SKANDAL DO VOJVODINOG SRCA

PRVO POGLAVLJE
Ne postoji ništa osim baldahina za skandal. Elegantne dame ostaju
unutra nakon mraka.- Rasprava o najelegantnijim damama Čujemo kako
lišće nije jedino što pada u vrtovima. - Skandal novine, listopad 1823.
Gledajući unazad, postojala su četiri događaja o kojima je gospođica
Juliana Fiori trebala razmisliti te večeri. Prvo, vjerojatno je trebala
ignorirati poriv da napusti šogoričin jesenskibal radimanje privlačnih,
boljeg mirisa i daleko lošije osvijetljenih vrtovaRalstonove kuće. Drugo,
vrlo vjerojatno je trebala oklijevati kad ju je taj isti nagonpokrenuo
dublje niz mračne staze koje su obilježavale vanjski prostorkuće njezina
brata. Treće, gotovo sigurno se trebala vratiti u kuću onog trenutka kad
jenabasala na lorda Grabehama, koji je poprilično zavirio u čašicu,
napolase spoticao i brbljao krajnje negospodske stvari.Ali, definitivno ga
nije trebala udariti.Nije bilo važno to što ju je privukao bliže i puhao
svojim vrelim,viskijem obojenim dahom prema njoj ili što su njegove
hladne, vlažneusne nespretno pronašle svoj put do visoke jagodice
jednog njezinogobraza ili što je sugerirao da bi moždato voljela isto kao
što je njezina majka. Dame ne udaraju gospodu.Barem engleske dame
nisu.Promatrala je kako ne-baš-sasvim džentlmen viče od boli i izvlači
svojrupčić iz džepa, pokriva svoj nos i natapa netaknuto bijelu
maramicugrimizom. Sledila se, odsutno je otresala ubod u svojoj ruci,
strah ju je obuzimao. Ovo je osuđeno da se sazna. Osuđeno je da postane
„problem.“ Nijebilo važno što je on to zaslužio. Što jetrebala napraviti?
Dopustiti mu da ju napadne dok čekaspasitelja da dođe probijajući se
kroz drveće? Bilo koji muškarac u vrtuu ova doba bi sigurno bio manje
od spasitelja i više-manje isti. Ali dokazala je da su tračevi istiniti. Ona
nikad neće biti jedna od njih. Juliana je pogledala u mračni baldahin
drveća. Šuštanje lišća dalekoiznad glave prije samo nekoliko trenutaka
joj je obećavalo odmor odneugodnosti bala. Sad joj se taj zvuk rugao–
odjek šaputanja unutarbalskih dvorana diljem Londonakad god bi prošla.
„Udarili ste me!“ Povik debelog muškarca je bio previše glasan,nazalan i
nečuven. Podigla je bolnu ruku i odmaknula ispali pramen kose sa svog
obraza.„Priđite mi ponovno i dobit ćete još više.“ Njegove oči nisu
napuštale njene dok je skupljao krv sa svog nosa. Bijesu njegovom
pogledu je bio nepogrešiv. Poznavala je taj bijes. Znala je što je značio.
Pripremila se za ono što jeslijedilo.Svejedno je boljelo.„Požalit ćete
ovo.“ Prijeteći je zakoračio prema njoj. „Uvjeriti ću sve daste me
preklinjali da Vam dam. Tu u vrtuVašeg brata baš poput bludnicekakva
jeste.“ Bol je krenula u njezinoj sljepoočnici. Zakoračila je unazad jedan
korakodmahujući glavom. „Ne,“ rekla je trznuvši se radi oštrine
njezinogtalijanskog naglaska– onog na kojem je radila tako puno da
gapriguši.„Neće Vam vjerovati.“ Čak i njoj su riječi djelovale šuplje.
Naravno da će njemu vjerovati. Pročitao je tu misao i uzvratio lavežom
bijesnog smijeha. „Ne možete zamišljati da će vjerovatiVama. Jedva
zakonita. Toleriraju Vas jedino raditoga što Vam je brat markiz. Ne
možete vjerovati da će Vam čak i on vjerovati. Vi ste, naposl jetku, kći
svoje majke.“ Kći svoje majke. Riječi su bile udarac kojem nikad nije
mogla umaknuti. Bezobzira kako se snažno trudila. Podigla jebradu,
ispravila ramena. „NećeVamvjerovati,“ ponovila jeprisiljavajući svoj
glas da ostane smiren, „jer neće vjerovati da sam ikadmogla željeti Vas,
porco (svinjo na italijanskom)“ Trebao mu je trenutak da prevede
talijanski na engleski da čuje uvredu.Ali kad je, riječsvinja visjela je u
zraku između njih na oba jezika. Grabehamposegne prema njoj, njegove
mesnate ruke su hvatale, prsti su mu bili kaokobasice.Bio je niži od nje,
ali to je nadoknađivao brutalnom snagom. Uhvatio ju jeza zapešće,
zakopao ih dubokoobećavajući modrice i Juliana se pokušalaistrgnutiiz
njegovog stiska, koža joj se zakretala i gorila. Siktala je od boli
idjelovala nagonski, zahvaljujući svom stvoritelju štosu je dečki na
riječnimobalama Verone naučili da se bori.Koljeno joj se podiglo. Izvela
je precizan, žestok dodir. Grabeham je zavijao, njegov stisak je popustio
taman dovoljno dapobjegne. I Juliana je napravila jedinu stvar koje se
mogla sjetiti.Trčala je. Podigla je suknje svoje svjetlucavo zelene
haljine, probijala se kroz vrtove,sklanjajući se sa svjetla koje je teklo
kroz enormnu balsku dvoranu, znajućida ako bude viđena kako trči iz
tame će biti jednako pogubno kao i bitiuhvaćena od strane odvratnog
Grabehama… koji se oporavio alarmantnombrzinom. Mogla ga je čuti
kakolupa izanje kroz poprilično bodljikavuživicu, dahće velikim teškim
uzdasima. Zvuk ju je potaknuo i ona je proletjela kroz bočna vrata vrta u
uličicu sastajamakoja je bila naslonjena na Ralstonovu kuću, gdje je
skupina kočijačekala u dugom redu svoje lordove i dame da pozovu
prijevoz kući. Stala jena nešto oštro i spotaknula se, uhvatila se za
kaldrmu, ozlijedila je dlanovesvojih golih ruku dok se borila uspraviti
se. Proklela je svoju odluku da skinerukavice koje je nosila u dvorani–
ogavne ili ne, kozja koža bi je spasilanekoliko kapljica krvi te večeri.
Željezna vrata se otvore iza nje i ona jeoklijevala djelić sekunde, bila je
sigurna da će buka privući pozornost. Brzimpogledom je pronašla hrpu
kočijaša zaokupljenih igrom s kockom u daljem dijelu na kraju uličice,
nesvjesni nje ili nezainteresirani za nju. Pogledala jenazad i vidjela je
veliki komad Grabehama kako prolazi kroz vrata.Bio je bik koji je
hvatao crveniogrtač; imala je svega nekoliko sekundidaiskoristi priliku
za bijeg.Kočije su bilenjezina jedina nada.Tihim, umirujućim šaptanjem
na talijanskom, provukla se ispod masivnihglava dva velika crna konja i
brzo se uvukla uz liniju kočija. Čula je kako sevrata uz škripu otvaraju i
uz tresak zatvaraju i sledila se, slušala je izdajničkizvuk predatora koji
prilazi plijenu.Bilo je nemoguće čuti bilo što od nabijanja njezinog srca.
Tiho je otvorila vrata jednog od velikih nezgrapnih vozila i podigla
seprema gore i u kočiju bez pomoći bloka za ulazak. Čula je kidanje dok
setkanina njezine haljine hvatala za oštri rub i ignorirala ubod
razočaranja dok je povlačila svoje suknje u kočiju i posezala za vratima,
zatvorila ih je izasebe što je tiše mogla. Saten boje zelene vrbe je bio dar
njezina brata– naklonnjezinoj mržnjiprema blijedim, ukočenim
haljinama kojesu nosile ostale neudane damevisokog društva. I sad je
bila uništena. Ukočeno je sjedila na podu točno unutar kočije, koljena
privučenih na prsai dopustila je da jetama prigrli. Prisiljavajući
uspaničeni dah da se smiri,trudila seda čuje nešto,bilo što kroz prigušenu
tišinu. Oduprla se potrebi dase pomakne u strahu da neprivuče pažnju na
njezino skrovište. „Tego, tegis, tegit,“ jedva da je šaptala, umirujući
ritam latinskog fokusirao joj je misli.„Tegimus, tegitis, tegunt (latinska
konjugacija glagola sakriti, pokrriti).“ Nerazgovjetna sjena je prošla
iznad, skrivajući prigušeno svjetlo koje ješaralo po zidu raskošne
tapecirane kočije. Juliana se na kratko sledila prijenego se stisnula nazad
u ugao kočije, skupila se što je više mogla – izazovuzevši u obzir
njezinu neuobičajenu visinu. Čekala je, očajna i kad se jedvasvjetlo
vratilo, progutala je i zatvorila oči čvrsto, ispuštajući dug,
polaganiizdah.Na engleskom sad. “I hide. You hide. She hides—
(konjugacija na engleskom jeziku glagola sakriti, pokriti)” Zadržala je
dah dok se nekolicina muških povika probijala kroz tišinu,moleći se da
prođu pored njezinog mjesta za skrivanje i ostave je, barem jednom, na
miru. Kad se vozilo zaljuljalo od pokreta kočijaša koji sepenjao na svoje
sjedalo, znala je da njezine molitve neće biti uslišene. Toliko o
skrivanju.Opsovala je jednom, epitet jedne od životopisnijih psovki
namaterinjem jeziku i razmišljala o svojim mogućnostima. Grabeham
bimogao biti točno vani, ali čak i kćer talijanskog trgovca, koja je bila
uLondonu svega nekoliko mjeseci, znala je da ne može doći pred
glavniulaz kuće njezinog brata u kočiji koja je pripadala Bog zna kome
bez daizazove skandal epskih razmjera.Odluka je donesena, posegnula je
za ručkom na vratima i prebacilasvoju težinu, skupljala je hrabrost da
pobjegne – da se izbaci van iz vozilana kaldrmu i unajbliži komad
mraka. A onda se kočija počela kretati. Bijeg više nije bio opcija. Na
kratki trenutak, razmišljala je o otvaranju vrata i da svakako iskočiiz
kočije. Ali čak ni ona nije bila toliko nesmotrena. Nije željela umrijeti.
Jednostavno je željela da se zemlja otvori i proguta nju i kočiju, cijele.
Jeli to previše za tražiti? Upijajući interijer vozila shvatila je da je
njezina najbolja šansa vratitise na pod i čekati da se kočija zaustavi.
Onaj tren kad stane, ona će izaćikroz vrata dalje od kuće i nadati se,
očajnički, da tamo nema nikoga tkobi je vidio.Sigurno jenešto moralo
poći kako treba večeras. Sigurno je imalanekoliko trenutaka za bijeg
prije nego se aristokracija ispred krenespuštati.Duboko je udahnula dok
se kočijaš zaustavljao.Podigla se gore…posegnula za ručkom… spremna
na sprint. Prije nego je mogla izaći, u svakom slučaju, vrata na suprotnoj
stranikočije se naglo otvore unoseći zrak unutra nasilnim naletom. Oči
jojpolete prema ogromnom muškarcu koji je stajao točno pored vrata
kočije. Oh ne.Svjetla na prednjem dijelu Ralstonove kuće su gorila iza
njega bacajućimu sjenuna lice, ali bilo je nemoguće promašiti način na
koji je toplo,žuto svjetlo osvjetljavalo njegovu hrpu zlatnih
kovrčapretvarajući ga umračnog anđela – izbačenog iz Raja koji odbija
vratiti svoju aureolu. Osjetila je suptilnu promjenu u njemu, tiho, gotovo
neprimjetnonapinjanje njegovih širokih ramena i znala je da je
otkrivena. Juliana jeznala da bi trebala biti zahvalna na njegovoj
diskreciji kad je privukaovrata k sebi,uklanjajući bilo kakav prostor kroz
koji bi je ostali moglividjeti, ali kad se on jednostavno popeo u kočiju
bez pomoći sluge ilistepenice, zahvalnost je bila daleko od onoga što je
ona osjećala. Panika bi bilatočniji osjećaj. Progutala je, jedna misao joj
je vrištala u mislima. Trebala je okušati svoje šanse s Grabehamom. Jer
se s nikim na ovom svijetune bi željela suočiti manje, u
ovomspecifičnom trenutku,nego s tim nepodnošljivim,
nepokretnimvojvodom od Leightona.Definitivno, svemir se urotio protiv
nje.Vrata se zatvore iza njega uz tiho klik i bili su sami. Očaj je rastao,
tjerao je da se pokrene i ona se penjala prema najbližim vratima želeći
pobjeći.Prsti su joj petljali po bravi. „Ne bih to da sam Vi.“ Smirene,
hladne riječi su grizle dok su sjekle kroz mrak.Postojalo jevrijeme kadse
on ne bi držao podalje od nje.Prije nego se zaklela da nikadviše neće
pričati s njim. Uzela je jedan brzi, umirujući udah, odbijajući mu
dozvoliti da imaprednost. „Iako Vam zahvaljujem na prijedlogu,Vaša
milosti, oprostitćete mi ako ga ne prihvatim.“ Obuhvatila je ručku,
ignorirajući ubod u ruci radi pritiska na drvo iprebacila je težinu kako bi
otpustila zasun. Kretao se kao svjetlost,nagnuo se preko kočije i držao
vrata zatvorenauz malo truda.„To nije bio savjet.“ Kucnuo je dva puta o
strop kočije, čvrsto i bez oklijevanja. Vozilo seistog trena pokrenulo kao
da je samo njegova volja usmjeravala kretanjei Juliana opsuje dobro
obučenog kočijaša dok je padala unazad, noga jojse uhvatila za suknju
njezine haljine još više kidajući saten. Trznula se nazvuk,suviše glasan u
teškoj tišini i prešla je prljavim dlanom tužno nizlijepu tkaninu.„Haljina
mi je uništena.“ Uživala je dok je implicirala kako je on imaonešto s tim.
Nije morao znatida je haljina bila uništena davno prije nego je ona ušla u
kočiju. „Da. Pa mogao bih smisliti bezbroj načina na koje ste mogli
izbjećitakvu tragediju večeras.“ U riječima nije bilo žaljenja. „Znate,
nisam imala izbora.“ Odmah se zamrzila jer je to izrekla naglas.Posebice
njemu.Okrenuo je glavu prema njoj u trenutku kad je ulična lampa
poredbacila trak srebrne svjetlosti kroz prozor kočije, bacajući ga u
snažnoolakšanje. Pokušavala ga je ne primijetiti. Pokušavala je ne
primijetitisvaki centimetar njega koji je nosio znamenje njegovog
odličnogpodrijetla, njegove aristokratske povijesti– dug, ispravan,
patricijski nos,savršeno četvrtasta vilica, visoke jagodične kosti radi
kojih je trebaoizgledati ženstveno, ali čini se da je jedino radi toga bio
još zgodniji. Kratko je otpuhnula radi ogorčenosti. Muškarac je imao
smiješne jagodične kosti. Nikad nije upoznala nekog tako zgodnog.
„Da,“ suho je rastezao, „mogu zamislitikoliko je teško pokušavatiživjeti
s reputacijom kao što je Vaša.“ Svjetlo je nestalo, zamijenio ga je ubod
njegovih riječi. Nikad nije poznavala nikoga tko je bio pravi šupak.
Juliana je bila zahvalna na svom sjenovitom uglu kočije dok
seoporavljala od njegove insinuacije. Navikla se na uvrede, na
neupućenešpekulacije koje su dolazile s tim što je ona bila kći
talijanskog trgovca iposrnule engleske markizekoja je napustila svog
muža i sinove…inapustila Londonsku elitu. Ovo posljednje je bilo
jedino od poteza njezine majke za koji je ikad Juliana imala i natruhu
divljenja.Željela je reći čitavoj grupi njih gdje mogu staviti svoja
aristokratskapravila.Počevši od vojvode od Leightona. Koji je bio
najgori od svih. Ali nije bio na početku. Gurnula je tu misao u stranu.
„Voljela bih da zaustavite kočiju i pustiteme van.“ „Pretpostavljam da se
ovo ne odvija onako kako ste planirali.“ Zastala je. „Način na koji
sam… planirala?“ „Hajde,gospođice Fiori. Mislite da ne znam kako je
Vaša mala igricabila isplanirana? Vi, otkriveni u mojoj praznoj kočiji –
savršena lokacijaza tajni sastanak– na stepenicama rodne kuće Vašeg
brata tokom jednogod najposjećenijih događaja u proteklim tjednima?“
Oči joj se rašite. „Vi mislite da sam ja – “ „Ne. Jaznam da ste me
pokušavali uhvatiti u brak. A Vaš mali plan, zakoji pretpostavljam daVaš
brat nema saznanja uzevši u obzir koliko jeglup, možda bi upalio na
nekome tko je manje muškarac i s manjomtitulom. Ali uvjeravam Vasda
neće raditi na meni. Ja samvojvoda. Uborbi za reputaciju s Vama, ja bih
definitivno pobijedio. Zapravo,dozvolio bihVam da se uništite poprilično
vješto tamo u Ralstonovojkući da se u ovomtrenutku nisam zadužio kod
Vašeg brata. Zaslužili ste ovu malu farsu.“ Glas mu je bio smiren i
nepokolebljiv, kao da je ovaj osobiti razgovorvodio bezbroj puta prije i
da ona nijeništaosim neke manje neugodnosti– muha na njegovom
mlakom, slabo začinjenom varivu ili štogod već britanski aristokratski
snobovi jedu svojim žlicama za juhu. Od svih arogantnih, pompoznih…
Gnjev je plamtio i Juliana je škrgutala zubima. „Da sam znala da je
ovoV aševozilo, izbjegla bih ga pod svaku cijenu.“ „Fascinantno da ste
nekako promašili veliki grb vojvode na vanjskojstrani vrata.“ Čovjek je
izazivao bijes. „Doista je nevjerojatno jer sam uvjerena da jegrb na
vanjskoj strani Vaše kočije podjednako velik Vašoj taštini! Uvjeravam
Vas,Vaša milosti“ – ispljunula je počasni izraz kao da je bioepitet– „da
lovim muža, tražila bih onog kojiimaviše preporuka osimpomodne titule
i lažnog osjećaja bitnosti.“ Čula je drhtanje u svom glasu,ali nije mogla
zaustaviti bujicu riječi koje su navirale iz nje. „Tako steimpresionirani
svojim naslovom i položajem, čudo je da nemate riječ'Vojvoda' ušiveno
srebrnim nitima na svim Vašim kaputima. Način nakoji se ponašate
netko bi pomislio da ste zapravo nešto napravili dazaslužujete
poštovanje tih engleskih budala koje Vam daju, a zapravo stenastali
spolnim činom, krajnje slučajno u pravo vrijeme i od pravogčovjeka za
kojeg pretpostavljam da je obavio čin točno onim istimmanirima svih
ostalih muškaraca. Bez finoće.“ Zaustavila se, kucanje srca u ušima je
bilo snažno dok su riječi visjeleizmeđu njih, teško su odzvanjale u
tami.Senza finneza (bez finoce) Tek je tad shvatilada se u nekom
trenutku njezine tirade prebacila na talijanski. Jedino se mogla nadati da
nije razumio.Nastala je duga rastegnuta tišina, velika zijevajuća praznina
koja jeprijetila njezinom zdravom razumu. I onda se kočija zaustavila.
Sjedili sutamo beskrajno dug trenutak, on je bio miran kao kamen, pitala
se bi limogli ostati tu u vozilu ostatak vremena prije nego je čula
komešanjetkanine. Otvorio je vrata širom ih zakrenuvši. Trznula se na
zvuk njegovog glasa, tih i mračan i puno bliže nego što ga je očekivala.
„Izađitevan iz kočije.“ Pričao je talijanski. Savršeno. Teško je progutala.
Dobro. Neće se ispričati. Ne nakon užasnih stvarikoje je rekao. Ako će je
izbaciti iz kočije, neka bude tako. Hodat će kući.Ponosno. Možda će je
netko usmjeriti u pravom smjeru.Požurila je preko poda kočije i van,
okrenula je leđa i očekivala daugleda kako se vrata treskom zatvaraju iza
nje. Umjesto toga, slijedio ju je van, ignorirao njezinu prisutnost dok se
kretao uz stepenice obližnjegradske kuće. Vrata su se otvorila prije nego
je došao do vrha stepenica. Kao da su se vrata, kao i sve ostalo, povijala
njegovoj volji.Promatrala je dok je ulazio u jarko osvjetljeno predvorje
iza, velikismeđi pas nezgrapno je dolazio kako bi ga pozdravio s
vedrimraspoloženjem. Dobro. Toliko o teoriji da životinje mogu osjetiti
zlo. Osmjehnula se na tu pomisao i on se napola okrene gotovo istog
trena,kao da je to izrekla naglas. Njegove zlatne kovrče ponovno su
izgledalekao reljef anđela kad je rekao, „Unutra ili van gospođice Fiori.
Iskušavatemoje strpljenje.“ Otvorila je usta da progovori,ali on je već
nestao iz vidokruga. I tako je odabrala liniju manjeg otpora.Ili barem put
koji je vjerojatnonajmanje završavao njezinim uništenjem na
londonskim pločnicima usred noći. Slijedila ga je.Dok su se vrata
zatvarala iza nje, batler jepožurio kako bi slijedio svoggospodara,gdje
god da su gospodar i batler išli, Juliana je zastala nasvijetlom ulazu,
upijala mramorno predvorje i pozlaćena zrcala nazidovima koja su
jedino služila da veliki prostor izgleda još veće. Tu jebilo pola tuceta
vrata koja su vodila tamo i ovamo i veliki mračni hodnikkoji se protezao
dublje kroz gradsku kuću. Pas je sjeo na podnožje velikih stepenica koje
su vodile na gornjekatove kuće i pod njegovim tihim psećim nadzorom
Juliana se odjednomosjetilasramotno svjesnom činjenice da je bila u
muškoj kući. Bez pratnje.Uz iznimku psa.Koji je već pokazao da loše
procjenjuje karakter. Callie ovo ne bi odobravala. Njezina šogorica ju je
posebno upozorila daizbjegne situacije ovakve vrste. Bojala se da će
muškarci iskoristiti mladuTalijanku koja slabo razumije britansku
strogost.„Poslao sam Ralstonu poruku da dođe po Vas. Možete čekati u
–“ Pogledala je prema gore kad je kratko zastao i susrela se s
njegovimpogledom koji je bio zamračen nečim što, da nije znala bolje,
bi semoglonazvati zabrinutošću. Ali, u svakom slučaju, znala je bolje.
„U–?“ Potaknula je pitajući se zašto joj prilazi tim
upozoravajućimkorakom.„Dragi Bože. ŠtoVam sedesilo?“ „NetkoVas je
napao.“ Juliana je gledala dok je Leighton točio dva prsta u kristalnu
čašu iodlazio s pićem do mjesta gdje je sjedio u jednoj od prevelikih
kožnihfotelja u svom uredu. Gurnuo je čašu prema njoj iona odmahne
glavom.„Ne, hvala Vam.“ „Trebali bi uzeti. Vidjet ćete da smiruje.“
Pogledala je u njega. „Nije mi potrebno smirenje,Vaša milosti.“ Suzio je
pogled i ona je odbila skrenuti pogled s portreta engleskogplemstva koje
je on činio, vitaki veoma visok, s gotovo nepodnošljivodobrim izgledom
i izrazom koji odaje kompletno i potpunosamopouzdanje– kao da ga
nikad u njegovom životu nije nitko izazvao.Nikad, to jest sve do sad.
„Poričete da Vas je netko napao?“ Slegla je odsutno jednim ramenom
ostavši tiho. Što je mogla reći? Štomu je mogla reći što se neće okrenuti
protiv nje?On bi tvrdio timzapovjednim, arogantnim tonom da je ona
bila malo više dama… da jemalo više brinula o svojoj reputaciji… da se
ponašala malo više kaoEngleskinja i malo manje kao Talijanka… onda
se sve ovo ne bi dogodilo. Tretirao bi je kao i svi ostali.Baš kao što je i
činio od trenutka kad je otkrio njezin identitet. „Je li važno? Uvjerena
sam da ste donijeli odluku da sam insceniralacijelu večer s namjerom da
si osiguram muža. Ili nešto podjednakosmiješno.“ Namjeravala ga je
riječima spustiti na mjesto. Ali ni je.Umjesto toga, on je prelazio jednim
dugim, hladnim pogledom po njoj,upijao njezino lice i ruke prekrivene
ogrebotinama, njezinu uništenu haljinu poderanu na dva mjesta,
prošaranu prljavštinom i krvlju iznjezinih ozlijeđenih dlanova. Jedna
strana njegovih usta se trzne u neki izraz za koji je smatrala da jebio
nalik groznom i ona nije mogla odoljeti da kaže, „Još jednom,dokazala
sam da sam manje nego dostojna Vaše prisutnosti, nisam li?“ Zagrizla je
jezik želeći da nije progovorila. Susreo se s njezinim pogledom. „Nisam
to rekao.“ „Niste ni morali.“ Bacio je viski kad se tiho kucanje oglasilo
na poluotvorenim vratimasobe. Bez da je skrenuo pogled od nje,
vojvoda je zarežao, „Što je?“ „Donio sam stvari koje ste tražili,Vaša
milosti.“ Sluga je ušao u sobu sposlužavnikom na kojem su stajalizdjela,
zavoji i nekoliko malihposudica. Spustio je teret na obližnji niski stol.
„To je sve.“ Sluga se naklonio jednom jednostavno i otišao dok je
Leighton hodaoprema tacni. Gledala je dok je podizao pamučni ručnik,
umočio jedankraj u posudu. „Niste mu zahvalili.“ Presjekao ju je
iznenađenim pogledom. „Večer me nije baš postavila uraspoloženje da
zahvaljujem.“ Ukočila se radi njegovog tona čuvši optužbu u njemu.
Dobro. Ona jeisto tako mogla biti zahtjevna.„Unatoč tome učinio Vam je
uslugu.“ Zastala je radi učinka. „Time štomu niste zahvalilidjelujete kao
svinja.“ Otkucala je sekunda prije nego je uspjela pojasniti.
„Neotesanim.“ Mahnula je jednom rukom. „Kako god. Drugačiji čovjek
bi muzahvalio.“ Primaknuo joj se. „Ne mislite li bolji čovjek?“ Oči joj
se rašire glumeći lažnu nevinost. „Nikad. Vi ste vojvodanaposljetku.
Sigurno ne postoji nitko bolji od Vas.“ Riječi su bile izravan udarac. I
nakon odvratnih stvari koje joj je rekaou kočiji, zaslužio ga je.
„Drugačija žena bi shvatila da mi je otvoreno dužna i više bi
vodilapažnje o svojim riječima.“ „Ne mislite li bolja žena?“ Nije
odgovorio, umjesto toga je sjeo preko puta nje, ispružio rukudlanom
prema gore. „Dajtemi svoje ruke.“ Umjesto toga ih je oprezno stisnula
uz svoja prsa. „Zašto?“ „Ozlijeđene su i krvave. Treba ih očistiti.“ Nije
željela da je on dodiruje. Nije vjerovala sama sebi.„Dobro su.“ Tiho,
frustrirano je zarežao, zvuk je poslao drhtaj kroz nju. „Istina jeono što
govore o Talijanima.“ Na te seriječi ukočila, suhe s obećanjem uvrede.
„Da smo superiornijina sve načine?“ „Davam je nemoguće priznati
poraz.“ „Osobina koja je sasvim dobro služila Cezaru.“ „I kako Rimsko
Carstvo napreduje ovih dana?“ Ležeran, opušten, nadmoćan ton natjerao
ju je da poželi vrištati.Epitete. Na njezinom materinjem jeziku.Nemoguć
čovjek. Dugu minutu su zurili jedno u drugo, ni jedno nije bilo voljno
povućise sve dok on nije konačno progovorio. „Vaš brat će biti tu
svakogtrenutka,gospođice Fiori. I biti će dovoljno bijesan već sad bez da
vidiVaše krvave dlanove.“ Suzila je pogled prema njegovim rukama,
široke i duge i zrače snagom.Bio je u pravu, naravno. Nije imala izbora
osim popustiti.„Ovo će boljeti.“ Riječi su joj bile jedino upozorenje prije
nego je prošaosvojim palcem preko njezinog dlana nježno, istražujući
ranjenu kožukoja je sad bila prekrivena osušenom krvlju. Radi tog
dodira je teškoudahnula.Na taj zvuk je podigao pogled. „Ispričavam se.“
Nije odgovorila, umjesto toga je napravila predstavu od
pregledavanjasvoje druge ruke.Neće mu dopustiti da vidi kako nije bol
to radi čega je hvatala zrak. Očekivala je to, naravno, neporecivu,
neželjenu reakciju koja je prijetilasvaki put kad bi ga vidjela. Koja ju je
uzrujavala kad god bi joj sepribližio. To je bilo odvratno. U to je bila
uvjerena. Čak ne bi ni tolerirala drugačiju mogućnost. Pokušavajući
klinički procijeniti situaciju, Juliana je pogledala dolje unjihove ruke
koje su skoro bile isprepletene. Soba je istog trena postalatoplija i ona je
bila opčinjena njegovim prstima, dugim i manikiranim,prekrivenim
finim zlatnim dlačicama. Prešao je jednim prstom nježno preko gadne
modrice koja joj sepojavila na zapešću i ona podigne pogled te ga
zatekne kako zuri uljubičastu kožu. „Reći ćete mi tko Vam je ovo
napravio.“ U riječima je bila hladna uvjerenost kao da će ona napraviti
što jezahtijevao i on će se, zauzvrat, pobrinuti za situaciju. Ali Juliana je
znalabolje. Ovaj čovjek nije bio vitez. Bio je zmaj. Njihov vođa. „Recite
mi,Vaša milosti. Kako je to vjerovati da Vaša volja postoji samo da bi
bilaizvršena?“ Pogled mu poleti prema njenom, mračan od nadraženosti.
„Reći ćete mi,gospođice Fiori.“ „Ne, neću.“ Vratila je svoju pozornost
na njihove ruke.Nije se često događalo da je Juliana imala osjećaj da je
malena – nadvisivala je gotovo sve žene imuškarce u Londonu – ali ovaj
muškarac joj je davao osjećaj da jemala.Njezin palac jedva da je bio veći
od njegovog najmanjeg prsta, onog koji je nosio prsten pečatnjak od
zlata s oniksom – dokaz njegove titule.Podsjetnik na njegov status.I
koliko je on vjerovao da je ona daleko ispod njega.Na tu pomisao je
podigla bradu, bijes i ponos i povrijeđenost su gorjelivrelim naletom
osjećaja i u tom preciznom trenutku dotaknuo jeozlijeđenu kožu
njezinog dlana mokrom pamučnom krpom. Prihvatila je distrakciju
uboda bola, siktala je opaku talijansku psovku.Nije zaustavljao svoje
radnje dok je govorio, „Nisam znao da te dviježivotinje mogu napraviti
takvo što zajedno.“ „Nepristojno je što slušate.“ Jedna zlatna obrva se
na te riječi izvije. „Poprilično je teško ne slušatikad ste samo nekoliko
centimetara od mene, izvikujetesvoju nelagodu.“ „Dame ne viču.“ „Čini
se da talijanske dame to čine. Posebice kad su podvrgnutemedicinskom
tretmanu.“ Oduprla se potrebi da se nasmiješi. Nije bio zabavan.Pognuo
je glavui fokusirao se na svoj zadatak, umakao je pamučnu krpuu
posudus čistom vodom. Trznula se kad se hladna tkanina
vratilananjezinu opranu ruku i on je nakratko oklijevao
nastaviti.Trenutna stanka ju je zaintrigirala. Vojvoda od Leightona nije
bio poznatpo svom suosjećanju. Bio je poznat po svojoj arogantnoj
ravnodušnosti i ona je bila iznenađena da će pasti tako nisko da bi
obavio tako običan zadatakkao što je čišćenje šljunka s njezinih ruku.
„Zašto radite ovo?“ Ona je izlanula na sli jedeći ubod čišćenja
tkaninom.Nije zaustavio svoje radnje.„Rekao sam Vam. Dovoljno će biti
teško nositise sVašim bratom i bez da Vi krvaritesvuda po sebi. I po
mom namještaju.“ „Ne.“ Odmahnula je glavom. „Mislim zaštoVi radite
ovo? Zar nematebataljon slugu koji samočekaju da obave tako
nelagodan zadatak?“ „Imam.“ „I zašto onda?“ „Sluge pričaju,gospođice
Fiori. Radije bih da što je manje moguće ljudizna da ste tu, sami, u ovo
doba.“ Bila mu je problem. Ništa više. Nakon duge tišine, susreo se s
njezinim pogledom. „Ne slažete se?“ Brzo se oporavila. „Nimalo. Samo
sam zapanjena da bi čovjek Vašegbogatstva i ugleda imao sluge koje
ogovaraju. Netko bi pomislio da imatebožanski način da ih ogolite od
svih želja za druženjem.“ Jedna strana usta mu se stisne i on odmahne
glavom.„Čak i dok Vampomažem, tražite načine da me povrijedite.“ Kad
je odgovorila, ton joj je bio ozbiljan, riječi istinite. „Oprostite mi akosam
oprezna radi Vaše dobre volje,Vaša milosti.“ Usne mu se stisnu u tanku,
ravnu liniju i on posegne prema drugoj ruciponavljajući što je radio.
Oboje su gledali dok je čistio osušenu krv i šljunaks njezinog dlana
otkrivajući nježno ružičasto meso kojem će trebati nekolikodana da
zacijeli. Pokreti su mu bili nježni,ali čvrsti i potez pamuka po ozlijeđenoj
koži jepostajao podnošljiviji dok je čistio rane. Juliana je gledala dok je
jedna zlatnakovrča padala preko njegovog čela.Izraz njegovog lica je
bio, kao i uvijek,strog i nepokolebljiv, kao na jednom od cijenjenih
mramornih kipovanjezinog brata. Bila je preplavljena poznatom
požudom, onom koja ju jeobuzimala svaki put kad bi on bio u
blizini.Želja da fasada pukne. Dva puta ga je vidjela bez nje.A onda je
otkrio tko je ona bila– talijanska polusestra jednog odlondonskih
najpoznatijih bludnika, jedvazakonita kćer posrnulemarkizei njezinog
muža trgovca, odgojena daleko od Londona injegovih manira, tradicija i
pravila.Suprotnost svega što je on predstavljao. Antiteza svega do čega
mu je bilo stalo da ima u svom svijetu. „Moj jedini motiv je da
Vasvratim kući u jednom komadu, bez da itkoosim Vašeg mudrog brata
sazna za Vašu malu večerašnju avanturu. Bacio je tkaninu u posudu u
kojoj je sad bila ružičasta voda i podigao jednu od malih posudica s
poslužavnika. Otvorio ju je, pustio mirisružmarina i limuna te posegnuo
još jednom prema njezinim rukama. Ovaj put mu ih je lako pustila.
„Zbilja ne očekujete da vjerujem da stezabrinuti za moju reputaciju?“
Leighton je umočio vrh svog širokog prsta u posudu, posvetio
senjezinim ranama dok je nanosio melem preko njezine kože. Lijek se
borios gorućim ubodima ostavljajući dobrodošao, hladan trag tamo gdje
sumu prsti milovali. Rezultat je bio neodoljiva iluzija da je njegov dodir
biopredznak umirujućeg zadovoljstva koje joj je preplavilo kožu. Što
nije bio. Nimalo.Zaustavila je svoj uzdah prije nego ju je osramotio. U
svakom slučajuga je čuo. Ta zlatna obrva se ponovno izvila radi čega ju
je obuzela željada je obrije.Povukla je naglo ruku natrag. Nije jepokušao
zaustaviti. „Ne, gospođice Fiori. Nisam zabrinut zaVašu reputaciju.“
Naravno da nije bio. „Zabrinut sam za vlastitu.“ Implikacija toga da ga
zateknu s njom– da je povezan s njom– da bimogla naštetiti njegovoj
reputaciji je zapekla, možda gore nego njezine ruke ranije te večeri.
Duboko je udahnula, pripremajući se za njihov idući verbalni okršaj kad
se ljutiti glas oglasio s ulaznih vrata.„Ako ne skinete svoje ruke s moje
sestre ovog trena Leightone,Vaša dragocjena reputacija će Vam biti jedan
od najmanjih problema.“

DRUGO POGLAVLJE
Postoji razlog zašto su suknje dugačke, a vezice komplicirane.
Rafinirane dame ne izlažu svoje noge. Nikada. - Rasprava o
najelegantnijim damama Izgleda da preobraćeni bludnik smatra bratsku
dužnost poprilično izazovnom… - Skandal novine, listopad 1823.
Sasvim je moguće da će ga markiz od Ralstona ubiti.Ne da je Simon
imao išta s djevojčinom trenutnom situacijom. Nije bila njegova krivnja
što se ukrcala u njegovu kočiju nakon što seborila, prema onome što je
on mogao predvidjeti, s božikovinom, kaldrmomu Ralstonovoj ulici sa
stajama i rubom njegove kočije. I muškarcem. Simon Pearson,
jedanaesti vojvoda od Leightona, ignorirao je grozni gnjevkoji je
plamtio radi ljubičastog kruga koji je obilježavao djevojčino zapešće
ivratio njegovu pozornost na njezinog ljutitog brata koji je trenutno
hodao porubu Simonovog ureda kao životinja u kavezu. Markiz se
zaustavio ispred svoje sestre i pronašao svoj glas. „Za Bogamiloga
Juliana. Što se do vraga dogodilo s tobom?“ Jezik bi nekuslabiju ženu
natjerao da se zacrveni. Juliana se nije ni trznula.„Pala sam.“ „Pala si.“
„Da.“ Zastala je. „Između ostalog.“ Ralston je pogledao u strop kao da
traži strpljenje. Simon je prepoznao tajosjećaj. I sam je imao sestru koja
mu je zadala više frustracije nego što jetrebalo.A Ralstonova sestra je
uzrokovala više bijesa nego što bi ijedna ženatrebala.Isto tako jei ljepša.
Ukočio se na tu pomisao. Naravno da je bila prelijepa. To je bila
empirijska činjenica. Čak i u njezinojuprljanoj, poderanoj haljini,
posramljivala je većinu ostalih žena u Londonu.Bila je
zapanjujuća,mješavine delikatne Engleskinje – porculanska koža,tekuće
plave oči, savršen nos i drska brada– i egzotične Talijanke, divlje
crnekovrče i pune usne i zamamne obline za koje muškarac treba biti
mrtav dane primijeti.Na posljetku, on nije bio mrtav. Jednostavno nije
bio zainteresiran.Sjećanje mu bljesne. Juliana u njegovim rukama,
podiže se na prste, prislanja svoje usne na njegove. Odupirao se
prizoru.Isto tako je bila hrabra, drska, impulzivna, magnet za nevolje i
točnoonaj tip žena koje je želio što dalje odsebe.Stoga, naravno, ona je
završila u njegovoj kočiji. Uzdahnuo je, poravnao rukav svog kaputa i
vratio pozornost na prizorispred sebe.„A kako su ti ruke i liceizgrebeni?“
Ralston je nastavio ispitivati.„Izgledaš kao da si protrčala kroz grm
ruža.“ Nagnula je glavu. „Možda i jesam to napravila.“ „ Možda jesi?“
Ralston zakorači korak prema njoj i Juliana se ustanekako bi se suočila s
bratom lice u lice. Tu nije bilo usiljenog izbjegavanjauz smiješak. Bila je
visoka, toliko neuobičajeno za ženu. Nije svaki dan Simonupoznavao
ženu s kojom se nije morao saginjati da bi razgovarao s njom.Vrh
njezine glave dosezao mu je do nosa.„Pa, poprilično sam bila
zauzeta,Gabriele.“ Bilo je nešto u tim riječima, tako potpuno istinito da
je Simon izdahompokazao zabavljenost i tako privukao pažnju na sebe.
Ralston okruži prema njemu. „Oh, ne bih se tako glasno smijao da
samnaVašem mjestu, Leightone. Na pola puta sam da Vas prozovem
radiVašeg udjela u večerašnjoj farsi.“ Pojavila se nevjerica.„Prozvati
me? Nisam ništa napravio osim spriječiodjevojku da se upropasti.“
„Onda bi možda voljeli objasniti kako to da ste vas dvoje bili sami
uVašem uredu kad sam stigao?“ Simon je istog trenutka bio svjestan
onoga što je Ralston radio. I to muse nije sviđalo. „Što točno pokušavate
reći,Ralstone?“ „Samo da su se posebne dozvole izdavale radi manjeg.“
Oči mu se suze prema markizu, čovjeka je jedva podnosio kad je
imaodobar dan. Izgleda da seovo neće promijeniti na dobar dan.
„Nećuoženiti tu curu.“ „Nema šanse da se udam za njega!“ Ona je
poviknula u istom trenu.Pa. Barem su se oko nečega slagali. Čekaj.
Onasenije željela udati zanjega? Prokleti prizor je mogla učiniti
jošgorim. On je bio vojvodaza Boga miloga! A ona je bila hodajući
skandal. Ralstonova pozornost se vratila na njegovu sestru. „Udat ćeš se
zakoga god ti kažem ako nastaviš s tim smiješnim ponašanjem,sestro.“
„Obećao si – “ započne ona. „Da, pa, nije tibila navika da te otprate u
odlasku u vrtove kad sam toobećao.“ Nestrpljivost je prožimala
Ralstonov ton. „Tko ti je tonapravio?“ „Nitko.“ Isuviše brz odgovor je
frustrirao. Zašto ne želi odati tko ju jepovrijedio? Možda nije željela
razgovarati o privatnoj stvari sa Simonom,alizašto ne želi sa svojim
bratom? Zašto ne dozvoljava da kazna bude isporučena? „Nisam budala,
Juliana.“ Ralston je nastavio hodati. „Zašto mi ne govoriš?“ „Sve što
trebaš znati jeda sam se pobrinula za njega.“ Obojica muškaraca se
smrznu. Simon nije mogao odoljeti. „Pobrinulise,kako?“ Zastala je,
držala je svoje ozlijeđeno zapešće u ruci radi čega se on pitao je li ga
možda uganula. „Udarila sam ga.“ „Gdje?“ Ralston bukne. „U
vrtovima.“ Markiz pogleda u strop i Simonu ga je bilo žao. „Vjerujem
da Vas Vaš brat pita gdjeste po tijelu udarili napadača?“ „Oh. U nos.“
Zastala je zatečena tišinom koja je uslijedila potomobrambeno rekla,
„Zaslužio je to!“ „Prokleto da jest,“ Ralston se složi. „Sad mi daj
njegovo ime i ja ću gadokrajčiti.“ „Ne.“ „Juliana. Udarac žene nije ni
približno dovoljna kazna radi toga što tenapao.“ Ona suzi pogled na
brata, „Oh, zbilja? Pa, postoji velika količina krviuzevši u obzir da je to
bio samo udarac žene,Gabriele.“ Simon trepne. „Raskrvarili ste mu
nos?“ Preko lica joj prijeđe samozadovoljan osmi jeh. „To nije sve što
samnapravila.“ Naravno da nije.„Oklijevam upitati…“ Simon je poticao.
Pogledala je u njega, potom u svog brata. Je li se ona to crvenila?„Što si
napravila?“ „Ja… udarila sam ga… drugdje.“ „Gdje?“ „U njegova…“
oklijevala je, usta su joj se izvijala dok je tražila riječ ipotom odustala.
„U njegoveinguine (prepone).“ Nije savršeno razumio talijanski, kružni
pokret njezine ruke premapodručju za koje se općenito vjerovalo da je
krajnje neprikladno zarazgovor s mladim damama dobrog podrijetla je
bilo nepogrešivo. „Oh, dragi Bože.“ Nije bilo jasno jesu li Ralstonove
riječi bile molitvaili svetogrđe. Ono što je bilo očito jest da je ta žena
gladijator. „Nazvao me svrakom!“ Objavila je obrambeno. Nastala je
pauza.„Čekaj. To nije točno.“ „Bludnicom?“ „Da! To je to!“ Primijetila
je bratovu šaku i pogledala u Simona.„Uviđam da to nije kompliment.“
Bilo mu je teško čuti kroz režanje u njegovim ušima. Želio je i
samsmjestiti šaku u tog čovjeka. „Ne. Nije.“ Promislila je na trenutak.
„Pa, onda je zaslužio što je dobio, zar ne?“ „Leightone,“ Ralston je
pronašao svoj glas. „Postoji li negdje mjestogdje moja sestra može
pričekati dok Vi i jarazgovaramo?“ Zvona upozorenja se oglase, glasno i
bučno. Simon ustane prisiljavajući sebe da se smiri. „Naravno.“ „Pričati
ćete o meni,“ Juliana lane. Je li ženaikad zadržala misao za sebe? „Da,
hoćemo,“ Ralston objavi. „Trebala bih ostati.“ „Siguran sam da bi
htjela.“ „Gabriele…“ krenula je umirujućim tonom koji je Simon čuo
samo dase upotrebljava s neukroćenim konjima i zatočenicima u azilu.
„Ne forsiraj svoju sreću,sestro.“ Zastala je i Simon je u nevjerici gledao
dok je onarazmišljala o svomsl jedećem potezu. Konačno, pogledala ga
je oči, njezine sjajno plave očisijale su od iritacije. „Vaša milosti? Gdje
ćete me smjestiti dok Vi i mojbrat obavite muški posao?“ Fascinantno.
Opirala se na svakom koraku.Otišao jedovrata požurivši jeu hodnik.
Slijedeći je van pokazao jeprema vratima točno nasuprot njih.
„Knjižnica. Tamo se možeteraskomotiti.“ „Mmm.“ Zvuk je bio suh
iispunjen nezadovoljstvom.Simon suspregne osmi jeh, nije se mogao
suzdržati da je još jednomizaziva po posljednji put. „I mogu li reći da
sam sretan što vidim da stevoljni priznati poraz?“ Okrenula se prema
njemu i zakoračila korak bliže, grudi su joj umalododirivale njegova
prsa. Zrak između njih je postajao gust, a njega jepoplavio njezin miris–
crvene ribizle i bosiljak. To je bio isti onaj miriskoji je primijetio
mjesecima prije nego je otkrio njezin pravi identitet.Prijenego se sve
promijenilo. Odupro se porivu da pogleda na kožu iznad bogatog
zelenog rubanjezine haljine te umjesto toga zakorači unazad. Curi je
stvarno nedostajao osjećaj za pristojnost. „Mogu priznati poraz u bitci
Vaša milosti. Ali u ratu nikad.“ Gledao je kako prelazi kroz predvorje i
ulazi u knjižnicu, zatvara vrataiza sebe i on odmahne glavom. Juliana
Fiori je bila katastrofa koja je samo čekala da se dogodi. Bilo je čudo da
je preživjela pola godine uvisokom društvu. Bilo je čudo da su oni
preživjeli pola godine s njom. „Udarila ga je koljenom u…“ Ralston reče
kad se Simon vratio u ured. „Čini se da je tako,“ odgovori zatvarajući
čvrsto vrata kao da je na nekinačin mogao blokirati problematičnu ženu
njima. „Što ćudo vraga napraviti s njom?“ Simon trepne jednom.
Ralston i on jedva da su podnosili jedandrugoga. Da mu nije markizov
brat blizanac bio prijatelj, ni jedan od njihdvojice ne bi odabrao da
razgovaraju jedan s drugim. Ralston je oduvijekbio šupak. Zapravo nije
pitao Simonovo mišl jenje, zar ne?„Oh, za Boga miloga Leightone, to je
bilo retoričko pitanje. Znam punobolje nego tebe pitati za savjet.
Posebice o sestrama.“ Bodlja je bila istinita i Simon predloži gdje bi
Ralston mogao otići poneki savjet.Markiz se nasmije. „Puno bolje.
Počeo sam biti zabrinut koliko siljubazan domaćin postao.“ Otišao je do
police uz zid i natočio tri prsta jantarne tekućine u čašu. Okrenuvši se
upita, „Viski?“ Simon je ostao na svojoj stolici shvaćajući da bi ovo
mogla biti duganoć. „Kako velikodušna ponuda,“ odgovori suho.Ralston
dođe s čašom i sjedne. „Sad. Idemo razgovarati kako sedogodilo to da
imaš moju sestru u svojoj kući usred noći.“ Simon uzme dug gutljaj
uživajući u žarenju tekućine niz grlo. „Rekaosam ti. Bila je u mojoj
kočiji kad sam napustio tvoj bal.“ „A zašto me nisi upoznao sa
situacijom?“ Dok su pitanja dolazila, to je bilo poprilično dobro pitanje.
Simon jevrtio čašu viskija u svojoj ruci i razmišljao. Zašto nije zatvorio
vrata kočijei pozvao Ralstona?“ Cura je bila obična i nemoguća i sve za
što on nije imao želudac kodžena. Ali bila je fascinantna.Bila je od
prvog trenutka kad ju je upoznao, u prokletoj knjižari jekupovala knjigu
za svog brata. I onda su se ponovno sreli na Kraljevskojizložbi
umjetnina. I dopustila mu je da vjeruje… „ M ožda biste mi rekli Vaše
ime?“ Upitao je žudeći da je ne izgubi ponovno.Tjedni koji su prošli od
knjižare su bili beskonačni. Napućila je usne, savršenodurenje i on je
osjetio pobjedu. „Ja ću prvi. Moje ime je Simon.“ „Simon.“ Sviđao mu
se zvuk imena na njezinom jeziku, imena kojeg nijekoristio u javnosti
desetljećima. „A Vaše moja Lady?“ „Oh, mislim da će to upropastiti
zabavu,“ zastala je, sjajnim osmjehom jeosvjetljivala prostoriju. „Zar se
ne slažete ,Vaša milosti?“ Znala je da je vojvoda. Tada je trebao
prepoznati da nešto nije kako treba. Aliumjesto toga, on je bio opčinjen.
Odmahujući glavom krenuo je polako premanjoj, radi čega je ona
krenula unazad kako bi održala razdaljinu, a potjera ga jeoduševila.
„Sad, pa to nje fer.“ „Čini se više nego fer. Ja sam samo bolji detektiv od
V as.“ Zastao je razmišljajući o njezinim riječima. „Čini se tako. Možda
bih jednostavno trebao pogoditi Vaš identitet?“ Nasmijala se. „Slobodno
pokušajte.“ „Vi ste talijanska princeza, tu ste sa svojim bratom u nekom
diplomatskom posjetu Kralju.“ Podigla je glavu pod istim uglom kaošto
je činila tokom cijele večeridok jerazgovarala sa svojim bratom.
„Možda.“ „Ili kći veronskog grofa koja tu provodi proljeće u želji da
iskusi legendarnulondonsku sezonu.“ Tad se nasmijala,zvuk je bio kao
sunce. „Kako tužno što ste mog oca učinilisamo pukim grofom. Zašto ne
vojvoda? Kao vi?“ Nasmijao se. „Onda vojvoda,“ doda nježno, „time
stvari postaju puno jednostavnije.“ Pustila ga je da vjeruje da je bila više
od dosadnog puka. Što naravnonije bila. Da, trebao je pozvati Ralstona
onog trena kad je ugledao malu budaluna podu svoje kočije, stisnutu u
ugao kao da je bila manja žena, kao dase mogla sakriti od njega.„Da sam
došao po tebe, što misliš kako bi to funkcioniralo?“ „Spavala bi upravo
sad u svom krevetu. Eto kako bi to funkcioniralo.“ Ignorirao je prizor
nje kako spava, njene divlje crne kose raširene prekočiste bijele tkanine,
njezine kremaste kože koja se izdizala iznad niskogproreza njezine
spavaćice. Ako je nosila spavaćicu.Pročistio je grlo. „A da je izašla iz
moje kočije pred očima svihmangupa u Ralstonovoj kući? Što onda?“
Ralston zastane razmišljajući. „Pa, onda, pretpostavljam da bi
bilauništena. A ti bi se spremao za život vjenčanog blaženstva.“ Simon
ponovo otpije. „Stoga je vjerojatno bolje za sve nas da sam seponašao
kako jesam.“ Ralstonove oči potamne. „To nije prvi put da si se tako
hrabro opiraoideji da oženiš moju sestru, Leightone. Počinjem to
shvaćati osobno.“ „Tvoja sestra i ja ne bi odgovarali, Ralstone. I ti to
znaš.“ „Ne bi se mogao nositi s njom.“ Simonove usne se izviju. Nije
postojao čovjek u Londonu koji bi semogao nositi s curetinom.“ Ralston
je to znao. „Nitko je ne želi. Previše je hrabra. Previše smjela.Suprotnost
dobrih engleskih cura.“ Zastao je te se Simon pitao je limarkizočekivao
da se on složi. Nije imao namjeru napraviti to. „Govorisve što joj padne
na pamet kad god joj to dođe, bez da razmisli kako bioni oko nje mogli
odgovoriti. Raskrvarila je nosove bezazlenim ljudima!“Ovo posljednje
je rečeno uz smijeh od nevjerice. „Pa, da budemo pošteni, zvuči kao da
je večerašnji muškarac tozaslužio.“ „Jest, zar ne?“ Ralston zastane
razmišljajući dosta dug trenutak. „Nebi trebalo biti teško pronaći ga. Ne
može biti previše aristokrata kojihodaju okolo s natečenom usnom.“
„Čak i manje koji šepaju radi svoje ozljede,“ Simon dobaci zločesto.
Ralston odmahne glavom. „Što misliš gdje je naučila tu taktiku?“ Od
vukova pored kojih je očito bila odgojena. „Ne bih se usudio pogađati.“
Tišina nastane među njima i nakon dugo vremena Ralston uzdahne
iustane. „Ne sviđa mi se biti ti dužan.“ Simon se zacereka radi priznanja.
„Smatraj nas izjednačenima.“ Markiz kimne jednom i krene prema
vratima. Kad je stigao do njihokrene se. „Srećom, zar ne, da postoji
posebna sezona ove jeseni? Da nasdrži podalje od naših seoskih
stolica?“ Simon susretne Ralstonov znalački pogled. Markiz nije rekao
ono štosu obojica znali– da je Leighton stavio svoju značajnu moć iza
hitnogizglasavanja zakona koji je jednostavno mogao čekati da počne
proljetnozasjedanje Parlamenta.„Vojna spremnost je ozbiljan problem,“
Simon je rekao namjernosmireno.„Doista jest.“ Ralston prekriži ruke i
nasloni se na vrata. „A Parlament je dobrodošla distrakcija od sestara,
zar ne?“ Simonov pogled se suzi. „Nikad nisi prema meni prije
upućivaoudarce,Ralstone. Nema razloga da sad to započne.“
„Pretpostavljam da ne mogu tražiti tvoju pomoć s Julianom?“ Simon se
smrzne dok je zahtjev visio među njima. Jednostavno mu reci.„Kakvu
vrstu pomoći?“ N e baš „Ne,“ Leightone. Ralston izvije obrvu. „Ne
tražim te da oženiš djevojku, Leightone.Opusti se. Dobro bi mi došao
dodatni par očiju na njoj. Mislim, ne možeići u vrtove naše kuće sama
bez da se dovede u situaciju da je se napadneod strane
nepoznatogmuškarca.“ Simon je odmjeravao Ralstona hladnim
pogledom. „Čini se kako tesvemir kažnjava rodbinom koja pravi
jednako problema kao što si tipravio.“ „Bojim se da si u pravu.“ Nastane
teška tišina. „Znaš što joj se moglodogoditi,Leightone.“ Ti si to pr
oživio. Riječi su ostale neizgovorene, ali Simon ih je čuo u svakom
slučaju. Opet, odgovor je ne. „Oprosti mi ako nisam krajnje zainteresiran
napraviti ti uslugu,Ralstone.“ Puno bliže. „To bi bila isto tako usluga St.
Johnu,“ Ralston doda pozivajući se na ime svog brata blizanca– dobrog
blizanca. „Mogao bih te podsjetiti da jemoja obitelj potrošila poprilično
puno energije brinući se zatvoju sestru,Leightone.“ Eto ga.Teška težina
skandala, dovoljno snažnog da pomakne planine. Nije mu sesviđalo
imati tako očitu slabost. I samo će postati gore. Dugo vremena Simon se
nije mogao natjerati da progovori. Konačno,kimnuo je da se slaže.
„Pošteno.“ „Možeš zamisliti koliko prezirem i samu ideju da te pitam
pomoćvojvodo,ali misli o tome koliko ćeš uživati trljajući mi to u lice
ostatak naših života.“ „Priznajem, nadao sam se da neću morati toliko
dugo patiti.“ Potom se Ralston nasmije. „Ti si gad hladnog srca.“ Prišao
je premanaprijed kako bi stao iza stolice na kojoj je sjedio. „Jesi li onda
spreman? Kadvijesti izađu na vidjelo?“ Simon se nije pretvarao da je
krivo shvatio. Ralston i St. John su bili jedinadva muškarca koji su znali
najmračnije Simonove tajne. One koje su mogleuništiti njegovu obitelj i
njegovu reputaciju da se otkriju. One kojima je bilosuđeno da se otkriju
prije ili kasnije. Hoće li ikad biti spreman? „Ne još. Ali uskoro.“ Ralston
ga je promatrao hladnim plavim pogledom koji je nalikovao
onomSimonovom za Julianu. „Znaš da ćemo stajati uz tebe.“ Simon se
nasmije jednom, ali u njemu nijebilo humora. „Oprosti mi što nepolažem
puno težine u potporu kuće Ralston.“ Jedna strana Ralstonovih usta se
izdigne u osmjeh. „Mi smo gomilaluđaka. Ali nadoknađujemo to
upornošću.“ Simon je razmišljao o ženi u njegovoj knjižnici. „U to ne
sumnjam.“ „Pretpostavljam da se planiraš ženiti.“ Simon zastane pri
podizanju čaše prema ustima. „Kako si znao to?“ Osmi jeh se potom
pretvori u znalački cerek. „Skoro svaki problem možese riješiti
putovanjem vikaru. Posebice tvoj. Tko je sretnica?“ Simon je razmišljao
da laže. Razmišljao jeda se pretvara da nije odabraoženu.U svakom
slučaju, svi će saznati vrlo brzo. „Lady Penelope Marbury.“ Ralston
zazviždi dugo i tiho. „Kći dvostrukog markiza. Besprijekornareputacija.
Generacije pedigrea. Sveto Trojstvo poželjne partnerice. A ibogatstvo
isto tako. Odličan izbor.“ To nije bilo ništa što i Simon sam nije mislio,
naravno, ali svejedno ga je peklo da čuje to izgovoreno naglas. „Ne
sviđa mi se čuti da pričaš oosobinama moje buduće vojvotkinje kao da je
nagrađivana stoka.“ Ralston se nagne unazad. „Moje isprike. Bio sam
pod dojmom da siodabrao svoju buduću vojvotkinju kao da je
nagrađivana stoka.“ Radi cijelog razgovora mu je bilo neugodno. To je
bila istina. Nije se ženios lady Penelope radi ičeg drugog osim
besprijekorne pozadine.„Naposljetkusvega, nije kao da će itko
povjerovati da će se veliki vojvodaod Leightona oženiti iz ljubavi.“ Nije
mu se svidio tremor sarkazma u Ralstonovom glasu. Naravno,markiz je
oduvijek znao kako ga ljutiti. Od kad su bili djeca. Simon je ustaoželeći
otići. „Mislim da idem po tvoju sestru, Ralstone. Vrijeme je da
jeodvedeš kući. I cijenio bih ako bi mogao svoje obiteljske drame držati
daljeod mog kućnog praga u budućnosti.“ Riječi su zvučale drsko čak i
njegovim ušima. Ralston se ispravi, polako se uspravljao u punu visinu,
bio je gotovo jednako visok kao i Leighton. „Sigurno ću
pokušati.Naposljetku, imašdovoljno svojih obiteljskih drama koje prijete
da se obruše na tvoj kućniprag,zar ne?“ Kod Ralstona nije bilo ništa što
se Simonu sviđalo.Bilo bi dobro da toupamti.Izašao je iz ureda i krenuo
prema knjižnici otvarajući vrata s više sile nego je bilo potrebno i ušao u
prostoriju. Zaspala je u njegovoj stolici.S njegovim psom. Stolica koju je
odabrala bila je ona na kojoj je dugo i naporno radio dadobije savršenu
razinu udobnosti. Njegov batler je predložio da je tapecirajubezbroj puta,
dijelom zbog, Simon je mislio, pohabane, mekane tkanine koju je on
smatrao jednom od najboljih odlika te stolice. Upijao je
Julianinuspavanipoložaj, njezinizgreben obraz na mekanim zlatnim
nitimaistrošene tkanine. Skinula je svoje cipele i sklupčala svoje noge
ispod sebe i Simon jeodmahnuo glavom radi tog ponašanja. Dame širom
Londona ne bi seusudile hodati bosih nogu u privatnosti svojih domova,
a opet eto nje,smjestila se udobno i spavala u vojvodinoj knjižnici.
Ukrao je trenutak promatrajući je, kako bi cijenio koliko je
savršenoodgovarala u njegovu stolicu. Bila je veća od prosječne stolice,
izrađenaposebno za njega prije petnaest godina, kada je, umoran od
savijanja sebe umalenim stolicamakoje je njegova majka proglasila
„visokom modom,“ odlučio da kao vojvoda ima unutar svog prava po
rođenju pravo potrošitibogatstvo na stolicu koja odgovara njegovom
tijelu. Bila je dovoljno širokada on sjedne udobno uz sasvim dosta
dodatnog prostora da stavi hrpupapira koji su zahtijevali njegovu
pozornost ili kako je sad bioslučaj, za psakoji je tražio toplo tijelo. Pas,
smeđi mješanac koji je pronašao svoj put u spavaću sobu njegovesestre
jednog zimskog dana, sad je putovao sa Simonom i stvarao si domgdje
god je bio vojvoda.Psu je posebno bila draga knjižnica u gradskoj
kući,sa svoja tri kamina i udobnim namještajem i očito je stvorio
prijatelja.Leopold je sad bio smotan u malo čvrsto klupko, glava mu je
bila na jednojod Julianinih dugih bedara.Bedra Simon ne bi trebao
primjećivati. To što je pas bio izdajica je briga s kojom će se Simon
kasnije pozabaviti.Sad, u svakom slučaju, mora se pozabaviti damom.
„Leopold.“ Simon pozove psa udarivši jednom rukom o svoje
bedroizvježbanim pokretom radi kojeg je pas u sekundi bio na nogama.
Kad bi isti potez naveo djevojku na noge.Ne, da je bilo po njegovom, ne
bi je budio tako lako. Umjesto toga,probudio bi jepolako, dugim nježnim
milovanjem duž tih veličanstvenihnogu… čučnuo bi pored nje i zakopao
svoje lice u tu hrpu kose boje ebanovine, upijao miris nje, potom prošao
svojim usnama uzduž ljupkogugla njezine vilice dok ne bi došao do
krivine njezinog mekog uha. Šapnuobi joj ime, budeći je svojim dahom
umjesto glasom.I onda bi završio ono što je ona započela svih tih
mjeseci prije. I podigao bi je na noge na sasvim drugačiji način. Stisnuo
je ruke pored sebe kako bi zadržao svoje tijelo da se ponaša onakokako
je njegova maštahtjela. Nije postojalo ništa što je mogao učiniti što bi još
više naškodilo osim nahranilo nepoželjnu čežnju koju je osjetio prema
tojnemogućoj ženi. Jednostavno se morao sjetiti da je on tražio savršenu
vojvotkinju. Agospođica Juliana Fiori to nikad neće biti. Bez obzira
koliko dobro je popunjavala njegovu omiljenu stolicu.Bilo je vrijeme da
probudi curu. I pošalje je kući.

TRECE POGLAVLJE
Ženski saloni su leglo nesavršenosti. Izvrsne dame se ne bi trebale
tamozadržavati. - Rasprava o najelegantnijim damama Sigurno ne
postoji zanimljivije mjesto u cijelom Londonu nego balkon iznad baletne
dvorane.- Skandal novine, listopad 1823.„Mislila sam da je tvoja sezona
gotova i da smo završili s balovima!“ Juliana se srušila na sjedalo u
malom predsoblju ženskog salona u kućiWeston i ispustila dugačak
izdah, posegnuvši rukama prema dolje kako bimasirala jastučić stopala
kroz tanke papučice. „Trebalabi,“ njezina najbliskija prijateljica
Mariana, novopečenavojvotkinja od Rivingtona, podigla je rub svoje
složene plave haljine iprovjeravala mjesto na kojem joj se rašio šav. „Ali
dokle god Parlamentzasjeda, sezonski balovi će biti u punom jeku.
Svaka domaćica želi da njezina jesenska svečanost bude impresivnija od
prethodne. Jedino sebe možeškriviti,“ Mariana je rekla zlobno.„Kako
sam znala da će Callie započeti revoluciju zabavljanja na mojračun?“
Calpurnica, Marianina i Julianina šogorica je bila optužena zauglađeno
predstavljanje Juliane Londonskom društvu nakon njezinogdolaska tog
proljeća. Kad je stiglo ljeto, markiza se ponovno posvetila svomcilju.
Val ljetnih balova i aktivnosti su držali Julianu u očima javnosti
izadržale sve domaćicevisokog društva u gradu dugo nakon što je
sezonazavršila. Callien cilj je bio pametan brak.Što je Julianinim ciljem
učinilo preživljavanje. Mahnuvši mladoj sluškinji da priđe, Mariana je
izvukla naprstak niti izsvoje torbice i predala je djevojci koja je već bila
nisko u čučnju kako bi popravila štetu. Kad se susrela s Julianinim
pogledom u zrcalu rekla je, „Tisivrlo sretna što si mogla otkazati
Ekstravanzu lady Davis prošli tjedan.“ „Nije zbilja tako to nazvala.“
„Jest! Trebala si vidjeti mjesto, Juliana… bilo je to eksplozija boja i to
ne nadobar način. Sve je bilo narančasto – odjeća… cvjetni aranžmani…
slugesuimale nove odore za miloga Boga… hrana –“ „Hrana?“ Juliana
namršti nos. Mariana kimne. „Bilo je užasno. Sve je bilo u boji mrkve.
Gozba prikladnazečevima. Budi zahvalna jer se nisi osjećala dobro.“
Juliana se pitala što bi lady Davis– posebno samouvjerena doajenka
(najuglednija ili najstarija clanica visokog drustva) visokog društva –
mislila da je prisustvovala, prekrivena ogrebotinama odsvoje avanture s
Grabenhamom prošli tjedan. Kratko se nasmijala na tu pomisao i
pomakla se kako bi vratila pola tucetalabavih kovrča na njihovo mjesto.
„Mislila sam da sad kad si vojvotkinja, nemoraš trpjeti takve događaje?“
„I ja sam isto tako mislila. Ali Rivington mi tvrdi drugačije. Ili
prikladnije,Dowager vojvotkinja mi tvrdi drugačije.“ Uzdahnula je.
„Ako nikad nevidim ni jedan rog izobilja (Simbol izobilja koji se sastoji
od kozjeg roga prepunog cvijeća, voća i kukuruza), bit će to suviše
brzo.“ Juliana se nasmije. „Da, mora biti vrlo teško biti jedna od
najtraženijihgostiju ove godine, Mariana. Pored biti ludo zaljubljena u
tvog zgodnogmladog vojvodu i imati cijeli London raširen ispred sebe.“
Oči njezine prijateljice su blistale. „Oh, to je opaki sud. Samo čekaj.
Jednogdana ćeš i sama to otkriti.“ Juliana je sumnjala u to.Radi
nadimka Anđeo Allendale Mariana je brzo napredovala od sastankado
udaje za svog supruga, vojvodu od Rivingtona u svojoj prvoj sezoni. To
je bila priča godine igotovo trenutni ljubavni pogodak koji je
rezultiraoraskošnim vjenčanjem i vihorom društvenih angažmana za
mladi par. Mariana je bila onaj tip žene koji su ljudiobožavali. Svi su joj
željeli biti blizu i nikad joj nije nedostajalo društva. Ona je bila prva
prijateljica koju je Juliana upoznala u Londonu; oboje, ona i njezin
vojvoda su napraviliprioritet od toga davisoko društvoprihvati Julianu–
bez obzira na njezinopodrijetlo. Na Julianinom prvom balu, Rivington je
taj koji je zatražio prviples, istog trena označivši je odobrenjem svog
veličanstvenog vojvodstva. Toliko drugačiji od vojvode koji je večeras
bio tu. Leighton nije pokazao osjećaje večeras, čak ni kad se susrela s
njegovimhladnim pogledom boje meda preko balske dvorane, ni kad je
prošla blizunjegana putu prema stolu za osvježenje, niti kad je nabasao
na nju uprivatnoj sobi koja je bila dalje od bala.To baš nije bilo krajnje
točno. Tamo je pokazao osjećaj. Samo ne onu vrstukoju je ona
priželjkivala. Bio je bijesan.„Zašto mi niste rekla tko ste?“ „Zar je
važno?“ „Da.“ „Koji dio? Da je moja majka posrnula markiza od
Ralstona? Da je moj otacmarljivi trgovac? Da nemam titulu?“ „Sve je to
bitno.“ Upozorili su je na njega– vojvoda od Prijezira, poprilično
svjestan svojepozicije u društvukoji nije imao interesa za one za koje je
smatrao da suispod njega. Bio je poznat po svomrezerviranom držanju,
svom hladnomprijeziru. Čula je kako je birao sluge prema njihovoj
diskreciji, svojeljubavnice ako nisu imale osjećaje, a svoje prijatelje –
pa, nije bilo naznake dabi sespustio na nešto tako obično kao
prijateljstvo. Ali do tog trenutka, kad je otkrio njezin identitet, ona nije
vjerovala utračeve. Sve dok nije osjetila ubod njegovog zloglasnog
prijezira. Boljelo je. Daleko više od osude svih ostalih.A onda ga je
poljubila. Kao budala. I bilo je nezaboravno. Sve dok se nijeodmakao sa
silinom radi koje se još uvijek stidjela. „Vi steopasnost za sebe i ostale.
Trebali bi se vratiti u Italiju. Ako ostanete,Vaši nagoni ćeVas dovesti da
budetedo kraja upropašteni.Izuzetnom brzinom.“ „Uživali ste,“ Juliana
je rekla, optužba u njezinom glasu je zadržavala bol.Odmjerio ju je
hladnim, proračunatim pogledom. „Naravno da jesam. Osim ako
nenaginjete položaju moje ljubavnice – a Vi bi bili dobra ljubavnica–
Uzdahnula je i stavljao je do znanja svoju poantu kao nož u njezina prsa.
„Bilo bidobro da budete svjesnisvog položaja.“ To je bio trenutak u
kojem je odlučila ostati u Londonu. Da mu dokaže, alii svima ostalima
koji su je osuđivali iza svojih lepršavih lepeza i svojihhladnih engleskih
pogleda da je ona više nego što su oni vidjeli. Prešla je vrškom prsta
preko jedva primjetne ružičaste oznake nasljepoočnici – posljednji trag
noći kad se ukrcala u Leightonovu kočiju,vrativši sva bolna sjećanja tih
ranijih tjedana u Londonu kad je bila mlada isama i još uvijek se nadala
da može postati jedna od njih – tih aristokrata.Naravno da je trebala
bolje znati. Nikad jeneće prihvatiti. Sluškinja je završila Marianin rub i
Juliana je promatrala dok je prijateljicaprotresala svoje haljine prije nego
se okrenula prema njoj. „Hoćemo li?“ Juliana dramatično ustane,
„Moramo li?“ Vojvotkinja se nasmije i obje pođu ponovno ući u glavnu
prostoriju salona.„Čula sam kako su je vidjeli u vatrenom zagrljaju u
vrtovima one noći kad je bio Ralstonov jesenski bal.“ Juliana se sledila,
istog trena je prepoznala visoki nazalan ton ladySparrow, jedne od
najgorih tračaravisokog društva. „U vrtovima njezinog brata?“ Uzdah
nevjerice jasno je dao do znanja da je Juliana bila tema njihovog
razgovora.Pogled joj odleti do očigledno bijesne Mariane koja je bila
spremna jurnutiu sobu– i na njezine tračerske stanovnike. Što joj Juliana
nije mogla dopustitida napravi. Stavila je jednu ruku na ruku svoje
prijateljice, zaustavivši pokreti čekala je, slušala. „Ona je samo
polusestra.“ „A svi znamo kakva je ta polovica bila.“ Zajednički smijeh
izazvao je ubodkoji je bolno ubo radi svoje točnosti. „Nevjerojatno je da
jetoliki pozivaju na događaje,“ jedna u blizini jerastezala. „Večeras, na
primjer… mislila sam da lady Weston boljeprocjenjuje karakter.“ Kao i
Juliana.„Nekako je teško pozvati lorda i lady Ralston bez da dodaš poziv
i zagospođicu Fiori,“ novi glas istakne. Uslijedilo jerugajuće frktanje.
„Nije da su oni puno bolji… s markizovomskandaloznom prošlošću i
markiza– tako jako nezanimljiva. Još uvijek sepitam što je napravila da
ga osvoji.“ „A da ne raspravljamo o lordu Nicholasu, koji je oženio
ruralnu seljanku.Možeš li zamisliti!“ „Nikad ne sumnjaj što loša stoka
može napraviti dobroj engleskoj krvi.Očito je da jemajka… ostavila
trag.“ Ovo posljednje je došlo uz visoko hihotanje i Julianin bijes je
počeo rasti. Jedna stvar je bila kad su zlobne vještice vrijeđale nju, ali
bilo je sasvim drugastvar kad su krenule na njezinu obitelj. One koje je
voljela.„Ne razumijem zašto Ralston ne da sestri ono što joj pripada i
pošalje jenazad u Italiju.“ Nije ni Juliana.Očekivala je da se to dogodi
bezbroj puta od kad je stigla, nepozvana, nastepenice Ralstonove kuće.
Njezin brat nije ni jednom to predložio. Ali ona je i dalje vrlo teško
vjerovala da on nije htio da ona ode. „Ne slušaj ih,“ Mariana šapnu.
„One su užasne žene pune mržnje koje živekako bi prezirale.“ „Sve što
treba je da je jedna kvalitetna osoba zateknekako radi neštoprosto i ona
će biti zauvijek protjerana iz društva.“ „Ne bi trebalo potrajati dugo za
to. Svi znaju da Talijani imaju labavmoral.“ Juliani je bilo dosta.
Progurala se pored Mariane u ženski salon u kojem je trojka
dotjerivalasvoju šminku pored velikog ogledala na jednom od zidova.
Nabacivši širokosmjeh u smjeru žena, osjetila je perverzno zadovoljstvo
u njihovojzatečenosti – kombinacija šoka i zgražanja. Još uvijek se
smijala svojoj šali hladnokrvno lijepa i krajnje zlobna ladySparow koja
se udala za vikonta, bogatog kao Krez i dva puta stariji, trimjeseca prije
nego je umro ostavljajući joj bogatstvo da radi s njim što god jehtjela.
Vikontesise pridružila lady Davis koja očito nije do kraja ispunilasvoju
legendarnu ekstravagancijuobukavši groznu haljinu koja jenaglašavala
njezin struk na način tako da je pretvaralaženu u savršenuokruglu
bundevu. S njima je tu bila mlada žena koju Juliana nije poznavala.
Sitna i plava, s jednostavnim okruglim licem i širokim iznenađenim
očima, Juliana senakratko zapitala kako se tako mala stvarzatekla s tim
gujama. Ili će bitiubijena ili će je promijeniti.Nije da je to išta značilo
Juliani. „Moje dame,“ rekla je zadržavši glas opuštenim. „mudrija
skupina bi sepobrinula da su same prije nego se upuste u razgovor od
kojeg se utrobatoliko okreće.“ Usta lady Davis se otvore i zatvore nalik
na pastrvu prije nego je sklonilapogled. Jednostavna žena se zacrveni,
čvrsto stisne ruke ispred sebe u gestukoja se vrlo lako mogla protumačiti
kao da joj je žao. Lady Sparrow i nije baš. „Možda smo bile savršeno
svjesne našegdruštva,“ podrugljivo se nasmijala. „Jednostavno nas nije
strah da ćemo gauvrijediti.“ Savršeno tempirana Mariana izađe iz
predsoblja i nastane kolektivni udahdok su ostale dame registrirale
prisutnost vojvotkinje od Rivingtona. „Pa, to je šteta,“ rekla je, ton joj je
bio jasan i nadmoćan, krajnje je odgovarao njezinojtituli. „Jer se isto
tako smatram uvrijeđenom.“ Mariana je izašla iz sobe i Juliana proguta
osmjeh radi prijateljičinebesprijekorne predstave, obojane pravom da
učini to. Vrativši svojupozornost na grupu žena, prišla je bliže, uživajući
kako su se vrpoljile radinelagode. Kad je bila dovoljno blizu da nanjuši
njihove odvratne parfeme,rekla je, „Nemojte se uzrujavatidame. Za
razliku od moje prijateljice, ja senisam uvrijedila.“ Zastala je okrenuvši
glavu lijevo desno, praveći predstavu odpregledavanja svog izgleda prije
nego je zataknula zalutalu kovrču nazad usvoju frizuru. Kad je bila
sigurna da je privukla njihovu kolektivnupozornost rekla je, „Objavile
ste svoj izazov. Udovoljiti ću mu sazadovoljstvom.“ Nije disala sve dok
nije izašla iz ženskog salona, ljutnja, frustracija i bol sutekli kroz
njuuzrokujući vrtoglavicu. Ne bi jetrebalo iznenaditi da su tračali o njoj.
Tračali su o njoj od dana kad je stigla u London. Jednostavno je mislila
da će do sada prestati. Ali nisu. Neće. Ovo je bio njezin život. Nosila je
oznaku svoje majke koje je ostala skandalozna i danas, dvadesetpet
godina nakon što je napustila svog muža, markiza od Ralstona i
svojadva sina, bježeći od ovog blještavog, aristokratskog društva na
Kontinent.Smjestila se u Italiji gdje je očarala Julianinog oca, vrijednog
trgovca koji sekleo da nikad nije želio išta u svom životu više nego što je
želio nju – gavrancrnu Engleskinju sa svijetlim očima i sjajnim
osmijehom.Udala se za njega, odluka koju je Julianaprepoznala kao
točno onu vrstubezobraznog, impulzivnog ponašanja po kojem je njezina
majka bilapoznata.Ponašanje koje je prijetilo dase uzdigne u njoj.Na tu
se pomisao Juliananamršti. Kad se ponašala impulzivno, to je bilo da
zaštiti sebe. Njezina majka je bilaprava aristokratkinja s djetinjastom
sklonošću ka drami. Čak i kad jeostarjela, nije odrasla. Juliana je
pretpostavljala kako bi trebalabiti zahvalna što ih je markizanapustila tad
kad jeili razmišljati o ožiljcima kojima bi svi bili naneseni. Julianin otac
je dao sve od sebe da odgoji kćer. Naučio ju je vezati savršenčvor, da
uoči lošu pošiljku dobara i da se cjenka s najboljim i
najgorimtrgovcima… ali nije podijelio svoj najvažniji komad znanja.
Nikad joj nije rekao da je imala obitelj.Nikad nije čula o svojoj polubraći
koje je rodila majka koju je jedvapoznavala, nakon što joj je otac umro –
kad je otkrila da su njezina sredstvastavljena u zakladu i da je taj
nepoznati engleski markiz njezin skrbnik.U roku od nekoliko tjedana sve
se promijenilo.Iskrcali su je po kratkom postupku na prag kuće Ralston s
tri kovčegastvari i njezinom sluškinjom. Sve zahvaljujući majci koja nije
imalani trunke majčinskog instinkta. Zar je uopće bilo iznenađujuće da
suse ljudi pitali o njezinom karakterukao time što je bila njezina kći?
Dali je i kćer isto takva, pitala se?Ne.Nije bila nimalo nalik svojoj
majci.Nikad im nije dala razlog da misle da jest. Ne namjerno u
najmanju ruku.Ali čini se da to nije bilo bitno. Ti aristokrati su crpili
snagu vrijeđanjemnje,gledajući dolje u nju niz svoje duge ravne nosove i
ne vidjevši ništa osimlica njezine majke, majčinog skandala, reputacije
njezine majke.Oni nisu marili tko je ona bila.Marili su jedino to što ona
nije bila kao oni. I koliko je bila u iskušenju pokazati im točno koliko
ona stvarno nije bila nimalonalik njima… tim statičnim, nezanimljivim,
hladnim bićima. Uzela je dubok,umirujući udah, gledajući preko balske
dvorane premaudaljenim vratima koja su vodila prema vrtovima u
pozadini. Čak i kad jekrenula znala je da ne bi trebala ići prema njima.
Ali svi ti osjećaji su je obuzeli, nije mogla pronaćiosobu da ne brine
oonome što ne bi trebala napraviti. Mariana se stvorila niotkud
stavljajući nježnu ruku u rukavici na Julianinlakat. „Jesi li dobro?“
„Dobro sam.“ Rekla je bez da je pogledala u svoju prijateljicu. Nije
jemogla pogledati u lice.„Užasne su.“ „Isto tako su u pravu.“ Mariana je
nakratko zastala radi tih riječi, ali Juliana se nastavila
kretati,usredotočena jednino na otvorena francuska vrata… na spasenje
koje suobećavala. Mlada vojvotkinja ju je brzo sustigla. „Nisu u pravu.“
„Ne?“ Juliana pogleda svoju prijateljicu primijetivši široke plave oči
kojesu ječinile tako savršenim primjerkom engleske ženstvenosti.
„Naravno da jesu. Ja nisam jedna od vas. Nikad neću biti.“ „I hvala
Bogu na tome,“ Mariana reče. „Postoji nas više nego dovoljno daih
zaobiđemo. Ja, kao prvo, sam vrlo sretna što imam nekog tako
jedinstvenog u svom životu. Konačno.“ Juliana zastane na rubu plesnog
podija, okrene lice prema svojojprijateljici. „Hvala ti.“Čak iako to nije
istina. Mariana se nasmijala kao da je sve sad bilo popravljeno. „Nema
na čemu.“ „Sad, zašto ne odeš pronaći svog zgodnog supruga i zaplešeš
s njim? Nebi željela da jezici krenu raspravljati o stanju u vašem braku.“
„Neka raspravljaju.“ Julianine usne se izviju u zločesti osmjeh. „Rekla
si to kao vojvotkinja.“ „Položaj ima nekoliko povlastica.“ Juliana se
usiljeno nasmije. „Idi.“ Marianina obrva se namršti radi zabrinutosti.
„Jesi li sigurna da si dobro?“ „Doista jesam. Samo sam krenula po malo
svježeg zraka. Znaš da ne mogupodnijetivrućinu u ovim sobama.“ „Budi
oprezna,“ Mariana je rekla uz nervozan pogled prema vratima.„Nemoj
se izgubiti.“ „Hoću li ostaviti trag kolačića?“ „To možda ne bi bila loša
ideja.“ „Doviđenja Mari.“ Mariana je tad otišla, njezinu svjetlucavu
plavu haljinu progutala jegomila gotovo istog trena kao da nisu mogli
čekati da im se ona pridruži umasi.Ne bi upili Julianu na isti način.
Zamišljala je kako jegomila šalje nazadkao košticu masline pljunutu s
Ponte Pietra (Most od kamenog zida, Italija. Lučni most preko rijeke u
Veroni.).Osim što ovo nije bilo tako jednostavno kao pasti s mosta. Isto
tako, netako sigurno. Juliana je nekoliko trenutaka promatrala plesače,
tucet parova koji su sevrtjeli i saginjali u brzom seoskom plesu. Nije
mogla odoljeti da se neusporedi sa ženama koje su se okretale ispred nje,
u svojim lijepim pastelnimhaljinama, sa svojim savršeno postavljenim
tijelima i njihovim mlakimosobnostima. One su bile rezultati savršenog
engleskogodgoja– odgojene ikultivirane kao vinova loza da osiguraju
identične plodove i neuvredljivo,nezanimljivo vino.Primijetila je
djevojku iz salona kako zauzima svoje mjesto pored dugogreda plesača,
crvenilo na njezinim obrazima činilo ju je življom nego se prviputčinila.
Njezine usne su bile izvijene prema gore na načinpo kojem je Juliana
mogla pretpostaviti da je bio dugo uvježbavan osmjeh – ne previše širok
kao da se raduje unaprijed, ne previše prigušen da ukazuje na
nezainteresiranost. Djelovala je kao jedar grozd, spreman za branje.
Zrela zauključivanje u tu jednostavnu englesku berbu. Grožđe je došlo
do kraja reda i ona i njezin partner su se spojili. Partner joj je bio
vojvoda od Leightona.To dvoje se ljuljalo i okretalo pravo prema njoj,
niz dugu liniju veseljakate je u Julianinoj glavi bila samo jedna
misao.Oni su bili pogrešan spoj. To je bio ne samo način na koji su
izgledali, sve osim njihove slične previšezlatne kose je bilo neprikladno.
Ona je na neki način bila jednostavna – njezino lice je bilo samo malo
previše okruglo, njezine plave oči su bile samomalo previše blijede,
njezine usne nešto manje od savršeno ružičastog luka– a on je bio…
pa… on je bioLeighton. Razlika u njihovom stasu je bila golema– on je
bio visok preko metar i osamdeset, a ona je bila niska i lagana, jedvamu
je dosezala do prsa. Juliana zakoluta očima od toga kako su izgledali.
Vjerojatno mu se sviđalaideja tako sitne žene, nekoga koga je
mogaopokrenuti samo pucnjem prsta.Ali isto tako su bili loš par na
druge načine. Grožđe je uživalo u plesu, to je bilo očito po svjetlucanju u
njezinim očima dok se susretala s pogledimadrugih žena u redu. On se
nije smiješio dok je plesao, unatoč činjenici da jesigurno znao korake
plesa. On nije uživao. Naravno, to nije bio muškarackoji bi uživao u
seoskim plesovima. Ovo nije bio muškarac koji je uživaoigdje.Na prvom
mjestu, bilo je iznenađujuće kako se odlučio povinovati takoobičnoj
aktivnosti kao plesanje. To dvoje su došli do rubaveseljaka i bili su samo
nekoliko metara od Juliane kad se Leighton susreo s njezinim pogledom.
To je bilo kratko,sekunda ili dvije najviše, ali onaj tren kad se susrela s
njegovim očimabojemeda, svjesnost joj je u dubini okrenula stomak. To
je bio osjećaj na koji sedo sada trebala naviknuti, ali nikad nije podbacio
da je iznenadi.Oduvijek se nadala da neće utjecati na nju. Da će jednog
dana, tih nekolikokratkih trenutaka u prošlostibiti upravo to– prošlost.
Umjesto toga je bilo podsjetnik koliko ona ne pripada u ovaj
svijet.Okrenula se od plesa, krenula prema širokim staklenim vratima i
premamračnoj noći s novootkrivenom žurbom. Bez oklijevanja, izašla je
na kameni balkon. Čak i dok je izlazila iz sobe, znala je da ne bi trebala.
Znala je da bi je njezin brat i ostatak Londonaosuđivali radi tog čina.
Balkoni su bilirasadnik grijeha u njihovim očima. Što je bilo smiješno,
naravno. Sigurno, ništa loše ne može proizaći izukradenog trenutka na
balkonu.Vrtovisu ti koje je trebala izbjegavati.Vani je bilo hladno, ugriz
zraka je bio dobrodošao. Pogledala je gore učisto listopadsko nebo
upijajući zvijezde.Barem nešto je bilo isto. „Ne bi trebali biti tu.“ Na te
riječi se nije okrenula. Vojvoda joj se pridružio. Nije bila
krajnjeiznenađena.“ „Zašto ne?“ „SvaštaVamse može dogoditi.“ Podigla
je jedno rame. „Moj otac je govorio da žene imaju dvanaest života.Kao
vaše mačke.“ „Tu mačke imaju samo devet života.“ Nasmijala mu se
preko ramena.„A žene?“ „Daleko manje. Nije mudro da budete samitu.“
„Bilo je savršeno mudro dokVi niste stigli.“ „Radi ovoga ste…“Utihnuo
je.„Radi toga sam uvijek u nevolji.“ „Da.“ „Stoga zašto ste tu,Vaša
milosti? Zar ne riskirate Vašu vlastitu reputacijutime što će Vas vidjeti u
mojoj blizini?“ Okrenula se i zatekla ga nekolikometara dalje i nasmije
se kratko. „Pa. Ne vjerujem da ikako možete bitiuništeni s tolike
udaljenosti. Na sigurnom ste.“ „Obećao sam Vašem bratu
daćuVaszaštititi od skandala.“ Bila je tako umorna od toga što su svi
mislili da je ona na korak od skandala. Suzila je pogled prema njemu. „U
tome ima ironije, zar ne vidite? Postojalo je vrijeme kad ste Vi bili
najveća prijetnja mojoj reputaciji. Ili se ne sjećate?“ Riječi su izašle pri
je nego ih je mogla zaustaviti i njegovo lice je postalokao kamen u
sjenama. „Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za pričati o takvimstvarima.“
„Nikad nije, zar ne?“ Promijenio je temu. „Imate sreće da sam ja taj koji
Vas je pronašao.“ „Dobra sreća? Zar je to bilo to?“ Juliana se susretne s
njegovim očimatražeći toplinu koju je nekad vidjela u njima. Nije
pronašla ništa osimnjegovogsnažnog patricijskog nepokolebljivog
pogleda. Kako može biti toliko drugačiji sada? Okrenula se nazad prema
nebu, bijes je plamtio. „Mislim da je najbolje zaVas da odete.“ „Mislim
da je zaVas najbolje da se vratitena bal.“ „Zašto? Zašto mislite da ćeako
budem plesala kolo otvoriti svoje ruke iprihvatiti me u svoje naručje?“
„Mislim daVas nikad neće prihvatiti ako ne pokušate.“ Okrenula je glavu
kako bi ga pogledalau oči. „Mislite kako želim da meprihvate.“ Dugo
trenutaka ju jepromatrao. „Mislim da bi trebali željeti da Vas
miprihvatimo.“ Mi.Ispravila je ramena. „Zašto bih? Vi ste ukočena,
beživotna grupa, višezabrinuta za prikladnu udaljenost između plesnih
partnera nego za svijet ukojem živite. Mislite da vaše tradicije i vaši
maniri i vaša smiješna pravilačine vaš život nečim poželjnim. Ne čine.
Čine vas snobovima.“ „Vi stedijete koje ne zna igru koju igra.“ Riječi su
ubole. Ali neće mu topokazati.Zakoračila je bliže, iskušavala je njegovu
spremnost da ostane namjestu.Nije se pomakao. „Mislite da ovo
smatram igrom?“ „Mislim da je nemoguće da to smatrate ičim drugim.
Pogledajte se.Kompletnovisoko društvo je na svega par metara
udaljenosti, a Vi ste tu, samoudah udaljeni od toga da budete uništeni.“
Riječi su mu bile kao čelik, snažnecrte lica u sjeni i prelijepe na
mjesečini. „Rekla samVam. Ne marim što oni misle.“ „Naravno da ne
marite.Ili inače ne bi još uvi jek bili tu. Vratili bi se u Italijui završili s
nama.“ Nastala je duga pauza. Bio je u krivu.Nije marila što su oni
mislili. Marila je što je on mislio. A jedino čemu je to poslužilo je da
jeljuti još više. Okrenula se licem prema vrtovima, uhvatila široku
kamenu ogradubalkona i pitala se što bi se dogodilo ako potrči u tamu.
Pronašli bi je. „Vjerujem da suVamruke zacijelile.“ Vratili su se da
ponovno budu ljubazni. Ravnodušni. „Da. HvalaVam.“ Duboko je
udahnula. „Djelovalo je kao da ste uživali uplesu.“ Prošla je sekunda
dok je razmišljao o izjavi. „Bilo je podnošljivo.“ Kratko se nasmijala.
„Kakav kompliment,Vaša visosti.“ Zastala je. „Vašapartnerica izgledala
je kao da uživa u Vašem društvu.“ „Lady Penelope je odlična plesačica.“
Grožđe je imalo ime.„Da, pa, imala sam puno sreće da je sretnem ranije
ove večeri. Mogu Vamreći da nema baš odličan izbor prijateljica.“
„Neću dopustiti da je vrijeđate.“ „Nećete midopustiti? Od kada ste Vi u
poziciji da od mene zahtijevate?“ „Poprilično sam ozbiljan. Lady
Penelope će biti moja mlada. Odnosit ćetese prema njoj s poštovanjem
kakvo zaslužuje.“ Oženit će obično stvorenje. Od iznenađenja usta joj se
otvore. „Zaručeni ste?“ „Ne još. Ali samo je pitanje formalnosti u ovom
trenutku.“ Pretpostavljala je kako je bilo ispravno da je par s tako
savršenomengleskom mladom.Osim što se činilo tako pogrešnim.
„Priznajem, nikad nisam čula nekoga da tako grubo govori o braku.“
Prekrižio je ruke od hladnoće, vuna njegovog formalnog crnog
kaputazategnula se preko njegovih ramena naglašavajući njihovu širinu.
„Što se tuima za reći? Odgovaramo si dovoljno dobro.“ Trepnula je.
„Dovoljno dobro.“ Kimnuo je jednom. „Poprilično.“ „Kako jako
strastveno.“ Nije zagrizaonjezin sarkazam. „To je pitanje posla. Nema
prostora zastrast u dobrom engleskom braku.“ To je bila šala. Mora biti.
„Kako očekujete da živite svoj život bez strasti?“ Frknuo je i ona se
pitala je li mogao nanjušiti svoju pompoznost. „Osjećajisu precijenjeni.“
Kratko se nasmijala. „Pa, to je vjerojatno da je najbritanskija stvar koju
samikad čula da je netko rekao.“ „Je li loše biti Britanac?“ Polako se
smijala. „Vaše riječi, ne moje.“ Nastavila je znajući da ga ljuti.„Svima
nam je potrebna strast. Možete raditi s teškom dozom iste na
svimpodručjima svog života.“ Izvio je obrvu. „Ja bih trebao prihvatiti
ovaj savjet odVas?“ Kad jekimnula, on nastavi. „Stoga, dopustite mi da
budem jasan. Mislite da je momživotu potrebna strast– osjećaj
kojiVastjera u mračne vrtove i nepoznatekočije i na balkone i tjeraVas da
riskirate svoju reputaciju alarmantnomučestalošću?“ Podigla je bradu.
„Smatram.“ „To možda pali kodVasgospođice Fiori, ali ja sam drugačiji.
Imam titulu,obitelj i reputaciju koju moram zaštititi. Da ne spominjem
činjenicu da samdaleko iznad takvog dna i… običnih požuda.“
Arogancija koja je tekla iz njega je gušila. „Vi jeste vojvoda,“ rekla je
sasarkazmom u glasu.Ignorirao je to. „Upravo tako. AVi ste…“ „Ja sam
puno manje od toga.“ Izvio je jednu zlatnu obrvu. „Vaše riječi, ne moje.“
Dah je nestajao iz nje kao da ju je netko udario.Zaslužio je moćno,
opako prizemljivanje. Onakvo koje će uništitimuškarca zauvijek. One
vrste koje samo žena može priuštiti. One vrste koju mu je ona očajnički
željela priuštiti. „Vi…asino (magarac).“ Usne mu se stisnu u tanku liniju
radi uvrede i ona se spustiu plitki, podrugljivi naklon. „Ispričavam se
Vaša milosti radi upotrebe tako prizemnog jezika.“ Pogledala je gore u
njega kroz crne trepavice. „Dopustitićete mi da ih ponovim na Vašem
superiornom engleskom. Vi stešupak.“ Govorio je kroz zube.
„Uspravitese.“ Napravila je to progutavši svoj bijes dok je posezao
prema njoj, njegovisnažni prsti su joj se ukopavali u lakat, okrenuli je
leđima prema balskojdvorani. Kad je nastavio, glas mu je bio tih i
hrapav na njezinom uhu.„Mislite da Vaša dragocjena strast pokazuje da
ste bolji od nas, kad samopokazujeVašu sebičnost. Imate obitelj koja se
trudi stvoriti da Vasdruštvoprihvati, a Vama jesamo važna Vaša vlastita
uzbuđenost.“ Tada ga je mrzila. „To nije istina. Duboko mi je stalo do
njih. Ne bih nikadnapravila ništa –“ Zastala je.N e bih nikad ništa
napravila da im naudim. Riječi nisu baš bileprava istina. Eto je tu, naposl
jetku, na zamračenoj terasisnjim.Izgledao je kao da je shvaćao njezine
misli. „Vaša nesmotrenostće Vas uništiti… i vjerojatno i njih. AkoVam je
imalo stalo, pokušat ćete se ponašatikao dama, a ne obična –“ Zastao je
prije nego je uvreda izgovorena.Ionako ju je čula. Pribranost se smjestila
duboko u njoj.Željela je tog savršenog, arogantnog muškarca baciti na
koljena. Ako ju je zamišljao nepromišljenom, onda će to i biti. Polako,
sklonila jeruku od njegovog stiska. „Mislite da ste iznad strasti?Mislite
da Vaš savršeni svijet ne treba ništa osim rigidnih pravila
ineemocionalnog iskustva?“ Zakoračio je unazadradi izazova u njezinim
riječima. „Ne mislim. Znamto.“ Ona kimne jednom. „Dokažite.“ Obrve
mu se spoje, ali nije progovorio.„Dopustite mi da Vampokažem da čak
ni frigidni vojvoda ne može živjetibezuzbuđenja.“ Nije se pomakao.
„Ne.“ „Bojite li se?“ „Nezainteresiran sam.“ „Sumnjam u to.“ „Zbilja ne
mislite na svoju reputaciju, zar ne?“ „Ako ste zabrinutiza svoju
reputaciju Vaša milosti, u svim pogledima,povedite pratnju.“ „I ako se
oduprem Vašem burnom životu?“ „Onda ćete oženiti grožđe i sve će biti
dobro.“ Trepnuo je. „Grožđe?“ „Lady Penelope.“ Nastala je duga pauza.
„Ali… ako se ne možeteoduprijeti…“ Zakoračila je korak bliže, njezina
toplina je bila privlačna nahladom listopadskom zraku.„Onda što?“
Upita glasom koji je bio tihi mračan. Imala ga je sad. Spustiti će ga na
zemlju. I njegov savršen svijet s njim. Nasmijala se. „Onda je Vaša
reputacija u velikoj opasnosti.“ Bio je tih, jedino kretanje je bilo
usporeno trzanje mišića na njegovoj vilici.Nakon nekoliko trenutaka,
ona je pomislila kako bi je mogao ostaviti tu,njezina prijetnja je visjela u
hladnom zraku.A onda je progovorio.„Dati ću Vam dva tjedna.“ Nije
imala vremena uživati u svojoj pobjedi.„Ali Vi ćete biti ti koji će učiti
lekcije,gospođice Fiori.“ Sumnja zaplamti. „Kakve lekcije?“ „Reputacija
uvijek pobjeđuje.“

