Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Kolegij: Povijest hrvatskog jezika

Mentorica: prof. dr. sc. Marijana Tomelić Ćurlin

Studenti: Stjepan Prlić i Dora Vušković

Štokavski književni krug

Seminarski rad

Split, 10. ožujka 2024. godine

Sadržaj:

1. Uvod....................................................................................................................................................1
2.1. Štokavština u renesansi.........................................................................................................................2
2.2 Štokavština baroka i protureformacije...................................................................................................6
2.2.1 Bosna..............................................................................................................................................7
2.2.2. Bartol Kašić o bosanskoj štokavštini.............................................................................................8
2.2.3. Dubrovnik......................................................................................................................................8
2.3. Štokavština u klasicizmu i prosvjetiteljstvu........................................................................................11
2.3.1. Dalmacija.....................................................................................................................................12
2.3.2. Slavonija......................................................................................................................................16
3. Zaključak...............................................................................................................................................21
4. Popis literature.......................................................................................................................................22
 1. Uvod

Štokavsko narječje jedno je od triju narječja hrvatskoga jezika i osnovica njegova

standardnog idioma. Iako je čakavsko narječje ono koje se prvo razvilo u književnosti, pojavom
prvog naraštaja renesansnih pjesnika u hrvatskoj je književnosti potkraj 15. stoljeća napuštena
dotadašnja crkvenoslavenska jezična osnovica. Tijekom naredna tri stoljeća, sve do razdoblja
prosvjetiteljstva, književna su djela stvarana različitim književnojezičnim tipovima, mahom
inspiriranim živim narodnim govorima. U tom povijesnom razdoblju štokavština je imala
značajnu ulogu u književnoj djelatnosti. Osim pojedinih odsječaka u kojima je štokavsko
narječje bez sumnje bilo dijalekatski temelj jezika književnih djela (kao što je u doba najviših
pjesničkih dometa u Dubrovniku s Gundulićem ili pak s djelima nastalim u 18. st. u Makarskom
primorju i u Slavoniji), prisutnost se štokavštine trajno osjeća u jeziku djela čakavskih i
kajkavskih književnih krugova. Od druge polovice 15., odnosno od kraja 16. stoljeća štokavština
kao takva već tada stječe prednost, ali vrhunac njenog razvoja ipak je 17. stoljeće u kojem veliku
ulogu imaju bosanski franjevci i Bartol Kašić. Postupni i dugotrajni razvoj, tijekom kojega su
štokavizmi kontinuirano pronicali u književne tekstove drugih dvaju narječja, značajno je
doprinio oblikovanju općeg štokavskog hrvatskog književnog jezika prema kraju razmatranog
razdoblja. U ovom radu daje se kronološki pregled glavnih središta štokavske književnosti,
istaknutih autora i štokavskih djela nastalih od njenih početaka do 18. stoljeća.

1
2.1. Štokavština u renesansi

Potkraj 15. stoljeća dolazi do velikih migracija zbog prodora Turaka. Kao rezultat toga
širi se štokavsko narječje s istočnih prostora dalje prema zapadu. Dok su prije granicu čakavštine
i štokavštine činile rijeke Bosna i Neretva, a granicu kajkavštine i štokavštine linija koja prolazi
sredinom Slavonije, nakon migracija ta se granica pomiče do prostora na kojem je i danas
(Vončina, 1988: 77). Štokavština iz zaleđa prodire u Dubrovnik, a prve tragove u književnom
jeziku ostavlja upravo u dubrovačkom renesansnom pjesništvu, ali sa znatnim utjecajem
čakavskog narječja, koje dijelom dolazi prijenosom iz čakavske književnosti, a dijelom ima
podlogu u dubrovačkom govoru (Vince, 1978: 39). Pitanje iskonskoga dubrovačkog govora još i
danas ostaje neriješeno. Dok se prije smatralo da je dubrovački govor originalno bio štokavski
(čakavski su elementi objašnjeni kao utjecaj čakavskih književnih krugova), neki istraživači
poput van der Berka tvrde da je prvobitni dubrovački govor upravo bio čakavski (Vončina, 1998:
78). Slična je dilema oko dubrovačke uporabe ijekavice i ikavice: neki smatraju da ikavica u
dubrovačkom pjesništvu upućuje na stariji jezični sloj, ali npr. Moguš (2009: 63) ističe da
leksički morfem može biti posuđen, stoga primjeri poput lipijeh i lipijem pripadaju ijekavskom
sustavu iako su nastali od posuđenog leksičkog ikavizma lip. Dubrovački pjesnici često
isprepliću ikavicu i ijekavicu, čakavicu i štokavicu kako bi prilagodili svoj jezik pjesničkom
metru (dvostruko rimovani dvanaesterac ternarne strukture s četiri obavezna trosloga) i stilu te
razlikovanju nijansi u značenju. Glavni je izvor tih pjesama Zbornik Nikše Ranjine, nastao u
vrijeme kada je, po Vončini (1988: 78), već tekao proces kojim se arhaična čakavsko-ikavska
osnovica obilno stilizirala štokavsko-ijekavskim naslojavanjem. Najbitnija djela iz Zbornika
pripisuju se Šišku Menčetiću i Džori Držiću, pjesnicima tzv. pisni ljuvenih, originalno čakavsko-
ikavskog petrarkističkog pravca koji se u Dubrovniku štokavizira.

