Otuđenje

U ovome radu nastojat ću približiti temu teorije otuđenja, njezin nastanak, što predstavlja i
kako je možemo primijeniti u današnjem svijetu. Primarno ću se osvnuti na djelo Karla Marxa,
Ekonomsko-filozoski spisi iz 1844., a tek sporedno na djela autora Emila Øversveena i Karama
Adibifara, Capitalism and alienation: Towards a Marxist theory of alienation for the 21st century,
Technology and Alienation in Modern-Day Societies.

Kako bismo razumijeli izvor teorije otuđenja, potrebno je najprije „zaroniti u povijesne vode“
kada je djelo nastalo. Općenito za razumijevanje starijeg teksta, a koji se bavi društvom ili
društvenim značajkama, povijesni i kulturni kontekst nam daje ambijent u kojem je djelo nastalo pa
nam može pojasniti autorovu zamisao. Karl Marx je dio svog života proveo u Njemačkoj, a u prvoj
polovici devetnaestog stoljeća Njemačka je bila organizirana u spoj mnogih malih država. Obilježje
tih prostora i time i društva koje je Marx promatrao je podjela na aristokraciju (plemići koji su imali
velike posjede te političku i ekonomsku dominaciju), građanstvo (iliti buržoazija, predstavlja srednju
klasu koja se sastojala od trgovaca, industrijalaca i uglednijih profesija), radničku klasu (iliti
proletarijat, klasa ljudi koji su radili poslove često velikog fizičkog napora za malu nadnicu), seljake
(stanovništvo koje se bavilo poljoprivredom). U svojim radovima, Marx se najčešće osvrće na
buržoaziju i proleterijat jer se u njihovom odnosu najbolje može vidjeti jedna velika društvena
nepravda uzrokovana ekonomskim imperativima industrijalizacije – privatno vlasništvo, slobodno
tržište, niske nadnice.

Industrijalizacija, a time i razvoj kapitalizma, dovelo je do podjele proizvodnog procesa na

puno malih radnih uloga, odnosno do fragmentacije proizvodnog rada, a što je dovelo do otuđenje
radnika od svog proizvoda. Radnik je vidio i stvarao tek mali dio u jednoj velikoj mašineriji
proizvodnje i prodaje proizvoda pa mu je taj proces postao sve neprirodniji, sve više umjetan te u
konačnici nešto strano, nešto što je drugo od njega. Proizvod radnikovog rada više ne pripada njima
već kapitalistima, odnosno onima koji su vlasnici sredstava.
U Marxovim riječima:

Whatever the product of his labor is, he is not. Therefore, the greater this product, the less is he himself. The
alienation of the worker in his product means not only that his labor becomes an object, an external existence, but that it
exists outside him, independently, as something alien to him, and that it becomes a power on its own confronting him.
(Marx, K., 1844., Economic and Philosophical Manuscripts of 1844., Estranged Labour
https://www.marxists.org/archive/marx/works/1844/manuscripts/labour.htm)

1
 Ovo možemo vidjeti i u današnjim tvornicama, ali čak i u uglednim tvrtkama gdje je radniku
zadano na primjer da treba lijepiti etikete na odjeću i pospremati u kutije osam sati na dan ili rutinski
poslovi administratora, a koji se svode na zatupljujuće radnje – obrada dokumentacije, sređivanje
rasporeda, pregledavanje e-mailova. Da bi se to izbjeglo ili barem smanjio osjećaj nezadovoljstva,
zaposlenici koji su na višoj hijerarhijskoj ljestvici trebali bi organizirati tjedne ili mjesečne sastanke
sa svim zaposlenicima, a na kojima bi objasnili kakvo je trenutno stanje tvrtke, koja je misija i vizija
trenutne ponude proizvoda, zašto je svaka radna uloga važna te u kakvom je odnosu s drugima i tako
dalje. Fragmentacija nije nužno loša jer značajno ubrzava proizvodni proces, ali kao što možemo
vidjeti, vrlo brzo dovodi do nezadovoljstva zaposlenika. Radnici trebaju imati uvid u proizvodni
proces, treba se smanjiti mikro menandžment, pružiti kreativni aspekti za svaku radnu ulogu te
smanjiti broj radnih sati s četrdeset sati po tjednu na 30 ili manje. Također, iako se neki ne bi složili,
potrebna je državna intervencija u politiku velikih korporacija jer u protivnim dolazi do monopola i
time veće eksploatacije radnika i „udarca po džepovima“ kupaca.