CETVRTO POGLAVLJE
Šetnja ili kas će biti dovoljni. Profinjene dame nikad ne galopiraju.-
Rasprava o najelegantnijim damama Vrijeme za otmjenost dolazi sve
ranije i ranije.- Skandal novine, listopad 1823.Sl jedećeg jutra se lord
Leighton probudio sa suncem. Oprao se, obukaočistu pamučnu košulji i
jaknu od jelenje kože, navukao svoje čizme za jahanje, svezao svoju
kravatu i zatražio konja. Za manje od četvrt sata, prošao je velikim
predvorjem svoje gradske kućeprihvaćajući svoj par rukavica za jahanje
i bič od Boggsa, njegovog uvijekspremnog sluge i izašao iz kuće.
Udišući jutarnji zrak, oštar s mirisom jeseni, vojvoda se popeo na
sedlo,kao što je i svako jutro od kada je preuzeo vojvodstvo petnaest
godina ranije.U graduili na selu, po kiši ili suncu, hladnoći ili vrelini, taj
ritual je bionepovrediv.Hyde park je bio prividno prazan u doba odmah
nakon svitanja– nekolicina je bila zainteresirana za jahanje bez
mogućnosti da ih se vidi, a jošman je ih je bilo zainteresirano da
napuštaju svoje domove tako rano. Ovo jeupravo bio razlog zašto je
Leighton uživao u jutarnjem jahanju – tišinanaglašena jedino udarcima
kopita, zvukom disanja konja koji se miješao snjegovim vlastitim dok su
prolazili niz duge, prazne staze kojeće samonekoliko sati kasnije biti
ispunjene onimakoji su još uvijek bili u gradu, željnihranjenja
najnovijim tračevima. Visoko društvo je trgovalo informacijama, a Hyde
park za prelijepog dana je bio idealno mjesto za razmjenu takve
robe.Bilo je samo pitanje vremenakad će njegova obitelj postati roba
dana. Leighton se nagne prema svom konju, povede životinju brže
premanaprijed kao da je mogao pobjeći od brbljavaca. Kadčuju za
njegovu sestru, vrvjet će od ogovaranja, a njegovojće obiteljiostati jako
malo toga da zaštiti svoje ime i reputaciju. Vojvodstvo odLeightona je
sezalo jedanaest generacija unazad. Borili su se zajedno sWilliamom
Osvajačem. A oni koji su imali titulu su bili odgojeni pobesprijekornom
pravilu:Ne dozvoli da išta uprlja ime. Jedanaest generacija to pravilo je
bilo nepromijenjeno. Sve do sad.Tokom proteklih nekoliko mjeseci,
Leighton je učinio sve što je mogaokako bi se pobrinuo da njegov lik
ostane netaknut. Ostavio je svojuljubavnicu, bacio se na posao u
Parlamentu i prisustvovao nizu funkcija kojesu vodili oni koji su vladali
percepcijomvisokog društva karakterom. Plesao je kola. Pio čaj.
Pojavljivao se u Almacku. Pozivale su ga sve ugledne
obiteljiaristokracije.Širio je razumne i prihvatljiveglasine kako je
njegova sestra na selu tokomljeta. A onda tokom jeseni. A uskoro i
tokom zime.Ali to nije bilo dovoljno. Niti će biti. A ta spoznaja– gorko
shvaćanje da nikad neće moći u potpunosti zaštitisvoju obitelj od
prirodnog toka događa ja– prijetila je njegovom
zdravomrazumu.Preostala je samo jedna stvar.Besprijekorna, prikladna
supruga.Budućamiljenicavisokog društva. Dogovorio je da se upozna s
ocem lady Penelope taj dan. Markiz odNeedhama i Dolbya jeprišao
Leightonu tokom prethodnevečeri i predložioda se nađu kako bi
„raspravili o budućnosti.“ Leighton nije vidio razloga začekanje, što
prije bude imao markizov pristanak da će partnerica bitiprikladna, brže
će se pripremiti za suočavanje s jezicima koji bi mogli početilamatati u
bilo kojem trenutku.Poluosmijeh mu je igrao na usnama. Sastanak je bio
puka formalnost.Markiz je bio skoro na domak da sam zaprosi
Leightona.To neće biti prva prošnja koju je primio te večeri. Niti
najzanimljivija.Sjedio je uspravno na sedlu, vodio konja, još jednom
povraćao kontrolu.Prizor mu bljesne, Juliana koja gleda u njega kao
ratnica na balkonu Westonove kuće – baca mu izazov kao da je to ništa
osim igre.Dopustite mida Vam pokažem kako čak niti frigidan vojvoda
nemože živjeti bez uzbuđenja. Riječi su odzvanjale oko njega njezinim
uzbudljivim talijanskimnaglaskom, kao da je ona bila tu, šaputala mu još
jednom na uho.Uzbuđenje. Zatvorio je oči na tu pomisao, ponovno
obuzda konja kao da vjetar kojimu je grizao obraze semože suprotstaviti
riječi i njezinom učinku na njega. Izazivala ga je. A on je tako bio
nadražen radi arogancije u njezinom glasu– radi njezine uvjerenosti da
svako načelo na kojem je njegov život izgrađen je bio za smijeh– da on
nije želio ništa više u tom trenutku nego joj pokazatikako je u krivu.
Želio je dokazati njezinom navaljivanju da njegov svijet nijecijenio
nešto takvo kao što je njezin blesavi izazov. Stoga joj je dao dva
tjedna.To nije bio proizvoljno određen rok. Dao bi joj dva tjedna kako bi
dalasve od sebe s njim, a on će joj pokazati po isteku vremena, kako
jereputacija ta koja vlada danom. Poslatće obavijest o
njegovimpredstojećim zarukamaTimesu, a Juliana će naučiti kako je
strastprimamljiv… i u konačnici neispunjen smjer. Da nije prihvatio
njezin smiješni izazov, ona bi bez sumnje pronašlanekoga drugog da se
upetlja u njezine planove– netko s manje dugaprema Ralstonu i manje
zainteresiranog da jeočuva od toga da budeupropaštena. On joj je činio
uslugu, doista. Dozvoli joj da učini najgore što može. M olim te.Opaka
riječ mu bljesnu s prizorom Juliane kao zavodnice. Njezini dugi,goli
udovi umotani u njegove pamučne plahte, njezina kosa raširena kaosaten
preko njegovog jastuka, njezine oči, boja cejlonskih safira obećavalesu
mu svijet dok su se njezine pune usne izvijale i ona šaputala njegovoime,
pružala ruku prema njemu. Na trenutak, dozvolio je sebi da mašta – i to
je sve što će ikad biti – zamišljanje kako bi bilo spustiti je dolje, leći
iznad njezinog golog,požudnog tijela i zakopati se u njezinu kosu, u
njezinu kožu, u vrelo,dobrodošlo središte nje i prepustiti se strasti koja
joj je bila tako draga. To bi bio raj Želio ju je od prvog trenutka kad ju je
vidio, mlada i svježa i takodrugačija od porculanskih lutki koje su
paradirale ispred njega samajkama koje su smrdjele na očaj. I na kratki
trenutak, pomislio je da bi je mogao imati. Mislio je kako jeona
egzotični, strani dragulj, upravo ona vrsta supruge koja bi
odličnoodgovarala vojvodi od Leightona.Dok nije otkrio njezin pravi
identiteti činjenicu da je njoj u potpunostinedostajalo pedigrea koji se
očekuje od njegove vojvotkinje. Čak i tada, razmišljao je o tome da je
učini svojom. Ali nije mislio kakobi Ralston dobro primio to da njegova
sestra postane ljubavnica ijednomvojvodi, posebice ne vojvodi za kojeg
je posebice uživao da mu se nesviđa. Tok njegovih misli je prekinut–
hvala Bogu– topotom još jednog parakopita. Leighton se opusti u svom
sedlu, ponovno je usporio i gledaopreko livade kako bi pogledao konja i
jahača u punomgalopu koji jedolazio prema njemu nesmotrenom
brzinom, čak i za jahača s takvimvještinama. Zastao je, impresioniran
sinkroniziranim pokretimagospodara i zvi jeri. Oči su mu pratile duge,
graciozne noge i napetemišiće vranca, potom se prebacio na oblik jahača
koji je bio jedno sasvojim konjem, nagnut nisko preko vrata stvorenja
šapćući muohrabrenje.Simon je uspio uhvatiti pogled jahača, kimnuti
svoje odobravanje kao jedan vrsni konjanik drugome. I sledio se.Oči
koje je sreo su bile briljantno plave, iskrile mješavinom prkosa
izadovoljstva.Mora da ju je umislio. Jer nije bilo apsolutno mogućeg
načina da je Juliana Fiori bila tu, uHyde parku, u zoru, odjevena u
mušku odjeću, jahala konjavratolomnom brzinom, kao da je bila na stazi
u Ascotu.Bez razmišljanja je zaustaviosvog konja, nije mogao učiniti
ništa osimgledati kako je ona jurila prema njemu ili je bila nesvjesna
ilinezainteresirana za nevjericu i bijes koji je izbijao iz njega, emocije
kojesuvodile moćan, nemiran rat za prevlast u njegovom umu. Potom je
bila ispred, zaustavila se tako brzo da je on znao istog trenada ovo nije
prvi put da je tako brzo jahala svog konja ili isto tako jednakobrzo.
Gledao je, bez riječi dok je skidala jednu crnu rukavicu i milovaladugi
vrat svog konja, šaputala riječi ohrabrenja tihim, zadihanimtalijanskim
ogromnoj životinji koja se naginjala prema njezinom dodiru.Uvila je
svoje duge prste u dlaku zvi jeri nagradivši ga snažnimčeškanjem. Tek
tada, onda kad je konj bio prikladno nagrađen, okrenulase premanjemu,
kao da je to bio savršeno normalan, krajnje prikladan sastanak.„Vaša
milosti. Dobro jutro.“ „Jeste li Vi luđakinja?“ Riječi su bile tako grube
iuzrujane, njihov zvuk je bio stran njegovim vlastitim ušima. „Odlučila
sam da ako London… i Vi… ste tako uvjereni u moj upitankarakter,
nema razloga da se puno brinem radi toga, zar ne?“ Mahnula je rukom
kroz zrak kao da jeraspravljala o mogućnosti da je uhvati kiša.„Lucrezia
nije ovako trčala od kada smo stigle. A ona to obožava… zar ne
carina(draga)?“ Sad se spustila nisko ponovno, šaputala konju koji
seugađao na riječi pune ljubavi svoje gazdarice i frknuo od
zadovoljstvašto je tako lijepo pohvaljen. Nije da mogu kriviti
zvijer.Otresao se pomisli. „Što radite tu? Imate li pojmašto bi se
moglodogoditi akoVas uhvate? Što to imate na sebi? ŠtoVas jeopsjelo
da…“ „Na koje od tih pitanja želite da prvo odgovorim?“ „Nemojteme
testirati.“ Nije bila zastrašena. „Već sam Vam rekla. Izašli smo na
jahanje.Viznate jednako dobro kao i ja da je mala opasnost da će nas
vidjeti u ovodoba. Sunce jedva da je sebe probudilo. A vezano uz to
kako samodjevena… zar ne mislite da je bolje što sam odjevena kao
džentlmen?Na taj način, ako nekoga iimatko bi me vidio, ne bi mislili na
to.Pogotovo bi još manje ako sam vaniradi jutarnje navike jahanja. Isto
tako, puno je manje zabavno jahati sjedeći postrance, kao što sam
sigurnada možete pretpostaviti.“ Ruku koju je ogolila spustila je niz
svoje dugo bedro,naglasivši svojuodjeću, a on si nije mogao pomoći
osim da prati pokret, upija oblikovanukrivinu njezine noge zataknutu
čvrsto o konjski bok. Izaziva ga. „Ne možete, Vaša milosti?“ Naglo je
podigao pogled kako bi se susreo s njezinim
prepoznavšisamozadovoljnuzabavljenost u njima. Nije mu se to sviđalo.
„Ne mogušto?“ „Ne možete zamisliti da je manje zabavno jahati u
postraničnom sedlu.Tako prikladno. Tako…tradicionalno.“ Poznata
razdraženost se rasplamsa, a s njome i zdrav razum. Dugo jepromatrao
oko njih, provjeravao otvorene površine livada tražeći druge jahače. Bile
su prazne. Hvala Bogu. „ŠtoVas je opsjelo da tolikoriskirate?“ Potom se
nasmiješila, polako, s izrazom kao mačka koja je pobijedila jer je njezin
brk bio prvi u zdjeli s mlijekom. „Zato jer je osjećaj predivan.Zašto osim
zato?“ Riječi su bile udarac u glavu, nježne i senzualne i krajnje
samouvjerene. I krajnje neočekivane. „Ne bismjeligovoriti takve stvari.“
Obrve joj se spoje. „Zašto ne?“ „Neprikladno je.“ Znao je da su riječi
glupe čak i dok ih je izgovarao. Uputila mu je dugo zadržavani uzdah.
„Radije ćemo preskočiti to, zarne?“ Kad joj nije odgovorio, ona nastavi
dalje, „Hajde sad Vaša visosti,niste tu na Vašem konju dok je nebo još
uvijek protkano noću, jersmatrate jahanje samo prijatnim. Tu ste jer se
slažete da je osjećajfantastičan.“ Stisnuo je usne u tanku liniju i ona se
znalački kratkonasmije što je uzrokovalo da drhtaj svjesnosti prođe kroz
njega. Navukla je nazad svoju rukavicu, a on je promatrao kretanje–
opčinjen preciznimnačinom na koji je koža odgovarala delikatnoj mreži
njezinih prstiju.„Možete poricati, ali vidjela sam to.“ Nije mogao
odoljeti. „Vidjeli ste što?“ „Zavist.“ Uperila je dugi prst u njega gestom
koju bi on trebao smatratibezobraznom. „Prije nego ste znali da sam jata
koja je na ovom konju…željeli ste biti ja. Željeli ste dati svom konju
punu kontrolu i jahati… sastrašću.“ Trzajem uzdi usmjeri konja prema
širokoj površini livade koja je bila prazna i čekala je. Pažljivo ju je
promatrao, nije mogao skinuti pogled s nje, s načina nakoji je poprilično
blistala od energije i moći. Znao je što dolazi. Bio je spreman za to.
„Utrkivat ću se sVamado Serpentine.“ Riječi su bile nježni
pjevtalijanskog, ostalesu visjeti u zraku iza nje dok se ona već kretala.
Unekoliko sekundi ona je bila u punom galopu.Bez razmišljanja, krenuo
je za njom.Njegov konj je bio brži, snažniji, ali Simon je stvorenje držao
podkontrolom promatrajući Julianu. Jahala je kao majstor, kretala se
zajednos konjem, naslonjena nisko naprijed na vrat kobile. Nije mogao
čuti, aliznao je da razgovara sa zvijeri, upućuje joj nježne riječi
ohrabrenja,pohvale… daruje joj slobodu da trči brzo koliko god želi. Iz
njegovog položaja koji je bio dvije dužine zaostatka, oči su mupratile
Julianinu dugu, ravnu kralježnicu, punu oblinu njezine stražnjice,način
na koji su njezina bedra stezala i puštala, davala tihe, neodoljivenaredbe
konju ispod nje.Želja ga pogodi snažno i intenzivno. Odbacio ju je
gotovo istog trena. To nije bilo radi nje. To je bilo radi situacije.A onda
je pogledala unazad preko svogramena, njezine plave očisusijale kad je
potvrdila da je slijedi. Da je bio iza nje. Nasmijala se, zvuk jeputovao
kroz vjetar koji je štipao i ranojutarnje sunce, omotavao se okonjega dok
je ona vraćala svoju pozornost na utrku. Dao je svom konju punu
kontrolu, prepustio je kontrolu zvijeri.Prošao ju je za nekoliko sekundi,
krenuo je u širokom luku nakon kojeg je uslijedilo područje parka s
gustom šumom, vodio je dolje niz livadudo krivine Serpentine jezera.
Predao se potpunom kretanju– načinu nakoji se svijet naginjaoi prolazio,
ne ostavljajući ništa osim čovjeka i konja. Bila je u pravu.Osjećaj je bio
fantastičan. Pogledao je unazad, nije se mogao spriječiti da jepotraži,
nekolikodužina iza njega i promatrao dok se ona odizala, vodila svog
kon ja s putakoji je on odabrao, jedva da je usporila dok je nestala u
gustoj šumi izasebe.Prokletstvo, gdje je krenula?Povukao je uzde,
njegov konj je podigao svoje prednje noge kako bislijedio naređenje,
okrenuo se skoro u zraku. I onda je on krenuo zanjom,žurio je u šumu
par sekundi iza nje. Jutarnje sunce još nije došlo iznad drveća, ali
nedostatak svjetla nijespriječio Simona da brzo jaše niz prigušeno
osvijetljenu stazu koja je jedva bila vidljiva s livade. Osjećaji su mu se
podigli u grlo, dijelom bijes,dijelom strah dok se staza izvijala i skretala,
izazivajući ganagovještajima Juliane naprijed. Slijedio je posebno oštro
skretanje i zastao na vrhu dugog, sjenovitogravnog puta na kojem je ona
požurivala svog konja prema ogromnompalom drvetu koji je blokirao
put.S užasavajućom jasnoćom vidio je njezinu namjeru. Planirala
jepreskočiti ga. Zazvao je njezino ime oštrim povikom, ali ona nije
usporila niti seokrenula.Naravno da nije.Srce mu je stalo dok su se konj i
jahač dizali u zrak u savršenom spoju,preskočili su prepeku s nekoliko
dodatnih metara. Sletjeli su i ona skreneiza ugla kod udaljenije strane
drveta i Simon opsuje, snažno i bijesno ipotom senagne na svog konja
očajan da je stigne.Netko bi trebao staviti djevojku pod
kontrolu.Preskočio je deblo drveta bez zabrinutosti pitajući se koliko će
ga dugozadržati u ovoj potjeri, svaki dugački korak konja ispod njega
činio ga jesve više i više srditim. Došavši do skretanja snažno je
povukao svoje uzde. Tu, nasred puta, bila je Julianina kobila, smirena i
staložena. I bez jahača. Sišao je sa svog konja prije nego se životinja do
kraja zaustavila,zazvao je njezino ime kroz još uvijek miran jutarnji zrak
prije nego ju je ugledao, nagnutu na drvo s jedne strane staze, s rukama
na koljenima dok jehvatala dah, obraza crvenih od uzbuđenja i hladnoće,
očiju svijetlih oduzbuđenja i nečega što on nije imao strpljena otkrivati.
Požurio je prema njoj. „Vi nesmotrena ženo!“ Zagrmio je. „Mogli stese
ubiti!“ Nije se trznula radi njegovog bijesa, um jesto toga se nasmiješila.
„Gluposti. Lucrezia je preskakala mnogo više, puno opasnije prepreke.“
Zaustavio se samo nekoliko metara od nje stisnutih šaka. „Ne marimako
je ona konj isamog vraga. Tražili ste da se povrijedite.“ Otpetljala je
ruke raširivši ih do kraja. „Ali sam neozlijeđena.“ Riječi ga nisu nimalo
umirile. Umjesto toga, još više su ga razljutile.„Vidim to.“ Jedna strana
njezinih usta se izvije prema gore u izraz koji bi mnogismatrali nježnim.
On ga je smatrao iritantnim. „Više sam negoneozlijeđena. Poprilično
sam raspoložena. Nisam liVam rekla da imamodvanaest života?“ „Ne
možete preživjeti dvanaest skandala, iako ste na sasvim dobromputu.
Bilo tko bi Vasmogao zateći.“ Mogao je čuti ozlovoljenost u svomglasu.
Mrzio se radi toga.Onase nasmije, zvuk je bio tako vedar u zasjenjenom
šumarku. „Prošlesu dvije minute.“ „DaVas nisam slijedio, mogli
stenaletjeti na lopove.“ „Ovako rano?“ „Za njih bi moglo biti kasno.“
Odmahnula je polako glavomzakoračivši prema njemu. „Ali ste
meslijedili.“ „Ali niste znalida hoću.“ Nije znao zašto je to bilo bitno.
Ali jest. Ona je prišla bliže, oprezno, kao da je on bio divlja životinja.
Osjećao se kao životinja. Van kontrole. Simon je duboko udahnuo i
ostao je preplavljen njezinim mirisom.„Naravno da bi me slijedili.“
„Zašto ste pomislili to?“ Podigla je jedno rameu elegantnom slijeganju.
„Jer ste željeli to.“ Bila je dovoljno blizu da jedodirne i prsti mu se
skvrče uz bok, žudjelisu da je dotaknu, privuku jek njemu i dokažu joj
da je u pravu. „U krivuste. Slijedio sam Vas kako bihVas sačuvao da ne
upadnete u još nevolja.“Ona je gledala u njega svojim svijetlim očima i
punim usnama, izvijenimu mali osmjeh koji je obećavao beskrajne tajne.
„Slijedio samVas jer jeVaša impulzivnost opasnost za Vasi sve ostale.“
„Jeste li sigurni?“ Cijeli razgovor mu je izmicao. „Naravno da jesam,“
rekao je tražećineki dokaz. „Nemam vremena za Vaše male
igrice,gospođice Fiori. Idemse sastati s ocem lady Penelope danas.“ Sjaj
u njezinom oku nestane samo na kratko prije nego ga je vratilaprema
njemu. „Onda je najbolje da krenete. Ne bi željeli propustiti takovažan
sastanak.“ Pročitao je izazov u njezinim očima Idi.Želio je. Planirao je.
Jedna nit duge crne kose je ispala ispod njezine kape i on
instinktivnoposegne prema njoj. Trebao ju je maknuti s njezinog lica– za
početak nije je trebao ni dotaknuti– ali onaj tren kad ju je imao u svom
stisku, nije semogao zaustaviti da jeomota jednom, dva puta oko svoje
šake, gledakako stvara udubljenje na njegovoj rukavici za jahanje od
mekane kože,želio je da osjeti svilenu nit na svojoj koži. Disanje joj se
ubrza i njegov pogled padne na dizanje i spuštanjenjezinih grudi ispod
kaputa. Muška odjeća bi trebala obnoviti njegovbijes, ali umjesto toga
pošalje snažan nalet želje kroz njega. Samonekolicina dugmadi ju je
čuvala od njega – dugmadi koja se lako moglapokidati ostavljajući je u
ničem osim pamuku njezine majice koja semogla izvući iz hlača,
omogućiti mu pristup mekoj koži ispod nje. Pogled mu se vrati na njezin
i tada je to ugledao. Nestao je hrabriizazov i samozadovoljan osmjeh,
zamijenilo ga je nešto sirovo i snažno,istog trena prepoznatljivo.Žudnja.
Odjednom je vidio kako je mogao povratiti kontrolu nad trenutkom.Nad
sobom. „Mislim da ste Vi željeli da Vasslijedim.“ „Ja –“ glas joj pukne i
ona zastane. Osjetio je tvrdoglavi trijumf lovcakoji je uočio svoj prvi
plijen. „Nije me bilo briga.“ „Lažljivice.“ Riječi su bile prošaptale, tihe i
mračne u teškom jutarnjemzraku. Povukao je kovrču kose, privukao je k
sebi sve dok ih nije sveganekoliko centimetara razdvajalo.Njezina usta
se otvore brzo kako bi udahnula zraka, ukradu mupozornost.I kad je
ugledao te širokebujne usne jedva razdvojene, koje supreklinjale za
njim, on se nije opirao. Nije čak ni pokušao. Imala je okus proljeća. Ta
pomisao eksplodira u njemu dok je spuštao svoje usne na
njezine,podigao je svoje ruke prema njezinim obrazima, nagnuo je
prema sebikako bi si omogućio bolji pristup prema njoj. Mogao bi se
zakleti da jekroz dah izgovorila njegovo ime… zvuk tako nježan i
zadihan i opojankao pakao. Privukao ju je još snažnije na sebe, pritisnuo
je uz sebe. Prišla je voljno, kretala se uz njega kao da je znala što je on
želio prije njega. A možda i jest. Prešao je jezikom preko pune donje
usne i kad je ona uzdahnula oduzbuđenja, nije čekao, uzeo je njezina
usta ponovno, milujući duboko,nijerazmišljao o ničemu osim nje. A
onda mu je ona uzvratila poljubac,oponašala njegove kretnje i on je bio
izgubljen u osjećaju nje – njezinihruku ko je su se kretale mučnom
sporošću uz njegove ruke dok konačno,konačno nisu došle do njegovog
vrata, njezini prsti su se umotali u njegovu kosu, mekoća njezinih usana
i uzbuđujući, veličanstveni tihizvukovi koje je proizvodila u dubini svog
grla dok ju je uzimao.A bilo je to uzimanje– primitivno i
uvrnuto.Stisnula se bliže o njega, oteklina njezinih grudi se pritiskala
visoko nanjegovim prsima i zadovoljstvo plane. Produbio je poljubac,
prelaziorukama niz njezina leđa kako bi je privukao uz sebe tamo gdje ju
je želionajviše. Hlače su joj omogućavale slobodu kretanja koju ni jedna
suknjane bi mogla i on uhvati u dlan jedno dugo lijepo bedro, podigne
njezinu nogu gore sve dok nije milovala njegovopulsirajuće koplje
svojim vrelimsredištem. Prekinuo jepoljubac uz nježno stenjanje dok se
ona ljuljala uz njega uritmu koji ga je zapalio. „Vi stečarobnica.“ U tom
trenutku, on je bionevini momak koji je jurio za svojim prvim komadom
suknje, požuda iuzbuđenje i nešto daleko više primitivno se sudaralo u
njemu od bujiceosjeta.Želio ju je poleći golu upravo tu, na prašnjavoj
stazi u središtu Hydeparka i nije mario ako bi ih netko mogao
vidjeti.Uzeo je meku ušnu školjku njezinog uha među svoje zube,
grickaomeso sve dok nije viknula glasno i jasno, „Simone!“ Zvuk
njegovog rođenog imena koji je prekinuo tišinu jutra vrati ganazad u
stvarnost. Povukao se, pustio njezinu nogu kao da je pekla.Zakoračio je
korak unazad, teško disao, promatrao dok je zbunjenosttjerala požudu iz
njezinog držanja. Zateturala je odmah kad se odmakla od njega, nije
mogla podnijeti vlastitutežinu pored tako malo upozorenja. Posegnuo je
da je uhvati, da je umiri.Onaj tren kad je ponovno čvrsto stala na noge,
povukla je ruku od njega ivelikim se korakom povukla unazad. Pogled
joj je bio skriven, emocije su sesmirivale i on je poželio poljubiti je
ponovno, vratiti požudu nazad. Okrenula se od njega prije nego je uspio
reagirati na požudu, krenula jeprema svom konju koji je još uvijek bio
na sredini staze. Promatrao ju je,nepomičan, dok se podizala na sedlo
uvježbanom lakoćom. Pogledala jedolje prema njemu odozgor sa svom
gracioznošću kraljice. Trebao bi se ispričati. Spopao ju je usred Hyde
parka. Da je netko naišao na njih – Zaustavila je tu misao svojim
riječima. „Čini se da niste tako imuni nastrast kao što mislite,Vaša
milosti.“ I uz hladni trzaj njezinog zapešća ona ode kao metak, njezin
konj jegromoglasno trčao stazom kojom su došli. Promatrao ju je dok je
nestajala, slušao pauzu u topotu kopita dok je onapreskakala palodrvo
još jednom. Nadajući se da će prolazna tišina utišati odjek njegove titule
s njezinih usana.

PETO POGLAVLJE
Nitko ne zna odakle bi siledžije mogle vrebati. Otmjene dame ne
napuštaju kućusame.- Rasprava o najelegantnijim damama Zar nisu
nevjerojatne odluke koje se mogu donijeti povrh puške koja se još
uvijekdimi.- Skandal novine, listopad 1823.Markiz od Needhama i
Dolbya je pažljivo ciljao prema crvenoj jarebici ipovukaookidač
nasvojojpušci. Pucanj je zvučao glasno i bijesno naposlijepodnevnom
zraku.„Prokletstvo. Promašio sam.“ Simon se suzdržao da istakne kako
je markiz promašio svih pet stvorenjana koje je ciljao od kad je
predložio da razgovaraju vani, „kao muškarci.“ Naočiti aristokrat je
naciljao i zapucao još jednom, zvuk je odaslao drhtajiritiranosti kroz
Simona. Nitko nije lovio tokom popodneva. Definitivno nenetko tko je
tako bio loš u pucanju ne bi trebao biti zainteresiran zapopodnevni lov.
„Dovraga!“ Još jedan promašaj. Simon je počeo strahovati za svoju
vlastitu dobrobit. Ukoliko je stariji muškarac želio pucati u vrtovima
svog velikog imanja naobalama Temze, Simon nije ni pomišljao da ga
odvrati od te aktivnosti, alinije si mogao pomoći osim da požali što se
nalazio blizu takvojnesposobnosti.Očito, čak je i markiz imao svoje
granice. Dok je mrmljao psovku, predao je pušku obližnjem slugi i
prekrižio ruke iza svojih leđa te krenuo niz dugu,široku stazu dalje od
kuće. „Dobro, Leighton, možda bismose mogli bacitina to. Vi želite
oženiti moju najstariju kći.“ Bilo to dobro ili loše, markiz nije bio
budala. „Vjerujem da bi takav spoj koristio objema obiteljima,“ rekao je
pratećikoračanje starijeg muškarca. „Nesumnjivo, nesumnjivo.“ Hodali
su u tišini nekoliko trenutaka prijenego je markiz nastavio, „Penelope će
bit dobra vojvotkinja. Nema konjskolice i zna svoje mjesto. Neće imati
nerazumne zahtjeve.“ To su bile riječi koje je Simon želio čuti. Isticale
su njegov odabir dame zaulogu njegove buduće žene. Stoga zašto su ga
tako uznemirile?Markiz nastavi. „Dobra, pametna djevojka– spremna
obaviti svojudužnost. Dobar engleski soj. Ne bi trebala imati problema
suzgojem. Nemanikakvih iluzija o braku ili drugim nestvarnim stvarima
za koje nekedjevojke misle da zaslužuju.“ Kao strast.Vizija bljesnu,
nezapaženo, nepoželjno– Juliana Fiori, kako se smješkaradi svojih
riječi.Čak niti frigidan vojvoda ne može živjeti bez
uzbuđenja.Glupost.Stajao je pri svojoj izjavi od prethodne noći – strasti
nije bilo mjesta udobrom engleskom braku. A činilo se dabi se lady
Penelope složila. Što ju je činilo idealnom kandidatkinjom za njegovu
buduću suprugu.Ona je bila krajnje prikladna.Točno ono što je trebao.
Svi mi trebamo strast.Riječi su bile šapat u pozadini njegovog uma,
podrugljivog tona, govorilesu talijanskim naglaskom.Stisnuo je zube.
Ona nije imala pojma što je on trebao. Uz uljudno kimanje glavom
Simonreče, „Sretan sam što odobravate spoj.“ „Naravno da odobravam.
To je dobar brak. Dvije superiorne britanskelinije aristokracije.
Podjednake u reputaciji i imovini,“ markiz doda skidajućirukavicusa
svoje desne ruke i ispruži je prema Simonu.Dok se Simon rukovao sa
svojim budućimpuncem, pitao se bi li markizmislio drugačije onda
kadsetajne Leightonove kuće objave. Leightonov soj tada neće nositi
takvu netaknutu reputaciju.Simon se jedino nadao da će brak staviti
dovoljno težine na njih da prežive skandal. Okrenuli su se nazad prema
kući Dolby i Simon ispusti dugačak, polaganiizdah. Jedan korak bliže.
Sve što je trebao je zaprositi damu, a on će biti spremanonolikokoliko
može biti. Markiz ga presječe pogledom. „Penelopa je kod kuće –
dobrodošli sterazgovarati sada s njom.“ Simon je razumio značenje iza
tih riječi. Markiz je želio da se zaruke najavei završe. Nije da je svaki
dan vojvoda tražio suprugu. Razmišljao je o mogućnostima. Na
posljetku nije postojalo razlogaodgađati neizbježno. Dva tjedna.Dao joj
je dva tjedna.Bila je smiješna stvar koju je učinio – mogao je iskoristiti
te tjedne– mogao je planirati vjenčanje tokom njihovog natjecanja.
Mogao je biti oženjen prijenego završe ako bi inzistirao na tome. A
umjesto toga, ponudio ih je Julianinoj smiješnoj igri. Kao da je imao
vremena za igrice i nesmotreno ponašanje i neprikladnuodjeću i –
Neodoljive zagrljaje.Ne. Ovo jutro je bila pogreška. Ona koja sene smije
ponoviti.Bez obzira koliko se htjela ponoviti.Odmahnuo je glavom.„Ne
slažete se?“ Markizove riječi izvuku Simona iz njegovog sanjarenja.
Pročistio je grlo.„Trebao bih se udvarati prikladno, ako dozvoljavate.“
„Znate, nema potrebe za tim. Nijeto kao da je brak iz ljubavi.“
Popriličnozabavljen idejom, markiz se nasmijaosnažno i drsko iz dubine
svogpredebelog trupa. Simon je dao sve od sebe da sakrije svoju
frustriranost.Kad je smijeh zamro, njegov budućipunac je rekao, „Samo
govorim da sviznaju kako Vi nisteza glupe osjećaje. Penelope neće
očekivati udvaranje.“ Simon nagne glavu. „Usprkos tome.“ „Meni nema
razlike kako to obavite,Leightone,“ rekao je stariji čovjekprolazeći
svojom širokom rukom preko svog širokog pojasa. „Moj jedini
savjetVam je da počnete onako kako namjeravate nastaviti s njom.
Ženama je puno lakše upravljati ako znaju što mogu očekivati od braka.“
Markiza od Needhama i Dolbya je bila doista sretna žena, Simon
pomislizlobno. „Razmotrit ću to što ste rekli.“ Markiz kimne jednom.
„Hoćemo li popiti konjak? Nazdraviti odličnomspoju?“ Bilo je malo
toga što je Simon želio manje nego provesti još vremena sasvojim
budućimpuncem. Ali znao je bolje nego odbiti zahtjev. Nije si
mogaoviše priuštiti da živi iznad togodređenogotkrivenja.Neće nikad
više biti u mogućnosti. Nakon stanke rekao je, „Uživao bih u tome
jako.“ Dva sata kasnije, Simonse vratio natrag u svoju gradsku kuću, u
svojuomiljenu stolicu, pas mu je bio pod nogama, osjećao se manje
slavodobitnonego što je očekivao. Sastanak nije mogao proći bolje.
Ujedinio se s obiteljikoja je imala veliko poštovanje i bespri jekornu
reputaciju. Nije vidio ladyPenelope– nije ježelio vidjeti, iskreno – ali sve
je bilo dobro i on je zamišljaokako je bilo samo pitanje zadobivanja
daminog pristanka prije nego buduslužbeno zaručeni. „Pretpostavljam
da je ishod vašeg posjeta bio zadovoljavajući.“ Na te riječi se ukočio,
okrenuo se da bi susreo majčine hladne sive oči. Nije ječuo kad je ušla.
Ustao se na noge. „Jest.“ Ona senije pomakla. „Markiz je dao pristanak.“
Pomaknuo se u stranu. „Jest.“ „Rano je za piće,Leightone.“ Okrenuo se
natrag s čašom viskija u svojoj ruci. „Smatrajteto proslavom.“ Ona nije
pričala niti ga je njezin pogled napuštao. Pitao se o čemu jerazmišljala.
Nije da je ikad razumio što se skrivalo ispod ledene vanjštinežene koja
mu je dala život. „Uskoro, bit ćete svekrva,“ zastao je. „I udova.“ Nije
zagrizla njegov mamac. Nikad nije. Umjesto toga samo se jednom
uljudno naklonila, kao da je svedogovoreno. Kao da je sve bilo
jednostavno. „Kada planiraš pribaviti posebnudozvolu?“ Za dva
tjedna.Na tu pomisao zatvori oči uzevši gutljaj da prikrije svoje
oklijevanje. „Zarne mislite da bih prvo trebao razgovarati s lady
Penelope?“ Vojvotkinja frkne jednom kao da je pitanje uvrijedilo
nekolicinu njezinihosjetila. „Nije da su vojvode u godinama za ženidbu
uobičajena pojava,Leightone. Ona ćesklopiti najbolji brakkoji može u
narednim godinama. Samo obavi to.“ I eto je, hladan, nepomičan tenor
riječi njegovemajke.Obavi to. Zahtjev… očekivanje da muškarci kao
Simon obave što god treba kako bi osiguralisigurnost i čast svog imena.
Vratio se u svoju stolicu i namjerno opustio u njoj– demonstracija
snageuzevši u obzir njegovu frustriranost – upijao je minijaturnu
količinuzadovoljstva u ukočenosti njegove majke radi njegove vanjske
smirenosti.„Ne moram se ponašati kao životinja,majko. Udvarati ću
djevojci. Onazaslužuje neke osjećaje, zar ne mislite tako?“ Ona se nije
pomakla, njezin hladni pogled nije odavao ni jednu njezinumisao i
Simon je shvatio danikad nije primio ni jednu majčinu pohvalu.Pitao se,
onako u prolazu, je li ona imala sposobnost da pohvali. Vjerojatnone.
Kod aristokracije nije bila velika potreba za emocijama. Još manje kad
subili u pitanju njihovi potomci.Osjećaji su za mase. Nikad jenije vidio
da je nešto osjećala. Nikad nije bila sretna, nikad nijebila tužna, nikad
ljuta, nikad zabavljena. Jednom ju je čuo kad je rekla kako je
zabavljenost za one s manje pedigrea od njih. Kad je Georgiana bila
dijete,sva nasmijana i dobro odgojena, vojvotkinja jedva da ju je
podnosila.„Pokušaj ne zvučati tako obično dijete,“ rekla bi, usne su joj
jedva bileizvijene u nešto što bi se najbolje procijenilo kao gađenje koje
je ikad vidioda je odavala. „Tvoj predak je vojvoda od Leightona.“
Georgiana je tada postala ozbiljna, djelić njezine veselosti nestao je
zauvijek. Ukočio se radi tog sjećanja koje je davno pokopano. Nije ni
čudo da jenjegova sestra pobjegla kad je otkrila svoju situaciju. Njihova
majka nijeodavala znakove materinje ljubavi ni u svojim najboljim
danima.Ni on nije bio puno bolji.„Ti si sestra vojvode od Leightona!“
„Simone… to je bila pogreška.“ Jedva da je primijetio njezin šapat.
„Odličnici ne prave pogreške!“ I ostavio ju jetamo, u stražnjim šumama
Yorkshirea. Samu.Kada je rekao njihovoj majci o skandalu koji se
povijao, ona se nijepomakla; njezino disanje se nije promijenilo.
Umjesto toga gledala ga je timhladnim, sveznajućim očima i rekla,
„Moraš se oženiti.“ I nikad više nisu razgovarali o Georgiani. Javilo se
kajanje.Ignorirao ga je.„Što prije to bolje,Legihtone,“ rekla je
vojvotkinja. „Prije.“ Netko tko je manje shvaćao vojvotkinju bi pomislio
da nije uspjela završitimisao. Simon je znao bolje. Njegova majka nije
koristila nepotrebne riječi. Ion je savršeno razumio što je to značilo. Ona
nije čekala njegov odgovor, intuitivno je znala da ćenjezin zahtjevbiti
uzet u obzir. Umjesto toga, okrenula se na peti i napustila sobu,
njezinsadržaj joj je nestao iz glave prije nego su se vrata knjižnice
zatvorila iza nje. Uvjerenost da će Leighton napraviti sve što treba biti
napravljeno. Prije.Prije nego se njihove tajne otkriju.Prije nego se
njihovo ime bude povlačilo kroz blato. Prije nego njihova reputacija
bude uništena.Da su mu prije nekoliko mjeseci rekli da će žuriti u brak
kako bi poduproreputaciju svoje obitelji, nasmijao bi se, dugo i drsko i
odaslao onoga tko jedonio vijest.Naravno, prije četiri mjeseca, stvari su
bile drugačije. Prije četiri mjeseca,Simon je bio najtraženiji neženja u
Britaniji, bez očekivanja da se taj statuspromijeni.Četiri mjeseca prije,
ništa ga nije moglo dirati. Opsovao je, tiho i mračno i naslonio glavu
natrag na svoju stolicu dok suse vrata od knjižnice još jednom otvarala.
Držao je oči zatvorenima. Nije želio ponovno pogledati u nju. Ne nju;
ne ono što je ona predstavljala.Nastalo je delikatno pročišćavanje grla.
„Vaša milosti?“ Simon se istog trena ispravi. „Da,Boggs?“ Batler pređe
preko sobe, ispruži srebrnu tacnu u svojoj ruci premaSimonu.
„Ispričavam se radi ometanja. Ali hitna poruka je stigla zaVas.“ Simon
posegne prema četvrtastoj omotnici. Okrene je u svojoj ruci. Vidio je
Ralstonov pečat. Nalet napetosti prođe kroz njega. Postojao je samo
jedan razlog zašto bi mu Ralston poslao hitnu poruku.Georgiana.Možda
više nije bilo vremena za prije. „Ostavi me.“ Čekao je dok Boggs izađe
iz sobe, sve dok nije čuo tih, zlokoban zvukzatvaranja vrata.Tek tada je
gurnuo dugačak prst ispod pečata, osjećao je veliku težinutrenutka
duboko u utrobi. Izvadio je jednostavan list papira, otvorio
ganezainteresirano.Pročitao je dvije linije teksta na njemu. I ispustio dah
za koji nije znao da je zadržavao u kratkom, ljutitom naletu,zgužvao je
jednu stranicu bijesnim stiskom. Serpentineu pet sati. Odjenuti ću se
prikladno ovaj put. „Exspecto, Exspectas, Exspectat…“ (Čekam, čekaš,
čeka.) Šaputala je latinske riječi dok je preskakala kamenje na
površiniSerpentine jezera, pokušavala ignorirati sunce koje je tonulo u
horizont. “Exspectamus, Exspectatis, Exspectant . . .”(Čekamo, čekate,
čekaju.) Odavno je prošlo pet. Ako je planirao doći, do sada bi već
došao. Njezina pratnja i sluškinja, Carla, proizvela je grubi ton nelagode
radinjezinog položaja na vunenoj dekici nekoliko metara dalje. „Ja
čekam, ti čekaš, ona čeka…“ Ako ju jeodnio Ralstonu… ona nikad više
neće biti u mogućnosti napustitikuću. Ne bez bataljona slugu i pratilja i
vrlo vjerojatno, samog Ralstona.„Mi čekamo, vi čekate, oni čekaju.“
Bacila je još jedan kamen i promašila metu, trznula se radi šupljegzvuka
koji je oblutak proizveo dok je tonuo na dno jezera.„On neće doći.“
Prebacila se na talijanske riječi, monotone i pune istine te se susretne
sCarlinim dubokim smeđim pogledom. Druga žena je stezala vuneni
šalna prsima, pripremala se za jesenji vjetar.„To kažeš jedino jer se
želišvratiti u kuću.“ Carla podigne jedno rame i nezainteresirano se
namršti. „Radi togariječi nisu nimalo manje istinite.“ Juliana se namršti.
„Nisi obvezna ostati.“ „Obvezna sam učiniti upravo to,zapravo.“ Sjela je
pod veliko drvo. „Ine bi mi to smetalo da ova zemlja nije tako
nepodnošljivo hladna. Nije ničudo što je vašeg vojvodu potrebno
otopiti.“ Kao da je želio naglasiti riječi,vjetar se ponovno pojača
prijeteći daodnese šešir s Julianine glave. Držala ga je stisnutog dolje
mršteći se doksu jetrake i čipkasti ukrasi udarali po licu. Bilo je čudo da
taj komadpokrivala za glavu može biti tako problematičan i tako
beskoristan u istovrijeme.Vjetar oslabi i Juliana osjeti da je sigurno
pustiti šešir. „On nije moj vojvoda.“ „Oh? Zašto onda stojimo na ovom
hladnom vjetru čekajući ga?“ Juliana namršteno pogleda mladu ženu.
„Znaš, rečeno mi je da suengleske sluškinje daleko povoljnije.
Razmišljam da napravim zamjenu.“ „Preporučila bih to. Onda se ja
mogu vratiti u civilizaciju.Toplucivilizaciju.“ Juliana se sagne i podigne
još jedan kamen. „Još deset minuta.“ Carla uzdahne, dugo i dramatično i
Juliana osjeti kako joj se na usnamapovlači osmjeh. Koliko god bila
oprečna i nepokretna, Juliani je njezinaprisutnost bila ugodna. Ona jebila
dio doma u ovom tuđem novomsvijetu.Ovom bizarnom svijetu koji je
bio ispunjen braćom i sestrama ipravilima i propisima i balovima i
šeširima i nevjerojatnim muškarcimakoji su je ljutili.Muškarcima kojima
netko nije poslao flertujuću poruku s pozivomusred dana na bratovom
listu papira.Zatvorila je oči dok je val sramote prolazio kroz nju. To je
bila ideja najgore vrste, one vrste koja je dolazila na
trijumfalnomvalutoliko oštrom da je izokretao svaku misao u udarac
svjetlosti. Vratilase u svoju spavaću sobu tog jutra prije nego se ostatak
kuće Ralstonustao, opijena uzbuđenjem i snagom radi svog susreta s
Leightonom,uzbuđena jer je uzdrmala tog ogromnog, nepokretnog
čovjeka donjegove srži. Poljubio ju je.I to nije bilo nimalo nalik blagim,
usiljenim poljupcima dječaka koje jepoznavala u Italiji, ukradeni dok su
jeizazovno podizali s trgovačkogbrodanjezinog oca na opločeno kameno
pristanište. Ne… ovaj poljubac je bio poljubac muškarca. Poljubac
muškarca koji je znao što želi. Muškarca koji nikad nije morao pitati za
ono što želi. Imao je okus onakav kakav je imao prije svih tih mjeseci,
nalik nasnagu i moć i nešto istovremeno nepodnošljivo i neodoljivo.
Strast.Izazvala ga je da otkrije osjećaje, ali nije bila spremna sama ih
otkriti.Trebala joj je sva njezina snaga da zajaše svog konja i ostavi ga
tamo,samog na ranojutarnjem svjetlu.Ona je željela više. Kao što je
oduvijek htjela kad je on bio u pitanju. A kad se vratila kući opijena
uspjehom njihove prve interakcije iispunjena spoznajom da ga je
potresla do srži, baš onako kako je obećala,ona se nije mogla oduprijeti
šepurenju radi svog uspjeha. Prije nego se Ralston ustao, uvukla se u
njegov ured i napisala poruku Leightonu koja je bila više izazov nego
pozivnica. Oštar nalet vjetrapuhao je preko livade, slao je valove bijelog
rubapreko površine jezera. Carla je životopisno prosvjedovala dok je
Julianaokretala leđa tupom naletu vjetra, čvrsto je stezala svoj ogrtač.
Nije trebala poslati poruku.Bacila je kamen preko vode.To je bila užasna
ideja. I još jedan. Radi čega je pomislila da će doći. On nije bio budala. I
još jedan. Zašto nije došao? „Dosta idiota (budalo).Nije došao jer ima
mozga u svojoj glavi. Za razliku odtebe.“ Mrmljala je riječi glasno
prema jezeru. Bilo joj je dosta čekan ja na njega. Bilo je hladno i
svjetlost je slabila iona ide kući. Odmah. Sutra, razmisliti će o svom
slijedećem potezu – ona ni u kom slučajunije odustajala.I imala je jedan
tjedan i pet dana da učini sve što može daarogantnog muškarca spusti na
zemlju.Činjenica da je on ignorirao njezine pozive jedino će joj poslužiti
kaopoticaj.Obnovivši svoju predanost, Juliana se okrene i krene prema
drvetugdje je sjedila njezina družica. „ Andiamo (idemo).Idemo kući.“
„Ah, finalmente (konacno),“ reče sluškinja uz radostan usklik dok se
ustajala nanoge. „Mislila sam da nećete nikad odustati.Odustati.Riječi su
grizle. Ona nije odustajala. Ona se samo osiguravala da ima svesvoje
prste na rukama i nogama za sljedeću bitku. Kaoda su elementi osjećali
njezinu uvjerenost, vjetar je ponovno zapuhao,oštro i ljutito te Juliana
ispruži ruku kako bi osigurala svoj šešir upravo kad je glupa stvar
odletjela s njezine glave. Uz kratki vrisak, ona se okrenula ipromatrala
ga kako leti prema jezeru, kotrlja se preko vode kao jedan odkamenja
koje je Juliana bacila ranije. Sletio je, nevjerojatno, na dalji rubširokog
oborenog trupca, dugačke trake su plutale na mračnom, hladnom jezeru,
izazivale ju.Carla se zahihotala i Juliana se okrene pogledati sluškinjine
blistave smeđeoči. „Imaš sreće što te neću poslati da ga doneseš.“ Jedna
crna Carlina obrva se digne. „Zabavlja me sugestija da bihučinilatakvo
što.“ Juliana je ignorirala drsku primjedbu te vrati pozornost na šešir
koji ju jeizazivao sa svog mjesta na kojem je stajao. Ona neće dopustiti
komadupomodarstva da je pobijedi.Neštoće krenuti na bolje ovog
popodneva. Čak i ako bude trebala odmarširati na središte Serpentine
jezera da budetako. Skinuvši svoj ogrtač, Juliana krene prema trupcu,
popela se i raširilaruke radi ravnoteže kako bi došla do šešira koji se loše
ponašao rugajući jojse s nekoliko metara udaljenosti.„State attenta (budi
oprezna) ,“Carla dovikne, a Juliana je ignorirala poziv da
budeoprezna,bila je fokusirana samo na šešir. Vjetar je krenuo
pojačavati,izazivajući plave ukrase na šeširu i Juliana zastane kako bi
pričekala da vidihoće li ga otpuhati. Vjetar uspori.Šešir se zadržao.
Dobro. Kako bi njezina šogorica Isabel rekla, sad je bila stvar principa.
Juliana nastavi svoje putovanje prije nego šešir bude žrtvovan
bogovimaSerpentinea. Još samo nekoliko metara. I tada će imati šešir u
ruci i može ići kući. Još malo pa sam tu.Čučnula je polako, prebacila
svoju ravnotežu i ispružila ruku. Vrhovinjezinih prstiju su dotakli nabor
plavog satena. I onda ga više nije bilo, otpuhan je s drveta i u trenutku
frustriranosti Juliana zaboravi na svoj nesiguran položaj i baci se. Vode
Serpentina su bile hladne kako su i izgledale. Još hladnije. Dublje. Izašla
je van prigovarajući i psujući kao veronski radnici na doku radiCarlinog
promuklog smijeha. Instinktivno, okrenula je tijelo prema obali dabi
shvatila da su joj haljine umotane u noge i povlače je prema dolje.
Zbunjenost je planula i onda se izbaci prema gore, izašla je na
kratkoprema površini, vapila za zrakom i nije baš u potpunosti shvaćala
što sedogađalo. Nešto nije bilo kako treba. Ona je bila vrsni plivač, zašto
nije mogla ostati na vodi? Ritnula se još jednom, noge su joj bile
uhvaćene hrpom muslina i tila, te jeshvatila da jeteške suknje vuku
prema dolje. Nije mogla doći do površine. Obuzela ju je panika.Ponovno
je raširila ruke, udarala divlje radi posljednjeg očajnog pokušajada
izroni.Uzaludan pokušaj. Pluća su joj bila u plamenu, napeta radi napora
da zadrži ostatakdragocjenog zraka… znala je da će – Izdahnula je, zvuk
balončića zraka koji se dižu prema površini jezeranaglašavali su njezinu
sudbinu. Utopiti ću se. Riječi su joj plutale umom koji je jezivo bio
miran. A onda je nešto snažno i toplo uhvatilo jednu njezinu ispruženu
ruku,povuklo je gore… sve dok nije mogla– Hvala Bogu.Mogla je disati.
Juliana uzme velik,drhtav udah, kašljući i pljujući i dašćući, bila
jefokusirana samo na disanje dok su je izvlačili iz veće dubine sve dok
njezinenoge nisu dotakle čvrsto, blaženo tlo. Nije da su je noge mogle
držati uspravno.Srušila se na svog spasitelja, omotala ruke oko toplog,
snažnog vrata – stijena u moru nesigurnosti. Trebalo joj je nekoliko
trenutaka da se povrati i vremena– da čuje Carlukako nariče kao
sicilijanska baka s jezera, da osjeti hladni ugriz vjetra na licui ramenima,
da primijeti kretanje svog spasitelja dok ju je držao, prsimaduboko u
vodi dok je ona drhtala– da li od hladnoće ili straha ili to oboje. Njegove
ruke su je milovale po leđima, šaputao joj je nježne, umirujućeriječi
spram linijekose. Na talijanskom.„Samo dišite… imam Vas… sigurni ste
sad… sve je u redu.“ I nekako,riječi su je uvjerile.Imao ju je. Ona je
bilana sigurnom. Sveće biti u redu.Osjetila je kako se njegova prsa dižu i
spuštaju pored nje dok je on disaodubokim, umirujućim dahom. „Sigurni
ste,“ ponavljao je. „Vi mala budalo…“ šaputao je, ton je bio
umirujućikao i uvijek, „…imam Vas sad.“Njegove ruke su jeritmički
milovale niz njezine ruke i uz kičmu. „Štostedovraga radilina jezeru? Što
da nisam bio tu? Šššš… imam Vas sad.Sei alsicura .Sigurni ste.“ Trebao
joj je trenutak da prepozna tenor, a kad jest, prebacila je pozornostna
njega, gledala ga je čistih očiju po prvi put. Dah joj je zastao u
grlu.Simon.Neuredna i natopljena do kože, njegova plava kosa pretvorila
se u crnuradi vode koja mu je kapala niz lice, izgledao je suprotno od
staloženog,savršenog vojvode kakvog je očekivala da bude. Izgledao je
mokro irazbarušeno i propuhan vjetrom… I prelijepo.Izgovorila je prvu
stvar koja joj je pala na pamet.„Došli ste.“ I spasio ju je.„Čini se u pravi
trenutak,“ odgovorio je na talijanskom razumjevši da onanije bila
spremna za engleski.Obuzeo ju je nalet kašlja i ona nije mogla napraviti
ništa osim držati se zanjega nekoliko minuta. Kad je opet bila u
mogućnosti disati, susrela se snjegovim smirenim pogledom, očima boje
dobrog viskija. On ju je spasio. Na tu pomisao kroz nju prostruji drhtaj i
tremor ga potakne na djelovanje.„Hladni ste.“ Podigao ju je na svoje
ruke i iznio ju van iz vode do ruba jezera gdje jeCarla bila skoro pa u
histeriji.Sluškinja je ispustila bujicu talijanskog. „ Madonna
(Bogorodice)!Mislila sam da Vasnema više! Utopila se. Vrištala sam i
vrištala! Očajnički sam trebala pomoć!“Potom se obratila Simonu i dalje
na talijanskom. „Proklela sam činjenicu dane znam plivati! Da se samo
mogu vratiti u svoju mladost i naučiti!“ Ondaopet nazad Juliani
uhvativši jeza prsa. „ Mi Julianina (moja juliana)!Da sam znala… nebih
Vasnikad pustila na taj trupac! Zašto, stvar je očito vlastito drvo
vragakoje je ostalo iza njega!“ Onda opet nazad Simonu. „Oh! Hvala
nebesima daste bili tu!“ Bujica riječi stane naglo. „Kasnite.“ Da Juliani
nije bilo tako hladno smijala bi se prijeziru koji je
ovijaoposljednjesluškinjine riječi. Istina, kasnio je. Ali je došao. A da
nije – Ali jest.Ukrala je pogled prema njemu. Nije mu promakla Carlina
insinuacija dase sve ovo moglo izbjeći da je došao na vrijeme. On je bio
miran, lice mu jebilo čvrsto i nepomično kao kod rimskog kipa. Njegova
odjeća je bila zalijepljena za njega – nije skinuo svoj kaput prijenego je
ušao u jezero i slojevi koje je nosio djelovali su kao da su se
stopilizajedno. Nekako, radi natopljene odjeće je djelovao veće,
opasnije,nepokretnije. Promatrala je dok je kapljica vode klizila niz
njegovo čelo isvrbjelo ju je da je skloni.Skloni je poljupcem.Ignorirala je
pomisao, uvjerena kako je ona bila proizvod njezinog bliskogsusreta sa
smrću i ništa više, te je preusmjerila svoj pogled na njegova ustakoja su
bila namještena u čvrstu, ravnu liniju. I istog trenutka je poželjela
poljubiti njih. Mišić se trzao u uglu njegovih usana, jedini znak njegove
frustracije. Više nego iritacije. Ljutnje.Možda bijesa. Juliana zadrhti i
reče sama sebi da je to od vjetra i vode, a ne radi muškarcakoji ju je
nadvisivao. Omotala je ruke oko sebe kako bi se obranila odhladnoće i
zahvalila nježno Carli kad joj je sluškinja požurila pokupiti ogrtačkoji je
skinula prije svoje avanture i prebacila ga preko ramena. Odjeća
nijepomogla u borbi s hladnim zrakom ili hladnim pogledom koji je
Leightonfiksirao na njoji ona ponovno zadrhti skupivši se pod tanki tvid.
Od svih muškaraca u Londonu, zašto je moraoonbiti taj koji će je
spasiti?Prebacivši svoju pozornost na obližnju uzbrdicu, ugledala
jepregršt ljudikoji su bili okupljeni i gledali. Nije mogla razaznati
njihova lica, ali bila jeuvjerena da su oni točno znali tko je ona. Sutra će
se pričati svuda po Londonu. Bila je preplavljena emocijama…
iscrpljenost i strah i zahvalnost i sramotai nešto više općenito što se
izvijalo u njoj i radi čega se osjećala kao da bimogla povratiti svuda po
njegovim nekad– savršenim, sad – uništenimčizmama. Sve što je željela
je biti sama. Prisiljavajući se snagom volje da joj se drhtanjesmiri, još
jednom sesusretne s njegovim pogledom i reče, „Hv – hvala vam,Vaša
milosti.“ Bila jepoprilično impresionirana što je nakon ove umalo smrti
utapanjem moglapostići hladnu ljubaznost. Na engleskom ni više ni
manje. Ustala se uzCarlinu pomoć i izrekla riječi koje je tako očajnički
željela ne reći. „DugujemVam.“ Okrenula se na jednoj peti, razmišljala
je samo o toploj kupki i još toplijemkrevetu i krenula prema ulazu u
Park. Njegove riječi, izgovorene na savršenom talijanskom, zaustave je
na tomputu. „Nemojtemi još zahvaljivati. Nikad nisam u svom životu
bio tako ljut.“

