Naslov izvornika

Dance Away with Me

Copyright ©2020 by Susan E. Phillips
 Mojim dragim „bonusima“ koje sam dobila
tijekom života: prvo se pojavila Nickie, plesna
kraljica, a zatim Leah, Andy i Anya. Obitelji se
grade na najčudesnije načine.
 PROLOG

D ječak je držao kanticu spreja savršeno ravno. Sasvim blizu

valovitoga nehrđajućeg čelika. Pritisnuo je raspršivač i
gledao kako sjajan mlaz crvene boje oblikuje slovo I.
Uspio je. Ostavio je grafit na vlaku. Svatko je mogao crtati po
zidovima ili spuštenoj roleti prazne zalagaonice, ali samo
najhrabriji, samo najbolji grafiteri mogli su ostaviti svoj potpis
na vlaku njujorške podzemne željeznice.
Dolazeći ovamo s Upper East Sidea izložio se jednakoj
opasnosti kao da se probio kroz bojišta Bosne ili Iraka ili sličnog
područja. Prošao je Central Parkom u tami. Sjeo je na liniju 1 s
četiri kantice Krylonova spreja u naprtnjači. Navukao je na
glavu crnu kapuljaču majice da pijanci i narkići s kojima se
vozio do kraja 207. ulice ne obraćaju pozornost na njega. Jebeni
Inwood, jedno od najgorih mjesta na Manhattanu, četvrt u kojoj
su svako malo nekoga ubili ili opljačkali.
Hodao je neosvijetljenim pločnicima, uspio je šmugnuti
pokraj noćnih čuvara na tramvajskom spremištu na kraju 207.
ulice, pa se provukao do svojega prvog vlaka saginjući se pod
ostalima, zaobilazeći ih.
Na dnu vagona nacrtao je narančaste i ljubičaste vlati trave.
Iz nje su virila demonska lica. Preostao mu je samo još potpis,
prije nego što ga spaze. IHN4.
Za razliku od ostalih grafitera, za potpis se nije koristio
nadimkom, nego vlastitim inicijalima. Prva tri slova imena i
prezimena, ista kao imena i prezimena njegova oca i djeda i
pradjeda. Samo je broj 4 bio njegov.
Samo su amateri crtali sva slova jednake veličine, pa je 4
iscrtao veće od ostalih. Prošle godine još nije bio tako vješt kad
je nacrtao svoj prvi grafit, na otmjenoj zgradi u Central Parku u
kojoj je živio. Stanarsko vijeće strašno se uzrujalo kad su ga
vidjeli. Ali nitko nije posumnjao na njega.
Gotovo nitko.
Ako ubrzo ne dovrši, uočit će ga. Dodao je crne pukotine
preko slova. Kao da se raspadaju. Da je imao kist i još vremena,
ispala bi još ljepše. Ali nije.
Sad se samo još morao slikati. Gradska uprava je imala novo
pravilo: svaki vagon s grafitom odmah bi povukli iz službe i
očistili. Umjetnici su mogli dokazati da su ga oslikali samo
fotografijom. Bez fotografije grafit kao da i nije postojao.
Otvorio je naprtnjaču i napipao Olympus Stylus koji mu je
njihova domaćica darovala za rođendan. Izvukao se ispod
vagona i usmjerio fotoaparat prema grafitu, pokušavajući
obuhvatiti što više može. Znao je da bi ga bljeskalica mogla
izdati, ali morao je pristati na taj rizik. Bez fotografije nitko mu
neće vjerovati.
– Ni makac!
Pritisnuo je okidač. Bljeskalica se aktivirala baš u trenu kad
ga je noćni čuvar zgrabio za ruku i upropastio mu fotografiju.

*
Otac je došao po njega u policijsku postaju. Bio je ugledan
čovjek, a prema policajcima se držao jako prijateljski, smiješeći
se i predlažući da srede stvar onako, u četiri oka. Ali kad su
izašli iz postaje i krenuli parkiralištem čiji se asfalt raspadao,
otac ga je nabio leđima na svoj novi Porsche 911.
– Jebeni luzeru! – zamahnuo je rukom i svom ga snagom
pljusnuo. Prvo desni obraz. Zatim lijevi zatim po nosu.
U automobilu su dijamanti na naušnicama njegove majke
zablistali kad je okrenula glavu od njih.
Otac ga je ugurao na malo stražnje sjedalo. Ali dok je Ian
brisao krv s nosa rukavom majice, mislio je samo na fotografiju
koju nije uspio snimiti. Na očevo nasilje bio je naviknut.
Preživjet će kao i svaki put. Ali fotografija...
Ta bi ga fotografija uzdigla do božanskih visina.
 1

T ess je plesala na kiši. Plesala je u gaćicama i staroj majici

bez rukava, u otužnom, istrošenom paru srebrnih balerinki
koje su izgubile većinu boje. Njezina su stopala tupkala po
skliskoj, mahovinom prekrivenoj stazici, pod krošnjom platane s
koje se cijedila kiša. Stablo se zaštitnički nadvijalo nad kolibom
već godinama. Tess je danas plesala uz hip-hop, jučer uz reggae,
prekjučer – možda grunge, možda nešto drugo, bilo joj je važno
samo da je glazba glasna, dovoljno glasna da odgovara razini
njezina bijesa, da posveti tugu koja nikad, nikad neće nestati.
Toliko glasno nije smjela puštati glazbu u Milwaukeeju, ali
ovdje, na planini Runaway, gdje su joj najbliži susjedi bili jeleni
i rakuni, mogla je slušati glasnu glazbu koliko god je željela.
Hladni, vlažni vjetar kakav je svake veljače ledio istočni
Tennessee do nje je donio vonj lišća u raspadu i tvora. Po
ovakvom vremenu nije bilo ugodno boraviti vani u majici bez
rukava i donjem rublju, ali hladnoća i vlaga bile su malen
problem u odnosu prema onom drugom. Mrtvom suprugu.
Zapela je vrškom balerinke za kamen na stazici i odletio je u
korov uz rub. Odbacila je jednu cipelu, pa drugu, ulijevajući u
taj pokret sve svoje osjećaje. U petu joj se zabio oštar kamen, ali
znala je, da stane, bijes bi se zavukao još dublje u nju i spalio je
iznutra. Natjerala je bokove da nastave i zabacila glavu, a
njezina je dugačka kosa, mokra i zapletena, poletjela. Plesala je
sve brže. Ne staj! Nikad nemoj stati! Jer kad staneš...
– Jeste li vi gluhi?
Sledila se, ugledavši muškarca koji je grabio prema njoj
ruševnim drvenim mostićem koji se protezao preko potoka
Poorhouse. Izgledao je kao drvosječa. Razbarušena tamna kosa,
savršeno ravan nos, istaknuta čeljust. Bio je krupan poput
medvjeda – visok poput sekvoje – a kiša kao da ga se uopće nije
ticala, jer bio je odjeven samo u crno-bijelu kariranu košulju od
flanela, čizme zamrljane bojom i radne traperice. Tess je znala
takve poput njega – čitala je o divljacima koji se povuku u
kolibu u planinama naoružani do zuba i okruženi čoporom
vječno razjarenih pasa. Provedu mjesece – čak i godine – bez
ikakvog kontakta s ljudima i s vremenom potpuno podivljaju.
Stajala je poput kipa u svojem starom donjem dijelu bikinija i
mokroj bijeloj majici rastegnutoj preko grudi. Bez grudnjaka,
bijesna, i sama napola divlja i sama samcata.
I dalje je grabio prema njoj, i dalje ne obazirući se na kišu.
Drveni mostić ljuljao se iza njega. – Jučer sam cijelo
poslijepodne trpio vaša sranja, i sinoć, i to do dva ujutro, ali sad
mi je već dosta!
Odmjerila ga je na brzinu, šarajući pogledom po njemu.
Neuredna kosa, prerasla, kovrčala se na vratu. Odjeća je bila
radna, zgužvana, čizme zamrljane kapljicama desetaka boja.
Dvodnevna bradica nije bila dovoljno dugačka da upotpuni
izgled pomahnitalog pustinjaka, ali svejedno je izgledao
poluludo.
Nije se namjeravala ispričati. Bilo joj je dosta ispričavanja:
prijateljima i kolegama, zbog tereta boli koji je istresla na njih.
Ovdje se neće nikome ispričavati. Odabrala je planinu Runaway
zbog imena, ali i zbog izoliranosti – tu je mogla biti točno
onoliko nepristojna, luda od boli i ljutita na svemir koliko je
željela. – Ne derite se na mene!
– Kako ćete me onda čuti? – zgrabio je njezin bluetooth
zvučnik sa suhog mjesta na kojem je stajao, pod napuklim
ostacima izletničkog stola.
 – Spustite taj zvučnik!
Tresnuo je po tipki za gašenje krupnom šakom jednako
krupnih prstiju. – A da se malo upristojite?
– Upristojim? – Tess je ovu priliku odlučila iskoristiti da
istrese iz sebe bijes za sve nepravde koje joj je život bacio u lice.
– A vi ste jako pristojni kad ovako upadate ovamo kao divljak?
– Da imate imalo poštovanja za sve ovo... – zamahnuo je
rukom prema potoku Poorhouse, toliko ljutitog lica da je
izgledao kao isklesan iz mramora – da imate imalo poštovanja,
ne bih morao dojuriti kao divljak!
A tad je Tess nešto zapazila: trenutak u kojem je on zapazio
da je ona jedva odjevena. Oči boje kamena prijezirno su
preletjele njezinim tijelom. Što li joj zamjera, zapitala se.
Mokru, zapetljanu kosu? Tijelo s malo previše kilograma zbog
pokušaja da utopi tugu u slatkišima? Noge? Staro rublje? Ili
možda samo drskost jer se usudila zauzeti isti komadić planeta
kao on?
Ništa od toga, shvatila je. Napete grudi pod mokrom
majicom? Sigurno izgleda kao karikatura pijane studentice na
plaži u Meksiku. U glavi joj se gotovo zavrtjelo od bijesa koji je
navro. – Mogli ste me pristojno zamoliti!
Presjekao ju je pogledom i odgovorio tiho i ljutito, kao
režanjem. – Aha, očito bi upalilo.
Tess je bila svjesna da divljak ima pravo, ali to mu nije
željela priznati. – Tko ste vi uopće?
– Netko tko želi malo mira i tišine. Te dvije riječi očito nisu u
vašem rječniku.
Nitko je nije ukorio otkako joj je umro suprug. Svi njezini
prijatelji i znanci još su se držali kao onoga dana u pogrebnom
poduzeću prekrcanom teškim namještajem, punog slatkastog
mirisa bijelih ljiljana. Sad je pred njom stajala meta za strelicu
bijesa i Tess se osjećala omamljeno od ushićenja. – Jeste li vi
ovako nepristojni prema svima? – povikala je. – Jer ovo je preko
svake...
U tom trenu uskim mostićem preko potoka potrčala je
šumska vila, laganim korakom preskačući praznine među
daskama. Trčkarala je toliko lagano da se mostić jedva
pomaknuo. – Iane! – za vilom je vijorila duga plava kosa,
lebdeći ispod velikoga crvenog kišobrana. Oko gležnjeva plesala
joj je prozračna pamučna haljina prikladnija za srpanj nego ranu
veljaču. Bila je visoka i vitka, a jedina oblina koja se isticala na
njoj bio je trudnički trbuh.
– Iane, ne viči na nju – reklo je to biće iz bajke. – Čujem te
do škole.
Odande je, dakle, došao – iz obnovljene nekadašnje škole,
drvene bijele zgrade na prijevoju ponad Tessine kolibe. U
siječnju, kad se Tess doselila na planinu, uspela se stazom do
vrha brda da vidi što je ondje. Kad je virnula kroz prozore,
vidjela je da je škola pretvorena u obiteljski dom, ali nije bio
namješten i vidjelo se da u njemu nitko ne živi. Dosad.
– Ne obraćajte pozornost na njega – kad je vila prišla bliže,
Tess je vidjela da ima plave oči Disneyjeve princeze i da je u
tridesetima, kao i ona. Vila u najboljim godinama. Probila se
kroz nisko raslinje oko kolibe ne obazirući se na mokro bilje
koje joj se penjalo do listova. – Uvijek je takav kad zapne na
nekoj slici.
Na slici. Znači, nije šljaker. Divljak je očito slikar.
Temperamentni umjetnik.
Vila se nasmijala, ali njezin osmijeh nije se uspeo sve do tih
plavih očiju iz bajke. Tess se učinila poznatom, iako je znala da
se nisu prije vidjele. – Više laje, nego što grize – rekla je vila –
ali doduše, zna i ugristi – ispružila je vitku, toplu ruku ispod
kišobrana. – Ja sam Bianca.
– Tess Hartsong.
– Ruke su vam ledene – rekla je žena. – Dobro mi dođe. Moje
su vrele.
U Tess se probudila profesionalna primalja. Bianca je bila
zadihana, kao i mnoge žene blizu trećeg tromjesečja. Procijenila
je da je u sedmom mjesecu trudnoće. Trbuh joj je bio visok i
izbočen, a koža blijeda, ali ne zabrinjavajuće.
– Iane, dosta si urlao – rekla je vila. – Odi doma.
Divljak je još držao Tessin zvučnik kao da namjerava otići s
njim, ali samo je još nešto promumljao i spustio ga na klupu
pred izletničkim stolom s priličnim treskom. – Nadam se da
neću morati ponovno dolaziti.
– Iane!
Ne obazirući se na vilu, divljak je odjurio uskim mostom,
toliko ljutito udarajući nogama po daskama da se Tess pobojala
da će drvo popustiti i pasti u potok.
– Ne obazirite se na njega – rekla je Bianca. – Zna biti
naporan.
U usporedbi s namrgođenim divljakom, vila pod crvenim
kišobranom djelovala je poput duge na olujnom nebu i Tess je
zaključala svoju Pandorinu kutiju bijesa u koju je gurala sve
negativne osjećaje da kako-tako pregrmi dan. – Ja sam kriva –
priznala je. – Nisam znala da itko ondje živi.
– Uselili smo se prije tri dana. Ja najradije ne bih, ali moj
mužić je zaključio da će mi dobro doći malo svježega
planinskog zraka. Ili barem tako tvrdi – Bianca je pružila Tess
svoj crveni kišobran i jednim potezom skinula svoju prozračnu
haljinu preko glave. Ispod nje imala je samo tange boje
pjenušca. – Isuse, ovo si želim od jutra. Vrela sam kao da je u
meni peć.
 Kišica je sad samo rominjala i Bianca se zagledala u drveće s
kojeg je kapala voda. Bila je mršava, tankih bedara i malih grudi
bijelih poput porculana, prošaranih plavim žilicama. Izgledala je
kao da se osjeća sasvim ugodno gola. Propela se na prste –
nosila je sandale – i kosa joj se slila niz leđa poput svilenog
vodopada. – Ovdje je tako mirno. I dosadno – osvrnula se prema
kolibi. – Imate kave? Ian poludi kad samo i pogledam šalicu
kave, a čekaju me još dva mjeseca do porođaja.
Tess je na ovu planinu u Tennesseeju pobjegla od ljudi, ali
sad joj se svidio razgovor s nekim tko nije znao da je jadna
mlada udovica. Uostalom, ionako nije imala pametnijeg posla.
Čekalo ju je samo još ljutnje i gledanja u prazno kroz prozor. –
Imam – podigla je balerinke koje je bila odbacila s nogu. – Ali
upozoravam vas da je unutra kaos.
Bianca je slegnula ramenima i zatvorila kišobran. – Mene
uredni ljudi plaše.
Tess se nasmiješila uvježbanim osmijehom kojim je svoje
bližnje uvjeravala da je sve kako treba. – Reda se kod mene ne
trebate bojati.
Prije je bila potpuno drukčija. Bila je vrlo uredna. Vjerovala
je u strukturu, logiku, predvidivost. U stara vremena, vjerovala
je u pravila. Da će sve biti u redu ako poslušno napišeš zadaću,
staneš pred znakom stop, plaćaš porez.
Koliba je bila građena od profesionalno obrađenih trupaca, ali
bila je loše održavana. Na krovu je rasla mahovina, nad
stražnjim se vratima nadvijao krović podignut na dva stupa s
kojih se kora odavno ogulila. Nad kolibom su se nadvijale još
gole grane platane, javora i oraha, koje su greble krov poput
vještičjih prstiju.
U glavnoj prostoriji bili su uređeni kuhinja i salon, a do dvije
spavaće sobe vodilo je drveno stubište. Zidovi su bili od
borovine obojene slojem bijele boje, ali boja je odavno
požutjela. Prašnjave zavjese raspale su se Tess u rukama kad ih
je pokušala skinuti da ih opere, pa ih je zamijenila jednostavnom
bijelom tkaninom. S velikog prednjeg prozora nazirala se dolina
u daljini, a u njoj i gradić po imenu Tempest. Stražnji je prozor
gledao na potok Poorhouse.
Bianca je prebacila svoju pamučnu haljinu preko naslonjača i
pridržala se za naslon da skine sandale koje su joj očito tiskale
noge. Kad se uspravila, ogledala se po kolibi, od kamina crnog
od čađe na jednom kraju do staromodne kuhinje na drugome.
Sudoper je bio starinski, željezni, kao i plinski štednjak. Tess
ih je zatekla u kolibi. Na policama, koje sad više nisu bile
prekrivene krhkim požutjelim papirom kao kad se uselila, stajalo
je nekoliko komada posuđa i nešto konzervirane hrane, sve što
je Tess donijela iz Milwaukeeja.
Tek kad su joj zubi zacvokotali, shvatila je koliko je hladno.
Na još vlažne noge navukla je traperice koje je podigla s poda, a
preko mokre majice bez rukava Travisovu prastaru majicu sa
znakom Sveučilišta u Wisconsinu. – Nisam stručnjakinja za
interijere.
Kao ni Travis. Kad im je u kuhinji kapala slavina, on je samo
držao bateriju, a Tess se zavukla pod sudoper da vidi može li je
popraviti.
– Jesam ti ikad rekao da izgledaš seksi s odvijačem u ruci? –
našalio se.
– Jesi, ali daj opet.
Tess je protrljala prazno mjesto na prstenjaku. Kad je skinula
vjenčani prsten, srce joj je puklo, ali znala je da bi samo morala
odgovarati na pitanja da ga je nastavila nositi. Još strašnije,
morala bi slušati i tuđe priče o gubitku.
– Znam kako ti je. Moja baka umrla je prošle godine.
 – ... moj ujak.
– ... moja mačka.
Ne znate kako mi je!, bila bi se najradije izderala na
dobronamjerne prijatelje i kolege. Znate samo kako je vama!
Opustila je stisnute šake. – Ali dobra je vijest da je koliba čista.
Oprala je kuhinju od poda do stropa, izribala štednjak žicom,
a sudoper ulaštila sodom bikarbonom. Spužvom je oprala stare
drvene daske poda, odvukla tanki perzijski tepih van i ubila
Boga u njemu kloferom, nekoliko minuta kihala bez prestanka
tresući prašnjave ukrasne jastučiće s bizarno nepriličnim
prizorima engleske gospode u lovu. Jedino veće ulaganje bio je
novi madrac za bračni krevet na katu.
Bianca se ogledala uokolo i nabrala svoj savršeni prćasti
nosić. – Toalet vam je vani?
– Nebesa su mi se smilovala i imam kanalizaciju. Kupaonica
je na katu – zakopčala je Travisovu majicu. Nakon što je umro,
mjesecima ju je nosila bez pranja, sve dok nije počela vonjati.
Sad više nije mirisala po njemu; po toploj koži, sapunu i njegovu
dezodoransu.
Koji je tebi vrag, Trav? Koliko tridesetpetogodišnjaka u naše
vrijeme umre od bakterijske upale pluća?
Izvukla je dugu zapetljanu kosu iz ovratnika majice. – Kupila
sam kolibu na neviđeno. Fotografije su bile čista laž.
Bianca se odgegala do kuhinjskog stola. – Uz malo boje i
novog namještaja ovdje bi bilo baš zgodno.
Bit će kad Tess skupi snage za takav izazov. Ali ne sad. Ne
samo da si nije mogla priuštiti novi namještaj, nego je i nije bilo
briga kako živi. – Jednoga dana.
Dok je Tess kuhala kavu, Bianca je čavrljala o biografiji
jedne Picassove ljubavnice koju je nedavno pročitala i o tome
koliko joj nedostaje tajlandska kuhinja. Rekla je Tess da radi u
modnoj industriji. – Dizajniram izloge i pop-up trgovine –
objasnila je. – Puno je zabavnije nego manekenstvo, ali ne toliko
dobro plaćeno.
– Manekenstvo? – stojeći kod štednjaka, Tess se okrenula i
zagledala u nju, konačno zbrojivši dva i dva. – Zato si mi bila
tako poznata. Bianca Jensen! Sve smo htjele biti ti – nije se
odmah sjetila lica koje je krasilo sve naslovne stranice modnih
časopisa u Tessinim studentskim danima.
– Imala sam dobru karijeru – rekla je Bianca skromno.
– Više nego dobru. Bilo te posvuda – Tess je natočila dvije
šalice kave i odnijela ih na stol, prisjetivši se koliko su joj te
naslovnice tad narušile samopouzdanje i koliko je drukčije
izgledala sa svojim velikim grudima, neposlušnom kosom i
maslinastom puti.
Bianca je otpila gutljaj i ispustila dugačak, zadovoljan uzdah.
– Kako je ovo ukusno. Ian toliko šizi da bi čovjek pomislio da je
kava heroin.
Kao primalja, Tess se već našla u društvu pretežno golih
žena, ali za razliku od Biance, te su žene bile usred porođaja.
Bianca je obgrlila trbuh onim zaštitničkim, zadovoljnim
pokretom tipičnim za trudnice. – Koliko dugo živiš u Tempestu?
– Točno dvadeset četiri dana – Tess je znala da
izbjegavanjem odgovora samo potpiruje znatiželju sugovornika i
da im je bolje malo otkriti, tek toliko da ne ostavi dojam da
nešto krije. Kad god bi sugovornik saznao da je Tess udovica,
sve bi se promijenilo. Podigla je noge na prečku stolca. –
Dosadio mi je Milwaukee.
– Zašto si došla baš ovamo?
Jer joj se svidjelo ime planine Runaway na karti. – Ne volim
dugo biti na jednome mjestu.
To nije bila istina. Trav je bio nemirna duša. U jedanaest
godina braka živjeli su u Kaliforniji, Koloradu i Arizoni prije
nego što su se vratili u rodni Milwaukee. Bio je spreman na
novo seljenje kad je umro. Tess je prešla prstom po rubu šalice.
– A vi? Kako ste vas dvoje završili na planini?
– Ne mojim odabirom. U ovoj zabiti živi manje od osamsto
ljudi.
Devet stotina i šezdeset osam, ako je vjerovati znaku uz
autocestu.
– Ian je kriv – rekla je Bianca. – U gradu su ga opsjedali –
galerije, novinari, još nepoznati umjetnici – pa je odlučio da
ćemo se preseliti ovamo.
– Galerije? Novinari?
– Gospodin koji se izvikao na tebe je Ian Hamilton North
Četvrti. Umjetnik.
Čak i da Tess nije bila ljubiteljica muzeja, prepoznala bi to
time. Ian Hamilton North IV. Bio je jedan od najpoznatijih
uličnih umjetnika na svijetu, manje slavan samo od tajanstvenog
Banksyja. Usto je, činilo joj se, crna ovca imućne i ugledne
bankarske dinastije North. Iako Tess nije znala previše o uličnoj
umjetnosti – Travis je grafitere zvao grafiseronje – Northova
djela su je fascinirala.
„Daj mi boju u spreju i nažvrljat ću isto što i on”, rekao je
Travis o njemu. Ali likovni kritičari nisu dijelili Travisovo
mišljenje.
Prisjetila se što je pročitala o Northu. Stekao je ugled još kao
klinac, šarajući po gradskim zgradama, pa prešao na plakate bez
papira, slike otisnute na autobusna stajališta i trafostanice s
pomoću šablone. Nakon toga se bacio na stvaranje većih djela,
koja bi preko noći osvanula na zgradama diljem svijeta – isprva
protuzakonito, a zatim prema narudžbi. Sad su njegovi posteri i
slike krasili zidove galerija i muzeja, ulaznice za njegove izložbe
rasprodale bi se u tren oka. Tess je bila na jednoj njegovoj
izložbi – sva su djela još uvijek nosila isti potpis kojim je mali
umjetnik potpisivao prve grafite: IHN4. Ian Hamilton North IV.
Ulični umjetnici, prema definiciji, nisu bili oličenje zakona i
reda, pa Tess nije iznenadilo da je ovaj umjetnik, koliko god bio
genijalan s bojom u ruci, bio jednako toliko egocentričan.
Najbolji dokaz toga bilo je što je trudnu suprugu odvukao u
zabit daleko od doma i to dva mjeseca prije porođaja.
– Bila sam na njegovoj izložbi u MoMA-i – ona i Travis su
posjetili Manhattan nedugo prije nego što se Travis razbolio.
Tad su joj se svidjele eksplozivne slike koje je vidjela na
zidovima muzeja, ali sad kad je upoznala autora, promijenila je
mišljenje.
– Ja sam njegova muza – Bianca je teatralno podignula ruku
na ključnu kost. – Izluđujem ga, ali treba me. Prije dvije godine
bili smo prekinuli. Bio je kao paraliziran gotovo tri mjeseca.
Nije naslikao ni točkice – nasmiješila se, i ne skrivajući
zadovoljstvo.
Tess nije bila sigurna kako tako vilinsko biće poput Biance
može nadahnuti Northove radove, nalik na mitologiju. Na
izložbi koju je vidjela, bića kao iz video-igrica koja je North
slikao na početku karijere transformirala su se u groteskna,
mitološka bića koja je umjetnik smjestio u svakodnevicu –
prikazao ih za obiteljskim doručkom, kako roštiljaju u vrtu ili
sjede u uredu. I pisani dio djela postajao je sve zamršeniji, dok i
sama slova nisu izgubila oblik i postala apstrakcija.
Bianca se zaneseno nasmiješila, spuštajući dlanove na trbuh.
– Moj doktor je u Knoxvilleu. Nekoliko dana prije termina
smjestit ću se u bolnicu blizu njegove ordinacije. Jedva čekam
da sve ovo završi.
Nije izgledala kao da jedva čeka kraj trudnoće, nego kao da
uživa u svakoj sekundi. Tess se stegnulo srce. Trebao si mi
barem ostaviti dijete, Travise. Barem si toliko mogao napraviti
za mene.
– Ja si već dugo želim dijete, ali Ian... – dlanovima se
oslonila na stol i ustala. – Bolje da se vratim prije nego što me
dođe tražiti. Misli da treba bdjeti nada mnom dan i noć – prišla
je svojim sandalama i haljini. – Mi manekenke se katkad
ponašamo kao nudisti. Nadam se da te nisam prepala – mučila se
da zakopča sandale. – Nisam ih trebala skinuti. Sad ih nikad
neću zavezati.
Noge nisu bile zabrinjavajuće natečene, ali izgledala je kao
da je muče. – Probaj piti više vode – rekla je Tess. – Zvuči kao
loš savjet, ali pomoći će tvojem tijelu da izbaci višak vode. I kad
god možeš, podigni noge.
– Zvučiš kao da daješ savjete iz iskustva. Koliko djece imaš?
– Nijedno. Ali radila sam na odjelu porodništva kao
medicinska sestra – to nije bila cijela istina. Tess je imala
dozvolu i za rad kao primalja, ali volja za porađanjem djece iz
nje je nestala kad i volja za svime ostalim.
– Pa to je fantastično! – kliknula je Bianca. – Čula sam da je
ovdje Bogu iza leđa teško naći stručno medicinsko osoblje.
– Ja sam... na predahu od posla – ako bude pametno
raspolagala novcem od prodaje stana, može izdržati još nekoliko
mjeseci prije nego što se bude morala pribrati i potražiti novi
posao.
– Svrati sutra do nas – rekla je Bianca. – Ian će biti u šetnji
po planini ili zaključan u atelijeru, jer je u jednoj od svojih
umjetničkih kriza, pa ću te provesti po kući. Čeznem za
društvom koje ne reži na mene.
Tess je trebalo novo društvo, netko tko ne zna da je Travis
umro i tko je ne vidi kao slomljenu ženu, što je i bila.
 Nakon što je Bianca otišla, Tess je odnijela šalice do
starinskog sudopera pokraj kojeg je stajala starinska rešetka za
cijeđenje opranog posuđa. Sudoper je bio od porculana, imao
iskrzane rubove i mrlje od hrđe koje se nisu dale oprati.
Brišući ruke, uočila je slomljene nokte i neuredne kožice. Za
razliku od Biance, Tess nikad nije bila ničija muza. Još nije
našla umjetnika kojeg bi nadahnula neuredna brineta bademastih
očiju, divlje kovrčave kose i s deset kilograma viška.
Travis je govorio da joj tamnoplave, gotovo ljubičaste oči,
maslinasta put i gotovo crna kosa daju egzotičan izgled, da
izgleda kao da je izašla iz jednog od starih talijanskih filmova iz
šezdesetih koje je toliko volio. Puno ga je puta ispravila: tu
divlju tamnu kosu naslijedila je od neke grčke pretkinje koja
nikad nije bezbrižno prošetala ulicama Napulja u uskoj
pamučnoj haljini poput Sofije Loren, dok je za njom trčao
Marcello Mastroianni, ali Travis ju je svejedno zadirkivao,
najčešće izmišljajući vlastite talijanske riječi.
I Tess je nekoć bila zabavna. Znala je nasmijati i
najnervozniju trudnicu. Sad se više nije sjećala kako zvuči
smijeh.
Prišla je prozoru s pogledom na dvorište, pokušavajući
smisliti kako da provede ostatak dana. Iz grada se prema planini
uspinjala vijugava staza koja je prolazila i pokraj njezine kolibe,
a zatim kod škole i završavala pred ostacima nekadašnje
pentekostne crkve. Na klimavom stolu pokraj nje stajala je
knjiga u mekom uvezu: O smrti i umiranju, Elisabeth Kübler-
Ross. Zgrabila je knjigu i bacila je na drugi kraj prostorije. Jebi
se Liz, i ti i tvojih pet stadija žalovanja! Ima ih stotinu i pet!
Tisuću i pet!
Ali Elisabeth Kübler-Ross nije upoznala Travisa Hartsonga;
nije vidjela njegovu lepršavu kestenjastu kosu i nasmijane oči,
njegove prelijepe ruke i beskrajni optimizam. Elisabeth Kübler-
Ross nikad s njim u krevetu nije jela pizzu ili bježala od njega po
kući dok ju je ganjao s maskom Chewbacce na glavi. A sad je
Tess živjela sama u ruševnoj kolibi, na planini znakovitog imena
usred potpune zabiti. Ali umjesto žive želje da okrene novu
stranicu u životu, osjećala je samo bijes, očaj i sram zbog
slabosti. Prošle su gotovo dvije godine. Drugi se kad-tad
oporave od tragedije. Zašto ona ne može?

*
Ian Hamilton North IV. imao je loš dan. Posebno loš dan u, kako
mu se činilo, nizu loših dana. Loših tjedana. Ma kome on laže?
Već mjesecima mu ništa nije polazilo za rukom.
Kupio je kuću u Tempestu, u Tennesseeju, jer je gradić bio
tako daleko od svega. Glavna ulica bila je dio opasne autoceste s
dva traka, na njoj su stajali benzinska crpka, bar po imenu
Pijetao, drive-in pečenjarnica, supermarket i zgrada od crvene
cigle u kojoj su se smjestile vijećnica, policijska postaja i pošta.
Gradić je imao tri crkve, sumnjivu rupčagu koja je sama sebe
smatrala kafićem, a na brdima se skrivalo još crkava.
Na kraju autoceste stajala je novija zgrada s natpisom
Rekreativni centar Brad Winchester. Ian je već znao da je
senator Brad Winchester najimućniji i najutjecajniji čovjek u
gradiću. U stara vremena bio bi mu prvom prilikom zašarao tu
zgradu – i potpisao se s IHN4 žutom bojom, pa ukrasio potpis
vodorigom koja bi se provlačila među slovima. Vjerojatno bi ga
i uhitili zbog toga. Javnost je imala uskogrudno mišljenje o
uličnoj umjetnosti, pogotovo u malim gradovima. Svi su htjeli
lijepe murale, ali nitko nije htio grafite s imenom umjetnika i
nije im bilo jasno da ne mogu dobiti jedno bez drugoga. Ali
granica između vandalizma i genija ovisila je o shvaćanju
pojedinca, a Ian je odavno odustao od uloge neshvaćenog
umjetnika.
Gradić je bio premalen da naruši prirodnu ljepotu: brda i
planine izgledali su poput akvarela, jutra prošarana prstima
magle, zalasci sunca ekstravagantni, a zrak čist. Nažalost, dolina
je bila naseljena. Neki su stanovnici bili potomci obitelji koje su
ovdje živjele generacijama, ali planine su bile pune i
umirovljenika, umjetnika, onih koji su se doselili iz većih
gradova da žive u prirodi, od zemlje ili onih koji su se sakrili od
civilizacije pripremajući se za njezinu propast. Ian je sa
stanovnicima nastojao imati što manje posla, ali sad je svratio do
grada jer su bili mali izgledi da će u supermarketu naći engleska
peciva koje je Bianca poželjela. Nisu bili u zalihama koje je Ian
naručivao jedanput na tjedan iz najbliže poštene trgovine. Ali
trgovina u gradiću nikad nije niti čula za engleska peciva, a Ianu
se nije dalo voziti do veće.
Kad je stigao do auta, stao je.
Ugledao je Rasplesanog Derviša.
Stajala je pred izlogom onog navodnog kafića, koji je, uz to,
prodavao sladoled, knjige, cigarete i tko zna što još. Malo se
začudio onaj dan. Koliko god je bio bijesan zbog buke, uočio je
da u njezinu plesu nema ni truna veselja. Njezini odvažni, snažni
pokreti izgledali su poput plemenskog plesa. Zapravo, bili su
više nalik na borilačku vještinu, nego na bilo kakav ples. Ali sad
je stajala, obasjana trakom svjetlosti i Ian je u sekundi shvatio da
je želi naslikati.
Već je znao i kako. Eksplozija boja u svakoj kapi boje, sa
svakim pritiskom na raspršivač doze. Kobaltno plava za tu divlju
tamnu kosu, možda malo šumski zelene uza sljepoočnice.
Kadmij crvena za tračak rumenila na toj maslinastoj koži, krom
žuta na samom vrhu jagodica. Pruga okera uz taj dugački nos.
Naslikao bi je punom paletom boja. A tek oči. Boja zrele
kolovoške šljive. Kako da prikaže tamu u njima?
U posljednje vrijeme nije znao kako da išta prikaže. Zapeo je.
Zarobio ga je ugled koji je stekao u mlađim danima, zatočio ga
poput fosiliziranog kukca u kapi jantarne smole. Otac ni
batinama nije izbio iz njega strast prema umjetnosti, ali sad je
Ian gubio tu strast sam od sebe. Neki ulični umjetnici, poput
Banksyja, znali su kako zadržati karijeru i nakon prve mladosti,
ali Ian nije. Uličnu umjetnost je pokretao bunt, a sad je njegov
otac bio mrtav, a na Ianovu računu položeno više novca nego što
će moći potrošiti do kraja života. Ian više nije znao protiv čega
da se buni. Naravno, mogao je izraditi još šablona, nacrtati još
postera ili još platna, ali osjećao bi se kao lažnjak. Što bi i bio.
Ali ako ne slika, što da radi?
Odgovor na to pitanje nije znao, pa se ponovno zagledao u
Derviša. Na sebi je imala obične traperice i preveliku ljubičasto-
smeđu majicu od trenirke, ali Ian je imao sjajno vizualno
pamćenje. Onoliko njezina tijela koje je vidio dok je plesala svoj
primitivni ples bilo je premršavo, ali s kojom kilicom više bila bi
fantastičan model. Sjetio se Rembrandtove raskošne Batšebe pri
kupanju, Goyine Gole Maje, Ticijanove senzualne Venere
Urbinske. Ianova susjeda morala bi se dobro najesti da dosegne
te besmrtne dame, ali ipak ju je želio naslikati. Prvi put u
nekoliko mjeseci osjetio je nagon za stvaranjem.
Odmah je odagnao tu misao. Mora se riješiti rasplesane
susjede. Što brže. Prije nego što se Bianci svidi još više nego što
joj se svidjela prvi prvom susretu.
Uputio se prema kafiću.
 2

T ess je znala da je blizu i prije nego što ga je ugledala.

Osjetila je nemir u zraku. Miris. Vibraciju. A tad je čula
i ono namrgođeno rezanje koje je dobro zapamtila. – Bianca mi
je rekla da sam jutros bio nevjerojatno nepristojan. – To vam je
ona morala reći?
Dok je prilazio, Tess je promatrala natpis u izlogu kafića
Zaštopani Dimnjak. Izbliza je umjetnik izgledao još dojmljivije
– potpuna suprotnost stereotipu neuhranjenog umjetnika koji
životari u potkrovlju, nosi rijetku bradicu, ima prste žute od
nikotina i upale oči. Ovaj je imao široka ramena, čeljust koja bi
izdržala i žešći udarac. Niz vrat mu se protezao ožiljak, a rupice
u ušima odavale da je nekoć nosio naušnice. Vjerojatno s
lubanjom i prekriženim kostima. Bio je odmetnik, odrasla
verzija pankera koji šara sprejem umjesto da maše pištoljem –
klinca koji bi svako malo završio u zatvoru zbog ulaska u
zabranjen prostor ili uništavanja javne imovine. Iako je nosio
isprane traperice i košulju od flanela, znao je koliko je poznat i
bio je navikao na hvalospjeve. Tess su zastrašile i njegova
pojava i njegova slava, naravno, ali to mu nije imala namjere
pokazati.
– Katkad ne mislim ni na koga osim na sebe... – rekao je,
iako je to bilo toliko očito da nije ni trebao – ali ne volim da to
utječe na Biancu – rekao je sporo, kao da važe svaku riječ.
– Stvarno? – Tess se ovo nije ticalo, ali od trenutka kad je
onako uletio u njezino dvorište, umjetnik joj je išao na živce. Ili
je možda samo uživala u prepirci i tom pogledu, u kojem je bilo
samo bijesa, ali ne i sažaljenja. – Zato ste odvukli trudnicu iz
doma u gradić koji nema liječnika?
Ego mu je očito bio prevelik da i pomisli na to da se mora
obraniti. – Termin joj je tek za dva mjeseca, a tad će dobiti
najbolju bolnicu u blizini. Sad joj trebaju samo mir i tišina –
pogledao ju je u oči i vidjela je da njegove imaju neprijateljsku
sivu boju zimskog neba tik prije snježne oluje. – Znam da vas je
pozvala u posjet, ali povlačim poziv.
Tess je trebala slegnuti ramenima kao normalna osoba, ali
nije željela. – Kako to?
– Sad sam vam rekao. Treba joj mira i tišine.
– U današnje vrijeme trudnicama savjetuju da ostanu aktivne,
ne da miruju. Njezin doktor ne misli tako?
Kratko oklijevanje možda bi promaknulo nekome kome
posao nije bio opažati svaku sitnicu, ali njoj nije. – Biancin
doktor zna što je najbolje za nju, a na meni je da to provedem u
djelo – kimnuo je umjesto pozdrava i otišao. Mišićavo tijelo i
odlučan hod odavali su šljakera na bušotini nafte ili zavarivača,
a ne umjetnika kojem je Svevišnji podario talent za stvaranje
nekih od najdojmljivijih umjetničkih djela dvadeset prvog
stoljeća.
Bianca je rekla da bdije nad njom dan i noć, ali ovo je bilo
previše. Tess je nanjušila da među njima nešto nije kako treba.
Pokraj nje je projurio blatnjavi džip, ostavivši za sobom
oblak ispušnog plina. Tess je došla u grad po krafne, a ne po
priče o tuđim životima. Vratila se onom znaku u izlogu.
TRAŽIMO KONOBARICU

Tess je bila babica. Još malo, još samo koji dan i njezin bijes,
njezin očaj će se istopiti i pomirit će se sa sudbinom. Mora. A
kad se to dogodi, vratit će se svojoj profesiji. Pronaći će posao
koji će joj dopustiti da osjeti radost pomažući pri porođaju.
 TRAŽI SE KONOBARICA
Još nije morala početi raditi, pa si nije mogla objasniti zašto
opet čita taj natpis, kao da je cijeli njezin zbrkani novi život
sveden na izlog kafića u ovoj zabiti u planinama.
Jer se boji. Osamljeni život na planini Runaway nije joj
zacijelio rane onoliko uspješno koliko se nadala. Već neko
vrijeme radije bi od svega ostajala u krevetu. Jela krafne i
plesala na kiši. Prošlog tjedna se četiri dana nije ni sjetila da bi
mogla skoknuti pod tuš.
Gorka gvalja prijezira prema njoj samoj natjerala ju je preko
praga kafića. Mogla bi se raspitati za posao – ili još bolje, kupiti
krafne i zbrisati.
Na pultu s desne strane stajali su keksi i krafne, ali ništa
drugo nije podsjećalo na cool gradski kafić. U maloj ledenici
stajalo je osam kutija sladoleda. Na policama su stajale cigarete,
čokoladice, baterije i druge sitnice koje se inače nisu mogle
kupiti ni u slastičarnici, ni u kafiću. U kutu je stajao bijeli
metalni stalak za novine, a s radija dopirala neka rock pjesma
koja je Tess zvučala poznato, ali nije joj se mogla sjetiti imena.
Čula je šištanje aparata za espresso. Iz ogledala iza šanka
gledao ju je vlastiti odraz. Natečeno lice, ljubičasti podočnjaci,
gusta kosa zapetljana kao da nije vidjela četku od jučer... ili
prekjučer, i Travisova sportska majica sveučilišta u Wisconsinu.
Čovjek za šankom dovršio je espresso i oprezno ga pružio
preko šanka starijem gospodinu. Gost se polako odvukao do
stola, a konobar posvetio njoj. Niz leđa mu je padao rijetki
konjski rep prošaran sijedima. Pogledao ju je sitnim očima koje
su se jedva vidjele na licu izboranom poput autokarte.
– Krafne ili pita?
– Kako znate da želim išta od toga?
Zataknuo je palce u pojas crvene pregače svezane u čvor na
trbuhu. – Jer mi je posao čitanje misli gostima. Vi ste novi u
gradu. Ja sam Phish. Piše sa p i h, ne sa f.
– Ja sam Tess. Volite li Phish?
– Mislite na bend? Ni u ludilu. Volim Grateful Dead. I sad
vam svira „Ripple”... To je jedina pjesma koju svi znaju – izraz
lica odavao je što misli o tako žalosnom odrazu ljudskog
neznanja. – Prezivam se Phisher, zato sam Phish.
– A kako se zovete?
– Elwood. Ali zaboravite da ste to čuli – kimnuo je,
pokazujući Tess plastičan stalak za kolače na tri kata. Pokraj
njega je stajala ploča, a na njoj je pisalo PONUDA DANA.
– Nizozemska pita od jabuka – rekao je. – Jako je popularna.
– Više volim krafne – kojih nije bilo mnogo. Neke su imale
preljev, neke bile posute šećerom, ali Tess nijedne nije smatrala
krafnama, nego kolačem koji se pretvara da je krafna. Pokazala
je vrata glavom. – Zaštopani Dimnjak je neobično ime.
– Trebali ste vidjeti kako je radnja izgledala kad sam je
kupio. Preuređenje me stajalo dvadeset tisuća.
– Ali niste popravili dimnjak, koliko vidim.
– Kamin je zazidan, pa se dimnjakom i ne koristim. Ali ime
se lako pamti.
Tess je čeprkala noktom po rubu traperica. – Ovaj... vidjela
sam da tražite konobaricu.
– Hoćete raditi za mene? Dobili ste posao!
Zatečeno ga je pogledala. – To je to? A što da sam pobjegla
iz zatvora? Niste niti pitali.
Vlasnik se okrenuo prema starom gostu. – Hej, Orlande! –
povikao je preko cijelog kafića. – Izgleda li tebi Tess kao da je
pobjegla iz zatvora?
Starac je spustio novine koje je čitao. – Izgleda kao
Talijanka, a s njima se nikad ne zna. Ali punašna je, a to mi se
sviđa. Ne bih imao ništa protiv da me dočeka svaki put kad
uđem ovamo.
– Eto, sad ste čuli – Phish se nasmiješio, otkrivajući
nepravilne zube. – Ako se sviđate Orlandu, sviđate se i meni.
– Nisam Talijanka – rekla je Tess, ne obazirući se na
komentar o punašnosti.
– Ako želite raditi za minimalac i k tome u smjeni koju nitko
ne želi, a povrh svega ako želite raditi s mojom nećakinjom i
šogoricom, briga me što ste.
– Došla sam po krafne.
– Zašto se onda raspitujete o poslu?
– Jer... – zavukla je prste u kosu, pokušavajući je raspetljati. –
Ne znam. Ma, zaboravite.
– Znate li skuhati espresso?
– Ne.
– Jeste li kad radili na blagajni?
– Ne.
– Imate li pametnijeg posla?
– Pametnijeg od čega?
– Od konobarenja.
Tess je promislila. – Baš i ne.
– Što još čekamo?
Idućih nekoliko sati Phish je objasnio Tess što se od nje
očekuje, pokazujući usput vlastitim primjerom. Tess ga je
slušala iako nije znala kako se u to uvalila, ali ionako nije imala
pametnijeg posla. Kroz kafić je u tih nekoliko sati prošlo pola
gradića. Upoznala je, između ostalih, vlasnika lokalne male
pivovare, nekoliko umirovljenika koji su se doselili sa sjevera
zemlje, voditeljicu mjesne ženske udruge i dva člana školskog
vijeća. Sve ih je zanimalo tko je Tess i odakle je došla – točno se
toga i bojala – ali samo u granicama normale, kao što svakoga
zanima novo lice. Općeniti odgovori kakve je dala Bianci
zadovoljili su i sve njih.
U četiri sata Tess je poslužila prvoga gosta. Dvije kuglice
sladoleda od pekana i novine, National Enquirer. U pet, dok su
Grateful Dead dovršavali „Berthu”, Phish je skinuo pregaču i
uputio se prema vratima. – Savannah će te zamijeniti u sedam.
– Čekaj, ne…
– Ako imaš pitanja, neka pričekaju do sutra. Ili zamoli
nekoga od gostiju da ti pomogne. Svi sve znaju, a ovamo stranci
baš i ne dolaze.
Tess je u tren oka ostala sama. Baristica, slastičarka,
konobarica, prodavačica čokoladica i cigareta, sve u jednom.
Prodala je dvije kriške pite – jednu sa sladoledom – paket
baterija, šalicu vruće čokolade i kutijicu bombona s mentolom.
Skuhala je prvi cappuccino, a onda ga morala ponoviti jer je
nalila previše mlijeka. Kad su svi gosti konačno bili posluženi,
ušao je čovjek sa šiltericom koja kao da mu je bila srasla s
glavom i riđim brkovima koji su se spuštali do brade. Prije nego
što je uopće rekao što želi, poprilično je odmjerio Tessine grudi
pod pregačom. – Marlboro.
Tess je mogla i pogoditi da je došao po cigarete, ali u
posljednje vrijeme nije razmišljala ni o čemu, pa ni o takvim
sitnicama. Pokušala je kupiti malo vremena preslagivanjem
banana u zdjeli na pultu. – Imate li vi pojma koliku štetu
cigarete naprave tijelu?
Počešao se po grudima. – Vi to ozbiljno?
– Pušenje povećava rizik od srčanih bolesti, raka pluća,
moždanog udara. A i smrdi vam iz usta.
– Dajte mi cigarete i točka.
– Ne... Ne mogu.
Molim?
 – Ovaj... Ulažem prigovor savjesti.
– Ma što…?
– Savjest mi ne dopušta da vam prodam proizvod za koji
znam da truje ljudsko tijelo.
– Ne zezate me?
Dobro pitanje. – Čini se da ne.
– Zovem Phisha!
– Posve razumljivo – nije da joj je o ovom poslu ovisio život.
Ako ostane bez nove karijere, što sad.
Ostao je pred pultom, izvadio mobitel i nazvao Phisha, cijelo
vrijeme je mrko gledajući. – Phishe, ovdje Artie. Nova ženska
ne želi mi prodati cigarete... Aha. Da. Aaa-ha. O. K. – gurnuo je
mobitel prema njoj. – Treba vas Phish.
Čak mu je i mobitel smrdio po duhanu. Tess se javila ne
približivši ga uhu. – Molim.
– Koji ti je vrag, Tess! – dreknuo je Phish. – Artie kaže da
mu ne želiš prodati cigarete.
– Jer je to... Protivi se mojim uvjerenjima.
– Ali ti je u opisu posla, dovraga.
– Jasno mi je. Ali ne mogu.
– To ti je posao – ponovio je.
– Da, znam. Trebala sam prije misliti na to, ali nisam.
Čula ga je kako uzdiše kroz duhanski mobitel. – No, dobro.
Daj mi Artieja.
Zbunjeno je vratila telefon vlasniku.
Artie ga je zgrabio. – Aha... Aha... Zajebavaš me, Phish?
Trgovina će ti otići kvragu – gurnuo je mobitel u džep i ošinuo
je pogledom. – Isti ste kao moja cura!
– Očito joj je stalo do vas – zagledala se u njegovu majicu
kratkih rukava. Imala je natpis PLAĆAM PIĆA SVAKOJ, a
ispod toga sliku mačke. Trebalo joj je nekoliko sekunda da
shvati što micica znači. – A što misli o toj majici?
– Ne sviđa vam se?
– Baš i ne.
– Pojma vi nemate. Cura mi ju je i dala.
– Nitko nije savršen.
– Ona je. A ja se ovamo ne vraćam dok ste vi za pultom.
– Primljeno na znanje.
– Vi niste normalni – odmarširao je van.
Tess je izborila pobjedu i odmah pomislila koliko bi se
Travisu svidjela ova pričica. Ali Travis je nije čekao doma da je
čuje. Trav se neće nasmijati onako grleno, zabacujući glavu
unatrag, tresući se kao da se smije cijelim tijelom, što je Tess
obožavala. Bila je u novom gradu, u novoj kući, na novoj
planini, i novom poslu, a ništa od svega toga nije bilo važno.
Izgubila je ljubav svojeg života i od toga se nikad neće
oporaviti.
Phisheva nećakinja Savannah došla je na smjenu i odmah
odlučila da joj se Tess ne sviđa. Imala je devetnaest godina,
ratoborno držanje, ljubičastu pank-frizuru, naočale s podignutim
kutovima okvira, naušnice koje su stvarale rupu u ušima i
izložbu tetovaža. Usto, bila je trudna, ali Tess nije stigla niti
pitati u kojem je mjesecu prije nego što joj je Savannah naredila
da ode oprati toalet.
– Phish ga je oprao prije nekoliko sati – rekla je Tess, ne
dodajući da je Savannah kasnila i da je Tessina smjena završila
prije pola sata.
– Operi ga opet. Dok nema njega, ja sam glavna.
Za razliku od cigareta, toalet nije bio vrijedan prepirke,
barem ne prvi radni dan. Tess je potražila sredstva za pranje, na
brzinu prešla spužvom preko svega i izašla na stražnja vrata da
je neugodna kolegica ne uhvati.
 Kad se vratila u kolibu, skinula je majicu, stavila slušalice u
uši i izašla na dvorište plesati. Nisu je zaustavili ni udareni
palac, ni prve kapi kiše, ni večernja zimica. Plesala je i plesala.
Ali koliko god se brzo kretala, koliko god snažno udarala
stopalima o tlo, nije se mogla probiti na drugu stranu.

*
Pod kupolom na vrhu šiljastog krova škole još je visjelo staro
željezno zvono, ali tri stube do blistavih crnih dvokrilnih vrata
bile su nove. Sjetila se upozorenja Iana Northa otprije nekoliko
dana, ali ipak je pokucala. Vrata su se otvorila naglo i gotovo
odmah, i pred njom se našla razdragana Bianca.
Plava kosa bila joj je upletena u pletenicu prebačenu preko
ramena i izgledala je kao Elsa iz Snježnog kraljevstva.
– Znala sam da ćeš doći! – zgrabila je Tess za zglob i uvukla
je u hodnik, u kojem su nekoć davno učenici sigurno skidali
jakne i otresali blatnjave čizme. Bianca je bila bosa, u
prozračnoj ljetnoj haljini koja joj je lijepo padala oko trbuha. –
Jedva čekam da ti pokažem kuću – bacila je Tessinu jaknu na
jednu od starih mjedenih vješalica i povela je u salon. – Ian je
kupio kuću od mojih prijatelja, Bena i Marka. Obojica su
dizajneri interijera, pa su je oni obnovili. Namjeravali su se
koristiti njome kao studijem i ljetnikovcem, ali dosadila im je
nakon godinu dana.
Vodnjikavo jutarnje sunce provirivalo je kroz visoke i
duboke školske prozore. Strop je bio visok, oko pet i pol metara;
zidovi bijeli, prekriveni panelima s prašnjavim plavim ukrasima
pri stropu. Sa stropa su visjele okrugle bijele svjetiljke baš kao u
školi, a originalni parket – sa svim ogrebotinama i udubinama –
bio je premazan blistavim tamnozelenim lakom.
Namještaj u tom velikom, otvorenom salonu bio je nizak i
udoban. Sofe presvučene bijelim platnom, dugačak drveni stol s
metalnim nogama koji kao da je bio posuđen iz tvorničke
menze, veliki stolić za kavu u istom stilu, ali s kotačićima. Pred
jednim staklenim zidom stajala je polica s izlošcima –
kamenčićima, kostima životinja, nekoliko čvorastih korijena
drveća – i pozamašnom zbirkom knjiga u tvrdom uvezu. Na
starinskom pijaninu kočoperio se školski globus. Pokraj
trbušaste starinske peći visio je antikni sat, a s četvrtastih vrata u
stropu visjelo uže kao za zvono.
Bianca je pokazala stubište s otvorenim drvenim prečkama i
rukohvatom od kovanog željeza obojenog u sivo. – Gore je
Ianov atelijer, ali ne možemo ga pogledati. Ne znam zašto, jer
ionako ništa ne radi. Potpuno je paraliziran. Gore je i velika
spavaća soba, a manja je ovdje u prizemlju. Ben i Mark su
voljeli kuhati, pa je kuhinja super, ali nijedno od nas dvoje ne
snalazi se za štednjakom. Ti?
Tess je nekoć voljela kuhati, ali već dugo nije imala volje.
Pečena svinjetina, šparoge, njoki s rikotom, slaninom i
kaduljom... To je bio posljednji ukusan ručak koji im je skuhala.
Travis nije imao teka. Oprosti, draga. Nisam gladan. Vražja
prehlada je kriva, nikako da je se riješim.
Nije bila riječ o prehladi. Imao je bakterijsku upalu pluća,
koja je trebala biti lako izlječiva terapijom, ali lijekovi nisu
pomogli. Deset dana poslije je umro.
– Jesi li dobro? – Bianca ju je zabrinuto promatrala.
Tess se sjetila da se mora nasmiješiti. – Aha. Dobro sam.
Ovaj... da, volim kuhati, ali već dugo nemam volje.
– A ja volim jesti. Mogla bi mi dati neke ideje što da kuham.
Bianca ju je povela u veliku kuhinju: uske bijele pločice nad
sudoperom, jedan dugački školski prozor na kraćem kraju
kuhinje, bijeli drveni paneli, ormarići jednake plave boje kao
ukrasi u salonu. Na radnoj plohi od steatita ležao je jedan
patlidžan, do njega dva napola smežurana paradajza i pola
francuza.
Bianca je sjela na nisku prozorsku dasku, naslonila ruke na
trbuh i blistavih očiju nabrojila najdraža jela, najdraže i
najomraženije restorane, sve što je supermarket zaboravio
poslati toga tjedna i sve što joj se jelo u trudnoći. Tess je shvatila
da Bianca najradije razgovara o sebi, što joj je sjajno sjelo.
– Skuhaj mi nešto! – rekla je Bianca s dječjim poletom. –
Nešto zdravo i slasno što dosad nismo jele. Nešto za bebača.
Tess nije bila gladna, ali ipak je iz hladnjaka izvukla svežanj
blitve, glavicu češnjaka i bocu balzamičnog octa da improvizira
bruschette.
Bianca se glasno divila svakom njezinu potezu, kao da nikad
u životu nije vidjela nekoga da reže patlidžan ili guli češnjak. –
Kao da gledam Majku Zemlju kako mi kuha.
– Ne znam baš...
– Ma pogledaj se samo. Ta kosa, to tijelo. U usporedbi s
tobom ja sam bljedunjavi slabić.
– Ma to su ti hormoni pomutili mozak. Ti si jedna od
najljepših žena koje sam dosad vidjela.
Bianca je uzdahnula kao da je ljepota teret. – To svi govore –
okrenula je glavu prema prozoru i zagledala se u suhu zimsku
travu koja je rasla od škole u daljinu. – Nemaš pojma koliko
želim ovo dijete. Nešto samo moje.
Tess je bacila koru od patlidžana u smeće. – Tvoj suprug
možda isto ima malo prava na dijete.
Bianca je nastavila kao da je nije čula. – Ostala sam bez
roditelja sa šest godina. Odgojila me baka.
Tess je ostala bez majke prije gotovo deset godina. Otac ih je
napustio kad je Tess bilo samo pet i jedva ga se sjećala.
 – Dugo me djeca uopće nisu zanimala – rekla je Bianca. – Ali
onda su mi postala opsesija.
Tess se zapitala što li Biancin suprug misli o tome. Koliko
god pričljiva bila, Bianca nije ni riječi rekla o braku.
Slastan miris ispunio je kuhinju kad je Tess bacila patlidžane,
češnjak i narezane listove blitve na maslinovo ulje. Ubacila je
malo maslaca, da ublaži gorčinu povrća. Francuski kruh je
ubacila u toster, a zatim narezala one pomalo smežurane rajčice
i pomiješala sa sitno narezanim maslinama. Umiješala je i toplo
povrće, dodala još malo soli, malo maslinova ulja i žlicom
rasporedila po tostu. Naslagala je gotove bruschette na
keramičke tanjure i s Biancom sjela za dugački stol.
Bruschette su bile savršene. Kruh je bio hrskav, povrće puno
okusa.
Osjetila se malo bolje od cijelog tog iskustva, u toj lijepoj
prostoriji preplavljenoj suncem, u društvu te poletne žene pune
života. Iznenadila se kad je shvatila da je gladna. Prvi put u tko
zna koliko vremena, Tess je uživala u hrani.
Vrata su se otvorila i ušao je North, s naprtnjačom
prebačenom preko ramena. Stao je na ulazu u kuhinju i zagledao
se u Tess bez riječi, iako nije morao ništa reći. Rekao sam ti da
se držiš dalje, a sad sjediš u mojoj kuhinji.
Posljednji zalogaj bruschette nije bio tako ukusan. – Pozvala
me – rekla je Tess.
– I super se zabavljamo! – Bianca je pokušala zvučati veselo,
ali nije uspjela.
– Drago mi je što to čujem.
Uopće nije zvučao kao da mu je drago.
– Moraš probati bruschette – rekla je Bianca.
– Nisam gladan – skinuo je torbu i spustio je na dugačku
drvenu klupu.
 – Ne budi mrzovoljan. Nismo jeli ništa ovako ukusno otkako
smo došli ovamo.
Skinuo je jaknu i krenuo prema njima. Što se više
približavao, to je Tess više obuzimala želja da zaštiti Biancu.
– Donijet ću ti tanjur – Bianca je skoknula na noge – ili
barem pokušala skoknuti – i otišla u kuhinju.
North je stao na čelo stola, iza Biancina stolca, i odozgo
pogledao Tess. Slabo sunce veljače palo je na dugačak ožiljak
koji mu se spuštao niz vrat. – Ovo nije dobro za nju.
Tess je namjerno krivo shvatila te riječi. – Povrće i masline
su jako hranjivi.
Bianca se vratila s tanjurom. Prihvatio ga je, ali nije sjeo. –
Bianca, moraš se odmarati.
– Moram i hodati – rekla je Bianca s prkosom koji Tess prije
nije uočila. – Dođi, Tess. Obećala si da ćemo se prošetati.
Tess nije obećala šetnju, ali vrlo rado se pretvarala da je. Sve
dok nije shvatila da će im se North pridružiti.
Bianca je u šetnji razgovarala samo s Tess, što nije bilo
jednostavno jer se njezin suprug zalijepio za nju, pa je Tess
uskom stazom morala hodati za njima. Kad bi naišli na grbav
teren, zgrabio bi Biancu za ruku, ali odmah ju je pustio kad bi se
vratili na ravno. Tess je smislila ispriku i prvom prilikom rekla
da mora svojim putom.
Bianca je zastala. – Vidimo se sutra.
– Ne vidite – rekao je North. – Imamo planove.
– Možemo ih promijeniti.
– Ne možemo.
Bianca je slegnula ramenima, naslonila glavu na njegovu
ruku i nasmiješila se Tess. – Smislit ćemo već nešto. Već znam
da ćemo ti i ja postati najbolje prijateljice.
Tess nije bila sigurna u to. Najmanje od svega željela se
uplesti u neobičan odnos to dvoje.
Prošlo je tjedan dana. Tess je plesala u ponoć kad nije mogla
zaspati, u tri ujutro kad ju je probudila noćna mora. Plesala je sa
suncem na izlasku, sa suncem na zalasku, i kad god ne bi znala
kako da napravi još samo jedan korak.
Bianca je svraćala i bez poziva – katkad i nekoliko puta na
dan. Tess njezini posjeti najčešće nisu smetali, koliko god je
razgovor s Biancom najčešće imao samo jednu temu, Biancu.
Posjeti lana Northa itekako su joj smetali. On bi se svaki put
pojavio nedugo nakon supruge, uvijek s nekim izgovorom da je
odvuče doma.
– Ne znam gdje mi je novčanik... Moramo napraviti narudžbu
za namirnice... Idemo u vožnjicu do Knoxvillea? Ponašao se kao
da ih Tess ugrožava.
Prošao je još jedan tjedan, pa još jedan. Tess se javila
Travisovim roditeljima, koji kao da su se od gubitka oporavljali
bolje nego ona. Javila se i prijateljima – s veselim lažima. Ovdje
je super. Planine su predivne.
Sad kad je imala posao, bila je prisiljena ustati iz kreveta,
istuširati se i počešljati. Nije bila luda za tim poslom, ali nije
imala ništa protiv njega. Smjena u Dimnjaku popunila joj je dan,
a Phish zbog svojeg opuštenog pogleda na život – kojem je
pridonijela i ljubav prema marihuani – bio idealan šef.
Jednoga dana kad je nastalo zatišje, Tess je iskoristila
nepouzdani WiFi Dimnjaka da se malo raspita o Biancinu
suprugu.
Ian Hamilton North IV., poznat po potpisu IHN4, jedan je od
najpoznatijih američkih uličnih umjetnika. Posljednji izdanak
moćne obitelji North, Ian je jedini sin pokojnog bankara Iana
Hamiltona Northa III. i pripadnice visokog društva Celeste
Brinkman North. Iako grafiteri najčešće kriju identitet, North se
potpisuje vlastitim inicijalima, što najčešće objašnjavaju
njegovim problematičnim odnosom s roditeljima. Isprva
ozloglašen zbog uličnih grafita, North se pretvorio u pravog
umjetnika početkom...
Gospodin Felter je kucnuo po šanku da mu Tess natoči još
sirupa s okusom lješnjaka u kavu i Tess je preklopila računalo.

