FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
ODSJEK ZA FILOZOFIJU
ETIKA – SEMINAR:
ALIJENACIJA I ETIKA

RUDIMENTARNI OBLICI KAPITALIZMA

Maja Hudiček
prof. Marko Kos
ak.god. 2021./2022.
 Htjela bih se u ovom eseju baviti temom rudimentarnih oblika kapitalizma zbog toga
što smatram da je dobivanje uvida u početke kapitalizma od prijeke važnosti za
razumijevanje društvenog stanja danas. Želim također prikazati psihologizam čovjeka koji je
dio kapitalističkog društva, zašto se na neki izvrnuti način slaže sa alijenacijom koja je u
takvoj vrsti društva prouzrokovana i kako je i zašto ovakva vrsta društvenog poretka uopće
nastala. Kapitalizam je stanje koje prožima sve aspekte naših života do te mjere da je danas
stavljeno na prodaju sve što postoji uključujući i čovjeka. Nije li to pretjerivanje koje je znak
trulosti njegove unutarnje konstrukcije? Sama činjenica što se danas na prodaju može dati
što se god poželi nam daje do znanja da je odavno nadmašio svoje granice, no to je
istovremeno i podatak koji nam sam po sebi govori koliko su bili pogrešni sami počeci ovog
društvenog sustava, jer da je on od početka bio zdrav za društvo, ne bismo došli do pozicije
u kojoj ćemo moći ostvariti profit na što god nama padne na pamet. To je očiti znak
nepostojanja integriteta unutar njegove konstrukcije, a ako ne postoji integriteta koji
postavlja granice u djelovanju, onda se gube bilo kakve mogućnosti za uspostavu stabilnog
sustava koji uzima u obzir dobrobit svih strana uključenih u njega. Moja nit vodilja u razradi
ove tematike je upravo to što zbog trulosti kapitalističkog sustava kojem danas svi
svjedočimo želim pokazati zašto i kako je takvo nešto uopće počelo postojati u društvu. Zbog
čega se ovaj sustav općeprihvatio kao neupitan? Zbog čega je, unatoč antikapitalističkim
tendencijama koje se protežu kroz dugi niz godina, on i dalje aktualan društveni sustav s
kojim se naizgled svi slažemo? Da li je legitimno tvrditi da nam je nametnut od strane malog
postotka ljudi kojima je on od najveće koristi jer im donosi najviše profita?

Kapitalizam se kao ekonomsko stanje razvio kao nastavak na feudalizam zbog čega je
najprije važno osvrnuti se na najvažnije pojmove feudalizma te se dotaknuti početaka kraja
feudalnog društva. Zanima me i prikaz početka psihologizacije kapitalističkog čovjeka. Što je
dovelo do toga da čovjek odjedanput odluči sve prirodne resurse podvrgnuti profitu? Što se
dogodilo unutar njega da krene razmišljati na način da će mu skupljanje profita na bilo koji
način poboljšati boravak na ovom planetu? Nije li to dolaženje do krajnosti stvarno prikaz
unutrašnje trulosti kapitalizma?

Vjerujem da je najlogičnije započeti raspravu o feudalizmu sa pojmovima prekarija i

