30. 3. 2020.

Treća školska pismena zadaća

„Prateći mjesečev trag“

Onog časa kada je moje biće naučilo hrabro kročiti po tlu malog ugla galaksije u kojem se
obrelo, bilo je jasno da je ova duša stvorena za noć. U svijet sam stupila polako, netom nakon što
su se oglasila zvona ponoći, a zvijezde okrunile svečanim draguljima i posmatrale novorođenče
sa sjajem u očima. Mlad mjesec je čuo moj prvi plač, te obasjao prvi udah hladnog vazduha.
Nebeskim krštenjem pod okriljem noći je dodijeljen vjerni pratilac mojoj duši i obrisima njenog
glasa. Počevši tada, pa do sadašnjeg trenutka, pored sebe mogu osjetiti mjesečev trag čim užareni
helijum zamijeni drhtavi plamen svijeće. Srebrna svjetlost se vuče preko jastuka i budi moje oči.
Njen sveprisutni kreator se krije visoko u moru maglovite tame. Nekada je dovoljno samo izaći
na terasu, dotaknuti hladni metal ograde i duboko udahnuti kako bi se oblaci mog uma raspršili
po nebu. Moja duša je u njemu, kao što je Šekspir znao.
Segment populacije obdaren znatiželjom i prstohvatom znanja dobro poznaje puteve
drevnih moreplovaca predvođenih zvijezdom duha sjevera. Oni su se hvatali za nebesku prašinu
ne bi li ispunili svoje dužnosti i zadovoljili očekivanja bića koja je okolnost smjestila na stepenik
superiornosti. Ipak, najvažnija tajna se vječito čuva pod zarđalim katancem u dubinama
sanjarskog srca. „Sanjar je onaj ko može pronaći svoj put samo po mjesečini, a njegova kazna je
to što vidi zoru prije ostatka svijeta“, nagovijestio je Oskar Vajld. Mjesec je od davnina služio
poput nepokolebljivog saveznika onima koji su znali primiti njegovu ruku pomoći. Za svaki
načinjeni korak vukao se tik uz hitre pete, a sjajna glava se smiješila našem oku iz očigledne
daljine. Noću, sjena je čovjekova odora, a mjesečina sjajni plašt satkan da oslijepi um. Bez obzira
koju etiketu savremenog društva mu pripisali, mjesec boji našu krv u srebro, darujući osjećaj
prisutnosti brižnog bića i utjehe. Mnogima je teško pronaći utjehu u figuri nevidljivog boga;
ljudskom oku je lakše vjerovati u džinovsku sferu aluminijuma koja sija iz nepregledne tame
svake noći.
„Ponekad slab i blijed, ponekad jak i pun svjetla. Mjesec zna šta znači biti čovjek“.
Mudrim riječima Tahire Mafi um prihvata neminovnost promjene. Sve što ostavlja materijalni
obris u našem dijelu svemira upisano je u neuništive knjige univerzalnog poretka. Stvoreni smo
da bismo se promijenili, preskočili iz stanja u stanje, iz života u život; da bismo otvorili nova
vrata u zavojitom hodniku izbora. Dvije najbitnije fotografije svakog čovjeka dobijemo kada
povučemo okidač neposredno nakon rođenja i netom pred smrt. Iako bi uticajni dio mase
zaključio suprotno, kroz male portrete našeg bića spoznajemo sebe, prije i poslije metamorfoze.
Ovo su fotografije prije i poslije izazova kome su moždane strune podarile naziv život; prije i
poslije svakog pogleda, misli, osjećaja i dodira koje nosimo na sebi. One su prethodnica i
posljedica svih povlačenja i nadolazaka plime naše snage. Prije i poslije nas. Uprkos izmjeni
uma, duha i tijela u kojem ih nosimo, održali smo se kao figura kreacije sila prirode. Ljudi dolaze
i nestaju, populacija nikada nije bila i neće biti stalna. Ono što jeste je okvirni pojam homo
sapiensa, žive legende stvaranja. Baš poput figure vječitog mjeseca, uvijek smo različito
predstavljeni, a suštinski nepromijenjeni.
Postojanost nebeskog saputnika mu je dala neprikosnovenu vrlinu, istinsko blago koje
lako presuši dole na rastresitom tlu. Po riječima književnice JM Wonderland, „sunce posmatra šta
radim, a mjesec zna sve moje tajne“. Eho moje duše se krije u mjesečevom naručju. Gledala sam
pomno u njegovo lice izbrazdano kraterima, nošenim poput bora mudrog mislioca. Mjesec je
vidio mene. Vidio me je dok u kasne sate unosim boje u gusto tkanje odjeće nošene danju. Bio je
tu dok sam se iznenada dizala iz toplog gnijezda snova i zapisivala riječi duha koje bi protrčale
umom čije putovanje ne prestaje čak ni kada usni. Sjedila bih uz prigušenu svjetlost i razmišljala
što mi je činiti u trenutku kada nebeska lutalica potraži zaklon iza linije horizonta. Mjesec zna
dok se moje oči ukrštaju sa mnogim drugim, a usne govore o tajnama univerzuma koje je um sam
dokučio. Danju sam bila budna na pozornici svijeta, a noću se budila moja duša. Svi sedimentni
tragovi prošlosti bi izašli na površinu, srce bi obuzelo žaljenje, sjeta, prisjećanje, radost i
zahvalnost. Mjesec je to znao, bolje od bilo koga, nekada bolje čak i od mene.
Poput stvorenja kojem je udahnuta duša, srebrno lice krije svoj umorni pogled iza gustih
kulisa gdje ne prodiru ni najdublja snoviđenja. Nositi postojanje kroz oštrice vremena i nanovo
zasjati je nedostignuti ideal ranjivih smrtnika. Oni znaju da takva moć pripada samo
stanovnicima neba; pa opet, ona se u njima nanovo budi sa svakim novim trakom mjesečine koji
dotakne ozeblo lice u noći.

Milica Savić IIb