SVEUČILIŠTE U RIJECI

GRAĐEVINSKI FAKULTET U RIJECI

Stjepan Šimunović

Stefan-Boltzmannov zakon

Završni rad

Rijeka, 2020.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
GRAĐEVINSKI FAKULTET RIJEKA

Preddiplomski sveučilišni studij

FIZIKA

Stjepan Šimunović
JMBAG: 0114028133
 IZJAVA

Završni rad izradio sam samostalno, u suradnji s mentorom uz poštivanje

pozitivnih građevinskih propisa i znanstvenih dostignuća iz područja
građevinarstva. Građevinski fakultet u Rijeci je nositelj prava intelektualnog
vlasništva u odnosu na ovaj rad.

__________________________
Stjepan Šimunović

U Rijeci, 14. rujna 2020.

SAŽETAK:
Stefan-Boltzmannov zakon utemeljen je u drugoj polovici 19. stoljeća u
tadašnjem znanstvenom središtu, austrijskom Beču. Život i djelo Jožefa Stefana,
sveučilišnog profesora i njegovog učenika i nasljednika Ludwiga Boltzmanna
fasciniraju i današnje generacije fizičara i matematičara. Zajedničkim radom
otkrili su zakon koji povezuje površinsku temperaturu i zračenje crnih tijela po
jedinici površine. Otkriće je bilo revolucionarno za svoje vrijeme što dokazuje
činjenica da se i u suvremenoj fizici i astronomiji koristi u novim istraživanjima.

KLJUČNE RIJEČI:
Stefann-Boltzmannov zakon, crno tijelo, temperatura, zračenje, Stefann-
Boltzmannova konstanta
SADRŽAJ:

1. Uvod .............................................................................................................................. 1
2. Povijest ......................................................................................................................... 3
2.1. Jože Stefan .............................................................................................................. 3
2.1.1. Život ................................................................................................................. 3
2.1.2. Rad ................................................................................................................... 3
2.2. Ludwig Eduard Boltzmann ..................................................................................... 5
2.2.1. Život ................................................................................................................. 5
2.2.1. Rad ................................................................................................................... 6
3. Stefan-Boltzmannov zakon ....................................................................................... 10
3.1. Opće postavke ....................................................................................................... 10
3.2. Povijest ................................................................................................................. 11
3.3. Primjeri ................................................................................................................. 12
3.3.1. Temperatura Sunca ........................................................................................ 12
3.3.2. Temperatura zvijezda ..................................................................................... 12
3.3.3. Efektivna temperatura Zemlje ....................................................................... 13
3.4. Upotreba ............................................................................................................... 15
3.4.1. Termodinamička derivacija gustoće energije ................................................ 15
3.4.2. Derivacija Planckovog zakona ....................................................................... 17
3.4.3. Energija gustoće ............................................................................................. 19
4. Zaključak .................................................................................................................. 21
5. Literatura .................................................................................................................. 22

SLIKE
Slika 1. – Stefan-Boltzmannov zakon – grafički prikaz
Slika 2. – Dijagram molekule
Slika 3. – Graf funkcije emisije crnog tijela
Slika 4. – Izvod Stefan-Boltzmannovog zakona pomoću Planckovog zakona
1. UVOD

U završnom radu obrađena je tema Stefann-Boltzmannovog zakona. To uključuje prethodne

metode izračunavanja zračenja i temperature crnih tijela, povijest istraživanja koja su dovela do
otkrića samog zakona, utjecaj zakona na daljnja istraživanja i rezultate dobivene korištenje
zakona. Otkriće zakona uvelike je utjecalo na napredak fizike, pogotovo ako stavimo u okvir
razdoblja u kojem je došlo do otkrića. Stoga je zanimljivo vratiti se u 19. stoljeće i pobliže
proučiti okolnosti nastanka i načina na koji su Jožef Stefan i Ludwig Boltzmann došli do
rješenja problema i ustanovili zakon.

Stefan, fizičar i matematičar slovenskog porijekla, stručno obrazovanje stekao je u austrijskim

gradovima Klagenfurtu i Beču, tadašnjem centru znanosti i inovacija u svijetu. Slijedeći korake
dotadašnjeg vrhunca znanstvenih istraživanja u sklopu Sveučilišta u Beču, Stefan je bio među
prvim fizičarima koji je detaljno radio na Maxwellovoj elektromagnetskoj teoriji, u potpunosti
ju usvojio i koristio njezine postavke u svom radu. On je također prvi fizičar koji je pronašao
točna mjerenja toplinske vodljivost plinova, a bavio se i difuzijom i vodljivosti topline u
tekućinama. U ovom je radu značajan zbog svoje istaknute uloge u izračunavanju temperature
Sunca i dolaženju do zakona termalne radijacije crnih tijela.

