EVO KAKO SUCI IGRAJU ZA DINAMO Sve sramotne odluke ove sezone - Index.

hr

Hrvatski nogometni klub Hajduk Split (HNK Hajduk Split) je hrvatski nogometni klub iz Splita. Najveće je športsko
društvo u Splitu i jedno od većih u Hrvatskoj. Domaće utakmice igra na Gradskom stadionu u Poljudu. Kroz bogatu
povijest klub je osvojio 18 prvenstava u pet država, 17 nacionalnih kupova i 5 superkupova, a najveći europski uspjesi
su mu tri četvrtzavršnice Lige prvaka te po jedna poluzavršnica Kupa UEFA i Kupa pobjednika kupova.
Hajduk je u veljači 1911. u Pragu osnovala skupina splitskih studenata. Oko kluba su se
okupljali prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja kraljevine Dalmacije s kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom.
Odatle i pridjev Hrvatski u nazivu kluba, Hrvatski grb kao dio Hajdukovog grba te zastava kluba s crvenom i plavom
bojom te bijelim natpisom Hajduk u sredini. Tradicionalna boja dresa je bijela s plavim donjim dijelom što simbolizira
bijelo jedro broda i plavu boju Jadranskog mora. Nadimci kluba su Bili, Hajduci, Majstori s mora. Godine 2011. Hajduk je
velikom proslavom obilježio 100 godina od osnutka.[1]
Po istraživanju GfK Hrvatska iz 2005. godine za Hajduk navija približno 24 % ljudi u Hrvatskoj ili preko 1 060 000
navijača. Za Hajduk navija 76 % ljudi u Dalmaciji što je ujedno i najveći postotak podrške za nogometni klub u jednoj
regiji u Hrvatskoj.[2][3] Osim tradicionalno najveće podrške u Dalmaciji klub ima velik broj navijača u svim
dijelovima Hrvatske, među Hrvatima u BiH i među hrvatskom dijasporom u inozemstvu. Navijačka skupina
Hajduka, Torcida, osnovana je 1950. godine te je najstarija navijačka grupa u Hrvatskoj i Europi. Torcida je poznata po
fanatičnoj podršci i vjernosti klubu. Hajduk je u 2023. godini dosegao brojku od 100 000 članova.
Hajduk je, uz zagrebački Dinamo, jedan od dva najpopularnija i najtrofejnija kluba u Hrvatskoj. Nogometna utakmica
između ova dva velika suparnika naziva se Vječni derbi, a zbog velikog rivaliteta i navijačkih tenzija mnogi Vječni derbi
svrstavaju među najveće nogometne derbije na svijetu.[4] Rivalstvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje još
od 1913. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu. Do danas je odigrano 218 derbija, a Hajduk je slavio
68 puta.
Jedan je od rijetkih klubova koji nikada nisu ispali iz prve lige. Prva su momčad na svijetu koja je obišla svih pet
kontinenata.[5]

Povijest
Osnutak kluba
Podrobniji članak o temi: HNK Hajduk do 1991.

Natpis o osnivanju Hajduka u praškoj pivnici "U Fleků"

Splitski studenti u Pragu, među njima: Lucijan Stella (sjedi,

prvi s lijeva), Fabijan Kaliterna (prvi s desna u gornjem redu) i Vjekoslav Ivanišević (sjedi, prvi s
desna)
Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan
Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret
tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je
bila vrlo slaba na početku, dok se u splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom
mudraca predlagana imena kluba, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu,
na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput
pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači
"zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom
spremom.
Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici prihvaćena 13. veljače 1911. godine. Nakon toga skoro
su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni
poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja austrijske
kraljevine Dalmacije s ugarskom kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i
hrvatski grb kao dio Hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.

Početak

Detalj s prve utakmice Hajduka Luka Kaliterna.

legendarni trener
Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, susret je odigran 11. lipnja 1911. godine, a
završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduk. Ovoj utakmici prethodila je prva Hajdukova trening utakmica koja je odigrana
nekih dva mjeseca prije, točnije 16. travnja 1911. godine. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig.
Godine 1911., Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2.
Godine 1923. Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju
svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz Marseillea s 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj
utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna
tema razgovora, i na povratku momčadi s turneje kući dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.
Godine 1924. cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva),
igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim
susretima. Hajduk je postao nadahnuće mnogim umjetnicima, osobito pjevačima. Najpoznatija je skladba o Hajduku
"Kraljica baluna", opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. Godine 1927. Hajduk je osvojio svoju prvu krunu
prvaka, a dvije godine kasnije drugu. Godine 1931. klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20
godišnjice osnutka, dok je dvije godine kasnije izgrađen "Dom Hajduka". Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi
igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.
Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić (legendarni "Kalun") koji je 1933. godine na
utakmici s HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.

Privremena zabrana rada

Za vrijeme Šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom
"jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. – 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom)
prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK
Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH u odnosima s talijanskim okupatorom, rezultirala je
odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH. Kako Hajduk, tako su i ostali splitski klubovi odbili
nastupati u talijanskim prvenstvima. Na to je 19. srpnja 1941. talijanski guverner Dalmacije Giuseppe
Bastianini naredbom odredio da se klubovi koji nisu odjeli Fašističke stranke proglase nezakonitima. Uskoro su klubovi
raspušteni, a imovina im je zaplijenjena. Sa strane NDH je državni povjerenik za šport Miško Zebić zabranio hrvatskim
klubovima angažirati igrače Hajduka rekavši da će Hajduk „sudjelovati u prvenstvu, nakon što će Dalmacija i Split budu
pripojeni NDH”.[6]
U više je navrata pokušana obnova Hajduka. Dana 13. studenoga 1943., iz Hajdukova zagrebačkog odbora pisano je
Ravnateljstvu Hrvatskoga radiše, u kojem ističu teško stanje i traže pomoć za obnovu. Pismo Ive Šuste zaključeno je
sa Za dom spremni!, a u potpisu Hrvatski športski klub "Hajduk" Split.[7] U zagrebačkome odboru Hajduka bili su tada
još Fabijan Kaliterna, Veljko Poduje, Miloš Rodin, Ferante Colnago (stariji), Rikard Boschi, Jozo Ferić, Miloš Ferić i dr.
Za obnovu Hajduka najviše su dali Dalmatinci u Zagrebu, članovi iz Zagreba, pa zatim članovi Hajduka iz Vinkovaca i
Vukovara te pripadnici oružanih snaga NDH.[6]
 Dopis iz HŠK Hajduk Split Ravnateljstvu Hrvatskog radiše
13. studenoga 1943.
Jugoslavenska historiografija nametala je laž da je ustaška vlast neuspješno nastojala obnoviti Hajduk, jer „nisu privoljeli
ni jednog člana da pristupi obnovi kluba”. Istina je bila da su Hajduk 1943. godine obnavljali najprije članovi i navijači na
čelu s Ivom Šustom. Ništa manje nije važno ni da je Hajdukov veliki suparnik Građanski iz Zagreba također znatno
donirao za obnovu. Većina obnovitelja iz ove skupine bili su predratni članovi ili pristalice HSS-a, no prije svega svima je
zajedničko da su bili navijači Hajduka, čiji je cilj bio obnoviti klub, bez obzira na vlast u državi.[6]
U partizanskim redovima tri su puta pokušali obnoviti Hajduk. Prvi nije bio klasična inicijativa za obnovu, nego apel svim
športašima na pridruživanje Oslobodilačkom pokretu. Apel je uputila skupina splitskih nogometaša, članova Hajduka i
preostalih Splita koji su se okupili na oslobođenom Visu. Drugi poticaj dan je jeseni 1943. u Livnu, u koje su rukovoditelji
USAOH-a prikupljali podatke o broju hajdukovaca na savezničkom teritoriju. I Livno je tad udomilo više igrača Hajduka,
no zbog Šeste neprijateljske ofenzive plan je propao. Treći pokušaj bio je kad su u ZAVNOH-u odlučili obnoviti Hajduk i
da će mu zadaća biti predstavljati „naš mladi sport u inostranstvu”, kako je pisalo u pismu od Oblasnog NOO-a
Dalmacije koje je 10. travnja čitao u Livnu je Šime Poduje. Poduje se uputio na posao i uputio poziv igračima. 23. travnja
1943. skupina se skupljala jedan po jedan na jednoj razvalini Solina i čekali noću na vezu.[8]
HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 7. svibnja 1944. godine. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je
činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski
športski klub Hajduk, a ne kao „Hajduk NOVJ”[9][10] (što se u socijalističkoj Jugoslaviji prešućivalo[11]). Atribut NOVJ dodan
je tek na utakmicama protiv britanske vojske u Italiji gdje je nakon 10. rujna 1944. godine sasvim uklonjen predznak
HŠK.[6]