Otuđenje od proizvoda rada te time od proizvodnog procesa, prema Marxu dovodi do

otuđenja čovjeka od vlastitog roda (Marx, 1884.), tj. „ljudske prirode“ (imajmo na umu da se Marx
ne bavi temom ljudske prirode, ali lakšeg razumijevanja možemo iskoristiti taj termin). Ljudi imaju
potencijal da budu slobodna, kreativna bića te da se ostvare kroz svjestan i voljan rad. Međutim, u
kapitalističkom sustavu, radnici su svedeni na stanje u kojem rad postaje sredstvo za puko
preživljavanje. Prema Marxu, radnici postaju otuđeni od svoje vrste/roda jer ne mogu slobodno
oblikovati svijet oko sebe (Marx, 1884.). Kapitalizam prisiljava radnike da svoje živo rodno
djelovanje, koje bi trebalo biti izraz njihove biti, doživljavaju kao sredstvo za održavanje sebe kao
fizičke osobe. Ovo otuđenje od vrste znači da radnici ne mogu ostvariti svoj puni potencijal kao
ljudska bića. Zbog otuđenja od samoga sebe, sve više se razvijaju mentalne/psihičke teškoće –
depresija, anksioznost, paranoičnost, anhedonija. Stres koji proizlazi iz kombinacije otuđenja od sebe
i zadataka koji posao nalaže može dovesti do bolesti tijela – pretilost kao posljedica prevelikog
lučenja kortizola (Cushingov sindrom), problemi s visokim tlakom, privremeno gubljenje vida,
opadanje kose i tako dalje. Ono što društvo kao kolektiv treba razumijeti je potrebu za hitno
mijenjanje strukture svakodnevnog života. Ljudi su stvorili ekonomski sustav te ga oni mogu i
promijeniti – veće plaće, više godišnjih odmora, potpora novim obiteljima s djecom, ponuda
opuštajućih aktivnosti. Izrabljivanje radne snage privremeno dovodi do maksimalnih profita, ali na
dugi rok kompanije se neće moći održati jer će biti sve manje radne snage, a što je direktna
posljedica financijske nemogućnosti osnutka obitelji.

2
 Konačno, kao posljedica ova tri oblika otuđenja je otuđenje čovjeka od čovjeka. U
kapitalističkom sustavu, društveni odnosi postaju instrumentalizirani (prijateljstva su sredstva za
dostizanje vlastitih interesa). Ljudi međusobno stupaju u odnose ne kao cjelovite osobe, već kao
vlasnici različitih roba i kapitala (više se ne gleda na sugrađane i kolege kao potencijalne prijatelje
već kao izvor zadovoljenja naših želja). Ovaj proces dehumanizira društvene odnose, jer se ljudi više
ne percipiraju kao bića s intrinzičnom vrijednošću, već kao sredstva za ostvarenje ekonomske koristi
(čovjek sada ima onoliku vrijednost koliku je ima za pružiti unutar ekonomskih okvira). Marxova
analiza otuđenja naglašava kako kapitalizam „cijepa“ društvo na klasu kapitalista i klasu radnika, što
dovodi do suparničkih odnosa između tih klasa. Za rezultat dolazi do socijalne i psihološke podjele
gdje je svak svakome konkurencija. Zbog ovakvih negativnih posljedica, potrebno je više nego ikada
da se organiziraju razne zajednice, bilo u živo ili online, razne radionice, a sve u svrhu povezivanja
ljudi kako sa sobom tako i s drugima bez ikakvih ekonomskih koristi. Jedna od društvenih mreža
koja je nadmašila značenje društvene povezanosti je TikTok koji omogućuje nefiltriranu razmjenu
informacija i podrške, od financijskih, pravnih i zdravstvenih potpora i savjeta do svakodnevnih
životnih situacija. Ta platforma omogućila je i najusamljenijim ljudima da saznaju nove informacije,
steknu nove prijatelje te dobiju podršku i osjećaj „viđenosti“ u ovome svijetu.

