dovraga, ne znam ni ja. Potpuno je izbacio moje emocije, tresući ih i
razbacujući okolo sve dok ne mogu razlikovati ljubav od mržnje.
Pustila sam prste da pređu preko njegovih grudi do napetih mišića njegova
trbuha, a zatim do njegove srebrne kopče remena. Usta mi se potpuno osuše
kad pustim da mi ruka ostane tamo, želeći ići dublje, svjesna da me neće
zaustaviti ako to učinim.
Nagne se prema meni, zatvara oči dok me udiše. „Sonia. Mučiš me, jebote.“
„Mučim samu sebe.“
„Zašto? Uzmi šta želiš. Ono što oboje želimo.“
Približivši se, gurne me uz drveni zid. Njegova kruta dužina ukopa mi se u
trbuh, a ja pravim grimasu od boli da učinim točno ono što kaže.
Prelazi rukama gore-dolje po mojim, puštajući da mu palčevi okrznu strane
mojih grudi sa svakim prolazom, čineći nemogućim da se uzdržim.
„Oh Bože,San-“
Njegov telefon zazvoni, prekidajući nas, frustrirano ispusti dah dok sam ja
izdahnula s olakšanjem. Izvlači ga iz stražnjeg džepa i baca pogled na zaslon.
Usta mu se skupljaju u tanku, tvrdu crtu dok čita tekst. „Imam posla. Ne brini
za konje. Moji ljudi će se pobrinuti za njih. Vrati se u kuću.“
„U redu.“
Hoda sa mnom do vrata, gdje ja skrenem lijevo, a on desno. „Sonia“, pozove
me i ja se okrenem. Mogu te večeras odvesti do potoka, ako želiš. Ovaj put
pravi spoj.“
„Hoćeš li mi reći nešto više o tome što se dogodilo među nama?” Njegovo
oklijevanje da odgovori natjera me da pomislim da neće. Ali prije nego što
uspije da odgovori i razočara me, kažem: „Radije bih ostala večeras.“
Tužno klimne glavom i ode.
Ne žurim da uđem u kuću, nadajući se da će mi sunce i svjež zrak razbistriti
misli. Ali oni to ne čine. Turbulentno je i zbunjeno kao i uvijek. Da jednom
davno nisam tako duboko volela Santosa, možda bi stvari bile drugačije. Ali
vatra poput ove koju smo dijelili ne umire. Ostavlja žar u pepelu koji oživljava i
na najmanji propuh.
 Istina je da mi je slomio srce, ali ne mogu tako lako odbaciti činjenicu da se
vratio po mene. Čak i ako to tada nisam znala, vratio se. Također ne mogu
odbaciti da sam mu očito već oprostila.
Bacim pogled na tetovažu na zapešću i tanki ožiljak na mjestu gdje mi je
metak okrznuo ruku. Iako me još uvijek nešto muči u pozadini, nešto što vrišti
da ima još, dokazi bi sugerirali da on ne laže o proteklih pet godina. Ako sam se
udala za njega, to znači da sam mu oprostila. I nikad mu ne bih oprostila da ga
prije toga nisam provela kroz pakao.
Je li pošteno da sve to ponovno radim zbog nečega što je potpuno van
njegove kontrole?
Iz džepa izvadim mali buket koji mi je dao Santos. Sad je potpuno zdrobljen, s
nekoliko tankih stabljika slomljeno. Grudi mi se stežu kad se prisjetim njegova
osmijeha kad mi ih je dao i tuge u njegovim očima kad sam odbila njegovu
ponudu za kasno noćno jahanje.
Zastajem kod velike fontane koja se nalazi ispred ulaza, žvačući donju usnu.
Dvojica naoružanih stražara koji stoje mirno bulje u mene s iščekivanjem. Ali ja
ne ulazim.
Umjesto toga, okrenem se na peti i vratim se putem kojim sam došla,
odlučna. Ići ću s njim večeras, ići korak po korak. Idem polako i videću gdje nas
stvari vode.
Ali čak i dok to mislim, stopala mi brže prelaze preko zemljane ceste, a srce mi
ubrzano lupa u očajničkoj želji da prihvatim njegovu ponudu. Prolazim pored
konjušnica u mrtvom trku, idući prema zgradama, kojih se sjećam da sam ih
videla niže.
Nekoliko naoružanih muškaraca kruži ispred njih. Kad me ugledaju kako im
dolazim, svi se pogledaju kao u tihoj komunikaciji. Zatim jedan od njih krene
prema meni, s podignutim dlanom. „Trebali biste se okrenuti, Señora Cruz. Na
privatnom smo sastanku.“
Zaustavila sam se i pogledala prema vratima, koja kao da svi čuvaju. „Je li
Santos unutra?“
„Morate se vratiti u kuću. Ja ću Vas otpratiti.“
Mršteći se, pogledam u smjeru mjesta za koje sam sigurna da je Santos.
„Čemu toliko osiguranje?“
„Dođite sa mnom.“ Čovjek ignorira moje pitanje, uzima me za ruku i odvlači.
Pustila sam ga, ali sam se okrenuo, sumnjičavo promatrajući mjesto.
„Što se događa...“ Prekinula sam se kad čovjek tako snažno izleti kroz vrata da
padnu sa šarki. „Jesukristo!“ Vraćam se ka stražaru dok drugi muškarac juri
prema nama.
 Santos izlazi za njim, ali ne juri. Stoji na drvenoj terasi i podiže ruku. Četiri
glasna praska odjeknu kroz zrak. Ostanem bez daha kad mi krv poprska grudi
dok mi muškarac pada na noge.
Još živ, hvata me za gležnjeve pokušavajući se ispraviti. „Molim te pomozi
mi!“
Napravim još jedan korak unatrag, izvlačeći se iz njegova stiska, previše
zaprepaštena da učinim bilo što osim gledanja između njega i svoje grimizno
natopljene odjeće.
Ne bih mu mogla pomoći i da sam htjela, jer u tom trenutku Santos dolazi do
nas i puca mu jednom u glavu.
 13. Poglavlje
Sonia
Previše šokirana ne mogu se pomjeriti cijelu vječnost. Napokon, ne mogavši
se oduprijeti, dodirujem svoje lice i povlačim prste kako bih pronašla krv. „Dios
mio!“ Kažem užasnuto, osjećajući mučninu u želucu.
Kao da me upravo primijetio, Santosove se oči rašire. Poseže za mnom.
„Sonia.“
„Kloni me se!“ Vrištim dok trčim.
„Sonia!“ Viče za mnom.
Srce mi grmi u ušima dok jurim od njega. Kad me uhvati, okrenem se i
ošamarim ga. „Pusti me!“
„Stani. Budi mirna.“ Zagrlio me je rukama.
Udaram mu dlanovima u grudi. „Pusti me. Ti si ubojica!“ Prosikćem.
Odjednom me pusti i ja padnem na dupe. Njegov pogled bljesne bijesom koji
odražava moj vlastiti. Onda se okrene jednom od muškaraca koji stoji blizu.
„Vodi je u kuću.“ Naređuje prije nego što se vrati u zgradu.
Čuvar me uhvati za ruku, nježno me podižući na noge. „Odvesti ću Vas
unutra.“
Dopuštam mu da me otprati u kuću, ali iskliznem iz njegova stiska čim uđemo
kroz vrata.
„ Senorita!“
U trenutku kada sam u svojoj sobi, počinjem se skidati, očajnički se
oslobađajući krvave odjeće. Bacim je u stranu, potpuno zgrožena.
Uključivši tuš toliko vruć koliko mogu podnijeti, ulazim i počinjem bijesno
ribati svaki centimetar svog tijela grubom spužvom. Nije važno koliko trljam,
ne mogu izbaciti sliku krvi na svojoj koži iz misli.
Bacim spužvu na pod i odmaknem se od nje kao da je zaražena smaknućem
kojem sam upravo svjedočila. Čula sam priče o tome šta je kartel sposoban
učiniti. Kako lako mogu raspolagati ljudskim životom. Santos nije ni trepnuo
kad je ispalio posljednji metak u čovjeka koji je molio za pomoć pred mojim
nogama, kao da to radi svaki dan. Kao da je ubio toliko puta, da mu nije teško.
Što se mene tiče, ja sam samo kukavica. Čovjek je molio za pomoć, a ja sam
stajala kao idiot. Čvrsto sam zatvorila kapke, želeći da to mogu nekako vratiti.
Ali ne mogu.
Bila sam šokirana time što vidim. Nema drugog objašnjenja.
 „Sonia.“
Pritisnem se uz zid kade čujem Santosov glas. „Šta radiš ovdje?“ Zahtijevam,
pokrivajući grudi kad ga vidim kako stoji na vratima. „Izađi!“
„Da ti objasnim. Stvari nisu onakve kakvima se čine.“
„Znači nisi ubio čovjeka pred mojim očima?“
Čeljust mu se stegne. „Jesam, ali postoji razlog zbog toga.“
„Jebe mi se za tvoje razloge. I kad pomislim da sam skoro...“ Zašutim, ali on
hvata.
„Ti skoro šta?“
„Ništa. Ja gotovo ništa.“ Okrenem se od njega, ne mogu ga više gledati.
„Molim te,“ šapnem. „Molim te, pusti me na miru. Samo mi daj prostora.“
„U redu. Zasad. Ali razgovarat ćemo.“ Napravi nekoliko koraka, zatim zastane
i kaže: „Žao mi je,“ prije nego što izađe.
Slomim se, padam na pod i jecam poput djeteta. U kakav sam to svijet upala?
To je pakao. Doslovno sam u paklu. Mislim, ne zovu se uzalud Diablos del Sur 19!
Nakon što sam si dopustila da se samožaljevam neko vrijeme, ukrutim svoju
donju usnu i ispravim kralježnicu. Nikada se nisam smatrala žrtvom, čak ni kad
mi je život bio težak. Ne mislim početi ni sad.
Nema druge opcije. Moram otići. Sada. Dok stražari još uvijek misle da sam se
pomirila sa time, da sam Santosova žena.
Odlučila sam se, izlazim ispod tuša i oblačim traper suknju, majicu kratkih
rukava i udobne tenisice. Zatim pretražujem kutiju s nakitom koju sam našla u
jednoj od ladica komode, vadim sve komade koji se čine vrijednima i guram ih
u džepove zajedno sa hrpom novca koji je Santos ostavio na pultu.
Bacim pogled na prozor kupaonice. To je jedna greška koju neću ponoviti.
Ovaj put ću biti pametnija.
Nekoliko puta duboko udahnuvši da smirim živce, opuštam lice. Ako ja ne
napravim veliku stvar, neće ni oni.
„Možeš ti to,“ kažem sebi dok izlazim iz sobe.
Srećom, ne nailazim na Santosa na izlasku, iako vidim crni Mustang parkiran
ispred njegovog El Camina. To znači da je njegov rođak Damian u blizini. Još
jedan muškarac na kojeg radije ne bih naletela.
„Hola,chicos,“ Hej, dečki, pozdravim , idući brzo kraj stražara. „Idem na
jahanje. Na mom konju, Nievesu.“
Gledaju me, pa jedno drugo. „Uživajte u jahanju,“ kaže jedan od njih.
Ubrzavam korak dok obilazim fontanu, usporim samo kako bih zavirila u oba
vozila. Ako postoji ključ, mogla bih okušati sreću. I zamisli, Damianov auto ih
ima.

19
Djavoli sa juga
 Od pogleda na njih moji koraci posustaju i ruka me svrbi da posegnem za
ručkom. Trebam li to učiniti? Ako to učinim, morat ću biti brza. Upaliti vozilo
čak i prije nego što zatvorim vrata. Pedala treba udariti o metal u djeliću
sekunde, a svatko tko mi se nađe na putu bit će usmrćen.
To je plan. Najbolji koji mogu smisliti. Santos je rekao da se perimetar njegove
zemlje čuva. Ako idem na konju, mogli bi me zaustaviti. Ali u autu mogu probiti
sve granice.
Bacim pogled na stražare u blizini kuće da procijenim udaljenost. Velika
greška jer me već pažljivo promatraju, a ovo samo odaje moj plan.
Sad ili nikad. Zgrabim ručku, ali prije nego što je pritisnem, još jedan stražar,
kojeg nisam primijetila, je na meni. Odvlači me od Mustanga dok se ja ritam i
vrištim.
„Pusti me!“ Ugrizem ga za ruku i on me odbaci od sebe. Iskoristivši prednost,
pokušam potrčati, ali jedva prevalim nekoliko metara prije nego što me opet
zakače. Seronja me doslovno podigne sa zemlje kao da ništa ne težim i prebaci
me preko ramena. „Cabron!“
„Sonia, smiri se.“
Na trenutak se ukočim, shvaćajući da me Santos drži. Ja mu ne dam dugo
odmor. Zapravo, borim se sa svime što imam, udaram i grebem po njegovim
leđima kao divlja životinja.
To ga ne sprečava da me vrati u kuću. Ako ništa drugo, čini se da previše uživa
kada kaže: „Nisam baš tako zamišljao da dobijem ogrebotine na leđima, ali
prihvatit ću to.“
„Sueltame, bruto pendejo!“ Pusti me, jebeni grubijanu! Udaram šakama po
njemu dok ulazimo u kuću. Tek kad uspijem dobro plasirati udarac u njegova
jaja, on se savije, ispuštajući me pritom.
Nekako u kaosu pada završim na nogama. Trenutno se odmaknem od njega,
raširenih nosnica.
Svjesna sam da ima još ljudi u predvorju s nama, ali ne gledam ih. Moja puna
pažnja usmjerena je na muškarca koji još uvijek drži svoju muškost. Nikada
nisam bila ljuća. Nikad se više nisam osjećala kao zatvorenik. I za sve je on kriv.
Možda je besmisleno, ali ja se usmjeravam prema vratima. Međutim, ne
prolazim pored Santosa prije nego što me zagrli i podigne sa poda.
„Pusti me!“ Borim se da mu olabavim stisak, ali on je prejak.
„Ne,“ progunđa, a meni je beskrajno drago što se, iako ne mogu izvući, ovaj
put bori da me zadrži.
„Ubiti ću te!“
„Dobro“, kaže on, zatim se okreće prema drugima u sobi. „Molim vas,
ispričajte nas. „Alejandro, zakasnit ću na sastanak.“
 Napokon bacam pogled na ostale. Montero i plavokosa djevojka koja mu se
drži za ruku fascinirano gledaju kako me odvlače. Natrag u moju sobu. Moju
ćeliju.
 14. Poglavlje
Sonia
Santos se ne svađa sa mnom kada me baci na krevet. Čak ni ne zaključa vrata
za sobom kad ode.
Pretpostavljam da je to zato što nema potrebe da govori ono što već znam.
Ne mogu napustiti ovo jebeno mjesto.
Ipak, voljela bih da je nešto rekao. Njegova šutnja je gotovo gora.
Nakon otprilike sat vremena durenja, gdje čekam da se vrati sa svojim
navodnim objašnjenjem zašto je danas ubio čovjeka, odustajem kad se on više
ne pojavljuje. Možda neću moći izaći iz kuće, ali ne moram ostati na njegovom
krevetu cijeli dan.