Šišmundo (Šiško) Menčetić hrvatski je pjesnik podrijetlom iz dubrovačke plemićke

obitelji Menčetić. Školovan je u humanističkoj školi rodnoga grada. Glavni je predstavnik
dubrovačke petrarkističke poezije tj. prve generacije hrvatskih petrarkista. Djeluje na početku
hrvatske renesanse, a njegov jezik odlikuje se mnoštvom elemenata čakavštine (kojima se služi

2
jer su prikladniji za zadovoljavanje zahtjeva metrike i stila u kojem oponaša Talijane), primjerice
u poznatom prepjevu Petrarcina LXI. soneta:

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja

vidil tvoj obraz lip od koga slava sja.
Blažena sva mista kada te gdi vidih,
dni, noći, godišta koja te ja slidih.
Blažen čas i vrime najprvo kada čuh
ljeposti tve ime kojoj dah vas posluh.
Blažene boljezni ke patih noć i dan
cić tvoje ljuvezni za koju gubljah san.
Blaženi jad i vaj ki stvorih do sade
želeći obraz taj sve moje dni mlade.
Blaženo vapinje kad ime tve zovih
i gorko trpinje u željah kad plovih.
Blažen trak od uze ljuvene u kojoj
stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj.
Blažena ljepos tva, blažena tva mlados,
pokli se meni sva darova za rados.

Dobar je primjer njegova jezika i pjesma Zoviješe zora dan a slavno prolitje, u kojoj se
razabiru ikavizmi prolitje, cvitje, vitri, lip itd. pored ijekavizama (bijelo), tj. čakavizmi (vaze)
pored štokavizama (kojoj) (Moguš, 2009: 62):

Zoviješe zora dan a slavno prolitje

travicu drobnu van, zelen lis i cvitje,
ja kad bih uhićen od ove gospoje,
ke obraz nakićen u slavi vas poje.

3
 S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja,
ter tada moj pozor u taj čas pozri tja:
meni bi viditi još lipšu ner vilu
gospođu sjediti u rušcu pribilu.
Vidiv me ka hrla vaze trak i kosu
niz bijela ter grla kosice sve prosu;
na čelu ostavi dva prama od zlata,
ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,
da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
rukami zahitri na glavi venčac lip;
ozriv se jak jelin ter ončas pođe tja,
ter gorči ner pelin i čemer ostah ja.

Dakle, Menčetićev je jezik jekavko-štokavski, ali s dosta ikavizama, čakavizama i

starinskog akcenta zbog podilaženja estetskom uzoru talijanskog pjesništva.

Džore Držić dubrovački je petrarkistički pjesnik s kraja 15. stoljeća, svećenik i stric
slavnoga komediografa Marina Držića, također predstavnik prve generacije hrvatskih petrarkista.
Njegova je tematika uglavnom petrarkistički konvencionalna. Kod njega je, za razliku od
Menčetića, štokavština oblikovana po uzoru na narodno pjesništvo te osim pisni ljuvenih piše
tzv. pjesme na narodnu. Sličnim je jezikom pisana njegova ekloga Radmio i Ljubmir:

Moj dragi Ljubmire, što tuj meu knezovi?

A ovce tve tire po gorah vukovi!
Ke t' bjehu najdraže, ginu t', ja t' svjedoču,
Tač pusto bez straže mlijeko i psi loču.
Ini po dubravi ovčari stanuju
Ter s igrom u slavi veselo miruju,

4
 A tebi čude se, ki te gnjiv tuj vodi
I nevolja nese po gori i vodi?
Hoti mi reć uzrok, prašam te srčano,
Još da je ki prirok, mož' mi reć ufano.
Znaš da t' sam vinu bil vjeran u potribi,
Dilom te još ljubil pri tvojoj pogibi.

Stihotvorstvo pisni ljuvenih, nastalo na čakavskom području, u Dubrovniku doživljava

jezičnu redakciju: prvobitni čakavski govor grada postupno se štokavizira (Vončina 1988: 83).
Interesantno je da se čakavski pisci također počinju ugledati na svoje susjede: Hanibal Lucić i
Mikša Pelegrinović grade svoj jezik na čakavskoj osnovi, ali s obiljem štokavskih elemenata. Na
hrvatskom jugoistočnom kompleksu nastaje zajednički književni izraz, južnohrvatska, čakavsko-
štokavska jezična koine koja postaje jezikom hrvatske petrarkističke poezije (Moguš 2009: 64).
Tako će Pelegrinović u Jeđupki imati primjese štokavštine, poput danio, veomi, mio - sve s
prijelazom l u o, a u Lucićevu stvaralaštvu zapravo češće nalazimo što nego ča iako je sam
čakavac (Bičanić, 2011: 510). Kao primjer za koine dovoljno je pogledati njegovu slavnu
petrarkističku pjesmu Jur nijedna na svit vila u kojoj se spajaju čakavske (npr. sažeto ki, ka, ku,
ke; črne oči) i štokavske crte (npr. nesažeto kojom, koje, kojano) s nekim zanimljivim
štokavizmima npr. ostao s prijelazom l u o:

(…)
Vila ka mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
(…)
Vrhu njeje vedra čela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice ku je splela
Kojom zlatu ne zavidi,

5
 (…)
Obrve su tanke i črne
Nad črnima nad očima,
Črne oči kada svrne,
(…)
Pri rumenih njeje usti'
Ostao bi kuralj zada,
Zubići su drobni, gusti
Kako biser ki se sklada,
(…)
Blažen tko joj bude grlit
Grlo i vrat bil i gladak,
Srića ga će prem zagrlit',
Živiti će život sladak,
(…)

Dubrovačka književnost 16. stoljeća obilježena je jezičnom raznovrsnošću i nestalnošću.