*
Phisheva trudna nećakinja Savannah prema gostima je bila samo
malo pristojnija nego prema Tess i Tess je vrlo brzo shvatila da
joj Phish dopušta da radi za njega samo iz odanosti njezinu ocu,
svojem bratu Daveu. – Savannah prije nije bila ovako grozna –
povjerio joj je Phish. – Ali onda ju je sad već bivši dečko
napumpao i otišao iz grada. Znao sam da je luzer čim sam ga
vidio. Nije niti čuo za Grateful Dead!
U Phishevim očima nije bilo većeg grijeha od neobožavanja
Grateful Dead.
Druga Phisheva zaposlenica bila je Savannina majka,
Michelle, prsata plavuša koja je, kako se ispostavilo, također
trudna. U četrdeset drugoj. – Mislila sam da sam u
perimenopauzi – objavila bi svakome tko ju je htio slušati. – Ha!
S Michelle nije bilo ništa lakše raditi nego s njezinom kćeri.
Njoj se Tess nije sviđala jer je Phish zaposlio nju, a ne
Michellinu mlađu sestru. – Sav taj novac bačen na studij, a onda
završiš kod Phisha – podrugljivo je rekla Michelle kad je prvi
put vidjela Tess u Travisovoj majici sveučilišta u Wisconsinu.
Savannah i Michelle su se znale i porječkati, a nakon tri
tjedna na poslu Tess je shvatila da je pametnije ne upletati se. –
To je napravila da mi se osveti – prosiktala je Savannah.
– Trudna je kad i ja, a ja se osjećam kao luđakinja zbog toga
– brisala je cijev za mlijeko nakon cappuccina koji je skuhala. –
Stalno to radi!
– Ostaje trudna? – Tess je istresla talog od kave u kantu za
smeće.
– Ne, nego me pokušava nadmašiti u svemu.
Tess je bilo drago kad su ušla dva barmena iz Pijevca. Uvijek
bi joj oduzeli previše vremena čavrljanjem, ali bili su mnogo
ugodnije društvo od majke i kćeri.
Nakon dosta vremena Tess se vratila u malu prostoriju u dnu
lokala nastaviti prepirku koju je s Phishem vodila cijeloga
prošlog tjedna. Imala je pravo. Znala je to. – Mala polica u kutu
kafića, daleko od pogleda – rekla je. – Gosti neće niti znati da je
ondje.
Phish je skinuo platnenu vreću kave s police. – Dovraga,
Tess, koliko ću ti još puta morati reći da nikada neću izložiti
gumice. Tko ih treba, zna da ih može kupiti straga.
Tess se osjećala bolje zauzimajući se za nešto, umjesto da
samo tuguje, pa nije željela odustati. – Možda znaju muškarci,
ali što je sa ženama? Što je s tinejdžerima kojim su
najpotrebniji?
– To ti ja i govorim. Ako izložim gumice na policu, tinejdžeri
će orgijati po gradu.
– Daj imaj malo vjere u čovječanstvo.
– Tess, ti nisi odavde i ništa ne znaš. Gumice ostaju straga i
točka.
Umjesto da se prepire, Tess je pričekala da Phish ode, pa
premjestila nekoliko kutija kondoma na malu policu pokraj
uniseks kupaonice. Smjestila ih je između ručno rađenih sapuna,
rašpica za nokte ukrašenih citatima iz Biblije i brošura za
tinejdžere koje je sama dala ispisati, za što se morala voziti
dvadesetak kilometara. Na kraju smjene sakrila je kondome i
brošure u spremište. Koliko god ta njezina akcija bila sitna,
osjećala se kao da je napravila mali korak naprijed. Uostalom,
Phishu neće naštetiti ništa što ne zna.

*
Ian nije svratio do grada otkako je Tess Hartsong počela raditi u
Dimnjaku. Najradije ne bi ušao ni sad, ali u kući im je ponestalo
kave. Kad je ušao, ugledao je Tess za šankom. Nosila je
pregaču, a kosa joj je bila svezana u rep, ali nekoliko
neposlušnih pramenova kovrčalo joj se oko lica i na vratu.
Pred šankom je stajao muškarac u trapericama i jakni od
antilopa. Ian je s vremenom dovoljno čuo o njemu da je znao da
je dotični vlasnik male pivovare u blizini. Nije mu trebalo dugo
da shvati da je gospodin Lager došao u Dimnjak zbog Tessinih
oblina, a ne pite koju je naručio.
– Daj da te nakon posla odvedem na roštilj.
– Hvala, ali ja sam vegetarijanka.
Možeš misliti. Ona i Bianca su neki dan jele sendviče sa
slaninom.
– Može onda piće u Pijevcu?
– Hvala na pozivu, ali imam dečka.
I to je bila laž. Ian ju je već dovoljno dugo promatrao da zna
da nema nikoga.
– Ako se predomisliš, javi – tip je uzeo svoju pitu i šalicu s
kavom za veliki stol, ali nastavio je pogledavati prema Tess
krajičkom oka. Nimalo ne iznenađuje, pretežno joj je
pogledavao bokove.
Kafić je bio pun ljudi, po običaju mještana. O njima je Ian
znao i previše, jer mu je Bianca podnosila izvještaje.
Tess svaki dan upozna nekog novog... Kaže da većina
mještana radi za Brada Winchestera.
Tess kaže da mještani svisoka gledaju na umirovljenike koji
su se doselili ovamo iz drugih saveznih država, ali ne pokazuju
to jer im je drago da ovi troše novac baš ovdje...
Tess kaže da je upoznala nekoliko umjetnika; jednoga koji
radi skulpture od željeza i jednu ženu koja izrađuje mandoline.
Mogli bismo napraviti tulum i pozvati ih.
Samo preko njega mrtvog. Bilo mu je dosta rečenica koje
počinju s Tess kaže. Čini se da Tess nije Bianci rekla koliko
divljaka živi u tim brdima, od onih koji se boje smaka svijeta do
onih koji su se maknuli od civilizacije i žive od zemlje. On je
upoznao neke od njih. Neki su imali i djecu. Bili su zanimljivi –
iskreni ekolozi koji su željeli smanjiti vlastiti utjecaj na okoliš,
zagovornici teorije urote koji su se skrivali od apokalipse,
nekoliko vjerskih fanatika.
Ian je prišao šanku. Tessina pregača bila je bijela, valjda od
šećera u prahu s krafna. Ianu nije bilo jasno kako te žilave kvrge
posute šećerom itko smatra krafnama. Osim oblika, nisu imali
ništa zajedničko s krafnama s preljevom laganim poput perca.
Znao je što želi, ali ipak je pogledao dnevnu ponudu. – Šalicu
kave, pola kile tamno pržene kave u zrnu i dvije krafne. S
preljevom.
I ne upitavši ga hoće li sjesti ili je sve to za van, Tess je
gurnula krafne u bijelu papirnatu vrećicu, ukucala sve to u
blagajnu i pružila mu papirnu čašu s kavom umjesto šalice kao
drugim gostima. – Hoćeš li i Bianci dati koji gutljaj?
– To je njezina odluka.
Prestala je kuckati po blagajni i zagledala se u njega. – A je?
Nije mu se sviđalo to okolišanje. – Što ti to znači?
– Neće joj ništa biti od šalice kave.
– Zapamtit ću to.
– Kako si zaradio taj ožiljak na vratu?
Većina ljudi bila je previše pristojna za takva pitanja, ali Tess
kao da nije marila za pristojnost. Nije ni Ian. – Pokušao sam se
provući ispod žičane ograde kad mi je bilo osamnaest. Policajci
su mi bili za petama. Zanimaju te i ostali?
Ožiljak na ruci zaradio je u neugodnom susretu sa psom
čuvarom u New Orleansu. Onaj na nozi u padu s krova stambene
zgrade u Berlinu. Kad provedeš toliki dio života penjući se
ljestvama i šuljajući mračnim gradskim ulicama, sranja se lako
dogode.
Najponosniji je bio na iskrzani ožiljak na nadlanici. Zaradio
ga je šaranjem po očevu Porscheu. Podsjećao ga je na
nezaboravne batine i služio kao dokaz da je pružio otpor.
– Ne treba, hvala – odbila je ponudu kao da mu daje do
znanja da se smije udaljiti.
Zgrabio je kavu i ostatak novca, ali nije otišao kao što je
očekivala, nego sjeo na drugi kraj dugačkog stola, preko puta
pohotnog pivara, i otvorio vrećicu s krafnama.
Ušla je neka žena. Ian zapravo nije znao je li u srednjoj školi
izabrana za kraljicu ljepote, ali njezino lice oblika dijamanta,
svijetla plava kosa i ljupkost govorili su tome u prilog. Doduše,
sad ta plava kosa do ramena nije blistala kao nekoć, a na licu su
se kosti malo previše isticale. Prije dvadeset godina vjerojatno je
bila sočna, ali iz nje je sad sav nektar bio isisan.
– Tess, imaš minutu za mene?
– Naravno, gospođo Winchester.
Winchester. Čak je i Ian znao tko je njezin suprug: mještanin
koji se još kao klinac obogatio sa start-upom specijaliziranim za
trgovanje internetskim domenama, pa tako zarađeni novac
uložio u političku karijeru.
Tess je kimnula tinejdžerici koja je ušla sa ženom. – Bok,
Ava.
Buduća školska kraljica ljepote. Plavuša kao i majka, ali još
svježa. Jedri obrazi, rumene usne, ljupka poput proljetnog dana.
Nasmiješila se Tess, pa se pridružila drugim dvjema
tinejdžericama za stolom uz prozor.
– Može nasamo? – gospođa Winchester je kimnula prema
vratima spremišta.
Tess je bila sama u kafiću, ali ipak je poslušno krenula prema
malom hodniku koji je vodio do toaleta. Ian ih je i dalje vidio,
ali nije čuo o čemu razgovaraju.
Gospođa Winchester je jedina govorila, a lice joj je pritom
bilo jednako strogo kao i ostatak njezine pojave. Kad je Tess
konačno progovorila, držala se prilično mirno za nekoga pod
paljbom. Winchesterica je odmahnula glavom, očito odmah
odbacivši Tessin odgovor. U međuvremenu se njezina kći Ava
svim silama trudila ne gledati majku.
Ian se naljutio sam na sebe zbog te znatiželje. Sva ta drama,
što god joj bio povod, nije imala veze s njim. Uzeo je vrećicu s
preostalom krafnom i kavu, pa ubacio dolar u staklenku za
napojnice na stolu. Ionako nije volio dugo ostavljati Biancu
samu.
 3

O luja je počela u petak, prvog dana ožujka, mjesec dana

nakon što se Tess zaposlila u Dimnjaku. Kišilo je cijeli
dan, a zatim i sutradan. Do nedjelje ujutro temperatura je pala
ispod nule, kiša se pretvorila u susnježicu, a potok Poorhouse
nabujao poput rijeke. Tess nije željela izaći na posao, nego se
sklupčati pod deku pokraj prozora i promatrati bujicu kako se
približava njezinim vratima.
Prethodne noći njezina se Honda CR-V jedva probila kroz
niske dijelove ceste koja je vodila od autoceste do njezine kuće.
Danas nije bilo izgleda da se njezin autić provuče do grada, jer
je vode bilo još više. Mogla bi na posao pješice – gotovo dva
kilometra planinom Runaway; na posao nizbrdo, što nije strašno,
ali doma uzbrdo. I sve to za posao koji je prihvatila tek tako, jer
joj je puhnulo.
Signal je na planini bio slab, ali dovoljan da Phishu javi da
neće doći na posao, koji je bio u Nashvilleu i još mamuran od
rock-koncerta. Kad mu je rekla da neće doći na posao, pobjesnio
je.
– ... smjesta silazi u grad... – glas mu je bio isprekidan zbog
loše veze.
– ... računaju na mene... Ženska udruga... mjesečni sastanak...
– Cesta je poplavljena. Ne mogu se dovesti do grada.
– ... pješice na posao. Rekla si... vježbati.
– Šetnja je ugodna samo po lijepom vremenu.
– ... živiš na planini... neka gradska kukavica...
– Možeš mi dati na telefon mog simpa šefa? – promrmljala je
Tess.
 Ali veza se prekinula.
Gunđajući gurnula je suhe traperice, balerinke i ručnu
svjetiljku u plastičnu vrećicu, pa sve to spremila u naprtnjaču.
Obula je najstarije tenisice, prebacila kapuljaču kabanice preko
glave i odvažila se iskoračiti u polutamu i susnježicu.
Spuštanje niz planinu bilo je blatnjavo i naporno, ali ni upola
onoliko koliko će biti uspon natrag. Cesta je bila gotovo metar
pod vodom, pa se držala uske staze kojom su se koristili
planinari.
Kad je konačno stigla do grada, shvatila je da je pločnik
klizalište. Već na korak od Dimnjaka, zamalo je pala. Svjetla su
blistala kroza zamagljene prozore. Unatoč lošem vremenu, ili
možda baš zbog njega, u kafiću je bilo barem deset gostiju.
Savannah, u tajicama i prevelikoj majici kratkih rukava,
nestrpljivo je stajala za blagajnom. – Kasniš.
– Dobar dan i tebi – Tess je objesila kabanicu u spremište,
skinula mokre tenisice i traperice, pa se presvukla u suhu odjeću
koju je donijela. Staro ogledalo s reklamom za Campari otkrilo
joj je da joj je kosa divlja koliko i vrijeme. Svezak ju je u rep, pa
izvukla policu s kondomima da je odgura u prednji dio kafića.
– Ako je Phish vidi, bit će problema – rekla je Savannah,
spremajući se za odlazak.
– Reći ćeš mu?
– Možda – Savannah se odsutno počešala po golemom
trbuhu. – Dečki ne vole kondome.
Tess se suzdržala barem deset sarkastičnih komentara. Već
tjedan dana je izlagala kondome dok Phisha nije bilo i jedina
gošća koja se pobunila bila je Kelly Winchester. Onoga dana
kad je Ian North došao u kafić, Kelly je bila zvijezda gradskog
društva i supruga Brada Winchestera, senatora savezne države
Tennesseeja. Phish još nije opomenuo Tess zbog kondoma, što
je značilo da gospođa Winchester još nije stigla do njega, ali
sudeći prema svemu što je Tess čula o obitelji Winchester, kad
Kelly bude Tess tužila Phishu, kondomi će nestati.
Zasad je bilježila sitne pobjede – recimo, jučerašnju prodaju
kondoma tinejdžeru za kojeg je poslije saznala da je Savannin
mlađi brat.
Phish je imao pravo; gosti su bili redoviti. Kad je najavljeno
ružno vrijeme, nahrupili su u kafić. Vijesti o zatvaranju
poplavljene ceste kao da su ih samo još više potaknule na posjet
Dimnjaku. Držali su se prilično filozofski.
– Dogodi nam se nekoliko puta svake godine – rekao je Artie,
onaj kojem nije htjela prodati cigarete. – Najčešće u proljeće, ali
ne nužno – vratio se u Dimnjak unatoč onoj prijetnji da neće
nogom kročiti unutra dok Tess ondje radi.
Fiona Lester, vlasnica pansiona Zimzelen, skinula je
kabanicu. – Sjećate se kad se kod Ledbedderove farme odronio
teren?
Gosti su kimali. – Najstrašnija je bila snježna oluja dvije
tisuće petnaeste.
– Dva dana su nas vadili ralicama iz snijega. Da je Brad nešto
poduzeo, bilo bi brže gotovo.
Tess još nije upoznala gospodina Winchestera, ali znala je da
su mještani ponosni što je jedan od njih na tako visokoj
dužnosti. Uz to, povremeno bi od Phisha čula gunđanje o tome
kako su Winchesteri prigrabili upravljanje gradskim proračunom
i poslovima.
Poslije tog poslijepodneva, u Dimnjak je svratila čak i
Courtney Hoover. Od svih gostiju kafića, Tess je nju najmanje
voljela. Courtney je bila u ranim dvadesetima, u Tempestu je
živjela s obitelji i radila je na recepciji jeftinog hotela pedesetak
milja od grada. Najveća ambicija bila joj je postati influencerica
na Instagramu, pa je znatan dio vremena provodila slikajući
provokativne selfije.
– Bok, Tess – rastegnula je teatralnim južnjačkim naglaskom.
– Bok, Courtney.
Courtney je danas svoju vitku figuru istaknula preuskom i
prekratkom haljinom s V izrezom, te čizmama preko koljena.
Lice joj je bilo napudrano nekakvim svjetlucavim puderom i
presijavalo se na svjetlu kafića. Zagledala se u ponudu pića
napisanu na ogledalu iza šanka iako bi svaki put naručila srednju
šalicu moche.
Tess je obrisala ruke o pregaču. – Što želiš popiti? – Tess je
kuhala mochu identično kao Phish, Michelle i Savannah, ali
Courtney bi se svaki put požalila na nju. Previše espressa,
premalo šlaga, „stara” čokolada – što god to značilo.
– Molim srednju mochu – usnice su joj bile premazane
slojem sjajila koji je izgledao kao da se stvrdnuo poput laka za
brodove. Kritički je odmjerila Tess. – Jesi ti to bolesna, Tess?
Ne izgledaš mi najbolje.
– Zdrava sam kao konj – rekla je Tess. – Samo nisam lijepa
kao ti.
Dok je Courtney pokušavala prokljuviti zeza li je Tess, Tess
je otvorila mlijeko. – Koliko sad već imaš pratitelja? – Courtney
je voljela to pitanje. Možda joj odvrati pozornost od moche i
ovaj put joj ne prigovori.
– Gotovo tristo. Prošlog tjedna zaradila sam još četvero.
– Impresivno.
– Teži je to posao nego što misliš – Courtney je zamahnula
svojim plavim ekstenzijama. – Pomakni banane. Idemo se slikati
zajedno.
Jedini razlog zbog kojeg je Courtney željela sliku s Tess bio
je da je stavi na Instagram i ispod napiše #ljepoticaizvijer, ali
Tess se ipak naslonila na šank i pustila Courtney da mijenja
poze i slika ih desetak puta. Nijedna joj se fotka nije svidjela. –
A što se može. Slikat ćemo se opet kad budeš imala frizuru.
– Dobra ideja – Tess joj je pružila mochu. Courtney je
bojažljivo otpila gutljaj i proglasila kavu preslanom.
– Sastojci su isti kao uvijek – rekla je Tess.
– Nešto je drukčije. Slana je.
– Hoćeš radije cappuccino?
– Nema veze – Courtney se brzo okrenula i otišla.
Oko tri popodne, Ženska udruga je otkazala sastanak i kafić
se ispraznio. Oko četiri, susnježica se pretvorila u tuču i
zabubnjala po prozorima Dimnjaka. Tess je trebala zaključati
tek u pet, ali kako do pola pet nije ušao nijedan gost, okrenula je
znak u izlogu. ZATVORENO.
Malo je razmišljala da li da noć povede u skladištu umjesto
da se po mraku penje olujnom planinom, ali pomisao na krevet
od kartonskih kutija i deke na kojoj je uginuo Phishev stari
labrador bila joj je još neugodnija od šetnje po oluji. Imala je
svjetiljku, relativno toplu odjeću i zdrav razum. Može ona to.
Prije je solju posipala pločnik ispred kafića, ali nije pomoglo.
Bio je zaleđen poput ledenice, pa se priljubila uza zgrade.
Autocesta je bila sablasno tiha. Nigdje kamiona s osamnaest
kotača kao inače, nigdje motocikala ili krntija s preglasnom
ispušnom cijevi. Kad je stigla do kraja zgrade Dimnjaka, pločnik
je nestao. Jedva je vidjela i poplavljenu pošljunčanu cestu, a
kamoli stazu uz planinu. Led je sve prekrio i čak i pri svjetlu
ručne svjetiljke nije bilo lako naći siguran prolaz.
Vjetar joj je skinuo kapuljaču s glave. Susnježica joj se slila
niz vrat, ledene kapi zaletjele joj se u obraze. Mještani su je
uvjeravali da oluja neće dugo trajati, ali trenutačno od toga nije
bilo nikakve utjehe.
 Tenisice su joj proklizale na mokroj travi i pala je već treći
put. Bilo joj je sve hladnije, bila je mokra od glave do pete. I sve
to za minimalac u kafiću koji i nije bio kafić, u gradiću Bogu iza
nogu. Ruke su je boljele od hladnoće, nožni prsti se ledili. Kad
je stigla do kolibe, bila je mokra do kože i drhtala je.
Naravno, plinska peć baš sad nije radila, pa se Tess omotala
dekom da se bar malo zagrije. Zašto li je uopće mislila da bi
trebala živjeti ovdje? Ti si kriv za ovo, Travise! Ti si se želio
preseliti u Tennessee, ne ja.
Bila je preumorna za plač i presmrznuta za ples.

*
Nešto ju je probudilo usred noći. Oluja je još bubnjala po kolibi,
ali sad je uz nju tutnjalo još nešto. Nešto dovoljno glasno da
nadglasa tuču i vjetar.
Crkveno zvono. Zvonilo je i zvonilo i zvonilo. Glasnim,
dubokim zvukom. Tess se okrenula na leđa i polako razbudila,
prihvaćajući sekundu po sekundu činjenicu da se nalazi u ružnoj
sobi s otrcanim cvjetnim tapetama koje su se gulile po
rubovima, a ne u sunčanoj spavaćoj sobi čije su zidove ona i
Trav zajedno obojili.
Zaklopila je oči. Crkveno zvono i dalje je zvonilo. Glasno.
Uporno.
Zavukla se dublje pod deku. Crkva na vrhu brda odavno je
bila ruševina. Zvono očito nije dopiralo odande, nego iz škole.
Glavno da je Ian North napravio onoliku strku zbog njezine
glazbe. Sad je jedan ujutro, a on se igra sa zvonima i ne pomišlja
da...
Tess je naglo otvorila oči. Ustala je s glasnim uzdahom, pa
zgrabila najbližu suhu odjeću. Nekoliko minuta poslije, izašla je
iz kolibe.
 *
Obasjani dugački školski prozori upućivali su na to da generator
kod Northovih radi. Tess je ušla bez kucanja i skinula kabanicu.
– Bianca! Gdje si?
Odgovorio joj je North, iz spavaće sobe u prizemlju. – Ovdje.
Požuri se!
Nadam se da je lažna uzbuna. Bianca je bila u trideset
četvrtom tjednu trudnoće. Tess je već porađala nedonoščad, ali
ovdje nije imala monitore, nije imala na raspolaganju odjel za
neonatalnu intenzivnu skrb. Nije imala nikakve opreme: ni
stetoskop, ni instrumente, ni kanile, ni konac i iglu. Uz to, nije
imala snage. Ali što je, tu je.
Natjerala se da nastavi prema spavaćoj sobi i prešla prag.
Soba je bila uređena u tonovima sive boje, ukrašena svjetiljkama
od brušenog nikla. Prozore su prekrivale prozračne bijele
zavjese. Bianca je ležala na niskom širokom krevetu, bez
pokrivača, u spavaćici boje kositra i lica zgrčenog u paničnu
grimasu. – Tess! Prerano je! Vodenjak mi je puknuo i imam
trudove. Još... još nije vrijeme.
Tess se prestrašila. Ovo nije izgledalo kao lažna uzbuna, a u
Tempestu nije bilo liječnika. Čak i da po ovakvom vremenu
mogu do najbliže bolnice, udaljena je devedeset kilometara.
Zavukla je ruku u džep i izvukla gumicu za kosu. – Djeca su
mali seronje. Rade što žele.
Od te opaske kutovi Biancinih usta na tren su se razvukli u
pokušaj osmijeha. Tess je svezala kosu i prišla krevetu. Bianca
ju je čvrsto zgrabila za ruku. – Bojim se.
– Bit će sve O. K. – rekla je Tess s lažnom samouvjerenošću.
– Porodila sam više djece nego što pamtim. Možemo mi ovo.
Koliki je razmak između trudova?
– Oko šest minuta – odgovorio je North iza nje.
 Nježno se izvukla iz Biancina stiska. – Idem oprati ruke.
Bianca je stisnula šaku. – Požuri se!
North ju je odveo do kupaonice pokraj spavaće sobe, ali nije
otišao, nego ušao za njom. Prilazeći umivaoniku, Tess je u
zrcalu vidjela njegovu stisnutu čeljust i predugu kosu. – Bianca
kaže da si bila medicinska sestra na odjelu za porodništvo?
Mala kupaonica se klaustrofobično smanjila zbog njegove
napetosti. Tess je povukla rukave iznad lakta i pustila vodu. –
Jesam.
– Što to točno znači? Jesi li ikad sama porodila dijete?
Što bi napravio da kaže da nije? Tess je dohvatila sapun i
utrljala ga. Koliko god Ian North bio slavan, darovit ili imućan,
nije joj se sviđao. Nije joj se sviđalo što se ponaša prema supruzi
poput zatvorskog čuvara. Nije joj se sviđalo što se Bianca jedne
sekunde vješa po njemu, a druge viče. – To mi je profesija.
Sestra sam i primalja. Ovo mi nije prvo nedonošče.
Ali je prvo bez ičije pomoći.
U ogledalu je vidjela da su mu ramena klonula. Više nije
izgledao agresivno. – Stvar je u tome da – telefon ne radi. Veza
je puknula. Mislio sam da bih mogao pozvati helikopter. Za
nekoliko dana idemo u Knoxville. Trebali smo imati dovoljno
vremena.
– Šteta što niste javili djetetu.
Lecnuo se i Tess je odmah požalila tu oštru opasku. North joj
nije bio prvi naporni otac. Znala je kako treba s njim. – Trebat
će mi nekoliko stvari – nabrojila ih je redom: čisti ručnici,
sredstvo za dezinfekciju ruku, sterilizirane škare, sva gaza koju
može naći, veliki vrč hladne vode. – Imate već dekice za dijete?
Bilo što?
– Ništa. Bianca je sve to mislila naručiti s Manhattana.
– Onda ih sad napravi. Razreži najmekšu, najčišću deku ili
pokrivač koji imaš. Na dva ili tri dijela.
Nije zatražio da mu ponovi, nego samo krenuo.
Tess je gurnula jastuk Bianci pod leđa, pa joj opipala trbuh.
Mjerila je vrijeme između trudova. – Neće ovo tako brzo. Hoćeš
li malo ustati i prošetati?
Bianca ju je pogledala odozdo. Njezine plave oči upitno su
gledale Tess poput dječjih. – Smijem li ustati?
– Naravno. Hodanje će ti dobro doći. Možeš se odlučiti i za
porođaj u kadi ili na koljenima, kako god želiš. Nema pravila.
Bianca je odlučila da želi roditi u kadi.
Ian se vratio dok je Tess pomagala Bianci da u spavaćici
sjedne u toplu vodu. Bacio je na pod s glasnim treskom sve po
što ga je Tess poslala. – Što to radite! Trebala bi biti u krevetu!
Tess je sad već bilo dosta doktora Northa. – Žene danas
rađaju drukčije nego u pedesetima.
– Ali...
– Porođaj u krevetu je najmanje praktičan, ali za slučaj da se
Bianca želi vratiti u krevet, trebat će nam čiste plahte. Idi ih
prostrti.
– Za slučaj?
Tess je u bolnicama porodila djecu rodilja koje su čučale i
rodilja koje su se stisnule u uske prostore. Iznenađujući broj
žena volio se stisnuti između kreveta i zida. – Ako imaš čiste
plastične folije, prostri je po krevetu da sačuvamo madrac.
– Jebe mi se za madrac! – istrčao je iz kupaonice.
Prozračna tkanina Biancine spavaćice lebdjela je oko nje
poput oblaka dima. Tess joj je masirala ramena, dodavala tople
vode u kadu, vodila je kroz disanje sa svakim trudom. Nasreću,
Bianca je ionako bila usredotočena samo na sebe, pa nije uočila
koliko je Tess nervozna.
– Htjela sam epiduralnu! – zavapila je Bianca nakon jednog
snažnijeg truda.
Sad je već kasno. – Epiduralna je precijenjena – rekla je Tess,
nježno joj masirajući zatiljak. – Tvoje tijelo će ionako samo
znati što da radi.
Nadala se da će doista tako i biti.
– Gdje je Ian? Hoću Iana!
– Tu sam.
Ušao je u kupaonicu i ostao na vratima, i ne gledajući Biancu.
– Briga tebe! – zarežala je Bianca na njega. – Nisi se mogao
niti pretvarati da si sretan zbog trudnoće!
– Ti si bila dovoljno sretna za oboje – rekao je tiho.
Tess je već vidjela mnogo žena da bijesne na supruge tijekom
porođaja, pa je samo okrenula slavinu. – Voda se ohladila.
Dodat ću ti tople.
Nakon nekog vremena, Bianca je rekla da želi izaći iz kade.
Tess ju je izvukla iz mokre spavaćice i pružila joj ogrtač. –
Idemo sad malo hodati.
Otišli su u salon. North je stao pred prozor i zagledao se u
noć. Sad kad je skupio sve po što ga je Tess poslala, kao da više
nije znao što da radi sam sa sobom, ali Tess je vjerovala da bi
očevi trebali biti aktivno uključeni u porođaj pogotovo u
slučajevima s ovoliko napetosti među supruzima. – Hodaj s
njom – rekla mu je. – Neka se nasloni na tebe kad dođe trud.
– Ne! – povikala je Bianca. – Hoću tebe! Želim hodati s
tobom, Tess!
Northu kao da je pao kamen sa srca. Tess mu je i za to
zapisala minus.
Hodale su. Sa svakim trudom, Bianca se priljubila uz Tess
cijelim tijelom. Prošlo je dvadeset minuta... Trideset... Trudovi
su bili sve češći i sve snažniji.
Bianca je rekla da želi Iana, koji je zatim zamijenio Tess.
Bianca se naslonila na njega. – Znaš da te volim.
– Znam – rekao je.
Bianca se naposljetku umorila i poželjela leći. Tess ju je
smjestila što je ugodnije mogla, ali najteži dio porođaja već je
bio počeo. Bianca je čas grabila supruga za ruku, kršila je koliko
ju je snažno stiskala, zatim bi ga naglo pustila. Kako su se
trudovi pogoršavali, tako je prestala i govoriti, pa je sad samo
glasno stenjala. North se premjestio uz uzglavlje kreveta, kao da
ne želi da ga Bianca gleda. Tess je pod Biancine bokove
podvukla čisti ručnik.
Bianca je zabacila glavu unatrag i vrisnula kad ju je proparao
još jedan trud. – Brini se za moje dijete! – noktima je zgrabila
plahtu. – Ako mi se što dogodi... Obećaj mi, Tess... Njega nije
briga! Obećaj mi da ćeš se ti brinuti za moje dijete.
Tess ju je pomilovala po nozi. – Snažna si i zdrava. Sama ćeš
se brinuti za svoje dijete.
Trud je popustio, ali Bianca je mahnito zvjerala uokolo.
Nadnaravnom je snagom zgrabila Tess za ruku i Tess se lecnula.
– Hoću tebe! – zavapila je. – Obećaj mi!
Tess je pogledala Iana, koji je samo stajao i šutio, smrknut.
Bianca je zarinula nokte u Tessinu ruku. – Ako mi se što dogodi,
obećaj da ćeš se brinuti za moje dijete.
– O, dušo, ne mogu, ja...
Još jedan trud. Još jedan glasan vrisak. – Moraš.
– Obećaj joj! – dreknuo je North. – Za Boga miloga, obećaj
joj!
Pojavio se vrh male glavice, smežuran poput suhe šljive.
– Vidim glavicu – rekla je Tess smirujućim glasom. – Super
ti ide. Sad se okreni na bok. Hajde. Pomoći ću ti – ako je okrene
na bok, dijete će dobiti više kisika, a možda se i tkivo manje
ošteti.
 Naredila je Northu da drži Biancinu gornju nogu. Pogledao ju
je kao da mu je rekla da primi kobru, ali poslušao je.
– Tako. Bravo – North je gledao na sve strane, samo ne na
mjesto iz kojeg se pomaljao njegov potomak.
Pupkovina je bila omotana djetetu oko vrata. Tess ju je bez
problema razmotala.
S idućim trudom pojavilo se malo rame. Tess ga je nježno
podigla i samo čekala, tiho ohrabrujući Biancu.
Pojavilo se i drugo rame, a s idućim trudom dijete je
skliznulo Tess na ruke.
Odahnula je od olakšanja. – Curica je – Tess je nagnula dijete
da tekućina izađe iz usta, a zatim je spustila Bianci na grudi.
Dijete je bilo potpuno bespomoćno. Izgledalo je poput morskog
bića naplavljenog na obalu.
– Djevojčica... – rekla je Bianca slabašno. – Vidi, Iane...
Djevojčica.
– Vidim – rekao je hrapavo.
Diši, malena. Tess je ručnikom nježno trljala sitno tijelo.
Protrljala je sitni nosić da iz njega izbaci svu nakupljenu
tekućinu. Znam da tvoja slabašna pluća još ne žele prodisati, ali
morat će.
Biancin glas je zvučao kao da dopire iz susjedne sobe. – Ne
plače. Zašto ne plače?
– Daj joj vremena. Velika je ovo promjena. Posteljica je još
spojena, pa ima dovoljno kisika.
Prolazile su sekunde. A tad je dijete udahnulo, slabašno i
plitko. Još jedanput... Oglasilo se poput ptičice...
Tess se nasmiješila. – Tako treba, malena.
Bianca je milovala dijete po leđima, gugućući. Tess je
pričekala posteljicu. Pupkovina je bila nepomična, sad kad više
nije bila potrebna. Tess ju je svezala. Prerezala.
 A tad je nastupio pakao.
– Hladno mi je. Jako mi je hladno.
Tess je naglo pogledala Biancu. Lice joj je bilo plavo. Tess su
prošli trnci.
Skini majicu – rekla je Ianu.
Samo ju je tupo pogledao.
– Skini majicu! – povikala je, primajući dijete. – Zagrli je,
privini na sebe! Moraš je zgrijati! – gurnula mu je dijete u ruke.
Bianca je zakašljala i povratila.
Iz međunožja joj je navrla krv.
Imala je nekakav napadaj.
– Što se događa? – zavapio je North. – Što joj je? Zašto se
guši?
Tess je pokušavala shvatiti što se događa. Nikad nije vidjela
ovakav slučaj, ali znala je o čemu je riječ.
Plućna embolija plodnom vodom.
Riječi s predavanja otprije mnogo godina odjeknule su joj
mislima zastrašujuće jasno, kao da ih je čula jučer.
Jedna od najrjeđih komplikacija pri porođaju... Fetalne
stanice ušle su u majčin krvotok i prouzročile alergijsku
reakciju... Amnionska tekućina, koža fetusa, čak i komadić
nokta... Dušnik se zgrči... Dišni putovi se zatvore...
Najjasnije se sjećala posljednje rečenice. Najčešće uzrokuje
smrt majke.
Taj je poremećaj bio toliko rijedak, toliko je malo žena imalo
takvu nesreću da ih to snađe da je većina primalja završilo cijeli
radni vijek, a da nisu vidjele ni jedan jedini slučaj.
Smrtnost je bila osamdeset posto.
Tess je zgrabila ručnik i nagurala ga na izvor krvarenja.
Panično je razmišljala što da poduzme – bilo što, samo da
spriječi neizbježno. Vrtjelo joj se u glavi i preplavila ju je
mučnina.
– Što joj je?
Nosnice joj je ispunio ljepljiv miris krvi. Pribrala se dovoljno
da odgovori. – Anafilaktički šok. Ima alergijsku reakciju na
djetetove stanice – smrtonosnu reakciju. – Rijetkost... velika
rijetkost – kao da je to ikakva utjeha.
Bianca je bolno vrisnula i prekrila sve Tessine riječi. Iako je
Tess pokušavala zaustaviti krvarenje, Biancin tlak je naglo
padao. Još malo i neće moći disati. Trebao joj je arterijski
kateter, trebalo ju je intubirati, trebao joj je ventilator. A čak i
uza sva čudesa moderne medicine, žene su i dalje umirale od
ovoga.
Bez kirurškog zahvata... Tess je pokušala potisnuti paniku.
– Ne razumijem! – vapio je North. – Zašto ništa ne radiš?
Jer ništa ne može. Supruga ti umire, a ja je ne mogu spasiti.
Nije to mogla izgovoriti naglas. Nije mu mogla reći da će za
nekoliko minuta život iscuriti iz Biance, da će ga isisati ovaj
rijetki, tragični, neshvatljivi poremećaj.
Bila je bespomoćna. Jednako bespomoćna kao dok je Travis
umirao. Srce joj je toliko tuklo da ga je osjećala u grlu. Sve to
iskustvo, sve te godine školovanja, a sad ne može ništa.
Bianca se gušila, grgljajući glasno i užasno. Grlo joj se
zatvaralo. Tess je morala donijeti nemoguću odluku. Mogla je
obaviti traheotomiju bez anestezije, prvim oštrim alatom koji
nađu u kući. Brutalnu, barbarsku traheotomiju, najteži mogući
zahvat. Bol bi bila nepodnošljiva. A rezultat? Ne bi je mogla
spasiti, ali umrla bi u agoniji.
– Ne može disati! Učini nešto!
Podigla je pogled prema Ianu Northu. Vidjela je sav njegov
strah i zaprepaštenost i dijete zaboravljeno na grudima. U
jednom trenutku njegova je supruga gugutala nad novorođenom
kćeri, u idućem umirala. Tess je stresla glavom, govoreći mu tim
pokretom ono što nije mogla izgovoriti.
Stisnuo je usta u grimasu, toliko životinjsku da je jedva
izgledao kao ljudsko biće. – Ne smiješ je pustiti da umre!
Tess se okrenula od njega, prezirući i sebe i svoju nemoć.
Dok se Bianca borila za udah, Tess ju je milovala po kosi,
smirivala je boreći se sa suzama, pokušavala je utješiti.
Biancine oči panično su letjele po sobi tragajući za djetetom
– koje je otac držao privijeno na grudima, ali kao da nije niti
primjećivao. Bianca je opet zajaukala od boli. Njezine oči
pronašle su Tessine. Već su se gasile, ali poruka u njima ipak je
bila jasna.
– Obećavam – šapnula je Tess tik prije nego što je Bianca
izgubila svijest. – Obećavam.
Dvadeset minuta poslije, Bianca je umrla.
 4

B iancino nepomično, okrvavljeno tijelo.

North. Skamenjen poput nadgrobnog spomenika. Dijete.
Tess se prisilila da ustane. Uzela mu je dijete iz ruku.
Prigušila je vlastiti vrisak. Ovo je bilo previše. Previše. Nije se
trebalo dogoditi.
Ali toliko toga u njezinu životu nije se trebalo dogoditi. Ustao
je. Sekundu poslije zalupio je vratima. Ostala je sama. Sama s
mrtvom Biancom i bespomoćnim djetetom.
Kao u transu, omotala je dijete plastičnom folijom, a zatim
dijelom deke koju je izrezao North. Raskopčala je majicu i
privinula tjelešce na vlastitu kožu. Sjela je na sofu u mračnoj
dnevnoj sobi, okrenuvši leđa sobi u kojoj je iza sad zatvorenih
vrata ležala Bianca, nepomična i hladna. Njezina brbljava
frendica koja je najradije pričala o sebi. Prijateljica koju nije
mogla spasiti. Prvi put u karijeri, Tess je izgubila pacijenticu. To
nikad ništa neće popraviti.
Sati su prolazili. Nije mogla vrištati. Nije mogla niti pokušati.
Osjećala se kao da je za ovo kriv njezin bijes. Kao da je njime
spalila posteljicu, kao da je zbog njega Biancina krv proključala
i ubila je. Tess je u sebi bodrila djetešce, tek nešto veće od ptice,
da diše. Izgubila je majku. Nije mogla izgubiti i dijete.
Brojila je sekunde između djetetovih udaha, osluškivala
njegove tihe zvuke, tražila pogledom slabašne kretnje koje su
davale do znanja da je malena živa. Kroz prozore se provukla
ružičasta svjetlost. Najdulja noć Tessina života. Prekrila je
djetetove oči da ih zaštiti od svjetla.
Jutro je već bilo odmaknulo kad je čula elisu helikoptera.
Otac djeteta je očito uspio dozvati pomoć. Kad je Tess ustala, u
obamrle noge kao da joj se zabilo tisuću igala. Dijete je ležalo
stisnuto uz nju, samostalno disalo. Još je bilo živo.
Prišla je prozoru i gledala helikopter kako slijeće na travnjak
između škole i doline koja se prostirala iza nje. Donedavno
tihim dvorištem sad se širio nemir. Dva medicinska tehničara
utrčala su kroz nezaključana kućna vrata. – Mi smo iz
Nacionalne garde.
Tess je odgovorila glasom hrapavim od duge šutnje. – Majka
je u spavaćoj sobi.
Jedan tehničar se uputio prema sobi, a drugi je prišao njoj.
Izgledao je kao da je jedva punoljetan. Tess je znala da izgleda
kao da je pobjegla iz ludnice u zakrvavljenoj odjeći, pa je
nastojala zvučati što profesionalnije. Izvukla je sav autoritet
profesije kojom se više nikad neće baviti. – Ja sam medicinska
sestra. Dijete je rođeno oko mjesec dana prerano. Trenutno diše
sama, ali mora u bolnicu. Majka... – jedva je prevalila te riječi
preko usta. – Plućna embolija plodnom vodom –
najjednostavniji odgovor, koji neće dobiti potvrdu sve do
obdukcije. Znanstveni odgovor. Ali Tess je znala što je pošlo po
krivu. Njezin bijes.
Iznijeli su Biancino beživotno tijelo na nosilima. Mlađi
tehničar joj je opet prišao. – Dajte mi dijete.
– Ne. Idem s njom.
Nije joj bila majka i očekivala je otpor, ali samo je kimnuo.
Tijekom leta u helikopteru Tess nije vidjela ništa osim djeteta
u prijenosnom inkubatoru i prekrivenog tijela prekoputa. Kad su
stigli do bolnice, Ianu Northu nije bilo ni traga.
Unatoč Tessinu izgledu kao iz horora, glavna sestra na odjelu
za neonatalnu intenzivnu skrb dopustila joj je da ostane.
Prikopčali su dijete na monitor i uveli infuziju. – Počela je život
u opasnosti – rekla je sestra – ali sve ste napravili kako treba i
bit će dobro.
Ne sve, pomislila je Tess. Izgubila sam njezinu majku.
Dijete je bilo teško tisuću petsto grama, sasvim pristojno za
nedonošče, ali narukvica s brojem slučaja na njezinoj je nozi
svejedno izgledala poput automobilske gume. Kad je dijete bilo
na sigurnome u inkubatoru, sestra je rekla Tess da može izaći. –
Idite se oprati – rekla je nježno. – Sad ćemo se mi brinuti za nju.
Tess je bila prljava, premorena i poražena. Ugledala je Iana
Northa, klonulog u stolac u čekaonici. Laktove je naslonio na
koljena, glavu pognuo. Preko stolca do njegova ležala je
prebačena parka. Sasušeno blato na čizmama i trapericama
govorilo je da se do telefona probio preko planine. Natjerala se
da mu priđe. – Žao mi je – glas joj je bio prazan, lišen osjećaja, a
isprika nezamislivo nedovoljna.
Pogledao ju je mrtvim pogledom. Nije mu niti pokušala
objasniti da nije mogla spasiti Biancu. Kako uopće zna da nije?
Ionako mu nikakvo objašnjenje ne može vratiti suprugu, a ona
ne zaslužuje odrješenje grijeha.
– Jesi li razgovarao o djetetu s doktoricom? – upitala je.
Jedva vidljivo je kimnuo.
– Jesi li je... otišao pogledati?
– Ne.
– Trebao bi.
Zgrabio je jaknu i ustao. – Ti donesi medicinske odluke. Ja ću
sve samo potpisati – iz džepa je izvadio svežanj novčanica,
gurnuo joj ih u ruku i uputio se prema dizalu. – I nemoj i to
sjebati.

*
Vrata dizala su se zatvorila. Ian se naslonio na zid. Kad li se
pretvorio u takvoga gada? Sad je isti svoj otac.
Biance više nema. Njegove prelijepe, krhke Biance...
Njegova nadahnuća, njegova tereta, njegova temelja, njegove
kazne...
Protrljao je oči. Pokušao je udahom razvezati užad koja mu je
stezala grudi. Pješačio je u tami kilometrima, provlačeći se
među drvećem, gazeći kroza smrznuto grmlje, jedva se držeći
iznad vode, sve da uhvati telefonski signal. Trebao je dovesti
pomoć. Trebao je napisati drukčiji završetak. Ručna svjetiljka ga
je izdala, ali nastavio je. Na nekim je mjestima navrijeme vidio
srušeno stablo ili kvrgavi korijen što je virio iz tla, na nekima
nije. Kad se konačno probio do poplavljene autoceste, pokušao
je zaustaviti neki automobil, ali onih nekoliko koliko je uopće
prošlo pokraj njega nije stalo primiti prljavog lutalicu.
Uspio je pozvati pomoć tek prije zore. Državna policija ga je
pokupila nedugo nakon toga. Odveli su ga u bolnicu, gdje ga je
osoblje smjestilo u malu sobu za konzultacije. Na kraju je ušla
socijalna radnica i obavijestila ga da mu je stigla kći. Rekla je da
je smije posjetiti. Rekao joj je da ga pusti na miru.
Zatim je došla doktorica, koja mu je objasnila što se
dogodilo. – Još ne možemo biti potpuno sigurni, ali sve upućuje
na plućnu emboliju plodnom vodom. Bez kirurške pomoći to je
stanje smrtonosno.
Medicinski naziv smrtonosnog stanja nije promijenilo njegov
ishod. Biance više nije bilo.
Dizalo se nije micalo. Zaboravio je pritisnuti tipku.
Doktorica mu je rekla kako je dijete. Nije se sjećao njezinih
riječi. Nije ga bilo ni briga. Ali Tess Hartsong je, a on je
bezdušno sve svalio na nju – na nesretnog Rasplesanog Derviša
– i otišao.
Vrata dizala su se otvorila. Žena na hodniku samo ga je
pogledala i odmah se odmaknula. Iana su oči pekle, grlo greblo
kao da je progutao brusni papir.
Bianca je bila mrtva, a za to je bio kriv samo on.

*
Svežanj novca koji joj je North gurnuo u ruku prije nego što je
otišao kao da joj je pržio dlan. Nije željela njegov novac.
Napustio je kćer, povjerio ju je nekome tko je jedva imao snage
za bilo kakvu odluku, a to nije smio. Ali Tess je dobro znala što
bol napravi čovjeku i gotovo ga je razumjela.
Jedna sestra joj je donijela čisti komplet odjeće i paket
higijenskih potrepština. Tess je znala da nikad više neće moći
pogledati vlastitu zakrvavljenu odjeću i sve je bacila u najbližu
kantu. Oklijevala je samo s Travisovom majicom, ali i ona je sad
vonjala po krvi i smrti. Ubacila ju je u kantu, bacila traperice na
nju, zaključala se u kabinu u toaletu i povratila.

*
Zaspala je u naslonjaču na odjelu za neonatalnu intenzivnu skrb.
Biancino lice izmučeno boli. „Pomozi mi! Zašto mi ne
pomažeš?ˮ
Jezerce Biancine krvi oko Tessinih nogu. Ocean krvi koji je
uvlači u svoje dubine. Ruke su joj teške poput olova. Ne osjeća
noge...
Prenula se iz noćne more. Koža između grudi bila joj je
vlažna od znoja. Trepnula je da se razbudi. Pokušala je vidjeti
kako stoje stvari.
Bila je večer. Dijete je ležalo u inkubatoru, omotano
dekicama savijenim u oblik potkove. Sestre su uvele infuziju, iz
nosnica joj je virila sitna pedijatrijska kanila, na grudi bile
pričvršćene elektrode. Kao i svako nedonošče, izgledala je kao
žaba. – Pustit ćemo je na miru dvadeset četiri sata – rekla joj je
sestra – a tad je možete primiti.
Tess je nije željela primiti. Nije željela na nju prenijeti još
više sebe. Ali znala je kako izgleda protokol za novorođenčad –
a pogotovo za nedonoščad. Što više dodira s majčinom kožom.
Samo što joj Tess nije bila majka. Malena nije imala majku, a
trenutačno ni oca. Mogla je računati samo na Tessinu kožu.
Izašla je iz odjela kao da bježi. Hodnik je bio prazan.
Naslonila se na zid i usredotočila na disanje. Natjerala se da
napravi što mora.
Na recepciji su joj rekli da se u blizini bolnice nalazi mali
pansion. Prijavila se, pa otišla u najbližu trgovinu po nešto
odjeće i higijenskih potrepština, koje je platila novcem Iana
Northa.
Programirala je budilicu da je probudi za točno jedan sat, ali
nije mogla zaspati od straha da se noćna mora ne ponovi.
Naposljetku je ustala, istuširala se, pješice vratila u bolnicu i
ponovno sjela u naslonjač pokraj djeteta.
Rano jutro, sestra je izvadila dijete iz inkubatora i rekla Tess
da raskopča majicu, da dijete osjeti njezinu toplinu. Tess je dala
iste te upute desecima majki, ali nije bila majka ovog djeteta i
prsti su joj drhtali dok se raskopčavala.
Tess je pravilno namjestila dijete, okomito je privinula na
grudi i okrenula joj glavicu da može disati. Sestra ih je zajedno
prekrila dekom da ih dodatno zagrije.
Bianca bi trebala držati svoje dijete. Ili North. Ali malena je
imala samo Tess.
Smirila se uz Tessine grudi. Nemam ništa za tebe, malena.
Ništa.
 *
Idućih nekoliko dana je proletjelo poput vihora. Tess je od
sestara čula da je North nazvao bolnicu, ali Tess se nije javio.
Nazvala je Phisha. Gradske tračare su sigurno mlatile jezicima
sve u šesnaest, jer su već svi znali za dijete i Biancinu smrt. Tess
nije pitala što ljudi misle, ali Phish nije niti čekao pitanja.
– Dovraga, Tess. To je svima jedina tema! Nitko nije znao da
si primalja, pa se sad svašta priča. Ljudi govore da...
– Mogu si misliti. Je li cesta otvorena?
– Je. Hoćeš li da dođem po tebe?
– Ne. Moram... Morat ću neko vrijeme ostati ovdje.

*
Tess je počela hraniti dijete. Svakog dana ju je držala u naručju
malo dulje. Mala ptičica, odjevena samo u pelenu, privinula bi
se uz Tessinu kožu i sjedile bi tako, omotane dekom. Ispod
kapice za novorođenče virila je crna kosa. Tess je brojila
djetetove uzdahe i slušala njezino tiho negodovanje.
Znala je da mora potražiti odvjetnika. Nije imala dozvolu za
rad u Tennesseeju, a Ian North ju je sigurno namjeravao tužiti.
Možda je zaštiti zakon o obaveznom pružanju pomoći za osobe s
liječničkom spremom. Možda ne. Bilo kako bilo, čekali su je
visoki sudski troškovi koji će je sigurno baciti na prosjački štap,
ali nije je bilo briga.
Dani su se pretapali jedan u drugi. Phishju je zvao svakog
dana. Natjerao je Savannu i Michelle da je zamijene, zbog čega
im se sad još manje sviđala. Tess bi povremeno popričala sa
sestrama ili progovorila koju riječ s bračnim parom u čijem je
pansionu živjela, kad bi svratila pod tuš i po čistu odjeću.
Ostatak vremena provodila je držeći dijete u naručju i
razmišljajući o Bianci.
Tjedan dana nakon što su stigle u bolnicu, doktorica joj je
rekla da je ujutro idućega dana smije odnijeti kući. Tess je
ispunila bojazan. North se još nije pojavio. Hoće li se uopće
pojaviti? I što će biti s ovim bespomoćnim djetešcem ako se ne
pojavi?

*
Iana su gušili svi ti čipkasti stolnjaci, paunovo perje i porculan u
viktorijanski uređenom pansionu. Volio je široke otvorene
prostore: visoke cementne zidove, golema platna, pejzaže bez
previše detalja. Zavukao je ruku u džep po rupčić.
Mučila ga je prehlada, ali ne previše. Prehladi se barem
nazirao kraj. Kad-tad će nestati, za razliku od drugih nedaća.
Posljednjih nekoliko dana proveo je na Manhattanu. Bianca
nije imala obitelji, ali imala je prijatelja i poslovnih suradnika.
Obranio se od njihovih pitanja o djetetu i pobrinuo se za
sprovod.
Vrata su se otvorila.
Tess je ušla u prostrano predvorje pansiona koje je vodilo u
salon. Bila je u trapericama i debeloj bijeloj vesti, a tamne
kovrče nemarno su joj padale oko lica. Nije bila našminkana.
Izgledala je iscrpljeno i neispavano. Ali bila je živa.
Funkcionalna. Unatoč podočnjacima, bila je čvrsta i praktična.
Sve što Bianca nije bila. Tess Hartsong bila je biće zemlje, a ne
neba. Netko tko je spreman skinuti se do donjeg rublja i izraziti
tugu i bijes plesom. Ian ju je poželio navesti da zapleše i za
njega, da izrazi sve osjećaje koje on nije znao izraziti. Njezine
tamne oči – ljubičasto-crne poput mangana – zaustavile su se na
njemu. Pogledala ga je kao da vidi ravno kroz njega. Kao da je
već donijela sud. A kako i ne bi?
 Jedan nezgrapan pokret u ovoj pretrpanoj sobi bio bi dovoljan
da Ian sruši sav taj viktorijanski kič. Morao je što prije obaviti
ono po što je došao i zbrisati.
Zagledao se u Tessino čelo da je ne mora gledati u oči. Prvo
joj je morao dati odrješenje grijeha. Postupiti pošteno. – Ono što
sam rekao u bolnici...
Nemoj i to sjebati.
Ali ako joj da odrješenje grijeha, izgubit će prednost.
Neće valjda iskoristiti njezin osjećaj krivice kao oružje?
Doktorica mu je potvrdila da je Tessina dijagnoza bila točna.
Nije ni zatražio obdukciju. Nije želio da nož dodirne Biancino
lijepo tijelo. Pogotovo ne zato što je on bio kriv za sve. Ne Tess.
Samo on. Ali sad je nešto trebao od nje, a krivica je bila moćan
saveznik.
Zagledao se u kamin, na kojem su stajala ukrasna staklena
zvona i emajlirane vaze, ogledalo s pozlaćenim okvirom i
mramorni sat. Neko vrijeme nije mogao odlijepiti pogled od
katastrofalne slike s pejzažem kojim su se kotrljali bijesna bujica
i ružni neprirodno brežuljci.
Ma ne može on to.
Nakašljao se. – Ono što sam rekao u bolnici... Nije bilo
pošteno. Znam da si napravila sve što si mogla.
– Znaš, ha?
Nije se mogao nositi i s njezinom krivicom. Bila mu je dosta i
njegova. Nije smio popustiti pred Biancinim navaljivanjem da se
doseli u Tempest s njim. Trebala je ostati u gradu, ali bila je jako
uporna.
Nastavio je blebetati bez smisla. – Što se tiče djeteta...
– Tvoje kćeri.
– ... tu ima nekih komplikacija.
Komplikacija? Tess se pokušala primiriti, ali stajao je kao
kip, nepokolebljiv i kao da ga se ništa od toga ne tiče. Više nije
izgledao kao da ga je zahvatio uragan, dok Tess još je. On je
izgledao gotovo uredno, u tamnoplavim hlačama i plavoj
košulji. Obrijan. Počešljan, iako je još imao dugu kosu.
Potisnula je paniku koja joj se širila grudima. – Da, ima
komplikacija. Nedonoščad je krhka i potrebna im je posebna
njega.
– O tome sam i došao razgovarati – zakoračio je malo bliže. –
Želim te angažirati da se brineš za nju.
– Angažirati? – Je li on sišao s uma?
– Dok sve ne sredim. Nekoliko dana. Najdulje tjedan.
– Nemoguće – Tess nije imala vremena ni za san, ni za hranu.
Na životu ju je održavao adrenalin i morala se maknuti i od
malene i od njega. – Možeš naći medicinsku sestru
specijaliziranu za brigu o nedonoščadi.
– Ne želim nekog nepoznatog. Platit ću ti koliko god želiš.
– Nije stvar u novcu – bilo joj je dosta što je boravila s
malenom u bolnici. Nije joj trebalo još emotivnog mučenja. Taj
čovjek i to dijete podsjećali su je na katastrofalan neuspjeh. –
Pitat ću sestre mogu li nekoga preporučiti i porazgovarati s
kandidatima.
– Ne želim nikog drugog. Ti si pametna. I sposobna. I imaš
zdravi razum.
– Hvala na povjerenju, s obzirom na sve što se dogodilo, ali
ne želim posao.
Netremice se zagledao u nju i zamahnuo za najniži udarac u
svojem arsenalu. – Čini se da si zaboravila.
– Što to?
– Obećanje koje si dala Bianci. Tik prije nego što je umrla.

