Na samom početku djela Tübingenski uvod u filozofiju Ernst Bloch kaže: „Ono što naprosto živi

još nema doživljaj o sebi, ponajmanje o tome da živi. Čime i u čemu, dakle, započinju ovo
doživljavanje sasvim dolje, a ipak pulzirajući u svakom sada. Upravo ovo sada koje kuca, a
napose naša vlastitost i bitak su tamni. Ono unutrašnje, to ruje kao mračno i prazno. Naslućivati
se može jedino da gladuje i oskudijeva. Živi i podstiče u tami upravo proživljenog trenutka koji
je ono neposredno o sebi svega što jest. Sve je još u toj neizgrađenosti samo zbog toga da ne bi
izdržalo pri sebi. Upravo je praznina to što se želi napuniti- time sve otpočinje. Da bi
istovremeno ono neposredno unutrašnje i njegovo dolje u kojem je sve neposredno o sebi,
ponajprije sve naslućeno preokrenulo. Time doduše, još ne možemo dohvatiti nas same u našem
šta, ali možemo dohvatiti ono vanjsko nešto, raštrkano u vidnom polju. (...) Mi sami smo ovdje ,
dakle, još posve dolje i daleko nepristupačniji i nedohvatljiviji od bilo čega što se događa pred
nama, oko nas i iznad nas. Samo na vanjsko se može osloniti vlastito neimućstvo, s glađu za
onim vanjskim.“

„Ono što naprosto živi“, a naprosto živi stablo, kamen, ptica, mačka, a i čovjek, ono svojim
bivanjem slijedi neku prirodnu „silu“, odnosno red koji prožima sve. No, za razliku od biljaka i
životinja, čovjek je taj koji posjeduje um koji mu omogućuje da svoju svijest koja nije samo
pasivna tekovina odraza neposrednosti, usmjeri prema suštini svega i time preispituje samoga
sebe. Ta mogućnost svijesti da kao predmet ima samu sebe naziva se samorefleksija. No, čovjek,
recimo u ranim razvojnim fazama djetinjstva „naprosto živi“, znači da on još nije svjestan
samoga sebe. Usprkos njegovoj nesvjesnosti „ono unutrašnje ruje kao mračno i prazno“, u
njemu bubri nešto što je njemu nepoznato i stoga mračno, a tjera ga prema samoodređenju
odnosno sve većoj diferencijaciji. No, bezobzira što još nediferencirana svijest i ličnost osjećaju
prazninu, u njima je bitak koji je beskonačan, koji sadrži sve, koji je pun u sebi i samodovoljan.
Jedino što takva svijest može na toj razini jest sebe poistovjećivati sa onime što joj čula
odražavaju i time zadovoljiti poriv za samoodređenjem. Slična misao nazire se u analitičkoj
psihologiji, tzv. individuacija.