SESTO POGLAVLJE
Voda je za kuhanje i čišćenje – nikad za zabavu. Profinjene dame paze
da ne prskaju vodu dok se kupaju.- Rasprava o najelegantnijim damama
Rečeno nam je o uzbudljivim otkrićima u našem vlastitom Serpentine
jezeru… - Skandal novine, listopad 1823.Simon je ignorirao krutost u
svom glasu, ljutnju koju je jedva mogaosuspregnuti.Djevojka se umalo
utopila i ona je pomislila da je ovo gotovo?Vjerojatno joj je bilo hladno i
bila je iscrpljena i na neki način u šoku, alibila je budalastija nego je
zamišljao ako je mislila da će joj on dopustiti daodjaše kući bez ijednog
objašnjenja za svoje nerazumno, neracionalno, poživot opasno
ponašanje. Vidio je kombinaciju straha i očaja u
njezinompogledu.Dobro.Možda će razmisliti dva puta prije nego ponovi
današnjadjela.„Nećete reći Ralstonu, zar ne?“ „Naravno da ću reći
Ralstonu.“ Zakoračila je prema njemu, prebacivši se na engleski. Imala
je vještinupreklinjanja na svom drugom jeziku. „Ali zašto? To će ga
samo uzrujati.Bespotrebno.“ Radi nevjerice mu zastane dah.
„Bespotrebno? Naprotiv,gospođice Fiori.Vaš brat definitivnomoraznati
da Vam je potrebna pratnja koja će Vasspriječiti da se ponašate s
nesmotrenom raskalašenošću.“ Bacila je ruke u zrak. „Nisam se
ponašala nesmotreno!“ Bila je ljuta.„Oh, ne? Kako bi Vi to opisali?“
Nastane tišina i Juliana je razmišljala o pitanju. Grizla je ugao svoje
donjeusne dok je razmišljala i protiv svoje volje on je bio privučen tim
potezom.Promatrao je kakosu se njezine usne pućile, blistavo bijeli rub
njezinih zubi dok je mučila nježno ružičasto meso. Požuda ga udari
svuda, snažno i brzo,te se on ukoči radi te zasljepljujuće emocije. Nije
ježelio. Ona je bilaluđakinja. Zapanjujuća boginja luđakinja. Pročistio je
grlo.Kako god.„To je bilo krajnje razumno ponašanje.“ On zatrepta.
„Popeli ste se na oboreno drvo,“ zastane, frustracija jeponovno planula
uz riječi. Ona senije mogla spriječiti da pogleda u oboreno drvo o kojem
je bila riječ.„Djelovalo je savršeno stabilno.“ „Pali ste u jezero.“ Čuo je
bijes u svom glasu. „Nisam očekivala da je tako duboko!“ „Ne, ne
mislim da jeste.“ Ona se držala za svoju obranu. „Mislim, nije se činilo
da je nalik ijednom jezeru s kojim sam se ikad susrela.“ „To je zato što
nije nalik ijednom jezeru s kojim ste se susreli.“ Pogledala je nazad u
njega. „Nije?“ „Ne.“ Rekao je jedva smogavši suspregnuti svoju
frustraciju. „Nije pravo jezero. Umjetno je.“ Oči joj se rašire. „Zašto?“
Zar je bilo bitno?„Kako nisam bio živ kad je to bilo, ne bih se kockao da
pogađam.“ „OstaviteEnglezimada prave jezera,“ dobacila je preko
ramena Carli kojase hihotala.„I ostaviteTalijanimada upadnu u njega!“
„Pokušavala sam dohvatiti svoj šešir!“ „Ah… radi toga ima puno više
smisla. Znate li uopće plivati?“ „Znam li ja plivati?“ Upitala je, a on je
uživao malo više radi zadovoljstva jer je ona bila uvrijeđena. „Odrasla
sam na obalama Adige (Druga najduža rijeka u Italiji koja izvire u
Alpama, a ulijeva se kod Venecije u Jadransko more)! Što je čini se
prava rijeka.“ „Impresivno,“ rekao je, ali nimalo impresioniran. „I recite
mi, jeste li ikad plivaliu dotičnoj rijeci?“ „Naravno! Ali nisam nosila“ –
mahnula je rukom kako bi pokazala nasvoju haljinu– „šesnaest slojeva
tkanine!“ „Zašto ne?“ „Jer ne plivaš sa šesnaest slojeva tkanine!“ „Ne?“
„Ne!“ „Zašto ne?“Sad ju je imao.„Jer ćeš se utopiti!“ „Ah,“ rekao je
ljuljajući se na petama. „Pa barem smo nešto danas naučili.“ Oči joj se
suze i on je imao izrazit dojam da ga je željela udariti.Dobro. Znajući da
je ljuta postane malo više smiren. Dragi Bože. Umalo se utopila. Nikad
nije bio tako užasnut u cijelom svom životu kao tad kad je došaodo
ruba– grdio se jer je dozvolio ovoj vatrenoj, emocionalnoj Talijanki
daupravlja njegovim popodnevom znajući da bi trebao biti kod kuće,
živjetiuobičajeni život – i vidio užasavajući životopisan prizor ispred
sebe:sluškinja koja urlanjem traži pomoć; nepogrešive valove na
površini jezera;hrpe safirne tkanine koja označava mjesto na kojem je
Juliana tonula. Bio je uvjeren da je došao prekasno. „Rekla sam Vam.“
Njezine riječi zaustave tok njegovih misli. „Imala samsvaki mogući
dobar razlog da odem tamo. Da nije bilo vjetra i ove teškeodjeće, bila
bih sasvim dobro.“ Kao da je pokušavao podcijeniti njezinu poantu,
vjetar se ponovno tadadigne i njezini zubi počnu cvokotati. Omotala je
ruke oko sebe i odjednom jeizgledala tako…malo. I krhko.Čista
suprotnost od onoga kako je on mislioo njoj, vedra i odvažna i
neuništiva. I u tom trenutku, njegov bijes je biokrajnje nadjačan vrlo
osnovnim, iskonskim porivom da se omota oko nje idrži je sve dok joj
ponovno ne bude toplo.Štoon,naravno nije mogao učiniti. Imali su
publiku– a govorkanje će biti dovoljno glasno bez da on dodaulje na
vatru. Opsovao je tiho i zvuk se izgubio u vjetru dok se kretao prema
njoj, nije semogao zaustaviti da premosti prazninu između njih. Okrenuo
ju je kako bise pobrinuo da je uhvatio svu silinu vjetra– štiteći ju od
hladnog naleta. Kad bi samo mogao sebe zaštititi od nje. Kad je
progovorio, znao je da su riječi bile suviše grube. Znao je da će peći.
„Zašto me morate konstantnotestirati?“ „Znate, stalo mi je. Stalo mi je
do toga što mislite.“ „Onda zašto?“ „Jer očekujete od mene da
podbacim. Očekujete od mene da pogriješim.Da budem nepromišljena.
Da se upropastim.“ „Zašto ne bi radili takoda dokažete da sam u krivu?“
„Ali zar ne vidite?Dokazujem Vam da ste u krivu.
Akoodaberemnepromišljenost, gdje je podbačaj? Ako ga odaberem za
sebe, ne možete mi jenametnuti.“ Nastala je duga pauza. „Perverzno, ali
to ima smisla.“ Nasmijala se kratko i tužno. „Kad bih samo stvarno
željela da je na ovajnačin.“ Riječi su sjele i tisuću pitanja mu je prolazilo
kroz glavu prije nego je onazadrhtala u njegovim rukama. „Smrzavate
se.“ Pogledala je u njega i njemu zastane dah radi njezinih briljantnih
plavihočiju. „K – kako Vi n-ne?“ Njemu nije bilo ni blizu hladno. Gorio
je. Njezina odjeća je bila natopljenai uništena, njezina frizura se
olabavila i trebala je izgledati nalik na zgužvanodijete. Umjesto toga,
izgledala je zapanjujuće. Odjeća pripijena uz njezinotijelo otkrivala je
njezine bu jne obline, voda je naglašavala njezin zapanjujućiizgled–
visoke jagodične kosti, duge, oštre trepavice koje su uokvirivaleenormno
plave oči, porculanska put. Pratio je jednu kapljicu vode nizkrivinu
njezinog vrata do udubljena na njezinoj ključnoj kosti, a on je
imaointenzivnu želju okusiti tu kapljicu na svom jeziku. Bila je živa. I
on ju je želio. Hvala Bogu ona je ponovno zadrhtala prije nego je
reagirao naneprihvatljivu požudu. Morao ju je odvestikući prije nego
dobije upalupluća. Ili prije nego poludi do kraja.Okrenuo se prema
njezinoj sluškinji. „Jeste li došle kočijom?“ Upitao je nabrzom
talijanskom. „Ne, Vaša milosti.“ „Biti će brže ako odvedemvašu
gospodaricu kući u mojoj dvokolici. Naćićemo se kod kuće
Ralstonovih.“ Uhvatio je Julianin lakat i krenuo je voditiprema obližnjoj
uzbrdici. „Vi tek t-tako pretpostavljate da ću slijediti Vaša naređenja?“
Julianaupita, ton joj je sugerirao kako je i sama pomisao na to suluda.
Ignorirao ju je te umjesto toga izmijenio pogled sa sluškinjom. „Da,
Vaša milosti.“ Spustila se u brzi naklon i požurila dalje. Vratio
jepozornost na Julianu koja se mrštila. Njezina frustracija povratila je
dio njegove pribranosti. I nešto njegovogbijesa. Sinoć i ovog jutra,
njezino impulzivno ponašanje ugrožavalo jen jezinu reputaciju. Ovog
popodneva, riskirala je svoj život. A on to neće dozvoliti. Hodali su
nekoliko metarau tišini prije nego je progovorio, „Mogli ste umrijeti.“
Samo na kratko je oklijevala i on je pomislio da će se ona možda
ponovnoispričati.Što ne bi bilo krajnje neopravdano.Osjetio je napetost u
njezinim ramenima, ispravljanje njezinih leđa. „Alinisam.“ Pokušala se
naceriti. Nije uspjela. „Dvanaest života, sjećate se?“ Riječi su bile
ispunjene prkosom – njemu, prirodi, samoj sudbini. A da ganisu toliko
ljutile, možda bi pronašao prostora da se divi upornosti
njezinogduha.Umjesto toga, želio ju je protresti.Odupro se tom nagonu.
Jedva.Došli su do dvokolice i on je drhtavu podigne u vozilo, potom se
popnepored nje.„Uništit ću Vam sjedalo.“ Njezine riječi, tako smiješne u
svjetlu svega što se dogodilo tokomproteklih deset minuta ga gurnu
preko ruba. Zastao je pri podizanju uzdi iokrenuo pogled pun nevjerice
prema njoj. „Pravo je čudo što ste zabrinuti zamoju presvlaku kad
izgleda da Vam je tako malo stalo do stvari koje su punovažnije.“
Njezine tamno smeđe obrve se izviju u savršen luk. „Kao što na
primjer?“ „Kao što ste Vi.“ Kihnula je i on opsuje. „A sada ćete se
razboljeti ako Vas ne ugrijem, Viluda ženo.“ Posegnuo je rukom iza njih
prema pokrivaču za putovanje i gurne gaprema njoj.Uzela ga je i pokrila
se. „Hvala Vam,“ rekla je odlučno prije nego jesklonila pogled i gledala
pravo pred sebe.Pokrenuo je dvokolicu nakon dugog trenutka
priželjkujući da je bio malomanje silovit. Uljudniji više. Nije se osjećao
nimalo uljudno. Nije mislio da bi mogao skupiti ljubaznost. Izašli su iz
Hyde parka prije nego je ona progovorila i jedva da ju je čuopored
topota kopita o kaldrmu. „Ne morate razgovarati sa mnom kao dasam
glupava.“ Nije mogao odoljeti. „Uvjeren sam da ste mislili glupa.“
Okrenula se, a on je čuo frustriranu talijansku psovku kroz vjetar.
Nakondugog trenutka ona odgovori, „Nisam planiralautopiti se.“ U
glasu joj se čulo durenje i on je osjetio blagu naklonjenost prema
njoj.Možda ne bi trebao biti tako grub prema njoj. Ali, proklet bio ako je
mogaoprestati. „Planirali ili ne, da nisam došao, utopili bi se.“ „Došli
ste,“ jednostavno je rekla i on se prisjetio kako je dok je onaiskašljavala
vodu i drhtala od olakšanja u tim trenutcima nakon što ju jespasio,
šapnula iste riječi.Došli ste.Pokušao je ne doći. Bacio je nesmotrenu
poruku– koja je bila pametno maskirana u pisamcekoje bi zavaralo bilo
koga da pomisli kako je markiz od Ralstona poslaodopis– odbačen u
košaru za smeće u njegovom uredu. Pretvarao se da nije tamo dok je
čitao ostatak svojih prepiski. I još uvijek dok je raspravljao o hrpi
neriješenih problema sa svojimčovjekom zaduženim za posao. I čak dok
je otvarao paket koji je stigao od njegove majke prije manje odsata
nakon što ga je ostavila – paket koji je sadržavao Leightonove
safire,zaručnički prsten koji su nosile generacije vojvotkinja od
Leightona. Čak i onda, dok je stavljao prsten na stol da bude vidljiv, taj
zgužvanikomad papira ga je izazivao, širio Julianu kroz njegovuređen,
discipliniran dom. Gdje god da je pogledao vidio je njezin dopis i pitao
se što će napravitiako ne odgovori.Zamišljao je kako ona neće dva puta
promisliti o još skandaloznijempotezu– a onda će njezina hrabra, crna
škrabotina biti zamijenjena njezinimhrabrim, crnim kovrčama i njezinim
sjajnim očima. I oni su bili u njegovojspavaćoj sobi… Zatražio je svoj
dvosjed i vozio se krajnje prebrzo za čovjeka koji je odlučioizbjegavati
je.I umalo je došao prekasno. Njegove ruke su se stegnule oko uzdi i
konji se nemirno trznu radinapetosti. Prisilio je sam sebe da se opusti.
„Niste li sretni što sam došao? Umalo nisam. Poslati mi takvu poruku
jeistovremeno bilo nepristojno i djetinjasto.“ Nije joj dao mogućnost
danastavi, njegoveslijedeće riječi su eksplodirale u naletu frustracije.
„ŠtoVas je spopalo da zaroniteu ledeno jezero?“ „Nisamzaronila,“
istaknula je. „Pala sam. Bila je to pogreška. Iakopretpostavljam da Vi
nikad ne činite iste.“ „Ne one koje su po život opasne, obično ne.“
„Svejedno. Ne možemo svi biti tako savršeni kao što ste Vi.“ Ona je
mijenjala temu, a on nije bio raspoložen dozvoliti to. „Nisteodgovorilina
moje pitanje.“ „Ima li tu neka prikrivena istraga u svom tom osuđivanju?
Nisamprimijetila.“ Zatekao se kako ga tješi vatrenost u njoj. Baci pogled
prema njoj. „Jezero.Zašto ste na prvom mjestu uopće bili u njemu?“
„Rekla sam Vam. Išla sam za šeširom.“ „Vašim šeširom.“ „Sviđao mi se
taj šešir. Nisam ga htjela izgubiti.“ „Vaš brat bi Vam kupio novi šešir.
Jabih Vam kupiodesetakšešira ako će Vas to spriječiti od…“ zastane. Od
toga da promatram kako si umalo umrla. „Željela sam baš taj,“ rekla je
tiho. „I žao mi je što ste me morali spašavati… ili radi toga što
ćetemorati zamijeniti ovu presvlaku…ili kupitinove čizme… kakvu god
drugu nevolju Vam je moja situacijauzrokovala.“ „Nisam rekao –“ „Ne,
jer ste Vi previše pristojni da završite rečenicu, ali to je ono što ste
planiralireći, zar ne? Da ćete mi kupiti tucet šešira ako će to spriječiti da
meVi moratečuvati dalje od nevolja? Ponovno?“ Ponovno je kihnula.I
zvuk ga je umalo dokrajčio. Umalo je zaustavio dvokolicu i privukao ju
k sebi i dao joj batine koje jezaslužila jer ga je izazivala… a onda
užasavala. Ali nije.Umjesto toga, zaustavio je kočiju ispred kuće Ralston
uz svu pristojnost,unatoč bijesu i frustraciji koji su se valjali u njemu. „I
sad smo stigli,“ rekla je zlovoljno, „i Vaš težak položaj kao
mogspasitelja može se prenijeti na nekog drugog.“ Bacio je uzde i sišao
s dvokolice, grizao seza jezik, odbijao je ispravitinjezino viđenje
situacije – odbijao je dozvoliti sebi da bude dublje uvučen uvrtlog
emocija koje je ova žena prizivala svaki put kad bi bila u blizini. Sinoć,
nazvala ga je bezosjećajnim. Ideja se činila krajnje smiješnom danas.Do
trenutka kad je došao do njezine strane kočije, ona se već sama
spustiladolje i krenula prema vratima.Tvrdoglava žena. Škrgutao je
zubima dok se okretala na vrhu stepenica kako bi pogledala unjega sa
svim samopouzdanjem kraljice unatoč njezinoj razbarušenoj,zgužvanoj
odjeći i njezinoj frizuri koja se raspala oko nje. „Žao mi je što samVas
tolikouznemirilatokom, prema onome što samo mogu zamišljati da
jebio,savršeno isplaniranog dana. Dat ću sve od sebe da izbjegnem
ponovitito u budućnosti.“ Mislila je da mu je smetala?Bio je mnoštvo
stvari tog popodneva, aliometen nije jedna od njih. Blagariječ nije bila ni
blizu onome kako se osjećao. Bijesan, užasnut i krajnje van ravnoteže
da. Ali čak ni blizu ometen. Radi cijelog popodneva je želio udariti u
nešto. Snažno. I zamišljao je da razgovor koji će imati s njezinim bratom
neće punopomoći u sprečavanju tog nagona. Ali neka bude proklet ako
ona to vidi.„Vidim da je,“ rekao je svojim najuvježbanijim tonom dok se
kretao uzstepenice za njom, odbijao je nagon da je ostavi tamo, po
kratkom postupku,na kućnom pragu i ode što je dalje moguće od nje.
Ispratiti će je unutra. Aonda će otići što je dalje moguće od nje. „Kao što
sam Vam rekao jučer,nemam vremena zaVaše igrice.“
Simon je bio tu. Ukući. S njezinim bratom. Bio je skoro tri četvrt sata. I
još je nisu pozvali. Juliana je hodala u krug po knjižnici kuće Ralston,
podsuknje njezine jantarne haljine su se omotavale oko nogu.Nije mogla
vjerovati da nijedan od njih nije ni pomislio da bi možda onavoljela biti
dijelom njihove rasprave o popodnevnoj avanturi. Kratko jepuhnula od
nezadovoljstva i krenula prema prozoru knjižnice koji je gledaovan na
Park Lane i tamu Hyde parka u pozadini.Naravno da je nisu pozvali.Oni
su bili muškarci koji su voljeli naređivati iuzrokovali su frustraciju,
dvojica koji su jojišli na živce koji se nisu moglipronaći u cijeloj Europi.
Ogromna kočija je stajala vani pred kućom, lanterne su sijale,
čekalenjezinog vlasnika. Leightonov grb je bio ugraviran na vrata
masivne crnekočije koja se razmetala opakim jastrebom zajedno sa
perjem nasvojimkandžama – plijen iz bitke, bez sumnje. Juliana je
pratila zaslon na staklu. Kako prikladno je bilo da je Leightonprikazan
jastrebom. Hladna, samotna, fantastična životinja.Sva proračunata i bez
strasti. Jedva da je imalo mario radi toga što je umalo umrla, umjesto
toga ju jespasio hladnim proračunom i doveo jekući bez trenutka pauze
radi onogašto je moglo biti najtragičniji događaj. To nije baš točno
istina. Bio jetrenutak u parku tokom kojeg se činilo da je zabrinut za
njezinudobrobit.Samo na trenutak.A onda se jednostavno činilo kao da je
se želi riješiti. I nevolje koju je uzrokovala.Gomilajući njezinu
bezobzirnost u predvorju kuće Ralston i ostavljajući je da se sama suoči
s bratom sav smiren je izjavio, „ReciteRalstonu da ćusvratiti večeras.
Suh.“ Vratio se, naravno– Leighton nije bio ništa ako ne iskren u
svojimizjavama– i ona bi se kladila da su se dvojicamuškaraca smijala
na njezinračun čak i sad u Ralstonovom uredu, pijući vinjak ili viski ili
štogod većrazjarujući aristokratski mužjaci piju. Ona je željela izliti
bačvu te tekućinena njihove udružene glave. Pogledala je u haljinu s
gađenjem. Odabrala ju je radinjega, znajući da jeizgledala lijepo u
ljubičastoj. Željela je da vidi to. Željela je da je primijeti.A ne radi
njihove oklade.Ovaj put, željela je da on požali stvari koje joj je rekao.
Nemam vremena za Vaše igrice.Bila je igra na početku – pismo,
oštroumna pozivnica – ali onda kada jeupala u jezero, onda kad ju je
spasio, bilo kakva zaigranost je nestala zajednos njezinim šeširom,
izgubljena na dnu Serpentine. I kada ju je držao u svojim toplim,
snažnim rukama i šaputao nježne riječina talijanskom– djelovalo je puno
ozbiljnije odičega što je ona ikad osjetila. Ali on ju je grdio, potom, sav
hladan i nepomičan, kao da je cijela epizodabila kolosalan gubitak
njegovog vremena i energije.Kao da ona nije bila ništa doli nevolje. I
onaviše nije bila raspoložena za igranje igrica.Naravno, to mu nikad
neće reći. Kojoj bi svrsi to poslužilo osim da mustavi samozadovoljni
osmjeh na lice i da mu prednost– kao i obično. A istotako ona nije mogla
podnijeti da napravi to.Umjesto toga, čekala je strpljivo u knjižnici,
odupirala se potrebi da sletidolje do bratovog ureda i otkrije koliko je
točno nesmotreno ponašanje bilokoje je Leighton prepričavao – i u
kolikoj je nevolji bila. Dolje, kočijaš se pomaknuo, sišao dolje sa svog
sjedala i požurio otvoritivrata kočije svom gospodaru. Znala je da bi se
trebala okrenuti od prozora,ali onda se Leighton pojavio, njegove zlatne
kovrče su nakratko zasjale podsvjetlom lanterne prije nego su nestale
ispod njegovog šešira. Zastao je prije nego je otvorio vrata i ona nije
mogla skrenuti pogled;špijuniranje je bilo neodoljivo iskušenje. Okrenuo
se kako bi razgovarao sakočijašem, ispravio ramena uz vjetar koji je
kovitlao lišće iz parka okonjegovih nogu i njihao njegov kaput. Manji
čovjek bi pokazao nekakavodgovor na tako silovit nalet– trznuo se,
napravio grimasu– ali ne i velikivojvoda od Leightona.Čak ni priroda ga
nije mogla omesti s njegovog puta. Promatrala je kretanje njegovih
usana dok je razgovarao i pitala se što jegovorio, gdje je odlazio.
Nagnula se naprijed, njezino čelo je umalododirivalo ukrašenu staklenu
stijenu, kao da ih je mogla čutiako bude samocentimetar bliže. Kočijaš je
kimnuo jednom i kimnuo glavom zakoračivši unatrag kako bipridržao
vrata. Odlazio je.Vojvodi nije trebala stepenica da se popne u svoju
veliku crnu kočiju, bio je velik i dovoljno jak da uspije bez nje, a ona je
promatrala dok je on posezaoza kvakom kako bi ih privukao sebi, želeći
pri tome, da jednom, promašisvoj cilj ili zatetura ili izgleda iole lošije
nego je uvijek izgledao – savršeno. Zastao je iona zadrži dah. Možda ta
kretnja i nije bila tako lagananaposljetku. I pogledao je pravo u nju.Ona
uzdahne i zakorači korak unazad od prozora istog trena, vrelanelagoda je
protjecala kroz nju jer je bila uhvaćena, istog trena je
uslijedilarazdraženost jer joj je bilo nelagodno.On je taj kojem bi trebalo
biti nelagodno, ne ona.On je bio taj koji ju je uvrijedio tog popodneva,on
je bio taj koji je došaorazgovarati s njezinim bratom te večeri i nije pitao
da je vidi ili porazgovaras njom.Mogla se razboljeti. Zar mu nije bilo
stalo do njezine dobrobiti?Očito ne. Neće mu dopustiti da jepreplaši.
Ovo je bila njezina kuća prije svega. Ona je imala svako pravo
gledativankroz prozor. Gledatiunutra kroz prozore jebilo nepristojno.I
osim toga, ona je imala okladu koju mora dobiti.Duboko je udahnula i
vratila se na svoje mjesto. Još uvijek je gledao goreprema njoj.Kad je
pronašla njegov topao, boje jantara pogled koji je gledao u svjetlakuće,
podigao je jednu drsku zlatnu obrvu kao da je proglasio pobjedu
unjihovoj tihoj borbi.Zapali se otpor u njoj, vreo i moćan.Ona mu neće
dopustiti da pobijedi. Prekrižila je čvrsto ruke preko prsa u stavu koji je
krajnje bio neprikladan zadamu i podigla obrvu i sama nadajući se da će
ga iznenaditi, spremna sta jatitu cijelu noć sve dok se on ne povuče.U
svakom slučaju, nije bilo iznenađujuće to što je zatekla dok je
gledaladolje prema njemu.Nešto se ozari na čvrstim, četvrtastim linijama
njegovoglica dok je gledao u nju– nešto nejasno nalik na zabavljenost –
prije nego seokrenuo i savršenom preciznošću popeo se u kočiju. Nije se
pokolebala dok je kočijaš zatvarao vrata, skrivao vojvodu odnjezinog
pogleda. Potajno se nadala da ju je promatrao kroz zamračeneprozore
kočije dok je ona ispuštala dug prasak smijeha.Bez obzira je li on to
dozvolio ili ne, ona je pobijedila. I osjećaj je biofantastičan. „Juliana?
Mogu li ući?“ Njezin smijeh je prekinut dok je njezina šogorica ulazila,
njezina glava jeprovirivala iza ugla prije nego su se vrata širom otvorila.
Juliana se okreneprema svojoj posjetiteljici, spustila je ruke i brzo se
spustila sjesti na širokuklupu ispod prozora. „Naravno. Bila sam…“
mahnula je rukom kroz zrak.„Nije važno. Što je bilo?“ Callie je prišla,
poluosmijeh joj je bio na licu kako bi se pridružila Juliani.„Došla sam
potvrditi da se osjećaš dobro, a zvuči kao da si se popriličnooporavila od
svoje avanture. Tako sam sretna što si na sigurnom,“ dodala jeuzevši
Julianinu ruku. „Nisam mislila da ću to ikada reći, ali hvala
nadobrodušnosti vojvode od Leightona.“ Juliani nije promakla
suhoparnost u tonu njezine šogorice. „Tebi se on nesviđa.“ „Vojvoda?“
Callie je sjela pored Juliane, oči su joj se sklapale. „Nepoznajem ga. Ne
zapravo.“ Juliana je prepoznala izbjegavanje. „Ali…?“ Callie jedugo
trenutaka razmišljala o svojim riječima prije nego jeprogovorila. „Reći
ću da je on – i njegova majka, po tom pitanju– oduvijeksu djelovali
arogantno, zapovjednički nastrojeni i nepokretni na način da seon čini
kao da mu nije stalo. Prema mom saznanju, njega zanima samo
jednastvar– njegova reputacija. Nikad nisam marila za ljude s tako
rigidnimmišljenjima.“ Zastala je i potom priznala, „Ne. Nije mi se
sviđao, sve dodanas. Sad kad te je spasio, mislim da ću morati preispitati
svoje mišljenje ovojvodi.“ Julianino srce je nabijalo dok je razmišljala o
riječima svoje šogorice. Njega zanima samo jedna stvar– njegova
reputacija.„Mislim da ću prirediti večeru,“ tišina se nastavi nakon te
objave sve dokCallie nije dodala, „Bi li voljela znatizaštoću prirediti
večeru?“ Juliana je izvučena iz svojih misli. „Moraš li imati razlog osim
da je ovoLondon i da imamo blagovaonicu?“ „Platiti ćeš radi toga.“
Callie se nasmije. „Mislim da bi trebali zahvalitivojvodi što te spasio. A
ako proširimo listu gostiju kako bi uključili pregrštprikladne gospode–“
Juliana zastenje vidjevši planove svoje šogorice. „Oh, Callie, molim
te…kakva sramota.“ Callie mahne rukom. „Gluposti. Priča se širi
Londonom dok pričamo, akoćemo ublažavati ikakvo pretjerivanje,
moramo preuzeti vlasništvo nadistinom. Dodatno, mislim da je važno za
nas da pružimo minimalnuzahvalnost za tvoj život, zar ne?“ „Moramo li
to raditi ispred pola Londona?“ Callie se nasmije. „Pola Londona,
stvarno, Juliana. Ne više od desetakostalih.“ Juliana je dovoljno
poznavala Callie da zna kako nije imalo smislaraspravljati se. „A
dodatna korist, neće biti na odmet imati vojvodu od Leightona na
našojstrani, znaš. Njegovo prijateljstvo može te učiniti privlačnijom
ostalimmuškarcima izvisokog društva.“ „A što ako ne želim privući
druge muškarce izvisokog društva?“ Callie se nasmije. „Govoriš li da
želiš privući vojvodu?“ Juliana je znala da je to bilo namjerno pogrešno
shvaćeno. Ali svejedno jeosjećala boju u svojim obrazima. Nadajući se
da će to proći neprimijećeno,uputi šogorici mučenički pogled. „Ne.“
Callie duboko udahne. „Juliana, nije kao da te planiramo natjerati na
brak,ali ne bi bilo na odmet da upoznaš muškarca ili dva. Koji ti se
sviđaju.Društvo u kojem uživaš.“ „Pokušavate ovo mjesecima.
Bezuspješno.“ „U nekom trenutku upoznati ćeš nekoga tko će te
privući.“ „Možda. Ali ja vjerojatno neću privlačiti njih.“ Vjerojatno će
me smatrati problematičnom. „Naravno da ćeš ih privući. Prelijepa si,
zabavna i divna. Isto tako ćupozvati i Benedicka.“ Grof od Allendale je
bio Callien stariji brat. Juliana je dopustila da njezinaiznenađenost bude
vidljiva. „Zašto to kažeš na takav način?“ Callien osmjeh je bio previše
vedar. „Bez razloga. Zar ti se on ne sviđa?“ „Sviđa…“ Juliana suzi
pogled. „Callie, molim te nemoj se igratiprovodadžije. Ja nisam prava za
muškarce kao Benedick. Ili za bilo kojegdrugog.“ „Ne bavim se bračnim
posredovanjem!“ Prigovor je bio glasan. I lažan.„Jednostavno sam
pomislila da bi ti se sviđalo poznato lice. Ili dva.“ „Pretpostavljam da to
neće biti tako loše.“ Callie postane zabrinuta. „Juliana, je li netko bio
neuljudan?“ Odmahnula je glavom. „Ne. Svi su oni izuzetno
ljubazni.Vrlo blagotvorni.Besprijekorni Britanci. Ali oni više nego očito
daju do znanja da ja nisam…ono što oni traže. Kao družica.“ „Kaožena,“
Callie jeispravi na brzinu. „Družica je skroz druga stvar.“ Družica je vrlo
vjerojatno bila najpreciznija uloga koju je cijeli London – osim obitelji–
očekivao da ona zauzme. Smatrali su je previše skandaloznomda
budesupruga. A Juliana ionako nije voljela tu riječ. Odmahnula je
glavom. „Callie, od samog početka sam rekla… od dana kad sam stigla
tu uEnglesku… brak nije za mene.“ I nije bio.„Gluposti,“ Callie doda
odbacivši ideju. „Zašto bi pomislila takvu stvar?“ Jerkćer markize od
Ralstona nije baš egzaktno žena o kojoj svaki muškarac sanja. Naravno,
to nije mogla izgovoriti.Otvaranje vrata knjižnice spasilo ju je da ne
mora odgovoriti. Ralston je ušao, njegove oči su ih zatekle na prozorskoj
klupi i Juliana jepromatrala dok je upijao svoju ženu, njegov izraz lica se
omekšavao, njegovaljubav je bila jasno vidljiva.Ona nije poricala da bi
bilo lijepo imati tako neku stvar. Jednostavno nijetrošila svoje vrijeme
priželjkujući to. Ralston im priđe, uzme Callienu ruku u svoju, podigne
prste do svojihusana radi kratkog poljupca. „Tražio sam te.“ Callie
pogleda u Ralstona. „Reci svojoj sestri da je prelijepa.“ On je izgledao
iznenađeno. „Naravno da je prelijepa. Da je samo maloviša, bila bi
savršena.“ Nasmijala se radi te nježne šale. Bila je viša od polovice
muškaraca uLondonu. „Uobičajena primjedba.“ „Gabriel, ozbiljna sam,“
Callienije planirala ispustiti ni jedno od rodbines udice. „Ona misli kako
ne može osvojiti muža.“ Obrve njezinog brata se skupe. „Zašto ne?“
Upitao je svoju suprugu.„Ne znam! Jervamsvojeglavost teče venama?“
Pretvarao se da razmišlja o frustriranoj primjedbi. „Moguće je.
Nisamuvjeren ni da bih ja mogao uloviti muža isto tako.“ Juliana se
naceri. „Jer si i ti previsok.“ Jedna strana njegovih usta se izdigne. „Vrlo
vjerojatno.“ Callie se oglasi ogorčeno na kratko. „Oboje ste nemogući!
Imam večerukoju moram nadgledati. Ti“ – uperila je prstom u svog
supruga, a ondapokazala na Julianu– „Urazumi je malo.“ Kada su se
vrata iza Callie zatvorila, Ralston se okrene prema Juliani.„Molim te
nemoj me tjerati da razgovaramo o tome.“ Kimnuo je jednom. „Shvaćaš
da će što se tiče ovoga biti neumoljiva. Moratićeš smisliti savršen razlog
zašto se ne želiš udati ili ćeš imati ovakavrazgovor ostatak svogživota.“
„Imam dobar razlog.“ „Ne sumnjam kako misliš da imaš.“ Namrštila se
radi insinuacije dazapravo nije imala dobar razlog da se neuda.„Biti ćeš
sretna kad saznaš kako sam odlučio da te neću zaključati na tavanostatak
tvog boravka kako bih te spri ječio u još više avantura,“ rekao
jepromijenivši temu. „Ali nisi daleko od takve sudbine. Pazi na sebe,
Juliana.“Njegova jamica na licu zabljesne. „Otkrivam da mi se
poprilično sviđaimatisestru.“ Njegove riječi jeugriju. Njoj se poprilično
sviđalo imati brata. „Nisammislila stvarati nevolje.“ On izvije obrvu.
„Necijelo vrijeme. Ne danas popodne.“Osim što je mislila izazivati
nevolje.Samo ne one vrste za koju on mora znat.„Ne one vrste koje
završavaju na dnu jezera,“ onapojasni.Pomaknuo se do ormarića s pićem
i natoči sebi viski, potom sjedne poredkamina pokazavši joj da bi mu se
trebala pridružiti. Kad je ona zauzela stolicu pored njega, rekao je, „Ne,
nisi mislila izazivationaj tip nevolja koju prekorava polovica londonskog
društva.“ Otvorila je usta kako bi opovrgla tu poantu, a on nastavi.
„Nema smislagovoriti mi da je drugačije, Juliana. Misliš li da su samo
tvoja tamna kosa iplave oči to što nas čini srodnicima? Misliš li da ne
znam kako je to kadpromatraju svaki tvoj potez? Kada te čekaju da im
dokažeš da si svakimcentimetrom ono što oni očekuju da budeš?“
Nastala je duga stanka. „To je drugačije.“ „Nije.“ „Nisu mislili da ćeš
biti kao ona.“ Nije se pretvarao da ju je krivo shvatio. „Nisi nimalo kao
ona.“ Kako je to mogao znati?Nagnuo se prema naprijed, laktovi su mu
bili na koljenima, njegove plaveoči nepokolebljive. „Znam to. Znam
kakva je ona bila. Bila je ravnodušna. Nemarna. Napravila je rogonju od
svog muža. Napustila je svoju djecu…dvaputa. To nisi ti.“ Željela mu je
vjerovati. „Ona je isto tako bila skandal.“ Nasmijao se kratko. „To nije
ni blizu ista stvar. Ti si nepredvidljiva,uzbudljiva i šarmantna. Da.
Tvrdoglava si i iritantna kao sam vrag kad toželiš biti, ali nisi skandal.“
Bila je u Hyde parku tog jutra. Bila je na balkonu prethodne noći. Kad
biRalston znao da se kladila u dva tjedna strasti s vojvodom, poludio
bi.Da, ona je bila skandal.Njezin brat jednostavno za to nije znao.
„Upala sam u Serpentine danas.“ „Da, pa to je nešto što se ne događa
ženama u Londonu obično. Ali to njetoliko skandal koliko je izazov. I
ako bi se prestala dovoditi u situacije da seumalo ubiješ…“ odlutao je i
tišina nastane među njima. „Ona je bila praviskandal. Ona vrsta od koje
se obitelji ne oporavljaju. Ti nisi kao ona.Nimalo.“ „Leighton misli da
jesam.“ Ralstonove oči se zatamne. „Leighton te usporedio s našom
majkom?“ Odmahnula je glavom. „Ne baš tim riječima. Ali misli da sam
opasna poreputaciju zbogmene.“ Ralston nemarno mahne rukom. „Prvo,
Leighton je šupak i bio je od kad jenosio kratke hlače.“ Juliana nije
mogla suspregnuti smijeh i Ralston senasmiješi na taj zvuk. „Drugo, on
je previše konzervativan. Oduvijek je bio.I treće“ – nasmiješi se zlobno
– „ja sam pretrpio više nego popriličnu količinuudaraca na svoju
reputaciju, a svejedno nas još uvijek pozivaju na zabave,zar ne?“
„Možda svi samo čekaju da izazovemo scenu.“ Naslonio se nazad u
stolici. „Moguće je.“ „Zašto je on toliko oprezan?“ Pitanje je izašlo van
prije nego ga je mogla spriječiti i ona istog trena požali.Nije željela da
Ralston osjeti njezinu zainteresiranost za vojvodu. Nijeda je to bilo išta
više nego prolazno zanimanje.Nimalo.Ralston čini se da nije primijetio.
„Oduvijek je bio takav. Od kad smo bilidječaci. U školi, nije mogao
izgovoriti rečenicu bez da spomene da je on nasljednik vojvodstva.
Uvijek ukočen i prikladan i sav u svojoj tituli.Oduvijek sam mislio kako
je njegovo ponašanje smiješno. Zašto preuzetiodgovornosti titule ako
nisi spreman uživati u njezinim blagodatima?“ Pogledao ju je u oči,
iskreno zbunjen idejom osjećaja odgovornosti prematituli i Juliana si
nije mogla pomoći da se ne nasmije. Njezin brat je imaorazvratnika u
sebi. Pripitomljenog, sad kad je bio oženjen, ali razvratnika usvakom
slučaju. Nastane tišina i Juliana se morala ugristi za jezik kako ne bi
nastavilapožurivati brata za još. „Callie ih želi pozvati na večeru.
Zahvaliti im. Javno.“ Razmišljao je natrenutak. „To zvuči logično.“
„Zajedno s pola tuceta ostalih prikladnih mladoženja.“ Ponudi joj
suosjećajan pogled. „Ne vjeruješ zapravo da ju ja moguodgovoriti od
njezinog nauma?“ „Ne, pretpostavljam da ne.“ Zastane. „Ona misli da će
neposredna blizinavojvode pomoći mojoj reputaciji.“ „Vjerojatno je u
pravu. Ne mogu reći da mi se čovjek sviđa, alidominirana određeni
način društvom.“ Jedna strana usta mu se izdigne upoluosmijeh.
„Osobina koju nikad nisam mogao imati.“ Nastane tišina ioboje su bili
izgubljeni u vlastitim mislima. Konačno, Ralston progovori, „Neželim se
pretvarati da je njihovo mišljenje važno Juliana. Pakleno bih želioda
nije; ali naravno da jest. Ali obećavam ti. Ti nisi nimalo nalik na nju.“
Na te riječi ona zatvori oči. „Željela bih ti vjerovati.“ „Ali uviđaš kako
vjeruješ njima.“ Raširila je oči. Kako je on to znao? Zločesti osmjeh mu
pređe preko lica. „Zaboravljaš, seko. Bio sam na tvommjestu. Želio sam
im pokazati da sam iznad njih, a cijelo vrijeme sam sebojao dasam
upravo ono što su oni mislili.“ To je bilo to. Tako se ona osjećala. „Tebi
je drugačije,“ Juliana reče i mrzila je prizvuk durenja u svom glasu.On
ispije gutljaj. „Jest. Sada.“ Jer on je bio markiz. Jer je bio Englez. Jer je
bio muško. „Jer si jedan od njih.“ „Pregrizi jezik!“ Rekao je. „Kakva
uvreda!“ Ona to nije smatrala smiješnim. Smatrala je to nervirajućim.
„Ah Juliana. Drugačije je meni jer sada znam kako je imati nekoga
tkoočekuje od mene da budem više nego što jesam. Sad kad znam kako
ježeljeti biti više.“ Značenje njegovih riječi sjedne. „Callie.“ Kimnuo je.
„Više se ne fokusiram na to da ispunim njihova očekivanja jersam
previše fokusiran da nadmašim njezina.“ Nije mogla suspregnuti
osmjeh. „Opaki markiz od Ralstona, okorjelibludnik, prizemljen
ljubavlju.“ Pronašao je njezin pogled, sav ozbiljan. „Ne govorim da se
moraš udati, Juliana. Naprotiv, ako više voliš živjeti oslobođena braka,
Bog zna da imašdovoljno novaca da ga živiš. Ali moraš se zapitati kakav
misliš da bi ti živottrebao biti.“ Otvorila je usta da mu odgovori da bi tad
shvatila kako nema odgovora.Nikad o tome nije puno razmišljala – ne
od kada je njezin otac umro i sve sepromijenilo. U Italiji, pretpostavljala
je da brak i obitelj nikad nisu dolazili uobzir… ali bili su toliko daleko
da nikad nije stvarno puno razmišljala onjima. Ali tu, u Engleskoj… Tko
bi ju htio?Nesvjestan njezinih misli, Ralstonustane, završi razgovor
jednomkonačnom mišlju. „Nikad ne bih pomislio da ću to reći, ali ljubav
nije tolikološa koliko sam mislio da će biti. Ako ti dođe, nadam se da
jenećeš istogtrena odbiti.“ Odmahnula je glavom. „Nadam se da mi neće
doći.“ Osmjeh zabljesne. „Čuo sam to prije, znaš. Ja sam to izgovorio…
Nick jeto rekao… ali, smatraj se upozorenom. St. Johns, sečini da su
unemogućnosti izbjeći ju.“ Ali ja nisam St. John. Ne zapravo.Nije
izrekla te riječi. Sviđala joj se iluzija.

SEDMO POGLAVLJE
Zabavljenost se izražava nježnim osmjesima. Smijeh je previše prost za
profinjenedame.- Rasprava o najelegantnijim damama Odgovoreno je na
godinama staro pitanje: u ratu kamen je jači od zla.- Skandal novine,
listopad 1823. Juliana je prešla pogledom po rubu lože vojvode od
Rivingtona u kazalištuRoyal, gledala je masu svile i satena ispod nje.
Izgledalo je kako je polovicaposjetitelja izvisokog društva došla na
posebnu predstavuThe Lady of Livorno,a ostala polovica je sigurno bila
uznemirena jer nisu mogli osigurati karte.„Doista,“ Mariana reče
pridruživši joj se u promatranju prizora koji seširio pred njima, „Mislila
sam da je jesen za seoske kuće i lovne izlete!“ „Da, pa, tko god da je
odlučio da je tako, očito je zanemario to reći ovegodine londonskom
društvu.“ „Ovo se događa kad Parlament sazove posebna zasjedanja. Svi
poludimood jesenskog zraka. Je li ono pšenica u kosi lady Davis?“
Mariana podignesvoje operne naočale, pregledavajući nesretnu frizuru
uz odmahivanje glaveprije nego je pregledala ostatak loža u kazalištu
prije nego predstava počnei bude prisiljena pretvarati se da joj nije stalo
toliko do publike koliko dodruštva glumaca. „Ah. Densmore je tu sa
ženom koju nikad prije nisamvidjela. Moglo bi se pretpostaviti da je ona
prostitutka.“ „Mari!“ Ona možda nije bila dugo u Londonu, ali čak je i
Juliana znala darasprava o kurtizanama nije bio prikladan razgovor za
kazalište. Mariana podigne pogled, oči su joj sijale. „Dobro, to je istina!“
„Što je istina?“ Vojvoda od Rivingtona se probio kroz skupinu
posjetiteljakako bi pridobio za sebe trenutak njezine pažnjei zato je
prstom kliznuo nizruku svoje supruge. Juliana osjeti ubod zavisti radi
nesvjesne privrženosti, jedva primjetne odstrane muža ili žene te ga
ignorira. Mariana se okrene prema svom vojvodi sveličanstvenim
sretnim osmjehom. „Upravo sam govorila kako mora da jeDensmore tu s
damom večeri. Nikad je prijenisam vidjela.“ Rivington je bio naviknut
na smjelost svoje supruge i umjesto da ju ukori,potražio je Densmorovu
ložu, pogledavši dugo vikontovu pratnju. „Mislimda bi mogla biti u
pravu, dušo.“ „Vidiš?“ Mariana samo što se nije šepurila od
zadovoljstva. „Odlična samu procjeni karaktera.“ „Ili to ili postaješ
odlična tračerica,“ Juliana reče zločesto. Rivington se glasno nasmije.
„Vrlo vjerojatnije. Gospođice Fiori, bojim seda je moram ukrasti od Vas
na trenutak.“ Okrenu se nazad prema Mari.„Dođi i pozdravilady Allen,
hoćeš li? Moraš je zabavljati malo dok jaraspravim o nečemu s njezinim
mužem.“ Mariana pogleda preko Rivngtonovog ramena na par o kojem
je bila riječ,pomalo ozbiljan par, oboje su imali napućene usne i nesretne
čeljusti.Zakolutavši očima, preda svoje operne naočale Juliani.
„Pogledaj što jošmožeš otkriti dok me nema. Očekujem cjelovit izvještaj
kad se vratim.“ Tada je otišla kroz gomilu ljudi kako bi obavila svoju
dužnost supruge jednog od najcjenjenijih muškaraca u društvu. Juliana
je u čudu promatraladok je njezin prijatelj prilazio barunici i uključio
ženu u razgovor. U nekolikotrenutaka, lady Allen se smiješila Mariani,
očito zadovoljna radi njezinogdruštva. Koliko god ljudi pričali o
Marianinom braku kao o jednoj od najrjeđihstvari– braku iz ljubavi–
bilo je neosporno da je veza podjednako bilafantastično političko
partnerstvo koliko i ljubav. Mariana je bila najboljavojvotkinja; to što je
njezin vojvoda bio lud za njom je bila sretna slučajnost. Trajna ljubav
nije bila nešto što je Juliani bilo poznato. Ona je bila produktbraka
nastao iz prolazne zaljubljenosti. Prema onome što je Juliana moglareći,
njezina majka je očarala njezinog oca i napustila ih oboje kad je
postalaumorna od obiteljskog života. Julianin otac se nije nikad ponovno
oženio,iako je imao nekoliko prilika da to napravi– oduvijek je mislila
kako je učinionajrazumniji odabir. Naposl jetku, zašto riskirati ljubav
ponovno kad jepovijest sugerirala daće takvo ponašanje dovesti do boli,
ljutnje i gubitka? Tokom proteklih nekoliko mjeseci uvidjela je kako
ljubav nije mit– sretno je stajala kada su je njezina braća pronašla.
Gabrielova i Calliena ljubav jecvala upravo kad je Juliana stigla u
Englesku i promatrala je dok su joj seopirali– uzaludno. Kad su podlegli
osjećajima, svi u Londonu su biliiznenađeni, a Juliana se samo nadala
danjihovaljubav neće završiti tugom.Za nekoliko mjeseci, Nick je
pronašao svoju Isabel i bilo je nemogućeopovrgnuti njihovu predanost
jedno drugome.Ali sve ljubavi počinju ovako – vatreno i strastveno i
predano. Što sedogađa kad se vatra ugasi i predanost postane zamorna?
Promatrala je kako se Callie isteže da šapne na Ralstonovo uho na
drugojstrani lože. Njezin brat se široko smiješio – nešto što je rijetko
činiood kad je Juliana došla ovog proljeća – položio je ruku na mali dio
leđa svoje suprugei nagnuo se prema dolje kako bi odgovorio.Prema
crvenilu koje se raširilo po Callienim obrazima, Juliana je
zamišljalakako riječi njezinog brata nisu baš skroz bile prikladne za
kazalište. Nešto se stezalo duboko u Juliani… nešto što bi mogla
prepoznati kaozavist ako bi previše vremena razmišljala o tome. Ali bila
je bolja od toga da zavidi na njihovoj ljubavi. Bio je to nejasan,prolazni
osjećaj koji će za nekoliko mjeseci – godina, akobudu imali sreće –
konačnoizblijedjeti.I što onda? Ne, Juliana nije željela ljubav. Ali
strast… onu vrstu radi koje su njezina braća govorila opake stvarisvojim
suprugama u kazalištu… to je u potpunosti bila druga stvar. Na to se ne
bi bunila.Razmišljala je o jutru dva dana prije, o trenutku u Hyde parku
kad jevojvoda o Leightona sjahao sa svog konja, oči ju koje su sijale od
bijesa ifrustracije i poljubio je. Temeljito.Sa strašću. I natjerao jeda želi,
proklet neka je. Željela je to što joj je dao da okusi. Želja. Požuda.
Senzualnost. Čak je i sukob bio neodoljiv. Ali ne on.Odbijala je željeti
ga. Podigla je dvogled i pregledavala kazalište, tražila nešto što bi
poslužiloda joj odvrati pažnju. Nekoliko loža dalje, vikont Densmore
činilo se dazlobno gleda na dovoljno popunjen, alarmantno plitko
izrezan prsluk svojepratnje– činilo se da je Mari bila u pravu u vezi nje.
Nekoliko metara dalje,lady Davis i lady Sparrow bile su u opasnosti da
ispadnu iz svojih loža doksuizvijale svoje vratove prema nekoj udaljenoj
točkiprije nego su se naguraleiza lepršavih lepeza isturenih u
univerzalnoj gesti za skandalozni razgovor.Iako Juliana nije imala
nimalo ljubavi prema ijednoj od užasnih žena, morala je priznati da su
bile iskusne tračare. Pratila je njihovu liniju pogleda, nadalase
dobrodošloj distrakciji. Kad je stigla do razloga njihovog bjesomučnog
šaputanja, zaklela se danikad više neće tračati. Tu, u loži točno nasuprot
nje, stajao je vojvoda od Leightona i grožđe utihom privatnom
razgovoru. U punom prizoru za polovicu Londona.Nekoliko metara
dalje od savršenog, staloženog para koji je činio portret aristokratskog
blaženstva – i vrlo vjerojatno izazivao uostatku kazalištagrčevito
uzbuđenje radi onoga što je najsigurnije bio znak predstojećeg braka–
stajali su vojvotkinjaod Leightona i debeljuškasta dama i siroti gospodin
zakoje je Juliana jedinomogla pretpostaviti da su bili roditelji grožđa.
Lady Penelope.Bolje da počne razmišljati o njoj kao lady
Penelope.Zašto? Uskoro će ona biti vojvotkinja od Leightona. Ignorirala
je nalet gađenja koji ju je preplavio na tu pomisao. Zašto joj jebilo stalo
za koga se on ženi? Nije marila.Zašto je marila što je odabrao nekoga
tko je sve što Juliana nije bila?Staložena perfekcija, apsolutno nije
izazivala nevolje, čak nimaloskandalozna?Nije.Ne? Zašto onda ne spusti
operne naočale? Mogla je spustiti operne naočale kad god je htjela.
Mislila je spustiti opernenaočale. Podigao je pogled i gledao pravo u
nju.Da su eksplodirale u plamenu, nije mogla spustiti operne naočale
brže. Ilis više nepažljivosti. Dvogled je udario o mramornu ogradu uz
opako pucanje i zlatni komadnaočala padne na pod prekriven tepihom-
Iznenada je u loži bilo smrtonosno tiho, kao da su se skupljeni
posjetitelji iobitelji okrenuli na taj zvuk, zatekli Julianu otvorenih usta
kako gleda udugačku metalnu ručku koja joj je ostala u ruci.Ogroman
val sramote prostruji kroz nju i Juliana krene prvom avenijombijega tako
da je pala na svoja koljena na pod odjednom previše mračne inedovoljno
mračne lože kako bi dokučila naočale koje su bile… vrag neka ihnosi…
mora da su odskočile pod stolicu jer ih nije vidjela nigdje.Slijepo tražeći
pod stolicama, trebao joj je trenutak da shvati da puzi popodu kazališne
lože vojvode od Rivingtona, upravo je lošu situaciju učinilapuno,
punogorom. Dame Sparrow i Davis su vjerojatnonjugledale sada,čekale
da vide kako će se izvući iz ove užasavajuće situacije. A ona neće čak ni
misliti onjemu. Definitivno je vidio sve. I onaga je zamišljala kako
podiže jednu moćnu,zlatnu obrvu u njezinom smjeru kao da će
reći,Hvala nebesima da je Ralston tajkoji se sad mora baviti tobom, a ne
ja.Opsovala je ispod glasa, odlučivši da ova specifična situacijane može
biti još gora radi nekoliko odabranih riječi na talijanskom. Prsti su joj se
očešali o nešto hladno i glatko i ona dokuči ispale naočale.Podigla je
glavu da bi se zatekla kako gleda u potkoljenice Callienog brata,grofa od
Allendalea. Gospodin najvećeg kalibra, Benedick je bio skorosigurno tu
kako bi joj pomogao da se ustane na noge.Ona nije bila
spremna.Izgledalo je kao da je to osjetio i umjesto toga čučne dolje
pored nje. „Hoćuli se pretvarati da vam pomažem u potrazi dok ne
budete spremnisuočiti ses njima?“ Šaputao je i vedra raspoloženost u
njegovom glasu pomogne joj daumiri svoj puls.Susrela se s njegovim
jasnim smeđim pogledom koji je bio toliko nalikCallienom i jednakim
šaptom mu odgovori. „Mislite li da bih mogla ostati tu,moj Lorde?“
„Koliko dugo?“ „Zauvijek je previše dugo, zar ne?“ Pretvarao se da
razmišlja o pitanju. „Pa, kao gospodin, od mene bi seočekivalo da
ostanem pored vas… anadao sam se da ću vidjeti predstavu,“zadirkivao
je. Kad se nasmiješila, ponudi joj ruku i jedan tihi savjet.„Nastavitese
smiješiti. Ako vide daVam je neugodno, mrziti ćete se raditoga.“
Udahnuvši duboko dozvolila mu je da je podigne na noge. Mogla je
osjetitistotine očiju na njoj, ali odbijala je pogledati. Odbijala je
provjeriti je li jedan par od tih očiju pripadao tom arogantnomvojvodi
nasuprot njih. Kroz svoj usiljeni osmjeh je rekla, „Izazvala sam
scenu,zar ne?“ Jedna strana usana grofa Allendalea se izvije. „Da. Ali
ovo je kazalište.Stoga uživaj u činjenici da nisi prva koja to radi tu.“
„Ipak prva koja to čini daleko izvan pozornice.“ Nagnuo se bliže kao da
dijele tajnu. „Gluposti. Jednom sam vidio kako jevikontesa izgubila
svoju periku jerse naginjala previše preko ruba.“Podrugljivo se protrese.
„Užasavajuće.“ Nasmijala se, zvukom koji je podjednako bio
zabavljenost i olakšanje.Benedick je bio zgodan i šarmantan i toliko
ljubazniji od – Od nikoga.„Prvo Serpenitne i sad ovo.“ „Vi ste
pustolovni,čini se,“ izazivao je. „Barem u ovom slučaju, niste
uopasnosti.“ „Zbilja? Zašto onda djeluje puno više zastrašujuće?“
Benedick joj se nasmiješi. „Bi liprimilinaklon?“ Oči joj se rašire. „Ne
mogu!“ „Ne?“ „To bi bilo –“ „Radi toga bi večer bila još zanimljivija, to
je sigurno.“ I Leighton bi to mrzio.Pomisao joj donese cerek na lice.
Pravi. Odmahnula je glavom. „Mislim dasam izazvala dovoljno nevolje
za jednu večer,“ rekla jegrofuokrenuvši liceostatku lože. Pobjedonosno
je podigla naočale objavivši, „Pronašla sam ih!“ Mariana se nasmije,
pljesne rukama dva puta na prizor koji ju je do krajazabavljao.
Ralstonov cerek je ukazivao da njegova frustriranost njezinim ispadom
je nadjačana njegovim ponosom jerse nije skrivala od straha
radiostatkavisokog društva.Njezin brat nikad nije puno mario za društvo
i Juliana je radi toga bila zahvalna.Posjetitelji loža izgledali su kao da se
pokušavajuprisjetiti prikladne etiketeza trenutak kad se markizova sestra
ponovno pojavila nakon što je provelakrajnje previše vremena na podiju
kazališne lože – nije da je Juliana vjerovalada je postojala prikladna
količina vremena provedenog na podiju lože – svjetla u kazalištu su se
počela prigušivati i bilo je vrijeme da počne pravapredstava.Hvala Bogu.
Juliana jesuviše brzo bila smještena na kraj prvog reda sjedala,
odmahpored Mariane koja se bez imalo sumnje vratila na Julianinu
stranu kako bi je zaštitila od njezinog daljnjeg sramoćenja. Svjetla su
došla nad pozornicu ipredstava je počela. Juliani je bilo nemoguće
fokusirati se na predstavu. Bila je to farsa i to dobra ako je smijeh
publike bio ikakav pokazatelj, ali ona seborila s preostalom nervozom,
dugotrajnim nagonom da pobjegne izkazališta i nepodnošljivom
potrebom da pogleda u ložu vojvode odLeightona.Nepodnošljiva požuda
koja sedo kraja prvog čina pokazalaneodoljivom.Krajičkom oka je
ukrala pogled i ugledala ga. Uz strastvenu zainteresiranost je gledao
predstavu.Prsti joj se stegnu oko nježnog zlatnog dvogleda u ruci
podsjetivši je nanjegovo postojanje.Na lakoću s kojom ga jasno može
vidjeti. Bilo je krajnje razumno da ona provjeri stanje najvažnije
komponenteopernih naočala, zaključila je. Iako je ručka bila slomljena,
definitivno bi bilatragedija da su isto tako stakla uništena. Bilo koji
upola pristojan prijatelj biih zamijenio ako bi bila slomljena.Naravno da
će provjeriti stakla.Trebalabi ih provjeriti.Sve u svemu bilo je očekivano.
Podigla je naočale i gledala prema pozornici. Nije bilo puknutih leća –
Juliana je mogla vidjetiblistavi ljubičasti saten glavne glumice, skoro
jemogla razaznati pojedinačne vlasti gustih crnih brkova koje je imao
glavniglumac.Savršeno ispravne. Ali nije bilo sigurnosti da naočale nisu
bile slomljene na neki drugi način. Možda su sad bile pod utjecajem
svjetla. Sve u svemu moguće. Bilo bidobro da provjeri. U ime
prijateljstva.Zakrenula je naočalama što je opuštenije mogla u širokom
luku odpozornice, zaustavivši se tek kad je pronašla njegove sjajne
zlatne kovrče.Nešto na pozornici natjera publiku u smijeh. On se nije
smijao… nije se čakni smiješio sve dok se grožđe nije okrenulo prema
njemu kako bi provjerilouživa li i on. Juliana je promatrala dok je
prisiljavao osmijeh, nagnuo se kakobi joj nježno govorio na uho. Njezin
osmjeh je postajao veći, prirodniji i onase odjednom nije više činila jako
nalik na grožđe. Djelovala je poprilično dražesno. Julana osjeti slabost.
„Vidiš li nešto zanimljivo?“ Oštro je udahnula umalo ispustivši naočale
radi šapnutog pitanja.Okrenula se da pogleda u Marianu. „Ja – samo sam
provjeravala opernenaočale. Željela sam biti sigurna da su ispravne.“
„Ah.“ Mali osmjeh je igrao na usnama njezine prijateljice. „Jer mogla
bihse zakleti da si gledala u vojvodu od Leightona.“ „Zašto bih to
činila?“ Juliana reče i pitanje je izašlo u skoro neljudskomtonu. Gurnula
je slomljene naočale u Marianino krilo. „Evo. Rade.“ Mariana podigne
naočale, nimalo ne pokušavajući sakriti da jest gledala uvojvodu od
Leightona.„Pitam se je li on s Penelope Marbury?“ „Oženiti će je,“
Juliana je gunđala. Mariana na brzinu iznenađeno pogleda u Julianu.
„Stvarno. Pa, napravila je ulov života.“ Bakalar poslužen za svečani
ručak mora da je bio loš. To je bio jedini razlogzašto bi se osjećala tako
jako… uznemireno. Mariana se vrati svom pregledu. „Callie mi kaže da
si imala nekolikosusretas njim.“ Juliana odmahne glavom i šapne. „Ne
znam o čemu ona priča. Nismoimali uopće susreta. Bio je tu incident s
jahanjem, ali ne mislim da Callie znaza to…“ prestala je govoriti kad je
primijetila da jeMariana spustila naočalei gledala šokirana u nju.
„Mislim da nisam dobro razumjela.“ Mariana se oporavi i reče uz
slavodobitan osmjeh. „Doista jesi. Obožavamto što još nisi usavršila
engleske fraze!“ Juliana obuhvati prijateljičinu ruku. „Mari! Ne smiješ
to ponoviti!“ „Oh, neću. Pod jednim uvjetom.“ Juliana pogleda prema
stropu tražeći spas. „Kojim?“ „Moraš mi ispričati sve! 'Incident s
jahanjem' zvuči popriličnoskandalozno!“ Juliana nije odgovorila,
umjesto toga se odlučno okrenulaprema pozornici. Pokušavala je obratiti
pozornost na događanja napozornici, ali priča – o dvoje ljubavnika koji
pokušavaju izbjeći da se otkrijenjihova tajna afera– bila je previše
poznata. Bila je usred svoje vlastitefarse… slomljene operne naočale i
skandalozni susreti i sve to i upravo jebila otkrivena. I njoj nije bilo
smiješno. „Gleda u tebe,“ Mariana šapnu. „Ne gleda u mene,“ ponovi
kroz ugao usana. Ali nije si moglapomoći da ne okrene glavu. Nije
gledao u nju.„Gledao je u tebe.“ „Pa, ja ne gledam unjega.“ I nije
pogledala u njega.Nije pogledala tokom cijelog prvog čina, dok su
ljubavnici otvarali izatvarali vrata i publika zavijala od smijeha, ne dok
zastor nije pao prekonjih dok su bili zarobljeni u strastvenom zagrljaju,
pred očima njezinog mužai njegove sestre… koja je iz nekog razloga
malo previše marila za suknje koje je njezin brat hvatao.Nije pogledala
dok su svijeće bile zapaljene svuda po kazalištu vrativšilondonsko
društvo nazad na vidjelo i ne dok je rijeka posjetitelja krenula još
jednom u Rivingtonovu ložu, a ona nije imala prilike pogledati bez
nadzora.Nije pogledala dok je grof od Allendela zabavljao tokom pauze,
niti dok je Mariana sugerirala da odu do ženskog salona kako bi se
popravile – kratkivelom zakriveni trik da navede Julianu da priča – niti
nakon štose izjasnilane, nije imala razloga posjetiti salon i Mariana je
bila prisiljena otići sama. Nije pogledala sve dok se svjetla nisu prigušila
još jednom i publika sesmještala za drugi čin. I tada je poželjela da nije.
Jer on je vodio grožđe do njezinog sjedala, njegova velika ruka je bila
nanjezinom laktu, klizila joj dolje niz ruku dok je on zauzimao sjedalo
porednje.I otkrila je da ne može skloniti pogled. Milovanje je bilo
prebrzo gotovo– iako se Juliani činilo da se rasteglodobeskonačnosti – i
lady Penelope, nedirnuta, okrene se prema pozornici, istogtrena
opčinjena sljedećim činom. Vojvoda, s druge strane, pogledao je u
Julianu, pogledavši je pravo u oči.Udaljenost i prigušena svjetla su je
nekako učinila nesigurnom, ali, ne…gledao je u nju.Nije bilo drugog
objašnjenja za drhtanje radi svjesnosti koji joj je strujaokroz kičmu.
Znao je da je vidjela milovanje.Želio je da ga vidi. I odjednom nije bilo
dovoljno zraka u loži. Naglo se ustala, privukavši Ralstonovu pozornost
dok se kretala premaizlazu. Nagnula se kako bi mutiho rekla na uho.
„Mislim da imam neštonalik na glavobolju. Idem do hodnika po malo
zraka.“ Pogled mu se suzi. „Hoću li te odvesti kući?“ „Ne,ne… biti ću
dobro. Biti ću vani pred ložom.“ Slabašno se nasmiješila.„Vraćam se
prije nego shvatiš da me nije bilo.“ Ralston je oklijevao, dvoumio se bi li
jojtrebao dozvoliti da ode. „Ne ididaleko. Ne želim da lutaš po
kazalištu.“ Odmahnula je glavom. „Naravno da ne.“ Zaustavio je njezino
kretanje jednom čvrstom rukom na njezinomzapešću. „Mislim to,sestro.
Poprilično sam svjestan nevolja koje možešpronaći u kazalištu tokom
predstave.“ Izdigla je crnu obrvu u gesti koja im je bila zajednička.
„Radujem se dačujem više o tome uskoro.“ Njegovi zubi zabljesnu
bijelou tami. „Morati ćeš pitati Callie.“ Nasmijala se. „Budi siguran da
hoću.“ I tada je otišla na hodnik koji je bio prazan osim šačice slugu i
ponovno je mogla disati. Osjetio se hladni povjetarac koji je puhao kroz
hodnik i ona je instinktivnokrenula prema njegovom izvoru, velikom
prozoru u zadnjem dijelukazališta u kojem je hodnik naglo završavao
iznad onoga što mora da je bilapozornica. Prozor je bio ostavljen
otvoren u listopadskoj večeri, stolica porednjega kao da čeka njezin
dolazak. Vjerojatno je bilo predaleko od lože zaRalstonov ukus, ali je u
svakom slučaju bilo savršeno javno mjesto. Sjela je, nagnula se na
parapet i gledala van prema krovovima Londona.Svjetlost svijeće je
treperila na prozorima zgrada ispod i mogla je razaznatimladu ženu kako
šije nekoliko katova niže. Juliana se nakratko zapitala, je lidjevojka ikad
bila u kazalištu… je li ikad uopćesanjalao kazalištu. Juliana definitivno
nije… ne ovako, s obitelji aristokrata za koje nije nikadznala da postoje.
Ne s nakitom i suknjama i satenom i makrizima i lordovimai…
vojvodama. Vojvodama koji su je ljutili i obuzimali joj misli i ljubili je
kao da jeposljednja žena na svijetu. Uzdahnula je gledajući dok se
svjetlo polumjeseca odbijalo o krovove jošuvijek vlažne od kratke kiše
tog popodneva.Započela je nešto što nije mogla završiti. Željela ga je
primamiti strašću – kazniti njegovu aroganciju spuštajući gana koljena–
ali nakon sramotne epizode na jezeru, kad je sve što je učiniorekao joj da
je ona zadnja stvar koju bi ikad smatrao primarnom… Preostalo je još
deset dana njihovog sporazuma i on se udvarao ladyPenelope, planirao
životni vijek u prikladnom, savršenom braku sa ženomkoja je bila
odgajana da bude vojvotkinja.Oklada je trebala završiti Leightnonovim
tri jumfalnim prizemljenjem;zašto se stoga Juliana osjećala da je ona ta
ko ja je izgubila igru? „Zašto nisteu svojoj loži?“ Kratko se trznula na
riječi koje su bile ispunjene frustracijom. Slijedio ju je.Nije trebala
mariti jer ju je potražio. Naravno, marila je. Okrenulase pokušavajući
djelovati smireno. „Zašto niste Vi usvojojloži?“ Na to se namrštio.
„Vidio sam Vas da napuštate ložu bez pratnje.“ „Moj brat zna gdje sam.“
„Vaš brati nikad u svom životu nije prihvatio ni grama
odgovornosti.“Prišao je bliže. „Bilo štoVamse može dogoditi tu.“
Juliana napravi predstavu od gledanja dolje niz dugi, tihi hodnik.
„Da.Vrlo je prijeteće.“ „Netko bi trebao paziti na Vašu reputaciju. Netko
bi Vam se mogaoobratiti.“ „Tko?“ Na to je zastao. „Bilo tko! Glumac!
Sluga!“ „Ili vojvoda?“ Obrve mu se skupe i nastala je pauza.
„Pretpostavljam da sam tozaslužio.“ Nije to zaslužio. Ne zapravo.
Okrenula se nazad prema prozoru. „NisamVas tražila da dođete za
mnom.“ Nastao je dug trenutak tišine i ona je očekivala da on ode kad je
rekaonježno, „Ne. Niste.“ Na to je priznanjeokrenula naglo glavu. „Onda
zašto ste tu?“ Prošao je rukom kroz svoje zlatne kovrče i Julianine oči se
na tu kretnjurašire, toliko je bila nekontrolirana i nimalo nalik njemu,
znak njegoveuznemirenosti.„Bila je to pogreška.“ Razočaranje se
rasplamsalo i ona je dala sve od sebe da to sakrije i umjestotoga napravi
široki zamah prema hodniku jednom rukom. „Ona koja se
lakoispravi,Vaša milosti. Vjerujem da je Vaša loža na suprotnoj strani
kazališta.Hoću li pitati slugu da Vas otprati nazad? Ili se bojite da Vam
se netkoobrati?“ Usne mu se stisnu u ravnu liniju, onu koja je ukazivala
da je primijetiosarkazam u njezinim riječima. „Ne mislim ići zaVama,
iako Bog zna da je toisto vjerojatno pogreška, iako neizbježna.“ Zastao
je razmišljajući o svojimriječima. „Mislim sve to. Oklada, dva tjedna,
jutro u Hyde parku…“ „Poslijepodne u Hyde parku,“ doda nježno i
njegov pogled sleti na nju. „Preferirao bih da ne dajem tračerima nešto
za raspravu, ali naravno dane žalim štosam Vasspasio.“ Bilo je nešto u
tim riječima, ljutnja pomiješanas emocijom koju Juliana nije baš mogla
identificirati, ali je nestala kad jenastavio, hladno, „Ostalo se ipakne
može nastaviti. Nikad nisam trebao pristati da započne. To je bila
pogreška. Počinjem uviđati da ste praktičnonesposobni ponašati se
pristojno. Nikad Vam nisam trebao udovoljiti.“ Udovoljiti joj.Značenje
riječi odjekivalo je čak i dok je plesao oko onoga što je stvarnobilo
značenje onoga što je pokušavao reći. Ona nije bila dovoljno dobra za
njega.Nikad nije bila.I nikad neće biti dovoljno dobra za svijet u kojem
je živjela. Koliko god se zaklela da će promijeniti kako jeon vidi, da će
mu dokazatida je u krivu i natjerati ga da jemoli za njezin oprost…
njezinu pažnju…odlučnost u njegovom glasu je zaustavi.Odbijala je da
jeon povrijedi; to bi mu dalo previše moći nad njom. Dalobisvima njima
previše moći nad njom. Postojali su drugi koji nisu smatrali da je ona
nekako manje jer je bila rođena u Italiji, jer je bila rođena kao građanin,
jer se borila s pravilima i ograničenjima ovog novog svijeta. Neće biti
povrijeđena. Biti će ljuta. Ljutnja, barem je bilaosjećaj kojim je mogla
upravljati. Dokle god je ljuta,on neće pobijediti. „Udovoljiti mi?“ Upita
zastavši i okrenuvši se tako da su sad bili okrenulilicem u lice. „Možda
ste navikli da ostali jednostavno prihvate Vaše viđenjesituacije, Vaša
milosti, ali ja nisam jedna od Vaših mezimaca koji Vasobožavaju.“ Na te
riječivilica mu se ukoči i ona nastavi dalje. „Niste djelovali da miimalo
udovoljavate kad ste pristali na dva tjedna i definitivno mi nistenimalo
udovoljavali u Hyde parku prije nekoliko jutara.“ Brada joj sepodigne,
lagana i čvrsta od mješavine ljutnje i uvjerenosti. „Dali ste mi dvatjedna.
Po mom računu, još uvijek imam deset dana.“ Prišla mu je bliže, sve
dok se nisu umalo dodirivali i čula promjenu unjegovom disanju–
napetost koja bi bila toliko neprimjetna da nije bila tolikoblizu.Da nije
bila toliko ljuta.Da nije bila toliko privučena njime. „Mislim ih
upotrijebiti,“ šapnula je znajući da je iskušavala sudbinu i da sriječju
odbijanja, on bi mogao završiti sve. Trenutak se rastegao na vječnost,
sve dok nije više mogla podnijeti njegovnečitljivi pogled. Spustila je
pozornost na njegove usne – na n jihove čvrste,snažne linije. Pogreška.
Odjednom, otvoren prozor nije imao nikakve veze radi napetosti u
zrakuu kazalištu. Sjećanje na njegov poljubac je obavijalo zatamnjen
hodnik…želja za više od njih nadvladala je sve ostalo. Oči joj kliznu
nazad prema njegovima, njihov jantar je potamnio u bojuhrasta.On mene
isto želi. Pomisao pošalje drhtaj kroz nju. Zakoračio je bliže. Sad su se
dodirivali, jedva, oblina njezinih grudi dodirivala je njegova široka prsa.
Dah joj je zastao. „Ne trebate me za svoje skandale. Imate grofana dlanu
svoje ruke.“ Zbunjenost planu na te riječi i radi njegove blizine.
„Grofa?“ „Vidio samVas s Allendeleom, nasmijani i… opušteni.“ Zadnje
je izašlokao hroptaj.„Allendale?“ Ponovi kao idiot prisiljavajući um da
joj se razbistri.O čemu je on govorio?Shvaćala je. „Oh. Benedick.“
Nešto ne tako sigurno zabljesne mu u očima. „Ne bi trebali govoriti
onjemu s takvom prisnošću.“ Nit uzbuđenja pronađe svoj put u njoj.
Izgledao je ljutito. Ne… izgledao je blijedo.Izgledao je
ljubomorno.Izgled je nestao prije nego ga je mogla upiti, zatvoren iza
njegovogpažljivog pogleda, ali hrabrost se svejedno pojavila i ona mu se
kratko,izazovno nasmije. „Misliteda mu se ne bih trebala obraćati
imenom?“ „Netimimenom.“ „Nistese pridržavali takvih pravila kad smo
se upoznali… Simone.“Izrekla je njegovo ime šaptom i izdah pri tome
se skupljao među njima kaoiskušenje. On udahne oštro. „Trebao sam.“
„Ali žel jeli ste da mislim da ste netko tko niste.“ „Mislim da smo oboje
krivi što smo skrivali svoje prave identitete.“ Tuga planu pomiješana s
ljutnjom. „Ja nisam skrivala.“ „Ne? Zašto sam onda vjerovao da ste–“
Više.Čula je riječ. Prezirala je.“Izgledali ste tada kao da ste o meni
mislilida sam dostojna.“ Podignebradu, usne su joj bile za dlaku
udaljene od njegovih.Požuda je s njega dolazila u valovima. Možda
niježelioželjeti ju – ali jest. Mogla je to osjetiti.Nagnuo se prema
naprijed i ona zadrži dah, čekajući osjećaj tihneumoljivih usana– želeći
ih s očajanjem koje nikad nije mogla priznati.Svijet je izblijedio i nije
postojalo ništa osim ovog trenutka, njih dvojeu tihoj tami, njegov zlatni
pogled na njezinom, njegova toplina jeobuzima. Njegova usta su
lebdjela iznad njezinih; mogla je osjetiti njegovnježan dah na svojoj koži
i željela je vrištati radi iščekivanja… „Vi steskandal koji čeka da se
dogodi.“ Riječi su bile poljubac daha, osjećaj njih je govorio protiv
njihoveporuke. I potom je nestao, zakoračio unazad, dalje od nje –
ostavivši jesamu i nezadovoljenu i željnu do kraja. „Onaj koji si ne
mogu priuštiti,“ dodao je. „Želiteme.“ Trznula se radi očaja u optužbi;
poželjela je istog trena, damože to povući. Skamenio se. „Naravno
daVasželim. Bio bih mrtav daVasne želim.Vedri ste i prelijepi i
odgovaratemi na način radi kojeg me tjerate da Vaspoželim baciti dolje i
pokoriti Vassvojoj volji.“ Zastao je pronašavšinjezine širom otvorene
oči. „Ali djela imaju posljedice,gospođice Fiori.Činjenica koja bi Vam
dobro došla prije nego se naglavačke sjurite u Vašedjetinjaste igrice.“
Suzila je pogled. „Nisam dijete.“ „Ne? Nemate pojma što radite. Što ako
me Vi naučite o svojojdragocjenoj strasti Juliana? Što onda? Što je
sljedeće?“ Pitanje ju je bičevalo iznutra. Nije imala odgovor. „Nikad u
svomživotu niste razmišljali o budućnosti, zar ne? Nikad niste zamišljali
štodolazi sljedeće nakon štogod da ste iskusili tu i sad.“ Zastao je i
potomzasjekao dublje. „Ako to ne govori o Vašoj djetinjastosti, ništa ne
govori.“ Tada ga je mrzila. Mrzila je način na koji ju je ogolio. Način na
koji jeznao njezine nedostatke prije nego ih je i ona sama znala.
Nastavio je. „Povlačim se iz naše oklade. Nikad nisam trebao na nju
nipristati na prvom mjestu. Opasnost ste sami sebi. I meni. A ja
nemamluksuz naučitiVas lekciju koju tako bogatozaslužujete.“ Znala je
dase treba prešutno složiti. Znala je da ga je trebala osloboditi–
osloboditi ih oboje– od glupog štetnog sporazuma koji je
prijetionjihovim reputacijama, njihovim osjećajima, njihovom razumu.
Ali toliko ju je naljutio da ga nije mogla pustiti da pobijedi.„Vi kažete
povlačim se, ja bih reklane držite se.“ Riječ se podrugivala. Mišić na
vilici mu se trznuo. „Trebao bih Ralstonu ispričati sve.“ Podigla je
obrvu. „I mislite da će to pomoćiVašem slučaju?“Okrenulisu lica jedno
od drugog u poluosvijetljenom hodniku i Juliana je moglaosjetiti bijes
kako teče iz njega. Uživala je u tome – bilo je tako rijetkovidjeti njegove
osjećaje. Nije mogla odoljeti da ne bocka lava. „Tješite se.Neće mi
trebati tako dugo daVas bacim na koljena.“ Oči su mu istog trena
potamnile i ona je znala da je otišla predaleko.Na trenutak je pomislila
da bi jemogao protresti prepoznavši jedvasuspregnut bijes u njegovim
napetim mišićima. „Savladao sam daleko gore prijetnje svojoj reputaciji
odVas,gospođiceFiori. Nemojte ni na trenutak misliti da ćete Vi
pobijediti. Iskušenje se nemože takmičiti s reputacijom.“ Zastao je.
„Želite svojih deset dana?Zadržite ih. Dajtesve od sebe.“ „I
namjeravam.“ „Ne očekujte od mene da Vamih olakšam.“ Nije trebala
uživati u načinu na koji se okrenuo na peti i otišao – unačinu na koji je
naudila njegovoj hladnoj fasadi. Ali dok ga je gledala kako se vraća u
svoju ložu – i savršenoj engleskojmladoj koju je odabrao– nije pobjeda
ta koja je plamtjela.Bilo je to sumnjivo nalik na čežnju.

