Pitanja i odgovori s dosadašnjih kolokvija i ispitnih rokova -

Uvod u političku znanost: politički pojmovi

(*broj u zagradama označava koliko puta se ponavljalo to pitanje)

Weber

1. Weber kaže da „genij ili demon politike živi s bogom ljubavi, također i s kršćanskim
bogom u veoma napetom odnosu...“ U tom kontekstu navodi priču o građanima grada-
domovine. Obrazloži etičke implikacije njihova djelovanja.

Ako umjesto "rodno mjesto" ili "domovina" kažete "budućnost socijalizma" ili "međunarodni
mir" onda ćete se suočiti s problemom u onom obliku u kojem se on danas pojavljuje. Jer sve
to, ukoliko se tomu teži pomoću političkog djelovanja, koje se služi sredstvima sile i oslanja
na etiku odgovornosti, ugrožava "spas duše". Ali ako se tom spasu teži na osnovi čiste etike
uvjerenja u vjerskoj borbi, može mu se nanijeti šteta i može biti diskreditiran za čitav niz
generacija jer nedostaje odgovornost za posljedice. Jer onaj koji djeluje nije tada svjestan
dijaboličkih sila koje su u igri. One su neumoljive i stvaraju posljedice njegovog djelovanja, i
za njegov unutrašnji život, posljedice kojima je on bespomoćno izručen ukoliko ih ne vidi.
"Đavo je star". U ovoj rečenici se ne misli na godine, na životnu dob: "budite i Vi tako stari da
biste ga razumjeli". Starost ne odlučuje. Ali odlučuje školovana bezobzirnost pogleda u
realnosti života i sposobnost da se te realnosti podnesu i da im se iznutra doraste.

2. Weber raspravlja o dvojbama različitih etika u politici. Spominje i stav „Ne mogu
drukčije, to je moj stav“. Izloži situaciju koju Weber obrazlaže ovom tvrdnjom. Navedi i
obrazloži kakav je odnos dviju vrsta etika. (2)

Uistinu politika se doduše vodi glavom, ali zacijelo ne samo glavom. U tomu etičari uvjerenja
imaju potpuno pravo. Ali nikomu se ne može propisati da li treba djelovati kao etičar
uvjerenja ili kao etičar odgovornosti? Kada činiti jedno, a kada drugo? Samo se jedno može
reći: ako sada u ovom vremenu uzbuđenosti iznenada političari uvjerenja počnu širiti parole:
"Svijet je, a ne ja, glup i prost, te odgovornost za posljedice ne pada na mene, nego na druge,
u čijoj službi ja radim i čiju ću glupost i prostotu iskorijeniti", otvoreno kažem da stječem
dojam da u devet od deset slučajeva imam posla s vjetropirima koji nemaju realan osjećaj za

1
ono što preuzimaju na sebe, nego se opijaju romantičnim senzacijama. Ali je neizmjerno
potresno kada jedan zreo čovjek - bez obzira da li je po godinama mlad ili star - koji punom
dušom osjeća odgovornost za posljedice i koji djeluje u skladu s etikom odgovornosti, u
jednom trenutku kaže: "drugačije ne mogu, to je moj stav". To je nešto istinski ljudsko i
dirljivo. Jer to stanje za svakoga od nas koji iznutra nismo mrtvi mora nekad nastupiti.
Utoliko etika uvjerenja i etika odgovornosti nisu apsolutne suprotnosti nego dopune, i tek
zajedno čine pravog čovjeka koji može imati "poziv za politiku".

3. Weber razlikuje dva tipa demokracije. Navedi ih i obrazloži. (3)

a) demokracija s vođom - to je omasovljena demokracija i centralizacija moći u rukama

vođe. Vođa je karizmatik, demagog koji ima osobine da ga mase slijede i poštuju. On
upravlja „mašinom“ tj. discipliniranim pogonom koji radi za njegov račun.

b) demokracija bez vođe – vladavina političara po pozivu ali koji nisu pozvani, političara bez
karizmatskih kvaliteta koje od nekog čine vođu. To znači ono što stranačka oporba obično
naziva vladavinom „klike“. Zasad u Njemačkoj imamo samo ovo posljednje.

4. Weber je dao definiciju države. Navedi je i objasni njegov postupak u definiranju ovog
fenomena.

Država je ona ljudska zajednica koja unutar jednog određenog područja (pojam "područje"
pripada definiciji) za sebe (s uspjehom) zahtijeva monopol legitimne upotrebe fizičke sile. Jer
za suvremenu epohu je specifično upravo to da se svim drugim organizacijama i pojedincima
pripisuje pravo na upotrebu fizičke sile samo u onom obimu u kojem to država sa svoje strane
dopušta: ona važi kao jedini izvor "prava" na primjenu sile.

5. Weber tvrdi da se država „ne može sociološki definirati polazeći od sadržaja njene
djelatnosti“. Detaljno objasni njegovu poziciju kad je riječ o metodologiji pojma države.
(3)

Što je to "država"? Ni ona se ne može sociološki definirati iz sadržaja njene djelatnosti.

Gotovo da nema zadatka koji tu i tamo ne bi došao u nadležnost političke organizacije, a s
druge strane gotovo da nema zadatka za koji bi se moglo reći da u svako vrijeme isključivo

2
pripada onim organizacijama koje možemo označiti kao političke - danas su to države, dok su
povijesno to bile prethodnice moderne države.
Moderna se država može naposljetku sociološki definirati samo na osnovi specifičnog
sredstva koje joj je kao i svakoj političkoj organizaciji svojstveno: na osnovi primjene fizičke
sile.

6. Detaljno objasni tipove stranaka kod Webera. Zašto je došlo do promjene o njihovom
načinu djelovanja i organiziranja? (5)

Nastajanje stranačkih organizacija i njihovog ustroja možemo promatrati kroz ove faze razvoja:
1. povremene političke organizacije (klubove), takvo stanje zovemo "vladavina krugova
uglednika i parlamentaraca". Oni su bili čisti sljedbenici aristokracije, kandidate su
postavljali mjesni uglednici, a malo ljudi je imalo biračko pravo (cenzus naobrazbe i
imućnosti).

2. prijelazna faza bile su organizacije u kojima političku djelatnost napola obavljaju uglednici,
a napola službenici i poduzetnici. Razvijale su se mreže lokalnih stranačkih organizacija u
gradovima i mreže „povjerljivih osoba“. Politika je bila sporedna profesija, a broj
profesionalnih političara malen. U Engleskoj je LEADER odabirao za određene položaje i
njemu su se obraćali tzv.lovci na položaje. Uz to se razvila figura kapitalističkog
poduzetnika election agenta.

3. moderne stranke plebiscitarne demokracije – masovne stranke = najmoderniji oblici

stranačke organizacije plodovi su demokracije, masovnog biračkog prava, masovnog
vrbovanja i masovnih organizacija, te jedinstva vodstva i stroge discipline. Moć se nalazi u
rukama onih koji kontinuirano djeluju unutar pol. pogona. Sljedbenici od pobjede vođe
očekuju nagradu. No mašina može doći u ruke stranačkih službenika i tada dolazi do
birokracije. Takve stranke organizirane su po tzv. caucus sistemu (pojavio se 1868. godine
na lokalnim izborima u Birminghamu)

Postoje stranke koje imaju snažnog vođu, demagoga kojeg je lako slijediti, vođu koji u
rukama ima cjelokupnu mašineriju stranke i koja radi za njegov račun. S druge strane imamo
stranke koje nemaju karizmatičnog vođu na čelu nego je mašina daleko raslojenija i

3
birokratizirana i pod kontrolom stranačkih službenika (što vodi službeničkoj vladavini). Ovdje
službenici i uglednici posjeduju dovoljnu moć da se suprotstave usponu demagoga, "homo
novusa" koji bi želio centralizirati vlast u stranci.

7. Objasni tipove službeništva prema Weberu. (3)

a) stručni službenik = on se ne mijenja nego se koristi njegova stručnost. On je stručan za

područje za koje se školovao. Razvoj stručnog činovništva zapravo je uvjetovala
„diletantska uprava političara plijena“ tj. situacija da politika mijenja službenike ovisno o
ishodu izbora i postavlja „svoje“ ljude na mjesta za koja nemaju kvalifikacije. Tako se
stručno činovništvo razvija u 16.st. (Italija), a taj razvoj potiču kasnije i zakoni kojima se
stvaraju službenička mjesta na kojima službenici rade do mirovine. Oni su
visokokvalificirani umni djelatnici.

b) politički službenik = također je stručan, ali bilo kada može biti premješten, otpušten ili
stavljen na raspolaganje – najčešće nakon gubitka izbora. Oni su odani svom vladaru i
temeljem te odanosti su i birani na visoke položaje, u pravilu kako bi pokrivali stvarnu
odgovornost vladara. Vladari su zapravo pomoću kolegijalnih upravnih organa (kabineta)
– pred rastućom težinom stručnih službenika – nastojali zadržati najvišu državnu vlast u
svojim rukama.

8. Weber piše i o novinarima. Detaljno izvedi njegovo mišljenje o ovoj profesionalnoj

skupini. Kako ih on vidi u smislu političkog poziva? (3)

Weber kaže da novinar dijeli sudbinu s demagogom i advokatom, lišen je čvrste društvene
klasifikacije, pripada nekoj vrsti parijske kaste koju u društvu uvijek ocjenjuju po njenim etički
najnižim predstavnicima. Novinar mora imati veliki osjećaj odgovornosti. Novinarstvo je poziv
koji sam po sebi nosi velika iskušenja, no to stvara posljedice da publika tisak promatra s
mješavinom prezira i bijednog kukavičluka. Na pitanje političke profesionalne sudbine
novinara, njihova šansa da dođu do vodećih političkih položaja bila je povoljna samo u
socijaldemokratskoj stranci. Šansa da stranački vođa potekne iz redova tiska bila je iznimka.
Razlog tome je njegova materijalna ovisnost o zarađivanju za život putem pisanja novinskih
članaka.

4
Bez obzira na to Weber kaže da novinarska karijera ostaje jedan od najvažnijih puteva
profesionalne političke djelatnosti, a novinare promatra kao jedan od tipova profesionalnih
političara.

9. Pokaži tko zapravo ima „poziv za politiku“. Pri tom se koristi onim što Weber kaže u
zadnjem paragrafu njegovog teksta.

Politika znači snažno, lagano bušenje tvrdih dasaka sa strašću i mjerom istovremeno. Posve je
točno, a to potvrđuje cjelokupno povijesno iskustvo, da čovjek ono moguće ne postiže kada se
ne bi u svijetu uvijek iznova posezalo za onim nemogućim. Ali onaj tko to može činiti mora
biti vođa, i ne samo to, nego i junak. A i oni, koji nisu ni jedno od toga moraju se naoružati,
već sada, čvrstinom srca koja je dorasla do poraza svih nada, inače neće moći ostvariti ni ono
što je danas moguće. Samo onaj tko je siguran da se neće polomiti zbog toga što je svijet, s
njegovog stanovišta, previše glup ili previše prost za ono što mu on želi ponuditi, samo onaj
koji svemu tome može reći: "Ipak"!, samo on ima "poziv" za politiku.

10. Weber piše o demagozima. Kako ih on vidi i tko su, po njemu, „suvremeni demagozi“?

"Demagog" je, od vremena ustavne države, i u potpunosti od vremena demokracije, vodeći tip
političara na Zapadu. Neugodan prizvuk riječi ne smije dopustiti da se zaboravi da to ime nije
prvi nosio Kleon nego Perikle. Bez službe ili, protivno položajima u antičkoj demokraciji koji
su bili dijeljeni kockom, sjedinim izbornim položajem: položajem najvišeg stratega, on je
vodio suverenu ekleziju atenskog demosa. Moderna demagogija, se, doduše, služi govorom,
čak u kvantitativnom ogromnom obujmu - prisjetimo se samo predizbornih govora koje neki
moderan kandidat mora održati. Ali, ona se još ustrajnije služi pisanom riječi. Politički
publicist, prije svega novinar, najvažniji je predstavnik ove vrste.

11. Obrazloži Weberovu poziciju prema odvjetnicima.

Odvjetnici su sloj svojstven Zapadu (Europa), i imaju presudan značaj za cjelokupnu političku
strukturu Europe. Snažan učinak rimskog prava na način kako ga je oblikovala birokratska
kasnorimska država nigdje se jasnije ne pojavljuje kao tamo gdje su školovani pravnici bili
nositelji revolucionariziranja političkog sistema. Moderan advokat i moderna demokracija idu
zajedno. Advokati na Zapadu kao samostalan stalež od srednjeg vijeka, razvili su se iz

5
zagovornika formalističkog germanskog procesnog postupka pod utjecajem racionaliziranja
tog procesa. Zanat školovanog advokata je uspješno vođenje stvari interesenata .U tome je
advokat nadmoćan svakom „službeniku“

12. Navedi i objasni dva tipa činovništva prema Weberu.

Stručno činovništvo, zasnovano na podjeli rada, u Europi je nastalo postupno u razvoju,

tijekom pola tisućljeća. Početak su predstavljali talijanski gradovi i signorije, a od monarhija -
normanske osvajačke države. Odlučujući korak dogodio se u vladarevim financijama. Na
upravnim reformama cara Maxa može se vidjeti kako su teško službenici uspijevali - čak i
pod pritiskom vanjske nužde i vladavine Turaka - relativizirati vladara na ovom području,
području koje je najmanje moglo podnositi diletantizam vladara koji je tada još prije svega
bio vitez. Razvoj ratne tehnike uvjetuje nastanak profesionalnog časnika, a sve profinjeniji
pravni postupci nastanak školovanog pravnika.

Profesionalno činovništvo je na ova tri polja konačno pobijedilo u razvijenim državama u 16.
stoljeću. Time je istovremeno usponom apsolutizma vladara nasuprot staležima započelo i
postupno slabljenje njegove samovlade i u odnosu na profesionalne službenike putem kojih
mu je tek bila moguća pobjeda nad staležima.

13. Weber piše o „istinskom činovniku“. Kako ga Weber vidi u odnosu na političare
odnosno političke vođe?

Pravi službenik prema svom stvarnom pozivu ne bi trebao da se bavi politikom, nego da
"upravlja", prije svega nestranački. To vrijedi i za tzv. političke upravne službenike ukoliko u
pitanje nije doveden "državni rezon", tj. životni interesi vladajućeg poretka. „Bez bijesa i
pristranosti" on treba upravljati svojim položajem. On dakle ne bi trebao činiti upravo ono što
političar, vođa kao i njegovi sljedbenici, uvijek i neizbježno moraju činiti: boriti se. Jer
stranačje, borba i strast predstavljaju element političara, a prije svega političkog vođe.
Njegovo se djelovanje, za razliku od odgovornosti službenika nalazi pod sasvim drugačijim
principom odgovornosti. Čast službenika je sposobnost, da ako, usprkos svojim predodžbama,
nadređene vlasti ustrajavaju na naređenju koje mu se čini pogrešnim, to naređenje na
odgovornost naredbodavca savjesno izvrši, upravo tako kao da ta zapovijed odgovara
njegovom vlastitom uvjerenju. Bez te etičke discipline i samozatajnosti raspao bi se

6
cjelokupni aparat. Čast političkog vođe, vodećeg državnika, je isključiva samoodgovornost za
ono što čini, samoodgovornost koju on ne može i ne smije odbiti i skinuti sa sebe. Upravo
visokostojeći činovnički tipovi su loša stvar, i u političkom pojmu riječi neodgovorni, te etički
niski političari. To je ono što nazivamo "službeničkom vladavinom". No, ako sa stanovišta
uspjeha, politički ocjenjujemo što je u tom sistemu neispravno, zaista ne pada nikakva mrlja
na čast našeg činovništva..

14. Weber posebnu pozornost posvećuje razlici odvjetnika/vođe i „istinskog činovnika“.

Podrobno izvedi o čemu je tu riječ. (pogledaj 13.pitanje)

15. Navedi i obrazloži tipove profesionalnih političara prema Weberu. (3)

KLER - u borbi protiv staleža vladar se oslanjao na politički upotrebljive slojeve nestaleškog
karaktera. Tu najprije spada kler u Z i I Indiji, budističkoj Kini i Japanu, lamaističkoj
Mongoliji, kršćanskim područjima srednjeg jer je bio pismen. Posvuda je uvoz brahmana,
budističkih svećenika i korištenje biskupa i svećenika kao političkih savjetnika uslijedilo kako
bi se dobili pismeni upravni kadrovi koji bi se mogli koristiti u borbi protiv vladara,
aristokracije. Kler u celibatu bio je izvan sklopa normalnih polit. i ekon. interesa i nije dolazio
u iskušenje da za svoje potomke zahtijeva samostalnu polit. moć naspram svog vladara. On je
od pogonskih sredstava vladarske uprave odvojen svojim vlastitim staleškim kvalitetama

HUMANISTIČKI OBRAZOVANI LITERATI – učili latinski jezik i grčke stihove da bi

postali politički savjetnici i pisci vladarevih političkih govora. To je bilo vrijeme procvata
humanističkih škola i vladarevih zaklada namijenjenih za profesore „poetike“. Drugačije je
bilo u istočnoj Aziji. Kineski mandarin je bio humanistički literat školovan i iskušan na
jezičnim spomenicima daleke prošlosti. Ovaj sloj je odredio cjelokupnu sudbinu Kine.

DVORSKO PLEMSTVO – vladar razvlastio plemstvo u njegovoj staleškoj političkoj moći te

ga povlači na dvor i koristi za političke i diplomatske službe (17.st.)

GENTRY – specifična engl. tvorba: patricijat koji je obuhvaćao sitno plemstvo i gradske
rentijere, tehnički nazvan gentry, sloj koji je vladar prvotno angažirao protiv baruna i
namjestio u službe „self government“, da bi kasnije o njemu postao sve više ovisan. Sloj je

7
posjedovao sve službe lokalne uprave tako što ih je u interesu svoje društvene moći preuzeo
gratis (rado, na poklon, besplatno). On je sačuvao Englesku od birokratizacije

UNIVERZITETSKI ŠKOLOVANI PRAVNICI – sloj svojstven Zapadu (Europa) i od

presudnog značaja za cjelokupnu političku strukturu Europe. Snažan učinak rimskog prava
najjasnije se pojavljuje tamo gdje su školovani pravnici bili nositelji revolucionarnih
promjena u političkom sustavu u smislu razvoja prema racionalnoj državi.

16. Weber piše o „staleški strukturiranoj organizaciji“. Objasni ovaj tip poretka. (2)

To je ona politička organizacija kod koje se materijalna upravna sredstva nalaze sasvim ili
djelomično u vlasništvu zavisnog upravnog stožera. Takav državni poredak bio je
feudalizam. Feudalac je na svom području sam provodio upravljanje, pravosuđem te se
opremao i opskrbljivao za rat itd. Vladar i „ samostalna“ feudalna aristokracija međusobno
dijele vlast. Zbog toga se moć vladara zasniva samo na savezu o dobnoj vjernosti i činjenici
da je feudalac „ legitimnost za svoj posjed i društveni položaj izvodio iz vladara.

17. Weber piše da su i stari kršćani znali da svijet vode demoni i da politika znači i „savez s
dijaboličkim silama...“ Obrazloži zašto je tome tako.

Problem iskustva iracionalnosti svijeta bio je pokretačka snaga razvoja svih religija. Iz tog su
iskustva izrasli indijsko učenje ο karmi, perzijski dualizam, istočni grijeh, predestinacija. I
stari kršćani su točno znali da svijetom vladaju demoni te da onaj tko se upušta u politiku tj. u
silu i primjenu sile kao sredstva, sklapa savez s dijaboličkim silama i da za njegovo djelovanje
ne vrijedi teza da iz dobroga proizlazi samo dobro, a iz zla samo zlo, nego često upravo
obrnuto. Tko to ne vidi zapravo je u političkom pogledu dijete.

18. Weber piše da su i stari kršćani znali da svijet vode demoni i da politika znači i „savez s
dijaboličkim silama...“ Budući da se različite religijske kulture nastoje s tim nositi, pokaži
kako to rješava kršćanstvo.

U katoličkoj etici, kojoj je profesor Förster inače blizak, predstavljaju posebnu etiku za one
koji su obdareni karizmom svetog života. Tu se pored redovnika, koji ne smije prolijevati krv
niti ići za zaradom, nalazi pobožni vitez i građanin, od kojih je jednom dopušteno ono prvo, a

8
drugom drugo. Prema pretpostavkama kršćanske vjere, stupnjevanje etičkih zahtjeva te
njihovo povezivanje u sistem učenja u spasu manje je dosljedno nego u Indiji. Pokvarenost
svijeta na osnovi istočnog grijeha relativno je lako dozvoljavala integriranje nasilja u etiku
kao odgojnog sredstva protiv grijeha i heretika koji ugrožavaju dušu.

19. Politička je djelatnost povezana s „dijaboličkim silama“. Na koji način? (Weber)

(pogledaj 1.pitanje)

20. Kad Weber govori o „profesionalnim političarima“ posebno ističe jednu skupinu koja je
bila „svojstvena Zapadu...“ i „od presudnog značaja za cjelokupnu njegovu strukturu“.
Koja je to skupina? Podrobno prikaži obilježja onih koji joj pripadaju. (3) (pogledaj
11.pitanje)

21. Weber spominje pojavu tzv. profesionalnih političara. Podrobno objasni tzv. gentry i
humanistički obrazovane literate. (pogledaj 15.pitanje)

22. Weber govori kako su iz borbe vladara sa staležima nastali „profesionalni političari“.
Objasni to detaljno na primjeru klera i „humanistički obrazovanih literata“. (pogledaj
15.pitanje)

23. Weber navodi rečenicu koju je izgovorio Trocki: „svaka se država temelji na sili“.
Obrazloži metodologijske implikacije ove tvrdnje.

"Svaka se država temelji na sili", rekao je svojedobno Trocki u Brest-Litovsku. To je u biti

točno. Kada bi postojale samo društvene tvorbe kojima bi primjena sile kao sredstva bila
nepoznata onda bi otpao pojam "države" te bi nastupilo ono što se u onom posebnom smislu
riječi označava kao "anarhija". Primjena sile naravno nije normalno ili jedino sredstvo države:
- ο tome nema ni govora - ali je svakako sredstvo koje je za nju specifično. Upravo danas,
država i sila posebno su usko povezane.

24. Weber pokazuje da se s „plebiscitarnom stranačkom mašinom“ pojavljuje figura koja

„na vlastiti račun i na vlastiti rizik pribavlja glasove birača“. O kojoj je „figuri“ riječ'
Podrobno obrazloži njena obilježja.

9
Figura koja se na površini pojavljuje sa sistemom plebiscitarne stranačke mašine je "boss".
Što je "boss'"? Politički kapitalistički poduzetnik koji na vlastiti račun i vlastiti rizik pribavlja
glasove birača. On je svoje prve veze stekao kao odvjetnik, kao gostioničar ili kao vlasnik
sličnih poduzeća, ili možda kao davatelj kredita. On otuda plete svoje niti sve do trenutka dok
nije kadar "kontrolirati" određeni broj glasova. Kada do toga dođe on stupa u vezu sa
susjednim bossom. Svojom revnošću, spretnošću i prije svega diskrecijom pobuđuje pažnju
onih koji su već dosegli određeni stupanj karijere te započinje vlastiti uspon. Boss je
neophodan za organizaciju stranke. Ona je centralizirana u njegovim rukama. On u najvećoj
mjeri pribavlja sredstva. Kako dolazi do njih? Dijelom preko članarine; prije svega
oporezivanjem plaća onih službenika koji su preko njega i njegove stranke došli do službe.
Zatim novcem od podmićivanja i napojnica. Tko hoće nekažnjeno povrijediti jedan od
mnogobrojnih zakona potrebna mu je bossova konvencija koju mora platiti. U suprotnom će
doživjeti neugodnosti. Ali samim time nije pribavljen neophodan kapital. Boss je neophodan
kao izravni primatelj novca velikih financijskih magnata. Oni niti jednom plaćenom
stranačkom službeniku ili nekom čovjeku koji mora javno polagati račune ne bi povjerili
novac namijenjen za izborne svrhe. Naravno, boss je sa svojom mudrom diskrecijom u
financijskim stvarima čovjek onih kapitalističkih krugova koji financiraju izbore. Tipični boss
je potpuno trezven čovjek. On ne stremi ka socijalnoj časti; „professional“ je prezren unutar
"uglednog društva". Njega zanima isključivo moć, moć kao izvor novca ali i moć radi nje
same. On radi u sjeni; to je ono po čemu se razlikuje od engleskog leadera. Njega samoga
nećemo čuti da govori u javnosti; on sugerira govornicima što oni treba da kažu na prikladan
način, ali sam šuti. On u pravilu ne prihvaća položaj osim mjesta senatora u saveznom senatu.
Jer, budući da senatori na osnovi ustava sudjeluju u patronaži nad položajima, često se vodeći
bossovi osobno nalaze u tom tijelu. Davanje položaja slijedi prije svega prema učinku koji je
netko ostvario za stranku. Ali događalo se i prihvaćanje novčanih naknada, a postojale su i
određene takse za pojedine položaje: sistem prodaje položaja kako su ga poznavale možda
monarhije 17. i 18. stoljeća uključujući i vatikansku državu.
Boss nema čvrste političke "principe". On je potpuno bez uvjerenja i samo ga zanima: kako
dobiti glasove? On je nerijetko i prilično loše odgojen čovjek. Ali u svom privatnom životu on
obično živi korektno i bez prigovora. Samo u svojoj političkoj etici on se prilagođuje danoj
prosječnoj etici političkog djelovanja kako su vjerojatno mnogi od nas to učinili u vrijeme
nagomilavanja zaliha na polju ekonomske etike. To što je kao "professional", kao
profesionalni političar izložen društvenom preziru, njega nije zabrinjavalo. To što sam ne
dospijeva i ne želi dospjeti na velike položaje u savezu ima i svoje prednosti, a to je da se u

10
kandidaturu nerijetko - ako bossovi smatraju da će oni biti privlačna snaga na izborima -
uključuje inteligencija koja ne pripada stranci, dakle ugledne osobe, a ne uvijek stari stranački
uglednici kao kod nas. Upravo struktura tih stranaka bez uvjerenja sa svojim društveno
prezrenim moćnicima pomogla je vrijednim ljudima da postanu predsjednici, koji to kod nas
nikada ne bi uspjeli postići. Dakako, bossovi se protive outsiderima koji bi mogli postati
opasni za njihove izvore moći i novca. Ali u konkurentskoj borbi za naklonost birača oni su
nerijetko morali prihvatiti takve kandidate koji su bili na glasu kao protivnici korupcije.

25. U politici, prema Weberu, ima dosta političkih diletanata. Da bi se izbjegao politički
diletantizam, političari bi trebali imati određene odlike. Navedi ih i podrobno obrazloži.
(4)

STRAST = strast u smislu odnosa spram stvarnosti: strastvena predanost jednoj „stvari“,
Bogu ili demonu, koji je njen gospodar.