Stefanov učenik, Austrijanac Ludwig Boltzmann svojim je obrazovanjem i znanstvenim

radom stekao potrebne preduvjete i nadprosječno znanje za nastavak Stefanove znanstvene
tradicije. Ipak Boltzmannova najveća postignuća u fizici su razvoj statističke mehanike i
statističko objašnjenje drugog zakona termodinamike. Definicija entropije koja je do danas
aktualna svoj originalni oblik dobila je kada ju je Boltzmann protumačio kao mjeru statističkog
poremećaja sustava, a po njemu je fizičar Max Planck nazvao konstantu, kB, Boltzmannova
konstanta.

Pored inspirativnih životopisa i istaknutih postignuća Jožefa Stefana i Ludwiga Boltzmanna,

ovaj rad nastoji pridati posebnu pažnju proučavanju temeljnih izračuna zakona o termalnoj
radijaciji crnih tijela, kao jednom od fundamentalnih doprinosa teorijskoj fizici 19. stoljeća.
Stefan-Boltzmannov zakon opisuje snagu radijacije iz crnih tijela vezanu za njegovu
temperaturu tj. govori o tome kolika je ukupna energija koju crno tijelo zrači po jedinici svoje
površine. Osim općenitosti ovog zakona, u radu je navedena povijesna podloga znanstvenih
otkrića njihovih prethodnika i istaknuti primjeri primjene zakona koji su pronađeni pri
izračunima temperature Sunca, drugih zvijezda i pri izračunu efektivne temperature Zemlje.

1
Upotreba zakona u daljnjim istraživanjima velikim dijelom uključuje termodinamičku
derivaciju gustoće energije, derivaciju Planckovog zakona i energiju gustoće. Navedena
dostignuća služila su kao izvor postanka Stefan-Boltzmannovog zakona.

Polje teorijske fizike za mnoge je znanstvenike i dalje nepresušni izvor znanja i novih otkrića,
a zasluge za svoj doprinos u kreiranju temelja za daljnja istraživanja i napredak znanosti
nepobitno su zaslužili utemeljitelji Stefan-Boltzmannovog zakona.

2
2. POVIJEST

2.1. Jožef Stefan

2.1.1. Život

Jožef Stefan (rođen 24. ožujka 1835., umro 7. siječnja 1893.) je fizičar i matematičar
slovenskog porijekla. Pohađao je osnovnu školu u Klagenfurtu, već je u osnovnoj školi
pokazivao izniman talent za prirodne predmete. Radi svog talenta nastavlja školovanje, po
preporukama, u Klagenfurtskom Liceju. Godine 1848. ga nadahnjuje književnost i postaje
naklonjen slovenskoj književnoj produkciji.

Srednju školu je završio na samom vrhu, imao je ideju da se pridruži benediktinskom redu, ali
zbog velikog interesa za fizikom ipak se odlučuje baviti prirodnim znanostima, fizikom i
matematikom. Dodatno mu je pomoglo to što mu je u gimnaziji iz predmeta fizike bio profesor
Karel Robida. Karel Rubida je profesor koji je prvi napisao školski udžbenik iz fizike.

Godine 1853. Jožef Stefan odlazi na na studij na Sveučilište u Beč, gdje upisuje studij
matematike i fizike. Tokom godina studiranja sve završava sa izvrsnim rezultatima, pa tako već
1858. godine polaže najviši postdoktorski akademski ispit, habilitaciju, i time stječe
kvalifikaciju da predaje predmet matematičke fizike na Sveučilištu u Beču. Tokom svojih
godina studiranja je bio aktivan i u književnoj sferi, pa tako tokom studiranja objavljuje razne
pjesme na slovenskom jeziku.

Jožef Stefan ostaje raditi na Sveučilištu u Beču, kao profesor fizike. Godine 1866. dodjeljuje
mu se mjesto direktora Fizičkog instituta, također postaje i podpredsjednik Bečke akademije
znanosti, kao i član raznih znanstvenih institucija diljem Europe.

Živio je u Beču sve do svoje smrti 1893. godine, detaljno je proučavao njegov život i rad poznati
fizičar Janez Strnad

2.1.2. Rad

U svom akademskom životu Jožef Stefan je objavio čak 80 znanstvenih radova i članaka,
radovi su uglavnom objavljivani u biltenima Bečke akademije znanosti. Stefan je najviše ostao
poznat svojoj ulozi u otkrivanju Stefanovog zakona, do otkrića je došao 1879. godine. To je

3
zakon fizičke moći koji nam kaže da je ukupno zračenje idealiziranog crnog tijela
proporcionalno četvrtoj potenciji termodinamičke temperature [T] tog crnog tijela.