OSMO POGLAVLJE
Nepristojnost je krajnji test savršenstva. Profinjene dame drže jezik za
zubima. - Rasprava o najelegantnijim damama Najuzbudljivija otkrića
kod modistkinja nisu namoti svile već šaputanja oskandalima… -
Skandal novine, listopad 1823.„Engleskinje provode više vremena
kupujući odjeću od bilo koga uEuropi.“ Juliana se nasloni na divan u
garderobi krojačice. Provela je više sati nego je bila voljna priznati na
tom specifičnom komadu namješta ja, tapeciranomlijepim grimiznim
brokatom koji je bio jednako skup i isto toliko odvažan daoponaša
vlasnicu radnje. „Onda nikad niste vidjelifrancuske trgovine,“ madam
Hebert je reklasuho dok je vještokrojila struk od ljupkog kepera boje
brusnice koji je pravilaza Callie.Mariana se nasmije dok je pregledavala
zimzeleni baršun. „Pa, nemožemo dopustiti Francuzima da budu bolji od
nas u tako važnimaktivnostima, zarne?“ Hebert odgovori
oštrimgroktanjem i Marianapožurida jerazuvjeri. „Naposljetku, već
smoosvojili njihovu najbolju krojačicu nanašu stranu Kanala.“ Juliana
se naceri dok je njezina prijateljica vrlo tijesno izbjegavaladiplomatsku
katastrofu.„I osim toga,“ Mariana nastavi, „Callie je provela predugo u
užasnojodjeći. Ima puno toga za nadoknaditi. Samo usput dolazimo
radiuzbuđenja…“ Zastala je. „I možda zimskog ogrtača u ovoj zelenoj?“
„Vaša milost će izgledati prelijepo u baršunu.“ Hebert nije podigla
pogledsa svog posla. „Mogu li predložiti novu haljinu od dupioni
(Dupioni– tkanje slično shantung svili, ali puno manje rafinirano s
tvrđim nitima i laganim sjajem.Izrađuje se od čiste svile, srednje težine,
tradicionalno se nosi u proljeće do jeseni, a u novije doba tokomcijele
godine. Koriste se za krojeve koji naglašavaju siluetu, te uz suknje koje
trebaju laganu, ali čvrstulepršavost.) materijala koja će ići uz to? Radi
nje ćete biti ljepotica zimskog bala.“ Marianine oči se zažare dok je
Valerie širila zapanjujuću zelenu svilu – težu od svih s tucetom različitih
zelenih odsjaja po njoj. „Oh, da…“ šapnula je. „Definitivno možete
napraviti takav prijedlog.“ Juliana se nasmije radi poštovanja u
prijateljičinom glasu. „I s time, tu smo još jedan sat,“ objavi dok je
Mariana odlazila iza obližnjeg zastora da jeizmjere, pipkaju i bockaju.
„Ne previše usko,“ Callie je rekla tiho krojačici prije nego se nasmijala
Juliani. „Ako jesen ostane ovako društvena kakva je bila, ne mogu
zamislitikakva će biti zima. Tebi će isto tako trebati nova haljina, znaš.
Zapravo,nismo raspravile što ćeš odjenuti za svoju večeru.“ „Nije moja
večera.“ Juliana se nasmije. „I uvjerena sam da imam neštoprikladno.“
„Callie je odabrala odlično mnoštvo londonskih lordova Juliana,“
Mariana je pjevala iza zastora. „Svaki je prikladniji od onog
prethodnog.“ „Tako sam čula.“ Callie je pregledavala struk svoje haljine
u zrcalu. „I svi su osim Leightonaprihvatili.“ Susrela je Julianine oči u
zrcalu, „Uključujući i Benedicka.“ Juliana je ignorirala spomen grofa od
Allendalea znajući da ne bi trebalapritiskati Callie više radi
događaja.Usvakom slučaju, „Leighton ne dolazi?“ Callie odmahne
glavom. „Nejasno je. Jednostavno nije odgovorio.“ Juliana pregrize
jezik znajući da ne bi više trebala inzistirati na temi. Akonije želio
prisustvovati na večeri,kakvog posla je to imalo s njom?„Pokušavam
pronaći dobro u njemu… ali nije jednostavno. Ah, pa. Svi ćemose divno
provoditi ibez njega.“ „Bi li željeli da Vam Valerie pokaže neke
tkaninemademoiselle Fiori?“Hebert se umiješa kao izvrsna poslovna
žena kakva je bila kao krojačica. „Ne.“ Juliana odmahne glavom. „Imam
mnoštvo haljina. Moj brat ne trebabankrotirati danas.“ Callie susretne
Julianin pogled u velikom ogledalu. „Nemoj misliti da neznam za tvoje
male poklone s Gabrielom. Znaš da ti voli kupovati haljine išto god
drugo želiš. I znam odakle dolaze sve njegove nove knjige i
glazbenikomadi.“ Juliana se nasmije. Kad je prvi puta došla u Englesku
osjećajući se krajnjeodsječeno od ovog novog svijeta i njezine nove
obitelji, bila je uvjerena da će jenjezina zastrašujuća polubraća mrziti
radi onoga što je ona predstavljala – majku koja ih je napustila bez da se
osvrnula kad su bili dječaci. Nije bilobitno što je ta ista majka napustila
Julianu isto tako. Osim što je bilo bitno. Gabriel i Nick su jeprihvatili.
Bez pitanja. I dok senjihova veza kao srodnika nastavilarazvijati, Juliana
je učila – kasnije najviše– što to znači biti sestra. I kao dio te neizmjerno
ugodne lekcije, ona i njezinnajstariji brat su započeli neku vrstu igre,
često izmjenjivanje darova. Nasmijala se svojoj šogorici koja je bila tako
važna u izgradnji odnosaizmeđu njezinog brata i nje,te rekla. „Danas
nema darova. Još uvijekpolažem nadu da će sezona doći kraju prije nego
budem trebala formalnozimsku garderobu.“ „Ne govori takve stvari!“
Dobaci Mariana iza zastora. „Želim razlog zanositi ovu haljinu!“ Svi su
se nasmijali i Juliana je promatrala dok madame Hebert vještonabire
tkaninu Calline haljine preko njezinog struka. Callie je promatrala
opreklopima haljineu zrcalu prije nego je rekla, „Savršena je.“ I bila je.
Callie je izgledala ljupko.Gabriel neće moći skinuti svoje oči s nje,
Juliana pomisli zločesto.„Ne previše usko,“ Callie je rekla. To je bilo
drugi put kad jeprošaptala te riječi. Njihovo značenje je sjedalo.
„Callie?“ Juliana je rekla pronašavši šogoričinpogled pun krivnje
uogledalu. Juliana nagne glavu postavljajući tiho pitanje i Callien širok,
vedarosmjeh je bio odgovor koji je trebala.Callie je bila trudna. Juliana
se ustalasa sjedala, radost je prštala iz nje. „ Maraviglioso
(VELICANSTVENO)!“ Prišla je drugoj ženi i privukla je u svoj
ogroman zagrljaj. „Nije ni čudo štokupujemo još haljina!“ Smijeh koji
su dijelile privukao je Marianinu pozornost s one stranezastora za
odijevanje. „Što je Maraviglioso?“ Njezina plava glava je izvirilaiza
ugla pregrade. „Zašto se smijete?“ Namrštila je pogled prema Juliani.
„Zašto ti plačeš?“ Nestala je u otkucaju srca zatim doskakutalavan
držećikomad napola pričvršćenog zelenog satena za sebe, jadna Valerie
je slijedilaiza nje. „Što sam propustila?“ Namrštila se. „Uvijek sve
propustim!“ Callie i Juliana su se ponovno nasmijale radi Marianine
uvrijeđenostipotom Juliana reče. „Pa, ti ćeš joj morati reći.“ „Reći mi
što?“ Callieni obrazi su gorjeli i ona je definitivno željela da nisu bile
usredgarderobe s jednom od najboljih krojačica u Londonu koja je
stajala samometar dalje. Juliana se nije mogla zaustaviti. „Čini se da je
moj brat obavio svojudužnost.“ „Juliana!“ Callie šapnu šokirana. „Što?
Istina je!“ Juliana reče jednostavnouz kratko slijeganje ramenima.Callie
se nasmiješi. „Znaš, ista si kao on.“ Bilo je gorih uvreda koje su dolazile
od žena ko je su ludo voljeledotičnog o kome je bila riječ. Mariana je
shvaćala. „Obavio svoj – Oh! Oh, moj! Oh, Callie!“ Počela jeskakati od
uzbuđenja i Valerie koja je dugo trpjela morala je trčati po rupčićkako bi
zaštitila svilu od Marianinih suza. Hebert je napustila sobu– bilo da
pobjegne od gušenja u ćudljivomzagrljaju ili da bude uhvaćena u
emocionalnu oluju dok su dvije sestre držale jedna drugu i smijale i
plakale i smijale i brbljale i plakale i smijale se. Juliana se nasmiješi na
prizor koji su sestre Hartwell činile – sad je svakabila sretno udana i još
uvijek duboko povezana jedna s drugom– čak i kad je shvatila da tu
nema mjesta za nju u ovom trenutku slavlja. Nije imzamjerala njihovu
sreću ili njihovu povezanost. Jednostavno je željela da ona, isto, ima
tako neobuzdan, neosporan osjećajpripadanja.Iskrala se iz garderobe do
prednje prostorije trgovine u koju je trenutakranije pobjegla madam
Hebert. Francuskinja je stajala na ulazu u malompredvorju, blokirala je
prizor drugoj mušteriji. Juliana je krenula prema zidus ukrasnom
dugmadi i trakama, dodacima i čipkom. Prešla je prstima
prekopozamanterije, dodirivala glatku zlatnu dugmad tu, nazubljenu
vrpcu tamo,opijena Callienim novostima.Biti će dva nova dodatka
obitelji u proljeće – Nickova žena, Isabel je istobila trudna.Njezina braća
su savladala svoju prošlost i njihovi strahovi da se ponovegrijesi
njihovog oca i izveli su taj neshvatljiv skok– oženili se iz ljubavi. Isada
su imali obitelji. Majke i očevi i djeca koja će odrastiu sretnom,
brižnomokruženju. Nikad u svom životu niste razmišljali o budućnosti,
zar ne? Nikad niste zamišljališto će doći sljedeće? Leightonove riječi iz
kazališta odjekivale su joj u mislima. Juliana je progutala čudnu knedlu
niz grlo. Više nije imala luksuzrazmišljati o svojoj budućnosti. Njezin
otac je umro i ona je bila okrenutanaglavačke, poslana za Englesku i
dostavljena u nepoznatu obitelj inepoznatu kulturu koja jenikad neće
prihvatiti. Nije bilo budućnosti za njuu Engleskoj. I to je bilo
jednostavnije– manje bolno– ne zavaravati se dazamišlja jednu. Ali kad
je ugledala Callie i Marianu koje su se sretno radovale svojimidiličnim
budućnostima, ispunjenim ljubavlju i djecom i obitelji iprijateljima, bilo
je nemoguće ne zavidjeti im. Imale su onošto ona nikad neće moći imati.
Ono što joj nikad neće bitiponuđeno. Jer one su pripadale tu, u
aristokratski svijet u kojem su novac, titule,povijest i loza više značili od
bilo čega drugog. Podigla je dugačko pero iz zdjele, ono koje mora da je
bilo obo jeno; nikadnije vidjela tako plavo crnilo na tako dugom peru.
Nije mogla zamisliti pticu koja bi stvorila takvu stvar. Ali dok je
prelazila prstima preko njegovemekoće, pero uhvati sunčevu svjetlost
koja je strujala u trgovinu i ona je istogtrena znala da je prirodno. Bilo
jezapanjujuće. U vedrom popodnevnomsvjetlu, pero uopće nije bilo
crno. Bilo je svjetlucava masa plave i ljubičaste icrvene tako tamne da je
samo stvarala iluziju crne. Bilo je žive boje. “ Aigrette (Bijela čaplja).”
Riječ krojačice vrati Julianu natrag iz sanjarenja. „Oprostite?“ Madam
Hebert izdigne crnu obrvu. „Tako uljudna i britanska,“ rekla jenastavivši
kad joj se Juliana osmjehnula. „Pero koje držite. Dolazi od bijelečaplje.“
Juliana odmahne glavom. „Mislila sam da su bi jele čaplje bijele.“ „Ne,
one sucrne.“ Juliana pogleda dolje prema peru. „Boje su zapanjujuće.“
„Najrjeđe stvari često jesu takve,“ krojačica je odgovorila podigavši
velikidrveniokvir ispunjen čipkom. „Ispričajte me. Imam vojvotkinju
koja traži dapregleda moju čipku.“ Gađenje u njezinom tonu iznenadi
Julianu. SigurnoFrancuskinja ne bi govorila loše o Mariani ispred nje…
„Možda da su Francuzi napredovali brže, Napoleon bi dobio rat.“
Oholost je curila po dućanu i Juliana se brzo okrene prema glasu.
Vojvotkinja od Leightona je stajala niti tri metara od nje.Bilo je teško
vjerovati da je ta žena, sitna i blijeda, porodila ogromnogzlatnog
Leightona. Juliana se borila da pronađe nešto od njega u njegovojmajci.
Ni u njezinoj blijedoj boji ili njezinoj pergamentnoj koži, tako tankojkao
da je gotovo prozirna, niti je bilo u očima, boje zimskog mora.Ali te oči,
izgledalo je da vide sve. Juliana zadrži dah dok je vojvotkinjinhladni
pogled prelazio po njoj od glave do prstiju. Oduprla se potrebi da
semigolji tokom tihog procjenjivanja, odbijala je dopustiti da ježenina
očitaosuda uznemiri.Naravno, uznemirilo ju je.I iznenada, ugledala je
sličnosti kristalnom jasnoćom. Kruta brada, bahatodržanje,
hladnokrvnost, sposobnost da potrese osobu do srži. Ona je bila njegova
majka– njegova na sve moguće najgore načine. Ali nije imala njegovu
vrelinu.U njoj nije bilo ničega osim nepokolebljivog stoicizma koji je
govoriopravu na sve tokom cijelog života i nedostatku emocija. Što je
pretvorilo ženu u kamen? Nije ni čudo da nije vjerovao u
strast.Vojvotkinja je čekala da Juliana skloni pogled. Kao što je njezin
sin, željela je dokazati da su je njezino drevno imei njezin ravni nos
činili boljom odostalih. Definitivno je njezin nepokolebljivi pogled
djelovao kao da govorikako je ona bolja od Juliane.Ignorirajući pobunu
svojih živaca, Juliana je ostala nepokolebljiva. „Vašamilosti,“ Madam
Herbert reče nesvjesna borbe volja koja se odvijala unjezinoj prijemnoj
sobi, „moje isprike radi čekanja.Hoćete li sada pogledatičipke?“
Vojvotkinja nije sklonila pogled s Juliane. „Nismo predstavljene,“ rekla
je,riječi su bile oštre i trebale su uzbuniti. Bile su izravne, ciljale su
podsjetiti Julianu na njezinu drskost.Na to gdje joj je mjesto. Juliana nije
odgovorila. Nije se pomakla. Odbijala je skloniti pogled.„Vaša milosti?“
Madam Hebert skrene pogled od Juliane do vojvotkinje iopet nazad. Kad
je nastavila, u tonu jojse čula nesigurnost. „Mogu li Vampredstaviti
gospođicu Fiori?“ Nastala je duga pauza koja je mogla biti u sekundama
ili satima, potom jevojvotkinja progovorila. „Ne možete.“ Izgledalo je
kao da je zrak nestao izprostorije radi njezine zapovjedne izjave.
Nastavila je bez da je pustila Julianin pogled. „Priznajem da sam malo
iznenađena, Hebert. Postojala suvremena kad ste usluživalidaleko
manje… običnu… klijentelu.“ Običnu. Da buka u njezinim ušima nije
bila tako glasna, Juliana bi se divilaproračunatosti starije žene. Izabrala
je savršenu riječ – onu koja bi osiguralanajbrže i najokrutnije odbijanje.
Običnu. Najgora od uvreda od nekoga tko je živio život na visokom
položaju. Riječ joj je odzvanjala u glavi, ali zbog ponavljanja, Juliana
nije čulavojvotkinju od Leightona. Čula je njezinog sina. I nije se mogla
suzdržati da ne odgovori. „A ja sam oduvijek mislila da je usluživala
daleko uljudnije.“ Riječi suizletjele prije nego ih je mogla zaustaviti i
ona se oduprla nagonu da se jednom rukompoklopi po ustima da ih
spriječi da kažu išta više. Da je bilo moguće, vojvotkinjina kralježnica bi
postala još ravnija, nosizdignut još više. Kad je progovorila, riječi su bile
natopljene dosadom, kaoda je Juliana bila daleko ispod njezinog
opažanja da bi zaslužila odgovor.„Dakle, istina je što kažu. Krv će
odati(Originalno na engleskom jezikuBlood will out, a znači da će se
osobni karakter, određen uvjetomrođenja, na kraju, neizbježno otkriti).“
Vojvotkinja od Leightona izađe iz trgovine povukavši zrak sa sobom
kadsu se vrata zatvorila, samo se zvono oglasilosretno
ironičnimnaglašavanjem.“ „Ta žena je oštrokondža.“ Juliana podigne
pogled te ugleda Marianu kako ide prema njoj,zabrinutost i ljutnja su joj
bili na licu. Odmahnula je glavom. „Čini se kako su vojvotkinjeuvjerene
da se mogu ponašati kako hoće.“ „Nije me briga i da je kraljica. Nema
pravo razgovarati s tobom na tajnačin.“ „Da je bila kraljica, onda bi
zbiljamogla razgovarati sa mnom kako godhoće,“ Juliana je rekla
ignorirajući drhtanje u svom glasu.Na što je mislila, podbadajući tako
vojvotkinju? To nije bio problem, naravno. Nije razmišljala o vojvotkinji
uopće. Razmišljala je o sjajnim jantarnim očima i aureolom od zlatnih
kovrča ičetvrtastoj vilici i nepomičnom licu koje je tako očajnički željela
pomaknuti.I rekla je prvu stvar koja joj je pala na pamet.„Nisam trebala
tako razgovarati s njom. Ako to izađe na vidjelo… nastatiće skandal.“
Mariana odmahne glavom i otvori usta kako bi odgovorila,skoro sigurno
s riječima ohrabrenja, ali Juliana nastavi uz mali osmjeh.„Pogrešno je
što si ne mogu pomoći osim da osjećam kako je to zaslužila?“ Mariana
se naceri. „Nimalo! Zaslužila je to! I puno više! Prezirem ženu.Nije ni
čudo što je Leighton tako ukočen. Zamisli da te odgojila ona.“ To bi bilo
užasno. Umjesto dase osjeti umireno, Juliana se osjeti osnaženo.
Vojvotkinja odLeightona može misliti o sebi kako je iznad Juliane i
ostatka poznatog svijeta,ali nije bila. I dok je Juliana bila malo
zainteresirana za dokazivanje takopunoj mržnje ženi,zateklase
posvećena pokazivanju vojvodi upravo onogašto mu je nedostajalo u
njegovom životu hladnog od prijezira. „Juliana?“ Mariana joj prekine
misli. „Jesi li dobro?“ Biti će. Juliana odgurne tu misao, okrenula
seuobičajeno smirenojmodistkinji,koja je promatrala prizor zatečena od
šoka i vjerojatno užasa i ponudi jojispriku.„Žao mi jemadame Hebert.
Čini se da ste izgubili važnu klijenticu.“ To je bilo iskreno. Juliana je
znala da Hebert neće imati izbora osimpokušati povratitinaklonost
vojvotkinje od Leightona. Nitko ne bi jednostavno stajao sa strane dok
jedna od najmoćnijih žena u Londonuodnosi svoj posao negdje drugdje.
Posljedice takve prepirke mogle bidokrajčiti krojačicu ako se njome ne
pozabavi prikladno. „Možda Vaša milosti,“ pokaže prema Mariani, „i
markiza,“ mahnula jedrugom rukom u smjeru sobe za odijevanje prema
Callie, „možete mipopraviti štetu koju sam učinila?“ „Ha!“ Mariana je
još uvijek bila ljuta. „Kao da bih se japovinularazgovarati s tom– “
Zastane povrativši svoje manire. „Ali, naravno,madame, rado ću
pomoći.“ Krojačica progovori. „Nema ničega što treba popravljati.
Imam dostaposla i ne treba mi da vojvotkinja od Leightonamuči moje
klijente.“ Julianatrepne imodistkinja nastavi. „Imam vojvotkinju od
Rivingtona u svojojtrgovini, isto tako suprugu isestru markiza od
Ralstona. Mogu bez staredame.“ Spustila je glas na urotnički šapat.
„Ionako će uskoro umrijeti. Što je šačica godina bez njezinog
zanimanja?“ Izjava je bila tako drska, tako stvarna da je trebao trenutak
da se shvatinjezino značenje. Mariana se široko nasmiješi i Juliana
ispusti lavež smijehaod nevjerice. „Jesam li spomenula koliko puno
volim Francuze?“ Modistkinja namigne. „Mi stranci moramo se držati
skupa,non(ZAR NE)?“ Julianase nasmiješi. „Qui (DA).“ „Bon.
(DOBRO)“ Herbert kimne jednom. „I što s vojvodom?“ Juliana se
pretvaralada nije razumjela pitanje.„Vojvodom?“ Marina je pogleda
dugim paćeničkim pogledom. „Oh, molim te. Užasnasi u igri
pretvaranja.“ „Onim koji vam je spasio život,mademoiselle,“ rekla je
krojačica sazadirkivanjem u glasu. „On je izazov, zar ne?“ Juliana
okrene čapljino pero u ruci promatrajući sjajne, skrivene boje kojesu se
same otkrivaleprije nego se susrela s krojačičinim pogledom. „Qui.
Aline kako Vi mislite. Nisam zainteresirana za njega. Jednostavno
želim…“ Protresti ga do srži. Pa sigurno neće to reći. Madam Hebert
skloni pero iz Julianine ruke. Otišla je do zida s tkaninamana jednoj
strani trgovine i sagnula se kako bi sklonila namotaj tkanine.Okrenuvši
nekoliko metara ekstravagantne odjeće, pogledala je u Julianu.„Mislim
da bi trebali dozvoliti svom bratu da Vam kupi novu haljinu.“ Krojačica
odloži pero dolje na veličanstveni saten. Bio je skandalozan istrastven
i… Mariana se nasmije u rame, tiho i opako. „Oh,savršen je.“ Juliana
sesusretne s krojačičinim pogledom. To će ga oboriti na koljena. „Koliko
brzo jemogu imati?“ Krojačica pogleda prema njoj zapanjeno. „Koliko
brzo Vam treba?“ „Dolazi na večeru za dvije večeri od danas.“ Mariana
obrati pozornost odmahnuvši glavom. „Ali Callie je rekla da nije Juliana
pogleda svoju šogoricu u oči, uvjerenija u svoj naum nego ikadprije.
„Hoće.“
„Nije da ne želim da se naša vojska dobro financira Leightone,
jednostavno govorim da je ova rasprava mogla čekati sl jedeću sezonu.
Imamžetvu koju trebam nadgledati.“ Simon baci kartu dolje i okrene
lijeni pogled prema svom protivniku koji je žvakao cigaretu između zubi
govoreći gestom gubitnika. „Pretpostavljamda je manje žetva i više lov
na lisice koje prezirete propustiti,Fallone.“ „I to isto, neću poricati.
Imam boljih stvari za raditi nego provoditi cijelu jesen u Londonu.“ Grof
od Fallona odbaci karte uz ljutito naglašavanje. „Istotako ni Vi ne
želiteostati.“ „Ono što ja želim nije problem,“ Simon doda. To je bila
laž. Ono što je onželio je bio krajnji problem. On će poduprijeti posebnu
sezonu Parlamentada rasprave o zakonima koji upravljaju kartografijom
ako će to spriječitiposjetitelje da se pojavljuju na vratima njegovog
seoskog imanja i otkrijunjegove tajne.Odložio je svoje karte okrenute
licem prema gore. „Čini se da bi trebaliprovoditi više vremena na svojim
kartama nego traženju načina daizbjegnete svoje obveze kaoplemić.“
Simon pokupi dobitke, ustane se od stola, ignorirao je lordovu psovku
dok je napuštao malu sobu odlazeći prema hodniku iza nje. Večer se
protezala pred njim, zajedno s pozivnicama za kazalište i polatuceta
balova i on je znao da bi setrebao vratit u svoju gradsku kuću, okupatii
odjenuti i krenuti van– svake noći su ga vidjeli kaoportret dostojanstva
iotmjenost je moć koja će pomoći osiguratiLeightonovo ime.Nije bilo
bitno što jeotkrivao da su društveni rituali zamorni. Ovo je bionačin na
koji se to radi. „Leighton.“ Markiz od Needhama i Dolbya dahtao
ješirokim stepeništem iz prizemljakluba, jedva u stanju doći do daha kad
je došao na vrh stuba. Zaustavio se, jedna ruka mu je bila na hrastovoj
ogradi, naslonio je svoju glavu nazad, prisiljavajući svoje debelo tijelo
da diše dubokim udasima. Dugmad namarkizovom žutom sakou napela
se pod teretom njegovog pojasa i Simonse pitao treba li starijem
muškarcu liječnik. „Upravo čovjek kojeg sam se nadao da ću
vidjeti!“Markiz objavi kad jedošao k sebi. „Recitemi, kad ćetepričati s
mojom kćeri?“ Simon ostane zatečen razmišljajući o njihovom
okruženju. Bila je to krajnjeneprikladna lokacija za razgovor koji bi
želio da ostane privatan. „Možda mise želite pridružiti u dnevnom
boravku,Needham?“ Markiz nije shvatiomig. „Gluposti. Nema razloga
brak držati tajnim!“ „Bojim se da se ne slažem,“ Simon reče
prisiljavajući mišiće vilice da seopuste. „Sve dok dama ne pristane –“
„Gluposti!“Markiz ponovno pošteno zavika. „UvjeravamVas Needham,
ne postoje mnogi koji smatraju moje misliglupostima. Želim da brak
ostane u tajnosti dok ne budem imao prilikuizravno razgovarati s lady
Penelope.“ Needhamov već sitan pogled se suzi. „OndaVam je najbolje
da to obaviteLeightone.“ Simonovi zubi se stisnu na te riječi. Nije volio
da mu se naređuješto da radi. Posebice ne idiotski markiz koji je loše
gađao. A opet, činilo se da je imao malo izbora. Uljudno je kimnuo.
„Uskoro.“ „Dobar čovjek. Dobar čovjek. Fallon!“Markiz zazove kad su
se vrata odsobe za kartanje otvorila i Simonov protivnik izašao na
hodnik. „Ne idetenikuda dječače! PlaniramVam olakšati džepove!“ Vrata
se zatvore iza sirotog markiza i Simon izmoli tihu molitvu da je jednako
loš u kartama kao što je bio u gađanju. Nije postojao razlog daNeedham
ima dobro poslijepodne nakon što je temeljito
upropastioSimonovo.Ogroman istaknuti prozor koji je označavao
centralno stubište White'sagledao je na ulicu i Simon zastane na
popodnevnom svjetlu kako bipromatrao kočije koje su prolazile preko
kaldrme i razmišljao o svomsljedećem potezu. Trebao bi krenuti pravo
prema kući Dolby i razgovarati s lady Penelope.Svaki dan koji je
prolazio jednostavno je odgađao neizbježno. Nijekao da se na kraju nije
planirao eventualno oženiti; to je bio prirodantijek stvari. Sredstvo za
postizanje cilja. Trebali su mu nasljednici. Idomaćica. Bio je ogorčen što
se morao oženiti sada.Prezirao je razlog tome.Odbljesak boje uhvati mu
kraj oka na drugoj strani ulice, jarki grimiz virio je kroz masu prigušenih
boja koje su obavijale ostale pješake na ulici St. James. Bilo je tako
iznenada, Simon se primakao prozoru kako bi potvrdioda je vidio to–
jarki grimizni ogrtač i odgovarajući šešir, damu u muškomsvijetu. Na
muškoj ulici. U njegovoj ulici. Preko puta njegovog kluba.Koja žena bi
nosila grimiz usred danjeg svjetla u St. James ulici? Odgovor je bljesnuo
onog trena prije nego se gužva raščistila i on jeugledao njezino lice.I kad
je pogledala prema prozoru– nije ga mogla vidjeti, nije mogla znatida je
bio tu– bio je izbačen iz ravnoteže radi vala nevjerice koji je prošao
kroznjega.Zar je nije– večer prije za ime Božje – upozorio je na to
hrabro, nesmotrenoponašanje? Zar joj nije dao lekciju o djetinjastom
ponašanju? Oposljedicama? Jest.Taman prije nego joj je rekao da da sve
od sebe da osvoji njihovu okladu.Ovo je bio njezin sljedeći potez.Nije
mogao vjerovati u to.Žena je zaslužila da jese prebaci preko nečijeg
koljena i da joj se da zdravopo guzici. I upravo je on bio muškarac koji
će to napraviti. Istog trena se pokrenuo, požurio dolje niz stepenice i
ignorirao pozdraveostalih članova kluba, jedva prisilivši sebe da pričeka
svoj ogrtač, šešir irukavice prije nego je krenuo prema vratima kako bi je
sustigao dok jenapuštala mjesto svog napada na njegovu reputaciju.
Osim što ona nije žurila. Čekala je, sasvim strpljivo, s druge strane ulice,
razgovarajući sa svojommalom talijanskom sluškinjom – za kojuse
Simon zakleo da će je vidjeti naslijedećem brodu nazad za Italiju – kao
da je cijela situacija bila savršenonormalna. Kao da nije kršila jedanaest
različitih pravila pristojnog ponašanjačineći to. Krenuo je pravo prema
njoj, nimalo siguran što će napraviti kad dođe donje.Taman se okrenula
kad je došao do njih. „Zbilja bi trebali biti opreznijidok prelazite
ulicu,Vaša milosti. Nesreće s kočijama nisu tako nečuvene.“ Riječi su
bile smirene i blage, izgovorene kao da su bili u sobi za crtanje, ane na
londonskoj ulici koja je bila prepuna najboljih muških klubova.
„Štoraditetu?“ Očekivao je od nje da slaže. Da kaže kako je bila u
kupovini i pogrešnoskrenula ili da je željela vidjeti palaču St. Jamesa i
jednostavno prolazila ilida kaže da je tražila kočiju. „Čekam Vas,
naravno.“ Istina ga iznenadi. „Mene.“ Nasmijala se i on se pitao je li ga
netko u klubu drogirao. Sigurno se ovonije događalo. „Upravo tako.“
„Imate li pojma koliko je neprikladno što stetu? Čekateme? Na
ulici?“Nije semogao suzdržati od nevjerice u svom glasu. Mrzio je što je
protreslaosjećaje u njemu. Nagnula je glavu i on vidi opaki sjaj u
njezinim očima. „Bi li bilo više ilimanje prikladno da sam pokucala na
vratakluba i zatražila prijem?“ Izazivala ga je. Mora da jest. A opet,
osjetio je da bi trebao odgovoriti nanjezino pitanje. Za svaki slučaj. „Još
više. Naravno.“ Osmjeh joj je postao cerek. „Ah, stogaVam jeovo
draže.“ „Ne preferiram ni jedno!“ Eksplodirao je. Onda je shvatio da su
ostali naulici nasuprot njegovog kluba, uzeo je za lakat i okrenuo
jeprema kućinjezinog brata. „Hodajte.“ „Zašto?“ „Jer ne možemo ostati
stajati tu. Nijepametno.“ Odmahnula je glavom. „Ostavite Englezima da
procjenjujustatus.“ Krenula je hodati, sluškinja je slijedila iza nje.
Odupirao se potrebi da jeudavi duboko dišući. „Kako steuopće znali
dasam tu?“ Izvila je obrvu. „Nije da aristokrati imaju puno posla,Vaša
milosti. Imamo nečemu raspraviti sVama.“ „Ne možeteodlučiti raspraviti
nešto sa mnom i potražiti me.“ Možda da je razgovarao s njom kao da je
maloumna, to bi umirilo njegov bijes.„Zašto ne?“ Vjerojatno ne. „Jer
nije pametno!“ Kratko mu se nasmiješila. „Mislila sam kako smo
odlučili kako mi je malostalo do toga što je pametno.“ Nije odgovorio.
Nije vjerovao sebi da to učini.„Osim toga, akoVi odlučiteda želite
razgovarati sa mnom, Vi stedobrodošlipotražiti mene.“ „Naravno da sam
dobrodošao potražiti Vas.“ „Jer stevojvoda?“ „Ne. Jer sam muškarac.“
„Ah,“ rekla je, „puno bolji razlog.“ Je li to bio sarkazam u njezinom
tonu.Nije mario.Samo ju je želio odvesti kući. „Pa,Vi niste planiralidoći
do mene.“ Prokleto je u pravu.„Ne. Nisam.“ „I stoga sam morala stvar
uzeti u svoje vlastitu ruku.“ Ne bi ga zabavljalenjezine šarmantne greške
u jeziku. Ona je bila hodajućiskandal. I nekako, on je postao njezina
pratnja. Nije mu ovo trebalo. „Ruke,“ispravi ju.„Upravo tako.“ Pomogao
joj je da pređe preko ulice Park Lane i kuće Ralston prije nego jeupitao,
na brzinu iljutito, „Imam pametnijih stvari za raditi danas od
igranjadadilje Vama, Juliana. Što to želite?“ Zastala je, zvuk njezinog
imena je visio među njima. „Gospođice Fiori.“Ispravio se
prekasno.Potom se nasmiješila. Njezine plave oči su zasjele s više
znanja nego što bidvadeset petogodišnja žena trebala imati. „Ne, Vaša
milosti. Ne možete topovući.“ Glas joj je bio tihi pjevan i jedva da je bio
tu prije nego ga je zaglušio vjetar,ali on je čuo to i obećanje koje je
sadržavao – obećanje za koje ona nije nikakomogla znati kako ispuniti.
Riječi su otišle pravo do njegovog središta i željaga prostrijeli, brzo i
intenzivno. Spustio je obod svog šešira i okrenuo se, krenuvši prema
vjetru, želeći da jesensko lišće što šiba oko njih možeotpuhati trenutak.
„Što želite?“ „Kakvih stvari imateza raditi?“ Ništa što želim. Progutao je
misao. „Ne tičeVas se.“ „Ne, ali sam znatiželjna. Što bi aristokracija
možda trebala raditi da je takohitno da me ne možeteotpratiti kući?“ Nije
mu se sviđala implikacija da je vodio besposlen život. „Imamo
svrhu,znate.“ „Iskreno?“ Presjekao ju je pogledom. Cerila mu se.
„Rugatemi se.“ „Možda.“ Bila je prelijepa.Uzrokovala je ljutnju, ali
prelijepa.„Dakle? Što to moratedanas raditi?“ Nešto u njemu se opiralo
da joj kaže kako jeplanirao posjetiti ladyPenelope. Planirao zaprositi.
Umjesto toga ponudio joj je zloban pogled.„Ništa bitno.“ Nasmijala se,
zvuk je bio tako topao i dobrodošao. Ne ide danas vidjeti lady
Penelope.Hodali su u tišini nekoliko dugih trenutaka prije nego su stigli
do kućenjezinog brata i on se konačno licem okrene prema njoj,
upijajući je. Bila ježivahna i prelijepa, ružičastih obraza i svijetlih očiju,
njezin grimizni ogrtači šešir pretvarali su je u pravu suprotnost dobre
engleske dame. Bila je vani,hodala kroz oštri jesenski zrak umjesto da je
bila unutra i grijala se poredvatre s goblenom i čajem. Što je vjerojatno
Penelope radila upravo u ovom trenutku. Ali Juliana je bila drugačija od
svega što je ikad poznavao. Sve što je ikadželio. Sve što je ikad bio.Ona
je bila opasna po sebe… ali najviše od svega, bila je opasnost po
njega.Prelijepa, primamljiva opasnost za koju je otkrivao da je postajala
sve višeneodoljiva.„Što želite?“Upitao je, riječi su izlazile nježnije nego
mu se sviđalo. „Želim pobijediti u našoj okladi,“ jednostavno je rekla.
Jedna stvar koju joj neće dati. Ne može si priuštiti da joj da. „To se neće
dogoditi.“ Podigla je jedno rame kratko slegnuvši njime. „Možda ne.
Posebice ako nevidimo jedno drugo.“ „Rekao samVam kako Vamneću to
olakšati.“ „Teško je jedno,Vaša milosti. Ali jane bih očekivala da se
skrivate odmene.“ Na njezine odvažne riječi oči mu se rašire.„Skrivam
od Vas?“ „Pozvani ste na večeru. IVi ste jedina osoba koja još nije
odgovorila. Zaštone?“ „Sigurno ne jer se skrivam od Vas.“ „Zašto onda
niste odgovorili?“ Jer ne mogu riskirati.„Imateli uopće pojma koliko
mnogo pozivnicaprimam? Ne mogu ih sve prihvatiti.“ Ponovno se
nasmijala i nije mu se sviđalo znanje u izvijenosti njezinihusana. „Onda
odbijate?“ Ne.„Nisam odlučio.“ „Prekosutra je,“ rekla je, kao da je bio
malo dijete. „Ne bih pomislila daćete biti tako neosjetljiviu svom
dopisivanju uzevši u obzirVašuopsjednutost reputacijom. Jeste li sigurni
da se ne skrivate od mene?“ Suzio je pogled. „Ne skrivam se od Vas.“
„Ne bojitese da bih naposljetku mogla dobiti našu okladu?“ „Ni
najmanje.“ „Onda ćete doći?“ „Naravno.“ Ne!Nacerila se. „Odlično.
Reći ćulady Ralston da Vas očekuje.“ Krenula je uzstepenice kuće
ostavivši ga tamo u prigušenom svjetlu. Gledao ju je kako odlazi stojeći
na ulici sve dok se vrata čvrsto nisuzatvorila za njom i on je bio opijen
spoznajom da je bio pobijeđen od straneiritantne talijanske sirene.

DEVETO POGLAVLJE
Sat na pozivnici ima svrhu. Profinjena dama nikad ne kasni.- Rasprava o
najelegantnijim damama Definitivno ni jedan obrok nije raskošan kao
obrok poslužen s brakom na umu… - Skandal novine, listopad 1823.On
je posljednji stigao na večeru. Namjerno. Simon je izašao iz svoje
kočijei krenuo uz stepenice kuće Ralston znajući da je uvelike kršio
pravilapristojnog ponašanja. Ali još uvijek se osjećao izmanipuliranim
daprisustvuje večeri uopće, stoga je perverzno uživao znajući da
kasninekoliko minuta. On će se, naravno, ispričati, ali Juliana će smjesta
znati danije imao namjeru da njime manipulira impulzivna žena. On je
bio vojvoda od Leightona. Neka pokuša to zaboraviti. Nije mogao
pomoći slavljeničkom valu koji je prolazio kroz njega kad suse vrata
širom otvorila, otkrila veliko, prazno predvorje kuće Ralston koje
jedokazivalo ono što je već znao da će biti slučaj – započeli su s
večerom beznjega.Ušavši u kuću, predao je svoj šešir, ogrtač i rukavice
obližnjem slugi prijenego je krenuo širokim centralnim stepeništem koje
vodi do drugog kata ipotom blagovaonice. Tihi razgovor koje je dolazio
sa stepenica je postajaoglasniji dok se približavao, konačno je skrenuo
niz dugi, jarko osvjetljenihodnik i ušao u veliku blagovaonicu u kojoj su
gosti čekali da večera krene. Održavali su večeru radi njega. Radi čega
se osjećao kao šupak. Naravno, nitko nije djelovao posebiceljut jer su ga
čekali. Doista, svi suizgledali kao da se dobro zabavljaju, posebice
skupina prikladne gospodekoja je tako gusto okruživala Julianu tako da
sve što je Simon mogao vidjetiod nje su bile sjajne kovrče boje
ebanovine skupljene na vrhu njezine glave. Istog trena, razlog večere je
postao jasan. Ralston se igrao provodadžije. Pomisao je naglasio glasan
prasak smijeha koji je dolazio od grupe, njezinvisoki, ljupki ženski
smijeh koji se isticao odostalih– tihih i sve u svemupreviše muževnih.
Kolekcija zvukova smjesta Simona odvede do ruba. Nijeočekivao ovo. I
otkrio je da mu se to ne sviđa.„Tako sam sretan što ste nam
seodlučilipridružiti,Leightone.“Ralstonove sarkastične riječi protresle su
Simona iz njegovog sanjarenja.Ignorirao je markiza, te je umjesto toga
prebacio svoju pozornost na ladyRalston. „Ispričavam semoja Lady.“
Markiza je bila sva ljubazna. „Nema potrebe,Vaša visosti. Doista,
dodatnovrijeme svima nam je pružilo priliku za razgovor.“ Nježni
podsjetnik na kolekciju usiljeno nasmiješenih muškaraca koji
suokruživali Julianu povrati mu pozornost nazad i promatrao je,
opreznoskrivajući svoje misli o prvom od muškaraca, potom sljedećeg
koji se odvojiood grupe kako bi se smjestio– definitivno ostavljajući
jedinogrofa odAllendela i pod njegovom rukom, Julianu.Odjevena u
najveličanstveniju haljinu koju je Simon ikad vidio. Nije ni čudo što su
ostali bili toliko oduševljeni. Haljina je bila skandalozna sama po sebi,
svila bojeponoćno plave koja jesijala oko nje pod svjetlošću svijeća,
stvarala je dojam da je ona omotananoćnim nebom. Bila je to
kombinacija najtamnije crvene i plave i ljubičastekoja je djelovala kao
da je nosila najbogatije boje i istovremeno da uopće nijeimala boje.
Prsluk haljine je krajnje bio nisko izrezan, prikazivao je velikprizor
njezine kremasto bijele kože, blijede i netaknute – stavljala ga
uiskušenje da priđe bliže. Da je dotakne.Nosila je haljinu hrabrom
odvažnošću kako ni jedna žena u prostori ji– uLondonu– ne bi mogla
imati takvo djelovanje.Znala je da bi ako se obuče u crno izazvalascenu.
Znala je da će radi togaizgledati kao božica. Znala je da će dovesti
muškarce – dovesti njega– da nežele ništa više nego skinuti jeiz te
veličanstvene haljine i osvojiti je.Simon se otresao neprikladnih misli i
bio je preplavljen intenzivnompotrebom da skine svoj kaput i zaštiti je
od pohlepnih pogleda ostalih muškaraca. Definitivno je Ralston znao da
je ova haljina krajnje neprikladna.Definitivno je znao da njegova sestra
potiče najgori oblik pozornosti. Simon je hladnim pogledom prešao
preko markiza koji se smjestio načelo stoladjelujućida nema pojma o
tako nečemu. A onda je Juliana prošla pored njega, šapat svile i crvenih
ribizla, u pratnjigrofa od Allendela da jeodvede do njezinog mjesta u
središtu duge,raskošne gozbe, smiješeći se takozvanoj gospodi koji su
smjesta svojupozornost prebacili na nju.Želio je svakog od izvještačenih
muškaraca odvesti van radi njihovihneprimjerenih pogleda. Trebao je
odbiti ovu pozivnicu. Svaki trenutak koji je bio s tom neumoljivom,
nemogućom ženom, osjećao je kako gubi kontrolu. Nije mu bilo stalo do
uzbuđenja. Zauzeo je svoje mjesto pored markize od Ralstona, počasno
mjesto koje sumu čuvali kao vojvodiu posjeti, a koji nije bio obitelj.
Proveo je prva trislijeda jela u ljubaznom razgovoru s lady Ralston,
Rivingtonom i njegovomsestrom, lady Margaret Talbott. Dok su jeli,
Simon je pokušavao ignoriratiaktivnosti u središnjem dijelu stola na
kojem je skupina gospode– kojih jebrojem bilo više nego dama za
večerom – pokušavalo zadobiti Julianinupozornost.Nemoguće mu je bilo
ignorirati Julianu, kako god, dok se smijala iizazivala ostale za stolom,
darujući im široke, dobrodošle osmjehe i blistavepoglede. Umjesto toga,
dok je polovica sudionika u razgovoru u njegovojblizini, Simon je tiho
pratio njezine pokrete. Nagnula se naprijed premamuškarcima na
suprotnoj strani stola – Longwood, Brearley i West– svakibez titule i
nastao svojim radom, svaki je lobirao jače od onog prethodnog zanjezinu
pozornost.West, izdavačGazette ju je počastio nekom idiotskom pričom
o novinaru iuličnom karnevalu. „– reći ću ovo, barem je vratio svoj
šešir!“ „Reporterov šešir?“ Longwood upita kao da su njih dvojica bili
uputujućoj predstavi. „ Medvjedovšešir!“ Juliana prasne u smijeh
zajedno s ostatkom blesave skupine. Simon vratipozornost na svoj
tanjur. Zar nisu čak mogli pronaći ni aristokrata kojem bi odgovarala?
Nije pak bilotako da se mora toliko nisko spustiti time da se uda za
pučanina. Tokom četvrtog slijeda, skoro u potpunosti Julianinu
pozornost jezaplijenio lord Stanhope koji bi bio užasan suprug, poznat
po svojojblizanačkoj ljubavi prema kockanju i ženama. Da budemo
pošteni, oduvijek je pobjeđivao u kartama, ali sigurno Ralston nije želio
da se njegova sestrauda za zagriženog razvratnika. Bacivši postrance
pogled na markiza koji je izgledao podjednakozabavljen od strane
Stanhopea, Simon shvati problem kroz svoju logiku.Razvratniciuživajuu
društvu razvratnika.Dao je sve od sebe da se fokusira na teletinu tokom
petog slijedapretvarajući se da ne primjećuje dugačak, graciozan stup
Julianinog vrata ivilicu. Istog trena je ignorirao svoju želju da smjesti
svoje usne na mjesto nakojem joj se vrat spajao s ramenima– to mjesto
koje će mirisati na nju, toploi nježno i koje preklinje za njegovim
jezikom. Znao je da ne bi trebao pogledati, ali sve na njoj ga je dozivalo.
Ona je bilasirena. Ako ne budem oprezan, utopiti ću se u njoj. Prasak
smijeha vrati ga u trenutak, na događaj. Razgovor se prebacio s jesenske
sezone na politiku do umjetnosti i glazbe, svaki od gospode hvataose za
svaku Julianinu veselu riječ.Grof od Allendalea je održavao
zasjedanje,počastivši cijeli stol pričama o udvaranju lorda ilady Ralston.
Juliana je uzbuđeno slušala, njezin blistavi pogled je bio zalijepljen
zaAllendelea i ubod nezadovoljstva plamtio je duboko u Simonovoj
utrobi.Kako bi to bilo biti izvor takvog zadovoljstva? Biti muškarac koji
je izazvaotako treperav odgovor? Takvo odobravanje?„Dovoljno je reći,
nikad nisam vidio dvoje ljudi tako predodređeno jednoza drugo,“
Allendale je rekao, pogled mu je počivao mrvicu previše dugo na Juliani
na način za koji Simon nije mario. Juliana se naceri. „Šteta što je mom
bratu trebalo toliko dugo da to shvati.“ Grof je uzvratio osmijehom
jednakim njezinom dok se ostatak društvasmijao. Ovo je bilo drugi put
da je Simon vidio Allendela da posebnupozornost posvećuje Juliani i
nije mu promaklo da je tema bila prikladnoromantična za bilo kakvo
pupanje ljubavi između njih dvoje. Simon se naslonio na svoju
stolicu.Allendele je skroz pogrešan za nju. Previše dobre naravi. Previše
blag.Bezobzirno bi ga pregazila prije nego bi znao što ga je zadesilo. On
je bio dovoljno muškarac za nju. Simon je pogledao u Ralstona, nadajući
se da je markiz vidio upitnurazmjenu između njegove sestre i šogora, ali
Ralston je jedino imao oči zasvoju ženu. Podigao je svoju čašu i
nazdravio svojoj supruzi. „Nastojat ćuseiskupiti radi toga.“ Simon skloni
pogled, bilo mu je nelagodno radi očite privrženosti izmeđumarkiza i
markize. Njegova pozornost vratila se nazad na Julianu, njezineplave oči
su postajale nježnije dok je upijala intimni trenutak. Previšeintiman
trenutak.On nije pripadao tu.Ne uz nju. Neuz njezinu obitelj i način na
koji su svi bili opušteni – slobodno govorili, čak i na formalnoj večeri,
nekako učinivši da je svimuzvanicima bilo jako ugodno.Nimalo nalik
njegovoj vlastitoj obitelji.Tako neodoljivo.To nije bilo za njega.Crveneći
se visoko na njezinim obrazima, markiza podigne svoju čašu.„Dok
nazdravljamo, mislim da je jedino ispravno da
nazdravimonjegovojmilosti radi njegove uloge u spašavanju Juliane, zar
se ne slažete mojLorde?“ Riječi, izbačene niz stol prema njezinom
suprugu iznenade Simona, prijebraka, lady Calpurnia Hartwell je bila
prvoklasna usidjelica koja nikad ne bizapovjedila takvu pozornost.
Pronašla je svoj glas. Ralston podigne čašu. „Odlična ideja, moja draga.
Za Leightona. Uzzahvalu.“ Oko stola, gospoda su podigla svoje čaše i
ispila u Simonovo ime, a on jebio rastrgan između snažnog poštovanja
radi načina kako je ova obiteljmanipulirala društvom – time što su skroz
javno zahvalili i priznali Julianinuavanturu, učinkovito su sklonili
vjetrove s jedara tračeva – i vrelu ljutnju nakoju se tako dobro i istinski
navikao. Vojvotkinja od Rivningtona se nagne saznalačkim smiješkom
prekidajućinjegove misli. „Smatrajte se pošteno upozorenim,Vaša
milosti. Sad kad stespasili jedno od nas, nećete moći pobjeći!“ Svi se
nasmiju. Svi osim Simona koji se natjerao na ljubazan osmjeh i
uzeopiće. „Priznajem, žao mi jen jegove milosti,“ Juliana se umiješa s
lakoćom unjezinom tonu kojemon nije do kraja vjerovao. „Zamišljam
kako se nadaodaće mu njegov heroizam donijeti više osim našeg
konstantnog društva.“ Prezirao je ovaj razgovor. Povrijeđenim pogledom
dosadnog vojvoderekao je, „Nije ništa herojsko bilo u tome.“ „Vaša
skromnost nas ostale postiđuje,Leightone,“ Stanhope dodaradosno. „Mi
ostali bi rado prihvatili zahvalnost tako prelijepe dame.“ Tanjur je
postavljen ispred njega i on je napravio misiju od sjeckanjakomada
janjetine ignorirajući Stanhopea.„Ispričajtenam priču!“ West doda.
„Radije je ne bih ponavljao,gospodine West,“ rekao je prisilivši se
naosmi jeh. „Posebice ne novinaru. Sam za sebe sam imao dovoljno
priča.“ Izjava je dočekana s krugom neslaganja od ostatka prisutnih na
večeri,svaki od njih je zahtijevao prepričavanje. Simon je ostao tiho.
„Slažem se sn jegovom milosti.“ Hrapavo brbljanje oko stola utihnu
nanježnu izjavu, laku radi talijanskog naglaska i Simon, iznenađen,
podignepogled kako bi pronašao Julianin. „Nema puno više od toga da
mi je spasioživot. I bez njega –“ Zastala je. Nije želio da ona dovrši
rečenicu. Oklijevala je uz osmijeh. „Pa – dovoljno je reći da sam vrlo
zahvalna štoste došli u park tog popodneva“ – vratila je pozornost na
ostatak grupe uzvedro „– i još zahvalnija što on zna plivati.“ Stol se
zajednički nasmijao na te riječi, ali on ih je jedva čuo. Na trenutak,nije
postojaloništa što ne bi dao da bude nasamo s njom – činjenica koja ga
je protresla do srži. „Počujte, počujte,“ rekao je Allendale podigavši
čašu. „Za vojvodu od Leightona.“ Oko stola čaše su se podigle i on je
izbjegavao Julinanin pogled kako ne bipreviše odaosvoje misli.„Čak ću i
ja morati ponovno razmotriti svoje mišljenje oVama,Leightone,“ Ralston
je rekao zločesto. „HvalaVam.“ „I sad, prisiljeni ste prihvatiti ne samo
našu pozivnicu za večeru, već istoi našu zahvalnost,“ Juliana je rekla s
druge strane stola.Svi okupljeni oko stola su se nasmijali kako bi
prekinuli ozbiljnosttrenutka. Svi,osim Juliane, koja je prekinula njihov
kontakt očima gledajućidolje u svoj tanjur.Razmišljao je o prošlosti,
stvarima koje su izrekli – načinima na koje sunasrtali, nadajući se da
ćeogrebati ako ne mogu ostaviti ožiljak. Čuo je svojeriječi, odrezan
način na koji je razgovarao s njom, način na koji ju je stjerao ukut sve
dok nije imala izbora osimleći na pod ili napasti. Ona je uzvratila borbu,
ponosna i veličanstvena. I odjednom, želio joj je toreći. Želio je da ona
zna kako jenije smatrao običnom ili djetinjastom iliproblematičnom.
Smatrao ju je poprilično veličanstvenom. I želio je krenuti ispočetka.
Ako ne iz drugih razloga, onda zato što nije zaslužila n jegovo
kritiziranje.Ali možda i daleko više od toga. Da je barem bilo tako
lako.Vrata prostorije za večeru se otvore i stariji sluga uđe idiskretno
dođe doRalstona. Nagnuo se nisko i šapnuo na gospodarevo uho i
Ralston sesmrzne, zvučno odloži svoju vilicu dolje.Razgovor je
stao.Kakve god da je vijesti sluga donio, nisu bile dobre. Markiz je
problijedio.Lady Ralston ustane istog trena, okruži oko stola do svog
supruga,nimalo nemareći za svoje goste.Oko toga da pravi scenu.
Juliana progovori zabrinutim glasom. „Što se događa? Da li je riječ o
Nicku?„Gabriel?“ Sve se glave okrenuprema vratima, prema ženi koja
se obratilaRalstonu njegovim krsnim imenom. Dio (BOZE).“ Julianin
šapat je jedva bio čujan, ali on ga je čuo. „Tko je ona?“ Simon nije
primijetio tko je postavio pitanje. Bio jepreviše fokusiran na Julianino
lice, na strah i bijes i nevjericu na njemu. Previše fokusiran na njezin
odgovor, onašapne na talijanskom. „Ona je naša majka.“
Izgledala je jednako. Visoka i mršava i nedodirljiva kao što je
bilaposljednji put kad ju je Juliana vidjela.Istog trenutka, Juliana je opet
imala deset godina, prekrivenačokoladom iz tereta istovarenog na doku,
hvatala je svoju mačku krozstari grad i u kuću, dozivala svog oca iz
središnjeg dvorišta, sunce jesijalo svuda oko nje. Vrata se otvore i
njezina majka izađe na gornjibalkon, portret nezainteresiranosti.
„Silenzio, Juliana. Dame ne vrište.“ „Žao mi je , mama.„Trebalo bi ti
biti.“ Louisa Fiori se nagne preko ruba balkona. „Prljava si. To je kao da
imam sina umjesto kćeri.“ Mahnula je jednom rukom lijeno
premavratima. „Vrati se na rijeku i operi se prije nego uđeš u kuću.“
Okrenula se, rub njezine blijedo ružičaste haljine je nestajao kroz
dvostrukavrata kuće u pozadini. Tada je Juliana posljednji put vidjela
svoju majku. Do sada.„Gabriel?“ Njihova majka ponovi ušavši u sobu s
apsolutnomstaloženošću, kao da nije prošlo dvadeset pet godina od kad
jepriređivala vlastite večere za ovim istim stolom. Kao da je
nijepromatrala soba puna ljudi.Nije da bi jetakva stvar zaustavila.
Oduvijek je obožavala pozornost.Što je skandaloznije, to je bilo bolje. A
ovo će biti skandal. Nitko se neće sjetiti Serpentine sutra. Podigla je
ruke. „Gabriel,“bilo je zadovoljstva u njezinom glasu.„Isuse, kakav
muškarac si postao. Markiz!“ Sada je bila iza Juliane ne shvaćajući da je
njezina kćer isto bila u sobi.Čulo se režanje u Julianinim ušima i ona
zatvori oči. Naravno da jenjezina majka nije primijetila. Zašto bi
očekivala takvu stvar? Ako jest, potražila bi Julianu. Rekla bi nešto.
Željela bi vidjeti svoju kćer. Bi li?„Oh! Čini se da sam prekinula neku
zabavu uz večeru! Pretpostavljamda sam trebala čekati do jutra, ali
jednostavno nisam mogla podnijeti bitidalje od doma ni trenutak više!“
Doma. Juliana se trzne na tu riječ. Muškarci oko stola su se ustali,
njihovemanire su dolazile prekasno,ali bile su besprijekorne. „Oh,
molim vas, nemojte ustajati radi mene,“glas se ponovo oglasi,
neumoljiv, natopljen engleskom ljubaznošću inatruhom nečeg drugog –
zvuk ženske lukavosti. „Jednostavno ću sesmjestiti u sobu za prijem dok
Gabriel ne bude imao vremena za mene.“ Izjava je završila pjevnom
zabavljenošću i Juliana otvori oči naškriputav zvuk, okrene glavu samo
malo da pogleda u svog brata, vilicamu je bila kao čelik, led u njegovom
plavom pogledu. S njegove lijeve strane je stajala Callie, stisnutih šaka,
bijesna. Da Juliana nije bila u opasnosti da postane krajnje
uznemirena,zabavljala bi jenjezina šogorica – koja je bila spremna
zaklati zmajeveradi svog supruga.Njihova majka je bila zmaj, ako je
ikad postojao ijedan.Nastala je enormna pauza, tišina je vrištala u sobi
sve dok Callie nijeprogovorila. „Bennett,“ rekla je jedinstvenom
smirenošću, „hoćeš liispratiti signoru Fiori u zeleni salon? Sigurna sam
da će se markizpridružiti istog trena.“ Stariji batler je djelovao kao da
razumije kako je bio prethodnik onogašto je bilo sigurno da će biti
najveći skandal u Londonu od kada je… pa,od kada je London
posljednji puta vidio Louisu Hathnpurne St. JohnFiori.Umalo je
poskočio obaviti naređenje svoje gospodarice. „Signora Fiori!“Njezina
majka je rekla uz vedri smijeh– onaj kojeg se Juliana sjećala kao
naglasak na laž. „Nitko me nije tako nazvao od kadsam napustila Italiju.
Još uvijek sam markiza od Ralstona, zar ne?“ „Niste.“ Ralstonov glas je
bio krhak od bijesa. „Oženjen si? Kako divno! Jednostavno ću se morati
zadovoljiti s udovamarkiza onda!“ I radi te jednostavne rečenice Juliana
nije mogla disati. Njezina majkase jednostavno odrekla desetljeća braka,
muža, života u Italiji. I svoje vlastite kćeri. Pred tucetomostalih koji ne
bi oklijevali prepričati priču. Julianazatvori oči prisiljavajući se da
ostane smirena. Fokusirajući se na svoje disanje radije nego na činjenicu
da je njezinalegitimnost, uz nekoliko riječi od ove odavno zaboravljene
žene,dovedena u pitanje.Kad je ponovno otvorila oči, bilo je to kako bi
se susrela s pogledomkoji nije željela pronaći. Vojvoda od Leightona
nije gledao u njezinu majku. Gledao je u Julianu.I ona je mrzila ono što
je vidjela u njegovim inače hladnim, nečitljivim jantarnim očima.
Sažaljenje. Neugoda i sramota su prolazili kroz nju, ispravljajući joj
kičmu istvarajući joj rumenilo u obrazima. Pozliti će joj. Ne može ostati
u prostoriji ni trenutak duže. Morala je otići. Prije nego napravi nešto
krajnje neprihvatljivo. Ustala se, odgurnula stolicu unazad, ne mareći što
dame nisunapuštale stol usred obroka, ne mareći što je kršila svako
smiješnopravilo pristojnog ponašanja ove smiješne zemlje. I pobjegne.
Večera je raspuštena gotovo odmah nakon dolaska udove markize ili
signore Fiori ili tkogod da je ona bila, a ostatak uzvanikase žurno
povukaotobože da bi omogućili obitelji vremena i prostora da
sepozabave njezinim razarajućim dolaskom, ali vrlo vjerojatnije
nadajućise punim plućima da će proširiti dojmove iz prve ruke o
večerašnjojdrami.Simon je jedino mogao razmišljati o Juliani: o
njezinom licu dok jeslušala piskutavi smijeh svoje majke, o njezinim
ogromnim,emocionalnim očima dok je opaka žena provodila svoju
skandaloznuobjavu da nije Fiori već St. John, o načinu na koji je
napustila prostoriju,krutih ramena i ravne kičme uz zapanjujući, osobit
ponos. Promatrao je kako se prijevoz ostalih gostiju kreće niz ulicu, na
polauha slušao vojvodu i vojvotkinju od Rivingtona kako raspravljaju
hoće liostati ili ostaviti svoju obitelj na miru.Dok su se penjali u svoju
kočiju Simon je čuo kako vojvotkinja tiho pita,„Bi li trebali barem
provjeriti Julianu?“ „Ostavi je večeras na miru ljubavi,“ bio je idiotski
Rivingtonovodgovor prije nego su se vrata zatvorila i kočija se zaputila
u smjerunjihove kuće. Simon je stisnuo zube. Naravno da bi trebali
potražiti Julianu. Netkose morao pobrinuti da djevojka ne planira
povratak u Italiju u ponoć. Ne on, naravno.Popeo se na svoju vlastitu
kočiju – ispunjen sjećanjem na nju i ostatakskandalozne večeri. Ona nije
bila njegova briga.Nije si mogao priuštiti skandal. Imao je svoju vlastitu
obitelj o kojoj jemorao brinuti. Juliana je bila dobro. Biti će u najmanju
ruku. Žena jemorala do sada biti neosjetljiva na neugodnosti. A š to ako
nije bila?Uz opaku psovku je pokucao po stropu kočije i dao upute
kočijašu da seokrene. Nije čak ni propitivao njegovu destinaciju. Ona je
bila u stajama.Nekolicina konjušara je lunjalavani i odmah su skočili na
noge na prizorvojvode od Leightona. Odmahnuo im je rukom i ušao u
zgradu, ne mislećina ništa osim da nju pronađe. Nije skrivao svoje
korake dok je odlazio niz dugi red pregrada do one ukojoj je ona bila,
slijedeći tiho šaputanje na talijanskom i nježno šuškanjenjezine odjeće.
Zastao je točno pored pregrade opčinjen njome. Bila mu je
okrenutaleđima i četkala je svog konja čvrstom četkom, kratkim, čvrstim
potezimakoji su dolazili uz kratko dahtanje. Povremeno, kobila bi se
pomakla inagnula prema svojoj gospodarici, okrenula joj glavu radi
dodatnepozornosti. Kad je Juliana milovala dugu, bijelu njušku
životinje, konj nijemogao sakriti zadovoljstvo, mazio je nosom Julianino
rame uz frktanje.Simon nije mogao kriviti životinju jer se šepurila radi
ljubavi. „Nije čak ni znala da sam tamo,“ Juliana je šaputala na
talijanskom dok jeprolazila niz kobilin dugi vrat. „A da nisam bila, da
nisam nikad došla ovdje,uopće nikad ne bi priznala svoje vrijeme sa
mnom.“ Nastala je stanka i jedini zvuk je bilo lagano šuškanje njezine
odvažne,svilenehaljine koja je bila u krajnjoj suprotnosti s njezinim
nježnim, tužnimšaptom te njegovo srce izađe prema njoj. Jedna stvar je
biti napušten odmajke, alikako to mora biti snažan udarac kad je njezina
majka odbacilaživot koji su dijelile? Zvuk četkanja uspori. „Nije da mi
je stalo da to uopće prizna.“ Čuo je lažu riječima i nešto duboko u
njegovim grudima se stegne radi čega mu je biloteško disati. „Možda se
sad možemo vratiti u Italiju,Lucrezia.“ Stavila je svoju glavuna visoko
crno rame konja. „Možda sad Gabriel bude vidio da je moj
ostanakužasna ideja.“ Prošaputane riječi, tako iskrene, tako ispunjene
tugom i žaljenjem umalosu ga dokrajčile. Od trenutka kada ju je
upoznao, mislio je da ona uživa uskandalu koji ju je pratio posvuda.
Mislio je kakoga je ona prihvaćala,prizivala ga.Ali dok je stajao u
mračnoj staji, promatrao jekako četka ogromnog konja,odjevena u
razorno lijepu haljinu i očajava radi nekog načina kako bipobjegla od
događaja tokom večeri, Simon je bio preplavljen
jednomspoznajom.Skandal nije bio njezin izbor.Bio je njezin teret.
Njezine odvažne riječi i hrabro lice nisu nastali iz zadovoljstva već
radisamoočuvanja. Ona je podjednako bila žrtva okolnosti koliko je i on
bio. Spoznaja ga udarišakom u utrobu. Ali to nije mijenjalo ništa. „Ne
bih se kladio na Vašeg brata da ćeVam dopustiti da odete,“ rekao jena
talijanskom. Juliana se okrene prema njemu i on primijeti strah i nervozu
u njezinimširokim plavim očima netom prije nego su nestali, a zamijeni
ih ljutnja. Njezina vatrenost nije nestala.„Koliko dugo stetu?“Upitala je
na engleskom zakoračivši korak u nazadpritisnuvši se uz bok konja koji
se pomakne u stranu i ispusti kratki, uzrujannjisak.Zastao je kao da će
jeako se primakne bliže prepasti. „Dovoljno dugo.“ Pogled joj je lutao
po staji kao da je tražila rutu za bijeg. Kao da ga seužasavala. A onda je
izgledalo kao da se prisjetila da se nije užasavala ničega. Oči joj se suze
prema njemu, plave i prelijepe, „Prisluškivanje je užasnanavika.“
Nagnuo se na dovratnik dajući joj prostora. „Možete to dodati
popisumojih neugodnih osobina.“ „Nema dovoljno papira u Engleskoj
da ih sve nabrojim.“ Izdigao je obrvu. „Povrijedili steme.“ Namrštila se i
okrenula nazad prema konju. „Da je barem tako. Zar nemorate negdje
biti?“ Dakle biti će na ovaj način. Nije željela razgovarati o događajima
tokomvečeri. Promatrao ju je dok je nastavljala s dugim, čvrstim
četkanjemkonjskih slabina. „Bio sam pozvan na večeru, ali ranije je
završila.“ „Zvuči kao da je bilo užasno dosadno,“ rekla je, glas joj je bio
suh kaopijesak.„Zar ne bi trebalibiti u svom klubu? Prepričavati razoran
udaracnašoj reputaciji ostalim arogantnim aristokratima u oblaku dima
cigaretedok ispijateviski ukraden sa Sjevera zemlje?“ „ŠtoVi znate o
dimu cigarete?“ Dobacila mu je pogled preko ramena. „Nemamo tako
ograničavajućapravila u Italiji.“ Bio je njegov red za nezainteresiranost.
„Zbilja? Nisam primijetio.“ „Sasvim sam ozbiljna. Sigurno imatenešto
bolje raditi osim stajati ustajama i gledati me kako timarim svog konja.“
„U večernjoj haljini.“ Najnevjerojatnijoj haljini koju je ikad
vidio.Kratko je slegla ramenima. „Nemojtemi reći da postoji pravilo
vezano uzto.“ „Pravilo o damama koje nose večernje haljine za
timarenje konja?“ „Da.“ „Ne u toliko puno riječi, ne.“ „Odlično.“ Nije
zaustavila svoje pokrete. „Međutim, moram reći da nikad nisam
svjedočio dami koja je takosvečano obučena dok timari konja.“ „Još
niste.“ Zastao je. „Oprostite?“ „Još nistesvjedočilida dama to čini.
Mislim da je ova večer sasvim jasnodala do znanja da ja nisam dama,
zar ne?“ Nagnula se dolje i tapkala grivukobile provjeravajući jedno
kopito. „Nemam vrstu roda potrebnu za tučast.“ I time se razgovor
okrenuoi zrak u prostoriji je postao težak. Okrenula se nazad prema
njemu,pronašla njegov pogled s krajnjomozbiljnošću. „Zašto ste
medošlipotražiti?“ Proklet bio ako je znao.„Jeste li mislilida sad kad se
naša majka vratila, možetedoći do mene ustaje i ja ću se ponašati onako
kako se ona oduvijek ponašala?“ Riječi suvisjele među njima, grube i
neugodne, a Simon ju je želio protresti jer ih jeizrekla. Jer je
obezvrijedila njegovu zabrinutost. Radi sugestije da ona nijeništa bolja
nego što je njezina majka bila. Nastavila je dalje. „Ili možda niste
mogliodoljeti mogućnosti da nabrajatedodatno načine na koje sam ja
oštećena roba nakon večeras? UvjeravamVas,nema toga što možetereći
što već nisam sama mislila.“ Zaslužio je to, pretpostavljao je, ali nije se
mogao zaustaviti da se ne brani.Zar je zbilja mislila da će onuhvatiti tu
priliku– ovu noć – da je prizemlji.„Juliana, ja –“ zakoračio je korak
prema njoj i ona ispruži ruku kako bizaustavila njegovo kretanje.
„Nemojtemi reći da je ovo promijenilo sve,Leightone.“ Nikad ga nije
nazvala tako. Vaša milosti tim podrugljivim tonom koji ga je isti tren
gurao na rub. Ili Simon. Ali sad, sva ozbiljna, upotrijebila jenjegovu
titulu. Ta promjena ga uznemiri.Nasmijala se, zvuk je bio tako hladan i
oštar i sve u svemu nimalo nalikna nju. „Naravno da nije. Ovo jedva da
je naglasilo sve što ste Viveć znali.Sve što ste znaliod početka. KakoVi
to ono kažete? Ja sam skandal koji čekada se dogodi?“ Nagnula je glavu
glumeći da duboko razmišlja. „Možda samse već dogodila. Ali, ako
postoji imalo sumnje, žena koja stoji u to jblagovaonici je više nego
dovoljna, zar nije?“ Nastala je duga tišina prijenego je dodala, na
talijanskom, tako tiho da je umalo bio nesiguran da ju ječuo,
„Upropastila je sve. Opet.“ U riječima je bila razorna tuga, tuga koja je
odjekivala oko njih sve dok jeviše nije mogao podnijeti. „Ona nijeVi,“
rekao je na njezinom jeziku kao da jerazgovor na talijanskom može
natjerati da vjeruje u to. Ona neće povjerovati, naravno. Ali on jest.
„Sciocchezze (BESMISLICA)!“ Oči su joj blistale od bijesnih suza
dokse odupiralanjegovim riječima, nazivala ih besmislicom dok se
okretala od njegapokazavši mu svoja leđa. Umalo da nije čuo ostatak
njezine izjave,izgubljene u grubom zvuku četke. „Ona je ono odakle ja
dolazim. Ona jeono što ću ja postati, zar ne ide to tako?“ Riječi su rezale
kroz njega, činile su ga nerazumno ljutimna nju jer jemislila tako i on
ispruži ruku prema njoj ne mogavši se zaustaviti.Okrenuo ju je prema
sebi, susreo se s njezinim očima. „Zašto bi to rekli?“Čuo je grubost u
svom glasu. Pokušao ga je pročistiti. Nije uspio. „Zaštobi to mislili?“
Nasmijala se, zvuk je bio tako grub bez zabavljenosti. „Nisam jedina.Zar
nije to ono štoVi vjerujete? Zar nisu to riječi po kojima aristokratikao Vi
žive? Hajde, Vaša milosti. Upoznala samVašu majku.“ Potom,
naengleskom, „Krv će pokazati, zar neće?“ Zastao je. To su bile riječi
koje je čuo bezbroj puta – jedne od najdražihizreka njegove majke.
„ZarVam je rekla to?“ „Niste li to Vi reklimeni?“ Podigla je bradu,
ponosno i defenzivno. „Ne.“ Jedna strana njezinih usta se digne. „Ne u
toliko puno riječi. OneVamasadrže istinu, zar ne? Gledati dolje na niža
stvorenja s visoka. Krv ćepokazati– to je moto vojvode od Prijezira.“
Vojvoda od Prijezira.Čuo je to prije, naravno, epitet koji se šaputao dok
je prolazio. Jednostavno nikad ni je puno razmišljao o tome. Nikad nije
shvaćao prikladnost imena. Nikad nije shvatio istinitost u njima.Osjećaji
su za mase. Oduvijek je bilo jednostavnije biti vojvoda od Prijezira nego
dopustitiim da vide ostatak njega. Dio koji nije bio tako ohol.Mrzio je to
što je Juliana znala za nadimak. Mrzio je što je tako mislilao njemu.
Susreo se s njezinim blistavim plavim pogledom i pročitaoljutnju i
obrambenost u njima. Mogao se nositi s tim reakcijama od nje.Ali ne s
tugom.Nije mogao podnijeti njezinu tugu.Pročitala mu je misli i oči joj
zabljesnu od bijesa. „Nemojte. Da se nisteusudilisažalijevati me. Ne
želim to.“ Pokušala je otresti se njegovogstiska. „Radije bih imala Vašu
nezainteresiranost.“ Riječi su ga šokirale radi čega ju je pustio. „Moju
nezainteresiranost?“ „To je to, zar ne? Dosada? Apatija?“ Bilo mu je
dosta.„Misliteda su moji osjećaji premaVamaapatični?“ Glas mu je
drhtao ion krene prema njoj. „Mislite da midosađujete?“ Trepnula je radi
vreline u njegovim riječima, zakoračila je premabočnom dijelu staje.
„Zar ne činim to?“ Polako je odmahnuo glavom nastavljajući prema
njoj, tjerajući je u maliprostor. „Ne.“ Otvorila je usta i potom ih zatvorila
ne znajući što da kaže. „Bog zna da me izbacujeteiz takta…“ Nervoza
joj je gorjela u očima.„I impulzivna…“ Leđa su joj došla do zida i ona
kratko vrisne čak i dok je napredovao prema naprijed. „I sve u svemu
dovodite medo ludila…“Stavio je jednu ruku na njezinu vilicu, pažljivo
je podizao njezino liceprema svome, osjećajući ubrzavanje n jezinog
pulsa pod svojim prstima.„I krajnje opojna…“ Zadnje riječi su izašle uz
tiho režanje i njezine seusne razdvoje, nježne i ružičaste i savršene.
Nagnuo se bliže, usne su mu bile djelić udaljene od njezinih. „Ne…niste
dosadni.“

DESETO POGLAVLJE
Sijeno i konji stvaraju neprijatnueau de toilette. Staje nisu mjesto za
profinjenedame.- Rasprava o najelegantnijim damama Svuda diljem
naše velike nacije, vikari govore propovijedi o bludnom sinu… -Skandal
novine, listopad 1823 Juliana je bila zanesena njime dok je prelazio
preko staje, pratio je svedok se nije mogla kretati dalje, stjerao je u
kavez svojim dugim rukama idodirivao je– dajući joj kontakt za koji nije
znala da je za njime čeznulasve do tog trenutka. A njegov glas, ta tiha,
mračna tutnjava od viskija ibaršuna, zapetljala joj je misli, natjerala jeda
zaboravi zašto je uopćeisprva bila tu u mračnoj staji. Lebdio je tu,
udaljen samo dah, čekao je. Čekao kao da je mogao stajatitu satima,
danima, dok je ona razmišljala o svojim mogućnostima, dokona odlučuje
što napraviti sljedeće. Ali ona nije trebala dane ili sate. Jedva da je
trebala sekunde.Nije znala što će se dogoditi kasnije te večeri ili sutra ili
sljedećegtjedna. Nije znala što želi da se dogodi. Osim ovoga. Željela je
njega.Željela je ovaj trenutak u mračnim stajama. Željela je otkucaj
strasti kojiće joj biti dostatan da prođe kroz štogod treba se dogoditi. On
je bio ogroman, njegova velika ramena su blokirala prigušenosvjetlo od
fenjera na zidu staje, bacajući na njega oštre, zlobne sjene. Nije
mumogla vidjeti oči,ali je zamišljala njihovo jantarno svjetlucanje radi
jedva suspregnute strasti.Možda nije bio u tome slučaj… ali preferirala
je vjerovati da je se on nemože zasititi. Stavila je svoje ruke na njega,
krenula prema gore uz njegove ruke,otkrivala način na koji su senjegovi
mišići napinjali ispod vune njegovog kaputa, priželjkivala da je bilo
manje tkanine među njima. Prsti su jojprelazili preko širokih, napetih
ramena, do njegovog vrata gdje su sekonačno povezali s njegovom
toplom, mekanom kožom. Pognuo je glavudok je ona upetljavala svoje
ruke u mekane, zlatne kovrče, bilo da jojomogući bolji pristup ili jer
seviše nije imao snage opirati.Sviđala joj se ideja o ovom posljednjem.
Usne su mu sad bile na njezinom uhu, dah mu je izlazio uisprekidanim
naletima i ona je uživala u zvuku, toliko u suprotnosti snjegovim
normalnim, hladnim držanjem.„Ne zvučite kao da Vam je dosadno.“
Grubo se nasmijao i mučio ju šaputanjem na uho. „Kad bih imaostotinu
godina da opišem kako se osjećam upravo sad, dosadno se ne
bipojavilo.“ Okrenula je glavu na te riječi, pogled joj se sudarao s
njegovim. „Buditeoprezni,Simone. Natjerati ćeteme da mi se sviđate. A
gdje ćemo ondabiti?“ Nije odgovorio, a ona je čekala da on zatvori
udaljenost među njima. Čudila se njegovoj kontroli kada nijeto učinio.
Njegovoj beskrajnoj,nepokolebljivoj kontroli.Nije mogla parirati tome.
Nije ni pokušavala. Pritisnula je svoje usne na njegove i predala se
njegovom poljupcu.U trenutku kad su se njihove usne dotakle, Simon se
pokrene.Udahnuo je duboko i omotao svoje ruke oko nje, omotavajući je
svojomtoplinom i snagom i mirisom njega– svježeg limuna i cvijeta
duhana. Privukao ju je bliže, njegov stisak je bio snažan i moćan, radi
njegovih ruku je gorila. Bilo je nešto drugačije u ovom poljupcu od
onoga u jutro u Hydeparku… koji je bio poljubac frustracije i bijesa,
straha i ljutnje.Ovaj poljubac je bio istraživanje. Tražio je i pronašao,
progonio i uhvatio. To je bio poljubac koji je sugeriraoda imaju vječnost
tokom koje mogu učiti jedno drugo i kad je njegov jezikprešao grubo –
nježno preko njezine donje usne poslavši val za valomsenzacije kroz nju,
nadala se da suimali vječnost. Definitivno, trebalo bitoliko dugo da se
ona umori od ovoga.Od njega. Udahnula je radi osjećajanjega, tako
moćnog, tako opakog. Podigao je glavu na taj zvuk, njegove zasjenjene
oči tražile su njezine. „Jeli ovo…“ Njezini prsti su se raširili u njegovim
mekanim zlatnim kovrčamapovukavši ga nazad do nje. „Savršeno je.“
Zarežao je od zadovoljstva radi njezinog odgovora, pomaknuo svoje
rukekao bi joj obuhvatio lice dlanovima, nagnuo njezinu glavupod
savršeni ugaoi uzeo njezina usta u jednom oštromosvajanju koje joj je
ukralo dah. Dok ju je mučio svojim dubokim, bogatim poljupcima radi
kojih joj je bilo nemogućerazmišljati ili govoriti ili činiti bilo što osim
osjećati. Noge su joj se pretvorile u vodu i on je uhvati, podigne je kao
da nijenimalo bila teška. Uzvratila je njegovoj snazi svojom, očajna da
se omota okonjega čak iako su joj se noge upetljale u svilu i pamuk.
Ritnula se, umalo gaudarivši u cjevanicu i on odvoji svoja usta od
njezinih, znatiželjan. „Previše je tkanine u ovim prokletim haljinama,“
rekla je frustrirano. Spustio ju je dolje i jednom snažnom, toplom rukom
milovao je niz vratdo širokog golog dijela kože. „Smatram da je ima
točno koliko treba naodređenim mjestima.“ Prešao je jednim prstom niz
rub njezine haljineostavivši vatru na koži. „Ova haljina je najljepša stvar
koju sam ikad vidio.“ Pritisnula se uz njega, nije se mogla zaustaviti.
Znajući da je to krajnjebludno ponašanje. „Napravila sam je za Vas.“
Poljubila ga je ponovno,grickala je njegovu donju usnu prije nego je
dodala, „Mislila sam da ćeVamse sviđati. Mislila sam da jojnećetemoći
odoljeti.“ „Dobro ste mislili. Ali uviđam Vašu poantu. Stvarno previše
tkanine.“ Ionda je povukao rub haljine prema dolje, otkrivajući njezin
napeti, bolni vrh jedne dojke. „Tako prelijepa.“ Šapat je bio mračan i
baršunast i ona je gledaladok je jednim prstom kružio tu jednom, dva
puta. Onda se prst pomakao,nagnuo joj glavu kako bi se susrela s
njegovim mračnim pogledom. „Dailine?“ To je bilo arogantno pitanje,
izgovoreno kao da joj je darivao jednimkratkim trenutkom da odluči što
želi prije nego preuzme vodstvo još jednomiona se naglavačke
strmoglavi u svijet u kojem je on bio gospodar. „Da,“ šapnula je, njezin
prst se umotavao u njegovu kosu i privlačio ga knjoj. „Da,Simone.“
Nešto zabljesne, mračno i uznemirujuće u njegovim očima i on
spustiglavu, uzme joj usne u poljupcu koji je spaljivao prije nego je
svojim usnamaspuštao se niz njezino grlo i preko blijede kože n jezinih
grudi. Njezini prstise skupe u njegovim kovrčama. Da. Simone.On je
imao kontrolu.On ju je uništavao za sve ostale. A ona nije marila.
Njegov jezik se trljao o veličanstveno osjetljivu kožu na vrhu njezine
dojkei ona zagrize usnu, izvijajući se. Prešutno pristavši. „Juliana?“ Da
je staja nestala u plamenu, ne bi mogla biti više šokirana nego što jebila
radi zvuka njezinog brata koji doziva njezino ime.Simon je istog trena
postao strog, ispravljao i trenutno vraćao rubnjezine haljine na svoje
pripadajuće mjesto dok je činio to i ona semeškoljila dok je prolazila
pored njega, petljala po svojim suknjama,vrtjela se u krug kako bi došla
do sebe kad je rekla, „Tu – tu unutraGabriel.“ Konačno je podigla čvrstu
četku ponovno i rekla glasno, „I onaposebice uživa kad joj čvrsto
timarim slabine.“ „Svuda sam te tražio – što radiš u stajama sama usred
– “ Ralstonzakorači u staju i smrzne se, upivši prvo Simona potom
Julianu. Nije mudugo trebalo da pročita situaciju. Ispravno.Kad se
pomakao, bio je kao munja.Ignorirajući Julianin uzdah, poletio je pored
nje i dohvatio revereSimonovog kaputa, odvukao ga do zida na koji je
bio naslonjen,pokušavajući djelovati opušteno. Ralston je zavrtio
vojvodu, bacivši gaprema vratima staje i na suprotni zid, uzrokujući da
konji poredani uzhodnik skupa nervozno zanjište. „Gabriel!“Povikala je
slijedeći ih niz hodnik kako bi ugledala kakonjezin brat hvata Simonovu
kravatu jednom rukom i isporučuje snažanudarac u vilicu drugom.„Želio
sam to napraviti dvadeset godina, Vi arogantni gade,“ Ralston je režao.
Zašto Simon ne uzvraća? „Gabriel stani!“ Njezin brat nije slušao.
„Ustanitena noge.“ Simon se ustao, trljajući jednom rukom svoju vilicu
koja je brzo plavila.„Prvi sam Vam dao besplatno,Ralstone.“ Ralstonova
ramena su bila napeta, njegove šake podignute i spremneza borbu. Ako
je osjećao išta nalik onome što je Juliana osjećala kad jenapustila kuću,
neće prestati sve dok jedan od njih ili obojica ne budu unesvijesti;
razmišljajući o Leightonovim sjajnim očimai napetimmišićima, Juliana
je zamišljala da bi mogla biti njih obojica. „Platiti ću naknadu za ostatak
zadovoljstva,“ Ralston je jurnuoponovno prema vojvodi zadavši brz
udarac prije nego je Leightonblokirao sljedeći udarac i poslao
Ralstonovu glavu da se trzne u opakomluku. Juliana se trzne na zvuk
mesa o meso i bez razmišljanja se umiješa. „Ne! Nitko neće plaćati
ikakvu naknadu! Ne sad niti ikad!“ Juliana seugurala između njih, obje
ruke su joj bile u zraku– kao sudac uperverznom boksačkom meču.
„Juliana, maknitese s puta.“ Leightonove riječi su bile nježne i mračne.
„Obratite joj se ponovno s toliko prisnosti i vidjeti ćemo se u
zoru,“Ralston je rekao bijesan. „Zapravo, dajte mi jedan razlog da Vas
neizazovem upravo sad.“ „Jer smo imali dosta skandala za jednu
večer,Gabriel,“ Julianaodgovori. „Čak i ja to vidim.“ I samo tako,
borbenost nestane iz njega.Nije spustila svoje ruke sve dok on nije
spustio svoje. Ali kad jest, onadoda. „Ništa se nije dogodilo.“ Neveselo
se nasmije pronašavši Leightonov pogled iznad njezineglave. Vidjela je
ubojit sjaj u njegovim očima. „Zaboravljaš da nisamoduvijek bio stari
oženjeni muškarac,sestro. Znam kad se nije ništadogodilo. Dame ne
izgledaju kao ti kad seništanije dogodilo. Muškarcikao Leighton ne
primaju rado udarce kada seništanije dogodilo.“ Osjetila je kako jojse
crvenilo podiže u obrazima, aliostala je mirna.„U krivu si.Ništa se nije
dogodilo.“ Osim što se nešto jest dogodilo,tihi glas u glavi se rugajući
šaputao umračnom uglu njezina uma.Nešto prelijepo. Ignorirala ga je.
„Recite mu,Vaša milosti.“ Simon nije progovorio i onda pogleda preko
ramena u njega. „Recitemu,“ ponovila je. Bilo je kao da ona nije tamo.
Gledao je pravo preko njezine glave točnou Ralstonove oči. „Što da je
ona bila tvoja sestra,Leighotne,“ Ralston je rekao nježno izanje. „Bi li
onda to bilo ništa?“ Nešto bljesnu u Simonovim očima.
Ljutnja.Ne.Frustracija. Ne, neštodrugo. Nešto puno kompliciranije. I ona
je trenutak prije vidjela što će on napraviti prije nego je to učinio.
Morala ga je zaustaviti.„Ne! Nemojte–“ Zakasnila je.„Oženiti ću je.“
Više je vidjela riječi nego ih čula – promatrala dok su savršene
usneformirale slogovečak i dok je njihov zvuk bio prikriven urlikom u
njezinimušima. Istog trena se okrenula prema svom bratu. „Ne. Neće me
oženiti.“ Tišina se rastegla dugo i napeto, ispunjavala je staju do krovnih
greda.Nesigurnost je plamtjela i ona pogleda ponovno u Simona.
Njegovo lice jebilo hladno i nepokretno, oči su mu bile fiksirane za
Ralstona kao da je čekaoobjavu smrti.I čekao je. On jenije želio oženiti.
Ona nije bila njegova lijepa engleska mlada koja jevjerojatno čvrsto
spavala i bila daleko od skandala. Ali hoće jer to je bilo većriješeno. Jer
on je bio tip muškarca koji je činio sve što se očekivalo bezrasprave. Bez
borbe.Oženiti će je nezato što ju je želio… već zato što bi trebao. Nije da
je ona željela da jeon hoće. Lažljivice. Neka bude prokleta ako će trpjeti
radi njegove pogrešno usmjerene časti.Ralston nije pronašao
njezinpogled, nije skretao svoju pozornost s vojvode Pogledala je u
Leightona, jantar u njegovim očima je bio suzdržan. Kimnuo je
jednom.On radi– Okrenula se nazad prema Gabrielu. „Saslušaj me brate.
Neću se udati zanjega.Ništa se nije dogodilo.“ „Ne, nećeš se udati za
njega.“ Šokiranost proleti kroz nju. „Neću?“ „Ne. Čini se da je vojvoda
zaboravio da je već zaručen.“ Vilica joj padne.Ne može biti istina.
„Molim?“ „Nastavite, Leightone. Recite joj istinu,“ Ralston je rekao, u
njegovimriječima je bio bijes. „Recite joj da niste naposljetkutako
savršeni.“ Bijes je plamtio u Simonovim očima. „Nisam pitao damu.“
„Samo njezinog oca,“ Ralston reče pun samozadovoljstva. Željela je da
Simon opovrgnenamjeru, ali vidjela je istinu u njegovimočima. Bio je
zaručen. Bio je zaručen i ljubio je nju. U staji. Kao da ona nije bila ništa
više negoposrtaj.Kao da je ona bila njezina majka.Čak iako joj je rekao
da nije nimalo nalik na njezinu majku. Okrenula se prema njemu, ne
skrivajući optužbu u svojim očima, a moramupriznati, pokušao je
progovoriti. „Juliana –“ Jednostavno ga nije željela slušati. „Ne. Nema
se što reći.“ Gledala je kako dugačak stup njegovog vrata radi,
razmišljajući kako je onmožda tražio pravu stvar za reći prije nego se
prisjetila da je to bioLeighton,koji je uvijek imao pravu stvar za reći.
Osim kad je bilo očito da nije bilo prave stvari. Ralston se potom ubaci
prekinuvši trenutak. „Ako se približite na metarudaljenosti mojoj sestri
ponovno Leighton, bolje Vam je da imate odabranogsekundanta.“ Nastao
je dug, napet trenutak prije nego je Leighton rekao, „Neće bitiproblem
držati se podalje od nje. To se ne bi događalo da one pod svojomskrbi
držite na kraćoj uzici.“ I s tim hladnim, bezosjećajnim riječimavojvoda
od Prijezira napusti staje.
Njezina majka se vratila.“Redeo, Redis, Redit…”(Vraćam se, vraćaš se,
vraća se…) Njezina majka se vratilaiz Bog zna kojeg razloga.“Redimus,
Reditis, Redeunt…”(Vraćamo se, vraćate se, vraćaju se.) Njezina majka
se vratila iz Bog zna kojeg razlogai Juliana je umalo sebeupropastila u
stajama.„Ja se vraćam, ti se vraćaš, ona se vraća…“ Njezina majka se
vratila iz Bog zna kojeg razloga i Juliana je umalo sebeupropastila u
stajama svojvodom od Leightona.I uživala je u tome. Ne u onom dijelu o
povratku njezine majke već onom drugom. Onomdijelu koji je bio
poprilično… veličanstven. Dok on nije bio zaručen. I sretno okrenuo
svoja leđa i izašao iz njezinogživota. Ostavljajući je da se nosi sa svojom
majkom.Koja se vratila.Uzdahnula je udarivši dlanovima o hladni
brokatni pokrivač nanjezinom krevetu.Zar je bilo ikakvočudo što nije
mogla spavati? Nije baš bilo kao da je imala najlaganijuvečer. Otišao je.
Pa, prvo je predložio brak. Nakon što je učinio da se osjeća
prelijepo.Nakon što je predložio drugoj ženi brak. Nešto se okrene
duboko u njoj. Nešto što je lako mogla identificirati. Čežnja. Čak jenije
ni shvaćala. On je bio užasan muškarac, arogantani ponosan, hladan i
bezosjećajan. Osim kad nije bio sve te stvari. Osimkad ju je izazivao i
šarmirao i ispunjavao vatrom. Strašću. Zatvorila je oči pokušavajući
ignorirati bol u svojim grudima. Natjerao ju je da ga želi. I onda otišao.
„Ja odlazim, ti odlaziš…“ Konjugacija glagola nije
pomagala.Frustrirana, iskočila je iz kreveta, otvorila vrata i krenula niz
široki,mračni hodnik kuće Ralston prelazeći vrhovima prstiju uzduž
zida,brojeći vrata sve dok nije došla do središnjeg stubišta gradske
kuće.Spuštajući se niz stepenice, primijetila je prigušeno svjetlo koje je
dolaziloiz ureda njezinog brata.Nije kucala.Ralston je stajao pored
ogromnog prozora u svom uredu, jedna rukase odsutno igrala sa
staklenom kuglom koju mu je kupila prije nekolikomjeseci dok je zurio
u veliki crni ponor u daljini. Njegova crna kosa jebila razbarušena i
skinuo je svoj sako, prsluk i kravatu. Juliana se trznula kad je primijetila
modricu na njegovoj vilici namjestu gdje ga je Simon udario.Nije činila
puno toga osim što mu je izazivala nevolje.Da je njihov položaj bio
obrnut, ona bi izbacila sebe naglavačke vanmjesecima prije.Skrenuo je
pogled kad je Juliana ušla, ali nije je grdio radi ometanja.Sjela je pored
njegovog stola i privukla svoje gole noge pod svojuspavaćicu dok se on
okretao natrag prema prozoru. Ni jedan srodnik nije dugo progovorio i
tišina se rastezala dugo inekako udobno među njima. Juliana duboko
udahne. „Voljela bih očistitizrak.“ Ralston se naceri.„Raščistiti zrak.“ To
je imalo više smisla.Suzila je pogled. „Planiram se ispričati, a ti mi
serugaš?“ Napola se nasmiješi. „Kreni.“ „Hvala ti.“ Zastala je. „Žao mi
je.“ „Radi čega?“ Izgledao je stvarno zbunjen. Nasmijala se kratko.
„Postoji veliki dogovor, zar ne?“ Na trenutak jerazmišljala.
„Pretpostavljam što sesve ruši na tebe.“ Nije odgovorio.„Gdje je ona?“
Staklena sfera se kotrljala među njegovim prstima. „Otišla je.“ Juliana
zastane, valovi emocija su tekli kroz nju. Nije zastala da ihpreispita. Nije
bila sigurna da je to željela. „Zauvijek?“ Pognuo je glavu i ona pomisli
kako ga je čula da se smije. „Ne. Da je baremtako lako. Nisam jehtio u
ovoj kući.“ Promatrala ga je, svog snažnog, čvrstog brata koji je
izgledao kao da nosisav teret svijeta na svojim ramenima. „Gdje si je
poslao?“ Potom je lice okrenuo prema njoj, sfera se vrtjela. „Nije znala
da si ti tu,znaš. Nije te očekivala. Radi toga tenije potražila u prostoriji.
Za večerom.“ Kimnula je. Radi toga ignoriranje njezine majke nije bilo
nimalo lakše.„Zna li sad da sam tu?“ „Rekao sam joj.“ Riječi su bile
nježne, omotane nečim što bi možda moglabiti isprika. Kimnula je i
tišina nastane ponovno. Vratio se za stol i zauzeomjesto nasuprot nje. „Ti
si moja sestra. Ti imaš prednost.“ Je li se podsjećao na to radi nje ili
sebe?Pogledala ga je u oči. „Što želi?“ Nagnuo se naprijed na laktove.
„Kaže da ne želi ništa.“ „Osim njezinog statusa udove markize.“ Juliana
nije mogla sakritisarkazam u svom tonu.„To neće imati nikad.“ Nije
mogla.Visoko društvo je nikad ne bi prihvatilo.Tračare će se hranitiovim
skandalom godinama. Kad je Juliana stigla u London prije šest
mjeseci,vrvjeli su, a jezive priče o bijegu njihove majke su se izvukle s
dna velikerijeke drame koju je društvo njegovalo. Čak i sad, s
povezanošću s jednomod najmoćnijih obitelji u Londonu, Juliana je
postojala na rubu pristojnogdruštva – prihvatili su je radije radi
povezanosti nego radi njezine vlastitezasluge.Sve će krenuti ispočetka
opet. Gore nego prije. „Ti joj ne vjeruješ, zar ne?“Upitala je. „Da ne želi
ništa.“ „Ne.“ „Što onda?“ Odmahnuo je glavom. „Novac, obitelj…“
„Oprost?“ Dug trenutak je razmišljao potom podigao jedno rame u
slijeganju koje susvi oni koristili kad nisu imali odgovor. „To je moćna
motivacija. Tko zna?“ Nalet vreline se zapali i ona se nagne prema
naprijed odmahujući glavom.„Ne može ga dobiti. Ne može… ono što je
učinila tebi… Nicku… našimočevima…“ Jedna strana njegovih usta se
izvije gotovoneprimjetno. „Tebi…“ Meni.Nagnuo se nazad u svojoj
stolici, prebacivao je težinu čaše iz jedne ruke udrugu. „Nikad nisam
mislio da će se vratiti.“ Odmahnula je glavom. „Netko bi pomislio da će
jesamo skandal držatipodalje.“ Kratko se nasmijao na to. „Zaboravljaš
da je ona naša majka – žena koja jeoduvijek živjela kao da su skandali
za nekog drugog. I pošteno rečeno,oduvijek je bio.“ Naša majka. Juliana
se prisjetila razgovora u stajama sa Simonom. Koliko je mnogo težene
bilo u Juliani? Koliko su njezin nedostatak brige i potpunonepoštovanje
drugih vrebali u dubini njezine kćeri? Juliana se ukoči. „Nisi kao ona.“
Pozornost joj vrati brat, njegovvatreno plavi pogled je biočvrsto na njoj.
Suze su je zapekle radi njegove iskrenosti. „Kako znaš to?“ „Znam. I
jednog dana i ti ćeš isto znati.“ Riječi su bile tako jednostavne, njihovo
ozračje tako sigurno da je Julianaželjela vrištati. Kako je mogao znati?
Kako je mogao biti tako uvjeren da onani je bila upravo žena kakva je
njihova majka bila? Da, zajedno sa svojomvisinom i kosom i njezinim
plavim očima, nije naslijedila potpuno i krajnjenepoštovanje za ostale
oko nje koje je trebala voljeti? Krv će pokazati. Umjesto toga je rekla,
„Skandal… kad čuju… da se vratila…“ „Biti će ogroman.“ Susrela se s
njegovim ozbiljnim pogledom. „Način nakoji ja to vidim, imamo dvije
mogućnosti. Ili se spakiramo i krenemo premaselu– tegleći i nju – i
nadamo se da će tračevi izblijedjeti.“ Kad bi priželjkivanje tako
djelovalo… Namrštila je nos. „Ili?“ „Ili ispravimo ramena i suočimo se
uzdignutih glava.“ To nije bila mogućnost. Ne za nju. Niti za njega.
Jedna strana njezinih usana se podigne u poluosmi jeh. „Pa, nemoj da
sepriča kako kuća Ralston ne drži London u sretnom tračanju.“ Nastala
je pauza i on se krene smijati, gromak zvuk koji je dolazio izdubine
njegovih prsa. A ubrzo se i ona smijala. Jer u tom trenutku, bilo je ili da
se smiju ili da plaču.Dok je smijeh zamirao, Ralston se nagnuo nazad u
svojoj stolici i pogledaoprema stropu. „Moramoreći Nicku.“ Naravno.
Njihov brat i njegova nova žena su stanovali u Yorkshireu, aliovo su bile
vijesti koje mora čuti što je prije moguće. Kimnula je. „Hoće lidoći?“
Obrve mu se dignu kao da nije razmišljao o toj mogućnosti. „Ne
znam.Nick i ona… oni… “ Utihnuo je i sjedili su ponovno u tišini,
svatko izgubljenu svojim mislima.Vratila se.I s njom,desetljećima
zakopana pitanja. Susrela se s pogledom svog brata. „Gabriel,“ šapnula
je, „što ako je došlakako bi ostala?“ Nešto se zapali u njegovim plavim
očima, kombinacija ljutnje izabrinutosti. Duboko je udahnuo, kao da je
skupljao svoje misli. „Ni minutene zamišljaj da je ovdje zauvijek,
Juliana. Ako jednu stvar znam sigurno o tojženi, to je da ona ne može
probaviti postojanost. Želi nešto. A kad to dobije,otići će.“ Odložio je
kristalnu kuglu dolje na stol. „Otići će. Otići će i sve ćesevratiti u
normalu.“ U ovih šest mjeseci, otkako je stigla u London, Juliana je
imala mnogoprilika da vidi čovjeka koji se skrivao pod đavolskim likom
markiza odRalstona.Dovoljno prilika da zna da on nije vjerovao u svoje
riječi. Nije mogao vjerovati u njih. Bilo bi podcjenjivanje rećida je
povratak njihove majke promijenio sve.Nije to samo bilo da će ona
objelodaniti skandal koji je nastajao dvadeset petgodina. Nije to bilo
samo što se činilo da je imalo zabrinuta za utjecaj koji ćeimati na
društvo, a čak još manje kajati se radi svojih djela. Nije to bilo samoda
je umarširala u kuću Ralston kao da je nikad nije napustila.Čak i kad bi
se to moglo obrisati – kad bi je Gabriel izbacio van i poslao je brodom
na Outer Hebrides (Outer Hebridesili Zapadno otočje, lanac otočja uz
zapadnu obalu Škotske obale), da senikad više ne čuje za nju, ništa više
nikadne bi bilo isto. Jer, prije večeras, mogli su se pretvarati – pretvarali
su se– da je otišlazauvijek. Definitivno, Juliana se oduvijek pitala je li
njezina majka živa, gdje je bila, što je radila, s kime je bila. Ali negdje u
dubokom, dubokom tihomdijelu sebe, oduvijek je pretpostavljala da je
njezina majka otišla zauvijek. I počela se miriti sa situacijom kad je
stigla u London, upoznala svojubraću, dana joj jeprilika za novi život.
Život u kojem sablast njezine majkese i dalje nadvijala, ali bilo je manje
teško imanje zloslutno nego prije.Ne više. „Zbilja ne vjeruješ u to,“ rekla
je. Nastala je duga pauza potom, „Želi razgovarati s tobom.“ Primijetila
je promjenu teme, ali nije napravila potez kojim bi to ispravila.Pokupila
je nevidljivi končić s rukava svoje spavaćice. „Sigurna sam da želi.“
„Možeš se pozabaviti s njom kako želiš.“ Promatrala ga je pažljivo. „Što
misliš da bih trebala napraviti?“ „Mislim da bi trebala sama donijeti
odluku.“ Ponovo je povukla koljena pod bradu, smjestila pete na glatko
kožnosjedište. „Ne mislim da želim razgovarati s njom. Ne još.“ Jednog
dana možda. Da. Ali ne sad. Kimnuo je jednom. „Pošteno.“ Nastala je
tišina i on je organizirao nekolikohrpi prepiski, modrica na njegovoj
vilici je svjetlucala na svjetlosti svijeće. „Boli li?“ Ruka mu krene prema
strani lica, istražujući oteklinu nesigurnim prstima.„Leighton je oduvijek
znao zadati udarac. To je dodatna prednost tome što je velik.“ Jedna
strana Julianinih usta se podigne. Njezin brat nije odgovorio napitanje.
Zamišljala je kako mnogo boli. „Žao mi je isto tako radi toga.“ Pogledao
ju je u oči, plave oči su sijale od bijesa. „Ne znam koliko dugovas
dvoje–“ „Mi –“ Rukom je prošao kroz zrak zaustavljajući joj riječi. „A
iskreno, ne želim niznati.“ Uzdahnuo je, dugo i umorno. „Ali drži se
podalje od njega, Juliana.Kad smo rekli da tiželimo naći dobru partiju,
Leighton nije bio onaj na kojegsmo mislili.“ Čak je i njezin brat mislio
da je Simon predobar za nju. „Jer je vojvoda?“ „Molim? Ne,“ Ralston
reče iskreno zbunjen njezinim trenutnimdefenzivnim odgovorom. „Jer je
šupak.“ Nasmijala se. Nije si mogla pomoći. Rekao je to kao da je to
tako očitačinjenica. „Zašto misliš tako?“ „Dovoljno je reći kako smo
vojvoda i ja imali popriličnu količinu prepirki.On je arogantan i nadmen
i krajnje nemoguć. Svoje ime shvaća suvišeozbiljno i njegovu titulu
puno ozbiljnije nego što jest. Ne mogu ga podnijeti,iskreno, trebao sam
se sjetiti toga tokom proteklih nekoliko tjedana, alidjelovao je tako
zabrinut radi tvoje reputacije da sam bio voljan ignoriratisvoje
predrasude.“ Pogledao ju je zločesto. „Sad uviđam da sam trebao
znatibolje.“ „Nisi jedini kojeg su zavarali,“ rekla je više sebi nego
njemu.Ustao je. „S vedrije strane, čekao sam da ga udarim dvadeset
godina. Stogato je bila jedina stvar koja je krenula kako treba danas.“
Ispravio je ruku.„Misliš li da ima modricu koja je jednaka mojoj?“ Radi
muškog ponosa u njegovom glasu ona se nasmije i isto tako seustane.
„Uvjerena sam da je puno veća. I gadnija. I puno bolnija. Barem
senadam da je tako.Obišao je oko stola i potapšao je po bradi. „Točan
odgovor.“ „Brzo naukujem.“ Ovaj put se nasmijao. „Brzo učim.“
Nagnula je glavu. „Iskreno?“ „Iskreno. Sad. Usluga?“ „Da?“ „Drži se
pakleno dalje od njega.“ Na njegove riječi se vrati bol u njezinim
prsima. Ignorirala ju je. „Ne želimimati ništa s tim kompliciranim
čovjekom.“ „Odlično.“ Vjerovao joj je. Sad, ona je samo trebala
vjerovati sama sebi.