Glavnu misao teoriju otuđenja možemo prikazati u citatu autora Emila Øversveena:
The implication for the theory of alienation is that we will be alienated if we are deprived of the ability to freely use and
develop our productive capacities or if the results of our activities are estranged from us and turned against our
intentions. (Øversveen, E., 2021, Capitalism and alienation: Towards a Marxist theory of alienation for the 21st century,
https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/13684310211021579)

Međutim, tehnologija iako ima svojih pozitivnih utjecaja na društvo tako ima i negativnih. U
eseju Technology and Alienation in Modern-Day Societies, autora Karama Adibifara, dobivamo uvid
o ulozi tehnologije u otuđenju. Naime, razvojem tehnologije nastaje sve veća odvojenost među
ljudima, odnosno sve manja interakcija, a što se može vidjeti kod samposlužnih blagajni, bankomata,
online bankarstva. Iako ove značajke napredne tehnološke države daju dojam napretka neke nacije,
ono zapravo produbljuje osjećaj odvojenosti koje je pokrenuo kapitalizam sa svojom podjelom rada.
Unutar samog rada, tehnologija omogućuje menadžerima da još više eksploatiraju svoje radnike do
granice gdje koriste tehnologiju kako bi „špijunirali“ na svoje radnike prije i za vrijeme zaposljenja –
promatranje društvenih mreža što utječe hoće li se potencijalnog radnika zaposliti ili ne, praćenje
radnika radi li svake minute na poslu ili provodi vrijeme na web stranicama koje nisu vezane za
njegov rad („micromanaging“), praćenje stanovništva i njihovog ponašanja u Kini i tako dalje.
Ovolika kontrola nad radnicima stvara sve veći osjećaj zarobljeništva, osjećaj nemoći,

3
nezadovoljstva, a u konačnici otuđenosti od sebe i svojega rada. Nema prostora za kreativnost,
slobodu organizacije radnog procesa i hobije. Tehnologija sve više prodire u svakodnevne živote
stanovništva, stvarajući ovisnost o društvenim mrežama, o ljudima koje nikada u životu neće
upoznati, a sa sve većim negativnim sadržajem potiče razvoj depresije i cinizima spram života kao
takvog, svijeta i društva. Radnici dolaze umorni, tjelesno i psihički izmoreni s posla, u nemogućnosti
da imaju snagu za aktivnosti izvan posla, za druženja sa svojim prijateljima već samo da legnu doma,
pogledaju što se događa na Internetu te odu spavati i započnu ciklus ispočetka sljedeći dan. Ne
možemo okriviti isključivo tehnologiju na smanjenje socijalizacije, veći uzročnik je ipak broj
odrađenih sati na poslu. Uzmimo za primjer japansku kulturu gdje je tehnologija napredna, ali i
„marljivost“ stanovništva. Ovdje se ne radi zapravo toliko o marljivosti već o štetnom očekivanju od
radnika da se odradi nenormalan broj sati u tjednu. U blizini radnog mjesta u ponudi su sobe koje si
radnik može platiti jer se prečesto dogodi da japanci toliko dugo rade da propuste svoj posljenji
prijevoz za doma. U javnom prijevozu se mogu vidjeti ljudi u odijelima koji spavaju u vlaku na putu
do i od posla jer su toliko izmoreni i nenaspavani. Tužna posljedica je sve veći broj samoubojstava.
Kako bismo to spriječili tehnologiju treba aktivno usmjeravati za dobro, za borbu protiv
eksploatacije, za podizanje klasne svijesti o distopiji u kojoj se živi. U protivnom, tehnologija postaje
samo još jedan od kapitalističkih instrumenata za uništavanje psihičkog i fizičkog zdravlja ljudi.
Tehnologiju treba učiniti vrlo lako dostupnim svim dijelovima svijeta kako bi smanjili društvenu i
ekonomsku nejednakost među nacijama. Internet i izvor informacija može izvući zemlje trećeg
svijeta iz jada i bijede te ukloniti njihovu ovisnost o gramzljivim radikalno neoliberalnim
kapitalističkim državama.

Čitajući djela Karla Marxa možemo usmjeriti svoje svakidašnje misli u pravcu kritike
društva, zapitati se kako današnje stanje ekonomskog i društvenog uređenja utječe na mene
pojedinca i na zajednice te što ja mogu učiniti po pitanju toga. Cilj ovakvih tekstova nije „baciti“
pojedinca u depresiju i cinizam već „poljuljati“ njegovu trenutnu svijest i „otvoriti mu oči“ o
okruženju u kojem se nalazi, a kako bi mogao širiti misao dalje i time stvoriti dovoljnu moć da
zajedno sa zajednicom traži, odnosno naređuje promjene koje će koristiti društvu u cijelini, a ne
samo kapitalistima.
Imajmo na umu da iako utopija nije dostižna ne znači da se njoj ne treba težiti.

Paula Krajačić