*
Bolnica je provjerila je li Ian cijepljen protiv svih dječjih bolesti
i dala mu upute kako oživljavati novorođenče, od čega ga je
oblio hladan znoj. Rekli su mu da kupi dječju sjedalicu za auto i
preporučili metodu klokana, a Ian se cijelo vrijeme razgovora
nadao da Tess zna što je to, jer nije imao nikakve namjere
odraditi taj dio posla.
Tess je sjedila na drugom kraju čekaonice. Nije ga gledala.
Nije mu se obraćala. Ian je spustio olovku. – Žele da napišem
ime djeteta.
Tess je ustala i prišla mu. Uzela je formular. Uzela mu je
olovku. Nešto je napisala, pa mu vratila olovku i formular.
Wren Bianca North.
Wren. Palčić, kao ptica.
Ime nije bilo savršeno, ali nije bilo ni loše.
Sestra je došla po njih, ali za njom je otišla samo Tess, a Ian
je ostao u čekaonici. Minute su prolazile. Ian se meškoljio. Imao
je hladnu narav. Nije bio sentimentalan. Cijeloga sebe ulagao je
samo u svoj rad. Samo u umjetnost. Tako je oduvijek živio.
Samo tako je želio živjeti. Nije bio spreman na ovo.
Tess se vratila, noseći dijete. Nije želio gledati ni jednu ni
drugu.
Bez riječi su ušli u dizalo.
Kad su se vrata konačno otvorila, izašli su u predvorje i
dočekala su ih nasmiješena lica ljudi koji su mislili da gledaju
mlade roditelje koje nose doma obožavano djetešce. Ianu je
došlo da pobjegne. Da se makne od svih. Želio je da se sve vrati
na staro, kad je mogao izgraditi zid između sebe i svijeta svojim
kistovima i bojom u spreju, svojim posterima, plakatima i
muralima. Kad su mu svaka nova narudžba, svaka izložba u
galeriji i pohvale kojima ga je zapisala vojska kritičara nešto
značile.
 Kad je još znao tko je i što njegov rad znači.
Ostavio je Tess samu, otišao po njezin auto i vratio se pred
glavni ulaz u bolnicu. Jučer je otišao u njezinu kolibu po ključ i
predao ga klincu s benzinske, kojem je platio da napravi sve
ostalo – postavi dječju sjedalicu i odveze Tessin auto od
Tempesta do bolnice. Tess će morati odvesti dijete doma.
Sve je drugo bilo nezamislivo.
 5

T ess je cijelim putom do Tempesta toliko stezala upravljač

da joj je prstima prestala kolati krv. Nikad nije bila
nervozna vozačica, ali nikad nije niti morala voziti novorođenče
na stražnjem sjedalu. Nasreću, malena je spavala, ali to se moglo
promijeniti svakog trenutka.
Pristala je pomoći malenoj, ali ne samo zbog obećanja koje je
dala Bianci na samrtnoj postelji. Imala je još razloga. Sebičnih,
koje je i sama tek počinjala shvaćati. Wren je trebala njezinu
pažnju, što je značilo da Tess barem na koji sat ne stigne misliti
na Travisa. To sitno biće omogućilo joj je duševni mir, barem
privremeno.
Pogledala je retrovizor da provjeri kako je dijete, iako je
znala da nema smisla. Sjedalica je bila pravilno postavljena –
okrenuta prema natrag – ali zbog toga je Tess već dvaput stala i
izašla iz auta provjeriti diše li Wren. Sad se jedva suzdržavala da
ne stane i treći put.
Prošla je pokraj izblijedjelog znaka Ženske udruge. Polako je
krenula neravnom planinskom cestom prema kolibi. North je iz
bolnice otišao prvi i trebali su se naći kod nje, ali nigdje nije bilo
ni traga njegovu prljavom bijelom Land Roveru.
Malena je spavala u kutu sjedalice, a svijetloljubičasta kapica
joj se naherila na glavi veličine naranče. Nije izgledala
zadovoljno i zaplakala je čim ju je Tess podigla, neprirodno
prodornim plačem za tako sićušno djetešce. – Psst... Daj mi
priliku, može?
U kolibi je bilo hladno. Hladno i vlažno. North je trebao
upaliti malu peć i iskrcati sve što ga je Tess zamolila da nabavi,
ali nije napravio ništa. Imala je samo paket za mlade majke koji
joj je darovala bolnica i tamnozelenu maramu za nošenje djeteta
koju je dobila na dar od sestre s odjela za intenzivnu skrb s
kojom se sprijateljila.
Tess je nakratko sjela, tek toliko da skine jaknu, raskopča
bluzu i sveže maramu oko tijela poput tobolca. Provukla je
malenu kroz tkaninu i naslonila je na kožu, obrazom na svoje
grudi, pa ih obje omotala šalom koji je dohvatila s naslona
kauča. Još nije bilo vrijeme za bočicu, pa je šetnjom po kolibi
uljuljkala dijete u san, cijelo vrijeme u sebi bjesneći zbog
Northova bijega. Tek kad je Wren zaspala, Tess je otišla u
smočnicu provjeriti što je s peći.
Peć nije radila, a ona se nije mogla spustiti na sve četiri i
provjeriti zašto. Koliba je bila prehladna i to ju je zabrinulo.
Kako da zagrije Wren? Gdje je North? Trebali su se zajedno
brinuti za Wren, ali on je sve svalio na nju. Je li mu to i bio plan:
natovariti joj dijete i zbrisati?
Wren se probudila i nemirno promeškoljila. Tess je dohvatila
bocu s hranom za nedonoščad. Natočila je trideset mililitara u
bočicu, pogledavši na tren vlastite grudi. – Žao mi je – šapnula
je – ali morat ćeš se snaći s ovime.
Wren je jela kao da je hrana posao i svakih nekoliko gutljaja
toliko bi se umorila da bi zaspala. Tess je nije požurivala,
strpljivo ju je tapšala po leđima da podrigne i držala u okomitom
položaju. Kad je hranjenje konačno završilo, obje su bile
premorene. Tess se uspravila i udobnije namjestila na kauču, pa
ih malo čvršće omotala šalom.
Osjećala je otkucaje Wrenina srca na vlastitoj koži.
Promatrala je njezine treperave vjeđe nalik na školjke. Slušala
njezine nježne, slatke udahe. Možda se Northu samo probušila
guma. A možda je pobjegao doma na Manhattan. Utonula je u
san.
Krv joj je oblijevala listove, penjala se prema struku. Bianca
je vrištala.
Tess je morala doprijeti do nje. Morala ju je spasiti. Ali krv
ju je zarobila na mjestu. Odupirala se svom snagom. Noge su je
izdavale. Ruke su odustale. Bianca je skliznula u more krvi.
Probudila se s vriskom na usnama. Protrljala je oči da otjera
noćnu moru i u tom trenu čula auto pred kolibom. Pogledala je
na mobitel. Prošla su dva sata.
Ali na vratima kolibe nije stajao North, nego Phish. Na sebi
je imao prastari hipijevski pulover, u ruci bijelu papirnu vrećicu,
a niz leđa mu je padao prosijedi rep. – Bok, Tess – obrisao je
tenisice na tepih čim je ušao, pa zamahnuo prema djetetu. – Ovo
mi je pošteno zeznulo raspored. Michelle stalno navaljuje da
zaposlim njezinu sestru.
– Rekla sam Ianu Northu da ću se brinuti za malu tjedan
dana. Mislim da ćeš je morati zaposliti.
– Nikako. Ne znaš ti kakva je ona – spustio je vrećicu i prišao
pogledati dijete. – Čovječe, kako je malecka?
Zvučao je kao da je kritizira i Tess se malo uvrijedila. – Puno
je snažnija nego što izgleda.
– Recimo da ti vjerujem.
– Je!
Podigao je ruke kao da se brani. – Dobro, samo polako.
– Treba mi kava – Tess je polako spustila noge s kauča da ne
probudi Wren. – Donio si mi krafne?
– One koje najviše voliš.
– Ti si svetac. Jesi li vidio Iana Northa u gradu?
– Ne – otišao je u kuhinju skuhati joj kavu.
– Gad jedan – masirala je ukočene noge. – Možeš li mi
pogledati peć? Ne grije.
 Phish je slegnuo ramenima i otišao do peći. Vratio se ni
minutu poslije. – Ne radi.
– Ma da? Nisam uočila.
Nije ni trepnuo na njezin sarkazam. – Možda ti je nestalo
plina.
– Nedavno su ga donijeli.
Pred kolibom je šljunak zaškripao pod gumama. Tess je
obgrlila dijete, prišla prozoru i ugledala stari Land Cruiser.
Odmaknula se da sakrije dijete od propuha u posljednji tren prije
nego što se Ian North sagnuo da uđe. Znala je da bi vika
preplašila Wren, pa se odlučila za prijekoran šapat. – Gdje si ti?
– Imao sam posla – bio je toliko krupan da u kolibi odjednom
nije bilo mjesta – strop kao da se spustio niže, zidovi približili.
– Ono, i ja sam imala posla. Satima te čekam – zavukla je
ruku pod šal i razvezala tobolac. – Drži je dok ne provjerim
zašto peć ne radi.
Odmaknuo se. – Već sam ja provjerio. Zato i kasnim. Treba ti
nova peć.
– Jeste li za kavu? – upitao je Phish ih kuhinje.
North je opazio vrećicu s krafnama. – Ne, hvala.
Tess je izvukla ruke iz tobolca i još stišala glas. – Što to
znači, treba mi nova peć? – prosiktala je.
– Ta je peć starija od tebe. Očito nisi dobila moju poruku.
– Kakvu poruku?
– Ostavio sam ti poruku da idem naći majstora da ti popravi
peć.
Tess je zaboravila da je ugasila zvuk na mobitelu da ne budi
Wren, ali s obzirom na to kako se North držao, kako je mogla
znati da doista nije zbrisao?
– Kad će doći?
– Za nekoliko tjedana.
 – Tjedana? Ne mogu držati novorođenče na hladnome
nekoliko tjedana!
– Znam. Morat ćete doći u školu.
Tess nijedna od tih dviju mogućnosti nije bila mila: platiti
novu peć ili se preseliti u školu. S prvom bi se nekako i snašla,
ali škola. – Ne može živjeti ondje, s onim uspomenama. – Nema
šanse da živim u školi.
– Nemaš bolje alternative. Donijet ću ti sve što trebaš onamo,
a onda odlazim u grad. Imat ćeš cijelu školu samo za sebe.
– U grad? Jesi li sišao s uma? Ne misliš valjda da ću ti dati da
zbrišeš na Manhattan i ostaviš me ovdje s tvojim djetetom?
Phish, koji je još stajao pokraj aparata za kavu, promatrao je
njihovu prepirku s velikim zanimanjem. Phish je bio
nepredvidiv: mogao bi zadržati sve što je čuo za sebe, a mogao
bi i prepričati svaku riječ svakom gostu Dimnjaka.
– Neće ovo ići – rekla je Tess.
– Mora – North je očito zaključio da je Phish čuo dovoljno,
jer je tom riječju završio raspravu. Dohvatio je vrećicu s
krafnama. – Slobodno se poslužim?
– Ne pitajte mene – rekao je Phish.
– Moje su – rekla je Tess.
– Imam još u autu – Phish se obratio Northu. – Svaka je
dolar. Tess radi za mene, pa ih dobiva besplatno.
North se zagledao u Tess. – Nisam mu baš drag, ha?
Tess se zločesto nasmiješila. – Nisi nikome. Svi misle da si
arogantan.
Kimnuo je glavom. – Dobro misle.
Phish se odjednom posramio. – Zaboravio sam na vaš
gubitak. Nisam je upoznao, ali siguran sam da je bila divna –
požurio se prema vratima. – Imam još krafna. Kuća časti.
Nedugo nakon što je donio vrećicu jučerašnjih krafna, Phish
je otišao. Dok je još bio ondje i nisu se mogli vratiti prepirci,
Tess se malo pribrala, a čim je otišao, obrušila se na Northa. –
Ne smiješ pobjeći od kćeri. Ona je tvoja odgovornost. Da ti nije
palo na pamet napustiti je...
– Ne napuštam je. Dobit ćeš sve što trebaš.
– Nije stvar u tome što ja trebam, nego u tome što ona treba.
Northovo skamenjeno lice bilo je dovoljan odgovor.
Izvadila je dijete iz tobolca. – Ma zaboravi sve ovo. Dajem
otkaz.
To ga je konačno uznemirilo. – Ne smiješ!
Slobodnom rukom dohvatila je dekicu. – Primi je. Ne želim
sudjelovati u ovome.
Odmaknuo se. – Dobro! Pobjeda je tvoja! Što želiš?
Željela je da bude otac ovom sićušnom djetešcu, ali taj se
korak još ne nazire. – Da je ne napustiš.
– Želiš li da ostanem u školi?
To uopće nije željela. Omotala je dijete. – Ako je ona ondje, i
ti moraš biti ondje.
A ondje će morati biti i Tess. Toliko se usredotočila na
nagovaranje Northa da preuzme očinske dužnosti da je smetnula
s uma koliko će grozno biti živjeti s njim, ali nije joj bilo druge.
– Ako ti samo padne na pamet napustiti je, ja ću otići prva.
Jesmo li se razumjeli?
Usne su mu se jedva pomaknule. – Jesmo.
Wren se opet promeškoljila. – Moram se presvući, a to ne
mogu odgađati zauvijek. Kad-tad ćeš je morati primiti.
– Što kasnije. Zaboravila si da sam prehlađen?
– Izgledaš mi zdravo – rekla je, ali nije inzistirala. Ako budu
morali živjeti skupa, morat će sklopiti kakvo-takvo primirje.
Dobro je znala da tuga ima mnogo lica i morala je napraviti ono
što je željela izbjeći od prvoga dana u Tempestu. Nastojala je
zvučati što mirnije može. Ne rasplakati se. – Razumijem bol
bolje nego što misliš. Izgubila sam supruga. Bio je mlad i nije
trebao umrijeti – zvučala je snažno, kao da se to dogodilo davno,
kao da se oporavila. Ništa od toga nije bila istina.
– Žao mi je – rekao je, ali bez sućuti. To je bila samo izjava.
– To ti govorim samo zato da ne misliš da ne znam kako ti je,
ali imaš kćer. Treba joj otac. Trenutačno ti to nije neka utjeha
zbog gubitka supruge, ali možda će uskoro biti – te su riječi
zvučale isprazno, ali tko zna. Možda su i bile istinite. Da su ona
i Travis imali dijete... Ali on nije bio spreman.
North je odložio nepojedenu krafnu na vrećicu. – Još nisi
skužila, ha?
– Što sam trebala skužiti?
Protrljao je ožiljak na nadlanici. – Bianca mi nije bila
supruga.
Wren je cijuknula kao da se protiv nečega buni. Tess se
zagledala u Northa. – Ali... – Bianca je Northa nekoliko puta
nazvala mužićem. Tess je nije procijenila kao čistunku koja bi
lagala jer se srami izvanbračne trudnoće. – Zašto je onda
govorila da si joj suprug?
Dohvatio je ključ auta. – Moram do kuće obaviti neke sitnice.
Vratit ću se po vas.
– Čekaj! Ne možeš tek tako...
Pokazalo se da ipak može.

*
Ian je skinuo jaknu i odbacio je na kauč. Košulja mu se zbog
znoja lijepila za grudi. One sitnice koje je morao obaviti bile su
izmišljene. Lagao je jer je znao da će Tess zatražiti objašnjenje,
a ništa u vezi s Biancom i s njim nije bilo lako objasniti.
Osvrnuo se po velikoj prostoriji. Kuća na vrhu planine
Runaway bila je savršeno mjesto za bijeg od svijeta. Na njezina
vrata nisu kucali ulizice iz galerija ili obožavatelji prožeti
gotovo vjerskim zanosom. Na Manhattanu se uvijek činilo da svi
nešto žele od njega: pohvalu, savjet, novac. Mislio je da će se
ovdje od svih njih moći sakriti. Shvatiti tko je kao umjetnik sad,
u trideset šestoj, kad više nije klinac koji se protiv svega buni.
Pronaći novi smjer, novi smisao. Ali tad je popustio Biancinu
navaljivanju da je povede sa sobom. A sad je Bianca bila mrtva,
a on se morao nositi s kaosom koji je ostavila za sobom, koji je
uključivao i tragediju koja je Tess Hartsong grlila jednako
grčevito koliko i ono dijete.
Pogled mu je pao na vrata prostorije u kojoj je Bianca umrla i
otišao ih zatvoriti. Kako tipično za Biancu, izvesti takvo što: reći
Tess da su vjenčani.
Iako je sad više nije bilo, Ian je imao osjećaj da bi mogla
svakog trena nazvati, kao toliko puta prije.
Iane! Dobila sam novi posao, pop-up trgovina za jednog
dizajnera rublja. Fantastičan je! Jedva čekam da se upoznate.
Idućeg vikenda letim na Arubu s Jakeom... Predivan je. Vidjet
ćeš i sam. Nikad prije nisam prema nekome osjetila sve ovo...
Ethan želi da se doselim k njemu. Joj, da samo znaš kako je
divan. Briga me što je glumac, nije kao ostali slavni.
Iane, imala sam grozan dan. Slobodno svratim do tebe? Iane,
sve je grozno. Dolazim i donosim vino. Iane, zašto su ljudi toliko
seronje? Dođi po mene, hoćeš li? Sad ga je ostavila da riješi još
jedan njezin problem. Riješit će ga. Kao i sve prije njega.

*
Škola je bila zagrijana, ali bez Biancine dobrodošlice na
vratima, Tess se učinila pustom i hladnom. Ian se uputio prema
stubištu bez rukohvata s njezinom torbom u jednoj ruci i
stvarima koje je prema njezinim uputama naručio za dijete u
drugoj. – Vas dvije se možete smjestiti u moju spavaću, na katu
– to je izgovorio s toplinom zimske oluje.
Škola je imala samo dvije spavaće sobe, što je značilo da
njemu preostaje ona u prizemlju. Ona u kojoj je...
Sjena Biancine smrti visjela je u zraku. Tess je instinktivno
privinula Wren bliže. Nije znala kako će živjeti pod istim
krovom s Northom, makar i samo nekoliko dana, ali s druge
strane nije znala ni kako da ga drukčije natjera da se počne
brinuti o vlastitom djetetu koje je dosad odbijao i pogledati.
– Nećete me često viđati – rekao je, nestajući na katu. –
Pretežno ću biti u atelijeru.
Tess se osvrnula po lijepoj svijetloj sobi. Izgledala je kao da
Biance nikad i nije bilo. Nigdje nijednoga modnog časopisa,
nigdje napola praznih boca s vodom, nigdje omota od
čokoladica nemarno bačenih na pod. Pogled joj se zadržao na
zatvorenim vratima spavaće sobe.
Kad-tad će morati ući i onamo. Ako to odmah ne skine s
dnevnog reda, neće moći misliti ni na što. Noseći usnulu Wren u
tobolcu savijenom od marame, Tess je prišla sobi. Duboko i
drhtavo je udahnula, pa okrenula kvaku.
Kreveta nije bilo. Na prozorima nije bilo zavjesa. Tepih je
nestao, parket je sad bio gol. Ali ostatak... Nekoć prazni
svijetlosivi zidovi sad su prikazivali Northove osjećaje.
Sve površine bile su prekrivene zavijucima u boji čađe,
pepela i blata, dima i kosti. Ian je iscrtao vijuge i spirale, vitice i
lukove. Neki su se oblici nastavljali i na stropu, drugi se spuštali
na pod i razlijevali po parketu. Taj prigušeni pejzaž boli sa svim
njezinim petljama Tess je bio dobro poznat.
– Sve je tu – šapnula je i sebi i Wren. – Svi osjećaji... grlo joj
se stegnulo. – Sve... emocije.
 – Izlazi – začula je Northov hrapavi glas iza sebe.
Pribrala se, okrenula i izašla.

*
Za razliku od kaosa u prizemlju, spavaća je soba bila mirna,
uredna i očito muška. Imala je zidove boje ugljena s bijelim
obrubom i jednostavan namještaj; tepih sa širokim sivo-bijelim
prugama, veliki krevet s visokim zaglavljem, komodu i noćne
ormariće. Nad naslonjačem i tabureom od istog materijala
stajala je kromirana stojeća svjetiljka.
Tess je Northu objasnila kako i zašto treba svezati maramu
oko tijela i koliko je važno nositi Wren uokolo poput majke
klokanice. Rekla mu je da takav dodir s novorođenčetom
regulira njegovu temperaturu, smiruje disanje, snižava smrtnost i
tako dalje, ali nije bila sigurna sluša li je uopće.
Jedino što mu nije rekla bilo je koliko je naporna ta uloga
klokana.
Nasreću, Wren nije zaplakala kad ju je Tess spustila u
krevetić koji je North smjestio na kat – njezino malo žuto
gnijezdo. Ostavila ju je ondje tek toliko da protegne ukočena
leđa i uredi postaju za prematanje na najbližoj komodi.
Otvarala je ladice jednu za drugom u nadi da je North barem
jednu ispraznio za Wrenine stvari. Vidjela je samo nizove
debelih čarapa i jednobojnih tamnoplavih ili crnih bokserica,
jednostavnu mušku odjeću u kojoj nije bilo ni traga Northovu
odvažnom umjetničkom izričaju. Jednobojne majice kratkih
rukava, traperice, nekoliko utilitarnih vesta. Tek su slab miris
cedrovine i mahovine upućivali na egzotiku.
North je sve za Wren naručio iz luksuzne trgovine dječjom
opremom na Manhattanu. Skupu odjeću, skupe podloge za
previjanje, pastelne kapice, čarapice skuplje od ijednih koje je
Tess imala u ormaru.
Ostavila je Wrenine stvari na komodi, provjerila diše li
malena i prišla velikim prozorima spavaće sobe. Dobro je
poznavala tugu. Poznavala je i bijes. Ta su je dva osjećaja
promijenila. Zagledana u nepoznat pejzaž, zapitala se tko bi
mogla biti bez tog tereta.
U jednom danu dogodilo se toliko toga da nije stigla misliti
na Travisa. Koliko god je bilo naporno brinuti se za Wren,
koliko god su je tištile tuga i krivica zbog Biancine smrti, Tess
je osjećala da joj je um neočekivano živnuo. Taj novi osjećaj
zatekao ju je i izbacio iz ravnoteže.
Pokraj malog vrta u dvorištu stajale su dvije drvene stolice.
Bila je sredina ožujka i drveće je još bilo golo, ali ovamo u
Tennessee proljeće je stizalo rano. Hoće li se vrt zazelenjeti ili
ga tek treba zasaditi? Hoće li oživjeti i Tessina nutrina?
Pruge zlatne svjetlosti planinskog zalaska sunca nad golim
granama drveća protezale su se nebom boje breskve i šljive.
Tess je upijala svu tu ljepotu. – Vidi ti to, Wren – šapnula je. –
Vidi ti to samo.
– Čisto sumnjam da je zanima – rekao je North.
Potpuno je ispunio dovratak. Njegova iznenadna prisutnost
uznemirila je Tess. Što li on vidi kad pogleda kroz prozor? Kad
pogleda nju?
– Mislio sam da stalno mora biti kod tebe u tom tobolcu –
rekao je pomalo hrapavo.
Znači ipak ju je slušao. – Dosadilo joj je – potpuno je
zaboravila da se nekoć znala i šaliti. Svi su je prijatelji smatrali
zabavnom. Travisa je znala nasmijati do suza.
North se nije nasmijao. Pogledao je podlogu za previjanje i
dječju opremu na komodi. – Izvadit ću svoje stvari.
Spavaća u prizemlju bila je nenamještena i Tess se zapitala
kamo će ih staviti. Većina kata bila je atelijer. Možda se preseli
onamo. Dok je prilazio komodi, Tess ga je pratila pogledom. –
Koliko ti je godina?
– Trideset šest. Zašto?
Godinu dana je stariji od nje. – Prije nekoliko godina vidjela
sam jednu tvoju crno-bijelu grafiku. Autoportret. Dobro ga se
sjećam. Nije laskav.
– Nije niti trebao biti – otvorio je srednju ladicu. Onu s
jednobojnim rubljem.
– Zašto si se tako prikazao? – upitala je. – Sama kost i koža.
– Zašto išta ikako prikazujem? – zgrabio je hrpu odjeće
naslaganu na komodu i izašao.

*
Ian je bacio odjeću na dugački ljubičasti kauč u atelijeru.
Prostorija je mirisala po svježem drvu zbog novih polica.
Biancini prijatelji obnovili su školu prema vlastitom dizajnu, s
velikim krovnim prozorima i golim zidovima od cigle, u namjeri
da onamo dođu po nadahnuće za svoju tvrtku za uređenje
interijera. Ali izolacija se pokazala mnogo zanimljivijom kao
romantični pojam nego kao svakodnevica. Ianu je pak udaljenost
od svijeta bila draža od svega.
On je dodao svjetla, police i veliki kauč presvučen
ljubičastim baršunom. Uredio je i kutak s radnim stolom i
računalom, kojim se koristio za digitalne projekte, od golemih
šablona za crtanje po zidovima do dizajniranja igre svjetlosti
koju je projicirao na nebodere. Ali sve to poigravanje s oblicima
koje mu je nekoć pružalo toliko zadovoljstva sad mu je dosadilo.
Trebao je nešto novo. Nešto...
Kako da shvati što uza sav ovaj kaos, dovraga? Ovdje je bio
jednako nenadahnut kao i na Manhattanu.
 Pomislio je na Biancinu spavaću sobu u prizemlju. Udovica
Hartsong na njega nije ostavila dojam umjetničke duše, ali
shvatila je što je na zidovima. Nije bio siguran sviđa li mu se to.
Zapravo, bio je siguran.
Da mu se ne sviđa.

*
Jutro je stiglo prebrzo. Tess je oteturala u prizemlje, noseći
Wren na jednoj ruci. Ian je izronio iz spavaće sobe baš kad je
Tess nahranila Wren. U neurednoj košulji od flanela i
trapericama izgledao je kao da doista pripada planini – izgledao
je impozantno i grubo kao i pejzaž oko njih.
– Kave – procijedila je prije nego što je stigao išta reći. – I ne
obraćaj mi se. Tri puta sam ustajala tijekom noći. Mrzim je.
– Vidim, zato joj i ljubiš glavu.
– To je Stokholmski sindrom. Vezala sam se za otmičarku.
To je samo strategija preživljavanja.
Frknuo je nosom, što je moglo biti i smijeh, ali Tess je
sumnjala. – Sjedi – rekao je. – Skuhat ću ti kavu.
Nikad joj nitko nije toliko nevoljko ponudio kavu. – I tebe
mrzim. Lijepo si se naspavao i već si bio vani, iako još nije ni
sedam.
– Netko mora stajati na straži iznad demokracije.
Je li moguće da je to bila šala? North je otišao u kuhinju prije
nego što je Tess uspjela dokučiti je li se šalio.
Dugački stol se protezao sjevernom stranom velikog salona.
Njegova debela, grubo obrađena površina bila je lakirana
debelim slojem laka koji je zarobio sve špranje. Kontrast između
bijelih drvenih panela na zidovima i tamnog drva pokućstva –
stol, sjajno lakirani parket i police pod prozorima bili su od istog
drva – salonu je davao izgled vikendice u snježnim planinama,
ali i ugodne prohladne sobe za ljetnih žega.
Ian je iz kuhinje donio dvije šalice s kavom, spustio njezinu
na stol, pa sjeo i sam pokraj stola, barem tri metra dalje od nje.
Da nije bila toliko mrzovoljna zbog neprospavane noći, Tess bi
se nasmijala. – Ajoj, da – teatralno je rastegnula. – Ti još misliš
da curice smrde. Kad kreneš u šesti razred, shvatit ćeš da nismo
tako strašne.
Namrgođeno je stisnuo usnice. – Sjest ću bliže ako obećaš da
nećemo razgovarati – pogurnuo je svoju šalicu do sredine stola.
– Ne treba, hvala – odmaknula je kosu iz očiju. – Trebat će
mi jedna od tih tvojih flanelskih košulja. Moja odjeća nije
dovoljno velika za Wren i mene – Travisova majica bila bi
dovoljno velika za obje, ona koja je natopljena Biancinom krvlju
bačena je u bolnički koš za otpatke. Brzo se pribrala. – Da znaš
za ubuduće, još malo i čeka te barem jedna noćna smjena.
– I ne znam što trebam raditi.
– Pokazat ću ti.
– Nema potrebe.
– Bogme ima. Slobodno je dirneš, znaš? Nisi ti kriv za ovu
situaciju.
– Nisam ni rekao da jesam – odnio je šalicu u kuhinju.
Tess ga je slijedila i stala mu iza leđa. – Hvataj!
Naglo se okrenuo i instinktivno ispružio ruke. Nježno mu je
spustila dijete u naručje.
– Koji je tebi...
Odmaknula se. – Moram oprati zube, otuširati se i otići na
toalet bez djeteta na krilu. Morat ćeš se nekako snaći. – Ali...
– Snađi se, rekoh.
Dok je odlazila, čula je Wren kako plače. Usporila je, ali
odmah se prisilila da nastavi. Upravo ju je bila nahranila. Wren
nije imala nikakvih potreba koje North nije mogao zadovoljiti.
– Točno za ovo sam tebe zaposlio! – povikao je za njom.
– I prema zakonu imam pravo na dnevnu stanku!
 6

P ola sata poslije, istuširana i oprane kose, Tess se vratila u

prizemlje. Ian se jedva pomaknuo. Stajao je pred
kuhinjskim prozorom, tek nekoliko koraka dalje od mjesta na
kojem ga je ostavila. Wren je plakala, a on ju je držao kao da je
granata spremna detonirati umjesto da je smiri šetkanjem. Svaka
nada da će vrijeme nasamo otopiti Ianovo srce nestala je. –
Nema šanse – rekao je ledeno.
– Tako, dakle – prišla je pultu i natočila si šalicu kave. Wren
je u njegovim krupnim rukama izgledala poput miša. Kad se
počela nelagodno meškoljiti, njegovo mrštenje je preraslo u
oluju na licu. Gurnuo je dijete prema njoj. – Moram početi
raditi.
Tess je prihvatila dijete jednom rukom i pokrila je dekicom,
ali tad se ukočila, shvativši da je previdjela jednu mogućnost, da
je možda od početka nešto krivo shvatila. Krenula je za njim. –
Wren nije tvoja, jel’ da?
Zastao je na korak od kuhinjskih vrata.
– Da je tvoja, ne bi je ovako ignorirao – slijedila ga je do
salona. – Doduše, s obzirom na to da si i inače stalno loše volje,
možda griješim.
– Da, možda griješiš – nastavio je prema vratima i dohvatio
jaknu. – Nije da je ignoriram. Evo, našao sam joj tebe – rekao je
i vrata su se zatvorila za njim.
Tess je pogledala Wrenino nesretno lice – smežurano čelo,
pljosnat nos, majušan jezik smotan poput čipsa u ustima
otvorenim zbog plača. Je li moguće da doista nije Ianova? Ali
ako nije, zašto je onda dopustio da ga upišu kao oca u rodni list?
A ako je...
Previše je to pitanja bilo. Nježno držeći Wrenina slabašna
leđa, Tess je na tren promislila, pa krenula u Biancinu sobu.
Otvorila je vrata i ušla.
Soba je sad izgledala poput gnijezda tuge. Tess nije mogla
vjerovati da čovjek koji slika s toliko osjećaja može tako hladno
odbaciti svoje dijete. Osim ako se i u tome nije prevarila: možda
se baš zbog tolike osjećajnosti ne želi približiti Wren.
Wren se sad smirila. Tess je pogledala to malo žablje lice. –
Nisam ti ja mama, dušo – ali trenutačno je to siroče najbolje
poznavalo Tessinu ruku. Prigrlila ju je. Nakon godina
profesionalnog razmaka, Tess je znala da se ne smije vezati za
dijete koje nije njezino. Ali čije je?
– Dajem sve od sebe, Bianca – šapnula je praznoj sobi. –
Vjeruj mi. Dajem sve od sebe.

*
Ian se morao maknuti i od kuće i od nje. Udovica Hartsong
previše je vidjela. Uputio se prema stazi koja je vijugala
planinom. Za nekoga tko je odrastao u gradu, Ian se u prirodi
osjećao neobično ugodno. Volio je planine: prošao je dijelom
staze Appalachian, popeo se na Mount Whitney tijekom snježne
oluje, prošao cijelu planinsku stazu John Muir. Planinario je i po
Europi, noseći tek nešto rublja i sve droge kojih se mogao
dočepati.
Ošinuo ga je leden ožujski vjetar i požalio je što nije ponio
deblju jaknu, ali nije bio spreman za povratak. Na istoku se
uzdizao stari stražarski toranj vatrogasaca. Nekoliko puta uspeo
se do vrha, ali danas je želio ostati na čvrstome tlu.
Pred njega je na stazu iskočio bjelorepi jelen. Ian je sišao sa
staze i krenuo za jelenom. Slijedio ga je sve do potoka. Kad se
približio potoku, čuo je uobičajeni šum bujice, ali i još neki
zvuk. Iz nekadašnje ilegalne destilerije dopirao je nekakav jauk.
Ian je ubrzao. Destileriju je otkrio tijekom jedne od prvih
šetnja i shvatio o čemu je riječ prema kamenju naslaganom u
obliku slova U, jedinom tragu nekadašnje peći. Pokraj kamenja
ležao je zahrđali kotao, a do njega i jedan manji, bez dna, te
nekoliko razbijenih boca toliko prljavih da su se jedva vidjele na
tlu. Ali pogled mu je privukao stari bojler, zahrđale metalne
ploče na kojem su prolaznici kroz godine urezali svoja imena i
simbole. A sad je ispod tog bojlera ležalo dijete.
– Boli!
Dječakova noga zapela je pod najtežim dijelom bojlera, Ian je
pritrčao. – Miruj, Eli!
Dječak ga je pogledao suznim očima. Lice mu je bilo prljavo
od sline, oči krupne i smeđe, a kosa gusta, tamna, sa šiškama
koje su mu padale preko obrva. – Pao je na mene.
– Vidim, da – Ian je poznavao Elija. Modernim rječnikom,
Eli je bio dijete obitelji koja živi od slobodnog uzgoja – lutao je
šumom takvom slobodom o kakvoj su gradski osmogodišnjaci
mogli samo sanjati.
Osam i pol godišnjaci, ispravio bi ga Eli.
Unatoč vječno prljavom licu i frizuri iz kućne radinosti, mali
je bio dobro zbrinut i na njegovu čvrstom tijelu nije bilo ništa
više ožiljaka od prosjeka. – Nisi se baš ovuda trebao motati –
zahrđali je bojler bio još teži nego što se činilo, a iskrzani rubovi
bili su opasni. Ian je ga je oprezno podigao. Kad ga je gurnuo u
stranu, iz dugačke porezotine na Elijevim trapericama poteklo je
još krvi. Previše krvi. Ian je skinuo jaknu i raskopčao flanelsku
košulju – Sigurno te boli.
– Ne – ne, izdržljiv sam ja – kroz prašnjavu kartu Elijeva lica
skliznula je još jedna suzna cestica.
 – Mogu si misliti – Ian je skinuo košulju i ostao samo u
majici kratkih rukava, pa jedan rukav svezao oko rane da
zaustavi krvarenje. – Obećaj mi da se više nećeš vraćati ovamo.
– No dobro.
Ian je smotao ostatak košulje na Elijeve grudi i pažljivo ga
podigao. Eli je jauknuo. – Boli.
– Znam da boli. Odnijet ću te doma.
Eli se naslonio na Ianove grudi. – Ne moraš me nositi kao da
sam dijete.
– Znam, ali treniram za triatlon. Moram poraditi na
izdržljivosti.
– Treniraš za triatlon?
– Moguće – ili ne. Trčanje i plivanje su podnošljivi, ali
stotinu osamdeset kilometara na biciklu bilo je nezamislivo
nekome tko je volio u svakom trenu stajati nogama na zemlji.
Elijevi roditelji živjeli su na planini. Ian je već prije vidio
limeni krov njihove kolibe na zapadu, u podnožju jednog dijela
planine. Usporio je, jer se dječakovo lice opet izvinulo u
grimasu. – Kako ti je mama?
– Još je tužna.
– Žao mi je – prošli put kad su razgovarali, Eli je otkrio Ianu
da je mama trebala roditi, ali da je „nešto pošlo po krivu i sad
mama stalno plače”.
Eli je čvršće stisnuo Iana oko vrata. – Tata kaže da će mama
uskoro biti bolje.
Ian je kimnuo. – Fino – oprezno je prekoračio drvo koje je
oluja srušila preko staze. – Čime te hrane? Imaš sto kila – rekao
je Ian, iako je osmogodišnjak bio lagan kao perce.
– Grahom – Eli je napravio grimasu. – Pojeli smo gotovo sve
što je mama uzgojila prošlog ljeta, ali još malo pa će narasti luk i
rikola.
 Eli je zvučao kao iskusan farmer. Dok su se penjali prema
kući, Ian je održavao razgovor. Upitao je Elija je li naučio
prepoznati koju novu pticu, je li vidio medvjede, kako ide
projekt o pčelarstvu koji je dobio za zadaću. Nakon dugo
vremena konačno su ugledali jednostavnu farmu.
Kuća je bila tek sklonište od prirode: zidovi od nelakiranog
drva, metalni krov s nekoliko solarnih panela. Svježe preorana
zemlja pokraj kuće za toplijeg vremena bila je zasađena
povrćem. Uz kuću, farma je imala staru sušnicu duhana, tor za
koze i kokošinjac sa žičanim kavezom. Posjed je bio okružen
grubo izrađenom bodljikavom žicom, a čuvala su ga dva psa
koji su sad lajali, trčeći uz muškarca s podignutom puškom. –
Stoj!
Ian se nije razumio u oružje, ali čak je i on znao prepoznati
AR-15.
– Tata!
– Eli? – čovjek je zaškiljio u jutarnje sunce.
– Eli je imao nezgodu! – doviknuo je North.
– Rebecca! – čovjek se zatrčao prema njima prašnjavim
dvorištem, još s puškom u ruci, ali sad više ne ciljajući ravno u
Ianove grudi. Dok je jednom rukom pokušavao otvoriti
zaključana vrata, na vrata kuće je izašla mršava smeđokosa
žena. – Što se zbiva?
– Eli! – čovjek je naslonio pušku na stupić ograde i potrčao
ususret Ianu i Eliju. – Što se dogodilo?
– Eli je razrezao nogu na komad metala u staroj destileriji –
objasnio je Ian.
– Dovraga, Eli, koliko smo puta rekli da ne ideš onamo!
Elijeva majka je pritrčala sinu, prekrivajući usta dlanom od
šoka.
– Nisam ja kriv! – vikao je Eli, kojeg je sad nosio otac.
 Majka ga je smirivala, a umorno lice još joj se više zgrčilo od
brige. – Nitko i ne kaže da si kriv.
– Ja kažem – odbrusio je Elijev otac. – Moraš se opametiti,
Eli!
Ian je prepustio Elija ocu. – Možda će mu trebati šavovi.
– Neću šavove! – povikao je Eli.
– Daj da vidim – majka je drhtavim rukama pokušala
razmotati povoj sa sinove noge.
Ian ju je zaustavio. – Mora ostati zamotana dok ne dovedete
doktora. Porezotina je prilično duboka.
– Joj, dušo... – žena je pomilovala sina po čelu. Ian je
procijenio da je u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima.
Imala je dugačak nos i tužne oči pomalo spuštene u kutovima.
Ona i Eli su imali istu tamnu kosu i gotovo identične šiške, ali za
razliku od njegove, njezina je kosa mlohavo visjela i dobro bi joj
došao šampon.
Čovjek je kimnuo Ianu. – Hvala na pomoći. Sad ćemo mi
preuzeti.
Nešto u njegovu tonu Ianu je govorilo da ne namjeravaju
pozvati doktora. – Potrebna mu je profesionalna pomoć.
– Znamo se brinuti za sebe – rekao je čovjek odlučno.
Za razliku od supruge, Paul je bio krupan i imao pahuljastu
kovrčavu kosu. Nije bio visok – najviše metar sedamdeset pet –
ali široka ramena i nabrekli bicepsi odavali su snagu.
S obzirom na izgled farme, Ian je zaključio da žive izvan
društva, vjerojatno preživljavaju od zemlje, ali nemaju novca za
doktora. Znao je da ga se to ne tiče, ali nije mogao okrenuti leđa.
– U staroj školi živi medicinska sestra – rekao je oklijevajući. –
Siguran sam da će pregledati Elija u zamjenu za nekoliko jaja.
Jedna je od onih koji jedu samo organsko – čista laž, ali Ian je
shvaćao da su previše ponosni da prime pomoć.
 – Moramo ga odvesti, Paule – žena je to izgovorila toliko
molećivim tonom da je bilo jasno da se supruga teško da
nagovoriti na bilo što.
Iz izraza Paulova lica jednako je tako bilo jasno da ne želi
popustiti, ali shvatio je da Rebecca ima pravo ili se nije želio
prepirati pred neznancem, jer je kimnuo.
Prastari kamionet Dodge Ram bio je pun udubljenja, a
prednje staklo bilo je napuknuto. Rebecca je sjela na stražnje
sjedalo, držeći Elija, a Ian na suvozačko.
Ova obitelj nije odgovarala stereotipu kakvog je Ian viđao
uokolo. Naglasak im je bio lokalni južnjački, ali ne i seljački. Na
planini su živjeli pet godina. Rebecca je rekla Ianu da su se ona i
Paul upoznali na prvoj godini fakulteta na državnom sveučilištu,
ali osim toga i prezimena – Eldridge – nije mu ništa više otkrila.
Kad su ušli, Tess se s djetetom u naručju šetkala po
prizemlju. Kad ih je ugledala, obuhvatila je djetetovu glavicu
rukom i malo je privinula na sebe kao da je štiti, što Ianu nije
promaknulo. Čim je ugledala dječaka u Paulovu naručju, u njoj
se probudio profesionalni duh.
– Stavite ga na stol – kimnula je prema stolu u blagovaonici i
predala Wren Ianu, što je i očekivao. Nakon Elija, malena je sad
bila lagana kao perce, ali Ianu se i dalje nije svidjelo držati je.
– Bok, malac. Ja sam Tess. Iane, možeš mi donijeti prvu
pomoć? Iznad štednjaka je.
Prošli put kad je Ian obratio pozornost na policu iznad
štednjaka, na njoj nije bilo ničega osim limene kutije za božićne
kekse koju su zatekli kad su kupili kuću. Sad je Ian ondje
pronašao veliku žutu kutiju koju je Tess očito donijela sa sobom.
Sudeći prema dimenzijama kutije, Tess se nikad više nije
namjeravala naći u katastrofalnoj situaciji kao s Biancom.
Čuo je Tess kako govori Rebecci da ode oprati ruke u
kuhinju. Mimoišli su se na vratima. Eli je ležao na stolu u
blagovaonici, a pod glavom mu je bio jedan ukrasni jastučić iz
salona. Tess je razrezala njegove traperice i sad je bio u majici
kratkih rukava i gaćicama s crtežima superjunaka, na kojima mu
je Tess – kako je rekla – zavidjela. Paul se šetkao pred policom
za knjige ispred prozora.
Ian je spustio kutiju prve pomoći pred Tess i sagnuo se bliže,
da ga Eli ne čuje. – Nisu ga mislili odvesti doktoru – šapnuo je
da joj da do znanja kako je ona jedina koja liječi Elija.
Kratko je kimnula. Dijete u Ianovu naručju mahalo je rukama
i mrštilo se poput malog luđaka. Kao što je Ian i očekivao,
odmah potom se rasplakala. Tess je na tren podigla glavu i
pogledala ih, ali odmah se posvetila Eliju. – Da vidimo što tu
imamo – rekla je nježno, razmatajući povez oko noge. – Volim
klince koji znaju što je avantura. Što te sredilo? Medvjed? Ili...
čekaj, pogodit ću... Zombi vjeverica?
Eli se nasmiješio kroza suze. – Nijedno od toga – prepričao
joj je što se dogodilo u destileriji i kako ga je Ian spasio. Tess je
izgledala kao da ga pozorno sluša, ali Ian je vidio da je sva
njezina pozornost usredotočena na posao. Udobnije je namjestio
Wren, gledajući Tess kako govori Rebecci da razmota jedan
zavoj iz kutije. – Sad ću pogledati ranu – rekla je Tess Eliju. –
Drži palčeve da ne povratim.
Eli se opet nasmiješio kroza suze. – Mislim da nećeš.
– I bolje mi je – Tess je bacila krvlju natopljenu košulju na
pod, brzo pregledala ranu i odmah pritisnula gazu da zaustavi
krv. – Niste rekli da je ozbiljno?
– A nije?
– Ozbiljno bi bilo da ti noga visi o niti. Ovo je lako popraviti.
– Metal na koji se porezao bio je pun hrđe – rekao je Ian.
– A protiv tetanusa je cijepljen prije dvije godine – Rebecca
je pogledala supruga, koji se i dalje šetkao pred prozorom. –
Moramo ga opet cijepiti.
– Neću na cijepljenje! – povikao je Eli.
Tess mu se ohrabrujuće nasmiješila. – Mislim da i ne moraš –
pogledala je Rebeccu. – Problem nije toliko hrđa, koliko
bakterija koja živi u njoj. Ali ako je cijepljen prije dvije godine,
ranu samo treba očistiti i sve će biti kako treba. A loša vijest,
Eli, jest da ću morati povaditi prljavštinu iz rane. Bit ću jako
nježna, ali bojim se da će svejedno boljeti. Slobodno se
rasplačeš. Ian stalno plače, a gle koliki je.
Ian se jedva suzdržao komentara.
– Moj tata ne plače – rekao je Eli iskreno – ali mama plače.
– Gospodičnu Tess to sigurno ne zanima – brzo je rekla
Rebecca.
Ian je dovoljno dobro poznavao gospodičnu Tess da zna da je
itekako zanima, ali dobro je to prikrila.
Tess je rekla Paulu da odnese Elija do sudopera, gdje je
nježno očistila ranu mlakom vodom i dezinficirala. Eli se držao
začuđujuće dobro s obzirom na to koliko je boljelo. Čak se i
Wren smirila, ali čim je Ian to opazio, opet se promeškoljila.
Sjetio se što je Tess rekla o tome da dodir kože smiri dijete, ali
nije mu bilo na kraj pameti da skine majicu.
Kad je Tess temeljito očistila ranu, rekla je Paulu da vrati
Elija na stol u blagovaonici. Namazala je ranu antibiotskom
masti i prekrila velikim flasterom kakav Ian prije nije vidio, s
trakama koje su se širile od sredine. – Ovakav flaster odnedavno
stavljaju u bolnicama umjesto šavova – rekla je Eliju. – Čula
sam da je koristan, ali nisam ga imala prilike upotrijebiti. Bilo bi
mi lakše da znam da će te pregledati i doktor. Da te zašije,
vjerojatno bi ti ostao manji ožiljak.
– Ožiljci su nevažni – javio se Paul. – Samo je zdravlje
važno.
Tess nije ustrajala. Dala im je upute za brigu o rani i nabrojila
znakove infekcije. – Dovedite Elija za nekoliko dana da vidim
kako je, može?
– Hvala vam! – Rebecca je nagonski zagrlila Tess. – Nikad
vam nećemo moći dovoljno zahvaliti.
– Recite koliko smo dužni – rekao je Paul ukočeno.
Ian se ubacio. – Tess, dogovorio sam se u tvoje ime. Znam da
voliš organsku hranu, pa sam se pogodio da ti Eli donese jaja iz
slobodnog uzgoja kad mu bude bolje.
Tess je teatralno oduševljeno pogledala Elija. – Ozbiljno? I
pristao si?
Eli je odlučno kimnuo, pa pogledao oca. – Dogovoreno, tata?
Paul je ukočeno kimnuo. – Dogovoreno.
Nakon što su otišli, Tess je počela spremati stvari sa stola. –
Ja ću – rekao je Ian i brzo joj vratio dijete kao da je zarazno.
Tess ju je vratila u maramu. Složila je stvari u kutiju za prvu
pomoć, koju je dopunila dok je Wren bila u bolnici, ali cijelo
vrijeme gledala je Iana. Uspješno je smotao krvavu košulju i
gazu, pa oprao stol. Kad je otišao oprati sudoper, obratila mu se:
– Lijepo je što si pomogao Eliju.
– Nisi valjda mislila da ću ga ostaviti u šumi?
– S tobom se nikad ne zna – popravila je maramu, prateći
pogledom Iana, koji se po kuhinji kretao kao da zna što radi, i
pitajući se tko je on zapravo. – Još ne razumijem – rekla je. –
Mogao si zaposliti bilo koju profesionalnu dadilju. Zašto nisi
odabrao nekoga drugoga? Ja ti se i ne sviđam.
Okrenuo se. – Tko kaže da mi se ne sviđaš?
Nije zvučao kao da se prepire, ali ni kao da da je kompliment.
– Ti si rekao da ti se ne sviđam.
– Nisam.
 – Jesi, izrazom lica. Svime što govoriš. Svaki put kad me
vidiš, jedva se suzdržavaš da se ne okomiš ne mene.
– Ja se ne okomljujem.
– I sad si se okomio.
– Samo tako izgledam. Ne mogu ja tu ništa.
Podbočila se. – Dobro, onda što kažeš na ovo: ne sviđaš se ni
ti meni.
– Posve razumljivo. Nisam privlačan.
Ali bio je darovit, koliko god se tom darovitošću dugo nije
želio koristiti. A uz to, Tess je sad već sumnjala da Ian North
možda – možda – u sebi nosi više ljudskosti nego što ikome želi
pokazati.

*
Tess je bila gola do pasa i omotana samo u šal kad je netko
pokucao na vrata. Zabrinuta da se Elijeva rana nije otvorila, Tess
je malo čvršće omotala sebe i Wren šalom i otvorila.
Na vratima su stajale tri tinejdžerice – dvije bijele i jedna
crna. Prepoznala je Avu, kćer neugodne Kelly Winchester, ali
druge dvije nije poznavala. Jedna je imala aparatić za zube,
svijetlosmeđu kosu i čelo posuto prištićima. Druga, ona koja se
nesigurno smiješila, imala je kovrčavu kosu koju je samo žarko
ružičasti rajf spašavao da ne padne na srcoliko lice. Tess je
čekala da joj jedna od njih kaže što žele, ali jedva su je mogle
pogledati u oči. Na kraju je prva ipak progovorila Tess. – Što
trebate?
Ava je nervozno liznula usnice. – To je ona beba?
– Da. Hoćete ući? Ne želim da se prehladi.
Ava je bila jedna od onih rijetkih tinejdžerica obdarenih
blistavom ravnom plavom kosom, tenom poput svile i savršenim
zubima koji nisu trebali aparatić. – Kako tužno da joj je mama
umrla.
– Nije nam lako.
Ava je glavom pokazala druge dvije. – Ovo je Jordan, a ovo
Imani. Ako vam ikad zatreba netko da čuva dijete, sve smo
vješte.
– Wren još dugo neće dorasti do toga da je ostavim samu s
dadiljom.
– Tako se zove? – Ava je podigla ruku kao da će je
pomilovati po glavi, ali Tess se odmaknula prije nego što ju je
dodirnula. – Još je slaba i ne dam ljudima da je diraju. Možda si
prehlađena, a da i ne znaš.
– Žene bi trebale rađati u bolnici, pod liječničkom paskom –
rekla je Ava s toliko uvjerenja da je Tess odmah shvatila da
ponavlja nešto što je čula, vjerojatno od svoje ukočene majke.
– To nije uvijek izvedivo.
Ubacila se Jordan, ona s aparatićem za zube, koja se dotad
ogledavala po prostoriji. – Moji mama i tata išli su u ovu školu.
– I moji – rekla je Ava. – I bake i djedovi.
– Moji su morali u školu u Jackson – rekla je Imani.
Druge dvije su kimnule. – Jer crna djeca tad nisu smjela ići u
školu s bijelom – rekla je Ava. – Nekima se ovdje još ne sviđa
što imamo crne prijatelje.
Imani je preokrenula očima. – Imaš jednu crnu prijateljicu, ne
pravi se važna – rekla je, pa pogledala Tess. – Ja sam im
pokazna frendica, da ljudi ne misle da su rasisti kao njihovi
roditelji.
– Moji roditelji nisu rasisti – pobunila se Ava.
– Imani bi nam bila draga i da nije crna – rekla je Jordan kao
da uvjerava Tess.
Imani je izgledala kao da je dobila što je htjela: malo
priznanja. Tess se nasmiješila. Svidjele su joj se, čak i savršena
Ava čiji besprijekoran izgled nije trebalo imati nijedno dijete
njezinih godina.
Druge dvije su se nelagodno promeškoljile, a Ava iz džepa
izvukla žuti papir. – Čule smo da ste vi ovo napisale.
Tess je odmah prepoznala brošuru koju je zataknula za policu
s kondomima, onu koja je izazvala bijes Kelly Winchester. Sve
što trebate znati o sigurnom seksu.
– Idemo u drugi srednje – rekla je Jordan – ali o ovome nas
ne uče.
– Uče nas samo da se držimo dalje jedni od drugih –
objasnila je Imani. – Samo apstinencija i ništa više.
– Tako nalaže državni program – rekla je Ava.
Te službene riječi podsjetile su Tess da je Avin otac jedan od
onih koji pišu zakone države Tennesseeja. – A i ne seksamo se!
– dodala je Ava toliko brzo da se Tess zapitala laže li. – Sve smo
djevice. Ali...
– Ava i ja imamo dečke – rekla je Imani. – I... – počela je, ali
nije dovršila. Na hodnik se spustila tišina.
– I bavite se mislima o seksu? – rekla je Tess.
– Ne! – Ava i Imani su toliko žestoko odmahnule glavama da
je Tess sad već bila prilično sigurna da lažu. – Samo imamo
pitanja. Da znamo za poslije, ono... Kad još malo odrastemo.
– Mislim, probale smo naći odgovore na internetu – rekla je
Ava. – Ali ono... – napravila je znak navodnika prstima. –
Roditeljski nadzor.
– Jeste li razgovarale s njima? – upitala je Tess. – S
roditeljima?
Pogledale su kao da je upravo priznala da dolazi s Neptuna.
– Moj tata je pastor u Crkvi anđela vatre – objasnila je Imani.
– Jako je strog, a usto je i u školskom odboru.
– A moj tata je Brad Winchester. Sigurno ste čuli za njega.
 Tess je kimnula.
– Ja još nemam dečka – rekla je Jordan. – Ali mogla bih ga
imati, a moja mama kaže da cure koje se seksaju prije braka
dobiju sidu.
– Nije istina – rekla je Tess. – Ali mogu dobiti spolne bolesti
ili ostati trudne, zato morate biti oprezne.
Wren se promeškoljila, jer je bilo vrijeme za obrok. Tess je
imala pune ruke posla i nimalo vremena za tri znatiželjne
tinejdžerice koje su je gledale kao da zna sve tajne svemira.
Morala ih je poslati doma, roditeljima.
Ali što ako im roditelji ne budu željeli odgovoriti na pitanja?
To se i prečesto događa. – Idem po bočicu, pa ćemo razgovarati.
Sjednite, može?
Nekoliko minuta poslije, kad je Wren pospano sisala, a
djevojke sjedile na kauču, Tess se sjetila Travisova čestog
komentara da gura nos gdje mu nije mjesto. Govorio je i da je
prekritična, ali samo zato što se Tess nije sviđao njegov glazbeni
ukus.
Prigrlila je Wren još malo bliže. – Odmah vam moram reći
kako mislim da nije dobra ideja da se klinci vaših godina
seksaju.
Sve su odgovorile u isto vrijeme.
– Nismo niti mislile...
– Ne bih ja...
– Nisam niti htjela...
Tess je podigla slobodnu ruku. – Trenutačno imate dovoljno
običnih briga – škola, roditelji, vršnjaci – a koliko god dečko bio
drag, seks može biti problem ako niste spremni. I u previše
slučajeva taj problem je samo vaš, ženski.
– Ono kad se netko poseksa i svi saznaju za to – Ava je
ponudila objašnjenje. – Pa samo njoj kažu da je drolja.
 – Ne volim tu riječ – rekla je Tess. – Jer ako je ona drolja
zbog toga, onda je i on.
Jordan je kimnula. – Tako i ja mislim.
– Možda ni dečko nije nimalo spremniji na seks – rekla je
Tess. – Ili možda ona navaljuje. Ili dečko nije toliko drag kao što
se čini.
– Connor je jako drag – Ava je bila sigurna.
– I Anthony – rekla je Imani.
Šal je skliznuo s Tessina golog ramena i popravila ga je. –
Sudeći prema onome što ste rekle o seksualnom odgoju u školi,
možda ni oni ne znaju ništa više od vas.
Imani je šarala prstom po naslonu za ruku. – Dečki često
kažu da zbog seksa ne treba dizati frku.
– I da od seksa prestanu menstrualni grčevi – rekla je Ava.
Jordan je namatala pramen kose na prst. – Ja sam čula da ne
možeš ostati trudna prvi put. Ali ne vjerujem u to... Nije istina,
jel’ da?
– Jamačno nije – rekla je Tess.
Ava je gricnula svoju ružičastu donju usnicu. – A što ako
dečko kaže da – ne pristanemo li na seks – prekida s nama?
Tess je udahnula da se smiri. – To je najbolje što vam se
može dogoditi, jer je svaki dečko koji vam to kaže potpuni gad i
trebate ga se što prije riješiti.
Jordan se znakovito zagledala u Avu, koja je samo nastavila:
– Ali nećemo ostati trudne u bazenu, jel’ da? Ili stojeći.
– Dosta sam čula! – Wren se promeškoljila na Tessin povik.
Tess ju je pomilovala po obrazu i opet se posvetila djevojkama.
– Možete ostati trudne u svakom položaju; sjedeći, stojeći,
ležeći, u autu, na trampolinu – ako to uopće ondje uspijete
obaviti – jer čim sperma i vagina dođu u dodir, možete ostati
trudne. A ako zbog seksa ne treba dizati frku, zašto onda toliko
razmišljamo o njemu?
Krajičkom oka opazila je kretanje i shvatila da se North
vratio i sluša ih s vrata. Prema izrazu njegova lica – nevjerica
pomiješana s općenitom mrzovoljom – zaključila je da već neko
vrijeme sluša.
Široko se osmjehnula djevojkama i ustala. – Ako imate još
pitanja, pitajte roditelje.
– Ali...
– Obećajte mi da ćete barem razmisliti o razgovoru s
roditeljima.
Pogledale su je poput tri psića. Ava je zamahnula svojom
kosom filmske zvijezde. – Hoću, jer si baš želim da me
zaključaju u sobu do kraja života.
Tess joj je poželjela reći da mora vjerovati roditeljima, ali tad
se sjetila Kelly Winchester. Ava možda ima pravo što je tako
nepovjerljiva, shvatila je. Osjetila je frustraciju koja joj je bila
itekako poznata: nerealni roditelji, škole koje se drže nastavnog
plana koji ne misli na zdravlje duha i tijela. Ako im ona ne
pomogne, nije ništa bolja od roditelja i škola. – Ako imate još
pitanja, vratite se za nekoliko dana – rekla je, iako svjesna da
vjerojatno griješi. – I da niste ostale trudne u međuvremenu!
Nasmijale su se, cvrkutavo joj zahvalile i ustale, pa se
zacrvenjele kad su konačno ugledale Northa na vratima.
– Ne brinite se – rekla je Tess. – Njega ne zanima nitko osim
njega samoga.
Ian se maknuo u stranu da djevojke projure pokraj njega. Kad
su se vrata za njima zatvorila, dobacio je Tess pogled pun
nevjerice. – Da provjerim jesam li dobro shvatio... Iz moje kuće
vodiš ne samo kliniku, nego i tečaj seksualnog odgoja?
– Zapiši sva pitanja koja te zanimaju. I dečki moraju dobiti
isto obrazovanje kao cure. Nisam ih ja pozvala. Same su došle.
Prije nego što se narogušiš i izdereš na mene, moram ti reći da
su dvije od njih na najboljem putu da postanu maloljetne majke.
– To nije tvoj problem.
Dodirnula je Wrenin obraz. – Ne brini se ti za zločestog
stričeka, dušo. Sakrit ću češnjak u tvoju dekicu, pa ti neće moći
prići.
Frknuo je nosom i s vješalice skinuo crno-crvenu flanelsku
košulju koju je nosio onog jutra kad su se upoznali. Pružio joj ju
je, ali nije se odmaknuo, nego ostao kao ukopan, a pogled mu je
pao na njezino tijelo.
Tek tad Tess je shvatila da joj je šal opet skliznuo s ramena.
Vrlo nisko. Da joj otkriva gotovo pola grudi. Povukla ga je
natrag na rame pokretom razjarene zaklete djevice.
– Promisli što radiš, Tess – rekao je. – Razmisli kako bi tebi
bilo da si roditelj i da saznaš da neka neznanka s tvojim djetetom
razgovara o seksu?
– Treba im pouka – čak i sebi samoj zvučala je kao da drži
prodiku.
Na tren je nakrivio glavu i pogledao je, pa se samo okrenuo i
otišao na kat.
Čula je kako se zatvaraju vrata atelijera. Nekoliko sekunda je
držala flanelsku košulju u ruci prije nego što se sjetila da ga je
sama zamolila da joj je posudi. Skinula je šal i navukla košulju,
zakopčala je do Wrenine glavice. Nije bila udobna. Nije mirisala
kao Travisova majica. Mirisala je po prirodi. Najlošije od svega,
nije imala kapuljaču da se Tess može sakriti.
Wren je ispustila zadovoljan uzdah. Njoj je bilo sasvim dobro
u Northovoj košulji. Ona se nije sjećala dana kad je Travis
prolio kavu po majici koja je sad bila u smeću, nikad je nije
pokupila s poda ili kauča preklinjući ga da je konačno spremi, a
ne samo baci kamo stigne.
 Zapitala si izdaje li Travisa time što u posljednje vrijeme više
misli na Biancinu smrt nego na njegovu. Što se pita je li joj ipak
mogla nekako pomoći. Nakon Biancine smrti, brige za Wren i
Elijeve nezgode, Tess je sve manje mislila na bijes koji joj je
proteklih mjeseci bio jedino gorivo. Imala je novu metu. Iana
Northa.
Zagledala se u stube. Željela je čuti odgovore na neka pitanja
i nije ga više namjeravala puštati da se izvlači.
 7

P rostrani studio bio je natkriven parom krovnih prozora

velikih dimenzija. Parket je bio nov, svijetlo drvo sivog
sjaja, a ne tamne daske kao u ostatku škole. Na zidovima nije
bilo šarenih slika – nigdje nijednog plakata s raketama koje pršte
iz papirnih šeširića za rođendane, nigdje šablona od četiri metra
koje čekaju da ih prisloni na ciglu ili platno i udahne im život
sprejem u boji. Sjeo je za računalo, okrećući leđa vratima.
– Nisam čuo kucanje.
– Čudno – samo je ušla, noseći Wren kao da teži jedan gram.
– Zagonetan si. A ja sam znatiželjna. Imaš li uopće ikakvih crta
ličnosti osim namrgođenosti?
Pogledao ju je. – Imam ja sasvim dovoljno karaktera.
– Hladnoću? Zlokobnost?
Ustao je, naizgled nimalo povrijeđen tim riječima. Njegova
visina, čeljust lučkog radnika i mišićave dugačke ruke kao da su
bile potraćene na nekoga tko nije morao dići išta teže od valjka
za boju. – Samo zato što ne objavim svijetu svaki osjećaj koji mi
projuri mozgom ne znači da sam hladan.
U toj je izjavi bilo i komentara na njezino ponašanje. – Ja ne
objavljujem. A ako Wren nije tvoja, čija je?
– Ne volim da me ometaju dok radim.
– Sigurna sam da igraš igrice na netu. A i da si žena, ometali
bi te po cijele dane. Djeca, muž, frendice, dostava. Tako ti je
nama. A Wren je važnija od svega. Čak i od tvojeg posla. Dakle,
čija je?
Gurnuo je ruku u džep svojih iznošenih traperica. – Što bi
bilo da da ti kažem da je moja? Bi li me konačno ostavila na
miru?
Pogledala ga je jednako kao tinejdžerice – pogledom koji je
govorio što misli o njegovoj inteligenciji. – Stvarno misliš da
sam bedasta?
– Stvarno mislim da si naporna!
– Je li s tobom uopće moguće voditi normalan razgovor?
– Ne volim razgovore – ni normalne, ni bilo kakve drukčije.
Ne mogu raditi dok se motaš po cijeloj kući.
– Peh! Ti si me uvukao u ovo, ti mi reci kako stoje stvari.
– Radi svoj posao – odbrusio je – a meni prepusti ostalo.
Tess nije željela odustati. – Obećavam da te neću gledati u
oči dok razgovaramo. Vidim da si nervozan dok te se gleda u
oči.
– Nisam nervozan dok me se gleda u oči – rekao je i zagledao
se u nju da to i dokaže. Njegove tamne oči netremice su je
promatrale dok Tess nije dobila osjećaj da joj gleda ravno u
dušu, da vidi sve što je željela sakriti – bijes, krivnju zbog
Biancine smrti, stid zbog toga što nije znala kako da nastavi
nakon gubitka čovjeka kojeg je voljela. Prva je okrenula glavu i
zagledala se u Wren. – Jedno od nas mora se brinuti za nju.
– Misliš da se ja ne brinem za nju? – uperio je prst u prozor. –
Sjedaj onamo. Na onaj stolac.
Pogledala je stolac koji je pokazao. – Zašto?
– Jer trenutačno nemam pametnijeg posla.
Tess je to dovoljno zaintrigiralo da sjedne kamo joj je
naredio. Zavrnuo je rukave košulje od trapera do laktova,
otkrivajući podlaktice drvosječe. Ali nije dohvatio sjekiru,
dohvatio je crtaći blok. Tess je bila zabezeknuta. – Crtat ćeš me?
– Ne očekuj laskav portret.
Tess se promeškoljila s nelagodom. – Samo sam iznenađena
da znaš crtati. Mislila sam da znaš samo šarati sprejem preko
šablone.
– Nisam rekao da dobro crtam. Pomakni noge lijevo.
Tess se odjednom osjećala nezgrapno i krupno, ali poslušala
je. – Ako me nacrtaš s ljubičastim rogovima ili mi staviš oblačić
s tekstom iznad glave, tužit ću te.
– Imat ću to na umu.
– Daš mi crtež kad bude gotov da ga prodam na eBayu?
Samo ju je pogledao nakrivivši glavu i preko očiju mu se
pustila gusta zavjesa kovrča, ali ništa nije rekao.
– Koliko misliš da bih time zaradila?
Dovukao je drugi takav stolac pod krovni prozor i sjeo. –
Okreni gornji dio tijela prema meni.
– Ne bih nikad rekla da crtaš po papiru. Možda po drvu
vatrom, ali...
Podigao je gležanj na koljeno druge noge, položio blok na
bedro i promotrio je. Tess se s nelagodom zagledala u zid iza
njegove glave. – Ozbiljno ti kažem, prodat ću ga na eBayu.
Dobro bi mi došao novi auto. Ili možda jahta.
Olovka je poletjela po papiru.
Tess je prekrižila noge, pa ih opet spustila. – Ili kuća u
Toskani. Možda maslinik. Možda vinograd.
Olovka je sad vukla dugačke crte. Zastala je.
Istrgnuo je papir iz bloka, zgužvao ga i bacio na pod. Tess ga
je pratila pogledom dok se kotrljao prema ljubičastom kauču. –
Bianca je rekla da ne radiš. Da si u blokadi.
– A je, ha? – okrenuo je novi list bloka i počeo novi crtež.
– Mogao si mi barem dati da se počešljam. Veliki Ian North
me želi crtati, a meni kosa izgleda kao gnijezdo. Nacrtat ćeš mi i
brkove, jel’ da?
– Spusti noge.
Nije ni bila svjesna da ih je opet prekrižila.
 Više nije mogla podnositi napetost i zagledala se u Wren.
Promatrala je novorođenče kako se nježno miče; trza i uzdiše.
Ian je istrgnuo još jedan papir iz bloka i bacio ga na pod. Tess se
opet usredotočila na Wrenino sitno lišće. Disale su istim
ritmom...
Kad su njegovi prsti dodirnuli njezinu jagodicu, Tess se
trznula. Nije ga niti čula da se miče. Nježno joj je nagnuo glavu
prema dolje. Dodir mu je bio lagan, nježan poput perca, ali nešto
u Tess se probudilo poput pilića koji kljunom kljucne ljusku
jajeta. Toliko dugo joj nitko nije dodirnuo lice. Još od...
Grlo joj se stegnulo. Šal joj je skliznuo s ramena na grudi i
povukla ga je natrag.
Ian je spustio ruku i okrenuo se od nje. – Wrenin otac se zove
Simon Denning. Fotograf je, radi za novinske agencije.
Specijaliziran je za izvještavanje iz ratnih zona.
Sad je malo lakše disala. – Drago mi je.
– Zbog čega?
– Da joj nisi ti otac.
Vratio se crtanju, potpuno posvećen bloku. – Bianca i ja
nismo bili u vezi. Nikad je nisam niti dodirnuo.
Tess se zamislila. – Ne vjerujem. Obožavala te.
– Je. I mrzila me.
– Jer ti nju nisi volio.
– Dosta priče. Moram se koncentrirati.
– Toliko si se zaštitnički ponašao. Nisi htio da se druži sa
mnom. Što si mislio što ću joj napraviti? – kad je shvatila kako
to zvuči, grlo joj se stegnulo. – Oprosti, nisam...
– Tiho. Pokušavam raditi – prekinuo ju je. I poštedio.
Okrenula je glavu. – Ne razumijem zašto ti je tolik problem
držati Wren.
Nije očekivala odgovor, ali dobila ga je, iako toliko tih da ga
je jedva čula. – Jer nikad nije dobro kad mi u ruke dođe nešto
krhko.
To je rekao toliko stoički da ga je Tess na trenutak žalila.
Gotovo žalila. – Ako je nisi volio, zašto je onda bila s tobom?
Crtao je kao da napada papir. – Jer sam ja bio jedini na kojeg
je mogla računati. Dosta pitanja.
Tess je prstima počešljala Wreninu košiću i malu irokezu. – I
sad se nas dvoje brinemo za dijete koje nije ni tvoje, ni moje.
Okrenuo je novu stranicu. – Moj odvjetnik pokušava pronaći
Denninga. Za nekoliko dana trebao bih znati više.
Wren je gugutala. Tess ju je pomilovala po ušnoj resici koja
je virila ispod kape. – Hvata me grč.
Uzdahnuo je. – Velika umjetnost zahtijeva veliku žrtvu.
– To nije velika umjetnost, nego crtež obične osobe i to s
brkovima. Moram promijeniti Wren pelene.
Na to se nasmijao. Tess ga je prvi put čula da se smije.
Uzdahnula je i ustala. – Dođi, Wren. Idemo u kupaonicu.
– Nisam gotov.
– Ja jesam.
– Imaš li ti pojma koliko bi žena sve dalo da ih nacrtam?
– Milijuni?
– Možda ne baš toliko. Ali barem šest.
Nasmijala se, ali odmah shvatila da joj se ne sviđa ljudskija
strana Iana Northa. Otkrivala je zanimljivijeg Iana, ali Tess to
nije trebalo.
Zatvarajući vrata za sobom, čula je deranje papira na dva...
četiri... osam dijelova.