U nadi da neću naletjeti na njega, odlučujem se uputiti prema konjušnici. Ako
mi dopuste, to jest. Ali malo prije nego što stignem do predvorja, ugledam
plavu ženu koju sam videla s Monterom kako ide prema kuhinji. Probudila mi
se znatiželja, pa je slijedim. Kad uđem u sobu, čujem je kako pregledava stvari
u ostavi. Nekoliko minuta kasnije, ona izlazi, s rukama punim čipsa i salse.
Ostaje bez daha kad me ugleda, a zatim se nasmije, držeći ruku na grudima.
„Prestrašila si me.“
„Žao mi je. Vidjela sam te kako dolaziš ovamo i htjela sam te upoznati. Nema
mnogo drugih žena u blizini, ako si primijetila.“ Nasmiješim se, nadajući se da
neću djelovati ni približno prijeteće kao svi muškarci u ovoj kući. „Ja sam
Sonia.“
Spuštajući dole svoje grickalice ona se rukuje sa mnom. „ Sarah.“
„Ti si Alejandrova djevojka?“ Pitam. Iako se čini previše kiseo da ima
djevojku, nije bilo sumnje u načinu na koji ga je držala.
Otvara salsu i polako umače čips, kao da smišlja pravi odgovor. „Ne baš. On
me je... Spasio?“
Mrštim se na način na koji njezin odgovor dolazi kao pitanje. „Spašena?
Nisam znala da su Diablosi učinili išta osim izazivanja pustoši.“
Zabrinutost ispuni njezin izraz. „Drži li te Santos ovdje protiv tvoje volje?“
„Ne znam više.“
„Sonia, ako ti treba pomoć...“ Počela je, ali ja sam je prekinula.
„Ne.“ Iako se nasmiješim za njeno dobro, nisam sigurna da mi je poverovala.
„Sonia.“
„Ja sam... Dobro,“ kažem. „On je moj muž. Naravno, da me želi ovdje.“
 „Briga me da li ti je on muž. Ako te povređuje...“
„Nikad me ne bi povrijedio.“ Iznenađuje me uvjerenje s kojim to govorim. Ali
istina je. Nije važno što je učinio. Santos me nikada ne bi namjerno povrijedio.
„Santos i ja... Komplicirani smo. Sve je tako komplicirano.“
Usne joj se stisnu u čvrstu liniju koja mi daje do znanja da mi ne vjeruje u
potpunosti. „U redu.“
Želeći promijeniti temu, pitam: „Dakle, Alejandro te spasio? Od čega?“
Baš kad mi je htjela odgovoriti, Damian je ušao, a za njim Santos.
Kao da se ništa nije dogodilo, dolazi do mene, pokušava me zagrliti, ali ja mu
se izmaknem iz dosega. Možda me nije namjerno povrijedio, ali ipak jeste, a to
nije nešto čega se mogu lako osloboditi. „Mrzim te,“ prosikćem, ignorirajući
povrijeđeni izraz, dok izlazim iz kuhinje i jurim natrag u spavaću sobu.
Jedva sam zatvorila vrata za sobom kad su se naglo otvorila.
„Ostavi me na miru,“ kažem Santosu, upućujući mu svoj najsmrtonosniji
pogled.
„Ne dok ne poslušaš što ti imam reći. Namjeravao sam pričekati dok se ne
ohladiš, ali to je samo zato što sam zaboravio da si vruća sto posto vremena.“
Zakolutam očima dok sjedam na rub kreveta da izujem cipele. „Štedi dah. Ne
zanima me.“
Pogleda prema mjestu gdje mali poljski cvjetići koje mi je dao leže slomljeni
pokraj krvavih traperica koje sam ranije zbacila. Njegov se izraz lica u djeliću
sekunde mijenja iz frustriranog u bijesan.
Prije nego što stignem reagirati, on je na meni, pritišćući me natrag na
madrac. Mlataram ispod njega, omotavajući noge oko njegova struka dok
guram kukove prema gore pokušavajući ga zbaciti. Ali čini se da moj pokušaj
ima suprotan učinak kad mi priklješti ruke iznad glave. Pritišće se uz moju srž,
pokazujući tačno šta mu moja borba čini.
Zagrizem jecaj, iako ne mogu prigušiti dah koji mi pobjegne kad osjetim
njegovu tvrdoću. Prsti su mu se stegnuli i sada ja zastenjem dok me
preplavljuju njegov miris, njegova toplina i njegova snaga. Približava svoje lice,
toliko blizu da mu gotovo mogu okusiti usne.
„Želiš li me?“ Pita promuklo. „Odgovori mi,“ naređuje kad nisam rekla ni riječ.
Svako vlakno mog bića vrišti za njim, da ugasi ovu prokletu vatru unutra.
„Želim...“ šapnem, zureći u njegova usta, a moja se suše dok se sva vlaga
skuplja u mojoj srži. „Želim…“
„Želiš li me? Prokletstvo, Sonia. Reci mi!“
„Zašto?!“ Jecaj provali iz mene i okrenem se od njega. „Ono što želim je da
me ostaviš na miru.“
Otkotrlja se, ali ostaje pored mene. „Ubio sam čovjeka pred tobom i zbog
toga mi je žao. Ali morao je umrijeti.“
 „Tko te jebeno učinio sucem i krvnikom bilo kome?“ Sjednem, trljam zapešća
dok ga bijesno gledam.
„Svijet bezakonja koji više brine o političarima i njihovom novcu nego o
nedužnim životima, eto ko. Dobri momci ne rade ništa, pa je na Vragu da
pošalje čudovišta koja to zaslužuju u pakao. Želiš li znati zašto sam to učinio?”
„Ne.“
„Šteta, jer svejedno ću ti reći. Zvao se Jose Garza. Prodao je tri mlade djevojke
koje su kasnije pronađene silovane i ubijene u Juarezu. Pokušao sam presresti
tu prodaju, ali sam zakasnio da ih spasim. Međutim, pronašao sam Garzu. Bio
je ovdje jer sam želio informacije od njega.“
Užasnuto kažem: „Je li ti išta rekao?“
„Cvilio je kao svinja. Ali ipak je morao platiti za ono što je učinio. Metak u
glavu bio je jebeno ubojstvo iz milosrđa. Zaslužio je gore.“
Slažem se s njim da čovjek poput Garze zaslužuje mnogo gore. Ali osjećaj
njegove krvi koja natapa moju odjeću još je uvijek svjež u mom umu. Pa ne
kažem ništa.
Ispustivši dah, dlanom prijeđe preko lica. „Idem van.“
„Gdje ideš?“ Pitam, ne mogavši se zaustaviti.
„To što sam tvoj negativac iscrpljuje me.“ Umorno mi se smiješi. „I meni treba
odmor.“
„Kada ćeš se vratiti?“
„Nisam siguran. Kasno.“ On sliježe ramenima. „Možda sutra.“
„Sutra?! Gdje planiraš spavati?“
„Je li to bitno? Ionako nije kao da želiš da grijem tvoj krevet.“ Ne sviđa mi se
način na koji to govori, stavljajući previše naglaska na tvoje.
„Šta bi to trebalo značiti?“ Zahtjevam. „Koji drugi krevet bi ti grijao?“
Njegov blagi osmijeh pretvara se u čisti smiješak i on izvija obrvu. Ničiji,
princesa. Laku noć.“ I s tim, ostavlja me da zurim za njim s novim osjećajem
straha u dubini želuca.
 15. Poglavlje
Sonia
Pozlit će mi. Želudac mi je u čvorovima dok hodam po sobi u mraku, zureći u
prazan krevet.
Ionako nije da želiš da grijem tvoj krevet.
Insinuacija je bila nepogrešiva. Progutam svoj ponos. Kakve veze ima gdje
spava večeras? On je upravu. Ne želim ga u svom krevetu. Samo to govorim od
dana kad sam se probudila ovdje.
Ne želim ga. On je kriminalac. Mrzim ga. Loš je za mene. Ne želim…
Vizije njega kako grije još jedan krevet, njegovih ruku po drugoj ženi
ispunjavaju moj um sve dok ne vidim crveno usprkos tami. Sada ga želim ovdje,
makar samo zato da ga mogu zadaviti!
Ne mogu ovako provesti noć, čekajući ga kao beznadna budala. Izbezumljena,
izlazim iz sobe u potrazi za nečim što će umrtviti agoniju u kojoj sam. Moje
odredište. Kuhinja. U ostavi je cijela polica puna pića, dovoljno da se udaviš u
njemu.
Čak se i ne potrudim upaliti svjetlo, krenem u tom smjeru, zahvalna što je
kuća tiha i što se stražari ne zadržavaju uokolo. Barem ne koliko ja vidim.
Nisam sigurna šta zgrabim kad posegnem unutra i omotam prste oko grla
staklene boce. Nije bitno. Bilo šta će poslužiti.
Odvrnem čep i usisam tekuću vatru. Pali mi put niz grlo i kašljem dok brišem
usta nadlanicom. Tequila20. Definitivno Tequila .
„Boli samo prvi put.“ Zakikoćem se i otpijem još jedan gutljaj.
Gotovo trenutno, krv mi se počinje zagrijavati, a udovi postaju malaksali. Ovo
je bilo upravo ono što mi je trebalo. Moje brige se udaljavaju, a osmijeh širi sa
svakim gutljajem.
„Idete sa mnom, g. Tequila. Kladim se da se zbog tebe neću osjećati usrano.“
Opet se nasmijem jer je to velika, debela laž.
S bocom u ruci, probijam se niz hodnik koji vodi u dnevnu sobu. „Sonia.“
Okrenem se na zvuk njegova glasa, tražeći ga u sjeni. Tada ga vidim na kauču.
Ustane, a onda mi polako prilazi.
„Kojeg vraga radis ovdje?“ Zahtijevam. „Zar ne bi trebao biti vani i jebati
neku kurvu?“

20
Tekila-alkoholno piće
 Nasmije se. „Ne jebem kurve.“
Sav osjećaj smirenosti nestaje kroz prozor, zamjenjuje ga čisti, nepatvoreni
bijes. „Idi k vragu!“ Vrisnem i bacim mu bocu prema glavi najsnažnije što mogu.
Santos se sagne i ono ga promaši za nekoliko centimetara, snažno udari o
stolić za kavu, gdje se glasno razbije. Oboje šutimo na trenutak dok buljimo
jedno u drugo.
Ali kad progovori tihim, prijetećim tonom, shvaćam svoju pogrešku. Mogla si
me ubiti. Znaš li što ja radim nekome tko me pokuša ubiti?” Zakoračio je prema
meni, ali ja ne ostajem da saznam.
Odjurim u hodnik koji vodi u spavaću sobu. Nije namjerno, više kao mišićna
memorija. Nije da bi negdje drugdje bilo sigurnije.
Hvata me odmah ispred sobe, tresne me o zid tako snažno da mi zubi
zveckaju. Uspijem ga ošamariti prije nego što me zgrabi za ruke i pribije mi ih s
obje strane glave. Pokušavam se izmigoljiti, ali on je planina koja se nadvija
nada mnom, potpuno nepomična.
„Pusti me.“
„Nikada,“ reži.
„Mrzim te,“ plačem.
„Ne mrziš.“
Suza mi se skotrlja niz obraz dok klimam. „Mrzim. Vrati se svojoj drugoj ženi.“
Približava mi ruke licu sve dok mi ne uspije palčevima okrznuti kožu.
Pronalazi suze za koje sam mislila da su skrivene tamom i ispunjava me
sramom što on zna za moju bol.
Pušta me. „Koliko god mi se sviđa što si ljubomorna, ne bi trebala biti. Cijelo
vrijeme sam bio u dnevnoj sobi.“
„Ne vjerujem ti.“
Nagnuvši se, poljubi me preko uha, a zatim šapće: „Nije postojala nijedna
druga žena. Nikada neće postojati nitko drugi, jer se nijedna druga žena neće
mjeriti s tobom. Ili ti ili ništa. Dakle, uzmi što želiš, Sonia. Uzmi ono što ti
pripada!“
To je više nego što mogu podnijeti. Ne mogavši se više boriti protiv toga,
gurnem prste u njegovu kosu i privučem njegova usta svojima, konačno
uzimajući ono što želim s divljim prepuštanjem.
Pohlepno ga kušam, grickam mu usne, sišem mu jezik kao da je to njegov
kurac. Izdiše u mene i ja ga udišem kao da je on jedini kisik koji mi treba.
Hvata me za guzicu, podiže me dok me jače pritišće uza zid. Omotam noge
oko njegova struka, uživajući u osjećaju njegovog kuraca uz svoju pičku.
Prokleti komadići materijala između nas.
„Jebi me, Santose,“ zahtijevam, povlačeći mu patentni zatvarač dok se ne
oslobodi.
 „Namjeravam.“ Pruža ruku između nas i trga mi gaćice u stranu, a zatim
jednim zamahom ulazi u mene.
Izvijam leđa i udahnem dok mi njegov iznenadni ulazak oduzima zrak. Ne
daje mi vremena da se prilagodim, bijesno se zabija u mene. I nije me briga.
Jer, kao i njemu, ovo trebam. Trebam ga da me ispuni, da me uništi iznutra
prema van onako kako samo on može.
Obgrlivši ga rukama, držim se dok me pribija u zid. Mijenja ritam, usporava
svoje napade, zatim izvlači svoj kurac van gotovo do kraja prije nego što se
zabije natrag što dublje može. Moji su krikovi prigušeni njegovim poljupcem,
gdje ih on udiše, a zatim ih režeći vraća u mene.
„Još uvijek si tako uska. Jebote, tijesna si.“ Grubo mi podiže majicu, noseći s
njom grudnjak kako bi otkrio moje grudi. Oslobađajući moje usne, svojim
vlažnim jezikom prelazi niz moje grlo do moje bradavice.
„Santos!“ Zabacim glavu dok me snažno uvlači u svoja usta.
Odjednom, prelazimo u spavaću sobu. Santos nogom zatvara vrata za nama, a
zatim me baca na krevet.
Pali svjetlo na noćnom ormariću, a ja stvarno dobro vidim njegov divlji
pogled. Njegov zubati smiješak izgleda gotovo grabežljivo dok me gleda, lagano
se šireći kad stigne do mjesta između mojih nogu gdje je tkanina mojih gaćica
poderana.
Podignem se na laktove i gledam ga , osjećajući istu glad koju vidim u njemu.
Sviđa mi se način na koji mu je kosa raščupana na mjestima na kojima sam je
povlačila i kako njegov tvrdi kurac koji probija rasporak blista od mojih sokova.
„Skini majicu, Sonia,“ naredio je, a ja sam učinila što je rekao. Svjesna sam da
je sad kad sam tražila ono što sam htjela, završio s prepuštanjem kontrole
meni. „Raširi noge još malo za mene, princesa. Daj da te bolje vidim.“
Polako, širim noge, izlažući mu svoju pičkicu. Komadići mog donjeg rublja
dalje se trgaju, dopuštajući hladnoći sobe da preplavi moju vlažnost,
podsjećajući me na to koliko me on uzbuđuje.
Santos se penje na krevet, podvlačeći svoja bedra ispod mojih, tjerajući me da
mu se više otvorim. „Sviđa mi se ova jeans suknja na tebi,“ kaže, skupljajući
materijal više na mom struku. Zatim prelazi prstom dublje do moje stidne kosti.