ODGOVORNOST = jer, nije dovoljna, koliko god bila istinski doživljena, samo puka strast.
Ona ne stvara političara ako ne odredi, kao služenje nekoj "stvari", za odlučujuću zvijezdu
vodilju djelovanja odgovornost upravo prema toj stvari.

MJERA = i zato je potrebna mjera, sposobnost da s unutrašnjom sabranošću i mirom

dopustimo da realnost utječe na nas, dakle distanca prema stvarima i ljudima. "Nedostatak
distance", sam po sebi, jedan je od smrtnih grijeha svakog političara i jedna od onih odlika
čije će njegovanje osuditi intelektualni podmladak na političku nesposobnost. Politika se vodi
glavom, a ne drugim dijelovima tijela ili duše. A ipak, predanost politici može biti rođena i
hranjena iz strasti. Ono snažno obuzdavanje duše kojim se odlikuje strastveni političar i koje
ga razlikuje od pukoga "sterilno uzbuđenog" političkog diletanta, moguće je samo
navikavanjem na distancu. "Snaga" jedne političke "osobe" znači u prvom redu posjedovanje
tih odlika.

26. Weber govori o odnosu etike i objavljivanja istine. Obrazloži njegovu poziciju.
(pogledaj 27.pitanje)

27. Weber raspravlja o etičkom problemu „dužnosti prema istini“. Pokaži o čemu je tu riječ
i kako bi ga riješio političar u odnosu na (apsolutnog) etičara.

11
Dužnost prema istini je za apsolutnu etiku bezuvjetna. Dakle: publiciranje svih dokumenata,
prije svega onih koji terete vlastitu zemlju na osnovi tog jednostranog publiciranja:
priznavanje krivnje, jednostrano, bezuvjetno, bez obzira na posljedice. Političar će smatrati da
time u krajnjem rezultatu istina nije unaprijeđena nego je zloupotrebom i raspirivanjem strasti
zatamnjena; da bi plodove moglo donijeti samo svestrano, plansko ispitivanje od strane
nestranačkih tijela, a da bi svako drugačije postupanje za naciju, koja tako radi, moglo imati
posljedice koje se desetljećima ne mogu ispraviti. Ali apsolutna etika ne pita za "posljedice".

28. Primjena sile izaziva mnoge dvojbe. Detaljno izloži kako su se različite religijske etike,
prema Weberu, s tim nosile.

Za politiku je primjena fizičke sile odlučujuće sredstvo. Religijska etika se na različite načine
pomirila s činjenicom da smo uključeni u različite životne poretke, koji su podložni različitim
zakonima. Helenistički politeizam je prinosio žrtve Afroditi kao i Heri, Dionizu kao i
Apolonu te je znao da se oni nerijetko nalaze u međusobnom sukobu. Hinduistički poredak
života je za svaki od različitih poziva propisivao poseban etički zakon - Dharma, te ih
sistemom kasta zauvijek odvojio jedne od drugih, stavljajući ih pri tom u različite rangove
čvrste hijerarhije iz koje, za onoga tko se u njima rodi, nije bilo bijega, osim ponovnim
rođenjem u idućem životu. Time je utvrđena različita distanca prema najvišim vjerskim
svetim dobrima. Na taj načinje kastinskom poretku bilo moguće da u skladu s imanentnim
zakonitostima poziva izgradi Dharma svake pojedinačne kaste; od asketa i brahmana do
lopova i prostitutki. Tu spadaju i rat i politika. Uvrštavanje rata u cjelokupnost životnog
poretka naći ćete u svetom spisu Bhagavadgita, u razgovoru između Krišne i Arduna: "Učini
ono što je potrebno, tj. ono što je obvezno prema zakonu kaste ratnika i ono što je objektivno
potrebno s obzirom na ratni cilj". Prema vjerovanju, to ne šteti vjerskom spasu već mu
pomaže. Indrino nebo je indijskom ratniku koji je umro junačkom smrću oduvijek bilo
osigurano kao i Walhall germanskom ratniku. Germanski ratnik bi isto tako prezreo Nirvanu
kao što bi ovaj prezreo kršćanski raj s njegovim anđeoskim korovima. Ovo specijaliziranje
etike omogućilo je indijskoj etici da sasvim nesputano, slijedeći isključivo vlastite zakonitosti
politike, obradi ovu kraljevsku vještinu. Istinski radikalan "makijavelizam" u popularnom
smislu te riječi zastupljen je na klasičan način u indijskoj literaturi.

Za kršćanstvo pogledaj 18.pitanje.

12
Nasuprot tomu, normalni protestantizam je legitimirao državu, dakle sredstvo primjene sile, s
jedne strane apsolutno kao božansku ustanovu, a s druge strane kao legitimno državno
poglavarstvo. Luther je s pojedinca skinuo etičku odgovornost i prenio je na vlast smatrajući
da nitko ne može snositi krivicu iz razloga pokoravanja vlasti u stvarima koje nisu povezane s
vjerom. Sa svoje strane kalvinizam je principijelno poznavao silu kao sredstvo za obranu
vjere, dakle vjerski rat koji je u Islamu od početka bio sastavni element života. Očigledno,
problem političke etike ne nastaje iz suvremenog ateizma rođenog iz renesansnog kulta
heroja. Sve su se religije s različitim uspjehom borile s tim problemom, a prema onome što
smo do sada rekli to nije niti moglo biti drugačije. Posebnost svih etičkih problema politike
uvjetovano je time što se specifično sredstvo legitimne primjene sile nalazi u nadležnosti
društvenih organizacija. Tko god, i s kojom god svrhom, paktira s ovim sredstvom - a to čini
svaki političar izložen je njegovim specifičnim posljedicama. To u posebno velikoj mjeri
vrijedi za borca s uvjerenjem, bio religijskog, bilo revolucionarnog.

29. Weber piše o „vladavini klike“. Objasni što je to i u kojem se tipu demokracije ponajprije
javlja taj fenomen. (3) (pogledaj 3.pitanje)

30. Weber tvrdi da su se, kao posljedica „masovnog biračkog prava“ pojavili, novi oblici
organiziranja. Naziva ih „djecom demokracije“. Pokaži koji su to novi oblici
organiziranja i kako se razlikuju od starih formata.

Od ovoga idiličnog stanja vladavine krugova uglednika, i prije svega parlamentaraca, oštro
odstupaju najmoderniji oblici stranačke organizacije. Oni su djeca demokracije, masovnoga
biračkog prava, nužnosti masovnog vrbovanja i masovne organizacije, djeca razvoja najvišeg
jedinstva vodstva i najstrože discipline. Tu prestaje vladavina uglednika i usmjeravanje od
strane parlamentaraca. "Profesionalni" političari izvan parlamenata preuzimaju posao u svoje
ruke bilo kao "poduzetnici"- kao što je to bio slučaj s američkim bossom ili engleskim
"election agentom " - ili kao fiksno plaćeni službenici. Formalno se događa široka
demokratizacija. Mjerodavne programe ne stvara više parlamentarna frakcija, a kandidate ne
postavljaju više lokalni uglednici nego skupštine organiziranih stranačkih članova biraju
kandidate i delegiraju članove u skupštine višeg reda, kojih može biti više, sve do opće
"stranačke skupštine". Ali, u stvarnosti moć se nalazi u rukama onih koji kontinuirano djeluju
unutar političkog pogona, ili u rukama onih od kojih održavanje pogona ovisi novčano ili
kadrovski - npr. mecene ili voditelji moćnih političkih klubova interesenata. Odlučujuće je to

13
da cijeli taj ljudski aparat - "mašina" kako ga se u anglosaksonskim zemljama naziva - ili
bolje rečeno oni koji njime upravljaju, drže parlamentarce u šahu i mogu im u priličnoj mjeri
nametnuti svoju volju. A to ima poseban značaj za izbor vodstva stranke. Vođa postaje samo
onaj koga mašina slijedi, pa i mimo parlamenta. Stvaranje takvih mašina znači drugim
riječima uvođenje plebiscitarne demokracije.

31. Weber govori o političkim oblicima koji su „djeca demokracije“. Na što točno misli?
Detaljno objasni ključni oblik/organizaciju demokracije. (pogledaj 30.pitanje)

32. Prema Weberu kroz povijest se javlja fenomen „eksproprijacije eksproprijatora“. O

čemu se tu radi? (2)

Razvoj moderne države posvuda je potican time što je vladar pokrenuo razvlaštenje
samostalnih privatnih nositelja upravne moći koji su vladali paralelno s njim, dakle vlasnika
upravnih i ratnih sredstava, financijskih sredstava i politički upotrebljivih dobara svake vrste.
Cijeli proces je jedna potpuna paralela s razvojem kapitalističkog poduzeća pomoću
postupnog razvlaštenja samostalnih proizvođača. Na kraju vidimo da se u modernoj državi
raspolaganje cjelokupnim političkim pogonskim sredstvima skuplja u jednom jedinom vrhu,
da ni jedan službenik nije više osobni vlasnik novca koji troši ili zgrada, zaliha, oruđa, ratnih
strojeva kojima raspolaže. Dakle, u današnjoj "državi" je, a što spada u bit pojma, potpuno
provedeno "razdvajanje" upravnog aparata: upravnih službenika i upravnih radnika od
materijalnih sredstava. Ovdje se sada uključuje najmoderniji razvoj i pokušava pred našim
očima pokrenuti eksproprijacija eksproprijatora političkih sredstava, a time i političke moći.
To je revoluciji pošlo za rukom što su na mjesto autoriteta zakona stupile vođe koje su
uzurpacijom ili izborom dospjele u posjed vlasti nad političkim personalnim ili materijalnim
aparatom i koje svoju legitimnost - bez obzira na to s koliko prava izvode iz volje onih kojima
se vlada.

33. Weber smatra da njegov kolega prof. Förster zapravo upada u „prastari problem
teodiceje“. Objasni Försterov problem u Weberovom tumačenju.

F. W. Förster vjeruje da iz dobra može proizići samo dobro, a iz zla samo zlo. Razvoj svih
religija na zemlji zasniva se na tome da je istina upravo suprotna. Prastari problem teodiceje
sastoji se u pitanju: kako dolazi do toga da moć koja je postavljena kao istovremeno

14
svemoćna i dobra, može stvoriti jedan tako iracionalan svijet neopravdanih patnji, nekažnjene
nepravde i nepopravljive gluposti? Ta moć, ili nije svemoćna ili nije dobra, ili životom
upravljaju sasvim druga načela izravnavanja ili nagrađivanja, takva načela koja se mogu
metafizički tumačiti ili takva koja zauvijek izmiču našem tumačenju.

34. Objasni spoils system i pokaži njegove razmjere u SAD-u prema Weberovu viđenju.

Spoils system je praksa kojom se viši položaji u javnim ustanovama ili službama tretiraju kao
plijen pobjedničke stranke na izborima.
On je tehnički bio moguć u Americi jer je uslijed mladosti američke kulture bilo moguće
podnijeti da upravu vode čisti diletanti. Jer 300 000 do 400 000 takvih stranačkih osoba, za
svoju kvalifikaciju nisu mogli navesti ništa osim činjenice da su svojoj stranci učinili usluge.
No, takvo stanje nije moglo postojati bez priličnih neprilika: korupcije i rasipništva što ih je
mogla izdržati samo zemlja s još neograničenim ekonomskim šansama.

35. Stranke se prema Weberu ne bore samo za ostvarenje „objektivnih ciljeva“. Što je još u
„igri“? Objasni to na barem dva primjera koje Weber navodi.

Danas stranačke vođe za vjernu službu poklanjaju sve vrste položaja u strankama, novinama,
zadrugama, socijalnim osiguranjima, općinama i državama. Sve stranačke borbe nisu samo
borbe za objektivne ciljeve nego prije svega za patronat nad položajima. Sve borbe između
partikularističkih i centralističkih stremljenja u Njemačkoj vrte se, prije svega, oko tog koje će
vlasti dobiti patronat nad položajima, da li one u Berlinu ili u Münchenu, Karlsruheu,
Dresdenu. Smanjivanje udjela u stranačkim položajima doživljavaju teže od djelovanja protiv
njihovih objektivnih ciljeva. Stranačko-politička promjena prefekta u Francuskoj oduvijek je
važila za veću promjenu i izazivala više buke od modifikacije vladinog programa koji je imao
gotovo čisto frazeološko značenje. Neke su stranke, poput onih u Americi, nakon nestajanja
starih suprotnosti u vezi s tumačenjem ustava, postale stranke čistih lovaca na položaje, koji
svoj stvaran program mijenjaju u skladu sa šansama za prikupljanje glasova. Kako bi svoje
sljedbenike opskrbile položajima u Španjolskoj su se sve do posljednjih godina u obliku
lažiranih izbora u konvencionalno utvrđenim periodima izmjenjivale dvije velike stranke. U
španjolskim kolonijalnim područjima radilo se bilo u slučaju takozvanih "izbora" bilo u
slučaju takozvanih "revolucija" samo ο državnim jaslama, na kojima pobjednici žele biti
hranjeni. U Švicarskoj su stranke na osnovi proporcija mirno razdijelile položaje, a poneki od

15
naših "revolucionarnih" ustavnih nacrta, tako npr. prvi predloženi u Badenu, htio je proširiti
ovaj sistem na ministarska mjesta i tako državu i njene položaje tretirati kao čistu instituciju
za osiguranje sinekura. Time se oduševila prije svega stranka centra koja je u Badenu, bez
obzira na učinak, raspodjelu položaja proporcionalno prema vjeroispovijesti postavila kao
svoju programsku točku. S rastućim brojem službi uslijed opće birokratizacije i s rastućom
potražnjom za njima kao oblikom specifično osiguranog opskrbljivanja raste ta tendencija kod
svih stranaka, a one za svoje pristaše sve više postaju sredstvo usmjereno na postizanje cilja
koji se sastoji u tome da oni budu na taj način zbrinuti.

36. Što prema Weberu znači „plutokratsko novačenje vodećih političkih slojeva“? Izvedi
koje sve implikacije to ima u politici.

Vodstvo jedne države ili stranke od strane ljudi koji (u ekonomskom smislu riječi) žive
isključivo "za", a ne "od" politike, nužno znači "plutokratsko" novačenje vodećih političkih
slojeva. Pod tim se dakako ne podrazumijeva i obrnuto: da jedno takvo plutokratsko vodstvo
istovremeno znači da politički vladajući slojevi ne nastoje živjeti i "od" politike, dakle da
svoju političku vladavinu ne običavaju koristiti i za svoje privatne ekonomske interese. Ο
tome naravno nije uopće riječ. Nije bilo sloja koji to nije činio na bilo koji način. Ovo znači
samo to da profesionalni političari nisu prisiljeni za svoju političku aktivnost neposredno
potraživati naknadu kako bi to bio prisiljen učiniti svatko tko ne posjeduje sredstva za život.
A s druge strane to ne znači da političari bez imovine imaju u vidu isključivo, ili prije svega,
osobno ekonomsko prisvajanje putem politike, a da ne misle, ili ne u prvom redu "na samu
stvar". Od toga ne bi bilo ništa netočnije. Prema iskustvu, kod imućnog čovjeka briga za
ekonomsku "sigurnost" njegove egzistencije - svjesno ili nesvjesno - predstavlja temeljnu
točku njegove cjelokupne životne orijentacije. Potpuna bezobzirnost i politički idealizam bez
pretpostavki nalazi se - ako ne isključivo, a onda prije svega, kod slojeva koji se zbog
neposjedovanja imovine nalaze u cijelosti izvan okvira usmjerenog na očuvanje ekonomskog
poretka nekog društva: to vrijedi prije svega za nesvakodnevne, dakle, revolucionarne epohe.
Ovo što smo rekli znači samo: da je neplutokratsko novačenje političkih interesenata, vodstva
i njihovih sljedbenika vezano za samorazumljivu pretpostavku da ovim interesentima
bavljenje politikom donosi konstantne i sigurne prihode. Politiku mogu voditi ili "počasni",
kako se običava reći "nezavisni", to znači imućni ljudi, prije svega rentijeri, ili je vođenje
politike dostupno ljudima bez imovine i tada mora biti materijalno kompenzirano.

16
37. Objasni na primjeru francuskog i engleskog iskustva kako su akademski školovani
pravnici postali ključni za politiku na Zapadu.

Snažan učinak rimskog prava na način kako ga je oblikovala kasnorimska država nigdje se
jasnije ne pojavljuje kao tamo gdje su školovani pravnici bili nositelji revolucionariziranja
političkog sistema. To vrijedi i u Engleskoj, iako su tamo veliki nacionalni pravnički cehovi
priječili recepciju rimskog prava.
Nastanak apsolutističke države je bez akademsko školovanih pravnika teško zamisliv kao i
revolucija.
Ako promotrite prigovore francuskih parlamenata ili francuskih generalnih staleža od 16.st.
do 1789. naći ćete posvuda pravnički duh. A ako ispitate profesionalnu pripadnost članova
francuskog konventa, pronaći ćete jednog jedinog proletera, vrlo malo građanskih
poduzetnika, ali zato velik broj pravnik svih vrsta, bez kojih bi bio nezamisliv specifičan duh
koji je prožimao ove radikalne intelektualce i njihove planove.

OSTALO (zna biti na usmenom)

politika = vođenje ili utjecaj na vođenje neke političke organizacije, a u našem slučaju
države; težnja za sudjelovanjem u moći ili za utjecajem na raspodjelu moći između država ili
između grupa ljudi unutar jedne države

3 razloga za legitimnost (uporabu sile) neke vladavine (tj. razloga zbog kojih ljudi
kojima se vlada se moraju pokoriti sili):
1. TRADICIONALNA – autoritet onog „vječno jučerašnjeg“, običaja koji postaje
sakralan na temelju predrefleksivnog važenja i pridržavanja iz navike: vladavina
onako kako su je prakticirali patrijarh i patrimonijalni vladar

2. KARIZMATSKA – autoritet nesvakidašnjeg dara milosti (karizma), osobna predanost

i osobno povjerenje u objave, junaštvo i druge osobine pojedinca koje mu daju
karakter vođe: karizmatska vladavina kako je prakticiraju prorok ili izabrani ratni vođa
ili plebiscitarni vladar, veliki demagog i vođa političke stranke

17
 3. LEGALNA – osnova vjerovanja u važenje legalne odredbe i objektivne
„kompetencije“ obrazložene pomoću racionalno stvorenih pravila, tj. na osnovi
pokoravanja pri ispunjenju dužnosti koje su u skladu s odredbama: vladavina kako je
prakticira moderan „državni službenik“ i svi oni nositelji moći koji su mu slični

Webera zanima vladavina na osnovi karizme jer tu je politika kao poziv u njegovu
najčistijem obliku.

U današnjoj „državi“ potpuno je provedeno „razdvajanje“ upravnog aparata (upravnih

službenika i upravnih radnika) od materijalnih sredstava.

Političari po pozivu:
a) „povremeni“ političar – to smo svi mi kada predajemo glasački listić ili na neki drugi
način izražavamo svoju volju, npr. odobravanje ili protest na nekom „političkom“
skupu, kada držimo „politički govor“, a kod mnogih ljudi na to se svodi njihov
cjelokupan odnos prema politici
b) političar u sporednom i osnovnom zanimanju – svi povjerenici i odbori partijsko-
političkih organizacija koji tu djelatnost, u pravilu, obavljaju samo u slučaju potrebe, a
ni materijalno niti idejno u prvom redu „ne žive od toga“. To su i oni članovi državnih
vijeća i sličnih savjetodavnih tijela koji svoju funkciju obavljaju samo na zahtjev. Ali i
prilično široki slojevi naših parlamentaraca koji se politikom bave samo sezonski. U
prošlosti smo nalazili takve slojeve prije svega među staležima

Dva načina pretvaranja politike u poziv:

1. živjeti „od“ politike – od nje živi onaj tko ide za tim da od toga stvori trajni izvor
prihoda
2. živjeti „za“ politiku – za nju živi onaj kod kojeg to nije slučaj. Taj netko mora biti
ekonomski neovisan o prihodima koje mu politika može priskrbiti tj. mora biti imućan
ili imati neki privatni položaj koji mu donosi dostatne prihode

Profesionalni političar koji živi od politike može biti: čisti "korisnik sinekure" ili plaćeni
"službenik". On tada stječe prihode ili od pristojbi i taksi za određene djelatnosti - napojnice i
podmićivanje predstavljaju samo neredovitu i formalno ilegalnu varijaciju ove kategorije
prihoda - ili dobiva fiksnu naknadu u naturi ili novčanu naknadu ili oboje istovremeno. On

18
može poprimiti karakter "poduzetnika" kao kondotijer, zakupnik ili kupac službe u prošlosti,
ili kao američki boss koji svoje izdatke vidi kao ulaganje kapitala koji mu uz njegov utjecaj
donosi prihode. Ili može primiti fiksnu plaću, kao urednik i stranački tajnik ili suvremeni
ministar ili politički službenik

STRANKE:
1. bande
• „stranke“ srednjovjekovnih gradova :
a) gvelfi (pristaše Pape) – velikaška obitelj bavarskih kneževa, svoje pristaše su
pronalazili iz bogatih trgovačkih obitelji
b) gibelini (pristaše cara) – pripadnici feudalnih obitelji čije se bogatstvo temeljilo
na vlasništvu nad poljodjelskim gospodarstvima
• nisu prave stranke kao danas
• to su više neki klubovi
• čisti sljedbenici aristokracije

2. uglednici + parlamentarci
• malo je profesionalnih političara
• Engleska:
a) vigovci – oslanjali su se na poštare, kovače, krojače, užare (zanatlije koji su
mogli imati politički utjecaj jer se s njima najčešće moglo ćaskati)
b) torijevci (na selu) – oslanjali su se na anglikanskog svećenika, učitelje i
veleposjednike županija

• leader (vođa) – predsjednik ministarskog vijeća ili opozicije, pored sebe je imao
whipa – najvažniju profesionalnu političku osobu stranačke organizacije u čijim se
rukama nalazila patronaža nad položajima, njemu su se obraćali lovci na položaje
*zna pitati tko je leader u Velikoj Britaniji? premijer Boris Johnson*

• u izbornim krugovima se pojavljuje election agent – figura kapitalističkog

poduzetnika u modernom zakonodavstvu koje osigurava čistoću izbora. To
zakonodavstvo je pokušalo kontrolirati izborne troškove i ograničiti moć novca

19
 tako što je obvezao kandidata da navede koliko ga je koštao izbor. On (kandidat) je
election agentu plaćao paušalnu svotu, a election agentu je to bio super posao.

3. najmoderniji oblici stranačke organizacije

- Engleska : vigovci i torijevci stara stranačka organizacija

- leader
- whip
- election agent uglednici + službenici i poduzetnici

- caucus sistem
- Peer
- usporedba caucus sistema s kruto
američkom stranačkom organizacijom organiziran
- gentlemen stranački
- spoil sistem pogon
- boss

- stranke u Njemačkoj: Stranka centra i Socijaldemokratska stranka

- građanske stranke
- parlamentarne stranke – cehovi

- javljaju se naznake novih stranačkih aparata: aparati amatera i aparati poslovnih ljudi

Nakon 1868. razvija se caucus sistem u Velikoj Britaniji, najprije za lokalne izbore u
Birminghamu, a zatim i u cijeloj zemlji. Sistem su stvorili jedan nekonformistički svećenik i
Joseph Chamberlain. Povod je bio demokratiziranje izbornog prava. Za pridobivanje masa
bilo je neophodno stvoriti jedan ogroman aparat sastavljen od organizacija koje izgledaju
demokratski, formirati u svakoj gradskoj četvrti izbornu organizaciju, neprekidno održavati
aktivnost, sve kruto birokratizirati. Pokretačka snaga bili su lokalni krugovi zainteresirani za

20
komunalnu politiku koja je bila izvor najvećih materijalnih šansi, a koji su u prvom redu
osiguravali i financijska sredstva. Ova novonastala mašina morala se boriti s vlastodršcima,
prije svega s whipom, ali je oslonjena na lokalne interesente, tako uspješno vodila borbu da joj
se whip morao prikloniti. Rezultat je bio centralizacija cjelokupne moći u rukama malog broja
ljudi, i naposljetku u rukama jedne osobe, koja se nalazila na čelu stranke.

Caucus sistem se može usporediti s američkom stranačkom organizacijom. Tamo je

gentlemen bio zemljoposjednik ili čovjek odgojen na koledžu. Bila je to labava stranačka
organizacija koja je trajala do 1824. No, izborom Andrewa Jacksona za predsjednika 1829,
raskida sa starim tradicijama. Formalni kraj upravljanja strankama putem vodećih
parlamentaraca nastupio je nakon 1840. kad su se veliki parlamentarci, Calhoun i Webster,
povukli iz političkog života jer je parlament, u usporedbi sa stranačkom mašinom, na terenu
izgubio gotovo svu moć. Plebiscitarna mašina u Americi se rano razvila, a razlog tomu je što
je šef patronaže nad položajima bio plebiscitarno izabrani predsjednik i što je uslijed "podjele
vlasti" bio neovisan o parlamentu.

taština = vrlo raširena osobina i vjerojatno nitko nije imun na nju. A u akademskim
krugovima i krugovima učenjaka taština je jedna vrsta profesionalne bolesti. Ali upravo kod
znanstvenika ona je relativno bezazlena jer u pravilu ne ometa znanstveni rad. Sasvim je
drugačije kod političara. On radi težeći ka moći kao nezaobilaznim sredstvom. "Instinkt za
moć" ulazi stoga u njegove normalne osobine. Postoje samo dvije vrste smrtnih grijeha na
polju politike: neobjektivnost i neodgovornost. Taština: potreba da se samoga sebe što više
istakne u prvi plan, dovodi političara najprije u iskušenje da se povede za jednim ili oba
grijeha. Utoliko više što je demagog prisiljen računati na "učinak" te je stoga stalno u
opasnosti da postane glumac, ali i da olako shvati odgovornost za posljedice svoga djelovanja
i da se zanima samo za "dojam" kojeg ostavlja. Njegova neobjektivnost navodi ga da umjesto
stvarnoj moći teži ka blještavom prividu moći, a njegova neodgovornost navodi ga da uživa u
moći radi nje same bez sadržajne svrhe.

Etika "govora na gori"? Govor na gori - misli se apsolutna etika evanđelja, predstavlja
ozbiljniju stvar nego što vjeruju oni koji ove zapovijedi danas rado citiraju. S njom nema šale.
Za nju vrijedi ono što je rečeno ο kauzalnosti: ona nije fijaker, koji se može po želji zaustaviti
i u njega se popeti ili iz njega izaći.

21
Meyer

38. Meyer govori o četiri povijesna modela politike (model sporazumijevanja, model spasa,
model vlasti i informacijski model). Izvedi onaj koji je ponudio Machiavelli. (2)

Politika po ovom modelu (model vlasti) je zbroj nepristranih vještina i tehnika. Sretno
osvajanje i pametno osiguranje vlasti njezini su jedini ciljevi. U takvoj situaciji, vrline koje
održavaju i štite zajednicu više ne mogu biti prioritet građanima jer oni, kao i vladar, teže
onome što im najviše koristi. U tim su okolnostima u društvu bez vrlina dozvoljena sva
sredstva za očuvanje vlasti da bi bilo moguće uspostaviti javni red. Njegovo jamstvo je u
interesu i vladajućih i zavaranih građana, koji za ostvarenje svojih ciljeva trebaju sigurnost, tj.
osiguran red koji sami, zbog pomanjkanja republikanskih vrlina, vlastitim snagama više ne
mogu uspostaviti niti jamčiti.