Ona je prema Rešetaru ikavsko-ijekavska, s različitim refleksima glasa jat. Vince zaključuje da je
dubrovački jezik ijekavski, štokavski s jakim čakavskim infiltratom (1978: 43). Ijekavica i
štokavsko narječje postupno će u potpunosti izgurati ikavicu i čakavsko narječje (koje do 18.
stoljeća u književnosti odumire) iako će se tragovi najduže očuvati u tzv. pisnima ljuvenim
(Vončina 1988: 78). Ta će djela biti nositelji južnohrvatske jezične koine.

6
2.2. Štokavština baroka i protureformacije

U 17. stoljeću počinje druga životna faza štokavštine u kojoj se jezično osviješteni
protureformatori s hrvatskih prostora angažiraju u prenošenju ideja katoličke obnove. Kao što
Vončina objašnjava, ne zanima ih izražajnost jezika u pjesničkim djelima, već „jezična
komunikacija sa živim ljudima, s velikom masom stanovništva u našim središnjim krajevima,
koje nastoje vratiti rimskoj crkvi“ (1988: 79). Komunikaciju s narodom provode usmenom
djelatnošću (propovijedima) i pisanjem vjersko-poučnih knjižica. Kako bi ta jezična
komunikacija bila učinkovitija, bilo je bitno odabrati najraširenije narječje. Ispostavilo se da je to
„bosanski” dijalekt, tj. središnji govori štokavskog narječja, ikavski ili ijekavski. Tu je odluku
kasnije podržao i čakavac Bartol Kašić, koji bosansku štokavštinu smatra onim govorom…
koga… višt u mnozih pozna da je najopćeniji i koga može svak lašnje razumiti i s koristju
pročtiti. Utjecaj na Kašića pokazatelj je da djelovanje bosanskih franjevaca obuhvaća i Slavoniju
i Dalmaciju.

2.2.1. Bosna

Praktično-vjerska bosanska književnost karakterizirana je štokavskim narječjem i

ikavsko-ijekavskim govorom. Usko je povezana sa slavonskom književnošću jer su Slavonija i
Bosna tad spojene u bosanskom pašaluku (Vince, 1978: 44). Glavni agenti katoličke obnove na
ovim prostorima bili su franjevci, a svoj su jezik nazivali slovinskim, iliričkim, bosanskim ili
hrvatskim. Od njih je najvažniji bio Matija Divković.

Matija Divković smatra se utemeljiteljem književne djelatnosti franjevaca Bosne

Srebrene i uopće prvim piscem na tom prostoru koji piše narodnim jezikom (Bičanić, 2013: 156).
Oslanja se na hrvatsku pismenu tradiciju, posebno srednjovjekovnu i renesansnu hrvatsku
književnost. Svoj je jezik izgradio na ijekavsko-ikavskom govoru kakav se govori između Olova
i Kreševa, tj. na dijalektu koji Vončina naziva šćakavica (1988: 124). Njegovi su ikavizmi rijetki
i stilski obilježeni, a nekad stvara hiperijekavizme. Obilježava ga „velika količina leksičkih
elemenata jezične nadogradnje, tj. intelektualnog i terminološkog (i nomenklaturnog) jezičnog

7
fonda” (Vončina, 1988: 125). S obzirom na to da piše u dijalektu koji prvi put ulazi u
književnost, njegova je sintaksa izrazito razvijena. Najpoznatije mu je djelo Besjede Divkovića
svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta - homiletičko djelo namijenjeno
propovjednicima i vjernicima, posvećeno makarskom biskupu Antunu Kadčiću. U Besjedama se
nalaze tumačenja ulomaka nedjeljnog Evanđelja. Pisane su štokavski (koristi što i zašto),
ijekavski (npr. vrijeme, utješiti, svijet…) uz utjecaj ikavske tradicije (privelike i neizmirnu).
Zanimljivo je da se u njega javlja štokavsko đ kao rezultat jotacije (iđe) i neprovedena
sekundarna jotacija (bratja, smrtju…), a specifičan je način na koji gradi futur drugi: od svršenog
glagola biti i infinitiva, npr. bude dostignuti (Bičanić, 2013: 543).

Sličnim jezikom pišu i P. Posilović, I. Bandulović, S. Matijević i I. Ančić, a ističe se

Stjepan Markovac Margitić djelom Izpovid karstjanska (1701.), još poznatim kao Stjepanuša, u
kojem se koristi jezikom primjenjivim na izrazito širokom području, od dijalekata oko Drine,
Save i Drave sve do mora, čime čini značajan korak prema standardizaciji (Vince, 1978: 46).

Sve u svemu, franjevci Bosne Srebrene vezani su za veliko područje dvaju različitih
dijalekata štokavskog narječja - novoštokavskog ikavskog (koji je kod njih stilski obilježen) i
arhaičnog istočnobosanskog šćakavskog dijalekta, uglavnom ijekavskoga, koji čini osnovu
(Bičanić, 2013: 156).

2.2.2. Bartol Kašić o bosanskoj štokavštini

Važno je u ovom kontekstu spomenuti Bartola Kašića, paškoga isusovca koji, unatoč
pripadnosti čakavskom području, prihvaća bosansku štokavštinu, tj. naški, kao najrašireniji
dijalekt, naiprikladniji za standard, o čemu svjedoči u svom Ritualu rimskom. U predgovoru
ističe prednosti odabranog jezika u pismu, ali dopušta uporabu drugih narječja u govoru:

Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine
ne branim za to Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake, ter reče:
poslal sam, učil sam, rekal sam, ni manje Dubrovčaninu da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi
ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu da on reče: ča, ter tako u inih ričih koje ne budu

8
upisane načinom svoga grada ili mista, svak na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj
običaji; tako ne imamo koriti jedni druzih veleći da zanose.