„Ali još mi se više sviđa kako tvoja pička izgleda nakon što sam je pojebao.“
Šakom stisne svoj kurac i trlja njegovim vrhom preko mog klitorisa, zbog čega
ja zastenjem i padam natrag na madrac. Ali kad ga stavi iznad mog ulaza i
gurne, praktički padnem s kreveta, ovaj put osjećam ga još dublje.
„Osjećaš li me u sebi? Tu i pripadam.“ Ponovno se zabija u mene. „Od sada pa
nadalje, nećeš proći ni dana, a da me ne uzmeš u svoje tijelo. Živjet ću u tebi. Ti
si moja, Sonia. Razumiješ li me?“
 „Da!“ Stenjem, spremna prihvatiti sve što kaže, sve dok ispunjava to
obećanje.
„Dobra cura.“ Hvata moje zglobove rukama, i mijenja moj položaj po želji dok
me ševi, mijenjajući kutove pod kojima klizi unutra.
Bezumna sam dok sam na rubu vrhunca, podrhtavam ispod njega od napada
na moja osjećanja. Kao da zna da sam blizu očaja i želi me dokrajčiti na licu
mjesta, poseže između nas i nježno dotakne vrh mog klitorisa, praveći male
krugove oko njega.
Zgrabim plahte dok letim u vrhunac koji sam tako dugo čekala, prelazi
granicu između užitka i boli, zamagljuje je do tačke da nisam sigurna šta
osjećam.
Negdje u daljini čujem zvuk vlastitog oslobađanja. Tempo njegovih snažnih
prodora se pojačava, a onda gotovo prestaje dok urla moje ime, ispunjavajući
me na način za kojim ću uvijek žudjeti.
Kad završi, pada na mene, ali nas drži spojene. Njegove usne nježno dodiruju
moje. „Nedostajala si mi,“ šapuće, klizeći unutra i iz mene tako polako, dok mu
je kurac jednako čvrst kao prije.
„Imaš me pet godina,“ kažem pospano.
„Čini mi se mnogo duže, otkad sam te okusio.“ Spušta glavu, ponovno me
ljubeći. „Šta je bilo?“ Pita kad mi vidi izraz lica.
Prelazim dlanovima preko njegova grudnog koša do snažnih mišića njegovih
ruku, uživajući u njegovoj vrelini. „Seks nije promijenio našu situaciju, Santose.“
„U tome griješiš. Sve se jebeno promijenilo.“ Gricka me za grlo, a ja
zabacujem glavu unatrag kako bih mu omogućila bolji pristup.
„Još uvijek se ne sjećam našeg braka i možda me još uvijek traži banda
psihopata.“
„Ne moraš se sjećati našeg braka. Stvorit ćemo nove uspomene. A Padilla ti
ne predstavlja prijetnju dok sam ja živ.“ Miluje me po kosi, odmičući zalutale
pramenove s mog lica. „Već bih ga ubio da sam vjerovao da je on naredio
napad na Villanuevu. Netko drugi ga kontrolira, naređuje mu. Ubojstvo Padille
samo bi uključilo alarme i dovelo nas u opasnost od nepoznatog napadača.“
Santos konačno sklizne iz mene, a ja istog trenutka osjećam gubitak njegove
topline. Sjednem, vukući za sobom deku da pokrijem grudi. Ispunjava me novi
osjećaj nelagode na spomen da je Padilla samo marioneta za nekog drugog. Još
je gora činjenica da kartel Diablos del Sur, organizacija ozloglašena kao jedna
od najsmrtonosnijih na granici s Meksikom, oklijeva krenuti protiv njih.
Užas me steže u prsima dok razmišljam kakav bi moj život mogao biti ako
nikad ne otkrijemo tko stoji iza svega. „Ne mogu se skrivati do kraja života.
Santose, prošlo je pet godina!“
„Onda mi moraš pomoći da shvatim što su htjeli,“ ravnodušno izjavljuje.
 „Ako već nisam, možda nisam ja ta koja ti može dati tu informaciju.“
Proučava me, namrštenog čela. „Previše sam te usrećio.“
„Šta?“
„To je problem. „Bila si tako nevjerojatno sretna da nisi osjetila potrebu
napustiti Las Cruzes,“ kaže, a ja vidim taj đavolski sjaj u njegovim očima koji ne
može kontrolirati dok se ceri.
Zurim u njega, zapanjena. „ Ovo je ozbiljno, Santose.“
„Svjestan sam toga. Problem je u tome što mislim da ti nisi bila toliko svjesna.
Ako je nešto dobro proizašlo iz onoga što ti se dogodilo, to je da si povratila
želju da ovo shvatiš.“
Odmahujući glavom, dugo sam izdahnula. „Ne znam šta bih ti uopće mogla
dati. Šta, ako je ono što su tražili, bio moj otac?“
„Ne bi i dalje tražili godinama kasnije.“
„Šta ako...“ Zašutim, gotovo nesposobna izgovoriti misao koju sam imala kad
mi je prvi put sve ovo rekao. „Šta ako sam ja ta koju žele?“
Teško proguta, ali ne poriče tu mogućnost, zbog čega mi postaje još hladnije.
„Znaš li ti nešto, Sonia?“
„Ne.“
„Znaš li za mjesto na kojem je tvoj otac možda sakrio nešto ili nekoga?“ on
nastavlja pritiskati.
„Zašto me stalno to pitaš?”
„Jer da sam ja Padilla i da sam ubio Fernanda Beltrana prije nego što je
progovorio, okrenuo bih se njegovom sljedećem u redu. Tebi.“ Sada je ozbiljan.
Smrtno ozbiljan.
Panika mi se počinje taložiti u grudima, ali prisiljavam se disati kroz nju. „Ne
znam ništa, Santose. Otac mi nije ništa rekao o tome.“
„Onda predlažem da pročitaš između redaka, onog šta ti je rekao. Gdje bi
nešto sakrio da se bojao za svoj život?”
Razbijam glavu, ali ne mogu smisliti odgovor. „Žao mi je.“
„Nema potrebe.“ Pogled mu se smekša kad me povuče k sebi, a zatim me
poljubi. „Kunem se životom da ti nitko neće nauditi sve dok si u Las Cruzesu.
„Dođi,“ kaže, uzima me za ruku i povlači sa sobom s kreveta. „Moramo se
istuširati. Onda ćemo izvršiti prepad u kuhinju i donijeti dovoljno namirnica da
održiš svoju snagu.“
„Zašto?“ Pitam, puštajući ga da me do kraja svuče.
„Zato što te planiram tako jako jebati, da nećeš moći napustiti krevet
danima.“
 16. Poglavlje
Sonia
„Mislila sam da imaš dovoljno hrane za nas,“ kažem, gledajući Santosa kako
čeprka po hladnjaku s mojeg mjesta na kuhinjskom pultu, samo sa majicom
koju je nosio ranije.
„Nisam računao na tvoj proždrljiv apetit,“ kaže, izvlačeći hrpu stvari.
„Seksulani ili za hranom?“
Nacerio mi se zubato. „ Oboje.“
„Šta nam spremaš?“
„Omlete. Ti to voliš.“
„Da,“ odgovorim.
„Dobro je da jedno od nas zna kuhati, inače bismo bili mrtvi.“
Spustio je sve pored mene i počeo raditi – sjeckao paprike i luk, pirjao ih i
dodao jaja. Sve to vrijeme ja ga jedem očima. Čak i u kuhinji, radeći nešto tako
domaće kao što je spremanje hrane, ne može se osloboditi te aure opasnosti i
moći koja ga okružuje.
Mišići mu se savijaju i izvijaju ispod poprilično tetovirane kože njegovih leđa i
ruku,kao da su spremni razbiti nešto više od jaja. Barata nožem smrtonosnom
preciznošću dok reže debele kocke šunke. I način na koji dodiruje rešetku
svojim prstima da provjeri toplinu govori mi da se uopće ne boji opeklina.
Ili mu se možda to sviđa.
U svakom slučaju, seksi je kao sam pakao i ponovo želim tu opasnost ponovo
u sebi.
„Santose,“ šapnem. „Možda ne znam kuhati, ali te ipak mogu nahraniti.“
Stavljajući stopala na pult, dopuštam da mi se koljena razdvoje.
Tamne oči prikovane su za moju srž i tinjaju. Prestaje s onim što radi, a
smiješak mu se u djeliću sekunde pretvara iz razigranog u čisto đavolski.
„Dovela si me u težak položaj, princesa . Ako te pojebem ovdje i netko uđe i
vidi te golu, morat ću ga ubiti. Ali ako budem morao čekati da te odvedem sve
do sobe, i sam ću umrijeti.“
„Šta ćeš učiniti?“ Pitam nevino.
„Moli se da nitko ne uđe.“ Kao da se zapravo sprema moliti, spušta se na
koljena, stavljajući lice u razinu s mojom pičkicom. Glad ispunjava njegov izraz
dok klizi dlanovima preko mojih bedara i mekano poljubi unutarnju stranu
jednog. „Dragi Bože, molim te, ne daj nikome da uđe, jer ću ubiti za ovu slatku
pičku.“
Lupim ga po ramenu. „Ne budi bogohulnik.“
Smješkajući se, ignorira me, a zatim me natjera da zaboravim sve ostalo dok
prelazi jezikom preko mog proreza, jedva me dodirujući. Kad se vrati još
jedanput, naizmjence gricka moje stidne usne, zatim ih uvlači u usta, svaki put
izlažući moj klitoris, ali ga namjerno izbjegavajući. Pomaknem se u pokušaju da
dovedem njegova usta kamo želim.
„Je li to ono što želiš, princesa?” Ustima obujmljuje moju pičkicu, vrteći
mokrim, toplim jezikom po mom klitorisu.
„Da!“ Spuštam se natrag na pult, previjajući se od zadovoljstva. On me jede
kao da je on doista Vrag, a ja sam duša koju on pokušava proždrijeti. Sve u vezi
toga je grešno, od načina na koji kruži mojim klitorisom, liže sve oko njega,
usisava sokove koji cure s mog ulaza, do načina na koji mi gura stražnji dio
nogu, tjerajući moje bokove da se okreću prema gore i otkrivaju moj šupak.
Ništa nije zabranjeno i znam bolje nego da se pokrijem kad on i tu pritisne
usne.
Stenje kao da sam ja najbolja stvar koju je ikada probao, vrti jezikom,
primjenjujući pravu količinu pritiska za zadirkivanje. Ali ne ostaje tamo dugo
prije nego što se vrati u moju srž, zadovoljavajući me dok se ne rasprsnem.
Držim mu glavu uz sebe dok svršavam, izvijajući se uz njegova usta tako jako,
da nisam sigurna da li može disati. Ali to je van moje kontrole.
Kad posljednje pulsiranje opadne, puštam mu kosu i bacam pogled između
nogu da vidim je li još živ.
Živ je koliko je i gladan. Stoji, pogleda intenzivno usredotočenog na moj,
povlači svoj kurac preko gornjeg dijela trenirke i stavlja ga na moj ulaz. Ako je
način na koji me gleda išta drugo, on će ispuniti svoje obećanje da će me tako
jako izjebati da neću moći ustati iz kreveta danima.
„Santos,“ šapnem, nesigurna uzbuđuje li me to ili plaši.
„Skini tu majicu,“ naređuje.
Žurno pristanem, odbacujući je u stranu trenutak prije nego što me on bolno
zgrabi za bokove i zabije se u mene, lišavajući me sposobnosti da govorim.
Sklopim kapke i naglo udahnem, hvatajući mu zapešća. Jesucristo, on me
ispunjava kao nitko drugi, gurajući me u trenutačno ludilo.
Ali ovaj put, za razliku od prije, ne počinje se zabijati u mene. Umjesto toga,
ostaje potpuno miran. Kad otvorim oči, vidim da zuri u vrata.
„Šta je?“ Upitam.
„Netko dolazi.“
 Prije nego što stignem reagirati na ono što je upravo rekao, on me zgrabi s
pulta i premjesti nas u ostavu. Stojimo tamo potpuno tihi, kao da se u daljini
čuju glasovi.
„Dolaze li ovamo?“ Prošapćem.
On ne odgovara. Umjesto toga, okreće me, hvata me za bokove i ulazi u mene
straga. Iznenađeno povičem, udarajući dlanovima o vrata da se pridržim.
Santos me zgrabi za kosu i povuče dok moja leđa nisu pritisnuta uz njega.
„Ššš. Ubit ću tko god to bio ako ispustiš zvuk,“ promrmlja. „Nitko ne smije
vidjeti tvoje tijelo, Sonia. Pripada samo meni. Da li razumiješ?“
Iako nisam sigurna da li bi ubio jednog od svojih ljudi samo zato što me vidio
golu, nisam sigurna ni da ne bi. Klimnem, ali kad se pomakne u meni, to
potakne jecaj koji se trudim potisnuti. Najgore tek dolazi dok klizi rukama
prema gore.
Polako mi prelazi njima preko bokova, rebara i na kraju grudi. Moja pičkica
steže se oko njegovog kurca kad njegovi dlanovi okrznu moje bradavice. Oh...
tako nježno. Ovo je mučenje. To je slatko očajničko mučenje s kojim nikad ne
želim završiti, ali mučenje, svejedno.
Grizem donju usnu dok ne osjetim okus krvi, pozorno osluškujući muške
glasove koji dopiru izvan kuhinje dok se on igra mojim bradavicama. Ali postaje
gotovo nepodnošljivo kada spusti jednu ruku između mojih nogu, klizeći
vrškom prsta preko mog klitorisa u isto vrijeme dok zubima dodiruje pregib
mog vrata. Kao da sam neka vrsta životinje, moj odgovor je da izvijem leđa i
jače zabijem guzicu u njega.
Nemoj stenjati. Ne ispuštaj zvuk.
Kurac mu se čini još većim kad se ne zabija bijesno u mene, nego se umjesto
toga kreće sporim, kontroliranim potezima. Čini se da nemogućnost stenjanja,
vikanja i vrištanja njegovog imena gotovo pojačava svaki osjećaj. Čvrsto
zatvorim oči kad počnu suziti, a suze mi teku niz obraze dok razdvajam usne u
bezvučnom uzdahu.
Netko ulazi u kuhinju. Teški koraci idu prema hladnjaku, a zatim staju. Jedva
mogu disati dok dolaze prema nama. Ipak, Santos se ne povlači iz mene. Ako
ništa drugo, on pojačava tempo svojih udaraca.
Kvaka na vratima zazvecka i posežem za njom, ali Santos me zgrabi za zglob.
„Jaime, dolaziš?“ Pita netko drugi. „Djevojke neće čekati zauvijek.“
„Da, dolazim,“ kaže onaj blizu nas, pušta kvaku i odlazi.
U trenutku kada je izvan dometa uha, Santos me hvata za potiljak i snažno se
zabija u mene. Nestao je sav osjećaj kontrole, ostavljajući iza sebe samo
instinktivno parenje. Njegovi prsti oblikuju obruč, pribijajući me na mjesto dok
svršava uz režanje, ispunjavajući me svime što on jest.
 Kad je gotov, izvlači se, a njegova sperma teče niz moje noge. Oduzeta san ne
radim ništa. Želim se premestiti odavde, ali previše sam bolna. Preumorna.
Mora da je shvatio, zato što me podignuo, udarcem otvarajući vrata ostave.
Omlet je potpuno zaboravljen, ušuškala sam glavu u njegov vrat dok me nosi
cijelim putem do sobe, gdje me spušta na krevet i legne kraj mene.