JEDANAESTO POGLAVLJE
Čak i na balovima, mora se čuvati od vulgarnosti. Profinjene dame drže
se daljeod mračnih uglova. -Rasprava o najelegantnijim damama
Lepršavi vrapci i njihove pratnje nedavno su dobili svoje pravo… -
Skandal novine, listopad1823. Stepenište koje je vodilo na kat kuće
Dolby je bilo prekriveno povrćem.Markiza od Needhama i Dolbya je
shvaćala svoj bal u čast žetve više negoozbiljno pokrivajući prednji dio
kuće lukom, krumpirom, nečim što jeizgledalo kao nekoliko različitih
vrsta žita i tikvama svake zamislive veličinei boje. Staza stvorena za
goste nije bila pravac koji je vodio do stepenica i ukuću, već vijugava,
krivudava staza obrubljena plodovima žetve radi kojih je sedam
stepenica djelovalo kad sedamdeset, a one koje su slijedile bile sukrajnje
smiješne. Juliana je izašla iz kočije i skeptično promatrala put posut
bundevama ipšenicom. Callie ju je slijedila i kratko se zahihotala radi
izložbe. „Oh Bože.“ Ralston je uzeo ruku svoje supruge i vodio je kroz
ekstravagantni labirint.„Ovo je sve tvoje maslo, znaš,“ šaputao joj je na
uho, a Juliana je mogla čutizabavljenost u njegovom glasu. „Nadam se
da si sretna.“ Callie se nasmijala. „Nikad nisam imala priliku probijati se
kroz uzorakpovrća moj Lorde,“ izazivala je. „Stoga da, poprilično sam
sretna.“ Ralston jezakolutao očima uperenim u nebo. „Neće biti
probijanja, Carice.Idemo završiti s ovim.“ Okrenuo se prema Juliani
pokazujući da bi onatrebala ići prije njega. „Sestro?“ Juliana zalijepi
vedar osmjeh na lice i zakorači uz njega. Nagnuo se premadolje i tiho
rekao, „Drži osmjeh na licu i neće znati kako odgovoriti na to.“ Nije bilo
upitno da do sad, cijeli dan od povratka njihove majke,visokodruštvo će
zujati od vijesti. Bila je kratka rasprava tog popodneva da se ne
prisustvuje ovom balu kojem je domaćica bila lady Penelope–
budućavojvotkinja od Leightona– ali Callie je inzistirala da ako planiraju
razvedritiovu oluju, moraju prisustvovati svakom događaju za koji prime
pozivnicu,bilo daće Leighton biti prisutan ili ne. Uskoro, naposljetku,
primjetnoće bitimanje za prihvatiti.A večeras barem, cijela priča o
događajima prethodne večeri u kućiRalston će biti u najboljem slučaju
maglovita. Povećala je vedrinu svog osmjeha i hodala niz stazu između
repica i tikvi,bundeva i tikvica prema nečemu što bi trebala biti jedna od
najdužih noći unjezinom životu. Kad je bila lišena svog ogrtača, Juliana
se okrene kako bi se suočila s jamom guja koje su čekale unutar balske
dvorane u kuću Dolby. Prva stvar koju je primijetila su bile stepenice.
Ulaz u balsku dvoranu jebio odozgor, silazak kratkih stepenica koje su
definitivno bile stvorene zanajbolja– i najmanje neškodljiva – primanja.
Dok je kružila na vrhustepenica, Juliana je osjetilaprodore očiju koje su
bludničile nad njom.Pogledavši preko dvorane, odbijala si je dozvoliti da
joj osmi jeh izblijedi čaki kad je ugledala izdajničke znakove tračanja:
pognute glave, lepršanjelepeza i jarko ozarene oči, željne pogleda na
kakvu god odvratnu dramu kojabi se mogla razviti.Callie se okrene
prema njoj i ona prepozna sličnost – previše vedar osmijehna licu svoje
šogorice. „Ide ti odlično. Onaj tren kad budemo u gužvi, sve ćese
smiriti.“ Željela je vjerovati da su te riječi bile istinite. Pogledala je
preko gomile,očajnički želeći izgledati kao da joj je nešto privuklo
pozornost. A onda neštoi jest.Simon.Zastao joj je dah dok su jesjećanja
preplavljivala.Stajao je u udaljenom uglu balske dvorane, visok i
zgodan, u savršenojformalnoj odjeći i platnenoj kravati s linijama tako
oštrim da si mogao rezatimaslac. Visoko na obrazu je primijetila crvenu
mrlju– činilo se da je barem jedan od Ralstonovih udaraca od prethodne
večeri dobro pogodio – ali trag je Simona samo činio još zgodnijim. Još
razornijim. Radi toga ga je samo još više željela. Nije je vidio, a ona se i
dalje opirala istodobnoj potrebi da popravi svojesuknje i okrene se te
potrči prema izlazu. Umjesto toga, fokusirala se nasilazak na balski
podij gdje ga nije mogla vidjeti.Možda ako ga ne bude vidjela, moći će
prestati toliko razmišljati o njemu– o poljupcima i snažnim rukama i
načinu na koji su njegove usne djelovaleuz njezinu golu kožu. I o načinu
na koji je zaprosiolady Penelope prije nego je došao do Julianeu
stajama.Lady Penelope, u čijem domu je Juliana stajala. Gurnula je misli
u stranu kad joj je njezin brat došao do lakta i nagnuo senisko do
njezinog uha. „Prisjeti se onoga što smo pričali.“ Kimnula je. „Biti ću
ljepotica bala.“ Nacerio se. „Kao i obično.“ Namršteno se nasmijala i on
doda, „Pa,pokušavaj to činiti što jeto manje moguće.“ „Živim
premaVašim zapovijedima, moj Lorde.“ Kratko joj se grohotom
nasmijao. „Kad bi to samo bila istina.“ Pogled mu je postao ozbiljan.
„Pokušaj uživati. Pleši što više možeš.“ Kimnula je. Ako je itko upita.
„Gospođice Fiori?“ Dubok, topao upit dolazio je iza nje i ona se
okreneprema licu Callienog brata, grofa od Allendalea. Nasmijao se, u
njegovimsmeđim očima je bila ljubaznost. Ispružio je jednu ruku. „Biste
li mi učiniličast?“ To je bilo planirano, znala je. Planirano da ona ima
nekoga s kime možeplesati onaj tren kad uđe u balsku dvoranu.
Planirano da taj netko bude grof.Prihvatila je i plesali su životopisnu
kvadrilu, a Benedick je bio savršendžentlmen, vodio ju je po obodu sobe
nakon plesa, ne napuštajući je. „Nemorate biti toliko oprezni sa mnom,
znate,“ konačno je nježno rekla. „Nemogu mi puno nauditi u balskoj
dvorani.“ Uputi joj poluosmi jeh, „MoguVamučiniti mnoštvo toga u
balskojdvorani. A osim toga, nemam gdje drugootići.“ Došli su do tihog
mjesta na rubu sobe i stajali tiho jedno pored drugoga,gledali ostale
plesače na podiju u seoskom kolu. „Zar nemate ostale dameda im
udvarate?“Zadirkivala je. Odmahnuo je glavom spodrugljivom tugom.
„Niti jedne. Oslobođen samsvojih dužnosti kao grof mladoženja ove
večeri.“ „Ah,“ rekla je, „dakle nešto je dobro proizašlo iz nevolje u kući
Ralston.“ Zabljesnuo ju je cerekom. „Barem po mene.“ Vratili su se
natragpromatranju plesača neko vrijeme prije nego je Benedick tiho
rekao, „Sve ćebiti dobro, znate.“ Nije pogledala u njega radi straha da će
izgubiti svoju masku spokoja. „Neznam to, ali hvala Vamradi toga što
kažete.“ „Ralston će napraviti što god je potrebno da to ispravi. Imati će
punupodršku od Rivingtona i mene… i tuceta ostalih.“ Ali ne od
jedinog muškarca za kojeg sam se nadala da će stati uz nas. Radi tihe
uvjerenosti u njegovom toplom glasu ona se okrene, susretne ses
njegovim blagim očima i zapita sena kratko, zašto nije mogao biti
ovajmuškarac ta jkoji u njoj stvara požar. „Ne znam zašto bi svivi
tolikoriskirali.“ Ispustio je kratak zvuk odbijanja. „Riskirali,“ rekao je
kao da je to bilablesava riječ. „To nije rizik po nas. Mi smo mladi,
zgodni aristokrati smnoštvom zemlje inovaca. Kakav je rizik?“ Bila je
iznenađena njegovom iskrenošću. „Čini se da ne razmišljaju svimeđu
vama tako olako o šteti spram vaše reputacije koja bi mogla nastatiradi
povezanosti s nama.“ „Pa, Rivington i ja nemamo puno izbora, s
obzirom da smo povezani,akose sjećate.“ Čula je zadirkivanje u
njegovom glasu, ali nije ga smatralapreviše zabavnim. Nastao je trenutak
tišine. „Pretpostavljam da govorite oLeightonu.“ Ukočila se. Nije si
mogla pomoći. „Između ostalih.“ „Vidio sam kakoVas je gledao sinoć.
Mislim da će se Leighton prikloniti Vama prije nego bi moglizamisliti.“
Riječi – predviđene na osnovu logike tako pogrešne – ubodu.
Odmahnula je glavom. „U krivu ste.“ Benedick je možda mislio da je
vidio podršku u Leightonovom ponašanjusinoć, ali pogrešno je
protumačio osjećaj. Vidio je frustraciju, iritiranost,možda požudu. Ali ne
i brigu. Nasuprot, da je Benedick vidio vojvodu kako izlijeće iz staja
kasnije tevečeri, nakon što je izašlo na vidjelo da je zaručen, ne bi uopće
pomišljao nate stvari.Simon će se oženiti. Riječi jedvada suprošaputane
u njezinim mislima kada, kao da je prizvalanjegovu buduću mladu,
Juliana uhvati pogled na grožđe u gomili koja jekrenula prema ženskom
salonu. I nije mogla odoljeti.„Vratiti ću se,“ šapnula je već u pokretu.
Čak i kad je krenula prema salonu znala je da ne bi trebala
slijeditiladyPenelope, da bi bilo kakav razgovor koje bi mogle imati
mogao biti bolnijiod bilo kakvog razgovora uopće, ali nije si mogla
pomoći. Grožđe jenapravilaono što Juliana nije mogla – uhvatila je
Simona. I u tome je bioperverzni dio Juliane koji je jednostavno morao
znati tko je bila ta jednostavna, savršena Engleskinja. Što je to bilo u
njoj da je dovelo tog nepomičnog vojvodu od Leightona da je odabere za
svoju vojvotkinju?Bilo je dovoljno radno tako da je salon bio prazan
osim nekolicine slugu i Juliana prođe kroz glavnu prostoriju do salona u
maloj bočnoj niši u kojoj jezatekla Penelope kako toči vodu u mali
umivaonik, potom stavlja svoje rukeu vodu i diše duboko. Grožđe je
djelovalo bolesno. „Nećetevaljda uplatiti na svoj račun, zar ne?“
Penelope se okrene prema njoj s iznenađenjem u očima kojese
brzopretvorilo u zbunjenost. „Uplatiti na svoj račun?“ „Moguće je da
sam pogriješila.“ Juliana počne kružiti rukom. „Pozliti ti.Na talijanskom,
kažemovomitare.“ Grožđu oči postanu široke radishvaćanja prije nego
jojse crvenilo krenulo dizati visoko na licu. „Ah.Vidimda ste shvatili.“
„Da. Shvaćam.“ Lady Penelope odmahne glavom. „Ne. Neću
napunitisvoj račun. Barem mislim da neću.“ Juliana kimne. „Bene.
(DOBRO)“ Pokazala je prema stolici pored umivaonika.„Mogu liVamse
pridružiti?“ Grožđe skupi obrve. Očito je danije svaki dan imala
razgovore kao što jeovaj.Ali ako ju je željela odbiti, bila je previše
ljubazna da to učini. „MolimVas.“ Juliana je sjela mašući jednom
rukom. „Morateprestati što god da radite.“Zastala je. „Što to radite?“
Penelope je promatrala umivaonik prije nego je susrela Julianin
znatiželjnipogled. „To je samo nešto čime se smirujem.“ „Pranjem
svojih ruku?“ Jedna strana Penelopinih usta se podigne skromnim
osmjehom. „Glupo je.“ Juliana odmahneglavom. „Ja konjugiram
glagole.“ „Na talijanskom?“ „Na latinskom. I engleskom.“ Izgledalo je
kao da Penelope razmišlja o tojideji. „Djeluje li?“ Na svemu osim na
Leightonu.„Većinu vremena.“ „Pokušati ću to.“ „ZaštoVam je potrebno
smirenje?“ Penelope podigne dugačku četvrtastu tkaninu kako bi osušila
ruke. „Bezrazloga.“ Juliana se nasmije radi očite male laži. „Ne
mislimVas uvrijediti ladyPenelope, ali niste jako dobri u skrivanju Vaših
osjećaja.“ Penelope susretne Julianin pogled. „Vi kažete što god mislite,
zar ne?“ Juliana kratko slegne ramenima. „Kad imatereputaciju kao što
je moja,nema potrebe ublažavati riječi. Je li bal taj radi kojeg ste
nervozni?“ Penelope skloni pogled, oči su joj pronašle njezin odraz u
obližnjemzrcalu. „Među ostalim stvarima.“ „Pa, definitivno to mogu
razumjeti. To su užasni događaji, balovi. Nerazumijem zašto itko mari za
njih. Sva ta mučna šaputanja i blesavi ples.“ Penelope susretne Julianin
pogled u zrcalu. „Večerašnji bal će biti balstoljeća.“ „Mislitena trač o
mojoj majci?“ „Moje zaruke će biti objavljene večeras.“ Riječi nisu
trebale biti iznenađenje, a opet projurile su kroz Julianu. Večeras je
objavljivao zaruke. „Vaše zaruke za koga?“ Znala je da nije trebala
pitati. Nije se moglazaustaviti da to napravi. Naneki perverzan način,
morala je čuti riječi od ovežene – njegove buduće supruge. „Vojvodu od
Leightona.“ Juliana je znala da te riječi dolaze, ali su je svejedno parale.
„Udati ćetese za vojvodu od Leightona.“Prestani pričati.„OnVas
jezaprosio.“ Penelope kimne izgubljena u svojim vlastitim mislima,
njezine zlatnekovrče su poskakivale poput kose na jednoj od Julianinih
lutki iz djetinjstva.„Jutros.“ Juliana proguta knedlu u grlu. Očito je
napustio kuću Ralston prethodnevečeri s krajnjom odlučnošću – umalo
je izbjegao pogrešan brak s Julianom…i sretno siosigurao dobar s…
Nekim drugim.I u groznom obratu sudbine, Juliana je prisustvovala
zaručničkom balu.Dok je cijelo vrijeme reputacija njezine obitelji bila
kidana na komadiće. Prekasno se sjetila svojih manira. „Kako… sretni…
mora da jeste!“ „Da. Pretpostavljam da bih trebala biti sretna.“ Nije
djelovala sretno. Zapravo, Penelopine oči su postale tekuće i djelovala je
kao da je sasvimblizu suza. I odjednom, Juliani je bilo žao druge žene.
Ove žene koja će se udati za Simona. „Ne želitese udati za njega.“
Nastala je duga pauza dok se činilo da je Penelope dolazila k sebi.
Juliana je začuđeno promatrala dok su suze nestajale iz očiju druge žene,
vraćale ihu njihovu blijedu, porculansko plavu boju i vedar, bijeli
osmijeh se pojavi nanjezinom licu. Duboko je udahnula. „Vojvoda od
Leightona je dobar čovjek.On je dobra prilika.“ Juliani nije promaklo da
Penelope nije odgovorila na pitanje. Juliana izvijeobrvu upitno.
„Zvučitekao jedna od njih.“ Penelopine obrve se skupe. „Njih?“ Juliana
mahne rukom izvan salona prema balskoj dvorani u pozadini.„Englezi.“
Penelope trepne. „Ja jesam jedna od Engleza.“ „Pretpostavljam da
jeste.“ Juliana je promatrala neko vrijeme Penelope.„On jedobar
čovjek.“ „Biti će dobar muž.“ Juliana zakoluta očima. „Ne bih išla tako
daleko da to kažem. On jearogantan i ohol, te će htjeti sve na svoj
hladni, proračunati način.“ Sad je trebala prestati.Simon će oženitilady
Penelope. I nije Julianino mjestobilo da se umiješa. Nastala je duga
pauza dok je Penelope razmišljala o riječima, tokom koje je Juliana
počela žaliti radi svog odvažnog govora. Taman kad se htjelaispričati,
Penelope je rekla, „Brak je takav.“ Jednostavna izjava, izrečena kao da
je bila nepobitna činjenica je ono što jedokrajčilo Julianu. Ustala se sa
stolice, nije imala drugog izbora osim kretatise. „Što je s vama
Englezima? Govorite o braku kao da je to poslovnidogovor.“ „To
jestposlovni dogovor,“ Penelope je rekla jednostavno. „A što je s
ljubavi?“ „Uvjerena sam da… s vremenom… razviti ćemo određenu…
sklonost jedno prema drugome.“ Juliana nije mogla zaustaviti svoj
smijeh. „Razvila sam sklonost premakolačima od jabuka, ali ne želim se
udati za jedan.“ Penelope se nije smijala.„A strast?“ Penelope je
odmahnula glavom. „Nema mjesta strasti u dobromengleskom braku.“
Na te riječi Juliana se umiri, odjek jednog drugog bala. Drugog
aristokrata.„Je liVamto on rekao?“ „Ne, ali to je… tako stvari stoje.“
Soba je istog trena postala manja, zatvorenija i Juliana je vapila za
zrakom.Penelope je bila savršena za Simona. Ona ga neće izazivati,
roditi će muprelijepu, zlatokosu djecu i bitće domaćica njegovim
večernjim zabavama dok on živi svojim tihim životom, lišenim
skandala, kojeg strast nijekomplicirala. Juliana nikad nije imala šanse s
njim. I tek tada, dok se istina nakupljala u njoj, shvatila jekoliko je ona
željelatakvo što. Nema mjesta za strast u dobrom engleskom
braku.Okrenula se prema vratima. „Pa, barem seu tome odlično
poklapate.“ Taman kad je Juliana došla do ulaza u veći salon, grožđe je
pronašlo svojukožu. „Nije jednostavno, znate. Mislite da engleske dame
ne odrastajuzamišljajući ljubav? Naravno da da. Ali mi nismo odgajane
za ljubav.Odgajane smo radi reputacije. Da budemo odane. Odgajane
smo daokrenemo leđa strasti i uzmemo ruku sigurnosti. Je li to priča za
novele? Ne.Sviđa li nam se? Nebitno je. To je naša dužnost.“ Juliana je
upijala njezine riječi. Dužnost. Reputacija. Sigurnost. Nikad
nećeshvaćati ovaj svijet, ovu kulturu. Nikad neće biti jedna od njih. A to
je onošto će je uvijek izdvajati. Uvijek ječiniti vrijednom njihovog
šaputanja. Nikad je neće učiniti vrijednomnjega.Ne na način kako je ova
snažna Engleskinja bila. Bol se vratila i prije nego se mogla ispričati,
Penelope ponudi kratak, tihismijeh. „Ljubav ostavljamo Talijanima.“
„Nisam sigurna želimo li to.“ Razgovor je bio gotov. „Moji
pozdraviladyPenelope.“ Ostavila je Penelope njezinom umivaoniku i
njezinoj budućnosti i prošlakroz glavnu prostoriju ignorirajući
istovremeno hrpu žena koje su stajale nagomili, glava pognutih radi
ushićenog zadovoljstva radi čiste biti balova – trača i mode. „Čula sam
da se vratila i klela se kako nikad nije bila u Italiji.“ Riječi su seizdizale
iznad prikrivenog šaputanja, izgovorene tako da ih se čuje. Trebalesu
povrijediti i nadražiti. A Juliana si nije mogla pomoći. Okrenula se kako
bi ugledala lady Sparow kako drži zasjedanje nadsvojim podanicima.
Nacerila se, zmija otrovnica koja se spremala napasti,susrela se s
Julianinim pogledom i rekla hrabro, „Što znači da netko tkogovori da je
netko nije ono što kaže da jest.“ Nastao je kolektivni udah na tu
sugestiju. Sugestirati nečiju nezakonitost je bila najveća od svih uvreda.
A činiti to dok je osoba o kojoj je riječ uprostoriji… Nema drame
večeras. Obitelji to ne treba. Vrapca treba nazvati lešinarom. Kružila je
kao da je uočila strvinu. „Jer nebi mi bilo iznenađenje da je jednostavno
čula da postoji novac i položaj tu.Mislim, ne znamo ništa o njoj. Mogla
bi isto tako ne biti Talijanka uopće.Mogla bi biti skroz nešto drugo.“
Juliana se željela okrenuti i dokazati koliko je Talijanka. Malim,
opakimriječima koje bi spalile kožu sa Sparowinih ušiju. Ali bi li to
promijenilo išta?To im ne bi pribavilo njihovo prihvaćanje.Ne bi to ovu
noć učinilo jednostavnijom niti ijednu koja će doći. To ne bi sklonilo
skandal s njihovogimena, niti bi jeučinilo dostojnom u njihovim očima.
U njegovim očima. Oduprla se toj pomisli. Ovo nije imalo veze s
njom.Ili pak jest?Zar on nije bio jedan od njih? Zar je nije ion isto
osuđivao kao što su one?Zar nije on očekivaood nje da izazove skandal
gdje god da je išla? Zar nije dokazala da je u pravu?„Nešto drugo?“
„Ciganka?“ „Španjolka?“ Da nije bila toliko ljuta, Juliana bi se
nasmijala radi načina na koji je riječizrečena, kao da su bile sinonimi
zavještica. Što nije valjalo sa Španjolkama? „Mogle bismo jesame
pitati,“lady Sparow je rekla i grupa žena se licemokrene prema njoj.
Svako lice se cerilo opakijim osmjehom od onog do sebe.Ovako će to
sada izgledati.Ovako je to bilo imati skandal oko sebe– pravi skandal, ne
samo neku jeftinu procjenu crne mrlje na svojoj reputaciji jer si bila
Talijanka ili otvorenaili nespretna ili jer si se opirala njihovim smiješnim
pravilima. Ovo je ono od čega je on strahovao.I dok je ona zurila u
njihove opake osmjehe, iščitavajući zlobnost unjihovim očima, nije ga
mogla kriviti. Ona će setakođer udati za grožđe. Nalet vrele ljutnje i
sramote je prolazio kroz nju i Juliana je željela vrištatii derati se i bacati
stvari na te užasne žene. Njezini mišići su se napeli radinepodnošljive
potrebe danapadne. Ali bila je u Londonu osam mjeseci inaučila je da
postoje bolnije stvari od fizičkih udaraca. A njoj je bilo dosta.Umjesto
toga, okrenula se i provjerila svoj odraz u zrcalu, pravećipredstavu od
vraćanje kovrče natrag u njezinu frizuru prije nego je vratilasvoju
pozornost na njih, glumeći dosadu što je više mogla. „Znate isto dobro
koliko i ja, lady Sparow, da sam ja ono štogodVi ivaše“– mahnula je
lijeno rukom u smjeru grupe– „harpije odlučite da budem.Talijanka,
Španjolka, ciganka, mjenjolik (U britanskoj, irskoj i skandinavskoj
mitologiji, dijete vile, vilenjaka ili trola koje je stvorenje
potajnozamijenilo za ljudsko dijete). Pozdravljam koji god da
ogrtačizaberete… dokle god od mene ne napravite Engleskinju.“
Promatrala je dok jeshvaćanje sjedalo na njihovim šokiranim licima.
„Jerdefinitivno nema nište gore nego biti jedna od vas.“
Pretvarao se kako nije vidio da je stigla. Baš onako kako se pretvarao
damu nije stalo kad se smijala i plesala u rukama grofa od
Allendalea.Baš kao što se pretvarao da ne broji minute koje je provela u
ženskomsalonu.Umjesto toga, glumio je veliko zanimanje za razgovor
oko njega– namišljenja muškaraca koji su bili voljni podijeliti svoja
mišljenja o vojsci – računima za potrošnju i da prikupe poštovanje i
podršku vojvode odLeightona.Ali kad je tiho izašla iz balske dvorane
krenuvši prema dugom, tamnomhodniku prema stražnjem dijelu kuće,
gdje je Bog zna tko ili što je mogločekati, nije se više mogao pretvarati.
I tako je prešao preko balske dvorane, ljubazno odbijao one koji
sugamislili zaustaviti radi razgovora i slijedio Julianu udubinu starinske
kućežene koju je zaručio. Druga žena kojoj je predložio brak u protekla
dvadeset i četiri sata. Jedina koja je prihvatila njegovo udvaranje.
Juliana ga je odbila. Još uvijek nije uspio shvatiti u glavi smiješnu istinu.
Ona čak nije nirazmišljala o mogućnosti da se uda za njega.
Jednostavno se okrenula prema svom bratu i predložila glasom koji
većinaljudi čuva za djecu i sluge, da Simon Pearson, jedanaesti vojvoda
odLeightona, ne zna što govori.Kao da jenudio sebe za brak bilo kome
tko naiđe. Trebao je biti oduševljen ovakvim obratom događaja…
naposljetku, sad jesve išlo prema planu. Ženio jebesprijekornu lady
Penelope i u nekolikotrenutaka će ujediniti njihove dvije obitelji,
službeno preusmjeriti svojeobrane u pripremanje radi napada koji će
doći kad se skandal dogodi.Prošao je pored nekoliko zatvorenih
zaključanih vrata prije nego je hodnikskretao u desno i zaustavio se u
potpunom mraku čekajući da mu se očiprilagode na svijetlo. Onaj tren
kad je mogao razaznati vrata dolje niz dugrastegnut hodnik, nastavio
je.Trebao je misliti kako je on najsretniji čovjek jer je izbjegao užasan
brak s Julianom Fiori.Trebao bi biti dolje na koljenima, zahvaljivati
svom Tvorcu radi bliskogpromašaja. Umjesto toga, slijedio ju je u
tamu.Nije mu se sviđala metafora. Ona je bila čarobnica. Djelovala je
krhko tamo u toj maloj pregradi u staji, češljajući svog
konja,razgovarajući sama sa sobom tihim,skromnim glasom.Koji
muškarac bi mogao odoljeti takvom prizoru?Ralston je možda mislio
oLeightonukao počinitelju, godinama starijemgospodinu koji je
iskoristio jedva dvadesetogodišnjakinju.Definitivno,Simon je igrao
ulogu… i prihvatio je šaku i optužbe izaprosio je. Koliko god pokušavao
uvjerit sebe da je to učinio radi osjećaja da je toispravno, istina je bila da
jeu tom trenutku, učinio to jer ju je želio. Želio jeoznačiti kao svoju i
završiti što god da su započeli. Poljubac ni je djelovao nalik ičemu što je
ikad iskusio. Mekoća njezinekože, osjećaj njezinih prstiju u njegovoj
kosi, način na koji ga je okrenulaprema sebi uz mali uzdah, način na koji
je postajao tvrd i bolan radi sjećanjakako je šaputala njegovo ime, način
na koji ga je preklinjala da je okusi potim nježnim, mekim… Otvorio
jevrata gledajući u mračnu sobu. Zastao je osluškujući. Nije bilatu. Uz
psovku je zatvorio vrata.Nikad se nije osjećao ovako. Nikad nije bio
ovako obuzet frustracijom ilipožudom ili… Strasti.Na tu riječ se zaledi
odmahujući glavom. Što je to radio? Ovo je bio posljednji tren prije
neko su njegove zaruka s lady Penelopeobjavljene u javnost… prije
nego se vrata zatvore i zaključaju sve ostaleputanje osim ove– na kojoj
stoji njegova buduća vojvotkinja i njihov životzajedno. A on je slijedio
drugu ženu niz mračni hodnik. Bilo je vrijeme da se prisjeti tko je
on.Penelope će biti prikladna supruga. I odlična vojvotkinja. Bljesnu mu
prizor– ali ne Penelope. Nimalo nalik Penelopi. Kovrče bojeebanovine i
oči boje Egejskog mora. Pune, zrele usne koje su šaputalenjegovo ime
kao molitvu. Smijeh koji je nosio vjetar dok je Juliana jahala odnjega u
Hyde parku, izazivajući ga za večerom, na ulicama Londona,njezinim
stajama.Ona je strastveno živjela. I voljela bi isto tako na taj način.
Ignorirao je pomisao.Ona nije bila za njega.Okrenuo se. Odlučno. Vidio
je svjetlo u tami koje je označavalo hodnikkoji je vodio natrag prema
balskoj dvorani. Krenuo je prema njemu.Upravo kad je ona progovorila
iz sjene.„Simon?“ Njegovo ime, na njezinom pjevnom talijanskom,
zadihano odiznenađenja, bio je zov sirene. Okrenuo se prema njoj.
„ŠtoVi–“ Uhvatio ju je za ramena, odvukao jeu prvu sobu koju je
pronašao izatvorio vrata iza njih, brzo, zaključavši ih u
konzervatorij(SOBA ZA MUZICIRANJE).Povukla se prema velikom
izbočenom prozoru i bazenu srebrnemjesečine, uspjela je napraviti samo
par koraka prije nego je udarila uviolončelo. Šaptom je opsovala na
talijanskom koji je bio toliko glasan da bise uopće nazvao šaptom, dok
se ona teturala kako sene bi srušila na pod. Da nije bio toliko ljut radi nje
jer je upadala u njegov prostor i njegove mislii njegovživot, možda bi se
nasmijao. Ali bio je previše zaposlen brinući se da bi ganjezin brat rado
lišio utrobeako budu otkriveni u nečemu za što se nikad ne bi
povjerovalo da je slučajnokompromitirajući položaj. Žena je bila
nemoguća. A on je bio uzbuđen jer je bila tu. A to je problem. „Što
raditetu prateći me niz mračni hodnik?“Siktala je.„Što ste Vi
radilikrećućise niz mračni hodnik?“ „Pokušavala sam pronaći malo
mira!“ Okrenula se i krenula premaprozoru mrmljajući na talijanskom.
„U ovom cijelom gradu, postoji li ijednomjesto na kojem mi se
nedodijavadruštvom?“ Simon se nije pomakao, perverzno je uživao u
njezinojuzrujanosti. On nebi trebao biti jedini koji jeuznemiren. „Vi ste
ti koja ne bi trebali biti tu, ne ja.“ „Zašto, dolazi li kuća s
mladenkom?“Brecnula se prije nego se prebacilana engleski. „I kako to
daVi tako dobro govoritetalijanski?“ „Smatram da nije vrijedno raditi
išta ako tone radiš dobro.“ Ponudila mu je dugotrajan pogled paćenice.
„Naravno da ćeteto reći.“ Nastala je duga pauza. „Dante.“ „Što s njim?“
Jedna strana njegovih usta se podigne radi njezine ozlovoljenosti.
„Sviđami se. I tako sam naučio talijanski.“ Okrenula se prema njemu,
njezina crna kosa se srebrno presijavala,dugačak stup njezinog vrataličio
je na porculan na mjesečini. „Naučili stetalijanski radi Dantea.“ „Da.“
Vratila je pozornost na vrtove s one strane prozora. „Pretpostavljam da
nebih trebala biti iznenađena. Ponekad mislim da jevisoko društvo sloj
pakla.“ Nasmijao se. Nije se mogao suzdržati. Ponekad je bila
veličanstvena. Kadnije uzrokovala bijes.„Ne bi li trebalibiti vani umjesto
ovdje dureći se u tami?“ „Misliteskrivajući se.“ Nije bilo potrebno da
ona zna koliko je bila blizuistini tom svojom pogreškom. Stavila je
listove kajdanke na stalak uz frustrirani uzdah. „Dobro.Skrivajući se.
Ionako je to bila blesava riječ.“ Bila je toblesava riječ, ali otkrio je da
mu se sviđao način na koji je to rekla. Sviđalo mu se mnoštvo stvari koje
je ona govorila.Nije da je imao ikakvo pravo na to.„ŠtoVi
raditetu?“Upitao je.Sjela je na klupu za piano škiljeći u tamu,
pokušavajući ga vidjeti. „Željelasam biti sama.“ Bio je zatečen njezinom
iskrenošću. „Zašto?“ Odmahnula je glavom. „To nije važno.“ Iznenada,
ništa na svijetu nije izgledalo tako važno. Ustao je znajući da jojse ne bi
trebao primicati bliže. Svejedno joj se primakao.„Trač,“ rekao je.
Naravno da je bio trač. Ona bi sigurno podnijela najvećiteret
toga.Napola se kratko nasmijalapraveći mu mjesta na klupi za piano.
Pokret jebio tako prirodan– kao da nije ni na tren promislila.Kao da je
on pripadao tu.Sjeo je znajući da je to užasna ideja. Znajući da ništa
dobro ne može izaći iz toga što joj je on tako blizu. „Navodno, ja nisam
njezina kći, već prije podmukla ciganka koja jenavukla lan prekovaših
očiju.“ Nasmijala se na te riječi i konačno se susretnes njegovim
pogledom.Možda je onda bila ciganka, s nitima srebrne mjesečine u
svojoj kosi inježnim, tužnim osmjehom u prelijepim plavim očima koje
je noć pretvorilau crnilo. Očaravala je. Progutao je. „Vuna.“ Bila je
zbunjena. „Vuna?“ „Navukla vunu preko naših očiju,“ ispravio je, prsti
su ga svrbjeli da jedotakne, da ispravi kovrču koja se oslobodila na
njezinoj sljepoočnici. „Vi stereklilan.“ Nagnula je glavu, stup njezinog
grla se izduživao dok je razmišljala oriječima. „Na talijanskom, kaže
selana. Bila sam zbunjena.“ „Znam.“ I sam se osjećao zbunjenim.
Uzdahnula je. „Nikad neću biti jedna od vas.“ „Jer ne možeterazlikovati
lan i vunu?“Zadirkivao je. Nije želio da budetužna. Ne sad. Ne u ovom
tihom trenutku prije nego se sve promijeni. Nasmijala se. „Između
ostalog.“ Pogledi im se susretnu na dug trenutak ion se borio protiv želje
da jedodirne. Da pređe prstima preko njezine glatkekože i privuče
jebliže i dovrši ono što su započeli noć ranije. Ona mora da jeto osjetila
jer je prekinula povezanost okrenuvši se. „Dakle,zaručeni ste.“ Nije
želio razgovarati o tome. Nije želio da to bude stvarno. Ne tu.„Jesam.“
„I objaviti ćeteto večeras.“ „Hoću.“ Susrela se s njegovim pogledom.
„Imati ćetesvoj savršen engleski braknaposljetku.“ Nagnuo se unazad
rastežući svoje duge noge ispred sebe. „Iznenađeniste?“ Jedno rame se
podigne u elegantnom slijeganju. Počinjala su mu se sviđatita slijeganja
koja su jasno govorila. „To je bila igra u kojoj nikad nisam
moglapobijediti.“ Bio je iznenađen. „Priznajeteli poraz?“
„Pretpostavljam da da. OslobađamVasoklade.“ To je bilo upravo ono što
je očekivao do nje da učini. Što je želio da onaučini. „To ne zvuči kao
ratnica koju sam počeo upoznavati.“ Kratko mu se zločesto nasmiješi.
„Nisam više toliko ratnica.“ Obrve mu se skupe. „Zašto ne?“ „Ja –“
Zastala je. Dao bi svesvoje bogatstvo da čuje ostatak rečenice. „Vi
-?“Poticao je.„Počelo mi je previše biti stalo do ishoda.“ Sledio se,
promatrao je, upijao je način na koji joj se grlo pomicalo dok jegutala,
način na koji se igrala s komadićem ukrasa na svojoj ružičastoj haljini.
„Što to znači?“ „Ništa.“ Nije se susrela s njegovim pogledom. Umjesto
toga, još jednom jeodmahnula glavom. „Žao mi je što ste osjetili da
moratepaziti na mene. Žaomi je štoVas jeGabriel udario. Žao mi je što
sam postala nešto štoVi…žalite.“ Žalite.Riječ je bila udarac bolniji od
ičega što mu je Ralston udijelio.Osjetio je mnoštvo stvari prema njoj
proteklog tjedna… proteklih mjeseci.Ali žaljenje nikad nije bila jedna od
njih. „Juliana –“ njezino ime je zvučalo hrapavo dok je posezao za njom,
znao je da kad jebude držao u ruci, možda je ne bude mogao
pustiti.Ustala se prije nego ju je mogao dotaknuti. „Nastati će problem
akobudemo otkriveni. Moram ići.“ Također se ustao. „Juliana. Stanite.“
Okrenula se i zakoračila korak unazad u tamu stavljajući se van dosega.
„Ne bi trebali razgovarati. Ne bi trebali viđati jedno drugo,“ govorila je
brzokao da su riječi mogle izgraditi zid među njima. „Prekasno je za to.“
Zakoračio je prema njoj. Ona zakorači korak nazad.„Ralston će me
tražiti.“ Išao je prema naprijed. „Ralston može čekati.“ Žurila je unazad.
„IVi imatezaručnicu koju moratezaprositi.“ „Ona isto tako može čekati.“
Zastala je pronašavši svoju snagu. „Ne može.“ Nije želio razgovarati o
Penelope. Došao je do nje vršcima nožnih prstiju. „Objasnite.“ Šapat je
bio tako tih imračan. „Ja –“ pogledala je dolje otkrivši mu vrh svoje
glave. Želio je zakopati svojelice u te kovrče, u miris i osjetiti je. Ali
prvo, mora objasniti.Nije progovorila čitavu vječnost – tako dugo da je
pomislio da moždaneće. A onda je duboko udahnula i rekla, „Rekla sam
Vam da me nenavedete da mi se svidite.“ Riječi su bile pune poraza.
„SviđamVamse?“ Podigla je pogled, njezine plave oči su
odražavalesvjetlo od prozora iza njega i njemu zastane dah radi njezine
ljepote. Podigao je ruku, prešao poleđinom prstiju preko njezinog
obraza. Na to milovanjeona zatvori oči. „Da.“ Šapat je bio tužan i tih,
jedva čujan. „Ne znam zašto. Užasan stemuškarac.“ Nagnula se prema
njemu. „Arogantni ste i iritantni itemperamentni.“ „Nisam
temperamentan,“ rekao je podigavši njezino lice prema njemutako da bi
jedo sitosti mogao gledati. Otvorila je oči i pogledala ga upotpunoj
nevjerici, a on doda, „Samo kad sam u Vašoj blizini.“ „Mislite da
stenajvažniji čovjek u Engleskoj,“ nastavila je, glas joj je bio nitutami,
naglašen sitnim zamkama u njezinim riječima dok su njegovi
prstiprelazili duž linije njezine vilice. „Mislite da ste u pravu cijelo
vrijeme.Mislite da znatesve…“ Koža joj je bila tako mekana. Trebao bi
napustiti sobu. Bilo je pogrešno po njega da bude tu s njom. Akobudu
uhvaćeni, ona će biti uništena, a on ne bi imao izbora osim ostaviti
jeuništenu. Bio je zaručen samo nekoliko sati. Ovo je bilo pogrešno. On
mora otići. Džentlmen bi otišao. „Sve ste to pokrilis 'arogantan'.“
Prolazio je niz stup njezina vrata. „Ja –“ uzdahnula je dok je utiskivao
nježni poljubac u bazu njezina grla.„Mislila sam da Vamtreba dodatno
pojasniti.“ „Mmm,“ govorio je uz kožu njezina ramena. „Izvrsna poanta.
Nastavite.“ Duboko je udahnula dok su se njegove usne i jezik igrale na
boku njezinavrata. „O čemu smo raspravljali?“ Nasmijao se na njezino
uho prije nego je uzeo mekanu, baršunastu školjkumeđu svoje zube.
„Nabrajali ste mi razloge radi kojih Vam se ne bih trebaosviđati.“
„Oh…“Riječ je postala kratko stenjanje dok je jezikom prelazio
prekoosjetljive kože njezinog uha. Uhvatila je njegove podlaktice radi
osjećaja.„Da. Pa. To su glavni razlozi.“ „A opet, svejednoVamse
sviđam.“ Pomaknuo se utisnuvši nježnepoljupce uz rub njezine
haljine,spuštajući se niz glatko prostranstvo kože,njezina prsa su se
dizala i spuštala dok je hvatala dah. Nije dugo vremenaodgovorila i on
klizne prstom ispod svile, milujući, tražeći sve dok nijepronašao ono što
je tražio, čvrsto i spremno za njega. „Juliana?“ „Da, prokleti neka ste,
sviđatemi se.“ Nagradio ju je povukavši haljinu dolje i ogolivši ružičaste
ispupčenevrhove grudi mjesečini. „Ima nešto što bi trebaliznati,“
šaputao je, riječi sudolazile izdaleka.„Da?“ Puhnuo je mlaz hladnog
zraka preko njezine ispupčene bradavice,obožavao je način na koji se još
više ukrutila, preklinjala za njegovim ustima. Okusiti će jenoćas.
Jednom, prije nego se vrati svojem staloženom, uglednom postojanju.
Samo jednom.Nalet zadovoljstva prostruji kroz njega i on postane krut i
težak na tupomisao.„Simon“ – uzdahnula je– „mučiteme.“ Obujmio je
dlanom jednu njezinu savršenu dojku, prelazio palčevimapreko vrha,
uživao u načinu na koji se predavala senzaciji. „Što je to?“Upitala je,
riječi su se razbile oko njezinog zadovoljstva. „Što je to?“On ponovi.
„Što bih trebala znati?“ Nasmijao se radi pitanja povukavši svoj pogled
da se susretne s njezinim– napola skriven kapcima i veličanstven. Još
jednom da je okusi. Jedan posljednjiukus nje.„IVi se meni isto sviđate.“

DVANAESTO POGLAVLJE
Glazba je zvuk bogova.Pr ofinjene dame sviraju piano do savršenstva. -
Rasprava o najelegantnijim damama Uvjereni smo da još uvijek ima
vremena za vjenčanje sezone...-Skandal novine, listopad 1823. Podigao
ju je u svoj zagrljaj, okrenuo se i odnio je nazad do klupe za
piano.Spustio ju je na tvrdo drveno sjedalo, spustio se na svoja koljena
pred njom,obuhvatio joj dlanovima lice i nagnuo je kako bi primila
njegove poljupce.Ruke su mu se spustile na njezine grudi, podizale ih,
otkrivale ih, milovalepreko njihovih vršaka, lagano štipkale sve dok nije
zadahtala i on nagradi tajzvuk davši joj sve što nije znala da je željela.
Šaputala je njegovo ime dok joj je sisao ispupčen vrh jedne dojke,
šaljući tako da zadovoljstvo struji kroz nju.Gurnula je svoje prste u
njegovebujne, zlatne kovrče, držeći ga na mjestu nakojem je izazivao
kaos na njezinom mesu i u njezinim osjećajima. Zastenjao je radi
osjećaja njezinih ruku u svojoj kosi, a zvuk je strujao kroznju isto kao i
zadovoljstvo.Znala je da ne bi to trebala dozvoliti.Znala je da riskira
sve.Ali nije marila.Dokle god on ne stane.Privukao ju je k sebi,
obožavao je svojim usnama i jezikom i opakomnaznakom zubi dok su
njegove ruke milovale niz nju, pritišćući jebliženjemu, sve dok nije
pomislila da bi mogli postati jedno.„Simon…“ šapnula je njegovo ime i
on stane podigavši glavu, oči su musijale od vreline.„Bože, Juliana,“
ispružio je jednu ruku, milovao niz jednu stranu njezinaobraza i ona
impulzivno okrene glavu stavljajući topao, nježan poljubac na
jagodicunjegovog palca, praveći krug jezikom prije nego je nježno
zagrizlau meso.Zarežao je radi tog osjećaja, privukavši je k sebi radi
poljupca koji jesvojatao više od milovanja. Kad je završio, oboje su
teško disali i njezine rukepronađu svoj put unutar njegovog sakoa kako
bi milovale njegova široka,čvrsta prsa. „Želim..“Krenula je, riječi su joj
se prekidale nakon što je vratio svojupozornost na njezine grudi, uzimao
bradavicu među svoje usne, kotrljaočvrsti vršak između jezika i zubi sve
dok nije mogla razmišljati. Kada ju je pustio, zabljesnuo ju je vučjim
osmjehom i ona se nije moglazaustaviti da posegne za njim, dopusti
svojim prstima da se igraju nanjegovim usnama– kao da bidodirivanje
nedostižnog osmijeha, moglo gaurezati u njezino sjećanje. Uzeo je vršak
jednog prsta u usta, sisao ga sve doknije zastenjala. „Što želite,ljubavi?“
Nježnost se skupljala među njima i ona je bila pogođena ubodom
žudnje…željela je njega. Više od ukradenih trenutaka na ovom
mračnom, privatnommjestu… daleko više od dva tjedna… Želim da me
želiš. Da odabereš mene. „Dođitebliže.“ Raširila je noge znajući da se
ponašala bludno. Znajući daako ih uhvate, ona će biti uništena, a on će
otići sa svojom budućommladenkom.Ali nije marila. Željela ga je osjetiti
na sebi. Nije marila što supostojali slojevi tkanine između njih. Nije
marila što nikad neće biti onolikoblizu koliko je ona željela. Oči mu se
nakratko zatvore kao da se pripremao za nju i ona na trenutakpomisli da
bi je mogao odbiti. Ali kad ih je otvorio, vidjela je plamenžudnjeu tim
zapanjujućim jantarnim dubinama, a onda je zastenjao od zadovoljstvai
dao joj ono što je htjela pritisnuvši se bliže. „Vi stemoja sirena,“ rekao je
prelazeći rukama uz njezina bedra i dolje nizlistove, osjećajući oblik nje
čak i dok ih je svila njezine haljine oboje držaladalje od onoga što su
željeli. „Moja zavodnica… moja čarobnica… ne mogu Vam odoljeti bez
obzira kako se jako trudio. Prijetiteda me pošaljete prekoruba.“ Ruke su
mu se spustile na njezine gležnjeve i ona se istog trena trzne odsilnog
zadovoljstva radi njegovog dodira. Oči joj se rašire. „Simon, ja ne –“
„Ššš,“ rekao je dok su njegove ruke polako milovale uz njezine
nogeostavljajući njezine čarape u plamenu. „PokazujemVamšto mislim.“
Vrhovi njegovih prsti ju dođu do čipkanog, ukrašenog ruba čarapa
visokona njezinim bedrima i oboje su zastenjali radi osjećaja kože na
koži.Skupila je noge skupa zarobljavajući njegove ruke među svojim
toplim bedrima. Nije mogla.Nije trebao.Nagnuo se prema naprijed i
staviosvoje čelo na njezino. „Juliana,dopustite mi da Vasdodirnem.“
Kako je mogla odoljeti takvom iskušenju? Opustila se, raširila bedra
znajući da se ponašala kao bludnica. Nijemarila.Nasmijao se, ruke su mu
se penjale sveviše i više. „Ne nositegaćice.“ Odmahnula je glavom,
jedva da je mogla govoriti od iščekivanja. „Nevolim ih. Mi ne nosimo–
u Italiji.“ Uzeo joj je usta u opak poljubac. „Jesam liVam spomenuo
kolikoobožavam Talijane?“ Osjećaj, tako suprotan svakoj raspravi koju
su ikad imali, nasmije je.Potom njegovi prsti dođu do njezinog središta,
poput pera iznadmekanih dlačica, razdvajaju, traže i šalju nalet šoka
kroz nju radi osjećaja.I smijeh se pretvori u stenjanje.Usta su mu sad bila
na njezinom uhu i šaputao je opake stvari dok sunjegoviprsti
tražili.Pronašli. Nije znala što je željela. Jedino da – „Simon…“ šaputala
je. Kliznuo je prstom duboko u njezino središte i ona radi tog
milovanjazatvori oči, nagne se unazad od senzacije, tipke pijana uzdisale
su podnjezinim kretanjem.„Da,“ šaputala je, istovremeno posramljena i
hrabra.„Da,“ ponovio je dok se drugi prst pridruživao prvom, a njegov
palacčinio opako divne stvari, kružeći kroz njezine tajne nabore.
Zagrizla je usnu. „Stanite… nemojtestati.“ Cerek mu je bio širok i opak.
„Što od toga?“ Milovao je duboko i ona sečvrsto uhvati za njegovu ruku
šapućući.„Nemojte. Nemojtestati.“ Odmahnuo je glavom promatrajući
ju. „Ne bih mogao i da pokušam.“Zadržavši njezin pogled, obrađivao ju
je u ritmu pokreta njezinih kukova,uz nježno neskladno zvečanje tipki pi
jana ispod nje. Sve je izblijedjelo osimosjećaja njega, čvrstih, napetih
mišića njegovih ruku, fantastičnog načina nakoji ju je dodirivao, vodeći
jesnažnije i brže prema nečemu što nije razumjelai čemu nije u
potpunosti vjerovala.Ispravila se i on je bio tu, jedna ruka mu je držala
njezino lice, držeći je uz svoje usne. „Tu sam,“ šapnuo je uz nju. Je li
bio, stvarno?Ukočila se odmahnuvši glavom, ljuljajući se prema
zadovoljstvu. „Ne.Simon…“ „Uzmi to, Juliana.“ Naredba proleti kroz
nju, tako zapovjedna da ju jemorala slijediti. Zastenjala je od
zadovoljstva i on ponovno uzme njezineusne, hraneći je još više
nepodnošljivom željomza više, zanjim tamo gdje jepatila i trebala ga
više nego bi ikad mogla zamisliti, njegov prelijepi jantarnipogled bio je
njezino sidro u oluji.Kad je izvukao posljednji dio užitka iz nje, smjestio
je nježni poljubac navisoki luk njezina obraza i popravio njezine suknje,
privukao je k sebi dok jeona vraćala svoju snagu. Držao ju je tako tu,
tiho i nepokretno u dugimminutama. Pet. Možda dulje. Prije nego se
sjetila gdje su bili.I zašto. Odgurnula ga je dalje odsebe. „Moram se
vratiti.“ Ustala je pitajući sekoliko dugo će moći trpjeti ovu beskrajnu
večer. Najgore će tek doći. „Juliana,“ rekao je i ona je čula molbu u
njegovom glasu, za čim, nije znala.Čekala je, žudjela je da kaže nešto
radi čega će se osjećati bolje. Da će ovoučiniti ispravnim. Kad nije, ona
progovori. „Vi ćete se oženiti.“ Podigao je ruke. Zastao. Frustrirano ih
spustio. „Žao mi je. Nisam trebao– trebao sam–“ Žacnula se na te riječi
– nije si mogla pomoći. „Nemojte,“ šapnula je. „Neispričavajtese.“
Otišla je prema vratima, jedna ruka joj je bila na bravi kad jeponovno
progovorio.„Juliana. Ja ne mogu –“ Zastao je. promislio. „Ženim se
zalady Penelope.Nemam izbora.“ Eto ga opet, njegov hladni, majstorski
ton.Naslonila je čelo na hladna mahagonij vrata, tako blizu da je
moglananjušiti bogatu boju drveta. Ponovno je progovorio. „Postoje
stvari koje ne možete shvatiti. Jamoram.“ Položila je ispružen dlan na
vrata, odupirala se užasnom iskušenju da sebaci pod njegove noge i
preklinje ga da je uzme.Ne.Imala je više ponosa odtoga. Bio je samo
jedan način da ovo preživi. S netaknutim dostojanstvom. „Naravno da
morate,“ prošaptala je.„Ne razumijete.“ „U pravu ste. Ne razumijem. Ali
to nije bitno. Hvala Vamza lekciju.“ „Lekciju?“ Ovo je bila njezina šansa
da njezina riječ bude zadnja. Da se barem donekleosjeća kao da je
pobijedila. „Strast nije sve, zar ne?“ Bila je ponosna na lakoću u svom
tonu, načinu nakoji mu je te riječi dobacila kao da nisu bile ni bitne. Kao
da on upravo nijebacio njezin svijet naglavačke. Opet.Ali nije si
vjerovala da pogleda u njega. To bi bilo previše izazovna ulogaza
odigrati.Umjesto toga, otvorila je vrata i kliznula u hodnik ne osjećajući
se nimalokao da je pobijedila.Osjećala se kao da je užasno izgubila.
Morala je, naposljetku, prekršiti najvažnije od svojih pravila. Željela je
višenego što je mogla imati. Željela je njega i još… željela je da on želi
nju. U ime nečega većeg od tradicije, hrabrijeg od reputacije, važnijeg
odglupog naslova.Lebdjela je na ulazu u balsku dvoranu, promatrala
svilu koja se okretala,način na koji su muškarci hodali, plesali,
razgovarali s neporecivim osjećajem titule i svrhe, duge, graciozne linije
žena koje su neupitno znale dasu pripadale tu.Tu, ništa nije nadjačavalo
sveto trojstvo tradicije, reputacije i naslova. A za nekoga kao ona– koja
nije polagala pravo ni na jedno od to troje– netko kao on– koji je sve
troje držao s tako opuštenim pravom – bilo jekrajnje, neporecivo, van
dosega.A ona je pogriješila čak i da se samo pretvarala da je došla do
njega. Onaga nije mogla imati.Uzela je dubok, umirujući udisaj. Ona ga
nije mogla imati.„Oh, dobro. Pronašla sam te. Moramo razgovarati,“
Mariana je šaputala snjezinog lakta pored kojeg se stvorila. „Navodno
naši tračevi nisu jedinidanas.“ Juliana trepne. „Naši tračevi?“ Mariana
jepresječe brzim, razdraženim pogledom. „Zbilja Juliana. Moratićeš se
izdići iznad ideje da si tivlasnik svih nevolja u našoj obitelji. Mi
smoobitelj. Na nama je da se isto tako nosimo s tim.“ Juliananije imala
vremenacijeniti osjećaj dok je Mariana već nastavljala dalje. „Navodno,
postoji još jedan važan događaj koji će se dogoditi večeras. Onaj koji ti
se neće svidjeti.Leightonće se –“ „Znam.“ Juliana odsječe svoju
prijateljicu. Nije mislila da bi moglapodnijeti slušati to opet. Ne,čak ni
od Mariane. „Kako ti znaš?“ „Rekao mi je.“ Marianine obrve se skupe.
„Kada?“ Slegla je jednim ramenom nadajući se da će to biti dovoljno
njezinojšogorici. Očito nije. „Juliana Fiori! Kad ti je rekao?“ Trebala je
reći kako joj je Ralston rekao. Ili da je načula u ženskom salonu.Obično
je bila brža. Obično, nije joj upravo slomljeno srce.Njezino srce nije bilo
slomljeno, zar ne?Definitivno je bio takav osjećaj. „Ranije.“ „Kad
ranije?“ „Ranije ove večeri.“ Mariana vrisnu. Stvarno vrisnu. Juliana se
trzne.Trebala je reći sinoć. Juliana se licem okrene prema njoj. „Molim
te nemoj od togapravitiproblem.“ „Zašto si bila s Leightonom ranije
večeras?“ Bez razloga, jedino što sam bila gotovo uništena u
konzervatoriju koji je pripadaonjegovoj budućoj supruzi. Ponovno je
slegla ramenima.„Juliana, znaš da bi to mogla biti tvoja navika koja
najviše nervira.“ „Zbilja? Ali imam ih tako puno.“ „Jesi li dobro?“
„Misliš na rame? Da. Dobro je.“ Marianine oči se suze. „Namjerno si
teška.“ „Vjerojatno.“ Potom Mariana pogleda u nju. Zbilja pogleda u
nju. I Juliana istog trenapostane nervozna. Pogled mlade vojvotkinje se
gotovo istog trena omekša.„Oh, Juliana,“ šapnu. „Nisi dobro, zar ne?“
Nježne, ljubazne riječi pokazalo se da su uništile Julianu. Odjednom je
biloteško disati, teško gutati, sva njezina energija je trenutno bila
usmjerenaodupiranju potrebi da se baci u naručje prijateljice i plače. Što,
naravno, nijemogla napraviti. „Moram ići.“ „Idem s tobom.“ „Ne!“ Čula
je paniku u svom glasu. Uzela je dah, pokušala ga je zadržatida se
ponovno digne. „Ne. Ja sam… ti moraš ostati.“ Mariana nije voljela da
joj se govori što da radi. Juliana je vidjela njezinooklijevanje, promatrala
ju jedok razmišlja o odbijanju njezinog zahtjeva. Molim te Mari.
„Dobro. Ali uzeti ćeš našu kočiju.“ Juliana zastane trenutak
razmišljajući. „Ja – da. Dobro. Uzeti ću vašu kočiju. Mari –“ Čula je
pucanje u svom glasu. Prezirala ga je. „Moram otići.Sad. Prije.“ Prije
nego budem morala gledatikako se najava vjenčanja pretvara uužasni,
perverzni prizor. Mariana kimne jednom. „Naravno. Vidjeti ćemo se
vani. Očito se neosjećaš dobro. Očito je da imaš glavobolju.“ Juliana bi
se nasmijala da je imalo djelovalo zabavno.Mariana se počela gurati
kroz gomilu na rubu balske dvorane, Juliana ju je slijedila. Jedva da su
prešle desetak stepenica kad je orkestar prestaosvirati i nastala je gužva
na podiju na kojem su stajale. Razgovor je prestaokad je markiz od
Needhama i Dolbya, siroti muškarac koji je očito volio svojepiće,
dreknuo, „Pažnja!“ Juliana je učinila pogrešku jer je pogledala prema
podiju. Tamo je ugledalaSimona, visoki nepodnošljivo zgodan – savršen
vojvoda. Savršen suprug. Savršen. Mariana se okrene prema njoj, oči su
joj bile široke i Juliana joj stisne ruku.„Brže.“ „Ne možemo…“ Mariana
odmahne glavom. „Svi će vidjeti.“ Panika je raslai balska dvorana se
užasno nakrivila šaljući val mučninekroz nju. Naravno da nisu mogle
otići. Bijeg bi ih jedino napraviopredmetom još više priče. Ne sada. Ne
dok je balska dvorana dio pozornostiprebacivala s njihovog skandala.
Mrzila je svoju majku u tom trenutku, višenego ikadprije. Juliana zatvori
oči znajući što će se dogoditi. Ne znajući hoćeli to preživjeti. Okrenula
se prema podiju i Mariana je uzme za ruku, stisne ječvrsto,stijena u
vihoru straha.I Juliana je tiho slušala dok se jedini muškarac kojeg je
ikad željelazavjetovao drugoj.Na svu sreću brzo je bilo gotovo, sluga je
dijelio šampanjac međuposjetiteljima koji su podizali svoje čaše i
glasove u zdravicu sretnom paru.Nitko nije primijetio da su Mariana i
Juliana ljubazno odbile piće, niti sushvatili da u trenutku kad je vojvoda
od Leightona podigao ruku svojebuduće vojvotkinje do svojih usana,
njih dvije su krenule prema izlazu. Bila je vječnost dok se nisu popele uz
stepenice s plesnog podija; kad sustigle gore, Juliana napravi pogrešku
pogledavši iza sebe – bacivši posljednjipogled na Simona i njegovu
mladu.On je gledao u nju. A ona nije se mogla oduprijeti da ga ne upija–
njegove zlatne kovrče,snažnu vilicu i pune usne i taj ozbiljni jantarni
pogled radi kojeg se osjećalakao da je jedina žena na svijetu.Naravno da
nije bila. Jer njegova buduća mlada je stajala pored njega. Okrenula se i
otišla u predvorje, bojeći se da će joj pozliti ako ostane ubijednoj kući
imalo duže. Hvala Bogu, sluge u Dolby kući su bili najbolji odnajboljih i
poslužitelj je već otvarao vrata dok su one žurile prema njima,suze su joj
mutile vid, Mariana joj je bila za petama.Osjetila je hladni zrak
listopadske noći ispred sebe i izmoli kratku molitvuzahvale. Bila je na
sigurnom.Ili, bila bi… Samo da se sjetila povrća. Prekasno je shvatila da
su stepenice ostale ugušene plodovima žetve i dotog trenutka je bilo
prekasno da se zaustavi. Već je stavila jednu nogu upapuči na veliku,
okruglu bundevu i pokrenula rušenje cijele piramide. Čula je kako
Mariana uzbuđenodoziva njezino imedok se rušila, šaljućival tikvi i luka
i bundeva niz desetak ili više stepenica do dna stubištasletjevši na hrpu.
Kad je otvorila oči kako bi se uvjerila da je preživjela pad,bila je
okružena povrćem – većina ga je bila razbijena, njegova unutrašnjost je
bila prosuta po kamenoj ulici. Juliana je promatrala kako se repa, jedva
veličine njezine šake, kotrljapored nje i smiruje se pored kočije koja je
čekala – jednog posljednjeg vojnikapalog u njezinom masakru.„Oh
moj…“ Podigla je pogled i zatekla Marianu na vrhu stuba kako gleda
dolje premanjoj širom otvorenih očiju, s jednom rukom preko otvorenih
usta. Dvojicavratara su stajali odmah iza nje, izgledali su krajnje
nesigurni u protokol uovoj specifičnoj situaciji. Juliana se nije mogla
zaustaviti.Počela se smijati. Niti nježnim, niti tihim hihotom. Glasan,
oštar smijeh koji nije moglazadržati. Smijeh koji je prijetio njezinoj
mogućnosti da diše. Smijehom koji jesadržavao svu njezinu tugu i
frustraciju i ljutnju i razdraženost. Brišući suzu s obraza, pogledala je
gore prema Mariani i otkrila da seramena njezine prijateljice tresu od
smijeha isto tako. I vratari isto– nisu simogli pomoći. Njihov smijeh
pošalje još jedan nalet emocija kroz nju. Očistila je prostor da se može
ustati i njezino kretanje pokrenulo je sveostale. Svi su krenuli dolje niz
stepenice, jedan vratar se saginjao dapomogne Juliani da ustane na noge
kad je shvatila punu veličinu štete. Ostavila je nered na centralnom
dijelu ulaza lady Needham.Stepenice će morati biti očišćene prije nego
itko bude mogao napustiti bal.A Julianina lijepa ružičasta svilena haljina
je bila prekrivena sjemenkamai velikim hrpama pulpe, bila je potpuno
uništena. Ustala se, zahvalila vrataru i pogledala prema Mariani koja se
još uvijeksmijala– odgovor podjednako užasan i zabavan. „Imaš…“
odmahnula je glavom i mahnula jednom rukom kako bipokazala
Julianino cijelo tijelo. „Svuda.“ Juliana je izvukla dugačak komad
nečega iz svoje kose. „Pretpostavljamda je previše pitati je li jedna od
ovih kočija tvoja?“ Mariana je pregledavala vozila koja su čekala.
„Zapravo, nije uopće. Ova je naša.“ Juliana krene prema njoj. „Konačno
nešto ide kako treba.“ Mariana otvori svoju torbicu i izvadi mito u
zlatnim novčićima za vratare.„Ako možete zaboraviti tko je, točno,
uništio dekoraciju vaše gospodarice…“utisnula je novčiće u njihove
dlanove prije nego je otišla do kočije i otpratila Julianu unutra.„Misliš li
da će šutjeti?“ Juliana upita dok je kočija kretala. „Možemo se samo
nadati da će se sažaliti nad tobom.“ Juliana uzdahne nagnuvši glavu
nazad na glatku poleđinutapecirunga.Dopustila je da jekretanje kočije
umiruje dugo vremena prije nego je rekla,„Pa, moraš mi dati malo
zasluge.“ Mariana se zahihoće. „Radi čega?“ „Ne može me se optužiti
da sam otišla tiho u noć.“