To pokazuje da je svjestan razlike između pisanoga i govorenoga jezika, tj. književnoga

jezika i organskoga sustava (Bičanić, 2013: 556). U predgovoru također progovara o problemima
uporabe latinice u djelima naših pisaca i poziva se na grafijska rješenja iz vlastite gramatike
upozoravajući: bude imati svako slovo svuda jedno vazda samo glasen'je, a ne sad jedno, sad li
drugo. Zanimljivo je da je Kašić bio i prvi prevoditelj Biblije na hrvatski (štokavsko-(i)jekavski
književni jezik uz ikavske i čakavske primjese), ali prijevod nije objavljen te ostaje u
rukopisnom obliku sve do 1999.

2.2.3. Dubrovnik

Paralelno s djelovanjem franjevaca u Bosni, u Dubrovniku cvate barokna književnost.

Iako je u Dubrovniku od kraja 15. do kraja 18. stoljeća književni rad kontinuirano trajao i
nadmašio sve ostale književne krugove u umjetničkoj vrijednosti, jezik kojim je pisana
književnost nije nikako normiran, ne postoje nikakvi priručnici sve do Della Bellina rječnika tek
1728. godine. Književnoumjetnički je jezik Dubrovnika, dakle, spontan. Pokušaji normiranja
ugrozili bi pjesničku slobodu, npr. Gundulićevu ikavsku rimu. Stoga dolazi do dileme oko
prihvaćanja štokavštine kod drugih književnika: Menčetić i Držić, koji pišu ijekavskom
štokavštinom, još uvijek su uzori u književnoumjetničkom smislu, ali novoobjavljena Kašićeva
gramatika pripada ikavskoj štokavštini (Vončina 1988: 80).

Osobito se ističu pjesnici Ivan Gundulić, Ignjat Đurđević i Ivan Bunić Vučić, s
naglaskom na Gunduliću. Najvažnija su Gundulićeva djela Dubravka i Osman. Dubravka je
barokna melodrama i pastorala kojom Gundulić veliča Dubrovnik i njegovo plemstvo te slavi
slobodu. Vjenčanjem vile Dubravke i pastira Miljenka Gundulić alegorično iznosti svoj politički
stav da vlast u Dubrovniku treba ostati u rukama dubrovačke vlastele. Djelo je obiljženo kićenim
baroknim stilom: antitezama, metaforama, usporedbama… Pisano je kombinacijom dvaju
tradicionalnih stihova - dvanaestercem i osmercem. Njegovi su dvanaesterci, poput

9
Menčetićevih, ternarne strukture, razdijeljeni na obavezne trosloge (Vončina, 1988: 128).
Rezultat je toga čuvanje arhaičnih oblika, poput instrumentala na -i kod imenica muškog roda u
množini (npr. pod vijenci, s gorani) i lokativa na -ah kod imenica ženskog roda u množini (npr. u
željah), a u rimama se pojavljuju i ikavizmi, npr. rimuje vire i umire:

Po listju počeli pršat su vjetrici,

po dublju veseli žubere slavici,
romonom kladenci zovu zrak sunčani,
izhode pod vijenci seljanke s gorani.
Pastijeri livadom uz dipli začinju,
klikuju za stadom lipotu vilinju;
(…)
Vjetrici uzdasi, žuber su tužbe mê,
suzâ se vir glasi romonom groznijeme;
plač pjesni, a stada misli su stravljene,
srdačce livada u željah ke zene;
(…)
U Dubravki, dakle, pronalazimo štokavsko-ijekavske inovacije, ali je vidljivo
Gundulićevo čuvanje veze s versifikatorskom, čakavsko-ikavskom tradicijom.

Gundulićev povijesni ep Osman govori o propasti mladog sultana Osmana II., simbola
turske oholosti i silništva, te pobjedi kršćanstva nad islamom. To je religiozno i rodoljubno djelo
u kojem su vidljivi odrazi baroknog slavizma (upravo su Slaveni zaslužni za propast Carstva), a
sastoji se od 20 pjevanja, od kojih su dva, 14. i 15., izgubljena. Ep je nastao pod utjecajem
Tassova Oslobođenog Jeruzalema, a pisan je simetričnim osmercem u katrenima s ritmičkom
shemom abab. Gundulićev se jezik, jekavska štokavština dubrovačkog pjesništva, prije obilno
prošarana čakavsko-ikavskim natruhama, u Osmanu gotovo u potpunosti ijekavizira (Vončina
1988: 131). Refleks dugog jata još uvijek vrijedi samo jedan slog, što ukazuje na metričku
inerciju. Općenito, Gundulić je opterećen metričkom strogošću osmerca, pa će se zbog toga često

10
javljati elizije (od izdajstva i od zasjeda / ograđena je glava u cara). Vrijedno je istaknuti razlike
u odrazu jata (Bičanić, 2013: 551), primjerice ijekavski u čijem, visocijeh, svijem, dijete, ali
ikavski: misto, gori, doli. Vidljiva je i redukcija suglasnika t u završnoj skupini st (npr. stavnos)
te sibilarizacija (mnozi), kao i česta sažimanja zbog potrebe stiha (ke, ko, pjevocim):

Ah, čijem si se zahvalila,

tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi
svijeta je stavnos svijem bjeguća
satiru se sama u sebi
silna carstva i moguća.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi

11
 strah od mnozijeh i oni trpe.
Od izdajstvâ i od zasjeda
ograđena je glava u cara,
a u čas se zgoda ugleda
od ke ne bi pametara.
(…)

Dok je Gundulića čitao manji broj ljudi, pretežno iz visokih društvenih slojeva, djela
franjevačkih autora čitala su se pri raznim okupljanjima širokih slojeva vjerničkoga puka, pred
stotinama tisuća ljudi. Jezik dubrovačkih pisaca bio je lokalno obilježen, a jezik bosanskih
franjevaca neutralizirao je jezične razlike između štokavske Dalmacije i Slavonije. Zbog toga se
u 17. stoljeću naziru počeci standardizacije (Bičanić, 2013: 157).