„Da li bi stvarno ubio tog čovjeka da je ušao? Samo zato što bi me video golu?
„Ne. Ali ubit ću svakoga tko se usudi dodirnuti te. To ću učiniti bez oklijevanja.
Ti si moja.“
Prolazi me drhtaj nečeg neobjašnjivog. Ljutnja da je pomislio da me može
proglasiti svojom? Zadovoljstvo njegovim posesivnim tonom.
Što god bilo, preumorna sam da bih se sada brinula o tome. Može ubiti koga
god hoće. Dovraga, mogao bi izbiti rat, a ja ne bih imala snage brinuti se. Poput
zadovoljne mačke, protežem se i zatvaram oči, previše pospana da bih brinula
šta će donijeti sutra.

„Patron! Patron!“
Odjednom se probudim uz zvuk lupanja na vratima. Santos je već ustao iz
kreveta i navlači traperice dok ja pospano sjedam.
Zijevajući, virim na sat koji kaže da je sedam ujutro i brišem kosu zalijepljenu
za čelo. „Šta se događa?“
Baca mi odjeću koju sam jučer nosila i nemarno bacila na pod. „Obuci se.
Moramo ići.“
„Šta?“ Srce mi počinje lupati kad on zgrabi dva svoja pištolja i napuni ih.
„Santos, što se događa?“
Ne odgovorivši mi, priđe vratima i lagano ih odškrine. Držim pokrivač više uz
vrat dok ga slušam kako razgovara s nekim.
„Probili su kapiju,“ drugi čovjek kaže.
„Je l’ Montero budan?“ Santos pita.
„Da gospodine. Damian je već na putu prema hangaru sa gringa.“
„Dobro. Izađite van i zaštitite stražnji ulaz,“ naređuje Santos.
„Sarah? Je l’ ti govoriš o Sarah?“ Upitam kada on zatvori vrata.
„Rekao sam da se obučeš, dovraga!“ Viče i ja skočim.
„Zgrabit ću čistu odjeću,“ kažem, ali on me zaustavi.
„Obuci se, ženo, ili ću te odvući odavde golu.“
 Upravo sam mu htela reći gdje može gurnuti svoju naredbu kad se ispred
prozora začuje nekoliko pucnjeva. „O moj Bože!“ Vičem žurno uvlačeći se u
prljavu odjeću.
U trenutku kad sam obukla majicu, on je obavio svoje prste oko mog zgloba i
izvukao me iz sobe.
„Santos! Šta se događa?!“
„Napadnuti smo,“ kaže mi preko ramena.
Zvuk muškaraca koji vrište vani prati još pucnjeva, a ja se instinktivno
saginjem. „Ko? Je li Padilla?“ Strah mi steže prsa u okov koji čini gotovo
nemogućim disanje. Prisiljavam noge da se pomaknu dok ga pomno slijedim,
svjesna da će me, ako to ne učinim, svejedno vući.
„Nije Padilla. Nažalost, imamo mnogo neprijatelja.“
U dnevnoj sobi nekoliko stražara naoružalo se noževima, pištoljima i
puškama. Kad netko otvori vrata, zavirim u kaos koji se događa samo nekoliko
metara od nas. Usta mi se otvore kad shvatim da je to sveopći rat s ljudima koji
pucaju na neprijatelja koji se približava. Barem jedno tijelo leži krvavo i
beživotno na tlu, a Santos izdaje naredbu ,,pucaj da ubiješ“. Sve vrijeme nas
pomiče bliže stubištu.
Kad je završio s davanjem uputa, pritišće ono za što sam pretpostavljala da je
obična ploča na zidu, i ona se otvara otkrivajući stubište koje vodi prema dolje.
Ulazimo u nju baš kad metak pogađa jedan od prozora i razbija ga.
Sjećanja na dan kada su me jurili po poljima ispunjavaju mi um i počinjem
gotovo nekontrolirano drhtati. Čak i kad grmljavina i vriska utihnu dok se
spuštamo, osjećam kako me smrt hvata za pete.
„Gdje idemo?“ Osvrćem se po uskom prostoru, pitajući se je li ovo nekakav
prolaz za bijeg. „Santos, reci mi što se dovraga događa!“ Neznanje bi moglo biti
blaženstvo za neke, ali za mene je dezorijentirajuće.
„Imam sigurnu sobu.“ Na dnu susrećemo dvojicu njegovih momaka u
neočekivano velikom podrumu.
Pogled mi odmah preleti preko paketa i drvenih kutija naslaganih visoko na
jednoj strani prostora. Nema sumnje šta su. Kokain, marihuana, oružje. Bacim
pogled na Santosa, ali on ne izgleda nimalo zabrinut zbog onoga što sam
vidjela. Naravno da nije.
„Spremna je,“ reče jedan od njih i otvori je.
„Idemo u sigurnu sobu?“ Virim unutra.
„Ne, ti ideš.“ Prije nego što sam imala vremena ispitati ga o tome, on me
gurne unutra i zatvori vrata.
Okrećem se oko sebe, a ruka mi ide prema kvaki prekasno. Zaključano je.
„Pusti me van!“ Lupam šakama o vrata dok ne zaboli. Plačući i moleći da me
puste, udarala sam po njima iz sve snage. Ali nitko ne dolazi. Nitko ne
odgovara. Zapravo, nema znakova da je iko još vani.
Zastajući, pažljivo slušam, ali sve što čujem je zvuk vlastitog srca koje bijesno
bubnja u mojim grudima.
„Pinche cabrones!“ Jebači! Vrištim, lupajući po debelim vratima.
Okrećući se prema sobi, osvrćem se po malenom prostoru. Hvala Bogu da
nisam klaustrofobična, iako bi ovo moglo biti dovoljno da je probudi.
Možda je malo, ali djeluje dobro osmišljeno. S jedne strane je krevet za dvije
osobe s jednostavnim bijelim pokrivačem pritisnutim uza zid. Preko puta je
dugačak pult s vrećicama zamrznutih obroka, bocama vode i drugim osnovnim
namirnicama.
Pored toga je stol s nekoliko monitora. Prilazim bliže i shvaćam da se na
ekranima trenutno vidi ono što se događa van. Muškarci pucaju jedni na druge
odmah iza fontane, neki u borbi prsa o prsa pored štala. Tijela neprijatelja leže
na podu dnevne sobe.
Pokrivam usta da prigušim uzdah. To znači da su uspjeli provaliti ulazna vrata.
Bacim pogled prema ulazu ove sigurne sobe. Ne, to nije sigurna soba. To je
skrivena soba panike ispod kuće. Vjerojatnost da dođu do mene je mala.
Potpuno sam svjesna toga.
Također sam potpuno svjesna da dok sam ja sigurno zatvorena unutar ovih
debelih zidova, Santos je vani izložen. U borbi.
Kao da sam dobila udarac u trbuh, osjećam se kao da ne mogu disati pri
pomisli na mogućnost da on ovo neće preživjeti. Brzo ga tražim u monitorima,
prelazeći od ekrana do ekrana.
„Gdje si prokletstvo?!“
Odjednom ugledam Montera kako se u niskom čučnju kreće prema
konjušnici, s pištoljem na gotovs. Zapravo, prepoznajem mnoge muškarce. Ali
Santosa i dalje nema nigdje. Da je živ, sigurno bih ga negdje mogla pronaći!
Brišem lice i shvaćam da plačem. Napravivši nekoliko koraka unatrag sve dok
stražnjim dijelom nogu ne udarim u krevet, dopuštam sebi da padnem na pod.
Odavde s bespomoćnim užasom gledam kako pored kamere prolaze svi osim
čovjeka kojeg sam više puta htela ubiti. Gledam sve dok se bitka ne završi, i ono
što je ostalo od napadača povlači. Zatim gledam kako Diablosi započinju proces
čišćenja, provjeravaju tijela, pomažu onima koji su živi.
Jecaj izbija iz mene i spuštam lice u ruke dok me obuzima užas pri pomisli da
ga možda više nikada neću vidjeti. Da više nikada neću vratiti naša sjećanja i da
nikada nećemo moći stvoriti nova.
„Santos,“ šapnem. „Ne ostavljaj me opet.“
Ali kako više vremena prolazi, a da on ne dolazi po mene, strah da me je
doista napustio ponovo me čvrsto steže u grudima.
 Od svih stvari kojih se sjećam, sjećanje na jednu noć koju želim zaboraviti
udari u mene, preplavljena sam bolom koji mi je ostavio nepopravljive ožiljke.
 17. Poglavlje
Sonia
Deset godina prije

„Mmm.“ Pospano uzdahnem i čvršće se stisnem uz Santosa, volim osjećaj

naših golih tijela ovako stisnutih nakon sat vremena vođenja ljubavi u
njegovom krevetu. „Nikad ne želim otići.“
Vrhovima prstiju prelazi preko mog ramena i dolje do lakta. „Ne želim da
odeš.“
Okrenuvši me na leđa, uroni glavu i uzme mi bradavicu u usta. Hihoćem se i
izvijam ispod njega. Spreman si za još, tako brzo?“
„Zar ti nisi?“ On upita, premještajući se na moju drugu sisu.
Toplina se skuplja između mojih nogu, dok on ponovno pali plamen. Ali
koliko god da sam napaljena, ne mogu suzdržati zijevanje koje mi pobjegne.
„Žao mi je“, kažem s omamljenim osmijehom, zacakljenih očiju. „Prošli su
tjedni otkako sam spavala cijelu noć. Kad bismo samo mogli biti kao normalan
par i zajedno išli u krevet, bila bih odmornija.“
Gricka mi bradavicu, a zatim je polako pušta. „To se nikad neće dogoditi,
Sonia. Najviše što možemo imati je ovo. A kad se završi, imat ćemo sjećanja na
nešto lijepo.“
Nije mi to prvi put rekao, ali to ne znači da riječi budu manje bolne, a ja se
lecnem. U pravu je, naravno. Moj otac nam nikada ne bi dopustio da budemo
zajedno. Znala sam to od trenutka kada sam prvi put spavala sa Santosom. Bila
kakva veza s njime nikada nije trebala da ide dalje od strastvenog seksa.
„Trebala bih ići.“ Sjednem, ne želeći mu pokazati svoje razočaranje. Samo, on
ga vidi
Hvatajući me za ruku, približi me k sebi. S rukom na mom potiljku, drži me
mirnom, spuštajući svoje čelo na moje. „Nemoj se ljutiti na mene.“
„Nisam ljuta Samo... Želim biti sa tobom. Volim te, Santose.“
Ostaje tih na trenutak, iako mogu osjetiti napetost u njemu dok traži način da
odgovori. „Nisam tip muškarca koji sebi može priuštiti da voli nekoga poput
tebe, princesa.“
Uzbuđeno pitam „Ne možeš sebi priuštiti da me voliš? Kao da ljubav može
imati cijenu!?“
 „Ima za nas dvoje. Ako bi tvoj otac ikada saznao za nas dvoje, on bi te kaznio.
Mogao bi te se čak i odreći. Da li si spremna na to?“
„Da,“ kažem bez oklijevanja. Svega bih se odrekla zbog ljubavi, još više zbog
ovoga što imam s njim. To je sve što sam ikad željela, ova vrsta ljubavi koja
proždire sve, umirem-bez-tebe ljubav. Lagano se odmaknuvši, zavirim u tamne
dubine njegovih očiju, vraški želeći da mogu pročitati milijun misli koje mu
prolaze kroz um. „Mislim da je bolje pitanje, da li bi ti odustao od svega zbog
mene. Da li bi mogao sve pustiti?“
„Pod ugovorom sam, Sonia.“
„Dakle, ne radiš i ne primaš plaću. Ti nisi rob, Santose. Možeš ići gdje god
želiš.“
„Ali ja jesam rob. Fernando je uzeo zemlju moje obitelji i ako je želim natrag,
moram za nju raditi. Neću odustati dok ne povratim svoju zemlju,“ kaže.
„Uzeo je? Što to uopće znači?“
On skreće pogled, prelazeći rukom preko lica. „Tvoj otac ima pravo na zemlju
moje obitelji. Ako ne završim ugovor, on će preuzeti vlasništvo. Ne bi me bilo
briga da se radi samo o meni. Rekao bih kvragu sa svime i odveo te nekamo
gdje nas Fernando nikada neće pronaći. Oženio bi te. Ali zakleo sam se ocu da
ću je vratiti.“
Osmijeh mi blijedi dok su moje nade raspršene. „Oh,“ šapnem.
Pokušavam se odmaknuti, ali on me hvata za ruku i privlači k sebi. „Sonia.“
Teško guta dok me pretražuje pogledom. „Da li bi se doista svega odrekla zbog
nekoga poput mene? Nemam ti što ponuditi osim života punog rada.“
„Bi li me voleo?” Pitam.
„Svaki prokleti dan mog života,“ odgovara s apsolutnim uvjerenjem.
„Zbog toga, ostavila bi sve.“
Dugo me gleda prije nego što kaže: „Ne mogu ti to dopustiti. Ne još. Ne dok ti
ne budem mogao dati život kakav zaslužuješ.“ Obuhvata mi obraz i palcem mi
prelazi po donjoj usnici. „Jednog dana ću imati sve, Sonia,“ zaklinje se. „Bez
obzira koliko koštalo. I tada nas ništa neće razdvojiti.“
Prihvatam ono što kaže jer mu očajnički želim vjerovati, pustila sam ga da
poljupcem odagna zloslutni oblak koji se nadvio nad nama.

„Sonia,“ pozove me otac dok prolazim pored njegove radne sobe, idući ujutro
prema Luni. „Dođi ovamo.“
 Napravim grimasu, poželjevši da sam krenula drugim putem. Kad sam prišao
bliže, moja sestra izjuri, izgledajući kao da je provučena kroz alku.
„Tako mi je žao,“ Amelia ustima oblikuje prije nego što požuri niz hodnik.
Namršten ulazim u ured. „Tatice.“ Odmah se ukočim kad ugledam brata kako
sjedi na jednoj od stolica preko puta stola.
„Zatvori vrata,“ naređuje mi otac. „Moram popričati s tobom.“
Oklijevajući, sjednem pored Ezequiela. „Zašto si ti ovdje?“ Šalim se.
Moj stariji brat se zacereka. „Ovdje se ne radi o meni, Soni.“
Podižem bradu, iako duboko u sebi drhtim. „Šta se događa? Pitam oca,
prestravljena da je saznao za Santosa. Moleći se da se ne radi o njemu.
„Diego i njegova obitelj idući tjedan idu u Španjolsku,“ izjavio je.
„Stvarno?“ Odahnem s olakšanjem. „Nije spomenuo ništa o tome.“
„Kada i bi? Jedva da si ga videla mjesecima.“
„Uživala sam u vremenu sa Lunom.“
Ezequiel se nasmiješi, a ja ga bijesno pogledam. Moj otac pročišćava grlo i
počinje lupkati prstima po stolu u ritmu koji užasno podsjeća na ratne
bubnjeve...
„Želim da pođeš s njima,“ kaže ravnodušno. Njegov pogled otvrdne na meni i
suzi se.
On zna. Jesuscristo, on zna!
„Radije ću ostati. Španjolska je tako dosadna,“ bunim se slabašno, nadajući
se da ne osjeća strah koji prijeti da me uguši.
„Nisam pitao,“ odgovara.