Zakon je izveo po podacima dobivenim iz istraživanje u kojem su sudjelovali francuski fizičari

Pierre Louis Dulong i Aleksis Therese Petit. Pošto je upadno zračenje i emisija crnih tijela
uvijek jednaka, radi toga se ova jednadžba jednako odnosi na temperaturu svakog idealiziranog
tijela koje je podlegnuto zračenju na vlastitoj površini. Stefanov student, Ludwig Boltzmann,
je 1884. godine proširio zakon tako da se zakon odnosi i na zračenje sivih tijela. Stoga se zakonu
mijenja ime u Stefan – Boltzmannov zakon. Taj zakon je jedini fizički zakon prirode koji je
nazvan po slovenskom fizičaru. Pomoću svojeg zakona Stefan je odredio temperaturu površine
Sunca, rezultat koji je dobio iznosi 5430 ° C (9810 ° F). To je prvi puta da se temperatura Sunca
izračunala. Zakon je izveden iz Planckova zakona radijacije crnih tijela.

Jožef Stefan je prvi fizičar koji nam je pružio prava mjerenja toplinske vodljivost plinova, te
je proučavao difuziju i vodljivost topline u tekućinama. Za studiju o optici koju je napisao
dodijeljena mu je od strane Sveučilišta u Beču Lieben nagrada. A radi svog rada na
izračunavanju difuzije i brzine isparavanja, protoka iz kapljice ili čestice koji je izazvan
evaporacijom ili sublimacijom na površini sada nazivamo Stefanov protok.

Također su veoma važne i elektromagnetske jednadžbe koje je napisao, te jednadžbe su

definirane u vektorskim zapisima i rade u kinetičkoj teoriji topline. Jožef Stefan bio je jedan od
prvih fizičara u Europi koji je u potpunosti razumio Maxwellovu elektromagnetsku teoriju i
također jedan od rijetkih koji se tom teorijom i bavio u svome radu. Ispravio je Maxwellovo
pogrešno izračunavanje i izračunao je induktivnost zavojnice kvadratnog presjeka. Istraživao
je i fenomen zvan efekt kože, koji nam pokazuje da je visokofrekventna električna struja veća
na površini vodiča nego u njegovoj unutrašnjosti.

Stefanovi zadaci s pomičnom granicom su dobro poznati pojam u matematici. Taj su problem
prvi proučavali znanstvenici Lame i Clapeyron 1831. godine. Stefan je riješio problem
izračunom brzine rasta sloja leda na vodi (Stefanova jednadžba).

4
 U fizici su razni koncepti nazvani po njemu: Stefan – Boltzmannov zakon, Stefan –
Boltzmannova konstanta, Stefanov problem, Stefanova jednadžba, Stefanova formula,
Stefanov tok, Stefanov broj i Stefanova sila. A također je po njemu nazvan i Institut „Jožef
Stefan“ u Sloveniji.

Slika 1. Stefan-Boltzmannov zakon – grafički prikaz

2.2. Ludwig Eduard Boltzmann

2.2.1. Život

Ludwig Eduard Boltzmann (rođen 20.2.1844., umro 5.9.1906. godine) bio je austrijski fizičar
i filozof. Najveća postignuća u polju fizike su mu razvoj statističke mehanike i statističko
objašnjenje Drugog zakona termodinamike. Također je 1877. godine dao trenutnu definiciju
entropije, , protumačio ju je kao mjeru statističkog poremećaja sustava. Čak je
i Max Planck po njemu nazvao konstantu, kB, Boltzmannova konstanta. Statistička mehanika
je sada jedan od glavnih stupova moderne fizike, u njoj se opisuje su makroskopska promatranja
( kao što su temperatura i tlak) povezana s mikroskopskim parametrima koji variraju oko

5
srednje veličine. To povezuje termodinamičke veličine (kao što je toplinski kapacitet) s
mikroskopskim ponašanjem, prije je u standardnoj termodinamici jedina opcija bila mjerenje i
tablično izračunavanje tih veličina za razne materijale.

Boltzmann je rođen u Erdbergu u Austriji, to je predgrađe Beča, osnovno školsko obrazovanje

je stekao u svome domu, gimnaziju je pak pohađao u Linzu, to je predio Gornje Austrije. Godine
1863. počinje studirati fiziku i matematiku na Sveučilištu u Beču, već 1866. godine je
doktorirao i 1869. dobio titulu venia legendi. Usko je surađivao sa fizičarem Josefom Stefanom,
koji je bio direktor Instituta za fiziku, i upravo je Stefan njega upoznao sa Maxwellovim
dijelima. U dobi od 25 godina (1869.) postaje redovan profesor matematičke fizike na
Sveučilištu u Grazu, zahvaljujući preporuci koju je napisao Jožef Stefan. Par mjeseci 1869.
godine je proveo surađujući s Robertom Bunsenom i Leom Königsbergerom, a 1871. godine je
surađivao s Gustavom Kirchhoffom i Hermannom von Helmholtzom u Berlinu.