TRINAESTO POGLAVLJE
Nesretni su oni kojima nedostaje kulture.Profinjena damase sa svim
preprekama suočava s gracioznošću. -Rasprava o najelegantnijim
damama Obilnog uroda šokantno nedostaje ove godine...-Skandal
novine, listopad 1823. Njezina grozna večer još nije bila gotova.
Bennett, prastari batler koji jeslužio markizu od Ralstona, kako je
Juliana sumnjala, čitavu vječnost, je biobudan kad je stigla kući – rijetka
prilika jer je on na neki način bio nagriženvremenom i bilo jemnoštvo
mlađih slugu koji su bili sposobniji čekatipovratak gospodarakući.
Godine iskustva spriječili su Bennetta da reagira na Julianino stanje,
bezsvog ogrtača koji je ostavila u žurbi da pobjegne s bala – moratiće
smislitinačin da ga u nekom trenutku povrati i pretpostavljala je– između
ostalogprekriven unutrašnjošću bundeve. Zapravo, kratko joj se naklonio
kad je ušla u kuću – onako za što bi gaizazivala da nije bila tako
iscrpljena i očajavala za kupanjem i krevetom. „Bennett, molim te da mi
spreme kadu. Kao što možeš vidjeti, potrebnami je,“ rekla je odlazeći
pravac do širokog mramornog centralnog stubištagradske kuće.
„Gospođice Fiori, ispričajte me,“ oklijevao je i okrenula se licem
premanjemu čekajući. „Imate posjetitelja.“ Zaplamti uzbuđenje, kratko i
od kojeg je zastajao dah, jer je njezinatrenutna misao da je Simondošao.
Ali, ne… nije bilo načina da je preteknedo kuće Ralston – ne osim ako je
pobjegao s mjesta njegovih zaruka nakonobjave. Koliko god ljupko da bi
to bilo, znala je boljeda i ne razmišlja o tome.Simon nikad ne bi učinio
ništa skandalozno. Ignorirala je činjenicu da je ranije te večeri, da su se
upustili u skorošokantno skandaloznu međuigru. „Posjetitelj? Za mene?“
Batlerovo lice je postajalo mračno, odavalo je emoci ju koja se Juliani
nijesviđala. „Da, moja Lady. Vaša majka.“ Strah se spusti, težak i
hladan. Juliana odmahne glavom. „Ne. Previše samumorna da bih se
nosilas njom večeras. Može čekati Gabriela.“ „Govori kako je tu
radiVas.“ „Pa, neću je primiti. Morati će pokušati ponovno.“
„Impresionirana sam. Odrasla siu mladu damu poprilično jake volje.“
Juliana se smrzne na te riječi izgovorene na savršenom,
smirenomtalijanskom iza nje. Susrela se s Bennettovim pogledom koji je
bio ispunjenžaljenjem i otpusti ga rukom uz nešto što se ona nadala da je
umirujućiosmjeh prije nego se okrenula prema majci.S kojom nije
razgovarala desetljeće – Pogled njezine majke je prelazio preko nje,
upijao njezinu uništenufrizuru, upropaštenu haljinu i
grudiceneprepoznatljive prljavštine koji su sezalijepili za nju i Juliana se
istog trenutka prisjetila kako je biti kćer LouiseHathbourne– kad ne bi
dobivala hladnu nezainteresiranost, onu koju jeodavala s gađanjem.
Nikad nije bila dovoljno dobra za svoju majku. Svih tihputakad je
pokušavala dokazati da je vrijedna Louisine ljubavi… njezinogponosa…
nikad to ne bi dobila. „Nemojte ni na trenutak pomisliti da imateišta s
mojim karakterom.“ „Ne bih ni sanjala o tome, Juli.“ Umanjenica–
njenog oca omiljena– pošalje šok tuge i bijesa kroz Julianu.„Ne
zoviteme tako.“ Njezina majka se makne od dovratnika prema sobi za
prijem, ispružila je jednu ruku prema Juliani. „Hoćeš li mi se pridružiti?
Voljela bih razgovaratis tobom. Čekala sam te poprilično dugo
vremena.“ „I kakav je osjećaj biti ta koja čeka nečiji povratak?
Pretpostavljam da je topoprilična novina.“ Lousin osmjeh je bio mal i
tajanstven. „Zaslužila sam to.“ „I puno više, uvjeravam Vas.“
Razmišljala je da ignorira majčin zahtjev. Razmišljala je da pronađe
svojuspavaću sobu i dozvoli da sestarija žena kuha u sobi za prijem dok
joj nedosadi i ode.Ali negdje, duboko u sebi, Juliana je još uvijek bila ta
desetogodišnjadjevojčica. Ona koja je žurila obaviti majčine naredbe u
nadi da će, danas,biti vrijedna njezine pozornosti.Mrzila je sama sebe
dok je slijedila svoju majku u sobu za prijem. Mrzila je sebe što je
zauzela mjesto nasuprot nje.Mrzila jesebe dok je čekala da tažena koja je
uzela toliko toga od nje, uzme više. Vrijeme koje nije željela dati. „Žao
mi je radi Sergia. Nisam znala da je preminuo.“ Juliana je željela vrištati
radi imena svog oca na jeziku ove guje. Umjestotoga uzvratila je
majčinom smirenosti i rekla, „Kako ste mogli? Nikad seniste ni jednom
osvrnulinakon što steotišli.“ Louisa pogne glavu, jednom priznajući
pogodak. „U pravu si, naravno.“ Isprika. Juliana pomisli, riječi su
vrištale u njezinim mislima.Zar ne žališradi toga?Sjedile su dugo u tišini
sve dok Juliana nije bila spremna otići. Ako jeLouisa mislila da će ona
voditi razgovor, bila je užasno u krivu. Upravo sespremala ustati kad je
njezina majka ponovno progovorila.„Sretna sam što si pronašla Gabriela
i Nicka.“ „I ja sam.“ „Ah, pa vidiš, nešto dobro je izašlo iz toga što si
meimala za majku.“Bilo je samozadovoljstva u tim riječima. Naravno da
je bilo. Louisa se nikad nijeustručavala istaknuti dobre stvari kod sebe.
Možda jer ih je bilo toliko malo. „Je li ovo trenutak u
kojemVamgovorim koliko sam zahvalna što ste menapustili? Što ste
napustilinjih?“ Barem je znala da ne odgovori na to. „Što bi željela da ti
kažem, Juli?“ Glas joj je postao čelik. „Prvo, voljela bih da
prestanetekoristiti to ime.“ „Zašto? Imala sam ulogu u davanju imena ti.
Oboje smo te zvali tako.“ „Samo jedno od vas je zaslužilo to.“ Izraz
dosade preletipreko Louisinog lica. „Besmislice. Ja sam ti dala život.To
mi daje isto toliko prava kao i bilo kome da te zove kako god mu se
sviđa. Ali dobro, Juliana, odgovori na pitanje.“ Prebacila se na engleski.
„Što bihtjela od mene?“ Želim da objasniš to. Želim da mi kažeš zaštosi
me napustila?Zaštosi napustilanas?Zašto si se vratila? Juliana se kratko
bezvoljno nasmije potom odgovori na engleskom. „Samaideja da me to
pitate je smiješna.“ „Želiš da se ispričam?“ „To bi bio odličan početak.“
Louisin hladni plavi pogled, toliko nalik njezinom vlastitom, djelovao
jekao da gleda kroz nju. „Biti ćemo tu poprilično dugo vremena ako je to
onošto želiš.“ Juliana slegne jednim ramenom. „Odlično. Onda smo
završile.“ Ustala je.„Tvoj otac je običavao raditi to isto.Slijeganje.
Iznenađena sam što Engleska ni je to izbila iz tebe. To nije baš
najuglađenija manira.“ „Engleska me ne posjeduje.“ Iznenada, riječi nisu
djelovale tako istinite. „Ne? Tvoj engleski je jako dobar za nekoga tko
ne mari za kulturu. Biti ćuiskrena; bila sam iznenađena kad mi je Gabriel
rekao da si tu. Ne moguzamisliti da ti je lako preživjeti.“ Juliana je
ostala tiho odbijajući dati Louisizadovoljstvo spoznaje da je bila u pravu.
Njezina majka je nastavila dalje.„Pretpostavljam da ti je isto kao što je
bilo meni. Teško. Vidiš, kćeri, nismotoliko različite.“ Nismo tako
različite. To su bile riječi od kojih je strahovala. Riječi za koje semolila
da nisu istinite. „Nismo nimalo nalik jedna drugoj.“ „Možeš to
ponavljati iznova i iznova. To neće promijeniti istinu.“ Louisase
naslonila nazad na svojoj stolici. „Pogledaj se. Upravo si se vratila s
bala,možda, ali prekrivena nečim što ukazuje da nisi imala jednu od
najuglednijihvečeri. Što si radila?“ Juliana pogleda dolje po sebi.
Oduprla se potrebi da pokupi brzosušećupulpu koja je bila zalijepljena
za nju. „Ne tičeVasse.“ „Nije ni bitno. Poanta je da se ne možeš
oduprijeti avanturi. Nisi voljnauskratiti si ijedno zadovoljstvo koje te
mami u bilo kojem trenutku. Moj ukusza uzbuđenje je bio u tebi od kad
si udahnula prvi dah. Odupiri se koliko god hoćeš, ali ja sam tvojamajka.
Ja sam u tebi. Što prije se tome prestanešopirati, sretnija ćeš biti.“ Ne.To
nije bila istina. Prošlo je desetljeće od kad je Louisa zadnji put vidjela
Julianu… deset godina tokom kojih je Juliana imala priliku odrasti
ipromijeniti se ioduprijeti se dijelovima njezine majke koji su
bililežaliuspavani u njoj.Nije tražila avanturu ili skandal ili uništenje. Je
li?Sjećanje zabljesne: lovica kroz mračni vrt, skrivanjeu nepoznatoj
kočiji, jahanje kroz Hyde park u muškoj odjeći, penjanje na drvo kako bi
dohvatilazamjenjiv šešir,spoticanje na piramidu žetvenog povrća,čekanje
Simonaispred njegovog kluba, ljubljenje Simona u staji, ljubljenje
Simona ukonzervatoriju u kući njegove zaručnice. Ljubljenje
Simona.Doslovno je proteklog tjedna skrenula s puta da izazove
skandal– a prijetoga, od kad je stigla u London, možda nije tražila
avanturu, ali joj se sigurnonije odupirala kad bi je dozivala.Dragi Bože.
Pogledala jeu svoju majku, susrela se s tim plavim očima koje su tako
bilenalik njezinima, očima koje su sijaleznanjem da ga se Juliana
odjednombojala i prezirala ga.Bila je u pravu.„Što želiteod nas?“ Čula je
drhtanje u svom glasu. Željela je da ga nematu.Louisa je bila tiha dugo
vremena, nepomična, njezin hladni pogled jeupijao Julianu. Nakon
nekoliko minuta, Juliani je bilo dosta. „Potrošila sampreviše svog života
čekajućiVas.“ Ustala se. „Idem u krevet.“ „Želim svoj život nazad.“ U
riječima nije bilo tuge, isto tako ni žaljena. Neće biti. Ovo je bilo
najbližeonome što će njezina majka ikad biti ijednom od tih osjećaja.
Žaljenje je biloza ljude koji su mogli osjećati. Nemogavši se zaustaviti,
Juliana je sjela još jednom, na rub svoje stolice idugo gledala u ženu
koja joj je dala život. Njezina ljepota – dar koji je dala svih troje svoje
djece– odavao je njezine godine. Bilo je tu vlasi srebra unjezinoj crnoj
kosi, njezine plave oči su bile zamućene od godina. Bilo je tumnoštvo
linija na njezinom licu i vratu, nepravilnosti na sljepoočnici. Madežtočno
iznad jedne crne obrve za koju se Juliana sjećala da je bila manjeblijeda,
više savršena. Godine su bile blage prema Louisi Hathbourne,ali na
vremešan, starinskinačin radi kojeg su najljepše žene pomislile da su
izgubile sve.Nije da je odavala dojam da se osjećala tako.
„Morateznati…“ Juliana reče, „… ne možeteobrisati prošlost.“ Na licu
njezine majke zapali se razdraženost. „Naravno da to znam.Nisam se
vratila po svoju titulu. Ili po kuću. Ili po Gabriela i Nicholasa.“ I
definitivno ne po mene, Juliana pomisli.„Ali dolazi trenutak kad više
nije tako jednostavno živjeti život kojim samživjela.“ Razumijevanje se
rasplamti. „I misliteda ćeVamGabriel pomoći da živitedrugačiji život.“
„Odgojen je da bude markiz. Odgojen da štiti svoju obitelj pod
svakucijenu. Zašto misliš da sam rekla tvom ocu da te pošalje tu ako mu
se ištadogodi?“ Juliana odmahne glavom. „Napustili stega.“ „Da.“
Ponovno, bila je pogođena nedostatkom žaljenja u odgovoru. „Nikad
Vasne bi podržao…“ „Vidjeti ćemo.“ Bilo je nešto u njezinim očima –
pronicljiva svjesnost kojase rodila tokom godina interesa samo za sebe i
manipulacije.A onda će sve postati jasno. Ovo je bilo londonsko društvo
u kome je reputacija bila važnija od ičega – čak i za markiza od
Ralstona. Posebice za novog markiza od Ralstona koji jeimao ženu i
sestru i nerođeno dijete koje mora zaštititi. Juliana suzi pogled. „Znali
ste. Znali steda ćete izazvati skandal. Znali steda će napraviti što god je
potrebno da bi ublažio štetu koja je nastala. NeštetuVama… štetu nama.
Misliteda ćeVamdati nagodbu. Nešto čime ćetezadržati način na koji ste
navikli.“ Jedna strana usta njezine majke se podigne u poluosmi jeh i
ona očistimrlju sa svoje haljine– kroj od prije nekoliko godina.
„Pogodila si mojustrategiju jako brzo. Kao što sam rekla, nismo toliko
različite, ti i ja.“ „Ne bih bio tako uvjeren u to,majko.“ Ralston je
progovorio s dovratnikai Juliana prebaci pozornost na njega i Callie koja
je žurila prema njoj. „Kojidio, od 'Nećetese približiti ponovno kući
Ralston'Vam je problemrazumjeti?“ Louisa podigne pogled uz osmi jeh.
„Pa, prošlo je skoro dva desetljeća odkad sam bila u Engleskoj,dragi.
Značenja su ponekad problematična.“Podigla je ruku prema Callie. „Vi
mora da stemarkiza. Žao mi je, tako brzosu me ispratili iz sobe prošlu
noć da nas nisu prikladno predstavili.“ „Ne. Niste,“ Ralston je rastezao.
„Znaš li zašto je ona ovdje?“ Juliana prekide, bijes ju je odgurnuo na
noge.„Znaš li da želi novac od tebe?“ „Da,“ Gabriel reče kao da je to
činjenica prije nego je primijetio Julianinuhaljinu. „Što se pobogu tebi
dogodilo?“ „Mislim da sad nije vrijeme da pričamo o tome Gabriel,“
Callie prekine. „Nećeš joj ga dati, zar ne?“ Juliana upita uz cičanje,
ignorirajući sve osimnajvažnije stvari u tom trenutku.„Još nisam
odlučio.“ „Gabriel!“ Odupirala se potrebi da udari nogom o pod.
Ignorirao ju je. „Volio bih da odete, majko. Ako smo Vampotrebni,
možeteposlati poruku. Nick ima odlično osoblje. Znaju kako doći do
nas.“ „Ona stanuje u Nickovo jgradskoj kući?“ Juliana reče. „On će biti
bijesankad sazna!“ „Gluposti. Nick je oduvijek bio dijete koje me
najviše voljelo,“ Louisa rečeopušteno sepodigavši i krene prema
vratima. „Pitam se je li Bennett zapaliomojogrtač. Taj čovjek me
oduvijek prezirao.“ „Sumnjala sam da ima odličan ukus,“ Juliana reče ne
mogavši ostati tiho.„Tut-tut, Juliana, netko bi pomislio da te nitko nije
ikad naučio manirimaponašanja.“ „Nedostajalo mi je ženskog utjecaja u
mojoj mladosti.“ „Mmm.“ Louisa dugo pogleda Julianinu haljinu. „Reci
mi… misliš li dasam ostala u Italiji, da bi još uvijek bila prekrivena
sjemenjem i travomvečeras?“ Okrenula se i izašla iz sobe, Juliana je
zurila za njom, željela je da je onaimala konačnu bodlju da baci prema
svojoj majci.Kad je Louisa napustila sobu, Callie se okrene prema njima
i reče,„Nevjerojatno je da ste vas dvoje ispali takonormalnis majkom
kao što jeova.“ „Ja nisam tako jako normalan, Carice. I nisam siguran da
je i Juliana istotako.“ Callie pogleda u nju s opakim osmjehom.
„Najveća misterija večeri jeriješena – ti si srušila žetveni središnji
ukraslady Needham?“ On se okrenuo prema Juliani i podigao obrvu.
„Dragi Bože.Otrčala si kaorazmaženo derište?“ Juliana je žvakala svoju
donju usnu. „Možda.“ On se namršti. „Što sam trebala napraviti?
Upropastila bih svima večer.“ Uzdahnuo je potom otišao do ormarića uz
zid i natočio si viski. „Barem jednom, Juliana, volio bih da sepokušaš
suzdržati da izazoveš skandal. Nesvaki put. Samo jednom.“ „Gabriel,“
Callie reče tiho. „Imaj obzira.“ „Pa, to je istina. O čemu smo raspravljali
večeras prije nego smo otišli nabal? Svi se moramoponašati najbolje što
možemo čak i da pokušamoprojahati kroz tornado koji je naša majka.“
Juliana se trzne radifrustriranosti u njegovim riječima.
„Nisamnamjeravala da se to dogodi,Gabriel…“ „Naravno da nisi. Nisi
mislila pasti u Serpentine ili biti smještena u naševrtove ili biti umalo
kompromitirana od strane Leightona isto tako,pretpostavljam.“
„Gabriel!“ Callie ovaj put nije bila tiha.Boja se razlije po Julianinim
obrazima. „Ne, nisam. Ali uviđam da ti u tone vjeruješ.“ „Moraš priznati
da ti to poprilično otežavaš,sestro.“ Znala je da je bio ljut. Znala je da se
osjećao u zamci dolaskom njihovemajke i njezinih zahtjeva i prijetnje
koja je bila reputaciji njihove obitelji koja je bila čvrstakaošećerna vata.
Znala je da ne bi trebala njegovu kritikuuzimati k srcu. Znala je da je
kritizira jer je mogao.Ali bila je umorna od toga da svi upiru u njezine
mane.Posebice kad su bili u pravu.„Nisam imala baš najjednostavniju
večer. Pored toga što sam se skotrljalaniz stepenice i imala svoj prvi
razgovor nakon desetljeća sa vlastitommajkom, svađala sam se s tobom,
uništila svoju haljinu, pobjegla s bala igledala…“ Gledala Simona kako
se obećava nekom drugom. „Gledala?“Potaknuo je.Iznenada, osjetila se
jako umorno. Umorno od dana, od prošlog tjedna, odproteklih sedam
mjeseci. Umorna od Londona.Odmahnula je glavom. „Ništa.“ Nastala je
duga pauza dok ju je on promatrao, a ona je namjernoizbjegavala njegov
pogled dok konačno nije uzdahnuo. „Da, pa, dosta mi jebilo ove
katastrofe od dana.“ Izašao je iz sobe. Callie ga je promatrala kako
odlazi prije nego je i sama uzdahnula. „Nijeto mislio, znaš. On samo…
ni njemu nije lako radi nje.“ Juliana se susretne sa šogoričinim
ljubaznim očima. Callie je oduvijek bilasmirenje Gabrielovoj oluji.
„Znam. Ali nije skroz u krivu.“ Sjedile su dugominuta u zajedničkoj
tišini prije nego Juliana više nije mogla ostati tiho. „Leighton se ženi.“
Callie kimne. „Lady Penelope je dobra prilika.“ „Ona ga ne voli.“ Callie
nagne glavu. „Ne, ne mogu zamisliti da gavoli.“ Tišina se razvukla
između njih sve dok je Juliana više nije mogla podnijeti.Gledajući dolje
u svoje ruke, sklopi ih zajedno i reče tiho, „Kada se žene? Jesu li rekli
što?“ „Čula sam nekad kasnije ustudenom.“ Jedan mjesec. Juliana
kimne stisnuvši usne. Bilo je gotovo. On je završio. Duboko je udahnula.
„Mislim da sam završila s Londonom.“ Calliene oči se rašire.
„Zauvijek?“ „Barem za sad.“
Simonu je trebalo piće. Više nego jedno. Odbacio je svoj šešir i rukavice
vrataru koji je čekao njegov povratak kući,oslobodio čovjeka dužnosti
ostatak večeri i širom otvorio vrata knjižnice,perverzno uživajući u
načinu na koji je se velika hrastova ploča odbila ounutrašnji zid sobe. On
je bio jedini koji je bio pod dojmom, očito. Leopold je podigao glavu
ionjušio zamišljeno zrak jednom prije nego je cijeli događaj
doživionevrijedan uzbuđenja. Simon je otišao do vitrine pored zida i
natočio si čašu viskija, istog trena je stresao vatrenu tekućinu. Bio je
zaručen. Natočio je još jednu čašu. Bio je zaručen i ove večeri, umalo da
je upropastio ženu koja nije bilanjegova buduća mlada. Kratko je
pogledao u dekanter(Dekanter je boca posebnog oblika iz koje se
prelijeva vino, a u ovom slučaju se misli na bocu u kojoj sedržao viski.)
prije nego ga je dohvatio i krenuo premasvojoj stolici.Žmirkajući prema
psu, ponudio je svoje najdominantnije,„Dolje.“ Prokleta životinja je
zijevnula i sišla sa stolice uz dugo rastezanje,kao da je on sam napravio
odluku da se pomakne.Ovo je bilo ono što je postao – vojvoda koji nije u
mogućnosti osiguratiposlušnost svog vlastitog psa. Zauzeo je stolicu
ignorirajući način na koji se pas protezao ispred toplevatre koja je
gorjelana ognjištu. Ispustio je dugačak izdah koji je izgledao kao da ga
je zadržavaood ranijetokom večeri… od trenutka kad je markiz od
Needhama i Dolbya zagrmioobjavu zaruka svoje kćeri i Simon je uzeo
rukulady Penelope u svoju,podigao jedo svojih usana i obavio svoju
dužnost. Tada je osjetio to, teret. Od sada više nisu bili njegova majkai
njegovasestra i vojvodstvo za koje je bio odgovoran. Bio je isto tako
odgovoran i zalady Penelope. A čak ni tada nisu bili njegov neminovni
brak ili čakneminovno upropaštenje njegove sestre ti koji su mu
obuzimali misli.Bila je to Juliana.Poprilično je bio svjestan njezinog
odlaska, promatrao ju je uglom svogoka dok su ona i vojvotkinja od
Rivingtona krenule kroz gomilu, krivudaleovamo i onamo krozgomilu
veseljaka sve dok nisu došle do izlaza. Da sekretala imalo brže, trčala bi.
Nije da ju je mogao kriviti.Želio je da je on mogao isto tako pobjeći iz
balske dvorane. Kako god bilo,otišao je što je brže mogao bez da
privuče pozornost na sebe. A onda se ona okrenula i pogledala prema
njemu… u njega. I bilo je nešto u njezinim očima što ga je užasnulo,
rugalo mu se i dovodilou iskušenje. Nešto što mu je ukralo dah i navelo
ga da želi potrčati za njom. Ispio je ponovno, zatvorio oči nasuprot
večeri. Ali zatvaranje njegovihočiju jedino je poslužilo da naglasi
sjećanje na nju. Njezinu kosu, njezine oči,njezinu kožu, način na koji se
kretala uz njega kao čarobnica. Nije imao namjeru učiniti stvari gorima.
Nije mislio dodirnuti je. Nije ježelio dovestiimalobliže uništenju nego
što već jest. On nije bio takavmuškarac, za Boga miloga! On nije bio
bludnik. Da, imao je ljubavnice tu itamo i imao je svoj popriličan dio
razonode, ali nikad nije upropastiodjevojku. Nikad nije ni bio blizu
tome.Oduvijek se ponosio time što je bio džentlmen. Sve dok nije
upoznao tu jednu ženu koja ga je navela da poželi odbacitigospodstvo u
vjetar i odvući jena pod i zaskočiti je.Prije nego objavi svoje zaruke s
nekom drugom. Što je to postao? Imala je pravo odbiti njegovu prosidbu
sinoć. Ralston također. Ali Bože, želio ju je. I u nekom drugom
vremenu, kao drugačiji muškarac, imao bi je. Bezoklijevanja. Kao
ljubavnicu… još i više. Kao suprugu.Opsovao je, glasno i oštro u tišini
privukavši pozornost psa. „Oh, žao mi je, ometam te u tvom odmoru?“
Leopold se oglasistrpljivim uzdahom i vrati se spavanju. Simon si natoči
još jedno piće. „Ne treba ti to.“ Nasmijao se, zvuk je bio hrapav u tišini
sobe. Njegova majka ga je pratila kući. Izgledalo je kako njegova užasna
večer nije završila. „Dva su sata ujutro.“ Ignorirala ga je. „Napustio si
bal ranije.“ „Nije rano. Zapravo, sve u svemu je kasno da me Vi
prozivate, zar nemislite?„Došla sam ti reći da si učinio pravu stvar.“ Ne,
nije. Ali sretan sam što misliš tako. „Nije moglo sačekati neko razumnije
vrijeme?“ „Ne.“ Krstarila je kroz sobu kako bi sjela na rub stolice
nasuprot njemu. Sneodobravanjem je pogledala njegovu stolicu. „Ta
stolica se mora ponovnopresvući.“ „Uzeto ću Vaše mišljenje kao savjet.“
Ispio je gutljaj ignorirajući očitogađenje radi tog poteza. Pitao se koliko
dugo će morati sjediti tu prije nego ode. „Leightone–“ krenula je i on je
prekine.„Nikad ne koristitemoje ime.“ Njezina obrva jedva se namršti i
on je perverzno uživao u svojojsposobnosti da jeizbaci iz kolotečine.
„Oprosti?“ „Simon. Nikad me ne zovetetako.“ „Zašto bih te zvala tako?“
„To mi je ime.“ Odmahnula je glavom. „Imaš titulu. Odgovornosti.
Obvezan si poštovationo što zahtijevaju.“ „Niste me zvaliSimon ni kao
dijete.“ „Tada si isto imao titulu. Markiz od Hastingsa,“ dodala je kao da
je bioimbecil. „O čemu se tu radi,Leightone?“ Čuo je razdraženost u
njezinom glasu. „Ničemu.“ „Dobro.“ Kimnula je jednom prije nego je
promijenila temu. „Markiza i japlaniramo započeti pripreme za
vjenčanje sutra. Ti, naravno, morašsepobrinuti da pratišlady Penelope u
javnosti što je više moguće tokomsl jedećeg mjeseca. I nema više poziva
kući Ralston. Zbilja ne znam što sedogodilo s tobom,nikad nisi bio
povezan s takvim… upitnim podrijetlomprije, a sad kad naše ime mora
ostati besprijekorno, ti se vucaraš s Ralstonomi njegovom… jeftinom
obitelji.“ Njegov pogled se trzne prema njoj. „Ralston je oženjen
sestromgrofa odAllendaleai vojvotkinjom od Rivingtona.“ Njegova
majka prezreno odmahne rukom. „Ništa od toga nije bitno sadakad se
majka vratila. I sestra.“ Njezina gornja usna se izvije kao da jeudahnula
nešto uvredljivo. „Ona je sramota.“ Ostao je miran pod naletom vala
bijesa koji se kretao kroz njega radipodrugljivih, oholih riječi. Nije bilo
ništa sramotno u Juliani. Ona je bilaprelijepa i sjajna i da, možda
ponekad previše hrabra, ali ona jebilaveličanstvena. A on je želio izbaciti
majku van radi toga što je govoriladrugačije. Članci zglobova na rukama
su mu pobijelili oko kristalne čaše. „Ne želimčuti da tako govoriteo
dami.“ Vojvotkinjine oči se suze na njemu. „Nisam znala da
gospođicuFiori cijeništako jako.“ Nije mu promakla ispravka Julianine
titule. Kad je ostao tih, onadoda tonom koji je bio obilat hladnim
razumijevanjem, „Nemoj mi reći daželiš tu djevojku.“ Nije govorio. Nije
pogledao u svoju majku. „Vidim da želiš.“ Nastala jeduga pauza, zatim,
„Ona je ništa, Leightone. Nema imena, nema podrijetla,ništa što bi
jepreporučilo osimniti povezanosti s Ralstonom, koji i sam jedvaima
poštovanje sad kad se njihova skandalozna majka vratila. Moj Bože,
čaknismo ni sigurni da je onato što govori da jest! Glasine su ponovno
krenule da je ona vanbračna. Čak ni povezanost s Allendaleom i
Rivinigtonom nećespasiti reputaciju te obitelji…“Vojvotkinja se nagnula
prema naprijed iočeličila svoj glas. „Ona je toliko daleko ispod tebe, ona
jedva da je dobra da jese uzme za ljubavnicu.“ Bijes je kolao kroz njega.
Da, bilo je vrijeme kad je sugerirao sam sebi dabi Juliana bila dobra
ljubavnica, ali to je bilo davno, davno prije nego jeuvidio… Koliko je
ona veličanstvena. Vojvotkinja nastavi,s dosadom u glasu. „Potraži
nekog drugog da ti grijepostelju, Leightone. Možeš pronaći nekoga s
većom… vrijednosti. Upijao je te riječi mržnje, dopustio da se
prelijevaju preko njega. I shvatio da nikad neće pronaći ikoga tako
vrijednog kao Juliana. Nikad jeneće imati. Ali, tako mu Boga, neće
dopustiti da jese kleveće. „Izlazitevan.“ Riječi su bile rezervirane i on je
bio iznenađen svojomkontrolom.Njezine oči se rašire. „Oprosti?“ U tonu
joj je bila nit bijesa. „Čuli steme.“ Nije se pomakla. „Leightone. Zbilja.
Nema potrebe za takvom dramom.Od kada si ti postao takoglup?“
„Nema ništa glupo u tome. Dosta miVas je za večeras, majko. Dobili
steono što ste htjeli. Ženim sesa lady Penelope– ona ima
besprijekornureputaciju i neizmjernu vrijednost. Dosta mi jeVašeg
naređivanja za cijeliživot.“ Vojvotkinja je ustala, ispravila se do pune,
smirene visine. „Upamti dasam ja tvoja majka Leightone i da zaslužujem
poštovanje radi tog statusa.“ „AVi ćete upamtiti da sam javojvoda, majko
i da je odavno prošlo vrijemeod kada sam primao Vaše naredbe da
marširam. Iditekući prije nego kažemnešto što ću zažaliti.“ Zurili su
jedno u drugo dugo vremena, ni jedno se nije povlačilo sve dokse nije
oglasilo tiho kucanje na vratima knjižnice. Hoće li ova noć ikada
završiti? Simon se okrene od majke. „Prokletstvo! Što je?! Boggs uđe,
na licu mu je bio strah. „Vaše milosti, moja isprika. Tu je hitnaporuka za
vojvodu. IzYorkshirea.“ Simon se sledi, uzevši poruku i otpustivši slugu.
Pokidao je voštani pečat i rastvorio papir znajući da je to bila poruka
odkoje je strahovao– ona koja će promijeniti sve. Pročitao ju je brzo,
potom presavio stavivši je u džep. Sve ovo vrijemečekao je… pripremao
se za poruku, a zajedno s njom, bezbroj emocija – bijes,strah, nervozu,
razdraženost. Ali ono što je osjetio je bila smirenost. Ustao se i krenuo
prema vratima.„Leightone –“ njegova majka zazove i on zastane, leđima
okrenut premanjoj. Je li to bio drhtaj u njezinom glasu? Pogledao je
preko svog ramenaprimijetivši da je njezina koža bila kao pergament,
njezine sive oči su bilepostavljene duboko na licu, udubljene u
obraze.Izgledala je umorno.I pomirena sa sudbinom.„Ima li vijesti?“
Vijesti koje su čekali. „Postali stebaka.“

CETRNAESTO POGLAVLJE
Selo je tamo gdje se glasine idu sakriti.Elegantne dame ne stanuju na
selu.- Rasprava o najelegantnijim damama Tragedija! Naš omiljeni
predmet s Kontinenta je nestao… - Skandal novine, studeni 1823.Nakon
što je putovala pet dana po tvrdim, neumoljivim cestamaengleskog sela,
Juliana nikadnije bila tako sretna što je mogla vidjetiTownsend Park.Kad
bi samo mogla doći do tamo. Kočija je bila zaustavljena onaj tren kad je
skrenula s poštanske ceste i doljeniz dugiprilaz koji je vodio do velike
kamene kuće koja se nadvijala,veličanstvena i prelijepa iznad golemih
Yorkshireskih pustopoljina. Kad jeobjasnila dvojici ogromnih čuvara da
je njezin brat gospodar kuće i da je onaovdje samo radi posjeta, jedan od
muškaraca se popeo na konja i otišao kaohitac prema velikoj kući –
vjerojatno da najavi njezin dolazak.Nakon četvrt sata, Juliana je izašla iz
kočije kako bi protegnula svoje nogepored ceste dok čeka da joj se
odobri ulazak u Park.Osiguranje je bio ozbiljan posao u ovom malom
uglu Engleske.Izvana, Townsend Park je bio primarno rezidencija lorda
od Reddicha,kojeg je nadgledao Julianin polubrat i Ralstonov blizanac,
Lord Nicholas St. John i njegova supruga Isabel, lordova sestra. Ali
dvorac je isto tako biopoznat kao Minervina kuća, sigurno mjesto za
mlade žene diljem Engleskekoje sutrebale utočište od otegotnih
okolnosti. Sve dok Nick nije otkrioIsabel i kuću prije nekoliko mjeseci,
sigurnost njezinih stanara je bila podstalnom opasnošću. Ne više,
pomisli Juliana dok je podizala pogled prema ogromnom čuvarus kojim
je bila ostavljena.Ova gospoda izgledaju spremni pobrinuti se za bilo
štoako imse nađe na putu. Nije mogla poreći da je bilo nešto utješno u
spoznaji da jednom kad budeunutar granica Parka, biti će zaštićena od
svijeta koji se nalazi izvan njegovihgranica.Udarila je kamen, gledala
kako nestaje u rogozu koji je rastao uz cestuprilaza, zlatan s odsjajem
poslijepodnevnog sunca.Možda nikad ne ode. Pitala se hoće li itko ikad
primijetiti. Pitala se hoće li Simon primijetiti. Znala je bolje nego da
razmišlja o njemu – o proteklom putu kad ga jevidjela, prije samo tjedan
dana, kada je svakim centimetrom izgledao kaosretan mladoženja. Ali
nije si mogla pomoći. Provela je dugih pet dana ukočiji putujući od
Londona, s malo toga što je mogla raditi osim igrati Briscola(Briškula –
talijanska kartaška igra tršćanskim kartama) sCarlom i razmišljati o
njemu… i načinu na koji ju je dodirivao…načinu na koji je izgovarao
njezino ime… načinu na kojise njegov pogledzagrijavao kad bi pogledao
u nju, sve dok mu se oči ne bi pretvorile u bojumeda pravo iz košnice.
Duboko je udahnula.On nije bio za nju.I došlo je vrijeme kad je to
shvatila i izbacila ga van iz svojih misli. Do trenutka kad se ona vrati u
London, on će biti oženjen. I ona neće imatiizbora osim pretvarati se da
se njihovi tajni sastanci nikad nisu dogodili. Nijeimalaizbora osim
ponašati se kao da ona ivojvoda od Leightona nisu imaliništa više osim
prolaznog poznanstva. Da nije znala kako mu se glas produbikao
baršuntrenutak prije nego bi je poljubio.Uzdahnula je i okrenula se
nazad prema kući da bi ugledala svogbrata,visoko na konju, sa širokim
osmjehom na licu, kako galopira prema njoj. Uzvratila mu je i sama
jednim osmjehom, mahnula je i dozvala ga. „Moj najzgodniji brat!“
Sišao je s konja prije nego se zaustavio, zgrabio je u svoj veseli zagrljaj
sasmijehomu glasu. „Reći ću Gabrielu da si to rekla, znaš.“ Mahnula je
jednom rukom kad ju je spustio na noge. „Kao da bi to biloiznenađenje!
On problijedi od straha radi usporedbe. Još uvijek nisamsigurna da ste
vas dvojica uopće blizanci.“ Gabriel i Nick su biliidentični na svaki
način osim jednog – užasan ožiljakkoji se izvijao niz jednu stranu
Nickovog lica koji jedva da je promašionjegovo oko. Ožiljak nije nimalo
štetio njegovoj zgodnosti, umjesto togadavao je njegovom otvorenom,
prijateljskom liku natruhu misterije koja jeprivlačila žene kao vatra
moljce.Kao zahvalu je kimnuo čuvarima na vratima potom pokazao na
kočiju.„Hoćemo li te odvesti do kuće?“ Namrštila je nos. „Moram li se
vratiti u svoj zatvor? Mogu li umjesto togahodati?“ Mahnuvši kočiji da
krene, uzeo je uzde svog konja i krenuli su hodati nizkilometar dugu
šetnju do glavne zgrade. Nick je postavio mnoštvo ljubaznihpitanja o
putovanju prije nego ga je Juliana prekinula, „Pretpostavljam da sičuo
vijesti.“ Kimnuo je, stisnuvši usne u čvrstu liniju. „Gabrijel je poslao
glasnika onevečeri kad je stigla.“ Zastao je. „Kako je ona?“ „Isto.“
Hodali su trenutak u tišini prije nego je upitao, „A kako si ti?“ Pogledala
je dolje u svoje noge, gledala vrhove svojih čizama koje su virileispod
ruba putnog kaputa boje vina. „Ja sam…“ okrenula se prema
njemu,upijala je njegov bistar plavi pogled ispunjen zanimanjem i s
nemalozabrinutosti, a onda iza njega prema širokoj pustari koja se
rastezalakilometrima u svim smjerovima. „Sretna sam što sam tu,“ rekla
je. A to jebila istina.Nasmijao se ponudivši joj ruku koju je ona sa
zadovoljstvom uzela. Nick je oduvijek bio onaj jednostavniji od braće –
dok je Gabrielova narav bilavrela, Nick je bio strpljiv i pun
razumijevanja. On jeneće pritiskati daraspravl jaju o njihovoj majci ili
bilo čemu drugom. Ali će slušati kad onabude spremna razgovarati.Nije
bila spremna. Ne još. „A kako idu stvari tu?“Rekla je mijenjajući temu.
„Zbilja tako rijetko pišeš,da ponekad pomislim da nemam srednjeg
brata.“ Kratko jojse nasmije. „Divlje i dobro, kao i inače. Imamo tri
nove djevojkeod prošlog mjeseca… četiri ako računamodijete koje je
stiglo prije desetdana.“ Oči joj se rašire. „Dijete?“ „Jedna od
djevojaka…“ utihnuo je. Nije morao završiti rečenicu. To je bila stara
priča. Jedna od djevojaka jeučinila pogrešku i zatekla se neudana i
trudna. Možda prije mjesec dana, Juliana nebi razmišljala o tim
okolnostima da su proizvod neznanja ilineodgovornosti. Ali sad… Sad,
znala je suviše dobro koliko iskušenje muškarci mogu biti.„U svakom
slučaju, Isabel radi previše.“ Nick prekine njezine misli. Nasmijala se.
„Isabel uvijek radi previše.“ „Da, ali sad kad nosi moje dijete, radije bih
je vidio u krevetu kako jedekekse. Možda jeti možeš gurnuti u tom
smjeru.“ Juliana se nasmije.Isabel je bila podložna gurkanju kao jedan
od kamenihkipova koje je tako obožavala. Njegov osmjeh postane
nježan radi smijeha i Juliana osjeti ubod zavisti radi osjećaja koje je tu
vidjela.„Vidim kako razmišljaš da je to nerazuman zahtjev.“ „Nije
nerazuman. Samo osuđen da ostane neispunjen.“ Graknuo je u smijeh
kada je predmet njihovog razgovora ušao u vidnopolje na vrhu stepenica
glavne kuće. Juliana mahne svojoj šogorici koja jeuzvratila pozdravom i
krenula niz stepenice prema njima. Juliana je potrčala kako bi se susrela
s Isabel i njih dvije su se toplo zagrlileprije nego su držale jedna drugu
za ruke radi pregleda. „Kako to da putuješ pet dana i još uvijek izgledaš
prelijepo?“ Isabel jezadirkivala. „Ja jedva mogu sići niz stepenice
ujutrobez da upropastimhaljinu!“ Juliana se naceri šogorici koja je sad
bila pet mjeseci trudna i sijala od sreće.„Besmislica. Veličanstvena si!“
Juliana reče držeći Isabel ispruženim rukamaiupijajući blago ispupčenje
njezinog stomaka. „I kako sam sretna što ćuuskoro imati dvije slatke
nećakinje za razmaziti!“ „Nećakinje, jesu li?“ Nick je zadirkivao od
pozadi. Juliana se naceri. „U ovoj kući? Misliš da ćeš imati sina?“
„Čovjek može sanjati.“ Isabel uzme Julianinu ruku vodeći je prema kući.
„Tako sam sretna što situ i upravo na vrijeme radi Noći krijesova!“
„Postoji noć za vatru?“ Isabel odmahne rukom. „Vidjeti ćeš.“ Juliana
preko ramena pogleda u Nicka. „Trebam li biti zabrinuta?“ „Vjerojatno.
To uključuje spaljivanje katolika u obliku lutke.“ Julianine oči se rašire i
Isabel se nasmije. „Nick. Prestani. Ona još uvijekne vjeruje Englezima.“
„A očito, ne bi ni trebala!“ Juliana reče. „Trebala bih znati bolje nego
doćina selo. Očito je to rizik.“ „Jedino rizik tvom dnevnom uzbuđenju,“
Isabel odgovori. „Strašno jedosadno u usporedbi s Londonom.“ „Mislio
sam da ti mrziš London,“ Nick reče. „I dalje sam zabrinuta za vatru,“
Juliana se umiješa. „Ne mrzim London. Ne više,“ Isabel reče Nicku
potom se smjesta okreneprema Juliani. „Nemoj se brinuti za vatru. Biti
ćeš dobro. Vidjeti ćeš sutra.Sad. Ispričaj mi sve što se događa u Londonu
– sve što dobijem su vijesti,tjednima stare, izBisera i Bundi!“ Nick
zastenje naspomen ženskog časopisa koji je jednom natjerao
sveslobodne londonskedame u lov na njega. „Ne znam zašto još
uvijekprimamo prokleti magazin.“ „Djevojke ga vole,“ Isabel reče
misleći na ostatak stanovnika Minervinekuće. „Ahh,“ Juliana je
izazivala. „Djevojke. Pa, one će jako uživati u slijedećojtemi,
pretpostavljam. Naša majka nas je još jednom učinila glavnom pričomu
gradu.“ Zastala je, potom, ne mogavši odoljeti, nastavi. „Barem,
napravila je to prije nego je vojvoda od Leightona odabrao svoju
mladu.“ Nick i Isabel podijele šokiran pogled. „Leighton će se ženiti?“
„Objavio je svoje zaruke sladyPenelope Marbury prošli tjedan.“ Bila je
jako ponosna na sebe jer je ton svog glasa zadržala ujednačenim
inetaknutim. „Jesi li iznenađen? Od vojvoda se očekuje da se žene,
Nick.“ Nick zastane razmišljajući o pitanju. „Naravno da da.Samo
samiznenađen da namanije ništa rekao.“ Ona trepnu. „Nisam bila
svjesna da je tvoj odnos s vojvodom dovoljnoblizak da ti piše o svojim
predstojećim zarukama.“ „Oh, nije,“ Isabel se ubaci. „Ali pomislio bi da
bi se to moglo spomenuti urazgovoru u nekom trenutku.“ Zvona
upozorenja se oglase i Juliana prestane hodati. „Razgovoru?“Možda je
krivo shvatila. Njezin engleski je bio daleko od savršenog. „Da.
Leighton je tu.“ „Tu?“ Pogledala je u Nicka. Možda je Isabel ta koja je
krivo shvatila.„Zašto bi on bio tu?“ Ne može biti tu. Ne kad je jedina
stvar koja joj je trebala da bude što je daljemoguće od njega.
„Pretpostavljam da ćeš dovoljno brzo saznati…“ Nick doda. „On je
došaočim se dijete rodilo.“ Nalet panike prostruji kroz nju.Dijete.Imao je
dijete.Emocije su je obuzele– kombinacija tuge i šoka i nemalo
ljubomore. Drugažena je imala njegovo dijete. Žena kojoj je pripadao
neko određeno vrijeme. Na način na koji on nikad neće pripadati Juliani.
Spoznaja je bila poražavajuća. „Juliana?“ Isabelin glas se oglasi iz
daljine. „Problijedjela si. Jesi libolesna?“ „Leighton… je sad tu?“ „Da.
Juliana… nešto nije u redu? Je li vojvoda bio bezobrazan prema
tebi?“Pogledala je u Nicka. „Čudo je kako čovjek nije dobio pristojne
batinedvadesetgodina.“ Očito ni Isabel nije marila za Simona. Činilo se
da ga nitko u obitelji nevoli, tog čovjeka koji je poslao ženu u Yorkshire
da rodi njegovo vanbračnodijete dok je on predložio brak drugoj. I dok
je radio veličanstvene, neizrecive stvari trećoj u
zamračenomkonzervatoriju.Odjednom sečinilo kako njezina obitelj
odlično prosuđuje karakter.„Gabriel ga je već namlatio.“ „Je li? Dobro!“
Isabel reče. „Je li? Kada?“ Ovo je došlo od Nicka. „Prošli tjedan,“
Juliana reče poželjevši da nisu krenuli ovim putem. „Zašto?“ „Bez
razloga.“ Ni jedan za koji bi Nick u najmanju ruku trebao znati.Nickova
obrva se digne. „Nekako sumnjam u to.“ Zastane. „Dakle.Poznaješ
Leightona.“ Pozlilo joj je. „Površno.“ Isabel i Nick podijele pogled prije
nego je on rekao, „Zapravo, ne djelujenimalo površno. Čini se da ga
poznaješ dovoljno dobro da budešuznemirena idejom da je on tu.“
„Nimalo.“ Zašto bi bila uznemirena činjenicom da je pobjegla u
Yorkshire samo dabi otkrila da osoba od koje je pobjegla je već bila tu?
Sa svojim tajnim djetetom.To nije prva tajna koju je skrivao od nje.
Samo najvažnija. „Dakle,“ rekla je krenuvši ponovno hodati i nadajući
se da zvuči opušteno.„Dijete. Hoće li ga priznati?“ To nije zvučalo
nimalo opušteno. Zvučalo je kao da su je davili. Juliana jepočela
priželjkivati da su njezinu kočiju presreli drumski razbojnici na putudo
ovdje. Da. Otmica u rukama kriminalaca bi bila bolja sudbina od ove.
„Nejasno je.“ Nick reče. Tad je ponovno zastala okrenuvši se prema
Nicku. „Oprosti. Jesi li rekaoda nije jasno?“ „Postoje brojne stvari koje
se moraju uzeti u obzir…“ Bijes joj je počeo rasti. „Kakve stvari? Misliš
njegova buduća mlada?“ Nick je izgledao zbunjeno. „Između ostalog.“
„Zar ne misliš da ona zaslužuje znati? Isabel? Zar ti ne bi željela znati
prijenego si se udala za Nicka?“ Isabel je na trenutak razmišljala.
„Možda…“ Julianine oči su bile široke. Jesu li svi u obitelji sišli sa
svojih umova? „Možda?“ Siknula je. Isabel je izgledala iznenađeno,
potom požuri ispraviti se. „Dobro, da.Pretpostavljam da bih.“ „Upravo
tako!“ Juliana pogleda u Nicka. „Vidiš?“ Nije mogla vjerovati da bi
Nick čak i razmišljao o tome da prihvati manjeod priznanja od
Leightona. Ovo je bilo njegovodijete. Legitimno ili ne, ona je zaslužila
znati odakle je došla. Zaslužila je znati da je imala obitelj izvan njezinog
malog svijeta. Juliani je bilo teško shvatiti ideju da bi Simon mogao ne
priznati svojedijete. Možda se na takav način radilo tu, među britanskom
aristokracijom – taj perverzni svemir u kojem su ljudi bili manje skloni
prihvatiti nelegitimnodijete nego su bili spremniprihvatiti oca koji je
priznao svoje pogreške. Pogreške. Trznula se na tu riječ. Savršeni
vojvoda, koji je s neporecivom arogancijom propitivao pogreškesvih oko
njega, napravio je najgoru moguću grešku. Nikad ne bi ni sanjala da bi
on bio takva vrsta čovjeka koji je razmišljao daode od svog vlastitog
djeteta.Ne bi trebalo biti važno. Kako god bilo, nije imala zahtjeva
prema njemu. On je bio obećanladyPenelope. Što bi se promijenilo time
što ima nelegitimno dijete na selu? Sve.Znala je da je to istina i prije
nego joj je riječproletjela kroz misli.Bio bi manjeod onog Simona kojeg
je poznavala. Vrsta muškarca kojapošalje ženu od sebe da rodi njegovo
dijete nije ona vrsta muškarca za koju je ona vjerovala da je on. Nije ona
vrsta muškarca kakvim je željela da onbude.Vrsta muškarca kakvog je
ona željela za sebe. Juliana ga je željela pronaći i protresti. „Gdje je on?
Želim razgovarati s njim.“ Nick je oklijevao. „Juliana. Ima više u tome
od toga. Nije tako jednostavno.On je vojvoda… i visoko cijenjen pri
tome. Ima mogućnosti koje mora uzetiu obzir. Obitelj na koju mora
misliti.“ Oči joj se suze. Možda bi trebala krenuti s protresanjem svog
brata. „Pa,trebao je misliti o tome prije nego je poslao dijete i njezinu
majku uYorkshire!“ Isabelina vilica padne i Juliana shvati da je umalo
izvikivala te riječi.Zgroženo je otpuhnula. Ako su mislili da će se ona
ispričati jer je bilanečuvena radi njegove tipične, užasne arogancije, bili
su apsolutno u krivu. „Juliana.“ Nickov glas je bio tih i smiren.„Ne
pokušavaj mi promijeniti mišljenje, Nick. Nelegitimnost je bolna temaza
mene u ovom trenutku jer je naša majka upravo moju vlastitu bacila
javnoda se propituje. Neću dozvoliti da… nemoguć čovjek jednostavno
mahnerukom i pošalje svoje vlastito meso i krv bez da je prizna. To
jeneprihvatljivo. A ako ti nemaš hrabrosti reći mu, ja hoću.“ Zastala je,
teško disala nakon svoje tirade i susretne se s Nickovimpogledom,
vidjela je frustraciju u njemu. Možda nije trebala sugerirati da jeon bio
kukavica.„Očito, nisam mislila –“ „Oh, mislim da apsolutno jesi
mislila,sestro i imaš sreće što sam ja dobriblizanac,“ rekao je. „Ako se
tako snažno osjećaš radi toga, razgovaraj sLeightonom. Nemam
namjeruuplitati se u tvoj gnjev. Vidjeti ćeš ga zavečerom.“ Nešto u tim
riječima nije dobro sjelo Juliani, ali još uvijek je bila previšeljuta i
željela se suočiti sa Simonom da bi uopće dva puta razmislila o
svombratu. Došli su do podnožja širokih kamenih stepenica koje su
vodile goreprema glavno j kući i Juliana pogleda u ogromna vrata na
vrhu koja su stajalaotvorena, pozivala je unutra.Nije bila voljna čekati
ga. Bilo joj je dosta.Kad ga je Juliana pronašla, Simon je stajao u dnu
dugačke sobe, gledaokroz prozor leđima okrenut vratima. Umalo da ga
je promašila jer je biozasjenjen sjajnim plavim nebom koje je
proturječilo oluji koja se stvaralau njezinom srcu.Zastala je u sobi–
bilježila je njegovu samu veličinu, visok i širok iporažavajuće zgodan –
a to je mrzila,čak i sad, u svom bijesubila je tako jako privučena njime.
Željela je otrčati k njemu i omotati se oko njega ipreklinjati da bude
muškarac kakav je mislila da jest. On nije bio za nju.Mora se sjetiti
toga.Krenula je preko nečega što je izgledalo kao da je dnevna soba;
malo jemarila za svoju okolinu, kao da je bila previše željna razgovarati
saSimonom– reći mu upravo ono što je mislila o njegovoj
posljednjojvojvodskoj odluci.Prišla mu je s leđa i nije dala nikakav
uvod. „Mislila sam da stedrugačiji.“ Samo je svoju glavu okrenuo prema
njoj, njegov izraz lica je bio nejasanu popodnevnim sjenama radi čega
joj je bilo jednostavnije reći što misli.Čekala je trenutak, ali on nije
progovorio, nijeodbacio njezino mišljenje itako je ona nastavila
dopustivši da njezin gnjev raste. „Mislila sam da stedžentlmen – ona
vrsta muškaraca koji ispunjava svoja obećanja i dubokomu je stalo za
ono što je u svijetu bilo ispravno.“ Zastala je. „Mojapogreška.
Zaboravila sam da jeVama jedino istinski stalo do jedne stvari– ne časti
ili pravde, već reputacije.“ Nasmijala se čuvši omalovažavanje u tonu,
drhtanje u svom glasu dok je nastavljala. „Pretpostavljam da sam mislila
da čak i kad ste mi sesmijali i kritiziralime radi toga što imam previše
strasti ili što sam bilatako nesmotrena ilišto nisam dovoljno marila za
svoju reputaciju – pretpostavljam da sam mislila da možda ja – da Vi
možda –“ Pretpostavljam da sam mislila da si drugačiji. Da si se možda
promijenio. Da sam te možda ja promijenila. Nije mumogla reći ni jednu
od tih stvari. Nije imala pravo reći ih. Okrenuo se skroz prema njoj i ona
shvati da je držao novorođenče usvojim rukama.Soba se pretvorila u
snažno olakšanje. To nije dnevna soba. Jaslice. I on je bio tu, držao
uspavano dijete tako malo da je lako stalo u njegoveruke.Progutala je,
zakoračila korak bliže, virila u to malo, okruglo, crvenolice i rumenilo
jeoblije. Više nije željela vrištati ili protresti ga. Nije seosjetila
osvetnički. Osjetila se… izgubljenom. U drugom svijetu– drugom
vremenu– mogli su biti u sličnim jaslicama. Mogli su imati sličan
trenutak. Sretniji. Glas joj zastane kad je progovorila, gledajući u dijete,
a ne u čovjeka,„Znam kako je odrastati znajući da te roditelj ne
želi,Simone,“ šaptala je.„Znam kako je kada to svijet zna, isto tako.
Poražavajuće je.Poražavajuće je kad imaš četiri, kad imaš deset, kad
imaš… dvadeset. „Znam kako je to kad te ismijavaju i odbacuju svi.“
Kako jeto kad si od njega odbačen. Iznenada, njegovo prihvaćanje ovog
djeteta joj je značilo sve. Nije znalazašto – jedino da je to istina.„Morate
je priznati,Simone.“ Nastala je duga tišina. „Morate. Pa nekabude
skandal. Možete ga popraviti. Vi možete. Ja–“Ne. Tu nema ja.Onamu je
bila ništa. „Mi… mi ćemo stajati poredVas.“ Na obrazima su joj bile
suze i ona je znalada joj je trebalo biti žao radinjih. „Tu ste radi
nje,Simon. Došli ste jeupoznati. To sigurno znači nešto.Možete ježeljeti.
Možete jevoljeti.“ Čula je molbu u svojim riječima, znala je da govori
više nego o ovomdjetetu.Trebalo joj je biti neugodno,ali nije našla snage
da mari. Sve za što jemarila je bio on.Ovaj muškarac koji ju je uništio za
sve ostale. Od samog početka. „Simon.“ Šapnula je i u imenu je bilo
more osjećaja. On je bio sve ono za što se zaklela da će mrziti…
arogantni aristokratkoji je upropastio bezazlenu ženu i imao kćer koju
možda neće priznati. Mrzila se jer je primjećivala snagu i savršenstvo u
njemu. Jer ga ježeljela čak i kad bi ga trebala prezirati. Zakoračio je
korak prema njoj i ona uzmakne korak unazad bojeći seda mubude bliže.
Bojeći se što bi mogla napraviti. Što bi mogla dozvolitida napravi.
„Juliana, bi li voljeliupoznati moju nećakinju?“ Moju nećakinju. „Vašu
nećakinju?“ „Caroline.“ Riječ je bila tako nježna, ispunjena nečim na
čemu jeodmah zavidjela.„Caroline,“ ponovila je zakoračivši prema
njemu, prema kerubinu unjegovim rukama, njezinom malom okruglom
licu i njezinim malimružičastim ustima i kovrčama zlatne kose baš kao u
njezinog ujaka. Njezinog ujaka.Ispustila je dug uzdah. „Vi stenjezin
ujak.“ Jednastrana njegovih usta se izvije u neznatan osmjeh. „Mislili
ste dasam njezin otac.“ „Jesam.“ „AVi niste to mislili provjeriti prije
nego ste napravilitakve optužbe?“ Toplina joj je preplavila obraze.
„Možda sam trebala.“ Pogledao je dolje prema djetetuu svojim rukama i
nešto se stisne u Julianinim prsima radi neskladnogprizora kojeg su
činili – taj ogromnimuškarac, oličenje prikladnosti i arogancije i njegove
bebe nećakinje koja je jedva bila dužine njegovih ruku. „Caroline,“
prošaptao je još jednom i ona je čula strahopoštovanje unjegovom
glasu. „Izgleda baš kao Georgiana. Upravo onako kako je onaizgledala
kad je rođena.“ „Vaša sestra.“ Susreo se s njezinim očima. „Georgiana.“
Shvaćanje je sjedalo. „Ona je tajna. Ona na kojoj ste radili da
jezaštitite.“ Kimnuo je. „Nisam imao izbora. Morao sam zaštititi obitelj.
Morao samnju zaštititi.“ Juliana kimne. „Koliko je stara?“
„Sedamnaest.“ Nije čak ni predstavljena javnosti. „Neudana?“ Nije
morala postaviti to pitanje. Kimnuo je jednom, milujući jednim prstom
uzduž Carolinine maleručice. Dijete je bilo razlog za sve… za njegov
bijes radi Julianinenesmotrenosti… radi njegovog inzistiranja da je
njezina reputacijanajvažnija… radi njegovog predstojećeg braka. Čvor
se formira u Julianinom grlu radi čega joj je bilo teško progutati. „Mislio
sam da ću doći tu i da će odgovor biti jasan. Mislio sam da će je biti
jednostavno poslati. Poslati njih dalje.“ Bila je opčinjena njegovim
nježnim, tekućim glasom, načinom na koji je držao dijete, tako pažljivo.
„Onda sam upoznao Caroline.“ U svom snu, dijete je uhvatilo
vrhnjegovog prsta snažno i on se nasmije, čuđenje i tuga su se probijali
prekonjegovog prelijepog lica– izrazi koji su tako rijetko odavali
njegoveosjećaje. Izdahnuo je i Juliana je čula težinu njegove
odgovornosti uzvuku.Suze su je bockale i Juliana ih treptajem
skloni.Kad društvo čuje, skandal će biti nepodnošljiv. Zar je on stvarno
mislioda jemože skrivati zauvijek? Znala je da mora hodati lagano.
„Poslali stesvoju sestru tu da zadržitenjezinu… situaciju… u tajnosti?“
Odmahnuo je glavom. „Ne. Pobjegla je. Od obitelji… od mene.
Nijemislila da ću joj biti podrška. Podrška njima. I bila je u pravu.“ Čula
je ogorčenost u njegovom glasu, vidjela je kako se jedna strananjegovih
usta izvija u grimasu prije negose okrenuo i otišao preko sobei vratio
dijete u njezinu koljevku.Odakle ju je podigao.Odjednom, Juliana je
shvatila enormnost ovog trenutka na koji jeupala,aristokratski muškarci
nisu se zadržavali u jaslicama. Nisu držalidjecu. Ali Simon je bio tu.
Držao je to dijete sa svom nježnošću koju jezaslužila. Bila je takva
nesigurnost u njemu– u tom muškarcu koji nikad nijesumnjao u sebe. U
kojeg nitko nikad nije sumnjao. Patila je radi njega.„Oprostiti ćeVam.“
„Ne znateto.“ „Znam…“ zastala je.Kako bi mogla ne oprostiti mu?
„Znam to. Došli steza njom. Za njima objema.“ Da se pobrineš za njih.
„Ne pravite od mene junaka, Juliana. Našao sam je… otkrio
njezinusituaciju… ona mi ne želi reći tko je otac… i bio sam bijesan.
Ostavio sam je tu. Nisam želio imatiništa s njom.“ Nije mogla vjerovati
u to. Ne želi vjerovati u to. „Ne…“ odmahnula je glavom. „To nije
istina. Tu stesad.“ Okrenuo se od nje i vratio se prozoru kako bi gledao
van premapustari. Dugo trenutaka je bio tih. „Ali koliko dugo?“
Primaknula se prema njemu.Progovorio je prije nego je ona uspjela.
„Došao sam samo kako bihdonio odluku što ću učiniti sljedeće. Natjerati
jeda mi kaže tko je tajčovjek. Napraviti dogovor da sakrijem dijete. Da
sakrijem svoju sestru. Još uvijek misliteda sam junak?“ Obrve joj se
namršte. „Još uvijek planirateučiniti te stvari?“ Okrenuo se nazad prema
njoj. „Ne znam. Možda. To je definitivno bilaopcija dok sam bio na putu
ovdje… ali sad…“ Utihnuo je.Nije mogla ostati tiho. „Sad?“ „Ne
znam!“ Riječi su odjekivale po sobi, frustracija i bijes su ih
obojeiznenadili. Gurnuo je obje ruke u kosu. „Sad, mojidobro
posloženiplanovi čine se krajnje nerazumnim. Sad, moja sestra ne priča
sa mnom.Sad… sad, držao sam prokleto dijete.“ Bili su samo nekoliko
centimetara jedno od drugog i kad je onpogledao u nju, mogla je vidjeti
tjeskobu u njegovim očima. Posegnuo jeprema njoj, poleđina njegovih
prstiju prelazila je preko njezinog obraza,pokret tako nježan i dražestan
da je zatvorila oči radi tog osjećaja.„Učinili stestvari još
kompliciranijima.“ Na tu optužbu oči joj se otvore. „Što to znači?“
„Samo da kad ste Vi u blizini zaboravim sve što sam mislio upamtiti –
sve što sam mislio biti. A sve što želim je ovo.“ Stavio je svoje usne na
njezine, mekoća poljupca povećavala je bol kojase smjestila duboko u
njezinom srcu tokom njihovog razgovora.Dopustila mu je da vodi,
njegove usne su se kretale uz njezine, očajne inježne u isto vrijeme.
Njegov jezik se češao o njezin i ona otvori usta,dopuštajući mu ulazak,
predajući se milujućem klizanju. Ovo nije bio poljubac proslave, već
uništenja. To je bio poljubac koji ih je oboje ogolio iimao je okus na
žaljenje isto koliko i napožudu. I čakdok je mrzila osjećaje u njemu, nije
mu se mogla oduprijeti. Niti je žel jela.Njezine ruke su se podigle, prsti
su joj se uvukli u mekane kovrče udnu njegovavrata i ona mu je
uzvratila poljubac sa svime u njoj, strašćui osjećajima i žudnjom.
Uzvraćala mu je milovanje milovanjem nadajućise da ga nekako može
uvjeriti kretanjem umjesto riječima, da stvari mogubiti drugačije. Da se
stvari mogu promijeniti. A onda i jesu.Odmaknuo se uz psovku i ona je
postala hladna čak i prije nego seodmaknuo odnje stavljajući nekoliko
metara između njih – metar koji jedjelovao kao kilometar. Dugo
trenutaka su stajali u prigušenoosvjetljenom prostoru, disali su zajedno
oštrim izdisajima. Obrisao je poleđinom jedne ruke preko svojih usta
kao da pokušavaobrisati sjećanje na nju i ona se na taj pokret trzne.
„Moram zaštiti svoju obitelj, Juliana. Moram napraviti što god moguda
zaštitim naše ime. Da zaštitim svoju sestru. Od njih.“ „Razumijem.“
„Ne. Ne razumijete.“ Njegove prelijepe oči odavale su njegove
osjećaje.Nije mogla skloniti pogled od osjećaja koji su bili tamo, tako
rijetki, takoprimamljivi. „Ne možete. Ovo se ne može dogoditi. Ja sam
vojvoda. To je moja dužnost.“ „Govorite to kao da sam Vastražila da
poreknetetu dužnost.“ Zatvorio je oči. Duboko udahnuo. „Niste.“ „Ne,“
bunila se. „Nisam.“ „Znam. Ali radiVas ježelim poreći. Radi Vassve to
poželim odbaciti.Radi Vasmislim da mogu biti drugačiji. Ali…“Utihnuo
je.Ovako se stvari obavljaju.Čula je te riječi iako ih nije izgovorio.
Željela ga je izgrditi. Željela je vrištati na njega da može biti
drugačiji.Da može promijeniti način na koji se stvari obavljaju. Da je on
biovojvoda i daće mu ostatak njegovog smiješnog svijeta oprostiti skoro
sve– i tko je ionako mario što užasna hrpa njih misli? Ali znala je bolje.
Rekla mu je upravo to prije, bezbroj puta.I nije mu to značilo ništa. Oni
su bili izmaglica na hladnom mramoru. On nastavi dalje. „Nemam
mogućnosti raditi što hoću. Ne mogu jednostavno okrenuti svoja leđa
svijetu u kojem živimo.“ „Svijet u kojemViživiteSimone,“ ispravi ga. „I
da, mislim da možeteraditi onako kako Vas je volja. Niste Bog, čak ni
kralj već samo čovjek,samo meso i krv kao ostatak nas.“ Znala je da se
treba zaustaviti, alikrenula je ovim putem sad i nije se mogla vratiti.
„Ovo nema veze sVašom sestrom,Vašom nećakinjom ili s onim što je
ispravno za njih. Ovo je radi Vas. IVaših strahova. Nije Vasdruštvo
stavilo u zamku. Vaš zatvor ste si sami napravili.“ Ukočio se i osjećaji su
istog trena nestali iz njegovih očiju – hladni,rezervirani vojvoda od
Leightona se vratio. „Ne razumijeteto o čemugovorite.“ Očekivala je
to,u svakom slučaju riječi su ubole i ona se odmakne odnjega prema
kolijevci. Prešla je jednim prstom niz nježnu, prošaranukožu obraza
uspavanog djeteta. „Neke stvari su moćnije od skandalaSimone.“ Nije
govorio dok je ona hodala posobi, prošla pored njega odlazeći dovrata
na kojima se okrenula i rekla, „Jedino se nadam da ćete to uvidjetiprije
nego za nju bude prekasno.“ Napustila je sobu, ispravljenih leđa, visoko
podignute glave, odlučnada mu ne pokaže koliko je patila za njim.
Trenutak kad su se vratazatvorila iza nje, nagnula se na njih, istina ju je
pogodila, snažno, brzo iokrutno.Voljela ga je. To nije mijenjalo ništa. On
je još uvijek bio zaručen za drugu, još uvijekopsjednut prikladnošću i
reputacijom. Još uvijekvojvoda od Prijezira.Bilo bi dobro da to
upamti.Možda, ako upamti to, voljeti će ga manje. Jer nije mislila da ga
može voljeti više. Duboko je udahnula, tihi zvuk zastao joj je u
grlu.Lagali su oni koji su isticali vrijednosti ljubavi– njezina
zadovoljstva,njezinu uzvišenost – oni koji su joj rekli da je lijepa i da
vrijedi.Nije bilo ničeg lijepog u tome. Bilo je užasno. Borba se odvijala
u njemu, prikladnost i strast. Reputacija i nagrada. I Juliana je sad znala,
s bolesnom jasnoćom, da je to bila bitka koju jenajviše voljela kod
njega. Ali sad ju je povređivao. A ona to nije mogla podnijeti.Nije
mogla podnijeti još jedan trenutak da ne bude dovoljno dobra zanjega.I
tako se ispravila, odmaknula se od zida i napravila je jedinu stvarkoju je
mogla napraviti.Otišla je.

PETNAESTO POGLAVLJE
Previše bliske slugesu najgora vrsta uvrede.Profinjene damene trpe
tračanje u kuhinjama. - Rasprava o najelegantnijim damama Konačno,
molba sa sela se vratila...- Skandal novine, studeni 1823.Simon je želio
udariti šakom ozid jaslica.Otišao je u Yorkshire onog trenutka kad je
primio vijest da je Georgianinodijete stiglo,govorio je sam sebi kako ide
po svoju sestru i njegovu nećakinjui kako bi se pobrinuo da njegove
obiteljske tajne ostanu upravo to– tajna. Idošao je zbog tih stvari.Aliisto
tako je došao kako bi pobjegao od Juliane. Trebao je znati da jednom
kad stigne tu, u ovu kuću punu žena, da će gase podsjetiti na nju. Trebao
je znati da kad je ispijao viski s Nickom, vidjetiće Julianu u Nickovim
očima, u načinu na koji se on smije. Trebao je znati daće u blizini
njezine obitelji stalno misliti na nju.Ali ono što nije očekivao, je to
koliko je mislio na nju kad je bio u blizinisvoje vlastite obitelji: kad je
njegova majka napustila kuću jedva uz znakpozdrava,kad je njegova
sestra odbila vidjeti ga nakon što je došao uTownsend park,kad je držao
nećakinju u svojim rukama, obuzet time što senjezina lakoća čini tako
teškom. Mislio je na Julianu u svim tim trenutcima. Želio ju je pored
sebe. Njezinu snagu. Njezinu spremnost da se suoči s bilokojim
neprijateljem. Njezinu predanost onima za koje je marila.Koje je
voljela.Kad je uletjela u jaslice kako bi mu se suprotstavila, da pod
svaku cijenubrani bebu Caroline, bilo je kao da ju je prizvao. I nekako, u
njezinomdivljanju pronašao je zadovoljstvo po prvi puta od kada je
stigao u Yorkshire. Suočila se s njime s vatrenom predanošću onome za
što je vjerovala da jebilo ispravno. Nitko se nikad nije tako borio s njim
kao što je ona. Na načinkoji je ona to činila. Nitko mu nikadanije držao
plamen pod nogama kakoga je ona držala. Ona je bila sve što je on
oduvijek bio – osjećaji i strast i uzbuđenje i požuda.Nije nimalo marila
za njegovo ime ili titulu ili njegovu reputaciju.Marila je jedino za
čovjeka kakav bi mogao biti.Ali to je bilo nemoguće. Zaprosio je
Penelope, misleći da ih ona sve može spasiti i tek je sad shvatioda, s tim
konačnim činom, uništio je sve. Simon je gledao kroz vrata kroz koja je
Juliana pobjegla znajući da najbolješto može učiniti zanju– za njih
oboje– je držati se dalje od nje. Toliko joj je barem dugovao.Ona je
zaslužila bolje od toga da bude upropaštena od njegove ruke. Nalet
žaljenja proleti kroz njega – radi onoga što je učinio i onoga što
nikadneće napraviti. Pokušao je ne misliti na to dok je dopirala buka,
glasna idobrodošla, iz kolijevke, Caroline se budila. Instinktivno se
primakao premanjoj želeći držati malo stvorenje koje ga nije dovoljno
znalo da bi vidjelonjegove mane.U par sekundi je bio pored nje,
zahvalan radičudnovate odsutnosti slugau Parku. U bilo kojoj drugoj
kući, nećakinja vojvode bi bila okruženasestrama i dadiljama, ali tu, bila
je ponekad sama, dajući tako svom ujakupriliku da bude u njezinoj
blizini bez prisutnosti publike.Podigao ju je još jednom u svoje naručje,
nadajući se da će kontakt bitidovoljan da je umiri i da se vrati spavati.
Caroline je imala druge planove,njezino tiho plakanje je postajalo
glasnije.„Nemoj plakati dušice,“ izrekao je glasom za koji se nadao da je
umirujući.„Nemoj da moram potražiti sluge… ili tvoju majku – isto tako
samupropastio stvari s njom.“ Dojenče se nije sažalilo nad njime,
izvijala se u njegovim rukama.Privukao ju je svojim prstima, njezina
glavica mu je bila na ramenu, jednavelika ruka raširena preko njezinih
leđa. „Ja nisam dostatan da te usrećim,zar ne? Naravno, nema razloga da
vjeruješ kako ću ja sadpočeti usrećivatidame u svom životu.“ „Mogao bi
jepokušati držati malo jače.“ Na te riječi se okrene. Njegova sestra je
prolazila kroz jaslice prema njemuispruženih ruku. Predao joj je dijete i
promatrao kako je Georgiana ljuljalasvoju kćer. Dijetese odmah
smjestilo u naručju svoje majke, njezino plakanje je postalo tiho
cviljenje. „Poznaje te.“ Georgiana se na to nasmije malo, ne skidajući
pogled s djeteta. „Imale smonekoliko mjeseci da se upoznamo.“
Nekoliko mjeseci tokom kojih je on bio odsutan. Bio je šupak. „Čujem
da ćeš se oženiti.“ „Vijesti brzo putuju u ovoj kući,“rekao je Simon.
„Ovo je kuća nastanjena u potpunosti ženama. Što si mislio da će
sedogoditi s informacijom?“ Zastala je. „Je li čestitanje na redu?“ „Ledy
Penelope će biti dobra supruga. Njezina obitelj je drevna,
njezinareputacija je besprijekorna.“ „Kao što je bila tvoja?“ „Kao što još
uvijek je.“ Podigla je pogled prema njegovim jantarnim očima – toliko
nalik njezinimvlastitim– vidjela je više nego što je želio. „Iako, ne još
zadugo.“ Nije želio raspravljati o svom braku s Penelope. Nije želio
raspravljati onjezinom obiteljskom imenu, njihovoj reputaciji. Želio je
razgovaratio svojojsestri. Želio je krenuti iz početka. Nije da će to ikada
biti moguće. „Georgiana…“Krene zastavši kad se ona okrenula od njega
ignorirajućiga i odlazeći kroz sobu prema visokom stolu na koji je
odložila Caroline ikrenula se zezati s njom.„Ne mogu zamisliti da bi
želio ostati radi ovog čina.“ Na te riječi mu se obrve namršte i on se
znatiželjno primakne bliže. „Radikakvog čina?“ Provirio je preko
ramena svoje sestre, primijetio njezinepokrete i istog trenutka okrenuo
leđa tom prizoru. „Oh! Da.Ah– ne.“ Usvom njegovom odgajanju kao
vojvode, nikad nije osposobljen da se njegujei– čisti – dijete. „Zar
nema…“ pročistio je grlo. „Netko tko može… obavitito… umjesto
tebe?“ Nije mogao biti siguran, ali pomislio je kako čuje hihot svoje
sestre. „Djecane dolaze u pratnji s njegovateljicom,Simone.“ Nije mu se
sviđalo ruganje u njezinom glasu. „Znam to. Naravno da znam.Ali ti
si–“ Zastane. Postojalo je desetak načina da završi tu rečenicu. Kći
vojvode… moja sestra… i sama tek izašla iz pelena umojoj glavi… „Ja
sam majka.“ Obišla je okolo kako bi se suočila s njime, Caroline je
sadbila tiho u njezinim rukama. Njegova sestra koju je oduvijek
smatraokrhkom, sad je bila smirena i snažna, glasom nalik na čelik. „Što
god da siplanirao reći. Nema nikakve važnosti. Ja sam njezina majka. I
ona je naprvom mjestu. Ne postoji išta što bi mogao reći radi čega bih
sepredomislila.“ Njegova sestra više nije bila krhka djevojčica, već
Junona(Junona je božica rimske mitologije, božica zaštitnica rađanja
djece i braka. ), skroz odraslai štitila je svoje mlado. Od njega.Njega koji
je trebao biti taj koji štiti, prokletstvo. „Ne želim ti
promijenitimišljenje.“ Trepnula je.„Ne želiš.“ „Ne.“ To je bila
istina.Ispustila je dugačak izdah. „Dozvoliti ćeš mi da ostanem s
Caroline. Nećešme natjerati da se svađam s tobom.“ Posljednjih šest m
jeseci je bio uvjeren da bi otpravljanje djeteta bilonajbolje. Čak i dok je
putovao igrao se s tom mogućnošću, igrao se spotencijalnim odredištima
u svom umu, nevoljan pustiti nadu da se svemože vratiti u normalu. Sad
je shvaćao koliko je to bila smiješna ideja. Nije mogao podnijeti idejuda
otpravi Caroline.Znam kako je odrasti znajući da te roditelj ne želi,
Simone. Vidio je tugu u Julianinim očima dok je izgovarala te riječi.
Želio je spustiti svoje šake naljude radi kojih je osjećala takvu
uništenost. I nikad nije želio da njegovanećakinja osjeti tu bol. „Naravno
da ćeš ostati s Caroline.“ Gorgianino olakšanje je bilo očito. „Hvala
ti,Simone.“ Okrenuo se, nimalo nije zaslužio riječi zahvalnosti njegove
sestre nakonšto se tako loše odnosio prema njoj tokom proteklih par
mjeseci. Zaslužio jenjezinu ljutnju i njezin bijes i njezin prijezir, ne
njezinu zahvalnost. Jer, čak i dok je držala svoju kćer u zagrljaju punom
ljubavi, mislio je naštetu koja će se sručiti na obiteljsko ime. Izbiti će
skandal. I oni će to prebroditi. Bio je spreman. Ili će biti onaj trenkad se
oženilady Penelope. „Oženiti ću se za mjesec dana. To će
pomoćiodvratiti zanimanje za tvoju situaciju.“ Na to se nasmijala, a
zvuk je bio dobrodošao. „Simon, kraljevsko vjenčanjesamopo sebi neće
odvratiti zanimanje za moju situaciju.“ Ignorirao je te riječi, krenuo je
prema vratima, nije želio ništa osim da seoslobodi ove sobe koja je
djelovala tako gostoljubivo, a postala tako ogavna.Georgiana je
progovorila prije nego je mogao izaći. „Ne moraš to raditi, znaš.Nigdje
nije zapisano dati moraš podnijeti teret radi naše reputacije. Nemoraš se
oženitis njom.“ Naravno da je morao.On je bio vojvoda od Leightona–
jedan od najmoćnijih ljudi u Engleskoj,rođen da nosi teret jednog od
najčasnijih naslova u aristokraciji. Proveo jesvoj cijeli život pripremajući
se za ovaj trenutak, kad čast i dužnost dolazeprije bilo čega drugog. Gdje
je bila čast u onome što je učinio Juliani? U stajama? U parku? U
njegovojsobi?Sram je prolazio kroznjega, koža mu je postajala vruća.
„To nije upitno.Oženiti ću se damom.“ Napraviti će što god se treba
učiniti.
Pronašao je St. Johna u uredulorda od Reddicha.Vrata su bila otvorena i
on pokuca jednom,čvrsto o dovratnik čekajućida mu St. John mahne da
uđe u sobu prije nego je zaposjeo ogromnukožnu stolicu u daljem uglu
velikog mahagonijskog stola. „Netko bi gotovo mogao pomisliti da imaš
titulu kako dobro izgledašiza tog stola,“ rekao je. Nick završi s
bilježenjem dugačke kolone brojeva u evidenciji o imanjui podigne
pogled. „Uzevši u obzir da jelordudeset godina i ide u školu,ne mislim
da će mu smetati ako mu budem grijao stolicu sve dok ne budespreman
za nju.“ Nagnuo se nazad. „Gospodarica kuće je ta radi koje bitrebali biti
zabrinuti. Postane iznervirana kada se služim njezinimstolom.“ „Zašto si
ne nabaviš onda vlastiti?“ St. John se naceri. „Više uživam kad je ona
ljuta.“ Simon se pretvaraoda nije čuo neprikladan komentar. „Želio
bihrazgovarati o svojoj sestri.“ „Odlično. Ja bih volio razgovarati o
svojoj.“ Simon se sledi na te riječi,a oči St. Johna se istog trena suze.
„Isabel misli da postoji nešto izmeđuvas dvoje. A ona je uvijek u pravu.
To je frustrirajuće, zbilja.“ „Nema ništa među nama.“ „Ne?“ Da.„Ne.“
Pokušao je zvučati jasno.Nadao se kako je uspio.„Mmm.“ Nick skine
svoje naočale i odbaci ih na stol. „Dobro onda.Naravno, razgovarajmo o
lady Georgiani.“ Simonovo olakšanje izađe u valu frustracije. „Sretan
sam što se netkou ovoj kući sjeća situacije moje sestre.“ Nickove
obrvese izdignu. „Prakticirao bih više pažnje da sam na
tvommjestu,Leightone.“ Simon tiho opsuje, ruke su mu se smotale u
šake. „Pokušaj ponovno,“ izgovori Nick. Nicholas St. John je bio, vrlo
vjerojatno, Simonov najstariji prijatelj, akobi ikad položio pravo na
ijednoga. Njih dvojica, zajedno s Ralstonom subili na istoj godini na
Etonu i Simon, mlad i s titulom, proveo je previševremena podsjećajući
braću – i ostatak razreda– da sinovi kuće Ralstonsu dolazili s doista
upitnim podrijetlom. Jednog dana, gurnuo je suvišedaleko bezbrižnog
Nicka i nosio se s posljedicama. Nick mu je raskrvarionos i njihovo
prijateljstvo je započelo. Nestalo je tokom godina koje su uslijedile
nakon njihovog napuštanjaškole – Simon je postao vojvoda od
Leightona, glava obitelji, jedan odnajmoćnijih ljudi u Engleskoj – a Nick
je otišao na Kontinent, nestao naIstoku dok je rat divljao. Leightonov
novac je financirao Nickoveaktivnosti, ali to je najbliže što je Simon
prilazio svom prijatelju tokomtih godina.Kad je Juliana stigla u London,
Simon nije ništa napravio kako bipodupro kuću St. Johna. A opet, kad je
Georgiana došla na pragTownsend Parka, s djetetom i malo još toga,
Nick i Isabel su je primili.Štitili je kao da je bila njihova vlastita. I dok je
Simon psovao protiv njih,prijetio njihovoj kući, njihovim imenima, čak i
njihovim životima, Nick je stajo čvrsto štiteći Georgianu pod svaku
cijenu. Prijatelj.Možda jedini prijatelj. I Simon je dugovao Nicku više
negose ikad mogao odužiti. I sada će tražiti još više. „Ona bi željela
ostati tu. S djetetom.“ Nick se nagne u svojoj stolici. „A što ti želiš?“ Što
je on želio? Želio je da se sve vrati kako je bilo. Želio je da je Georgiana
sigurna usvom krevetu na njegovom seoskom imanju, priprema se za
jesenskužetvu i zimske praznike. Želio je da bude oslobođen tereta koji
je postaonjegov od kako je preuzeo vojvodstvo… od prije toga.I želio je
Julianu. Na ovom zadnjem se zaustavi, njezino ime je šaputalo kroz
njegovemisli. Ali umjesto da mu to donese jasnoću, samo je poslužilo da
donesefrustraciju.Nije je mogao imati.Ne sad, ne ikad.I stoga je tražio
ono što je mogao imati. „Želim da Georgiana bude sigurna. I Caroline –
dijete– želim da objebudu sigurne.“ Nick kimne. „Tu su sigurne.“ „Reci
mi koliko trebaš.“ Nick jednom rukom proreže po zraku. „Ne,
Leightone. Dao si namdovoljno proteklih šest mjeseci. Više nego je
potrebno.“ „Više nego što si očekivao.“ „Pa, moraš priznati… radi
načina na koji si izjurio odavde nakon što siotkrio situaciju svoje sestre,
jedva da smo očekivali da postanešdobročinitelj Minervine kuće.“ To je
učinio radi krivnje. Georgiana je bila užasnuta time da mu kaže istinu o
svojoj situaciji – da je bila noseća – da će identitet oca ostati njezina
tajna. Bila je u suzama,gotovo ga je preklinjala da joj oprosti. Da
jezaštiti. A on je otišao, ljut i nezadovoljan. Vratio se u London, očajan
da opravda njihovu reputaciju.Pretvarajući se da je veća smetnja od
njegove sestre, a zapravo je bila jedini član njegove obitelji kojeg je
smatrao svojom pravom obitelji.I stoga je napravio jedinu stvar koju je
mogao. Poslao je novac.Veliku količinunovca.„Oni su moja
odgovornost. Nastaviti ću se brinuti za njih.“ Nick ga je promatrao dugo
vremena i Simon je izdržao pogled svogprijatelja. Ovo mu neće
uskratiti– jedni način na koji bi čak i mogaopočeti ispravljatisvoje
pogreške. Nick jednom kimne. „Učini što misliš da bi trebalo biti
učinjeno.“ „Dati ćeš mi do znanja ako išta… ako išta treba.“ „Hoću.“ „Ti
si dobar prijatelj.“ To je bilo prvi puta da je ikad izrekao te
riječi.Nicku… ikome. Prvi puta da je priznao prijateljstvo koje je bilo
više odispijanja u klubu ili mačevanja. Iznenadio je sam sebe takvim
osjećajem. Nickove oči se rašite na te riječi. „Ti bi učinio isto.“
Jednostavna istina protrese Simona do srži.Bi. Sada.Ali do
nedavno,možda ne bi. Što se promijenilo? Odgovor je bio jasan.Ali ga
nije mogao priznati. Ne sebi. Definitivno, ne Nicku.„Sad kad smo to
riješili,“ Nick doda posegnuvši prema boci s viskijemi natoči dvije čaše
bogatom tekućinom. „vratiti ćemo se temi Juliane?“ Ne. Ona mi je već
sad previše na pameti. Simon uzme ponuđenu čašu pokušavajući
spriječiti odavanje svojihmisli. „Nema se tu što puno za reći.“ Nick
ispije uživajući u tekućini i udaljavajući se na trenutak.
„Hajde,Leightone. Zaboravljaš s kime razgovaraš. Zašto mi ovaj put ne
kažešistinu? Znam da te moj brat udario. Znam da je moja sestra
skoropobješnjela kad je pomislila da bi mogao biti tu sa svojim
vlastitimdjetetom. Zbilja želiš da sam donosim svoje zaključke?“ Ne
mogu biti nimalo gori od istine.Simon ostane u tišini. Nick sjedne nazad,
ruku prekriženih preko svojeg mornarsko plavogprsluka– oličenje
smirenosti. Simon mu je zavidio radi toga. A onda jenjegov prijatelj
progovorio. „Pošteno. Reći ću ti što jamislim. Mislim dasi izvan sebe
radi nelagode zbog situacije u kojoj se tvoja sestra nalazi.Mislim da si
zaprosio lady Penelope u nekom ludom uvjerenju datvojbrak može biti
protutežaGeorgianinomskandalu. Mislim da se ženiš izsvih pogrešnih
razloga. I mislim da ti to moja sestra dokazuje.“ Simon je imao trenutnu
želju staviti svoju šaku na Nicka koji jeprimijetio bljesak ljutnje uz
zloban osmjeh. „Smiješ me slobodno udaritistari prijatelju, ali mogu ti
reći da to neće ovo učiniti nimalo lakšim. Ilimoje riječi manje istinitim.“
Simon je pretpostavljao da bi trebao biti impresioniran
Nickovompronicljivošću, ali kad je zbilja razmislio o tome, koliko je
teško bilovidjeti istinu?Bio je budalast u njezinoj blizini. Ona ga je
napravila budalom.Napravila je od njega više od toga.Radi nje je patio. I
želio.I više. Nije pratio tu misao. Neće. Nick ne bi trebao znati takve
stvari.Umjesto toga okrenuo se u tišini prema svom prijatelju i sjedili su
tako,nepomični, nisu razgovarali, dugo vremena prije nego se jedna
stranaNickovih usta izdigne u mali osmi jeh. „Shvaćaš da to nećeš moći
izbjeći.“ Simon napravi predstavu od sklanjanja nevidljive mrlje s
rukava svogkaputa, pretvarajući se da mu je dosadno, pretvarajući se da
ne mariiakosu mu misli i srce divljali. „Izbjeći što?“ „Izbjeći način na
koji se osjećaš radi nje.“ „A tko kaže da radi nje osjećam išta osim
frustriranosti?“ Nick se nasmije. „Činjenica da znaš točno o kome
govorim je sasvimdovoljna. A otkriti ćeš to, u ovoj obitelji, frustriranost
je uvod u punoopasnije osjećaje.“ „Otkrio sam daleko previše o ovoj
obitelji kakva je,“ rekao je nadajućise da će godine vježbanja oholosti
prekriti njegove ostale emocije koje suse kovitlale u njemu.„Možeš
igrati ulogu prezrenog vojvode koliko god hoćeš, Leightone.To neće
ništa promijeniti.“ Nick odloži svoju čašu dolje i ustane krenuvšiprema
vratima, okrenuo se prije nego ih je otvorio. „Pretpostavljam da
jepreviše pitati da se držiš dalje od nje?“ Jest.Ideja da se drži podalje od
Juliane je bila neshvatljiva. A opet, mora.Kakav je on šupak bio. Kakva
budala. „Nimalo.“ Lažov. Nick je proizveo zvuk koji je govorio
dovoljno. „Ne vjeruješ mi?“ Nije da je trebao. Lord Nicholas St. John bi
gatrebao fizički maknuti izkuće – radi sigurnosti svoje sestre.Radi
Simonove.„Ne, Leightone. Ne vjerujem ti. Ni najmanje.“ Nick otvori
vrata. „Ako misliš da sam opasnost po nju – njezinoj reputaciji– zašto
midozvoljavaš da ostanem tu?“ Nick se potom licem okrene prema
njemu i Simon je vidio nešto uplavim očima drugog muškarca – očima
toliko nalik Julianinim. Suosjećanje. „Nisi opasnost po nju.“ Nick nije
znao kako je želja divljala u njemu kad je bio u njezinoj blizini. Simon je
ostao tiho kad je Nick nastavio. „Ti si previše pažljiv,Leightone. Previše
oprezan. Juliana nije dio tvog savršenog, netaknutogživota. Ona je
prožeta skandalom – kao i naša cijela obitelj. Nije da namto puno
smeta,“ dodao je usput, „ali samo to će te spriječiti da je dotakneš.“
Simon se želio usprotiviti. Želio je vrištati radi neodgovornosti koja
jebila u tim riječima. Njegova vlastita sestra je bila gore na katu, živi
dokazšto se dogodi kad muškarac izgubi kontrolu. Kad učinipogrešku.
Ali prije nego je imao priliku progovoriti, Nick doda, „Ne sprečavaj jeda
bude sretna, Simone. Možda jene želiš za sebe, ali znaš da je
onazaslužuje. I ona može biti dobra prilika.“ Nekome drugom.Organska
mržnja proleti kroz Simona na tu pomisao. „Kažeš to kao da postoji
netko tko je spreman napraviti ponudu.“ Nijemislio prezirati tonom svog
glasa.Nick ga je ipak čuo i Simon je vidio bljesak bijesa u očima
njegovogprijatelja. „Trebao bih ti pružiti borbu koju tako očajnički želiš
radi togašto si rekao. Misliš da samo radi toga što se ti nikad ne bi
usudio ukaljatisvoju dragocjenu reputaciju s nekim kao Juliana, da ne
postoje ostali kojibi stajali u redu radi prilike da budu s njom?“ Naravno
da postoje. Ona je bila inteligentna i pametna i šarmantna iočaravajuće
lijepa. Prije nego je morao to priznati, Nick izađe iz sobe, zatvori vrata
tihoiza sebe uz tihi klik ostavljajući Simona s njegovim mislima. Nije
željela biti sama sa svojim mislima stoga se Juliana utješila snajmanje
usamljenim mjestom u Townsend Parku.Kuhinja.Kuhinja Minervine
kuće je bila upravo onakva kako je Julianazamišljala da bi kuhinje
trebale biti– glasne i neuredne i ispunjenesmijehom i mirisima i ljudima.
One su bile središte doma koji je kućapostala svim ženama koje su tu
stanovale. Da se tako kaže, kuhinjaMinervine kuće nije nimalo bila nalik
kuhinjama ostalih uglednih engleskih plemićkih kuhinja. Što je bilo
izvrsno jer je Juliani bilo dosta finih engleskih stvari ovihdana– lijepe
engleske uljudnosti, fine engleske arogancije, lijepihengleskih vojvoda.
Željela je nešto stvarno i iskreno. Kad je prošla kroz vrata, hrpa žena
skupljenih oko ogromnog stola usredištu prostorije jedva da je podigla
pogled, nastavile su sa svojimbučnim razgovorom dok je Gwen, glavna
kuharica, jednom pogledala u Julianu i zaposlila je.„Ovo je Juliana,“
rekla je dok su ostale žene pravileprostora za nju okoorahovog stola–
dugačkog i ljupkog i išaranog godinama obroka i tajni.„Sestra lorda
Nicholasa.“ I time je bila prihvaćena. Gwen je posipala brašnom prostor
ispred Juliane i iskrenula bakrenu posudu,odlažući grudu debelog tijesta
koje je trebalo pozornost.„Mijesite,“ rekla je sitnaženai Juliana nije
razmišljala ne poslušati. Tu je bilo pola tuceta žena oko stola, svaka je
imala svoj zadatak – rezanje, miješanje, lupanje – savršeno organiziran
bataljun kuharica kojesu brbljale. Juliana duboko udahne, udisala je
udobnost sobe. Razvukla je grudu,u okrugli disk i slušala. Ovo je bila
distrakcija koju je trebala. Tu, nećemorati razmišljati o Simonu. „… reći
ću da je on jedan od najzgodnijih posjetitelja koje smo imalitokom jako
dugo vremena.“ „Možda ikad,“ Gwen doda i nastane žamor slaganja oko
stola. „Izgleda kao anđeo.“ „Opak… pao s neba. Jesi li vidjela kako je
uletio ovdje i tražio da vidiGeorgianu?“ Juliana se sledi.Razgovarale su
o Simonu. Čini se danaposljetkuneće bitiu mogućnosti pobjeći od njega.
„I najveći također,“ doda visoka, mršava žena koju Juliana nikad
nijeupoznala.„Pitam se je li svuda tako velik,“ netko doda i cure prasnu
u prasakhihotanja na taj nagovještaj. „On je gost!“ Gwen udari ručnikom
u smjeru žene ko ja je napravilasugestivan komentar prije nego se široko
nasmijala. „Nije da nisam i samato pomislila.“ „Molim te recite mi da ne
pričate o onome o kome mislim da pričate?“ Julianina glava se podigne
kad se stol pun žena nasmije i napravi mjestaza pridošlicu– lady
Georgianu.Morala je biti ona. Izgledala je isto kao on, s tom zlatnom
kosom i jantarnim očima. U svakom slučaju nije bila nimalo blizu
njegovoj veličini.Bila je sitna i simpatična, kao porculanska lutka s
mekanom, okruglastomljepotom žene ko ja je upravo rodila. Nije
izgledala kao da ima sedamnaest.Doista, izgledala je puno starije.
Mudrije.„Ako si mislila da razgovaramo o tvom zgodnom bratu, u pravu
si,“Gwen je izazivala. „Jesi li raspoložena za guljenje jabuka?“ Gwen
nije čekala odgovor stavljajući košaru punu svijetlo crvenih jabukaispred
Georgiane. Mlađa djevojka nije prosvjedovala, umjesto toga jepodigla
mali svjetlucavi nožić i bacila se na posao. Šok iznenađenja prođekroz
Julianu radi prizora– sestra vojvode sretno guli jabuke u
kuhinjiMinervine kuće – ali nije to komentirala. „Moj zgodni brat, je li?“
Georgianareče podigavši svoj pogled prema Julianinom uz osmijeh.
Juliana se istog trena vrati nazad na posao.Savij, udari, savij, udari.
„Moraš priznati, izgleda dobro.“ Juliana se pretvarala da ne čuje. Okreni,
pospi brašnom, savij, udari. „Ima dovoljno žena u Londonu da se bacaju
na njega. Nemojte mu davatizadovoljstvo takvim prijemom ovdje.“
Pretvaraj se da ne misli na ostale žene u njegovim rukama. Na Penelope
unjegovim rukama.Prebaci, savij, stisni.„Ne, muškarci kao vojvoda su
ionako previše hladni.“ Visoka žena doda.„Gledaj što je napravio,
otpremio je tebe i Caroline radi skandala.“ „Nije nas baš otpravio.“ Veća
žena mahne odsutno rukom. „Nije me briga što se dogodilo. Ti si tus
nama umjesto s njim, a meni je to dovoljno.Volim muškarce koji
imajusrca.“ „Ima on srca.“ Juliana nije znala da je to rekla naglas sve
dok razgovor okostola nije utihnuo. „Ima, zar ne?“Podigla je pogled,
obrazi su joj gorili i susretne se sGeorgianinim radoznalim očima prije
nego se vratila na štrucu. „Nisu nasupoznali.“ „Ovo je sestralorda
Nicholasa,“ Gwen požuri reći. „Gospođica Fiori, zarne?“ Juliana
ponovno podigne pogled, zapešća ruku su joj bila duboko u tijestu.
„Juliana.“ Georgianakimne. „A kakoVi znate da moj brat ima srca,
Juliana?“ „Ja – ja jednostavno mislim da on mora imati srca, ne?“ Kad
ni jedna od žena nije odgovorila, vratila se tijestu. „Ne znam.“ Savij,
okreni, savij.„Zvuči da znatepoprilično dobro.“ „Ne znam.“ Mislila je
zvučati više empatično nego što jebilo.„Juliana,“ Georgiana upita
znakovito na način koji joj je previše biopoznat, „Jeste li Vi… Je
liVamdrag moj brat?“ Ne bi trebao biti. On je bio sve što nije željela.
Sve što je prezirala kodEngleza i aristokracije i muškaraca. Osim
dijelova njega koji su bili sve što je voljela kod njih. Ali njegovo loše je
uvelike nadilazilo ono dobro.Zar nije to upravo dokazao? Juliana
zaustavi svoju ruku na tijestu, ruka joj se raširi preko ravne masena
stolu. „Vaš bratmi nije drag.“ Nastala je duga tišina prije nego je podigla
pogled i zatekla Georgianu koja joj se smiješi. „Iako to nije ono što
samVaspitala.“ „Ne!“Prasnula je. „Nema ništa u tom muškarcu što bi
moglo biti drago.“Georgianina usta se širom otvore kad je nastavila.
„Sve za što on mari jenjegovo dragocjeno vojvodstvo“ – nasilno je
skupila tijesto u kuglu– „i svojudragocjenu reputaciju.“ Udarila je kuglu
uživajući u osjećaju pritiskanjatijesta kroz svoje prste. Prebacila je disk i
ponovila radnju prije nego jeshvatila da je upravo uvrijedila brata od
lady. „I Vas, naravno, moja Lady.“ „Ali on jezgodan,“ Gwen se umiješa
pokušavajući biti zabavna. Juliana se nije zabavljala. „Nije me briga
koliko je velik ili koliko je zgodan.Ne,nije mi drag.“ Zapan jena tišina
je zavladala oko stola i Juliana otpuhne vlas kose namjestu na kojem se
olabavila. Protrljala je ljutito brašnjavim rukama poobrazima.„Naravno
daVam nije drag,“ Georgina reče oprezno. Nastao je zbor slaganja oko
stola i Juliana shvati koliko smiješno mora daizgleda. „Žao mi je.“
„Gluposti. On je vrlo kompliciran čovjek da bi bio drag. Ne morate mi
toobjašnjavati,“ Georgiana doda. Gwen otme tijesto iz Julianinog stiska
vrativši ga u zdjelu. „Mislim da jedosta dobroumiješeno. Hvala Vam.“
„Nema na čemu.“ Čula je durenje u svom glasu. Nije marila radi toga.
„Onisto tako nije toliko zgodan,“ rekla je visoka žena. „Vidjela sam
zgodnije,“ ubaci se druga. „Doista,“ Gwen reče predajući Juliani svježe
pečeni kolač koji je još uvijekbio topao od pećnice. Grickala je jedan
kraj zapanjena kako je ova grupa žena koje nije dobropoznavala
ignorirala njezino ludo ponašanje vrativši se svojim zadacima jedna po
jedna.Kakva je budala postala.Na tu pomisao se ustala, odgurnula stolicu
nazad tako brzo da se nagnulai jedva se sama vratila u normalan položaj.
„Nisam trebala… ja nisammislila…“ Samo jedan od ta dva početka je
bio istinit. Opsuje tiho natalijanskom i žene pogledaju jedna u drugu
tražeći prijevodizmeđu sebe. Nisu ga pronašle. „Moram ići.“ „Juliana,“
Georgiana doda i ona je čula molbu u djevojčinu glasu.„Ostanite. Molim
Vas.“ Juliana se zaledi na vratima, vrati se u sobu, istog trenutka joj je
bilo žaoikoga tko seosjeća ili tko će se osjećati onako kako se ona
osjećala upravo utom trenutku– kombinacija srama i tuge i frustracije i
mučnine zbog koje ježeljela upuzati u svoj krevet i nikad više ne izaći
van. „Žao mi je,“ rekla je. „Ne mogu ostati.“ Otvorila je vrata i požurila
prema stepenicama. Samo da je mogla doći docentralnog stubišta u kući
– da je mogla pronaći put na kat – stvari bi bilebolje.Onabi bila
bolje.Ubrzala je žudeći da pobjegne od sramote koja ju je čini se
progonila izkuhinje.„Juliana!“ Neugodnost ju je svejedno slijedila, u
obliku lady Georgiane.Okrenula se licem prema manjoj ženi,
priželjkivala je da možeizbrisatiposljednjih par minuta, posljednji sat,
cijeli put u Yorkshire. „Molim?“ Georgiana se nasmiješi, rupica joj
bljesnu na obrazu. „Bi li željeliprošetatisa mnom? Vrtovi su poprilično
lijepi.“ „Ja –“ „Molim Vas. Rečeno mi je da moram biti na zraku nakon
djeteta. Voljelabih društvo.“ Učinila je nemogućim odbiti je. Izašle su
kroz dnevni boravak smještenpored jedne strane hodnika, kroz
neugledna vrata i dolje niz mali nizkamenih stepenica u vrt s povrćem
pored kuće. Hodale su među savršeno organiziranim redovima bilja u
tišini, dugotrenutaka prije nego je Juliana više nije mogla podnijeti. „Žao
mi je radionoga što sam rekla u kuhinji.“ „Koji dio?“ „Sve
pretpostavljam. Nisam mislila kritizirati Vašeg brata.“ Georgiana se
nasmiješi potom prolazeći prstima niz dugačku grančicu ružmarina i
prinoseći miris svom nosu. „To je šteta. Više bi mi se sviđalo daste
voljnikritizirati mog brata. Tako ih malo ikad to čini.“ Juliana otvori
usta da progovori, potom ih zatvori radi nesigurnosti što dakaže.
„Pretpostavljam da pomalo i jest zaslužio njihovu kritiku,“ rekla
jekonačno. Georgiana ju pogleda. „Stvarno?“ Istina je bila puno
jednostavnija nego pokušati reći pravu stvari. Kratko seponizno
nasmiješi. „Ne u potpunosti, ne.“ „Dobro. On je nemoguć, zar ne?“
Julianine oči se od iznenađenja rašire i ona kimne. „Izuzetno.“
Georgianase naceri. „Mislim da mi se sviđate.“ „Drago mi je da to
čujem.“ Hodale su još neko vrijeme. „Nisam izreklačestitke. Na rođenju
Vaše kćeri.“ „Caroline. HvalaVam.“ Nastala je duga pauza.
„Pretpostavljam da znatekako sam izazvalaužasan skandal u procesu
nastanka.“ Juliana ponudi osmjeh. „Onda smo suđene da budemo
prijateljice, budućida me mnogi smatraju užasnim skandalom kojise već
dogodio.“ „Stvarno?“ Juliana kimne povlačeći granu tamjana s
obližnjeg grma i podigne gaprema svom nosu duboko udahnuvši.
„Doista. Imam majku za koju samsigurna da znate. Ona je legenda.“
„Čula sam za nju.“ „Vratila se u Englesku prošli tjedan.“ Georgianine
oči se rašire. „Ne.“ „Da. Vaš brat je bio tamo.“ Juliana gurne biljku u
stranu. „Svi misle dasam načinjena od istog materijala.“ Georgiana
nagne glavu onako kako ljudi čine kad je ne razumiju upotpunosti.
Juliana parafrazira. „Misle da sam kao ona.“ „Ah. Izrezaniiz iste
tkanine.“ To je bilo to. „Da.“ „I jesteli?“ „Vaš brat misli tako.“ „To nije
bilo pitanje.“ Juliana razmisli o riječima. Nitko je nikad nije pitao je li
ona nalik na svojumajku. Nitko nikad nije mario.
Govorkanjaaristokracijesu je odmah osudilaradi njezinog podrijetla, a
Gabriel i Nick i ostatak obitelji su jednostavnoodbijali ideju bilo kakve
sličnosti. Ali Georgiana je stajala nasuprot nje na ovoj vijugavoj vrtnoj
stazi ipostavila joj pitanje koje je nitko nikada nije pitao. Stoga, Juliana
je izreklaistinu. „Nadam se da ne.“ I Georgiani je to bilo dovoljno. Put se
račvao ispred njih i ona je provuklaruku ispod jedne Julianine ruke
vodeći je putem nazad prema kući. „Nikadse ne bojte, Juliana. Kad moja
vijest izađe na vidjelo, zaboraviti će sve što suikad mislili o Vama iVašoj
majci. Pali anđeli su odličan trač.“ „AliVi stekćer vojvode,“ Juliana je
prosvjedovala. „Simon se ženi kako biVaszaštitio.“ Georgiana odmahne
glavom. „Ja sam poprilično i istinski uništena.Apsolutno ne
spasiva.Možda on može zaštiti našu reputaciju, možda možeutišati
šaputanja, ali ona nikad neće nestati.“ „Žao mi je,“ Juliana doda jer nije
se mogla sjetiti ničega drugog. Georgiana stisne njezinu ruku i nasmiješi
se. „I meni je bilo isto, nekovrijeme. Ali sad sam tu koliko god Nick i
Isabel me budu htjeli imati tu, aCaroline je zdrava i teško mi je brinuti se
oko toga.“ Teško mi je brinuti se oko toga. Svo to vrijeme koje je bila u
Engleskoj, svihtih puta kad se rugala na prijezirne riječi i
pogledearistokracije, Juliana nikadnije ne marila. Čak ni kad bi dala sve
od sebe, bilo joj je stalo. Bilo joj je stalo do toga što je Simon
mislio.Bilo joj je stalo što nikad nećemisliti da je ona dostatna.Čak i kad
je znala da je to istina. I zavidjela je toj snažnoj, raspoloženoj ženi koja
se suočila sa svojomnesigurnom budućnosti s toliko pouzdanja. „Možda
nije prikladno da ja to kažem,“ Juliana doda, „Ali oni su idioti jersu Vas
bacili u stranu. Balske dvorane Londona bi mogle imati koristi odžene s
takvim duhom.“ Georgianine oči zasjaje od zločeste zabavljenosti.
„Uopće nije prikladnoda Vi to kažete. Ali mi obje znamo da balske
dvorane Londona jedva mogupodnijeti jednu ženu s duhom. Što bi
napravili s nas dvije?“ Juliana se nasmije. „Kad se odlučite vratiti, moja
Lady, ići ćemo širokimskandaloznim putem zajedno. Znate, moja obitelj
je posebno naklonjenadjeci s upitnim podrijetlom–“ utihnula je
shvaćajući da je otišla predaleko.„Žao mi je. Nisam to mislila reći…“
„Glupost,“ Georgiana doda mahnuvši jednom rukom u zraku
odbacujućiispriku. „Caroline je definitivno upitnog podrijetla.“ Naceri
se. „Stoga samsasvim sretna što znam da postoji barem jedan salon u
koji ćemo bitiprimljene.“ „Smijem li pitati…“ Georgiana susretne njezin
pogled s divljenjem. „Ne brinete se zbogpristojnosti,zar ne gospođice
Fiori?“ Juliana skrene pogled s razočaranjem.„To je stara priča, zamorna
i užasavajuće otrcana. Mislila sam da me voli, a možda i jest. Ali
ponekad ljubav nije dovoljna– mislim češće da nije.“ Tuga je bilau
njezinom tonu, ne žaljenje. Juliana susretne Georigianin jantarnipogled i
ugleda iskrenost u njima, jasnoća koja je proturječila njezinoj dobi.
Ponekad ljubav nije dovoljna.Hodale su u tišini nazad prema kući, te
riječi su odzvanjale svuda u Julianinim mislima.Riječi koje bi joj bilo
dobro da upamti.