39. Meyer govori o četiri povijesna modela politike. Izvedi onaj koji je ponudio Aristotel.
(5)

Aristotel je autor modela sporazumijevanja. Za Aristotela je polis sfera političkog temeljena

na jednakosti građana, iako su građani kao ljudi i privatne osobe nejednaki. Jednakost se ,
prema kulturi njegova vremena, odnosi samo na slobodne muškarce, a ne žene, robove i osobe
pridošle u polis. Polis, država, zajednica u kojoj se odvija politika, je područje jednakosti. Sve
obvezujuće odluke moraju proizaći iz procesa sporazumijevanja, bez prisile između jednakih
koji slijede snagu uvjeravanja boljih argumenata i prijedloga.
Iz nejednakosti odnosa u domaćinstvu i sferi privrednog djelovanja i osobnih odnosa proizlazi
osobitost političke sfere koju je na taj način prvi jasno opisao i obrazložio Aristotel. U sferi
politike vladaju tri vrste odnosa, pri čemu se uvijek radi o odnosima između nejednakih. U
odnosu na potpuno neslobodne robove, gospodar kuće je tiranin; u odnosu na maloljetnu
djecu, on je kraljevski skrbnik; a u odnosu na ženu on je poput državnika koji vlada
jednakima, ali je zbog prednosti svog spola pozvan za vladara.

40. Kod razlikovanja političko/politika Aristotel je nezaobilazno polazište. Izvedi njegovu

poziciju. (Meyer)

22
Političko u Aristotelovom smislu ukazuje na demokraciju utemeljenu na ljudskim pravima,
iako sam Aristotel, zbog kulturnih zadanosti svoje epohe, to ne izražava. Osim isključivanja
stranaca, žena i robova, demokracija u ovom modelu ima ograničenja jer daje prednost
imućnima i bolje obrazovanima koji bi trebali jamčiti jednakost, a time i stabilnost države.
U tumačenju politike kao procesa sporazumijevanja Aristotel ne navodi samo normativne
moralno-političke argumente, tj. zaštitu jednakosti, već i empirijski utemeljena razmišljanja o
stabilnosti. Ako su građani jednom vladari, a drugi puta oni kojima se vlada, vremenom
postaju kompetentni građani države koji se identificiraju sa svojom zajednicom, ispunjavaju
njezine zadaće i u stanju su primjereno ocijeniti postupke onih koji trenutno vladaju. Kao
zajednički donosioci odluka iznimno su motivirani odgovorno sudjelovati u njihovom
provođenju. Stoga će oni svojoj zajednici podariti potporu, sposobnost uvjeravanja, vještine
djelovanja i legitimitet.

41. Meyer piše o modelu spasa. Pokaži o čemu je tu riječ koristeći stavke u knjizi
„Božje/zemaljsko...“ (2)

Autor modela spasa je Aurelije Augustin. Prema Augustinu, opravdanje političkog djelovanja
je služenje ideji Božje pravednosti, koju ne mogu zasnovati ni sadržajno odrediti ni vladajući
monarsi niti građani države već samo Božja volja koja izmiče svim političkim procesima
odlučivanja. Pravednost nije međuljudski odnos, već ispunjenje vjerskih zapovijedi koje
istodobno obećavaju spasenje. Ispunjenje prave pravednosti je spasenje od zemaljskih
upletenosti, a time i izbavljenje od politike.
Augustinov pojam politike je stoga vrlo proturječan. Zemaljska država nije u stanju u
potpunosti obuhvatiti nebeska značenja, iako isključivo njima može opravdati svoje
postojanje. Svaka zemaljska država je u principu manjkava, ali ipak nužna da bi osigurala
dostupnu mjeru mira i približavanje Božjih zapovijedi konačnoj pravednosti na Zemlji.
Apsolutno legitimna država Božja je na Zemlji približno predstavljena u zajednici, kao i
životom u kojem se teži Božjoj pravednosti. Državi se u tom smislu daje istaknuta uloga.
Zemaljska država je, kao djelo sile, od nastanka iskonski zla i stoga u suprotnosti s državom
Božjom kao carstvom mira i Božje istine. No, na zemlji je nužna jer samo ona može jamčiti
relativan mir i stvoriti prostor u kojem će Božja pravednost slijediti suprotne težnje u
zajednici i tu pravednost širiti misijama i djelovanjem na državu.

23
42. Meyer govori o „modelu vlasti“. Pokaži o čemu se tu radi koristeći stavke iz knjige
„nejasnoća, model i čista politika“.

Raširena nejasnoća
Machiavellijeva teorija politike u svim je epohama često krivo tumačena. Ne bi bilo pravedno
prema Machiavellijevom razumijevanju politike u cjelini iščitati je samo iz jednog,
spektakularnog djela Vladar, a zanemariti sve ostale radove tog državnika i filozofa.

Model (pogledaj 38. pitanje)

Čista politika
Sve do danas tumači Machiavellijevih ideja u njemu vide utemeljitelja „čiste politike“,
„politike po sebi“, jer je u svom modelu za definiciju političkog kao nijedan drugi mislilac
prije ili poslije beskompromisno odredio osovinu političkog oko koje se mora okretati sve
ostalo što je važno. Isti se model interpretira i kao temelj iskustveno, znanstveno orijentirane
politološke znanosti, iako njegovo opravdavanje politike u moderno doba nije prikladno.

43. Meyer piše o političkome kao o „principijelnom protivništvu“. O čemu je tu riječ?

Pokaži tko su glavni predstavnici takvog shvaćanja i na kojeg se autora pozivaju. (4)

Razumijevanje političkog u tradiciji Aristotela u sadašnjosti nanovo aktualizira značenje škole

Carla Schmidta. S njom su povezani utjecajni autori Ernest Laclau i Chantal Mouffe koji
apeliraju na ponovno otkrivanje političkog. Carl Schmidt povezuje nastajanje političkog s
razvojem sukoba prijatelj-neprijatelj, bez obzira na temeljne motive i interese. Stoga političko
implicira duboko radikalno suprotstavljanje političkih protivnika kao posljedicu interesnih
razlika. Bit političkog je prema njegovom shvaćanju principijelno nepomirljivo
neprijateljstvo. Medij političkog sukobljavanja može biti sama borba za nadmoć i
pokoravanje. Političko se stoga svodi na borbu za nadmoćnu vlast.
Pokušavajući pojam političkog učiniti korisnim u sadašnjosti, Chantal Mouffe postavlja
neprijateljstvo kao principijelnu opoziciju koja se u demokratskim okvirima može održati.
Mouffe inzistira na tome da je riječ o nepomirljivom suprotstavljanju, čiji zagovornici
zastupaju zahtjeve vlasti, koji se ne mogu usuglasiti ni sporazumom niti kompromisom.
Mouffe svoje konkretne analize svodi na društvo današnjice, tj. na značajne interesne
suprotnosti između siromaštva i bogatstva, te kroz njih pojašnjava da princip nepomirljivog

24
suprotstavljanja predstavlja važno obilježje ljudskog društva i da njegovo ishodište mogu biti
svi mogući povodi i razlike. U tom smislu njezina predodžba političkog u svom
principijelnom i nepomirljivom suparništvu sadržava neprihvaćanje racionalnog
razumijevanja politike u kojem je političko zamišljeno kao ring koji je u osnovi ispunjen
razmjenom argumenata i razradom prihvatljivih kompromisa.

44. Meyer analizira poziciju koju naziva „političko kao sporazumijevanje“. Pokaži o čemu
je tu riječ. (2)

Hannah Arendt ovaj pojam čini važećim za moderna društva te upućuje na to da tako
shvaćeno političko nastaje u ljudskoj povijesti relativno kasno (u grčkom polisu u 5.st.pr.Kr.).
Političkom u tom smislu pripada prema definiciji otvorenost procesa odlučivanja i mogućnost
da svi koje se to tiče mogu biti ravnomjerno zastupljeni. Iz kvalificiranog pojma politike koji
daje H.Arendt javlja se iznenađujuća mogućnost „apolitične politike“, varijanta politike kod
koje se ostvaruju obvezujuće odluke bez prihvaćanja prvotnih različitosti i sporazuma
različitih. Pored toga postoji primjerena „politička politika“ koju karakteriziraju svijest
političkog, javni procesi odlučivanja i sudjelovanje onih koje se tiče.

45. Meyer piše o Hannah Arendt. Pokaži kakva je njena teorijska pozicija. (pogledaj
44.pitanje)

46. Meyer piše o teoretičarki Chantal Mouffe. Izvedi njenu poziciju. (pogledaj 43.pitanje)

47. Meyer piše o deliberativnoj demokraciji. Definiraj ovaj tip demokracije. (2)

Deliberativna demokracija na određeni način spaja elemente obaju modela i vodi korak
naprijed. Računa s tim da građani stupaju u političku sferu sa svojim socijalnim, kulturnim i
ekonomskim interesima, ali i sa spremnošću da kao državljani stoje na raspolaganju u procesu
javne deliberacije te da se to približava s dobrim razlozima općem dobru. Teži se općem
sporazumu kod pitanja od zajedničkog interesa na putu argumentiranog savjetovanja s
konačnim konsenzusom ili opravdanim kompromisom. Za svoju pretpostavku ima osnovna
prava i institucije demokratske većine. Posebno je bliska temeljnim socijalnim i ekonomskim
pravima.

25
48. Meyer govori o polity, policy i politics dimenziji. O čemu je tu riječ? (3)

Polity-dimenzija
Polity označava u određenom vremenu utvrđene temelje političke zajednice s pisanim i
nepisanim zakonima. Pisani ustav se sastoji od zakonskih tekstova kojima se uređuje koje
institucije i s kojim kompetencijama sudjeluju u političkim procesima, kako su te političke
institucije legitimirane, na koji način moraju surađivati i koliki im je udio kod donošenja
političkih odluka. One se relativno mogu lako identificirati jer je njihova stvarnost u idealnom
slučaju pokrivena smjernicama i normama zapisanim u važećem ustavu. Tu spadaju npr.
uloga i konstituiranje parlamenta, odluke u njegovoj nadležnosti, uloga viših ustavnih sudova,
njihovo sastavljanje i konstituiranje, njihova kompetencija odlučivanja i cjelokupan ustroj
institucija u čijem se okviru odvija formalan politički proces prema volji ustava.

Policy-dimenzija
Osim u graničnim slučajevima, (akcije bez sadržaja, čisto simbolična politika koja zahtijeva
posebno promatranje) politika se uvijek odvija i u policy-dimenziji. Uvijek se radi o pokušaju
da se kroz programe djelovanja, uz primjenu odgovarajućih sredstava, rješavaju politikom
određeni javni problemi. Predodžba o primjerenom rješavanju problema temelji se u pravilu
na izboru, među mnogim interesima i vrijednostima, jedne favorizirane alternative.

Politics-dimenzija
Treća dimenzija politike je proces (politics), ostvarivanje odabranih programa djelovanja. Ona
se oblikuje iz dinamike okolnosti djelovanja u kojoj različiti akteri u igru unose različite
interese, pozivajući se na legitimne razloge da bi kompromisima ili konsenzusom ili većinom
kojom raspolažu zahvaljujući različitim resorima (socijalna i privredna moć, publicitet,
prestiž, novac, potencijalne prijetnje i javno djelujući temelji legitimiteta) vlasti omogućili
provođenje svojeg programa u okviru snaga koje im stoje na raspolaganju.

49. Izvedi osnovne pojmove policy dimenzije.

Osnovni pojmovi policy dimenzije su: problem, uspjeh i program.

Problem/uspjeh – političko djelovanje zapravo je rješavanje problema, bez obzira na to jesu li
to sadržajni problemi, problemi vlasti, strukturalni ili problemi legitimiteta. Oni koji djeluju i
oni u čije ime djeluju moraju imati predodžbu o tome koja je priroda problema koji žele

26
riješiti, a time i koji rezultat djelovanja predviđaju kao uspješan. Određivanje nekog
društvenog problema kao onog koji treba politički riješiti uvijek je i samo već pitanje
političke odluke jer je definicija problema kao takvog već čin političkog djelovanja.
Političkim službenicima i mandatarima u interesu je općenito i višeznačno definirati probleme
zajednice kojoj se žele posvetiti, tako da rezultate svoga djelovanja mogu predstaviti kao
uspjehe.

Program – programi djelovanja u smislu odabira odgovarajućih sredstava za postizanje cilja

kojem se teži su karakteristika policyja i tamo gdje ne postoje u pisanom i od stručnog tijela
propisanom obliku. Službeno deklarirani i javno propagirani temeljni i akcijski programi,
često čak i izborni programi političkih stranaka, služe u reklamne svrhe kao objava
obvezujućih namjera djelovanja. Programi koji u užem smislu stvarno slijede plan djelovanja
su ono što na poseban način karakterizira političko djelovanje kao policy. U tom pogledu
politički akteri mogu razvijati i slijediti vođene programe djelovanja bez da ih javno objave
kao programe te ih kao takve mogu deklarirati u svrhu reklame političkih programa djelovanja
bez da ih u praksi stvarno provode.
U najjednostavnijem slučaju program političkog aktera sastoji se primjerice u tome da
namjerava barem djelomično riješiti problem pravednog oporezivanja. Cilj mu je smanjiti
stopu utaje poreza u svojoj zemlji i u tu svrhu povećati broj poreznih istražitelja za 10%.
Program definira problem, navodi cilj i sredstva koja mu se čine prikladna za postizanje cilja.
Političke alternative djelovanja različitih aktera mogu se relativno jasno identificirati upravo
na razini definiranja problema, određivanja cilja i navođenja sredstava za postizanje cilja.

50. Meyer piše o temeljnim pojmovima polity dimenzije. Izvedi temeljna prava (kao
„moderni pojam i njihov razvojni proces“).

Temeljni pojmovi polity dimenzije su: ustav, temeljna prava, država, politički sistem i
politička kultura.
Od prosvjetiteljstva, politički se nametnula ideja da svaki čovjek kao čovjek ima bezuvjetno
pravo na očuvanje svog dostojanstva koje ne smije povrijediti niti država niti drugi ljudi.
Temeljna prava štite dakle cjelokupno područje djelovanja individue, čije je dostojanstvo
nedodirljivo. U prvim konceptima temeljnih prava iz 17. stoljeća kao temeljna prava navedeni
su zaštita života, slobode, imovine i sloboda vjerskog opredjeljenja. Ona su važila kao prava
zadana svakom državnom djelovanju, tako da njihova nužna zaštita mora biti najvažnija svrha

27
njezinog djelovanja. Time temeljna prava preuzimaju ključnu ulogu u političkom procesu u
modernoj kulturi. Budući da temeljna prava vrijede na isti način za sve ljude, zahtijevaju
demokratske metode odlučivanja u kojima građani kojih se političke odluke tiču imaju
mogućnost u jednakoj mjeri i ravnopravno utjecati na donošenje odluka koje postaju
obvezujuće za sve.
Thomas H. Marshall smatra da se razvoj temeljnih prava odvija kroz tri velika povijesna
stadija.
1. 18. stoljeće – pojavljuju se pravo na zaštitu od zadiranja državne vlasti i pravo na
očuvanje ljudskog dostojanstva te zahtijevaju određenu mjeru slobode od države. Tako
su rođena temeljna građanska prava.

2. 19. stoljeće – proširuju se na zahtjev sudjelovanja u državotvornoj želji i odnose se

stoga na uvjete slobode u državi. Tako su nastala temeljna politička prava.

3. 20. stoljeće – ideja temeljnih prava zaokružena je uvođenjem onih zahtjeva koje
pojedinac ima prema državi, a to su zaštita njegova ljudskog dostojanstva i jamstvo
mogućnost političkog djelovanja u svim okolnostima. Time su priznata temeljna
socijalna prava.

51. Meyer piše o temeljnim pojmovima polity dimenzije. Izvedi pojam ustava odnosno i kad
dolazi do demokratskog ustava.

Zajedničko priznavanje temeljnih političkih funkcija koje se tiču svih, te dijeljenje i

izvršavanje zadataka koji se tiču čitave zajednice u određenoj su mjeri ipak obvezujući
regulirane. U tom je smislu u ljudskim društvima uvijek postojao politički zakon kao
obvezujuća forma za odluke koje se tiču cijele zajednice.
Borbe oko uvođenja ustava i učvršćivanja njihovih sadržaja uvelike su obilježile politiku 18.,
a u mnogim zemljama također i 19. stoljeća. Taj cilj ostvaren je u većini zapadnoeuropskih
zemalja tek u 20. stoljeću uvođenjem neograničenog demokratskog ustava.

52. Kad su posrijedi strategije depolitizacije, izvedi ono što Meyer naziva „tehnokratska i
fundamentalistička politika“. (3)

28
Tehnokratsku i fundamentalističku politiku karakterizira zahtjev za jednim legitimnim putem
rješavanja politički formuliranog problema, koji je za sve obavezan i koji se crpi iz
privilegiranih izvora spoznaje nedostupnih svima. Politička razlika se na taj način predstavlja
kao čisti nedostatak znanja rješavanja problema, koje se može postići općim obaveznim
djelovanjem u trenutku kada se otvore „pravi“ izvori znanja, tj. poslušno slijede oni koji tim
izvorima raspolažu.

Ravlić/Čepo
29
53. Izvedi pojam pozitivne slobode. (Ravlić/Čepo) (2)

Pozitivna sloboda postoji kad pojedinci imaju pristup resursima i mogućnostima. Takva
koncepcija mnogo pozitivnije gleda na ulogu države, jer ona treba omogućiti osobi da
artikulira i ostvaruje svoje stvarne interese, pomoći stvaranju uvjeta kako bi mogla ostvariti
svoje vlastito dobro na vlastiti način.

54. Objasni pozitivnu slobodu po Berlinu i Rousseau. (Ravlić/Čepo)

Berlin shvaća privlačnost pozitivne slobode. Ona proizlazi iz želje pojedinca da bude vlastiti
gospodar. Berlin želi da njegov život i odluke ovise o njemu, a ne o vanjskim silama bilo koje
vrste.

Zastupnik pozitivne koncepcije bio je Rousseau koji je tvrdio da je istinska sloboda

pokoravanje moralnom zakonu koji sebi namećemo. Slobodnim nas ne čini maksimalizacija
sebičnih interesa, već promoviranje onih interesa koje dijelimo s drugima.

55. Objasni pojam negativne slobode. (Ravlić/Čepo)

Negativna sloboda znači odsustvo vanjskih zapreka djelovanju pojedinca po vlastitoj volji. Za
pristaše takve koncepcije bit slobode je odsustvo prisile drugih, postojanje područja u kojem
čovjek djeluje neometen od drugih, u kojem se nijedan čovjek ili skupina ljudi ne smiju
upletati u njegovo djelovanje. Mi trpimo kad nas drugi priječe da činimo ono što želimo činiti,
pa zato svakom pojedincu moramo dati prostor da djeluje prema svojim željama ili
sklonostima. Osnovna je ideja ove koncepcije da svatko najbolje zna svoj interes, država ne
smije odlučivati o ciljevima i svrhama pojedinaca.

56. Objasni negativnu slobodu prema Constantu i Berlinu. (Ravlić/Čepo)

Constant je razlikovao slobodu u moderno doba od antičke slobode. Ističe da je antička

sloboda sadržavala važan element koji se može izgubiti u modernom dobu. Tvrdi da opasnost
moderne slobode je da bismo se, zaokupljeni uživanjem osobne neovisnosti i skrbeći za svoje
posebne interese, lakomislenije mogli odreći prava na dio u političkoj vlasti. Brine se da se

30
moderna sloboda ne pretvori u depolitiziranu slobodu, u kojoj se brinemo samo za svoje
privatne poslove, ali ne i za to kako se upravlja državom.

Berlin je razlikovao negativnu i pozitivnu slobodu. Negativna sloboda znači odsustvo

vanjskih zapreka djelovanju pojedinca po vlastitoj volji. Osnovna ideja ove koncepcije je da
svatko najbolje zna svoj interes, država ne smije odlučivati o ciljevima i svrhama pojedinaca.

57. Izvedi Lipsetovo shvaćanje legitimnosti. (Ravlić/Čepo) (3)

Lipset drži Webera „pionirom teorije legitimnosti“, a njegovu tipologiju osnovom za analizu
legitimnosti raznih režima. No njega prvenstveno zauzima njezina primjena u analizi uvjeta
nastanka i održanja demokracije. Lipset pokazuje da je tradicionalna legitimnost imala važnu
ulogu u institucionalizaciji demokracije, a karizmatski legitimitet pokazao se vrlo slabim
temeljem za demokraciju. Upozorava na naizgled „apsurdnu činjenicu“ da su sve stabilne
demokracije 1959., osim SAD-a, Švicarske i Urugvaja, bile monarhije. Velika Britanija,
zemlje Beneluxa i sjeverne Europe razvile su demokratske institucije zadržavajući
istovremeno tradicionalnu vrstu monarhijskog legitimiteta.

58. Izvedi Habermasovo shvaćanje legitimnosti. (Ravlić/Čepo) (3)

Habermas osporava Weberovu teoriju legitimnosti, jer poistovjećuje legitimnost i legalnost.

Habermas razvija svoju teoriju legitimnosti polazeći od pretpostavke „umne konstrukcije
društva“ na temeljima racionalnog, europskog uma te razvija pojam legitimnosti kao „umnog
konsenzusa“ iz načela „poopćivih interesa“. Ukoliko norme izražavaju poopćive interese,
počivat će na umnome konsenzusu, a ako ih ne reguliraju, počivat će na prisili. Tada
govorimo o normativnoj moći.

59. Izvedi pojam moći po Bachrachu i Baratzu. (Ravlić/Čepo) (3)

Bachrach i Baratz u radu Dva lica moći (1962.) primijetili su da pluralistička istraživanja
ispituju samo jedno lice moći, a da im izmiče drugo, važnije lice. Nije moćan samo onaj tko
ostvaruje svoju volju u odlučivanju, nego je moćan i najmoćniji onaj tko odlučuje o čemu će
se uopće odlučivati, tko odlučuje što će uopće doći na dnevni red, a da sam formalno ne

31
sudjeluje pri odlučivanju. Ta je moć zapravo sposobnost sprječavanja donošenja odluke –
„odlučivanje neodlučivanjem“, ili sprječavanje stavljanja na dnevni red nepoželjnih pitanja.

Bachrach i Baratz sažimlju svoje stajalište ovako: „Moć se primjenjuje kad A sudjeluje u
stvaranju odluka koje utječu na B. No moć se primjenjuje i kad A posveti svoju energiju
stvaranju ili učvršćivanju društvenih i političkih vrijednosti te institucionalne prakse s kojima
se raspon političkog procesa za javno raspravljanje ograničava samo na ona pitanja koja su
razmjerno neškodljiva za A. U mjeri u kojoj A uspijeva to provesti, B će praktično biti
spriječen da u prvi plan postavi bilo koje pitanje koje bi svojim rješenjem moglo ozbiljno
štetiti skupu prioriteta važnih za A“.

60. Izvedi shvaćanje moći Stevena Lukesa. (Ravlić/Čepo) (4)

Steven Lukes otišao je do trećeg lica moći, nevidljive moći u socijalnim strukturama koja
manipulira ljudskim željama i potrebama. Ta se moć shvaća kao duhovna kontrola, tj.
sposobnost utjecaja na druge oblikovanjem njihovih mišljenja, želja i potreba. Lukes
primjećuje da se shvaćanjem moći kao sposobnosti pojedinca da ostvari svoju volju unatoč
otporu zanemaruju kolektivne snage, socijalne strukture i kulturni obrasci koji uvjetuju
ponašanje cijelih skupina. Treće lice moći tj. nevidljiva moć se izražava kao manipulacija
voljom i željama društvenih skupina, ako ideološka indoktrinacija ili psihološka kontrola, a ne
kao gušenje želja ljudi. Lukes zato daje novu definiciju moći: „A obnaša moć B kad utječe na
B na način protivan njegovim interesima“. To treće lice moći ne zaustavlja se samo na
procesu odlučivanja, nego naglašava utjecaj ideologije u političkom životu.

61. Izvedi Hobbesovo shvaćanje moći. (Ravlić/Čepo)

Kao bitnu sastavnicu ljudske prirode Hobbes uvodi pojam moći. “Moć nekog čovjeka (uzeta
općenito) jesu njegova sadašnja sredstva za postizanje nekog budućeg vidljivog dobra”.
Hobbes dijeli moć na prirodnu i instrumentalnu. Prirodnu moć čine iznimne tjelesne ili
duhovne sposobnosti, kao što su snaga, razboritost, rječitost, plemenitost. Instrumentalne su
one moći koje, stečene s pomoću prethodno navedenih moći, ili sretnim stjecajem okolnosti,
služe kao sredstva za stjecanje nečeg višeg, kao što je: bogatstvo, ugled, prijatelji i sreća.
Ideju moći Hobbes izvodi iz najdubljega čovjekova nagona, nagona za održanjem; svaki
čovjek teži određenoj količini moći zato što je ona preduvjet ostvarenja bilo kojeg cilja,

32
uključujući onaj temeljni – samoodržanje. Neprestan rast moći, objašnjava Hobbes, čovjeku je
potreban jer on ne želi samo ono što već ima, već se želi osigurati da će i u budućnosti uživati
ono što bude želio. Hobbes stoga zaključuje „kao opću težnju čovječanstva na prvo mjesto
stavljam vječnu i neprestanu želju za jednom moći nakon druge, koja prestaje samo u smrti.“8
Najveća je moć ona koja se sastoji od moći najvećeg broja ljudi ujedinjenih slaganjem u
jednoj osobi, bila ona prirodna ili građanska. Hobbes smatra takvom moć države. Neprestana
težnja za sve većom moći koja bi omogućila ostvarenje interesa pojedinaca dovodi do sukoba
s težnjama drugih. Posljedica sukobljenih težnji pojedinaca su svađe, neprijateljstvo i rat.

62. Imamo tri skupine definicija moći. Navedi ih i kratko pojmovno odredi. (Ravlić/Čepo)
(pogledaj 59. 60. i 61. pitanje)

63. Pokaži kako J.S.Mill shvaća jednakost. (Ravlić/Čepo) (2)

John Stuart Mill je smatrao da svaki pojedinac ima pravo na jednake mogućnosti razvoja
svoje ličnosti i sposobnosti te da je kao racionalna osoba sposoban to činiti. Socijalne i
političke nejednakosti moguće je opravdati jedino nejednakim sposobnostima, znanjem i
radinošću pojedinaca. Mill je smatrao da trend prema jednakosti donosi velike opasnosti i
rizike, ali ima pozitivno značenje:
1. jednakost razara osjećaj strahopoštovanja az puki društveni položaj
2. naglašava mogućnost da će građani biti sposobni da sami donose političke odluke na
osnovi vlastitog razmišljanja i u potpunoj slobodi izbora
3. taj bi trend doveo do toga da bi bijeda iščeznula, što bi presudno utjecalo i na povećanje
sudjelovanja građana i na rast njihove inteligencije i javnog duha.