„Tata, ne želim ići!“
„Naravno da ne želiš!“ Lupa objema šakama ispred sebe, šaljući papire u zrak
i tjerajući me da poskočim. „Radije ćeš ostati ovdje i valjati se po štalama s tim
degenerikom!“
„Viđena si, Soni,“ ubacuje se moj brat. „Ne poriči.“
Okrećem se protiv njega, dijelom zato što je bliže, a dijelom zato što ga se
manje bojim. „Ti začepi, jebo te!“
Smije mi se u lice. „Tako si glupa. Kladim se da ti je rekao da te voli. Da si
jedina. Ima lijepu bogatu djevojku koja se iskrada svake večeri, dok on jebe
svaku drugu djevojku u gradu tijekom dana.“
„Kako bi to, dovraga, učinio kad ga naš tata ukopava u zemlju samo da bi
mogao vratiti ono što mu pripada?” Zahtijevam.
„Što mu je pripadalo? Misliš na zemlju koju je njegov mrtvi otac založio da
pokrije svoje kockarske dugove? Da, pokušava je vratiti. Ali koliko bi bilo lakše
da te on samo zgrabi? I kao svaka druga glupa žena, pojedeš svaku pažnju koju
ti posveti.“ Gleda me s toliko gađenja da ga jedva prepoznajem. Nikada nisam
videla Ezequiela ovako ljutog, ovako razočaranog u mene. „Odgojena si bolje
nego da širiš noge za pomoćnog radnika.
Posegnem i pljusnem ga tako snažno da me zaboli dlan. „On može biti
pomoćni radnik, ali je veći čovjek nego što ćeš ti ikada biti.“
„Dosta!“ Zagrmi moj otac. „Ovo nije za raspravu. Ići ćeš u Španjolsku s
Diegom. Objavit ćete svoju vezu. I udat ćeš se za njega kad se vratiš.“
„Ne! Ne želim se udati za njega. Udat ću se za Santosa. Volim ga i ti tu ne
možeš ništa!“
„Vraga, nema!“ Stoji u svojoj punoj visini, prsa su mu naduvana zbog čega se
čini još većim nego inače. „Nećeš više vidjeti tog dječaka, ili tako mi Boga, dat
ću ga zatvoriti.“
„Zbog čega?“ Vrisnem.
Smiješi se na način koji me više plaši nego da vrišti na mene. „Iskušaj me i
saznat ćeš.“

Moja sestra sjedi uz uzglavlje svog kreveta, podvijenih nogu, kad uđem u
sobu. Zuri u mene kroz trepavice, nervozno grickajući donju usnicu.
„Oprosti mi, Soni,“ šapće.
„Za šta?“ Tiho zatvorim vrata za sobom i sjednem kraj nje. Gledajući u pod,
očiju punih neisplakanih suza, ispustila sam jecaj. „Jesi li im ti rekla?“
„Potvrdila sam ono što su već znali.“
„Zašto si to učinila?!“ Plačem, okrećući se prema njoj, a suze sada slobodno
teku niz moje obraze. „Kako si me mogla izdati?“
„Stjerali su me u kut! Mislila sam da su saznali za mene, a kad sam shvatila da
nisu, osjetila sam takvo olakšanje da nisam mogla razmišljati.“
„Čekaj.“ Podignem ruku da je zaustavim. „Šta skrivaš? Šta si mislila da su
saznali?“
„Trudna sam, Soni. Trudna sam i nisam sigurna ko je otac.“ Lice joj se zgrči
dok pokušava obuzdati jauk.
„Šta?“
„Ne smiješ nikome reći. Molim te,“ preklinje. „Samo sam se zabavljala. Samo
je trebala biti zabava.“
Obrišem dlanom čelo. „O moj Bože, Amelia.“
„Šta da radim?“ Sada plače, ne uzdržavajući se „Tata će me ubiti.“
„Neće.“ Uhvatim je za ruke i lagano protresem. „Neće te ubiti, jer ću ti ja
pomoći. Ali prvo mi moraš pomoći.“
 „Kako?“
„Tata će poslati ljude da nam noću čuvaju prozor. Dakle, ti moraš otići
umjesto mene u konjušnicu.“
„Štalu?“ Pita ona s nevjericom. „Onog trenutka kad se tamo pojavim, svi će
znati da nešto nije u redu.“
„Pa, to je rizik koji ćemo morati preuzeti. Dužna si mi,“ podsjetim je.
Ona briše suze, dajući sve od sebe da se smiri. „Fino. Što želiš da učinim?“
„Napisat ću Santosu pismo i zamoliti ga da se nađemo u gradu.“

Začudo, moju sestru nitko ne ispituje kad ode u štalu i ostavi pismo ispod
Santosovih vrata. Iako prima nekoliko znatiželjnih pogleda jer nikada ne ulazi
tamo.
Sljedećeg dana zamoli majku da nas odveze u grad u kupovinu za moje
navodno putovanje u Španjolsku, dok se ja pretvaram da protestiram.
Naravno, sve je to dio mog plana da razgovaram sa Santosom. Majka će imati
glavu u oblacima kao i obično, a ja se mogu iskrasti. Samo se nadam da će
pročitati pismo i pojaviti se.
Ulazimo u nekoliko trgovina prije nego što moja sestra konačno ugrabi priliku.
„Mama, hoćeš li poći sa mnom da ovo isprobamo? Trebat će mi pomoć sa svim
tim sitnim gumbima.“ Amelia pokazuje mojoj majci posebno ružnu bluzu dok
me gleda i izgovara: „Sada.“
Polako se povlačim, pažljivo otvarajući vrata kako zvono ne bi zazvonilo dok
izlazim.
Žurno se probijam do uličice iza Tortillerie. Miris kukuruznog brašna koje se
presuje i zagrijava u svježe tortilje prožima zrak, kao i zvuk strojeva koji ih
zagrijavaju. Odabrala sam ovo mjesto zato što majka nikad ne bi došla ovamo
jer ne kuha.
Srce mi skoči do grla kad vidim da je već tu. „Santos!“
Bacam mu se u zagrljaj, i iako me grli, lako se vidi da je nervozan. „Šta se
dogodilo?“ Pita, pretražujući okolinu kao da očekuje napad.
„Tata je saznao za nas. Zabranio mi je da te viđam i šalje me u Španjolsku!“
„Šta?!“ Hvata me za ramena, a lice mu istog trena otvrdne.
„Je li ti išta rekao?”
Na trenutak se čini zamišljenim. „Ne. Ali sele me iz štala, dok razgovaramo.“
„Gdje te šalje?“
„U kuću izvan granica Villanueve.“
 „Moramo pobjeći. Večeras!“ Dodajem hitno.
„Već sam ti rekao, nemam ti što ponuditi. Sumnjam da bi nas Fernando
jednostavno pustio. Završili bismo bežeći bez novca i hrane, a tvoj otac bi nas
lovio.“
„Onda ćemo otići daleko, kažem. Imam prijatelje u Americi.
„Sonia, ne mogu prijeći granicu. Trebali bismo krijumčara za to. Znaš li koliko
naplaćuju.“
„Imam dovoljno da nas prebacim do granice. Tamo ćemo se smjestiti. I raditi
dok ne budemo imali dovoljno da pređemo.“
Njegov pogled probija moj, formirajući vezu u kojoj mogu vidjeti sve misli
koje mu prolaze kroz glavu. Ako ode sa mnom, izgubit će šansu da ikada dobije
svoju zemlju natrag. Ali ako to ne učini, izgubit će mene.
Nakon nečega što se čini kao vječnost, kratko mi klimne. „Koliko te pažljivo
čuvaju noću?“
„Jako,“ priznajem tužno. „Čovjek je postavljen točno ispred mog prozora.
Ali...“ Zlobno se nasmiješim dok razmišljam o tome kako moj otac pretpostavlja
da je to jedini način da napustim kuću. „Postoji mnogo drugih načina.“
„Dobro. Postoji autobus koji svake večeri polazi za Chihuahuu. Ja ću kupiti
karte. Nađimo se na stanici u ponoć.“
„Hoću,“ kažem, a srce mi već lupa u prsima dok mi adrenalin kola venama.
„Ovo je suludo,“ mrmlja o moju kosu.
„Nije li to ono što bi ljubav trebala biti?”
„Ako je prava.“ Obavija ruke oko mene, privlačeći me na poljubac koji me
ostavlja bez daha. Kad se odmaknemo, on je napet, s duboko namrštenim
obrvama. Ima ljubavi u očima, ali postoji i nešto drugo. Nešto što me brine jer
ne mogu pročitati, stvara mi osjećaj nelagode kojega se ne mogu otresti.
On me voli, podsjećam se. On me voli.
 18. Poglavlje
Sonia…
Ako nema drugog izlaza, koristite prednja vrata
Nakon večere, tražim ispriku, zatim odlazim u svoju sobu, gdje završavam s
pregledom svega što sam spakirala. Nema puno toga. Dvije promjene odjeće,
toaletne potrepštine i novac, koji smo Amelia i ja spojile.
Kad se svi povuku na spavanje, moja se sestra vraća u spavaću sobu s
ključevima koje sam čekala. Ključevi auta naše majke. „Bilo je lako. Nije ni
primijetila da joj kopam po torbici.“ Pruža mi ih dok skupljam svoje stvari.
„Hoćeš li biti dobro?“
„Hoću. Samo se trebam smjestiti, a onda šaljem po tebe. Zajedno ćemo
podizati to dijete.“
Uputivši mi slabašan osmijeh, ona klimne. „Budi oprezna, mala sestrice.“
Čvrsto je zagrlim, zatim krenem kroz tihe hodnike. Iako je moj otac postavio
dodatno osiguranje nakon što je saznao da se viđam sa Santosom, sve je u
stražnjem dijelu kuće gdje su spavaće sobe. Ali svejedno me iznenađuje koliko
je lako iskrasti se van i do prilaza, gdje je parkirano mamino vozilo.
Ostavljam ugašena svjetla, palim motor i odlazim na autobusnu stanicu. Oko
jedanaest i četrdeset pet je kada se zaustavljam tri bloka dalje. Ostavljam auto
uz cestu, za slučaj da netko prerano naiđe tražiti, a zatim pješačim ostatak
puta.
Srce mi divlje lupa u grudima kad uđem u zgradu i nađem miran kutak u
kojem mogu čekati. Navučem kapuljaču svoje majice preko glave i gledam kako
ljudi počinju ispunjavati prostor. Svaka osoba koja uđe natjera me da skačem,
pretražujem svako lice, nadajući se da je to Santos.
Ali kako ponoć dolazi i prolazi, a on se još uvijek ne pojavljuje, onaj
predosjećaj koji me muči tjednima vraća se punom snagom.
„Gdje si?“ Promrmljam kad opet netko drugi, a ne Santos, uđe kroz vrata.
„Pozor putnici autobusa broj trideset jedan koji vozi za Chihuahuu, kaže žena
za šalterom preko zvučnika. „Počet ćemo se ukrcavati za petnaest minuta kroz
ova vrata. Molimo pripremite svoje karte.“
Svi oko mene počinju skupljati svoju prtljagu i stvarati red. Ostajem tu gdje
jesam, želudac mi tone dublje.
Pola sata kasnije gledam kako autobus odlazi sa stanice. Žena za šalterom me
sažaljivo pogledava.
 „Jesi li dobro, mija?“ Pita ona čučnuvši ispred mene. „Trebaš li prijevoz?“
„Nekoga čekam ovdje,“ kažem, zureći u vrata, želeći Santosa da se pojavi.
„Samo kasni.“
Dok to govorim, vidim jaka svjetla automobila koji se približava. Sjedim, i s
nadom virim kroz prozor.
Ali iako znam čovjeka koji ulazi, to nije Santos. To je moj otac. Njegove zelene
oči pretražuju stanicu s očajem kakav nikad prije u njima nisam videla. A kad
me nađu, dotrči do mene.
„Soni!“ On me podigne u zagrljaj i ja mu uzvraćam bez oklijevanja. „Bio sam
tako zabrinut za tebe. Mislio sam da te više nikad neću vidjeti. Kako si mogla
tako otići? Hvala Bogu da mi je netko rekao da te vidio ovdje.“
„Žao mi je,“ zaplačem.
„Jesi li namjeravala pobjeći?“
Klimam, gotovo nesposobna govoriti kroz jecaje. „Volim ga, tata. Ne želim
živjeti bez njega.“
Otac se lagano odmakne, zabrinuto me gledajući u oči. „Bježala si s njim?“
Pregledava stanicu, a zatim se osvrće ka meni. „Kada dolazi?“
Brišući lice o njegovu košulju, kažem: „Trebao je biti ovdje u ponoć. Mora da
ga je nešto spriječilo. Bit će ovdje.“
„Da li ga stvarno voliš toliko da bi napustila svoj dom?“ Upita.
„Da.“
„U redu,“ kaže, sjedne i povuče me pokraj sebe. „Čekat ću s tobom.“
„Hoćeš?“ Pitam iznenađeno, podižući oči prema njegovima. „Iako ga mrziš?“
„Ne mrzim ga, Soni. Također ne vjerujem da je on dobar za tebe. Ali radije bih
da si s njim ovdje, nego u nekoj paklenoj rupi u koju te planira odvesti.“
„Dopustit ćeš nam da budemo zajedno?“
„Ako dođe, da.“ Nakostriješi se kao da je sama pomisao neukusna. „Čekat ću
s tobom, a kad se on pojavi, osobno ću te odvesti svećeniku da se večeras
vjenčaš.“
Bacim se na njega, ushićena što nam daje priliku. „Hvala ti, Tatice. Hvala ti!“
Hvata me za ruke i odgurne. „Ali,“ počinje on. Naravno, postoji ali. „Ako ne
dođe, učinit ćeš što ti kažem. Prihvatit ćeš Diega.“
Ponovno pogledavši prema vratima, pristajem klimanjem, jer sam sigurna da
će se on pojaviti. „U redu.“
I čekamo. Čekamo satima. Suze mi teku niz obraze dok se prvo jutarnje
svjetlo pojavljuje na vedrom plavom nebu. Stisnem ruke u šake i grizem donju
usnicu dok ne prokrvari kad putnici opet popune prostor.
Progutam bol zbog odbacivanja i ispustim dug, bolan dah. „On ne dolazi.“
„Znam.“
 Ton u njegovu glasu natjera me da se okrenem prema njemu. „Kako to misliš,
znaš?“
„Pobjegao je, Soni. Otišao je.“
Sve se vrti dok ga slušam kako mi priča, kako je Santos jučer napustio
Villanuevu. Kako nitko ne zna gdje je otišao i da je sve odnio.
„Otišao je?“ Trznem se na zvuk vlastitih riječi. „Zašto mi to nisi rekao odmah
kad si stigao?“
„Nadao sam se da još uvijek planira doći. Za tvoje dobro. I znao sam da mi ne
bi vjerovala. Morala si se sama uvjeriti.“ Uzima me za ruku i stišće. „Lagao bih
kad bih rekao da mi nije laknulo. On nije čovjek za tebe, Soni. Nije on kriv.
Ezequiel je bio u pravu u vezi njegovog oca. Bio je propalica koji je pio i
prokockao njihov novac. A kad je potrošio sve, pokušao je staviti kuću pod
hipoteku. Nijedna banka mu nije htjela posuditi novac, pa je došao k meni.