SESNAESTO POGLAVLJE
Dugogodišnja partnerstva započinje nježnošću i drskošću.Profinjene
damene govore otvoreno s džentlmenima. - Rasprava o najelegantnijim
damama Guy nije jedini s vatrenim temperamentnom ove jeseni...-
Skandal novine, studeni 1823.Većinu dana u godini, selo Dunscroft je
bilo tiho mjesto – idilični seoskiživot prekinut povremenim odlutalim
bikom ili odbjeglom kočijom, ali uvelikom planu malih engleskih
gradova, u selu je bilo malo toga vrijednogpažnje. Za vrijeme Noći
Bonefire nije bilo tako. Cijeli Dunscroft bi izašao van radi proslave kako
sečinilo.Bilo je netomposlije zalaska sunca i seoske livade su bile
ispunjene opremom za proslavublagdana– lanterne su bile upaljene po
vanjskom rubu zelenila, obasjavalesu štandove koji su bili poredani
izvan prostora slatkim zlaćanim sjajem. Juliana je izašla iz kočije i istog
trenutka je bila zatečena mirisima izvukovima karnevalske atmosfere. Tu
su bile stotine ljudi na livadi, svi suuživali u jednom ili drugom dijelu
sajma– djeca s papirnim maskama su sehvatala kroz noge svojih starijih
prije nego bi se spotaknuli naimproviziranim lutkarskim predstavama ili
nasmijanim djevojkama spladnjevima ušećerenih jabuka. Nekoliko
metara dalje se pekla svinja i Juliana je promatrala dok je grupamladića
u blizini pokušavala svojim šalama i plesom protresti živi kip iznjegove
impresivno krute poze. Nasmijala se radi prizora koji su činilisvojim
ludiranjem, uživala je u dobrodošlom uzbuđenju. „Vidiš?“ Isabel reče sa
strane. „Rekla sam ti da se nemaš radi čega brinuti.“ „Još uvijek nisam
uvjerena,“ Juliana odgovori uz osmjeh, „Ne vidim krijeskoji si mi
obećala.“ Lomača je bila postavljena na središnjem dijelu gradskog trga,
ogromnahrpa drvećana čijem vrhu je bio slamnati čovjek tužnog
izgleda. Glava lika je opasno visjela u stranu prijeteći da će biti potreban
lagani vjetrić prije negorazbuktala vatra da jeobori. Djeca su trčala u
krug ugašene lomače, pjevalasu i skandirala, a debela beba je sjedila sa
strane prekrivena ljepljivomkaramelom. Juliana se okrene šogorici uz
osmjeh. „Ovo se ne čini nimalo zastrašujuće.“ „Samo čekaj dok djeca
pojedu svoju dozu slatkiša itu je veliki pakao odkojeg ih treba zaštititi.
Onda ćeš vidjeti zastrašujuće.“ Isabel je virila krozhrpu ljudi
pretražujući. „Većina djevojaka bi već trebala biti tu. Kuća je bilaprazna,
osim Nicka i Leightona kad sam otišla.“ Spomen Simona Julianu odvede
na rub. Razmišljala je o njemu cijeli dan – provela je većinu jutra u
pronalaženju razloga da ulazi i izlazi iz soba,odlazila po stvari u blizini
jaslica i posjetila je svog brata u uredu, a sve jebilo bezuspješno. Nestao
je.Znala je da bi trebala biti sretna što se držao na udaljenosti. Znala je
da nebi trebala iskušavati sudbinu. Napravio je svoj odabir, naposljetku–
bilo jesamo pitanje vremena prije nego se vrati u London i oženi se
drugom. Nekimeo kome je imao visoko mišljenje. Nekime tko mu je
odgovarao imenom i položajem. I sad, umjesto da je davala najbolje do
sebe da ga zaboravi, stajala je usredmase nepoznatih Engleza, odjevena
u jednu od svojih najdražih haljina iželjela da je on tu. Pitajući se zašto
nije bio tu. Čak iako je znala da on nije za nju. Trebalo bi biti
jednostavnije– tu na selu, zaštićena od ostatka svijeta,odskandala s
odavno nestalim majkama i vanbračne djece, daleko od brakovaiz
prikladnosti i zaručničkih balova i šaputanja i tračeva. A opet, mislila je
na njega. O njegovoj budućnosti. O svojoj vlastitoj.I o tome kako bi se
one razlikovale. Morala je otići. Ne može ostati. Ne ako je on tu. Isabel
podigne svoj nos u zrak. „Ooh… njušim li to kolač od jabuka?“ Pitanje
povrati Julianu iz njezinog sanjarenja. Ovo je bio karneval i
cijeliYorkshire je slavio, a ona neće dopustiti da budućnost promijeni
sadašnjost.Bilo je dovoljno vremena da se brine o tome sutra.„Hoćemo li
uzeti jedan?“Upita svoju šogoricu uz osmjeh. Krenule su niz dugu liniju
štandova u potrazi za pecivom kad je Isabelrekla, „Upozorena si, jednom
kad krenem, moguće je da neću prestati dokse ne pretvorim u kolač od
jabuka.“ Juliana se nasmije. „To je rizik koji ću radopreuzeti.“ Pronašli
su štand i kupile kolač prije nego je mlada žena zaustavila Isabelda
rasprave o nešto o uniformama za sluge Townsend Parka. Juliana je
lutalapolako, zadržavala se pored štandova u blizini dok je čekala da
razgovorzavrši, promatrala kako livada postaje mračna, jedino svjetlo u
središtu trga je dolazilo od svijeća koje su ljudi držali dok su razgovarali
sa susjedima ičekali, vjerojatno, da se krijes zapali.Sve je u ovom malom
selu bilopročišćeno ovim jednostavnim trenutkomrazgovora i slavlja.
Zrak je bio rezak s mirisom jeseni, lišće s drveća je padalopo livadi na
vjetru i u ovom trenutku nije bilo briga… nije bilo tuge. Nije
bilousamljenosti.Bila jetu na selu, gdje se šaputalo da je život
jednostavniji. Došla je raditoga. Radi noći krijesa i dječjih pjesmica i
kolača od jabuka. I na jednu večer,imati će to. Neće mu dozvoliti da je
zaustavi.Zastala je van štanda ispunjenog suhim biljem i cvijećem i
krupna ženakoja je radila na štandu podigne pogled s vrećice koju je
vezala. „Koje jeVašezadovoljstvo, moja Lady?“ „Moje zadovoljstvo?“
Žena se podigne sa svoje stolice i krene prema visokom stolu za kojim je
Juliana stajala. „Djeca? Novac? Sreća?“ Juliana se nasmije. „Biljke mi
mogu dati te stvari?“ „Sumnjateu to?“ Kratko se nasmije. „Da.“ Žena ju
je dugo trenutaka promatrala. „Vidim što želite.“ „Oh?“ Želim jednu
večer jednostavnosti. „Ljubav,“ prodavačica izusti. Previše
komplicirano.„Što s njom?“ „To je ono što želite.“ Ženine ruke polete
prema zbirci trava i cvijeća, brženego bi senetko njezine veličine bio u
mogućnosti kretati. Dohvatila jeprstohvat lavande, grančicu ružmarina,
tamjana i korijandera i nekolikostvari koje Juliana nije mogla
prepoznati. Stavila ih je u malu jutenu vrećicu,svezala je konopom u
čvor koji ni Odisej sam ne bi mogao raspetljati. Predala je vrećicu
Juliani i potom joj rekla. „Spavajtes ovim pod jastukom.“ Juliana je
zurila u malu vrećicu. „I što onda?“ Žena se nasmije velikim širokim
cerekom koji je otkrivao nekoliko zubikoji su nedostajali. „On će doći.“
„Tko će doći?“ Namjerno se pravila ograničenom. Činilo se da ženi nije
smetalo. „Vaša ljubav.“ Ispružila je široku rukudlanom prema gore.
„Peni za magiju, moja Lady.“ Juliana podigne obrvu. „Moram priznati,
to se čini bagatela… za magiju.“Spustila je biljke u svoju torbicu i
potražila novčić. „Djelovati će.“ „Oh, da. Uvjerena sam da hoće.“
Odlučno se okrenula i sledila. Tamo, naslonjen na stup u uglu staje,
prekriženih ruku je bio Simon,izgledao je onoliko nalik na vojvodu
koliko vojvoda od Leightona možeizgledati.Što je bilo i daljeizvanredno
vojvodski.Nosio je hlače od jelenske kože i visoke, smeđe čizme za
jahanje, bijelulanenu košulju i zeleni kaput, ali nije bilo ništa detaljno na
njegovoj odjeći – kravata je bila jednostavna, njegov kaput jednostavan i
neugledan. Prekočela jeprije bila prevučena kapa nego šešir i dok je
nosio rukavice, nije nosioštap koji se očekivalo da nosi u gradu.Ovo je
bio Simon koji je bio svjestan sela.Simon kojeg je mogla voljeti.Tada bi
mu se predala. Njegovoj reputaciji i njegovoj uljudnosti i
njegovojodgovornosti i svim stvarima kojih se mogla sjetiti da voli na
njemu.Ali večeras, bili su tu na selu. I stvari su bile jednostavnije.
Možda bih ga mogla uvjeriti u to. Ta pomisao jeotkoči. Počela se kretati.
Prema njemu. On se ispravio. „Kupujeteli čarobne napitke?“
„Da.“Bacila je pogled preko ramena prema ženi koja je sad stajala
izvanštanda. Nasmijala joj se svojim bezubim osmjehom.„Vidite kako
brzo djeluje,moja Lady?“ Juliana sinije mogla pomoći osim da se
nasmiješi. „Doista.Hvala Vam.“ Simon je izgledao kao da mu je
nelagodno. „ŠtoVam je prodala?“ Dugotrenutaka je držala pogled s njim.
Bilo je sad ili nikad.„Što ako kažem da mi je prodala jednu
večer?“Obrve mu se namršte. „Jednu večer čega?“ Kratko je slegla
ramenima. „Jednostavnost. Lakoću. Mir.“ Jedna strana usta mu se
izdigne u poluosmi jeh. „Rekao bih idemo kupiticijeli život toga.“
Juliana pomisli na razgovor od davno prije kad su raspravljali o
savršenojLeightonovoj lozi– reputaciji koju je štitio, časti koju je cijenio.
Prisjetila seponosa u njegovom glasu, težine odgovornosti koja se
podrazumijevala. Kako li je nositi takav teret?Dovoljno teškodanoć
slobode bude iskušenje. Juliana odmahne glavom. „Ne možemo imati
cijeli život. Samo jednuvečer. Samo ovu večer.“ Promatrao ju je dugačak
trenutak i ona ga je snagom volje prisiljavala daprihvati njezinu ponudu.
Ovu večer, u ovom jednostavnom gradu na engleskom selu, bez tračeva i
skandala. Lomača i sajam i nekoliko sati lakoće. Sutra, sljedeći tjedan,
sljedeći mjesec mogu svi biti užasni. Vjerojatno ćebiti užasni. Ali će ona
imati sad. S njim. Sve što je trebala je ispružiti ruku i uzeti to. „Imam
dovoljno za nas oboje,Simone,“ šapnula je. „Zašto ne živjetinoćas?“
Molim te. Lebdio je na rubu odgovora i ona se pitala hoće li je odbiti–
znala jeda će jeodbiti. Srce joj je nabijalo u grudima dok je promatrala
kako mu se mišićivilice trzaju, pripremaju se za govor.Ali prije nego je
mogao odgovoriti, crkvena zvona na udaljenoj strani trgakrenu zvoniti–
eksplozija zvukova. Oči joj se rašire kad su ljudi oko njihispustili
snažan, razdragan uzvik. „Što se događa?“Upita.Prošao je trenutak, kao
da nije čuo pitanje odmah. Prije nego joj je ponudiosvoju ruku. „Krijes.
Uskoro će početi.“ Zašto ne živjeti za večeras? Riječi su odzvanjale u
Simonovim mislima dok su stajali pored vrelineplamtećeg krijesa.
Jedna večer. Jedan trenutak koji može biti njihov, zajednički, tu na selu.
Bezodgovornosti ili brige… samo noć krijesa i ništa više. Ali što ako on
želi više? On to ne može imati. Samo jedna večer. Samo ova večer. Još
jednom mu je Juliana zadavala izazov. Ovaj put, bojao se da ako
prihvati, nikad neće preživjeti. Lagano se okrenuo, taman dovoljno da je
prigrli. Stajala je okrenutaprofilom, gledala u lomaču, izraz
razdraganosti joj je bio na licu. Njezinacrna kosa se presijavala na
svjetlosti vatre– pobuna crvene i narančaste,veličanstvena, živahna stvar.
A njezina koža je sijala od vreline vatre injezine uzbuđenosti. Osjetila je
njegov pogled, okrenula se prema njemu. Kad je uhvatila njegovpogled,
zastao mu je dah.Bila je prelijepa.I on je želio ovu noć. Želio je što god
je mogao dobiti od nje. Nagnuo se prema dolje, njegove usne su bile do
njezinog uha i odupiraose potrebi da jepoljubi tu, gdje je mirisala tako
prelijepo kao Juliana. „Želiobih napitak.“ Odmaknula se, plave oči su joj
bile tamnoplave u mraku. „Jeste li sigurni?“ Kimnuo je. Usne joj se
izviju u širok, dobrodošao osmi jeh, otvoren i oslobođen, a onosjeti da je
iskusio opak udarac u glavu. „Što sad?“ Odlično pitanje. Ljudi su počeli
odlaziti od vatre,vraćali su se ostatkuuzbuđenja na trgu. Ponudio joj je
ruku. „Bi li željeliprošetati po livadi samnom?“ Razmišljala je o ruci
dugo trenutaka i on je shvaćao njezino oklijevanje,vidio je strepnju u
njezinom pogledu kad se susreo s njegovim. „Jednavečer.“ Svaki dio
njega je vrištao da to neće biti dovoljno. Ali će morati biti. A on neće
dozvoliti sam sebi da razmišlja o onome što će doći sutra.Pognuo je
glavu.Pomiren s okolnostima. „Jedna večer.“ A onda je njezina ruka bila
na njegovoj, toploj i čvrstoj i oni su seudaljavaliod vatre. Svjetlo je
blijedjelo, ali vrelina je ostajala, isijavala je vrelije negoprije.Hodali su u
tišini prije nego je rekla, mahnuvši natrag prema lomači,„Priznajem, čast
mi je. Sve ovo, radi katolicizma.“ Oštar vjetar obavio je trg, stisnuvši je
bliže njemu i on se odupirao potrebida omota jednu ruku okonje. „Za
određenog katolika,“ rekao je. „GuyFawkes je umalo digao u zrak
Parlament i ubio kralja. Noć krijesa je proslavaradi otkrivanja urote.“
Okrenula se prema njemu zainteresirano. „Muškarac na vrhu vatre… to
jeVaš Guy?“On kimne i ona se okrene kako bi prstom uhvatila
zavežljajtkanine na jednom od štandova. „Ne izgleda tako opasno.“ On
se nasmije.Pogledala je preko ramena na taj zvuk. „Sviđa mi se čutiVas
kako sesmijete,Vaša milosti.“ Odupro se naslovu. „Nema Vaše milosti
večeras. Ako dobivam večerslobode i lakoće, ne želim biti vojvoda.“
Nije znao odakle su došle te riječi,ali istina je bila neporeciva.Nagnula je
glavu u njegovom smjeru. „Razuman zahtjev. Stoga tko stevečeras?“
Nije morao razmišljati. Kratko se naklonio u njezinom smjeru iona
senasmije. Zvuk nalik glazbi u mraku. „Simon Pearson. Bez titule. Samo
muškarac.“ Na jednu večer je mogao zamišljati da je bitimuškarac
dovoljno. „Očekujete da ljudi vjeruju da stepuki gospodin?“ Ako je to
bila igra, zašto on ne bi mogao stvarati pr avila?„Je li to magičninapitak
ili ne?“ Nježno se nasmijala vrativši svoju ruku na njegovu. „Mogao
binaposljetkubiti magičan.“ Kretali su se u tišini, pored kolica sa
slatkišima i štandovima na kojima suse prodavale paštete od svinjetine i
piletine. „Jeste li gladni?“Upita on. Kad je kimnula, naručio je dvije
slane poslastice i kupu vina te se okrenuo nazadprema njoj uz osmjeh.
„Gospodin Pearson bi volio imati iznenadni piknik.“ Osmjeh se raširi u
cerek. „Dobro, ne bih ga voljela razočarati. Ne na noćkrijesa.“ Preselili
su se na zabačeniji dio livade gdje su sjeli na nisku klupu i
jeli,promatrali veseljake. Hrpa djece trčala su pored – hvatala ili bila
hvatana– njihov smijeh je nestajao iza njih. Juliana uzdahne i zvuk se
probio kroz njega, nježan i sladak. „Ovakvevečeri su mi bile omiljene
kao maloj djevojčici,“ rekla je, glas joj je bio obojantalijanskim
naglaskom. „Festivali su značili večer kad stvari nisu morale bititako
propisane.“ Zamišljao ju je kao malu djevojčicu, previsoku za svoje
godine, s prljavimkoljenima i gomilom divljih kovrči koje su se vijorile
na povjetarcu i on senasmije na taj prizor. Nagnuo se naprijed i rekao na
talijanskom, „Volio bihda sam Vastada poznavao. Vidjeti malu Julianu u
svom elementu.“ Nasmijala se, sviđalo joj se što se prebacio na njezin
materinji jezik, uživala je u privatnosti koju im je pružao. „Bilibi
šokirani mladom Julianom. Uvijeksam bila prljava, uvijeksam dolazila
kući s novim otkrićem, upadala unevolje jer sam vrištala na dvorištu,
krala biskvite iz kuhinje– pravi kaos.“ Podigao je obrvu. „I misliteda me
to iznenađuje?“ Nasmijala se i pognulaglavu. „Pretpostavljam da ne.“ „A
kad ste postali stariji? Jeste li slamalisrca u tim festivalskim
večerima?“Nije trebao pitati takvu stvar. To nije bilo prikladno.Ali
večeras, nisu postojala pravila. Ova noć je bila jednostavnija. Ove
noći,pitanja su dozvoljena. Nagnula je glavu prema nebu uz tihi, tečan
smijeh i dugačak stup njezinavrata je bio osvjetljen udaljenom vatrom.
Odupro se potrebi da utisne svojeusne na tu delikatnu kožu i pretvori
smijeh u uzdah zadovoljstva. Kad je vratila pogled prema njemu, u
očima joj je bio nestašluk. „Ah,“ rekao je protežući svoje noge ispred
sebe. „Vidim da nisampunopogriješio.“ „Bio je jedan dječak,“ rekla je.
„Vincenzo.“ Simon je bio udaren valom emocija, znatiželje i ljubomore
izaintrigiranosti u isto vrijeme. „Ispričajtemi priču.“ „Svake godine u
Veroni, u travnju, postoji festivalSan Zeno.Grad setjednima priprema i
slavi se kao da je Božić. Jedne godine…“Utihnula je kaoda je nesigurna
treba li nastaviti dalje.Nikad nije toliko jako želio čuti ostatak priče. „Ne
možete sad stati. Kolikoste bili stari?“ „Sedamnaest.“ Sedamnaest.
Svježa i lijepa kao što je bila sad. „A Vincenzo?“ Slegla jeramenima.
„Ne puno stariji. Osamnaest, možda?“ Simon se prisjeti sebe kad je imao
osamnaest, prisjetio se načina na koji jerazmišljao o ženama… stvarima
koje je želio raditi s njima. Još uvijek želi raditi s njima. S njom. Imao
je intenzivan poriv nanijeti zlo tom nepoznatom talijanskomdječaku.
„Mladi ljudi u gradu su bili zaduženi da pomognu s pripremama
zafestival i ja sam nosila hranu u crkveno dvorište veći dio jutra, svaki
put kadbih došla s novom platom u ruci, Vincenzo je bio tamo, voljan
pomoći.“ Pretpostavljam da jest, Simon pomisli dok je nastavljala.„To je
trajalo sat… četiri ili pet odlazaka od kuće do crkve… sačuvala
samnajveći poslužavnik za kraj – ogromnu platu kolača za proslavu.
Napustilasam kuću, ruke su mi bile pune i skratila sam put kroz usku
uličicu koja jevodila prema crkvi, a tamo, sam, naslonjen na zid, bio je
Vincenzo.“ Prizorbljesne, visok i mršav, tamnokosi mladi Talijan – očiju
svijetlih od požude – i Simonove ruke se skupe u šake. „Mislila sam da
je tamo kako bi uzeo oval od mene.“ „Ne mislim da je tako.“ Glas mu je
postao hrapav. Odmahnula je rukom uz kratak smijeh. „Ne. Nije.
Posegnuo je za platomi kad sam mu jekrenula dati, ukrao je poljubac.“
Prezirao je tog dječaka. Želio ga je mrtvog. „Nadam se da ste ga udarili
u prepone.“ Oči joj se rašire. „Gospodine Pearson!“Izazivala je vrativši
se ponovno naengleski. „Kako bezobrazno odVas!“ „Zvuči kao da je
dječarac zaslužio to.“ „Dovoljno je reći da sam riješila situaciju.“
Zadovoljstvo prostruji kroz njega. Dobra cura. Trebao je znati da će se
onapobrinuti sama za sebe. Čak i da je želio da je mogao to napraviti
umjestonje. „Što ste mu napravili?“ „Nažalost, Vincenzo sad ima
reputaciju da se ljubi s entuzijazmomslinavog psa.“ Simon se nasmije,
glasno i neobuzdano. „Odlično obavljeno.“ Nacerila se. „Znate, mi žene
nismo toliko bespomoćne kako vi mislite.“ „Nikad nisam mislio da
stebespomoćni. Doista, od samog početka sam oVama mislio da
stegladijator,“ rekao je ponudivši joj krčag vina. Na te riječi se
nasmijala. „Un gladiatore(GLADIJATORICA)? To mi se jako sviđa,“
rekla jeprije nego je ispila.„Da, pretpostavljam da jest.“ Promatrao ju je
dok je pila i kad je spustilačuturu, doda, „Priznajem, jako sam sretan što
on nije znao kako se ljubiti.“ Nasmiješila se, a on je bio opčinjen
kretanjemnjezinog jezika dok ga jeplazila van kako bi polizala zaostalu
kapljicu vina sa svojih usana. „Nemorate se brinuti. Nije
Vamkonkurencija.“ Riječi su izašle opušteno van prije nego je shvatila
njihovo značenje. Zrakmeđu njima postane gust skoro istog trenutka i
ona pogne glavu, crvenilo jojse prelijevalo po obrazima. „Nisam
mislila…“ „Sad ste to rekli,“ izazivao je, glas mu je bio tih i ispunjen
potrebom koja je prolazila kroz njega– potreba da jeuzme u naručje i
dokaže joj da je upravu. „NećuVam dopustiti da to povučete.“ Podigla je
pogled gore kroz svoje duge, smeđe trepavice i on je bioopčinjen
njezinom bujnom ljepotom.Čovjek bi mogao provesti životni vijek
gledajući u nju. „Neću povući.“ Na te riječi puls mu se ubrza i on je
želio da su bilo gd je drugo osim tu, naovom punom trgu, s njezinim
bratom i pola sela u neposrednoj blizini.Ustao je,znajući da ako to ne
napravi, neće biti odgovoran za svoje poteze.Posegnuvši prema dolje
ponudio joj je ruku i povukao je da se uspravi dokraja. Bio je preplavljen
mirisom nje– tom stranom, egzotičnom mješavinomcrvenog ribiza i
bosiljka. Podigla je lice prema njegovom, narančasto svjetlokrijesa
treperilo je po njezinoj koži i on ugleda emociju u njezinom
pogledu,znao je da ako joj uzme usne– na ovom javnom mjestu– ispred
svih, ona ganeće odgurnuti. Iskušenje je bilo silovito. Na kratki tren
pitao se što bi se dogodilo da je to napravio – da ju je označiosvojom tu,
na sred ovog seoskog trga. To će smjesta promijeniti sve. Čast
bizahtijevala da se ožene i Georgianin skandal bi zauzeo drugo mjesto
ispredtoga da je vojvoda od Leightona odbacio kćer dvostrukog markiza
kako bise oženio kćeri talijanske markize upitnog legitimiteta. Ali bi
imao Julianu.I u tom trenu, skoro je djelovalo da bi to bilo
dovoljno.Mogao je učiniti to, njezina usta su bila na par centimetara od
njegovih,sva meka i izazovna i sve što je trebao učiniti je ukloniti
udaljenost izmeđunjih. I ona bi bila njegova.Promatrao je dok je vrh
njezinog ružičastog jezika prelazio preko njezinedonje usne, a požuda je
tekla kroz njega. Kad je progovorila, glas joj je biolagan i opušten.
„Hoćemo li još malo prošetati?“ Ona to nije osjetila, tu uvrnutu,
nepodnošljivu potrebu koja se kotrljala unjemu.Pročistio je grlo, uzeo si
trenutak da ispusti zvuk nadajući se da će mu sei glava isto tako
pročistiti.„Naravno,“ rekao je i ona krene ostavljajući ga da se vuče za
njom kaotragičan psić kakav je postao. Nikad nije bio više zahvalan
nego kad ga je odvela nazad do linije štandova, bio je stabilniji u blizini
ostalih ljudi, dok sekretao, dok nije osjećao njezinu vrelinu po svojoj
cijeloj duljini. Podigla je bradu prema noćnom zraku dok su hodali,
duboko je disala iispustila jedandugačak izdah. „Mislim da bihmogla
zavoljeti selo.“ Bio je iznenađen tom izjavom, imala je takvu energiju u
sebi dase činiloda jojovo tiho selo ne pristaje. „Vamase više sviđa
London?“ Nasmijala se i on ugleda samopodcjenjivanje u toj gesti.
„Mislim da onvoli mene.“ „Mislim kakoVi pripadateu London.“
Odmahnula je glavom. „Ne više. Barem ne ostatak godine.Mislim da
ćuostati tu u Yorkshireu. Sviđaju mi se dame u Minervinoj kući,
Lucrezia volitrčati po pustarama, a ja sam spremna završiti sa sezonom.“
Prezirao je ideju da je ostavi na selu. Da se vrati u London–
njegovomozbiljnom, dosadnom životu tamo – bez nje da dodaje
uzbuđenje. Njezinaživost bi se izgubila među ovim poljima i ovcama.
Ona bi trebala jahati kroz jutarnju maglu u Hyde parku, plesati valcer u
društvenim balskimdvoranama ogrnuta u svilu i saten.S njim.Zastao mu
je dah radi prizora koji je bljesnuo, Juliana u njegovim rukama,vlada
društvom.Nemoguće. Zastala je pored otvora na jednoj pregradi,
prelazila je prstima prekozelenečipke jednostavnog šešira. Promatrao je
kako njezini glatki, fini noktigrebu po rubu, pitajući se kakav bi bio
osjećaj da taj prst grebe po njegovomvratu… njegovim ramenima…
dolje niz torzo… Istog trenutka je postao krut te se okrene, zahvalan na
tami, ali nije skloniopogled, bio je fasciniran načinom na koji je ona
milovala taj šešir. Konačno,kad više ni trenutak nije mogao podnijeti
gledanje milovanja tog komada zaglavu, izvukao je vrećicu novčića iz
svog džepa i rekao trgovcu, „Volio bihkupiti šešir za damu.“ Oči joj se
rašire. „Ne možete.“ Ali čovjek za štandom je već uzeo novčić. „Biste li
ga voljeli staviti, mojaLady?“ Ignorirala ga je podigavši pogled prema
Simonu. „Ovo nije završeno. Nemožetemi kupovati odjeću.“ Podigao je
šešir s mjesta na kojem je ležao i dobacio dodatni novčićprodavaču.
Pružajući ga Juliani reče, „Mislio sam da smo popili napitak?“ Dugo je
gledala u šešir i on pomisli kako bi mogla ne uzeti ga. Kad jest, ispustio
je dug izdah za koji nije ni znao da ga je zadržavao. „Aosim toga,“
izazivao je, „obećao samVamkupiti šešir kako bih nadomjestioonaj koji
ste izgubili.“ Promatrao je dok se uspomena vrtjela u njezinom umu.
Prisjetio se osjećajanje, hladne i drhtave u njegovim rukama. Želio je da
nije to spomenuo. „Ako me sjećanje služi gospodine Pearson –“
oklijevala je okrećući šešir urukamai on osjeti toplinu jer je upotrijebila
njegov večerašnji pseudonim.„Ponudili ste mi kupiti ih tucet.“ Kimne
jednom podrugljivom ozbiljnošću i okrene se natrag premavlasniku
štanda. „Imate li još jedanaest ovakvih? Možda u drugim bojama?“
Čovjekove se oči širom otvoriše, a Juliana se nasmije, primi ga za ruku
ipovuče dalje od štanda. Potom se širom osmjehne prodavaču. „Nije
tomislio. Moje isprike.“ Čovjekove se oči razvedriše od zabavljenosti.
„Večeras je noć krijesa, mojaLady, očito zbog nečega u njemu, svi mi
muškarci pomalopomahnitamo.“ Dok su se udaljavali, Simon reče,
„Rekao bih da pomalo zaigrani boljezvuči.“ „To je pola – pola kadase
radi o Vašem spolu,“ rekla je suho, pa je bionjegov red da se
nasmije.Produžili su nekoliko metara kad je ona još jednom usporila
pogledavšiga sa strane prije nego je pozornost vratila na šešir u svojoj
ruci. „HvalaVam.“ „Zadovoljstvo je moje.“ I bilo je. Želio joj je kupiti
stotine šešira. I ogrtača i haljina i konja i sedalai pijana i što god je drugo
željela. Što god ju je činilo sretnom, želio je da togaima u izobilju.Stoga
kad je rekla, „Žao mi je,“ i on začuo tugu u njezinom tonu, to mu
senimalo nije sviđalo. Stao je sve dok se ona nije još jednom licem
okrenula nazad prema njemu.„Radi čega?“ Jedna strana ramena se
izdigne u kratkom slijeganju.Bože, počinje obožavatito slijeganje
ramenima.„Radi svega. Što sam bila tako teška. Što samVasizazivala i
provocirala i slala Vamneprikladne, neželjene poruke i jer samVas ljutila
i frustrirala,te činila sve ovo tako… teškim.“ Susrela se s
njegovimpogledom i on ugleda iskrenost i kajanje u njezinim ogromnim
plavimočima. Jednom odmahne glavom prije nego je nastavila. „Nisam
znala Simone…nisam znala da ste imali takav razlog da budete zabrinuti
radi prikladnosti ireputacije. Da sam znala…“Utihnula je gledajući
preko njegovog ramena ukrijes, kao da je mislila da će gledati u njega
biti previše bolno. A kad jeprošaputala, „Da sam znala, nikad ne bih
napravila taj glupi izazov. NikadVas ne bih gurala tako daleko.“ Riječi
su bile tako nježne, da je vjetar puhao u drugom smjeru, ne bi ih čuo.Ne
bi čuo tugu u njima. „Meni je žao.“ Sad su se nalazili na udaljenom
dijelu livade gdje je završavao redštandova te Simon nije dva puta
razmišljao da jepovuče dal je u tamu, izaposljednjeg štanda i u skupinu
drveća u uglu trga. „Mislio sam kako smo se složili da je ovo večer za
jednostavnost,“ rekao je, riječi su bile nježne u privatnosti tog prostora –
drveće im je davalo zaklontamom, treperavo svjetlo i zvukovi krijesa bili
su dovoljno daleko da se svečinilo kao san. Kao da su stvarno uzeli
magični napitak. Kao da je noćas bilo drugačije. Prije da je osjetio nego
vidio kako odmahuje glavom. „Ali nije, stvarno,zar ne? Vi stei dalje
vojvoda, a ja… pa, ja sam tko jesam.“ „Ne, Juliana,“ šapnuo je
zakoračivši korak bliže, podigne ruku kako biuhvatio njezinu bradu i
nagnuo joj lice prema njemu. „Ne večeras.“ Želio je da joj može vidjeti
lice. „Da, čak i večeras. Čak ni magija nas ne može poništiti,
Simone.Previše smo dobro oblikovani.“ Glas joj je bio omotan oko
njega, ispunjen osjećajimaradi čega je patio. „Samo želim da znate…
želim da znate da razumijem. Ida mogu vratiti tu noć kad sam postavila
svoj izazov, povukla bih ga.“ On nije želio da ga povuče. „Želim da se
mogu vratiti i odabrati drugu kočiju.“ Neracionalna ljubomora zapali se
radi ideje o toj alternativnoj stvarnostiu kojoj ju je neki drugi muškarac
pronašao na podu svoje kočije. Ona je bila njegova.Val posesivnosti je
bio uznemirujući te je on pustidok ga je pokušavaokontrolirati.Krivo je
protumačila njegov pokret i zakorači korak unazad, stavljajućirazdaljinu
između njih. Snažno je osjetio gubitak nje. „Danas je dva tjedna, jeste li
znalito?“ Danima nije razmišljao o okladi. Ne od kad je otišao za
Yorkshire.Na brzinu je preračunao vrijeme. „Večeras je dva tjedna. Da.“
I ti si održala svoje obećanje da mi pokažeš strast. Nije izrekao te riječi.
Nije imao priliku. „NisamVasspustila na koljena.“ Učinila je puno gore.
Osjećaj je bio kao da mu je istrgla srce iz grudi.„Negdje je moj plan
otišao u krivo,“ rekla je glasom koji je bio tako nježanda ga je jedva
mogao čuti u tami. „Jer umjesto da ste otkrili da je strast sve, ja sam
otkrila da je strast ništa bez ljubavi.“ Što je to govorila? Je li bilo
moguće da je ona… Posegnuo je prema njoj, prsti su mu dodirivali
njezine ruke dok se onaodmicala povlačeći se dublje u tamu. „Što to
znači?“ Kratak, bez imalo humora, smijeh se oglasi i on joj je očajnički
želio vidjetilice. „Juliana?“ Jedva je mogaorazaznati njezinu siluetu u
mraku.„Zar ne vidite,Simon?“ U glasu joj je bio drhtaj i on je to mrzio.
„VolimVas.“ Tek kad je čuo riječi s njezinog jezika, na njenom
prelijepom, liričnomnaglasku, tek onda je shvatio koliko je mnogo želio
da ih ona izrekne.Voljela ga je. Pomisao ga obuzme, zadovoljstvo i bol i
sve o čemu je mogaorazmišljati je to da bi umro ako ona nije u njegovim
rukama. Nije želio ništa više od toga da jedrži. Nije znao što će se
dogoditi nakon toga, ali to je bio početak.Ona ga je voljela. Njezino ime
na njegovim usnama, primaknuo joj se, siguran da u ovomtrenutku– u
ovoj večeri – ona je bila njegova.Privukao ju je u svoje ruke i ona se
borila protiv njegovog stiska. „Ne.Pustiteme.“ „Reciteto ponovno,“
rekao je,nikad nije želio ništa tako jako. Nije imaopravo na to.
Alisvejedno je to želio. „Ne.“ Čuo je žaljenje u njezinom tonu. „Za
početak nisam to trebala nireći.“ Nasmijao se. Nije se mogao suzdržati.
„Tvrdoglava žena.“Privukao ju jebliže, jedna ruka je pratila nježnu
krivinu njezina grla nagnuvši joj lice premanjegovom. „Reciteto
ponovno.“ „Ne.“ Poljubio ju je, uzeo je njezine usne snažno i svrhovito i
ona mu se istogtrenutka prepustila. Zastenjao je na njezinu slatkoću –
okus vina i začina nanjezinim usnama– ali povukao se prije nego se
izgubi u njoj. „Recite toponovno.“ Kratko je puhnula od nezadovoljstva.
„VolimVas.“ Nije mario što je to zvučalo izmučeno. Riječi su raširile
plamen u njemu.„S osjećanjem, Sireno.“ Oklijevala je i on pomisli kako
bi se mogla povući prijenego što jeizgledalo da bi se mogla predati
trenutku, ruke su joj bile na njegovima,milovale sve do zatiljka i kad je
progovorila, glas joj je bio tih i nježan isavršen. „Ti amo.“(VOLIM TE) I
dok je izgovarala te riječi na svom materinjem jeziku, čuo jeistinu. I toga
je pokorilo. U tom trenutku, dao bi joj što god bi tražila… dokle god ne
biga prestala voljeti.„Poljubiteme ponovno,“ šapnula je. Zahtjev je bio
nepotreban,njegove usne su već bile na njezinima. Iznova i iznova je
uzimao njezina usta, tražio savršen ugao, privlačio ju jeuz sebe i milovao
duboko dugim sporim poljupcima koji su prijetili njegovoj snazi i
njegovom zdravom razumu. Ljubili su se kao da su imali vječnost,dugu i
tromu i ona mu je svaki pokret uzvraćala, grubo kad je bio grub, nježno
kad je bio nježan. Bila je savršena. Bili su savršen par. „Juliana,“ rekao
je jedva prepoznavši svoj vlastiti glas u pauzi izmeđupoljubaca. „Bože,
prelijepa si.“ Nasmijala se i zvuk ode ravno do njegovog središta.
„Mračno je. Nemožetevidjeti.“ Ruke su mu milovale dolje niz njezino
tijelo, savršeno okruglo na svimpravim mjestima, privijao ju je čvrsto uz
sebe dok oboje nisu dahtali odosjećanja. „Ali mogu to osjetiti,“ šapnuo
je uz njezine usne i poljubili su seponovno, mekanim usnama i
zapetljanim jezicimaKad se povukla i pomilovala niz njegovu donju
usnu svojim svilenim jezikom, poslavši tako ubode požude pravo kroz
njega, zastenjao je i uhvatio jednu od njezinih punih, visokih grudi,
štipnuo njezin izbočeni vršak krozslojeve njezine odjeće.Zastenjala je i
zvuk je bio pjev sirene, preklinjao ga jeda je skine golu i pokrije je
njegovim ustima i tijelom.Želio ju je poleći dolje na travnati pod ovog
malog raja i voditi ljubav snjom sve dok se ni jedno od njih dvoje ne
bude sjećalo svog imena. Ne.Bili su na javnom trgu.Morao je stati.Ona
zaslužuje bolje. Moraju stati.Prije nego je upropasti.Odmaknuo se
završivši poljubac. „Čekajte.“ Oboje su teško disali,njezinokratko
dahtanje uzrokovalo je da pati od potrebe. Pustio ju je i zakoračiokorak
unazad, cijelo tijelo mu je prosvjedovalo. „Moramo stati.“ „Zašto?“
Jednostavno, molećivo pitanje umalo ga je dotuklo. Zaslužio jemedalju
radi prakticiranja takvog suzdržavanja. Bože, želio ju je. I postajalo je
nemoguće biti u njezinoj blizini bez da ozbiljno zaprijetinjezinoj
reputaciji. Prijetinjezinoj reputaciji?Njezina reputacija će biti uništena
ako ih itko pronađe. „Simon…“ rekla je i on je mrzio smirenost u
njezinom tonu. „Ovo je svešto imamo. Jednu večer.“ Jednu večer. Prije
sat vremena jezvučalo tako jednostavno, kad su se oboje smijali
iizazivali i pretvarali se da su netko tko nisu.Ali sad, dok je stajao u tami
s njom, nije želio biti netko drugi. Želio je dabude on. I želio je da ona
bude ona. I želio je da to bude dovoljno. Ali nije biloNiti je bila jedna
večer. Nije mogao biti više u njezinoj blizini. Ne bez da uzme ono što je
želio.Nebez da je upropasti.A on jeneće upropastiti. Stoga je rekao
jedinu stvar koju je mogao smisliti da kaže, zahvalan natami koja je
sprečavala da vidi istinu u njegovim očima. Da ga jednom jednostavnom
riječi, može baciti na koljena da je preklinje.„Večer je gotova.“ Sledila
se, a on se mrzio radi toga.Mrzio je sebe još i više kad se okrenula i
pobjegla.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Kućne zabave obiluju iskušenjima.Profinjene damezaključavaju svoja
vrata.- Rasprava o najelegantnijim damama Epidemiju ljubavnih parova
krivimo zašokantni nedostatak prekinutih zaruka ovesezone...- Skandal
novine, studeni 1823.Nekoliko sati kasnije, cijeli Townsend Park je
usnuo, ali je Juliana hodalapo obodu svoje spavaće sobe, bijesna.
Bijesna na sebe jer je priznala svoje osjećaje Simonu. Bijesna na njega
jer ju je odbio, jer ju je odgurnuo. Jednog trenutka su se šalili oko
magičnog napitka i jedne večeri jednostavnosti, a sli jedećeg ona je
priznala svoju ljubav i bila u njegovimrukama. I to je bilo prelijepo, sve
do trenutka kad ju je odbio.Kakva li je budala bila što mu je rekla da ga
voli. Nije bilo bitno što je tobila istina.Zastala je u podnožju kreveta
zatvorivši oči od poniženja. O čemu li je razmišljala? Očito da nije
razmišljala. Ili jemožda mislila da bi to promijenilo nešto. Sjela je na rub
kreveta uz uzdah i potom pokrila lice objema rukama,pustivši da
poniženje prolazi kroz nju sve dok se nije ustupilo mjestotuzi.Voljela ga
je.Znala je da ga ne može imati. Znala je da on ne može okrenuti leđa
svojojobitelji i svojoj tituli i svojoj zaručnici, ali možda, u nekom tihom,
mračnomuglu njezinog uma, ona se nadala da će izgovaranje tih riječi
otključati nekitajanstveni svijet u kojem je njezina ljubav bila dovoljna.
Dovoljna da nadiđe potrebu za prikladnošću i reputacijom. Njemu
dovoljna.A onda ih je izrekla. Naglas. I dok su riječi odzvanjale kroz
malu skupinudrveća, poželjela je istog trena da ih može povući. Da
može napraviti da nisuizgovorene. Jer sad kad je priznala svoju ljubav,
sve je postalo gore. Jer izgovoriti ih naglas učinilo ih je toliko puno
stvarnijima. Voljela ga je.Prije te večeri, voljela je prikladnog,
arogantnog, statičnog Simona, snjegovom sklonošću za ispravno i
njegovu smirenu, hladnu fasadu. I ona jevoljela pokrenuti ga, slomiti tu
fasadu i pustiti vrelog, strastvenog Simonakoji se nije mogao zaustaviti
da je ljubi, da je dodiruje, da razgovara s njomna njegov mračan, opak
način. Alivečeras, zaljubila se u ostatak njega – tajanstvenog,
nasmijanog,zadirkujućeg Simona koji se skrivao uvojvodi od
Leightona.I željela ga je za sebe. Osim što on nikad neće biti njezin. Ona
je bila zbirka mana koje ovakultura nikad neće prihvatiti kod n jegove
supruge– kojeonnikad nećeprihvatiti– Talijanka, katolička kćer posrnule
markize koja je nastavila dizatiskandale. I dokle god je on bio vojvoda
od Leightona, njihov spoj nikad seneće dogoditi. Bili su predodređeni za
druge. Pa,on je bio predodređen drugoj. Na tu pomisao se umiri i
odjednom, sa zapanjujućom jasnoćom, znala ješto dolazi slijedeće.
Ustala se, otišla do zastora za odijevanje u uglu. Predati će mu se na
jednu noć. Sutra će razmišljati o tome što dolazi sljedeće – London,
Italija,život bezSimona.Ali večeras, dopustiti će sebi ovo. Jednu noć, s
njim. Navukla je svilenu haljinu, svezala pojas oko struka i krenula
premavratima svoje spavaće sobe prije nego je mogla promisliti o
svojim potezima. Iskrala se iz sobe, šuljala seuz rub mračnog hodnika,
jednom rukom jeprolazila po zidu brojeći vrata dok se kretala. Dva. Tri.
Na četvrtima jezastala, rukom raširenom na mahagoniju, srce joj je teško
nabijalo u grudima. Ako nastavi, napokon, njezini potezi bi bili onoliko
skandalozni koliko jedruštvo oduvijek očekivalo da budu. I ona će ih
vjerojatno platiti. Ali neće požaliti. Doista, ako ne bi uzela svoju jednu
noć… zauvijek bi žalila. Duboko jeudahnula i otvorila vrata. Jedino
svjetlo u sobi je dolazilo od kamina i Juliani je trebao trenutak daugleda
Simona koji je stajao pored plamena, s čašom viskija u ruci,
odjevensamo u svoje čizme i hlače i kristalno bijelu košulju. Okrenuo se
prema vratima dok ih je ona snažno zatvarala iza sebe, šok nanjegovom
licu ubrzo je zamijenilo nešto puno opasnije. „Što raditetu?“Upita
zakoračivši prema njoj prije negose zaustavio u pola koraka, kao da je
udario o nevidljivi zid.Duboko je udahnula. „Noć još nije gotova,
Simone. Dugujetemi ostatak.“ Zatvorio je oči i ona je pomislila da on
traži strpljenje. „Recite mi da nistesa mnom u ovoj sobi. Recite mi da
niste ovdje odjeveni samo u svojuspavaćicu.“ Otvorio je oči i pogledom
jepronađe, topao i tečan, kao med. Palio je kroznju, podsjećajući je
koliko je voljela njegovu vrelinu, njegov dodir, njegovpoljubac… njega.
Ne bi mogla živjeti ostatak svog života bez ovog trenutka… ove noći…
bez da zna kako je biti njegova.Bilo je sad ili nikad. I nije bilo vremena
za oklijevanje.Stavila je ruke na pojas svog svilenog ogrtača i odvezala
ga brzim,učinkovitim pokretima prije nego ju je mogao zaustaviti. Prije
nego se onamogla zaustaviti. Jedna noć. Prizivajući sirenu u sebi, rekla
je. „Ne nosim spavaćicu Simone.“ Pustila jeda svila padne pod noge u
bujan safirni bazen. Dok je Simon upijao njezino zapanjujuće, golo
tijelo, svo dugačko i bujnoi savršeno lijepo, nije mislio da je bila
zapanjujuća ljepotica iako apsolutno jest bila. Isto tako nije mislio da bi
se trebao opirati njoj– da bi je trebao upakiratinazad u svileni komadić
ničega što je odbacila i vratiti jeu njezinu spavaćusobu– iako bi
apsolutno to trebao napraviti.Uopće nije razmišljao o tome da bi sve ovo
trebao zaboraviti jer, iskreno,bile su mu poznate situacije u kojima je to
uzaludno. I on ne bi nikada,nikada zaboravio ovaj trenutak.Trenutak kad
je shvatio da će ona biti njegova. Istinitost riječi je bila gotovo
nepodnošljiva dok je gledao kako se onaokreće prema njemu – odvažna i
hrabra i savršena i prisiljava ga da uzmeono što nudi. Bila je tu. Bila je
gola.I voljela ga je.Nije imao ni volje niti snage odbiti je– ne kad ju je
želio toliko jako. Nije postojao muškarac na zemlji koji bi joj se mogao
oduprijeti. A on jezavršio s pokušavanjem. Sve će se promijeniti. Riječi
su šaputale kroz njegov um i on nije bio siguran jesu li one
bileupozorenje ili obećanje. Ali on više nije mario. Stajala je ponosna i
mirna, licem okrenuta prema njemu, njezina prelijepakoža je sijala na
treperavom zlatnom svjetlu, bacajući opake, primamljivesjene po njoj.
Pustila je svoju kosu, obavijala ju je kao čahura, njezine kovrčeboje
ebanovine su se omotavale oko njezinih ramena i visokih čvrstih
grudikao da je bila klasična slika i nimalo stvarna. Ruke su joj bile uz
bok, prsti stisnuti kao da je svjesno pokušavala nepokrivati savršeni,
tamni trokut koji je skrivao njezine najizazovnije tajne.Umalo je
zastenjao radi njezinog savršenstva. Bila je žrtveni prinos hramu
njegovog zdravog razuma. Duboko je udahnula, ispustila dugačak,
drhtav uzdah i on primijetinjezino drhtanje– njezina mekana koža
bujnog, zaobljenog stomaka,neodlučno uzdizanje i spuštanje njezinih
grudi, drhtanje u njezinom glasu. Bila je nervozna.Spustio je čašu na
pod, ne mareći gdje je sletjela i je li uništena – mario je jedino da dođe
do nje. A onda ju je držao, podigao je na sebe i ona omota ruke oko
njegovog vratai noge oko njegovog struka i zabije prste u njegovu kosu i
njegova usta subila na njezinima.Poljubac je bio grub i žestok, a ona je
uzvraćala njegovoj potrebi, gdje jeon išao, ona je slijedila, otvarajući se
za njega, dajući mu sve što je tražio unizu kratkih, bludnih uzdaha koji
su ga zapalili.Bila je njegova.Otkinuo je svoje usne od njezinih, dajući
joj samo tračak prostora da diše.„Ako ostanete… predajetemi se.“
Morala je to shvatiti. Morala je donijeti svoju vlastitu odluku. Kimnula
je,oči su joj bile teške od požude. „Da. Vaša sam.“ Odmahnuo je
glavom, znao je da ima sekunde prije nego njegova strastpreuzme i
oboje su bili izgubljeni. „Otiđite sad ako imateikakvih sumnji.“ Nastala
je stanka i potreba da jeposjeduje jurnula je kroz njega, čvrsta
inemilosrdna i monumentalna.Pogled joj se razbistri, plav i prelijep.
„Nemam sumnji,Simone.“ Nagnulase bliže, usne su joj jedva dodirivale
njegove, prijeteći dovesti ga do ludila.„Pokažitemi sve.“ Kontrolamu je
pukla i on više nije mario. Bio je obuzet primitivnompožudom dok ju je
ljubio iznova i iznova, njegove ruke su prelazile prekonjezine tople,
beskrajno glatke kože, pritiskao ju je uz sebe, obuhvaćaonjezinu punu,
okruglu stražnjicu svojim rukama. Odmaknuo se dovoljno da progovori.
„Moja si,“ rekao je i čuo jenedostatak kontrole u tim riječima. Nije
mario. Ono što je osjećao prema njoju tom trenutku bilo je krajnje
sirovo. „Moja,“ ponovio je odbijajući dopustiti joj da dobije poljubac za
kojim je posezala sve dok nije pogledala u njegoveoči. „ Moja.“ „Da,“
rekla je nabijajući se o njega, njezina vrelinanaslonjena na
njegovudužinu činila ga je divljim. „Tvojasam.“ Nagradio ju je još
jednim poljupcem. Bože, volio ju je ljubiti. Volio je njezin okus, njezin
entuzijazam, način nakoji ga je palila milovanjem svog jezika. Kad se
povukao unazad samokratko kako bi jeponovno pogledao u oči –
zapanjujuće plave od njezineželje – gotovo istog trena je odmahnula
glavom. „Tvojasam,“ ponovila je, uzimajući njegovu donju usnu u svoje
zube i povukavši ga natrag u poljubac.Zastenjao je radi grubosti,
naglašene nježnim nepodnošljivim bludnimmilovanjem njezinog jezika
preko mjesta na kojem su bili njezini zubi.Ona je bila sirena. Bila je od
samog početka. Nestao je profinjeni vojvoda koji ju je odbio na
gradskom trgu– koji ju jeposlao nazad njezinoj obitelji uz gospodsku
suzdržanost radi njegovepozicije. Na njegovom mjestu je bio samo puki
muškarac – od krvi i mesa igladan.A ona je bila njegova gozba.Odnio ju
je do kreveta znajući da će se sve promijeniti i odbijao je maritiza to.
Slijedio ju je na svježe lanene plahte, stiskajući se između njezinihdugih,
toplih bedara i uzimajući njezina usta iznova i iznova, šapućući
jojizmeđu poljubaca na engleskomi talijanskom.„Moja sirena… carina…
tako nježna… tako lijepa…che bella…che bellissima.“ Izvijala se ispod
njega, stiskala i nabijala o njega dok su joj se ruke trzalepo lanu njegove
košulje, povlačile odjeću sve dok nije imala pristup golojkoži. I onda su
njezini prsti bili na njemu, ostavljajući tragove vatre ponjegovim leđima
i on pomisli da bi mogao umrijeti ako joj ne bude mogaobiti bliže.
Podigao se s nje, siktao je od zadovoljstva kad ga je pokret stisnuo–
čvrstog i debelog – o najnježniji, najtopliji dio nje.Gledajući dolje prema
njoj, upijao je široke, poljupcima ožareneusne,njezine crvene obraze i
njezine ogromne plave oči ispunjene željom. Ruke supronašle njegov
stomak i zavukle se ispod košulje, prelazile preko njegovihprsa sve dok
zalutali palac nije pronašao bradavicu i on uzdahne. Nevaljala spoznaja
zabljesne joj u pogledu i ona to napravi još jednom,dva puta prije nego
je šapnuo, „Ubijaš me,“ i nagnuo se dolje kako bi joj još jednom uzeo
usta.Kad je ponovno podigao glavu, rekla je. „Skini je. Želim ti biti
bliže. Što jebliže moguće.“ A on je pomislio da će se utopiti u vrelini tih
riječi. Košulja je nestala u trenu i on ponovno uzme njezina usta,
milujući jeduboko prije nego se skotrljao s nje kako bi si omogućio
pristup njezinomsočnom tijelu. Zacviljela je radi gubitka njega,
posegnula prema njemu prijenego je uhvatio njezine ruke i povukao joj
ih preko glave, jednostavno ih jepridržavao svojom jednom. „Ne. Moja
si,“ rekao je, njegova slobodna ruka je prolazila dolje kako bi
pomilovala vrh jedne njezine prelijepe dojke,izazivajući sve dok nije
bila čvrsta i preklinjala za njegovim ustima. „Ti sidošla meni,“ šaputao
joj je na uho, jezikom prelazio preko nježne školjke.„Zašto Sireno?“ „Ja
–“ započela je, zastala kad je zakotrljao vršak jedne dojke među
svojimprstima.„Zašto?“Ponovio je očajan da čuje njezin odgovor.
„Željela sam noć…“ dahtala je. „Zašto?“ Prelazio je usnama niz njezino
grlo, zavukao jezik u udubinu nadnu.„Ja –“ zastala je kad je utisnuo
nježan poljubac na kožu njezinih grudiostavljajući trag dokse kretao
premabolnom vršku. „Simon…“ šapat je biomolba.Bože, obožavao je
zvuk svog imena na njezinim usnama.Puhnuo je dugimlaz zraka preko
bradavice uživajući u stezanju kože i njezinom dahtanju.„Molim te…“
„Zašto si došla k meni?“ Reci to, prisiljavao ju je znajući da to nije
njegovo mjesto. Znajući da on tonije zaslužio. „Volim te.“ Uzbuđenje
proleti kroz njega radi tih riječi, tako jednostavnih. Takoiskrenih. Uzeo
je napeti vršak među svoje usne, nagradivši je dugimpovlačenjem tog
slatkog mesa. Obožavao je način na koji se migoljila ispodnjega, način
na koji je stenjala kad je prelazio svojim jezikom i zubima
prekonjezinog osjetljivog mesa, način na koji su se njezine ruke izvijale
tako da suse njezini prsti mogli ispreplesti s njegovima.Kad je podigao
glavu, oboje su teško disali, a on je bio očajan da je dodirujesvuda.Da
jeokusi svuda. „Ponovno.“ „Volim te.“ Pustio joj je ruke, kliznuo niz
njezino tijelo, ostavljajući tople poljupce niznjezinegrudi i stomak i
nježne dodire gdje su se bedro i kuk spajali i mirisnje je bio
nepodnošljivo savršen. Bio je ovisan o njezinoj mekoći, osjećaju nje,
načinu na koji se odgurivalao plahte i nabijala kukovima na njega. Nikad
nije želio išta u svom životutako kako je želio nju.Sada.A ona je bila tu. I
bila je njegova.Simon klizne s kreveta, klekne pored njega. Ona sjedne
istog trena. „Gdjeti–“ pitanje je ustupilo mjesto kratkom vrisku kad ju je
privukao bliže rubukreveta, dopustio njezinim nogama da vise preko
ruba i pomilovao njezinuglatku mekanu kožu od gležnja do koljena.
Promatrao je svoje ruke, velike ismeđe kako prate krivinu njezinih nogu
i nije se mogao oduprijeti tome daobuhvati dlanom njezine jake, mršave
listove i raširi joj noge. „Što ti –? Simon!“Dahtala je i on se nagne prema
naprijed uvlačeći svojetijelo među njezina bedra. Ruke joj polete kako bi
prekrile mjesto za kojim jeon očajavao da dodirne i on gricne rub
njezine vilice lagano svojim zubima.„Lezi nazad,Sireno.“ Odmahnula
jeglavom. „Ne mogu. Ne možeš.“ „Možeš. I hoću.“ Čula je hrapavost u
njegovom glasu. Osjetila je očajničkupožudu kako prolazi kroz njega.
Ako mu ne dozvoli uskoro da jedodirne…„Tražila si sve,“ rekao je,
riječi su joj bile duboko u uhu. „Ovo je dio toga.“ Povukla se nazad i da
nije bio tako tvrd i tako bolan kako je bio, nasmijaobise radi skeptičnosti
u njezinom pogledu. „Nikad nisam čula za ovo.“ „Predala si se meni,“
rekao je raširivši joj bedra još više, kliznuo je rukama još više,
dodirujući svojim jezikom taj savršen luk jednog od njezinih obraza.
„Ovo je ono što ja želim.“ Zastao joj je dah kad su njegovi prsti
posegnuli zanjezinim rukama, skrivajući jeod pogleda. Vršcima prstiju je
milovao nizkožu njezinih ruku, lagan, jedva osjetljiv dodir koji su oboje
oštro osjećali.Pomilovao je ponovno, sve do delikatnog zapešća, a onda
opet nazad dolje.„Mislim da i ti to isto želiš.“ Odmaknuo se natrag do
njezinog uha, obožavao je njezinu stidljivost,njezinu nesigurnost. Želio
ju je naučiti da podijeli svoje tajne. „Bolna si tu,zar ne?“ Kimnula je,
jedva, a val muškog zadovoljstva prostruji kroz njega.„Mogu jeukloniti.“
Izdahnula je dugim, drhtavim izdisajem i zvuk ode skroz pravo u
njegovučvrstu, napetu duljinu. Stisnuo je zube.Ne.Ovo je bilo za nju.
Ona će pronaćisvoje zadovoljstvo. On će joj to dati i pronaći svoje u
tome. „Simon,“ rekla je, naglasak joj je bio izražen, omotavao se oko
slogovanjegovog imena kao šaka. „Molim te.“ „Lezi nazad,“ šaputao je
pritišćući je na krevet svojim poljupcima prijenego je odlutao dolje gdje
je očajnički želio biti. Utisnuo je nježan poljubac u jedan od njezinih
zglobova. „Pusti me unutra.“ Kad jest, otkrivajući naboresvog spolovila,
zastenjao je od zadovoljstva. Raširio je njezine mekane usnenježno i ona
podigne svoje kukove prema njemu. Bila je tako nježna, takospremna za
njega. Glatka i mokra i savršena. Prešao je jednim prstom niz njezino
središte, slušao je njezino disanje,kratke jecaje koje je stvarala dok je on
istraživao. Otkrivao je nju, pritiskao je i milovao na zvuk njezinog
zadovoljstva, potom kliznu jednim prstom uvrelo, vlažno središte
nje.Bila je tako uska, spustila se s ruba kreveta radisenzacije.Promatrao
je njezino tijelo dok se odizala od kreveta i upijao prizor nje,njezine
prelijepe crne kose, očiju kao safiri koji su se presijavali odzadovoljstva,
pune, ružičaste usne koje su jedva bile otvorene dok je dahtalaza
zrakom.Nikad ništa nije želio kao što je želio nju. Pomakao je ruku,
obožavao je način na koji su joj se oči zatvarale, potomotvarale na
pokret. Nagnuo se prema naprijed, puhnuo dugačak mlaz zrakaravno u
središte njezinog zadovoljstva i likovao radi jecaja strasti koji nijemogla
spriječiti da joj pobjegne. Umrijeti će ako ubrzo ne bude imao svoja usta
na njoj. Trljao je palcem preko otečenog, pulsirajućeg srca nje,a ona je
stenjala svojodgovor, njezina stidljivost je nestala. „Poljubi me.“ „Kako
želiš,“ rekao je i smjestio svoje usne na nju, držao jeraširenu dok
jeutiskivao svoj jezik na mjesto na kojem je njegov palac bio, vodio
ljubav snjom polaganim, slatkim milovanjem. Izvila se iznad kreveta,
zabila svojeprste u njegovu kosu i držala ga uz sebe dok se kretala uz
njegova usta. Ona je bila vino, a on je istog trenutka bio opsjednut
njezinim okusom, dok je učio stvari koje je voljela, želio je jedino
pružiti joj zadovoljstvo. Odvesti je doludila.I jest. Polagani krugovi su
postepeno postajali brži, jezik je radio u skladusa savijanjem njezinih
prstiju u kosi, a onda se podigla od kreveta nudeći muse. Uzeo ju je,
držao je uz sebe dok je ona pronalazila svoje zadovoljstvo,muška
zadovoljštinase uzburkavala u njemu.A kad se rasula u njegovim
rukama, on je bio tu, držao je, milovao, vraćao je nazad na
zemlju.Podigao je glavu nakon što je posljednji nalet zadovoljstva
prošao kroz njui primakao se da legne pored nje, želio ju je držati, čuvati
je na sigurnom.Poljubio ju je u vrat, sisao nježno na osjetljivoj koži sve
dok nije uzdahnula.Mogao ju je zadovoljavati zauvijek. Mogao je ležati
u krevetu i obožavati ječitavu vječnost. Uzeo je bradavicu u svoja usta,
uznemiravao je sve dok niješapnula njegovo ime, potom ju je poljubio,
kliznuo rukom između njezinihbedara radi neporecive potrebe da
jeoznači svojom. Njezine noge se razdvoje od težine njegove ruke i
njeziniprsti kliznu doljeniz njegov torzo do ruba njegovih hlača na
struku. „Simon,“ rekla je i tih,zadovoljen užitak u njezinom glasu stavi
ga u agoniju još jače. „Skini svojehlače.“ Bože, da. Zatvorio je oči radi
te pomisli. „Jesi li sigurna?“ Ako bude gol s njom,neće biti povratka
natrag. Kimnula je, njezine safirne oči su bile tamne od strasti. „Vrlo.“
Imati će ga. Iznova i iznova, ostatak njihovih života. Poljubio ju je
ponovno, polagano i duboko. „Ne mogu ti ništauskratiti.“ I dok su te
riječi odjekivale među njima, znao je da su istinite. Ona jebila sve što je
ikad želio. I učiniti će sve u njegovoj moći da jezadrži usvom svijetu.
Ništa više nije bilo važno. Njezine ruke su senespretno bavile dugmadi
njegovih hlača sve dokviše nije mogao podnijeti ružni pritisak i podigao
se s kreveta kako bi sešto prije moguće riješio hlača i čizama. Vrativši se
do nje, zastenjao je odzadovoljstva dok se smještao između njezinih
svilenkastih bedara, očajanda bude u njoj. „Čekaj,“ šapnula je,
odmaknuvši se u nazad, dalje od njega. „Željelabih tevidjeti.“ Suzio je
pogled na njoj i slijedio jepreko kreveta. „Ne sad. Idući put.“ Uzeo je
pregib njezinih nogu i privukao je k sebi, trljao se o nju sve doknije
uzdahnula radi trenja. „Ali… imamo samo jednu noć. Ovo je moja
jedina prilika da te vidim.“ Sledio se na te riječi, ruke su mu išle prema
njezinom licu, držao ju ječvrsto kako bi jemogao pogledati u oči. Vidio
je tugu tamo, očajanje,obuzetost strašću. Ovo neće biti jedna noć. To je
morala znati. Nikad jeneće pustiti. Sve se promijenilo.„Juliana,“ šapnuo
je, tiho i mračno, probijajući se kroz njezinu mokrinutako da je vršak
njega trljao njezino najosjetljivije mjesto. Promatrao jekako joj se oči
šire, potom zatamnjuju od zadovoljstva. „Nemoj me tjeratida stanem.“
Ponovio je pokret i njezini kapci se spuste. „Ne. Nemoj stajati.“
Pritisnuo se na njezin ulaz, opustio se tek unutar njezine uske,
plameneunutrašnjosti prije nego je zastao– najteža stvar koju je ikad
učinio – ipogledao dolje prema njoj. „Je li ovo u redu?“ Kimnula je
jednom, uzela je svoju donju usnu među zube i pokretpošalje drhtaj
požude pravo u njegovo središte. Ali on joj neće uništitiprvo probavanje
strasti. Zadržao se tu, miran, uživajući u njezinoj vrelini,nije želio ništa
više nego nabiti se do balčaka i zakopati se u njoj. „Ne želim te
povrijediti.“ Odmahnula je glavom. „Nećeš.“ Spustio je ruku između
njih, milovao nježno, osjetljivo središte nje svedok nije zastenjala od
zadovoljstva. „Hoću. Ali onda ću dati sve od sebeda te nikadviše ne
povrijedim.“ Susreo se s njezinim pogledom prijenego je prešao jezikom
preko njezine donje usne i rekao, „Pogledaj me.Želim te gledati.“
Kimnula je i on se ljuljao uz nju, opuštao dalje i dalje u njezin
uskiprolaz, pokušavao biti nježan, gledao je kako bol i zadovoljstvo
ratuju unjoj dok se prilagođavala njegovim glatkim nabijanjima, svaki je
bio dublji od prethodnog. Uskoro je bio zakopan do kraja i oboje su
teškodisali.Ona šapne, „Imaš najljepše oči.“ Zadovoljstvo je prolazilo
kroz njega radi neočekivanog komplimenta ion jepoljubi dugo i polako.
Povukao se nazad, nasmiješio se, nježno sezabijao u nju. „Nemoguće.
One su ništa u usporedbi s tvojima.“ Očajnički se želio micati. Očajan da
uzme opuštanje za kojim je njegovotijelo cijelu noć preklinjalo. Umjesto
toga, utisnuo je poljubac u njezinuvilicu i rekao, „Boli li,Sireno?“
Odmahnula je glavom i kad je progovorila, čuo je nešto prelijepo
unjezinom tonu. „Ne… osjećaj je… Simon, mogu te osjetiti…
svuda.“Opustila se i podigla kako bi uzvratila njegovim pokretima.
Zasiktao jeod zadovoljstva. Prešla je rukama dolje niz njegova leđa do
krivinenjegove stražnjice i čvrsto ga privila uz sebe. „Učini to opet.
Snažnije.“ Zastenjao je. Ubit će ga. Počeo se pomicati, dublje, brže, s
više snage i ona je jecala odzadovoljstva na njegovo uho prijeteći tako
njegovom zdravom razumu.U trenutcima, šaputala je njegovo ime, ruke
su joj bile zapetljane unjegovoj kosi, zajedno se pokretala s njegovim
dubokim, glatkimpotiscima. Nikad nije bio tako spremanuzeti svoje
zadovoljstvo, ali nećese prepustiti bez nje. Želio ju je s njim kad se baci
preko ruba. Ljuljali su se zajedno, senzacija se gradila sve dok nisu
obojedahtanjem hvatali zrak.„Simone… to je… ne mogu prestati.“ „Ne
mogu ni ja,“ izvukao se van sve dok nije skroz izašao iz nje, potomse
vratio utonuvši u njezinu vrelinu.Kako je ikad mogao pomisliti da bi
jojse mogao oduprijeti?„Pogledaj me ljubavi. Želim gledati.“ I jest, a
njezino obrušavanje u zadovoljstvo je bilo njegov kraj. Slijedio ju je
preko provalije snagom koju nikad prije nije iskusio, ona je bilasredište
njegovog svijeta – želio je ostati u njezinim rukama, u ovomtrenutku, u
ovoj noći zauvijek. Srušio se u njezinim rukama i ležao tako tu dugo
vremena, dah mu jeizlazio u grubim naletima, prije nego je shvatio da ju
jenjegova težinamoralagnječiti. Okrenuo se i povukao jeda se raširi
preko njega, sva mekana, sjajna koža i svilena kosa. Mogao je osjetiti
njezine grudi kakose dižu i spuštaju na njegovim prsima, a on jestisnuo
zube radi trenutnesvjesnosti koja je prošla kroz njega. Želio ju je
ponovno. Sad. Ignorirao je požudu, umjesto toga je prelazio prstima
preko njezinihglatkih, golih ramena, uživajući u malim drhtajima koji su
jegurali bližek njemu, obožavao je osjećaj njezine nagosti uz sebe.Dok
ju je držao, nježnu i toplu u svojim rukama, nije želio razmišljatio
budućnosti. Želio se naslađivati u njoj. Želio je uživati sada. To je bila
pogreška. Čak i dok je uživala u osjećaju njega pored nje, svim tim
čvrstimmišićima i toploj koži, znala je kako je upravo sve pogoršala.
Dao joj je sve što je ikad zamišljala – nikad se nije osjećala tako
blisko,tako povezano, tako željeno. Nikad nije sanjala da bi ga mogla
voljeti takvim intenzitetom. Sutra ćega ostaviti. A on će oženiti drugu.A
Juliana će živjeti znajući da muškarac kojeg je voljela nikad neće
bitinjezin.Na tu je pomisaozadrhtala, pritisnula se bliže uz njega, kao
dasemogla stopiti s njime, kao da bi mogla zaustaviti protjecanje
vremena.On je milovao jednom toplom rukom niz njezinu kičmu,
ostavljajućitrag vatre i utisnuo je usne na njezino čelo. „Je li ti hladno?“
Ne.Bilo je lakše reći da nego reći istinu. Kimnula je jer nije vjerovala
sebiako progovori.Maknuo se ispod nje, privukao je u krevetu pored
sebe tako da ih jemogao prekriti plahtama. Poljubio ju je, obilno i sočno,
milovanje jeplamtjelo kroz nju prije nego se okrenuo da bi potpalio
vatru.Osjećajući se tako ranjivo, dohvatila je ogrtač, navukla ga i
svezalapojas prije nego se vratila da promatranjegove pokrete dok je
čučao ispred vatre, mišići njegovih leđa su se napinjali od pokreta,
njegovaogromna bedra su sijala na narančastom svjetlu – bog vatre.Kad
se ustao, pogledao je prema krevetu. Obrva mu se namršti kad jeotkrio
da je nema i odmah ju je potražio, pronašao ju je u sjenama.Podigao je
ruku pozivajući je k sebi i ona nije mogla odoljeti. Kada je došla do
njega, podigao ju je u svoje ruke, smjestio ih oboje ustolicu pored vatre.
Gurnuo je ruku kroz otvor na njezinom ogrtačuprelazeći uzduž njezinog
bedra dok je utiskivao poljubac u stup njezinavrata. „Više volim kad si
gola,“ rekao je i ona se pitala o ovom novom,zadirkujućem Simonu.
Prešla je rukom preko njegove podlaktice na njegova široka,
mišićavaramena. „I ja osjećam isto,“ priznala je. „Mislila sam da ne
možeš bitizgodniji, ali promatrajući te pored svjetla vatre… ti si Hefest,
sav umišićima i vatri.“ Oči mu potamne radi te usporedbe i on jeprivuče
k sebi, poljubi jeglasno prije nego je ušuška na svoja prsa i doda, „To
tebe činiAfroditom – prikladna usporedba.“ Ali Afrodita i Hefest su
bilioženjeni.Ta pomisaoprošapta u njezinimmislima. Mi imamo samo
jednu noć. Ne. Neće misliti na to. „Promičeš me iz sirene u božicu?“
Zahihotao se i ona je obožavala zvuk tutnjave ispod n je. Uhvatio ju jeza
ruku, isprepleo svoje prste kroz njezine i prinio ih svojim usnama.„Čini
se da je tako, pametna cura.“ „Vidiš? Ja sam više odhodajućeg
skandala,“ izazivala je i istogtrenutka je požalila svoje riječi. Upravo je
imala utjecaj na najozbiljnijiskandal u svom životu. I on je to znao.
Možda je on čak mislio kako je toučinila namjerno – da izazove
skandal.Mrzila je tu pomisao. Mrzila je što ju je morala staviti u njegovu
glavu. Sjela je uspravno u njegovom krilu, očajna da se uvjeri kako nije
misliološe o njoj. „Simone… znaš da nisam mislila… ovo nije bilo…
nikad nećureći nikome za ovo… da se ova noć dogodila.“ Trznula se na
te riječi,krajnje neartikulirane. „Nećeš se morati brinuti radi još
jednog…“ Promatrao ju je, njegove jantarneoči su bile ozbiljne, a ona je
željela da je mogla sve to povući – riječi, djela, noć. Njegove ruke se
stegnu okonjezinih i on joj ih još jednom poljubi. „Nema više razgovora
o tome.“ Mrzila je što je upravo postala još jedna stvar oko koje se mora
brinuti.„Ja samo… ono što pokušavam reći je da nitko nikad neće znati.“
Ispružio je ruku i sklonio kovrču njezine kose s njezinog obraza.
„Juliana, ja ću znati. Frustracija plane. „Pa, da.Naravno da ćemomiznati.
Ali isto tako želimda ti znaš da nikad neću ništa tražiti od tebe.Da sam to
mislila kad sampredložila jednu noć. Samo jednu noć.“ Nešto bljesnu u
njegovom pogledu boje meda, nešto što nije moglaidentificirati. „Oboje
smo trebali znati da jedna noć neće ni približno bitidovoljna.“ Umirila
se, riječi su prolazile kroz nju. On je želio više. Kao i ona. Ali on će biti
oženjen. Nudi li joj ono što ona misli da joj nudi? Može li to prihvatiti?
Ako bi to bio jedini način na koji ga može imati… hoće li to biti
dovoljno? Morati će biti. Duboko je udahnula.„Mogla bih biti tvoja
ljubavnica.“ Istog trenutka je postao krajnje miran ispod nje. „Što si
rekla?“ „Tvoja ljubavnica.“ Neizmjernom snagom mu se ruka stisne oko
njezine. „Da nisi rekla ijednuriječ.“ Stavila je svoje ruke na njegova
ramena, podigla se kako bi ga moglapogledati u lice. „Zašto? Jednom si
sugerirao da bih bila dobra ljubavnica.“ Zatvorio je oči. „Juliana.
Prestani.“ Ignorirala ga je. „Zar još uvijek ne bih bila dostojna pratilja?“
„Ne.“ Bol se rasplamsa. Ona je previše bila skandalozna čak da bi
zaslužila bitinjegova ljubavnica? „Zašto ne?“ Čula je preklinjanje u
svom glasu. Mrzila seradi toga.„Jer ti zaslužuješ bolje!“Eksplodirao je,
ustao se na noge žurno radi čega je ispala iz njegovog krila. Dohvatio ju
je uz sebe prije nego je mogla pasti napod, podigao je licem prema
njemu. Ruke su mu bile na njezinima, kao da ju je mogao protresti da
shvati.„Neću te imati za svoju ljubavnicu. Volio bihda se mogu vratiti i
oprati te od tih riječi. Volio bih da se mogu vratiti i udaritisam sebe jer
sam to ikad sugerirao.“ Riječi su prolazile kroz nju i ona je žudila za
obećanjima koja bi trebalauslijediti. Ljubav. Brak. Obitelj.Stvari koje je
obećao drugoj. Stvari koje je obećao drugoj jer nije mogao vidjeti
budućnost s njom. I odjednom riječi nisu bile dovoljne.„Dođi u krevet sa
mnom,“ šapnuo je. „Dozvoli mi da spavam s tobom umojim rukama.
Vratiti ćemo te u tvoju spavaću sobu prije nego se kućaprobudi.“
Iskušenje je bilo skoro neporecivo. Nije postojalo ništa na svijetu što
ježeljela više nego spavati s njim, zvuk njegovog srca ispod nje.„Moram
otići,Simone.“ Posegnuo je za njom, osmjeh mu je plesao na usnama.
„Ne još. Ostani jošmalo duže.“ Odmahnula je glavom zakoračivši korak
u nazad. „Ne mogu riskirati –“ Ne mogu riskirati išta više od svog
srca.Duboko je udahnula. Pokušala ponovno. „Ne mogu riskirati da
budemuhvaćena.“ Promatrao ju je pažljivo, pogledom ju je bušio i ona
ga je snagom voljeprisiljavala da ne vidi istinu– da ga je
ostavljala.Zauvijek, kako su Englezivoljeli reći. Ali osjećaj nije bio
dobar. Bio je kao mučenje. On je dugo vremena bio miran, kao da
jerazmišljao o mogućostima,potom jednom čvrsto kimnuo. „U pravu si.
Sutra. Razgovarati ću s Nickom.“ „O čemu?“ „O našem braku.“ Srce joj
je poskočilo u grlu. „Našem braku?“ Ne može jeoženiti.Postojala je
litanija razloga zašto. Ona je bila Talijanka. Katolkinja. Njezini roditelji
su u najboljem slučajubili upitni. Njezina majka je bila katastrofa.
Njezin otac je bio jednostavnitrgovac.Visoko društvo jedva ju je
podnosilo.On je već bio zaručen za miljenicu visokog društva.Ali čak i
dok je razmišljala o riječima, nit nade se stvori u njoj, nepozvana. Je li
bilo moguće? Može li odabrati nju, nakon svega? Mogu li se oženiti?
Može li ga ona imati, ovog muškarca kojeg je voljela sve dok je ne
zaboli?Može li imati ono čemu je počela zavidjeti parovima oko nje,
uparenosti kaogolubovi?„Ne izgledaj tako tužno,“ zezao ju je. „Konačno
ćeš dobiti svoj skandal.“Sledila se zakoračivši unazad od njegovog
zagrljaja. Skandal.To jeono što mu je ona bila – prosječna, skandalozna
Talijanka koju jeoženio nakon noći na selu. I jednog dana, kad vijesti o
Georgiani izađu navidjelo i on ne bude imao suprugu s netaknutom
reputacijom pored sebe,kad se njegovoj djeci budu rugali jer
imajuobičnu majku, kad vidi ladyPenelope kako pleše u nekoj balskoj
dvorani sa savršenim mužem, ljepoticabala, on će požaliti. Ona nikad
nije bila više. Nikad vrijedna njegove pratnje. Nikadmogućnost da bude
njegova supruga. Nikad nije bila ništa drugo doli skandalozne distrakcije
od njegove dužnosti i odgovornosti. On je biovojvoda, a ona je bila
skandal.Nikad njemu jednaka. Nikad dovoljno dobra.I ona je vjerovala u
to isto. Koliko mnogo puta je usporedila sebe sa svojommajkom? Koliko
mnogo puta se ponašala u skladu s njihovim očekivanjima?Živjela u
skladu s njima? Koliko često se otimala za njegovu ljutnju i
njegovustrast umjesto divljenje i poštovanje jer nije vjerovala da joj je
ovo drugo nadohvat ruke?Bilo je to više nego je mogla podnijeti. Onaga
je voljela.Ponekad, ljubav nije bila dovoljna.Riječinjegove sestre su joj
odjekivale u ušima. „Ne mogu se udati za tebe,Simone.“ Prvo se
nasmiješio, prije nego je shvatio značenje njezinih riječi. „Što sirekla?“
Duboko je udahnula i susrela se s njegovim pogledom, tim dubokim,
jantarnim pogledom koji je počela tako jako voljeti. „Ne mogu se udati
zatebe.“ „Zašto ne?“ U riječima je bila zbunjenost i nevjerica, potom
nešto nalikbijesu.„Da se noćas nije dogodilo, nikad ne bi razgovarali o
tome.“ „Ja –“ zastao je. Krenuo ponovno. „Večeras se dogodilo,
Juliana.“ „Zaručen si za drugu.“ „Razvrgnuti ću ih,“ rekao je
jednostavno kao da je to savršeno razumnastvar za napraviti. „Što slady
Penelope? Što s njezinom reputacijom? I što jes tvojom? I tvojim
planovima da osiguraš svoju obitelj, svoju sestru, svojunećakinju? Što je
s tvojom dužnosti?“ Posegnuo je prema njoj dok se odmicala. „Juliana,
kompromitirao sam te.Mi ćemo se oženiti.“ Ne iz ljubavi. Ne iz
poštovanja. Ne radi divljenja. „Jer to je načinna koji sestvari rade,“
šapnula je. „Između ostalih razloga, da,“ rekao je jednostavno kao da je
to bilo neštoočito. „Ja nisam ono što si zamišljao kod supruge.“ Na te
riječi se ukočio, a onanastavi dalje. „Sam si to rekao. Previše sam
nesmotrena. Previše impulzivna.Previše skandala. Prije večeras, nikad
nisi ni razmišljao oženiti me.“ „Zaprosio sam te prije tjedan dana!“ Čula
je frustraciju u njegovom tonudok se okretao kako bi dohvatio svoju
kućnu haljinu. „Tek nakon što nas je Gabriel zatekao u štalama. Zaprosio
si me radidužnosti. Kao što i sve radiš. Oženio bi me, ali to bi ti bilo
ispod časti. Kaošto bi bilo i sada.“ Zagurao je svoje ruke u svileni brokat
i okrenuo joj leđa, pogled mu je biomračan. Kad je progovorio, glas mu
je bio tvrd kao čelik. „Ne govori to.“ „Zašto?“Upitala je nježno. „To je
istina, zar ne?“ Nije odgovorio. „Nikad ti neću biti dovoljna. Nikad
dovoljno dobra, nikad dovoljnocijenjena, nikad dovoljno prikladna– čak
i da pokušam, moja prošlost, mojaobitelj, moja krv bi to učinila da nas
dvoje budemo jednaki. Što bi ostali rekli?Što bi tvoja majka rekla?“ „Na
vješala s njima. Posebice moja majka.“ Zakoračila je prema njemu,
podigla je ruku i dotaknula njegovu četvrtastuvilicu na kratak tren prije
nego se odmaknuo od njezinog dodira i zakoračiounazad, odbijajući
spojiti pogled s njom. Suze su se nakupljale dok je razmišljala o
njegovom prelijepom, kamenomdržanju znajući da je ovo posljednji put
da su zajedno ovako, sami i iskreni. Barem je jedno od njih bilo iskreno.
„Jednom si me optužio da nikad ne razmišljam o posljedicama,“ rekla
jeprisiljavajući ga da shvati. Da uvidi. „Da nikad ne mislim na ono što
dolazisljedeće.“ „Ono što dolazi sljedeće jest da se ženimo.“ Odmahnula
je glavom. „Sad ti ne razmišljaš o posljedicama. Ja ću uvijekbiti tvoj
skandal,Simone. Nikad u potpunosti vrijedna.“ „To je smiješno. Naravno
da ćeš biti.“ Bila je zatečena koliko je moćnomogao zvučati u tom
trenutku dok je stajao ispred nje odjeven samo u kućniogrtač. Tako
vojvodski, čak i sad. „Ne, neću biti. Ne u tvojim očima. I onda će doći
dan kad neću biti vrijednani sama sebi.“ Dok je izgovarala te riječi bila
je pogođena shvaćanjem da jekonačno razumjela ono što je željela od
svog života. Od svoje budućnosti.„Ja zaslužujem bolje. Ja zaslužujem
više.“ „Ne možeš imati puno bolje od mene. Ja sam vojvoda.“ U glasu
mu je bilokratko drhtanje. Ljutnja.Obrisala je suzu prije nego se mogla
proliti. „To bi moglo biti istina,Simone. Ali ako jest, to nema nikakve
veze s time što si ti vojvoda.“ Ignorirao je riječi i stajali su tako dugo
vremena prije nego je ona krenulaodlaziti iz sobe i on konačno
progovori. „Ovo nije gotovo, Juliana.“ „Da, jest.“ Bila je hrabra radi
snage u njezinim riječima. Snage za koju nije bilasigurna da je imala.