Od 1873. do 1876. godine je bio profesor matematike na Sveučilištu u Beču. Boltzmann se

nakon toga vratio u Graz i tamo je zauzeo vodstvo na odjelu eksperimentalne fizike. Među
učenicima kojima je predavao u Grazu su bili Svante Arrhenius i Walther Nernst s kojima je
kasnijih godina i surađivao. U Grazu je proveo 14 godina i upravo tamo je razvio svoj statistički
koncept prirode. 1890. godine je imenovan za katedru teorijske fizike na Sveučilištu u
Münchenu, a četiri godine kasnije (1894.) nasljeđuje svog bivšeg profesora Jožefa Stefana na
mjestu profesora teorijske fizike na Sveučilištu u Beču.

2.2.2. Rad

Boltzmann je puno doprinio razvoju fizike, a najvažniji znanstveni doprinosi su bili na

području kinetičke teorije, uključujući motivaciju za Maxwell-Boltzmannovu raspodijelu kao
opis molekularne brzine plinova. U središtu temelja klasične statističke mehanike ostaju
Maxwell-Boltzmannova statistika i Boltzmannova raspodjela. Te teorije su primjenjive i na
druge pojave u fizici koje ne zahtijevaju kvantnu statistiku i pružaju nam uvid u značenje
temperature. Velik broj kemičara su dijelili Boltzmannovo vjerovanje u molekule i atome, dok
velik broj fizičara nije, prihvatili su njegovu teoriju tek desetljećima kasnije. Imao je
dugogodišnji spor s glavnim urednikom značajnog njemačkog časopisa za fiziku, koji je odbijao
dopustiti Boltzmannu da atome i molekule predstavlja ikako drugačije nego samo kao teorijske
konstrukte. No već nekoliko godina nakon Boltzmannove smrti su Perrinove studije koloidnih
suspenzija, koje su temeljene na Einsteinovim teorijskim studijama iz 1905, godine, dokazale

6
vrijednosti Avogadrovog broja i Boltzmannove konstante točnima, i time uvjerili svijet da sitne
čestice uistinu postoje. Poznata Boltzmannova formula za entropiju S je:

kB je Boltzmannova konstanta, a ln je prirodni logaritam. W predstavlja Wahrscheinlichkeit, to

je njemačka riječ koja znači vjerojatnost pojave makro stanja ili točnije, broj mogućih mikro
stanja koji odgovaraju makroskopskom stanju sustava. Boltzmannova paradigma bila je idealan
plin od N istih čestica, koje su Ni u i – tom mikroskopskom stanju svih položaja i impulsa. W
se može izračunati pomoću formule za permutaciju:

gdje se i kreće preko svih mogućih uvjetima molekula i gdje ! označuje faktorijelu. Boltzmann
se također smatra i jednim od glavnih prethodnika kvantne mehanike, smatra ga se time zbog
njegove sugestije da su razine energije fizičkog sustava diskretne, do tog saznanja je došao
1877. godine.

Boltzmann je svoju jednadžbu razvio kako bi opisao dinamiku idealnog plina. Boltzmannova
jednadžba:

f predstavlja funkciju raspodjele položaja i momenta pojedine-čestica u svakom odreženom

vremenu, F predstavlja silu, m je masa čestica, t predstavlja vrijeme, a v prosječnu brzinu
čestica. Jednadžba opisuje prostornu i vremensku varijaciju raspodjele vjerojatnosti položaja i
impulsa raspodjele za gustoću oblaka točaka u jednočestićnom faznom prostoru. Prvi član s
lijeva predstavlja eksplicitnu vremensku varijaciju funkcije raspodjele, drugi član nam daje
prostornu varijaciju, treći član nam opisuje učinke bilo kojih sila koje djeluju na čestice. S desne
strane jednadžbe nam je član koji predstavlja učinak sudara. U jednadžbi iznad se u potpunosti
opisuje dinamika cjeline plinskih čestica, u obzir moramo uzeti odgovarajuće uvjete. Ovo je
diferencijalna jednadžba prvog reda i ima jednostavni izgled, pošto f može predstavljati
proizvoljnu funkciju raspodjele jednočestica. A sila koja djeluje na česticu izravno ovisi o
funkciji raspodijele brzine f . Ova jednadžba je iznimno teška za integriranje, čak je i David
Hilbert bez većeg uspjeha godinama pokušavao ju riješiti.

7
 Dugi niz godina je pokušavao dokazati drugi zakon termodinamike tako što je koristio svoju
plinsko-dinamičku jednadžbu, poznati H-teorem. No ključnu pretpostavku koju je iznio pri
formuliranju pojma sudara bio je „molekularni kaos“, to je pretpostavka koja razbija simetriju
vremenskog preokreta, a to je neophodno za sve za što se koristi drugi zakon. Ideja daj je zakon
entropije ili drugi zakon termodinamike ustvari zakon poremećaja, je posljedica načina na koji
je Boltzmann gledao drugi zakon termodinamike. To je bio pokušaj Boltzmanna da to svede na
stohastiču funkciju sudara ili zakon vjerojatnosti koji slijedi iz nasumičnih sudara mehaničkih
čestica.