64. Objasni proceduralnu pravednost. (Ravlić/Čepo) (5)

U temelju takve pravednosti je načelo formalne jednakosti koje zahtijeva da se primjenjuju

opća pravila koja jednako važe za sve neovisno o njihovim posebnim socijalnim obilježjima.
Djelovanje je pravedno ako je suglasno s općim pravilima koja štite slobodu, pravo vlasništva
i zabranjuju prijevaru ili silu u sklapanju ugovora.

65. Objasni socijalnu pravednost. (Ravlić/Čepo) (3)

33
Ideja socijalne pravednosti polazi od nedostatnosti formalne proceduralne pravednosti koja je
povezana s tržišnom proizvodnjom nejednakosti. Proceduralna pravednost je važna jer se
primjenjuju ista pravila jednako na sve. No pravično provedena pravila mogu vrijeđati
elementarni osjećaj pravednosti. Posebno pravilo i politiku opisujemo kao nepravične kad se
njima samovoljno diskriminiraju grupe kao što su žene ili Romi, ili se nameće nejednak teret
pojedincima ili grupama, a za to se ne može ponuditi relevantan razlog.

66. Izvedi što Hayek kaže o socijalnoj pravednosti i tržištu. (Ravlić/Čepo)

Hayek socijalnu pravdu drži podmuklom iluzijom. Ako slijedimo socijalnu ili distributivnu
pravednost, bez suglasja o moralnim vrijednostima na kojima se ona temelji, dolazimo u
situaciju koja je duboko nepodudarna s vladavinom prava. Pravo mora biti neutralno s
obzirom na različite osobe i mora se moći univerzalizirati tako da obuhvaća sve ljude u sličnoj
situaciji. To je nemoguće u kontekstu vladavine socijalne pravednosti.

Hayek također odbacuje ideju da slobodno tržište stvara društvenu nepravdu u raspodjeli
dohotka i bogatstva. Socijaldemokrati vjeruju da se nepravednost koju stvara tržište u
mješovitom gospodarstvu može popraviti političkim sredstvima, politički stvorenom
preraspodjelom resursa. Nepravednost se može ukloniti samo potpunom promjenom u
vlasništvu, a to zahtijeva revoluciju. Prema Hayeku, cijela je ta konstrukcija pogrešna jer se
temelji na pogrešnoj pretpostavci. Tržište ne stvara nepravednost jer nepravednost mora biti
posljedica namjernog djelovanja, a tržišni ishodi nisu naumljeni od bilo koga. Oni su
proizvodi ljudskog djelovanja, a ne ljudskog nauma. Kako nisu naumljeni, ne mogu biti
nepravedni.

67. Izvedi Rawlsovo shvaćanje pravednosti. (Ravlić/Čepo)

Za Rawlsa je pravednost „prva vrlina socijalnih institucija“. Njegova teorija pravednosti kao
pravičnosti zasnovana je na načelima za koje misli da bi ih ljudi poduprli kad bi bili u situaciji
da nemaju znanja o vlastitom socijalnom statusu i položaju. U tom izvornom položaju
pojedinci su obavijeni gustim velom neznanja, jer nemaju znanje o svojim željama,
interesima, umijećima, sposobnostima i dr. Oni nemaju ni znanja o tome što bi moglo
proizvesti sukob. No imaju osnovno znanje o ekonomiji i psihologiji te „osjećaj za pravdu“.

34
Život takvih pojedinaca ograničen je moralnim pravilima, pa oni nisu egoisti, iako ne moraju
imati uzvišene koncepcije dobrog života.

68. Objasni kako je T. Jefferson vidio jednakost. (Ravlić/Čepo)

Thomas Jefferson povezuje republikansku ideju građanske vrline i javnog dobra s liberalnom
idejom individualne slobode i demokratskom idejom političke jednakosti i participacije. Za
njega republikansko načelo znači zauzimanje za zaštitu individualnih prava građana od
zlouporabe vlasti, ograničenje i strogu podjelu vlasti, slobodu tiska, toleranciju i slobodu
vjere, proširenje prava glasa i političku participaciju građana, sustav obrazovanja građana i
prirodnu aristokraciju vrline i javnog dobra. Republikanska vladavina, utemeljena na slobodi
pojedinca, diobi vlasti i vladavini većine, uz zaštitu prava manjine, pretpostavlja ekonomsku
neovisnost građana. Ekonomska neovisnost građana uvjet je održanja građanskih vrlina, koje
su prijeko potrebne za uspostavu i funkcioniranje republike. Idealni tip neovisnog pojedinca
Jefferson je vidio u samostalnom poljodjelcu – farmeru, koji obrađuje vlastito imanje.
U kasnijim radovima proširuje pojam ekonomske neovisnosti na sve koji rade vlastitim
sredstvima te na one koji sredstva za život stječu kao najamni radnici. Zauzimao se za
proširenje prava glasa i djelotvornu participaciju građana u političkom procesu.

69. Objasni kako Hobbes i Locke shvaćaju prava. (Ravlić/Čepo) (2)

Hobbes tvrdi da je prirodno pravo sloboda svakog čovjeka da koristi svoju snagu kako hoće,
radi očuvanja svoje vlastite naravi, tj. svog vlastitog života, te dosljedno tome, da čini sve što
po svome vlastitom sudu i razumu bude smatrao najprikladnijim sredstvom za to.

Locke je pošao drukčijim putem. On je razlikovao vlasništvo u širem i užem značenju, pa u

širem značenju ono uključuje život, slobodu i imovinu. Vlasništvo je čovjekovo pravo koje
postoji u prirodnom stanju. Za razliku od Hobbesa, on je iz individualne slobode u prirodnom
stanju izveo druga prava: pravo na slobodu savjesti, pravo svakoga da živi u skladu sa svojim
vjerskim uvjerenjima, koja treba zaštititi društvenim ugovorom.

35
Dahl

70. Navedite pet kriterija demokratskog procesa prema Dahlu i ukratko ih objasnite. (3)

Djelotvorna participacija - svi članovi moraju imati jednake i djelotvorne mogućnosti da sa

svojim shvaćanjima upoznaju druge članove. Npr. ako se nekome pruža veća mogućnost
izražavanja njegovog mišljena, vjerojatno je da će prevladati njegova politika.

Jednakost u glasovanju - svatko mora imati jednaku i djelotvornu mogućnost glasovanja, a

glasovi se moraju računati kao jednaki. Npr. da se važnost glasova određuje prema količini
imetka, ono se od glasača do glasača bitno razlikuje. Stoga, glasovi ne bi bili jednaki.

Obaviješteno razumijevanje - svatko mora imati jednake i djelotvorne mogućnosti da bude

upoznat s relevantnom alternativnom politikom i njezinim posljedicama. Svi,pomoću
mogućnosti istraživanja, rasprave i rasuđivanja, imaju pravo upoznati se s materijom.

Kontrola nad dnevnim redom - uključuje mogućnost odlučivanja o tome na koji će način i (ako
o tome donesu odluku) koje će teme staviti na dnevni red. Također, imaju mogućnost
promijeniti smjer materije, ako tako odluče. Na takav način se izbjegava kontrola malobrojnih
članova te im omogućava da konačnu kontrolu imaju svi članovi.

Obuhvaćenost punoljetnih osoba - građanska prava prvih 4 kriterija trebaju imati svi ili barem
većina punoljetnih osoba sa stalnim prebivalištem. Građansko tijelo u državi s demokratskom
vlašću mora obuhvatiti sve ljude koji se podloženi zakonima te države, osim osoba koji su u
njoj privremeno te osoba koje se dokazano ne mogu brinuti za sebe.

71. Navedite i ukratko opišite neke od razloga (<6) koje demokraciju čine poželjnim
oblikom vlasti. (Dahl)

1. pomaže da se spriječi vlast okrutnih i pokvarenih autokrata

Već samim time što demokratska vlast onemogućuje vladavinu zloupotrebnih
autokracija, ona u većoj mjeri ispunjava taj zahtjev od nedemokratske vlasti.

2. jamči svojim građanima čitav niz temeljnih prava koja im nedemokratski sustavi vlasti ne
jamče i ne mogu jamčiti

36
 Budući da su prava neophodni elementi u demokratskim političkim institucijama,
demokracija je već sama po sebi sustav prava. Ta prava moraju biti djelotvorno
nametnuta i pristupačna građanima u praksi. Ako nisu, to znači da u toj mjeri politički
sustav nije demokratski.

3. svojim građanima osigurava širi raspon osobnih sloboda od bilo koje druge provedive
alternative
Demokratska kultura posve sigurno ističe vrijednost osobne slobode i tako pruža
podršku drugim pravima i slobodama. Odbacimo li anarhizam i prihvatimo da je
država potrebna, država s demokratskom vlašću osigurat će nam mnogo više sloboda
od bilo koje druge.

4. pomaže ljudima u zaštiti njihovih vlastitih temeljnih interesa

Demokracija štiti slobodu izbora i mogućnosti oblikovanja svog života u skladu s
vašim ciljevima, sklonostima, ukusima, vrijednostima, zauzimanjima, uvjerenjima
mnogo bolje od bilo kojeg alternativnog političkog sustava.

5. samo demokratska vlast pruža ljudima maksimalne mogućnosti korištenja slobode

samoodređenja – tj. življenja pod zakonima koje su sami odabrali
Iako taj proces ne može jamčiti da će svi članovi doslovce živjeti pod zakonima koje
su sami odabrali, on proširuje načelo samoodređenja do maksimalnih mogućih
granica.

6. samo demokratska vlast pruža maksimalne mogućnosti za očitovanje moralne

odgovornosti
Biti moralno odgovoran znači samostalno donositi odluke o pitanjima koje imaju
moralnu težinu. Ako je čovjek podložan kolektivno donesenim odlukama i ako mu
demokratski proces pruža maksimalne mogućnosti da živi pod zakonima što ih je sam
odabrao, onda to znači da mu također omogućuje da djeluje kao moralno odgovorna
osoba.

7. u većoj mjeri potiče ljudski razvitak od bilo koje druge moguće alternative
Samo demokratski sustavi stvaraju uvjete u kojima je moguće očekivati da će se
kvalitete kao što su poštenje, iskrenost, hrabrost i ljubav moći u potpunosti razviti. Svi
drugi režimi ograničavaju, neki od njih i drastično, mogućnosti punoljetnih građana u
zaštiti njihovih interesa, uvažavanju interesa drugih ljudi, preuzimanju odgovornosti
za donošenje najvažnijih odluka i slobodnom sudjelovanju u traženju najboljih
rješenja zajedno s drugima.

8. samo demokratska vlast može poticati relativno visok stupanj političke jednakosti
Politička jednakost je poželjna i nužna posljedica našeg prihvaćanja nekolicine
razumnih pretpostavki u koje jamačno i većina nas vjeruje.

9. suvremene predstavničke demokracije ne vode međusobne ratove

37
 Od 34 međunarodna rata što su se vodila između 1945. i 1989., nijedan nije bio vođen
između demokratskih zemalja. Moguće je da ih visoka razina međusobne
međunarodne trgovine čini sklonijima prijateljstvu negoli ratu. Osim toga, ljude u
drugim demokratskim zemljama ne vide toliko kao prijetnju, već ih doživljavaju
sličnima sebi, kao nekoga kome se može vjerovati.

10. zemlje s demokratskom vlašću imaju tendenciju da budu bogatije nego zemlje s
nedemokratskom vlašću
Objašnjenje leži u međusobnoj sklonosti predstavničke demokracije i tržišne
ekonomije u kojoj tržišta najčešće nisu mnogo regulirana. U protekla dva stoljeća
tržišna je ekonomija općenito proizvela više obilja negoli ijedna druga vrsta
ekonomije. Također, demokratske zemlje potiču obrazovanje svojih građana
(obrazovana radna snaga unosi inovacije i potiče ekonomski rast), potiču vladavinu
prava; sudovi su nezavisniji, vlasnička prava su zaštićenija. Suvremene ekonomije
ovise o komunikaciji, a izmjenjivanje informacija je lakše i znatno manje opasno nego
u mnogim nedemokratskim režimima.

72. Zašto bismo trebali prihvatiti načelo intrinzične jednakosti? Koji su Dahlovi argumenti?
(4)

Načelo intrinzične jednakosti je moralni sud koji nam nalaže da bi se prema SVIM ljudima
trebali odnositi kao da imaju jednaka prava na život, slobodu i sreću, kao i na druga dobra i
interese. Što bi značilo da život, sloboda i sreća jedne ljudske osobe nije superiorniji ni
inferiorniji od života, slobode i sreće bilo koje druge ljudske osobe. Intrinzična jednakost je
stoga razumno načelo na kojemu se može utemeljiti državna vlast, te bi se trebalo prihvatiti
zbog nekoliko razloga:

etičkih i religijskih temelja - načelo intr. jednakosti je za većinu ljudi u skladu s njihovim
najtemeljnijim etičkim načelima i uvjerenjima. Uključujući judaizam i kršćanstvo (svi ljudi su
Božja djeca) i donekle budizam.

zbog slabe strane alternativnog načela - svaka druga opća alternativa u vladanju državom smatra
se nevjerojatnom i neuvjerljivom. Kao npr. intrinzična superiornost koja u sebi ima crtu
egoizma i zastupa nečije vlastite interese. Stoga, sva druga alternativna načela su besmislena i
neprihvatljiva.

razboritost - pomaže da se vodi ozbiljna briga o načinu upotrebe vladanja i njegovih golemih
mogućnosti, budući da vladanje državom ne donosi samo veliku korist već može donijeti i štetu.

38
Vladanje koje bi neprestano privilegiralo nečije vlastito dobro na štetu drugih može biti
primamljivo jedino ako ta skupina zna da će uvijek imati prevlast, što je nemoguće.

prihvatljivost - proces koji jamči da će se o svima voditi podjednako računa vjerojatno će

osigurati pristanak i svih drugih ljudi čija je suradnja neophodna za ostvarivanje ciljeva.

73. Čemu služi politička jednakost? (Dahl)

Politička jednakost podrazumijeva jednaku i djelotvornu mogućnost glasovanja svih građana

te jednakost njihovih glasova. Nadalje, jednakost u glasovanju traži poštene i slobodne izbore,
a kako građani ne bi izgubili visok stupanj nadzora nad izabranim službenicima, izbori moraju
biti česti (zamislimo da se oni biraju na rok od 20 godina!?). Ostaju dvojbe treba li glasovanje
biti javno ili tajno (danas je praksa tajno glasovanje, dok se javno glasovanje može smatrati
znakom nepoštenih izbora), i je li pošteniji razmjerni ili većinski izborni sustav (za oba
postoje razumni argumenti).

74. Obrazloži barem četiri političke institucije predstavničke demokracije. (Dahl) (6)

a) birani dužnosnici - nadzor nad političkim odlukama što ih donosi vlast ustavno pripada
dužnosnicima koje su izabrali građani jer jedino rješenje za participiranje građana jest u
tome da oni sami izaberu najviše dužnosnike i da ih drže u većoj ili manjoj mjeri
odgovornima

b) slobodni, pošteni i učestali izbori - sporazumijeva provođenje poštenih izbora koje ne

karakterizira uporaba sredstava prisile. Slobodni izbori znače da građani moraju pristupiti
izborima bez straha da će vlast nad njima provoditi represiju, dok pošteni izbori
sporazumijevaju da se svi glasovi moraju računati kao jednako važeći. Bez čestih izbora
građani bi izgubili visok stupanj nadzora nad izabranim službenicima

c) sloboda izražavanja - građani IMAJU pravo iskazati svoje mišljenje o najšire definiranim
političkim pitanjima bez opasnosti da zbog toga budu oštro kažnjeni

d) pristup alternativnim izvorima informacija - građani imaju pravo tražiti alternativne i

neovisne izvore informacija od drugih građana, stručnjaka, novina, časopisa, knjiga,

39
 radiotelevizijskih postaja i sl. Alternativni izvori informacija bi i trebali postojati izvan
nadzora vlasti ili bilo koje druge pojedinačne političke skupine te su zakonski zaštićeni

e) autonomija udruženja - kako bi građani ostvarili svoja različita prava koja zastupaju,
uključujući i ona što ih zahtjeva efikasno djelovanje političkih institucija, također imaju
pravo zasnivati relativno nezavisne organizacije uključujući nezavisne pol. stranke i
interesne skupine

f) sveobuhvatno građansko pravo - ni jednoj punoljetnoj osobi koja ima stalno prebivalište u
zemlji i koja je podložena njezinim zakonima ne smije se osporiti prava koja su dostupna
drugima i koja su neophodna za ostalih 5 pol. institucija. Sveobuhvatno građansko pravo
uključuje POTPUNU obuhvaćenost.

75. Obrazloži zašto su za demokraciju neophodne ove političke institucije: birani dužnosnici
i slobodni i učestali izbori. (Dahl)

Birani dužnosnici = Kada broj građana i njihova geografska raspršenost u nekoj zemlji
postane prevelika, oni ne mogu djelotvorno participirati u vlasti tako da se okupljaju na
jednom mjestu. Jedino i nesavršeno rješenje jest to da građani izabiru najviše dužnosnike i da
ih drže odgovornima za ispunjavanje ili neispunjavanje njihovih očekivanja (na sljedećim
izborima mogu ih ponovno izabrati ili „otpustiti“)

Slobodni, pošteni i učestali izbori = dužnosnici se izabiru na učestalim i poštenim izborima

bez uporabe sredstava prisile. Jednakost u glasovanju traži poštene (svi se glasovi moraju
računati kao jednako važeći) i slobodne (građani moraju pristupiti izborima bez straha da će
vlast nad njima provoditi represiju) izbore, a kako građani ne bi izgubili visok stupanj nadzora
nad izabranim službenicima, izbori moraju biti česti. Ostaju dvojbe da li glasovanje treba biti
javno ili tajno (danas je praksa tajno jer se javno glasovanje može smatrati znakom nepoštenih
izbora) i da li je pošteniji razmjerni ili većinski izborni sustav.

76. Obrazloži zašto su za demokraciju neophodne ove političke institucije: sloboda

izražavanja i alternativne izvore informacija. (Dahl)

40
Sloboda izražavanja je neophodna kako bi građani mogli sudjelovati u političkom životu. Na
taj način oni upoznavaju druge sa svojim shvaćanjima i pokušavaju uvjeriti druge da ta
shvaćanja i prihvate. Sloboda izražavanja, osim što znači da možete nešto kazati, također znači
da vi imate pravo čuti što drugi imaju za reći. Sl. izražavanje neophodno je zbog toga što
omogućuje obaviješteno razumijevanje mogućih djelovanja i politike vlasti. Bez toga, građani
bi vrlo brzo izgubili utjecaj na dnevni red odluke vlasti.

Alternativni i neovisni izvori informacija = građani imaju pravo tražiti alternativne i neovisne
izvore informacija od drugih građana, stručnjaka, novina, časopisa, knjiga, radiotelevizijskih
postaja i sl. No, ti izvori ne smiju biti pod kontrolom vlasti ili pod dominacijom bilo koje druge
skupine ili shvaćanja. Pomoću alt. izvora građani mogu dobiti informacije da bi razumjeli važna
politička pitanja.

77. Zašto demokracija zahtijeva postojanje neovisnih udruženja i sveobuhvatno

građansko pravo? (Dahl)

Postojanje neovisnih udruženja = pod neovisna udruženja misli se na interesne skupine,

organizacije za lobiranje, političke stranke i razne druge organizacije. Nezavisna udruženja
izvor su građanskog obrazovanja i prosvjećivanja. One građanima, osim informiranosti, također
pružaju i mogućnost sudjelovanja u raspravama, promišljanje politike i stjecanje različitih
političkih vještina.

Sveobuhvatno građansko pravo = u velikom broju zemalja zadaća je postići onakvu razinu
demokratizacije kakva postoji u poliarhijskoj demokraciji. Međutim, izazov s kojim se
suočavaju građani u starijim demokracijama sastoji se u tome kako ostvariti razinu
demokratizacije koja je veća od one u poliarhijskoj demokraciji.

78. Definiraj poliarhiju odnosno poliarhijsku demokraciju. (Dahl) (3)

Riječ poliarhija nastala je od dviju grčkih riječi koje znače „mnogo“ i „vladati“, što prema tome
znači „vladavina mnogih“. Ovaj izraz je u praksu uveden 1953. godine, kao prikladan način da
se opiše suvremena predstavnička demokracija s općim pravom glasa. Poliarhijska
demokracija jest politički sustav sa šest demokratskih institucija. Prema tome ona se razlikuje
od predstavničke demokracije iz 19. st., od starijih demokracija i republika s ograničenim

41
pravom glasa, jer u njima nisu postojale jedne od najvažnijih značajki poliarhije kao što su:
političke stranke, pravo osnivanja političkih organizacija koje utječu na postojeću vlast ili se
nalaze u opoziciji, organizirane interesne skupine itd.

79. Dahl kaže da postoje razlike među ustavima. Pokaži to na dvojbama kao što su
pisani/nepisani ustav, povelja prava, socijalna i ekonomska prava te federalni/unitarni
ustav. Koji su najvažniji kriteriji razlikovanja? (2)

Pisani ili nepisani ustav? - u pojedinim zemljama određene institucije i praksa shvaćaju se
dijelom ustavnog sistema iako i ne bili propisani u jedinstvenom dokumentu (pisani ustav).
Među starijim demokracijama, nepisani ustav posljedica je neobičnih povijesnih okolnosti, a
te iznimke su: V. Britanija, Izrael i Novi Zeland.

Povelja prava? – Iako izričita povelja prava unutar ustava nije uobičajena za starije
demokracije, ona je sad praksa (s iznimkom Velike Britanije).

Socijalna i ekonomska prava? - ustavi koji su nastali nakon Drugog svjetskog rata redovito
obuhvaćaju ta prava, iako ih nema u ustavima starijih demokracija iz 19. st. i u američkom
ustavu.. No ponekad su propisana socijalna i ekonomska prava jedva nešto više od puke
simbolike.

Federalni ili unitarni sustav? - u federalnom sustavu vlastima pojedinih manjih teritorijalnih
jedinica (saveznih država, pokrajina i regija), zajamčena je trajnost i znatan opseg ovlasti; u
unitarnim sustavima njihovo postojanje i ovlasti ovise o odlukama središnje vlasti.

Jednodomno ili dvodomno zakonodavno tijelo? – iako su parlamenti najčešće dvodomni, u

Izraelu nije nikad postojao drugi dom, a nakon 1950. četiri skandinavske zemlje te Finska i
Novi Zeland ukinule su svoje gornje domove.

Sudska revizija? - postupak zvan sudska revizija (kad ustavni sud proglasi neki zakon
neustavnim kojeg je na ispravan/neispravan način donio. Parlament - uobičajen je u
demokratskim zemljama s federalnim ustrojstvom. Švicarska ograničava moć sudske revizije

42
na kantonalno zakonodavstvo. S druge strane, Vrhovni sud u Americi ponekad upotrebljava
golemu moć.

Doživotni ili ograničeni sudski mandat? - prednost doživotnog mandata jest u tome što
sudcima omogućava nezavisnost od političkih pritisaka. No, ako oni uz to još imaju i moć
sudske revizije , njihove presude, ne bi, vođene pod utjecajem stare ideologije, više nitko
podržavao. SAD je primjer zemlje gdje sudstvo prema ustavnoj odredbi imaju doživotni
mandat.

Referendum? – jesu li mogući nacionalni referendumi ili su oni, u slučaju ustavnih

amandmana, čak i obvezatni? Švicarska je ograničen slučaj: u njoj su referendumi česti, o
nacionalnim pitanjima dopustivi, a o ustavnim amandmanima obvezni. Kao druga krajnost,
Ustav SAD-a ne predviđa referendum, iako su u mnogim saveznim državama oni uobičajeni.
Kao suprotnost SAD-u, referendum je barem jedanput bio održan u više od polovine starijih
demokracija.

Predsjednički ili parlamentarni sustav? - u predsjedničkom sustavu šef izvršne vlasti bira se
neovisno o zakonodavnim tijelima i ima veoma važnu ovlast. U parlamentarnom ili
kabinetskom sustavu šefa izvršne vlasti bira i smjenjuje parlament. Klasičan primjer
predsjedničke vlade je SAD, a parlamentarne je V. Britanija.

Izborni sustav? – u kojoj je mjeri broj zastupničkih mjesta u nacionalnom parlamentu rezultat
volje glasača? Ustavni modeli se među starijim demokracijama međusobno vrlo mnogo
razlikuju. Prema tome, očigledno je da postoje vrlo važne razlike među ustavima
demokratskih zemalja. No čine li te razlike neke ustave boljima ili demokratskijima? Postoji
li, možda, najbolji tip demokratskog ustava? Kako možemo procijeniti koji je tip ustava
poželjniji od nekog drugog? Očito, za to su nam potrebni neki kriteriji:

Stabilnost – ustav omogućuje stabilnost temeljnim demokratskim političkim institucijama, te

osigurava neophodna prava i jamstva što ih zahtijevaju temeljne političke institucije.

Temeljna prava – ustav štiti prava i većine i manjine.

Neutralnost – ustav osigurava neutralnost među građanima države, osigurava da postupak

43
formuliranja zakona ne favorizira niti kažnjava shvaćanja ili legitimne interese bilo kojeg
građanina ili skupine građana.

Odgovornost – ustav omogućuje građanima da unutar "razumnog" vremenskog razdoblja

političke vođe drže odgovornima za njihove postupke, odluke ili ponašanje.

Pravična zastupljenost – što zapravo znači "pravična zastupljenost" u demokraciji predmet

je beskrajnih rasprava, a dijelom i zato što ona utječe na dva sljedeća kriterija.

Obaviješteni konsenzus – ustav pomaže građanima i političkim vođama u postizanju

obaviještenog konsenzusa, i to tako što ih potiče na pregovaranje, prilagođavanje i stvaranje
koalicija koje olakšavaju usklađivanje različitih interesa.

Djelotvorna vlast – djelotvorna je ona vlast koja nastoji, na način koji građani smatraju
odgovarajućim, rješavati najvažnija pitanja i probleme s kojima se oni suočavaju.

Kompetentne odluke – ustav mora vlasti omogućavati djelotvornost (odlučno i energično

djelovanje), ali isto tako joj ne smije sprječavati da upotrijebi sve raspoloživo znanje
(odlučno djelovanje nije dobra zamjena za mudru politiku).

Transparentnost i razumljivost – djelovanje vlasti mora biti otvoreno javnosti te dovoljno

jednostavno da građani mogu shvatiti što vlast čini i na koji način.

Elastičnost – ustavni sustav ne smije biti tako kruto izgrađen, a ustavni tekst i tradicija tako
nepromjenjivi da se ne mogu prilagoditi novim situacijama.