beneficija. Oni se isprva upotrebljavaju istoznačno, no s vremenom se kreću razilaziti u
značenjima pa se prekarij postupno pretvara u točno ograničen ugovor, dok se beneficijem
počinju nazivati privremeni (privremeni jer imaju karakter plaće više nego nagrade koja se
feudalnom vladaru vraća vazalovom smrti) darovi (npr., imanje) ustupani od strane
feudalnog vladara vazalu uz uvjet njegove službe prema vladaru. (Beneficij je ono što je u
svakodnevnom životu vjerojatno bolje znano kao leno). Vazali su bili osobe pod zaštitom
feudalnog vladara (isto senior ili gospodar) kojem su se trebale zaklinjati na odanost. Oni su
od feudalnog vladara očekivali pomoć u življenju, dok su vladari uz njihovu pomoć nastojali
doći do dobara. U ovom odnosu je vidljiva međusobna zavisnost koja se u suštini temeljila
na tome što su jedan od drugog mogli dobiti ekonomski i što je njihov rad zajedno izrodio
neko dobro unutar konteksta ekonomije. Odnos feudalni vladar-vazal je ono što obilježava
feudalizam. On je karakteristika koja će se kasnije očitovati tijekom razvoja kapitalizma, ali
će i biti očita ostavština starog feudalnog poretka koja je u društvu vidljiva i danas, samo što
se drugačije zove i ponešto je izmijenjenog oblika. Danas bi se ona mogla nazvati
poslodavac-posloprimac. Cijelo postojanje feudalnog društva obilježava izraz čovjek drugog
čovjeka. U feudalnom rječniku on je najrasprostranjeniji spoj riječi pun dubokog smisla.1
Tijekom feudalnog perioda je prvotno označavao osobnu zavisnost općenito. Bio je općeniti
duh koji je vladao feudalnim društvom. Tim izrazom su se čak i u istom tekstu u nekoliko
redaka razmaka uzastopce označavali iz temelja različiti društveni uvjeti. … Pa ipak, premda
je to načelo povezanosti ljudi prožimalo cio društveni život, ipak su njezini oblici bili
izvanredno različiti.2 U kontekstu međusobne povezanosti vazal također nije mogao biti
podređen dvama gospodarima odjedanput. Samuraj ne može imati dva gospodara – ta stara
japanska maksima, na koju se još i 1912. pozvao maršal Nogi odbijajući da živi dulje od svoga
cara, izražava neminovni zakon svakoga snažno zasnovanoga sustava vjernosti. Takvo je
pravilo nesumnjivo vladalo i u franačkom vazalitetu u njegovu početku. … Zavjetovati se
nekom drugom gospodaru ostajući čovjekom prvoga, bilo je strogo zabranjeno.3 Htjela sam
ovim citatom posebno naglasiti odnos feudalni vladar-vazal jer je, osim njegove uloge u
ekonomskom i gospodarskom razvoju feudalnog društva, očito u kolikoj se mjeri prelio u
privatne živote ljudi i imao utjecaj na to na koji način će se pojedinci početi razvijati kao
psihološka bića sve do današnjeg dana.

Smatram da je ostavština starih feudalnih odnosa danas prisutna u nepotizmu koji

prožima mnoge poslovne sustave diljem cijele planete. Od prijeke je važnosti znati kako
odvojiti poslovni život od osobnog radi profesionalnosti obavljanja posla, no tih specifičnih
odvajanja u feudalizmu nije bilo. Ulaženje u poslovne odnose sa bliskim ljudima s kojima već
postoji izgrađena veza je recept za neshvaćanje obavljanja posla ozbiljno jer, gdje god da se
nalazili s tom bliskom osobom, uvijek ćemo se s njom nalaziti unutar kalupa koji je stvorila
naša veza. Jako je teško ili gotovo nemoguće izaći iz tog predodređenog kalupa osjećaja i
misli u poslovnom okruženju gdje za uspješno obavljanje posla pred nama nema mjesta
takvim odnosima. Osim obavljanja posla sa bliskom osobom, ovdje bi se moglo govoriti i o
miješanju osobnog života pojedinca u posao koji obavlja. Osim integriteta koji za uspješno
obavljanje posla treba postojati između dvoje ljudi, on treba postojati i unutar pojedinca
između poslovnog i osobnog života. Miješanje vlastitih subjektivnih osjećaja i misli u svoj
poslovni život je isto kao i dovođenje bliske osobe u kontekst tog poslovnog života. Oboje je
recept za neuspjeh. Za uspješno vodstvo potrebno je biti objektivan i racionalan što je sve
što nepotizam ne njeguje niti potiče. To je očito greška u sustavu koja je počela postojati
prije skoro tisuću godina, a toliko se tvrdokorno ustalila u društvu da postoji i do današnjeg
dana. Krajem feudalnog razdoblja se veća pozornost počela pridavati točnom određivanju
međuljudskih odnosa unutar poslovnog sustava, dok se sve više krenulo udaljavati od opisa
zemljišnih posjeda. Što se uistinu ovdje do danas promijenilo? Ako bismo se osvrnuli na
zasebne sustave danas aktualnih korporacija, međuljudski odnosi određeni u feudalizmu u
njima i danas postoje.