Po Maxwellovom primjeru Boltzmann je modelirao molekule plina kao biljarske kugle u kutiji
koje se međusobno sudaraju, i napominjao je da se pri svakom sudaru neravnomjerno rasporedi
brzina i da će radi toga postati sve poremećenije, to će na kraju dovesti do konačnog stanja
makroskopske ujednačenosti i stanja maksimalne entropije ili maksimalnog mikroskopskog
poremećaja. Po njemu je drugi zakon bio rezultat činjenice da u svijetu mehanike sudara čestica
u neuređenom stanju najvjerojatnije. Iz razloga da postoji puno više mogućih stanja
neuređenosti nego uređenih stanja, tako će se sustav skoro uvijek naći u stanju ili u stanju
maksimalnog poremećaja (to je stanje s najvećim brojem mogućih mikro stanja) ili se kreće
prema takvom stanju.

Boltzmann je uspješno pokazao činjenicu da je drugi zakon termodinamike ustvari samo

statistička činjenica. Objasnio je to primjerom da, postepeno remećenje energije, naliči
miješanjem novog paketa igraćih karata kojeg ako izmiješamo dovoljan broj puta će se u
jednom trenutku vratiti na prvobitan redoslijed, da će tako morati i svemir jednog dana vratiti,
čistom slučajnošću, u prvobitno stanje.

Tendencija entropijskog povećanja stvara poteškoće u počecima bavljenja termodinamikom,

ali ako ju gledamo sa stajališta teorije vjerojatnosti onda nam je lako razumljiva. Možemo za
primjer uzeti dvije obične igraće kockice, obije kockice su okrenute na broj šest. Nakon šta te
kockice protresemo jako je mala mogućnost da se opet dvije šestice pronađu na gornjoj strani
(1 u 36), tako možemo reći da je i slučajno kretanje kockica, kao što su kaotični sudari molekula
radi toplinske energije, uzrokuje da se manja vjerojatnost stanja promijeni u ono vjerojatnije. I
tako ako uzmemo milijune kockica, kao što imamo milijune atoma koji svi sudjeluju u
termodinamičkom proračunu, tako i vjerojatnost da će na svima od tih milijuna kockica doći
broj šest postaje toliko malena da će se sustav vjerojatnije pronaći u jednom od više vjerojatnih
stanja. No ako gledamo matematički šanse da će par brojeva na kockicama ne biti par šestica
jednako moguće kao i da će sve biti šestice, a pošto statističke podatke teže ravnoteži, tako će i
8
svako bacanje kockica težiti paru šestica i svako miješanje karata težiti nekakvome redoslijedu,
čak i ukoliko je špil bio potpuno promiješan.

Boltzmann je kroz dugi niz godina bavljenjem fizikom i matematikom skupio razne nagrade i
počasti, tako je i kroz svoju karijeru bio član Imperijalne austrijske akademije znanosti,
predsjednika Sveučilišta u Grazu i izabran za člana Kraljevske švedske akademije znanosti.

Slika 2. Dijagram molekule

9
3. STEFAN-BOLTZMANNOV ZAKON

3.1. Opće postavke

Stefan-Boltzmannov zakon opisuje snagu radijacije iz crnih tijela vezanu za njegovu

temperaturu. Konkretnije nam kaže da je ukupna energija koju crno tijelo zrači po jedinici svoje
površine preko svih valnih dužina, po jedinici vremena, j* (poznata je kao radijacijsko
emitiranje crnih tijela) i proporcionalna je četvrtoj potenciji termodinamičke temperature T
crnog tijela:

Slika 3. Graf funkcije emisije crnog tijela

u jednadžbi je σ – Stefan-Boltzmannova konstanta ili konstanta proporcionalnosti, koju

dobivamo iz drugih prirodnih konstanti, a vrijednost dobivamo pomoću jednadžbe:

10
u kojoj je k – Boltzmannova konstanta, h – Planckova konstanta i c – brzina svijetlosti u
vakuumskom sustavu. U realnosti ne postoji idealno crno tijelo koje emitira svih 100%
svijetlosti, nego u stvarnom svemiru postoje samo siva tijela koja moramo dodatno
karakterizirati sa ε – stupanj emisije (koeficijent koji se kreće od 0 do 1; za idealizirano crno
tijelo je = 1), tako da nam slijedi jednadžba:

dimenzija ukupne količine zračenja j* je (J/(m2 x s) = W/m2). Temperaturu T računamo u

kelvinima, a stupanj emisije nam najviše ovisi o valnoj dužini svijetlosti ε = ε(λ). Da bi uopće
mogli izračunati zračenje tijela, moramo u obzir uzeti i površinu tog tijela A (računamo ju mu
m2):

To je zakon koji vrijedi za idealizirano toplinski stroj, kod njega je svijetlost radni medij, ne ne
računamo ju kao plin, tako da su u stvarnosti vrijednosti često malo niže.

