Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenij Onjegin

(esej i zapažanja)

Aleksandar Sergejevič Puškin rođen je u Moskvi 1799. godine, te se smatra za

najvažnijeg ruskog pjesnika 19. vijeka, ali i ruske književnosti uopšte. Porijeklom je iz stare
plemićke porodice, a po majci je praunuk „Arapina“ Petra Velikoga Ganibala, čime se odista
ponosio. Najistaknutija karakteristika pjesnikove biografije jeste, zapravo, njen posljednji
paragraf natopljen zloćudnim skerletom: Puškin je stradao 1837. godine u dvoboju koji je sam
prouzrokovao, uvrijedivši poočima nesuđenog protivnika. Tek površinski osmotrivši njegov
život, postaje kristalno jasno kako je kroz svijet kročio dahom ličnosti koje su se rađale potezima
njegovog pera. Odlomivši dijelove sebe, hartiju je posuo nebrojenim mrvicama hljeba koje ruke
ruskog počanstva isuviše dobro poznavahu, da bi odraz svijeta oživjelog na poetskim stranicama
naposljetku progutao kao posljednji obrok pred treptaj sudbine kojom je ovjenčao svoju literarnu
djecu. Podario je impozantan opus u dvadeset godina književnog djelovanja, za čiji se početak
uzima oda „Vol'nost“ („Sloboda“, 1817. god.). Iako je prozvan utemeljiteljem ruskog
romantizma, u njegovim djelima se jasno ističu realizam i veza sa klasicizmom kroz koje je
protkan uticaj ruskog folklora, francuskih autora 18. vijeka, kao i Lorda Bajrona.

„Evgenij Onjegin“, takođe nazvan roman u stihovima, najbolje je Puškinovo djelo, što je
podržano činjenicom da je autor na njemu radio 8 godina, te ga parcijalno objavljivao od 1825.
do 1832. godine. Redaka ukupno ima 5500, a svi stihovi su jampske tetrapodije, osim u slučaju
pjesme beračica bobica, gdje je iskorišten narodni uzor, posebno radi oslikavanja prizora djeva
punih mladalačke snage. Ono što predstavlja novinu u samoj književnosti jeste onjeginska strofa,
na kojoj je zasnovano cjelokupno djelo, s izuzetkom kod Pisma Tatjane i Pisma Onjegina. Sam
glavni lik ovog revolucionarnog romana je postao motiv široko rasprostranjen u kasnijoj
književnosti, ne samo na ruskom području djelovanja, već i na našem. Otvoreno se služeći
Bajronovim Don Žuanom, Puškin je stvorio bezvremenskog „suvišnog čovjeka“ koji je služio
kao osnov razvoju literature.

Uprkos opsežnoj listi uzora i nadahnuća koji su autora pratili na ovom putu stvaralačkog
ostvarenja, on je stranice rukopisa obojio tamom i radovanjima vlastitog srca, opisavši tegobe
čovjeka tog vremena i posadivši klicu znatiželje unutar čitalačkog uma - da li je utemeljeno
društvo ono koje istinski zaslužuje poštovanje njegovih čimbenika? Na samom početku djela
upoznajemo njegovog nosioca koji od prvog daha veliča materijalno blago nad umnim
ljepotama. Zahvaljujući tuđoj raskoši stvorenoj u oprezu, Onjegin sa punom slobodom služi kao
utjelovljenje „bludnog sina“ kojem je sjaj rasipništva zaslijepio zjenice duše pred ostalim
zemaljskim blagodatima. Kad god se pojavi prilika da u riječi pretoči kvalitetu vlastite
naobrazbe, na scenu stupa prepredenost jezika i sposobnost da druge omami opojnim šarmom
kojim vješto prikriva nesavršenosti i ličnost skrpanu od fragmenata svih ljudi ili kultura s kojima
je došao u dodir. Njegova svakodnevnica je najjasnija slika tadašnjeg društvenog poretka: dok on
sanjivo kroči iz noći u postelju, zamoren kikotavim igrankama i zapanjujućim teatrom, ponizno
sužanjstvo ustaje u susret novom danu i zavrće rukave kako bi iznova namučilo snažne mišice
zarad šačice novca. Čak i tranzicije u razvoju večeri odražavaju skok kroz sve socijalne slojeve i
poželjnost njegog prisustva na raznim lokacijama: od skromne krčme, preko pozorišta, do
dvorane pune gospođica iz visokog društva. Ipak, ono što stvara jedan od mnogih preokreta u
radnji jeste Onjeginov trenutak individualnog „prosvjetljenja“. Po prvi put odlučuje da preispita
beskrajnu rijeku jednoličnih privilegija u koju se slijeva dan za danom, te se sprema na
otkrivanje onoga što sačinjava suštinu ispunjenog života. Dok se nalazi na prekretnici svoje
budućnosti, svaki put kada i najmanje pokaže težnju ka već proživljenom, Onjegin sam sebi
naređuje da na puste čari prošlosti gleda sa visoka i sa neodobravanjem preporođena čovjeka.
Time postaje jasno da, uprkos nadahnuću koje ljudski karakter može ponijeti na krilima
inovacije, naše jezgro, zarobljeno u programiranim slojevima do tada izgrađenog bića, uvijek
odbija novi izgled sreće. Međutim, čak i kada je preuzeo stvar u svoje ruke, sudbina je ponovo
zavladala kormilom života, poslavši ga u zabačeno seoce stričevom nasljedstvu, te tako još
jednom istaknuvši nepromjenjivu prirodu našeg „rasipnika“. Na svakom zaokretu ovog djela,
izražena je dilema povodom ispravnog puta kojim treba usmjeriti svoje postojanje. Bez obzira na
razvoj događaja datog trenutka, likovi su bačeni u vrtlog nesklada u kojem i najmanja odluka
povlači više nevidljivih struna, što dovodi u pitanje motivaciju čovjeka da se uhvati u koštac sa
životom.