Zrinjski – Hajduk 2:3, Mostar, 13. 8. 1939.

Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice 13. kolovoza 1944. godine u Gravini, koji su igrali protiv
Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk – NOVJ.[10] Poslije utakmice protiv Britanskoga
garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom
hrvatskog, HŠK.[10] Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno
Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim
vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja i pronosio slavu Hrvatske. Budući da
su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskoga nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti
reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk sastali
su se 23. rujna 1944. na najposjećenijoj utakmici tijekom Drugoga svjetskog rata u Bariju pred oko 50 tisuća ljudi. Hajduk
je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, 26. prosinca 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju Velike
Britanije što je tada u svijetu (za Hajduk i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0.[12]
Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:[10]

 Hajduk – NOVJ: Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić (kapetan), Slavko Luštica, Dušan Bjelanović,
Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ivo Radovniković
 Vojna reprezentacija Velike Britanije (British Services XI.): Renny (St. Mirren), Andy Beatty (Preston), Malpass
(Fulham), Collier (Aberdeen), Stan Cullis (Wolverhampton), James Merphy (West Bromwich) Tom Finney
(Preston), Bryn Jones (Arsenal), Georg Wilkins (Bredford), Jimmy Rudd (Manchester City) i Willi Strauss
(Aberdeen)
Tijekom 1945. Hajduk kreće na turneju po Egiptu, Palestini, Libanonu, Siriji i Malti.[13] U svibnju 1945., na posljednjoj
utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u ime Charlesa de Gaullea odlikovao Hajduk titulom počasnoga
kluba Slobodne Francuske.[14]

Razdoblje nakon rata

Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. Godine 1946. osvojeno je
Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vjesnik". U sezoni 1948. – 1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako
postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima. Godine 1950. klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez
izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko s ovih prostora nije ponovio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice
s Crvenom zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te
postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac".

Momčad Hajduka 1954./55. godine, s nekim od

najvećih igrača kluba u povijesti, na slici su: gornji red s lijeva: Kokeza, Beara, F. Matošić, D.
Grčić, Rebac, Vidošević, Šenauer; čuče: Luštica, Vukas, Broketa i L. Grčić.
Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali teških zakulisnih igara ne bi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je
u zimskoj stanki sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv
od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog
poboljšanja međudržavnih odnosa. Nakon što su obavili posjetu zakasnili su na tada rijetke prekooceanske letove, ali
umjesto odgođenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali juniori i
veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda s 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već sljedeće
sezone ponovila se slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu
reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te
utakmice, a Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i
napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?". Dne 3. travnja 1955. u Zagrebu Hajduk je uspio pregaziti Dinamo sa
6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba.
Godine 1955. velikosrpska hegemonistička narav socijalističke Jugoslavije još jednom je pokazala lice. Premda je
Hajduk osvojio prvenstvo, u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao prvak poslan
u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.

Frane Matošić s 729 golova najbolji stijelac u povijesti Hajduka

Između 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na
sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no nikada nije ispao iz najvišeg ranga natjecanja. U tom su razdoblju nogomet kraj
stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729
golova u 739 utakmica, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim
vratarom svih vremena, tada sigurno među svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u
povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i
Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo. Ostaje upamćena njegova posljednja
utakmica u Hajduku, kada se rasplakao nakon izgubljenog derbija s Dinamom u Splitu.
Već nakon 1950. godine kad je osnovana Torcida, uslijedili su događaji koji su odredili sudbinu Hajduka i Hajdukovih
navijača u narednim desetljećima. Nakon legendarne utakmice Hajduk – Crvena zvezda koja je odlučena Broketinim
golom, koju se smatra početkom Hajdukove Torcide, uslijedio je progon i zatvaranje hrvatska mladeži. Najgrlatiji te
Torcide bili su zatvarani i izbačeni iz škola i sveučilišta, samo zato što su navijali za Hajduk i isticali svoje hrvatstvo.[15]
Od 1958. slijede događaji koji su pridonijeli odlasku Ante Žanetića, najboljeg europskog desnog halfa svog vremena.
Žanetić se nije slagao s krugovima u klupskoj upravi i gradu i novodovedenim trenerom Milovanom Ćirićem (kojeg su ti
isti krugovi i doveli). Ante Žanetić ga je opisao kao "velikosrbina", a krugove u klubu i gradu koji su ga doveli kao
"orjunaške i udbaške"; a optužbe za pristup novog trenera idu dotle da je "Ćirić u kratko vrijeme zatrovao odnose
izmedju Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo
pravi rat izmedju navijača bilih i plavih, koji nikada nije ni prestao, i pravo je čudo, kako nitko nije ni ubijen.". Zbog
maltretiranjima po gradu koja su uslijedila od strane izmanipuliranih navijača a u režiji prije navedenih orjunaških
krugova,[15][16] Na kraju je Žanetić emigrirao u Belgiju i potom u Australiju.

Tomislav Ivić, Najuspješniji trener u povijesti

Slična sudbina zadesila je jednog od najpopularnijih Hajdukovih nogometaša Branka Vidjaka, (kojemu su jugokomunisti
ubili oca) kojeg UDBA-ška elita u Hajduku nije mogla podnijeti. Nakon hajke na torcidaše, ni Vidjak više nije bio poželjan.
Vidjaku je život bio u pitanju, pa je bio prisiljen brzo napustiti Split i otići u Zagreb, a potom je prigodom Zagrebove
turneje po Švicarskoj ondje zatražio politički azil, te je ondje ostao sve do proglašenja hrvatske neovisnosti.[15] Dodatno
slabljenje Hajduka uslijedilo je 1955. godine. Ponajbolji svjetski vratar Vladimir Beara otišao je u beogradsku Crvenu
zvezdu, a Geza Šenauer u OFK Beograd. Prema bilješkama Ante Žanetića, ondašnja je Hajdukova uprava bila
sastavljena od samih udbaša i orjunaša, koja je kriva za Bearin odlazak, jer ga je ponižavala i vrijeđala te ga tako
potjerala iz Hajduka.[15]
Zbog svih velikosrpskih, orjunaških i autonomaških podvala, iz Hajduka su otišli neki igrači (Žanetić, Vidjak, Beara,
Šenauer), a nečija su imena poslije postala nepoćudna i bila su izbrisana iz svih almanaha[11] sve do osamostaljenja
Hrvatske. Velikosrpski režim socijalističke Jugoslavije namijenio je Hajduku ulogu kontrapunkta zagrebačkom Dinamu
kojem je jugorežim namijenio ulogu kvaziustaške Hrvatske.[11]
Velikosrpski plan planiran je i sprovođen ovako: umjetno je uzgajan antagonizam između Hajduka i Dinama, između
hrvatskog Sjevera i Juga, Dalmacije i Zagreba, polariziralo se hrvatsko društvo, a sve s ciljem podjele hrvatskog naroda i
radi podjele i potom prisvajanja hrvatske zemlje, po koracima "u prvu ruku: vi niste Hrvatska, a u drugu, vi ste Srbija".
[11]
Taj je prljavi politički plan razbijen hrvatskim navijačkim jedinstvom 1990-ih.[11]
Kup je napokon osvojen 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je
odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.