3.2. Povijest

John Tyndall je 1864. godine predstavio svijetu mjerenje infracrvene radijacije niti od platine
i niti odgovarajućih boja. Proporcionalnost četvrte potencije apsolutne temperature ustvrdio je
Jožef Stefan 1879. godine na temeljima Tyndallovog eksperimentalnog mjerenja. Ludwig
Boltzmann je izveo zakone iz teorijskih razmatranja 1884. godine, oslanjajući se na radove
Adolfa Bartolija, koji je 1876. ustvrdio postojanje tlaka zračenja izvedenog iz principa
termodinamike. Na Bartolinijevim temeljima Boltzmann je uzeo u obzir toplinski motor koji
koristi elektromagnetsko zračenje umjesto idealiziranog plina kao radnu tvar.

Zakon je brzo nakon otkrivanja počeo biti eksperimentalno provjeravan, Heinrich Weber je
1888. godine ukazao na odstupanje pro visokim temperaturama, ali je isto tako dokazana
savršena točnost unutar mjerenja temperatura od 1535 K do 1897 K. Zakon je ipak, uključujući
teorijsko predviđanje Stefan-Boltzmannove konstante kao funkciju brzine svijetlosti, te
Boltzmannove konstante i Planckove konstante, izravno posljedičan Planckovom zakonu koji
je formuliran tek 1900. godine.

11
 3.3. Primjeri
3.3.1. Temperatura Sunca

Sa svojim zakonom, Jožef Stefan je uspio odrediti temperaturu površine Sunca, pomoću
podataka koje je prikupio Jacques-Louisa Soreta (1827.-1890.), zaključio je da je intenzitet
količine zračenja sa Sunca čak 29 puta veća od intenziteta zračenja zagrijane metalne lamele.
Okruglu lamelu postavljamo na potrebnu udaljenost od mjernog uređaja da bi se vidjela pod
istim kutom kao i Sunce. Soret je procijenio temperaturu lamele na otprilike 1900 ° C do 2000
° C. No Stefan je pretpostavio da je jedna trećina sunčevog zračenja apsorbirana u Zemljinu
atmosferu , pa je uzeo da bi ispravan intenzitet sunčevog zračenja ustvari bio 3/2 puta veća
vrijednost od Soretovog rezultata, tako je za njega intenzitet Sunčevog zračenja ispao 29 x
3/2 = 43,5 puta veći od uzorka lamele.

Precizna mjerenja apsorpcije atmosfere provedena su tek 1888. i 1904. godine, a temperatura
koju je Stefan dobio je srednja vrijednost prethodnih, uzeo je temperaturu lamele srednje
vrijednosti 1950 ° C i kada ju preračunamo u apsolutnu termodinamičku temperaturu dobijemo
2200 K. Ako uzmemo da je 2,574=43,5, a iz zakona proizlazi da je temperatura Sunca 2,57 puta
veća od temperature lamele, i putem tog izračuna je Stefan dobio vrijednost temperature
površine Sunca 5430 ° C ili 5700 K ( danas se zna da je vrijednost 5778 K). Taj izračun nam
je dao prvu osjetnu vrijednost temperature površine Sunca, a prije su se tvrdile vrijednosti u
velikim rasponima od čak 1800 ° C do čak 13 000 000 ° C. Nižu vrijednost od 1800 ° C dobio
je Claude Pouillet 1838. godine korištenjem Dulong-Petitivog zakona.

3.3.2. Temperatura zvijezda

Kao i temperaturu Sunca, temperatura zvijezda se može odrediti na jako sličan način, ako
uzmemo zvijezdu kao idealizirano crno tijelo:

gdje nam L predstavlja lumonozitet ili količinu energije koju tijelo izrači po jedinici vremena,
σ predstavlja Stefan-Boltzmannovu konstantu, R je radijus zvijezde a T efektivna temperatura.
Istu formulu možemo koristiti i za računanje približnog radijusa zvijezde relativne sa suncem:

12
u kojoj nam Ro predstavlja radijus Sunca, Lo predstavlja svijetlost Sunca, itd.

Sa ovim zakonom (Stefan-Boltzmannov zakon) astronomi mogu s lakoćom proračunati

radijuse zvijezda. Zakon je čak primjenjiv i u termodinamici crnih rupa (Hawkingovo zračenje).