Uzeo sam njegov dug u zamjenu za posao.“
„Ali Santos je rekao da si im ukrao zemlju.“
Odbacivši tu ideju, kaže: „Rekao je to samo da te natjera protiv mene. Ne
trebam ukrasti ničiju zemlju. Ti to znaš.“
Naravno da znam.
„Jesi li spremna za povratak kući?“ On pita.
Ramena mi se spuštaju dok posljednji put pregledavam stanicu. Nije ovdje.
Ne dolazi. „Spremna sam.“

Odmah odem u krevet i danima ga ne napuštam.

Suze teku iz mojih očiju sve dok ne presuše, ali čak i tada plačem. Srce me boli
više nego što sam ikad mislila da je moguće.
Svaka sekunda mog vremena provedenog sa Santosom secira se dok ih uvijek
iznova puštam u mislima. Jesam li sve umislila. Je li mi pokušao reći da me ne
voli na isti način, na koji ja volim njega?
Amelia izlazi iz kupaonice, brišući usta po stoti put nakon što joj je pozlilo. Još
uvijek nema pojma što će učiniti s svojom bebom, a ja joj sada ne mogu
pomoći. Sve što mogu učiniti je valjati se u jadu dok razmišljam o vlastitoj
sumornoj budućnosti.
„Idem po krekere,“ kaže mi. „Želiš li nešto?“
„Želim umrijeti.“
„Žao mi je. Ne možeš. Ona sliježe ramenima. „Sad smo obe sjebane.“
Ostavlja me da ležim u mraku, zureći u prozor kroz koji sam često bježala.
 Santos.
„Pendjero,“ Kretenu, prošapćem. „Cabron.“ Jebaču. „Jebeno te mrzim.“
Vrata se otvaraju i ja povučem pokrivač do vrata. „To je bilo brzo,“ kažem,
pretpostavljajući da je to moja sestra. „Jesi li uzela krekere?“
„Da li si to htjela?“
Sjednem na baršunasto uglađeni glas koji odmah prepoznajem. „Diego, što
radiš ovdje? Mislila sam da si dosad u Španjolskoj.“
Kroz tamu vidim njegovu sjenu kako se kreće prema prozoru. Lagano razmiče
teške zastore, propuštajući malo sunčeve svjetlosti. Zaškiljim prema njemu jer
tako dugo nisam videla ovakav sjaj.
„Nisam te mogao ovako ostaviti.“ Zabrinutost ispunjava njegov izraz lica i
osjećam sram što mogu voljeti bešćutnog gada više od ovog dobrog čovjeka.
„Tvoj otac mi je rekao što se dogodilo.“
„Voljela bi da nije,“ zastenjem.
Sjedne kraj mene i miluje me rukom po licu. „I drago mi je da jeste. Žao mi je,
Soni.“
„Stvarno? S njegovim odlaskom, put ti ostaje širom otvoren.“
Tužan osmijeh ocrtava mu se na usnama. „Sve što želim je tvoja sreća, bez
obzira s kim je.“
Istina je, jasno mu to vidim u očima. Možda me to potakne da mu kažem ono
što samo Amelia zna. Svi i dalje očekuju da ćemo završiti zajedno, a on
zaslužuje istinu.
„Trudna sam,“ kažem mu. „Santos je otac.“ Sve što moram je pogledati gore,
jer znam što ću vidjeti.
Bol mu ispunjava izraz lica dok zuri u jastuk pokraj mene, a ja mrzim što sam
ja uzrok tome.
„Reci nešto,“ preklinjem.
„Zna li tvoj otac?” Glas mu je stabilan, iako osjećam pritisak u njemu.
„Ne.“ Stisnem se uz uzglavlje. „Jutros sam to potvrdila. Ali neću to moći
zauvijek držati tajnom.“
Prebaci pogled na mene, izgledajući ozbiljnije nego ikad. „Nećeš mu reći.“
„Šta? Moći ću to skrivati samo toliko dugo prije nego što postane očito.
„Nećeš mu morati reći jer nećeš imati Santosovo dijete,“ kaže ozbiljno.
„Šta?!“ Vrisnem zgrožena. „Neću prekinuti ovu trudnoću.“
„Nisam to rekao,“ kaže prigušenim tonom, vireći preko ramena prema
vratima. „Nećeš imati dijete tog čovjeka, jer će ono biti moje. Udaj se za mene.
Budi moja žena i ja ću biti otac ovom djetetu. Dat ćemo mu ili njoj obitelj.“
„Ali... hoćeš li ga voljeti kao vlastito?“
 Oči mu se smekšaju i poseže za mojom rukom. „Volim te, Soni. Ova će beba
biti dio tebe i voljet ću je svim srcem. Znam da ne osjećaš isto prema meni, ali
ti je stalo do mene, zar ne?”
„Jako,“ priznajem.
„Onda se udaj za mene.“
Pritišćem dlanom trbuh, osjećajući prisutnost tog sićušnog bića. Proizvod
moje lude ljubavi prema muškarcu koji me nije želio koliko ja njega. A ovdje
imam čovjeka koji to želi.
„Da,“ kažem. „Udaću se za tebe.“
 19. Poglavlje
Sonia
Sadašnjost

Toliko sam usredsređena na vrata sobe za paniku da sam iznenađena što ne

probušim rupu kroz njih. Nisam sigurna koliko sam dugo ovdje, ali sigurno su
prošli sati.
O moj Bože. On stvarno neće doći. Nitko ne dolazi.
„Nemoj me opet ostaviti!“ Plačem.
Gotovo kao da prizivam da se to dogodi, vrata se naglo otvore. Santos stoji
ondje i izgleda još lošije zbog opterećenja, s posjekotinama na licu i
poderotinama na odjeći, ali živ.
Suze teku niz moje obraze kad me preplave emocije što ga vidim živog.
Podignem se na noge i krenem prema njemu.
„Sonia,“ kaže, posežući za mnom. Ali prije nego što me uspio dotaknuti,
izmakla sam se.
Bacim se na njega, grebući ga, šamarajući i udarajući ga u grudi što jače
mogu. „Pendejo! Znaš li kroz šta si me sve proveo? Opet si me ostavio!“
Hvata me za zglobove u pokušaju da zaustavi moj napad, ali stopala su mi još
uvijek slobodna. Udarim ga nogom u potkoljenice, a on me pusti. „Jebote!
Ženo, smiri se!“
„Nemoj mi govoriti da se smirim! Ostavio si me, Santose. Jebeno si me opet
ostavio.“ Dašćući počinjem koračati malom prostorijom. „Upravo zbog toga
nikada ne mogu biti s tobom. Ti ćeš otići i ja ću opet slomiti.“ Prekrijem usta
dlanom dok shvaćam što sam upravo priznala.
Santos čelični pogled omekša. „Rekla si mi to i prije.“
„Što si mi tada rekao? Što si uopće mogao reći da bih ti oprostila?!“
„Da te nisam ispalio.“ On napravi korak prema meni, a ja uzmaknem jedan
korak. „Da nisam stigao do autobusnog kolodvora jer me tvoj otac pretukao
nasmrt. Nisam došao, jer nisam mogao. Nisam ni bio pri svijesti. Probudio sam
se sa slomljenim nogama i viješću da si se udala za Diega Arcosa.“
„Moj te je otac pretukao?“ Odmahujem glavom u nevjerici. „Ali sjedio je
pored mene dok sam te čekala. Rekao je da će nas, ako se pojaviš, sam odvesti
u crkvu!“
 „Samo zato što je vjerovao da ću umrijeti! Da nije bilo de la Cruza, i bih.
Izvukao me s obale rijeke gdje su me bacile siledžije tvog oca.“
Odjednom, sve postaje kristalno jasno. Moj otac se pojavljuje u pravom
trenutku. Njegova spremnost da mi dopusti da budem sa Santosom. „Nisam
znala.“
„Ali jesi. Znala si da te volim. Da sam bio spreman prekršiti obećanje koje sam
dao ocu na samrtnoj postelji zbog tebe. Mene nije bilo ni mjesec dana prije
nego što si se sretno udružila s Arcosom.“
Od načina na koji to govori dižu mi se dlake na glavi. „Učinila sam što sam
morala da tvoje dijete dobije oca! Razmišljala sam o bebi.
Povlači se kao da sam ga ošamarila, a zatim spušta pogled na moj trbuh. „Bila
si trudna?“
Zurimo jedno u drugo, oboje djelujemo jednako zbunjeno.
„Nisam ti rekla?“ Pitam, siguran sam da je ovo informacija koju bih do sada
podijelila.
Čeljust mu bijesno radi dok se približava. „Gdje je moje dijete?“
Um mi juri po svim mogućnostima kako sam mogla biti s tim čovjekom pet
godina i nikad nisam spomenula zašto sam se uopće udala za Diega. Dok
stojim ovdje i gledam emocije koje prelijeću Santosovim licem, proklela sam
sudbinu što me je dovela u ovu poziciju. Zašto se ne mogu sjetiti?
Kad bih samo mogla razgovarati s drugom Soniom koja je duboko u mom
mozgu, ošamarila bih je zbog njezine gluposti prije nego što bih je pitala zašto
je, dovraga, to tajila Santosu.
„Gdje je moje dijete?!“ Santos ponovno zahtijeva, stojeći tako blizu da me
nadvisuje, a ja moram podići glavu da izdržim njegov pogled.
„Nakon što sam izgubila bebu...“ Zastanem, nesposobna progovoriti kroz bol
koja se nikad neće smanjiti.
Jedva mogu disati dok se prisiljavam da izvlačim riječi, bol koja me skoro ubila
prije mnogo godina prijeti da će me sada dokrajčiti. „Izgubila sam...“ zajecam,
gotovo se presavijem jer se osjećam kao da je dah izbačen iz mene.
Santos obavija ruke oko mene, čvrsto me držeći dok plačem. Kao da se sve
iznova događa. Bol zbog gubitka njega praćena agonijom gubitka naše bebe.
Kad sam konačno u mogućnosti da ponovno progovorim, ispričala sam mu što
se dogodilo. Kako jednostavno nisam mogla održati taj mali život, ma koliko ga
voljela. Kako sam željela da je Santos bio tu da me drži za ruku dok je moje
tijelo odbijalo trudnoću.
„Bilo je kao da sam te opet izgubila,“ promrmljam dok me miluje po kosi.
„Trebala si me pričekati,“ kaže stisnutim glasom. „Uvijek čekaj, jer ja ću se
uvijek vratiti.“
 Odmaknem se da ga pogledam. „Želim ti vjerovati,“ kažem tonom prožetim
bolom i očajničkom željom za nadom.
„Nije važno vjeruješ li mi. Nikada me ništa neće odvojiti od tebe, Sonia. Šta
god da se dogodi između nas, koliko god se činilo da si daleko, nikad te neću
pustiti.“
Gura prste u moju kosu dok mi gnječi usta svojima. Njegov poljubac je
strastven, neukroćen. Ali osim toga, postoji potreba za tim. Nešto što se uvlači
pod kožu i prži me do kostiju.
Jedan drugome trgamo odjeću dok mahnito tražimo dodir. Njegova se usta
vuku niz moje grlo dok nas vodi prema malom krevetu. U trenutku kad
padnemo na njega, on mi priklješti ruke iznad glave, čvrsto ih držeći jednom
rukom dok druga luta.
On je posvuda odjednom. Njegov okus mi je na jeziku, njegov miris prodire u
moje nosnice, a njegova težina pritišće me.
Obavijam noge oko njegova struka, podižući bokove kad ga osjetim na ulazu.
Vrh njegovog kurca poigrava se mojim klitorisom, potičući stenjanje prije nego
što se zabije u mene. Izvijam leđa, gurajući grudi u njegova usta, svaki dio
mene osjeća njegovu prisutnost.
Oslobađa mi ruke i odmah ih omotavam oko njegova vrata dok mi pušta
bradavicu da me još jednom poljubi. Sa svakom sekundom koja prođe, naša
strast i želja za ujedinjavanjem rastu.
Santos se snažno i brzo zabija u mene, dovodeći me na rub nečeg sasvim
drugačijeg. Jer ovo nije samo jebanje. Ovo je potreba za povezivanjem. To je
način da jedno drugo utješimo zbog onoga što smo izgubili i danog obećanja da
ćemo uvijek pripadati jedno drugome.
Iako ne svršim kad i on, plačem jer sam postigla drugu vrstu oslobađanja. To
je ona vrsta koja proizlazi iz otpuštanja ljutnje koju ste toliko dugo gajili da je
počela okamenjavati dio vas.
Suze mi teku niz sljepoočnice, a on ih hvata palčevima.
„Oprosti mi,“ šapće. „Obećaj da ćeš mi uvijek opraštati.“
„Samo ako mi daš svoje srce,“ kažem. „Želim tvoje srce.“
„Uvijek si to imala, princesa.“
 20. Poglavlje
Sonia
Jedna od mojih novih omiljenih stvari s Santosom je da jašem slobodno, a
onda se odmorim kod potoka. Santos polaže deku ispod našeg drveta dok ja
zurim u prekrasan krajolik.
„Ovdje je tako lijepo,“ uzdišem. Nikada nisam shvatila koliko je Chihuahua
zapravo lijepa. Sve o čemu sam čula bio je zločin. Razmišljaš li ikada o odlasku
iz ovog života? Raditi ispravne stvari?“
„Tko će reći šta je ispravno, a šta pogrešno?“
Okrenem se i vidim ga kako se naslanja na stablo, promatra me očima sa
spuštenim kapcima. Lutaju po meni, zaustavljajući se na mojim grudima. Ona
stvar duboko u mom trbuhu koja mu uvijek odgovara sada se zapali.
„Zakon ima nešto za reći o tome,“ kažem, oblizujući usne, disanje mi je već
nepravilno.
„Ja sam ovdje zakon, princesa. Znači li to da ja mogu reći što je ispravno ili
pogrešno?“ Odgurne se od stabla i krene prema meni sve dok mu grudi nisu
pritisnute uz moje. „Nikad neću prestati s onim što radim, Sonia. Sviđa mi se
moć koju mi daje.“
„Moć kvari ljude,“ kažem mudro, podižući bradu gore.
„Ne ako je osoba već korumpirana.“ Naceri se, a zatim polako oblizne donju
usnu. „Volio bih misliti da svoju moć koristim odgovorno.“
„Je li tako?“
„Tako je. I ne samo to, vjerujem da te privlači moć koju imam. Čak ti se sviđa
što je imam malo i nad tobom.
Podsmjehnem se. „Ti nemaš moć nada mnom.“
Osmijeh mu se širi, a zatim, u trenu, nestaje i zamjenjuje ga nešto grabežljivo i
senzualno. „Skini majicu.“
„Šta?“
„Rekao sam, skini majicu.“ Pogled mu se sužava i pojačava.
„Ti to ozbiljno.“
„Ako je moram potrgati, ništa od nje neće ostati. Skini. To je to. Gotovo.“
Usne su mi se razvukle u znak protesta, ali sam ih zatvorila. Dok mi srce divlje
lupa u grudima, prevlačim majicu preko glave i bacam je u stranu.