Najveće godine kluba

Slavlje nakon jednog od legendarnih 5 uzastopnih

kupova
Od 1970. do 1980. godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba.
Godine 1971. osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon
što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom toga desetljeća), vratar Ivan
Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane
Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko
Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa. Prema tvrdnjama
samoga trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, a predsjednik
je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim
natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika
kupova sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski Leeds United, a iz 1980. pamti se »mitski« susret
s njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih europskih
momčadi) prošao dalje zahvaljujući pogodku u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova,
od 1972. do 1977. Godine 1976. kad je Partizan uz pomoć sudca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio
najveći domaći poraz od čak 6:1.[17]
Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadion Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji
gol na »starom placu« postigao je Mišo Krstičević. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj
ukletosti Poljudske ljepotice.

Poljudski stadion u izgradnji, 1979. godine

'80-te su ponudile manje uspjeha u državi (niti jedan naslov prvaka), iako se smatra da je Hajduk do uključujući sezonu
1985./86. trebao osvojiti barem dva naslova prvaka. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski
tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih suparnika za naslov prvaka, u
kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.
Štoviše, protiv Hajduka na tim terenima se igralo po filozofiji »lomi mu nogu!« (doslovni slučaj divljačkih startova, pri
kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u
njegovoj trećoj utakmici za Hajduk).
Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, ovaj put
Tottenham, te četvrtfinale istoga natjecanja dvije godine kasnije. Uspjesi izvan zemlje nadoknadili su neuspjehe kod
kuće, a tijekom toga desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB
Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda (čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih
gostujućih u povijesti tog engleskog velikana). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran
Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.
Dne 8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, ekipu
koja će tri tjedna kasnije postati europski prvak Crvenu zvezdu s 1:0. Zgoditak je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku
zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenskomu dijelu prvenstva bio
na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove »velike četvorice«, dok je Zvezda te
sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste je sezone bila i pobjednik Kupa prvaka.

Hajduk u HNL-u
Više u članku: HNK Hajduk u Republici Hrvatskoj

Slavlje nakon pobjede protiv Dinama, početkom

90-ih
U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako
zabilježivši i nastup u četvrtfinalu Lige prvaka.
Međutim, koliko je momčad bila odlično složena, toliko je klub bio financijski loše vođen, te mu u to vrijeme biva blokiran
račun, što do danas predstavlja ogroman uteg.
Narednih 5 godina Hajduk je proveo u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba, a do Lige prvaka se više
nije došlo. Od Lige prvaka do kupa 2000. nije osvojen niti jedan trofej.
Nakon neuspjeha na domaćoj i međunarodnoj sceni navijači su počeli tražiti smjenu uprave, te je kružila i priča o
mogućoj privatizaciji kluba, koja se tada ipak nije dogodila. Dok je Croatija osvajala naslove Hajduk je imao problema i s
registriranjem igrača za HNL. Nezadovoljstvo navijača je bilo sve veće, toliko da su upadali u prostorije kluba. Kasnije na
mjesto predsjednika, isprva samo na 6 mjeseci, dolazi ravnatelj splitske Lučke uprave Branko Grgić.

Rezultatski pad
Dinamo (vraćeno ime) nije više imao toliko podršku kao prije pa se očekivala znatno ravnopravnija borba dvaju klubova.
U Europi, međutim, Hajduk nije bio toliko uspješan. Osim prolazaka protiv uglavnom slabijih momčadi ispadalo se od
prve malo jače prepreke poput Wisle, Fulhama i Mallorce. Ipak, 2001. je prekinut Croatijin niz i bili su opet prvaci, dok u
siječnju naredne godine na valu optimizma Grgić obećava 3 naslova u 5 godina. No, glavna i najteža prepreka takvom
podvigu bilo je spomenuto financijsko stanje kluba koje je nekoliko puta dovelo klub do provalije stečaja i potpunog
raspada.