3.3.3. Efektivna temperatura Zemlje

Na sličan način se izračunava i efektivna temperatura Zemlje T⊕, izjednačavanjem energije

primljene od Sunca i energije koju Zemlja zrači, prema aproksimaciji crnog tijela. Svijetlost
Sunca L⊙, nam daje:

Na Zemlji ta energija prolazi kroz sferu radijusa a0 , to je udaljenost Zemlje od Sunca a

ozračenost računamo:

Zemlja ima radijus R⊕, prema tome znamo da ima presjek Tok zračenja (tj. sunčeva
energija) koju Zemlja apsorbira dibivamo kroz:

Budući da Stefan-Boltzmannov zakon koristi četvrtu potenciju, onda ima stabilizacijski efekt
na izmjenu i tok emisije Zemlje. Radi toga ima tendenciju da bude jednak apsorbiranom toku i
bliži se stacionarnom stanju gdje:

13
a T⊕ možemo izračunati pomoću:

gdje je T⊙ - temperatura Sunca, R⊙ - radijus Sunca, a a0 je udaljenost od Zemlje do Sunca. To

nam na kraju daje efektivnu temperaturu na površini Zemlje od 6 ° C, ali moramo pretpostaviti
da površina savršeno apsorbira svu emisiju koja dolazi u kontakt s njom i da nema atmosfere.
Zemlja ima albedo koeficijent od 0,3, što nam znači da se čak 30% sunčeve radijacije koja
utječe na naš planet odbija nazad u svemir bez apsorbiranja. Učinak albeda na temperaturu
Zemlje može se približiti pretpostavkama da se energija apsorbirana na površinu pomnoži sa
0,7 , ali moramo uzeti u obzir da planet i dalje zrači kao i crno tijelo. Ovom aproksimacijom
smanjujemo temperaturu Zemlje za faktor 0,711/4, tj. 255 K (-18 ° C). Gornja temperatura
Zemlje , ne površinska temperatura, nego prosječno zračenje planeta je zbog efekta staklenika
visoka čak 288 K (15 ° C), a to je više od 255 K efektivne temperature, čak je više i oda
temperature koju bi imalo idealizirano crno tijelo koja je 279 K.

U gornjoj raspravi smo uzeli pretpostavku da je cijela površina Zemlje iste temperature,
također zanimljivo pitanje je zapitati se koja bi temperatura bila površine crnog tijela na Zemlji
uz pretpostavku da postiže ravnotežno stanje sa sunčevom svijetlošću koje pada na nju.
Naravno to nam jako ovisi i o kutu sunčevih zraka na površinu i kroz koliku količinu zraka je
sunčeva zraka morala proći. U trenutku kada je sunce u zenitu (najviša točka u danu), a površina
je vodoravno, tada radijacija može biti čak 1120 W/m2. Tada nam Stefan-Boltzmannov zakon
daje temperaturu jednaku:

14
ili 102 ° C. Na Zemljinu površinu možemo gledati kao „pokušaj“ postizanja ravnotežnu
temperaturu zvjezdanom svijetlošću i mjesečevom tokom noći, ali radi utjecaja atmosfere se
zagrijava.

3.4. Upotreba
3.4.1. Termodinamička derivacija gustoće energije

Činjenica stoji da je gustoća energije kutije koja sadrži radijaciju proporcionalna T4 , tako da se
izvest pomoću termodinamike. Taj izvod koristi veze između tlaka zračenja p i unutarnje
gustoće energije u, to je relacija kuju se može prikazati pomoću oblika tenzora
elektromagnetskog naprezanja i energije. Taj odnos je p=u/3. Iz temeljne termodinamičke
relacije

dolazimo do sljedećeg izraza, nakon što podjelimo sa dV i sredimo T:

Završna jednakost uzimamo iz Maxwellove relacije:

15
Iz definicije o gustoći energije izvodimo to da:

gdje nam gustoća energije radijacije ovisi o temperaturi, znači:

Slijedi nam jednakost:

nakon substitucije i p za odgovarajući izraz može se zapisati kao:

Budući da parcijalni izvod može biti izražen kao relacija između u i T (ako ih izoliramo
na samo jednoj strani jednakosti), tada se parcijalni izvod može zamjeniti sa običnim izvodom.
A nakon što ju razdvojimo diferencijalna jednakost postaje:

16
iz čega nam slijedi u=AT4, ako nam A predstavlja konstantu integracije.

3.4.2. Derivacija Planckovog zakona

Zakon je moguće izvoditi razmatranjem malene ravne crne površine tijela koja zrači u pola
kugle. U ovom izvodu koristi se sferni koordinatni sustav, s θ kao kutom zenita i φ kao kutom
azimuta. Malena ravna površina leži na xy ravnini, u kojoj je θ = π / 2. Planckov zakon nam
daje intenzitet svijetlosti emitirane s površine crnog tijela:

gdje nam je I(v, T) – količina snage po površini u jedinici čvrstog kuta po jedinici od frekvencije
koju emitira v crnog tijela pri određenoj temperaturi T, h je Planckova konstnta, c je brzina
svijetlosti i k je Boltzmannova konstanta. Količina I(v, T) A dv dΩ je snaga zračenja površine
A kroz kut dΩ u frekvencijskom rangu od v do v + dv.