Prepreden po prirodi, Evgenij Onjegin se ne poigrava samo sa srcima neukih dama ili
odanih drugova, već i sa nama kao publikom grandiozne predstave koju je izveo jednom, ali
dalekosežno kroz prostor i vrijeme. Kako radnja odmiče, mi naučimo vjerovati šarmantnom
mladiću dok se on maestralno poredi sa niskom zemljom kojom gaze nožice gradskih gospođica.
Međutim, neprestano nadanje potpunom preobražaju je dovelo do toga da se naposljetku osjetim
kao tek još jedna u nizu prevarenih koje su se susrele sa Onjeginovim slatkim riječima. Njegove
dobre namjere iščezavaju iznenadno kako nas i zateknu, a na vidjelo izlazi nepromjenjiva ličnost
koja usnulo sjedi u skrovitom kutku njegovog srca. Prezir prema jednostavnosti i čistim životnim
radostima je gusti veo postavljen između njega i ljudi dobrih namjera. Sama pomisao na
degradaciju svjetlucavog ugleda kod Onjegina izaziva skoro divlji, životinjski nagon da zatruje
djevojačku ljubav i ubije jedinog iskrenog prijatelja kojeg je stekao tokom svih godina aktivnosti
u slojevima društva. Baš kao što je Tatjana predskazala tajanstvenim snom, on sjedi na prestolu
surovosti, držeći grešna, gotovo paklena veselja u svojim rukama („...Onjegin tu za stolom sjedi i
potajno na vrata gledi...“). Iako se čini da gospodari svakim vidom ljudske bezobzirnosti,
pohlepa je zapravo ono što ga drži zarobljenim iza rešetaka, iskvarivši ga izvan granica prodane
duše koja sije nesreću kud god zađe.

S druge strane, Vladimir Lenski predstavlja sve ono što Onjeginu manjka, ali takođe, na
račun vlastitih vrlina. Izvajan iz samog modela plemenitog srednjovjekovnog viteza, njegov
uzvišeni ideal je čast, a jedina svrha ljubav. Kada god je mogao, gutao je tuđe riječi i slagao
poetske retke na policama svoje naobrazbe, želeći da ih izvuče na svjetlo dana tek kad susretnu
zrake najčistijeg djevojačkog osmjeha. Međutim, živjeti uzornim životom ne znači ubrati najviše
blagodati; iako svojim romantičarskim sanjarenjem predstavlja polarnu suprotnost Onjeginu,
naposljetku se opet suočio sa njim, zavađen oko onoga što ih je izvorno udružilo - neispunjene
čežnje srca. Štaviše, smrti Lenskog i njegove ljubljene Olge su takođe okrunjene simbolikom:
jedine duše koje su slijepom vjerom dozvolile da ih dotakne Onjeginova ruka zavisti su one koje
su od nje prije ili poslije skončale.

U svemu tome se stabilno ističe figura Tatjane, Olgine naizgled neprimjetne sestre.
Kontrast koji postoji među njima je osnovica ovog romana, a takođe služi kako bi im se dodijelio
muškarac njima bliske naravi. Isprva prikazana poput neshvaćene sanjarke prisiljene na stroga
načela ruske tradicije, Tatjana uspijeva dokazati da je slomljeno srce možda najbolji dar podaren
od strane nebesa. Prateći intuiciju i vračarski zanat, ona kuca na vrata podsvijesti koja iza sebe
kriju dragocjeno znanje o onome što je bilo i što je tek na tragu sudbe čeka. Očajnički bijeg i
grčevito držanje za zadnji atom duhovne snage potrebne da se izbori sa napastima Onjeginove
pojave se munjevito oslikavaju kroz bjesomučnu trku zametenom šumom. Iako ljubazni mladić
naizgled djeluje kao spasilac iz mećave pravila i običaja, hladnoća istih je ono što značajno
smiruje buktinju razuzdane mladalačke strasti. Tek kada ju je određen uticaj okoline udaljio od
neposredne nevolje, Tatjana se uspijeva izdići iznad Evgenijevih, ali i svojih hirova. Postavši
idealom ženskog dostojanstva i mudrosti, kod nesretnog krvnika izaziva nerazumnu žudnju,
dijelom zbog uvida u propuštenu priliku, a dijelom zato što je ona utjelovljenje jedinog ideala
kojeg nije uspio zadobiti za sebe.