Legitimnost – kada bi ustav zadovoljio ovih deset kriterija, građani i političke elite smatrali
bi ga legitimnim i to bi mu dugoročno osiguralo opstanak

80. Zašto je ustav važan? Dahl kaže da je to zbog stabilnosti, temeljnih prava, neutralnosti.
odgovornosti... Objasni ove razloge (pogledaj 79. pitanje)

81. Dahl se pita koji uvjeti pogoduju demokraciji. Obrazloži to na primjerima strane
intervencije i nadzora nad vojskom i policijom.

44
Strana intervencija = Nije vjerojatno da će se demokratske institucije razviti u zemljama koje
su izložene intervenciji druge države, a koja pokazuje neprijateljstvo prema demokratskoj
vlasti u toj zemlji. Primjeri toga su Sovjetsko uplitanje u Čehoslovačkoj, Mađarskoj ili
Poljskoj, ali i SAD tijekom 60-ih u Latinskoj Americi. Potkraj 20. stoljeća, a pogotovo nakon
pada SSSR-a, SAD i međunarodna zajednica počeli su se suprotstavljati diktaturama i pružati
potporu razvitku demokratskih institucija širom svijeta. Nikada u ljudskoj povijesti
međunarodne sile (ekonomske, kulturne i političke) nisu u tolikoj mjeri podržavale
demokratske ideje i institucije.

Nadzor nad vojskom i policijom = ako u nekoj zemlji vojska i policija nisu pod potpunim
nadzorom demokratske vlasti, u njoj se teško mogu razviti i održati demokratske političke
institucije. Bez civilnog nadzora nad vojskom i policijom demokracija nema prevelike šanse
(primjer je Srednja Amerika gdje velik broj vlada u Gvatemali, Salvadoru, Hondurasu ili
Nikaragvi na vlast došla uz pomoć vojnog puča)

82. Dahl se pita koji uvjeti pogoduju demokraciji. Obrazloži to na primjeru (ne)postojanja
subkulturnog pluralizma odnosno (ne)homogenosti država.

Demokratske političke institucije lakše će se razviti i održati u zemljama koje su u kulturnom

pogledu homogene, a teže će se razviti u državi u kojoj se subkulture oštro razlikuju i
međusobno sukobljavaju. Različite kulture najčešće nastaju zbog razlika u jeziku, religiji, rasi,
etničkom identitetu ili zbog razlika u ideologiji. Pripadnici određene kulture svoje političke
zahtjeve vrlo često smatraju pitanjem načela, religioznog uvjerenja ili pitanjem opstanka
vlastite skupine. Međutim, pošto u miroljubivu demokratsku procesu razrješavanje političkih
sukoba zahtijeva pregovaranje, pomirenje i kompromis, ne treba nas čuditi da su starije
demokratske zemlje uglavnom uspjele izbjeći sukobe među kulturama.

Jedan od načina za rješavanje sukoba među kulturama je asimilacija koju su primijenile

SAD. Unutar samo jedne ili najviše dviju generacija, doseljenici pristigli u SAD ili njihovi
potomci, u tolikoj su mjeri postali sastavni dio prevladavajuće kulture koju su utemeljili bijeli
doseljenici iz Velike Britanije da je njihova politička lojalnost i identitet postao dominantno
američki. Ipak američko iskustvo otkriva i neke ključne nedostatke asimilacije.

45
Veliki broj doseljenika koji je uspješno asimiliran dolazio je iz Irske, Skandinavije, Poljske,
Njemačke ili Italije - ti su se useljenici željeli asimilirati, htjeli su postati pravi Amerikanci!
Asimilacija je bila dragovoljna. Kod primjera domorodaca, Afroamerikanaca ili doseljenika iz
Azije, prisilno nametnute granice zasnovane na rasnim razlikama, onemogućile su asimilaciju.

Asimilacija nije uspjela premostiti niti razlike u subkulturama Amerikanaca koji su živjeli u
sjevernim i zapadnim državama, i onih koji su živjeli u južnim državama – razlike u načinima
života sjevernjaka i zapadnjaka, te južnjaka čija je subkultura bila zasnovana na ropstvu, bile
su nepremostive pa je izbio građanski rat. I nakon pobjede sjevera u tom ratu, subkultura
južnjaka ponovno je bila zasnovana na podčinjavanju afroameričkih građana uz pomoć
prijetnji i terora.

Odlučivanje konsenzusom
Ovaj način izbjegavanja sukoba među kulturama primjenjuje se u Švicarskoj, Belgiji i
Nizozemskoj. Radi se o tome da se bilo koja odluka vlasti koja značajno utječe na neku od
subkultura, može donijeti samo ako se s njom izričito usuglase predstavnici te skupine u vladi
ili parlamentu. Zahvaljujući načelu konsenzusa što su ga te države usvojile, članovi vlade iz
svake subkulture mogu staviti veto na bilo koju odluku s kojom se ne slažu. Takva rješenja
politolozi nazivaju "konsocijacijskom demokracijom".

Izborni sustavi
Političari koji se natječu za podršku birača, često pothranjuju razlike među kulturama, pa one
znaju izmaknuti kontroli. Politolozi stoga predlažu da se, u svezi izbornih sustava, usvoje
rješenja koja bi onemogućila da kandidate bira samo jedna kulturna zajednica – kandidatu bi
glasove trebalo dati nekoliko značajnijih kulturnih zajednica.

Razdvajanje
Kad su raskoli među kulturama preduboki jedino je rješenje da se kulturne zajednice razdvoje
u različite političke zajednice. Rješenje može biti federalni sustav ili potpuna nezavisnost.
Federalni sustav može biti rješenje samo ako su subkulture već od prije razdvojene jasnim
teritorijalnim granicama, i ako kod građana obiju subkultura (iako žive u razdvojenim
autonomnim jedinicama) postoji snažna svijest o zajedničkom nacionalnom identitetu i
zajedničkim ciljevima i vrijednostima.

46
83. Dahl se pita koji uvjeti pogoduju demokraciji. Obrazloži to na primjerima demokratskih
uvjerenja i kulture.

Prije ili kasnije svaka zemlja suočava se s ozbiljnom krizom koja može biti politička,
ekonomska, vojna ili međunarodna. Želi li demokratski politički sustav potrajati on mora biti
sposoban prebroditi opasnosti što ih takve krize donose. Ta je sposobnost moguća ako građani
i politički vođe te zemlje snažno podržavaju demokratske ideje, vrijednosti i praksu, a
najpouzdanija podrška dolazi kad su ta uvjerenja i sklonosti ugrađene u kulturu građana te
zemlje (a pogotovo kad se prenose s naraštaja na naraštaj).

84. Dahl se pita koji uvjeti pogoduju demokraciji. Obrazloži to na primjerima ekonomskog
rasta i tržišne ekonomije.

Najpovoljniji uvjet za demokratske institucije je tržišna ekonomija u kojoj su poduzeća

uglavnom u privatnom, a ne u društvenom vlasništvu – dakle kapitalistička, a ne socijalistička
ili državna ekonomija, povoljan je uvjet za demokratske institucije (iako ona stvara
nejednakosti među građanima u ekonomskom pogledu).
Tržišno-kapitalistička ekonomija, društvo što ga ona proizvodi i ekonomski rast što ga ona
redovito prouzrokuje, iznimno su povoljni uvjeti za razvitak i očuvanje demokratskih
političkih institucija.

85. U nekim zemljama ne postoje povoljni uvjeti za demokraciju. Tako Dahl govori o
Indiji, ali i napominje da je tamo demokracija djelatni sustav. Zašto je tako?

Indija potvrđuje tvrdnju da ukoliko u nekoj zemlji jedan ili nekoliko, ali ne svih pet uvjeta
koji pogoduju demokraciji, demokracija je neizvjesna ali ne i nemoguća.
Na prvi pogled, potpuno je nevjerojatno što je zemlja poput Indije, čije je stanovništvo toliko
različito u smislu jezika, religija, kasta ili regija, uspjela toliko dugo očuvati svoje
demokratske institucije. Svemu ovome treba nadodati i golemu stopu nepismenosti među
stanovništvom, golemu korupciju, često kršenje temeljnih prava…
Ipak, kada je 1975. godine premijerka Indira Gandhi izvela državni udar, ukinula demokratske
institucije, uvela vojnu diktaturu, suspendirala građanska prava i dr., ona je već dvije godine
kasnije, na prvim relativno poštenim izborima izgubila vlast. Kako je moguće da su temeljne
demokratske institucije ipak i dalje uspijevale djelovati?

47
Kao prvo u Indiji doista postoji nekoliko povoljnih uvjeta po demokraciju. Indijska vojska
stvorila je i zadržala kodeks pokoravanja izabranim civilnim političarima. Utemeljitelji
suvremene Indije i politički pokreti što su ih stvorili bili su privrženi demokratskim
uvjerenjima. Nadalje, većina je običnih Indijaca (građana) kroz cijelo vrijeme trajanja
državnog udara i diktature Indire Gandhi, pružalo potporu demokratskim institucijama – reklo
bi se da je demokracija nacionalna ideologija Indije. Nadalje, pošto je hinduizam daleko
najbrojnija religija (80% Indijaca su hinduisti), on je omogućio određen stupanj zajedničkog
identiteta većini Indijaca.

Pa ipak, posvemašnje siromaštvo moglo bi biti plodno tlo za antidemokratske pokrete. Zašto
se to nije dogodilo? Prvo, svaki je Indijac pripadnik neke kulturne jedinice koja je toliko
sićušna da ne može predstavljati većinu ili sama vladati golemim potkontinentom. Drugo,
pripadnici kulturnih manjina ne žive zajedno u jednom području, već su raspršeni po
različitim indijskim regijama

86. Detaljno pokaži zašto je Indija „nevjerojatna demokracija“. (Dahl) (pogledaj

85.pitanje) (2)

87. Objasni zašto se demokracija proširila svijetom. (Dahl) (3)

Stoljećem pobjede demokracije pokazalo se 20. stoljeće zbog:

• smanjila se opasnost od intervencije neke vanjske sile neprijateljski raspoložene prema
demokratizaciji, nakon propada kolonijalnih imperija, nezavisnosti naroda, propada
totalitarnih režima i sl
• nakon što civilima i vojnim vrhovima postalo jasno da vojska nije dorasla izazovima
suvremenog društva, smanjila se primamljivost vojne diktature. U nekim zemljama je
uklonjena ili u velikoj mjeri smanjena
• Mnoge zemlje bile su u dovoljnoj mjeri homogene da mogu izbjeći sukobe među
kulturama. Najčešće su to manje zemlje.
• Antidemokratska uvjerenja i ideologije su u najvećem dijelu svijeta izgubile svoju
prijašnju privlačnost. Pri tom, imajući na umu neuspjehe totalitarnih sustava, vojnih
diktatura i sl

48
• Institucije tržišnog kapitalizma proširile su se u mnogim zemljama, što je rezultiralo višim
ekonomskim rastom i blagostanjem te stvaranjem utjecajne srednje klase.

88. Zašto tržište pogoduje demokraciji? (Dahl)

Poliarhijska demokracija preživjela je jedino u zemljama u kojima prevladava tržišno-

kapitalistička ekonomija, u nijednoj zemlji u kojoj prevladava netržišna ekonomija
demokracija nije opstala. Zašto?
Poliarhijska demokracija i tržišni kapitalizam povezani su zato što neke temeljne značajke
tržišnog kapitalizma pogoduju demokratskim institucijama, i obratno, neke temeljne značajke
netržišne ekonomije štete izgledima demokracije. Tržišni kapitalizam prouzročuje ekonomski
rast, a ekonomski rast pogoduje demokraciji tako što smanjuje siromaštvo, omogućuje resurse
koji mogu poslužiti za obrazovanje građana (npr. novci za proračun školstva), stvara srednje
klase itd. Kao najveći problem netržišne ekonomije Dahl vidi u tome što taj sustav sve
ekonomske resurse stavlja na raspolaganje vodećim ljudima vlasti – vlast kvari, a apsolutna
vlast kvari apsolutno!!!

89. Zašto tržište šteti demokraciji? (Dahl)

Iako tržišni kapitalizam znatno pogoduje demokratskim institucijama, on isto tako proizvodi i
neke posve nepovoljne posljedice.

Demokracija i tržišni kapitalizam u neprekidnom su sukobu i međusobno se ublažavaju i

ograničavaju. U nijednoj demokratskoj zemlji ne postoji tržišni kapitalizam bez regulacije i
intervencije vlasti kojom se ublažavaju štetne posljedice po neke građane.

Tržišni kapitalizam neizbježno stvara nejednakosti u razdiobi političkih resursa kao što su
blagostanje, prihodi, položaj, ugled, informacije, organizacije, obrazovanje, znanje….
Na taj način neki građani imaju znatno veći utjecaj na politiku od drugih ljudi – time je
ugrožen temelj demokracije jednakost građana.

Tržišni kapitalizam pogoduje razvitku demokracije do razine poliarhijske demokracije, ali

zbog štetnih posljedica po političku jednakost, on nepovoljan za razvitak demokracije na
razini iznad poliarhije

49
90. Dahl pokazuje da su demokracija i kapitalizam u neprestanom sukobu. Pokaži to na
slučaju SAD-a.

SAD je primjer zemlje poznate po prednostima tržišnog kapitalizma u kojoj vlast intervenira u
ekonomiju: osiguranje za nezaposlene, mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje,
obrazovanje, donošenje građevinskih standarda, reguliranje prodaje duhana itd.

91. Dahl pokazuje da su demokracija i kapitalizam u neprestanom sukobu. Pokaži to na

slučaju Velike Britanije.

Tržišni kapitalizam nekom je donio korist, a drugima štetu. Velika Britanija je primjer zemlje
gdje je tržišni kapitalizam u potpunosti uveden. Tek nakon što su stanovnici zadobili svoje
glasačko pravo, pokazali su nezadovoljstvo s nereguliranim tržišnim kapitalizmom. Tek oni
koji su zatražili državno upletanje i regulaciju često su u svojim zamislima uspjeli. Tržišni
kapitalizam bez upletanja države nemoguć je zbog 2 razloga:
1. temeljne institucije tržišnog kapitalizma i same zahtijevaju obuhvatniju vladinu
intervenciju i regulaciju.
2. bez državnog uplitanja i regulacije tržišna ekonomija nekim ljudima nanosi štetu.

92. Dahl se (između ostalog) pita mogu li međunarodne organizacije biti demokratske te o
pluralističkoj strukturi država. Izvedi njegovu poziciju.

Glede izazova da se međunarodne organizacije demokratiziraju, Dahl nije pretjerano

optimističan. Čak i u državama gdje demokratske institucije i praksa postoje dugo vremena,
građanima je vrlo teško djelotvorno kontrolirati odluke vanjske politike, a još teži slučaj su
međunarodne organizacije. Vrlo rječit primjer ovoga je Europska unija.

U EU postoje demokratske strukture kao što su narodni izbori i parlament. Ipak, najvažnije
odluke donose se kroz pogađanje političkih i birokratskih elita. Ishod je određen hijerarhijom,
tržištem (briga o posljedicama odluka na nacionalno i međunarodno tržište), te mogućnošću
pregovarača da prisile onog ili one druge na ovu ili onu odluku. Osim kod ratificiranja
rezultata pogađanja, demokratski procesi ne igraju gotovo nikakvu ulogu.

Da bi se međunarodne organizacije približile stupnju kontrole kakvu narod ima u

50
demokratskim zemljama, politički vođe morali bi stvoriti institucije koje će građanima
omogućiti političku participaciju, utjecaj i kontrolu koji je jednak onima koji imaju
demokratske zemlje, građani bi se morali zainteresirati za političke odluke međunarodnih
organizacija i upoznati s njima kao š to su upoznati s odlukama u vlastitim zemljama itd…
Nadalje, problem je i u broju zastupnika koji bi imala pojedina zemalja – pošto zemlje imaju
različite brojeve stanovnika, nijedan sustav ne bi osigurao jednaku težinu glasu svakog
građanina, a isto tako ne bi mogao spriječiti da velike zemlje nadglasaju one manje. Bilo bi
potrebno stvoriti i zajednički identitet, određenu političku kulturu kao potporu institucijama ...
Sve u svemu, Dahl ne vjeruje da je to ostvarivo.

93. Dahl smatra da demokracija ima više blagotvornih učinaka. Obrazloži odnos
demokracije i samoodređenja te demokracije i mira. (2) (pogledaj 71. pitanje)

94. Dahl smatra da demokracija ima više blagotvornih učinaka. Obrazloži odnos
demokracije i izbjegavanja tiranije te demokracije i temeljnih prava. (2) (pogledaj
71. pitanje)

51
Schwarzmantel

95. Podrobno obrazloži civilno društvo (učini to preko Humea, Fergusona i Smitha)
(Schwarzmantel) (2)

Civilno društvo teoretičari moderne opisali su na sljedeći način: ono je individualističko,

komercijalizirano i proizvodno, te pacifističko u usporedbi s ratničkim društvima koja su mu
prethodila. Takva ratnička društva bila su osuđena ostati na niskoj razini proizvodnje, i stoga
nisu mogla zadovoljiti nove i složene potrebe. Ta su društva čak mogla biti moćna, barem u
vojnom pogledu, jer se energija ljudi usmjeravala na služenje državi i njenoj vojsci.
Hume tvrdi da se većoj moći starih država naspram modernih ne može odrediti neki
vjerojatan razlog, osim pomanjkanja trgovine i luksuza. Radom seljaka izdržavalo se malo
obrtnika, pa je stoga od njega moglo živjeti više vojnika.
Novo civilno društvo smatralo se društvom u kojem pojedinci slijede svoj interes i to su
slobodni činiti, što rezultira blagodatima za društvo kao cjelinu. Klasičan primjer toga je ideja
Adama Smitha o „nevidljivoj ruci“. Moderna civilna društva bila su liberalna ili slobodna
društva u kojima je privatna sfera razgraničena i odvojena od područja države.
Ferguson se bavi onime što on naziva „poviješću sirovih nacija“: takve „sirove“ nacije
razlikuju se od civilnih nacija modernog društva. U početku, „sirove“ nacije nisu imale
nikakvu ideju privatnog vlasništva: one svoj opstanak uglavnom povjeravaju lovu, ribolovu ili
prirodnim proizvodima tla. Iskazuju malo pažnje prema imovini te jedva da imaju začetke
subordiniranosti ili vlasti.

96. Zašto je Američka revolucija bila „umjerena“? (Schwarzmantel) (4)

Američka revolucija usredotočila se na ideju republike, političkog sustava koji bi jamčio

temeljna prava pojedinca, ukinuo tiraniju izvršne vlasti i ostvario narodni suverenitet. Ciljevi
Američke revolucije bili su više politički nego društveni, ticali su se liberalnog - klasično
vigovskog - cilja sprječavanja zloupotrebe vlasti i demokratskog cilja narodnog suvereniteta.
Liberalna i demokratska, politička prije no društvena, pozivanje na smisao prava navodno
priznat u engleskom sustavu običajnog prava, a ne na niz apstraktnih 'metafizičkih' prava
Francuske revolucije - to se smatra karakteristikama Američke revolucije, za razliku od
ekstremnije i više 'ideološke' naravi Francuske revolucije. Novija proučavanja Američke

52
revolucije ukazuju na to da njeno ideološko porijeklo počiva u pozivanju na postojeća prava,
koja su se smatrala ugroženima korumpiranošću i potencijalnom tiranijom monarhije u
Engleskoj pod Georgeom III. Stoga se poziv odnosio na model postojećeg ustava, na ideal
onoga što bi postojeći ustav Engleske trebao biti kada bude oslobođen od korupcije. Model
koji su predložili američki revolucionari, barem u početku, bio je model mješovitog ustava,
uravnotežene vlade, za koju su ustvrdili da je već potkopana opasnom moći engleskog
monarha. Tvrdilo se da su tradicionalna prava, slobode Engleza rođenog od slobodnih
roditelja, narušena, te da revolucionari u Americi potvrđuju prava koja su teoretski priznata,
premda praktično zanijekana, u engleskom ustavu.
Američka revolucija tako je bila 'umjerena revolucija', za razliku od Francuske revolucije koja
je bila ekstremnija jer je krenula od ideje apstraktnih i metafizičkih prava, koja nisu bila
izvedena iz određenog sustava niti su bila u njemu ukorijenjena, već se tvrdilo da su sadržana
u naravi 'čovjeka'.

97. Što nije radikalno u Američkoj revoluciji? (Schwarzmantel) (pogledaj 96. pitanje)

98. Izvedi obilježja Američke revolucije koja je prema Schwarzmantelu bila usredotočena
na ideju republike. (pogledaj 96. pitanje)

99. Detaljno objasni zašto je Francuska revolucija bila radikalnija od američke.

(Schwarzmantel) (3)

Između 1789. i 1799. u Francuskoj se smjenjivao čitav niz raznolikih političkih režima, bilo u
Francuskoj ili u Americi, bio jedinstvo, odnosno politička (i društvena) kohezija. Jedan je
aspekt politike moderne bio nastanak novog jezika politike, demokratske političke kulture,
koja je našla izraz u ideji „naroda - nacije“, sjedinjene asocijacije građana. To je u Francuskoj
došlo do mnogo većeg izražaja nego u Americi. Za razliku od Američke revolucije, Francuska
je revolucija morala promijeniti i politiku i društvo. Francusko iskustvo osnivanja republike
bilo je daleko radikalnije i temeljitije zbog traganja za jedinstvom i želje za stvaranjem
homogene zajednice građana. Novi jezik politike i novi rituali nastojali su izraziti to jedinstvo,
stvoriti veze koje će ujediniti sve građane. To se razlikuje od američke revolucije, što ilustrira
de Tocquevilleovo opažanje da je američka demokracija stvorena bez sveobuhvatne
revolucije. Činjenica da je republikanski sistem nastao zbog antagonizma prema vlasti
monarha, značilo je veći stupanj radikalizma od onog u Americi. Predvodnici revolucije u

53
Francuskoj, bili oni žirondinci, jakobinci ili sankiloti, nastojali su stvoriti sistem narodnog
suvereniteta.

100. Izvedi socijaldemokratsku perspektivu prema Schwarzmantelu. (4)

Klasičan marksistički stav je bio da buržoazija neće biti u stanju dovršiti proces moderne i da
će ta zadaća biti namijenjena pokretima radničke klase. U tom bi se smislu socijalizam
pojavio kroz reforme koje humaniziraju kapitalizam i na taj način razvijaju modernu.
Socijalna demokracija i socijalističke partije, koegzistirale bi s kapitalizmom u politici,
društvu i ekonomiji. Na taj bi se način stvorio reguliran i humaniziran oblik kapitalizma čije
bi blagodati bile dostupne čitavoj populaciji, u kojemu bi svi imali jednaka prava i u kojemu
bi državni intervencionizam pripitomio anarhiju tržišta.

101. Zašto će prema Tocquevillu „velike revolucije postati rijetkost“? Nakon toga što
prema njemu znači „opasnost od pretjeranog individualizma“. (Schwarzmantel)

Tocqueville smatra da je demokratska revolucija uništila ekstreme bogatstva i siromaštva pa

sada većina stanovnika ima imovinu (sitni vlasnici) kojoj pridaju najveću vrijednost i zato
kaže da što je privatno vlasništvo šire distribuirano to je veći broj onih koji ga uživaju pa je
nacija manje sklona revoluciji jer ona predstavlja prijetnju svakoj imovini - zato će velike
revolucije postati rijetkost.
Individualizam - zaokupljenost partikularnim interesima moglo bi dovesti do despotizma jer
ljudi ne bi uočavali opasnost od povećane moći države. Problem je vidio i u pretjeranom
individualizmu koji bi mogao potkopati bilo kakvu brigu za zajedničke građanske i javne
vrijednosti i pretvoriti građane u nezainteresirane za nove ideje i ujedno u žrtve despotizma.

102. Tocqueville je uočio poteškoće koje donosi moderno društvo. Obrazloži kako je on
vidio demokraciju i individualizam. (Schwarzmantel)

Demokracija, tvrdio je de Tocqueville, stvorila je masu ljudi s manje ili više sličnim
sudbinama – uništila je ekstreme bogatstva i siromaštva aristokratskih društava. Demokracija
je za njega značila „jednakost uvjeta“, pomak od političke jednakosti k društvenoj i
ekonomskoj jednakosti.

54
Opisao je opasnost od pretjeranog individualizma. Individualizam je bio središnja značajka
demokratskog društva, slavljenje pojedinca kao žarišta života, uzdizanje privatne sfere. Bilo
kakvom bavljenju građanskim republikanstvom ili herojskim republikanskim vrijednostima u
takvome društvu nema mjesta. Problem je u tome što takav individualizam može potkopati
bilo kakvu brigu za zajedničke građanske i javne vrijednosti.

103. Je li Burke bio reakcionar odnosno konzervativac? Detaljno izvedi viđenje Conora
Cruisea O'Briena (Schwarzmantel) (2)

Burke se, prema O'Brienu, bojao opasnosti od moći. Prema tome, Burke nije bio toliko
konzervativan, koliko liberalan te je pozdravljao dolazak moderne, ali i upozoravao na
opasnosti ekstremnog radikalizma francuske revolucije, jer ta je revolucija stvorila novi oblik
tiranije. Po ovome, Burke nije bio protivnik moderniteta, već branitelj slobode nasuprot
neograničenoj moći države i kritičar francuske revolucije. S druge strane, bio je skloniji
američkoj revoluciji jer je pretpostavljao da se Amerikanci bore da očuvaju što su imali prema
engleskom ustavu. Smatrao je opasnim apstraktna metafizička prava na kojima je počivala
francuska revolucija, a koja su govorila univerzalistički, kao da vrijede za sva bića u sva
vremena.

Najveći dio kritike upućuje zbog njegovog uvjerenja da je razum ništavan u usporedbi s
tradicionalnoj hijerarhiji društva u kojoj je čovjek bio u sredini, bog iznad njega, a životinje
ispod. Zato je smatrao da su kontinuitet i tradicija vrijednosti koje pojedinačni razum nikada
nije mogao dostići.

104. Definiraj desnicu. (Schwarzmantel)

„Desnica“ općenito označava složen korpus mišljenja koji se pojavio kao odgovor na
promjene što su stvorile Američka i Francuska revolucija te je osporio napredovanje moderne.
Termin „desnica“ nastao je zbog rasporeda sjedenja u francuskoj Ustavotvornoj skupštini
(1789.). Oni koji su sjedili desno od stolice predsjedavajućeg bili su oni koji su željeli
obuzdati brzinu promjena, obraniti postojeći poredak od napada revolucionara.
Desnica u najopćenitijem smislu označava filozofiju koja je bila neprijateljski nastrojena
prema politici moderne, s njenim idejama emancipacije i racionalnosti. Uz to, „desnica“ se
odnosi na pokrete i partije koje dijele tu anti-prosvjetiteljsku i anti-modernističku filozofiju.

55
„Desnica“ se koristi i kao zajednički termin za širok raspon raznorodnih gledišta, ujedinjenih
u odbacivanju prosvjetiteljskih ideja i revolucionarne promjene, ali i veoma različitih.
Politolog René Rémond analizira francusku desnicu i tvrdi da postoje tri oblika:
tradicionalistička, orleanistička i bonapartistička.