Iz Stefan-Boltzmannovog zakona dobivamo snagu koju emitirajuće tijelo emitira po jedinici

površine:

Moramo znati da se kosinus pojavljuje zbog tog što se crna tijela ponašaju po Lambertovom
zakonu kosinusa što nam znači da će nam intenzitet koji promatramo dužinom kugle biti stvarni
intenzitet koji pomnožimo s kosinusom zenitnog kuta. Da bi smo uspjeli izvesti Stefan-
Boltzmannov zakon, moramo u njega integrirati i dΩ = sin (θ) dθ dφ pomoću polukugle i
moramo integrirati ν od 0 do ∞.

17
Nakon toga moramo ubaciti i I:

Kako bi evaluirali ovaj integral radimo supstituciju:

pomoću nje dobivamo:

Na desnoj strani nam je standardni integral koji ima više naziva: Bose-Einsteinov integral, poli

logaritam, ili Riemann zeta funkcija. Vrijednost ovoga integrala je , i daje nam rezultat
za idealiziranu površinu crnog tijela:

18
Naposlijetku, pošto je dokaz počet uzimajući u obzir malenu ravnu površinu.No, ijedna
diferencijalna površina koja se može aproksimirati skupinom malenih ravnih površina. Dok
geometrijska površina ne uspije uzrokovati da crno tijelo ponovno upija svoje vlastito zračenje,
a ukupna energija radijacije je samo suma energija zračenih od svih pojedinih površina. A
ukupna površina isto samo zbroj svih manjih površina skupa, tako da ovaj zakon isto tako
vrijedi za sva konveksna crna tijela, ukoliko cijela površina ima istu površinsku temperaturu.
Zakon se isto tako odnosi i na radijaciju ne konveksnih tijela tako da se koristi činjenica da
konveksni trup crnog tijela zrači jednako kao i crno tijelo.

Slika 4. Izvod Stefan-Boltzmannovog zakona pomoću Planckovog zakona

3.4.3. Energija gustoće

Ukupna gustoća energije U se na sličan način može izračunati, jedino što se integracija
proteže preko cijele sfere i nema kosinusa u njoj. Energetski tok (U c) trebamo podijeliti s
brzinom c i tako dobijemo na kraju gustoću energije U:

19
Tako slijedi i zamjenjujemo sa , i dodajemo faktor od 4, tako
da nam ukupno na kraju jednadžba izgleda:

20
4. ZAKLJUČAK

Otkriće Stefan-Boltzmannovog zakona ostavilo je značajan trag u vremenu otkrića te mnoga

kasnija saznanja mogu zahvaliti predanom radu ovih fizičara. Pomoću zakona se po prvi puta s
velikom točnošću mogla izračunati temperatura površine Sunca, drugih zvijezda kao i efektivna
temperatura Zemlje.

Cjelokupni rad i životno djelo obaju znanstvenika svoj je otisak direktno ostavilo na brojne
generacije budućih fizičara i matematičara koji su svoja dostignuća gradili na njihovim
temeljima. Najistaknutiji među njima je Max Planck i njegovi suradnici, ali proučavanje rada i
dostignuća znanstvenika s kraja 19. i početka 20. stoljeća može služiti kao inspiracija i
suvremenim znanstvenicima.

Stefan-Boltzmannov zakon pogurao je znanstveno područje fizike i astronomije na novu razinu

i približio apstraktnost svemira i svemirskih objekata znanstvenicima na Zemlji. Ipak, osim
snažnog utjecaja koji je rad ovih znanstvenika imao na prijelazu stoljeća, puni opseg
relevantnosti njihovog zajedničkog otkrića i njegova bezvremenost evidentna je u činjenici da
se zakon i u današnjoj tehnološki i znanstveno naprednijoj točki u vremenu koristi za nova
otkrića na području astronomije i kvantne fizike.

21
5. LITERATURA

Boltzmann, Ludwig. 1884. " Derivation of Stefan's little law concerning the dependence of
thermal radiation on the temperature of the electro-magnetic theory of light ", Annalen der
Physik und Chemie, 258 (6): 291–294. (Dostupno na:
https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1002/andp.18842580616)

Hrvatska enciklopedija. 2014. „Jožef Stefan“. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

(Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=57936)

Hrvatska enciklopedija. 2018. „Max Planck“. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

(Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48572)

Stefan, Jožef. 1879. "On the relationship between heat radiation and temperature"
Sitzungsberichte der Mathematisch-naturwissenschaftlichen Classe der Kaiserlichen Akademie
der Wissenschaften, 79: 391–428. Dostupno na: (http://www.ing-buero-
ebel.de/strahlung/Original/Stefan1879.pdf)

Uffink, Jos. 2004. "Boltzmann's Work in Statistical Physics". Stanford Encyclopedia of

Philosophy, 2007-06-11. (Dostupno na: https://plato.stanford.edu/entries/statphys-Boltzmann/)

22