12
2.3. Štokavština u klasicizmu i prosvjetiteljstvu

Početkom 18. stoljeća nastupa treća faza štokavske književnosti. Dolazi do postupnog
povlačenja Turaka s ovih prostora, nakon čega buja književost na štokavštini, koja je dobila
brojčanu i prostornu prevagu: nakon kohezije odijeljenih pokrajinskih književnosti štokavština u
potpunosti nadvladava čakavštinu i ograničava prostor kajkavštine (Vončina, 1988: 80).
Štokavski je književni jezik u 18. stoljeću obuhvaćao Dubrovnik (novoštokavski ijekavski), dio
ikavske Dalmacije i njezina zaleđa, Liku, Slavoniju, Srijem, jug Ugarske i područje djelovanja
bosanskohercegovačkih franjevaca. Franjevci su činili sponu između južnih i sjevernih
štokavskih krajeva. Jezik štokavskih pisaca s ovih prostora sada postaje iznadregionalni hrvatski
književni jezik (Bičanić, 2013: 209). U pisanoj praksi, dakle, napokon započinje standardizacija
književnoga štokavskog jezika, popraćena objavljivanjem niza jezičnonormativnih djela -
gramatika, rječnika i pravopisa. Sama je književnost uvelike pod utjecajem prosvjetiteljskih
ideja. Hrvatski prosvjetitelji smatraju da djelo ne mora težiti visokoj stilskoj razini, ali mora biti
razumljivo čitatelju s najnižim obrazovanjem i treba ga poučiti te prosvijetliti (Vončina, 1988:
80). Prosvjetiteljski pisci također prepoznaju potrebu za čišćenjem jezika od stranih utjecaja,
osobito leksičkih, pa tako Reljković osuđuje uporabu turcizama, a donekle to čini i Kanižlić.
Književni su žanrovi raznovrsni. To su s jedne strane djela prevodilačkog karaktera i religiozne
tematike, a s druge strane svjetovna djela koja se ugledaju na organske idiome (Bičanić, 2013:
211). Žanr uvjetuje i leksik, pa se u djelima religiozne i povijesne tematike upotrebljavaju riječi
iz drugih jezika, a u literaturi svakidašnje tematike prevladavaju riječi iz svakidašnjeg života, te
sintaksu: u prijevodnoj se literaturi zadržava ugledanje na latinski jezik, a u svjetovnim djelima
sintaksa je živopisnija i pod utjecajem organskih idioma (Bičanić, 2013: 212). Dolazi do
ispreplitanja morfološkog i fonološkog pravopisnog načela, a u morfologiji se nazire
pojavljivanje novih gramatičkih morfema. Sve se te promjene događaju na cijelom štokavskom
govornom području, zbog čega ilirci kasnije ne cijene samo dubrovačku, već i književnu
djelatnost novijeg datuma koja je oslonjena na dva štokavsko-ikavska govora: mlađi ikavski
dijalekt Makarskog primorja (Grabovac i Kačić) i posavski ikavski dijalekt u Slavoniji (Kanižlić
i Reljković) (Vončina, 1988: 80).

13
2.3.1. Dalmacija

Nakon traumatičnog 16. i 17. stoljeća, za koje Vitezović kaže da su dva stoljeća tužne
Hrvatske, dolazi do oslobođenja hrvatskih krajeva od turske okupacije, ali sada oslobođena
područja svojataju Mletci. Kao posljedica pripajanja dijela obale Veneciji javlja se dalmatinski
štokavski ikavski govor, nov u tim krajevima. U takvim okolnostima nastaje stvaralaštvo Andrije
Kačića Miošića i Filipa Grabovca, istinskih prosvjetitelja koji se ne obraćaju samo obrazovanim
ljudima, već priprostom i neobrazovanom puku i seljacima, stoga pišu njima bliskim jezikom
(Vince 1978: 46).

Filip Grabovac prvi je značajni književnik pomaka dijalektne osnove hrvatskoga

književnog jezika od kajkavsko-ekavskih, štokavsko-ijekavskih i čakavsko-ikavskih dijalekata
na ikavsku štokavštinu (Vončina, 1988: 158). Najpoznatiji je po Cvitu ragovora naroda i jezika
iliričkoga aliti arvackoga, njegovu zborniku duhovnih i svjetovnih tekstova pisanih u stihu i
prozi. Stih je osmerac, tradicionalni stih srednjovjekovnog hrvatskog crkvenog pjesništva, i ima
trohejski ritam. Služi se jezikom koji je u svojoj osnovi kolokvijalan, dotad je neviđen u
književnosti. Približava se današnjem standardnom jeziku, unatoč ikavici (grišnik, grisi, vrime).
Specifičnosti novoštokavskog ikavskog dijalekta dalmatinskog prostora (Bičanić, 2013: 599)
vidljivi su u njegovu gubitku suglasnika h (primjerice arvackoga, od stari, od niki, od stvari
davni aliti prošasti…) i u sustavnoj sibilarizaciji (velici, grisi…):

OD UZBUĐENJA GRIŠNIKA NA POKORU.