„Sada tvoj grudnjak,“ zapovijeda. „Želim vidjeti tvoje sise.“
Bacim pogled oko sebe. „Šta ako se stražar odluči pojaviti?“
 „Boli me kurac za stražare, a ne bi trebalo ni tebe. Daj da vidim tvoje tijelo,
Sonia.“
Provlačeći palčeve kroz naramenice, povlačim grudnjak preko grudi,
otkrivajući bradavice. Teško progutam dok stojim pred njim, osjećajući se
pomalo ranjivo.
„Dobra cura.“ Santos pada na koljena i klizi rukama preko mog struka. Sada
ću te nagraditi, jer si poslušala moj autoritet.“ Privlači me bliže sebi,
približavajući moje grudi otprilike centimetar od svog lica. „Savršena si,
princesa.“
Zabacim glavu unatrag i zastenjem dok me on uzima u svoja usta, nježno
sisajući moju desnu bradavicu. Vrti jezikom, a zatim grize vrh dovoljno da se
lecnem prije nego što ga ponovno povuče. Zatim prelazi na lijevu i čini isto.
Ide naprijed-natrag, obožava moje grudi na svojim koljenima sve dok mi se
gaćice ne ovlaže, a moje noge polako, ali sigurno gube sposobnost da me drže.
Toliko sam blizu ruba samo od ovoga da kad on posegne između mojih
bedara i pritisne širinu svog dlana na moje međunožje, svršavam. Hvatam ga za
ramena radi ravnoteže dok mu grčim ruku. Cijelo to vrijeme drži mi bradavice,
tjerajući ih da bole tako slasno da ne želim da to ikada završi.
Kad posljednja pulsiranje u mojoj srži oslabi, padam na njega. Ali nije završio
sa mnom.
Stoji i drži me jednom rukom, dok drugom otvara patentni zatvarač svojih
traperica. Posegnuvši unutra, šakom stisne svoju tvrdu dužinu i izvuče ga.
Oči mi se rašire kad dotakne glavom svog kurca moje usne. „Uzmi me, cijelog
Sonia.“
Omotava prste oko moje kose dok mu otvaram, a on klizne unutra. Prošlo je
dosta vremena otkad sam ga ovako držala u ustima, a bilo je teško koliko se
sjećam. Dišem kroz nos i opuštam vilicu, dopuštajući mu što veći pristup. Kad
mi dotakne stražnji dio grla, nakašljem se.
Ali on mi ne pokazuje milosti. Umjesto toga, njegova ruka steže moju kosu
dok drži kurac duboko u mojim ustima trenutak prije nego što odahne i
povuče se, samo da bi ga ponovno zabio.
„Tako je , princesa. Siši me baš tako.“
Nije lak zadatak imati ovakvog muškarca njegove veličine, ali neću poreći da
mi se sviđa. Slušanje njegovog stenjanja, osjećaj zatezanja njegove guzice kad
je uhvatim da ga jače uvučem u sebe, je kao afrodizijak. Žudim za njegovim
okusom, dobivam samo nagovještaj u njegovom preejakulatu. Vlaga mi se
ponovno počinje nakupljati između nogu i osjećam kako me pičkica boli od
potrebe.
 Osjećam da je njegovo oslobađanje blizu kad se čini da mu se kurac još više
nadima. Ali baš kad sam bila spremna prihvatiti sve što mi ponudi, želeći da
osjetim kako mi to teče niz grlo, on se izvlači uz stenjanje.
„Lezi na deku,“ promuklo naređuje.
S namrštenim pogledom liježem. Spustio se ispred mene, obavio me rukom
oko struka, zatim me okrenuo na sve četiri. Grubo mi povlači traperice i gaćice
niz stražnjicu, ostavljajući ih da mi se skupe na koljenima. Pritiska dlan na moja
leđa, gurajući mi lice u pokrivač, a guzicu gore.
Prije nego što mogu išta učiniti, on se zabija u mene. Vičem od intenziteta
osjećanja koji mi prožima tijelo dok se on počinje zabijati u mene. Kao da me
pokušava uništiti iznutra, a ja se ne mogu natjerati da brinem. Ako ovako
umrem, rado ću se žrtvovati.
„Da!“ Vrištim, posežući za njegovim nogama, potičući ga da ide brže, dublje.
Svaki udarac njegovog kurca u meni je gorivo plamenu koji već gori do usijanja.
Tako da kad on svrši, ja eksplodiram u tisuću komadića. Proždrijela me njegova
vatra, pretvorila u pepeo i rasula u vjetar.
Kad se spustim s visine na koju me poslao, on je još uvijek u meni. Izvlači se i
počinje trljati glavić svog kurca preko mog iznimno osjetljivog proreza, šireći
naše sokove po meni.
„Moja sperma lijepo stoji na tvojoj pički,“ kaže. „Jednog dana želim da se
prolije iz tvog malog šupka.“ Pomiče se kako bi ga i protrljao, lagano pritišćući.
Hihoćući se spustim na pokrivač i zurim u njega. „Santos, imaš kurac veličine
bejzbolske palice.“
„Tvoje je tijelo stvoreno da me primi,“ kaže s toliko uvjerenja da mu gotovo
vjerujem.
Zagrizem svoju donju usnu kada osjetim da se moja srž steže na samu
pomisao toga da me jebe u guzicu. Nikad mu to nisam dopustila, barem ne da
se sjećam. „Da li smo to napravili tijekom ovih prošlih pet godina?“
„Ako kažem da, hoćeš li mi dopustiti da ga pojebem večeras?“ Zločesto se
smiješi, osmijehom koji pokušava sakriti laž.
„Ne. Dopustit ću ti da jebeš ako mi dopustiš da ti to uzvratim. Možemo kupiti
remen...“
„Propustiću.“
Durim se. „To je baš bez veze. Zaista bih uživala u tome.“
Legne kraj mene i privuče me sebi. „Vidiš li sad nagrade poslušnosti?
Potčinjavanje mojoj moći također može donijeti dobre stvari.“
Smijeh eruptira iz mene. „Nikad se nisam potčinila.“
„Sonia, učinila si sve što sam tražio od tebe. Popušila si mi kurac kao dobra
mala ženica.“
 „Zapravo, dopustila sam ti da mi staviš kurac u usta nakon što si mi se prvo
klanjao na koljenima,“ ispravljam ga. „Sisala sam jer sam to želela. Razmisli o
tome. Stavio si najvrjedniji dio svoje muškosti među zube oštre poput giljotine.
Morao si vjerovati i moliti se da te prihvatim. Dakle, na neki način, položio si
svoju sudbinu pred moja stopala, kao što bi dobar mali muž trebao. Nagradila
sam tvoje povjerenje tako što sam te poslije pustila da jebeš moju pičkicu.“
Ostaje tih na trenutak, a onda se počne od srca smijati. „Pa, jebote. Ne mogu
smisliti argument za to.“
Skinem traperice i ušuškam se u njega, uživajući u njegovoj toplini, njegovoj
podložnosti. „Hej,“ kažem, shvaćajući nešto. „Jesu li Sarah i Montero sigurno
stigli u Sjedinjene Države?“ Krenuli su prije nekoliko dana, a trebali su stići
danas.
„Jesu.“
„Nisi mi rekao tko je bio napadač. Zbog čega su je željeli?“
„Čovjek po imenu Lopez,“ kaže. „Sarah je bila prodana njemu, zajedno sa
svojim nerođenim djetetom. Lopez je planirao prodati dijete. Ona... Nisam
siguran što bi joj se dogodilo.“
„Oh moj Bože,“ uzdahnem užasnuta.
„Ne dopuštamo trgovinu bijelim robljem na teritoriji Diablosa. Pa kad su
prešli našu zemlju na putu za Sinalou, zaustavili smo ih. Lopez je došao
povratiti ono što je mislio da mu pripada.“
„Ti si ju spasio,“ prošapćem.
„Montero ju je spasio.“
„Santos.“
„Mmm.“ Uzdiše dok vršcima prstiju prelazi po goloj koži mojih leđa.
„Stvari u podrumu koje sam videla neki dan...“ Zašutim, ne znam kako to
pitati. „To su droga. Ne trguješ se bijelim robljem, ali se trguješ drogom.“
Prsti mu se smire. „To je ono što mi daje moć da učinim ono što treba.“
Pustila sam ga, djelomično zato što ne vjerujem da će reći nešto više. Ali i zato
što razumijem što govori. Kako bi zadržao kontrolu nad velikim dijelom granice,
to je ono što mora učiniti. I upravo su ta kontrola i moć spasili Sarin život.
Dok razmišljam o užasu koji je Sarah morala osjetiti pri pomisli da će izgubiti
svoje dijete, nešto mi pada na pamet. „Santos, držim korak sa svojom spiralom,
zar ne?“
„Tvojom šta?“
„Kontrola rađanja.“ Jesuscristo, jebali smo se kao zečevi. Uzimala sam
kontracepcijska sredstva zdravo za gotovo, pod pretpostavkom da sam bila
jednako marljiva na svojim pregledima kod ginekologa kao što sam bila u
prošlosti. A opet, pogriješila sam što bi druga Sonia htjela ili ne bi učinila prije.
Šta ako ona, mislim ja, što ako nisam nastavila? „Molim te, reci mi da nisi ulazio
u mene bez zaštite.“
Jedina stvar koja odaje da ga to pitanje uzrujava jest stiskanje čeljusti. „Bi li
bilo tako loše da imamo dijete? Želim biti otac.“
„Nisam spremna.“
Zureći u nebo, teško proguta slinu i kaže: „Uvijek si bila marljiva na svojim
kontrolama. Sad znam zašto.“
„Nisam htjela pokvariti raspoloženje“, šapnem. „Ali važno je.“
On mi se napeto osmijehne. „Ako ćeš se osjećati bolje, možemo nazvati
doktora.“
„Hvala ti.“ Podignem se na njegove grudi i polako iscrtavam krugove po
njegovoj koži. „Pričaj mi o danu kada si me pitao da se udam za tebe.“
Njegova napetost popušta. Nacerivši se, lagano podiže glavu, izvijajući gustu
obrvu. „Opet? Već sam ti ispričao tu priču.“
„Znam. Ali sviđa mi se. Tako je romantično.“
„Pa,“ počinje, gurajući jednu ruku ispod glave da je podigne više. „Upravo
smo se vratili s noćnog jahanja. Iznenadio sam te piknikom za večeru pod
zvijezdama. Stvarno mi je bila namjera da te nahranim, ali ti si htela moje tijelo
i nisam ti mogao uskratiti.“
Sve to zamišljam u mislima dok on prepričava priču koju sam čula toliko puta,
gotovo se počinje činiti kao stvarno sjećanje. Ali itekako sam svjesna da koliko
god to želim, nije. To je samo priča.
„Šta nije u redu?“ Upita, zastajući.
„Nikada se neću sjetiti,“ kažem tužno.
„Ne znaš to.“
„Znam. Kao da je sjećanje potpuno izbrisano.“
„Doktor ti je rekao da bi se moglo vratiti svaki dan,“ kaže on, podsjećajući me
na ono što je liječnik rekao na mom ponovnom pregledu jučer. „Osim toga,
sjećaš se najboljih dijelova.“
„Je l’ da? Kojih to?“
„Kako smo se upoznali. Našeg prvog poljupca na tvoj osamnaesti rođendan.
Značajno mrda obrvama. „Sjećaš se toga, zar ne?”
Kolutam očima prema njemu. „To nije bio poljubac. Osim toga, ja ne govorim
o tome. Možeš li biti ozbiljan u vezi nečega?“
Osmijeh mu se ublaži dok proučava moje crte lica. „Sve u vezi s tobom
shvaćam ozbiljno.“
„Dobro. Jer ovo mi je važno. Ne sjećam se kako si izgledao kad si me pitao da
se udam za tebe, niti šta sam osjećala. Ne sjećam se našeg vjenčanja. Sve je to
nepostojeće.“ Podignem se na lakat da ga bolje vidim. „Ne znaš kako je to imati
tako veliku prazninu u sjećanju. Zauvijek ću ovisiti o slikama i pričama, ali one
zapravo nisu moje. A ja želim nešto što je moje.“
„Imamo ostatak života da stvorimo uspomene koje će biti i tvoje.“
„Znam,“ kažem dureći se dok spuštam pogled i vrhom prsta kružim po
njegovoj bradavici. „Ali ja želim stare.“
Obuhvati mi obraze i podigne moje lice k sebi, ljubeći mi usne s nježnošću za
koju nisam bila svjesna da je sposoban. „Onda se udaj za mene.“
„Šta?“
„Udaj se za mene opet. Napravit ćemo to ponovo. Ne može biti veliko koliko
zaslužuješ, ali će biti posebno. Nosit ćeš bijelu haljinu, bit će muzike, plesa,
poslužitelja. I ovaj put ćemo to učiniti legalno, sa svjedocima i svim ostalim.“
Ne mogavši to obuzdati, uzvratim mu smiješkom, a oči me peku od
neisplakanih suza. „Stvarno?“
„Stvarno. Osim toga, ne želim da misliš da samo zato što se toga ne sjećaš nisi
vezana za mene.“ Osmijeh mu sada potpuno blijedi, a pogled mu ispunjava
nešto mračnije, nešto zastrašujuće i uzbudljivo. Želim da tvoj zavjet da mi
pripadaš bude urezan u tvoj mozak. Želim da zapamtiš da si to napravila pred
samim Bogom. Želim da bude nesalomljivo.“
„Ja ti i pripadam,“ šapnem.
„Bez obzira na sve,“ kaže, a njegov me ton tjera da ponovim riječi.
„Bez obzira.“.
 21. Poglavlje
Sonia
Postoji mala kapelica na imanju Las Cruzes. „Već je bila tamo kad ju je Tobias
de la Cruz kupio,“ rekao je Santos kad me je poveo u obilazak stare zgrade.
Ostavio je jer je znao da će trebati negdje gdje će svakodnevno ispovijedati
svoje grijehe i nije se htio voziti predaleko.“
„Šališ se,zar ne?“ pitala sam.
„Želio bih da je tako. Vjerovala ili ne, mnogo puta smo je koristili.“
Glumeći šok, rekla sam: „Stvarno? To je iznenađujuće.“
Možda je ostavljena da spriječi da ih težina njihovih grijeha sruši, ali mala
kamena crkva pružila je savršenu pozadinu za ceremoniju koja me vezuje sa
Santosom pred Bogom. Opet.
Nije bilo puno svjedoka naših zavjeta. Svećenik, čovjek po imenu Toño koji je
više izgledao kao jedan od Santosovih sicaria nego pobožan čovjek, njegov
rođak Damian i većina ljudi koji žive na imanju.
Bilo je jednostavno poput prljavo bijele svilene kratke haljine koju nosim i
jedne grimizne ruže koju sam zakačila iza uha.
„Izgledaš prekrasno,“ šapnuo je Damian dok me je pratio do oltara. „Ne
mogu vjerovati da se udaješ za tog bato.“ Klimnuo je ispred nas gdje je Santos
stajao sa smiješkom na licu. „Jesi li znala da ima pticu na guzici?“
„Već sam udana za njega, sjećaš se?“
„O da. Ponekad zaboravim.“ Nešto u načinu na koji je rekao, učinilo mi se
čudnim.
Ali osjećaj je nestao u trenutku kad sam ugledala Santosa kako me čeka kraj
oltara, odjeven u svoje savršeno skrojeno crno odijelo i odgovarajući kaubojski
šešir. Bio je tako seksi, tako zgodan da mi je zastao dah.