Proslava naslova prvaka 2005. godine

Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje Igor Štimac, koji uz obećanje naslova, kupa i Lige prvaka, prodaje
par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomanjkanja novca moraju
improvizirati ne bi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova (za sada i posljednja), no, s
igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U
siječnju 2005. doveden je kapetan i ikona Dinama, Niko Kranjčar, a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener Miroslav
"Ćiro" Blažević.
Velikim najavama ušlo se u sezonu koja je bolno razotkrila sve mane neplanskog vođenja kluba. Hajduk je završio jedva
peti bez Europe naredne godine, uz rotaciju ogromnog broja igrača sumnjive kvalitete. Promijenjena su 3 trenera, a
Štimac je napustio mjesto sportskog direktora. Nakon sezone klub je napustilo 19 igrača, a trener Bonačić odlučio otići
par dana prije početka ljetnih priprema. Vraćen je Vulić, te je dovedeno nekoliko iskusnih igrača. Grgić je pričao o sezoni
"bez imperativa po naslov" u kojoj se treba tek uigrati za sljedeću u kojoj se juriša na naslov prvaka i veliki proboj u
europskim natjecanjima. Jesenski je dio bio najuspješniji dotad, no par derbija na Maksimiru grubo spuštaju sav
optimizam "Majstora s mora" i klub se opet vraća u apatiju. Iznova se mijenja velik broj igrača i trenera, plan za sljedeću
sezonu opet je drugačiji, a još je jedna opet proglašena neuspješnom. U upravu su pompozno dovedene bivše igračke
zvijezde poput Alena Bokšića i Ivice Šurjaka koji su trebali biti jamac bolje budućnosti.
Slijedi rasprodaja igrača na Maksimiru, te kupnja velikih zvijezda poput Tudora i Cernata na Poljudu. Nije bilo nikakve
uigrane momčadi od prošle sezone, ali se i u ovu ušlo krajnje optimistički. Naravno, ni ovaj optimizam nije dugo trajao.
Potpuno promijenjena momčad nije se uspjela brzo uigrati za što je okrivljen trener Pudar te je između dvije utakmice sa
Sampdorijom dobio otkaz. Takvo vođenje kluba dovelo je do ponavljanja loših rezultata koji su prouzrokovali konačni
pad Branka Grgića 23. rujna 2007.
Nekadašnji je hrvatski i europski klupski velikan ostavljen u mulju besparice, lošeg igračkog kadra, zanemarene i nikad
lošije vođene omladinske škole, menadžerskih uplitanja u momčad i nesposobne struke, bez ikakvog plana za
budućnost, te miljama daleko iza Dinama. Kao novo rješenje, čak 4 mjeseca poslije Grgića dolazi bivši košarkaš Željko
Jerkov koji ja kao predsjednik izdržao tek 44 dana. Nakon njegova odlaska klubu je dopušteno preoblikovanje u dioničko
društvo, koje bi trebalo završiti krajem godine. Nakon 2 godine Hajduk je opet peti u prvenstvu, ali preko (izgubljenog)
finala kupa ipak ima plasman u Europu naredne sezone.
 Koreografija Torcide iz 2007. posvećena 4. gardijskoj
brigadi, utakmica s Budućnosti
14. lipnja za novog je predsjednika izabran dotadašnji klupski odvjetnik Mate Peroš. Još je jednom promijenjen cijeli
stručni stožer, ali se ovog puta predsjednik nije poslužio otkazima nakon prve krize rezultata što prouzrokuje prvu
pobjedu na Maksimiru (2:0) nakon 5 i pol godina, te prvu s više od 1 razlike nakon punih 48. Nakon pobjede u derbiju na
prepunom Poljudu (2:0) Hajduk se popeo na prvo mjesto gdje se zadržao do travnja i poraza s Osijekom. Hajduk je u toj
sezoni osvojio 2. mjesto iza Dinama.
6. kolovoza 2009. godine dogodilo se rasulo u klubu. Trener Ivica Kalinić je tokom utakmice sa Žilinom bio odvezen u
bolnicu. Poslije utakmice Peroš je podnio ostavku, a umjesto njega se na mjestu predsjednika našao Joško
Svaguša. 31. listopada odigran je derbi s najmanjim brojem gledatelja i u toj utakmici Hajduk je pobijedio Dinamo (2:1).
Razlog te najmanje posjećenosti na derbiju je u tome što ga je Torcida bojkotirala i nakon mimohoda gradom odgledala
taj derbi na Starom placu. Torcida je tražila kodeks koji je usvojen 31. kolovoza 2010. 12. veljače Stanko Poklepović je
postao novi trener Hajduka, što je rezultiralo bolju igru, jedan trofej i izlazak u Europu. Hajduk je osvojio kup nakon 9
godina i prvi trofej nakon 5 godina pobjedom protiv Šibenika (2:1 na Poljudu, 2:0 na Šubićevcu u Šibeniku).
Hajduk se plasirao u Europsku ligu preko rumunjskih protivnika (3. pretkolo protiv Dinama iz Bukurešta 1:3 u Bukureštu,
3:0 na Poljudu, play-off protiv Uniree iz Urzicenija 4:1 na Poljudu, 1:1 u Bukureštu), ali u skupini upisao samo jednu
pobjedu protiv Anderlechta na Poljudu (1:0). Nakon ispadanja iz kupa protiv Istre 1961 (0:1 nakon produžetaka)
Poklepović je smijenjen s mjesta trenera. Dana 20. prosinca Svaguša je otišao s mjesta predsjednika, a njegovo mjesto
privremeno je preuzeo Josip Grbić. Hajduk je proslavio 100-ti rođendan tako što je u ponoć između 12. i 13.
veljače 2011. Torcida upalila bengalke i signalne rakete na nebu, cijeli Split bio ukrašen u bijelu boju i na utakmici
sa Slaviom iz Praga Torcida raširila koreografiju preko cijelog Poljuda. 26. travnja Hrvoje Maleš je preuzeo funkciju
predsjednika Hajduka.