105. Iz klasifikacije Rene Remonda izvedi orleanističku i bonapartističku desnicu.

(Schwarzmantel) (4)

Orleanistička desnica je bila parlamentarnija i liberalnija od tradicionalističke jer je

odbacivala zamisao o nasilnom zbacivanju režima kako bi se obnovila monarhija. Može se
nazvati konzervativnom jer je osuđivala bilo kakav oblik ekstremizma, te, iako je prihvaćala
modernističku ideju prava i sloboda, bila je protiv socijalističkog napada na privatno
vlasništvo.

Bonapartistička desnica se, za razliku od prethodne, okrenula masama i poticala masovnu

participaciju naroda. Vođa Napoleon III. je tražio legitimitet svoje moći u masama,
izbjegavajući institucije putem referenduma. Bila je posebno opasna jer je koristila mase za
osnaživanje autoritarne politike i osobnog despotizma. Smatra se prethodnicom fašizma.

106. Schwarzmantel piše o porijeklu (i smislu) moderne. Pokazuje to preko Hegela i

Marxa, ali i potrebe da se gradi novi identitet. Pokaži o čemu se tu radi. (2)

Hegel u svom Predgovoru Fenomenologiji duha iskazuje dojam tranzicije prema novom
obliku društva i drugačijoj filozofiji ljudskog života: „Nije uostalom teško vidjeti da je naše
doba vrijeme rađanja i prijelaza u jedan novi period. Duh je raskinuo s dosadašnjim svijetom
svog opstanka i predstavljanja i upravo se sprema da ga utopi u prošlost i da započne rad na
svom preoblikovanju.“
U ekonomskoj sferi modernu je obilježilo nastajanje novog načina proizvodnje, uslijed čega
se roba mogla proizvoditi u daleko većim količinama za distribuciju na svjetskom tržištu.
Marx opisuje svjetski doseg tog trgovačkog i modernog društva: „Potreba za neprestano
ekspandirajućim tržištem za njene proizvode buržoaziju tjera preko površine čitavog globusa.
Ona se svugdje mora ugnijezditi, svugdje se naseliti, svugdje stvoriti veze.“
Moderna je uključivala potragu za novim identitetima kojima bi se zamijenili oni tradicionalni
i religijski sankcionirani iz prethodne epohe. Bilo je jasno da je te nove identitete stvorilo

56
ljudsko djelovanje, da nisu bogomdani i nepromjenjivi. Moderna je stare riječi poput „nacije“,
„građanina“ i „radnika“ obogatila novim značenjima, otvarajući ih kao kategorije za mnogo
šire grupe negoli do tada.

107. Constant je razlikovao modernu od stare slobode. Izvedi detaljno o čemu se tu radi.
(Schwarzmantel) (2)

Sloboda kojom je raspolagao građanin antičkog svijeta nije relevantna u uvjetima moderne.
Prema Constantu, u modernim okolnostima onakva vrsta slobode kakvu su uživali u antici
nije tek nemoguća, već bi, kad bi je i bilo moguće ponovno stvoriti, bila nepoželjna. U
antičkoj republici građani su zaista izravno participirali, ali nisu imali slobodu od polisa,
njihova privatna uvjerenja i mišljenja bila su zajednička svim ostalim građanima, nije
postojala privatna sfera.
Moderno društvo, kakvim ga je vidio Constant, bilo je komercijalno i miroljubivo društvo.
Komercijalno društvo bilo je društvo u kojemu je vlastiti interes bio pokretačka snaga, i zbog
toga jedinstvenost i kohezija koje su karakterizirale prekomercijalno, „antičko“ društvo nisu
mogle biti ponovno stvorene, osim kroz nužno neuspješnu i samorazarajuću despotsku
državu. Itekako je bio svjestan negativnih implikacija i vrste slobode kakva je odgovarala
tome modernome društvu. Constant je dobro izrazio teoriju o vrsti slobode kakvu su
„moderni“ htjeli i trebali, i opasnost od traženja slobode kakvu su uživali „stari“. Vratiti se toj
antičkoj slobodi za moderno bi društva bila vrsta regresije jer bi je morala nametnuti snažna
ili despotska država, koja bi uništila slobodu modernih u jalovom pokušaju da nametne
jednoobraznost koja je zauvijek nestala. Sloboda starih značila je izravno participiranje u
poslovima polisa, u stvaranju zakona. Sloboda je bila mogućnost interveniranja u politički
život bez ikakvog predstavljanja, mogućnost obraćanja ostalim građanima. Bila je to
participacija u krajnje stvarnom smislu, ali ta je sloboda imala cijenu, a ta bi cijena bila znatno
viša u modernom društvu. Sastojala se od aktivnog sudjelovanja u kolektivnoj vlasti, a ne u
mirnom uživanju u individualnoj neovisnosti. A da se osigura ta participacija, bilo je čak
potrebno da građani žrtvuju velik dio tog uživanja, ali apsurdno je tražiti takvu žrtvu, kao što
ju je i nemoguće provesti, na stupnju do kojega su ljudi stigli.

108. Podrobno obrazloži ideal republike. (Schwarzmantel)

57
Ideal republike je drugi stup moderne. Ovaj pojam ne obuhvaća samo niz političkih institucija
već i određene ideje građanstva, participacije i demokracije. Tradicija republike potječe iz
klasične starine gdje je republikanstvo značilo male jedinice, sastavljene od građana koji su
izravno participirali u poslovima polisa. Takvo uređenje bilo je omogućeno postojanjem klase
robova koja je obavljala proizvodni rad društva te tako građanima ostavljala dovoljno slobode
da se posvete odlučivanju o poslovima polisa. Ranim teoretičarima moderne bilo je teško
očuvati tu tradiciju klasičnog republikanstva zbog dvije velike razlike:

a) Prvo, nije bilo kaste robova. Moderno društvo bilo je utemeljeno na trgovini, a zadaća
pojedinaca u takvom društvu bila je da velik dio svoga vremena posvete proizvodnji.

b) Druga razlika je ta da su antički gradovi-države bili države izravne demokracije, izravne

građanske participacije i problem je bio održati takav sustav; postoje dva odgovora od
kojih prvi tvrdi da se u uvjetima moderne ne mogu postići građanska vrlina, solidarnost i
osjećaj uključenosti → taj je odgovor dao Rousseau u svom Društvenom ugovoru –
nemoguća je demokracija u kojoj svi sudjeluju u donošenju zakona, stvaranju opće volje;
drugi odgovor je primjer eseja Benjamina Constanta o razlici u antici i slobode modernih.
On kaže da postoji ključna razlika između te dvije slobode te da u modernim okolnostima
onakva vrsta slobode kakvu su uživali u antici nije samo nemoguća, već i nepoželjna;
narav moderne republike morala je biti predstavnička jer građani nemaju vremena trajno
se posvećivati javnim poslovima.

109. Objasni ideal republike prema autorima kao što su Kant, Rousseau i Constant.
(Schwarzmantel) (pogledaj 108. pitanje) (3)

110. Drugi stup „politike moderne“ je ideja republike. Podrobno je obrazloži.

(Schwarzmantel) (pogledaj 108. pitanje)

111. Treći stup „politike moderne“ je ideja civilnog društva. Podrobno je obrazloži.
(Schwarzmantel)

Suvremeno shvaćanje civilnog društva je da je ono bedem protiv nastanka totalitarne države
koja može podijeliti sve građane, dok je civilno društvo bogato grupama i udruženjima, u
kojima sudjeluju pojedinci. Teoretičari moderne su civilno društvo opisali kao

58
individualističko, komercijalizirano, proizvodno i pacifističko. Novo civilno društvo smatralo
se društvom u kojemu pojedinci slijede svoj interes što rezultira blagodatima za društvo kao
cjelinu. Primjer ovoga je Smithova ideja o „nevidljivoj ruci“. Civilno društvo bila je
oslobađajuća snaga, koja je pojedince izbavila iz stiska države i drugih udruženja poput klana,
koja su u predmodernim društvima pojedincima nametala svoje običaje i onemogućavala bilo
kakvu privatnu sferu. No civilno društvo je imalo i negativnu stranu, pretjeran individualizam
i koristoljublje mogu isto biti štetni kao nasilna i pohlepna društva „sirovih“ nacija. Ferguson
je napisao da „za starog Grka ili Rimljanina pojedinac je bio ništa, a javnost sve. U moderni je
situacija bila obrnuta. No moguće rješenje za ovaj problem je bila „simpatija“ tj. suosjećanje
za druga ljudska bića, a to ograničava sebičnost i individualizam kojima bi mogla biti sklona.

112. Detaljno obrazloži javno mnijenje odnosno javnost. Kreni od J. Benthama, Brissota i
Kanta. Posebno prikaži Habermasovu analizu. (Schwarzmantel) (4)

Bitan dio tog novog civilnog društva bila je pojava upućenog i aktivnog javnog mnijenja,
viđenog kao dio prosvjetiteljske tradicije. Postojao je niz grupa i udruženja, društava u kojima
su se obrazovani građani mogli okupljati kako bi razmjenjivali ideje i bili u toku s napretkom
znanja i znanosti. To je dio značenja što ga je civilno društvo očuvalo do danas, ideja upućene
i aktivne javnosti koja ne mora prihvatiti ono što joj kaže vlast, koja može djelovati kao izvor
suprotstavljanja aktualnoj vlasti i izraziti niz stavova i mišljenja.

Jeremy Bentham pozdravio je snagu „suda javnog mnijenja“ kao jedan od načina kojima se
može ograničiti potencijalno opasna moć vlasti. Bilo tko, napisao je Bentham, tko nastoji
smanjiti moć i utjecaj tog suda javnog mnijenja neprijatelj je javnosti i slobode, i kao takav
treba biti raskrinkan.

Brissot je branio predstavničku demokraciju i republiku definirao kao vlast u kojoj je sva
moć, prvo, delegirana ili predstavnička; drugo, birana je za narod i od naroda; treće,
privremena je ili smjenjiva. Za Brissota, javno mnijenje, koje izražava slobodni tisak, bitan je
posrednik između javnosti i predstavnika. Napisao je da javno mnijenje, koje dolazi sa svih
strana, odjednom od svih stranaka, razrađuje i pročišćava iskrena i otvorena opozicija te
usporedbe koje uklanjaju talog kako ne bi ostalo ništa osim prozirne tekućine, a ta je
„prozirna tekućina“ razum.

59
Kant je građane definirao kao one koji imaju pravo glasati o javnom zakonu koji za svakog
određuje što je pravom dozvoljeno ili zabranjeno. No, tko su ti građani? Biti građanin
zahtijeva razinu neovisnosti koju mogu posjedovati samo muški vlasnici imovine. Kant je
izjavio da su kućni sluga, trgovački pomoćnik, radnik, ili čak brijač, tek radnici, a ne
stvaratelji i stoga nisu kvalificirani da budu građani.

Habermas je analizirao sociološke temelje tog novog javnog mnijenja. To uključuje ideju
javnosti i otvorenosti, politički misleće javnosti koja propituje i proširuje ulogu predstavničke
skupštine ili parlamenta. To je upućeno i aktivno javno mnijenje svakako bilo „buržoasko“,
stvoreno od vlasnika imovine, ali u principu je položaj vlasnika imovine koji pridonosi
racionalnom diskursu javnog života dostupan svima. Ipak, klasni uvjeti buržoaskog društva
bili su takvi da su onemogućavali nadu u javnu sferu otvorenu svim građanima vlasnicima
imovine. Habermasova analiza nadalje pokazuje da ideja te kritičke javnosti, koja racionalno
raspravlja o pitanjima od javnog interesa, počiva na određenim temeljima koje je potkopao
kasniji društveni razvoj. Moderan oblik te buržoaske javne sfere uključivao je konačno
odvajanje javnog i privatnog. U ideji javne sfere, prema Habermasu, radi se o zajedničkom i
općem interesu, u kojem o političkim pitanjima raspravlja racionalno upućeno javno mnijenje.

113. Kod konzervativizma posebno mjesto zauzima shvaćanje o tzv.organskoj zajednici.

Obrati pozornost na učenja de Maistrea i Burkea kao i na njihove razlike.
(Schwarzmantel)

Tradicionalni konzervativizam je djelovao u skladu s idejom organske zajednice, koja može

imati manje ili više natražnjačke oblike. To znači da ideja jedinstva, kohezije i privlačnosti
konzervativizma u njegovim različitim oblicima upravo i jest ta ideja zajednice s određenom
tradicijom, izgrađene vremenom kako bi oblikovala naciju s vlastitom poviješću, jezikom i
kulturom. Konzervativni mislioci oštro su kritizirali modernu i njezinu cijenu. Za de Maistrea
suočenog s realnošću poslijerevolucionarne Francuske, zajednica se mogla obnoviti samo
državnim udarom, dovođenjem monarha na tron i ponovnim stvaranjem reda i hijerarhije što
su ih revolucionarne ideje tako grubo uništile. Burkeova vizija zajednice bila je manje
reakcionarna i natražnjačka. On je imao mnogo pozitivniji liberalan stav prema moderni jer je
smatrao da su zakoni tržišta zakoni Božji, no temeljna misao obojice je bila podčinjenost
razuma zahtjevima tradicije i obrane hijerarhijskog društva.

60
114. Izvedi konzervativizam Josepha de Maistrea. (Schwarzmantel) (2) (pogledaj 113.
pitanje)

115. Izvedi konzervativizam Edmunda Burkea koristeći navode O'Briena.

(Schwarzmantel) (pogledaj 113. pitanje) (2)

116. Podrobno izvedi „filozofiju prosvjetiteljstva“. (Schwarzmantel)

Neke struje filozofije prosvjetiteljstva predlagale su da bi ograničena grupa ljudi (elita) trebala
tvoriti kičmu svakog društva, a da vulgarne mase nisu u stanju igrati neku ulogu u
prosvijetljenom društvenom poretku. Francuski revolucionar Saint-Just izjavio je da je „sreća
nova ideja u Europi“, prije Francuske revolucije sreća se smatrala dostižnom samo na drugom
svijetu. Pretpostavke moderne ( napredak, racionalnost, postizanje sreće) bile su ozbiljno
ugrožene zbog skepticizma u pogledu ljudske naravi, koji je dijelom proizašao iz iskustva s
totalitarnom politikom u 20.stoljeću. Furet i drugi poput njega kažu da su svi šutke pristali na
barbarstvo fašizma i masovni teror staljinizma i smatrali da je teror prihvatljiva cijena koju
valja platiti za napredak društva; te središnje epizode politike dvadesetog stoljeća ilustriraju
neshvaćanje principa prosvjetiteljstva. Miliband kaže da kolektivna okrutnost i pojedinačna
zlodjela nisu neuklonjiv dio ljudske naravi već ih uglavnom proizvodi nesigurnost, frustracije,
strahovi i otuđenja; drugim riječima, ljudska narav nije nepromjenjiva, već na nju utječu
prevladavajući društveni uvjeti, političke i društvene institucije u kojima se ljudi povezuju i
koji u nekoj mjeri djeluju na ljudsku narav i oblikuju je. R.Owen pretpostavlja da ljudsku
narav oblikuju okolina i okolnosti i prema njemu elite su te koje imaju moć promijeniti te
okolnosti, no takav je stav podložan iskrivljenjima. Prilagodljivost ljudske naravi je jedan od
glavnih elemenata politike moderne, prosvjetiteljska tradicija ukazuje na mogućnost
surađivanja i altruizma.

117. J.S.Mill je pisao o opasnostima „klasne vladavine“. O čemu se tu radi?

(Schwarzmantel) (4)

Mill je pisao o opasnostima tzv. „klasne legislative“ – bio je predan širenju biračkog prava
svim punoljetnim osobama, no također je proširio taj sustav dobivanja građanskog glasa.
Zalagao se za test pismenosti jer osoba koja nije znala čitati i pisati nije bila sposobna
odlučivati o pitanjima političke prirode. Također, smatrao je da pravo glasa ne bi smjeli imati

61
oni pojedinci koji ne plaćaju porez, te da oni koji se ne mogu uzdržavati vlastitim radom ne bi
trebali imati pravo glasa, jer bi po njemu, u njihovoj prirodi bilo da budu rastrošni, a ne
štedljivi. No bit svih ovih tvrdnji je da sva ova izuzeća budu privremena, te da pravo glasa ne
bi bilo u skraćeno nikome (osim nepunoljetnim pojedincima).

118. Postmoderna je „erodirala značaj klasnih podjela na dva načina“. Detaljno ih

izvedi. (Schwarzmantel)

Društvene preobrazbe postmoderne erodirale su značaj klasnih podjela na dva načina. Prvo,
snaga „klase“ kao samostalnog kolektivnog subjekta, grupe ljudi koji zajedno djeluju u
ostvarivanju zajedničkih klasnih interesa, narušena je ekonomskim i društvenim razvojem
postmoderne. Za proizvodne procese moderne bile su tipične „fordovske“ proizvodne trake,
masovna proizvodnja u velikim pogonima, homogen proletarijat, koji je međutim uvijek bio
stratificiran unutar-klasnim podjelama obrazovanja i marljivosti. Za razliku od toga,
suvremeni svijet napredne tehnologije, manjih proizvodnih jedinica koje zapošljavaju ljude
većeg raspona kvalificiranosti, predstavlja bitan odmak od industrijske strukture koja je
stvorila velike industrijske armije.
Drugo, ne može se zanijekati povijesno mjesto klasnog identiteta i značaj klasnih podjela za
velike dijelove stanovništva. Odatle su se pojavile masovne partije, klasičan je primjer
njemački SPD u razdoblju prije 1914., koje su željele osvojiti vlast u državi. Cilj je takvih
partija bio da iskoriste „pravila igre“ demokratske politike kako bi se na vlast došlo legalnim
putem premda držeći u rezervi prijetnju nasilnom revolucijom u slučaju da se klase koje
posjeduju imovinu osjete ponukanima da napuste demokraciju.

119. Schwarzmantel govori o filozofiji emancipacije. Detaljno obrazloži kako on vidi taj
tip filozofije.

Kao polazna točka za opisivanje ideja koje tvore temelj politike moderne nema bolje
reference od poznatog Kantova eseja iz 1784. Što je prosvjetiteljstvo? Dvije osnovne ideje
javljaju se u tom eseju. Prva govori o tome da je prosvjetiteljstvo čovjekov izlazak iz
samonametnute nezrelosti. Nezrelost je nemogućnost korištenja vlastitog razuma bez vodstva
drugog. Ta je nezrelost samonametnuta ako njen uzrok nije nedostatak razuma, već
nedostatak odlučnosti i hrabrosti da on bude upotrijebljen bez vodstva drugog. Druga je točka
središnja za informiranu i kritičku javnost. Kant je tvrdio da je izoliranim i razdvojenim

62
pojedincima teško emancipirati se od intelektualnog skrbništva. To je lakše postići snagom
javnost mnijenja – tako su veći izgledi da se čitava javnost prosvijetli. Zato je Kant bio
oprezan i tvrdio da tadašnje doba nije bilo prosvijetljeno doba, već doba prosvjećivanja.

120. Objasni što je „diskurs demokracije“. (Schwarzmantel tu koristi misli F.Fureta)

Američka i Francuska revolucija uvele su novi diskurs politike, novi subjekt političkog
djelovanja i novi temelj legitimiteta političkog poretka. Nedavna proučavanja Francuske
revolucije Francoisa Fureta i njegove škole pravu originalnost revolucije vide u pojmovima
političke kulture: pravi značaj Francuske revolucije počiva u političkoj i kulturnoj sferi, a ne u
pojavi novih ekonomskih odnosa u proizvodnji. Ona je inaugurirala novu teoriju političkog
legitimiteta: otada pa nadalje vlast će biti legitimna samo ako proistječe iz naroda.

121. Objasni „politiku različitosti“ kod Schwarzmantela.

Koncepti „državljanstva“, „identiteta“ i „različitosti“ te ponovno probuđeno zanimanje za

ideju pluralizma pojavili su se zajedno s buđenjem etno-nacionalizma kako bi ponudili novu
interpretaciju stvarnosti. Ideja građanstva sada pretpostavlja uključivanje u poslove društva
veoma heterogenog skupa grupa i pojedinaca, koji više ne mogu biti adekvatno kategorizirani
klasnom pripadnošću. U tom smislu ponovljena važnost ideje građanstva i zajednice odražava
nastojanje da se u neku političku organizaciju uvede mnoštvo pojedinaca što je tipično za
moderno društvo.

122. Pokaži kakvu su poziciju imali liberali i socijalisti kad je posrijedi nacionalizam
(koristi autore koji su navedeni kod Schwarzmantela). (2)

Liberalizam i socijalizam prihvatili su oslobođenje i emancipaciju pa je odatle poteklo viđenje

emancipacije i napretka koje je odbacilo nacionalizam zbog njegove povezanosti s lokalnim i
partikularnim. Liberalizam i socijalizam dijele stav da će proces moderne dovesti do
slabljenja nacionalizma i snage nacionalnog identiteta. J. S. Mill smatra da bi veće naprednije
nacije trebale apsorbirati nacije koje nisu dovoljno prosvijećene i moderne. To je korak prema
internacionalnom svijetu. Mill želi ujedinjenje manjih nacija pod zajedničkom vlasti.
Napredak je i za Engelsa i za Milla ležao u formiranju većih nacionalnih jedinica, a ne u
principu nacionalnosti kao takvom. Nositelji napretka bile bi velike nacije Zapadne Europe.

63
123. U knjizi Doba ideologije zagovara se ideja da je buržoazija „agent moderne“. Izvedi
to na primjeru Komunističkog manifesta (odnos moderne i kapitalizma, kritika Babeufa,
kritika moderne). (Schwarzmantel) (2)

Buržoazija, klasa ljudi koji su posjedovali i kontrolirali sredstva za proizvodnju, bili su agenti
moderne, brišući sve predrasude, tradicionalne načine mišljenja i prepreke ekonomskom
razvoju, rastvarajući sve u ledenoj realnosti robnih odnosa i slobodne trgovine. U
Komunističkom manifestu se suprotstavljaju kreativni aspekti moderne i njeni razarajući
učinci. Moderna je prema Marxu poprimila oblik kapitalizma, u smislu da je kapitalizam bio
djelatna snaga moderne. Berman kaže da je Marx čak slavio i hvalio buržoaziju na nekim
stranicama Manifesta. Hvali je u njenom pokazivanju što ljudska energija može učiniti, u
ovladavanju prirodom, u povećanju proizvodnje i stvaranju svjetskog tržišta. Smatrao je da je
samo na takvom poretku mogao nastati socijalizam. Marx i Engels su kritizirali sirovi
egalitarizam Babeufa koji je razvio shemu za 'un communisme parcellaire', vrstu agrarnog
komunizma u kojemu bi proizvodi ljudskog rada bili spremljeni u zajedničko skladište i
distribuirani na temelju stroge jednakosti.

124. Pokaži što su Marx i Engels slavili, a što su kritizirali u Komunističkom manifestu.
(Schwarzmantel) (2)

Na nekim stranicama Manifesta Marx čini se nije želio pokopati buržoaziju, već je slaviti. On
piše strastvenu, entuzijastičku, često lirsku odu buržoaskim djelima, idejama i postignućima.
Buržoaziju uspijeva hvaliti snažnije i dublje no što su njeni pripadnici ikad znali hvaliti sami
sebe. Ta pohvala je sadržavala i slavljenje herojske uloge buržoazije u pokazivanju što ljudska
energija može učiniti, u ovladavanju prirodom, u povećanju proizvodnje, u stvaranju
svjetskog tržišta za njenu robu. Samo na takvom temelju je mogao nastati novi društveni
poredak (socijalizam).

Marx i Engels kritizirali su sirovi egalitarizam Babeufa, kojeg se katkad nazivalo „prvim
komunistom“ i čija se urota iz 1796. smatrala najradikalnijom od Francuske revolucije.
Babeuf i ostali urotnici organizirali su „Urotu jednakih“, a Babeuf je razvio shemu za vrstu
agrarnog komunizma u kojemu bi proizvodi ljudskog rada bili spremljeni u zajedničko
skladište i distribuirani na temelju stroge jednakosti.

64
125. Schwarzmantel govori o radikalnoj desnici. Obrazloži boulangizam koji se javio
krajem 19. stoljeća i njegove implikacije. (2)

Boulangizam se pojavio 1888. kako bi se dobila podrška za republikanskog generala

Boulangera koji je 1889. optužen za pripremanje državnog udara protiv Treće Republike.
Boulangistički pokret mnogi znanstvenici smatraju pretečom fašizma 20.st. na više načina:
• isticao je parole protiv stranih radnika i imigranata
• pozivao je na reviziju ustava Treće Republike kako bi ojačao njene izvršne elemente te
oslabio njene predstavničke i parlamentarne institucije
• koristio je teme nacionalizma i nacionalne obnove da pozove na „osvetu“ Njemačkoj,
kako bi potaknuo sveopći masovni pokret nacionalnog jedinstva i samopotvrđivanja

126. Schwarzmantel piše o modelu „narod-nacija“. Pokaži model francuskog

republikanizma.

Glavno je svojstvo francuskog republikanskog modela bilo stvaranje unitarističkog centra

moći, nesputanog bilo kakvom nadzornom silom, središta vlasti koje može tvrditi da izražava
narodnu volju. Bio taj centar moći predstavnička skupina, Kongres, jakobinski klub ili
„sekcije“ sankilota, stvar je bila u tome da su, dok je američki sistem poticao diobu vlasti,
francuskom modelu bili sumnjivi svi pokušaji da se vlast podijeli. Kroz mobilizaciju masa,
nacija je bila konstituirana kao demokratski skup građana koji zahtijevaju iskaz jedinstva.

127. Schwarzmantel piše o modelu „narod-nacija“. Pokaži zašto je Francuska revolucija

„velika prekretnica moderne“ (preko Tocquevillea, Deklaracije o pravima čovjeka... i
povjesničarke Moni Ozouf).

Francuska revolucija velika je prekretnica politike moderne jer je stvorila model koji će
utjecati na čitav svijet.
De Tocqueville je istaknuo da je Francuska revolucija ponudila univerzalni model
emancipacije i objavila poruku oslobođenja svih ljudskih bića, svugdje. Religijskim
pojmovima je analizirao poruku revolucije: „Francuska revolucija željela je biti svjetska, a
njena je posljedica bila brisanje svih starih granica s karte...stvorila je zajedničku
intelektualnu domovinu čije je državljanstvo otvoreno za ljude svih nacionalnosti i u kojoj su
rasne razlike dokinute.“
65
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. proklamirala je određena temeljna prava
kao „prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka“. Kao što tumači jedan nedavni prikaz tih
prava, okolnosti u kojima je deklaracija pripremljena, kao i većina teorijska ili filozofska
razmatranja, pomažu objasniti više univerzalistički i „metafizički“ ton francuske deklaracije,
u usporedbi s povijesnim referencama Američke revolucije.

Prema povjesničarki Moni Ozouf, negativistički stav revolucionara u pogledu povijesti

Francuske objašnjava „početni radikalizam Francuske revolucije“: za revolucionare u
francuskoj povijesti nije bilo ničega što bi vrijedilo sačuvati, nikakve uporišne točke, nikakve
pomoći koja bi se mogla očekivati u avanturi za koju su se spremali.