Čak i sada, dok sjedim pokraj njega za jednim od stolova postavljenih iza kuće
za prijem, smiješim se poput zaljubljene budale. Jer jesam.
„Jesi li sretna?“ On upita.
„Jako.“
Okrenem se i gledam goste kako plešu na drvenom podu preko puta nas. Ima
samo stotinjak ljudi, svi stanovnici Las Cruzesa ili obližnjih područja. Svi ljudi
kojima Santos vjeruje. Dolazili su malo po malo otkad je ceremonija završila,
donoseći sa sobom ručno izrađene darove – posuđe, prekrivače i košare.
 Bend svira glazbu koja ide od prelijepih tradicionalnih Meksičkih pjesmi do
njihove interpretacije Američkih klasika. Stvarno nije bitno, sve u svemu zato
što svi ovdje su spremni da se kreću i ne žele napustiti plesni podij bez obzira
što se svira.
„Želiš li plesati, princesa?” Santos mi pruža ruku i ja je rado prihvaćam.
U trenutku kad smo zakoračili na pod, bend zasvira romantičnu pjesmu.
Santos me čvrsto privlači k sebi, a ja mu ovijem ruke oko vrata.
Dopuštam glazbi da nas obavije, odvodeći nas na mjesto na koje samo on i ja
možemo otići. Gdje smo sami i ništa i nitko nas ne može rastaviti.
Ali melodija se ubrzo mijenja jer bend prelazi na drugu pjesmu. Iako je još
uvijek spora i lijepa, također je i proganja. Priča priču o čovjeku koji donosi
svjetlo u njezin život, samo da bi ga oduzeo. Pjesma izdaje i boli i napuštenosti.
Grudi me počinju stezati i suza mi se skotrlja niz obraz. Zaprepaštena, lagano
se odmaknem.
Santos se namršti kad primijeti suzu i obriše je. „Šta je bilo?“
„To je zbog ove pjesme.“ Drhtavo se osmijehnem dok dišem kroz čvor koji se
iznenada formirao u mojem grlu. „Dana. Zadnjeg mjeseca. Puno je toga.“
„Želiš li ući? Učinit ću da se osjećaš bolje.“ Upućuje mi jedan od svojih
najdrskijih osmijeha.
Hihoćući se jer čak i kad sam tmurna, on radi nešto mojoj nutrini, kažem: “Ne.
Ali želim ući i osvježiti se. Neću dugo.“
„Čekat ću te.“
Nakon što sam obavila svoj posao i ponovno se našminkala, odlazim do ulaza.
Međutim, baš kad sam stigla do dnevne sobe, zgrabili su me s leđa, pljesnuli
me rukom preko usta i odvukli natrag u jedan od hodnika.
Upravo se spremam šutnuti ko god da je to u cjevanicu, kada zvuk njegova
uglađenog glasa probije kroz moj sluđeni mozak.
„Soni, prestani . To sam ja!“
„Diego?“ Okrenem se prema njemu, potpuno šokirana što vidim svog bivšeg
muža kako stoji ispred mene u Las Cruzesu na dan mog vjenčanja. „Šta si...
Kako si...“
„Poslao me tvoj otac,“ žurno kaže, pogledavajući mi preko ramena kao da se
boji da će ga uhvatiti. „Bio sam u Chihuahui posljednjih mjesec dana
pokušavajući pronaći put unutra.“
„Kako to misliš moj te je otac poslao?“ Mrštim se i odmahujem glavom. „To
ne može biti točno. Umro je prije pet godina.“
„Fernando je itekako živ.“
„Ne,“ ponovno poričem. „Santos mi je rekao da je umro. Da je njegovo tijelo
pronađeno.“
 Diego me hvata za ramena. „Soni, zar ne razumiješ? Lagao ti je. Tvoj otac je
živ. Skriva se od napada na Villanuevu. Nitko mu nije vjerovao kad je rekao da
si preživjela. Čak sam i ja mislio da nema šanse. Ali on je znao.“
„On je živ?“ Šapnem, još uvijek ne mogu vjerovati.
„Da.“
Povlačim mu ruke. „Slušaj, moraš ga dovesti ovamo. Bit će siguran. Padilla je
još uvijek vani u potrazi za nečim i ako sazna da je još živ, on...“
Zaustavlja me Diegov zbunjeni izraz lica. „Sonia, što ti je točno rečeno?“
„To,“ počinjem, ali oklijevam kad ono nešto što me mučilo u pozadini
postane sirena za maglu. „Da je čovjek po imenu Padilla unajmljen da traži
nešto ili nekoga koga moj otac skriva. Santos me spasio i doveo da živim ovdje
prije pet godina. Vjenčali smo se. Ali onda sam izgubila pamćenje.“
Lice mu postaje avetinjski bijelo. Zatim vadi telefon iz džepa i daje mi ga.
„Pogledaj datum.“
Zgrabim ga, bacim pogled na ekran i srce samo što mi ne stane. Osim ako
Diego nije nekako uspio promijeniti datum na svom mobilnom, prošla su samo
tri mjeseca od napada na Villanuevu.
„Ovo se ne događa,“ kažem. „Ovo nije…“
„Rekao sam ti. Santos te je lagao.“
Izjurim iz hodnika, otrčim prema zidu punom polica u dnevnoj sobi. Ugrabivši
sliku Santosa i mene na našem prvom vjenčanju, pažljivo je pregledam. Gotovo
trenutno, nalazim nešto tako očito, da sam samo pogledala prije, primijetila
bih. Ovo uopće nisam ja. Lice je moje, ali tijelo je potpuno drugačije, od malih
grudi do mladeža na vratu.
„Fotošopirano je.“ Pokazujem Diegu. „Lagao mi je? Zašto bi lagao...“
Zastanem dok mi odgovor dolazi.
Jer da sam ja Padilla i da sam ubio Fernanda Beltrana prije nego što je
progovorio, okrenuo bih se njegovom sljedećem u redu. Tebi.
Želi mog oca. Bijes mi proključa krv i kola mi venama takvom brzinom da
osjećam da bi mi glava mogla eksplodirati.
Prebacujem pogled na Diega. „Kako si ušao uz svo ovo osiguranje.“
„Podmitio sam čovjeka koji je došao na vjenčanje. Sakrio me na stražnjem
sjedalu. Ali moj auto nije daleko od kapije.“
„Vrati se i čekaj me tamo,“ kažem mu.
„Šta? Ne mogu te ostaviti...“
Podižem ruku da ga zaustavim. „Čekaj me kraj svog auta.“
On uzdahne, ali mi kratko klimne. „Ako ne dođeš u roku od pola sata, zvat ću
policiju.“
„Ako ne dođem za to vrijeme, vrati se ocu. Policija pripada Santosu.“
 Kad sam sigurna da je napustio kuću, vraćam se do pulta. Drhtim, noge me
skoro izdaju poda mnom, ali prisiljavam ih da se pomaknu.
Tamo, pokraj plesnog podija, vidim Santosa. Njegov pogled uhvati moj i uputi
mi osmijeh koji mi je nemoguće uzvratiti.
Sve se čini tako udaljenim – glazba, čavrljanje. Čak se i svjetlost koja dolazi iz
nizova žarulja iznad glave čini prigušenom. Sve što je prisutno je bol u mojim
prsima dok mi se srce sve više slama sa svakim korakom kojim mu se
približavam.
On je lijep kao Vrag, i podjednako lažljiv.
„Trebalo ti je vremena,“ kaže kada mu priđem. „Samo što te nisam krenuo
tražiti.“
„Sada sam ovde. Baš kako si želio.“
Uzimajući me u naručje, potpuno nesvjestan da je njegov dodir poput noža
koji mi se vrti u utrobi, kaže: „Pleši sa mnom.“
Umirem polako kao ritam ljubavne pjesme. Grlo mi se steže dok jecaj zastaje
tamo, ali držim ga se, ne želeći mu pokazati koliko sam mu još štete dopustila.
„Reci mi ponovo o prvom putu kad si me zaprosio da se udam za tebe,“
promrmljam mu pokraj uha.
„Već sam ti rekao tu priču.“
„Da, jesi. Pa bih možda umjesto toga trebala ispričati ja tebi.“ Suze su mi u
očima dok gledam oko sebe kako svi uživaju. Svi ljudi koji su očito umiješani u
ovu laž lažu jer ih on također posjeduje. Njegov bratić, stražari, doktor. Svatko
u svom poslu.
„U redu,“ kaže, krutim tonom jer sam sigurna da do sada osjeća da nešto nije
u redu.
„Upravo smo vodili ljubav na krevetu od laži,“ kažem. „Ispričao si mi
prekrasne priče i povjerovala sam im jer si ti Vrag, a to je ono što radiš. Lijepo
lažeš.“
Njegova ruka se steže oko mog struka dok me jače privlači uz svoje tijelo.
„Sonia.“
„Znam. Znam da si me uvjerio da sam tvoja žena,“ zasikćem ogorčeno.
„Tko ti je rekao?“ Njegovo pitanje izađe oštro i obloženo ljutnjom.
Suze mi se kotrljaju niz obraze i stišćem čeljust od čistog bijesa koji osjećam
jer plačem. Brišem ih dok se smijem. „Nije važno kako sam saznala. Poanta je
da jesam. Lagao si mi.“
„Morao sam. Bio je to jedini...“
„Nije me briga zašto i kako ti je to uspjelo,“ prekinula sam ga. „Tri mjeseca,“
šapnem u sebi dok mi se vrti u glavi. „Tri mjeseca.“ Odmaknuvši se dovoljno da
mu mogu zaviriti u oči, škrgućem zubima. „Želim otići.“
 Baca pogled preko mog ramena, prema svojim ljudima. „Ne možeš. Jedina
stvar koja te drži na životu je to što ne znamo gdje ti je otac.“
Iz mene izbija smijeh. Ludi, mahniti smijeh. „I mislio si da ću odati neku tajnu
lokaciju na kojoj bi se mogao skrivati. O moj Bože!“ Pokušavam ga odgurnuti,
ali on me ne pušta.
„Fernando Beltran učinio je stvari zbog kojih bi ga i sama ubila,“ reži. „Mora
platiti.“
„Prestani pokušavati više trpati svoje sranje u moje grlo,“ kiptim. „Završila
sam ovdje.“
Još jednom se pokušavam otrgnuti, ali on me zaustavlja. „Ako odeš, moji ljudi
će te ubiti.“
Dodirujući njegove usne, promrmljam. „Onda dok nas smrt ne rastavi.“
Odmaknem se, a ovaj me put pustio. Okrećem mu leđa i prolazim kroz masu
plesača, zatim silazim s pozornice i izlazim na glavna vrata. Naoružani me ljudi
tamo čudno gledaju i na trenutak očekujem da će izvaditi pištolje i dokrajčiti
me na mjestu.
Ali umjesto toga, jedan od njih otvara kapiju, dopuštajući mi da odem. Diego
me čeka nedaleko od ulaza, parkiran u mraku. Uđem u njegov auto i zatvorim
vrata.
„Vodi me odavde,“ kažem.
I bez ijednog osvrtanja na pakao za koji me đavo uvjerio da je moj dom,
odlazimo.
 Epilog
Santos
Gledam kako Sonia odlazi od mene, ostavljajući me bez ičega za što bih se
mogao uhvatiti osim mržnje koju sam vidio u njezinim očima. Mržnja na koju
ima svako pravo.
Lagao sam joj.
Izdao sam ju.
Slomio sam joj srce.
„Koje je tvoje naređenje?“ pita Andres i staje pokraj mene. „Ljudi su u
pripravnosti. Želiš li da je dovuku natrag? Kad jednom ode, smatrat će se
poštenom igrom.“
„Svjestan sam toga.“ Dok je bila na mom posjedu, bila je sigurna. Ako ode, za
njom će krenuti svi koji su se ikada zamjerili njenom ocu. Među njima su mnogi
moji ljudi.
„Želiš li je natrag?“
Želim li je natrag? Ne želim je samo natrag, želim je vezanu za moj krevet gdje
i pripada! Ali ovo je veće od onoga što želim.
„Svatko će ti dati ono što želiš ako ih natjeraš da povjeruju da si im dao ono
što žele,“ ponavljam riječi koje mi je Tobias de la Cruz urezao. Način da nekoga
natjerate da nešto učini bez prisiljavanja. „Ona želi slobodu. Dat ću joj neki
privid toga. Pošalji Damiana i Juana da je prate.“
„Vjeruješ li da će nas odvesti do svog oca?“ Pita Andres.
„Nije potpuno glupa da to učini. Ali on će na kraju izaći iz skrovišta i potražiti
je.“
„Si, patron.“
„I saznaj tko je dovraga došao do nje.“
„Trebam li ih ubiti?“ Upita.
Bacim pogled na njega, na njegovo netaknuto sivo odijelo i savršenu kravatu.
Nitko nikada ne bi mogao zamisliti da bi se netko tako ukočen poput prljavog
odvjetnika usudio politi krvlju. To je zato što ne mogu vidjeti krv koja mu je već
umrljala ruke. „Ne. Prepusti to meni. Pronađi način da taj predbračni ugovor
učiniš legalnim.“
Na to, njegove usne se povuku u najveći osmijeh koji sam ikada vidio na
njemu. Činiti ilegalne stvari legalnima je njegovo polje stručnosti. „Bit će
napravljeno.“
 Okrećem se prema poslovnoj zgradi odmah iza konjušnice, ali zastajem da
izdam posljednju naredbu preko ramena. Andres, ona je još uvijek pod mojom
zaštitom. Gdje god da ode, moja je. Ako joj itko makne i jednu dlaku s glave,
pobit ću mu sve što je ikada volio. Je li to jasno?“
„Kristalno.“
Kad sam stigao do ureda, otvorio sam vrata i zalupio ih za sobom. Bijes mi
ispunjava vene, peče me iznutra prema van.
„Jebi ga!“ Zaurlao sam, uništavajući sve što mi dođe pod ruku — pomičem
sve sa stola razbacujući svuda okolo, grabeći željezne potkove koje sam objesio
na zidove i bacajući ih preko sobe, i uzimajući drvenu stolicu tresnuvši njome o
pod.
Ne stajem sve dok mi šake ne prokrvare i znoj ne poteče niz sljepoočnice. Čak
i tada lupim dlanovima o stol. „Mierda!“
Samo sam jednom prije osjetio ovakav očaj. Onoga dana kada su me držala
petorica muškaraca dok me Ezequiel Beltran pretukao dok me Fernando
zadovoljno gledao.
Slomili su me, skoro rastrgali. Ali jedino o čemu sam mogao razmišljati bila je
Sonia. O boli koju bi osjetila kad bi shvatila da neću doći.
Kao da se sve to još uvijek događa i ona me čeka. Ali sve što mogu učiniti je
povrijediti je sada. To je nužna bol kroz koju je moram provesti kako bih učinio
ono što se mora učiniti. Odgovornost koja mi je stavljena na ramena kada sam
prihvatio svoje mjesto na prijestolju Diablos del Sur.
Prodao sam se vragu kad sam se zavjetovao da ću uništiti Fernanda Beltrana,
bez obzira na cijenu. A budući da volim Sonju do ludila, moram iščupati vlastito
srce nanoseći joj bol kako bih mogao ispuniti taj zavjet.
Ali čak i ako je moja duša prokleta, i čak i ako je moram odvući u svoj osobni
pakao, nikad je neću pustiti.