Ono što je bio katalizator društvene promjene koja je dovela do kraha feudalnog
društva je činjenica da je institucija vlastelinstva izašla iz feudalnih odnosa. (vlastelinstvo je
prije svega bio kolektiv zavisnih ljudi koje je njihov gospodar štitio, a kada su odnosi koji su
bili specifični za feudalizam oslabili, vlastelinstvo je ostalo postojati, no sad su ga obilježavale
drugačije, više zemljišne i izrazitije ekonomske karakteristike) Na koje načine je uopće došlo
do toga da prestanak postojanja vlastelinstva kao djelom feudalnog društva dovede do toga
da feudalizam prestane postojati kao društveno stanje? Ukratko, ono što se dogodilo jest:
karolinške porezne knjige u praksi postaju neprimjenjive i sve teže shvatljive zbog čega izlaze
van uobičajenog korištenja.4 U knjizi iz koje sam crpila informacije u vezi feudalizma izričito
ne piše zbog čega su počele biti neprimjenjive, no pretpostavljam da je to imalo veze sa
slabljenjem velikog utjecaja kojeg su Karolinzi imali na području srednje Europe, i
eventualnim izumiranjem dinastije. Na neprimjenjivost karolinških poreznih knjiga se
neupitno nadovezuje činjenica da unutrašnji život (i na najvećim i najbolje upravljanim
vlastelinstvima) zapada u pogibelj da se odvija samo po usmenim propisima 5 što bi se
dogodilo zato što nigdje u tom slučaju ne bi postojali zapisani zakoni prema kojima se ljudi
trebaju ponašati ili društveni život odvijati. Život koji se odvija samo po usmenim propisima
predstavlja proizvoljnost zakona jer ih onda može biti onoliko koliko postoji različitih ljudi na
Zemlji, a postojanje bezakonja je sasvim samorazumljiva sintagma koja bi u slučaju
postojanja samo usmenih propisa bila stvarnost. Kako bi se to suzbilo, sastavljaju se imovnici
i popisi prava koji su više u skladu s trenutnim (ondašnjim novim) (društvenim) stanjem. 6
Ovdje postoji jedan bitan podatak koji nagovješćuje kasniji razvoj kapitalizma, a to je da se u
tim novosastavljenim imovnicima i popisima prava veća pozornost od opisivanja tla pridaje
utvrđivanju odnosa među ljudima. To je nagovještaj kapitalizma u kojem postoji točno
određeni opis odnosa poslodavca prema posloprimcu i obrnuto. Promjene u društvenom
životu tjeraju na točno utvrđivanje dužnosti i ublažavanje njihove težine što se nadovezuje
na prethodnu rečenicu te govori o tome da sada postoje točno određene obaveze i pozicije
unutar radnog odnosa kojih u feudalizmu nije bilo. Ovo je novina u odnosu na feudalizam jer
u kapitalizmu shodno tome dolazi do nestajanja ili mijenjanja oblika podložnosti čovjeka
čovjeku. Mijenjanja na način da su međuljudski odnosi temeljeni na dužnosti sada postali
čvršće i jasnije definirani. Dolazi i do ubrzane ekonomske razmjene zbog koje nešto novaca
sada kreće dobivati seljak što pred njim otvara nove mogućnosti. Tu sam spomenula sada
još jednu novost, a to je da se u društvu javlja novac, odnosno kreće se sa zamjenjivanjem
dažbine u naravi plaćanjem u novcu.

Važno je i ukratko spomenuti promjenu koja se odvija u intelektualnom preporodu, a