*
Vozeći se doma iz Knoxvillea, kamo je odvela Wren na prvi
pravi pregled kod pedijatra, Tess je razmišljala o dodiru Ianovih
prstiju na licu. Osjetila je... Postala je svjesna vlastitog tijela –
svjesna da je još seksualno biće. Već je i to samo po sebi bilo
fascinantno, jer bila je toliko neispavana da nije mogla misliti ni
na što. Osjećala se... možda ne snažno, ali snažnije. Više nije
bila ranjena životinja. U njoj se probudila obnovljena verzija
nekadašnje Tess – izdržljive Tess katkad sklone cinizmu.
Uživala je u njihovu čarkanju. Željela ga je stjerati u kut i iz
njega izvući odgovore na sva pitanja koja je izbjegavao. Jesu li
on i Bianca bili zajedno jer je ona trebala njega, ili on nju? Zašto
ju je držao tako izoliranu?
Idućih nekoliko dana svojeg cimera je jedva i vidjela. Njegov
bi auto čas bio pred kućom, a čas ne bi. Čula bi njegove odlučne
korake u atelijeru, gdje je možda radio, a možda ljenčario. Čula
bi ga iza zatvorenih vrata Biancine nekadašnje sobe, sad jedva
namještene, kad bi ustala usred noći nahraniti Wren. Viđala je
dokaze da Ian jede u kući – prljavi tanjur, ogrizak jabuke u
smeću – ali nije ga viđala za stolom. Provodio je sate u šumi.
Bila je prilično sigurna da je jednom ondje i prenoćio.
Par Eldridge nije doveo Elija na pregled, što Tess nije bilo
drago. Što ako se rana inficirala? Zagledala se kroz prozor na
dvorište iza škole i vidjela Iana kako krči raslinje. Napadao je
veće grane sjekiricom, pa ih sjekao za ogrjev.
Omotala je Wren dekicom i izašla u dvorište. Dan je bio
oblačan, zrak je mirisao na snijeg, ali Ian je bio samo u traper-
košulji i još je imao zasukane rukave. Nad zglobom je imao
blijed ožiljak u obliku polumjeseca.
– Gdje je gradski dečko kao ti naučio sjeći drva? – upitala je.
Obrisao je znojno čelo rukavom. – Moguće je da sam proveo
previše vremena u školama za neposlušnu mladež. Pojma nemaš
kakve se sve vještine ondje pokupe.
– Vještina preživljavanja u divljini?
 – I paljenja motora bez ključa i izrade noža od četkice za
zube. Većina ljudi ne zna da postoje dva načina da se izvede
ulična pljačka: pravi i krivi.
– Od tvoje erudicije ostala sam bez riječi.
– Lijepo je znati da sam cijenjen.
– Samo što nikad nisi nikoga opljačkao.
– Da sam htio, mogao sam – zagledao se u šumarak uz suho
korito potoka iza škole. – Mislim si da bih na onom hrastu
mogao sagraditi kućicu. Svojevrstan atelijer na otvorenom.
Tess nije znala previše o životu umjetnika, ali znala je sasvim
dovoljno o ljudskoj psihi. Gradnja kućice na drvu mogla je biti
produktivna aktivnost, a mogla je biti i još jedan oblik otezanja s
poslom – umjesto da slika, mogao bi graditi kućicu i praviti se
da ipak nešto radi.
– Zabrinjava me Eli – rekla je. – Trebali su ga dovesti na
pregled. Jesi li ga vidio?
– Ne. Ali mogu se popeti do njih i provjeriti kako je.
– Radije bih otišla sama, ali moja Honda možda ne bi
svladala uspon. Posudiš mi Land Cruiser?
– Idem ja. Paul dočekuje posjetitelje s puškom u ruci.
– Zašto, pobogu?
– Eldridgei su prepperi. Jedni od onih koji sve rade sami da
bi bili spremni u slučaju katastrofe; pandemije, nuklearnog
napada, kolapsa gospodarstva, trećega svjetskog rata, udara
meteora ili čega već. Da budem iskren, nešto od toga i ima
smisla – imaju zalihe hrane, agregate, vodu, žive od zemlje i
sami uzgajaju hranu. Ali među takvima je i previše paranoičnih
koji šire paniku. Ako mi kažeš kako da pregledam Elija, svratit
ću do njih.
– Ne. Moram ga sama pregledati. Neće te ubiti ako jedan sat
ostaneš sam s Wren.
 – Kako znaš da neće?
Uzdahnula je. – No, dobro. Idemo zajedno.
To mu nije dobro sjelo, ali barem je bio dovoljno pametan da
shvati kad je poražen u raspravi.

*
Ianov stari Land Cruiser iznutra nije izgledao tako pohabano kao
izvana – imao je sjedala presvučena izblijedjelom kožom, na
radiju je nedostajala tipka, a upravljačka ploča izgubila je sjaj –
ali to je bilo najbolje što je Tess mogla reći. Smjestila se na
stražnje sjedalo s Wren, koju je grlila jednom rukom jer se
drugom morala pridržavati za ručku. – Je li ti ikad palo na um da
djelić svojih milijuna uložiš u nove amortizere?
– Ne bi bilo isto.
– U tome i je smisao.
Wren nije smetalo poskakivanje i truckanje. Zaspala je.
Farma obitelji Eldridge izgledala je točno onako sklepano
kako ju je Ian i opisao. Samo su solarni paneli i pretpotopni
kamionet Dodge Ram upućivali na to da posjed ne pripada
ranom dvadesetom stoljeću. Kad je Ian parkirao Land Cruiser
pred ogradom, prema njima se zatrčao par smeđih pasa koji su
bijesno lajali.
Na kućna vrata izašla je Rebecca, bez puške. Paul Eldridge
izašao je iz oronule staje noseći onu pušku na koju ju je
upozorio Ian. Za njim je dotrčao Eli, toliko brzo kao da nije ni
bio ozlijeđen.
– Ostani u autu – naredio je Ian, izašao i uputio se prema
Paulu i Eliju.
Rebecca je prišla ogradi, hodajući toliko sporo kao da joj je
za svaki korak potreban napor. Ne obazirući se na Ianovu
naredbu, Tess je izašla iz auta. Do ograde je stigla kad i
Rebecca.
– Žao mi je što ste morali čak do ovamo – Rebeccino sivo
lice, neoprana kosa i neuredni nokti bili su znak teškog života. –
Elijeva ozljeda dobro zarasta. Trebala sam vam javiti. Želite li
ući? Bilo bi lijepo za promjenu imati još jednu ženu u kući.
Tess je izvukla Wren iz auta i krenula u kuću za Rebeccom.
Za razliku od grube vanjštine, unutrašnjost je bila ugodna i
vidio se trag ženske ruke. Zidovi su bili svijetlozeleni, kauč
ukrašen jastučićima s krupnim cvjetnim uzorkom, nad
neuglednim drvenim stolom u blagovaonici visjeli su papirni
lampioni u pastelnim bojama. Manji stol u blizini bio je nakrcan
knjigama i olovkama, pa je Tess zaključila da je to Elijev radni
stol. Na zidu nad stolom visjeli su Elijevi crteži, uokvireni u
jednostavne okvire ukrašene grančicama i kamenčićima.
Rebecca je čeznutljivo pogledala Wren. – Koliko joj je?
– Gotovo dva tjedna. Rođena je prerano, ali dobro napreduje.
Rebecca se naglo okrenula od Tess, bez ikakvog upozorenja i
s tihim jecajem.
– Jeste li dobro? – glupo pitanje. Bilo je očito da nije.
– Moram prestati plakati. Uznemirujem Paula i Elija – polako
se okrenula prema Tess. Na obrazima su joj se vidjeli tragovi
suza, a zbog očiju koje su se prirodno spuštale u kutovima
izgledala je još tužnije. – Prije dva mjeseca imala sam spontani
pobačaj.
Tess joj je utješno dodirnula ruku. – Žao mi je.
– Pri kraju četvrtog mjeseca – pogledala je Wren. – Oporavit
ću se s vremenom.
Te je riječi i Tess sama sebi rekla toliko puta. – Bol slijedi
samo vlastiti raspored.
– Godinama sam željela još jedno dijete – Rebecca se
pokušavala pribrati, ali bilo je očito da ne može odvojiti pogled
od Wren. – Prava ste sretnica.
– Nije moja. Ja se samo privremeno brinem za nju.
– Kako to? – Rebecca ju je povela prema kuhinjskom stolu i
nakon što su sjele, Tess joj je ispričala najkraću verziju
događaja. Nastojala se držati činjenica i ne otkriti koliko je
osjećaja bilo upleteno u sve to, ali i prije nego što je dovršila,
Rebecca je opet briznula u plač. – Neugodno mi je što se svako
malo samo tako raspadnem.
– I ja sam se tako raspala mnogo puta.
– Što će biti s tim slatkim djetetom?
– Bit će zbrinuta – rekla je Tess, koliko god nije bila uvjerena
u to.
Rebecca je konačno odvojila pogled od Wren i ustala. – Jeste
li za čaj? Sama uzgajam bilje.
Tess nije bila luda za biljnim čajevima, ali pristala je.
Dok se čaj kuhao, ušao je Eli. Tess mu je pregledala nogu i
vidjela da dobro zarasta. Odmah je istrčao da se pridruži
muškarcima. – Tata pokazuje Ianu vjetrenjaču.
– Paulov najnoviji projekt – rekla je Rebecca kad su se za
njezinim sinom zatvorila vrata. Spustila je na stol dvije jednake
šalice i sjela prekoputa Tess. Iza nje su na kuhinjskoj polici
zablistale staklenke i boce obasjane suncem. – Nismo ludi, da
znate. Samo želimo biti spremni.
Čaj je mirisao po lavandi, šipku i limunskoj travi, i koliko
god su se Tess sviđali svi ti mirisi, nije ih željela u čaju. Ipak je
otpila. Čaj je bio iznenađujuće ukusan. Možda bi trebala dati
priliku Rebecci, kao i njezinu čaju. – Spremni za što?
Rebecca je pogledala Wren. – Kad se Eli rodio, jedino na što
sam mogla misliti bilo je koliko je krhko naše postojanje na
ovom planetu. Ne samo zbog otpada i onečišćenja, plastike koja
nam guši oceane, nego i luđaka s nuklearnim bombama,
bakterijama kojima ni ime ne znamo i hakerskih napada na
sustave poput elektrana. Odlučili smo se brinuti sami za sebe.
Tess je pomislila da bi Rebeccinu anksioznost bolje sredili
lijekovi, nego ovako naporan stil života, ali shvatila je da opet
gura nos kamo mu nije mjesto i to prešutjela.

*
– Kako ti se čine? – upitala je Tess Iana dok su se vozili natrag.
– Eli je super klinac, a to mnogo govori o njegovim
roditeljima. Ali Paul se previše bavi političkim urotama prema
mojemu mišljenju. Ne znam kako itko s mozgom može i
pomisliti da je naša vlada dovoljno organizirana da sakrije
dokaze o izvanzemaljcima ili lažira slijetanje na Mjesec, a
kamoli drži na oku svakog vlasnika oružja. Jedno mu ipak
priznajem: jako je sposoban i svašta zna.
Stigli su do škole brže nego što se Tess nadala. Zbog stalnog
boravka u zatvorenome bila je napola luda. Koliko god su je u
Dimnjaku malo plaćali i koliko god su joj kolegice bile naporne,
nedostajao je kafić. Usto, nije joj bilo drago što je ostavila
Phisha na cjedilu, bez obzira na to što joj je stalno ponavljao da
se posveti djetetu koliko god dugo treba.
Ian se vratio raskrčivanju gustiša. Tess bi se najradije bila
sklupčala na kauč i odrijemala, ali Wren joj nije dala. Dok ju je
Tess ljuljala u marami da je smiri, pregledavala je knjige na
policama. Romane nije čitala jer su joj čak i najnapetiji bili
dosadni, ali otkrila je blistavo izdanje posvećeno uličnim
umjetnicima, još jednu knjigu o samo engleskom majstoru
grafita Banksyju i treću, s naslovom IHN4: Priča o buntovniku.
Ispod naslova je pisalo, „Kako je sin jedne od najimućnijih
obitelji u Americi odbacio nasljeđe i podigao uličnu umjetnost iz
kanalizacije do galerija.”
 Wren bi se rasplakala svaki put kad bi Tess sjela, pa je
naslonila knjigu na kuhinjsku radnu plohu i počela čitati.
North je kao tinejdžer bio običan grafiter, klinac koji je šarao
sprejem po tramvajima i pothodnicima. Ali kako je odrastao,
tako je sazrijevala i njegova umjetnička vizija. Estetika
nadahnuta video-igricama koje se držao u mladosti ustupila je
mjesto detaljnom izričaju s društveno odgovornom porukom, a
katkad čak i razigranom, kao kad je samoposluživaonicu
pretvorio u zoološki vrt nalijepivši na njezinu željeznu ogradu
crteže divljih životinja ili kad je cigle jedne gradske zgrade
pretvorio u ispale prednje mliječne zube u ustima naslikanog
djeteta.
North u posljednje vrijeme sve češće izražava nezadovoljstvo
svaki put kad kolekcionari kupe njegova djela – zajedno sa
zidom na koji su naslikana, koji potom izvade, zamijene novim, a
djelo prodaju protivno njegovoj volji.
Čitala je i o Ianovoj obitelji; hladnom, ambicioznom ocu koji
je poginuo u nesreći privatnog zrakoplova i majci, prelijepoj
dami iz visokog društva sklonoj samouništenju. Knjiga nije
spomenula majčinu smrt, pa je Tess zaključila da je barem u
vrijeme kad je knjiga objavljena bila živa.
Ulična umjetnost, pisalo je u Ianovu citatu; ukrala je
umjetnost elitističkim muzejima i njihovim gostima i preselila je
u okružje kojim obični ljudi prolaze svakoga dana.
Tess je još razmišljala o tome dok je kupala Wren u
umivaoniku na katu. Ian je provirio u kupaonicu. Za razliku od
Tess, nije bio ni blijed, ni neispavan, niti je imao podočnjake od
isprekidanih noći. Došlo joj je da mu odrubi glavu. – Što želiš? –
odbrusila je.
– Imaš društvo.
– Društvo?
 – O, da – rekao je zajedljivo.
Omotala je Wren u maramu, progurala se pokraj njega i sišla
u prizemlje.
U hodniku je stajalo osam tinejdžerica. Ava, Imani, Jordan i
pet njihovih znatiželjnih prijateljica.

*
Devedesetak minuta poslije, nakon što su djevojke konačno
otišle, Ian se sjurio niza stube izbezumljen kao da mu je pokraj
glave eksplodirala granata. – Pitale su o analnom seksu?
Tess se nelagodno promeškoljila. – Ti današnji klinci, ha?
– Na sve si im odgovorila!
– Mogao si se poštedjeti nelagode tako da se makneš, umjesto
da prisluškuješ.
– Imaš li ti uopće pojma koliko se daleko čuje glas
tinejdžerica?
Ušao je u salon i uputio se prema starinskim drvenim
ormarićima. – Gle, Tess, jasno mi je da pokušavaš pomoći, ali
ovo ti je stvarno loša zamisao.
Nije se mogla usprotiviti. Wren je prislonila usnice na njezine
grudi. – A što ti predlažeš?
Otvorio je vrata obaju ormarića i iz jednog izvukao bocu
viskija. – Ja predlažem da im kažeš da ostanu doma i pitaju
roditelje sve što ih zanima.
– Misliš da nisam probala? Ali većina njih ima roditelje koji
žive u nekom svojem svijetu u kojem tinejdžere ne zanima seks.
A tek škola... Na satu seksualnog odgoja uče ih apstinenciji.
Ovdje je u javnim školama protuzakonito poučavati bilo što
drugo.
Otvorio je bocu i nalio malo u čašu debelog dna. – To nije
tvoj problem.
 S uzdahom se svalila na kauč. – Znam. Imaš pravo.
– Naravno da imam pravo, ali.. Samo malo. Jesi li ti to rekla
da imam pravo? Čekaj da se oporavim od tog šoka – otpio je
gutljaj viskija, pa se zagledao u nju. – Nastavi. Znam da želiš još
nešto reći.
Prelako ju je pročitao. Tess je prstima vrtjela dugme
posuđene flanelske košulje. – Vidjela sam koliko štete
nedostatan seksualni odgoj može nanijeti tinejdžerima.
Poučavanje je za mene... – zastala je, svjesna da mu se
povjerava.
– Stvar savjesti – rekao je bez sustezanja, ali ne kao da
prigovara. Kako ju je netko tko misli samo na sebe tako brzo
pročitao?
Odložio je viski i iz ormarića izvukao bocu vina. – Zato ne
želiš prodavati cigarete u Dimnjaku? – okrenuo je čep i otvorio
bocu.
– Kako znaš za to?
– Čak ni divljaku s planine kao što sam ja ne mogu
promaknuti najsočniji gradski tračevi.
Natočio je vina i pružio joj čašu. Bilo je gotovo pet
poslijepodne, pa je Tess zaključila da bi baš i mogla gucnuti.
– Želim da cure razviju samopoštovanje – rekla je. – Ne
želim da pristanu na seks samo zato što misle da drukčije neće
privući dečka. Isto tako ne želim ni da one čine pritisak na dečke
ako nisu spremni – otpila je dugačak gutljaj. – Isuse, kako je ovo
dobro vino.
– Uživaj – otpio je još gutljaj viskija. – I gledaj svoja posla.
– Znam – odložila je čašu. Marama joj je stezala rame, pa kad
je Ian otišao do prozora, izvukla je i maramu i Wren iz njegove
košulje. Omotala je dijete, koje osim pelene na sebi nije imalo
ništa, dekicom koja je ležala na naslonu za ruke.
 – Što radiš kad odeš u šumu?
– Planinarim. Što si mislila?
Izbjegavao je odgovor. Polegla je zamotanu Wren na jastučić
pokraj sebe. Protegnula se i bradavice su joj se očešale o flanel.
Iako je Ian bio okrenut leđima, osjećala se kao da je gola bez
grudnjaka, pa je prekrižila ruke na prsima. – Razmišljaš o
Bianci?
– Naravno.
– I ja razmišljam o njoj. O tome kako mi je darovala
povjerenje – tisuću puta je prevrtjela u mislima trenutak kad je
Bianca iskrvarila, tragajući za pojedinošću koja bi upućivala na
njezin propust, ali iako je nije pronašla, još nije mogla prihvatiti
činjenicu da joj doista nije mogla pomoći. Jedva se oduprla želji
da ispije ostatak vina u jednom dugačkom gutljaju. – Zašto mi je
rekla da ste u braku?
– Bianca je istinu smatrala fleksibilnom.
– Mislila sam da je gušiš.
Okrenuo se od prozora i nasmijao neveselim, grubim
smijehom. – Ako si mislila da pokušavam kontrolirati njezin
život, imala si pravo – čvršće je stisnuo čašu i nastavio
ogorčenim tonom. – Vidi samo kako je dobro završilo.
Prešla je prstom preko ruba čaše. – Želio si je zaštititi.
– A završila je u mrtvačnici.
– A ne! – ustala je s kauča. – Nisi ti bio zadužen za porođaj!
Samo jedno od nas nosi taj teret na ramenima.
Uperio je čašu u nju. – Prestani s tim. Doktori s kojima sam
razgovarao jasno su mi rekli zašto je umrla.
– I oni samo nagađaju. Nitko doista ne može znati dok se ne
obavi obdukcija. A čak ni tad...
– Ne primaj krivicu koja nije tvoja – rekao je hrapavim
glasom. – Samo sam ja kriv za ovo. Nisam joj smio dopustiti da
dođe ovamo.
– Mislim da je ona kriva za to. Mogla je otići kad god je
željela.
– Bila je trudna. Trudnice nisu poznate po razumnom
razmišljanju.
– A to znaš iz iskustva s reprezentativnim uzorkom trudnica?
Slegnuo je ramenima.
Tess je sjela na naslon za ruke i pogledala Wren da se uvjeri
da diše. – Još ne razumijem zašto joj nisi dao da se druži sa
mnom.
– Jesi li pročitala Velikog Gastbyja?
– Naravno.
– Bianca je bila poput Daisy Buchanan. Jedna od onih koji
rade što god im se prohtije, koji misle samo na idući korak –
zataknuo je palac u džep traperica. – I obožavala se sprijateljiti s
nekim u tren oka, poludjeti za nekim kao što je poludjela za
tobom. I ubrzo se posvađati s tom osobom zbog nekakve sitnice
koju bi sama izazvala. A nakon toga bi pala u depresiju.
– Nisi htio da se to ponovi – pomislila je na Wren. – Bianca
mi je rekla da nisi sretan zbog trudnoće.
– Jednako brzo bi se za nekoga zainteresirala koliko i
izgubila zanimanje.
Mnogo toga što je Tess vjerovala o Ianu Northu pokazalo se
pogrešnim.
– Je li se i s tobom tako posvađala?
– Bezbroj puta, ali nikad ne bi potrajalo.
– Zašto?
Prišao je pijaninu. – To je duga i dosadna priča. Ne gubi
vrijeme na to.
– Zezaš me? Wren i ja obožavamo duge i dosadne priče. Da
čujem.
 8

N i slučajno – rekao je.

Wren se nemirno promeškoljila. Tess je ustala s kauča i
podigla je u naručje. – Slušat ćemo te bez upadica. Bit ćemo
mirne kao bubice, jel’ da, zlato? Ima li u toj tvojoj priči oružja?
– Računa li se nisko samopouzdanje kao oružje?
– Razočarana sam koliko si nemaštovit, ali neka ti bude –
privinula je Wren na grudi.
Nasmiješio se. Slabašno i samo napola, ali ipak se
nasmiješio. – Bilo mi je dvadeset pet, tek sam bio izašao iz
zatvora gdje sam završio zbog neovlaštenog ulaska na tuđi
posjed i nisam imao ni centa u džepu – na njezino iznenađenje,
sjeo je. – Proveo sam godinu u Europi i drugi su me umjetnici
već cijenili, ali uz to nisam imao ništa. Više nisam bio dijete i
bilo mi je dosta života na ulici, što je bilo ironično s obzirom na
to koliko sam prezirao obiteljski novac čak i prije nego što sam
razbaštinjen.
– Ta riječ zvuči tako cool. Kao iz povijesnog romana.
Razbaštinjen.
Podigao je obrvu kao da ga njezina opaska zabavlja. – Tako ti
prođemo mi crne ovce – iskapio je ostatak viskija. Ožiljak na
zglobu isticao se zbog svjetlosti s prozora. – Umjetnost je za
mene izgubila svaki smisao. Život također. Tonuo sam u
samosažaljenje i kažnjavao samoga sebe drogom. Svakakvim
tabletama, kokainom kad bih ga našao, a sve sam to zalijevao
votkom. Spavao sam na kaučima prijatelja dok nisam ostao i bez
prijatelja. Otpuštali su me sa svakog posla koji sam dobio, sve
redom šljakerskih, jer nisam mogao stajati na nogama nakon
noći provedene u šaranju po trafostanicama ili lijepljenja
postera. Moj otac je uvijek i govorio da sam propalica, a ja sam
mu to dokazao. Je li ti priča dosadna?
– Ne, super je – znala je da ne smije pokazati sažaljenje, jer
će Ian u tren oka zašutjeti. – Obožavam priče o sirotim
napaćenim umjetničkim dušicama. Nastavi.
Na trenje pomislila da će se nasmijati. – Nisam očekivao
ovakvu okrutnost od žene koja odbija prodavati cigarete zbog
prigovora savjesti.
– Ja sam podvojena ličnost. A tvoj stari zvuči kao seronja. Da
čujem dalje.
– Ja sam samo htio lijepiti subverzivne postere i slikati
murale koje nitko nije naručio, a jedino sam to i znao. Ali
dosadilo mi je da me za to pritvaraju. Ulična umjetnost i
vandalizam previše se preklapaju, a meni se više nije dalo šarati
po zgradama kojima se netko još koristi. Želio sam stvarati
umjetnost koju netko želi, ali nitko me nije htio angažirati –
odložio je čašu, ustao i odšetao do starog pijanina. – Kad me
Bianca pronašla, bila je sredina zime, a ja sam ležao bez svijesti
pred ulazom u klub u Istočnoj trinaestoj ulici. Bio sam na dnu.
Ali nije prošla pokraj mene, nego me utrpala u taksi i nagovorila
vratara svoje zgrade da joj pomogne da me unese u stan. Sama
me ugurala pod tuš – u odjeći – pustila hladnu vodu i ostavila
me ondje dok nisam sam oteturao.
Tess je čvršće zagrlila Wren. – Mogao si biti opasan. Zašto je
tako riskirala?
– Jer je bila divlja i impulzivna. Njoj je bilo samo devetnaest,
bila je na vrhuncu karijere i mislila je da je nepobjediva –
nalaktio se na pijanino, spustivši ruku nedaleko od užeta
školskog zvona koje je visjelo sa stropa. – Imala je novca,
živjela u fantastičnom stanu i cijeli grad ju je obožavao. Potpuna
suprotnost meni. Bila je klinka, a ja od nje stariji šest godina,
odrasla osoba. Ali uzela me pod svoje i spasila me.
Kažiprstom je okrenuo školski globus. – Unajmila je
skladište i rekla mi da mi daje dva mjeseca da stvorim dovoljno
djela za izložbu alternativne umjetnosti. Nisam želio, ali nije
popuštala – dlanom je zaustavio globus. – Kupila mi je boje,
papir, platna, velike komade plastike za izradu šablona. Život je
iz mene bio isisao sav ponos i sve sam prihvatio.
– Pametan potez.
Slegnuo je ramenima. – Unajmila je graditelje da urede
prostor i proširila glas o izložbi među svim svojim bogatim
prijateljima. Sve skupa ju je stajalo više od stotinu tisuća dolara.
– Opa. Zašto je toliko potrošila na tebe?
– Njezinu karijeru kontrolirali su svi osim nje – agenti,
fotografi, klijenti. Mislim da je željela kontrolirati barem nešto u
životu, a to nešto bio sam ja – gledao je ravno u Tess, ne
skrivajući oči. – U tri tjedna prodao sam djela za više od milijun
dolara. U tren oka postao sam najzanimljiviji mladi umjetnik u
gradu. Nakon toga karijera mi je buknula. A za to je zaslužna
samo Bianca.
– Za to je zaslužan tvoj talent.
– Nije istina. Bio sam na dnu. Da nije bilo nje, sad bih bio
mrtav.
Tess se zapitala kakav je to osjećaj nekome toliko dugovati.
Ian je pripalio vatru u peći. – A Bianca se zaljubila u tebe.
Nije porekao. – Bianca se lako zaljubljivala.
– Samo što se ti nisi zaljubio u nju.
Zatvorio je vratašca peći. Plamen je obasjao njegovo lice,
naglasivši mu jagodice i udubine pod njima. – Vidjela si kakva
je bila. Zavodnica. Karizmatična. Dugovao sam joj sve i bio sam
očaran njome. Volio sam je, to da. Ali kao da mi je mlađa sestra.
 – A ona je željela više.
Odmaknuo se od vatre. – Kad je shvatila da se to neće
dogoditi, izbacila me. Baš u to vrijeme sam dobio prvu narudžbu
za veliki mural. Više je nisam trebao.
– Ali ipak si ostao u njezinu životu.
– Nekoliko mjeseci nije me željela niti vidjeti – nije mi se niti
javljala na telefon. Onda se spetljala s krivim čovjekom...
– A ti si joj pomogao da se oporavi.
– Svaki put. Bianca se brinula za mene, a ja za nju. Bila je
sklona neredu, a ja bih svaki put sredio stvari.
Tess je protrljala bolni prst. – Kad ti je dosadila?
– Kako bi mi mogla dosaditi? Spasila mi je život. Sve bih
učinio za nju.
– I jesi – pogledala je Wren u naručju. – A sad moraš srediti
još jedan njezin nered.
– Najveći dosad – svalio se na kauč. – Svašta si izvukla iz
mene, a nisi mi otkrila ništa o sebi.
Nije si mogla zamisliti da Ianu Northu priča o Travisu
Hartsongu. – Bivša medicinska sestra i primalja. Trenutačno
nezaposlena dadilja tajanstvenog uličnog umjetnika teške naravi
na koju se, priznajem, polako navikavam. Trenutačno i na
odmoru od drugog posla, u potpuno bezveznom kafiću u zabiti u
Tennesseeju. Nema planova za budućnost. Dovoljno?
– Tko nam izbjegava odgovore?
Podigla je dijete. – Dođi, Wren. Idemo ti promijeniti pelene.

*
U školi je živjela već deset dana. Paul Eldridge svratio je
pomoći Ianu da postavi potporne stupove za kućicu-atelijer na
drvu. Kad se ne bi bavio kućicom, Ian je odlazio na duge šetnje
šumom i vraćao se mirišući po svježem zraku. Bavio se svime
osim slikanjem.
Tess je izašla iz kuće samo kad je odvela Wren pedijatru i
kad su išli u kućni posjet na farmu, a priroda iza škole privlačila
ju je poput mirisa svježeg peciva s cimetom koji dopire iz
pekarnice u trgovačkom centru. Da treći tjedan ožujka nije donio
tako grozno, divlje vrijeme, izvela bi Wren u šetnju, ali vani je
još bilo prehladno za novorođenče.
Kad više nije mogla izdržati zatočeništvo, preselila je
Wreninu košaru za spavanje na kauč i kad se North vratio iz
šetnje, spustila je usnulo dijete u nju i zgrabila jaknu. – Vidimo
se poslije.
Stajao je pred vratima u hodniku, a oko njega se širio miris
borovine kao što se oko drugih muškaraca širi miris skupe
kolonjske vode. – Kamo ideš?
– Van! Ne mogu izdržati unutra više ni minute!
– Ne možeš...
– Bogme mogu! – okrenula se prema njemu i prijeteći
podigla kažiprst. – I bolje ti je da je mala živa i zdrava kad se
vratim!
Preostalo mu je samo da se baci na nju i zadrži je, ili pusti da
izađe.

*
Prljavi snijeg još se zadržao na mjestima u sjeni, vjetar ju je
šibao po licu, ali bila je vani i ništa je drugo nije zanimalo. Uz
obale potoka Poorhouse vidjela se ledena kora, a alge što su
rasle na stijenama pod vodom struja je nosila poput vještičje
kose. Na mostiću se rasklimala još jedna daska. Sjetila se kako
se mostić ljuljao onog jutra kad je Ian North bijesno uletio u
njezin život.
Bez stalnog pritiska marame s djetetom njezina su se ramena
sad opustila. Ali kad je sigurno sišla s mostića, želudac joj se
zgrčio od nelagodne misli.
Nikad nije dobro kad mi u ruke dođe nešto krhko.
Tess je cijeli život bila u blizini nečega krhkog: dijete koje je
porađala, prestrašenih majki kojima je pomagala. Što ako se
Wren probudi? Hoće li je North zagrliti? Hoće li provjeriti diše
li? Wren je od rođenja bila privinuta na Tessino tijelo. Sad je
onamo i pripadala. Uz nju.
Okrenula se i žurnim korakom uputila prema školi, ali onda
se natjerala da stane. Ponašala se kao preplašena mlada majka.
Nije bila nijedno od toga.
Nekoliko je puta duboko udahnula. Wren će biti dobro. Ian je
neće pustiti da umre. A dok joj ne pronađu oca, na Wren treba
paziti više od jedne osobe.
Što ako je Wrenin otac isti kreten kao Tessin? Ili pijanac?
Nije smjela misliti, jer to bije odvelo još dublje u ludilo. Prisilila
se da krene dalje.
Stražnja vrata bila su zaglavljena i morala ih je gurnuti
ramenom da ih otvori.
Njezina je koliba bila hladna i vonjala po vlazi. Bila je tako
bijedna da si nije mogla niti zamisliti da onamo dovede Wren.
Morala bi nabaviti nove tepihe. Nešto novog namještaja. Samo
što Wren neće niti stići doći ovamo, jer će otići i prije nego što
stigne već naručena peć. Nije se morala truditi s uređivanjem
kolibe. Mogla ju je pustiti da ostane takva kakva je: tmurna i
neugodna.
Život u nekadašnjoj školi razmazio ju je. Sad je i ona željela
nešto bolje: čiste bijele zidove, kauč koji nije bio prekriven
tkaninom s prizorima iz lova. Prije je nije bilo briga kako živi,
ali sad jest.
Trav... Mislim da konačno ide nabolje.
 Od te pomisli još se više rastužila.
Bacila je uvenulu salatu i pljesnivi krastavac u smeće. Pojela
je jabuku koju je kupila toliko davno da se i nije sjećala i
spakirala malo odjeće u plastične vrećice. Provjerila je što joj je
stiglo poštom na poštanski pretinac u gradu: nekoliko izdanja
strukovnih časopisa; Vjesnik porodništva, Međunarodni glasnik
ženskog zdravlja. Više nisu imali veze s njezinim životom, ali
svejedno ih je spremila u vrećicu s odjećom.
Ubrzo je nemir pobijedio i vratila se u školu gotovo trkom.
Zatekla je Iana kako se šetka noseći Wren na podlaktici kao
da je lopta za ragbi. Ali bila je živa.
Krenuo je prema njoj. – Rasplakala se – prosiktao je kao da je
Tess kriva za to.
– Ma da? Kako neobično! – zločesto se iskesila. – A još nije
tri ujutro!
Shvatio je na što Tess cilja i podigao dijete na grudi, ali čim
je Tess skinula jaknu, gurnuo ju je prema njoj. – Moj odvjetnik
još nije niti ušao u trag Wreninu ocu, pa ću sutra odletjeti u New
York i malo se sam time pozabaviti. Neće me biti nekoliko dana.
Hoćeš li se snaći sama?
To je izgovorio takvim tonom da je bilo jasno da ga zapravo i
nije briga hoće li se Tess snaći. – Nisi mi od pomoći ni dok si tu.
– Kad se vratim, morat ću raditi. Ozbiljan sam, Tess... Ne
smijem više gubiti vrijeme na tebe i dijete.
– Ozbiljno ću porazgovarati s malom.
Kritički ju je odmjerio. – Jesi li ti to smršavila?
To ju je pitanje zateklo. – Ne znam. Zašto?
– Lice ti je mršavije – rekao je to kao da prigovara.
– Pa?
– Pa ništa. Samo da znaš da ne trebaš mršavjeti.
– Hvala na savjetu. Nemam ga nikakve namjere slijediti.
 Drznik ju je pogledao kao da ga je uvrijedila.

*
Te noći mora se vratila, veća nego dosad. Hoće li ikad prestati
sanjati krv i strah, ili će joj se taj užas vraćati u snove do kraja
života?
Kad je idućeg jutra sišla s Wren u prizemlje, Iana više nije
bilo. Pijući jutarnju kavu, razmišljala je o noćnoj mori, a zatim i
fotografijama na koje je nabasala na internetu. Fotografije Iana s
egzotičnim ljepoticama. Šutnula je njegove tenisice koje je
nemarno ostavio pokraj stuba. Nije htjela da se u New Yorku
spetlja s nekom od svojih bivših cura. Htjela je...
Nije niti znala što hoće. Možda se htjela i sama spetljati s
nekim. Prije samo nekoliko tjedana ta bi joj pomisao bila
odbojna. Krivila je Iana za takvo razmišljanje. Tolika blizina
tolike muževnosti pomutila joj je pamet.
Mislila je da je njezina seksualnost umrla s Travisom i sad ju
je uznemirilo što ju je u život vratio netko potpuno drukčiji od
Travisa. Ali možda je točno u tome bila bit. Možda joj je
podsvijest baš zato dopustila da se zainteresira za Iana, a da
pritom ne misli da izdaje Travisa. Doduše, kamo god joj misli
lutale, znala je da se neće spetljati s Northom. Ako... kad
ponovno završi u krevetu s nekim, to će biti netko poput Trava.
Samo malo aktivniji od njega.
Uvijek ja tebe zavodim. Nikad ti mene.
Bilo joj je drago što nikad nije rekla Travisu da bi voljela da
bude malo poduzetniji u seksu. Sad bi joj se ta pohota činila
sitničavom. Travis ju je toliko volio da nije mogla niti zamisliti
da mu kaže nešto takvo. Bio bi silno povrijeđen.
Opet je napravila Wren malu irokezu. – Idemo nas dvije
lijepo porazgovarati da se prestanem baviti prljavim mislima,
može?
Wren je sanjivo trepnula i iskrivila usta.
– Nemoj se rasplakati, molim te. Dosta si plakala sinoć.
Tess ju je nahranila, pa sebi pripremila porciju žitnih
pahuljica. Dok je jela, razmišljala je koliko će joj dosadno biti
samoj s plačljivom Wren dok Ian večera u finim restoranima i
valja se po krevetu s nekom ljepoticom. Možda i više ljepotica.
Čula je auto i provirila kroz prozor. Iz blatnjavog terenca
izašla je njoj nepoznata žena i uputila se prema kući. Tess je
otvorila vrata.
Žena je izgledala kao da je sišla s reklame za studio za
vježbanje joge i to negdje u Arizoni, jer je bila Indijanka. Sjajna
sijeda kosa bila joj je upletena u pletenicu, imala je prelijepu
blistavu kožu i bistre svijetlosmeđe oči oko kojih su se isticale
sitne bore koje su svjedočile da se rado smije. Bila je vitka,
odjevena u izvezenu tuniku, uske traperice i čizme do gležnjeva.
Na ušima su joj visjele tirkizne naušnice, a oko vrata je nosila
budističku brojanicu s kuglicama. – Ti si sigurno Tess – rekla je.
– Ja sam Heather.
Tess je nije prepoznala iz Dimnjaka, ali svako je društvo bilo
dobrodošlo.
Heather je ušla i raširila ruke poput svećenika koji se obraća
pastvi. – Prelijepi prostor! I ja sam željela kupiti školu.
Pretvorila bih je u atelijer. Navodno sam keramičarka – spustila
je ruke. – Ali nažalost, ne znam kako zaraditi za ovakvu kuću –
pogledala je Wren. – Pa ti si pravo malo čudo, ha? Idem oprati
ruke da je mogu primiti – vidjela je da se Tess nećka. – Ne brini
se, cijepljena sam protiv svega i godinama se nisam razboljela.
– Dobro da znam, ali... Tko ste vi i što tražite ovdje?
– Ian ti nije rekao? Ja sam Heather Lightfield, dadilja. Tvoja
nova desna ruka. Ian se brinuo kako će ti biti samoj, a i zna da te
Phish treba.
– Moja desna...
– Phish mu je rekao za mene. Kad smo kod toga, Phish želi
da se što prije vratiš u Dimnjak.
– Znam. Ali Ian mi nije rekao da je zaposlio još jednu
dadilju.
– Možda je mislio da ne bi pristala. Vidim da ste se lijepo
zbližile.
Tess je na trenutak pomislila da Heather misli na nju i Iana,
ali tad je shvatila da je rekla zbližile.
Heather se uputila u kuhinju, govoreći cijelo vrijeme. – Ian je
provjerio moje preporuke, nazvao desetak mojih bivših
poslodavaca i cijelo je vrijeme bio jako naporan. Pitaj Phisha –
iz kuhinje je dopro šum vode u sudoperu. – Radila sam kao
učiteljica nižih razreda – rekla je iz kuhinje. – Nakon
umirovljenja trebala sam se baviti keramikom, ali počela sam
raditi kao dadilja. Radim ja keramiku, ali ne onoliko koliko sam
željela – izašla je iz kuhinje brišući ruke ubrusom. – Radije je
miluj, nego da je tapšeš, Tess. Nedonoščad ne voli tapšanje.
Tess je to i sama dobro znala, ali priča njezine gošće toliko ju
je zaintrigirala da je nesvjesno tapšala Wren po stražnjici.
– Imate iskustva s nedonoščadi – rekla je.
– Nedugo nakon dolaska u Tempest rodila sam blizance.
Brzo sam naučila – opet je ušla u kuhinju. Tess je stala na vrata
kuhinje. – Zašto vas nikad nisam vidjela u Dimnjaku?
Heather je bacila ubruse u smeće. – Gotovo dva mjeseca bila
sam u Kentuckyju, raščišćavala sam majčinu kuću. Umrla je
malo prije stotog rođendana.
– Žao mi je.
– Ne treba ti biti. Bila je užasna – Heather je pružila ruke
prema djetetu. – Dođi, anđelu mali. Tess, hoćeš li ti leći u
kupku? Ili otići u šetnju. Znam da bi ti dobro došlo malo mira.
Tess nije trebalo uvjeravati. Predala je Wren ženi koju nikad
prije nije vidjela, koja je mogla biti poremećena otimačica, ali
nije bila. Zračila je energijom, sposobnošću i hipijevskim
dobrim raspoloženjem. Ipak, čim se Tess popela na kat, nazvala
je Iana.
– Došla je žena po imenu Heather Lightfield.
– Nije li super?
– Zašto mi nisi rekao da si angažirao još koga da se brine za
Wren?
– Jer mi nije bilo do prepirke.
– Zašto bismo se prepirali?
– Zezaš me? Ne daš nikome ni da priđe maloj.
Imao je pravo.
– Ali zaključio sam da samo trebaš upoznati Heather – rekao
je – i da će ti se svidjeti.
– Nije loša.
Nasmijao se.
– Dobro, sjajna je, ali ne mogu si priuštiti dadilju. Sigurno
očekuje više nego što ja zarađujem.
– Zašto bi je ti plaćala? Ja je plaćam.
– Ali...
– Rekao sam ti da ću ti olakšati koliko god budem mogao, pa
sad to i radim.
To nikad nije rekao.
– Uz to, Phish me sve više gnjavi da te vratim. I ne pitaj me
koliko je plaćam, jer sam već zaboravio. Nisam vješt s novcem.
Nisam nikad ni bio. Sve dok imam za boje, sretan sam.
Uostalom, dadilja je nužna mjera preživljavanja. Mojeg.
– Što to znači?
– Recimo samo da si zbog zatočeništva sve... Razdražljivija,
da se tako izrazim.
– Dobro si se izrazio.
Čula je prigušen smijeh. Tek kad je prekinula, shvatila je da
je Ian našao djelotvoran način da se riješi i Tess i Wren i ostane
sam u kući.
Legla je u kupku, ali kad je izašla, nije stigla ni osušiti kosu
do kraja prije nego što ju je uhvatila želja da se vrati Wren. Kad
je sišla, zatekla je Heather u šetnji sobom – s Wren u marami –
kako recitira Laku noć, Mjesece iz glave.
Kimnula je, ali nije se obratila Tess dok nije dovršila
pjesmicu. Nasmiješila se. – Nikad nije prerano za dobru
književnost – pridržavala je djetetovu glavicu dlanom. – Živim
blizu Dimnjaka. Možeš mi je donijeti svaki dan prije smjene.
Sve je to Tess bilo prebrzo. Željela se vratiti na posao, ali nije
željela napustiti Wren.
Heather ju je pogledala kao da zna što misli. – Zapiši mi kako
joj izgleda dan. Sve što trebam znati. Možeš prošetati i
promisliti.
Tess je još jedanput poslušala Heatherin prijedlog.
Hladnoća i vjetar su je razbudili i napunili poletom, ali nije se
udaljila ni kilometar i pol od kuće prije nego što ju je obuzeo
nagon da se vrati i provjeri kako je Wren.
Heather je sjedila na podu prekriženih nogu, meditirajući, a
Wren joj je udobno ležala na krilu. Heather je pogledala Tess, pa
spustila prst između Wreninih obrva. – Ima fantastično otvorene
čakre. Divno se brineš za nju. Treće oko joj se već otvara. To je
znak da će biti mudra.
Wren je zadovoljno zagugutala na taj dodir, a Tess ispunio
potpuno iracionalan ponos na poluotvoreno treće oko. Shvatila
je da se ponaša kao svaka mlada majka zaljubljena u svoje
dijete.
 Ali nisam joj majka, pomislila je. Samo se privremeno
brinem za nju dok Wren ne pronađe vlastitu obitelj.

*
Bilo joj je mučno ostaviti Wren prvi put od rođenja, što je
Heather očito shvatila, jer joj je cijelo prijepodne slala
fotografije: Wren kako spava, Wren kako jede, Wren kako kaka.
Ian joj je isto poslao poruku: napisao je da će se zadržati
dulje nego što je planirao, ali ne i zašto. Vjerojatno je želio još
malo ostati u krevetu s nekim supermodelom.
Iako je Tess znala da je Wren u dobrim rukama i trebala je
biti opuštena, atmosfera u Dimnjaku nije bila ugodna kao inače.
Možda joj se samo učinilo, ali gosti koji bi inače čavrljali dok
im je pripremala kavu sad su žurno izlazili. Tek kad je došla
Courtney Hoover, Tess je saznala zašto.
Gradska zvijezda Instagrama nacrtala se pred pultom
uobičajenog izgleda: lica prekrivenog blistavim puderom koji se
presijavao, očiju uokvirenih lepezom žute, ružičaste i ljubičaste i
iscrtanih savršeno povučenom crtom tuša. – Čula sam da si se
vratila.
– Nemamo moche – slagala je Tess. – U Brazilu vlada
nestašica kakaa.
– Koji bed – kao i inače, držala je mobitel, na kojem su se
danas isticali umjetni nokti ukrašeni lakom boje trule višnje i
kristalićima. – Onda samo krafnu. Već dugo nisam imala fotku
hrane na feedu.
Tess je primila hvataljku za kolače. U gotovo tri tjedna
Tessine odsutnosti Phish je proširio izbor krafni. Courtney je
pokazala jednu duguljastu s čokoladnim preljevom. – Daj mi
jednu od tih.
Tess se zapitala zna li Ian za nove krafne. – Kako ide na
Instagramu? – upitala je, da ne misli na Iana.
– Više se ne bavim toliko fotkama. Video je prava stvar –
kucnula je po vitrini. – Ne tu. Hoću onu lijevo, ima sjajniju
glazuru – dok je Tess vadila fotogeničnu krafnu i stavljala je na
tanjur, Courtney se nagnula prema njoj. – Tess, moram ti reći da
svi govore o tebi – šapnula je.
– Molim?
– Dugujem ti iskrenost...
Nakon Travisove smrti Tess je gledala svaki reality show na
televiziji i zato je znala da kad netko počne rečenicu pozivajući
se na iskrenost, sprema se reći nešto okrutno.
Courtney je izvadila novčanik. – Mnogi misle da je smrt
Northove supruge sumnjiva.
Tess je dah zastao u grlu. Trebala je biti spremna na ovo. –
Bianca mu nije bila supruga – rekla je oprezno – nego
prijateljica. A plućna embolija plodnom vodom je strašna, ali
nije sumnjiva.
Sa zvučnika je doprla „Brokedown Palace”, sastava Grateful
Dead. Courtney se naslonila na pult i Tess je pomislila da joj
nokti izgledaju poput metalnih kandža na krpljama za snijeg. –
Samo sam iskrena, Tess. Čim je umrla, uselila si se k Northu.
Ljudi su uočili. Kako i ne bi?
Tess je ljutito gurnula Courtneynih pet dolara u blagajnu i
odbrojila ostatak. – Brinem se za dijete, to je sve.
– Aha. Zato si sad ovdje – Courtney je spremila novčanice u
novčanik, zabacila torbicu na rame i odgmizala pred prozor,
gdje je pridigla krafnu ustima, namjestila se u pozu i zabacila
glavu unatrag toliko da su joj ekstenzije skliznule niz leđa poput
zmija. #PornoKrafna.
Tess je uronila nekoliko prljavih šalica u sudoper, ljuteći se
na sebe jer je dopustila Courtney da istrese na nju svoj otrov.
Phish je sigurno znao da se po gradu svašta priča o njoj, ali
bojao joj se reći da ne izgubi zaposlenicu.
Mobitel joj se oglasio. Pogledala je ekran. Wren je ležala na
Heatherinoj prostirci za jogu, a između obrva crvenio joj se mali
bindi. Ne brini se, pisalo je u poruci. To je kečap.
Tess se Heather sve više sviđala. Istodobno, naručje joj je
bilo prazno i jedva je čekala da skine pregaču, makne se od
prijekornih pogleda i vrati svojoj ptičici.
U kafić je ušlo nekoliko tinejdžera, kao i svaki dan nakon
završetka nastave. Za razliku od odraslih, njima je bilo drago što
vide Tess. Posljednja je ušla Ava Winchester. – Tess! Vratila si
se – zgrabila je za ruku djevojku koju Tess još nije poznavala i
povukla je prema blagajni. – Tess, ovo je Gabi – Gabi je imala
bucmasto okruglo lice, kovrčavu crvenu kosu i zelene oči koje
su znatiželjno motrile Tess. Ava se nagnula preko pulta. – Gabi
je na spektrumu – rekla je tiho.
– To joj baš nisi morala reći – pobunila se Gabi.
– Kako da ti pomogne ako ne zna sve o tebi? – rekla je Ava,
praktična kao i uvijek. Jednoga dana, pomislila je Tess, Ava će
biti sjajna socijalna radnica. Ako prvo ne ostane trudna.
– Gabi mora s tobom razgovarati o znaš već čemu.
Tess nije morala niti pitati o čemu. Znala je. – Rado ću
razgovarati s tobom, Gabi, ali samo ako želiš.
– Želi.
– Ava, ne sili je.
– Želiš li razgovarati s Tess, Gabi – nagovarala ju je Ava. –
Ozbiljno. Tess je super.
Tess se nije osjećala super. Osjećala se izgubljeno.
Tess je odvukla Avinu pozornost od sirote Gabi pitanjem
kako želi nazvati djecu kad i ako ih bude imala.
– Znam da se neće zvati Wren. Ozbiljno, Tess, kakvo
bezvezno ime.
– Bila sam u žurbi.
Ava je otišla k prijateljima, a za njom i Gabi, koja se putom
osvrnula preko ramena i pogledala Tess.
Michelle je stigla pola sata poslije. U tri i pol tjedna koliko je
Tess nije vidjela njezin trbuh je narastao. – Radim s tobom jer
moram – rekla je, vežući pregaču preko golemog trbuha – ali ne
namjeravam se praviti da je sve super. Sirota žena. Nije se niti
ohladila, a ti si se uselila k njezinu suprugu.
Sve do danas Tess nije niti pomislila što će reći njezini
sugrađani.

*
Heatherina mala kuća bila je uređena s puno mašte i ukrašena
prozračnim zavjesama, božićnim žaruljicama i jastučićima s
našivenim ogledalcima. Tess je zagrlila Wren i zagledala se u
njezino slatko lišće šumske nimfe. – Čini mi se da je od jutros
dobila na težini.
– Zato što je slistila cijelu vrećicu čipsa – rekla je Heather.
Wrenine usnice nalik na pupoljak malo su se rastvorile, a
Tess ju je poljubila u čelo. – Teta Heather misli da je duhovita,
ali nas nije tako lako nasmijati, jel’ da?
Za tako sitnu ženicu, Heather se smijala gromoglasno.
Tess se nije dalo brzo vratiti u školu, pa je rado prihvatila
Heatherin poziv da ostane na večeri. Ljuto začinjena mješavina
kvinoje, slanutka, brokule i avokada bila je ukusnija nego što je
očekivala. Nakon večere, Tess je odlučila otvoreno reći što je
muči. – Sigurna sam da si već čula gradske tračeve, pa da
objasnim... Nisam ubila Wreninu majku da se uselim k Ianu –
rekla je žešće nego što je namjeravala. – Nas dvoje jedva
podnosimo jedno drugo.
 Heather je otresla malo kvinoje sa žlice za posluživanje. –
Znaš što sam ja naučila u životu... Ljudima je dosadno, a kad
izmišljaju teorije urote, svakodnevica im je zabavnija –
dodirnula je Tessinu ruku. – I to će proći. Što te budu bolje
poznavali, to će im manje biti do ogovaranja.
Tess je željela vjerovati da Heather ima pravo, ali za to je bila
prevelik realist.

*
Na povratku u školu svratila je do svoje kolibe po naušnice koje
dosad nije imala volje nositi. Već spremna za odlazak, pred
stražnjim je vratima uočila blatne otiske koje je vjerojatno sama
ostavila kad je prošli put bila ondje.
Dohvatila je metlu i pomela ih.
Ian se vratio u sumrak. Wren se konačno smirila nakon dugog
plača zbog kojega je Tess shvatila da jedva čeka da malu
deratoricu uvali Heather. Ian je spustio naprtnjaču uz vrata.
Kožna jakna bila mu je uska u ramenima, koja su izgledala kao
da po cijele dane slaže crijep na krovove, a ne reže šablone i
maše bojom u spreju. Odmjerio je njezinu zapetljanu kosu,
rastegnute traperice i majicu zamrljanu dječjom hranom. Kao i
uvijek, izgledao je nezadovoljno. Ali Tess je krivo protumačila
zašto.
– Jesi li ti išta pojela otkako sam otišao?
– Samo bezukusnu zatvorsku kašu. Bez tebe mi je tek
presahnuo.
Na tren se nasmiješio, ali usnice su mu se odmah potom
vratile u uobičajenu namrgođenu crtu. – Pronašao sam Wrenina
oca – rekao je. – Ali imamo problem.
 9

I an je toliko dugo bio upleten u Biancin kaos da je zaboravio

kako izgleda samostalna žena. Tessina kosa bila je svezana u
neurednu punđu, nije bila našminkana, a ovratnik njezine
zgužvane bijele bluze stajao je ukoso – kako simbolično.
Njezine ravne obrve namrgođeno su se spojile nad tim
tamnoljubičastim očima. Nije bila sretna što ga vidi. – Jedva
čekam da sve čujem – šapnula je – ali ako je probudiš, ubit ću te.
Želio je probuditi nju. Nije se niti sjećao kad ga je obuzela
tolika neobuzdana požuda. Obuzdana, to već da. To ga je često
spopadalo. Ali ne i ovaj primitivni nagon da se baci na nju u
hodniku, čim je prešao prag. Razbjesnio se kad je shvatio
kakvim se mislima bavi. Seks je bio jedno, ali ovo je bilo
previše. Nikad nije stvorio ništa vrijedno pozornosti dok je bio u
vezi. Nisu žene bile krive za to. On je imao dovoljno
osjećajnosti samo za jedno od toga dvoga.
Gledajući Tess kako nosi Wren na kat, sjetio se Biance. Čak i
bez komplikacija koje bi donio seks, njihova je veza bila toliko
naporna da je iz njega iscijedila i posljednju kap kreativnosti.
Nikad neće vratiti dane, tjedne i mjesece produktivnosti koje je
izgubio za svake njezine krize. Ali sve bi to ponovio, ništa ne bi
mijenjao. Bianca je bila uz njega kad nije imao nikoga drugoga.
Čuo je Tessine korake s kata. Smrknuo se, jer to mu je
raspoloženje najbolje služilo u njezinoj blizini, i uputio prema
hladnjaku po hladno pivo. Kako je krenulo, kad se Tess konačno
iseli, Ian će moći ravno na odvikavanje od alkohola.