Proslava 100. godišnjice kluba 2011. godine

27. svibnja na kormilo Hajduka došao je slavni bugarski nogometaš Krasimir Balakov. 23. srpnja Hajduk je dočekao
slavnu Barcelonu (0:0). 23. ožujka 2012., kada je Balakov preuzeo Kaiserslautern, mjesto trenera preuzeo je Mišo
Krstičević. Hajduk je u juniorskoj i kadetskoj konkurenciji osvojio titulu prvaka Hrvatske u sezoni 2011./12. Hajduk se
podmladio, ali je pobijedio slavni milanski Inter na San Siru (2:0). Hajduk je bio pred stečajem jer je grad Split 12.
listopada odbio jamstvo kredita, ali je uz pomoć Torcide tri dana kasnije bio ponuđen. Hajduk je bio mnogo puta
suspendiran, ali to ga nije omelo da igra utakmice HNL-a. 29. travnja 2013. godine za novog trenera Bijelih postavljen je
proslavljeni nogometaš Hajduka i Juventusa Igor Tudor,[18] koji je doveo Hajduk do naslova kupa nakon pobjede
nad Lokomotivom (2:1 na Poljudu, 3:3 na Maksimiru u Zagrebu).
U sezoni 2013./14. Hajduk je bio u borbi je za titulu s Dinamom do 27. kola, te je u dva navrata (na početku prvenstva i
krajem listopada/početkom studenog) bio prvoplasirani na tablici. Najteži poraz u derbijima s Dinamom pretrpio je 4.
prosinca 2013. na Maksimiru u četvrtfinalu kupa (0:5).[19] Hajdukova igra u toj sezoni nekad je oduševila navijače, nekada
ne. Od 9. do 26. kola Hajduk je nanizao 18 utakmica bez poraza, što je bilo u posljednjih nekoliko sezona nezamislivo. U
razdobljima u kojima su igrači Hajduka oduševljavali publiku, igru je oslikavala Torcida skandiranjem "Ovo je Hajduk!" na
utakmici sa Slaven Belupom 2. ožujka 2014. (pobijedio 3:0 na lošem terenu, što je zadnja pobjeda u nizu od 4 pobjede).
Najteži poraz s Dinamom na Poljudu od 1987. (ligaški, od 2001. na službenim utakmicama) je doživio 22. ožujka u 27.
kolu s 0:2. Hajduk je na početku, na sredini i na početku proljeća igrao odlično no klasičan pad na kraju je pokvario sliku
sezone. Nakon prekinutog derbija od strane navijača (0:1; 0:3 služ. rezultat.), Hajduk je tu sezonu završio na 3. mjestu
iza Rijeke.
Dana 14. srpnja 2014. pokrenut je projekt HNK Hajduk Split II. U ljeto 2014. godine Mario Pašalić je otišao u Chelsea.
Na početku sezone 2014./15. Hajduk je stigao do zadnjeg pretkola (play-offa) Europske lige nakon što je prošao
irski Dundalk u drugom (2:0, 1:2) i kazahstanski Šahter iz Karagande u trećem pretkolu (2:4, 3:0) da bi na kraju bio
eliminiran od Dnjipra iz Dnjipropetrovska (1:2, 0:0). Igor Tudor 4. veljače 2015. podnosi ostavku na mjesto trenera
Hajduka, privremeno ga je zamijenio Hari Vukas, a nakon dva tjedna zatezanja oko dolaska ili nedolaska Edoarda
Reje, 19. veljače za novog-starog trenera je postavljen Stanko Poklepović, zbog čega je Hajduk došao u jednu od
najvećih kriza u povijesti, jer je ostvario samo 2 pobjede i 2 remija, a zabilježio čak 6 poraza u tih 10 utakmica (od čega
niz od 4 uzastopna poraza). Ta kriza je Poklepovića koštala trenerske klupe, jer je 13. travnja bio smijenjen, a njegovo
mjesto je preuzeo sportski direktor Goran Vučević. Međutim, ni on se nije dugo zadržao, jer je 10 dana poslije, nakon
eliminacije u polufinalu kupa od Splita, bio razriješen s dužnosti trenera, a 24. travnja na klupu je ponovno sjeo Hari
Vukas. Ali, nakon svih tih muka Hajduk je ipak izborio izlazak u Europu nakon pobjede nad Zagrebom u pretposljednjem
kolu.
Dana 30. svibnja, dan nakon zadnje utakmice u sezoni 2014./15., za novog trenera je izabran Damir Burić.[20][21] U
ljeto 2015. godine Hajduk je drugi put uzastopno stigao do play-offa Europske lige nakon eliminacije estonskog Sillamäe
Kaleva u prvom (1:1, 6:2 (druga utakmica igrana u Dugopolju zbog zauzetosti svog stadiona)),[22] slovenskog Kopra (2:3,
4:1)[23] u drugom i norveškog Strømsgodseta (2:0 na Poljudu, 2:0 u Drammenu) u trećem pretkolu,[24] ali je u play-offu
tragikomično ispao od Slovana iz Libereca (oba puta po 1:0, ne prema okolnostima nego prema igri) tako da se Hajduk u
potpunosti okrenuo prvenstvu. Tog ljeta je i izabran novi Nadzorni odbor u kome je bilo 9 članova među kojima je i Ljubo
Pavasović-Visković kao predsjednik tog tijela.[25] U prvenstvu je Hajduk u jesen držao priključak s Dinamom, a u
prvenstvu je s vratarom Lovrom Kalinićem postigao rekord u nizu bez primljenog pogotka od osam utakmica i sa 756
minute i tako je prestigao rekord iz sezone 1992. sa Zoranom Slavicom od sedam utakmica i sa 711 minute bez
primljenog gola.
Početkom 2016., oboren je rekord po broju članova iz 2015. godine od 15.380 članova. 13. veljače, Hajduk je proslavio
105. rođendan s mnoštvo novih sponzora, premašenje brojke od 20.000 članova, otvaranjem fan-shopa u splitskoj
trajektnoj luci i pobjedom protiv Slaven Belupa (2:0),[26] uz vatromet na kraju te rođendanske utakmice.[27][28] U jesen
2015. činilo se kao da je Hajduk izašao iz krize, ali katastrofalno odrađen zimski prijelazni rok, loše vođena sportska
politika kluba su doveli do toga da Hajdukova kriza bude pogoršana i uđe u još jedno katastrofalno proljeće, iako imaju
veliki broj članova i odlično vođene financije u kojima se smanjuju dugovanja. Početkom travnja 2016. iz kluba su otišli
predsjednik Marin Brbić (kojemu je ukazano nepovjerenje na skupštini nadzornog odbora), predsjednik NO Ljubo
Pavasović-Visković, sportski direktor Goran Vučević i direktor omladinske škole Srđan Andrić (podnijeli ostavke). Kasnije
je za privremenu predsjednicu uprave izabrana Marijana Bošnjak, koja je obnašala tu dužnost do izbora novog
predsjednika uprave putem natječaja. Hajduk se pred kraj sezone konsolidirao i nakon pobjede nad Lokomotivom (2:0)
je izborio treću sezonu za redom plasman na treće mjesto iza Dinama i Rijeke i novi izlazak na euro-scenu.
Dana 17. svibnja za novog predsjednika je izabran Ivan Kos, a 2. lipnja, nakon sporazumnog raskida ugovora, Damir
Burić je napustio mjesto trenera, a to mjesto je preuzeo nekadašnji trener ljubljanske Olimpije, Slovenac Marijan Pušnik.
Nakon eliminacije rumunjskog Iaşija i ukrajinske Oleksandrije, Hajduku je malo nedostajalo da uđe u skupinu Europske
lige, pošto je bio eliminiran od izraelskog Maccabija iz Tel Aviva tek nakon jedanaesteraca, iako ga je savladao na
Poljudu s 2:1, uz poraz u gostima istim rezultatom. Niti jesenski dio sezone 2016./17. nije obećavao borbu za naslov
prvaka iako su u nekim utakmicama igrači Hajduka dobro igrali (pogotovo u 2. poluvremenu), pa je nakon ispadanja u
četvrtfinalu kupa protiv gradskog rivala Splita nakon produžetaka, 1. prosinca Pušnik dobio otkaz, a umjesto njega na
klupi se našao Katalonac Joan Carrillo. 22. travnja 2017. Hajduk je stigao do pobjede na Maksimiru protiv Dinama (2:0,
strijelci Erceg i Futács), što je bila prva pobjeda nakon 8,5 godina na tom zagrebačkom stadionu.[29]
Niti veći dio jesenske polusezone nije bio puno bolji nego prethodne sezone, jer je Hajduk ispao ponovno u doigravanju
za ulazak u Europsku ligu od Evertona, a i nije bilo iskoraka niti što se tiče prvenstva, jer Hajduk puno zaostajao za
konkurentima za naslov prvaka. U jednom je trenutku izgledalo da bi se Hajduk ipak mogao uključiti u trku za naslov
prvaka. Došao je poznati portugalski reprezentativac, veteran Hugo Almeida.[30] Zahvaljujući lošim igrama, rezultatima u
utakmicama protiv jačih konkurenata koje je nevjerojatnim nesmotrenostima obrane gubio, ali i od klubova od kojih se