također nagovješćuje kapitalizam. U Francuskoj se u jedanaestom stoljeću javljaju epske
pjesme koje su nagovještaj intelektualnog preporoda u drugom razdoblju feudalizma čiji se
početak stavlja u dvanaesto stoljeće. Počinju se prevoditi grčka i arapska djela, a njihovo
djelovanje na znanost i zapadnu filozofiju svjedoče o kulturi koja odsad raspolaže boljim
prometnim vezama zbog čega među prevodiocima ovih djela susrećemo članove carigradske
kolonije trgovaca. (naznake stvaranja bolje prometne povezanosti postoje u Komunističkom
manifestu). Osim književnog razvoja gdje nova književnost kreće sa individualizacijom
pojedinca fokusirajući se na analizu njegovih osjećaja i introspekciju (kapitalizam), dolazi i do
razvoja znanosti čija žarišta postaju Bologna, Chartres i Pariz. Izlazak iz feudalnog stanja
društva nužno znači i razvoj društvenih i prirodnih znanosti koje su kroz stoljeća dovele do
razvoja svijeta onakvog kakvog ga znamo danas. Relevantno je zapitati se na kojoj bismo
razini danas bili sa znanstvenim razvojem ukoliko ne bi prije petstotinjak godina došlo do
početaka razvoja kapitalizma. Ovdje ciljam na razvoj znanosti koji je kapitalistički razvoj
prouzrokovao razvojem globalne trgovinske, prometne i digitalne povezanosti. Ako ne bi
postojalo brodova ili zrakoplova, možemo se jedino zapitati kako bismo, i bismo li uopće,
došli do dijelova svijeta koji su imali veliki utjecaj na razvoj, na primjer, antropologije,
odnosno upoznavanje plemena u tropskim šumama Južne Afrike, ili tehnike, odnosno
rudarenje plemenitih minerala u Africi, ili ako se trgovina ne bi krenula razvijati, pojedini
dijelovi svijeta bi bili u znanstvenom i kulturnom mraku. O tome se pogotovo može govoriti u
novom razvijenom digitalnom dobu gdje sada možemo u roku sekunde kontaktirati nekoga
tko se nalazi na drugoj strani svijeta od nas. Sada možemo u sekundi učiniti ono za što su
prije petstotinjak godina ljudima trebali mjeseci.
 U Marxovom i Engelsovom Komunističkom manifestu je iznimno oštroumno i duboko
razrađen prikaz stanja stvari društva čiji sam nagovještaj već dala iznad zbog čega je od
iznimne važnosti bilo konzultirati tu revolucionarnu knjižicu. Doduše, autori o temi u
Manifestu nisu odlazili u širinu, ali su svakako precizno i sa očitim velikim obujmom znanja o
onome o čemu pričaju postavili problematiku kapitalističkog stanja društva. Htjela bih se
dotaknuti nekih točaka iz prvog djela knjižice pod naslovom Buržuji i proleteri koji su
relevantni za temu koju sam postavila za razradu u ovom eseju. Autori kažu da je Povijest
svih dosadašnjih društava povijest klasnih borbi. … tlačitelj i tlačeni stajali su jedan prema
drugom u stalnom sudaru, vodili (neprestanu) borbu koja se svaki puta okončavala
revolucionarnom preobrazbom cijelog društva ili pak zajedničkom propašću sukobljenih
klasa.7 Engels stavlja napomenu da je ovdje riječ o cijeloj pisanoj povijesti koja se u citatu
spominje kao povijest klasnih borbi, i da raspadanjem prvobitnih zajednica koje su počivale
na zajedničkom zemljišnom vlasništu nastaje podjela društva na posebne i suprotstavljene
klase. Postoji dakle točka u društvu puno prije pojave feudalizma u kojoj su se odnosi među
ljudima krenuli prikazivati hijerarhijski. Smatram da je razlog tome i prije feudalizma
orijentiranog na zemljišne posjede također vlasništvo nad zemljišnim posjedima. Za
zemljištem na kojem raste ljudska hrana i na kojoj čovjek prebiva, pa je kao takvo neupitno
važno i potrebno u životima svih nas, je oduvijek bilo potrebe, samo što su ljudi veoma brzo
shvatili njegovu važnost i kako shodno tome ljudsku potrebu za postojanjem zemljišta
zloupotrijebiti u svoju korist. Tu se onda javlja društvena hijerarhija koja je nametnuta
društvenim statusom i koja kroz stotine godina dovodi do kapitalizma kakvog ga znamo
danas. Hijerarhija koju spominjem se prema knjižici može zaključiti kao stanje društva u
kojem vlada neprestani nered, jer ona dovodi do toga da pripadnici različitih klasa uvijek
stoje jedan prema drugome, a to je problem jer je u kapitalizmu još uvijek prisutan onaj
feudalistički princip podređenosti jednog čovjeka drugom. Iako ne možemo točno znati u
kolikom prosjeku se u feudalizmu događalo izrabljivanje podređenih od strane nadređenih,
odnosno zloupotreba tog odnosa, u kapitalizmu je to poprilično česta pojava što su zabilježili
i sami autori u Manifestu koji je bio objavljen 1848., ali svejedno toliko sirovo opisuje i
mnoge današnje radne odnose. Što mi kao društvo radimo ako i danas još uvijek postoje
radni odnosi koje su kritizirali istaknuti mislioci prije stosedamdesetak godina? To je dobro
zapitati se, i isto na koje načine svatko od nas doprinosi tome da se taj sustav nastavi
održavati. Činjenica da hijerarhija proizvodi nered je sama po sebi dokaz da to nije prirodno
stanje ljudskog uma. Potrebno je razumno vodstvo koje uzima u obzir psihološka stanja svih
ljudskih bića i nastoji stvoriti neutralno stanje društva u kojem će doći do toga da se stvore
prilike za sve različitosti. Neupitno je da je potrebno vodstvo. Dok je komunizam bio razvijen
sa dobrim namjerama, ono što je njega dovelo u propast je što je nastupio prema društvu na
isti način na koji je nastupala buržoazija – krvnički i nasilno – što očito nije dobro zamišljeno
jer se ono što uništava ne može uništiti uništavanjem.