*
Tess je uspjela smjestiti maleno čudovište u krevetić pokraj
vlastitog kreveta, a da je nije probudila. Wren je dobivala na
težini i pravilno disala, pa bi se Tess sad povremeno odvažila
izvući je iz marame i spustiti na krevet bez bojazni. Uzela je
dječji monitor i brzo se vratila u prizemlje ispitati Iana.
Skinuo je kožnu jaknu i podvrnuo rukave košulje od trapera
do laktova, otkrivajući one duge mišićave podlaktice.
– Ti si rođen za šljakerske poslove – promrmljala je. –
Kladim se da si barem jedanput u životu zarađivao kopanjem
rovova.
– I zidarstvom i vožnjom viljuškara, ali nadam se da su ti
dani gotovi – sjeo je na kauč. – Zašto razgovaramo o tome?
– Tek tako – da ne razmišljam o tvojim mišićima i da ne
moramo razgovarati o Wreninu ocu, eto zašto. Tess je sjela na
isti takav kauč nasuprot njemu, spustila monitor pokraj sebe i
podvukla noge pod sebe. – Što si saznao? Kako je reagirao?
– Nisam niti razgovarao s njim – podigao je noge na stolić.
Za razliku od njezinih, njegove čarape nisu imale rupu na
palcu. – Tip je fotoreporter i trenutačno je u nekoj ratnoj zoni
tko zna gdje. Ali pronašao sam njegove roditelje. Žive u
Princetonu, u Newjerseyju. Zato mi je trebalo toliko da se
vratim.
– Jesu li znali za Biancu? Za trudnoću?
– Nisu. Ali Simon im je jedini sin i nakon što su se malo
pribrali od šoka, bilo im je drago da su dobili unuku.
Tess je utonula u jastuke. – I što sad?
– Pokušavaju stupiti u kontakt s njim, ali čak i ako ne uspiju,
idućeg tjedna lete ovamo upoznati Wren.
– Tako, dakle – čupkala je nit koja je virila iz naslona za
ruke. – Jesi li im rekao da je nedonošče?
– Jesam. Rekao sam im da se za nju brine medicinska sestra –
otpio je gutljaj piva i oprezno spustio bocu na stol, ne skidajući
oka s Tess. – Wren nije tvoja, Tess.
Narogušila se na taj grubi glas i nježni ton. – Zašto mi to
uopće govoriš?
– Jer te poznajem bolje nego što misliš.
Nije je uopće poznavao. Nije znao koliko je dugo bila kao
mrtva, koliko se nekoć voljela smijati. Nije znao da se nikad
više nije namjeravala baviti poslom za koji se školovala i da nije
imala pojma što da radi sa sobom. – Jedva sam se maknula od
nje otkako je rođena. Naravno da sam se vezala za nju – ustala je
s kauča. – Isto tako znam da je ovo privremeno stanje, ali ne
namjeravam je tek tako predati staroj baki i djedu koji nemaju
pojma što uključuje briga za nedonošče.
– Oboje su u ranim šezdesetima, a gospođa Denning se
vraćala s tenisa kad sam ih posjetio. Njezin suprug se bavi
planinskim biciklizmom.
Tess je poraženo klonula na kauč.
Zagledao se u nju s izrazom lica koji bi na svakom licu osim
njegovu Tess protumačila kao suosjećanje. – Djeluju kao dragi
ljudi.
– Super.
Premjestio se na kauču, ostavljajući Tess da malo razmisli o
tome, pa tek onda promijenio temu. – Dok me nije bilo, shvatio
sam da ti još nisam platio.
Dohvatila je monitor i prinijela ga uhu da čuje kako Wren
diše. – Nema žurbe.
– Wren ima tri tjedna.
– Za manje od tjedan dana stići će datum na koji je trebala
biti rođena – rekla je.
Ian je podigao lijevi bok od kauča i iz džepa izvukao ček.
Kad je ustao, Tess se lecnula. – Možeš mi ga dati poslije. Ili ne
moraš uopće. Ionako plaćaš Heather.
– Ovo pripada tebi.
Stao je pred nju, pružajući joj ček. Tess nikad nijednu plaću
nije ovoliko mukotrpno zaradila: svi ti sati bez sna, ramena
ukočena od smirivanja rasplakanog djeteta, odjeća zamrljana
dječjom hranom, briga, stres. Nekoje vrijeme promatrala ček, pa
zaklopila oči. – Ne mogu ga prihvatiti.
– Naravno da možeš.
– Razgovarat ćemo o tome poslije – igrala se s monitorom da
sakrije koliko ju je sve to pogodilo.
Sjeo je na kauč pokraj nje. – Umorna si. Sredit ćemo pitanje
novca kad se nekoliko noći zaredom pošteno naspavaš.
Ta ljubaznost prikrivena grubim tonom nije je iznenađivala
kao prije. Osjećala je da se u njemu krije nježnija strana, koju je
svim silama pokušavao sakriti. Podigla je pogled prema njemu i
odmah shvatila da je pogriješila.
Sjedio je tako blizu... Nesvjesno je zarinula nokte u naslon za
ruke. Pogledi su im se susreli. Isprva je u njegovim očima
vidjela samo zabrinutost, ali dok je školski sat na zidu otkucavao
u tišini, nešto se promijenilo. Ian je progutao knedlu, Tessin dah
se ubrzao. Spustio je dlan na njezino koljeno kao da je miluje i
preko odjeće je osjetila toplinu njegova dodira.
Kao da je njezino odbijanje čeka promijenilo njihov odnos,
kao da je taj ček izgradio most preko duboke doline između njih.
Krovne grede škole su zaškripale. Vjetar se zabio u prozore i
protresao žaluzine, a Ian ju je pogledao zavodljivo spuštenim
vjeđama. Rubovi prostorije su se rastopili, nestali u sjeni –
zidovi i prozori, strop i vrata.
Koža ju je pekla kao da pod njom gori plamen, kao da paluca,
približava se nečem smrznutom u njoj. Nije mogla okrenuti
pogled, a ni on, činilo se.
 Usne su mu se pomaknule. Izgovorio je samo jednu riječ,
hrapavim glasom. Spavaća.
Ustala je. Bez imalo razmišljanja. Na noge ju je osovila samo
krv što je ubrzala njezinim žilama.
Spavaća.
Sad je on primio dječji monitor. Stari školski sat je otkucavao
dok je Tess hodala za njim – ne u spavaću sobu u prizemlju,
nego na katu. U spavaću.
Njezini koraci uhvatili su ritam te riječi koju je ponavljala u
mislima, ali nije odgovarala onome što je Ian rekao.
Atelijer.
Ušla je kao omamljena.
Atelijer je bio u tami, ali Ian nije upalio svjetla na stropu.
Samo jednu stolnu svjetiljku, koja je bacila vodnjikavo svjetlo.
Tess je stala pokraj vrata atelijera i promatrala ga kako spušta
monitor i skida debele bijele svijeće s drvenih polica. Jednu po
jednu spustio je na parket, ocrtavši polukrug oko ljubičastoga
baršunastog kauča.
U ruci mu je ostala samo jedna svijeća. Podigao ju je na
policu iznad kauča, okrenuo se prema Tess i pokazao da priđe.
Znala je što želi. Nije znala što želi. Prošla je između svijeća i
sjela na kauč, pod osamljenu svijeću na polici.
Pripalio je šibicu i počeo paliti svijeće na podu jednu za
drugom. Kad se šibica smanjila, ugasio ju je i pripalio drugu. Na
zidovima su zaplesale treperave sjene, a zrakom se proširio miris
fosfora.
Disanje joj se ubrzalo kad je stao pred nju. Zavukao je ruku u
njezinu kosu. Povukao je gumicu koja ju je držala na kupu i na
ramena joj se slio neuredni vodopad. Ruka je zastala, pa se
zavukla u tunel kose.
Tess se pokušavala sjetiti kakve duhovite opaske – bilo čega
– da razbije napetost u zraku. Spustio je ruku s kose na najviše
dugme njezine bluze. Raskopčao ga je i zglobovi prstiju su
dodirnuli njezinu kožu. Miris šibica ispunio joj je nosnice.
Raskopčao je iduće dugme, pa iduće. Bluza se rastvorila u
obliku dubokog procijepa. Vrhom kažiprsta spustio je jedan kraj
preko ramena, otkrivajući vrh njezine dojke nad čipkom starog
grudnjaka.
Nježno ju je pogurnuo na naslon za ruke. Noge su joj same
poletjele na kauč. Skinuo joj je tenisice i iznio ih iz kruga
svjetlosti. Skinuo je čarapu – samo jednu – s gornje noge.
Nježno je obuhvatio njezin gležanj. Palcem je prešao preko
udubine ispod kosti kao da je miluje.
Tess nije bila navikla na pasivnu ulogu. Nije imala iskustva s
njom. Uvijek lovac, nikad lovina. A sad je njega puštala da radi
što želi.
Namjestio je jedan pramen i pritom joj prstima dodirnuo
jagodice. Bluza joj je skliznula još niže niz rame, ali nije bio
zadovoljan. Zavukao je prst pod naramenicu njezina grudnjaka i
spustio i nju.
Zamislila je kako izgleda. Gola oblina ramena, vrh dojke.
Bluza nabrana na laktu, tanka bijela vrpca naramenice spuštena
na nadlakticu.
Jedva na tren skidajući oči s nje, naslonio je velik crtaći blok
na stalak. Uzeo je debelu olovku i počeo crtati odvažnim,
agresivnim potezima. Nije se suzdržavao, nije ništa skrivao. Nije
odbacio nijedan papir na pod, nije nijedan istrgnuo.
Ležala je naslonjena na kauč s napola spuštenom bluzom,
nogu ispruženih i savijenih u koljenima. S jednom čarapom, bez
druge, zagledana u njega. Promatrala ga je.
Svijeće su treperile. Topile se. Slobodnu ruku je prinio
vlastitoj košulji. U atelijeru je bilo svježe, ali raskopčao je
gornje dugme. U dnu vrata zablistao mu je znoj. Olovka je
napadala papir.
Minute su prolazile, a Tess osjećala kako u njoj raste
uzbuđenje. Željela je skinuti bluzu, skinuti grudnjak. Riješiti se
traperica i gaćica. Ali nije imala nikakve namjere skinuti išta.
Ako želi više, morat će nešto poduzeti. Neće mu olakšati posao.
Ne kao Travisu.
Uvijek lovac, nikad lovina.
Svjetlo je bilo slabo, ali ne toliko slabo da Tess ne vidi da je i
on uzbuđen. Samo je čekala da uništi crtež. Da se makne od
stalka i priđe joj. Ali ruka s olovkom nije se umarala. Oblina.
Ravna crta. Ples. Pop and lock. Quick step. Break step. Adagio,
allegro.
Neće ona napraviti prvi korak. Ovaj put neće. U ovom novom
poglavlju života – koliko god kaotično bilo – neće preklinjati za
seks. Trebala je osjetiti da je netko želi – da je Ian želi koliko i
ona njega.
Potrudi se malo. Morat ćeš se potruditi.
Jedan pramen pao joj je na čelo, ali Ian je bio previše
zadubljen u zadatak da to opazi. On, papir i olovka postojali su
kao savršena mučenička simbioza. Promatrala je genija koji se
bori sa svojim djelom.
I tad je shvatila. Uzbuđen je, to da. Ali ne zbog nje. Uzbuđuje
ga umjetnost. Ona je samo sredstvo za postizanje cilja. Sredstvo
kojim se veliki umjetnik koristi da probije branu koja ga koči.
Ovo zavođenje nema veze s njezinim užitkom. Samo s
njegovom umjetnošću.
Spustila je stopala na pod. Plamen svijeća je zadrhtao. Ian je
podigao pogled i prenuo se kao da je dosad bio negdje daleko.
Provukla se među svijećama i ostavila ga samoga u atelijeru.
 *
Ian je bacio olovku i pritisnuo oči prstima. Nije znao kako je
sjebao, ali znao je da jest. Koliko god se trudio ostati pristojan,
nečime ju je uvrijedio.
Tess Hartsong nije bila žena koju se nabije na zid i uzme. A
točno to je želio. Svi niski instinkti šaptali su mu da napravi
točno to.
Ali ispao bi potpuni gad. Znao je da ima mana, ali nametanje
ženama koje ga ne žele nije bila jedna od njih. Nije li dokazao
da nije takav već i kad se samo udaljio od prizora Tess ispružene
na kauču? Kad je otišao do stalka?
Konačno si je dopustio da pogleda što je stvorio. Detaljan
crtež golog stopala. Detaljan crtež njezina ramena. Oblinu
njezina vrata.
Sranje. Najlošije moguće prežvakano sentimentalno sranje.
Strgnuo je papir sa stalka. Ovo nije njegova umjetnost! On
stvara golema, odvažna djela! Goleme šablone koje izrezuje
skalpelima. Murale koje oblikuje kiselinom i varikinom, bojom
u spreju i valjcima. Njegova djela su hrabra i u njima nema
mjesta za staro i profinjeno i pljesnivo i obično.
Prišao je prozoru i otvorio ga da se rashladi. Ovamo je došao
po preporod – pronaći novi put koji bi udahnuo novi život u
njegova djela. A nije napravio baš ništa. Prvo Bianca, pa sad
Tess. Samo su mu odvraćale pozornost.
Svijeće su zaplesale na vjetru s prozora. Tessina odvažnost i
odlučnost, ta sarkastična usta. Snaga koju kao da i nije znala da
posjeduje... Sve mu je to razbijalo koncentraciju i sad je crtao
sranja dostojna razglednice. Postao je klišej. Umjetnik koji je
živio sebičnim životom. Picasso je možda mogao stvarati
okružen svim onim suprugama i ljubavnicama, ali Ian je bio
drukčiji. Ako se želi probiti kroz blokadu pred kojom se našao,
morat će smiriti osjećaje i potisnuti seksualni nagon. Kao i
uvijek. Kao što mora biti.
Ledena osamljenost omotala se oko njega poput užeta.
Sagnuo se i puhnuo u prvu svijeću. Plamenovi su jedan za
drugim zatreperili i ugasili se.

*
Wren se probudila u pet ujutro i nakon toga nije pokazala
nikakve namjere da opet zaspi. – Bi li te ubilo da barem jednog
jutra malo dulje ostaneš u krevetu? Ha? Bi li te baš ubilo?
Čini se da bi.
S druge strane stakla sunce je blistalo. Tess je podigla
zavjesu. Zrak je bio prohladan i svjež. Proljeće kao da je stiglo
preko noći. Posljednja noć u atelijeru sad joj se činila kao san.
Kauč. Svijeće. Što je mislila da će se dogoditi? Još strasnija
pomisao, što je željela da se dogodi?
Prebrzo je to. Nije bila spremna na suočavanje s tim dijelom
sebe koji se tek nedavno probudio. Koža ju je peckala. Tijelo
čeznulo za ritmom. Za plesom. Nije plesala već nekoliko
tjedana.
Nije ni sad, nego je promijenila Wren pelenu i nahranila je. –
Daj ponovno zaspi, molim te!
Wren kao da je isplazila svoj mali ružičasti jezik.
– Jesi li ti to stvarno isplazila jezik? – Tess je gurnula stopala
u tenisice. – Dobro, mlada damo. Vani je malo toplije, pa ako si
dovoljno ojačala da mi plaziš jezik, možda si dovoljno snažna da
se počneš navikavati na prirodu.
Zabundala je dijete u odijelce od flisa, stavila joj kapu na
glavu, uvukla je u maramu i izašla.
Ptice su glasnim pjevom slavile prvi poljubac topline u zraku.
Tess nije krenula prema kolibi, nego stazom koja je vodila u
planinu, prema napuštenoj pentekostnoj crkvi. Dvije vjeverice
tragale su za oraščićima koje su njihove prijateljice sakrile
ujesen. U daljini se uzdizao stari vatrogasni toranj. Wren je
kapica skliznula preko jedne obrve, ali bila je budna i
zainteresirana za sve oko sebe. Pratila je pogledom igru svjetla i
sjene dok su prolazile pod drvećem. Tess je čula lavež psa u
daljini. Jedan od pasa obitelji Eldridge?
Staza ju je dovela do izlokane ceste koja je nekoć vodila
vjernike prema mjestu bogoslužja. Ruševine nekadašnje crkve
kao da su klonule na temelje. Trula drvena ograda jedva se
vidjela od korova, a kroz rupu u krovu pokraj dimnjaka virilo je
drvo. Na mjestu ulaznih vrata zjapila je samo praznina. Kroz nju
je Tess vidjela slomljeni prozor kod oltara.
Iako razrušena, crkva je djelovala privlačno zbog pjeva ptica
i Sunčevih zraka. Na istoku su se posljednje niti magle protezale
na maloj čistini, a među tim prstima neka se prilika kretala
polako, metodično i kao da slijedi koreografiju.
Prkoseći jutarnjoj hladnoći, Ian je gol do pojasa ispružio prvo
jednu pa drugu ruku kao da udara zrak poput pantomimičara,
odmjereno i moćno, napinjući savršeno ocrtane prsne mišiće.
Tess je gledala kako okreće ruku kao hipnotizirana. Kako
mijenja položaj. Kako se kreće kao da je planirao svaki pokret.
Podigao je koljeno. Ispružio je nogu pred sebe, savršeno
kontrolirajući svaki mišić. Vratio je koljeno u prvotni položaj,
pa opet ispružio nogu. Dvaput, triput, četiri puta... Gornji dio
tijela držao je savršeno uspravno, a noga na kojoj je stajao bila
je mirna kao da je ukopana u tlo do koljena. Podigao je drugo
koljeno, ne gubeći ravnotežu.
Pokreti su mu se ubrzali u predivnu borilačku vještinu koja je
uključivala spore čučnjeve i precizne zamahe. Tess se pitala
kako održava formu. Sad je znala kako.
 Nije je opazio, a nije to niti željela. To je bio intiman ritual.
Wren je ciknula, ali bio je predaleko da ih čuje. Tess je prizor
ispunio nelagodom. Od prvog dana bila je svjesna njegova
lijepog tijela, ali ovo je bilo nešto novo.
Što je više znala o Ianu Northu, to je bolje razumjela koliko
je kompliciran.

*
Nakon onoga što se dogodilo u atelijeru prethodne noći i ovoga
što je vidjela jutros, Tess se nije radovala prvom jutarnjem
susretu, ali pokazalo se da se nema čega bojati. Vidjeli su se tek
poslijepodne. Dok je brisala Wren toplim ručnikom nakon
kupanja u sudoperu, do nje su iz susjedne prostorije doprli
glasovi. Ovaj put ne glasovi tinejdžerica, nego odrasli.
Ian je ušao u kuhinju. – Opet ti je došlo društvo.
Upitno ga je pogledala. Na njezino iznenađenje, pružio je
ruke da primi Wren. Predala mu je još mokro dijete omotano u
ručnik i izašla za njim.
U salonu ju je čekalo dvoje ljudi koje nije željela vidjeti.
Kelly Winchester, Avina majka, stajala je blizu visokog,
krupnog čovjeka u odijelu i s kravatom, koji je očito bio njezin
suprug, o kojem je Tess toliko čula.
Senator države Tennesseeja Brad Winchester imao je široko
lice i ravne obrve koje su se gotovo dodirivale. Bio je privlačan i
djelovao smireno, guste prosijede kose koja je očito pobijelila
prije vremena, jer je Tess znala da je tek u kasnim tridesetima. I
on i Ian bili su jednako visoki, ali Winchester je bio krupnije
građe. Pokraj njega je njegova mršava plavokosa ženica, koja je
onako zastrašila Tess u Dimnjaku, djelovala nekako beznačajno.
– Gospođice Hartsong – obratio joj se tonom spikera na
radiju ili profesionalnog političara. – Siguran sam da dobro
znate zašto smo ovdje.
Stigao je trenutak obračuna. Tess im je preko volje pokazala
kauč. – Izvolite sjesti.
Kelly je sjela, ali kad njezin suprug nije, odmah je ustala.
Kelly nije posjedovala Avin prkos, ali držala se zajedljivo i
prijeteće, možda zbog oštrih crta lica ili istaknute ključne kosti.
– Sastajete se s gradskom djecom – rekao je Winchester.
– Bez dopuštenja njihovih roditelja – Kelly je ispreplela prste
i dijamanti na njezinoj lijevoj ruci zablistali su na
poslijepodnevnom suncu. – Ava nam je sve rekla.
Tess je čisto sumnjala da im je rekla sve. – Što vam je točno
rekla?
– Da im dajete upute za seks i poučavate ih o metodama
kontracepcije – po tonu kojim je Winchester to izgovorio reklo
bi se da im je Tess davala upute za izradu bombe. – Namjeravate
poreći?
Tess se podsjetila da je moralno nadmoćna ili barem misli da
je. – Djevojke su mi se obratile s pitanjima. Odgovorila sam im.
– Niste imali pravo! – uzviknula je Kelly. – To je
odgovornost roditelja.
– Slažem se.
Brad Winchester se vidljivo narogušio. – Vi to insinuirate da
ne odgajamo vlastito dijete kako treba?
Tess nije znala bi li trebala prigovoriti kao netko tko je
izgubio posljednjeg pacijenta. – Ava je krasna djevojka. Možete
biti ponosni na nju.
Nadala se da će njezine riječi umiriti Winchestera, ali
smrknuo se još žešće i bilo joj je jasno da je samo pogoršala
situaciju. – Mi smo bliska obitelj. Naša zajednica je isto tako
bliska i imamo visoke moralne standarde. Ne vjerujemo da
petnaestogodišnjake treba poticati na seks.
 – Naravno da ne.
Obrve su se još malo približile. – Ali svejedno im dijelite
informacije potrebne da se ponašaju kako žele roditeljima iza
leđa.
– Naše škole slijede strog program – rekla je Kelly. –
Program koji je u skladu s vrijednostima naše zajednice.
Tess je pokušala prešutjeti, ali nije uspjela. – Kako onda
objašnjavate visoku stopu tinejdžerskih trudnoća u Tempestu? –
blefirala je. Nije imala pojma koliko tinejdžerica na godinu
ostane trudno u gradiću, ali statistika o svim državama u kojima
su škole seksualnim odgojem smatrale prodike o apstinenciji
pokazivala je da bi ih moglo biti poprilično.
Kelly se lecnula, ali brzo pribrala. – Statistika pokazuje da
preporučivanje apstinencije u višim razredima osnovne škole
znatno snižava seksualnu aktivnost.
– Vaša kći ide u srednju školu.
– Ako netko apstinira, nije ni izložen spolno prenosivim
bolestima – Kelly je prekrižila ruke na grudima, izgledajući kao
da se brani, a ne napada. – Ako ste pročitali statistiku, gospođice
Hartsong, znate da su djevojke koje prakticiraju apstinenciju
manje izložene mogućnosti da završe u vezi s nasilnikom i da
budu izložene spolno prenosivim bolestima. Bilo bi vam jasno
da imaju i više samopouzdanja od djevojaka koje premlade
postanu seksualno aktivne. Moja kći prakticira apstinenciju i zna
da je dečko cijeni zbog karaktera, ne samo koristi za seks.
Tess se sve više uzrujavala. – Dobro poznajem sve te studije,
gospođo Winchester, ali one upućuju i na nedostatke programa.
Tinejdžeri koje u školama uče apstinenciji ne suzdržavaju se od
seksa ništa više nego njihovi vršnjaci, a pritom je u toj skupini
veći broj trudnoća jer se ne koriste kondomima nastavila je
obzirnije. – Znam da roditelji žele vjerovati da se djeca drže
savjeta o apstinenciji, ali tinejdžeri nisu poznati po samokontroli
i nema tog razgovora koji će ih nagovoriti na suzdržavanje.
Winchester se napuhnuo kao da je udahnuo helij. – Zato i
razgovaraju s roditeljima. Nismo mi nazadni južnjački seljaci
kakvima nas smatrate.
– Ne smatram...
Uperio joj je prst u lice. – Niste odavde. Niste dio ove
zajednice, a mislite da se možete došetati ovamo i naređivati
nam kako da vodimo škole.
– Ne želim ja nikome ništa naređivati, gospodine Winchesters
Vaša djeca obratila su se meni.
– Ne bi vam se obratili da niste postavili policu s kondomima
u Dimnjak – rekla je Kelly. – I već smo razgovarale o tome.
Zamolila sam vas da ih maknete, pa ste odbili.
– A sad smo saznali i da punite glavu naše kćeri
prljavštinama.
– Što su vama prljavštine? – javio se North, stojeći iza Tess.
Bila je potpuno zaboravila da je ondje. Sad je iskoračio,
noseći posve budnu Wren omotanu u ručnik. Za razliku od
spokojne Wren, North je izgledao ljutito.
– Znam što su kad ih vidim – odbrusio mu je Winchester.
– I kad pogledate kćer, vidite prljavštine? – rekao je North
izazivački.
Situacija je bila teška i bez Ianova upletanja, pa Tess nije
iznenadilo što je Winchester prijeteći zakoračio prema njemu. –
Ne mogu vjerovati što sam čuo. – Tess se ubacila među njih.
Bilo bi joj draže gledati kako North mlati pompoznog Brada
Winchestera, ali ne s Wren u naručju.
– Gospodine Winchesteru, imam godine iskustva u svojoj
profesiji i mogu vam reći da nagovaranje djece na apstinenciju
nije rješenje. Ako ne želite da Ava dolazi ovamo, recite joj to.
Ali ja sam medicinska sestra – ili sam to bila, pomislila je. –
Bilo bi etički neodgovorno da bilo kome uskratim informacije
vezane za zdravlje, pa ako mi djeca opet pokucaju na vrata s
pitanjima, odgovorit ću na sva – čak i sebi samoj zvučala je
ratoborno, ali znala je da ima pravo.
Ianova čeljust se na tren trznula. – Moj vam je savjet da ne
pokušavate stati na put njezinoj profesionalnoj etici. Nije
fleksibilna.
Winchesteru se nije svidio taj izazov. – A što je s vašom
etikom, gospodine North? Živite sa ženom koja je ubila vašu
suprugu.
– Sad je vrijeme da odete – odvratio je Ian s ledenim
dostojanstvom.
On se nije uzrujao, ali Tess je. Kao i Kelly, činilo se. –
Brade...
Primila je supruga za ruku, ali izvukao ju je. – Majka tog
djeteta nije mrtva ni mjesec dana, a vas dvoje ste se spetljali i
živite pod istim krovom. Možda bi šerif mogao malo istražiti što
se zapravo dogodilo.
Tess je zastao dah, ali Ian nije niti trepnuo. – Samo naprijed.
– Ovo vam je bilo jedino upozorenje – Winchester je zgrabio
suprugu za ruku i povukao je prema vratima. Kellyne potpetice
su se poskliznule i bila bi pala da je suprug nije tako snažno
stiskao.
Toliko je glasno zalupio vratima da je uznemirio Wren, koja
je zamahnula ručicama.
– Ovo je bilo zabavno – rekao je Ian.
Čekala je da doda i jesam ti rekao. Kad nije, dodala je Tess. –
Znam da si me baš na ovo upozorio.
– Zaboravi. Tip je seronja.
– Ali moćan seronja. Samo zato što imam pravo ne znači da
bih trebala govoriti ljudima kako da odgajaju djecu.
– Zato moraš prestati s tim.
– Glasine o Bianci... O nama.
– Oni su hrpa seljačina. Znaš li što mene jedino zabrinjava?
– Ne znam.
– Što se tvoja mala frendica popišala po meni – pružio joj je
Wren i doista, na košulji mu se ocrtavala tamna mokra mrlja.
Primila je dijete u ručniku. – Tako treba, Wren.
Napola se nasmiješio. Krenuo je na kat, ali na pola puta
zastao i zagledao se u nju odozgo. – Sinoć si bila dobar model...
Tess su preplavili raznorazni osjećaji. Na brzinu je smislila
odgovor da se izvuče iz nelagodne situacije. – To mi je i Da
Vinci rekao, ali on me bolje plaćao.
Mislila je da je to baš zgodna fora, ali Ian se nije niti
nasmiješio. – Imaš zanimljivo lice – samo je rekao.
– I još zanimljivije tijelo – daj zašuti. Ako ne možeš smisliti
nešto bolje od toga, drži jezik za zubima!
– Dobro tijelo – rekao je kao da joj daje ocjenu.
– Bilo bi bolje da ga je manje.
– Zapanjuje me koliko vi žene pojma nemate ni o čemu –
rekao je i nastavio na kat.

*
Tess je morala razmisliti o budućnosti. Iseliti se iz škole. Naći si
novi posao. Pokušala je početi od najmanjeg problema i nazvala
je majstora zaduženog za popravak njezine peći. – Još nam je
nisu niti poslali, gospođo – rekao je. – Radnici su u štrajku. Javit
ću vam kad stigne.
Idućih nekoliko dana Tess je radila jutarnju smjenu u
Dimnjaku, a Heather za to vrijeme pazila na Wren. Uz nekoliko
muškaraca koji su i dalje razgovarali s njom i činilo se da im je
simpatična, Tess je dočekana hladno. Samo nekoliko gostiju
otvoreno je pitalo kako je točno Bianca umrla, ali nije se mogla
oteti dojmu da su o tome razgovarali baš svi – samo njoj iza
leđa. Jedan od gostiju koji je nisu šikanirali bio je Artie, ovisnik
o nikotinu. Ušao je u Dimnjak potkraj njezine smjene, s novom
šiltericom na glavi. – Kvrapcu, Tess. Pa kad si nam se ti vratila?
– Jutros. Ali Michelle stiže za pola sata, ako si došao po
cigarete. Nadam se da nisi. Ozbiljno ti kažem, Artie. Moraš
prestati pušiti.
– Možda i hoću. Ne znam – nalaktio se na pult. – Cura i ja
smo prekinuli.
– Žao mi je.
– No da. Zaključila je da nisam dovoljno dobar za nju.
– Onda ti prekid i ne bi trebao teško pasti.
– To si i sam govorim. Ali ono... Čovječe, kako je seksi bila –
podigao je lakat na vitrinu, točno iznad dugačkih krafna.
– Nego, jesi li slobodna večeras?
– Ne. Ne izlazim s muškarcima koji puše.
– Možda prestanem.
– Super, onda mi se javi.
– Kvragu Tess, zašto si zapela za to?
Savannah je ošinula Tess pogledom sa svojeg mjesta pokraj
blendera, gdje se sto godina pretvarala da odmata novi paket
papirnih čaša. – Baš lijepo da očijukaš s gostima dok ja rintam
za tebe.
Tess je ta opaska dobro došla da se izvuče iz razgovora s
Artiejem, pa nije odbrusila Savannah da je pola jutra provela na
mobitelu.

*
Tess se vratila u školu malo prije podneva, baš kad je Ian silazio
s planinarske staze. Izvadio je Wren iz sjedalice u autu ne
čekajući da je Tess izvadi. Iako se nije trudio uspostaviti s njom
odnos kakav je imala Tess – nije gugutao, nije se kreveljio da je
zabavi – više je nije izbjegavao.
– Težak dan na poslu? – upitao je.
– Courtney Hoover, ona koja radi u jeftinom hotelu, a želi biti
zvijezda Instagrama, mrzi me. Nisam sigurna zašto. Puno gostiju
kojima sam bila simpatična sad me gleda kao da sam serijski
ubojica. Nije da ne znam zašto. Nasreću, Ava Winchester i
njezino društvo bili su u školi tijekom moje smjene, pa me nitko
nije pitao za kondome s okusom ili pušenje.
Nasmiješio se toliko sugestivno da je požalila što je to rekla,
pa slobodnom rukom zatvorio vrata auta. – Čuo sam se s
Wreninim bakom i djedom. Dolaze za jedan sat.
– Sranje – potrčala je na kat.
 10

T ess je shvatila da nije smjela toliko dugo odgađati pranje

rublja. Traperice i majica zaprljana kavom nisu ulijevale
povjerenje, a morala se predstaviti u profesionalnom izdanju.
Pokušavajući prigušiti paniku, izvukla je posljednju čistu odjeću
za Wren i sišla u prizemlje.
Ian je izlazio iz kuhinje sa sendvičem u ruci. – Presvući je! –
gurnula mu je Wren u ruke i istrčala i ne obukavši jaknu.
Kad je otvorila vrata svoje kolibe, dočekalo ju je sunce što je
virilo kroz poluotvorene zavjese. Mislila je da ih je navukla, da
prolaznici ne vire u njezin prazni dom. Bila je sigurna da ih je
navukla. Možda. Ili možda nije.
Potrčala je na kat i pronašla najljepše tamne hlače koje je
imala, uredan bijeli pulover i dugački sivi kardigan.
Jednostavnu, profesionalnu odjeću. Svezala je kosu u rep, pa sve
pramenove koji su se dali uhvatiti zarobila u koliko-toliko
urednu punđu. Prava Mary Poppins. Ona iz knjige, ne iz filma.
Do škole se vratila potpuno zadihana. Vani nije bilo
nepoznatog automobila, pa je još imala vremena pospremiti sve
stvarčice za dijete koje je tjednima ostavljala uokolo. Čim je
ušla s tom namjerom, Ian ju je obavijestio da je Wren povratila.
Pritrčala je i uzela je u naručje. – Daj surađuj, Wren!
– Čini se da je ni najmanje ne zanima što ljudi misle.
Tess mu je uzela dijete i opet krenula stubama na kat, kad je
izvana začula motor automobila. – Sranje.
– C-c-c, ne prostaci pred djetetom.
Ne obazirući se na njega, Tess se okrenula i strčala u kuhinju
po papirne ubruse.
 – Odjevena si kao čuvarica u zatvoru – doviknuo joj je.
– Nisi mi od koristi! – odvratila je.
– Daj se smiri, može?
– Ne govori mi da se smirim! – dreknula je.
Čula je kucanje. Neprijatelj pred vratima.
– Sranje, sranje, sranje – potrčala je prema sudoperu, Ian je
provirio u kuhinju. – Ostani ovdje dok se ne smiriš, jer trenutno
se ponašaš kao da si sišla s uma. To je naredba.
Jednom rukom se naslonila na radnu plohu i svjesno smirila
disanje. Wren je vonjala po ukiseljenom mlijeku. Otrgnula je
ubrus, namočila i ga i obrisala je što je bolje mogla.
Wren ju je promatrala onim svojim tamnim plavim očima.
Usta su joj zadrhtala. Čelo se nabralo. – Ne! – šapnula je Tess. –
Ne, dušo, ne, ne. Nemoj mi se rasplakati.
Podigla ju je na rame i zaljuljala, što ju je katkad znalo smiriti
u dva ujutro. – Jesam li ikad tražila išta od tebe? Ha? – šapnula
je u njezinu paperjastu tamnu kosu. – Osim ono jedanput usred
noći? – čula je glasove iz salona. Ian ih je uveo u kuću.
Wren je ukočila noge i leđa, zacvilila još glasnije. – Ne sad.
Molim te, ne sad...
Proderala se iz petnih žila.
U kuhinju je uletjela žena koja je sigurno bila u šezdesetima,
ali izgledala je mlađe. Plava kosa sa sunčanim pramenovima
uokvirivala joj je lice do brade, bila je savršeno našminkana – ni
previše, ni premalo – i odjevena u savršeno čiste i izglačane
hlače, crnu bluzu i mladenačku jaknu od trapera, s krupnom
srebrno-crnom ogrlicom oko vrata. Nije bila visoka, ali u
cipelama boje kože s potpeticama od osam centimetara i
remenčićima djelovala je visoko i vitko.
– To je ona? – upitala je, pa i ne čekajući odgovor na to
retoričko pitanje krenula prema njima ispruženih ruku,
spremajući se zgrabiti joj uplakano dijete iz ruku. – Joj, dušo...
Tess je smjela zvati Wren dušo, a ne ova vitka otmjena dama
koja nije čak niti izgledala kao baka. Nije imala sijede kovrče,
nije imala punašne grudi, nije mirisala po domaćim kolačima!
Ovaj šminkerski novi model bake bio je uvreda bakama diljem
svijeta.
– Smijem je primiti? – upitala je žena.
Ne, ne smiješ! – Malo se uznemirila – Tess ju je čvršće
privinula na grudi.
– Naravno.
Wren je pogledala novo lice i odmah prestala plakati. Izdajice
mala.
Ženine oči su se ispunile suzama. – Izgleda isto kao Simon
dok je bio mali – s njezinih maškarom istaknutih trepavica
skliznuo je mali vodopad suza. – Iste oči. Ista usta.
Ušao je neki muškarac. Uredno izbrijano lice, kovrčava
prosijeda kosa i šminkerska odjeća. Izgledao je kao da je svratio
s terena za golf. – Jeff Denning – predstavio se Tess s upravo
iritantno prijateljskim smiješkom. – Upoznali ste moju suprugu,
Diane, vidim. A tko nam je ovo?
– Zove se Wren – rekla je Tess, iako je nijedno od njih dvoje
nije slušalo.
Niz obraz savršene bake skliznula je još jedna suza. –
Pogledaj je samo, Jeffe. Izgleda kao Simon. Vidi taj nos. To je
tvoj nos.
– Nadajmo se da ipak nije – nasmiješio se.
– Tvoj nos je super – rekla mu je supruga, ne skidajući
pogled s djeteta.
Samo bi prijezira vrijedno ljudsko biće odbilo prepustiti
Wren brizi ovom mladenačkom paru u dobroj formi, koji ju je
usto tako zaljubljeno gledao. Tess je malo čvršće zagrlila Wren.
 Vidjela je poznate ruke i u tren oka se našla bez djeteta. –
Siguran sam da jedva čekate da je primite – Ian je Wren pružio
Diane.
Tess je zaključila da ih mrzi. Da mrzi i Iana. On se od prvoga
dana samo želio riješiti Wren. Da su ovo dvoje trgovci robljem,
svejedno bi im je dao. Dobro, možda ipak ne bi, ali nema veze.
Njega nije bilo briga za Wren. Barem ne kao Tess. Ni približno.
Wren se smjestila u bakino naručje i potpuno smirila kao da
do maloprije nije plakala. Diane je šmrcnula, a vrh nosa joj je
pocrvenio. – Nismo ovo očekivali. Simon nam je jedino dijete, a
on odavno tvrdi da se ne želi niti oženiti, niti imati djece.
– Barem je polovično uspio – promrmljala je Tess.
Ian ju je zgrabio za ruku i povukao prema vratima. – Idemo u
salon, gdje će nam biti udobnije?
– Ne dam im je – prosiktala je Tess dovoljno tiho da je samo
on čuje.
Ian joj je samo stisnuo ruku kao da je upozorava.
Jeff kao da se zalijepio za suprugu. – Misliš je držati cijeli
dan?
– Naravno da mislim. Znaš li ti koliko ja sanjam o unucima?
Nećeš je dobiti dok mi ne dosadi.
Zvučali su kao dobro uhodan bračni par.
Diane je prišla prozorima. Wren je bila očarana svjetlucavim
srebrom bakine ogrlice. – Pogledaj ti te ruke – rekla je Diane. –
Kladim se da će se baviti plivanjem kao i Simon.
Tess je čula kako Wren guguće kao da jedva čeka da skoči u
bazen. Ulizico mala.
Jeff je stajao pred prozorom pokraj supruge, ali sad se
okrenuo prema njima da im objasni: – Simon je u srednjoj školi
trenirao plivanje. Natjecao se i bio je jako dobar.
Blago njemu.
 Ian joj očito čitao misli jer ju je uštipnuo. Nije mogla
vjerovati. Uštipnuo!
– Još nismo uspjeli dobiti Simona – rekla je Diane – ali sad
kad smo je vidjeli, nema sumnje da je njegova.
Tess se narogušila. – Stvar je zamršena. Jako zapetljana.
Pravno gledano, njezin otac je gospodin North. Njegovo ime je
na rodnom listu.
Gospodin North se namrštio. – Otpetljat ćemo mi to.
Nisu niti pitali za Biancu i Tess se uvrijedila u njezino ime.
Kao da su zaboravili da je Wren imala majku koja je umrla
rađajući je. Majku koja bije voljela. Koja bi se brinula za nju...
Ali Tess si jednostavno nije mogla zamisliti Biancu kako satima
strpljivo drži usnulo dijete. Bilo joj je lakše zamisliti Biancu
kako izlazi u japanski restoran i pritom zaboravlja Wren kod
kuće.
– Sigurna sam da ste čuli da je Wren rođena prerano – rekla
je Tess. – Mora dobiti posebnu skrb – potanko im je opisala sve
komplikacije koje se mogu dogoditi s nedonoščadi, od kojih se
dosad nijedna nije odnosila na Wren. Kad ih je dovoljno
isprepadala, opsežno im se predstavila pretjerujući u vezi sa
svojim stvarnim dužnostima – nije bila zadužena za brigu o
novorođenčadi, nego samo za porođaj. – Znam da se slažemo da
je zasad najbolje da se ja nastavim brinuti za nju.
Ian ju je prijekorno pogledao.
– Kad smo pri tome... – rekao je Jeff. – Moramo razgovarati
sa Simonom, ali njegova karijera uključuje putovanje i znamo da
nije u stanju brinuti se za dijete.
Tess je zadržala dah.
– Volimo mi svojeg sina – rekla je Diane – ali svjesni smo da
se nikad neće skrasiti, zato malena ide s nama, naravno.
Naravno. Tess je brzo smislila odgovor. – Niste li malo
prestari za to? – bila je svjesna da je pretjerala. – Ne kažem da
izgledate staro... – brzo je dodala. – Izgledate fantastično i vidi
se da ste u formi. Ali briga za novorođenče... kad Wren bude
tinejdžerica bit ćete u... kasnim osamdesetima?
– Srednjim sedamdesetima – rekla je Diane.
– Da, ali dijete će vam sigurno poremetiti život. Vidim da
živite vrlo sportski, pretpostavljam da volite putovati, voziti se
biciklima, igrati tenis. Ili kartati. Sigurna sam da biste se mnogo
toga morali odreći.
– Znamo da ćemo morati ponešto žrtvovati – rekla je Diane –
ali Wren zaslužuje stabilan dom, a mi smo jedini koji joj to
mogu pružiti.
– Imate i drugu opciju; možete...
– Tess – Ian je ustao i povukao i nju na noge. – Idemo mi
prošetati da se baka i djed bolje upoznaju s Wren.
Gotovo ju je odvukao van.
– Prestani me vući!
Nije prestao. Odvukao ju je daleko od kuće, sve do čistine na
koju je prije manje od mjesec dana sletio helikopter s
bolničarima. Kad su zašli međi stabla i sakrili se od pogleda iz
kuće, obrušio se na nju. – Koga vraga izvodiš?
– Samo... samo se brinem. To je sve.
Prodrmao joj je rame. – Ne možeš je zadržati, Tess. Nije
tvoja.
– Znam. Ne misliš valjda da to i sama ne znam? Ali... obećala
sam. Dala sam obećanje njezinoj majci na smrtnoj postelji da ću
se brinuti za nju.
– Ludi su za njom! Baka i djed iz snova. Što bi ti još?
Srce joj se bunilo protiv te hladne logike. – Njih dvoje su
samo to, baka i djed. Wren zaslužuje... Zaslužuje više.
Znala je koliko glupo zvuči. Wren nije mogla dobiti više.
Majka joj je bila mrtva, otac odsutan. Imala je sreće da su se
baka i djed zaljubili u nju na prvi pogled, da su spremni
žrtvovati vlastitu slobodu da se posvete njezinu odgoju.
– Znam da joj želiš najbolje – rekao je, ali Tess se već
okrenula da ode od njega. – Ali Wren pripada svojoj obitelji.
Ja sam joj obitelj. Ja sam je prva dodirnula. Ja sam je
hranila, presvlačila, grijala vlastitim tijelom...
Morala je prestati tako razmišljati i shvatiti da je samo dadilja
– jedna od legija žena koje se predano brinu za novorođenčad
dok nisu spremna pridružiti se obitelji.
Ian je uhvatio korak s njom. – Bit ćeš dobro – rekao je
mrvicu nježnije.
– Naravno da hoću – zadrhtala je. Izašla je bez jakne, samo u
svojem kardiganu. – I znam da sam grozna.
– Nisi grozna – rekao je kao preko volje. – Samo si brižna.
Takva si kakva si.
Nasmiješila se, iako joj je brada već podrhtavala. – E pa
grozno je biti ovakva.
– Mogu si misliti.
Neko su vrijeme hodali bez riječi. Pod njezinim tenisicama
šuštalo je suho lišće kojim je bila prekrivena staza, a on je hodao
bez šuma. Stigli su do staroga vatrogasnog tornja. Tess je stala.
Ustobočila se i zagledala u njega. – Voliš li ti Wren? Barem
malo?
Zagledao se u šumu preko njezina ramena i odgovorio
polako, kao da bira svaku riječ: – Dat ću sve od sebe da joj bude
dobro u životu.
– Ali ne voliš je – rekla je mirno.
– Ta ljubav o kojoj ti govoriš meni je nezamisliva.
– Ma nije.
Stresao je glavom i konačno je pogledao u oči. – Je, Tess.
Nisam kao većina ljudi, sebičan sam. Osjećaji stoje na putu
mojoj umjetnosti, a umjetnost mi je uvijek najvažnija. Zato mi i
treba izolacija.
– Bianca ti je sigurno bila velika smetnja – rekla je, iako je to
već znala. – Znači da se nikad nisi zaljubio?
– Nisam to rekao. Dok sam bio u internatu, bio sam zaljubljiv
kao i svaki tinejdžer.
– Zanimale su te cure?
Podigao je obrvu. – Da, Tess. Zanimale su me cure.
Iz knjige je saznala da su ga roditelji iskrcali u internat na
drugom kraju zemlje, ali svejedno nije mogla povezati tu
činjenicu s onime što joj je sam ispričao. Ian iz internata nije bio
Ian kojeg je Bianca pokupila s ceste.
– Ali veće veze nisam imao sve do sredine dvadesetih – rekao
je – a tad je sve i pošlo po krivu.
– Slomile su ti srce – rekla je to kao u šali, da Ianu ne mora
biti neugodno.
– Ne – rekao je tiho. – Nego ja njima. A nijedna od njih to
nije zaslužila.
– O – promislila je o tome što je čula. – Ne ostavljaš dojam
bezobzirnog srcolomca. Prilično si dobra osoba. Kad nisi kreten.
– Hvala na tom divnom komplimentu, ali imam dovoljno
grijeha i ne treba mi još jedan prilika da nekome slomim srce.
– Isuse, nisi baš toliko neodoljiv – ako se ne računa to
muževno držanje koje ga je okruživalo poput dima. Ili taj izgled
seksi drvosječe... Jedna ukosnica joj je skliznula niz vrat i
gurnula ju je u džep kardigana. – Znači da si odonda bio samo s
prostitutkama?
– Dobar pokušaj.
– Dakle, želiš reći da si se seksao sa ženama kojima nisi
plaćao?
 – Da, Tess, jesam. Možemo sad promijeniti temu?
– Još nisam gotova. Seks sa ženama koje ne plaćaš obično
uključuje hrpe osjećaja, to te ne plaši?
– Ne mora uključivati hrpe osjećaja ako nađeš pravog
partnera. Može biti samo zabavan.
– Dakle, ipak si bio samo s prostitutkama?
– Sad me već zezaš...
Brzo je promijenila temu.
– Mislila sam da su umjetnici kreativniji kad su zaljubljeni.
– Možda neki, ali ne i ovaj.
– A kakvo je tebe zlo snašlo kad si se zaljubio?
– Rekao sam ti da najradije živim sam. Kad sam s nekim, ne
mogu raditi. Znam da ćeš me opet zezati...
– Jer...?
Gurnuo je ruke u džepove traperica. – Jer je moja umjetnost
moj život. Znam da to zvuči melodramatično, ali tako je. Život
mi je potpuno posvećen samoživosti.
– To ne zvuči zabavno.
– Tebi možda ne, ali ulična umjetnost nije kao ostale grane
stvaralaštva. Njezin korijenje bijes i uvelike nadrasta osobu koja
stvara.
– I dalje ne znam po čemu se ulična umjetnost razlikuje od
pošaranih zgrada.
– Znat ćeš kad vidiš pravo umjetničko djelo. Ulična
umjetnost nije samo potpis sprejem na najbližoj praznoj
površini. Takvi crteži nemaju značenje. Sjećaš se tko je počeo u
garaži u Kaliforniji? Gospoda po imenu Jobs i Wozniak?
– Apple.
Kimnuo je glavom. – Moć ljudima; to im je bio moto. To je i
naš moto. Donosimo umjetnost ljudima koji nikad nisu nogom
kročili u muzej. Naša je umjetnost i zabava i društvena poruka i
ljepota bez drugog značenja osim ljepote.
– Tako i ti stvaraš?
– Isprva jamačno nisam. Kad sam bio klinac, svaki put kad
bih prislonio sprej na zid, to je bio srednji prst mom ocu.
Terapija. Umjetnost je došla poslije. Prava ulična umjetnost
trebala bi pobuditi osjećaje – bijes, znatiželju, smijeh, priznanje.
Izvukla je još jednu ukosnicu. – Štakor na zgradi ima
značenje?
– Misliš na Banksyjeve štakore? Čime se taj štakor hrani?
Zašto je ondje? Ima li ih još? Ima li i ljudi? Predstavlja li štakor
nas ili sve ono što smo izgubili? Kako se osjećaš pred pogledom
golemog štakora?
Htjela je odgovoriti nešto duhovito, ali sva su je ta pitanja
podsjetila na bol koja ju je donedavno potpuno zaokupljala. –
Ali kako živiš bez osjećaja?
– Jednostavno živiš.
– I trudiš se nikad ne osjetiti ništa ni prema kome?
– Znam da si udovica, Tess. Koliko god se trudila sakriti to,
znam da si se napatila. Da te pitam... Koliko ti je dobra donijela
ljubav?
Nije to izgovorio ni grubo, ni ogorčeno. Postavio je to pitanje
oprezno i kao da doista želi razumjeti.
– Nisi ga poznavao – rekla je.
– Pričaj mi o njemu.
Nikad nije niti zamišljala da će Ianu morati govoriti o
Travisu. Ali sad... – Upoznali smo se u maloj školi. Travis mi je
namjerno slomio bojicu – bez razloga. A mene su poslali
direktoru.
– Zašto?
– Moguće je da sam ga tresnula.
– Ljubav na prvi pogled.
 – Kad sam se vratila u razred iz direktorova ureda, isplazio
mi je jezik kad se učiteljica Rawling okrenula.
Nasmiješio se. – Još mu nisi oprostila.
Uzvratila je osmijeh. – Pretvorili smo učionicu u ratnu zonu.
Ja bih nešto nacrtala, a Travis to poderao. On bi sagradio autić
od lego-kocaka, a ja ga rastavila.
– Bitka za život i smrt.
– Njegova majka natjerala je školu da nas rastave u dva
razreda kad smo krenuli u prvi razred.
– Mudra žena.
– Ali ostali su nam odmori. On bi mene ganjao, ja njega
udarila granom. On bi meni dao pogrdan nadimak, ja njemu još
ružniji. Jednog dana nije htio sići s tobogana da se ja ne popnem,
a ja sam čekala da mu dosadi i kad je prešao na penjalicu,
povukla sam ga da padne.
– Nema ljućeg osvetnika od izazvane žene.
– Slomila sam mu zub. Nasreću, mliječni.
– Hvala nebesima.
– Ne smij se. Situacija je bila ozbiljna.
Nacerio se. – Ne smijem se. Samo sam sretan da te tad nisam
poznavao. Kad je završio rat?
– Tek kad nam je bilo dvanaest.
– Čudo da ste preživjeli do dvanaeste. Što vas je navelo na
primirje?
– Slomila sam mu nogu.
– Prvo zub pa nogu. Nije ni čudo da si se odlučila za
medicinu.
– Bilo je slučajno, ali mama me natjerala da se odem ispričati
– punđa joj se sad potpuno raspala. Izvukla je posljednju
ukosnicu i skinula gumicu. – Bio je u krevetu i izgledao tužno.
Šesti razredi su tog vikenda trebali ići na izlet. Svi smo tjednima
pričali samo o tome, a sad ga je on trebao propustiti. Vikao je na
mene, ali vidjela sam da jedva suzdržava suze i bilo mi je toliko
krivo da sam mu rekla da ni ja ne idem na izlet.
– Tvoje okrutno srce se smekšalo.
– Baš i ne. Ionako nisam smjela na izlet zbog incidenta s
nogom.
– Ali to mu nisi rekla.
– Jesam, ali puno poslije – navukla je gumicu na zglob. – Na
kraju smo taj vikend proveli gledajući filmove Jima Carreyja u
njegovoj sobi. Sprijateljili smo se. U osmom razredu se potukao
s klincem koji mi je nategnuo ramenicu grudnjaka i opalio me
njome.
– Pretpostavljam da si ga mogla namlatiti i sama, ali ipak
svaka čast Travisu na hrabrosti.
– Natjerala sam ga i da prekine s Lorrie Wilkins. Nemoj
nikome reći, ali samo ga je iskorištavala da Charlie Dobbs bude
ljubomoran.
– Šutim kao riba. Znači, postali ste najbolji prijatelji, ali od
romanse još ništa. Do...?
– Četvrtog srednje. Nismo imali partnere za maturalnu, pa
smo odlučili otići zajedno. Na zabavu smo otišli kao prijatelji, a
vratili se kao par.
– Glavno da sad drugima držiš prodike o tinejdžerima i
seksu...
– S time smo još pričekali, ali ne dugo. A i za razliku od ovih
klinaca ovdje, nas su u školi pošteno poučili – prekoračila je
preko trulog debla. – Vjenčali smo se dva tjedna nakon što sam
diplomirala. On je dvaput mijenjao faks, pa mu je trebalo malo
dulje.
– I bili ste zajedno od četvrtog srednje?
– Nekoliko puta smo prekidali i viđali se s drugima. Ali nije
dugo trajalo – zastala je i pogledala ga. – Imaš pravo, Iane. Ako
se nikad ne zaljubiš, nećeš niti patiti. Ali ne mogu niti zamisliti
da nikad nisam voljela Travisa.
– Ali napatila si se.
– Jesam. A sad je bol koju je toliko dugo nosila u sebi polako
slabjela.

*
– Nadamo se da nam neće trebati dulje od dva tjedna – rekla im
je Diane kad su se vratili.
Planirali su se iste večeri zrakoplovom vratiti u New Jersey,
pa doći po Wren čim srede pravne dokumente. – Dotad ćemo se
sigurno čuti sa Simonom – rekla je Diane, gledajući Wren.
Jeff je obgrlio suprugu oko ramena. – Otkazali smo riječno
krstarenje na koje smo se spremali. Od Praga do Budimpešte.
Veselili smo mu se, jer smo tako namjeravali proslaviti
četrdesetu godišnjicu braka.
– Ništa nije važnije od obitelji – odlučno je rekla Diane.
Nakon što su slikali Wren mobitelom stotinu puta, Diane je
obrisala suze i otišli su.
Ian se zatvorio u atelijer. Tess se neko vrijeme zlovoljno
povlačila po školi, a zatim spakirala Wrenine stvari i otpješačila
do kolibe po odjeću koju je ondje ostavila. Wren je osjetila da je
Tess loše volje i uznemirila se. Tess je nekoliko puta duboko
udahnula i bacila se na pospremanje kolibe. Kad je završila,
prišla je prozorima. Namrštila se i navukla zavjese.

*
U Dimnjaku je Artie rekao Tess da dva dana nije pripalio
cigaretu i opet je pozvao da izađu.
 – Ti uvijek padneš na sisate – komentirao je gospodin Felder
sa svojeg uobičajenog mjesta u dnu kafića.
Artie se zagrcnuo kavom, a Tess usmjerila u Feldera metalni
lončić za mlijeko. – Briga me koliko vam je godina, gospodine
Feldere. Takvi su komentari nepristojni i uvredljivi.
– Devedeset, a to znači da mogu komentirati što i kako god
želim, kokice.
– U mojoj smjeni ne možete – odbrusila je. – Još jedna takva
opaska i letite van.
– Ne možeš ti mene izbaciti – podrugljivo se nacerio. –
Nahuškat ću šerifa na tebe.
Tess je s treskom spustila lončić na pult. – Neka mu netko
uzme štap, jer ću ga inače mlatnuti njime po glavi.
– Ja ću – Artie je otišao po štap. – Koji vam je vrag, Orlande?
Ne možete tako zajebavati jednu damu.
Gospođa Watkins, predsjednica Ženske udruge, podigla je
pogled s knjige o zdravoj prehrani. – Nije ni čudo da cijeli sjever
misli da smo mi južnjaci hrpa seljačina.
Muška polovica bračnog para koji se nedavno nakon
umirovljenja doselio u Tempest spustila je svoju šalicu crne
kave. – Mi vas svojim nekadašnjim susjedima u Bostonu
opisujemo riječju živopisni.
Tess se taj par sviđao. Za razliku od mještana, nisu bili ovdje
kad je Bianca umrla i nisu širili glasine da ju je Tess ubila da se
dočepa Iana.
Uz iznimku gospodina Feldera, danas su gosti bili ugodno
društvo, ali protekla dva dana uglavnom su bila katastrofa. U
kafić je svratio pastor Peoples, Imanin otac, i koliko god je bio
pristojniji od Winchestera, njegova je poruka glasila identično:
prestanite kvariti naše kćeri.
Jedna je žena u visokoj trudnoći koju Tess nije poznavala –
ali koja je očito znala tko je Tess – ušla u kafić i odmah izašla
kao da se boji da će joj Tess ubaciti otrov u ledeni zeleni čaj.
Tessin odnos s kolegicama još se pogoršao. Michelle bi prekrila
trbuh dlanovima svaki put kad bi joj Tess prišla, a Savannah ju
je gledala kao da je Sotona. Michellin suprug, Dave, bio je jedini
član obitelji kojem je bila draga.
Ušlo je društvance tinejdžera kao i svakog dana nakon škole,
ali Ava nije bila među njima. Tess je zaključila da su joj roditelji
zabranili ulazak u Dimnjak dok je Tess za pultom.
Nakon smjene prišla je autu. Najednom braniku netko je
ostavio natpis u prašini. Drolja.
 11

F reddy Davis, jedini policajac u Tempestu, idućeg se jutra

nacrtao u Dimnjaku. Bio je visok i priglup, s čupavim
obrvama, tankom gornjom usnicom i volio je macchiato s
okusom karamela.
– Kad si danas gotova s poslom, Tess?
Možda je i Freddy zove na spoj? Iako ju je pola grada
prijezirno gledalo, muškarci su joj se upucavali. Tess to nije
shvaćala. Što li muškarce u Tempestu toliko zanima na pomalo
bucmastoj tridesetpetogodišnjoj udovici divlje kose?
Drolja...Onaj natpis na autu... Jedino droljasto ponašanje
Tess je zadržala u mislima, što ne bi bio problem da često ne bi
naletjela na Iana usred noći kad bi sišla zagrijati bočicu ili kad
ne bi morala slušati njegove korake u atelijeru, u kojem je radio
tko zna što – jer slikao sigurno nije.
– Smjena mi završava u podne – Wren joj prošle noći opet
nije dala da zaspi i Tess je potisnula zijevanje.
– Svrati do policijske postaje, može?
Gledao ju je ozbiljno i službeno, što je značilo da to ipak nije
poziv na spoj. Tes se razbudila u sekundi. – Ovaj... može. –
Vidimo se – izašao je, bez macchiata i bez objašnjenja.
Policijska postaja Tempesta protezala se na čak dvije prostorije
u maloj zgradi gradske vijećnice. Najednom zidu visjela je
američka zastava, na drugom školska ploča i uokvireni
certifikati i fotografija ceremonije početka gradnje Rekreativnog
centra Brada Winchestera. Tess je sjela na plastični narančasti
stolac, nervozno se igrajući s remenom torbice.
Freddy je uzeo plavi flomaster i kucnuo po praznoj vrećici od
sendviča. – Imam nekoliko pitanja o supruzi tog umjetnika.
Onoj koja je umrla.
Tess je stisnula remen torbice. – Bianca i Ian nisu bili u
braku.
– U ovo vrijeme čudno je da žena umre u porođaju.
Pokušala je odgovoriti mirno, iako se tako nije osjećala. –
Bianca je imala plućnu emboliju plodnom vodom. Rijetka, ali
gotovo uvijek smrtonosna bolest. Bolnica ima moj potpuni
izvještaj.
– Volio bih čuti što se dogodilo od tebe osobno.
Tess se uspravila u klimavom plastičnom stolcu i podsjetila
da ništa ne skriva. Opisala mu je što se dogodilo, držeći se samo
činjenica.
Slušao je ne bilježeći, zavaljen u stolcu i vrteći flomaster
prstima. – Ian North – rekao je kad je dovršila. – Sad živite
zajedno?
– Zaposlio me – zvučala je kao da se brani, pa se natjerala da
nastavi malo mirnije. – Privremeno se brinem za njegovo dijete
dok joj ne nađe stalni smještaj.
– U gradu se puno priča o tome. O vama.
Tess se nije mogla praviti da ne zna zašto joj to govori i
osjetila je da se zacrvenjela. – Nisam znala da su zlobni tračevi
policijska dužnost.
– Katkad nije lako naći granicu između tračeva i istine.
Sad joj je bilo dosta i ustala je. – Nemam više što dodati.
Spustio je flomaster u praznu šalicu. – Stvar je u tome da smo
čuli što se dogodilo samo od tebe. Obdukcija nije pokazala ništa
konačno.
– Ništa konačno? Kako to misliš?
– Čuo sam se s mrtvozornikom – ustao je i pokazao joj da
smije izaći. – Hvala što si došla. Javit ću ti ako saznam nešto
novo.
Tess je znala da bi se to moglo dogoditi – plućnu emboliju
plodnom vodom nije bilo lako dokazati čak ni obdukcijom – ali
svejedno se osjećala kao da će povratiti. Pritisnula je rukom
želudac i brzo se vratila u auto.
Čekala ju je još jedna poruka. Ova je bila napisana na
prašnjavom poklopcu motora. Drolja.