očekivalo da će pobijediti. 6. studenog, nakon šokantno preokretom izgubljene utakmice protiv Rudeša, Joan Carrillo je
morao otići s mjesta trenera Hajduka.[31] Njega je naslijedio Željko Kopić.[32] U prosincu, Hajduk je nakon 5.5 godina
svladao Rijeku na Rujevici (2:1) golovima Tome Bašića i Ante Ercega.[33]
Na proljeće 2018. Hajduk je zahvaljujući boljim rezultatima i kiksevima Dinama prišao najvećem rivalu i opet je djelovalo
da bi mogao ponovno da se uključi u borbu za naslov prvaka. 18. veljače, Bijeli su ponovno slavili na Maksimiru (1:0) uz
gol Francka Ohandze,[34] koji je kasnije otišao u kineski Shenzhen.[35] Najemotivniji trenutak sezone dogodio se protiv
Istre 10. ožujka, kada je vratar Karlo Letica pogotkom u sudačkoj nadoknadi donio pobjedu Hajduka (3:2).[36] Tri dana
kasnije, bijeli su prošli u finale kupa nakon pet godina, nakon što su eliminirali Lokomotivu nakon boljeg izvođenja
jedanaesteraca (1:1, 4:2 11 m).[37] No nakon poraza protiv Dinama na Poljudu (1:2) i odlaska Ivana Kosa s mjesta
predsjednika, sezona se okrenula naglavačke. Nakon niza loših rezultata, Hajduk je opet završio na trećem mjestu petu
sezonu zaredom, što je trinaesta uzastopna sezona bez osvojenog naslova. I ne samo to, Hajduk je u finalu kupa u
Vinkovcima zahvaljujući lošim sudačkim odlukama i pogrešci Gentsogloua poražen od Dinama (1:0), što je peta sezona
zaredom bez trofeja, pa je ovo najveći trofejni post nakon druge polovice 50-ih i prve polovice 60-ih godina prošlog
stoljeća. No ni to nije bilo sve, Hajduk je iduće sezone imao jedan od najlošijih startova u klupskoj povijesti s problemima
s rezultatima, upravljanjem kluba, infrastrukturom itd., što je rezultiralo između ostalog i odlazak velikog broja najboljih
igrača i trenera Kopića, kojeg je zamijenio opet Zoran Vulić, koji se vratio nakon 11 godina na užarenu klupu bijelih. No
situacija se nije popravila pod njegovim vodstvom, te je 27. studenog bio smijenjen pa je njegovo mjesto zauzeo
dotadašnji trener Hajduka II Siniša Oreščanin. S njim je Hajduk na proljeće 2019., uhvatio Europu sjajnim učinkom, a u
tom razdoblju je svladao i Rijeku (4:0) nakon manje od 8 godina na Poljudu. Tu sezonu je Hajduk završio na četvrtom
mjestu, što je dobar rezultat obzirom na turbulencije kakve su se događale u jesen. Ali iduće sezone, bili su doživjeli
katastrofu u Europi, i to eliminacijom od Gżire United, iako se činilo da će Hajduk lako proći tu prepreku, ispustili su
vodstvo od 1:0 (ukupno 3:0) u drugom poluvremenu i bili su rekordno rano eliminirani iz Europe, što je bila najružnija
epizoda u povijesti kluba.[38] Nakon utakmice dogodio se upad nezadovoljnih navijača u teren, a Siniša Oreščanin je dan
poslije dobio otkaz i na njegovo mjesto se vratio Damir Burić nakon tri godine stanke. S njim su Splićani svladali Dinamo
nakon gotovo 3,5 godine na Poljudu (i to baš pod Burićem, 1:0) pogotkom Bassela Jradija i tako preskočili najvećeg
rivala na prvom mjestu (premda su imali utakmicu više).[39] Međutim, igra i rezultati (pogotovo na gostujućim terenima,
gdje su pobijedili samo jednom u Varaždinu) nisu opravdali očekivanja javnosti, pa je nakon završetka jesenskog dijela
sezone Burić dobio otkaz, a ranije je klub napustio Saša Bjelanović, dotadašnji športski direktor. Nakon toga, u klub su
došli Mario Stanić savjetnik predsjednika uprave za športsku politiku i Ivan Kepčija novi športski direktor, u klub se
vratio Igor Tudor, nakon skoro pet godina u nekoliko europskih klubova. Rezultati i igra na početku proljeća su obećavali,
ali dva poraza u derbijima, od Dinama kod kuće 0:2 i Rijeke u gostima također 0:2, donijeli su pad na četvrto mjesto, a
sezona je u ožujku prekinuta zbog pandemije koronavirusa, i sezona je nastavljena u lipnju. No ni nakon stanke Hajduk
nije krenuo bolje, dapače, igrao je najlošije u možda prethodnih desetak godina. Gubio je brojne utakmice koje nisu
trebali izgubiti, pa su olako ostali bez zacrtanog cilja, a i izjednačili su najlošiji plasman od Hrvatske neovisnosti, jer su
na kraju bili na petom mjestu. Ali, zahvaljujući boljem koeficijentu hrvatskog prvenstva uspjeli su izboriti europska
natjecanja.
U sezoni 2020./21. Hajduk je opet imao lošije rezultate u jesenskoj polusezoni, međutim na temelju bolje odigranog
proljeća (uz tri pobjede nad Rijekom) i zahvaljujući lošijim rezultatima Gorice, uspjeli su po 15. put zaredom izboriti
nastup u Europi. No u ljeto 2021. neočekivano doživljavaju novi europski poraz, protiv kazahstanskog Tobola. Nakon
pobjede na Poljudu (2:0), Bijeli su u uzvratu, unatoč povoljnom rezultatu na poluvremenu, poraženi nakon produžetaka
(4:1), pa su se po drugi put u tri godine od europskih natjecanja oprostili već u srpnju. Početkom studenoga zbog lošijih
rezultata smijenjen je Jens Gustafsson, a umjesto njega je izabran Valdas Dambrauskas. Četvrti put u 2021. su svladali
Rijeku, a 5. prosinca je svladan i Dinamo na Maksimiru s 2:0 što je bila tek treća pobjeda u HNL-u na Maksimiru s dva ili
više gola razlike. Dobili su još jednom Dinamo na Poljudu, 1:0, golom Nikole Kalinića. Ponovo su slavili na Rujevici protiv
Rijeke s 3:0 uz dva pogotka Marka Livaje, koji je postao najbolji strijelac HNL-a u sezoni 2021./22. i tako oborio klupski
rekord Lea Lemešića iz sezone 1934./35. po broju golova u jednoj ligaškoj sezoni. Nakon 10 godina završili su na
drugom mjestu ispred Rijeke i Osijeka. U finalu kupa su dobili Rijeku na Poljudu s 3:1 i tako su osvojili trofej nakon devet
godina posta.
HNK Hajduk je 25. kolovoza 2021. dobio i svoju žensku ekipu.[40]
Nakon pet godina klub je ušao u doigravanje za ulazak u Konferencijsku ligu nakon što su izbacili Vitóriu de
Guimarães sa 3:1 na Poljudu i porazom od 1:0 u gostima, ali je lanjski pobjednik Europske lige i polufinalist Lige
prvaka Villarreal bio prejak s pobjedama od 4:2 u Valenciji i 2:0 na Poljudu. Dana 12. rujna, nakon remija sa Šibenikom u
gostima, Dambrauskas je napustio klupu Hajduka, a momčad je u ostatku jesenskog dijela prvenstva vodio Mislav
Karoglan, koji za to vrijeme nije doživio poraz. Na Staru godinu 2022. klub je preuzeo Ivan Leko. Nakon krize u kojoj je
bio Hajduk na početku proljetnog dijela sezone, momčad se stabilizirala i osvojila kup drugi put zaredom pobjedivši
Osijek, Slaven Belupo i Šibenik u finalu u Rijeci, što je bilo prvi put nakon 46 godina da je Hajduk obranio naslov u Kupu,
a momčad je nanizala osam utakmica bez primljenog pogotka na kraju sezone.
Juniorska momčad Hajduka je u 2023. došla do nevjerojatnog rezultata, plasirali su se u finale Lige prvaka u Ženevi,
nakon što su svladali Šahtar Donjeck (1:0) i Manchester City (2:1) na Poljudu, u četvrtfinalu su izbacili Borussiju
Dortmund na stadionu Signal Iduna Park nakon jedanaesteraca (1:1, 9:8 11m), dok su u Ženevi u polufinalu pobjedili AC
Milan (3:1), i onda su u finalu uvjerljivo poraženi od AZ Alkmaara (0:5).
Hajduk je sezonu 2023./24. započeo s pet pobjeda u prvih pet utakmica, iako je u Europi ispao na prvoj prepreci,
od PAOK-a (0:0 u Splitu i 0:3 u Solunu). Nakon četiri poraza u razdoblju od šest utakmica, Leko je smijenjen 23.
listopada, a na klupu se vraća Karoglan, ovaj put kao stalni trener, a klub je 2. prosinca osigurao jesenski naslov nakon
pobjede nad Goricom na Poljudu (3:0). U klub su u zimskom prijelaznom roku došli igrači Ivan Perišić i Josip Brekalo.