Nut grišnici, svi s' ustajte,
u vraga se ne uzdajte.
Što ste tako doli pali,
u velici grisi stali?
Sada glase poslušajte,
na pokoru gori stajte.
Ovo danas Bog nas zove,
poslušaite glase ove,

14
 morebiti ne će veće.
Nigda Boga vidit ne će,
koji srce ne obrati
i k Bogu se nč povrati.
Srca vaša nek ne stinu,
poslušajte sad istinu.

U djelu Grabovac izriče stav da je ilirički jezik bolje nazvati hrvatskim. Također se
protivi Mletcima (zbog čega će nakon objave djela završiti u zatvoru) i iskazuje nezadovoljstvo
zbog toga što se Hrvati pod mletačkom vlašću odnarođuju i navikavaju na talijanske običaje.
Općenito se žali na položaj Hrvata u svijetu i potiče na sklad i jedinstvo kao oruđe borbe protiv
izvanjske opresije, kao što je vidljivo u njegovoj pjesmi Od naravi i ćudi rvacke:

OD NARAVI I ĆUDI RVACKE

Da b' Rvati skladni bili,

ne b' ovako žalost pili.

Reko, da bi sklad imali,

svim bi svitom ti vladali.

Na oružju junak vrli,

svaki kralj ji zato grli

i na službi svojoj drže,

pak s’ među se oni prže.

Kad kralj oće da kog srve,

tad Rvate meće prve,

a dobitak kad se dili,

15
 tad pitaju: »Gdi ste bili?«...

Gdi postanu godi rati,

svaki kralj ji zove brati,

a kada se oni smire:

»Nikakve su«, vele, »vire!«

Ne miluje, neg već kara,

žive peče, mrtve para...

Franjevac Andrija Kačić Miošić autor je najpopularnijeg djela u 18. stoljeću u Hrvatskoj,
Razgovora ugodnog naroda slovinskog, koje je označilo prekretnicu u jezičnim i duhovnim
shvaćanjima hrvatskog naroda i moglo bi se nazvati „narodnim brevijarom” (Vince, 1978: 48). U
njemu govori o povijesti južnih Slavena i susjednih naroda tumačeći povijest kao borbu dobra i
zla. Razgovor je pisan kombinacijom stihova i proze, a pjesnički dio oblikovan je kao zbornik
pjesama što ih fiktivni starac Milovan uz gusle pjeva starcu Radovanu. Autor u predgovoru
iznosi svoj program: najavljuje da djelo piše za one koji ne znaju latinski i talijanski i koji nisu
obrazovani. Djelo mora biti dostupno svakom sloju pučanstva, zato ga piše hrvatskim (tj.
slovinskim) narodnim jezikom i jednostavnim stilom (Vončina, 1988: 161). Napominje da mu
nije do retorike i poezije, nego da želi dati temelje jezične i književne građe, koju drugi mogu
nadograđivati:

Retorike ni poesije, nakićena ni napirlitana veza naći ne ćeš, nego jednu zgradu svrhu
tvrdoga temelja od istine ziđanu stinam naravnim iz duboki jama po nastojanju siromaha
Mjelovana izkopani. Ako se naslađuješ u zgrađam narešenim, evo sam ti kamenje pripravio,
pilaj ji, teši ji i kreši ji s tvojizim alatom, koga si stekao, ter načinjaj visoke, plemenite i
gospodske palače. Ja ti dobrovoljno dopušćam i čestitu u tvomu rukodilu sreću nazivam.

Miošić je stanovnik Makarskog primorja, koje postaje novo štokavsko središte u 18.
stoljeću, pa mu je jezik temeljen na novoštokavskom ikavskom dijalektu. Opredjeljuje se za
metričke i jezičnostilske oblike narodnog stvaralaštva. Pjesnički dio pisan je epskim desetercem.

16
Rezultati ovog izbora vidljivi su, primjerice, u uporabi vokativa u službi subjekta (Bičanić, 2013:
605), tj. izjednačavanju vokativa i nominativa (ne kti doći bane Ljutomire, Namiri se kralju
Pavlimire, Knjigu piše od Kotora kneže, Odpisuje starac Mjelovane…), a česti su i
hiperijekavizmi (Mjelovan, vijele) koji imaju stilsku vrijednost:

Odpisuje starac Mjelovane:

„Ne budali, pobro Radovane!
Ko će skupit po nebu oblake,
ko l' ispjevat po svijetu junake!

Ne bi ti ji vijele izpjevale,
kamo li će starac Mjelovane:
nije lasno uz gusle vijekati
ni junake po imenu zvati.

Ako l' ti je što pomučno, pobre,

od Kotara starče Radovane,
uzmi gusle, ta se i napjevaj,
sve delije po svijetu izpjevaj.

2.3.2. Slavonija

U Slavoniji u 16. i 17. stoljeću nije bilo književnosti jer je teritorij bio pod turskom
okupacijom. Situacija se u 18. stoljeću mijenja, pa se ističu pisci poput Antuna Kanižlića, Matije
Antuna Reljkovića i Matije Petra Katančića, koji uzimaju narodnu osnovu, ali se i oslanjaju na
već izgrađeni pjesnički jezik iz drugih hrvatskih krajeva.