*
Tess je znala da će kad-tad morati reći Ianu i što su joj napisali
na auto i što je pokazala obdukcija i da ju je Freddy pozvao na
razgovor, ali trenutačno je bila previše pod dojmom. Wren je
bila cendrava, što joj je samo otežavalo stvar. Plakala je kao da
je nešto boli, ali nije imala temperaturu. Možda je samo bila loše
volje, kao što to novorođenčad najčešće jest.
Idućeg dana na poslu Tess je zamalo zadrijemala
pregledavajući račune koje joj je donio Phish. Da je barem
mogla odspavati nekoliko sati u komadu.
Ali ništa od toga. Te noći, nedugo nakon što je Tess drugi put
uspavala Wren, malena je opet počela cviljeti. Tess se nije niti
pomaknula. Možda Wren opet zaspi ako Tess ostane mirna kao
bubica.
Wren je bila prepametna za takve igrice. Odmah se pošteno
rasplakala.
– Wren, molim te zašuti više – Tess je zarinula lice u jastuk.
Wren se na to uvrijedila i zaurlala još glasnije.
Tess je s uzdahom spustila ruku na Wren u krevetiću. Možda
bi je mogla smiriti, a da je ne diže.
Ništa od toga. Wren je željela pravu pravcatu noćnu šetnju.
Tess je ustala, podigla Wren na grudi i udahnula njezin miris,
razmišljajući pritom koliko je taj miris toplog djeteta moćno
sredstvo evolucije koje štiti te zlovoljne, samožive male gadove
koji samo kakaju i povraćaju od potpunog izumiranja. Hoće li
Jeff i Diane ovako ustati usred noći kad se Wren probudi i udari
u plač?
Tess se šetkala od kuta do kuta sobe. Oči su je pekle od
umora.
Vrata su se otvorila i s hodnika je prodrla pruga svjetlosti, na
kojoj se ocrtavao poznati visoki obris, ovaj put u boksericama i
majici kratkih rukava. Izgledao je jednako mrzovoljno kao
Wren.
– Ne viči na nju – rekla je Tess. – Nije ona kriva.
– Ne vičem na novorođenčad, koliko god želio.
Kad je prišao bliže, Tess je udahnula i opojan miris toplog
muškarca. Prvo Wren, pa sad Ian. Morat će si nabaviti čepiće za
nos.
– Daj je meni – rekao je. – Moraš se naspavati.
Nije mogla vjerovati što je čula. Nikad se nije ponudio da
čuva Wren – sve dosad. Trebala je biti zahvalna, ali bila je
nepovjerljiva – za razliku od Heather, Ian nije znao što znači
jedan Wrenin plač, a što drugi, ni kako da joj okreće nožice kao
da vozi bicikl kad je muče plinovi u crijevima.
Tess je shvatila da mora prestati tako razmišljati: nije ona
jedina koja se može brinuti za Wren. – Samo daj – preko volje
mu je predala dijete i vratila se u krevet.
Nije odmah izašao iz sobe, a Tess je bila preumorna da pita
zašto. Nakon nekog vremena čula je kako zatvara vrata za njima.
Sve će biti dobro. Wren će biti dobro.
*
Tess je opet sanjala istu noćnu moru, uvijek istu. Krv.
Biancini urlici. Tess je predaleko, ne može do nje. Malo prije
šest konačno je odustala od pokušaja da ponovno zaspi.
 Ustala je, a ostaci noćne more još su joj stezali želudac.
Morala je provjeriti kako je Wren. Tihim hodnikom odšuljala se
do atelijera, ali bio je prazan. Nijedno od njih dvoje nije bilo na
vidiku. Salon je bio prazan, cijela kuća tiha. Očito je odveo
dijete van, pomislila je. Ali jakna mu je visjela u hodniku. Samo
u jednu sobu još nije zavirila.
Biancinu.
Tess nije nogom kročila onamo od onog poslijepodneva prije
tri tjedna kad su se ona i Wren uselile u školu. Vrata Biancine
sobe stalno su bila zatvorena, pa ju je bilo lako zaobići.
Oklijevala je, ali naposljetku ipak okrenula kvaku.
Tanke zrake biserne svjetlosti obasjavale su tamne crteže na
zidovima. Kad je posljednji put vidjela tu sobu, bila je
nenamještena. Sad je imala jednostavan bračni krevet – ne onaj
u kojem je Bianca umrla. Ovaj nije imao ni zaglavlje, ni
podnožje, samo metalni okvir na kojem je stajao madrac. Ian je
ležao na leđima, ramena podignutih na visoku hrpu jastuka i
pokriven zgužvanom crnom posteljinom. Skinuo je majicu i
Wren je sad spavala sklupčana na njegovim grudima, nogu
podvijenih pod tijelo i guze u vis, obrazom naslonjena na
njegovu kožu, ugniježđena u njegovu zagrljaju.
Spavala je na trbuhu, na što moderna pedijatrija nije
blagonaklono gledala, ali glava joj je bila povišena u odnosu
prema ostatku tijela, pa nije bilo opasnosti. Tess je znala da bi
pedijatri možda prigovorili spavanju na Ianovim grudima, ali
Wren je izgledala savršeno sigurno.
Mješavina nježnosti, tuge i čežnje stegnula joj je grlo. Koliko
je samo željela vidjeti Travisa ovako – s njihovim djetetom – ali
Travis je u srcu predugo ostao dječak. Nije bio spreman biti
otac.
Travis... Preplavila ju je sjeta. Tuga, ali ne i bol. Došao je i taj
trenutak. Mogla ga je pustiti da postane tek uspomena.
Oprezno je zatvorila vrata, navukla tenisice i Ianovu jaknu,
pa tako u donjem dijelu pidžame i u jakni s predugačkim
rukavima koji su joj prekrivali prste izašla u novi dan koji je
odisao mirisom rose, tla i pljesnivog lišća. Toliko toga što o
svojem braku nije shvaćala sad joj je postalo jasno. Ona je bila
odrasla, odgovorna polovica. Taj teret tad si nije željela priznati.
Obgrlila se rukama. Travis je bio ljubav njezine mladosti –
djevojke koja je nekoć bila – ali bol, vrijeme, novi život – ovo
dijete – promijenili su je.
Prošla je dvorištem. Na lijevoj strani, Ianova kućica sad je
već imala podnožje. Osjećaji koje je u njoj pobudio Ian North
nisu bili nalik na ono što je osjećala za Travisa, ali više nije
mogla poricati da je Ian privlači. Uz njega se osjećala mirnije.
Samopouzdanije. Nije se morala brinuti za njega, mogla je biti
sama svoja osoba. Nije ga morala odgajati, nadgledati, prekoriti
kad pogriješi. Ian North je dobro znao tko je, znao je koja je
njegova uloga u ovom svijetu.
Rub nogavica pidžame vukao se po mokroj travi dok se Tess
probijala stazom. Ian je bio složena osoba, imao je svojih muka i
svojih tajna. Znao je što očekuje od života i što život očekuje od
njega. Bio je zatvoren. Možda je ta emocionalna nedostupnost i
bila kriva za privlačnost koju je Tess osjećala prema njemu. Nije
si više željela lagati; privlačio ju je. Željela ga je. Željela je
mahniti, prljavi, strastveni seks s njim – možda čak i pomalo
dekadentni. Željela je seks o kakvom je sanjarila dugo prije nego
što je Travis umro. Seks kakav je Ian mogao ponuditi –
pogotovo tako predan svojoj ideji o emotivnoj udaljenosti.
Mogla ga je i dobiti. Samo ga treba zamoliti.
A to joj nije padalo na pamet.
Ako je Ian želi, morat će napraviti prvi korak. Agresivna
žderačica muškaraca možda je nečija fantazija, ali njezina nije.
Tess je željela biti predmet nečije požude – željela je biti lovina,
a ne lovac.
Travis nikad nije bio toliko zainteresiran za seks kao ona.
Uvijek bi pristao – to mu je morala priznati – ali nikad ne bi
napravio prvi korak.
Napali me, seksi maco. Obožavam kad me napališ.
A da malo za promjenu ti napališ mene?, odvratila bi Tess
povremeno, na što bi Travis uvijek odgovorio isto. Pokaži mi
kako.
Travis je bio ležeran i bezbrižan. Puno se smijao, dijelio
komplimente šakom i kapom, nikad nije bio preozbiljan. Njegov
vječni optimizam bio mu je zaštitni znak koliko i njegova bujna
smeđa kosa. Travis nije kritizirao, nije osuđivao. Volio je ljude
zbog njihovih dobrih osobina. Zbog toga je ona voljela njega.
Zbog toga se nije obazirala na njegove mane: ležeran odnos
prema poslu i nezaposlenosti, nebrigu za praktičnu, poslovnu
stranu života. Kad konačno odraste, govorila si je, on će
ispunjavati poreznu prijavu ili pritezati vijke na rasklimanim
stolcima, a ne prepuštati sve to njoj. Jednoga dana će ga obuzeti
tolika strast da će je odvući u krevet, skinuti i voditi ljubav s
njom kao da na svijetu nema poželjnije žene.
Ali ništa se od toga nikad ne bi dogodilo. Travis jednostavno
nije bio takav.
Voda potoka Poorhouse pjenila se pod njezinim nogama dok
je prolazila mostićem. Pogledala je ono srušeno drvo preko
kojeg se sad voda prelijevala stvarajući mali slap. Ian je bio
nova vrsta muškarca, njoj nepoznata. Muškarac – odrasli, zreli
muškarac kojem nije trebao nadzor.
Stigla je do kolibe i otključala stražnja vrata. Zavjese su bile
navučene kako ih je ostavila, ali nešto je bilo drukčije. Pokraj
vrata stajao je par tenisica. Nisu bile njezine. Oprezno je ušla u
kolibu.
Na kauču je dubokim snom spavala Kelly Winchester.
Bila je sklupčana poput lopte, potpuno odjevena, a na podu je
ležala njezina zimska jakna s dizajnerskim logom. Preko ramena
je prebacila staru deku koju je Tess bila prebacila preko kauča.
Tess je ispunio bijes zbog ove narušene privatnosti. I to baš
ona, baš Kelly Winchester. Sjetila se sitnih znakova koje je
uočila, ali odmahnula je rukom. Tragovi u blatu. Zavjese koje je
našla otvorene iako je znala da ih je navukla. Kelly ovdje nije
bila prvi put. Ali što uopće radi ovdje?
Kelly se nije niti pomaknula. Tess je zakoračila prema njoj,
ali predomislila se. Promislila je, pa se vratila istim putom kojim
je došla, što je tiše mogla. Nigdje nije bilo ni auta, ni tragova
guma, što je značilo da je Kelly do kolibe došla pješice. Zašto?
U kolibi nije bilo ničega vrijednog, a da ju je došla uništiti da se
na bizaran način osveti Tess, već bi je bila uništila. Tess nije
znala odgovor ni na jedno od tih pitanja.
Ali imala je oružje.
Svjedočila je nečem što nije očekivala od Winchestera.
Odlučila je ne buditi Kelly, ne pitati je što radi ondje, nego
pričekati da vidi kako će se stvari razvijati. Winchesteri su u
Tempestu bili i najbogatiji i najutjecajniji. Kelly očito nije
podnosila Tess, a na Bradu se vidjela okrutna crta. Okomili su se
na Tess i svi su asovi bili u njihovim rukama.
Osim ovog.
Tess je sad znala nešto što Kelly nikako ne bi željela
podijeliti s ostatkom grada. Ovaj as možda nije bio as i od njega
možda neće biti nikakve koristi, ali Tess ga je mogla baciti kad
je htjela. Kelly nikome ne šteti boravkom ovdje, zaključila je.
Mogu baš i pričekati i vidjeti što se događa.
 Vraćajući se uzbrdo prema školi, odlučila je da će ovo sakriti
od Iana. Barem zasad. Nije bio suptilan i znala je da bi inzistirao
da se odmah obračunaju s Winchesterima, a to je moglo imati i
dobre i loše posljedice.

*
Kad se vratila, i Ian i Wren bili su budni. Sjedio je u naslonjaču
u salonu i hranio je: Wren mu je sjedila na nozi podignutoj na
drugu. Očito je smočila odijelce, jer bila je u novome. Ian je
ošinuo Tess pogledom. – Ovo dijete je utjelovljenje
Nečastivoga.
– Istina.
Tess je mislila da Ian i ne zna gdje stoji spremna bočica za
Wren, ali očito ju je opazio u hladnjaku, jer sad ju je hranio
time, a ne pivom. Malo se opustila. Bila bi se opustila i malo
više da Ian nije sjedio ondje samo u trapericama i potkošulji.
Toliko staroj potkošulji da je bila gotovo prozirna. Bio je
neobrijan, kosa mu je još bila neuredna od sna, a ruka na bočici
djelovala je golemo.
Tess je shvatila da bulji. Brzo se sagnula podvrnuti mokri rub
nogavica. – Hvala što si je noćas uzeo k sebi.
– Očito sam bio privremeno neubrojiv.
– Svejedno ti hvala – objesila je njegovu jaknu, odjednom
svjesna da ispod majice kratkih rukava nema grudnjak.
Vjerojatno neće zamijetiti.
Zamijetio je. Zagledao se ravno u nju i ne skrivajući
zanimanje. Prešao je pogledom s njezinih grudi na bokove i,
iako je trebala biti uvrijeđena, Tess se nije mogla natjerati na to.
Nije još ni doručkovala, a već je bila napaljena.
Stvarnost ju je razbudila poput hladnog tuša. Sigurno je
promatra okom umjetnika. Ona njega promatra okom izgladnjele
pohotnice. Gurnula je tenisice u stranu. – Jesi li joj pomirisao
glavicu?
Pogled mu je opet odlutao na njezine grudi. – Pod nosom mi
je.
– Super miriše, ha?
– Puno bolje od drugog kraja. U kupaonici sam ti ostavio
nered.
– Hvala ti najljepša!
Nasmiješio se.
Nije odmah uzela Wren od njega, nego je otišla na kat. Ušla
je u kupaonicu i odmah nabrala nos. Nije se šalio: kupaonica je
bila u neredu i smrdjela je. Prvo je sve sredila i počistila, a zatim
se otuširala. Hladnom vodom.
Kad se vratila u prizemlje, Wren je ležala u nosiljci
podignutoj na radnu plohu u kuhinji. Usto, pržio je jaja, što je
bilo čudno jer se njegov doručak inače sastojao od crne kave.
Tess je ukrala krišku slanine s hrpice koja se cijedila na
papirnom ubrusu. – Nešto slavimo da me ovako častiš?
Spustio je dva jaja na tanjur, dodao krišku tosta i još slanine,
pa joj pružio tanjur. – Ništa ne slavimo.
– Ne mogu sve to pojesti. Mislim, mogu, ali ne bih smjela.
– Zašto ne?
– Samo netko tko nikad nije morao leći na leđa da zakopča
traperice može postaviti takvo pitanje.
– Koji je vrag lijepim ženama koje se gnjave kilogramima? A
da se jednostavno pogledate u ogledalo?
Toliko ju je zapanjila riječ lijepim da je stala kao kip s
tanjurom u ruci i zagledala se u njega.
Mogla se zakleti da se na tren zločesto nasmiješio. – Vi žene
stalno se hvalite da ste mudrije od muškaraca, da ste emotivno
zrelije, da su muškarci neprosvijećene budale kojima je glavna
zabava češanje po guzici.
– Ja nikad ne...
– Da čujem onda odgovor na svoje pitanje? Ako ste vi žene
toliko produhovljene, toliko zrele i prosvijećene, zašto toliko
mnogo vas – zamahnuo je kuhačom prema njoj – muče ta vaša
nevjerojatna tijela?
– Nevjerojatna? – procijedila je.
– Ma zaboravi. Jedi!
– Stvarno... misliš da imam lijepo tijelo? – zvučala je kao da
joj je četrnaest. Ali shvatila je da ima pravo – i previše vremena
provodi popisujući vlastite tjelesne nedostatke. Divlja kosa,
prevelike grudi, spojena bedra.
– Da, mislim da imaš – rekao je zadovoljno.
– Aha – gurkala je tost po rubu tanjura. – Kao umjetnik,
pretpostavljam.
– Da, kao umjetnik – pogledao ju je kao da je zadirkuje. – A
što si ti mislila?
Tess je odbacila i posljednji tračak dostojanstva i zakoračila
dublje u živo blato. – Jer izgledam kao jedna od onih debelih
žena koje su slikali Renoir i njegovi frendovi?
– Da nabaciš još deset kilograma, možda – možda – bi bila
zanimljiva Renoiru – nije zvučao podrugljivo. Nije bio od onih
koji su skloni podrugljivosti. Ali neka kretnja njegovih usnica
izgledala je kao da bi možda želio pokušati biti podrugljiv.
– Jaja mi se hlade – rekla je, pomislivši iste sekunde na
jajašca koja su njezini neiskorišteni jajnici marljivo proizvodili.
Kad-tad će prestati.
Wren je napravila grimasu i ispustila jedan od svojih slatkih
zvukića. Tess je stajala uz radnu plohu, umačući tost u
žumanjak. – Ti nećeš doručkovati?
– Već sam jeo.
 Nije više mogla odgađati razgovor. – Dogodilo se nešto što se
i tebe tiče – i dalje se samo igrala tostom. – Znaš tko je Freddy
Davis?
Zastao je na putu do sudopera. – Policajac u Tempestu? Imao
sam čast upoznati ga nedugo nakon dolaska ovamo. Rekao je da
je čuo čime se bavim i upozorio da mi i ne padne na pamet
zašarati Tempest grafitima sa simbolima bandi.
Nasmiješila se. – Nikako da se riješiš ugleda koji si stekao
kao tinejdžer.
– Nikad nisam radio za bande, Tess – teatralno se uvrijedio. –
Moji grafiti bili su komentar društva!
– Joj, oprosti – nasmijala se, ali smijeh joj je odmah zamro na
usnama. – Freddy me prije nekoliko dana pozvao na razgovor u
policijsku postaju. I ispitao o Biancinoj smrti.
Glasno je bacio tavu u sudoper i tiho opsovao.
Zagledala se u njega. – Kaže da se čuo s mrtvozornikom.
Dovršili su obdukciju, ali nisu naveli uzrok smrti. Navodno nije
jasan – izgubila je tek i spustila tanjur. – U gradu se govorka o
nama. O tome da sam se uselila ovamo odmah nakon Biancine
smrti. Jasno i glasno sam rekla da sam ovdje samo da se brinem
o Wren, ali...
Ian je ljutito zgrabio kuhinjsku krpu. – Otići ću porazgovarati
s njim. Razjasniti stvari. Oboje smo razgovarali s doktorima.
Rekli su da obdukcija možda neće otkriti više nego što znamo.
Nije važno što itko misli.
– Meni je važno! – Wren je gugutala, bacakajući nožice.
– Želim ostati ovdje – to je sad izgovorila prvi put. Iako je u
gradu imala samo jednog prijatelja – jednog i pol, ako uračuna
Phisha – ova planina postala joj je važna poput zraka i vode.
Željela je ostati. – Kako da se uklopim u zajednicu ako mi nad
glavom visi sjena sumnje?
 – Ne daj tim idiotima da ti pokvare raspoloženje.
– Bok.
Eli je stajao na vratima kuhinje u iznošenoj majici Titansa i
trapericama s kojih su visjele trnovite grančice kupine.
– Donio sam vam jaja – spustio ih je na plohu pokraj Wren.
Normalno je hodao, oslanjajući se na obje noge jednako. –
Djetešce vam je jako malo.
– Nije naše, samo se privremeno brinemo za nju – rekao je
Ian. – I drugi put kad dođeš, pokucaj da ti otvorimo.
– Zaboravio sam – nije skidao pogled s Wren. – Možda ga
možete odnijeti mojoj mami u posjet? Bila bi sretna.
Tess je sumnjala da bi Rebeccu usrećio pogled na Wren
nakon pobačaja. – Zove se Wren. Djevojčica je.
– Ovdje divno miriše. To je slanina? Mi nemamo svinje, ali
tata se nekad mijenja za malo slanine.
– Hoćeš li malo? – upitao je Ian.
Eli se promeškoljio, pogledavajući štednjak pogledom djeteta
kojem su roditelji rekli da ne smije tražiti hranu od drugih.
– Imamo previše – rekla je Tess. – Nećemo je valjda baciti.
– Ako biste je inače bacili, onda može.
Dok je Tess jela sad već hladna jaja, Ian je pržio slaninu. Eli
ju je progutao kako samo osmogodišnjak to može, iako je taj
osmogodišnjak bio sitan za svoju dob.
Ian i on su čavrljali o lisici koju je Ian spazio u šumi i večeri
u kojoj su se u šumi uvijek okupljale krijesnice, čemu su se
obojica veselili. – Taj fenomen uočen je na nekoliko lokacija u
Sjevernoj Americi – objasnio je Ian – a istočni Tennessee je
jedna od njih. Tisuće krijesnica skupe se i svijetle.
Tess je još jedanput zadivilo Ianovo poznavanje divljine. Tko
bi to rekao za dečka iz New Yorka.
– Ove godine okupit će se sredinom lipnja – rekao joj je Eli.
– Mislim da će se svidjeti i vašem djetetu.
Mojem djetetu, pomislila je kad je Eli konačno otišao. Ali
Wren nije bila njezina.
– Dok si bila pod tušem, nazvao me Jeff Denning – Ian je
spustio praznu šalicu od kave u sudoper. – Konačno su se čuli sa
sinom.
Tost joj je zapeo u grlu.
– Bianca mu nije rekla da će postati otac. Jeff to nije rekao
baš tim riječima, ali Simon nije oduševljen. Rekao je roditeljima
da oni odluče. Da srede stvar kako žele.
– Stvar?
Ian se konačno okrenuo i pogledao je u oči. – Dolaze po
Wren idućeg tjedna. Za šest dana.
Šest dana. Tess je podigla Wren i pobjegla iz kuhinje.

*
Ian ni sam nije znao zašto je mislio da će dobar doručak ublažiti
udarac. Tess će teško pasti gubitak Wren, ali već dugo zna da je
to čeka. Preživjela je gubitak supruga. Dovoljno je snažna da
preživi i ovo. A kad Tess i Wren odu, on će se konačno moći
izvući iz kreativnoga živog blata u kojem je zapeo.
Počela je kiša, ali trebao je razbistriti glavu pa je navukao
jaknu. Volio je slušati zvuke šume i nije navukao kapuljaču, pa
mu je do vatrogasnog tornja ovratnik košulje bio mokar kao i
traperice.
Uspeo se skliskim stubama i ušao. Iako je toranj vonjao po
vlazi i prašini, volio je boraviti ondje. Bilo je tiho. Daleko od
svega. Gotovo prazno, samo stari neispravan štednjak na drva,
rasklimani drveni stol i nekoliko jednostavnih stolaca s
naslonom. Prozori su bili čitavi, a čak i čišći nego prije jer ih je
Ian malo očistio starom metlom da skine barem paučinu. Danas
je nebo bilo toliko oblačno da pogled nije bio bogzna kakav, ali
za sunčanih dana vidjelo se miljama.
Privukao je stolac, sjeo i podigao noge na prozorsku dasku.
Želio je da mu Tess opet pozira. Želio je nacrtati još jedan
onakav neuredni kičasti crtež bez imalo odvažnosti, značenja,
društvene poruke – bez imalo smisla. Želio ju je crtati golu.
Svaki njezin djelić. Olovkom i tintom prikazati njezinu
senzualnost, uživanje u hrani, provlačenje prstiju kroz kosu,
poigravanje s čašom za vino. Prikazati kako diže ruke dok se
proteže ili gricka donju usnicu gornjom. Vidio je kad bi se
naježila od nježnog češkanja po zglobu, a ona sama kao da nije
opažala koliko je njezino tijelo osjetljivo na dodir.
Morao je odlučiti do koje mjere želi ugoditi tom nagonu, jer
jedno je sad bilo sigurno. Da raskošna udovica Hartsong sjedne
pred njegov papir i olovku, samo bi još dublje propao u živo
blato u kojem se koprcao.
 12

I an se vratio s još jedne svoje tajanstvene šetnje sav mokar,

ostavljajući za sobom blatnjav trag po lakiranom parketu u
hodniku baš kao, pomislila je Tess, generacije školaraca prije
nego što je zgrada postala dom.
Tess je danas bilo teže ostaviti Wren kod Heather. Željela ju
je zagrliti i ne pustiti. Igrati se s njezinom rijetkom kosicom,
razmišljati hoće li joj oči ostati tako tamno plave. Željela se
diviti njezinim punim obraščićima i igrati s njezinim srcolikim
ustašcima. Mirisati njezinu glavicu i uživati u svakom trenutku
koji im je preostao.
Morala se natjerati da napravi što i inače – poljubi Wren u
kosu i ode na svoju smjenu u Dimnjak.
Na poslu više nije bila opuštena. Nije skidala oka s vrata i
pomno bi promotrila svakoga tko je ušao, pokušavajući otkriti
tko joj je onako ukrasio auto i tko širi glasine da je kriva za
Biancinu smrt.
Kako je trudnoća odmicala, tako su Michellini podočnjaci
tamnjeli, a leđa je sve češće boljela. – Nemaš ti pojma kako je
odraditi brzi porođaj – govorila je svakome tko je htio slušati. –
Tako se Savannah rodila. Nemaš ti pojma koliko je to strašno.
Tess je imala pojma, jer je vidjela brzi porođaj Brzim
porođajem smatrao se svaki u kojem je majka rodila za manje od
pet sati nakon prvog truda, ali znalo se dogoditi i da rode za
samo tri sata. Umjesto da likuju jer će sve biti brzo gotovo,
patile su jer im se tijelo nije moglo priviknuti na žestoku bol
trudova. Iako su se djeca rađala zdrava, neke bi žene nakon
takvog porođaja zapale u postporođajnu depresiju ili čak razvile
PTSP, dok bi druge sve lako zaboravile. Michelle nije bila od tih
koje su zaboravile.
Ratoborno je stala pred Tess, koja je brisala vitrinu s
krafnama. – Ako počnem rađati dok budeš u smjeni, obećaj mi
da me nećeš niti dodirnuti.
– Michelle, ništa mi ne bi bilo mrskije nego poroditi tvoje
dijete – Tess nije željela poroditi nijedno dijete. Nikad više. Čak
i pri pomisli na to uhvatila bije panika. Nešto što joj je nekoć
bila čista radost, čisto profesionalno zadovoljstvo, sad su bili
prizori koji su je mučili u noćnim morama.
Michelle je kutiju s talogom od kave ispraznila u smeće i
nešto kave je završilo na podu. – Nađi nekoga tko će me odmah
odvesti u bolnicu. Ne čekaj Davea – u nekoliko razgovora s
Phishem Tess je saznala da Dave Phish trenutačno ima samo
jedan cilj u životu: micati se s puta supruzi i kćeri.
– Dobro – rekla je Tess.
Savannah se dovukla s drugog kraja kafića, gdje je uživala u
kavi s mlijekom i okusom lješnjaka. Danas nije bila njezina
smjena, ali voljela ih je promatrati dok rade. – Ne bih se kladila
da Tess neće pokušati sama poroditi dijete tek toliko da dokaže
da može.
Tess je tresnula bocom deterdženta za staklo po pultu. – Da
nisi trudna, sad bih te izvukla u uličicu straga da riješimo stvar!
Savannah se prijeteći nacerila. – Bila sam gimnastičarka.
– A ja sam bila kučka. I još sam!
– To je istina – rekao je gospodin Felder, koji je sjedio za
svojim uobičajenim stolom pokraj police s knjigama. – Mene je
neki dan pokušala izbaciti.
– Začepite više! – dreknula je Michelle. – Da je itko od vas
brzo prošao porođaj, imali biste više suosjećanja!
– Ako čujem još jednu jedinu riječi o tvojem brzom porođaju,
vrištat ću – odbrusila je Savannah.
Ne obazirući se na kćer, Michelle je uperila prst u prolivenu
kavu, pa u Tess. – Počisti ovo. Menije preteško sagnuti se.
Tess je dohvatila metlu i gotovo izudarala i pod i kavu da
izbaci iz sebe bijes.

*
Dok se vozila do Heather pokupiti Wren, nazvao ju je majstor da
je obavijesti da joj je peć stigla i da je može doći postaviti
idućeg tjedna. Rekla mu je gdje stoji rezervni ključ i da, ako ga
ne nađe, nazove Kelly Winchester.
Kad je stigla k Heather, zatekla je dadilju i Wren na trijemu.
Nisu se vidjele samo nekoliko sati, ali Tess je bila uvjerena da je
malenoj ojačao vrat i da je dobila nekoliko novih pramenova
paperjaste tamne kose. Neće se niti snaći, a Wren će već biti
spremna za maturalnu.
Samo što Tess to neće vidjeti.

*
– Život mi je trenutačno previše zamršen da mislim na izlaske –
rekla je Artieju idućeg dana, kad se pojavio u kafiću samo da je
opet pozove na spoj. Nedugo prije toga Tess je odbila i Tima
Corbetta, vlasnika gradske minipivovare, koji ju je pozvao na
spoj nešto otmjenije nego Artie.
– Luda si za onim umjetnikom, ha? – rekao je Artie. – Svi
govore o tome. Možda se zato nisi trudila spasiti njegovu ženu.
– Odjebi!
– Hej, pa nisam ja jedan od tih koji tračaju. Dakle, idemo na
spoj ili ne?
– Ne, ne idemo na spoj.
 – Znači ipak si luda za umjetnikom. Znao sam.
– Artie, daj prestani biti govnar!

*
Kad su Tess i Wren stigle doma, dočekao ih je miris svježe boje.
Ne slikarske, nego one za zidove. Tess je nos odveo do Biancine
sobe.
Pod je bio prekriven plahtama, a u jednom kutu sobe stajale
su ljestve. Ian je dovršavao posljednji zid. Svi su oni zavijuci iz
noćnih mora nestali i zamijenio ih je svjež sloj iste one sive boje
kakvom su zidovi bili prije obojeni. Ali Ian nije samo premazao
slike jednom bojom. Na posljednji sloj sive nanio je prozirnu
boju u kojoj su svjetlucali kristalići. Samo dio zida između dvaju
prozora još nije bio ukrašen.
Tess se zadivljeno ogledala uokolo. – Kao da sam ušla u
geodu. Bianci bi se ovo jako svidjelo.
Ian se odmaknuo i promotrio svojih ruku djelo. – Da, bi.
Tess je okrenula Wren prema sobi. Neće je ubiti miris svježe
boje, a ovo mora vidjeti. – Wren, ovakva je bila tvoja mama.
– U najboljem izdanju – dodao je Ian.
– Ali mislim da je u srcu uvijek bila takva. Imam li pravo?
Spustio je kist. – Imaš. Čak i kad bi svoj sjaj rasipala u
krivom smjeru.
– Kako si se ovoga sad uhvatio?
– Bio je pravi trenutak, to je sve.
Tess se i sama nedavno oprostila od Travisa i dobro je
razumjela što Ian želi reći.
Svjetlost se promijenila kad je preko sunca prešao oblak, ali
soba je i dalje svjetlucala. – Propustili smo važan dan – rekla je
Tess. – Wren se trebala roditi prije dva dana. To bi joj bio
rođendan. Zato ćemo nas dvije večeras skuhati pravu večeru, a ti
ćeš nam biti gost.
– Bit će mi čast.
– I treba ti biti. Je li tako, Wren?
Wren je zijevnula kao da joj oboje dosađuju.

*
Stigla im je pošiljka namirnica i dok je Wren spavala, Tess je
ispekla punjene krumpire i pile. Kuhinja je božanstveno
mirisala.
– Zašto mi ovako cijelo vrijeme ne kuhaš? – rekao je Ian kad
ga je miris domamio u kuhinju.
Tess je posljednji put promiješala salatu. – Jer ne jedeš.
– Ma jedem.
– U deset navečer i to gotova zamrznuta jela koja imaju okus
kao hrana za mačke.
– E pa sad znam što sam propustio.
Uz večeru su razgovarali kao normalni ljudi, ugodno i
opušteno čak i nakon što se Wren probudila. Slagali su se u
političkim temama, razilazili u glazbenom ukusu, oboje su
strastveno mrzili horore. Ian je rekao da se sutra sprema u grad i
da se pobrine da ga dočeka bar nekoliko krafna s preljevom.
– Mislim da ne bi trebao ulaziti u Dimnjak dok sam ja ondje
– rekla je.
– Što te zabrinjava?
– Nije da me zabrinjava, ali ne želim potaknuti još koji trač.
– S nasilnicima se ništa ne rješava povlačenjem, nego samo
napadom.
– Ti si odmetnik, tako ti to rješavaš. Ali ja ne.
– Radije bi se skrivala?
Narogušila se. – Kako se skrivam kad radim u Dimnjaku?
– Skrivaš se jer ne želiš da nas vide zajedno.
 – Ne želim podići još prašine. Daj surađuj malo.
Nije obećao da neće dolaziti u Dimnjak, ali prestao se
prepirati.
Večeru su odavno pojeli, ali osim kad je Tess ustala po
bočicu za Wren, nisu se niti pomaknuli od stola. Razgovor je
skrenuo na umjetnost. Ian joj je predstavio paleolitske špiljske
crteže kao prvu uličnu umjetnost i Michelangela kao prvu
superzvijezdu umjetnosti. Govorio je o Daumierovim
litografijama, Seuratovim točkicama i avangardistima. Tess je
očekivala da će se nasmijati na njezinu ljubav prema slikama
Mary Cassat, ali Ian joj je samo spomenuo Berthe Morisot,
drugu impresionisticu koja bi joj se mogla svidjeti.
Posljednja žlica sladoleda od manga odavno se bila rastopila
u zdjelicama kad je Ian, na Tessino iznenađenje, spomenuo
majku. – Kad sam bio mali, vodila me u Metropolitan, Whitney,
Guggenheim – kamo god bi tog dana željela ići.
– Lijepa uspomena.
– Takvih nemam mnogo – zavalio se u stolcu, savršeno
smiren. – Bila je lijepa alkoholičarka iz visokog društva koja se
jedva brinula za sebe, a kamoli za mene, kojega je trebalo
zaštititi od oca.
Tess se odmah pravednički razjarila. – Sudeći prema onome
što sam pročitala, tvoj bi otac trebao biti iza rešetaka zbog
zlostavljanja. Zašto je bio tako grozan prema tebi?
– Jer je bio seronja. Ali i zato što nisam njegov.
Tess se uspravila u stolcu. Tu bombastičnu vijest je izgovorio
kao da joj govori kakvo je vrijeme najavljeno za sutra.
– Nije ti bio otac?
– Nije. Ali nije saznao da ga je moja majka varala dok meni
nije bilo oko pet godina. A tad je bilo prekasno, jer već sam
nosio njegovo prezime.
 Tess je prebacila Wren na drugo rame. – Toga nigdje nema u
tvojoj biografiji.
– Ne skrivam to, ali i ne govorim svima. Mislim da sam još
odan majci, iako ne znam zašto. Već neko vrijeme živi u domu,
pod liječničkom paskom; dementna je. Voljela me, ali ipak je
okretala glavu na drugu stranu dok me stari pljuskao – puštala
me da primim kaznu za njezin preljub. Bolest joj je promijenila
osobnost. Sad je najdraža stara dama na svijetu.
Tess nije napuštao bijes. – Briga me koliko je sad draga.
Trebala je zaštititi svoje dijete.
– Nisu sve žene odvažne kao ti, Tess – rekao je sa
smiješkom. – Kad sam je posjetio, nije me niti prepoznala, ali
bila je savršena domaćica – ponudila me keksima, brinula se je li
mi hladno, upoznavala sa svima redom iako mi se nije ni sjećala
imena.
– Zašto se tvoj otac nije razveo od nje, umjesto da se iživljava
na tebi?
To je bilo jedino dobro što je Tess mogla reći o vlastitom
ocu. Nije je tukao, nego samo napustio.
– Jer bi razvodom priznao da je negdje pogriješio, a Ian
Hamilton North Treći ne griješi – smrknuo se. – Ponos mu je bio
važniji od svega. Prezime i obiteljsku čast smatrao je relikvijom.
Možeš si misliti koliko ga je razbjesnilo kad bi to prezime vidio
na mojem potpisu ispod grafita na kantama za smeće i
prijenosnim toaletima.
– A tvoj biološki otac?
– Glumac. Snimio je nekoliko filmova u osamdesetima, ali
nakon toga karijera mu je krenula nizbrdo. Upoznali smo se
prije desetak godina, odradili prilično nelagodan susret i nijedan
od nas dvojice nije to želio ponoviti.
– Djetinjstvo ti je bilo grozno. Kako sad tako mirno govoriš o
tome? Kako više nisi ogorčen?
– Jer nisam sklon osjećajima, Tess. Znaš to već. Praktičan
sam, životu prilazim poput analitičara. To ne znači da ništa ne
osjećam, nego da ne dopuštam osjećajima da ovladaju mnome.
Zdrava distanca olakšava život.
Vidjela je bijes u njegovim djelima i nije mu povjerovala da
je distanciran, pogotovo kad je razmislila o njegovoj majci. Ženi
koja ga je navodno voljela, ali nikad ga nije zaštitila od užasnog
oca. Je li moguće da Ian ne osjeća premalo, zapitala se; nego
previše?
– Ne gledaj me tako sažalno – rekao je. – Osvetio sam se u
sedamnaestoj. Premlatio sam staroga na mrtvo ime. Nije mogao
niti pozvati policiju jer bi time osramotio obiteljsko ime još više
nego ja svojim uhićenjima.
– Neki se ljudi nisu nikad trebali roditi – Wren je uzdahnula.
Tess ju je privukla bliže uz vrat. – Ne ti, dušo. Ti si se
nedvojbeno trebala roditi.
A sad će te baka i djed Denning odvesti sa sobom.

*
Tess na poslu ništa nije polazilo za rukom. Zaboravljala je tko je
što naručio, ispao joj je pladanj pun šalica, kad je Freddy Davis
ušao, opekla se na aparat za espresso. Željela je biti s Wren, a ne
u kafiću. Ali to bi moglo biti još teže nego biti daleko od nje;
slušati njezino disanje, zijevanje, hrkanje; gledati to savršeno
malo biće.
Ona i Ian nisu ponovili onu ugodnu večeru, ali svakog dana
kad bi se vratila iz Dimnjaka, Ian bi na nekoliko sati preuzeo
Wren i naredio joj da se odmori.

*
Dan prije nego što su baka i djed trebali doći po Wren, Tess je
ostala doma i nije je puštala uz ruku. Kad je bilo vrijeme za
spavanje napola je legla, a napola sjela u krevet i zaspala tako, s
Wren u naručju. – Sve će biti dobro, mala moja – šapnula je. –
Dobro će se brinuti za tebe. Vidjet ćeš.
Ali tko će se brinuti za Tess?
Koliko god se opirala, preko glave se zaljubila u sitno
djetešce. Ispunila ju je snažna, bezuvjetna ljubav moćnija od
svega što je mogla i zamisliti. Stalno si je ponavljala da se ne
smije vezati za nju, ali vezala se. Kako i ne bi? Tjednima je
provodila dane i noći grleći tu mrvicu na grudima.
Wren je spavala bolje nego proteklih tjedana, povremeno tiho
hrčući. Dok su noćni sati odmicali, Tess je upijala njezin miris,
ljubila njezine rumene obraščiće i milovala njezin mekani
zatiljak. To je dijete bilo njezino. Dala bi život za nju. Nije je
mogla predati nekome drugome.
Ali morala je.
Kad su se u sobu uvukli prvi traci zore, želudac joj se
stegnuo. Wren je, pak, bila dobre volje i potpuno budna. Tess ju
je odnijela u prizemlje i nahranila, udišući miris mlijeka. Wren
je sad puno lakše jela iz bočice nego na početku. Pogledala je
Tess u oči i omotala svoje male prste oko Tessina poput sitne
morske zvijezde.
Ian je izašao iz svoje sobe kose mokre od tuša. Ožiljak na
vratu bio mu je rumen od tople vode. Na sebi je imao kratke
hlače od trenirke i majicu kratkih rukava. Bez riječi je ušao i
prošao pokraj nje skuhati si kavu.
Wren je popila sve do posljednje kapi. Tess joj je pridržala
glavicu, a Ian joj prišao s kavom. – Ne zna da joj nisam majka.
– Dobro će se brinuti za nju.
Da Tess nije držala Wren, bila bi se bacila na njega. Kako
može biti tako hladan. Ima li uopće srce? Kao da ne razumije
nijedan osjećaj osim bijesa.
On je otišao spakirati Wrenine stvari, a Tess je s njom otišla u
sobu s kristalićima. On je spakirao bočice i hranu. On je izvukao
pidžamice iz komode i spustio pelene za novorođenčad u
krevetić. Do njih je spustio i maramu, ali Tess si nije mogla
zamisliti ni Diane ni Jeffa kako je nose. Hoće li pustiti Wren da
plače cijele noći, sama i preplašena?
Stresla se i na samu tu pomisao.
S dvorišta je doprlo škripanje šljunka pod gumama. – Tu su –
rekao je Ian potpuno suvišno.
Kimnula je.
Otišao ih je dočekati.
Tess je oblio hladan znoj. Pomislila je da će umrijeti. Ne
može ona to. Ne može predati dijete nekakvim neznancima.
Pozlilo joj je kao da će povratiti. Potrčala je po jaknu i Wreninu
nosiljku od flisa. Drhtavim prstima ju je raskopčala i gurnula
dijete unutra.
Glasovi su se približavali. Ian tek što ih nije uveo u kuću.
Tess je istrčala iz sobe, protrčala kuhinjom i istrčala na stražnja
vrata. Potrčala je preko travnjaka grleći Wren na grudima.
Ianova kućica na drvu još nije imala zidove. U njoj se nije
mogla sakriti. Utrčala je u šumu. Srce joj je toliko tutnjalo da su
je rebra boljela. Jedva je disala. Trčala je sve dublje među
drveće. – Sve je u redu, anđele moj... Sve je u redu.
Pluća su je pekla. Nije mogla u kolibu; Ian će je ondje prvo
potražiti. Stara crkva... ruševina. Probijajući se kroz gustiš,
potrčala je prema vatrogasnom tornju i ne znajući u kakvom je
stanju. Znala je samo da ne smije stati.
Uspela se trulim drvenim stubama jednom rukom grleći
dijete, a drugom grabeći rasklimani rukohvat. – Ne brini se.
Držim te. Nitko mi te neće oduzeti, nitko.
Stigla je do vrha. Vrata su bila zaglavljena. Gurnula ih je
ramenom i popustila su. Zatvorila ih je za sobom i naslonila se
na njih teško dišući.
Wren ju je pogledala pogledom punim povjerenja. Nije
vidjela da Tess gubi razum.
Suze su joj se prelile s trepavica. Skliznula je niz vrata i sjela
na prljavi pod. Podigla je koljena i privinula dijete još bliže. –
Otići ćemo u Wisconsin – jedva je govorila od plača, ali
nastavila je: – Ili u Arizonu. Ondje ima prijatelja. Ili u Kanadu.
Samo nas dvije. Živjet ćemo negdje gdje nas nitko neće naći...
Nastavila je, nižući lude, nemoguće scenarije jedan za
drugim.
Nije znala koliko je vremena prošlo prije nego što ju je Ian
pronašao. Vrata vatrogasnog tornja su se otvorila sa škripom,
Ian je ušao i pogledao odozgo. Tess je sklupčana sjedila u kutu.
– Tess...
Izgovorio je njezino ime s toliko tuge. Shvatila je da zna. Da
razumije.
Ali nije razumio. – Daj mi dijete, Tess!
– Ne! Ne dam ti je!
Kleknuo je na jedno koljeno pred njom. – Ne radi to...
– Moja je!
Zavukao je prste u njezinu kosu i prešao joj palcem preko
jagodice. – Ne. Nije.
Odmaknula se od njegova dodira. – Briga tebe! Ništa ti ne
razumiješ!
Od tog trzaja i Tessina nemirnog glasa Wren se rasplakala.
– Razumijem – rekao je. – Daj mi dijete!
Wren je zaplakala još žešće, toliko da su joj se malo tijelo
grčilo. – Ne smiješ! Ne možeš mi je uzeti.
 – Moram.
Opirala se, pokušavajući je zadržati...
– Tess... Tess, molim te...
Izvukao je rasplakano dijete iz njezinih ruku.
– Nemoj! – ustala je i zateturala. – Ne radi to!
– Bit će sve u redu – isto je to i ona rekla svojoj malenoj. Ali
Ian je imao krivo. Ništa više neće biti u redu.
– Vrati mi je!
Odlučnije je stisnuo usnice. – Ostani ovdje – rekao je tiho. –
Bit će ti lakše tako.
Otvorio je vrata vatrogasnog tornja i nestao, odnoseći sa
sobom nemirno dijete.
– Ne! – Tess je potrčala prema vratima, spotaknula se i pala
na koljena. – Ne! – zaurlala je kao da će isplakati dušu.

*
Ian je znao da do kraja života neće zaboraviti taj životinjski
zvuk. Prekrio je dlanom djetetovu glavicu da malena ne čuje
kako se slama srce Tess Hartsong.
Držeći je u naručju, dao je baki i djedu Denning lažno
objašnjenje. – Wren je malo cendrala pa ju je Tess odvela u
šetnju.
Nisu bili sumnjičave naravi i prihvatili su objašnjenje bez
pitanja. – Gdje je Tess? – rekao je Jeff – želimo joj zahvaliti.
– Ostala je u šumi. Vezala se za Wren i lakše joj je ostati
podalje.
Diane je podigla ruku na srce. – Naravno. Razumijemo.
Nikad vam nećemo moći dovoljno zahvaliti za sve što ste
napravili.
Nije bilo teško zapaziti da su oboje nervozni. Diane je stalno
lizala usnice, Jeff popravljao ovratnik košulje. – Morali smo
svašta pripremiti za dijete – rekao je. – Ne sjećam se da smo
imali toliko puno posla sa Simonom.
– Jer smo bili mlađi – Diane je grickala donju usnicu. –
Molila sam se za unuče, ali priznajem da ovaj scenarij nisam
zamišljala.
– Čudno je to koliko čovjeku jedan telefonski poziv može
promijeniti život – rekao je Jeff. – U jednom trenu si u mirovini
i planiraš krstarenje, a u idućem te slavni umjetnik nazove da ti
priopći da si postao djed.
Diane je nervozno vrtjela srebrni privjesak. – Spremni smo
sve žrtvovati za nju. Wren će znati da su je podigli ljudi koji je
vole.
Bili su dobri ljudi, ali Wren ih nije poznavala, ne kao Tess ili
njega. On im je tog jutra napisao Wrenin raspored – koliko često
jede, koliko hrane treba dobiti, gdje su joj medicinski podaci.
Sve je to trebala napisati Tess, ali nije. Iznenadio se shvativši
koliko je svega toga zapamtio i ne trudeći se. Ali kad je pokušao
provjeriti je li sve dobro zapisao, Tess mu nije odgovorila.
Jeff i Diane nisu željeli letjeti s nedonoščetom, pa su se iz
New Jerseyja dovezli autom. Ian je držao Wren dok su se on i
Jeff dogovarali kako će obaviti pravni dio procesa i razmijenili
podatke svojih odvjetnika. Tess je imala pravo: Wrenina je
glavica stvarno lijepo mirisala.
Kad su se sve dogovorili, Diane i Jeff su počeli unositi
Wrenine stvari u svoj Lexus. Jeff je odnio i posljednju torbu i
vratio se do Iana. – U tim očima ima karaktera.
Ian je dovoljno dobro poznavao Wren da zna kako je
vjerojatno samo muče plinovi.
Stigao je trenutak predaje. Ian je odnio Wren do auta. Pod
dlanom je osjetio dugačak, zadovoljan prdac. Imao je pravo:
plinovi.
 Bedasto dijete ga je baš u tom trenutku odlučilo pogledati
ravno u oči. Mogao se zakleti da ga gleda sretno. Nije mu bilo
jasno kako je sve donedavno mislio da izgleda kao vjeverica.
– Imate moj broj – rekao je. – Ako budete imali pitanja,
nazovite me. Bilo kad, danju i noću.
– Hoćemo.
Jeff je otvorio vrata automobila i Ian se sagnuo smjestiti
Wren u dječju sjedalicu. Krajičkom okaje uočio nešto crveno.
Tess je istrčala iz šume.
Lice joj je bilo rumeno, ali nije izgledala ni ludo ni
nerazumno kao u vatrogasnom tornju. Djelovala je mirno i vrlo
odlučno.
– Čekajte! – prišla im je jednako odlučnim korakom. Nos joj
je bio crven, kosa lepršala oko nje, pogled vrlo odlučan. –
Moramo razgovarati.
– Tess? – Diane se okrenula, zabrinuto se mršteći. – O, dušo,
znam da ti je sigurno teško.
– I ne znate koliko – Tess je stala pred njih, pomalo zadihana,
ali odlučna. – Evo što želim reći. Wren je moja. Vaš sin je bio
samo donor sperme. Ja sam se brinula o njoj od prvoga dana i
želim je.
Sve troje se ukipilo kao da ih je zaledila. Nitko se nije niti
pomaknuo. Nastavila je: – Pogledajte je samo. Krasno se razvija.
Poznajem je kao nitko drugi, kako to ne vidite? Znam što znači
svaki njezin plač – je li gladna, pospana ili ljutita na sve oko
sebe. Znam kako voli da je držim i...
– Tess – ubacio se Ian. – Ovo nije pošteno prema Diane i
Jeffu.
– Briga me za Diane i Jeffa!
Jeff je podigao glavu, Diane je povrijeđeno pogledala.
Tess se smekšala. – Nisam tako mislila. Vidim da ste dobri
ljudi i Wren je dobila divnu baku i djeda. Ali ipak ste samo to,
baka i djed! – riječi su jurišale iz nje poput bujice potrebe,
ljubavi i očaja. – Moja je! Možete doći u posjet kad god želite,
ali moja je! Možete biti baka i djed baš kako ste željeli,
provoditi s njom blagdane i ljetne praznike. Potpisat ću sve što
želite da zaštitimo vaša prava, ali Wren treba ostati sa mnom.
– O, Tess – Tessin ispad je probudio majku u Diane.
Zabrinuto ju je promatrala. – Znam da ti je ovo teško, ali Wren
je naša.
Tess je ljutito stisnula usnice. – Zašto? Jer je vaš sin
napumpao njezinu majku?
– Tess... – tiho je rekao Ian. – Sad je dosta.
Jeff nije bio pun suosjećanja. – Wren je naša krv – rekao je
odlučno.
– Ali ja sam joj jedina majka koju ima! – zavapila je Tess. – I
dobra sam osoba! Dobra članica zajednice. Snažna sam i zdrava.
I tjelesno i duševno. Barem pretežno. Imam dobar karakter i –
Iane, reci im. Reci im da sam dobra i sposobna.
– Sjajna si, Tess, ali...
– Samo si otežavaš – rekla je Diane.
– Potrebna joj je prava majka! – povikala je Tess. – Mlada
majka, netko tko će je bezuvjetno voljeti. Ne kažem da vi
nećete, ali – ponestajalo joj je odlučnosti. – Treba mene.
– Vidimo koliko ti znači – rekao je Jeff, sad mirniji. – Ali ne
želimo da Wren odgaja samohrana majka. Zaslužuje obitelj.
Diane je pokušala dodirnuti Tess ruku, ali predomislila se na
pola puta. – Žene same odgajaju djecu ako moraju i ta djeca
pretežno dobro ispadnu, ali ne želimo da tako prođe baš naša
unuka. Možda smo joj samo baka i djed, ali nas je dvoje.
Djevojkama je potreban otac. U ovom slučaju djed, ali svejedno.
Treba im otac koji će im govoriti da su lijepe i da ih vole, koji će
im pokazati kako se dobri muškarci ponašaju prema ženama –
zgrčila je ruke. – Tess, ja to nisam imala. Odgajala me majka
koja je bila toliko umorna i toliko rasuta na sto strana da je jedva
imala vremena za mene. Izlazila je s muškarcima... – Diane je
još čvršće stisnula ruke, a licem joj je prešla sjena. – Ne mogu si
niti zamisliti da Wren prolazi ono što sam ja morala.
Jeff je obgrlio suprugu oko ramena.
Diane je bila zlostavljana. To je bilo u srcu njezina otpora,
Ianu je to bilo jasno, koliko god Tess to nije željela prihvatiti.
Prkosno se uspravila. – Bianca bi bila samohrana majka.
– Da je Wrenina majka poživjela, Simon bi časno postupio –
rekao je njegov otac potpuno uvjeren u to što govori. – Ne živiš
ne znam kako stabilno, a nagađam i da nisi financijski zbrinuta.
Ako smo dobro shvatili, radiš i u kafiću. Možda smo samo baka
i djed, ali nas je dvoje, a ti si sama.
Tess ga je samo promatrala. Stigli su do kraja. Više nije imala
argumenata. Pogledala je Iana, ali on nije mogao reći ništa čime
bi popravio situaciju. Nije mu se sviđalo ni to, ni njezin
namršten pogled, koji kao da je govorio da je on kriv za ovo.
Možda je i bio, jer ipak ju je on uvukao u ovaj kaos.
Zagledala se u njega i stresla glavom. – Nisi im rekao.
Ian je osjetio neugodno peckanje na zatiljku.
Prišla mu je u dva koraka. – Planirali smo ovo drukčije
izvesti. Prvo reći obiteljima, ali sad vidim da smo pogriješili.
– Tess...
Ne obazirući se na njegov upozoravajući ton, Tess ga je
zgrabila pod ruku i brzo nastavila: – Namjeravali smo čekati do
iduće godine, ali ako vam je toliko važno, vjenčat ćemo se
odmah. Pogledajte nas. Pošteni smo ljudi. Ian je u vrhu svoje
profesije. Ima dosje, ali maloljetnički i usto vezan samo za
karijeru, koji mu je iznad svega i dobro poslužio. Ne pije i ne
drogira se. Bogatiji je nego što bi itko smio biti. Ali najvažnije...
– grlo ju je izdalo i progutala je knedlu. – Voli Wren i ne bi joj
naudio ni na koji način. Trebate ih vidjeti zajedno. Kao da su
jedno biće. Hrani je, vodi u šetnju. Wren najradije spava na
njegovim grudima. Katkad ga jedva natjeram da mi je vrati.
Ian se prenuo iz ukočenosti. – Tess!
Pogledala ga je kao da se baš ništa čudno ne događa. – Znam
da još nismo mislili nikome reći, ali sad više nemamo izbora –
okrenula se prema Jeffu i Diane. – Oba roditelja. Stabilna
roditelja koji je vole i sve bi učinili za nju. I nijedno od nas nije
propalica ni zlostavljač. Nije li to sve što joj želite?
Na Ianov užas, Jeff i Diane su se zamislili, odjednom
zbunjeni. Tess ga je povukla sa sobom u najveći kaos koji je
mogao i zamisliti – koji zapravo nije niti mogao zamisliti – i dok
se pokušavao pribrati, Tess je iskoristila priliku za konačni
udarac. – Što vam znači još koji dan?
Što će joj još koji dan?
Tess je duboko udahnula, pomalo drhtavo. – Povedite je sa
sobom. Niže niz autocestu je pansion. Uvijek ima mjesta i
udoban je – nastavila je da nikome i ne dopusti da se ubaci. –
Imate njezine stvari. Možete je grliti do mile volje i pritom
razmišljati o svemu što sam rekla. Možete dobro promisliti i
odlučiti što je najbolje za nju. Za nju. Ne za vas.
Zamahnula je rukama kao da tjera kokoši. – Ajde, ajde!
Krenite! Nazvat ću Zimzelen da im kažem da vam pripreme
najljepšu sobu – uzela je Wren od Iana. – Budi dobra baki i
djedu, zlato. Mamica te jako voli – poljubila je Wren u glavicu,
sagnula se i smjestila je u sjedalicu na stražnjem sjedalu Lexusa.
Uspravila se. – Sutra ću nam svima pripremiti doručak. Ian
super kuha kavu, a moja jaja Benedict su da poližete prste.
Vidimo se u deset, da se dobro naspavate. Eto! Dogovoreno!
 Jeff i Diane su izgledali poput dva jelena koji su naletjeli pred
auto, a mogao si je samo zamisliti kako izgleda on sam. Ali Tess
je bila toliko uvjerljiva, toliko odlučna da su ta dva bedaka
poslušno kimnula.
Jeff se pomaknuo centimetar bliže vozačkim vratima. – Ako
si sigurna...
– Naravno da jesam. Vidimo se na doručku – rekla je žena
koja je, ako se Iana pita, poput duha zaposjela Tess Hartsong.
Jednom je rukom otvorila suvozačka vrata za Diane, a drugom
je pogurnula na sjedalo. – Pokret! I uživajte u druženju.
Nije se niti snašao, a Tess je već mahala za Lexusom koji se
udaljavao niz cestu.
Zgrabio ju je za ramena. – U kuću! Smjesta!
 13

T ess bi najradije bila potrčala za autom. Zgrabila ga za

branik kao Supergirl i zaustavila. Što ako Wren od četiri
poslijepodne do šest ujutro nijednom ne zaurla iz petnih žila?
Što ako se baš noćas ne probudi barem tri puta? Što ako ne
napuni pelenu eksplozivnom kakicom? Što ako ih ne stavi na
kušnju?
Tess nikad u životu nije toliko riskirala.
– Jesi li ti mene čula?
Glas usuda. Nadvio se nad nju, još krupniji i još divljiji nego
onog neugodnog jutra kad su se upoznali. Ovaj put mu je na
sljepoočnici iskočila kucavica.
– Koji je tebi vrag? – zamahnuo je po zraku kao da će
poletjeti. – Jesi li ti sišla s uma? Što misliš postići takvim
lažima? I to kakvim? Ovo je najveća laž u svemiru! – vikao je i
vikao, toliko razjaren da je Tess očekivala da počne rigati vatru i
spaliti joj kožu. Zgrabio ju je za lakat i povukao prema kući da
bi nakon nekoliko koraka stao kao ukopan i opet počeo urlati: –
Što misliš kako će ovo završiti? Koji suludi djelić tvojeg mozga
je smislio ovakav plan?
– Nisam mogla smisliti ništa drugo – iskreno je odgovorila. –
Smisliti? Hoćeš reći da si uopće razmislila?
Primila ga je za ruku da se smiri. – Sve si im zapisao, jel’ da?
Rekao si im da mora spavati na leđima i da neće početi odmah
jesti kad joj daju bočicu? A – što ako nešto pođe po krivu? Jesi
im zapisao doktorov broj? Što sam to napravila? – zavapila je.
– Wren će biti dobro – rekao je. – Radije se brini za sebe!
Nije imala snage za prepirku. Mislila je samo na Wren, koja
je možda već bila u suzama. Morala se maknuti od njega.
Pobjeći – bilo kamo. Dohvatila je mobitel – jedinu vezu s
djetetom – i otrčala, ostavivši Iana da se pjeni. – Vraćaj se!
Potrčala je prema kolibi, jedinom utočištu kojeg se mogla
sjetiti. Molim te, Wren. Budi grozna cijeli dan! Možeš ti to!
Moraš!
Ali što ako bude dobra?
Licem je pokupila paučinu, jelen joj je pretrčao preko puta.
Toliko je udarala nogama po mostu da je bilo pravo čudo da
daske nisu popustile. Ian nije krenuo za njom – možda jer se
bojao da će je zgromiti, možda jer je shvatio da malo treba biti
sama. Ušla je u kolibu, bila je prazna, nasreću.
Kad joj se srce malo smirilo, nazvala je Fionu Lester u
pansionu Zimzelen i saznala da su se Jeff i Diane već smjestili.
Fionu je, naravno, zanimalo zašto je dijete s njima. – To su
obiteljski prijatelji – promucala je Tess i prekinula da Fiona ne
stigne ništa više pitati.
Iako je sad znala da Jeff i Diane nisu nastavili prema New
Jerseyju, nije bila ništa mirnija. Svakog su se trena mogli
predomisliti. Razmaknula je zavjese, primila metlu i odmah je
pustila. Trebala se sklupčati u krevet i zaspati, ali bila je previše
uznemirena za san. Otišla je po krpu i neko vrijeme brisala
prašinu koja se nakupljala tjednima, ali nije mogla misliti ni na
što osim na Wren i na nevolju u koju je uvukla i sebe i Iana.
Ugledala je Bluetooth zvučnik i iznijela ga van. Dvorište je
bilo prepuno slomljenih grana i lišća koje je srušila oluja.
Spustila je zvučnik na stari stol za izlet, skinula jaknu i
pojačala glazbu.
Justin Timberlake.
Pustila je glazbu da prodre sve do kosti. Ajmo, frende. Daj mi
ritma. Spusti na mene svoj oblak dobrog raspoloženja. Pomozi,
Justine, jer ja više nemam snage.
Toliko dugo već nije plesala da se riješi negativnih osjećaja.
Zabacila je glavu i kovrče su joj se slile niz ramena. Okretala se
i drveće kao da se okretalo oko nje. Udisala je miris tvorova,
borova i glinenog tla. Hladni vjetar joj je promrsio kosu i
pomilovao je po glavi.
Ne bojim se ničega, Justine, jer ti si uz mene.
Slijedila je Beyonce. Veličanstvena Beyonce. I ti si majka,
Bey. Razumiješ ti mene. Pazi na moju malu, hoćeš li?
Pokreti su joj postajali sve neuredniji, sve neskladniji.
Koljeno ju je boljelo. Ali nije prestajala.
– Jesi li ti gluha?
Te riječi kao da su je vratile u prošlost. U dan kad je prvi put
vidjela Iana.
Zastala je. Nekoliko puta duboko udahnula. Opustila ruke uz
tijelo i pokušala doći do daha. Znala je da je neće dugo pustiti na
miru. Čudilo ju je i što joj je dao ovoliko vremena da se pribere.
Stajao je na istome mjestu kao onoga jutra. Umjesto crno-
crvene karirane košulje bio je u bijeloj majici priljubljenoj uz
tijelo. Kosa mu je bila neuredna kao i onoga jutra – gusta i
tamna, kovrčala se na vratu. Sad je nije gledao kao da će je
zadaviti, ali i ne mnogo nježnije. Ugasio je zvučnik, baš kao i
prvi put, te ušutkao Kraljicu Bey.
– Jasno ti je da im sutra kad se pojave – ako se pojave –
moraš reći istinu.
– Pojavit će se! – povikala je. – Moraju.
Nije odustajao. – Moraš im reći da si izmislila brak.
Tess je klonula na jedinu preostalu klupu uza stol i zagledala
se u razmrvljenu ciglu pod nogama. Gurkala ju je nogom. – Bi li
to bilo baš toliko strašno? – tiho je rekla. – Vjenčanje?
– Ti to ozbiljno? – domarširao je do nje ostavljajući za sobom
prašinu od lišća koje je zdrobio čizmama. – Nisi valjda mislila
da ću pristati na tu ludost?
– Možda jesam – pogledala ga je. – Moraš im reći samo da
ćemo se vjenčati. Nakon toga možemo odugovlačiti.
– Namjeravaju ostati u Wreninu životu! Koliko dugo misliš
da bismo mogli odugovlačiti?
Poduprla se dlanovima o bedra i nastavila, smišljajući
odgovor u hodu, zamuckujući. – Recimo da se vjenčamo. U
čemu je problem? Što brak danas uopće znači? Pogotovo nama.
Koga briga, osim Jeffa i Diane? Već znamo kako živjeti pod
istim krovom, a da se i ne gledamo, ali i ne moramo živjeti pod
istim krovom. Ti uživaj u svojoj obožavanoj samoći, a ja – ja još
ne znam kamo ću, ali neću ti se motati pod nogama. Potpisat ću
sve što mi daš, predbračni ugovor da zaštitiš taj novac do kojeg
ti nije stalo. Ništa ti se neće promijeniti!
– Želim te crtati, ne oženiti se tobom!
Ostala je zatečena. – Ako se vjenčamo, smjet ćeš me crtati
kad god poželiš. To je – to ide jedno s drugim.
– Hvala, ne – okrenuo se.
Tess je ustala. Ludost ili ne, još nije smjela odustati. – Nisi
nikad čitao o velikodušnim ljudima koji djelima nekome
promijene život? Recimo... daju im bubreg? Ili sagrade školu?
Ili... izvuku nekog ispod prevrnutog automobila. Vjenčanje bi
bilo tako nešto. Tvoja plemenita gesta.
Okrenuo se prema njoj. – Trebaš bubreg? Razmislit ću. Ali
nema šanse da se ženim.
Stisnula je šake toliko da su joj se nokti zabili u dlanove. –
Tako bi malo morao napraviti, a toliko bi joj promijenio život.
– Tebi je to malo?
– Ne želiš li je i ti zadržati? Barem malo?
– To nema veze ni s čime.
 – Naravno da ima! A brak sa mnom ne bi bio ni izbliza
onoliko grozan kao što misliš – čak ni sama to nije vjerovala, pa
je ovime nagovarala oboje. – Prijatelji smo, ako definiraš
prijatelja kao osobu s kojom možeš biti iskren, pokazati pravo
lice. Osobu pred kojom ne moraš sakriti mane ili koju ne moraš
stalno pokušavati zadiviti. Nas dvoje vidjeli smo jedno drugo u
najlošijim izdanjima. Barem se nadam da je ovo bilo tvoje
najlošije izdanje, jer ti si moje vidio. A Wren i ja ćemo se za
nekoliko dana moći useliti u kolibu. Neće niti znati da smo tu.
Kako ti nije jasno? Ništa ti se neće promijeniti.
– Osim što ću biti oženjen, a to mi nikad nije bilo u planu.
– Samo formalno. Kad budem sigurna da je zauvijek moja,
možemo se rastati – tragala je za nekim uvjerljivim
argumentom. – A dotad... dotad ti dam seksa koliko god želiš.
Jedna tamna obrva je skočila. – Misliš, uzet ćeš si seksa
koliko želiš.
– To je isto! – brzo je nastavila. – Kad smo kod toga, bolje da
odmah znaš – progutala je knedlu – da sam vješta i poduzetna –
mnogo vještija nego što je željela biti.
– Zvučiš kao kurtizana iz osamnaestog stoljeća.
– Ali s boljim higijenskim navikama – nije bila sigurna ni je
li jutros stigla oprati zube. – Naravno, morat ćeš se testirati na
spolne bolesti. Ja sam čista.
– I ja, ali ovo je ludost – provukao je prste kroz kosu.
Je li moguće da se njegov otpor topi? Njezino umorno srce je
poskočilo. Što da kaže da ga nagovori? – Što kažeš na probnu
vožnju?
– Molim...?
Njezine sanjarije o tome da je netko konačno zavede su se
raspršile, ali ovdje nije bio važan seks, nego Wren. – Probna
vožnja. Pod uvjetom da doista razmisliš o ponudi.
 Njegova je šutnja bila teža od odbijanja. Dohvatio je zvučnik
i zagledao se u njega, okrećući ga u rukama kao da provjerava
kvalitetu dizajna. Nakon dosta vremena pogledao ju je. – Imam i
ja ponudu za tebe. Poziraj mi večeras. Gola.
Progutala je knedlu. – Ako pristanem, hoćeš li im reći da se
planiramo vjenčati? Samo planiramo?
– Ne.
– Onda ne pristajem.
Premjestio je zvučnik u drugu ruku. – A da ti obećam da im
neću otkriti da si lagala koliko si duga i široka? Ali...
– Ali? – brzo je rekla.
– Ali samo ako me ne pitaju. Za razliku od tebe, neću im
lagati u oči.
Nije baš to htjela, ali bolje išta nego ništa. – Dogovoreno. A
sad te molim da odeš i ostaviš me da plačem u miru i tišini.
Ian je ionako jedva čekao da ode.