Simboli kluba
Dres
Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao u dresu s kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama što je simboliziralo boje
hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa
nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom
(Hrvatska) i modrom bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.
Nakon toga na dresu prevladava bijela boja, a glavni se dres sastoji od bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa,
kombinacije koja simbolizira bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog nje je momčad
Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se sastoji od crveno-plave majice s okomitim ili vodoravnim prugama
(nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za
glavni dres spominjala mornarska kombinacija, s vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio
vratar Pletikosa.
Treći dres je bio problematičan u izboru. Dok UEFA nije uvela obveznu prijavu trećeg dresa, nije bio ni postojao. Jedan
od mogućih je bila okomito prugasta bijelo-crvena majica kao na prvoj utakmici. Međutim, zbog činjenice da je ovakav
dres sličio na dresove nekih drugih klubova (Crvena zvezda), koji su imali negativnu simboliku, do toga nije došlo.

Grb
Hajdukov grb je hrvatski šahirani grb u krugu, obrubljena plavom vrpcom, s na svakoj strani po 2 okomite crte. Iznad
šahiranog grba je natpis Hajduk, a ispod Split. Šahirani grb se sastoji od 25 crveno bijelih polja koja su iste širine kao i
plava vrpca.
O značenju okomitih crta klub se još nikad nije službeno izjasnio. Prema jednoj verziji one predstavljaju osnivače kluba
Stellu, Kaliternu, Šakića i Ivaniševića. Druge tvrdnje su da se radi o znakovima jednakosti koji povezuju grad Split s
Hajdukom, ili da su to zapravo navodnici imenu Hajduk, s obzirom na to da su se u to vrijeme, po pravopisu, imena svih
udruga i organizacija morala pisati pod navodnicima.


Grb do 1944.

Grb na dresovima od 1944. do 1960.

Klupski grb 1951. godine

Klupski grb 1961. godine

Grb od 1960. do 1970.



Grb od 1970. do 1990.

Grb od 1990.

Jubilarni grb u 2011.

Stari plac

Stadion Poljud
 Koreografija Torcide tijekom Vječnog derbija.

Bakljada Torcide tijekom Vječnog derbija.

Dvorana s trofejima na Poljudu

Hajdukova zastava na muralu s likom Ivana Pavla II. u Splitu.

Grb je 1911. osmislio Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana Kaliterna, je odnijela taj
crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb se prvi puta u javnosti pojavio 1926. godine
prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica baluna' kao dio scenografije. Hajduk je dugo igrao bez grba na dresu.
1939. se pojavljuje izvorna inačica. [41] Nakon toga odigrao je utakmicu u Bariju 1944. s crvenom zvijezdom u sredini
igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačen hrvatski šahirani grb. Nakon toga godinama na dresu stoji samo crvena
petokraka kao simbol komunizma sve do 1990. godine, kada u posljednjem prvenstvu Jugoslavije klub nastupa sa
starim grbom, s hrvatskim šahiranim grbom, koja se održala do danas. U međuvremenu se javlja i druga inačica, s
hrvatskim šahiranim grbom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca.
Zajedno s petokrakom promijenjene su crte sa strane, te umjesto njih postavljena godina osnutka kluba – 1911, što se
dugo zadržalo te često bilo predmet zabune, pa tako i danas igrači igraju noseći grb s crtama, dok je na istočnoj tribini
stadiona obojenim klupama napravljen grb s brojkama 19 i 11.

Stadion
HNK Hajduk igra svoje utakmice na Gradskom stadionu na Poljudu od 1979. godine. Stadion Poljud, poznat pod
nadimkom Poljudska ljepotica, nalazi se u splitskoj četvrti Poljudu na sjeverozapadu grada. Izgrađen je 1979. godine u
sklopu izgradnje športskih objekata 8. Mediteranskih igara. Autor projekta je bio istaknuti riječki arhitekt dr. Boris Magaš.
Stadion je utjecao na arhitektonske vizure brojnih svjetskih stadiona u Italiji, Japanu (Kobe) i Maleziji.
Nakon münchenskog Olimpijskog stadiona, izazvao je najviše pozornosti stručne javnosti na polju športske arhitekture.
Od 1911. do 1979. utakmice je igrao na igralištu zvanom "Kod stare Plinare", gdje danas igra RK Nada. Teren se
izvorno zvao "Kraljeva njiva". Otkako je preselio na Poljud, staro igralište se u govoru u Splitu naziva "Stari Plac" ili
"Staro Hajdukovo". Stadion se nalazio kraj rodilišta čime je praktično svakom novom Splićaninu to bio prvi vanjski objekt
koji je ugledao. Na sjevernoj tribini stadiona nalazila se navijačka skupina Torcida, na njemu je odigrano 3148 utakmica,
palo 9542 golova i osvojeno 11 prvenstava i 6 kupova.

Navijači
Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, ime koje je uzela po svojim južnoameričkim uzorima.
Torcida se prvi put okupila na ključnoj utakmici prvenstva protiv "Crvene zvezde" u pretposljednjem kolu, 29.
listopada 1950. 20.000 navijača nosilo je "bile" do preokreta i pobjede 2:1, koja im je donijela prvi naslov prvaka nakon
2. svjetskog rata, ostvaren bez ijednog poraza.
Klub ima veliku navijačku bazu širom Hrvatske, a izrazito snažnu bazu ima na hrvatskom priobalju od Savudrijske vale
do Prevlake, te su tradicionalno jaki u Dalmaciji. Čak i u ostatku bivše SFRJ, klub je svugdje imao navijača, među svim
narodnim i vjerskim zajednicama, kao nijedan drugi klub na području bivše SFRJ. Kao zanimljivost, važno je napomenuti
spomenuti izrazito veliku omiljenost Hajduka među Albancima u SFRJ, posebno na Kosovu, gdje se sklonost Hajduku
može usporediti s onom u Dalmaciji.
Zanimljivost su bili i Hajdukovi povjerenici diljem bivše države koji su organizirali klubove navijača. Poznat je slučaj
fotografa Rize Šurle, ulcinjskog crnca, maskote grada Ulcinja, vatrenog navijača splitskog Hajduka[42] koji je bio "crni
povjerenik 'bijelih'". Zabilježeno je da je zahvaljujući njegovu radu ulcinjski Hajdukov klub navijača imao neusporedivo
veći broj od svih drugih klubova navijača u Ulcinju.
GfK Hrvatska proveo je 2005. godine istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj i približno
24 % ispitanika navelo je Hajduk kao klub za koji navija, što je preko 1 060 000 navijača. Za Hajduk navija 76 % ljudi
u Dalmaciji što je ujedno i najveći postotak podrške za neki nogometni klub u jednoj regiji te je Dalmacija daleko
"najnogometnija" regija. U Istri, Primorju i Gorskom kotaru 18 % ljudi navija za Hajduk, a u Slavoniji 17 % ljudi. U
regiji Lika, Kordun, Banovina Hajduk ima 17 % svojih navijača. U Zagrebu i okolici 7 % ljudi navija za Hajduk. Kad se
rezultati promatraju po spolu 27 % muškaraca i 22 % žena navija za Hajduk. Učenici i studenti podjednako navijaju za za
Hajduk (35 %) i Dinamo (32 %).[2]
Godine 2010. ponovno je provedeno istraživanje, a 23 % ispitanika (1 035 000) navelo je Hajduk kao klub za koji navija.
[3]