17
 Antun Kanižlić, autor Obilatog mlika duhovnog, kasnije se ugleda i u Dubrovčane,
primjerice Ignjata Đurđevića, ali i Della Bellu (rječnik) u Kamenu pravom smutnje velike.
Upozorava da pojedine riječi u njegovu djelu nisu izmišljene ni njegove vlastite novotvorenice,
nego da postoje u raznim ilirskim knjigama, a raspravlja i o sinonimiji:

Činiti će se komu, da su ovde nikoje riči nove i izmišljene. Ali nove nisu, premda običajne
svima nisu, nahode bo se u različitih knjigah ilirskih, i razlog isti kaže, da se bolje i lipše jedne i
druge stvari drugimi ričma izgovoriti ne mogu. Drugi narodi, naša po jeziku i govorenju braća,
imaju po tri i četiri riči za jednu izminiti, a mi kadkad trudimo, kako ćemo, gdi li ćemo samo
jednu izvaditi za obratiti što neobičajno u naš jezik. Otkuda to njima? Uživaju blago naše.
Ilirički iliti slovinski jezik jest bogata i vele plodna mati toliko jezika, kojima druga kraljevstva
govore. Umiju se oni našim dobrom služiti, a zašto nebi i mi?

Kasnije još govori o turcizmima, nazivu jezika, nazivu šokac itd. (Vince; 1978: 52). Bitna
je i njegova religiozna poema Sveta Rožalija, panormitanska divica, atipična po tome što ne
tematizira ispovijed preobraćenog grešnika, nego Rožalijino odricanje braka i posvećivanje
života Kristu. Pisana je pretežito dvostruko rimovanim dvanaestercem, a jezik je štokavska
ikavica. Djelo je značajno jer svjedoči o Kanižlićevu poznavanju hrvatske leksikografske
literature (Bičanić, 2013: 621), primjerice nalazimo hrvatske nazive za neke ptice, kao i mjesece
u godini:

Sičanj nosi ljutu studen sridozime,

s kojom on usteže sve rike i gleda,
da trk njihov sveže okovom od leda.
Tu sada led stište Veljača, sad topi,
sad maglom pritište zrak, sad snigom škropi.
Tu Ožujak jugu veli tirat s gore
snig i zimu dugu u Siverno more
i prolitno vrime budi da se diže,
kažuć mu da zime veće svrha stiže.

18
 Tu Travanj odiva travom polje i goru
i ptice poziva da pozdrave zoru.
Tu Svibanj prilipi - Svibanj, zemlje radost,
s vitarci ju kripi i njoj vraća mladost,
koji pušuć zovu listje, cvitje, travu,
da napolje novu svi pomole glavu.
Tu Lipanj u ladu gleda kako liću
pčele i med kradu po lipovom cviću.
Tu Srpanj, kad lito žari, srpom trudi
žanjuć novo žito, trud i hranu ljudi.
Tu Kolovoz vozi žito, slamu, sijeno,
i Rujan svoj k lozi sud za rujno vino.
Tu Listopad ljuti iđe, dršću grane
od straha, požuti listje, pada, sane.
Tu Studeni slidi čačkovitom stazom,
misec kosa sidi', sidim posut mrazom,
i pušuć zrak ladi, vodu zalediva,
vlažnom maglom kadi, vedrinom smrziva.
Tu Prosinac kašlje i teško se vuče,
i da se iskašlje, stara prsa tuče.

Matija Antun Reljković cijeli je svoj život posvetio prosvjetnom i gospodarskom razvoju
Slavonije i borbi za obrazovanje i unapređivanje svih društvenih slojeva. Nakon susreta s
naprednim njemačkim selima i gradovima obogaćen je idejama za unapređenje slavonskog sela,
koje iznosi u svom pučko-prosvjetiteljskom epu Satir iliti divji čovik. Nositelj autorovih ideja i
pripovjedač u epu antičko je mitološko biće Satir (u čemu je vidljiva veza s klasicizmom). U
predgovoru iznosi da djelo (i znanje koje je u njemu sačuvano) daruje Slavoncima po povratku iz
tuđine:

19
 Promišljavajući na ovaj način, kada se svrši rat, ako doživim, šta bi ja mojoj odadžbini iz
tuđih zemalja donio, čim bi joj se barem za to udobrio, što me ima i što sam se u njezinom krilu
odgojio, šta li bi ja mojim domorocem kakono pazara poklonio, evo pade mi na pamet, da jim
dovedem Satira, to jest, da jim knjižicu jednu pod ovim imenom sastavim i u verše složim, jerbo
su i onako domoroci moji svi pivači i od naravi pjesnici, sva svoja junački učinjena dila u
pismah pivaju i u uspomeni drže.

Zalaže se za reformu, a Turke smatra razlogom zaostalosti Slavonije (Moguš, 2009: 127)
i potiče na borbu protiv običaja za koje smatra da su preuzeti od Turaka, kao što su prelo, sijelo i
kolo (što je pogrešna pretpostavka, zbog čega će kasnije biti kritiziran). Piše štokavskom
ikavicom, a kritizirali su ga što se u jeziku oslonio na knjige neslavenskih naroda (Vončina,
1988: 178). Kasnije će zato, kao odgovor na kritiku, objaviti gramatiku u kojoj uzima u obzir
samo svidočanstvo tolikih naroda slovinskih, te će se zalagati da se u književnosti ne služi
dijalektom, već da se izgradi normirani književni jezik.