OSAMAESTO POGLAVLJE
Romantične veze su zbilja izazovne.Profinjene dame prate vodstvo
džentlmena.- Rasprava o najelegantnijim damama Danju, kasnonoćne
posjete postaju još uzbudljivije...- Skandal novine, studeni
1823.Napustila ga je.To nije bilo moguće. Simon se probudioi otišao
osedlati svoje konje, želio je povesti Julianu na jahanje, želio ju je
maknuti iz ove kuće tako da jemože malo urazumiti, a on je umjesto
toga otkrio da Lucrezia nedostaje. Nekoliko pitanja u štalama jeotkrilo
da je napustila Townsend Park tog jutra pod okriljem mraka.Kao
kukavica.Kako se usudila ostaviti ga?On nije bio neki dječarac koji je
tražio njezino odobravanje. On je bioprokleti vojvoda od Leightona!
Polovica Londonaca se spoticala sama o sebesamo da izvrši što on traži,
a on nije mogao osigurati poslušnost jedne običneTalijanke.Obične,
talijanskeluđakinje,više vjerojatno. Optužila ga je da ne misli kako je
onadovoljna za njega? Žena je krajnjebila previše za njega! Natjerala ga
je da želi urlati od bijesa i udarati u stvari,potom jezaključati u sobu i
ljubiti je mahnito sve dok se ne preda.Dok se ne predaju jedno drugome.
Osim što je ona njega odbila. Dva puta.Ostavila ga je!I proklet bio ako
jeradi toga nije želio još više. Toliko jako da su mu se ruke trzale radi
toga.Želio ju je dodirnuti, ukrotiti je, uzeti je u svoje ruke i voditi ljubav
s njom sve dok oboje ne budu iscrpljeni i ne budu mogli razmišljati o
bilo čemu drugom osimnjihovih zagrljaja.Želio je utonuti u njezine
bogate kovrče boje ebanovine, njezine oči,njezinubeskrajnu mekoću i
nikad se vratiti. Širom je otvorio vrata sobe za doručak Townsend Parka
poslavši debelahrastova vrata da udare o zid iza i iznenadio je stol pun
dama tokomnjihovog jutarnjeg obroka dok je pogledom bušio St. Johna
koji je smirenomazao maslacem svoj tost. „Gdje je ona?“ Nick ispije
dug gutljaj čaja. „Gdje je tko?“ Simon se borio s potrebom da muistrese
sadržaj njegovog servisa za čajna glavu. „Juliana.“ „Otišla je.Otišla je s
prvim svitanjem,“ St. John je rekao opušteno. „Sjedni.Donijeti ćemo ti
malo slanine.“ „Ne želim nikakvu prokletu slaninu. Zašto mi ne dovedeš
svoju sestru?“ Izjava, neprikladna na zapanjujuće bezbroj načina, je
očito bila ono što jetrebalo osigurati pažnju St. Johna – i pozornost pola
tuceta žena u sobikojesu sve odjednom prestale jesti. Nick presječe
pogledom Simona i ustane se,odgurne svoju stolicu i uspravi se do pune
visine. „Možda bi se volioispričati damama i pridružiti mi se u uredu?
Konačno. Ukočeno se naklonio stolu punom žena. „Moje isprike,“
naglasio je prijenego se okrenuo na peti i slijedio Nicka iz sobe.Nisu
progovorili sve dok nisu bili sigurni u grofovom uredu, ali kad su sevrata
iza njih zatvorila, obojica su započela. „Prvo, to je odlična slanina i ja
nisam oduševljen što sam je morao prestati jesti.“ „Nemam vremena
igrati igrice –“ Nick ga je ignorirao i nastaviodalje, „I drugo, o čemu si
dovragarazmišljao, govoreći na takav način o mojoj sestri?“ „Oženiti ću
je.“ Nick trepne. „Stvarno? Jer prilično sam uvjeren da niti Ralston niti
ja, tinismo dali svoje dopuštenje da joj čak udvaraš… a kamoli da
jeoženiš.“ Bijes planu na te riječi. „Ne treba mi vaše dopuštenje. Ona je
moja.“ Nickov pogled se suzi. „Mogu li predložiti da parafraziraš taj
zadnji dio,vojvodo?“ Simon duboko udahne, prisiljavajući sebe da
ostane smiren iako je svakicentimetar njega želio udariti Nicka. „Volio
bih se udvarati tvojoj sestri.“ Nick kimne jednom. „Puno bolje.“
„Odlično. Gdje je ona?“ „Nisam ti dao svoje dopuštenje.“ Simon je čuo
tiho režanje kako mu se diže iz grla. Nikad nije bio nasilančovjek, ali
Julianana braća čini se da su bila iznimka od pravila. „Hoćeš li gadati?“
„Mislim da ne, ne.“ Simon je završio s ovom obitelji i njihovom ludosti.
„Zašto dovraga ne?“ Zagrmio je.„Iz bilo kojeg od razloga. Trebam li ih
nabrojati?“ „Ne mogu zamisliti da te mogu zaustaviti. Dosta mi je. Ako
je krenula uLondon, još uvijek je mogu uloviti. Mogu jahati brže od
njezine kočije.“ Krenuo je prema vratima. „Ne napuštaš ovu kuću,
Leightone. Ne takoraspoložen.“ Simonse okrene nazad, šokiran. „Misliš
da bih jepovrijedio?“ „Ne, ali mislim da bi jeuzrujao i upravo sad, ona to
ne zaslužuje.“ „Misliš da me možeš zaustaviti?“ „Znam da mogu. Ne
moram te podsjećati na kalibar našeg osiguranja koji je zaposlen u
Parku.“ Simon krene hodati po sobi. „Ja sam vojvoda! Kako je moguće
da to otvaravrata svuda, ali u ovoj obitelji čini se da se to jedino računa
protiv mene?“ Nick se naceri. „Naša perverzna narav.To je prvi na mojoj
listi razlogazašto mi se ne sviđa ideja da se ti oženiš Julianom.“ „Da. Biti
vojvotkinja je doista komplicirana stvar.“ Nick je ignorirao sarkazam
koji se cijedio. „Bilo bi za nju. Ona bi to mrzila.Visoko društvo nikad joj
ne bi oprostilo što se ne pokorava njihovimpravilima. A tvoja cijenjena
reputacija bi patila radi toga.“ On nije mario. Zaklao bi zmajevevisokog
društvaradi nje. Zbograspoloženja u kojem je bio, učinio bi to golim
rukama. Nick nastavi dalje. „A čak da se i ponaša pristojno – iako nikad
nisam vidioda je Juliana išla putem krotkosti– nikad neće pobjeći
sablasti koja dolazi od naše majke.Visoko društvo će jeuvijek osuđivati
radi njezinog podrijetla. A tićeš joj početi zamjerati radi toga.“ „To nije
istina.“ Ali čak i kad je izgovorio te riječi, shvatio je zašto to svioni
misle.Bile su istinite sve do nedavno. Do nje. Sve dok ga nije naučila
dapostoje stvari koje su definitivno puno važnije od reputacije. „Ne?“
Čuo je nevjericu u Nickovom glasu. Nije mu se to sviđalo.„Leightone,
od kada te poznajem, napravio si misiju od toga da se držišpodalje do
skandala. Odgojen si da izbjegavaš uzbuđenje. Hladan si inepokretan i
krajnje pristojan na svaki moguć način.“ Riječi su se talasale u
Simonu.Hladan. Nepokretan.Nije se osjećao hladnim i nepokretnim
upravo sad. Potresla ga je do samesrži. A onda ga je ostavila.Nick
nastavi dalje. „Živio si cijeli svoj život čuvajući svoju
reputacijunetaknutom. Za boga miloga čovječe. Ostavio si svojusestru
na selu s namaradije nego se suočio s činjenicom da nije živjela u skladu
s tvojimočekivanjima. I želiš od mene da ti predamsvojusestru?“ Pitanje
je visjelo u zraku među njima i Simon je znao da je Nick bio upravu. On
je proveo cijeli svoj život osuđujući one koji su imali manje odsavršene
reputacije, manje od savršene obitelji, manje od savršene prošlosti.On je
bio vojvoda od Prijezira– zakleo se da je iznad takvih niskih i
običnihstvari kao što su skandal… i ljubav. Sve dok ga ona nije naučila
da želi njezine hrabre ideje i njezin drski smijehi njezine previše široke
osmjehe i njezinu skandaloznu prirodu koja naposljetku i nije bila tako
skandalozna.Želio ju je u svom životu. Pored sebe. Kao njegovu
vojvotkinju.I to uopće neće biti otrcano nazvati jetako. Bila bi to čast.
Volio ju je. Juliana je sve promijenila. Natjerala ga je daželi sve to.
Natjerala ga je dase želi suočiti s neurednim izazovom ljubavi. Da ga
prihvati. Da uživa unjemu. Da ga slavi.Bio bi ponosan imati je u svojim
rukama.Bilo bi to puno prije nego ovog jutra da je bio iskren prema sebi
Mario je jedino za to da jeima. Da se oženi njome i podari joj djecu i
daživi s njom zauvijek… i neka se tjeraju s tračevima. Nije mario koliko
velikaili okrutna njezina braća mogu biti. Oni mu neće stati na put.
„Juliana je patila dovoljno…“ Nick reče, glas mu je bio tih
poredSimonovih bijesnih misli. „Ona ne zaslužuje tvo ju milostinju.“
Radi tih riječi poleti preko sobe, uhvati Nickov kaput i gurne ga uza
zidsilovitom snagom, protresao je slike u njihovim okvirima. „Da nisi…
nikad…“ povukao je Nicka sa zida i udario njime opet nazad. „Ikad…
govorio o onome što osjećam za tvoju sestru kaomilostinju.Ona je hrabra
iprelijepa i fantastična i ti si sretan što dišeš isti zrak koji ona udiše.“
Bijes mu je bio tako očit, jedva da je mogao izgovarati riječi. „Ona sebe
smatranevrijednom? Mismo ti koji nismo vrijedninje i ako jenazoveš još
jednomskandalom, uništiti ću te. S organskim uživanjem.“ Stajali su
tako dosta dugo minuta, Simon je disao teško, prije nego je Nickrekao
smireno, „Pa. To je bilo neočekivano.“ Simon dubokoudahne,
pokušavajući povratiti svoju smirenost. Nijeuspio.Volio ju
je.Zapanjujućom, neporecivom snagom. Simon pusti Nicka i
zakoračiunatrag.Ona je bila sve što je želio. Dao bi sve radi nje. Bez
razmišljanja. Bezžaljenja. Jer bez nje, nije imao ništa. „Idem za njom.
Pokušaj me zaustaviti.“ „Ali Leightone…“ Nickov glas prekine mu
misli. „Ti si zaručen. Zadrugu.“ Zaručen za drugu. Opsuje, riječ je bila
gruba i opaka. Zaboravio je na Penelope.
„Pogriješio sam.“ Georgiana podigne Caroline iz kolijevke i susretne se
sa Simonovimpogledom glumeći šokiranost. „Definitivno ne.
Pearsonovi ne griješe. Mislio meni ako hoćeš. Savršena na svaki mogući
način. Sjajni primjerdobrog ponašanja.“ „Juliana je otišla.“ Georgiana se
nije činila iznenađenom. „Čula sam to.“ „Bio sam idiot.“ Sjela je u
stolicu za ljuljanje pored Carolinine kolijevke. „Nastavi.“ Nije znao
odakle da počne. Nije do kraja shvaćao kako je sve unjegovom životu
postalo takou potpunosti udaljenood njega. „Ja –“zastane, spusti se na
stolicu nasuprot njegove sestre, nagne premanaprijed s laktovima na
koljenima i izgovori jedinu stvar koje se mogaosjetiti da kaže. „Volim
je.“ „Julianu?“ Kimne provukavši jednu ruku kroz svoju kosu. „Zašto se
onda ženišpogrešnom ženom?“ Bol krene duboko u njegovim grudima
radi tog pitanja– jedino pitanjekoje je bilo bitno, na koje nije imao
odgovor. Postojalo je toliko mnogoodličnih razloga kad je smišljao plan,
a sad se činilo da ni jedan od njihnije imao težinu. „Ne znam.“
Georgiana se ljuljala naprijed nazad u svojoj stolici, naprijed
nazad,njezine nježne riječi potvrđivale su njihovu važnost. „Ne voliš je.“
„Nisam jetrebaovoljeti. A opet…“ A opet otkrio je da si nije mogao
pomoćiosim da zavoli drugu. Stavio je glavu u svoje ruke. „Napravio
sampogrešku,“ ponovi. Nije se mogao povući,a da ne upropasti
Penelope, a ona nije zaslužilatakav tretman.„Simone…“ bila je nježnost
u glasu njegove sestre. Briga koju nijezaslužio. Volio je Julianu. Juliana,
koja ga je progonila svojim blistavim očima i svojim brzimdosjetkama i
svojim briljantnim umom i svojom vatrenom naravi i timosmjesima i
obećanjima i poljupcima radi kojih je želio obožavati je doklegod je
disao. „Možeš jeimati Simone. Ni jedno od vas nije oženjeno. Zaruke
mogubiti raskinute.“ Odmahnuo jeglavom. „Ne bez da upropastim
Penelope.“ Georgiana odmahne glavom. „Lady Penelope je kćer
dvostrukogmarkiza s imanjem veličine Windsora. Misliš da ona ne može
pronaćinekog drugog? Nekoga tko će jednog dana mariti za nju s više
odprolaznog zanimanja? Nekoga tko nije zaljubljen u drugu?“
Naravnoda može naći nekoga tko će jeoženiti. Ali Simon neće biti
tajkoji ju je bacio među vukove. „Ne mogu.“ „Previše si gospodin za
svoje vlastito dobro!“ Frustriranost preplavinjezin ton i Caroline se
promeškolji u njezinom naručju. Georgiana seutiša istog trena. „U tvojoj
je moći da učiniš oboje, tebe i Julianu sretnima.Zauvijek. I uvjeravam te,
Simone, nema nagrade u tome da te oženičovjek koji voli drugu.“ Riječi,
tako primamljive, oslobode nešto u njemu. „Ne marim zaskandal. Ne
marim za damu! Sve do čega mi je stalo je da imam Julianuu svom
životu! Ali ako napravim to, ako upropastim Penelope, što će Juliana
misliti o meni? Kako je mogu ikad pitati da mi povjeri svoje imeako sam
tako bešćutan prema tuđem?“ Njegove riječi su visjele među njima u
tihim jaslicama dugo minutaprije nego je on rekao, „Ne mogu to
napraviti. Nebez da budem manjemuškarac za Julianu. Ne bez da budem
manje od onoga što onazaslužuje.“ Čak i dok su riječi izlazile iz
njegovih usta, znao je da nikad neće bitiono što Juliana zaslužuje – netko
tko će vidjeti njezinu sjajnost i ljepotu ivrijednu svega od samog prvog
trenutka– netko tko će je staviti iznadsebe od samog početka. Netko bez
njegovih mana, bez njegovearogancije, bez njegovih propusta.Ali neka
bude proklet ako odustane. Pronašao ju je. I želio je životni vijek s njom.
„Barem daj Penelope mogućnost da odabere,Simone.“ Pažljivo ga
jepromatrala, upijala je njegovo mučenje. Njegov sukob. „Ona
zaslužuješansu da odabere. I Bog zna da ti i Juliana zaslužujete šansu za
sreću.“ Taj dio, barem je bio istinit. Nada planu. „Misliš li da ima šanse
da ćeme Penelope pustiti?“ Georgiana se nasmije i bilo je nešto u
njezinim očima – znanje koje nijeu potpunosti razumio. „Mislim.“
Utihnuli su, a on je promatrao Caroline, usnulu na ramenu njegovesestre,
njezina mala usta su stvarala nježne, slatke pokrete dok je sanjala.I on je
zamislio još jedno dijete, s tamnom kosom i safirnim očima, usnulona
ramenu njezine majke.Zatvorio je oči na taj prizor, čežnja se kovitlala
oštro i duboko. Želio jeto dijete. Želio je tu obitelj. Želio je da njihov
život počne. Istog trena. Ali prvo, dugovao je svojoj sestri ispriku.
„Pogriješio sam i u vezi tebeisto tako.“ „Samo jednom?“ Namrštio se, a
ona se naceri. „Na koju pogreškumisliš?“ „Nisam te trebao ostaviti tu. U
Yorkshireu.“ Georgiana je razmišljala o tim riječima dugo vremena.
„Željela sam bititu.“ „Da. I mogla si ostati ovdje. Ali ja te nisam trebao
napustiti kad sam toučinio. Način na koji sam to učinio. Trebao sam
seviše brinuti o tebi. Amanje zbog skandala.“ Otišao je do prozora i
pogledao preko vrištine.„Ne mogu to promijeniti. Ali mi je žao.“ „Hvala
ti,“ rekla je, jednostavno, a on je bio pogođen time koliko je onaodrasla,
time kakva mlada dama je postala.„Želio bih da tomogu popraviti. Želio
bih da mi kažeš tko –“ Zaustavila ga je tu. „On je otišao.“ „Mogu ga
pronaći. Još uvijek mogu popraviti ovu štetu.! „Ne bi ga mogao
pronaći,“ rekla je. „Simone, mene se ne možepopraviti. Sigurnoto
uviđaš.“ Frustracija plane u njemu, potreba da jezaštiti bila je
neporeciva. „Tonije istina.Možda smo zakasnili previše da pronađemo
muškarca daprizna dijete… ali ti si si kći vojvode. Sigurno možemo
pronaći muškarca da te oženi. Da ti bude dobar suprug. Dobar otac
Caroline.“ „Stani.“ Promatrao ju je dok je milovala jednom rukom niz
djetetovaleđa, instinktivnim, umirujućim dodirom. „Misliš da možeš
ostati tu u ovom malom uglu Engleske ostatak našihživota? Što će se
dogoditi kad Caroline bude dovoljno stara da razumije?Kako ćeš joj
odgovoriti na pitanje tko je ona? Odakle je došla? Što će sedogoditi kad
se otkrije? Ne mogu te skrivati zauvijek Georgiana.“ Georgiana susretne
njegov pogled, čvrst i nepokolebljiv. „Nikad nisamtražila da nas
sakrivaš. Doista, radije bih da ne budem skrivena. Mojareputacija je
uništena,Simone. Možeš pokušavati koliko hoćešpromijeniti takvu stvar,
alikocka je bačena.“ Riječi su bile tako jednostavne, kako je on često
zamišljao da istina jest.„Ti zaslužuješ –“ „Zaslužujem biti majka.
Zaslužujem odgajati dijete koje je zdravo isnažno i koje zna da je
voljeno. Bog zna da mi nismo imali takvo što.“ „Želim da budeš sretna,“
rekao je-Smiješno je to kako on nikad nije prije puno razmišljao o sreći
sve donedavno. Sve do Juliane.Georgiana se nasmiješi. „I biti ću, s
vremenom. Ali ne na način na kojisi ti planirao.“ Ironija situacije mu
nije promakla. Ona je bila sestra jednog odnajmoćnijih ljudi u
Engleskoj. A opet, uz svu njegovu zabrinutost zareputaciju i čast, nije
mogao promijeniti tijek njezinog života. Nije mogaopopraviti njezinu
reputaciju ili zaustaviti tračeve koji će je eventualnosustići – sustići sve
njih – ali mogao joj je dati svoju podršku. I mogao joj je dati svoju
ljubav.„Georgiana,“ rekao je, riječi su mu bile ispunjene obećanjem.
„Što godti želiš. Što god ti odlučiš. Tvoje je. Ti i Caroline – biti ću uz
vas.“ „Jesi li siguran da želiš iskušavati sudbinu na taj način?“ Jedna
strana usne mu se izdigne u poluosmi jeh. „Jesam.“ „Pitam jer osjećaj
može biti testiran prije nego kasnije.“ Suzio je pogled prema njoj. „Što
to znači?“ „Jedino da želim da jedno od nas ima svoj sretan kraj do kraja
života,Simone. A budući da to ne mogu biti ja, morati ćeš to biti ti.“
Juliana. Ona je bila njegova sreća. Ona je bila njegova strast.A on nije
više mogao živjeti životom bez strasti. Morao je krenuti zanjom.
Sad.Ustao se i primakao prema svojoj sestri i nećakinji. Sagnuo se
nisko,spustio je poljubac na vrh Carolinine glave i još jedan na
Georgianinobraz. „Moram ići. Moram jevratiti nazad.“ Georgiana se
nasmiješi. „Majka će biti bijesna.“ Simon spusti obrvu. „Majka će biti
odlična udova.“ Nasmijala se. „Ispričaj mi svoj plan da jepošalješ u
mirovinu.“ „To nije nemoguće,“ dobacio je preko ramena krenuvši
prema vratimarazmišljajući samo o Juliani. „Simone?“Dozove njegova
sestra.Okrene se žudeći da slijedi svoju ljubav. Žudeći da počne svoj
život. „Tvoj zaručnički dar je već na putu prema Londonu.“ Lice joj
sepretvori u širok cerek. „Prenesi pozdravemajci.“
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Reputacija je sve što bilo koja dama može imati.Profinjene dame svoju
štite pod svaku cijenu.- Rasprava o najelegantnijim damama Postoje
trenutci čak i kad izvor skandala iznenadi i nas same...- Skandal novine,
studeni 1823. Juliana je otišla odmah u posjet svojoj majci.Bilo jekasno
navečer, odavno je prošlo pristojno vrijeme za slanje iprimanje posjeta,
dok je stajala u prelijepoj sobi za prijem u Nickovoj iIsabelinoj gradskoj
kući u Londonu, ispunjenu grčkim i rimskim kipovimakoji su skupljeni
tokom Nickovog vremena boravka u inozemstvu,čekala jeda joj se
njezina majka pridruži. U središtu sobe nalazio se kip Afrodite i Erosa,
zapanjujući prikaz božiceljubavi, drži svog sina u rukama dok poseže za
nečim iza svog ramena. Svakimišić djeteta boga izgledao je kao da se
napinje, njegove ruke i prsti suispruženi, njegove bucmaste noge bile su
izbačene u odnosu na majčina prsa,odgurivale se u želji za nečim što
nikad neće moći dokučiti. Kip je stajao kao blijedi, prelijepi podsjetnik
da se ponekad čak i bogovimanjihove želje odbijaju i da supuki smrtnici
blesavi jer očekuju bilo štodrugačije. Putovanje od Yorkshirea je bilo
užasno, Juliana nije mogla jesti, nije seželjela odmoriti sve dok ne
prevali što je više moguće udaljenosti izmeđusebei Simona… kao da je
udaljenost mogla biti lijek za njezinu razornu bolu srcu koja se
pojavljivala kad god bi pomislila na njega.Što je bilo stalno. Znala je
kako trčanje nije bilo jedna od najcjenjenijih aktivnosti, ali nijemogla
ostati u Yorkshireu– u toj kući – ne dok ju je on mamio u njegove rukei
njegov krevet i njegov život. Ne kad je znala da mu nikad neće biti
dovoljna. Ne kad mu nije mogla dati ono što je on tako jako cijenio –
dobropodrijetlo, neukaljanu reputaciju, pristojnost.Sve što je ona imala
za njega je neuredna prošlost i njezina ljubav. Aponekad, nažalost,
ljubav nije dovoljna. Kako bih voljela da može biti. Uzdahnula je,
prolazila je prstima po savršeno isklesanoj Erosovoj nozi.Ne bi trebala
biti tu. Ne u ovo doba, vjerojatno neuopće. Ali četiri danazarobljena u
kočiji s ničim osim svojim mislima natjerale su je u očaj da sedokaže.
Umalo se dovela do ludila iznova reprizirajući protekle tjedne u
svojojglavi– sve vrijeme sa Simonom, sve razgovore, sve trenutke kad je
onpropitivao njezine poteze, kad ju je spasio od skandala.Kad ju je držao
u svojim rukama i natjerao da povjeruje da bi mumoždamogla biti
dovoljna.Dah joj zastane u grlu.Znala je bolje… znala je da što prije ode,
to će im svima biti bolje. Ona ganeće nikad imati– ona mu nikad ne
može biti istinski partner. On će uvijekbiti vojvoda, ona će uvijek biti
pučanka s upitnom prošlošću. Ali radi togaga nije voljela manje, čak
iako je priželjkivala da jest. Nije mu mogla dokazati da je ona nešto više.
Ali mogla jedokazati sebi.I stoga je čekala svoju majku. Bila je tu radi
skandala. Jer potezi njezine majke obojali su pogled svijetana nju… na
njezin cijeli život. Jer potezi njezine majke naveli su je dapropituje svoje
vlastite akcije, svoje vlastite motive, svoje vlastite želje. Jer morala je
znati, jednom za sva vremena, da nije krv ta koja odaje.Morala je znati
da ona može biti više. Bolja.Drugačija. Previše godina je živjela u sjeni
svoje majke,bilo je vrijeme da izađe nasunce.“Čudno vrijeme za posjet,“
Louisa je rekla dok je ulazila u sobu, odjevenau kućnu haljinu koja je
plutala oko nje kao da je bila omotana u vjetar.Izgledala je prelijepo.
Kao i obično. Sjela je, kritički pogledala Julianu, upijala je njezinu
haljinu, zgužvanu iprašnjavu od putovanja, njezine čizme prekrivene
blatom i njezinu kosu koja se raspustila ispod jednostavne kape koju joj
je Carla namjestila na zadnjemstajalištu. „Izgledaš užasno.“ Juliana se
oduprla iskušenju da seispravi ili uredi. Nije imala štodokazivati svojoj
majci.Umjesto toga, sjela je i promatrala kako Louisa točičašu šerija bez
da je Juliani ponudila. „Dakle došla si me posjetiti u mom zatvoru.“
„Teško da je zatvor,“ Juliana doda suho. Louisa prezirno odmahne
rukom. „Radi svih ovih kipova osjećam se kaoda živim u muzeju.“
„NitkoVas ne prisiljava da ostaneteu Londonu,“ Juliana istakne. „To je
istina… ali nisam imala gdje drugo otići,draga.“ Juliana nije marilaradi
te nježnosti, tako hladne i opuštene. „Pretpostavljam da Gabriel
nijeodlučio što će napraviti sa mnom?“ „Ne mislim da jest.“ „Dobro,
nadam se da će to učiniti prije nego kasnije. Voljela bih otićiodavde prije
nego postanem baka. Ne treba mi podsjetnik da starim.“ Jedna strana
Julianinih usta se podigne radi potpune i nevjerojatneopsjednutosti
samesobom. „Ne mislim da je Gabriel puno zainteresiran zaVaš
raspored.“ Louisa zakoluta očima. „Nije da nisam sretna radi njega. On i
njegova ženadjeluju opušteno. Ali takav život… djeca kao priljepci…
plakanje…neprestani prohtjevi…“ Sjela je nazad na svoju stolicu. „To
nije bilo zamene.“ „Primijetila sam.“ Louisin pogled se suzi na njoj.
„Odrasla si tako da imaš hrabar jezik nasvog oca.“ Juliana slegne
ramenima znajući da će taj pokret zasmetati njezinoj majci.„Nedostajalo
mi je dodatnih uzora.“ Louisauzdahne. „Dobro, ako nisi tu da mi
doneseš vijesti o mojojbudućnosti, što te dovodi tu usred noći?“ Tako
tipično. Takva briga samo za sebe i nikoga drugog. Juliana
nijeoklijevala. „Žalite li?“ Louisa nije bila blesava. Nije se pretvarala da
je pogrešno shvatila. „Koji dio?“ „Sve.“ Nije morala razmišljati o svom
odgovoru. „Sve u cjelini ne žalim, ne. Nežalim što sam bila markiza ili
čak žena trgovca – iako je tvoj otac bio manjebogat nego je ispočetka
prikazivao i stvari nisu uvijek bile lagane…“ „Uvjeravam Vasstvari nisu
postale laganijima nakon što ste nasnapustili.“ „Napustila,“ Louisa se
podsmjehne. „Kako dramatična riječ.“ „Bi liVi to reklina drugačiji
način?“ „Juliana… to je bio moj život. I željela sam ga živjeti. Sigurno
to možešrazumjeti draga. Očito je da si i ti takva.“ Usputna opaska
pošalje jezu kroz nju. „Što to znači?“ „Samo da netko nauči mnoštvo
stvari kad je zarobljen u gradskoj kući sničim za čitanje osim tračerskih
novina starih šest mjeseci. Bila siskandalozna koliko sam ja bila. Svi ti
romantični sastanci u vrtovima irušenje povrća i padanje u Serpentine!“
Louisa se nasmije, visokim, zvonkimtonom koji je Juliana prezirala.
„Moj Bože! Kakva zabava to mora da je bila!“ „Bilo je užasno. Umalo
sam se utopila.“ On me spasio.„Oh, uvjerena sam da pretjeruješ. I spasio
te poletni vojvoda! Zvučiupravo onako kako bih ja to napravila da se
nisam udala u blesavo mladimgodinama i postala majka blizancima.
Reći ću ti, ako bih to morala učinitiopet, bila bih još skandaloznija i
manje markiza, to je sigurno.“ „Bili stepoprilično skandalozni, majko,
uvjeravam Vas.“ „Da,ali nisam bila tu da vidim to draga, stoga je skoro
kao da se nijedogodilo,“ rekla je kao da govori djetetu. „Ti, u svakom
slučaju… živiš svojskandal.“ To nije bila istina. Ona je živjela prema
reputaciji koju je naslijedila od težene, za koju se činilo da ne mari za
sav teret koji je ostavila svojoj djeci. Ona je bila više od toga. Nije li?
Njezina majka nastavi, ton joj je bio prozračan kao da nikad nije
previšerazmišljala o svojim djelima. O načinu kako su mogli utjecati na
druge.„Dobro si se snašla bez mene,draga. Da se zamisliš… pronašla si
svojubraću… oni se brinu za tebe… Da… moj posao je obavljen.“
Louisino samozadovoljstvo je bilo neporecivo. Juliana nije
moglasuspregnuti svoj smijeh. Skoro je bilo nemoguće mrziti nekoga
tko se činiotako krajnje odvojen od svojih vlastitih djela.„Znam da želiš
bolji razlog, Juliana. Znam da želiš da postoje odgovorikoji će sve
učiniti jasnijim. Radi čega ćeš mi oprostiti. Ali ne postoje. Donijelasam
neke teške odluke. I da to moram napraviti opet, nisam sigurna da bi
ihopet učinila.“ „Mislitereći odabrali da imate nas? Ili odabrali da nas
ostavite?“ Louisa nije progovorila.Nije ni morala. Odgovor joj je bio u
očima. I sve je postalo jasno.Ona nije nimalo bila kao njezina majka.
Juliana ispusti dugačak izdah, dah za koji je osjećala kao da ga
zadržavadesetljeće, ustala se, pogledala svoju majku koja je izgledala
toliko njoj nalik– kao da je gledala u budućnost. Drugačiju budućnost
nego prije. Bolju. Jer radi majke koja nikad ni jednom nije pokazala da
mari ili posvetilapozornost i koja, jednom kad je otišla, nikad se nije
osvrtala, Juliana je baremimala obitelj. I možda je to bilo dovoljno.
Možda bi mogla uvjeriti sebeu to.Uskoro će bratova kuća biti ispunjena
nasmijanom djecom i roditeljimakoji se vole i možda će buka blokirati
vrijeme kad je bila toliko blizu da isama pronađe svoju vlastitu ljubav.
Možda će postojati vrijeme kad on neće biti konstantno u
njezinimmislima. Kad ga neće voljeti tako jako. Činilo se nemoguće.
Ponovno je pogledala u kip, promatrala dok se Eros isteže
radineuhvatljive stvari van njegovog dosega.To je bilo sve čemu se ona
mogla nadati.
Simon je stajao usred svoje radne sobe, iscrpljen i prekriven blatom
odsvog putovanja preko Engleska. Stigao je usvoju gradsku kuću u
gluho dobanoći da bi otkrio da su se otvorila vrata pakla dok ga nije bilo.
Boggs je uzeo njegov ogrtač i šešir, predao SimonuGazzete s još
mračnijimizrazom nego obično jest na njegovom uobičajeno poprilično
namrštenomlicu,te otišao pronaći hranu dok je Simon radio ništa osim
mijenjao konjeposljednjih osamnaest sati, bio je toliko očajan da se vrati
u London. I Juliani.Simon je zurio u novine, čitao riječi iznova i iznova,
kao da bi ponavljanjeprizora moglo ih nekako promijeniti. Ukloniti ih.
Ali ne, svaki put kad bipročitao članak, bio je potpuno isti. Baš kao
prokletstvo. Priča iz prve ruke… Vojvoda od Leightona… njegova
sestra, koja nije čak ni predstavljena društvu… trudna… kćer, rodila se
prije samo jednog dana. On je bio na putu da ubije svoju sestru.Znala je
da on neće sam nikad otkriti skandal. Znala je da on nikad nećeriskirati
njezinu reputaciju ili Carolininu, na takav način. I tako je ona preuzela
stvar u svoje ruke.Zašto? Odgovor bljesnu, brz i tako očit, nije mogao
vjerovati da mu je promakao.Primakao se svom stolu i podigao hrpu
korespondencije koja je stajala,prolazio je kroz nju sve dok nije
pronašao kvadratni papir koji je tražio. Gurajući prst ispod voštanog
pečata, dozvolio je sebi da se nada. Nepreviše. Samo dok nije pročitao
jednostavnu rečenicu teksta na njemu,podcrtanu. Dva puta.Zaruke se
otkazuju.– NeedhamGeorgiana se pobrinula da se ne održe njegove
zaruke s Penelope. Tvoj zaručnički dar je već poslan za London.
Upropastila je sebe. Upropastila ih je sve. Da osigura njegovu sreću. Sad
je samo morao posegnuti i uzeti je.
Northumberland jesenski bal je bio planiran kao zadnji službenidogađaj
sezone, prije nego je završilo posebno zasjedanje Parlamenta idruštvo se
spakiraloi krenulo na selo kako bi završilo godinu. Stepenice koje su
vodile prema kući i predvorje su bilikrcati gomilomveseljaka koji su
davali svoje teške kapute lakajima i kretali se velikimstubištem do
plesne dvorane u kojoj su se već odvijale glavne proslave. Cijelo
londonsko društvo je podnijelo posebice gadnu kišu kako bi bilo tu,na
prikladnom završetku sve u svemu previše duge sezone. I ako Simonova
večer prođe prema planu, o ovom balu će se pričati nesamo ovesezone,
već i nekoliko idućih koje će doći. Nažalost, činilo se da je bio nepozvan
na svečanost. „Žao mi je Vaša Visosti, ali vojvoda i vojvotkinja ne
primaju.“ Glavnivratar kućeNorthumberland kojem je bio dodijeljen
nesretni zadatak daSimona pita da odstupi iz gomile, dostavio je
nesretne vijesti uz laganodrhtanje.„Oprostite?“ Sluga se povuče korak u
nazad. „Oni ne…“ pročisti grlo. „Primaju.“ Simon se okrene da pogleda
prema rijeci ljudi odjevenih u svojanajbolja odjela koji su se kretali
centralnimstubištem kuće, krenuli premaplesnoj dvorani. „Stoga
pretpostavljam da svi ovi ljudi su…“ „… obitelj?“Vratar nesigurno
dovrši. Simon je pretpostavio da bi trebao suosjećati s jadnim čovjekom
kojivjerojatno nikad prije nije odbio vojvodu, ali nije mogao prizvati
tajosjećaj. Bio je previše razdražen. „A glazba koja dolazi odozgor? Ona
jedio… obiteljskog okupljanja?“ Sluga pročisti grlo. „Erm. Da?“ Odbili
su ga u kući Northumberland jer je njegova sestra rodila
dijete.Vanbračno. Leightonovo ime je sad bilo sinonim za skandal.
Trebalo jemanje od dana i sve pozivnice koje je primio za događanja
koja će seodržati u narednim tjednima su ljubazno povučene – činilo se
kako se uLondonu odvijao nalet otkazivanja.Možda, da je bio neki drugi
dan – neki drugi bal– napravio bi što seočekuje i otišao, ali Juliana je
bila u toj plesnoj dvorani. A on je imao plankako je osvojiti. Onaj koji se
uvelike oslanjao na ovaj, posljednji bal sezone. Simonu je bilo dosta.
„Dobro, pretpostavljam da imamo sreće jer jeNorthumberland daljnji
rođak.“ Progurao se pored sluge i krenuo uzstepenište, hvatajući po dvije
u isto vrijeme dok je sluga hodao iza njega. „Vaša Milosti, ne možete!“
Na odmorištu seokrenuo i pogledao u slugu. „A kako me
planirašzaustaviti?“ „Vaša Milosti…“ sluga je očito planirao pozivati se
na Simonov zdravrazum.Ali nije znao da je Simonov zdrav razum već
bio angažiran za nekudrugu namjenu te večeri – pronaći Julianu i učiniti
je svojom.Provukao se pored hrpe uzvanika i ušao u plesnu dvoranu,
pronašao jeu gomili onog trenutka kad je ušao,bio je privučen njoj kao
moljac naplamen.Moćnom silinom mu je nedostajala i vidjeti jeispuni ga
oštrimužitkom. Ona je bila njegova droga. Žudio je za njezinom
blizinom,njezinim smijehom, njezinom hrabrošću, načinom na koji je
micalarukama dok je pričala, to kratko slijeganje ramenima ga je
dovodilo doludila kad ju je prvi put upoznao i za kojim je sad
patio.Plesala je valcer po dvorani u Allendaleovoj ruci, odjevena u
ljupkuhaljinu najsvjetlije roza boje i na kratak trenutak, Simona je
omelačinjenica da je nosila tako nezanimljivu boju – boju radi koje se
stapala sostatkom mladih, neudanih žena u sobi – dok mu okret u plesu
nijeukazao prizor njezinog prelijepog lica i više nije bilo važno u što je
bilaodjevena. Jedina stvar koja je bila važna je tuga u njezinim očima.
Čežnja u njima. Za njim.Hvala Bogu. Jer on nije mogao podnijeti da bi
ona pripadala nekom drugom.Pomisao je došla kroz opaki val požude –
požude da od juri do nje,povuče je iz grofovih ruku i ukrade je.Što je
srećom, upravo i bio plan. Nije skinuo svoj ogrtač kad je ušao i sad dok
se kretao kroz gomilu,hrpe uzvanika su zastali, prvo kako bi buljili,
potom se namjerno okretali od njega. Znao je što su radili – učinio je i
sam to desetke putaprije– ilagao bi kad bi rekao da ti rezovi nisu bili
bolni.Ali stid i sramota koju bi trebao osjećatikad bi svatko od ovih ljudi
kojisu, prije samo nekoliko dana, očajavali za njegovim odobrenjem,
okretalisvoja leđa kako bi mu pokazali svoje neodobravanje je bljedilo
uusporedbi sa zadovoljstvom koje je osjećao radi načina na koji su
muolakšavali prolaz prema njegovom jedinom, neporecivom cilju:
Juliani. Njegovoj Juliani.Duboko je udahnuo, prkosio svim pravilima i
svemu što je ikad bioodgojen da radi ili bude, prošao je pravo do središta
sobe, zaustavioplesače u plesu. Dokazivao je, jednom za sva vremena,
da je ona bila u pravu cijelovrijeme– i da reputacija nijebila ništa u
usporedbi s ljubavlju. Allendale ga je vidio kako dolazi. Grofov
prijateljski osmjeh jeizblijedio u izraz šoka, te on uspori Julianu da
stane. Orkestar je sviraodok imse Simon približavaoi on je čuo
zbunjenost u Julianinom glasukad je rekla, „Što se dogodilo?“ Njezin
glas je bio blagoslov– taj ushićeni talijanski naglasak za kojim je žudio,
način na koji je proizvodila svoje slogove i puštala ih da sezadržavaju na
njezinom jeziku. Okrenula se prema njemu i oči joj serašire – radi
njegove blizine ili njegove pojave ili oboje– njezina bujnausta se otvore i
cijela soba nestane. Bila je samo ona. Samo oni. Samo sad-„Vaša
Milosti?“ Nije vjerovao sebi da može razgovarati s njom. Ne kad je želio
rećistotine stvari koje su bile za nju i samo za nju. Stoga se okrenuo
umjestotoga prema grofu, izrekao s cjeloživotnom vojvodskom
arogancijom,„Allendale, preuzimam Vašu partnericu.“ Benedickova usta
se otvore, potom zatvore, kao da se pokušavaoprisjetiti kakav je točno
protokol za ovakvu situaciju. Konačno, grof seokrene prema Juliani
dopuštajući da ona odabere. Simon napravi isto, držao je ispruženu ruku
u rukavici dlanom premagore. „Juliana?“Upitao je obožavajući kako su
njezine safirne očipotamnjele i njezine usne se razdvojile na tu riječ.
„ Jako bih voliouzrokovati skandal.“ Dug trenutak je zurila u ruku,
potom pronašlanjegov pogled. A unjezinimočima je bila nepodnošljiva
tuga. Odjednom, znao je što će ona napraviti. I on ju nije mogao
zaustaviti. Odmahnula je glavom. „Ne.“ Stajao je tamo kao budala,
ispružene ruke, ne shvaćajući. Odmahnula je glavom ponovno i šapnula,
„Neću biti tvoj skandal. Neovaj put.“ Riječi su se rušile oko njega i on je
promatrao kako su joj očipostajale vlažne od neisplakanih suza. „Ne,“
ponovila je i požurilapotom pored njega krenuvši prema izlazu. Trebao
mu je trenutak da shvati što se dogodilo– da ga je napuštala.Da ga je
odbila. Susreo se s Allendaleovim pogledom, krv mu je bubnjalau ušima,
sram i zbunjenost i nešto drugo ga je preplavljivalo, vrelo ibijesno.
„Kako ste joj mogliučiniti takvo što?“ Riječi jedva da su bile
registriraneprije nego se Allendale isto takoprogurao pored njega
slijedeći Julianu kroz gomilu. Okrenuo se da bi gledao za njima, gledao
ju kako juri kroz sobu,njihova ogromna publika se micala u stranu kako
bi jepustila da prođe,a on je učinio jedinu stvar kojese mogao sjetiti,
dozivati za njom.„Juliana!“ Grupni uzdah probijao se kroz prostoriju
radi tog zvuka, gromkivrisak kojem ni najmanje nije bilo mjesto u
plesnoj dvorani ili bilo gdjedrugo gdjesu boravila kulturna gospoda. Ali
on nije mario. Zakoračio jeprema njoj, slijedio je i jedna ruka se zaustavi
preko njegovih prsa.Ralston ga je zadržao. Borio se protiv stiska,
dozivao ponovno, njezino ime se probijalo krozsobu, odjekivalodo
tavanice, utišavalo je sve u sobi uključujući iorkestar. „Juliana.“
Okrenula se. Susreo je njezin pogled– boje cejlonskih safira– i izrekao
jedinu stvar koje se sjetio izreći. Jedinu stvar koju je mogao zamisliti
dabi jezadržala tu. S njim. Jedinu stvar koja je bila važna. „Volim te.“
Njezino lice– njezino prelijepo, savršeno lice – na te riječi se raspadnei
suze koje je zadržavala poteknu. Istrčala je iz sobe, Allendale joj je bio
za petama. Simon se otrgne iz Ralstonovog stiska, krene za njima,
odlučan dadođe do nje. Odlučan da popravi to. I proklet neka je ako
jevisoko društvonije štitilo od njega. Orkestar je nastavio svoje sviranje i
odjednom muse gomila ljudi našlana putu. Gdje god da se okrenuo, bili
su parovi koji su plesali valcer izarobljavali ga na plesnom podiju i kad
je došao do ruba plesne dvorane,konstantna rijeka gostiju jednostavno se
nalazila na njegovom putu.Nitko od njih ga nije pogledao u oči, nitko
nije razgovarao s njim. Aliučinili su mu nemogućim da je uhvati.Kad se
izborio da prođe kroz gužvu, dolje niz stepenice i do vrata, ona je nestala
i tu nije bilo ničega osim vlažne londonske kiše da ga pozdravi. I u tom
trenutku, dok je zurio u maglu, reprizirao događaje u proteklihnekoliko
minuta iznova i iznova, prepoznao je osjećaj koji je prolaziokroz
njega.To je bio strah.Strah da je izgubio jedinu stvar koju je ikad stvarno
želio.

DVADESETO POGLAVLJE
Društvo ne oprašta skandalozno ponašanje.Takvo što jekrilatica
profinjene dame.- Rasprava o najelegantnijim damama Uz spektakl koji
se ove godine odigrao uvisokom društvu,kazališta
sečinenepotrebnima...- Skandal novine, studeni 1823.Cijela obitelj se u
roku od sata vratila u kuću Ralston. Okupili su se u knjižnici, Benedick i
Rivington su sjedili na stolicama svisokim naslonom u blizini ogromnog
kamina, ispred kojeg je Ralstonhodao. Juliana je sjedila na niskom
ležaju,uz bok su joj bile Mariana i Callie. Amo, amas, amat.V olim,
voliš, voli. On voli. On me voli.Duboko je udahnula, knedla joj je stala u
grlu.Calle se ustane i krene prema vratima. „Mislim da ću zatražiti čaj.“
„Mislim da nam treba nešto malo jače od toga,“ Ralston reče
krenuvšiprema dekanteru s viskijem u vitrini. Natočio je tri čaše za
muškarce, nakondugog trenutka, četvrtu. Otišao je do Juliane. „Popij
ovo. Ovo će te umiriti.“ „Gabriel!“ Callie ukori. „Pa hoće.“ Juliana
uzme gutljaj vatrene tekućine uživajući u peckanju koje joj sestvorilo niz
grlo. Barem dok je to osjećala, nije osjećala razarajuću bol koju jeSimon
ostavio svojom izjavom ljubavi.„Možda mi možeš objasniti kako to da ti
je Leighton došao izjaviti svojul jubav usred prepune plesne dvorane?“
Bol se vrati.„Bio je u Yorkshireu,“ šapnula je mrzeći zvuk tih riječi.
Mrzeći slabost. Ralston kimne. „I reci mi, je li tamo sišao s pameti?“
„Gabriel,“ Calllie reče s upozorenjem u svom glasu. „Imaj obzira.“ „Je li
te dirao?“ Svi se ukoče. „Nemoj odgovoriti. Nema potrebe. Ni
jedanmuškarac se ne ponaša tako bez…“ „Ralston.“ Benedick prekine.
„Dosta.“ „Želi se oženiti mnome.“ Mariana joj stisne ruku. „Ali Juliana,
to je dobro, zar ne?“ „Pa, nakon večeras, nisam baš siguranda bi bio
dobra prilika,“ Ralstonreče zlobno. Suze su se nakupljale u Julianinim
očima i ona uzme gutljaj viskija kakobi ih otjerala.Trudila se tako
snažno – tako jako da bude nešto više nego skandal. Nosila je haljinu
koja je bila boje koja se očekivala, plesala je prikladno samo
sdžentlmenima, uvjerila je sebe da može biti ona vrsta žene koja je
poznatapo prikladnosti. Koja je poznata po reputaciji.Ona vrsta žene
koju bi on želio pored sebe. A opet, nije mu bila ništa više doli skandala.
Ništa više nego ono što je onvidio u njoj od samog početka. I kad joj je
izjavio svoju ljubav tamo, predcijelimvisokim društvom, taj mračni,
skandalozni dio nje je pjevao od sreće. Iona je patila od toga koliko ga
želi. Jer ga je voljela. A svejedno je željela više. Učinio je od nje
savršenu partnericu. „Ako te zaveo, imam pravo otkinuti mu ud po ud.“
„Sad je dosta,“ Callie reče ustajući se. „Van.“ „Ne možeš me protjerati iz
moje vlastite knjižnice Calpurnia.“ „Mogu i hoću. Zapravo, jesam. Van!“
Ispustio je grub smijeh u kojem nije bilo puno zabavljenosti. „Ne
idemnikuda.“ Okrenuo se prema Juliani. „Želiš li se udati za njega?“
Da.Ali to nije bilo tako jednostavno. Soba je odjednom bila premala.
Ustala se krenuvši prema izlazu.„Potreban mi je…un
momento(TRENUTAK) ,“ zastala je.„Per favore.(MOLIM VAS) “ Dok
je dolazila do vrata, bratpovikne za njom, „Juliana.“ Kad se
okrenula,dodao je, „Razmisli o tome što želiš. Što god da je to, možeš to
imati.“ Otišla je zatvarajući vrata iza sebe, dozvolila je hodniku da je
ogrnetamom.Željela je Simona.Željela je njegovu ljubav, da. Ali isto
tako je željela njegovo poštovanje idivljenje. Željela je da jesmatra
njemu jednakom. Toliko je zaslužila, zar ne?Zasluživala je ono što je
vidjela u Callie i Ralstonu, u Isabel i Nicku, uMariani i
Rivingtonu.Željela je to. A ona to nije imala. Je li?Duboko je udahnula,
još jednom, ponovno je vrtjela događaje od te večeriiznova i iznova u
mislima.Prekršio je svako pravilo koje je imao – ignorirao je protokol i
nazočiodogađaju na koji nije bio pozvan, dozvolio je da mu cijeli
London okreneleđa, zaustavio je bal.Zaustavio je bal– čime je oko sebe
stvorio još veći skandal – čak i kad mu je cijeli London okrenuo leđa. A
to je učinio radi nje. Jer mu je stalo do nje. Jer joj je želio pokazati da je
ona važnijaod bilo čega drugog. Od svegaostalog. A ona ga je
odbila.Odbila je njegovu ljubav.Omotala je ruke oko struka, shvaćanje
joj je dolazilo kao udarac u stomaki vrata knjižnice se otvore. Benedick
izađe na hodnik, ljubazan osmjeh mu je bio na licu. Zatvorio jevrata iza
sebe, ostavivši Callie i Ralstonovu raspravu unutra i dolazio jeprema
njoj.Nasilu se nasmiješila. „Svađaju li se još uvijek radi mene?“ Nacerio
se. „Ne. Sad raspravljaju treba li Callie jahati još uvijek sad dok
jetrudna.“ Ispustila je kratku natruhu smijeha. „Zamišljam da će ona
pobijediti.“ „Ne bih bio tako siguran.“ Bili su tiho nekoliko trenutaka.
„Ima nešto štobih htio raspraviti s Vama.“ „Je li riječ o vojvodi? Jer
radije ne bih razgovarala o njemu, iskreno.“ „Ne baš.“ „O čemu onda?“
Oklijevao je,a potom duboko udahnuo. „Juliana, ako bi htjeli, ja bih
želioVas. Za suprugu.“ Kako su išle prosidbe, ovo nije bila najrječitija,
ali bila je iskrena i njezineoči se rašite na te riječi. Odmahnula je
glavom. „Benedick –“ „Samo me saslušajte. Uživamo u društvu jedno
drugoga, prijatelji smo. Imislim da bismo se dobro zabavili. Ne morate
mi sad odgovoriti, ali akobudete… imalipotrebu za suprugom…“ „Ne,“
rekla je nagnuvši se da ga poljubi u obraz. „HvalaVam jako
punoBenedick, ali Vi zaslužujeteviše od žene kojoj je potreban
suprug.“Nasmiješila se. „A ja zaslužujem više od supruga koji bi me
jednostavnoimao za suprugu.“ Kimnuo je jednom. „Toliko je barem
istina.“ Zastane. „Ako išta vrijedi,mislim da Vas Leighton jako voli.“
Riječi pošalju kratko uzbuđenje kroz nju. „I ja tako mislim.“ „Stoga
zašto se ne udateza mene?“ Skrenula je pozornost na te riječi. Simon je
stajao na vrhu stepenica,natopljen do kože, lice mu je bilo iscrtano
borama od iscrpljenosti. Skinuo jesvojšešir, ali kosa mu je bila
zalijepljena za glavu i ogrtač mu je s ramenavisio mokar i otrcan.
Izgledao je užasno. Izgledao je prelijepo.„Kako ste… kako
steušlitu?“Upitala je. „Ovo nije prva kuća u koju sam uletio ove večeri.
Pravim popriličnukarijeru od toga.“ Nasmiješila se. Nije se mogla
suzdržati. Ispustio je dugačak uzdah. „Nadao sam se da ćuVas nasmijati,
Sireno.Mrzim kad Vasrasplačem.“ Čula je istinu u tim riječima i suze se
vrate, neobuzdane. Opsuje u tami, „Allendale, oprostiti ćuvamštoste
zaprosiliženu kojuvolim. Za uzvrat, mislite li da bi nam moglidati
trenutak?“ „Nisam siguran da bih trebao.“ „Neću jesilovati na
odmorištu.“ Benedick se okrene prema Juliani radi odobrenja. Nakon
dugog trenutka,ona kimne. „Pet minuta.“ Grof susretne Simonov pogled.
„I vraćam senazad.“ Vratio se u knjižnicu i one sekunde kad su se vrata
zatvorila, Simonzakorači prema njoj, ispruži ruke prema njoj čak i kad
se zaustavio nekolikometara dalje od nje. Spustio je ruke, prošao je
jednom rukom kroz svojunamočenu kosu i odmahnuo glavom. „Ne
znam što da radim. Ne znam kakoda te osvojim.“ Već si me
osvojio,željela je reći.Već si me uništio za sve druge. Nastavio je. „Stoga
ću ti jednostavno reći istinu. Proveo sam svoj cijeliživot pripremajući se
za hladan, neosjećajan,bez strastiživot – životispunjenugodnošću i
jednostavnošću. A onda si ti ušla u njega… ti…suprotnost od toga. Ti si
prelijepa i genijalna i hrabra i tako jako strastvenau vezi života i ljubavi i
tih stvari u koje vjeruješ. I ti si me naučila da sve ušto sam vjerovao, sve
što sam mislio da želim, sve na što sam potrošio svojživot – sve to… je
pogrešno. Želim tvoju verziju života… životopisnu iemocionalnu i
neurednu,prelijepu i ispunjenu srećom. Ali to ne mogu imatibez tebe.
„Volim te, Juliana. Volim te na način da mi se cijeli život
okrenuonaglavačke i nisam siguran da bih mogao živjeti bez tebe sad
kad sam živios tobom.“ Primaknuo se ponovno i njoj zastane dah dok se
njezin veliki, ponosnivojvoda spuštao na koljena ispred nje. „Jednom si
mi rekla da ćeš me bacitina koljena u ime strasti.“ „Simon…“ sad je
slobodno plakala i zakoračila je korak naprijed,stavljajući svoje ruke na
njegovu glavu, prolazila je prstima kroz njegovukosu. „ Amore, ne,
molim te.“ „Tu sam. Na koljenima. Ali ne u ime strasti,“ uzeo joj je obje
ruke u svojei prinio ih svojim usnama, ljubio ih, obožavao je. „Tu sam u
ime ljubavi.“ Pogledao je gore prema njoj, njegov izraz lica je bio tako
oštar i ozbiljan uzatamnjenom hodniku. „Juliana… molim te, budi moja
žena. Kunem se daću provesti ostatak svojih dana dokazujući da sam te
vrijedan. Tvojeljubavi.“ Ponovno joj je poljubio ruke i šapnuo, „Molim
te.“ A onda je ona isto tako bila na koljenima, ruku omotanih oko
njegovogvrata. „Da.“ Pritisnula je svojeusnena njegove. „Da, Simone,
da.“ Uzvratio je poljubac, njegov jezik je klizao u njezinu vrelu,
svilenkastuvrućinu, milovao sve dok oboma nije trebalo zraka. „Tako mi
je žao, mojaljubavi,“ šaputao je uz njezine usne, privukao ju je prema
sebi kao da ju jemogao privući dovoljno blizu da se nikad više ne
razdvoje. „Ne, meni je žao. Nisam trebala… ostavila sam te tamo… na
balu. Nisamto shvaćala sve do sad… koliko je to mnogo značilo.“
Poljubio ju je ponovno. „Zaslužio sam to.“ „Ne… Simone, volim te.“
Stajalisu tako dugo vremena, omotani jedno u drugo, šaputali su
svojuljubav, davali obećanja za budućnost, dodirujući se, uživajući,
slaveći jednodrugo.A tako ih je Ralston pronašao. Otvorio je vrata
knjižnice, bujni zlatni sjaj svijeća iza preplavio je hodnik iosvijetlio
ljubavnike.„Bolje ti je da nabaviš posebnu dozvolu,Leightone.“ Simon
se nasmiješi, hrabro i drsko i Juliani zastane dah radi njega – njezinog
anđela – najzgodnijeg muškarca u Engleskoj. U cijeloj Europi. „Već je
imam.“ Ralston izvije crnuobrvu. „Odlično. Imaš dvije minute da se
sabereš prijenego odemo dolje da raspravimo o ovome.“ Juliana se
nasmije na te riječi iRalston uhvati njezin pogled. „Ti, sestro, nisi
pozvana.“ Zatvorio je vratima Simonov i Julianin smijeh. Sat vremena
kasnije,Simon je izašao iz kuće Ralston, obavio je svepotrebne dogovore
sa svojim– trznuo se– budućim šogorom.Pretpostavljao je kako je jedino
ispravno to što se konačno vezao uz ovuraskalašenu obitelj, jedine ljude
u Engleskoj koji nisu marili što jevojvoda. Sad kad će većina Londona
radosno okrenuti svoja leđa kućiLeighton od straha da ih ne dotakne
njezin skandal.A on je shvatio da nije puno mario za to.Imao je zdravu
nećakinju i ženu koja ga je voljela i odjednom te stvaričinile su se više
nego dovol jnima.Očajnički je želio poželjeti laku noć Juliani, ali nije ju
se nigdje moglopronaći kad je odlazio, a Ralston je djelovao nesklon
dozvoliti Simonu daode na kat potražiti je. Pretpostavljao je da ne može
kriviti markiza,naposljetku, nije baš bio dobar u tome da drži podalje
ruke od svoje -budućesupruge.Ali biti će vjenčani za manje od tjedan
dana i podnijeti će gubitak njevečeras, čak iako to donese sa sobom
previše poznatu i krajnje neugodnubol.Mahnuo je kočijašu koji je bio na
dužnosti i otvorio vrata svoje kočije – oneu kojoj je sve počelo tjednima
ranije. Podigavši se gore i ušavši unutra, sjeo je na svoje sjedalo i
zatvorio vrata, udario je brzo po krovu kako bi kočijakrenula.Tek tada je
primijetio da nije bio sam. Juliana se smiješila s druge stranesjedišta.
„Zar si mislio da ću ti dopustiti da odeš bez da kažeš laku noć, jesili?“
Ugasio je bljesak intenzivnog zadovoljstva irekao najuzvišenijim
glasom.„Morati ćemo raspraviti tvoju sklonost skrivanju u kočijama.“
Polako se primakla prema njemu i nalet samosvijesti prostruji kroz
njega.„Samo jednoj kočiji, Vaša Milosti. Samo u Vašoj. Ovaj put,
provjerila sampečat prije nego sam ušla. Recite mi, što planirate raditi sa
mnom sad kad sam tu?“ Pozorno ju je promatrao dugo trenutaka prije
nego se nagnuo prema naprijed, zaustavio se tik do toga da je poljubi.
„Planiram te voljeti,Sireno.“ Omotao je jednu ruku oko njezinog struka,
privukao je u svoje krilo tako da je bila iznad njega.Pogledala je dolje
prema njemu opakom žestinom. „Reci to ponovno.“ Nacerio se. „Volim
te, Juliana.“ Njegove ruke su milovale njezine bokove, prelazile preko
njezinihramena, naginjale joj glavu da joj ogole vrat. Utisnuo je nježan
poljubac nakožu u podnožju njezinog grla gdje joj je puls nabijao.
„Opet.“ Uzdahnula je.Šaputao joj je riječi uz usne – obećanje – i
zaposjedao usta, ruke su mumilovale, stiskale svuda.Otvorila mu se,
uzvraćala njegovim dugim, polaganim poljupcima dodirza dodir. Po prvi
puta, nije postojalo hitnosti u milovanju– nije bilo osjećaja da su
ukradeni iz drugog vremena.Od druge žene. Na tu pomisao se povukla,
podigla glavu. „Penelope,“ rekla je. „Moramo li sad o tome
raspravljati?“ Jedna od njegovih ruku krene premapunoj oteklini
njezinih grudi i ona zadrži uzdah zadovoljstva kad je došlado svog
odredišta. „Ne.“ Iskobeljala se iz njegovog krila ina sjedalo preko puta
njega.Slijedio ju je i spustio se na koljena ispred nje, kočija ih je ljuljala
skupa.„Da.“ „Otaclady Penelope je razvrgnuo zaruke.“ Njegove ruke su
je uhvatile zagležnjeve i Juliana nije bila sigurna je li to osjećaj njegovih
toplih ruku kako joj miliju noge ispod njezinih suknji ili činjenica da
više nije bio zaručen toradi čega je osjećala vrtoglavicu. Susreo je njezin
pogled, ozbiljan. „Ja bi ihprekinuo da nije on, Juliana. Nisam mogao to
dovesti do kraja. Previše tevolim.“ Nit zadovoljstva se skupi u njoj radi
tih riječi. „Raskinuo ih je radiGeorgianinog skandala?“ „Da,“ rekao je i
način na koji su se riječi skotrljale s njegovog jezika,stvorilo je jasan
dojamda ne odgovara na njezino pitanje. Uz poštovanje jepresavio
njezine suknje i opsuje, mračno i opako u kočiji i utisne poljubac
naunutrašnju stranu koljena. Skupila je noge, odupirala se pokretima.
„Simon…“ Zastao je, pogledao je u oči na treperavom svjetlu izvana
prije nego ju jepoljubio ponovno, dugo i temeljito, a onda senaglo
povukao. „Moja sestra je objavila svoj skandal. Zapravo je poslala
pismoGazette! To je bio njezinsvadbeni dar. Nama.“ Juliana se nasmije.
„Razvrgnute zaruke?“ „U zamjenu za jedne brze,“ ponovio je uzevši
ponovno njezine, njegovahitnost pošalje val vatre kroz nju. Uživala je
umilovanju, u osjećaju njega duge minute prije nego ga jeodgurnula još
jednom. „Simon, tvoja majka!“ „Ona nije tema o kojoj bih želi
razgovarati upravo sada,ljubavi.“ „Ali… ona će biti bijesna!“ „Ne
marim.“ Vratio je svoju pozornost na unutrašnju stranu
njezinogkoljena,vrtio je svoj jezik tamo sve dok svila nije bila vlažna.
„A ako jest, toneće biti radi tebe. Ti si joj najbolja nada za uglednu
unučad. Jasam taj sužasnom reputacijom.“ Nasmijala se. „Otmičar
nevinih. Zavodnik djevica.“ Polako joj je razdvojio noge, utiskivao je
ljupke, senzualne poljupce uzunutrašnjost njezinog bedra. „Samo jednu
nedužnu. Jednu djevicu.“Uzdahnula je i dopustila da jo j se oči zatvore
od zadovoljstva dok je lizao namjestu na kojem je podvezica držala
njezine čarape, obećanje onoga što ćeuslijediti.„Imam sreće.“ Nagnula
se prema naprijed, uzela je njegovo nepodnošljivozgodno lice u svoje
ruke. „Simon…“ šapnula je, „Voljela sam te od samogpočetka. I voljeti
ću te… voljeti ću te dokle god mebudeš htio.“ Poljubila ga je ponovno,
pretočila je sebe i svoju ljubav u milovanje, jerriječi iznenada nisu bile
dovoljne. Kad su prestali, oboje su hvatali dah iočajnički željeli jedno
drugo, Juliana se nasmiješi „Dakle kakav je osjećaj kadti je reputacija
krajnje upropaštena?“ Nasmijao se. „Nikad to neću preživjeti.“ „Žališ li
radi toga?“ „Nikada.“ Povukao ju je k sebi radi još jednog poljupca.
Simonov skandal je bio skandal stoljeća. Biti će krmivo za šaputanja
naBond ulici i u hodnicima Parlamenta, a godinama od sad, on i Juliana
će pričati svojim unucima priču o tome kako jevojvoda od Leightona
nisko paoradi ljubavi.
EPILOG
Svibanj 1824 (MAJ)
Njezina Visost, vojvotkinja od Leightona, stajala je visoko na ljestvamau
knjižnici – previsoko da bi se sakrila– kad je njezin suprug ušao u
sobudozivajući njezino ime ometen pismom u ruci. „Da?“ „Imamo
vijesti od –“ Utihnuo je, a ona je znala da je otkrivena. Kad jeponovno
progovorio, riječi su bile tihe i previše smirene za njezinogsupruga, koji
je otkrio da radije uživa u cijelom spektru osjećaja sad kadih je sve
iskusio. „Juliana?“ „Da?“ „Što radiš šest metara u zraku?“ Bila je
besramna, pretvarala se da ne primjećuje kako se smjestio ispod nje,kao
da ga neće zdrobiti kao bubu ako padne na pod. „Tražim knjigu.“ „Bi li
ti jako smetalo da se vratiš na zemlju?“ Na sreću, knjiga koju je tražila
sama se otkrila. Izvukla ju je s police ikrenula dolje niz ljestve. Kad je s
obje noge bila čvrsto na tlu, poludio je. „Očemu si razmišljala penjući se
po gredama u tvom stanju?“ „Nisam invalid Simone, još uvijek mogu
upotrebljavati sve svojekrajnosti.“ „Koristiš doista – posebice svoje
ekstremne mogućnosti da iskušavaš mojestrpljenje– vjerujem,međutim,
da si mislila na ekstremitete.“ Zastao jeprisjećajući se zašto je bio toliko
razdražen. „Mogla si pasti!“ „Ali nisam,“ rekla je jednostavno se
okrenuvši licem prema njemu da gapoljubi.Dao joj ga je, ruke su mu
počele milovati mjesto na kojem je raslo njegovodijete. „Moraš se bolje
paziti,“ šaputao je i uzbuđenje proleti kroz nju radidivljenja u njegovom
tonu.Podigla je ruke, omotala ih oko njegovog vrata, otkrivajući vrelinu i
snaguu njemu. „Dobro smo mužu.“ Nacerila se. „Dvanaest života, sjećaš
se?“ Nacerio se na te riječi. „Mislim da si ih iskoristila, znaš. Posebice
siiskoristila svojih dvanaest skandala.“ Na to je namrštila nos
razmišljajući. „Ne. Nemoguće da jesam.“ Podigao ju je u naručje i odnio
do njihove omiljene fotelje, iseljavajućiLeopolda. Dok je pas nastavljao
svoje drijemanje na podu, Simon se smjestina stolicu, smjesti svoju
suprugu u svoje krilo. „Pad u Serpentine… onaj putkad si me odvela u
ne tako veselu potjeru u Hyde parku… vrebanje ispredmog kluba…“
„To nije bio pravi skandal,“ prosvjedovala je privijajući se bliže uz
njegadok su njegove ruke milovale njezin okrugli stomak.„Dovoljan
skandal.“ „Dolazak moje majke,“ Juliana doda. Odmahnuo je glavom.
„Nije tvoj skandal.“ Nasmijala se. „Besmislica. Ona je skandal koji je
sve pokrenuo.“ „Dakle,ona jest.“ Utisnuo je poljubac u njezinu
sljepoočnicu. „Morati ću joj jednog dana zahvaliti.“ Nastavio je dalje.
„Rušenje blagodati žetve ladyNeedham…“ „Pa, zbilja, tko ukrašava
stepenice povrćem? I ako ćemo brojati mojeskandale, što je s onim u
kojem si ti isto tako skandalozan?“Brojala ih je dok je nabrajala.
„Poljubiti me u stajama mog brata… otimanje mene na
tvomzaručničkom balu… i da ne zaboravimo –“ Poljubio ju je sa strane
u vrat. „Mmm. U svakom slučaju ne zaboravimo.“Nasmijala se i
odgurnula ga. „Noć krijesa.“ Jantar u njegovim očima potamni.
„Uvjeravam te Sireno, nikad neću zaboraviti noć krijesa.“ „Koliko je
to?“ „Osam.“ „Eto, vidiš? Rekla sam ti. Ja sam čisti uzor
prikladnosti!“Zagroktao je od smijeha i zabrinut izgled preleti preko
njezinog lica. „Devet,“ rekla je. „Devet?“ „Uvrijedila sam tvoju majku
kod krojačice.“ Spustila je glas. „Pred ljudima.“ Obrve mu se izdignu.
„Kada?“ „Tokom naše oklade.“ Nacerio se. „Volio bih da sam to vidio.“
Prekrila je oči. „Bilo je užasno. Još uvijek jene mogu pogledati u oči.“
„To apsolutno nema nikakve veze s time što si joj odbrusila
umodistkinjinom salonu i ima itekako veze s činjenicom da je moja
majkaužasna.“ Zahihotala se. „Bila su barem dva te prve noći – na
Ralstonovombalu.“ Zamislila se. „Dakle bila su. Grebeham u vrtovima i
utvojoj kočiji.“ Ukočio se. „Grabeham, je li?“ Prsti su joj odlutali do
kovrča na potiljku njegovog vrata. „Nije potrebnoposebno se pobrinuti
za njega,Simone.“ Simon izvije obrvu. „Ti možda ne misliš tako… ali ja
ću uživati da gaposjetim.“ „Ako ti je dozvoljeno da uđeš u njegov dom
uzevši u obzir koliko si skandalozan,“ izazivala je. „Eto ga! To je tvoj
dvanaesti. Northumberland bal,“ objavio je omotavajući ju čvršće
svojim rukama. „Nema više penjanja na ljestve dok si incinta
(TRUDNA).“ „Oh, ne,“ prosvjedovala je. „Tvoje ulijetanje u
Northumberland kuću je upotpunostitvojskandal. Ja nisam imala nikakve
veze s tim! Povuci to.“ Zahihotao se uz stranu njezina vrata i ona zadrhti
od osjećaja. „Pošteno.Uzimam taj jedan u potpunosti.“ Nasmiješila se.
„Taj je najbolji od svih njih.“ Izvio je obrvu u vojvodskoj nadmenosti.
„Nisam li ti rekao kako smatramda nije vrijedno išta raditi ako se to ne
učini dobro?“ Njezin prasak smijeha bio je izgubljen u poljupcu, dugom
i iskusnom svedok se nisu razdvojili dahćući za zrakom. Naslonio je
svoje čelo na njezino išapnuo, „Moja fantastična supruga.“ Pognula je
glavu radi tona obožavanja, potom se sjeti. „Imao si vijesti. Kad si
ušao.“ Naslonio se nazad na stolicu vadeći pismo iz džepa jakne.
„Jesam. Imamo nećaka. Budućeg markiza od Ralstona.“ Julianine oči se
rašireodzadovoljstva, otme papir iz njegove ruke, žudno čitajući.
„Dječak. Henry.“ Susrela je Simonov pogled. „I dvoje postaje
troje.“Nickova kći, Elizabeth, rođena je dva tjedna ranije i sad je dijelila
jaslice u Townsend Parku s Caroline koje je odrastala sretno.Simon
privuče Julianu k sebi, smjesti poljubac na vrh njezine obrve i ušuška je
na svoje grudi. „Dođite na jesen, obaviti ćemo svoj dio i dodati četvrto
njihovoj veseloj skupini.“ Zadovoljstvo se skupljalo dok je razmišljala o
cvjetanju njihove obitelji – divlje, prelijepe obitelji koju se nikad nije
usuđivala zamišljati. „Shvaćaš li da će oni biti najgora vrsta nevolja,“
izazivala je. Dugo trenutaka je bio tih– dovoljno dugo da Juliana
podigne glavu i pronađe njegov ozbiljan, zlatni pogled. Kad jest, on se
nasmije, široko i prelijepo. „Biti će najbolja vrsta nevolja.“ I bili su.