Moderne tlačitelje Marx i Engels nazivaju buržoazijom. Kažu u Manifestu da je iz

propadanja feudalnog društva nastalo moderno buržoasko društvo koje nije ukinulo klasne
suprotnosti. Ono je samo ustrojilo nove klase, nove uvjete potlačivanja, nove oblike borbe
umjesto starih. … Naše razdoblje buržoazije odlikuje se po tome što je pojednostavilo klasne
suprotnosti. Cijelo društvo rastače se sve više i više u dva velika neprijateljska tabora…8 Riječ
je u ovom citatu o onoj činjenici koju sam već spomenula iznad, a koja se tiče toga da je
postupnim prelijevanjem društvenog stanja sa feudalnog u kapitalističko došlo do pojave
drugačijih oblika dužnosti od onih kakvi su postojali u feudalizmu, no taj odnos podčinjenja
jednog čovjeka drugom koji je bio glavna okosnica na kojoj je počivao feudalizam je ostao
postojati i u kapitalizmu. Autori u Manifestu žele objasniti da je upravo taj odnos
podčinjavanja ono što je dovelo do razvoja klasa pa posljedično i potpuno poremećenog
društvenog razvoja različitih dijelova svijeta gdje ćemo u jednom kutku vidjeti ogromno
bogatstvo, a u drugom siromaštvo. To poremećeno djelovanje koje je glavna odlika poteza
buržoazije autori navode i u Manifestu. Kao najočitiji njegov primjer bih navela neprestano i
nekontrolirano širenje tržišta sa svojim središtima u dijelovima svijeta koji su percipirani
naprednima u bilo kojem pogledu i koje mogu ovdje povezati sa svojom inicijalnom tezom
da je unutarnja konstrukcija kapitalizma trula. Trula je upravo zbog toga što on postavlja
takve društvene uvjete prema kojima je cjelokupnost svih aktivnosti na Zemlji primorana
napredovati – ljudi moraju zarađivati više, tržišta se moraju širiti, mora dolaziti do stvaranja
nove vrste tehnologije, mora biti progresije u djelovanju. Kapitalizam je takoreći
cjelokupnost društva ubacio u neprestanu kolotečinu s čijom brzinom napredovanja se
svakodnevni život treba slagati htio to on ili ne jer ako se ne slaže, on će nužno biti u
zaostatku za ostatkom društva koje ide s njom u korak i tako neupitno dati prednost onome
drugome, jer to je poanta kapitalizma – netko mora biti u podređenom položaju. Pitanje
koje ovdje samoj sebi postavljam je – dokle? Dokle će ići ta neprestana progresija koju
društvu nameće kapitalizam? Ona negdje nužno mora stati jer resursi koji su potrebni za to
neprestano djelovanje nisu beskonačni. Očito je da će morati doći do neke velike prirodne
katastrofe koja će umnogome utjecati na osobne živote svakog od nas da shvatimo da ne
možemo do unedogled iskorištavati prirodne resurse (kažem prirodne jer mi kao ljudi i sve
naše djelatnosti nužno ovisimo o prirodi). Zanimljivo mi je kako sirovo autori u idućem citatu
govore o djelovanju buržoazije: Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve
feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. … (ona je ostavila) između čovjeka i čovjeka
nikakve druge spone osim golog interesa, osim bezosjećanog plaćanja u gotovini.9 To je
upravo njezina poanta – čovjeka buržoazija prestaje razumijevati kao psihološko biće te ga
preoblikuje u objekt koji ima isključivo jednu funkciju, a to je donošenje joj profita. Autori
naglašavaju da je djelovanje buržoazije izrabljivanje, a ono što ju izdvaja od prethodnih
društvenih stanja je stalna promjenjivost proizvodnje, neprekidni poremećaji svih društvenih
stanja, vječita nesigurnost i pokretljivost. Glavna karakteristika buržoazije je dakle
nestabilnost koja kao da prijeti da će se ona kao sustav svakim časom u potpunosti urušiti.
Buržoazija se razvila od kmetova srednjeg vijeka preoblikovanih u prigradske mještane prvih
gradova (U razdoblju feudalnog društvenog poretka kmetovi su se nalazili na dnu društvene
ljestvice. Položaj kmeta također je ovisio o položaju onoga kojemu je bio podložan, na
primjer, kmet koji je bio podložan kralju imao je bolji položaj nego kmet običnoga plemića
koji se nalazio na znatno nižem položaju) zbog čega je relevantno zaključiti da je taj sloj
društva slabljenjem položaja svojih nadređenih nasilnim preuzimanjem njihovih pozicija i
postavljanjem društvenog stanja u kojem je omogućena neizmjerno brza i silovita
proizvodnja i širenje tržišta utažio svoju glad za imanjem vlasti i posjedovanjem bogatstva
kakvog nisu imali tijekom feudalnog društvenog stanja. Toliko su žarko priželjkivali nadići se
iznad potlačenog položaja da su potpuno nerazumno krenuli uništavati sve pred sobom kako
bi uspjeli doći do svojeg komada bogatstva, i tako zadovoljili svoju potrebu za tim da se
osjećaju vrijedno, no na sasvim pogrešan način. Imanje vrijednosti je imanentna
karakteristika nas kao ljudskih bića, a nekontrolirano grabljenje materijalnih stvari kao
dokazom vlastite vrijednosti je samo znak poremećenog sustava vrijednosti koji se nalazi
unutar pojedinca. Stanje vladanja materijalnih stvari psihološkim stanjem pojedinca i u
subjektivnom i objektivnom kontekstu dovodi do alijenacije pojedinca s kojim se žitelj
današnje Zemlje naizgled slaže jer ne čini ništa kako bi se otarasio tog stanja. Naravno da se
zapravo ne slaže, nego je uslijed psihološke lijenosti potaknute nasilnim razvojem tehnike
željan ostati unutar granica svojeg sigurnog mjehurića djelatnosti. Dokle god ima sve što je
njemu potrebno za život, on neće izlaziti iz njega.
LITERATURA:

1
– Marc Bloch: Feudalno društvo, Golden Marketing, Zagreb, 2001.: Druga knjiga: Vazalitet i
leno; prvo poglavlje – Vazalsko priznavanje podložnosti, 1. Čovjek nekog drugog čovjeka, 1 –
2, str. 148.
2
- Marc Bloch: Feudalno društvo, Golden Marketing, Zagreb, 2001.: Druga knjiga: Vazalitet i
leno; prvo poglavlje – Vazalsko priznavanje podložnosti, 1. Čovjek nekog drugog čovjeka. 6 –
8 i 14 – 15, str. 148.
3
- Marc Bloch: Feudalno društvo, Golden Marketing, Zagreb, 2001.: Druga knjiga: Vazalitet i
leno; peto poglavlje – Čovjek više gospodara, 1. Mnogostruka priznavanja vazalske
podložnosti, 1 – 10, str. 209.
4
- Marc Bloch: Feudalno društvo, Golden Marketing, Zagreb, 2001.: Treća knjiga: Veze
ovisnosti u nižim klasama; treće poglavlje – Prema novim oblicima vlasteoskog režima, 1.
Ustaljenje tereta, 4 – 5, str. 267.
5
- Marc Bloch: Feudalno društvo, Golden Marketing, Zagreb, 2001.: Treća knjiga: Veze
ovisnosti u nižim klasama; treće poglavlje – Prema novim oblicima vlasteoskog režima, 1.
Ustaljenje terete, 5 – 7, str. 267.
6
- Marc Bloch: Feudalno društvo, Golden Marketing, Zagreb, 2001.: Treća knjiga: Veze
ovisnosti u nižim klasama; treće poglavlje – Prema novim oblicima vlasteoskog režima, 1.
Ustaljenje terete, 7 – 8, str. 267.
7
– Karl Marx i Friedrich Engels: Komunistički manifest, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.: 1.
Buržuji i proleteri, 1 – 10, str. 27. i 28.
8
- Karl Marx i Friedrich Engels: Komunistički manifest, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.: 1.
Buržuji i proleteri, 20 – 29, str. 28. i 29.
9
- Karl Marx i Friedrich Engels: Komunistički manifest, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.: 1.
Buržuji i proleteri, 9 – 10, str. 32.