Pjesnik i Reljkovićev kritičar Matija Petar Katančić aktivan je na prijelazu iz 18. u 19.
stoljeće. Najpoznatiji je po svojoj latinsko-hrvatskoj pjesničkoj zbirci Fructus auctumnales koja
sadržava 55 pjesama od kojih je 18 na hrvatskome jeziku, a podijeljene su na: Petonoge i
šestonoge (pisane elegijskim distihom ili heksametrom), Tambure inostranske (prigodnice u
klasičnim strofama) i Popivke narodne, u kolu te Proste, koje su bliske pučkom, narodnom
pjevanju i ritmu kola (Bičanić, 2013: 628). Odgojen je na lektiri klasične pjesničke starine i neke
od tih pjesničkih oblika i načela nastoji prenijeti u hrvatsko pjesništvo, primjerice pokušava
hrvatskim jezikom pisati u heksametru (Vončina, 1988: 184). U jeziku poštuje štokavsko-ikavsku
osnovicu iako je nezanemariva prisutnost ijekavske štokavštine (npr. bijelim i lijepo), a njegova
dijalektna osnovica očituje se u sporadičnom izostanku suglasnika h i specifičnim glagolima koji
označuju pjev pojedinih ptica: slavuj joca, grlica tuži, kosić fićuka itd. Iz zbirke se može izdvojiti
pjesma Satir od kola sudi - kritika Reljkovićeva Satira - u kojoj se ruga Reljkovićevu mišljenju
da su kolo i drugi narodni običaji preuzeti od Turaka. U pjesmi šalje muzu povijesti Klio da
pouči nikog mladog Satirića o tradiciji slavonskoga kola. Zbog ovoga se Satir od kola sudi
smatra početkom hrvatske etnologije, a prepoznavanje umjetničke vrijednosti u narodnoj
umjetnosti najavljuje romantizam (Bičanić, 2013: 629). Jezik ove pjesme potvrđuje pripadnost
Katančića slavonskom književnom krugu 18. st.: odraz jata sustavno je ikavski (npr. zapovid,

20
pisme, vrime i divojka), obično se javlja krnji infinitiv (proslavit, poigrat i svirat) , često izostaje
fonem /h/ (npr. dado), a završno l pretvorilo se u o (reko, pivao i čuo):

Redi kolo. Febus s deveti kod grada siđaše

Vila. Pan svirat poče, sestre kolo vode skladno

i sviralu pismom ljuboglasno minjaju. Al’ od

strane niki mladi Satirić noge stavlja nakrivo,

ruga čelo; da mu ni voljno, mnoga daje zlamenja.

(…)

Šuti, mlada ludo! Ne znaš nit vrime starinsko

nit razumiš tvoje riči, niti znaš pisme božanske!

Tristo bi kolo tu lita, neg Turčin Meka

poznade. Ne znaš li, čij grad oni stari bijaše…

21
3. Zaključak

Štokavsko je narječje prošlo buran put do standardizacije hrvatskoga jezika: od njegovih

početaka u književnosti na uskom području Dubrovnika do njegova postupnog širenja na većinu
hrvatskih prostora. Za njegovu prevlast možemo zahvaliti povijesnim okolnostima - turskim
osvajanjima i migracijama koje su iz toga proizašle – te književnim okolnostima, u čemu
vjerojatno najveća uloga pripada bosanskim franjevcima s Matijom Divkovićem na čelu i
pjesnicima dubrovačkog baroka, od kojih je najveća „riznica” štokavštine Gundulićev Osman.
Trag koji su ostavili u jezičnom i književnoumjetničkom smislu kasnije će utjecati na ilirce i biti
im uzor u standardizaciji hrvatskoga jezika. Ipak, ne smije se izostaviti utjecaj ranije, renesansne
dubrovačke književnosti i jezičnih veza koje su dubrovački pjesnici uspostavili s ostalim
petrarkistima hrvatskoga juga, stvarajući koine. Na koncu, štokavština je za vrijeme
prosvjetiteljstva pomogla u obrazovanju puka. Uz pomoć Reljkovića, Katančića i Kanižlića na
sjeveru te Miošića i Grabovca na jugu lokalno i regionalno jezično, književnoumjetničko i
entološko blago tih hrvatskih predjela postalo je dostupno ostatku Hrvatske i svijetu. Ipak, kao
rezultat širenja štokavštine, čakavština zamire, a kajkavsko narječje opstaje samo u dijelu svog
prijašnjeg teritorija. Štokavština se kontinuirano širi i nameće, bez obzira na to je li riječ o
ikavskom ili ijekavskom govoru, te istiskuje prijašnju čakavsku tradiciju. Njeno doba tako
počinje u 15. i 16. stoljeću, doživljava drastičan skok u 17. stoljeću, učvršćuje se u 18. stoljeću i
traje još i danas.

22
4. Popis literature

1. Bičanić, A. (2011). Povijest hrvatskog jezika (2. knjiga: 16. stoljeće). Zagreb: Croatica

2. Bičanić, A. (2013). Povijest hrvatskog jezika (3. knjiga: 17. i 18. stoljeće). Zagreb: Croatica

3. Moguš, M. (2009). Povijest hrvatskog književnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus

4. Vince, Z. (1978). Putovima hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: SNL

5. Vončina, J. (1985). Štokavizmi u djelima hrvatskih čakavskih i kajkavskih pisaca. Zagreb:

Filozofski fakultet, str. 241-254. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/204561

6. Vončina, J. (1988). Jezična baština. Split: Književni krug

7. Gundulić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav

Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 11.3.2024. (https://www.enciklopedija.hr/clanak/gundulic-
ivan).

8. Relković, Matija Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod

Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 11.3.2024.
(https://www.enciklopedija.hr/clanak/relkovic-matija-antun).

9. Kačić Miošić, Andrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod

Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 11.3.2024. (https://enciklopedija.hr/clanak/kacic-
miosic-andrija).

23