Primjetni element u pjesničkoj naraciji su i pisma nesuđenih ljubavnika koja formom

narušavaju ostatak vanjske kompozicije djela, odražavajući neuspjeh koji je proistekao iz
uzaludnog čina njihovog stvaranja („...Al nisam sazdan za blaženstvo, i dušom ostajem mu stran;
zaludu vaše savršenstvo: ja njega nisam dostojan...“). Tatjana je svojim zapisima otvorila vrata
nevolji, a Onjegin je bio taj koji ju je nenamjerno okončao, i to vjerovatno vlastitim životom,
kako se iz dolaska kneza može zaključiti. Ono što im je zajedničko jeste izrazita poniznost
autora, kao i spremnost da polože sudbu u ruke ljubljenog ideala. Međutim, Puškin je time
vjerovatno želio pokazati kako bezumna predanost donosi nevolju, isto koliko i hladnokrvnost, te
ne daje nijedan razlog za poštovanje.

Osim toga, svako poglavlje sa sobom nosi jednu fazu u razvoju događaja: Onjeginovo
otkriće, prijateljstvo s Lenskim, Tatjaninu ljubav, Olginu naklonost mladom pjesniku, prevaru na
imendanu, smrt u dvoboju, Tatjaninu dobrodošlicu u moskovsko plemstvo, te kraj Onjeginove
slijepe patnje. Sami počeci literarnih cjelina su ukrašeni prikladnim citatima, od kojih je glavni
moto: „Pun taštine, imao je još i onu oholost kojom se odobravaju s jednakom ravnodušnošću i
dobri i zli činovi, što je posljedica osjećaja nadmoći, možda izmišljene“.

Iako je djelom, u skladu sa duhom ondašnjeg vremena, protkana određena mjera klasne i
spolne diskriminacije, završetak sa sobom nosi sjetan prizvuk ukrašen spokojem konačnog
razrješenja problema. Svakim novim retkom likovi su bili izloženi dubljem i kompleksnijem
suočavanju sa principima društva, kao i onime što žele pronaći u sebi i drugima. Pored toga što
je Onjegin dominantna figura „suvišnog čovjeka“, ono što je naposljetku udarilo tačku na svačiju
knjigu života jesu „moderna“ shvatanja i strani uticaj okoline koji je većinom doveo do propasti
nosilaca radnje. Evgenij, Vladimir i Olga su kroz postupke i verbalni izražaj pokušali prikriti
svoju suštinsku prirodu: bilo da se radilo o iskvarenom dokoličaru, izgubljenom idealisti ili
povodljivoj ljubavnici. Prateći ono što se od njih očekuje, tražili su sreću da bi im na kraju ista
došla glave – Evgenij, kao počasni član društva, skončao je od ruke moskovskog kneza;
Vladimir je poginuo dokazujući viteštvo čije je nadahnuće neumorno crpio iz štiva; a Olga,
željna svježe ljubavi, umrla je od slomljenog srca. Jedina dominantna figura koja je pronašla
sreću jeste Tatjana, zahvaljujući pouzdanju u isprobani put tradicije i mudrost koju to sa sobom
nosi. Nekad neshvaćena zbog svoje povučenosti i pogleda zamagljenog maštanjima, naposljetku
se obrela u fantaziji visokog društva gdje pažljivo odabrane riječi sa sobom nose istinsku moć.

Upoznavši nas sa svim životnim pričama, pa čak i karakterima poput Zareckog i

Tatjanine dadilje, vješto tkanje djela je naposljetku sakrilo još jednu individuu – autora lično.
Iako se djelo smatra fikcijom, ono je u velikoj mjeri autobiografsko, odražavajući mnoge
Puškinove karakterne crte u njegovom glavnom čedu i umetnutim monolozima. Nesvjestan
kvalitete svog rada i često ga ponižavajući, autor je zapravo dočarao jedinstveno čitalačko
iskustvo već na prvoj stranici; umjesto da naizgled posveti djelo specifičnoj osobi, Puškin se
okrenuo tajanstvenom prijatelju koji leži unutar duše svakog od nas, samim time što smo vođeni
ljubavlju prema poeziji uzeli ove stranice u ruke i odlučili da bez predrasuda osmotrimo sve ono
što se na njima nalazi. Obrativši nam se kao svojim sagovornicima i zahvalivši se svakom oku
koje je satima proučavalo crne grafeme hartije, pisac je na naša čela spustio vijenac bliskog
poznanika, upravo zato jer intimnost nekada znači spremno razotkriti ono što te čini čovjekom i
učiniti se ranjivim kroz uramljenu sliku vlastitih snova.

Milica Savić IIb