*
Bila je previše uznemirena za spavanje, a koliba joj se činila
klaustrofobičnom, pa se umila, provukla četku kroz kosu i otišla
po rezervni ključ auta. Uspela se do škole po auto i odvezla u
grad.
Prošetala se po trgovini, ali ništa nije kupila, a zatim je sjela
na klupu ispred nje da se malo smiri. Kad je vidjela da to neće
upaliti, ustala je, ali shvatila da je sjela na nešto ljepljivo.
Očistila je traperice što je bolje mogla, nastojeći ne misliti na
ono što ju je dovelo u grad. Morala se uvjeriti da su Jeff i Diane
još kod Fione u Zimzelenu.
Provezla se pokraj Rekreativnog centra Brada Winchestera i
Crkve anđela vatre. Pansion Zimzelen čekao ju je iza idućeg
zavoja. Usporila je toliko da se jedva kretala.
 Lexus Denninga još je bio ondje, ali to je nije smirilo. Wren
je bila previše osjetljiva za velika društva. Što ako je pansion
pun? Što ako među gostima ima djece koja nisu primila cjepiva?
Samo ju je snaga volje natjerala da se vrati u grad. Stigla je
do rekreativnog centra, ali dalje nije mogla. Naslonila je čelo na
upravljač, a u mislima su joj se smjenjivali užasni prizori. Wren
toliko urla da joj je lice crveno. Wren povraća u sjedalici na
stražnjem sjedalu. Wren ima eksplozivni proljev. Tess je
navijala za to da se Wren pokaže u najlošijem izdanju, ali sad je
s užasom shvatila da bi Wren doista i moglo biti loše, a ona neće
biti blizu da se brine za nju.
Teška srca vratila se u kolibu. Otirač u hodniku stajao je
ukoso, a na stolu je ležao neki priručnik, ali ovaj put za nered
nije bila kriva Kelly Winchester. Majstor je došao ugraditi peć.
Šteta što toplina sad više nije bila važna.
Stežući telefon u ruci, odvukla se na kat, zavukla pod deku i
zaspala nemirnim snom.
Prije nego što je i stigla usnuti noćnu moru, probudio ju je
zvuk poruke. Zavukla je ruku pod pokrivač i napipala telefon.
Poruka je bila od Iana. Gdje si?
Zaškiljila je i natipkala odgovor. Naplati na Bora Bori.
Kupi avionsku kartu. Večera je gotova za jedan sat. Ja
kuham.
Nisam gladna. Želudac joj je gotovo zarežao u znak
protivljenja.
Ne zanima me. Dogovor je dogovor.
Poziranje bez odjeće. Kako da to zaboravi.
Pogledala je na sat. Ubrzo će sedam. Glava ju je boljela, okus
u ustima podsjećao na prljave čarape. Odvukla se u toplu
kupaonicu, napunila starinsku kadu s metalnim nogama, skinula
prljavu odjeću i uronila u vodu.
 Dogovor je dogovor. Ležeći u vodi, zamislila se kako pozira
gola na ljubičastom baršunastom kauču. I čemu sve to? Nije
valjda mislila da će njezina upitna seksualna privlačnost biti
dovoljna da Iana nagovori da pristane na plan bez glave i repa?
Morala se nekako pripremiti za večer koja ju je čekala, ali
jedino čega se mogla sjetiti bilo je da obrije noge.
Voda se hladila. Osušila je kosu ručnikom i pročešljala je
prstima. Traperice su bile previše prljave da ih ponovno odjene,
a na majici su se vidjeli tragovi znoja, ali gotovo sva odjeća bila
joj u školi i nije baš imala izbora.
Nije željela obući usku crnu haljinu koju je nosila na
Travisovu sprovodu, kao ni fluorescentnu ružičastu trenirku s
uzorkom leopardovih pjega koju su joj kolegice u bolnici
jednom kupile iz šale. Preostala joj je samo tamnocrvena koktel-
haljina sa širokom suknjom i bez naramenica.
Ta je haljina bila posebna... Tess je trebala oklop, a haljina je
to i bila; odvažna poput bojnog stijega. Navukla ju je preko
glave i prošli su je trnci kad je hladna tkanina skliznula njezinim
tijelom. Suknja je bila široka i hladni zrak joj je okupao noge.
Čim se vrati u školu, mora navući rublje.
Pokupila je prljavu odjeću i pogledala se u zrcalo. Bez
šminke, s neurednom kosom i u crvenoj koktel-haljini izgledala
je poput mamurne partijanerice koja se vuče doma u zoru, nakon
duge noći šmrkanja kokaina s redateljem filmova u nezavisnoj
produkciji.
Navukla je iznošene srebrne balerinke koje su stajale pokraj
ulaza i sjela u auto. Do škole je stigla i prebrzo.
Čim je ušla, osjetila je miris hrane.
– Tu sam – doviknuo je Ian iz kuhinje.
Pratila je glas i zatekla ga za radnom plohom, u trapericama i
tamnoplavoj majici s logom FIFA-e. Pred njim je ležala salata
okružena ostacima povrća, boca vina i dvije pune čaše.
Odmjerio ju je od glave do pete. – Jako lijepo – rekao je
zadovoljno.
– Presvući ću se.
– Poslije – pružio joj je čašu. – Ovo je jako dobar cabernet.
Iskapila je cijelu čašu i odmah je pružila prema njemu da joj
nalije još.
– Tako sam si i mislio – rekao je.
– Što to?
– Da ćeš navaliti na alkohol – dolio joj je vina. – Sviđa mi se
što si odjenula.
– Sva odjeća mi je prljava. Presvući ću se čim večeramo – od
vina i slasnog mirisa koji je dopirao iz pećnice otvorio joj se tek.
Bila je toliko gladna da je na tren prestala misliti o tome kako ne
nosi rublje.
– Za večeru su lazanje.
– Kupovne?
Uvrijeđeno ju je pogledao. – Podcjenjuješ moje kulinarske
vještine.
– Znači, kupovne.
Samo je stisnuo usta. – Idi nam po tanjure.

*
Izgledala je kao raskalašena četvrta supruga dekadentnoga
grčkog brodarskog magnata. Ta crvena haljina, bose noge.
Ekstravagantni kaos te kose boje tinte i ta maslinasta put.
Dovoljno samopouzdanja da se pojavi bez šminke. A te grudi...
Vidio je lijep broj grudi u životu, ali ove su bile izvan svake
kategorije. Činilo mu se da nisu simetrične, zbog čega su bile još
zanimljivije.
Počistila je ostatke povrća koje je on razbacao uokolo
pripremajući salatu i pokupila ih u praznu posudu, a haljina joj
je plesala oko golih nogu. Izvadio je lazanje iz pećnice. –
Pripalio sam peć. Idemo jesti ispred vatre?
Slegnula je ramenima i odnijela salatu u salon. Ian je bacio
deku na pod pred starinsku peć i donio ostatak hrane. Za stolom
bi im bilo udobnije, ali ne bi mogao uživati u tako
spektakularnom pogledu. Prvo je sjela u pozu lotusa, prekriživši
noge i pustivši haljinu da joj padne među bedra, ostavljajući
listove i stopala gola. Poslije se premjestila, podvinula noge pod
sebe na stranu, a haljina joj se podigla do pola bedra. Bila je
poput balerine u dekadentnom grimizu i smirujućoj bjelini.
I panike. Nije mogla sakriti nemir. Ian je također danas
mislio na Wren češće nego što je želio. Dolio je Tess još vina,
ali sebi nije. Nisu mnogo govorili. Nakon nekog vremena
odustao je od večere i posvetio se onome o čemu je maštao cijeli
dan. Dohvatio je blok.
Tess se odmah ukočila, prisjetivši se da mu je obećala
pozirati gola. Ian je pomno birao grafitnu olovku – odlučio se za
B3 – da ne mora misliti na bitku koja je bjesnila u njemu: nagon
da je nacrta protiv prijezira prema rezultatu. Ti crteži nisu bili
umjetnost. Bili su amatersko šaranje kojim si je odvraćao misli,
razonoda da zaposli ruke umjesto da radi ono što mora. Nije niti
znao što mora. Kako i bi uza sav ovaj nered?
Vatra je užarila prozorčić peći. Tess je dosad bila zagledana u
plamen, ali sad je pogledala njega. – Nije mi jasno. Zašto me
želiš crtati?
Nije imao namjere objašnjavati. – Čudni su putovi nadahnuća
– podigao je pogled s bloka. – Danas si me nadahnula ti, sutra
neka žaba krastača na koju ću naletjeti u šumi.
Nasmijala se, prvi put nakon dosta vremena. – Laskava
usporedba. Dobro da mi se baš fućka što misliš o meni.
 – Zanimljivo ponašanje prema nekome od koga očekuješ da
se oženi tobom.
Odmah je požalio te riječi, jer je osmijeh nestao s Tessina
lica. Spustila je pogled na suknju. – Došli smo do dijela na
kojem se skidam.
To ga je razljutilo iako nije trebalo, jer on je predložio taj dio
dogovora. – Ne moraš skinuti ni išta drugo.
– Ne želi – spustila je čašu na stolić u blizini – ali hoće.
– Ne mrdaj – rekao je. Koliko god je želio da nastavi, nije je
mogao gledati tako jadnu. Izgledala je tako povrijeđeno kao daju
je Ian pretvorio u kurvu.
– Sutra će mi trebati tvoja pomoć – rekla je.
Snažnije je stisnuo olovku. – To i sam znam. Ne mrdaj,
ostani točno tako.
Umjesto da pozira za njega gola na ljubičastom baršunastom
kauču, ostala je sjediti kao dotad: noge na stranu, haljina
nabrana na pola bedra, nakrivljena glava. Bio je bijesan na sebe.

*
Tess se uvjeravala da bi trebala biti sretna što je Ian tako
nezainteresiran za bilo što osim crtanja. Pri pomisli na to da
legne pred njega gola i prepusti se pogledu nalik na onaj
prirodoslovca koji proučava kukca stisnutog pod staklo bilo joj
je mučno. Ali sad nije osjetila olakšanje, nego seksualno
nezadovoljstvo. Ona želi više – zašto on ne želi?
Uvijek lovac, nikad lovina.
Uspravila se. – Jesi li me dosta crtao za večeras?
– Umorila si se?
– Da – laž. U kolibi je odrijemala i bila je sasvim odmorna.
Olovka je naglo stala. – Još ne vjerujem da si me pokušala
potkupiti seksom.
 Tad se nije razljutio, pa zašto sad je? Kleknula je na podu.
– Nisam ti mogla ništa drugo ponuditi.
Ustao je u sekundi. – Imala si... karakter. Inteligenciju. I –
nije znao kako da nastavi. – Ne znam, kuharske vještine!
Bila je zatečena tom reakcijom. – Zašto se ja toga nisam
sjetila? Oženi se mnome da zavaramo Jeffa i Diane, a zauzvrat
ću ti ispeći mesnu štrucu.
Prišao je i nadvio se nad nju. – Kad se nađemo u istom
krevetu, oboje ćemo željeti biti ondje. Nećeš pristati na to jer se
žrtvuješ kao vestalke.
– Jesam li dobro čula... kad?
– Jesi.
– Ali...
– Ne pravi se da ne razumiješ. Žena poput tebe, koja zrači
seksepilom... i to ju je zateklo.
– Misliš da zračim seksepilom?
– Znaš dobro da je tako. Te oči. Ta kosa. To tijelo. Progutala
je knedlu. – Kužim oči, kužim i kosu, ako voliš divlje grive...
Ali tijelo?
– Sad je dosta. Odavno je dosta.
Skinuo je majicu u jednom potezu.
 14

N advio se nad nju, obasjan plamenom iz peći koji kao da mu

je milovao gola prsa. Pružio je ruku i Tess ju je primila.
Taj jednostavni dodir njegove krupne ruke oko njezine manje
bio je intimniji od ijednog dodira koji je iskusila.
Povukao ju je na noge. Zagledala se u te njegove tamne oči
koje su sad blistale poput srebra. Kako je ikad pomislila da su
hladne? Pritisnuo je palac u njezin dlan i polako kružio po
njemu. – Tek toliko da ponovimo... Ovo nema veze s onime što
nas čeka sutra.
Samo s time i ima veze.
Opet je kružio po njezinu dlanu. – Da čujem.
Ako baš mora čuti... – Ovo nema veze s onime što nas čeka
sutra.
– Ima veze samo s ovime što nas čeka sad.
Ako sad uhvati blok, nikad mu neće oprostiti. – Nisam na
piluli.
– Nema veze. Oni kondomi koje toliko voliš... – dodirnuo je
džep. – Nikamo ne idem bez njih dok si u blizini.
Nasmiješila se. – Laskavo.
Prešao je svojim krupnim dlanom niz njezina leđa i koža joj
je zapjevala. Možda ova noć može biti točka bez veze s prošlosti
i budućnosti za oboje. Zadržao je ruku na njezinu struku. – Ubit
ćeš me – promrsio je. – Želim te skinuti i baciti se na tebe. Ali...
Ništa ali!
– ... to bi nam moglo sve poremetiti.
– Za nekoga tko navodno malo govori, stvarno si se raspričao
– Tess je uzela stvar u svoje ruke. Obgrlila ga je oko vrata,
propela se na prste i rastvorila usnice. Zavukla je prste u njegovu
gustu, hladnu kosu na zatiljku. Gricnula je njegovu donju usnicu
i čekala, mameći ga. Izazivajući.
Uvijek lovac, nikad lovina.
Prislonio se uz nju cijelim tijelom. Približila mu se bokovima
i protrljala uz njega poput mačke, ali nije niti pomaknula jezik.
Travis nije bio lud za time.
Spustio je dlanove na njezinu stražnjicu, od koje ga je
razdvajala samo tanka tkanina. Željela je da zavuče ruke pod
nju.
Ali nije.
Nego joj je ukrao poljubac. Preuzeo stvar u svoje ruke. U
jednom je trenu Tess bila glavna, u idućem se našla leđima uza
zid, a njezino lice primile su dvije krupne, vješte ruke. Malo je
nakrivio njezinu glavu, podigao joj bradu. Prešao je palcem
preko njezine donje usnice, razdvajajući je od gornje.
Spustio je ruke na njezina ramena, nagnuo joj glavu i osjetila
je dodir njegova jezika. Isprva samo nježan, a zatim hrabar.
Istraživao je.
Osjećala se kao da se nikad prije nije ljubila. Sve je ovo bilo
novo. Bila je neznanka u egzotičnoj zemlji. Sviđa li joj se
ovakav poljubac uopće?
Sviđa.
Ljubio ju je bez prestanka, ali drukčije. Koliko je poljubaca
imao u repertoaru? Naslonio se dlanovima na zid oko njezine
glave, priljubio prsa uz njezina. Polako je otvorila oči i vidjela
da su njezine zatvorene. Uživao je u njoj kao u zalogaju. Koža
joj se naježila.
Primio ju je za zglobove. Tess je uvijek bila pomalo
klaustrofobična, a sad ju je zarobio tijelom. Nije se poželjela
odmaknuti, ali nije se osjećala ni savršeno sigurno.
 Udahnula je miris dima iz peći. Njegov miris. Sve je bilo tako
uzbudljivo.
Pustio ju je. Spustio je ruke i zaustavio ih tek na njezinim
bokovima.
Zavući ruke ispod. Zavući ih pod moju haljinu... Preklinjala
ga je u sebi, ali nije slijedio upute. Odmaknuo se. Zagledao se u
nju. Namrštio.
Želio ju je, osjećala je koliko je želi.
– Bože, Tess.
Odmaknula se od zida i kleknula na deku. Krevet bi bio
udobniji, ali bio je predaleko. Kleknuo je pokraj nje, a blistavi
plamen im je obojio gole ruke zlatom i sjenom.
Legli su jedno do drugoga.
– Ti si san svakog muškarca – promrsio je.
Željela je proturječiti, ali suzdržala se.
Ponovno ju je poljubio. Pa još jedanput, dubokim, punim
poljupcima koji su je opili i zažarili. Prsa su mu bila gola, ali još
je bio u trapericama. Njoj su gole bile noge, ali još je bila u
haljini. Zavukao je ruku među njezina koljena. Konačno. Ali čak
i sad je napredovao sporo. Spustio je usnice do njezine ključne
kosti, poljubio je u vrat. Zastao kad je shvatio da Tess ne nosi
gaćice.
Bila je vlažna. Toliko da joj je bilo neugodno. Ali njemu nije
smetalo. Zabacila je glavu unatrag i raširila noge.
Dodirnuo ju je. U samo središte. Nježno, pa čvršće,
odlučnije, brže. Raspala se.
Jedva je došla do daha, a već ju je ponovno dodirnuo. Dah joj
se opet ubrzao i opet se razletjela na djeliće.
Trebala ga je. Morala ga je imati. Prislonila je dlanove na
njegova prsa i preokrenula ga na leđa. Spustila je ruku na
zatvarač njegovih hlača i opipala. Bio je velik i krut.
 Zaustavio joj je ruke prije nego što ga je otkopčala. Zatečeno
ga je pogledala i vidjela da je zabrinuto promatra. Imala je
osjećaj da mu čita misli. – Ovo nema veze s onime što nas čeka
sutra – šapnula je.
– Da barem nema – ustao je s poda i krenuo prema vratima.
– Kamo ideš?
– Van.
– Zašto?
– Pogodi.
– O... – željela mu je reći da ne mora. Da će se ona za to
pobrinuti. Da će se pobrinuti za sve. Ali vrata su se već bila
zatvorila. Onako bez majice, izašao je na hladnu travanjsku noć.

*
Znala je da ne bi mogla izdržati nelagodne poglede, pa je
zbrisala u sobu prije nego što se Ian vratio. Što da uopće kaže,
kad Ian ima pravo? Kako je mogla reći da ova noć nema veze s
onime što ih čeka sutra? Unatoč grubom držanju, Ian je bio
častan. I trenutačno joj je to išlo na živce.
Nije ga čula kad se vratio, jer je skidala zgužvanu haljinu
koju više nije nikad željela odjenuti. Čula je tihi zvuk tuša iz
kupaonice u prizemlju. Nakratko je zbog Iana zaboravila Wren,
ali sad je ta čarolija nestala. Jeff i Diane nisu nazvali da zamole
pomoć. Nisu nazvali preklinjući da ih Tess dođe spasiti i odvede
Wren sa sobom. Zaljubili su se u Wren na prvi pogled. Tess ih je
potpuno razumjela.

*
Idućeg se jutra otuširala, odjenula, pa čak i našminkala u
pokušaju da si stvori oklop za obranu od dana koji ju je čekao.
Sa svime je završila nešto poslije sedam, a Jeff i Diane su trebali
stići tek u deset. Sišla je u prizemlje. Vrata sobe sa svjetlucavim
zidovima bila su odškrinuta. Nije morala niti pogledati, znala je
da je prazna. Energije, koja je ispunjavala zrak u Ianovoj
prisutnosti, sad nije bilo.
Pogledala je na stari školski sat. Što da radi sa sobom iduća
tri sata? Bila je previše nervozna za čitanje i znala je da će
izludjeti ako ostane unutra, pa je obula tenisice i laganu jaknu i
izašla.
Željela je plesom utišati nemir koji se u njoj kotrljao poput
lavine i uputila se prema kolibi, ali nakon nekog vremena
skrenula u drugom smjeru. Posljednji put kad se penjala prema
razrušenoj crkvi, nosila je Wren. Sad joj je naručje bilo prazno.
Ian je bio ondje, na maglovitoj livadi. Tess se zavukla među
drveće. Snaga u njegovu držanju hipnotizirala ju je. Ispružio je
ruke odmjerenim potezima, a tad su na red došle noge. Bio je
samo u majici kratkih rukava i sivim kratkim hlačama. Čak i
sakrivena iza stabla Tess je dobro vidjela njegove mišićave
listove, moćna bedra.
Špijunirala ga je poput petnaestogodišnjakinje koja se skriva
iza grma u nadi da će na tren ugledati dečka koji joj se sviđa.
Dosta više. Zabila je ruke u džepove jakne i izašla na sunce.
Bio je toliko zaokupljen vježbanjem da mu je trebalo
nekoliko minuta da je uoči. Sjela je na najravniji panj kao da
gleda utakmicu. Izgubio je ritam. Vratio ga. Nakon još nekoliko
minuta obrisao je čelo rukavom majice i uputio se prema njoj.
Kao odrasla žena, Tess se nije namjeravala pretvarati da je
sramežljiva djeva. – Jako zgodno, gospodine Northe. Trebali
biste naplaćivati ulaznice.
– Što hoćeš? – upitao je, ali ne nepristojno. Pomalo
bojažljivo.
 – Samo izbjegavam potencijalno neugodno jutro. Nije da je
ovo jutro nakon nečega, jer netko se prepao i zbrisao – nije
namjeravala biti tako drska, ali sad kad je to izgovorila, shvatila
je da je to i mislila.
– Nisam zbrisao!
– Vidjela sam te da izlaziš.
Podigao je jednu obrvu. – Ne znam samo zašto se držiš tako
ponosno.
– Jer sam za razliku od tebe, ja dobila što sam željela – zbog
te drskosti osjećala se kao da otkriva ženu koju je odavno trebala
otkriti u sebi.
Nažalost, Ianu se nije svidjela koliko i njoj. – Očito sam bio
privremeno neubrojiv.
– Nije lako biti častan muškarac, ha?
– Isuse, Tess...
– Kad smo već kod Isusa, a ovo je nekoć bila crkva... znam
da bih ti trebala plemenito oprostiti lažna obećanja – pravila se
da razmišlja. – Ali ništa od toga.
Osmjehnuo se. – Koja si ti mustra, Tess Hartsong.
Taj ju je osmijeh rastopio. Takav bi, dakle, bio da je odrastao
u drukčijoj obitelji, da nije vukao za sobom prošlost tešku poput
usnulog slona – koliko god mislio da je se riješio. Oca koji ga je
tukao i još strašnije, majku koja ga nije dovoljno voljela da ga
zaštiti.
– Koliko se već dugo baviš tom tjelovježbom, što je da je?
– Pretežno je tae kwon do. Desetak godina. Idem i na treninge
u dojang u Valley Cityju, jedino vježbalište u ovoj zabiti.
– Znači, onamo nestaješ – Valley City je bio dvadesetak
kilometara od Tempesta i samo nešto veći. Glavom je pokazala
njegov ruksak. – Imaš blok sa sobom?
– Naravno.
 – Nacrtaj mi nešto. Samo ne mene – pokazala je prstom –
Onaj prozor. Onaj oko kojeg raste bršljan.
Pogledao je prozor koji je pokazivala; uski bočni prozor
natkriven šiljastim lukom. Stakla više nije bilo, a preostali
komadi drvene rešetke visjeli su svaki u drugom smjeru.
Ian je slegnuo ramenima i otišao po blok.
– Ne zaboravi se potpisati kad dovršiš – doviknula je za njim.
– I to misliš prodati na eBayu?
– Moram se osigurati za stare dane.
Kratko se nasmijao i krenuo prema njoj. – Daj mi taj panj!
Ustala je i pustila ga da radi. Crtao je hodajući oko crkve,
probijajući se kroz gustiš i spuštajući do potoka koji je tekao iza
crkve. Nekoć bijela boja pentekostne crkve sad se gulila,
otkrivajući staro drvo. Tess je zamislila glasove vjernika u
zanosu iza tih zidova. Vjernike kako se spuštaju u zapjenjenu
vodu potoka Poorhouse za krštenje.
Zamislila se nad njihovim apsolutnim uvjerenjem da je svaka
riječ u Bibliji istinita. Sposobnost da bez imalo sumnje odbace
sve što je postojalo prije njihovih svetih spisa. Bilo bi utješno
posjedovati takvu vjeru, ali njoj su bile bliže umjerenije
kršćanske denominacije. Doduše, na neki način su joj i ovi
pentekostalci bili bliski: nije li to ona grupica koja katkad
spontano zapleše u vjerskom zanosu?
Pronašla je visoku mokru travu i isplela pletenicu dok ju je
pokušavala svezati oko ruke, Ian ju je pozvao, stojeći pokraj
panja. – Gotov sam.
Odbacila je pletenicu i prišla mu. – Vidi ti to...
Nije znala što da očekuje, ali sasvim sigurno nije očekivala
ovako vjeran crtež. Prozor i vitice bili su toliko precizno
prikazani da ju je crtež podsjetio na srednjovjekovni bakrorez.
Ali onkraj prozora...
 – To je zec?
– I to jako zgodan zec.
– To je zec iz crtića! Koji je ovo vrag, Iane?
Nasmijao se gotovo podrugljivo. – Mislio sam da želiš nešto
što ćeš moći dobro prodati. To si i dobila.
– Kako to misliš?
Pogledao ju je poput teatralno uvrijeđenog umjetnika. – Očito
nemaš pojma o modernoj umjetnosti. Tajanstvenost podiže
vrijednost.
– Aha.
– Ako umjetnički krugovi izgube pamet pokušavajući
dokučiti značenje tog zeca, zaradit ćeš vreće novca.
– A koje je značenje tog zeca?
– Kao mali volio sam Zekoslava Mrkvu.
Nasmiješila se.
– Moram nekako i nazvati rad – uzeo joj je blok iz ruke,
kratko promislio i nešto napisao. Vratio joj je blok. Iznad
njegova imena i datuma sad je pisalo Kompozicija u olovci i
zečjim brabonjcima.
– Ne valjda!
– Nažalost, nisam našao brabonjke. Ali već i taj naslov
donijet će ti još koju tisuću.
Prasnula je u smijeh.
Uzvratio joj je širokim osmijehom i na trenje izgledao poput
onog klinca koji je volio Zekoslava Mrkvu.

*
U kuću su se vratili zajedno. Putom joj je pokazao medvjeđi
izmet na stazi i tragove kojota. Pokazao joj je guste grmiće
klajtonija i jetrenki koje su već cvjetale pod drvećem na kojem
još nije bilo ni lišća.
 – Odrastao si u gradu – rekla je. – Kako toliko znaš?
– Kroz godine sam proveo mnogo vremena u prirodi.
Planinarim, kampiram, veslam u kanuu. Svi umjetnici dobro
zapažaju.
Što li je zapazio na njoj?
Napetost koja je privremeno bila nestala vratila se čim su se
približili školi. – Moram se otuširati – rekao je. – Nemoj se
raspasti dok me nema.
– Kad sam se ja raspala? – Svako malo. To je pitanje bilo
čista laž.
Ian je otišao u sobu svjetlucavih zidova, a Tess u kuhinju.
Hoće li je otkucati kad dođu Jeff i Diane? Rekao je da neće
potvrditi da su pred vjenčanjem, ali ni da je neće tek tako
raskrinkati. Samo ako ga pitaju.
Osvrnula se po kuhinji, pokušavajući se sjetiti zašto je ušla.
Aha, jer im je glupavo obećala jaja Benedict. Pokušala se
pribrati dovoljno da sakupi sastojke. Nije našla šunku, pa je
narezala slaninu.
Kako je i očekivala, holandski umak nije joj uspio otprve:
maslac i jaja su se razdvojili u zrnatu, masnu katastrofu i morala
je početi iznova. Izašla je potražiti signal za mobitel i pronašla
ga pokraj automobila, gdje je zatim stojeći pogledala
videosnimku na Youtubeu da sazna u čemu je pogriješila. Kad je
konačno prema videoreceptu uspjela napraviti umak, Ian je već
bio u svojem atelijeru, a njoj se želudac okretao od panike.
Deset je prošlo. Gdje su?
Petnaest minuta – koje je provela grizući se – čula je auto.
Pritrčala je prozoru i vidjela Lexus kako staje pred školom.
Stisnula je trbuh rukama i triput duboko udahnula, pa istrčala.
Čak i kroza zatvorena vrata Lexusa čula je Wren kako plače.
Otvorila je stražnja vrata. Wren je sjedila u kutu sjedalice,
natečenih očiju, otvorenih ružičastih ustašca i drhtavog jezika.
Tess je drhtavim prstima otkopčala remen sjedalice, izvukla
dijete i privinula ga na grudi. Wren se u sekundi smirila. Tess je
obuzeo nagon da opet otrči s djetetom u šumu, da se sakrije u
vatrogasnom tornju. Useliti se u toranj i živjeti ondje s njom, s
planinama pod nogama i zvijezdama nad glavom.
Grlila je dijete utješno joj šapćući. Najradije bi je bila
zamolila da joj oprosti što ju je napustila. Čula je prigušen
razgovor muških glasova. Wrenino tijelo polako se opuštalo.
– Imaš čaroban dodir – rekla je Diane.
Tek tad Tess se okrenula. Jeff je izgledao otmjeno kao i
inače, ali Diane se nije stigla ni počešljati. Imala je ruž, ali ne i
ostatak šminke, a umjesto krupne srebrene ogrlice na crnoj vesti
isticala joj se mrlja od mlijeka.
– Wren je isti tata – rekao je Jeff ponosno. – I Simon je znao
tako divljati.
Diane je pomilovala Wreninu glavu. – Ali tad smo bili mlađi.
– Zna biti naporna – procijedila je Tess.
Diane se umorno nasmiješila. – Nedvojbeno smo imali i
mirnijih noći.
Tess je živnula duhom. Možda je njezin plan upalio. Možda
je noć s nemirnim novorođenčetom navela Jeffa i Diane da
shvati kako se time ne žele baviti dan i noć. Možda im se srca
smekšaju kad vide koliko je Wren mirnija uz Tess.
Diane joj je odmah skršila tu nadu. – Predivna je. Vrijedi
svake neprospavane sekunde. Kako bi itko mogao ne voljeti tu
mrvicu?
– Namirisao sam slaninu – rekao je Ian. – Idemo vidjeti što
nam je Tess pripremila.
– Sve je bolje sa slaninom – rekao je Jeff, kao pravo
utjelovljenje dobroćudnog djeda.
 Tess je popravila Wreninu kapicu. Više nije mirisala po sebi,
nego po Dianinu parfemu i Jeffovu losionu poslije brijanja.
Ian je natočio kave.
– Wren mi se sinoć nasmiješila – objavio je Jeff.
– Meni nije htjela – rekla je Diane toliko nezadovoljno da se
Tess opet ponadala, ali Diane ju je opet srezala. – Ali nisam
zaboravila kako je treba tapšati da podrigne i super mi je kako
me primi za prst cijelom rukom.
Wren je zaspala. Tess je morala dovršiti doručak, a to je
značilo da mora spustiti Wren. Ili je vratiti Jeffu i Diane.
Nijedno rješenje nije joj se sviđalo. Ali nije je mogla staviti u
nosiljku i stati pred vrući štednjak.
Spustila ju je Ianu u ruke. Nasreću, nije se usprotivio, ali nije
baš niti izgledao sretno.
Umak joj je bio fantastičan, ali poširana jaja su se predugo
kuhala, a engleska peciva zagorjela po rubovima. Samo je Jeff
sve pojeo.
Tess je jedva pojela koji zalogaj. Opet je držala Wren,
smirujući je cijelo vrijeme. Diane je završila s doručkom i
odgurnula je tanjur. – Vjerojatno mislite da smo staromodni jer
želimo da Wren odraste u stabilnoj obitelji, ali ne želim da nosi
iste ožiljke kao ja.
Tess je dobro promislila kako da odgovori. – Nisam sigurna
je li pošteno izjednačiti vaše iskustvo s iskustvom sve djece
samohranih majki.
– Imaš pravo. Samo... Moja majka je imala najbolje namjere i
sigurna sam da nije namjerno predala naše živote u ruke
nasilnicima.
– Jedno je sigurno – rekao je Jeff. – Svi želimo što je najbolje
za Wren. Pravni proces će možda potrajati, ali mislim da se
možemo složiti da ne bismo trebali čekati da svaki dokument
bude potpisan prije nego što je počnemo odgajati. Wren ima
samo mjesec dana. Moramo biti brzi, sve srediti prije nego što se
veže.
Tess je zaustila reći da se Wren već vezala za nju, ali Jeff još
nije bio gotov. – Diane i ja razumijemo koliko će nam se život
promijeniti zbog novorođenčeta u kući u ovim godinama, ali
spremni smo na žrtve. Nasreću, možemo si priuštiti i pomoć.
– Pomoć? – Tess se tako naglo uspravila u stolcu da je Wren
tiho prosvjedovala. – Naći ćete joj dadilju?
– Možda ne baš dadilju...
Tess je ustala. – Mislite da je najbolje za Wren odvesti je od
jedine majke koju poznaje i predati dadilji?
Diane je stisnula usnice. – Nije nam to namjera, Tess. I
možda bi isto to trebala upitati sebe. Misliš da je najbolje za
Wren da je odgaja žena koja trenutačno nema posao, a planovi
za brak su joj poprilično mutni?
– To je samo vaša stvar, naravno – ubacio se Jeff brzo. –
Diane i ja ne guramo nos u tuđe živote, ali ovo se tiče Wren.
Tess je odgovorila što je odlučnije mogla. – Planove za brak
dosad nismo proveli u djelo samo zato što nam se nije žurilo. Ali
sad nam se žuri – nije mogla pogledati Iana. Što ako je baš sad
izda?
Jeff se okrenuo prema Ianu. – Malo sam se raspitao o vama
nakon što ste nas nazvali. Vaša biografija je puna svega i
svačega. U ranim dvadesetima bili ste buntovnik.
– I više nego buntovnik – rekao je Ian mirno. – Obitelj me se
odrekla. Previše sam pio, uzimao drogu i živio na ulici. Nisam
radio i jedino što me zanimalo bilo je kako ostaviti trag na bilo
kojoj ravnoj plohi koja bi mi privukla pozornost.
– Tvoja obitelj nije bila obitelj! – rekla je Tess ljutito. – Imao
si sreće da si se maknuo od njih.
 Jeff nije niti trepnuo na Ianovo priznanje. – Svaka vam čast
što priznajete pogreške. Usto, sasvim je očito da ste se iskupili
za sve; ne samo karijerom, nego i dobrotvornim radom.
Dobrotvornim radom?, začudila se Tess.
Ianu je bilo dosta te teme. – Nije to nikakav rad. Samo
potpisujem čekove, nije da je za to potreban čvrst karakter.
– Preskromni ste – rekao je Jeff. – A vrijeme i novac koji
darujete mjesnim zajednicama za kulturne projekte?
Tess ni to nije znala.
Ian se namrštio. – Kad god se smanjuje proračun, umjetnost
prva nastrada. To je jako kratkovidno s obzirom na to da je
umjetnost katkad jedino što problematičnu djecu vodi kroza
život.
– Sve je to hvalevrijedno, ali internet nam ne može reći
najvažnije – Diane je pogledala unuku, koja je sad spavala u
Tessinu naručju. – Znamo da Tess voli Wren, ali što je s vama?
– Ian voli Wren – potvrdila je Tess. – Sve bi napravio za nju.
Samo nije navikao izražavati osjećaje – molećivo ga je
pogledala. – Nećete naći boljeg oca.
Gledao ju je ravno u oči. To je to. Sad će dići ruke od svega.
Baš kako je mislila, Ian je ustao i otišao na kat. Ostavio ju je.
Ostavio je Wren.
Gotovo je. Više joj nije namjeravao pomoći. Tess je trepnula
da rastjera suze, a grlo joj se stisnulo. Podigla je Wren na rame,
izbjegavajući poglede Jeffa i Diane.
Čula je zveckanje pribora koji je Diane spustila na tanjur. Jeff
se nakašljao. Wren je uzdahnula u snu. A tad je začula korake na
stubištu i Ian se vratio.
Nosio je jedan svoj crtaći blok. Spustio ga je na stol pred
njima i otvorio na crtež usnule Wren u Tessinu naručju.
Okrenuo je iduću stranicu. Wren kako plače iz petnih žila. Još
jednu. Wren kako zijeva. Detaljni crteži njezina malog uha,
njezinih usta nalik na pupoljak orhideje s punašnom gornjom
usnicom. Crtež za crtežom, svaki sve delikatniji od prethodnoga,
svaki sve precizniji. Nijedan nije bio u njegovu uobičajenom
stilu, prikladnom za sprej i valjak.
Tess su navrle suze. Nije znala za te crteže.
– O... – Diane je zadivljeno podigla dlan na obraz. Ostala je
bez riječi. – Kako... Kako su krasni.
I Jeff je konačno ostao bez riječi. Trebalo mu je nekoliko
minuta da dođe k sebi. – Mislim da si dobila odgovor, Diane.
Diane je dodirnula crtež koji je prikazivao paperjast čuperak
Wrenine kose. Kad ih je pogledala, vidjelo se da je nešto još
muči. – Ljudi znaju biti zaručeni godinama, pa se ne vjenčati.
Moramo – moram znati da ćete ostati obitelj. Da će Wren imati
oba roditelja.
– Zvučimo jako staromodno, ha? – rekao je Jeff.
Diane se nije obazirala na Jeffov pomirljiv ton. – Ne
namjeravam se ispričati za ovo pitanje, ni provesti ostatak života
brinući se živi li Wren s Tessinim nasilnim dečkima.
Tess je prkosno podigla bradu. – Nemam naviku viđati se s
nasilnim muškarcima.
– Dovoljan je samo jedan – rekla je Diane. – Dabogda trunuo
u paklu.
– A Ian? – povikala je Tess. – Kako znate da me ne pljuska ili
da nije opsjednut curicama?
– Pa je li?
Tess se nije smjela vrijeđati, jer sama je načela to pitanje. –
Naravno da nije!
– Nisam niti mislila – rekla je Diane. – Imam fantastično
precizan radar za takve gadove. Čak i kad se skrivaju iza
najuglednijih maski.
 – Bogme ima – potvrdio je Jeff. – Jedan sudac, među
najuglednijim ljudima u našem gradu. Diane je odmah znala, i
raskrinkala ga je.
Diane je odmahnula rukom – to je sad nevažno. Moram znati
da vas dvoje imate dugoročan plan.
Ian je gurnuo blok pod ruku. – To je između Tess i mene –
odlučno je rekao.
– Ian nam želi reći da ne guramo nos – rekao je Jeff.
Ali baka-tigrica nije se dala odgovoriti. – A ja njima želim
reći da... Neću dopustiti Simonu da se odrekne očinskih prava
dok ne budem sigurna da će moja unuka živjeti stabilno i
sigurno.
Tess je još čvršće zagrlila Wren. – Dala bih život za nju.
Diane je spustila pogled na krilo. – Sigurna sam da je i moja
majka tako mislila.
– Taj je uvjet nepotreban – odvratila je Tess.
– Nepošten, to da – rekla je Diane. – Ali nije nepotreban.
Tess je izgubila. Ne samo bitku, nego i rat. – Ne mogu ja ovo.
– Onda smo dobili odgovor – rekla je Diane tiho.
– Samo malo – Jeff je obgrlio Diane oko ramena. – Diane,
htjeli smo posjetiti Asheville, koji je samo nekoliko sati odavde.
Idemo ih pustiti da nasamo porazgovaraju o svemu – pogledao
je Tess. – Obećavamo da ćemo sve izvesti tako da Wren i ne
opazi.
Diane je spustila ruku na suprugovu i pogledala Tess. – Nisi
jedina koja bi sve učinila za Wren, Tess.

*
Tess je dobila kratku odgodu presude. Čim su se odvezli, Ian je
odjurio u šumu, kako je i mislila da će učiniti. Putom je mrmljao
nešto o miru i tišini. Tess je nahranila Wren i presvukla je,
pokušavajući ne misliti – ne osjećati. Nije uspjela. Diane i Jeff
su bili pristojni, dragi, dobronamjerni ljudi i nije bilo pošteno da
ih mrzi, ali mrzila ih je. A Ian... Ian se ponio časno – i više nego
časno. Tražila je nešto potpuno nerazumno i nije se smjela ljutiti
jer je odbio. Nije se smjela ljutiti ni na koga od njih. Ali nije si
mogla pomoći.

*
Kad je idućeg jutra sišla, Iana nije bilo, ali njegov Land Cruiser
bio je u dvorištu. Znala je da nije pobjegao na Manhattan.
Nahranila je Wren i tad začula kucanje na vratima. Jeff i Diane
su se tako brzo vratili? Ili su to opet gradski tinejdžeri? Nije se
željela suočiti ni s jednom grupicom, ali savjest joj nije
dopuštala da ih zanemari. Smjestila je Wren u maramu i otišla
otvoriti vrata.
Pred njom je stajala žena mršava poput suhe grane, prosijede
kose. Tess nije znala koliko joj je godina – između četrdeset i
šezdeset. Imala je grubu kožu nekoga tko je svoje bore zaradio
na suncu i vjetru. Za razliku od Rebecce Eldridge, ova je žena
izgledala kao da pripada obitelji koja generacijama živi u
planinama.
– Oprostite na smetnji, gospodična. Ja sam Sarah Childers, a
moj suprug Duke – sjedi u kamionetu – jutros se gadno porezao
na alat za kopanje rupa. Čula sam da ste pomogli malom
Eldridgeu kad je porezao nogu i bila bih vam zahvalna kad biste
pregledali Dukea.
Tess je zaustila odgovoriti kako je trebala – da nije liječnica,
da jedva ima medicinske opreme, da nema dozvolu za rad u
saveznoj državi Tennesseeju, ali žena je već gledala Wren. – O,
za pet rana Božjih, pa tko je ovaj mali slatkiš? – zadivljeno je
prislonila ruku prekrivenu sunčevim pjegicama na obraz. – Duke
je ljutit kao stršljen jer mu nisam zašila ruku.
Što znači da ni Duke neće dopustiti supruzi da ga odvede
doktoru.
Tess se odmaknula od vrata. – Pregledat ću ga, gospođo
Childers, ali ako je rana ozbiljna, morat će doktoru.
– Duke ne vjeruje doktorima. A posljednji put kad sam ga
šivala, za pet rana Božjih, onesvijestila sam se, pala na pod i
zaradila glavobolju koja nije popuštala do kraja tjedna.
– To vam se zove potres mozga – promrmljala je Tess.
Gospođa Childers je otišla u kamionet po supruga.
Duke Childers izgledao je kao da su ga sunce i vjetar napali
još okrutnije nego suprugu, a usto je imao neuredne brkove i
raščupanu sijedu kosu koja je stršala ispod iznošene kape
neprepoznatljive boje. Ruka mu je bila omotana ne baš čistim
ručnikom. – Samo me pokrpaj. Imam posla – rekao je umjesto
pozdrava.
– Ne smiješ se tako razgovarati s gospodičnom – prekorila ga
je supruga. Tess je otišla po kutiju prve pomoći. – Ispričavam se
u njegovo ime. Nema lošijeg pacijenta.
– Da si napravila što sam ti rekao... – gunđao je Duke.
– Nikad više neću primiti iglu u ruke, Duke!
Tess ga je povela do stola u blagovaonici, koja je već drugi
put služila kao operacijska dvorana. – Sjednite, gospodine
Childerse.
– Zovite me Duke – rekao je. – Cijeli život kopam rupe za
ogradu. Porezao sam se kao budala.
Rana je bila duboka, protezala se preko pola dlana pokraj
palca i čim je Tess skinula povez, iz nje je navrla krv. I da je
imala još jedan onakav flaster kakav je stavila na Elijevu nogu,
ne bi bio od koristi. – Ovo treba zašiti – rekla je.
– Za pet rana Božjih, pa zato smo i došli – rekla je Sarah kao
da se čudi da Tess dosad nije shvatila.
Tess je pritisnula ranu čistom gazom. – Nisam liječnica.
Nemam anestetik i ne mogu vam umrtviti ruku, a treba vam i
antibiotik.
Duke je stisnuo usnice preko svojih krivih žutih zuba. –
Odmah je jasno da niste odavde. Tu u planinama ljudi pomažu
jedni drugima. Idemo, Sarah.
Tess je shvatila što Duke pokušava i zaustavila ga rukom na
ramenu čim se pridigao od stolca. – Boljet će vas preko svake
mjere.
Slegnuo je ramenima. – Mnoge muke ima pravedni, ali od
svih ga izbavlja Gospod. Psalam trideset četvrti.
– Ako je tako... – ne spuštajući usnulu Wren, Tess je očistila
Dukeovu ranu i zašila je. Ubadala je iglom duboko kao da šije
cipelu, ali Duke se jedva i trznuo.
Ian je ušao kad je već bila pri kraju. Bila je iracionalno ljuta
na njega jer je otišao u šetnjicu prirodom dok je ona rješavala
hitne slučajeve.
– Vi ste onaj umjetnik? – rekao je Duke kad je Ian sjeo na
klupu da skine planinarske čizme.
Ian je spustio čizme. – Ian North.
– Čuo sam da ste pomogli Peteu Milleru s košnicama.
Ian je ustao. – Više sam mu smetao, nego pomagao.
– Da, to je i on rekao – Dukeova ruka mirno je primila još
jedan šav. – Ženska vam je vješta u tim medicinskim stvarima,
ha?
Ian je prišao i virnuo preko Tessina ramena. – To ćete vi reći
meni – očito je vidio dovoljno, jer se te sekunde odmaknuo. –
Ali ako vam zatreba operacija srca, ne kucajte njoj na vrata.
Mudro upozorenje.
Tess je svezala posljednji čvor i zamotala ranu kad se Wren
počela meškoljiti. – Čak i ako budete pazili na čistoću zavoja,
postoji velika mogućnost da će vam se rana bez antibiotika
inficirati – pomilovala je Wren po leđima. – Jeste li ikad vidjeli
gangrenu? Možda kod životinja? Tako će vam izgledati ruka. I
da vam nije na pamet palo da mi tad zakucate na vrata i
moljakate da vam odrežem ruku, jer ću vas poslati znate kamo.
Dogovoreno?
Duke se uopće nije uvrijedio. – Je, gospodična.
Ian se nasmiješio.
Tess je zatražila Dukeovu časnu riječ da će se nakon nekoliko
dana vratiti da mu pregleda ranu.
Ian se mudro zagledao u njega. – Moj vam je savjet da je
poslušate. Zna biti opaka kad nije po njezinu.
– Kao i većina žena.
Nakon što su Duke i Sarah otišli, Tess je pogledala zgužvanu
novčanicu od deset dolara koju joj je Duke gurnuo u ruke prije
izlaska. – Za pet rana Božjih – promrmljala je.
Ian joj je pomogao da počisti. – Ako misliš ostati u
Tempestu, ili ne otvaraj vrata, ili izvadi dozvolu, jer imam
osjećaj da će se ovo samo pogoršati.
– Nije pošteno! Trudnice me gledaju kao da ću im baciti urok
na dijete, a ovi se prave da sam hitna služba. Ne želim glumiti
gradsku doktoricu!
– Onda nisi trebala nikome pomoći. Presvući se, idemo van.
Heather će se brinuti za Wren.
– Brinuti za Wren? Ne želim je ostaviti. A kamo idemo?
– U civilizaciju – pogledao je njezine traperice i vestu s
tragovima dječje rigotine. – Ne želim ti naređivati, ali predlažem
da se presvučeš.
Nije željela odvesti dijete Heather, ali Ian je bio
nepokolebljiv. Tess se gunđajući presvukla u ljepše hlače, finu
bijelu majicu i uzak sako. U tren oka su se našli na cesti za
Knoxville.
– Zašto idemo u Knoxville?
– Zašto ne?
Ian je namjerno skrivao kamo idu, pa je i Tess zašutjela.
Vozili su se u tišini. Sa svakim kilometrom atmosfera u autu se
pogoršavala. Da je sve bilo normalno – i da su njih dvoje bili
normalni – Ian bi joj rekao kamo idu, ali sad je šutio kao riba, a
ništa nije bilo normalno.
Kad su sišli u podzemnu garažu, Tess je već odavno požalila
što je pristala na izlet. Izašla je za Ianom na poslijepodnevno
sunce. Hodao je brzo, pa je produljila korak da ga sustigne, ali
koliko god je brzo hodala, ostajao je nekoliko koraka ispred nje.
Konačno je stao pred lijepu zgradu od crvene cigle. Lice mu
je bilo kao isklesano od kamena – namrštene obrve, sužene oči,
stisnute usnice. Tess je pročitala natpis.
VIJEĆNICA OKRUGA KNOXVILLE.

– Izvoli, Tess – protisnuo je. – Ovo je moja plemenita gesta.

On je možda znao o čemu govori, ali Tess nije. – Ne
razumijem. Što...
Ušao je u zgradu ne čekajući je. Potrčala je za njim. – Iane!
Daj stani malo! Što se događa? Zašto...
– Dosta pitanja! – okrenuo se prema njoj. – Idemo to obaviti
da se što prije možemo praviti da se nije niti dogodilo!
– Što to?
Netremice se zagledao u nju. Nije niti treptao. Tess ga je
gledala bez razumijevanja. Sekunde su odmicale. Ništa joj nije
bilo jasno.
A tad je shvatila.
Spoznaja joj je izbacila sav zrak iz pluća poput udarca. – O,
Iane... – jedva je disala. – Jesi li siguran?
– Nisam dovraga; naravno da nisam! Imaš još koje glupo
pitanje?
Tess je ostala bez riječi. Samo je odmahnula glavom.

*
Formular je bio dugačak poput podlaktice. Mjesto rođenja.
Imena roditelja. Obrazovanje. Kad je stigla do pitanja o
prethodnim brakovima, zastala je.

Datum raskida prethodnog braka.

Razlog raskida prethodnog braka.

Tess je odgovorila na ta pitanja stegnutog želuca – ne zbog

boli koja ju je toliko dugo držala na mjestu, nego zbog
neizvjesnosti i nepripremljenosti na idući korak u životu.
Dozvolu su dobili odmah, ali kako je na termin za ceremoniju
trebalo čekati, Ian je uvjerio – možda i prijetnjama, jer
trenutačno nije bio nimalo privlačan – službenika da ih odmah
odvede pred matičara.
Matičarka je bila vesela brineta koja je izgledala kao da nije
ni dovoljno stara za vozačku i koju je veselje polako prolazilo sa
svakom minutom obreda. Kako i ne bi? Smrknuti mladoženja i
ukočena mladenka nisu bili slika i prilika zaljubljenog para. Kad
je došao red na prstenje, Ian se na tren zbunio, a zatim izvadio
flomaster iz džepa, podigao Tessinu ruku i nacrtao joj prsten oko
prstenjaka.
Čim je obred završio, Tess je odjurila u toalet, zaključala se u
kabinu i pokušala pojmiti kontradikciju između ludosti koju su
napravili i koja će sigurno imati posljedice, i ushićene spoznaje
da bi Wren sad mogla biti njezina zauvijek.
 Osim ako se Jeff i Diane ne predomisle.
Kad je izašla, Ian je stajao naslonjen na zid, prekriženih ruku
i spuštene glave. Izgledao je poraženo. Dugovala mu je sve, a
nije mu mogla niti zahvaliti. Dodirnula mu je ruku. – Kako to da
si se predomislio? Zašto si pristao?
– Jer si ti majka toga vražićka i jer je nitko neće odgojiti bolje
od tebe. I jer bi Bianca točno ovo željela.
Još jedan dug Bianci, barem prema njegovu mišljenju. A sve
je te dugove odavno otplatio.
 15

T ijekom duge i tihe vožnje u Tempest, Tess je samo

promatrala svoj nacrtani prsten. Njezin pravi vjenčani
prsten ležao je u kutiji u dnu jedne ladice. Gledajući liniju
flomastera koja se već razmazala, Tess je shvatila da se mora
prestati vraćati u prošlost. Sad se sve promijenilo. Ako Jeff i
Diane održe riječ, Wren će biti njezina i Tess će morati srediti
život. To je značilo da će morati naći pravi posao i izdržavati
njih dvije, jer posao u Dimnjaku ne bi bio dovoljan.
Kilometri su odmicali. Koliko god joj to bilo mrsko,
preostajalo joj je samo jedno. Morat će se vratiti u profesiju.
Nikako drugačije ne bi mogla zaraditi dovoljno za život.
Prizori iz noćnih mora navrli su joj u misli. Krv.
Bespomoćnost. Radit će kao medicinska sestra, ako mora. Ali ne
kao primalja. Nikad više. Može se zaposliti na gerijatriji ili na
dermatologiji. Samo da više nikad nema posla sa skliskom
novorođenčadi mekanih glava i kože prekrivene sirastim
mazom. Naći si neki posao na kojem neće morati gledati mlade
majke kako umiru.
Kad je došla preuzeti Wren od Heather, već se bila pomirila s
neizbježnim. Nije bila luda ni za gerijatrijom, ni za
dermatologijom, ali znala je što mora učiniti.
Heather je otvorila vrata, pogledala Tessino i Ianovo
skamenjeno lice i široko se osmjehnula. – Moje čestitke?
Tess se ljutito okrenula prema Ianu. – Heather si rekao što
radimo, ali meni nisi?
– Heather je kao Bog – odgovorio je. – Njoj sve možeš reći.
Heather im je pružila Wren i usput ih prekorila. – Mala djeca
lako preuzmu raspoloženje iz okoline. Morate imati
razumijevanja jedno za drugo.
Odgovorili su u isti glas.
– Reci to njoj.
– Ja uvijek imam razumijevanja.
Heather je dodirnula budističke kuglice. – Oboma bi vam
dobro došla svakodnevna meditacija.
– Pogotovo njemu – rekla je Tess.
Heather je uzdahnula.
U školi se ništa nije promijenilo. Ianove čizme stajale su
ondje gdje ih je ostavio. Suđe od doručka ležalo je u sudoperu.
Tess je odnijela Wren na kat i uspjela je smjestiti u krevetić, a da
je ne probudi.
Na prstima je otišla u kupaonicu. Iz ogledala ju je promatrao
vlastiti odraz: siva koža, zakrvavljene oči, stisnuta čeljust.
Izgledala je užasno. Pokušala je oprati nacrtani prsten, ali tinta je
bila tvrdokorna.
S dječjim monitorom u ruci sišla je i zatekla Iana na kauču, s
čašom viskija u ruci. Podigao je čašu kao da joj podrugljivo
nazdravlja. – Jasno ti je da je to to? Ti i Wren više niste moja
odgovornost.
Tess je preplavila neobična nježnost. – Potpuno – rekla je. –
Sasvim si nam dovoljno pomogao. Sad ja preuzimam kormilo.
Na redu je bila ona sa svojom plemenitom gestom. Sjela je do
njega na kauč. Uvijek lovac. Nikad lovina. Prebacila je nogu
preko njega i sjela. Primio ju je oko struka. – Bilo bi puno
ugodnije da se prestaneš mrštiti!
– Ne mrštim se! – sranje. Ona se mrštila. A on je bio
spreman. Opustila je lice. – Bolje?
– Mrvičak – jedna njegova ruka odlutala je niz njezin bok. –
Ali, Tess, ovo nije posao.
 Netko je glasno pokucao na vrata. Tess se prenula, Ian
smrknuo. – Što je sad?
Bilo je gotovo deset navečer. Prekasno za posjetitelje.
Stisnula je zube i preko volje ustala. – Ti otvori i reci im da
nisam doktorica!
Ljutito je otišao do vrata i otvorio ih.
– Je li... Tess doma?
Glas je bio muški i mladi. Provirila je mimo Ianova ramena i
na pragu ugledala četiri tinejdžera. Prepoznala je Avina dečka
Connora, zgodnoga plavokosog sportaša, i Imanina visokog
dečka s naočalama, Anthonyja. Druge dvojice sjećala se iz
Dimnjaka; mršavca po imenu Noah i golemoga crvenokosog
dečka kojeg su svi zvali samo Psiho.
Connor je zabio ruke u džepove. – Ava... Ava je rekla da
odemo k vama.
Večeras? Tess još mora održati predavanje nakon najduljeg
dana u životu?
– Kasno je – rekao je Ian.
– Možete doći sutra? – upitala je Tess. – Ili preksutra?
– Aha, može – zbrisali su toliko brzo da je znala da se neće ni
vratiti.
– Čekajte – povikala je kad su već bili na kraju staze.
Ian je uzdahnuo, ali i stao u stranu da ih pusti da uđu. – Ovo
ti je najlošija ideja dosad – šapnuo joj je na uho.