128. Jakobinci predstavljaju jednu posebnu struju u politici. Izvedi njihovu poziciju i njene
konzekvence Constant (Schwarzmantel) (3)

Jakobinci, kao nositelji vlasti od 1792. – 1794., nastojali su posredovati i izraziti volju naroda.
Nakon stvaranja ili izuma tog novog političkog subjekta, naroda-nacije, moraju biti pronađena
politička sredstva koja bi izrazila njegovu volju i pružila mu glas. Demokracija je iziskivala
politiku, ali politiku nove vrste, čiji su prvi praktičari bili jakobinci: oni su ustvrdili da djeluju
u ime naroda, da izražavaju narodnu volju, da artikuliraju demokratski konsenzus ili opću
volju. Jakobinci su htjeli manipulirati javnom voljom. Politika moderne je utemeljena na
javnom mnijenju, na javnoj ili općoj volji.

129. Schwarzmantel raspravlja o pojmu „velika priča“. Pokaži o čemu je tu riječ preko
autora kao što su Lyotard, Foucault... (2)

Pojam „velika priča“ potječe od jednog od glavnih teoretičara postmodernizma Jean –

Françoisa Lyotarda, koji navodi ono što naziva „emancipacijom racionalnog ili djelatnog
subjekta“ kao primjer „velike priče“. Postmoderno doba, kaže on, počelo je krajem 1950-ih. U
postmodernom dobu znanje je postalo glavna proizvodna snaga pa ne može postojati
konsenzus na zajedničkim principima, na zajedničkoj „jezičnoj igri“, pa dakle ni koherentnog
agenta emancipacije, niti „društvenog subjekta“:
Sam društveni subjekt, čini se, gubi se u toj diseminaciji jezičnih igara. Društvene su veze
jezične, ali one nisu satkane od istog konca. Radi se o tkanini koju tvori presjek barem

66
 dviju (a u stvarnosti neodređenog broja) jezičnih igara, koje slijede različita pravila
(Lyotard, 1992, str.40)
Ovaj stav ima niz implikacija za ideologije moderne. Ako ne postoji koherentan „društveni
subjekt“, bio to „narod“, „radnička klasa“ ili „nacija“, tada ideologije moderne nemaju
sredstva kojima bi svoje kritike postojeće realnosti ostvarile u praksi. Čini se da Lyotard usto
tvrdi da su djelomične, male promjene sve čemu se itko može nadati u ovome postmodernom
dobu, budući da širi pogledi na emancipaciju i potpunu transformaciju društva nemaju produ
– u pogledu takvih ideologija ne može biti općeg slaganja ili konsenzusa:
Više nemamo izlaz u velikim pričama – ne možemo se uteći niti dijalektici Duha niti
emancipaciji čovječanstva u post-modernome znanstvenom diskursu... Mala priča (petit
recit) ostaje glavna forma invencije, osobito u znanosti (Lyotard, 1992, str.60)
To je slično Foucaultovu ranije citiranom preferiranju „specifičnih preobrazbi“ nasuprot
„programima za novog čovjeka“.
Preferiram upravo specifične promjene koje su se pokazale mogućima u zadnjih 20 godina
u određenom broju područja koja obuhvaćaju naše načine življenja i razmišljanja, odnos
prema autoritetu, odnos između spolova, način na koji doživljavamo ludilo ili bolest;
preferiram čak i one djelomične promjene koje su učinjene u odnosima historijske analize
i praktičnih stavova u odnosu na programe za novog čovjeka koje su najgori politički
sustavi ponavljali tokom 20. stoljeća (Rabinow, 1987, str.46).
To također znači da, osim što ne postoji opće slaganje ili konsenzus u pogledu bilo koje
ideologije, čitava ideja napretka i emancipacije – koja se nalazi u temeljima bar nekih od
središnjih ideologija moderne, a svakako liberalizma i socijalizma – ne može preživjeti
postmodernu „nevjericu u metapripovijesti“. Moderna je obuhvaćala ideju novog „subjekta“
politike, narod, koji je uklonio ostatke starog poretka, ali Lyotard tvrdi da je to tek primjer
„pripovijesti o emancipaciji“ koja je izgubila uvjerljivost u postmoderno doba. Moderna je
ideja bila da bi
predstavnici novog procesa legitimizacije preko „naroda“ trebali u isto vrijeme uništavati
tradicionalne spoznaje naroda, koji se od tog trenutka vide kao manjine ili potencijalni
separatistički pokreti čija je jedina svrha širenje opskurantizma (Lyotard, 1992, str.30).

Međutim, prema njegovu viđenju,

U suvremenom društvu i kulturi – postindustrijskom društvu, postmodernom društvu –
pitanje legitimnosti znanja formulira se na drugačiji način. Velika priča izgubila je

67
 uvjerljivost, bez obzira na to koji način unifikacije koristi, bez obzira na to radi li se o
spekulativnoj priči ili o priči o emancipaciji (ibid. str.37).
Ta kritika potkopava bazu ideologija moderne. Ona tvrdi da ne postoji koherentan agent ili
subjekt, da ne može biti konsenzusa ili sporazuma u pogledu kritičkih perspektiva i
alternativnih vizija što ih nude ideologije moderne te da emancipatorske perspektive koje
predlažu (osim konzervativizma) nemaju nikakve osnove.

130. Objasni pojam „integralnog nacionalizma“. (Schwarzmantel)

Frazu „integralni nacionalizam“ skovao je francuski nacionalist Charles Maurras krajem 19.st.
Za nj je nacija vrhovno političko tijelo, a nacionalist je onaj tko naciju smatra prvom. To
uključuje predanost čvrstoj nacionalnoj koheziji, konceptu nacionalnog jedinstva koje za
Maurrasa može jamčiti jedino monarh. Ako nacionalna pripadnost dođe u sukob s drugim
lojalnostima, te druge moraju ustuknuti pred naredbama i interesima nacije. Nacionalisti
poput Maurrasa mislili su da je jedino jamstvo društvene kohezije integralni nacionalizam.
U bližoj prošlosti, termin „integralni nacionalizam“ preuzeli su znanstvenici i analitičari poput
Petera Altera kako bi označili općenitu formu nacionalizma koja naciju smatra početkom i
krajem svih lojalnosti i identiteta. Taj oblik integralnog nacionalizma neprijateljski je prema
demokraciji te naciju ne smatra zajednicom koju se može birati. Alter to uspoređuje s onim
što naziva nacionalizmom „Risorgimenta“ čiji je cilj osloboditi naciju od strane vlasti. Ta
vrsta nacionalizma koja je dobila ime po pokretu za talijansko ujedinjenje i oslobođenje u
19.st., usredotočena je na vrijednosti nacionalne autonomije i samoodređenja.

131. Schwarzmantel smatra da postoje dvije skupine argumenata za tvrdnju o „krizi

ideologija“. Navedi ih i objasni.

Prvo, zadaća je ideologija da osiguraju jedinstvo u duboko fragmentiranom društvu tako što
će ponuditi neku općenitu sliku organizacije društva, kako bi se defektno društvo moglo
promijeniti nabolje. Ta je zadaća teža u društvu fragmentiranom razdvajanjem sfera, u kojemu
su znanstveni diskurs, moralna i pravna istraživanja, umjetnička proizvodnja i kritička praksa
institucionalizirani unutar odgovarajućih kulturnih sustava kao posao eksperata.
Drugo, ono što Habermas naziva „mnoštvom raznih prilika za nezadovoljstvo i protest“ javlja
se kao prosvjed protiv racionalizacijskih i homogenizacijskih tendencija moderne. Međutim,
ti prosvjedi mogu naglašavati, a to često i čine, partikularnost, tradiciju i različitost, a to

68
potkopava univerzalizam prosvjetiteljstva i modernističkih ideologija koje se pozivaju na taj
univerzalizam. Ideologije etničkog i fundamentalističkog nacionalizma javljaju se kao protest
protiv moderne, ali čini se da nisu u stanju dovršiti zadaću emancipacije i pokreta prema cilju
sveopćeg oslobođenja, koji je bio i ostaje u srcu modernističkog projekta.

132. Kako se definira postmodernizam? Ukratko objasni tri pretpostavke njegove

definicije. (Schwarzmantel)

Postmodernizam se definira s obzirom na sljedeće pretpostavke:

Prvo, više nema „velikih priča“, a ideja napretka prema „dobrom društvu“ odbacuje se.
Budući da ne postoji Arhimedova čvrsta točka s koje se može postići dogovor oko principa
dobrog društva, bilo kakav pokušaj da se postigne dobar dogovor odvest će u diktaturu i
eliminaciju onih koji misle drukčije.
Drugo, nijedna pojedinačna partija ili pokret ne može obuhvatiti svačiju viziju dobrog
društva, stoga je ideja jedne sile koja stvara slobodno društvo irelevantna u kontekstu
pluralizma i različitosti.
Treće, kao rezultat gore navedenog, budućnost politike leži u nizu novih društvenih pokreta
koji pridonose, ali ne mogu odrediti, globalni stav o dobrom društvu. Danas je sve
fragmentirano i polarizirano, čega su politički izraz novi društveni pokreti, a ne stare
birokratizirane partije.

69
Hirschman

133. Na primjerima objasni ideju slave i njezin pad (Hirschman). Što je tu posrijedi? Što
se dogodilo sa slavom nakon njezina pada? (4)

Na početku svojeg slavnog eseja "Duh kapitalizma" Max weber se pita kako su bankarstvo,
trgovina i slični načini stjecanja novca u moderno doba postali vrijedni poštovanja, nakon što
su stoljećima bili osuđeni ili prezreni kao pohlepa, koristoljublje ili škrtost?!? Na
srednjovjekovnoj ljestvici vrijednosti trgovina i drugi oblici stjecanja novca kotirali su niže od
npr. težnje za slavom! Osnovu takvog razmišljanja postavio je početkom kršćanske ere sv.
Augustin (4/5.st.) – pohlepu za novcem i posjedima, želju za vlašću i seksualnu požudu
proglasio je trima glavnim grijesima! Iako se težnja za časti i slavom u srednjem vijeku
smatrala uzvišenom ("srednjovjekovna viteška etika"), glavni učitelji srednjovjekovnog
načina razmišljanja kao sv. Augustin, Dante ili sv. Toma Akvinski smatrali su da je težnja za
slavom isprazna i grešna! Za vrijeme renesanse, težnja za slavom je dobila status dominantne
ideologije. Utjecaj je Crkve oslabio, a branitelji aristokratskog ideala mogli su se osloniti na
brojne grčke i rimske tekstove koji veličaju težnju za slavom. To se nastavilo sve do 17. st.
Kada su pisci (Hobbes, Pascal, Racine i Cervantes samo su neki od njih) iz raznih
zapadnoeuropskih zemalja surađivali u tom „rušenju heroja“ s piscima iz Francuske – zemlje
u kojoj je kult heroja uzeo najviše maha. No oni koji su odgovorni za rušenje nisu oborili
tradicionalne vrijednosti zato da bi predložili novi moralni kod koji bi odgovarao interesima
ili potrebama nove klase. Razaranje herojskog ideala moglo je samo ponovno uspostaviti
jednakost u nečasnosti koju je sv. Augustin pripisao ljubavi prema slavi, novcu i požudi. No,
činjenica je da su kojih stotinu godina kasnije, poduzetništvo i industrija široko pozdravljeni.

134. Obrazloži „kakav čovjek stvarno jest“. (Hirschmann)

Spinoza je bio filozof koji je ponovio sve Machiavellijeve optužbe protiv utopijskih mislilaca
prošlosti, sada u vezi s individualnim ljudskim ponašanjem. On napada filozofe koji ne
zamišljaju ljude onakvima kakvi jesu, već onakvima kakvi oni žele da ljudi budu. „Čovjek
kakav stvarno jest“ bio je u 18.st pravi predmet onoga što danas nazivamo političkom
znanošću. Smatralo se da je filozofija korisna samo malobrojnima jer razmatra čovjeka kakav
bi trebao biti, a zakonodavstvo, s druge strane, se bavi čovjekom kakav stvarno jest i

70
pokušava ga učiniti korisnim ljudskome društvu. Ovdje se čak i Rousseau djelomično slaže
govoreći „uzimajući ljude kakvi jesu, a zakone kakvi bi mogli biti, želim istražiti je li moguće
naići na ispravan i pouzdan princip upravljanja“.

135. Moralisti su se (između ostalog) bavili načelom suprotne strasti odnosno mišlju o
kroćenju jedne strasti drugom, manje škodljivom. Objasni ovo na primjeru Bacona i
Spinoze. (Hirschman) (2)

Za Bacona je ova ideja bila posljedica sustavnog pokušaja oslobađanja od metafizičkih i

teoloških zapreka koje su sprječavale ljude da misle induktivno i eksperimentalno. Bacon
kritizira tradicionalne moralne filozofe jer su se ponašali kao čovjek koji poučava pisanje
pokazujući samo lijepe uzorke alfabeta i spojenih slova, ne dajući nikakve upute u vezi s
držanjem ruke i oblikovanjem znakova. Bacon se sam okušava u zadatku koji čini pod
isprikom pohvale pjesnicima i povjesničarima koji su za razliku od filozofa – s velikom
živošću pokazali kako se sklonosti smiruju i obuzdavaju, kako se mijenjaju, kako se skrivaju
jedna u drugoj i dr. među kojima je posljednja posebno korisna u moralnim i javnim
pitanjima: kako (kažem) usmjeriti jednu sklonost protiv druge i kako svladati jednu s pomoću
druge: kao što životinju gonimo uz pomoć druge životinje... Jer, kao što je u državnoj upravi
katkad nužno zauzdati jednu stranku pomoću druge, tako je i u unutrašnjoj upravi potreban
isti postupak.
Obilježja ovog odlomka govore o tome da se on ne osniva toliko na ostvarenjima pjesnika i
povjesničara koliko na Baconovom velikom osobnom iskustvu političara i državnika. Ideja
obuzdavanja strasti usmjeravanjem jedne protiv druge posve je u skladu s neovisnim i
eksperimentalnim karakterom njegove misli. S druge pak strane, čini se da ovo njegovo
izlaganje nije bilo osobito utjecajno u svoje vrijeme. Tek je moderna znanost svratila na njega
pozornost da bi prikazala Bacona u ovom pogledu preteče Spinoze i Humea, koji su ideji dali
važnije mjesto u svojim sustavima.

Razrađujući svoju teoriju strasti, Spinoza izriče dvije tvrdnje koje su bitne za razvoj njegove
rasprave:
1. Uzbuđenje se može obuzdati ili ukloniti samo suprotnim i jačim uzbuđenjem.
2. Nijedno uzbuđenje ne može se obuzdati pravim poznavanjem dobra i zla utoliko što je
ono istinito, već samo ako se i ono promatra kao efekt

71
Neobično je da je Spinoza, sa svojim metafizičkim sklonostima i slabom uključenošću u
djelatni život prihvatio isto načelo kao i Bacon. Iako, on je to učinio iz sasvim drukčijih
razloga. Ništa mu nije bilo tako strano kao misao da se strasti mogu korisno obuzdati i
oblikovati suprotstavljanjem jednog objekta drugome. Navedene rečenice služe isticanju
snage i nezavisnosti strasti, potpunom osvjetljenju pravih teškoća u ostvarenju konačnog
Spinozinog cilja. Taj je cilj trijumf razuma i ljubavi prema Bogu nad strastima, te ideja
suprotstavljene strasti služi samo kao usputna stanica prema njemu.

136. Moralisti su se (između ostalog) bavili načelom suprotne strasti odnosno mišlju o
kroćenju jedne strasti drugom, manje škodljivom. Objasni ovo na primjeru Humea,
Helvetiusa i Federalističkih spisa (Hirschman).

Korištenje strasti je ideja koja podrazumijeva preobražaj (a ne gušenje) destruktivnih strasti u

"vrline" tj. u strasti čije bi djelovanje bilo usmjereno ka općoj koristi i dobrobiti! Taj zadatak
izvršenja preobražaja bio bi povjeren državi tj. društvu.

Princip suprotne strasti sugerirao je da se napravi razlika na neškodljive i opasne strasti, te da

se onda jednima bori protiv onih drugih, a s ciljem da se postigne dobrobit po čovjeka i
čovječanstvo – vatrom protiv vatre, zavadi pa vladaj…

Hume naglašava neovisnost strasti o razumu, smatra da je razum samo rob strasti, te tvrdi da
je strast toliko moćna da joj se samo druga strast može suprotstaviti. Hume zaključuje i da su
dva suprotna poroka za državu korisnija nego svaki od njih posebno, ali kaže da porok nikad
nije koristan sam po sebi (vjerojatno misli da korist proizlazi iz borbe tih dvaju poroka) -
Raskoš jest zlo ali je manje zlo od lijenosti koja bi mogla proizaći iz ukidanja raskoši!

Najpoznatiji branitelj časti u Francuskoj bio je Helvetius. On je stvorio jednu od najfinijih

formulacija strasti u kojoj je sve one strasti koje imaju ulogu protuteže nazvao jedinstvenim
imenom – INTERES! U SAD Hamilton opravdava princip ponovnog izbora predsjednika te
govori kako bi predsjednik kojem se bliži kraj mandata bio u iskušenju iskoristiti svoj položaj
za vlastiti dobitak, ali ukoliko ima šanse ponovno biti izabran on vjerojatno neće riskirati
svoje redovite prihode (plaću) koje će primati u slučaju reizbora.

72
U Federalistu broj 51, podjela moći na različite grane se rječito opravdava stavom da
„ambicija mora djelovati protiv ambicije“. To znači da ambicija jedne grane upravo djeluje
protiv druge, a ta je situacija vrlo različita od prethodne u kojoj se strasti međusobno
sukobljavaju unutar jedne duše.

137. Detaljno navedi Machiavellijev doprinos ideji kroćenja strasti pomoću strasti.
(Hirschman) (3)

Opet se na početku ideje našao Machiavelli – on je propisao određeno ponašanje za vladare

ali ga nije obuhvatio jedinstvenim imenom. Te upute vladarima donosile su ograničenja koja
je opisao hugenotski državnik vojvoda od Rohana – vladari zapovijedaju narodu, a interesi
zapovijedaju vladarima! Po Rohanu, interes je taj koji određuje naše djelovanje (uz pomoćnu
ulogu razuma). Nova se doktrina uskoro pokazala prilično nekorisnom - stare norme
kreposnog ponašanja teško su se mogle postići, a interes je bilo teško definirati (lako je reći da
je to povećanje moći i bogatstva kraljevstva) i nije bilo pravila ponašanja za određene
situacije. Za razliku kod vladara ili države, ideja interesa odlično se primjenjivala na grupe ili
pojedince unutar države – mješavina sebičnosti i racionalnosti je bit ponašanja motiviranog
interesom. Ovaj prijelaz s interesa vladara na interese grupa različito se odvijao u Engleskoj i
Francuskoj.

138. Detaljno navedi Rohanov doprinos ideji kroćenja strasti pomoću strasti. (Hirschman)

U Engleskoj je za razvitak pojma interes bilo osobito važno Rohanovo djelo "O interesima
kršćanskih vladara i država" i izvorište je gesla – Interes neće slagati. Zbog revolucije i
građanskog rata pojam interes Engleske ne razmatra se u odnosu prema interesu Španjolske ili
Francuske već prema interesu Engleske prema domaćim grupama (koje se međusobno bore),
prema prezbiterijancima, kvekerima ili katolicima, da bi se krajem 17.st. (kad se situacija
smirila) sve više govorilo o interesima grupa ili pojedinaca u ekonomskom smislu.

139. Interes se ispostavio kao važan resurs za procjenu nečijeg političkog djelovanja.
(pokaži to na primjerima Machiavellija, J.Steuarta, Smitha i Humea) (Hirschman)

Machiavelli je pokazao da se neki značajni sudovi u vezi s politikom mogu izvesti iz

pretpostavke o jedinstvenoj ljudskoj prirodi. No, njegova je dijagnoza bila suviše pesimistična

73
da bi bila šire prihvaćena. Ideja o ljudima koje stalno vodi njihov interes mogla je postići
mnogo širu prihvatljivost, a laganu odvratnost koja za njom ostaje raspršila je utješna misao
da na taj način svijet postaje lakše predvidljiv.

Sir James Steuart smatra da kad bi narod postao posve nesebičan, ne bi više bilo mogućnosti
da se njime vlada. Svatko može sagledati interes svoje zemlje u drukčijem svjetlu i može
djelovati u suprotnosti s tim interesom pokušavajući raditi njemu u korist. Od čovjekove
težnje za vlastitim interesom koristi imaju i drugi jer način njegova djelovanja postaje jasan i
predvidiv. Tako se pojavila mogućnost uzajamna dobitka u očekivanom djelovanju interesa u
politici prije no što je postala element ekonomske doktrine.

Hume govori o škrtosti, ne trudeći se da je maskira kao „interes“, na drugom mjestu razrađuje
misao: Pohlepa, ili želja za dobitkom, univerzalna je strast, koja djeluje u svim vremenima, na
svim mjestima, na sve ljude.

140. Pokazalo se da uvjerenje o interesu kao „realističnoj osnovi za društveni

poredak...“ ima niz prednosti. Navedi ih i objasni prema autorima koje navodi
Hirschman. (2)

Najopćenitija od tih prednosti bila je predvidljivost. Machiavelli je pokazao da se neki

značajni sudovi u vezi s politikom mogu izvesti iz pretpostavke o jedinstvenoj ljudskoj
prirodi. Ideja o ljudima koje stalno vodi njihov interes mogla je postići mnogo širu
prihvatljivost, a laganu odvratnost koja za njom ostaje raspršila je utješna misao da na taj
način svijet postaje lakše predvidljiv.

Sir James Steuart tvrdi da treba dati prednost ponašanju pojedinca koji se rukovodi svojim
interesom ne samo pred vladavinom strasti nego i pred kreposnim ponašanjem i, posebno,
pred brigom za opći interes među onima „kojima se vlada“: Kad bi se čuda događala svakog
dana, zakoni prirode više ne bi bili zakoni: a kad bi svatko radio za opće dobro i zapostavljao
samog sebe, državnik bi bio zbunjen...

Samuel Butler smatrao je da ludi i nesposobni ljudi na vlasti imaju jednu prednost nad onima
koji su mudriji, i to ne beznačajnu; jer, nitko ne može pogoditi niti unaprijed zamisliti kako će

74
se ponašati u vezi s bilo kojim poslom, dok nije teško predvidjeti što bi poduzeli mudriji ljudi,
u skladu sa svojim interesima.

No, najveće prednosti proizašle iz predvidljivosti ljudskog ponašanja osnovanog na interesu

ocrtavale su se kad bi se ideja koristila u vezi s ekonomskim aktivnostima pojedinaca.
Rezultat predvidljiva ponašanja pojedinaca u skladu s njihovim interesima stoga nije
nesigurna ravnoteža, nego jaka mreža međuovisnosti. Tako se očekivalo da će širenje domaće
trgovine stvoriti čvršće povezane zajednice, a vanjska će trgovina pomoći da se izbjegnu
ratovi među njima.

Najelementarniji oblik predvidljivosti jest stalnost i možda je upravo ta kvaliteta bila

najvažniji razlog za dobrodošlicu svijetu kojim vlada interes. Hirovit i kolebljiv karakter
najvećeg dijela strastvenog ponašanja često se isticao i smatran je jednim od najgorih i
najopasnijih svojstava vladanja koje određuju strasti. Spinoza kaže: Ljudi se po prirodi
razlikuju jedni od drugih ukoliko ih pokreću strasti, a ako je jedan te isti čovjek uzbuđen
strastima, on je promjenjiv i nestalan.

Nestalnost se ispriječila kao glavna teškoća u stvaranju društvenog poretka sposobnog za

život, nakon što je Machiavellijev i Hobbesov krajnji pesimizam u vezi s ljudskom prirodom
ustupio mjesto umjerenijim shvaćanjima druge polovice 17.stoljeća.

Locke kaže da sloboda čovjeka pod vlašću znači da čovjek nije podložan nestalnoj i
nesigurnoj volji drugog čovjeka. Nesigurnost uopće, a čovjekova nestalnost posebno, postale
su glavni neprijatelj kojeg treba uništiti.

141. Kad se govori o prednostima svijeta kojima vladaju interesi onda se ističe
predvidljivost. Objasni detaljno o čemu se tu radi. (Hirschman) (pogledaj 140. pitanje)
(2)

142. Kad se govori o prednostima svijeta kojima vladaju interesi onda se ističe stalnost.
Objasni detaljno o čemu se tu radi. (Hirschman) (pogledaj 140. pitanje) (3)

PRVI KOLOKVIJ 2019./2020.

75
UPZ ODGOVORI
A GRUPA
POLITIČKI SLUŽBENICI I KAKO WEBER PIŠE O NJIMA? KAKO SU
FUNKCIONIRALI U ENGLESKOJ, NJEMAČKOJ/PRUSKOJ I FRANCUSKOJ?
Glavno obilježje političkih službenika jest da su u svakom trenutku mogli biti smijenjeni,
otpušteni ili stavljeni na raspolaganje što se najčešće događalo nakon promjene vlasti. Odani
su vladaru i temeljem odanosti su birani na visoke položaje. Politički službenici su usporedno
s usponom stručnih službenika stvoreni da bi rasteretili stvarnu odgovornost vladara. Vladari
su pomoću kabineta (u kojima su birani njegovi ljudi) nastojali zadržati najvišu državnu vlast
u svojim rukama. To je osoba koja bi nastupaka pred parlamentom i pregovarala sa strankama
(šef kabineta). To je vođa pred parlamentarnom javnošću. U engleskoj tu sadaju činovnici koji
pri promjeni parlamentarne većine,a time i kabineta gube svoje položaje. U francuskoj
poznajemo prefekte (danas - Svaka regija ima svog prefekta, kojeg izabire vlada i čija je uloga
predstavljanje države u toj zajednici, kao i nadziranje rada decentraliziranih službi, npr.
Policije, a tada su prefekti bili službeni aparat za utjecaj na izbore). U pruskoj su ti službenici
su da bi izbjegli kaznu bili dužni zastupati interese vlade i kao prefekti su bili aparat za utjecaj
na izbore. Većina političkih službenika u njemačkoj su bili na istom kvalitativnom nivou kao i
drugi službenici jer se dobivanje tih položaja temeljilo na akademskim studijima, stručnim
ispitima i pripravničkom službom dok su njihovi ministri bili manje stručni. Ministri su bili
predstavnici konstelacije moći
.
TKO PREMA WEBERU ZAPRAVO IMA POZIV ZA POLITIKU?
Weber navodi 3 kvalitete pravog političara, a to su strast, odgovornost i mjera. Strastvena
predanost nekoj stvari – a kojoj će se posvetiti ili služiti je stvar njegovog izbora. Odgovorno
služenje toj stvari. Mjera tj distanca prema ljudima i stvarima najvažnija je kvaliteta političara
te mu omogućuje da sabrano i mirno dopusti da na njega i njegove odluke utječe realnost.
Neobjektivnost i neodgovornost su 2 smrtna grijeha za političara. Uspješan i pošten političar
je onaj ko je siguran da se neće polomiti zbog toga što je svijet, s njegovog stajališta, previše
glup ili nepošten ili prost za ono što mu on želi ponuditi; samo onaj koji je u stanju svemu
tome reći: „Ipak“!, samo on ima poziv za politiku.
POVIJESNO NA ZAPADU POSTOJE DVIJE VRSTE STRANAKA. OPIŠI I
NJIHOVE ORGANIZACIJSKE KARAKTERISTIKE.
Postoje stranke koje imaju snažnog karizmatičnog vođu, demagoga. Mašina stranke je u
rukama vođe kojeg je lako slijediti. Prestaje vladavina uglednika i tu se uključuju
profesionalni političari koji se predstavljaju kao poduzetnici poput bossa ili election agenta.
Stvarna Moć je u rukama onih koji kontinuirano djeluju unutar političkog pogona ili u rukama
onih od kojih održavanje ovisi kadrovski ili novčano npr. mecene ili voditelji pol. klubova.
Stroj slijedi vođu i to dovodi do nastajanja plebisticirane demokracije.
Postoje stranke koje su daleko birokratiziranije i raslojenije te nemaju snažnog karizmatičnog
vođu demagoga. Pogotovo u građanskim strankama je slučaj da pored službenika i uglednici
imaju utjecaj na stranku. Uglednici na temelju sitnih položaja kao članovi uprave i odbora.
Svojim negodovanjem, utjecajem i pobunom sprječavaju uspon homo novusa tj. novog
čovjeka/demagoga koji bi htio centralizirati vlast u stranci.