Vlasništvo
HNK Hajduk je 2008. godine iz udruge građana preoblikovan u športsko dioničko društvo. Iste godine su svi
zainteresirani dobili priliku postati dioničari te su navijači tada kupili 2,86 % dionica.[43] Godinu kasnije, 2009. godine,
Odlukom Uprave Hajduka o povećanju temeljnog kapitala pretvaranjem potraživanja u dionice Grad Split stiže do
56,10 % dionica. Nakon grada Splita najveći udio dionica ima DAB (Državna agencija za osiguranje štednih uloga i
sanaciju banaka) 9,82 %, a iza njih fizičke osobe ili tvrtke s udjelima od 1,86 % do 5,22 %.
Kroz godine je želja navijača za stjecanjem dionica rasla te je ona jasno definirana Statutom Našeg Hajduka kao jedan
od ključnih ciljeva.[44]
Godine 2015. su se događale promjene u dioničarskoj strukturi Hajduka. Tvrtka Tommy d.o.o. je kroz otkup udjela od
drugih tvrtki i fizičkih osoba stigla do 24,53 % dionica, a taj udio je 2016. godine za 35 milijuna kuna ponudila na otkup
navijačima na rok od deset godina.
Naš Hajduk pristaje na tu ponudu te tako stječe 24,53 % dionica Hajduka.[45] Do sada je svaka rata otkupa na vrijeme
uplaćena tvrtki Tommy d.o.o. i prikupljeno je više od 20 milijuna kuna.[46]
Grad Split je 12. prosinca 2017. godine povećao svoj udio na 65,92 posto nakon odluke Vlade RH da 9,82 dionica DAB
– a prenesu na Grad Split što je Gradsko vijeće Grada Splita prihvatilo.[47]
U skladu sa Statutom Našeg Hajduka, navijači nastavljaju s povećavanjem navijačkog udjela dionica u Hajduku.
Dana 6. svibnja 2021. navijači su u kratkom roku prikupili 455 026,39 kuna te kupili dodatnih 10 000 dionica odnosno
1,86 % temeljnog kapitala Hajduka od tvrtke Konstruktor inženjering d.d. u stečaju. Tom kupovinom navijači su stekli
kontrolni paket od 25 % + 1 dionicu odnosno 26,39 % dionica. Kontrolni paket jamči zaštitu grba, boje dresa, Statuta te
Kodeks upravljanja i demokratske izbore za Nadzorni odbor kluba.[48]
Dana 2. prosinca 2021. tvrtka Studenac d.o.o. odlučila je kao podršku razvoju lokalne zajednice i podrške Hajduku kao
klubu svojih članova Našem Hajduku donirati dodatnih 10 000 dionica, odnosno 1,86 % dionica čime je udio Našeg
Hajduka u temeljnom kapitalu porastao na 28,26 %.[49]
Šest mjeseci kasnije Naš Hajduk je dodatno povećao broj svojih dionica. Nakon što je još u listopadu 2021. godine
predana ponuda za kupnju dionica tvrtke Kerum d.o.o u stečaju u vrijednosti 455 028,25 kuna, ta je ponuda i prihvaćena
11. travnja 2022. godine na Skupštini vjerovnika koja je održana na Trgovačkom sudu u Splitu. Tom kupnjom 10 000
dodatnih dionica, odnosno 1,86 % dionica Hajduka, Naš Hajduk je 2022. godine stigao do ukupno 30,12 % temeljnog
kapitala Hajduka.[50][51]
 Dioničarska struktura Hajduka 2022.

Klupski uspjesi
Mje
Natjecanja Godinа
sto

Nacionalna natjecanja − 40

Nacionalno prvenstvo – 18

Prvenstv Prvak 2 1927., 1929.

o
Kraljevin
e
Drugi 6 1924., 1928., 1930./31., 1931./32., 1932./33., 1936./1937.
SHS/Kral
jevine
Jugoslav
ije Treći 2 1926., 1930.

Prvak 1 1940./41.
Prvenstv
o
Banovin
Drugi 1 1939./40.
e
Hrvatske
/NDH
Тreći 0 /

Prvak 2 1945., 1946.

Prvenstv
o FD/NR Drugi 0 /
Hrvatske

Тreći 0 /

Prvenstv Prvak 7 1950., 1952., 1954./55., 1970./71., 1973./74., 1974./75., 1978./79.

 o
FNR/SFR
Jugoslav Drugi 6 1947./48., 1952./53., 1975./76., 1980./81., 1982./83., 1984./85.
ije

Тreći 8 1948./49., 1951., 1956./57., 1960./61., 1977./78., 1981./82., 1988./89., 1989./90.

Prvаk 6 1992., 1993./94., 1994./95., 2000./01., 2003./04., 2004./05.

Prvenstv
o
1992./93., 1995./96., 1996./97., 1997./1998., 1999./00., 2001./02., 2002./03., 2006./07., 2008
Republik Drugi 14
./09., 2009./10., 2010./11., 2011./12., 2021./22., 2022./23.
e
Hrvatske

Тreći 6 1998./99., 2013./14., 2014./15., 2015./16., 2016./17., 2017./18.

Nacionalni kupovi – 17

Pobje
9 1966./67., 1971./72., 1973., 1974., 1975./76., 1976./77., 1983./84., 1986./87., 1990./91.
Kup dnik
FNR/SFR
Jugoslav
ije Finalis
5 1953., 1955., 1962./63., 1968./69., 1989./90.
t

Pobje
8 1992./93., 1994./95., 1999./00., 2002./03., 2009./10., 2012./13., 2021./22., 2022./23.
dnik
Кup
Hrvatske
Finalis
5 2000./01., 2004./05., 2007./08., 2008./09., 2017./18.
t

Osvojeni superkupovi – 5

Pobje
5 1992., 1992./93., 1993./94., 2003./04., 2004./05.
dnik
Superku
p
Hrvatske
Finalis
5 2003., 2010., 2013., 2022., 2023.
t

Kontinentalna natjecanja − 0
 Pobje
0 /
dnik

Finalis
0
t
UEFA
Liga
prvaka
Polufin
0 /
ale

1976.
Četvrtf
3 1980.
inale
1995.

Pobje
0 /
dnik

Finalis
0 /
t
UEFA
Europsk
a liga
Polufin
1 1984.
ale

Četvrtf
1 1986.
inale

Pobje
0 /
dnik

UEFA Finalis
0 /
Europsk t
a
konferen
cijska Polufin
liga 0 /
ale

Četvrtf
0 /
inale

UEFA Prvak 0 /
Superku
 Finalis
p 0 /
t

Pobje
0 /
dnik

Finalis
0 /
UEFA t
Kup
pobjedni
ka
kupova Polufin 1 1973.
ale

Četvrtf
1 1978.
inale

Pobje
0 /
dnik

Finalis
0 /
Kup t
velesaja
mskih
gradova Polufin
0 /
ale

Četvrtf
0 /
inale

Pobje
0 /
dnik

Finalis
0 /
t
Intertoto
kup
Polufin
0 /
ale

Četvrtf
0 /
inale

Mitropa Pobje 0 /
dnik
 Finalis
0 /
t

Polufin
kup 0 /
ale

Četvrtf
0 /
inale

Pobje
0 /
dnik

Finalis
0 /
t
Balkans
ki kup
Polufin
0 /
ale

Četvrtf
0 /
inale

Dvoranska prvenstva
 Dvoransko prvenstvo 1. HNL: (2)
 2007./08., 2008./09.

Mlade kategorije
 Kadetsko prvenstvo Hrvatske: (7)
 1994./95., 1995./96., 1996./97., 2000./01., 2003./04., 2004./05., 2011./12.
 Juniorsko prvenstvo Hrvatske: (7)
 1994./95., 1996./97., 1997./98., 2003./04., 2004./05., 2011./12., 2020./21.
 Juniorsko prvenstvo SR Hrvatske: (16)
 1949., 1953., 1956., 1957., 1965., 1969., 1970., 1971., 1975., 1978., 1982., 1985., 1988., 1989., 1990., 1991.
 Juniorsko prvenstvo Jugoslavije: (5)
 1952., 1970., 1971., 1978., 1985.