IZVEDI MACHIAVELLIJEV MODEL VLASTI.

Politika je ukupnost tehnika za uspostavu i održavanje vlasti pod svaku cijenu. Interesi se u
potpunosti baziraju na očuvanje moći i vlastitoj volji. Jedini ciljevi su pametno osiguranje i
sretno osvajanje vlasti. Postiže se društvo bez vrlina jer građani kao i vladar teže onome što

76
im je najviše od koristi. Dozvoljena su sva sredstva za očuvanje vlasti da bi bilo moguće
uspostaviti javni red. Vladar ne mora posjedovati ni prakticirati vrline već ih glumi ukoliko je
to nužno za pristaše. Vladar treba od dobra ne odustati koliko može ali prema zlu koračati ako
je potrebno. Varke i laži ukoliko služe očuvanju vlasti su opravdane jer je jedina svrha
osvajanje osiguravanje i očuvanje vlasti. Politika je samo težnja za vlašću i umijeće kako tu
vlast zadržati. Kao takva očišćena je svakog morala i obzirnosti prema pravilima. Politika je
samo sredstvo moći.

NAVEDI I IZVEDI BAREM DVA POJMA POLICY DIMENZIJE.

Temeljni pojmovi policy dimenzije su problem, program, sadržaj i uspjeh. Suština policy
dimenzije jest da se kroz programe političkog djelovanja i upotrebu određenih sredstava
uspješno riješe politički određeni javni problemi. Predodžba o primjerenom rješavanju
problema temelji se na izboru među mnogim zastupnicima različitih interesa i vrijednosti te se
izabere jedna favorizirana alternativa.

BACHRACH I BARATZ PIŠU O LICIMA MOĆI. DETALJNO PRIKAŽI U ČEMU JE

RIJEČ.
Nije moćan onaj koji ostvaruje svoju volju u odlučivanju, nego je najmoćniji onaj tko
odlučuje o čemu će se uopće odlučivati, tko odlučuje što će se uopće doći na dnevni red, a da
sam formalno ne sudjeluje pri odlučivanju. Ta je moć zapravo sposobnost sprečavanja
donošenja odluke. Odlučivanje neodlučivanjem ili sprječavanje stavljanja na dnevni red
nepoželjnih pitanja. Treće lice moći je: moć kao duhovna kontrola. Ovdje je moć sposobnost
utjecanja na formiranje tuđeg razmišljanja, potreba i želja. Steven Lukes smatra kako postoji
nevidljivo lice moći u društvu koje manipulira željama i potrebama pojedinaca. Moć se ističe
kao psihološka kontrola. Ovdje sposobnost utjecaja na druge da prihvate odluke koje su
pogubne za njih.

POJAM POZITIVNE SLOBODE

To je koncepcija slobode u kojoj je osoba slobodna samo ako je sposobna osloniti se na sebe.
Prema definiciji pozitivne slobode sloboda je vlast nad sobom, a ne prepuštanje samom sebi.
Osoba može biti slobodna u smislu da nije sputana vanjskim silama, ali može biti rob
iracionalnih strasti (narkoman, pušač, alkoholičar) pa se za nju ne može reći da je slobodna.
Pozitivna sloboda postoji kad pojedinci imaju pristup resursima i mogućnostima, proizlazi iz
želje pojedinca da bude svoj vlastiti gospodar. Rousseau tvrdi da je istinska sloboda
pokoravanje moralnom zakonu koji sebi namećemo, slobodnim nas ne čini maksimilizacija
sebičnih interesa već promoviranje onih interesa koje dijelimo s drugima. pozitivna često
veže za unutrašnje uticaje pojedinca.

GRUPA B

77
DETALJNO IZVEDI SOCIOLOŠKO SHVAĆANJE POLITIČKE ORGANIZACIJE,
POSEBNO DRŽAVE.
Iz sociološke perspektive, država se ne može sociološki definirati kao ni politička
organizacija. Gotovo da nema zadatka koji tu i tamo ne bi došao u nadležnost političke
organizacije, s druge strane gotovo da nema zadatka za koji bi se moglo reći da u svako
vrijeme u potpunosti pripada političkim organizacijama. Moderna država može se sociološki
definirati samo na osnovi specifičnog sredstva koje joj je kao i svakoj političkoj organizaciji,
svojstveno: na osnovi primjene fizičke sile. Država je ljudska zajednica koja unutar nekog
određenog područja za sebe zahtijeva monopol legitimne upotrebe fizičke sile.

NAVEDI UNUTARNJE RAZLOGE OPRAVDANJA VLADAVINE.

Da bi država postojala ljudi se moraju pokoriti autoritetu onih koji vladaju, da budu poslušni.
Tri osnovna razloga zbog kojih se ljudi pokoravaju tj. postaju poslušni su strah (od uporabe
fizičke sile od strane države), nada (za nagradom od iste) i interes.

ZAŠTO WEBER PIŠE DA TKO TRAŽI SPAS SVOJE DUŠE I SPAS DRUGIH DUŠA
NEKA TO NE TRAŽI NA PUTU POLITIKE. OBJASNI NA PRIMJERU.
Weber tvrdi da su i stari kršćani znali da svijetom vladaju demoni te da onaj tko se upušta u
politiku tj. u silu i primjenu sile kao sredstva, sklapa savez s dijaboličkim silama. Politika ima
drugačije zadatke od spasa vlastite i drugih duša jer politika ima zadatke koji se mogu riješiti
samo silom. Sljedbenici nekog vjerskog borca koji su došli na vlast vrlo se lako izrode u
posve obične uživatelje sinekura. Ako se višim ciljevima poput međunarodnog mira teži
pomoću političkog djelovanja koje se služi uporabom sile i oslanja na etiku odgovotrnosti
ugrožava spas svoje duše.

DVA TERMINA POLITICS DIMENZIJE.

Politics dimenzija je politički proces, ostvarivanje odabranih programa djelovanja. Različiti
akteri u igru unose različite interese, pozivajući se na legitimne razloge da bi kompromisima,
konsenzusom ili većinom kojom raspolažu zahvaljujući različitim resorima vlasti omogućili
vođenje svojeg programa u okviru snaga koje im stoje na raspolaganju. U resore provođenja
političkih ciljeva spadaju prije svega socijalna i privredna moć, publicitet,prestiž, novac,
potencijalne prijetnje i javno djelujući temelji legitimiteta.

IZVEDI AUGUSTINOV MODEL SPASA

Prema augustinu, političko djelovanje je opravdano samo i jedino ako ljudima pruža konačno
spasenje odnosno kada je svjesna da svoj legitimitet može pronaći samo kao sredstvo za tu
svrhu. Opravdanje političkog djelovanja je služenje ideji božje pravednosti. Pravednost ne
mogu odrediti monarsi ni građani već samo božja volja koja izmiče svim političkim
procesima odlučivanja. Ispunjenje pravednosti je spasenje od zemaljskih upletenosti, a time i
izbavljivanje od politike. Cilj politike je vlastito svladavanje u korist božjih normi. Legitimna
svrha politike je nedovoljno opravdana i u suprotnosti sa svrhom jer ne može jamčiti spasenje.
Zadaća je ispunjena tek onda kada bog na kraju povijesti preuzme upravljanje ljudima i
uspostavi apsolutnu pravednost bez uplitanja motiva interesa i drugih opterećenja. Civitas
terrena tj. zemaljska država je u principu manjkava ali nužna da bi osigurala mjeru mira i
približavanje božjih zapovijedi konačnoj pravednosti na Zemlji (proturječje).
Zemaljska država je kao djelo sile od nastanka iskonski zla od nastanka iskonski zla i stoga u
suprotnosti s državom božjom kao carstvom mira i božje istine. Na strani zemaljske države je
zajednica onih koji predstavljaju princip vlasništva sile i orijentirani su prema materijalnim
dobrima i bogatstvu a na strani božje države je zajednica vjernika koja svoje težnje usmjerava
isključivo prema zahtjevima božje pravednosti. Što više ovozemaljska politika traži

78
legitimitet, to je utjecaj snaga koje predstavljaju božju pravednost na zemlji jači. Nedjeljiva
istina kršćanskog nauka je javno dobro koje prihvaćaju svi razumni ljudi.

MILLOVO SHVAĆANJE JEDNAKOSTI.

J.S.Mill smatra da svaki pojedinac ima pravo na jednake mogućnosti razvoja svoje ličnosti i
sposobnosti te da je kao racionalna osoba sposoban to činiti. Jednakost razara osjećaj
strahopoštovanja za puki društveni položaj. Naglašava mogućnost da će građani biti sposobni
da sami donose političke ogluke na osnovi vlastitog razmišljanja i u potpunoj slobodi izbora.
Taj trend bi trebao dovesti do toga da bi bijeda, barem u njezinu ekstremnom obliku,
iščeznula, što bi presudno utjecalo i na povećanje i sudjelovanje građana i na rast njihove
inteligencije i javnog duha. Zauzimao se drastično oporezivanje naslijeđenje velike imovine i
zagovarao je opće pravo glasa.

Od webera ti pita def.politike, etike, election agent, stal.strukturiranu organizaciju,

eskproprijaciju ekspeopeijatora
Meyer - dimenzije politike, kod polity granicne slucajeve, 4 modela, pol kao sporazumijevanje
i principijelno protivnistvo (i autore), i one depolitizacije
Kod ravlica i cepe - najvise pravednosti, onda je krenula na 3.lice moci (nemoj bas gocoriti
manipulacija, mozda ako imas neku definiciju iz sociologije kao oblikovanje zelja bolje to reci
i sponeni primjer onaj u Indiani), kasnije je pitala slobode i 2 ljudi max (oko 7 tek znaci ful na
kraju) lipseta i habermasa legitimnost

USMENI
WEBEROVA DEFINICIJA POLITIKE – Pojam politike je neobično širok pojam koji
obuhvaća sve vrste samostalne upravne djelatnosti. Pod pojmom politike se podrazumijeva
isključivo vođenje ili utjecaj na vođenje političke organizacije u ovom slučaju države. (snažno
lagano bušenje tvrdih dasaka sa mjerom istovremeno. Treba ciljati na nemoguće kako bi se
moguće postiglo. Onaj koji je nepokolebljiv pred narodom koji je sa njegovog stajališta prost i
glup za ono što im on želi ponuditi i kaže „ipak!“ ima poziv za politiku)
ETIKA ODGOVORNOSTI – čovjek za predvidive posljedice svog djelovanja mora sam
odgovarati. Računa uparvo s prosječnim manama ljudi on nema pravo pretpostaviti njihovu
dobrotu i savršenstvo, on nije u stanju na druge svaliti posljedice svog djelovanja u onoj
mjeri u kojoj ih je mogao predvidjeti. On će reći: ove posljedice se pripisuju mom djelovanju
ETIKA UVJERENJA – („kršćanin postupa ispravno, a uspjeh prepušta bogu) ako su
posljedice djelovanja iz čistog uvjerenja loše onda njemu nije kriv onaj tko djeluje nego svijet
i glupost drugih ljudi ili božja volja koja ih je stvorila – etičar uvjerenja se osjeća odgovoran
samo za to da se ne ugasi plamen čistog uvjerenja, plamen npr. Protesta protiv nepravednosti
društvenog poretka.
ELECTION AGENT – tip kapitalističkog poduzetnika koji se pojavio u engleskoj, a možemo
ga usporediti sa američkim bossom. To su političari izvan parlamenta koji dolaze i uzimaju
moć u svoje ruke. On agitira za neku političku stranku. osigurava pravilnost izbora. Razlika
između njega i bossa je upravo ta agitacija.
STALEŠKI STRUKTURIRANA ORGANIZACIJA - To je ona politička organizacija kod
koje se materijalna upravna sredstva nalaze sasvim ili djelomično u vlasništvu zavisnog
upravnog stožera. Takav državni poredak bio je feudalizam. Feudalac je na svom području
sam provodio upravljanje, pravosuđem te se opremao i opskrbljivao za rat itd. Vladar i „
samostalna“ feudalna aristokracija međusobno dijele vlast. Zbog toga se moć vladara zasniva
samo na savezu o dobnoj vjernosti i činjenici da je feudalac „ legitimnost za svoj posjed i
društveni položaj izvodio iz vladara.

79
EKSPROPRIJACIJA EKSPROPRIJATORA - Razvoj moderne države posvuda je potican
time što je vladar pokrenuo razvlaštenje samostalnih privatnih nositelja upravne moći koji su
vladali paralelno s njim, dakle vlasnika upravnih i ratnih sredstava, financijskih sredstava i
politički upotrebljivih dobara svake vrste. Cijeli proces je jedna potpuna paralela s razvojem
kapitalističkog poduzeća pomoću postupnog razvlaštenja samostalnih proizvođača. Na kraju
vidimo da se u modernoj državi raspolaganje cjelokupnim političkim pogonskim sredstvima
skuplja u jednom jedinom vrhu, da ni jedan službenik nije više osobni vlasnik novca koji troši
ili zgrada, zaliha, oruđa, ratnih strojeva kojima raspolaže. Dakle, u današnjoj "državi" je, a što
spada u bit pojma, potpuno provedeno "razdvajanje" upravnog aparata: upravnih službenika i
upravnih radnika od materijalnih sredstava. Ovdje se sada uključuje najmoderniji razvoj i
pokušava pred našim očima pokrenuti eksproprijacija eksproprijatora političkih sredstava, a
time i političke moći. To je revoluciji pošlo za rukom što su na mjesto autoriteta zakona
stupile vođe koje su uzurpacijom ili izborom dospjele u posjed vlasti nad političkim
personalnim ili materijalnim aparatom i koje svoju legitimnost - bez obzira na to s koliko
prava izvode iz volje onih kojima se vlada.
POLITY - označava u određenom vremenu utvrđene temelje političke zajednice s pisanim i
nepisanim zakonima. Pisani ustav se sastoji od zakonskih tekstova kojima se uređuje koje
institucije i s kojim kompetencijama sudjeluju u političkim procesima, kako su te političke
institucije legitimirane, na koji način moraju surađivati i koliki im je udio kod donošenja
političkih odluka. One se relativno mogu lako identificirati jer je njihova stvarnost u idealnom
slučaju pokrivena smjernicama i normama zapisanim u važećem ustavu. Tu spadaju npr.
uloga i konstituiranje parlamenta, odluke u njegovoj nadležnosti, uloga viših ustavnih sudova,
njihovo sastavljanje i konstituiranje, njihova kompetencija odlučivanja i cjelokupan ustroj
institucija u čijem se okviru odvija formalan politički proces prema volji ustava.( gubi ulogu u
situaciji revolucijr i građanskog rata)
POLICY-DIMENZIJA - Osim u graničnim slučajevima, (akcije bez sadržaja, čisto simbolična
politika koja zahtijeva posebno promatranje) politika se uvijek odvija i u policy-dimenziji.
Uvijek se radi o pokušaju da se kroz programe djelovanja, uz primjenu odgovarajućih
sredstava, rješavaju politikom određeni javni problemi. Predodžba o primjerenom rješavanju
problema temelji se u pravilu na izboru, među mnogim interesima i vrijednostima, jedne
favorizirane alternative. (placebo politika, uz pomoć djelovanja medija svjesno isceniran
privid realizacije sadržaja programa djelovanja)
POLITICS-DIMENZIJA - Treća dimenzija politike je proces (politics), ostvarivanje
odabranih programa djelovanja. Ona se oblikuje iz dinamike okolnosti djelovanja u kojoj
različiti akteri u igru unose različite interese, pozivajući se na legitimne razloge da bi
kompromisima ili konsenzusom ili većinom kojom raspolažu zahvaljujući različitim resorima
(socijalna i privredna moć, publicitet, prestiž, novac, potencijalne prijetnje i javno djelujući
temelji legitimiteta) vlasti omogućili provođenje svojeg programa u okviru snaga koje im
stoje na raspolaganju. (depolitizacija, nedostupne javne diskusije o alternativi, obilježje za
tradicionalno-etničkim tehnokratskin i fundamentalističkin, pol proces se stimulira –
staljinistički komunizam i nacisti)

80
MODEL SPORAZUMIJEVANJA - Aristotel je autor modela sporazumijevanja. Za Aristotela je
polis sfera političkog temeljena na jednakosti građana, iako su građani kao ljudi i privatne
osobe nejednaki. Jednakost se , prema kulturi njegova vremena, odnosi samo na slobodne
muškarce, a ne žene, robove i osobe pridošle u polis. Polis, država, zajednica u kojoj se odvija
politika, je područje jednakosti. Sve obvezujuće odluke moraju proizaći iz procesa
sporazumijevanja, bez prisile između jednakih koji slijede snagu uvjeravanja boljih
argumenata i prijedloga.
Iz nejednakosti odnosa u domaćinstvu i sferi privrednog djelovanja i osobnih odnosa proizlazi
osobitost političke sfere koju je na taj način prvi jasno opisao i obrazložio Aristotel. U sferi
politike vladaju tri vrste odnosa, pri čemu se uvijek radi o odnosima između nejednakih. U
odnosu na potpuno neslobodne robove, gospodar kuće je tiranin; u odnosu na maloljetnu
djecu, on je kraljevski skrbnik; a u odnosu na ženu on je poput državnika koji vlada
jednakima, ali je zbog prednosti svog spola pozvan za vladara.
INFORMACIJSKI MODEL- Karl W. Deutsch
POLITIČKO U ARISTOTELOVOM SMISLU ukazuje na demokraciju utemeljenu na
ljudskim pravima, iako sam Aristotel, zbog kulturnih zadanosti svoje epohe, to ne izražava.
Osim isključivanja stranaca, žena i robova, demokracija u ovom modelu ima ograničenja jer
daje prednost imućnima i bolje obrazovanima koji bi trebali jamčiti jednakost, a time i
stabilnost države.
U tumačenju politike kao procesa sporazumijevanja Aristotel ne navodi samo normativne
moralno-političke argumente, tj. zaštitu jednakosti, već i empirijski utemeljena razmišljanja o
stabilnosti. Ako su građani jednom vladari, a drugi puta oni kojima se vlada, vremenom
postaju kompetentni građani države koji se identificiraju sa svojom zajednicom, ispunjavaju
njezine zadaće i u stanju su primjereno ocijeniti postupke onih koji trenutno vladaju. Kao
zajednički donosioci odluka iznimno su motivirani odgovorno sudjelovati u njihovom
provođenju. Stoga će oni svojoj zajednici podariti potporu, sposobnost uvjeravanja, vještine
djelovanja i legitimitet.
Razumijevanje političkog u tradiciji Aristotela u sadašnjosti nanovo aktualizira značenje škole
CARLA SCHMIDTA. S njom su povezani utjecajni autori ERNEST LACLAU I CHANTAL
MOUFFE koji apeliraju na ponovno otkrivanje političkog. Carl Schmidt povezuje nastajanje
političkog s razvojem sukoba prijatelj-neprijatelj, bez obzira na temeljne motive i interese.
Stoga političko implicira duboko radikalno suprotstavljanje političkih protivnika kao
posljedicu interesnih razlika. Bit političkog je prema njegovom shvaćanju principijelno
nepomirljivo neprijateljstvo. Medij političkog sukobljavanja može biti sama borba za nadmoć
i pokoravanje. Političko se stoga svodi na borbu za nadmoćnu vlast.
Pokušavajući pojam političkog učiniti korisnim u sadašnjosti, Chantal Mouffe postavlja
neprijateljstvo kao PRINCIPIJELNU opoziciju koja se u demokratskim okvirima može
održati. Mouffe inzistira na tome da je riječ o nepomirljivom suprotstavljanju, čiji zagovornici
zastupaju zahtjeve vlasti, koji se ne mogu usuglasiti ni sporazumom niti kompromisom.
Mouffe svoje konkretne analize svodi na društvo današnjice, tj. na značajne interesne
suprotnosti između siromaštva i bogatstva, te kroz njih pojašnjava da princip nepomirljivog
suprotstavljanja predstavlja važno obilježje ljudskog društva i da njegovo ishodište mogu biti
svi mogući povodi i razlike. U tom smislu njezina predodžba političkog u svom
principijelnom i nepomirljivom suparništvu sadržava neprihvaćanje racionalnog
razumijevanja politike u kojem je političko zamišljeno kao ring koji je u osnovi ispunjen
razmjenom argumenata i razradom prihvatljivih kompromisa.

81
TEHNOKRATSKU I FUNDAMENTALISTIČKU POLITIKU karakterizira zahtjev za
jednim legitimnim putem rješavanja politički formuliranog problema, koji je za sve obavezan
i koji se crpi iz privilegiranih izvora spoznaje nedostupnih svima. Politička razlika se na taj
način predstavlja kao čisti nedostatak znanja rješavanja problema, koje se može postići općim
obaveznim djelovanjem u trenutku kada se otvore „pravi“ izvori znanja, tj. poslušno slijede
oni koji tim izvorima raspolažu. Fundamentalistički su oni zahtjevi koji se protive javnim
svjetonazorskim uvjerenjima koji proizlaze iz religioznih ili njima sličnih izvora.
APSOLUTIZIRANJE TRADICIONALISTIČKE ETIKE ( za kolektivne interese unaprijed
utvrđeni postupci i norme javne prezentacije.) To je kod grka bio najčešći i najopširniji način
stvaranja političkog jedinstva bez priznanja prvobitne jednakosti. Kao zamjensku legitimaciju
oslanja se na nepromjenjivu moralnost
APSOLUTIZACIJA TRŽIŠNOG MODELA - bazira se na tome da pitanja općeg dobra koja
treba politički definirati prepušta privatnoj inicijativi dakle zamjena za legitimaciju je
apsolutni individualizam.
LIPSETOVO SHVAĆANJE LEGITIMNOSTI- Lipset drži Webera „pionirom teorije
legitimnosti“, a njegovu tipologiju osnovom za analizu legitimnosti raznih režima. No njega
prvenstveno zauzima njezina primjena u analizi uvjeta nastanka i održanja demokracije.
Lipset pokazuje da je tradicionalna legitimnost imala važnu ulogu u institucionalizaciji
demokracije, a karizmatski legitimitet pokazao se vrlo slabim temeljem za demokraciju.
Upozorava na naizgled „apsurdnu činjenicu“ da su sve stabilne demokracije 1959., osim
SAD-a, Švicarske i Urugvaja, bile monarhije. Velika Britanija, zemlje Beneluxa i sjeverne
Europe razvile su demokratske institucije zadržavajući istovremeno tradicionalnu vrstu
monarhijskog legitimiteta.
HABERMASOVO SHVAĆANJE LEGITIMNOSTI - osporava Weberovu teoriju
legitimnosti, jer poistovjećuje legitimnost i legalnost. Habermas razvija svoju teoriju
legitimnosti polazeći od pretpostavke „umne konstrukcije društva“ na temeljima racionalnog,
europskog uma te razvija pojam legitimnosti kao „umnog konsenzusa“ iz načela „poopćivih
interesa“. Ukoliko norme izražavaju poopćive interese, počivat će na umnome konsenzusu, a
ako ih ne reguliraju, počivat će na prisili. Tada govorimo o normativnoj moći.
PROCEDURALNA PRAVEDNOST - U temelju takve pravednosti je načelo formalne
jednakosti koje zahtijeva da se primjenjuju opća pravila koja jednako važe za sve neovisno o
njihovim posebnim socijalnim obilježjima. Djelovanje je pravedno ako je suglasno s općim
pravilima koja štite slobodu, pravo vlasništva i zabranjuju prijevaru ili silu u sklapanju
ugovora.
Ideja SOCIJALNE PRAVEDNOSTI polazi od nedostatnosti formalne proceduralne
pravednosti koja je povezana s tržišnom proizvodnjom nejednakosti. Proceduralna pravednost
je važna jer se primjenjuju ista pravila jednako na sve. No pravično provedena pravila mogu
vrijeđati elementarni osjećaj pravednosti. Posebno pravilo i politiku opisujemo kao
nepravične kad se njima samovoljno diskriminiraju grupe kao što su žene ili Romi, ili se
nameće nejednak teret pojedincima ili grupama, a za to se ne može ponuditi relevantan razlog.
POZITIVNA SLOBODA - Berlin shvaća privlačnost pozitivne slobode. Ona proizlazi iz želje
pojedinca da bude vlastiti gospodar. Berlin želi da njegov život i odluke ovise o njemu, a ne o
vanjskim silama bilo koje vrste.Zastupnik pozitivne koncepcije bio je Rousseau koji je tvrdio
da je istinska sloboda pokoravanje moralnom zakonu koji sebi namećemo. Slobodnim nas ne
čini maksimalizacija sebičnih interesa, već promoviranje onih interesa koje dijelimo s
drugima.

82
NEGATIVNA SLOBODA- Constant je razlikovao slobodu u moderno doba od antičke
slobode. Ističe da je antička sloboda sadržavala važan element koji se može izgubiti u
modernom dobu. Tvrdi da opasnost moderne slobode je da bismo se, zaokupljeni uživanjem
osobne neovisnosti i skrbeći za svoje posebne interese, lakomislenije mogli odreći prava na
dio u političkoj vlasti. Brine se da se moderna sloboda ne pretvori u depolitiziranu slobodu, u
kojoj se brinemo samo za svoje privatne poslove, ali ne i za to kako se upravlja državom.
Berlin je razlikovao negativnu i pozitivnu slobodu. Negativna sloboda znači odsustvo
vanjskih zapreka djelovanju pojedinca po vlastitoj volji. Osnovna ideja ove koncepcije je da
svatko najbolje zna svoj interes, država ne smije odlučivati o ciljevima i svrhama pojedinaca.

83