*
Dovukli su se do dva kauča, ali na kraju svi nagurali na jedan.
Bili su visoki i mršavi, same noge i ruke kojima kao da nisu
vladali. Ian je imao pravo. Tess samo izaziva sudbinu. – Znaju li
vaši roditelji da ste tu? Glupo pitanje. Naravno da ne znaju.
Sva četvorica su se pomno zagledali u vlastita stopala.
 Tess se nećkala – dužnost ili samoodržanje. Pobijedila je
profesionalna obaveza. S djevojkama je dobila nekoliko prilika,
ali dečkima je ovo vjerojatno bio prvi i posljednji posjet, pa je
morala brzo probiti led. – Idemo prvo reći najvažnije. Ne morate
se brinuti zbog veličine penisa. Jel’ da, Iane?
Ian, koji se šuljao prema stubama, stao je kao ukopan.
Podigao je obrve toliko da su se zamalo spojile s kosom. Tess je
zaključila da je potpuno ošamućena dnevnim događajima, jer
kako da inače objasni manijakalno veseli osmijeh u koji je
razvukla lice. – Veći, manji... Svi ste različiti, ali svi manje-više
jednako funkcioniraju, je li tako?
– Tko sam ja da se protivim tvojem medicinskom znanju? –
rekao je Ian tonom koji je jasno govorio koliko se trenutačno
protivi apsolutno svemu, a ponajprije njezinoj odluci da ga
uvuče u razgovor.
– Možeš otići po papir i olovke za dečke?
– Ništa mi neće biti draže – nije niti pokušao sakriti
sarkazam.
Znala je da dečki neće tako brzo razvezati jezike kao
djevojke, pa im je morala objasniti barem najvažnije kad su već
došli po pomoć. – Zapišite sva pitanja, koliko god vam se činila
glupa. Ako želite, pišite tiskanim slovima da ne znamo koji je
čiji papir.
Div po imenu Psiho frknuo je nosom, ali čim im je Ian donio
papir s bloka u kuhinji, bacili su se na pisanje. Tess je provjerila
dječji monitor i čula utješno dječje disanje. Ustala je i prišla
Ianu, pa stala između njega i stuba da joj ne zbriše. Odmah ju je
pročitao i prignuo se bliže. – I ja imam nekoliko pitanja –
šapnuo joj je.
– Dat ću ti svoj pamflet – šapnula je.
– Lijepo, ali radije bih pitao uživo... – pogledao ju je s
glumljenom pohotom. – Što ti smatraš prevelikim?
Tess se sva zbunila i odjurila preuzeti papire od dečki.
Što ako penis zapne?
Koliko je centimetara premaleno? Molim iskren odgovor.
Je li strašno ako prdnem usred svega?
Kako se lezbijke seksaju?
Koliko puta na dan možemo masturbirati, a da ne ispadnemo
pervertiti?
– Sve redom dobra pitanja, dečki – rekla je, držeći se
ozbiljno. – Ali večeras moramo naučiti toliko toga da ćemo
početi od najvažnijih – sjela je na kauč prekoputa. – Prvo. Ne
morate pristati na seks samo zato što mislite da morate ili netko
drugi misli da morate. Seks prije nego što ste spremni siguran je
znak da niste dovoljno zreli. Postoji niz razloga da pričekate.
– Ja sam spreman – pohvalio se Connor.
– I ja – rekao je Psiho.
– Ozbiljno? – okrenula je papire prema njima. – Zašto me
onda nitko nije pitao ništa o kontracepciji? Možda želite postati
tate još u srednjoj školi?
Odjednom su se uozbiljili.
Tess je počela sa savjetima o osnovama kontracepcije i
zaštite od spolno prenosivih bolesti, uključujući i odgovore na
neka pitanja koja su postavile djevojke, kao ono o bazenima,
oralnom i – izbjegavajući Ianov pogled – analnom seksu.
Imanin Anthony nagnuo se prema Tess dok je govorila,
Connor se zavalio na kauč držeći se kao da se duri, Psiho je
izgledao kao da bi najradije zapisivao, a Noah je grizao nokte.
Tess je još jedanput istaknula da je najbolje pričekati sa
seksom, pa se vratila na osnove. – Ako ikad kažete djevojci da
ne želite kondom jer osjećaj nije tako dobar ili da vas ne voli jer
inzistira na kondomu... Ako ikad takvo što izvedete, znajte da
ste seronje koji misle samo na sebe.
Connor se prijezirno osmjehnuo i raširio ruke na naslonu
kauča. Tess se Avin zgodan dečko nije ni najmanje svidio.
– Još jedno pitanje nitko mi od vas nije postavio – rekla je. –
Pitanje pristanka.
Već je zaustila, ali onda joj je na um pala bolja zamisao.
Pogledala je Iana. – Iane, možda im ovo ti možeš objasniti. Iz
muške perspektive.
Ian nije zbrisao kako je očekivala, nego prišao i sjeo pokraj
nje. – Jednostavno je – pogledao ih je ravno u oči. – Ne znači ne.
Možda također znači ne. Recimo da je cura pijana... Pustite je na
miru, ako je pijana i popusti, pa se probudi i promijeni mišljenje,
ne samo da ćete se osjećati užasno, nego biste mogli i završiti u
zatvoru – Tess mu je poželjela zapljeskati, ali još nije bio gotov.
– Neki si možda govore da se cura samo pravi da neće, da
trebaju biti malo uporniji. To vam se zove silovanje. Žene vam
se neće ustručavati reći što ne žele, a i znate u čemu je stvar...
Kad znate kad treba odustati, veći ste muškarac nego netko tko
je poševio pola grada.
Grubo, ali savršeno.
Ustala je. – Razgovarajte s roditeljima, molim vas. Znam da
vam je neugodno, ali pričekajte da se vozite nekamo s njima u
autu... Tako nećete morati gledati jedni druge.
Samo Psiho je izgledao kao da razmišlja o toj mogućnosti.
Dok su dečki ustajali, Tess je pogledala Nou, koji je još
grizao izgrižene nokte. On jedini ni riječi nije rekao. – Još nešto.
Večeras smo razgovarali samo o curama, ali u ovim godinama
još ne znate sve o sebi. Neki vaši prijatelji možda već znaju da
su im zanimljivi dečki, a ne cure.
Na to su počeli zviždati. Noah najglasnije. – Danas više nije
velika stvar biti gej ili trans – rekla je, ne gledajući nikoga od
njih u oči – ali tinejdžerima i dalje nije lako shvatiti tko su. Ako
itko želi razgovarati o tome, znate gdje sam.
Ian ju je bocnuo u rebra, ali onda je iznenadio. – I gdje sam
ja. Ne trpim netoleranciju, samo da znate. Previše ograničuje
život.
Nakon što je zatvorila vrata za njima, svalila se na stolac pred
pijaninom. – Samo sam htjela porađati djecu, barem nekoć. Nije
mi bio plan priječiti da se djeca rode.
Ian je pokupio papire s pitanjima i prolistao ih. – Znaš da si
se uvalila u probleme ovime, jel’ da?
– Znam.
Podigao je jedan papir i zločesto je pogledao. – Ovo je dobro
pitanje. Koliko često na dan možemo masturbirati, a da ne
ispadnemo pervertiti?
Nasmijala se i ustala sa stolca jer je na monitoru čula Wren
kako plače. – Moram je nahraniti.

*
Idućeg jutra je smjestila Wren u maramu i otišla do kolibe.
Nakon svega što je Ian napravio dugovala mu je malo duševnog
mira, a ionako je morala urediti kolibu da se ona i Wren mogu
preseliti.
Koliba je bila prazna, zavjese navučene. Ali bila je topla.
Pretopla. Morala bi poslati poruku Kelly da ugasi peć prije
odlaska.
Možda je pogriješila što joj nije odmah rekla da zna za
upadicu, ali trenutačno joj je Kelly bila najmanji problem. Više
ju je zabrinjavao njezin zamršen odnos s Ianom , bojala se što će
Jeff i Diane na kraju odlučiti. Ogledala se po polumračnoj,
depresivno uređenoj kolibi. Nigdje ni traga bijelim panelima i
ukrasima boje različka, nigdje ni traga tamnom parketu i
policama punim knjiga. Morala je kolibu pretvoriti u pravi dom.
Odnijela je Wren na kat i da je spusti na krevet i zaštiti od
isparavanja sredstava za čišćenje dok riba kupaonicu, ali kad je
ušla u spavaću sobu, skamenila se. Posteljina je bila zgužvana,
jedan jastuk uleknut, a drugi na podu.
Zlatokosa je spavala i u njezinu krevetu.
– Dovraga! – Tess je ljutito izjurila iz sobe. Nije li dovoljno
da spava na kauču? Ovo je već previše.
Iza nje je zaškripala daska. Okrenula se i ugledala Kelly kako
se pokušava odšuljati u prizemlje. – Mogla si barem napraviti
krevet!
– Samo sam... provjeravala sam nekretninu. Krov... krov je
prije propuštao – Kelly se sjurila niza stube.
– Ni makac!
Tess je potrčala za njom, ali Kelly nije stala. – Ova... ova
koliba nije u najboljem stanju. Građena je nakon Drugoga
svjetskog rata, pa je prilično stara – potrčala je prema vratima.
Svilena bluza joj je bila zgužvana, samo najednom kraju
ugurana u hlače. – Drugi kat nismo niti gradili do...
– Znam da dolaziš ovamo – Tess ju je sustigla.
Kelly se pokolebala. – Nisam...
– Vidjela sam te. Prije tjedan i pol. Spavala si na kauču.
Kelly je zamalo stigla do vrata. – Ja – ovaj, ja se ispričavam.
– Ne želim ispriku. Želim znati što radiš u mojoj kući – stala
je pred Kelly i vidjela zašto uljez tako nezaustavljivo bježi.
Plakala je. Kosa joj je bila zalijepljena za jednu stranu glave,
šminka razmazana, a oči uokvirene crvenilom.
Kelly je okrenula pogled. – Ovo je bila kuća moje bake.
Ovdje... ovdje sam bila sretna. Kad sam pod stresom... – stisnula
je šake. – Neće se ponoviti.
Tess je zaštitnički obgrlila Wren, sjetivši se Ave i njezina
potencijalno problematičnog dečka Connora. Da to ne
zabrinjava Kelly? Ili je možda pod stresom jer je supruga
najvažnijega građanina Tempesta?
Kelly ju je zaobišla. – Moram ići.
– Čekaj! Ramena me ubijaju. Pridrži Wren – izvukla je Wren
iz marame i pružila je Kelly. Tessina su ramena bila odmorna,
ali Kellyno držanje ju je uznemirilo.
Samo najgrublji ljudi ignoriraju novorođenčad, a Kelly nije
bila gruba. Instinktivno je zagrlila Wren, koja nije djelovala
sretno zbog promjene ruku. Tess si je govorila da Kellyni
problemi nisu njezini – čak i ne voli Kelly – ali gurati nos u tuđe
poslove u posljednje joj je vrijeme bio hobi. Uostalom, lakše je
bilo sagledati tuđe probleme, nego svoje. – Skuhat ću nam kavu.
Ili čaj. Uz šalicu čaja sve je bolje. I trebam tvoj savjet.
Kelly se odmaknula od vrata. – Moj savjet?
Kelly će vjerojatno uskoro čuti da su dečki posjetili Tess, pa
zašto ne od nje? Možda si Tess tako ublaži kaznu. Dohvatila je
čajnik sa štednjaka i pokazala glavom kuhinjski stol. – Poznaješ
grad mnogo bolje nego ja, a ja sam se opet uvalila u nevolju.
– Kako?
– Sinoć su mi na vrata pokucala četiri tinejdžera. Dečki –
čajnik je bio prašnjav i Tess ga je isprala u sudoperu. – I prije
nego što išta kažeš – rekla sam im da se obrate roditeljima –
jedan kuhinjski stolac je zaškripao kad je Kelly sjela za stol.
– Ali nisu htjeli otići.
– Koja četvorica?
– Svi su iz grada. Simpa su. Ili barem trojica od četvorice –
nije smjela spomenuti Connora poimence jer su došli
porazgovarati u povjerenju. Spustila je čajnik na štednjak i
okrenula se prema stolu.
Kelly je podigla Wren na rame. Tess nije vidjela drži li Wren
oči otvorene, ali mirno je ležala. – Da si na mojem mjestu –
rekla je – i da sumnjaš da će jedan od njih pokušati seks bez
zaštite, što bi napravila?
Kelly se uozbiljila. – Rekla bih mu da i ne pokušava.
Tinejdžeri se ne bi trebali seksati.
– Sumnjam da bi od toga bilo ikakve koristi – u Tessinu tonu
čuo se prigovor, ali Kelly je bila previše zaokupljena vlastitim
problemima da ga čuje.
– Nemaju oni pojma koliko im seks može upropastiti život –
trepnula je, boreći se sa suzama. – Premladi su. Misle da će
ljubav trajati vječno. Ne razumiju posljedice. Misle da sve znaju,
ali ne znaju – izgubila je bitku i Tess je gledala ženu koju je
jedva podnosila kako se raspada. – Moraš im utuviti u glavu da
će im život biti težak. Misle da su zaljubljeni, ali pojma oni
nemaju što je ljubav. Ne vide da je seks zamka. Da uništava
živote. Moraš... Moraš ih spriječiti prije nego što sve zeznu. Sve
im moraš reći.
Wren je zaplakala. Tess ju je preuzela i vratila u maramu.
Kelly je zarinula lice u dlanove, a Tess zbrojila dva i dva. – To
se dogodilo tebi.
– Najveći skandal u gradu – ogorčeno je rekla Kelly.
– Nisi ti bila jedina kriva.
– Ljudi još nisu zaboravili. Nakon toliko godina. Sav moj
dobrotvorni rad, Ženska udruga, školski odbor... Uzalud.
– Ali ne bi se odrekla Ave ni za što.
Kelly je nadlanicom obrisala nos. – Ona mi je najvažnija u
životu.
Tess joj je pružila maramicu. Sad je razumjela Kellyno
strastveno zauzimanje za apstinenciju. Ostala je trudna kao
tinejdžerica. Tess je računala: Avi je bilo tek petnaest, što znači
da je Kelly po godinama bila bliska Tess iako je izgledala
starije.
Kelly se zagledala preko kuhinje. – Bila sam najpopularnija
cura u školi. Čak nisam bila od onih malih gadura koje to
iskoriste da bi gnjavile druge. Bila sam dobra prema svima. Bila
sam sretna. A onda odjednom više nisam – obrisala je nos, a
grozd dijamanata na njezinu vjenčanom prstenu zablistao. –
Ostala sam doma s djetetom, a Brad je otišao na fakultet. Ne
želim da moja kći tako završi. Želim da dobije obrazovanje i
izgradi karijeru, da nauči biti samostalna.
– Želiš da dobije prilike koje ti nisi dobila.
Kellyne su se oči zamaglile kao da je odlutala nekamo
daleko. – Nestajem. Svakog sam dana sve manja.
Tess ovo nije očekivala, ali s godinama se naslušala
svakakvih priznanja.
Kelly je okretala vjenčani prsten. – Sve sam manja i manja i
bojim se da ću se jednog jutra probuditi i biti toliko malena da
Brad neće niti znati da sam ondje – prekrila je usta prstima i
ustala. – Moram ići.
Unatoč problemima koje joj je stvorila, Tess je prema Kelly
osjetila samo sažaljenje. – Slobodno mi se povjeriš. Nitko u
gradu ne razgovara sa mnom, sjećaš se? Tvoje su tajne na
sigurnome.
Čajnik je zazviždao sa štednjaka, a Kelly klonula natrag na
stolac kao da nema snage ni za što drugo. – Nemam tajni.
Zaboravi sve ovo. Blesava sam.
– Ne zvučiš blesavo – Tess je ugasila čajnik i postavila
pitanje koje su je naučili u struci. – Osjećaš li se sigurno doma?
– Kako to misliš?
– Je li ti suprug ikad naudio?
Kellyne crvene oči su se raširile. – Ti to mene pitaš tuče li me
Brad? O, zaboga, ne. Brad je savršen – prijezirno je rekla. – Ja
sam problematična polovica.
Tess je spustila vrećice čaja u šalice. – Sumnjam da je
savršen ako se bojiš da ćeš uz njega nestati.
– Ne bojim se. Sad sam ti rekla, samo govorim gluposti –
zašutjela je.
Tess je donijela šalice na stol jednu po jednu, da Kelly dobije
još malo vremena.
Kelly se ogledavala po kolibi. – Nekad si zamišljam kako
živim ovdje. Nekoć je straga na trijemu stajala metalna vrtna
garnitura; mali stol i dvije stolice. Moja baka je pozivala
prijatelje na čajanke. Uz nju... uz nju sam se osjećala kao da sam
joj najvažnija osoba na svijetu – pogled joj se opet zamaglio.
– Zamišljam si kako mi Ava dolazi u posjet. A Brad... Brad
stoji pred prozorom i ne smije ući – prekrila je usta dlanom. –
Ne mogu vjerovati da sam ovo rekla. Sišla sam s uma.
– Nisi sišla s uma. Samo si nesretna.
– Nemam razloga biti nesretna! Imam sve što sam ikad
željela. Sve! – gužvala je vlažan rupčić. – Samo što... Brad je
tako velik i važan. Sve na njemu je ekstra. Glasan je. Puno jede.
Puca od ambicije. Isiše sav zrak oko sebe i uz njega ne mogu niti
disati! – panično je razrogačila oči. – I ne znam što govorim.
Brad je dobar suprug, dobar otac. Daje mi sve što želim. Voli
me.
Tess je sjela za stol. Nije ništa rekla.
Kelly je obavila prste oko tople šalice. – Samo je... naporan.
– Jesi li pomišljala da s nekim razgovaraš? – nježno je
predložila Tess.
– Kako to misliš?
– Puno toga te muči. Možda bi ti dobro došla terapija.
– Ne treba mi terapija! Zaboga, ne. Brad bi bio jako
povrijeđen.
 Tess je nakrivila glavu. – Kako se onda misliš izvući iz
ovoga? – tiho je upitala.
– Ne trebam se ni iz čega izvlačiti! Sve je O. K. Samo sam
loše raspoložena, to je sve – odgurnula je šalicu i ustala. – Žao
mi je što si morala ovo čuti.
– Dobro bi ti došlo da s nekim porazgovaraš – Tess je
trenutak oklijevala, ali nagon je pobijedio i dohvatila je blok
svoje nekadašnje klinike. Napisala je svoje ime i broj mobitela.
– Nemam uvijek signala, pa ne znam hoće li ti ovo biti od koristi
– pružila joj je papir. – Ako želiš razgovarati...
– Ma bit će sve u redu – rekla je Kelly, ali ipak spremila papir
u torbicu.
Tess nije željela reći iduće, ali morala je. – Slobodno se
poslužiš kolibom ako budeš željela pobjeći.
– Ozbiljno? Dala bi mi da dolazim?
– Naravno.
– Hvala ti – Kelly se igrala kopčom torbice. – Da itko sazna
što sam ti rekla... Bila bih ti zahvalna da ovo zadržiš među
nama.
– To reci Wren. Ona je mala tračara.
Kelly se prvi put nasmiješila. – Hvala.

*
Kelly je baš bila izašla kroz prednja vrata kad je Ian nahrupio
kroza stražnja. Snažan i smiren. Pošten. Ispod te zajedljive i
gube vanjštine, bio je najčasniji muškarac kojeg je poznavala.
Zamahnuo je prema prozoru. – Je li mi se učinilo, ili vidio sam
Kelly Winchester kako silazi prema gradu?
– Nije ti se učinilo. Sad smo si najbolje frendice.
– Kako to?
– Jer sam neodoljiva.
 – Zašto mi se čini da nije samo o tome riječ?
– Jer vidiš i više nego što otkrivaš. Što tebe vodi ovamo?
– Došao sam provjeriti jesi li tu. Idući put kad nestaneš,
ostavi poruku.
– Zašto?
– Jer hodaš uokolo s djetetom od samo šest tjedana!
Koliko je nagao, dobro da ne zna za poruke na autu, pomislila
je.
Prišao je kaminu i sagnuo se potražiti otvor dimnjaka, a u
Tess se probudio vražićak. Morala je nešto što prije srediti. –
Wren spava – rekla je. – Idemo gore potvrditi bračne zavjete?
 16

I an se uspravio pred kaminom i ošinuo je svojim patentiranim

prijekornim pogledom. – Ne sviđa mi se to tvoje stajalište.
– Koje stajalište?
– Potvrditi bračne zavjete? Zvuči kao da čitaš popis zadataka.
Možda je i bilo tako. Kad to srede, možda Tess ponovno
prodiše. – Želiš da te zavedem? Mogu ja to.
– Siguran sam i da možeš i da si vrlo uvjerljiva – nalaktio se
na grubi kamen kamina. – Jer si mi to već nekoliko puta rekla.
Ovo nije počelo kako je Tess zamišljala. Osjećala se poput
jedne od onih tinejdžerica koje su joj pokucale na vrata. – Nisam
sigurna što želiš.
– Znam da nisi – prekrižio je gležnjeve, smiješeći se gotovo
bahato.
Izbacio ju je iz ravnoteže i to joj se nije ni najmanje svidjelo.
– Hoćeš ili nećeš?
– Eto nas! Uvijek se tako mrštiš kad ne dobiješ što želiš.
– Sad je dosta! – odjurila je prema stubama. – Dosta mi je
ove igrice. Ako me želiš, dođi po mene. A ako me ne želiš, idi
dovraga!

*
Gledao je za njom – za raskošnom udovicom Hartsong – dok je
jurila na kat. Ona je bila bijesna na njega, ali i on je sam bio
bijesan na sebe. Želio ju je od dana kad su se upoznali. A sad mu
se nudila sama – a on? On ju je odbijao. Ne jedanput, nego
dvaput! Svaki muškarac bi pristao, ali on nije. Zašto? Jer je bio
osjetljiv poput curice, eto zašto.
Jer nije želio da joj seks postane još jedna obaveza, još jedna
odgovornost uza sve ostale koje si je natrpala na vrat. Wren,
tinejdžeri, sad još i Kelly Winchester. I on.
S kata je doprla Wrenina dreka. Savršeno! Dijete koje urla,
tinejdžeri koji lupaju na vrata, ljudi koji mu krvare po
kuhinjskom stolu i za kraj sad još i nešto što niti zamisliti nije
mogao. Brak. Tempest je trebao biti njegovo utočište, a
katastrofe su se sručile na njega poput lavine.
Pošao je za njom na kat i ušao u prvu od dviju spavaćih soba.
Imala je kosi krov, dva prozora, tapete s cvjetnim uzorkom koje
su se gulile i jedva koji komad namještaja: krevet, noćni ormarić
i komodu. Tess je hodala po sobi s Wren u naručju. – Jeff i
Diane će svratiti – povikao je da nadglasa plač. – Žele vidjeti
kako ide mladencima.
Tessina ljutnja pretvorila se u zabrinutost. – Razgovarao si s
njima?
– Jutros. Diane se osjeća pomalo krivo što nas je natjerala da
se navrat-nanos vjenčamo, ali mislim da im je ipak laknulo što
se neće morati brinuti za novorođenče dan i noć.
– Stvarno će mi dopustiti da je zadržim?
– Čini se da hoće.
– A Wrenin otac? Neće se predomisliti?
Wren je zaplakala još glasnije.
– Neće, u to su sigurni. Trebat će još malo da sve postane
službeno, ali ako im obećaš da će smjeti posjetiti Wren kad god
žele, mislim da ti neće stajati na putu.
Dok je ona još pokušavala pojmiti što je čula, Ian je zavukao
ruku u džep i nešto izvadio. – Trebat će ti ovo – kad je rastvorio
dlan, ugledala je prsten. Bio je samo malo deblji od pola
centimetra i izrađen ručno, od bakrene žice. – Nisam baš imao
pravog materijala, ali poslužit će pred Jeffom i Diane.
Prsten je bio bogato izrađen, s mnogo zavijutaka, spirala i
neočekivanih petlji. Bio je veličanstven. Pravo umjetničko djelo.
– Prelijep je – uzela ga je i nakon samo sekunde oklijevanja
stavila ga na isti prst na kojem je nekoć nosila tanki vjenčani
prsten od platine. Bio je lagan, savršeno gladak. – Sve te ovo
prilično stajalo.
– Našao sam žicu u ostavi za alat u dvorištu.
– Ne mislim na prsten – premjestila je Wren na drugu ruku, i
dalje je pokušavajući smiriti. – Nego na odvjetnike. Sve skupa.
– Ne razbijaj si glavu time. Inače ćeš samo početi zbrajati
sate koje mi moraš odraditi na leđima.
Oči su joj blistale kao da promatra vatromet. – Što da radim,
Iane? Kako da ti zahvalim? Reci mi. Sve ti dugujem! Kako da ti
to vratim?
– Prvi korak... prestani biti tako naporna – prišao joj je. – Daj
mi malu, samo si je opet uznemirila – uzeo joj je malog
vrištećeg demona iz ruku i uputio se prema stubama.
– Kamo ideš? – povikala je Tess za njim kad je već sišao u
prizemlje. – Čekaj me!
Pogledao je Wren, koja je naglo prestala plakati. – Mama ti je
luda samo pola dana. Bit ćeš ti O. K.

*
Susret s Jeffom i Diane prošao je bolje nego što se Tess i nadala.
Kad su bili spremni na odlazak, i Diane i Tess su bile u suzama.
Tess je obećala da će Wren s bakom i djedom imati pravi odnos.
Još malo i bit će njezina.
Zavukla je prst u Wreninu poluzatvorenu šačicu. Oči joj više
nisu bile natečene, bijele točkice po nosu su nestale. Ljubav koja
je prožela Tess bila je moćna poput rijeke čija je podvodna
struja bila toliko silovita da je nosila sav talog nataložen na dnu.
Planina Runaway podarila joj je nov život. Unatoč
neprijateljskom držanju mještana i uspomeni na groznu noć kad
je izgubila Biancu, Tess je željela ostati. Gledati Wren kako
odrasta na suncu i u hladu planina. Slatka težina djeteta u
naručju, djeteta za koje je sad bila odgovorna... To je bio njezin
novi život.
Ian je izašao raditi na svojoj kućici na drvu, koja je
napredovala bolje nego rad u atelijeru. Snažni udarci čekića
odjekivali su sve do kuće. Nadala se da će se riješiti agresije
prije nego što Tess načne novu temu.

*
Toga je dana otišla na posao s bakrenim prstenom u džepu.
Savannah se pravila da je ne vidi, a Tess se suzdržala komentara
o njezinim natečenim gležnjevima i činjenici da je Savannah
plakala.
Stiglo je društvance iz škole. Tess je prepoznala Psiha,
Jordana i Nou. Ava je bila s Connorom i Tess je bilo mrsko
vidjeti kako je drži oko ramena kao svoje vlasništvo, kao da je
vješalica. Noah i Psiho su izbjegavali Tessin pogled, ali Connor
joj se arogantno nacerio.
Na prvoj stanki Tess je odjurila straga i uzela komad bijelog
kartona i crni flomaster. Na najčišćem dijelu kartona napisala je
poruku.
SASTANAK MJESNE ZAJEDNICE!
KAKO RAZGOVARATI S TINEJDŽERIMA O SEKSU

Dodala je datum idućeg tjedna, napisala vrijeme – osam

navečer – i mjesto, Dimnjak.
 Kad je izašla, Phish je stajao kod hladnjače sa sladoledom.
Prošla je ravno pokraj njega i zalijepila karton na izlog.
– Koji ti je vrag, Tess! – kliknuo je. – Skidaj to!
Odlučno mu je prišla i prignula se toliko blizu da je samo on
čuje. – Ne diraj natpis! Ako ga makneš, cijelom gradu ću reći da
u skladištu iza kafića dilaš marihuanu.
Povrijeđeno ju je pogledao. – Dijelim s prijateljima, ne dilam.
– Čuo si me. Dosta je bilo dobro odgojene Tess – rekla je i
izašla.
– Ti uopće nisi dobro odgojena! – doviknuo je za njom.
Podigla je srednji prst i otišla po kćer.

*
Idućeg jutra Wrenino ju je kupanje izmorilo i Ian se ponudio da
pazi na Wren dok Tess radi. Smjena joj je ionako trajala samo
dva sata. – Samo obećaj da ćeš mi donijeti krafne.
– Dogovoreno.
Phish je bio loše volje. – Prokleti skvoteri. Misle da mogu
platiti šalicu kave i onda sjediti tu cijeli dan i koristiti se mojim
Wi-Fi-em. A ako nisu na internetu, onda me gnjave zbog politike
ili prigovaraju jer nemam vražje bezglutenske krafne. Tess, koji
je tebi vrag?
Cmoknula ga je u obraz da se ispriča za jučerašnju drskost. –
Život je težak.
Courtney Hoover ušla je baš pri kraju Tessine smjene. Nakon
što se slikala ližući rub šalice s kavom, prišla je pultu. – Što ti
radiš ovdje, Tess? Mislila sam da ćeš biti na medenome
mjesecu.
Phish se okrenuo od aparata za espresso. – Kakvom
medenome mjesecu?
– Nisi čuo, Phish? Tess se udala. Za onog slikara. Onog čija
je supruga u ožujku umrla pri porođaju.
Courtneyna drskost razjarila je Tess. – Život ti je stvarno
toliko dosadan da se baviš samo mojim?
Courtney se nije dala smesti. – Mene čudi da još imaš stida
hodati uokolo podignute glave.
– I još se pritom i ne slikam! – Tess je izjurila.

*
Kad se vratila u školu, nije bilo ni njezina supruga, ni kćeri.
Narcise su virile iz korova u zapuštenom vrtu pred školom, a
ženka crvendaća nosila je nekoliko vlati trave prema ulubljenom
žlijebu u kojem je gradila gnijezdo. Tess je obrisala klupu i
sjela. Koliko god Courtney bila zlobna, koliko god je mještani
sumnjičavo promatrali, koliko god joj suradnice bile grozne,
Tess je na planini Runaway našla dom. Zamislila je Wren kako
trči među drvećem s flasterom na koljenu i prljavim licem.
Vidjela je prozorsku dasku njezine sobe ukrašenu skupljenim
kamenčićima i prašnjavim perjem. Wren kako izlazi iz šume na
leđima oca koji će je naučiti kako izgleda medvjeđi izmet...
Ukočila se. Neće biti oca.
Kao da ga je prizvala, Ian je izronio iz šume. Trebao je
izgledati apsurdno s Wren u marami, ali nosio ju je poput lanca
metaka. Kad su prišli, Tess je vidjela da je dijete budno i
zadovoljno. – Jedva sam je spriječio da se ne najede otrovnog
bršljana i odjuri igrati s medvjedima, ali prava je planinarka.
Da Tess nije znala koliko bi joj to zamjerio, bila bi ga zagrlila
i rekla mu da je najbolji muškarac na svijetu. Ovako je samo
popravila Wreninu kapicu. – Imam loše vijesti. Zaboravila sam
krafne.
– Sad je dosta! Moramo ozbiljno porazgovarati o rodnim
ulogama! Ja sam zadužen za lov, ti za krafne.
 – Primljeno na znanje.
Sumnjičavo ju je pogledao. – Phish uvijek ima krafna.
Još se pravila da popravlja Wreninu kapicu. – Moguće je da
sam ih zaboravila jer sam izjurila.
– Da pogađam: nakon sukoba s jednim od tvojih
mnogobrojnih neprijatelja.
– Savannah i Michelle samo što ne zaštite trbuhe raspelom
kad se približim, ali ovaj put je kriva Courtney Hoover. Svima je
razglasila da smo se vjenčali. I vrlo glasno podsjetila da je tvoja
supruga umrla prije manje od dva mjeseca, kao da je htjela reći
da sam je ja ubila.
Ian se lecnuo. – Kako je saznala da smo vjenčani?
– Od Heather sigurno nije. Jeff i Diane su vjerojatno rekli
Fioni Lester u pansionu Zimzelen. Fiona je glavna tračara u
gradu. A konkurencija je velika, moram reći.
– Stvarno bi trebali početi gledati vlastita posla.
– A kad je to tako u malim gradovima?

*
Pokušala se iskupiti za zaboravljene krafne čokoladnim
kockama, koje je ispekla dok je Wren drijemala u nosiljci. Čim
je gurnula kolač u pećnicu, izašla je vrtlariti i razmisliti o novom
poslu. Toliko ju je deprimirala i sama pomisao da mora potražiti
posao da je zaboravila vrijeme i kad se vratila u kuću, dočekali
su je miris izgorjelog kolača i prizor Ianove slasne stražnjice u
trapericama nagnute nad otvorena vrata pećnice.
– Možda bi ti trebala biti zadužena za lov – rekao je, vadeći
izgorjeli kolač iz pećnice.
– Oprosti.
– Vidio sam natpis koji si objesila u izlog Dimnjaka. Taj tvoj
sastanak... Baš ne možeš zadržati mišljenje za sebe, ha?
 Sjetila se Connorova bahatog smiješka i čvrstog stiska na
Avinu ramenu. – Samo radim što moram.
Bacio je kolač u smeće. – Digla si previše prašine. Otkaži
sastanak, Tess, i pusti ih da si nađu novu temu tračeva – odložio
je prljavi lim na plohu i zabrinuto je pogledao. – Tempest je
nazadna zabit, znaš to i sama. Jedino što žele od nas pridošlica je
novac. Nije na nama da ušećemo u grad i govorimo im kako da
žive.
– Meni je to posao i morat će me saslušati – zvučala je
umišljeno i naporno, ali nije je bilo briga.
Nalaktio se na radnu plohu. – Razgovarao sam s Freddyjem
Davisom. I sa mnom je pokušao ista sranja kao s tobom.
– Da mi je to bilo vidjeti.
– Tess, netko te uzeo na zub.
Provukla se pokraj njega, odnijela zagorjeli lim u sudoper i
pustila vodu. – Glavni sumnjivac je Brad Winchester.
– I meni je on prvi pao na um – zataknuo je palac u pasicu
traperica. – Rekla si da bi željela ostati ovdje.
– Ne samo da bih željela, nego sam odlučila. Ostajem ovdje –
Wren je šištavo disala u snu. – Morat ću se zaposliti. Kao
medicinska sestra. Možda na dermatologiji. Ili gerijatriji.
Namrštio se. – Tess, ti si primalja. O čemu govoriš?
– Kako to možeš reći? – osjećala se kao da ju je izdao. – Baš
bi ti trebao znati da više nikad ne smijem poroditi nijedno dijete!
Prekinulo ih je odlučno kucanje. Ian je u dva koraka izašao iz
kuhinje. – Ja na trijem stavljam košaru s kondomima i gotovo.
Zapiknut ćemo u nju znak uzmite koliko želite i doviđenja!
Ali ovaj put na pragu im nisu bili tinejdžeri s pitanjima, nego
Eli. – Tess, brinem se za mamu. Ne želi ustati iz kreveta.

*
Ian je nije želio pustiti da ode sama, ali ostao je pred kućom s
Wren i Elijem. Rebecca Eldridge je ležala sklupčana na boku,
koljena privučenih na grudi i neoprane kose rasute po jastuku.
Paulu nije bilo ni traga.
Spavaća soba bila je skromno namještena: madrac na
jednostavnom okviru, prozor bez zavjesa, stara komoda s
ladicama, jednostavan stolac s kojeg se gulila zelena boja.
Umjesto u ormaru, sva odjeća im je visjela na metalnoj vješalici.
– Rebecca, Tess Hartsong je – Tess je privukla stolac do
kreveta.
Rebeccine vjeđe su zatreptale. – Tess?
– Kako si?
– Umorno – Rebecca se okrenula na leđa. Nekoliko
pramenova kose joj se zalijepilo za obraz zgužvan od jastuka i
vonjala je kao da se nije otuširala danima. – Što ti radiš ovdje?
– Eli je zabrinut za tebe.
– Je li te došao gnjaviti? – upitala je bezvoljno. – Rekla sam
mu da ne smije. Samo sam umorna.
Tess joj je dodirnula čelo. Bilo je hladno. – Koliko si već u
krevetu?
– Ne dugo. Dan-dva.
Eli je rekao tri. – Jesi li jela?
– Nisam gladna.
Odmaknula je Rebecci kosu s lica. – Želiš mi reći što te
muči?
Rebecca je slabašno slegnula ramenima. – Žene gube djecu.
Događa se – iz kuta oka skliznula joj je suza.
– Žao mi je – rekla je Tess, svjesna koliko te riječi nisu
dovoljna utjeha.
– Bila je djevojčica. Paul kaže da to ne mogu znati, ali ja
znam. Znam da je bila djevojčica.
 – I silno si je željela.
– Više od svega. Paul kaže da joj nije bilo suđeno da se rodi.
Kako on to zna?
– Ne zna.
– Ja sam kriva!
– Rebecca, nisi ti kriva.
– Ne znaš ti to. Paul je trebao pomoć na polju, micao je
stijene iz zemlje. Trebala sam odbiti, ali šutjela sam. Trebala
sam odbiti. Trebala sam biti opreznija.
– Ništa ti nisi napravila. Većina spontanih pobačaja
posljedica je kromosomske greške. Sigurna sam da ti je to i
liječnik rekao.
– Samo sam jedanput bila kod liječnika – Rebecca je zarinula
lice u jastuk.
Tess nije bila psihijatar i nije znala kako da joj pomogne, ali
Rebecci je doista trebala pomoć. – Idem ti pripremiti nešto za
jelo.
– Nisam gladna.
– Razumijem. Ali svejedno ću ti nešto pripremiti.
Ne obazirući se na Rebeccino slabašno negodovanje, Tess ju
je izvukla iz kreveta. Povela ju je do stola, utješno je milujući po
leđima. Dok je tukla jaja za kajganu, vidjela je da Eli vani
pokazuje Ianu i Wren kokoši.
Rebecca je tek bila pojela mali zalogaj kajgane kad se Paul
vratio. Pod pazuhom košulje dugih rukava ocrtavali su se mokri
polumjeseci znoja, a u podvinutim nogavicama traperica bilo je
zemlje. Nije niti pogledao suprugu, nego se samo obratio Tess: –
Niste trebali potegnuti do ovamo. Porazgovarat ću se Elijem.
– Nije mi problem. Ženi je katkad potrebna druga žena.
Paul je skinuo narančaste radne rukavice. – Prošla su već tri
mjeseca. Neka konačno krene dalje.
 – To su i meni svi govorili nakon što mi je umro suprug –
sjetila se da je Paul došao pomoći Ianu u gradnji kućice na drvu
i požalila oštar ton. – Nažalost, bol ima vlastiti raspored.
Rebecca treba liječnika.
– Rebecca si treba naći posla – odbrusio je i okrenuo se
prema supruzi. – Becca, da se nisi vratila u krevet. Eli se brine, a
to ni za tebe nije dobro.
Rebecca je imala većih problema od Elijeve brige. Trebala joj
je profesionalna skrb, a njezin suprug to jednostavno nije želio
priznati.

*
Kad su se vratili pred školu, na pragu ih je dočekalo dvoje
neznanaca – Abby Winzler, za koju su ubrzo saznali da je
prijateljica Sare Childers, imala je slomljen prst. Njezin suprug
Chet, također jedan od onih koji misle da apokalipsa vreba iza
ugla, požalio se na glavobolju koju je, prema opisu, Tess odmah
povezala s potresom mozga. Prema Tessinoj naredbi Ian je
ratobornog Cheta ugurao u Land Cruiser i odvezao u bolnicu.
Ona je sama namjestila udlagu na Abbyn prst, za što je
nagrađena s dva kilograma ljetnih bresaka i podužom listom
Abbynih ostalih boljki, redom neliječenih.
U planinama je na sve strane bilo žena poput Abby i
Rebecce. Bile su presiromašne, živjele predaleko od bolnice ili
jednostavno nisu vjerovale liječnicima i živjele su bez
medicinske skrbi. Nisu se imale kome obratiti za pitanja o
menstrualnim tegobama, raku dojke, depresiji, srčanim
bolestima ili osteoporozi. Prenatalna i postnatalna skrb bile su
nepoznanice.
A Tess je bila školovana točno za to.
Ali nije mogla. Biancini vrisci još su joj odjekivali u mislima.
Netko drugi će morati pomoći ovim ženama. Ovo nije njezina
dužnost.
Ian je poslao poruku da će bolnica zadržati Cheta na
promatranju preko noći, a on prespavati u Knoxvilleu da ga
sutra doveze doma.
Raspoloženje joj se još pogoršalo. Bila je prilično sigurna da
je Ian tako velikodušan da ne mora gledati nju, a ne zato što želi
glumiti taksista za Cheta.
 17

K ad se Tess iduće večeri vratila iz kolibe u školu, zatekla je

Iana s pivom u ruci. – Drugi put kad neka od tih starih
divokoza siđe s planine, ne pomažem ti.
Izvukla je Wren iz marame. – Ti i Chet niste se sprijateljili,
ha?
– Ne vjeruje da je čovjek sletio na Mjesec i misli da su
tragovi zrakoplova zapravo otrovni plin koji izvanzemaljci
ispuštaju po nama. Ne pitaj me zašto.
Pred školom se zaustavio automobil.
Zagledao se u nju pogledom punom optužbe. – Napisat ću
radno vrijeme na vrata, tako mi svega.
Ali pred vratima je bila Heather i to puna darova. – Nadam se
da niste jeli, jer sam donijela hranu iz Pijevca – njezine dugačke
naušnice su je pomilovale po obrazima kad se sagnula spustiti
poveću vreću na pod. – I domaći kolač od rogača i kvinoje s
glazurom od avokada. Zezam vas! Kupila sam ga, to vam je
zakašnjeli vjenčani poklon. Zaboravila sam – prebacila je labavu
pletenicu preko ramena. – A drugi dio dara... pakiraj se, mala.
Noćas spavaš kod tete Heather.
– Heather, stvarno ne trebaš...
– Dar mladencima. A sad je spakiraj, jer sam nam naručila
stripera! Wrenina omiljenog!
Tess se nasmiješila iako nije željela ostati nasamo s Ianom.
Heather se nije dala smesti i u tren okaje u jednoj ruci držala
Wren, a u drugoj torbu punu dječjih potrepština.
– Odi po deku – rekao je Ian kad je Heather otišla. – A ja
idem po vino.
 – Deku?
Ne želim ostati unutra.
Otišao je do kućice na drvu. Na tri i pol metra od tla sad je
stajala čvrsta platforma, a na njoj već i jednostavan okvir, Ian se
popeo prvi, noseći hranu i vino, pa se sagnuo primiti deku od
Tess. Kad je stigla do vrha ljestava, prostrla je deku i sjela
prekriženih nogu da se nečime zabavi i ne gleda Iana.
Sunce je bilo nisko na nebu, ali još ne i na zalasku i sve oko
njih bilo je obojeno zlatom. Svjetlost boje meda podarila je sjaj
drveću i smekšala rubove stijena. Ian joj je pružio plastičnu čašu
s vinom, natočio i sebi pa sjeo do nje. Podlaktice su im se
dodirnule.
– Lijepa ti je kućica na drvu – rekla je.
– To je atelijer – objasnio je.
– Aha.
Spustio je čašu na bedro. – Stvarno misliš da neću raditi
ovdje?
– Naravno da hoćeš.
Prebrzo je odgovorila i odmah se namrštio. – I hoću. Čim
dobijem malo mira i tišine.
– Još malo – zagledala se u prirodu – drveće i stijene,
prijevoje i doline. – Wren i ja ćemo se za dan-dva preseliti u
moju kolibu.
– Što će mi onda biti izgovor?
Ta ju je okrutna iskrenost dirnula. – Naći ćeš ti svoj put. Oni
divni crteži Wren...
– I tebe – prijezirno je rekao. – Te se crtarije prodaju po
ulicama.
– Ti si stručnjak za umjetnost, pa se neću protiviti. Ali meni
su krasni.
Sunce je skliznulo za brda. Pastelne pruge rasule su se
nebom, koje je izgledalo kao da je obojeno bojama za uskrsna
jaja. Ian je primio dugačak pramen Tessine kose, dodirnuvši
pritom njezin vrat. Omotao je kosu oko prsta, a ona se naježila.
Zagledala se u njegov pravilan nos, isklesanu čeljust, istaknute
jagodice, oči koje su krile tolike tajne. Lice koje je u mladosti na
bolan način naučilo kako sakriti osjećaje. Lice čovjeka koji je
svoje tajne otkrivao samo kroz umjetnost.
Što li on vidi kad pogleda nju, zapitala se. Vidi li podočnjake
ocrtane brigom i isprekidanim snom? Vidi li koliko je obična?
Poljubio ju je. Njegove usnice jedva su dodirnule njezine.
Odmaknuo se i pogledao je u oči. – Zaustavi me kad god
poželiš.
– Nastavi – čula je vlastiti šapat.
– Ne želim te požurivati.
Nije niti mogao požurivati nekoga tko ovo toliko dugo čeka.
Ponovno ju je poljubio. Dublje. Zavukao je prste u njezinu
kosu. Njegov jezik skliznuo je u njezina poluotvorena usta.
Istraživao je polako, izluđujući je sve više sa svakom sekundom.
Njegove krupne ruke prešle su na njezina ramena, skliznule joj
niz leđa, privukle je toliko blizu da su im se grudi dodirnule.
Samo su se ljubili, ali Tess je imala osjećaj da će izgorjeti od
želje.
Morala je uzeti stvar u svoje ruke. Obaviti svoju dužnost.
Vratiti mu za sve usluge koje joj je napravio. Još malo. Još samo
malo. Čim ovaj poljubac završi. A dotad će uživati u trenutku.
Trenutak je završio kad ih je prevrnuo na pod. Podvukao se
pod nju i podigao je na sebe kao da je laka poput pera. Taj joj je
položaj bio i predobro poznat. Uvijek je ona bila gore. Zajahala
ga je, spremna uzeti stvar u svoje ruke. Sve mu je dugovala i
morala je ovo izvesti kako treba. Što li Ian voli?
Ljubljenje. Dobit će ljubljenje.
 Njezina kosa spustila se oko njih poput zavjese kad se Tess
nagnula i spustila usnice na njegove. Volio je duboke poljupce,
ali ona nije bila vješta u tome. Hvala Bogu da je samo popila
vina, ali nije niti dirnula sir. Kojeg li užasa, ljubiti se nakon sira.
Koliko duboko da mu gurne jezik? Ne preduboko, da ga ne
uguši. Ali ne ni preplitko, kao da mu pregledava prednje zube.
U pokušaju da sve izvede savršeno, ohladila se i sad je od
vatre koja je buktjela u njoj ostao samo pepeo. Morala je prestati
toliko razmišljati i početi se oslanjati na instinkt, potpaliti je. Ali
instinkt joj je govorio da siđe s njega, siđe s kućice i odjuri u
kuću, razočaravši i sebe i njega.
– Gdje si ti? – progovorio je uz njezine jedva rastvorene
usnice.
Odmaknula je glavu. – Kako to misliš? Tu sam.
– Jesi li?
Odmaknula se unatrag. – Napisat ćeš mi kritiku?
Nasmiješio se, ali ona je bila na rubu suza. Sišla je s njega,
spremna sići i s kućice prije nego što se do kraja osramoti.
Posegnuo je za njom i primio je za zglob. – Čekaj!
– Pusti me – rekla je.
Nije je pustio.
– Pusti me, rekoh!
Uspravio se na koljena, ne puštajući njezinu ruku. – Pustit ću
te, obećavam. Ali daj mi trideset sekunda prednosti.
– Što da radim za to vrijeme?
– Ne znam. Zezaj se. Pričaj viceve. Oponašaj mene kako
oponašam Thomasa Edisona – pustio ju je. – Moram razmisliti.
Prestalo joj se plakati, ali odbijala se nasmiješiti. – Ne znam
kako itko može oponašati Thomasa Edisona, a tvojih trideset
sekunda bliži se kraju.
Uvrijeđeno ju je pogledao. – Mislio sam da je očito da se
štoperica pali kad prestanem razmišljati.
Tess je zlovolja prošla, ali pravila se da nije. – No dobro –
uzdahnula je.
– Super – sjeo je na deku, ispružio jednu nogu, a drugu
savinuo u koljenu. Pretvarao se da mozga, pa stresao glavom. –
Ne ide mi. Treba mi nadahnuća. Možeš skinuti majicu dok ja
razmišljam? Ne smeta ti, jel’ da?
Kamo je nestao namrgođeni čovjek kojeg je poznavala? Kao
da se prestao skrivati iza režanja i durenja. Da Tess pristane na
ovu igricu? Zašto ne.
– A valjda ne smeta – i ona je kleknula na rub deke.
Prekrižila je ruke na grudima. – Pripremi se na užas: ne nosim
svoj seksi grudnjak – povukla je majicu preko glave i otkrila
obični bijeli pamučni grudnjak s pomalo rastegnutom čipkom na
vrhu grudi.
Odmjerio ga je neutralnim pogledom. – Da, to bi mogao biti
problem. Kako da se napalim kad ne nosiš seksi grudnjak? – nije
skidao pogled s njezinih grudi. – Prije nego što mi odgovoriš,
moram znati još i ovo – nosiš li barem seksi gaće?
– Ne sjećam se koje sam jutros navukla – rekla je čedno – ali
jamčim ti da nisu seksi.
– Ali na jedno nisi mislila: seksi nije svima isto.
– Ma da?
– Iznenađen sam da to ne znaš – rekao je teatralno. – Najbolje
da skineš traperice, da ti dam iskrenu procjenu stanja. Osim ako
te time ne bih uvrijedio.
Nasmijana i napaljena, Tess se osjećala kao da se topi. Ustala
je. – Izložit ću se tom riziku – otkopčala je dugme, pa primila
patent-zatvarač.
– Samo malo. Ne radiš kako treba.
– Ne otkopčavam traperice kako treba? Zezaš me.
 – Rekao sam da bi te kritika mogla uvrijediti. Zapanjen sam
da jedna iskusna medicinska sestra ne zna koliko je zatvarač
opasan.
– Ozbiljno? Pojma nisam imala.
– Vidim da nisi. Medicinari poput tebe trebali bi bolje
poznavati osnovna pravila sigurnosti.
– Kao na primjer?
– Kao na primjer... Muška ruka sigurnije ga otvara. Naši su
prsti snažniji.
Je li ovo moguće? Je li moguće da će seks s Ianom Northom
biti i vreo i zabavan? Pretvarala se da razmišlja. – Moguće da
imaš pravo.
– Vrlo sam inteligentan – kleknuo je pred nju, zavukao prste
u pasicu traperica i povukao patent-zatvarač, ali samo do pola
prije nego što je zastao i prešao prstima po njezinu mekanom
trbuhu. Tess je odmah stisnula mišiće trbuha, ali pomislila
kvragu sve i opustila ih.
Prislonio je usnice na kožu koju je razotkrio. Spustio ih je niz
njezin trbuh, uza zatvarač, sve do ruba gaćica. Gricnuo ih je i
osjetila je njegov topao dah na koži. – E ovo – šapnuo je – prava
je zabava.
A Tess čak nije ništa morala raditi. Samo je stajala – iako su
joj koljena klecala.
Povukao je njezine traperice niže, do koljena i obgrlio joj
bedra rukama.
Lagala je: tog je jutra obukla zgodne seksi svijetloljubičaste
gaćice koje joj je prijateljica poklonila da je pokuša oraspoložiti.
Zgodan par... tangi.
Što je Ian North već otkrio. – Lažljivice mala – primio je
njezinu golu stražnjicu objema rukama. – Ovo je najljepši par
gaća koje su muške oči dosad ugledale.
 Opet ju je gricnuo.
Koljena su imala još samo koju sekundu snage u pričuvi, što
je možda i osjetio, jer ju je zgrabio za zglob i povukao na deku.
U sekundi je ostala i bez sandala i bez traperica. Ležala je pred
njim u običnom grudnjaku i seksi gaćicama. Kleknuo je nad nju,
a njegova glava i ramena ocrtali su se na nebu boje rastopljenih
gumenih medvjedića.
Iako su traperice pod njegovim patent-zatvaračem stršale,
nije se žurio.
– Ne volim kritizirati – rekao je – ali taj grudnjak stvarno je
grozan. Možda da ga ipak skinem?
Podigla se na lakat. – Mogu sama. Ili je i to opasna radnja?
– Brzo učiš. To je jedna od tvojih osobina koju najviše
cijenim.
Vatra je u njoj ponovno plamtjela, a još je nije niti skinuo. –
Kopče grudnjaka su opasne?
– Nemaš pojma koliko žena svaki dan završi na hitnoj zbog
njih – poljubio ju je u vrat i zavukao ruke iza njezinih leđa. – Ali
tebe smo spasili te sudbine – rekao je i otkopčao joj grudnjak.
Zagledao se u nju. Prešao je pogledom preko svakog
centimetra. Uočio je kojeg su joj oblika bradavice, uočio je da je
jedna dojka malo veća od druge. Nježno ju je pogurnuo na deku
i legla je. – Pravi je zločin protiv čovječanstva – promrsio je –
držati ovu ljepotu u zatočeništvu rublja.
Te riječi – taj pogled – Tess se nikad nije osjećala ugodnije u
svojoj ženskoj koži. Primio je njezine grudi i prignuo se blizu.
Držao ih je kao da ih važe, kao da pamti njihov oblik i uživa u
pogledu na njezino tijelo. Nježno je prešao bradom preko jedne
bradavice, pa druge. Tess se primaknula bliže tom dodiru, iako
ga je morala zaustaviti prije nego što svrši. – Skini košulju.
Poslušao je. Jako polako. Kao da mu za otkopčavanje svakog
dugmeta treba vremena i koncentracije. Ali kad je ustala na
koljena dovršiti posao u sekundi, primio ju je za ruke da je
spriječi.
Tek je tad shvatila. Ona je lovina.
Tess Hartsong, kraljica svih lovaca, sad je bila lovina koju je
ovaj lovac mamio u stupicu vješto, proračunato i pomalo
teatralno.
Kad je konačno skinuo košulju, raskopčao je traperice, ali
nije ih skinuo, nego se nagnuo nad nju i vratio obožavanju
njezina tijela. Prvo se posvetio grudima, dodirujući ih prstima i
ustima, radeći joj najslasnije stvari i natjeravši je da migolji, ali
ne skidajući svijetloljubičaste gaćice. Nije se više mogla
suzdržati.
– Molim te... Molim te...
Dodirnuo joj je trbuh, pa spustio ruku niže i dodirnuo je kroz
čipku gaćica. Samo jedanput. Bilo je dovoljno.
Zabacila je glavu, tijelo joj se ukočilo i vinula se u vis,
poletjela zrakom sve do granice svemira i eksplodirala.
Prošle su sekunde, sati, dani prije nego što se vratila na
Zemlju, a i tad se nebo nad njom nastavilo vrtjeti. Ovo je
napravio već drugi put, a Tess mu još nikako nije uzvratila.
Odmaknuo se i sjeo na pete. – Još vina?
Osovila se na laktove. Došlo joj je da vrišti. – Što to radiš?
Kako možeš biti tako... Hladan?
– Hladan? – u pogledu su mu bljesnule munje. – Od dana kad
smo se upoznali hodam uokolo napaljen. Dok te gledam kako
migoljiš bokovima.
– Ne migoljim.
– I te tvoje divne grudi. Ta divna guza. Čak i tvoj zatiljak. I
cijelo vrijeme pojma nemaš što mi radiš. E pa sad, mala moja –
hrapavo je rekao – čeka te osveta.
 – Osveta?
– Zaradila si i više od ovoga.
Sve je to izgovorio tako slasno prijetećim tonom. – Žao mi je
– nije joj bilo žao, ali svidjelo joj se kako je to rekla. Svidjelo joj
se što je on glavni. A ona više nije lovac...
– A još i ne znaš što te čeka – zabio je ruku u džep traperica i
izvukao kondome koje je očito nosio uokolo, pa ih spustio na
pod s teatralnim osvetničkim žarom. Jednim vještim pokretom
skinuo je i traperice i jedan par onih svilenkastih bokserica koje
je Tess vidjela u ladici. Tess je poznavala mušku anatomiju, ali
ovo... Ovo je bilo... – Ne znam baš – rekla je. – Mislim da nisam
spremna za kaznu.
– Peh – rekao je. – Jer samo što nije!
Zadrhtala je. Ova uloga bila joj je nova, ali uživala je igrajući
je. – Nisam... nisam spremna – veće laži svijet nije čuo.
Spustio se do nje. – To ću ja provjeriti.
I provjerio je.
Sve je istražio. Do posljednjeg milimetra. Ostala je bez
gaćica. Držanje mu je bilo strastveno, dodir savršen. Kako je
znao da točno o tome Tess sanja?
Opet je eksplodirala i prije nego što je ušao, ali sad je bio red
na njemu. Zabio se duboko. Primila ga je. Odmaknuo se. Opet
se zabio u nju. I opet i opet. I eksplodirao.
Zadovoljena i nasmiješena, Tess ga je grlila dok mu se tijelo
opuštalo. Prelazila je prstima preko njegovih ožiljaka, iako bi
radije svakog bila dodirnula usnama. Konačno je sišao s nje.
– Ovo – dahtao je – bila je čista propast.
– I ja sam razočarana.
– Samo nam jedno preostaje.
– Da probamo ponovno?
– Nažalost, da. Ali prvo... – natočio je još vina.
 Pili su vino sjedeći goli na deki, u tami, jedva razgovarajući.
Naposljetku su konačno legli i sve to ponovili, samo još
uspješnije.
Na kraju su legli na leđa. Tess se protegnula i postavila
jedino pitanje koje je imalo smisla. – Idemo li jesti?
– Žena po mojem ukusu.
Ali koliko god je to bila istina, nije ništa značila. Ianovo srce
predugo je bilo u sefu, zaključano na sigurnom, iza zida koji ga
je štitio svih ovih godina.

*
Noću je zahladnjelo i vratili su se u kuću. Ian se vratio s njom u
svoju nekadašnju sobu, u isti krevet, kao da je to najnormalnija
stvar na svijetu. Vodili su ljubav još jedanput, pa još jedanput.
Naposljetku je Tess čula njegove mirne, duboke udahe, ali
ona sama nije mogla zaspati. Bilo joj je trideset pet godina i
danas je prvi put bila s nekim osim Travisa.
Ian se nije pomaknuo kad se izvukla iz kreveta i premjestila u
naslonjač pred prozorom. Ispružila je noge na otoman i pokušala
raspetljati misli. Noć koju su proveli zajedno bila je intimna i
Tess se osjećala ogoljeno, bespomoćno. Ali čega se bojala?
Ovako silovitih osjećaja... Punog srca... Čežnje za nečim
intimnijim od seksa. Za...
Dosta! Nije smjela niti misliti o tome. Ian je nepokolebljivo
ignorirao osjećaje, pa je i ona morala zauzeti takav odnos.
Ljubav ju je jednom već umalo uništila. To joj se više nikad nije
smjelo dogoditi.

*
Probudila se u zoru, ukočenog vrata i drugih dijelova tijela koje
sigurno nije nažuljala na stolcu. Odšuljala se u kupaonicu i
istuširala. Kad je izašla, omotana ručnikom, Ian je još bio u
krevetu, ali bio je budan. Kosa na jednoj strani glave stršala mu
je u vis, a snježnobijela jastučnica isticala preplanulu put. –
Rano si ustala.
– Želim vidjeti Wren prije posla.
– Nedostaje ti?
– A što mogu – Wren je bila na sigurnom kod Heather. Tess
se sinoć kad ju je Heather odnijela nije osjećala kao kad je otišla
s Jeffom i Diane, ali osjećala je prazninu u naručju.
Podigao je ruku iza zatiljka, otkrivajući blijedi ožiljak na
podlaktici. Odmjerio ju je od glave do pete seksi pogledom
poluzatvorenih očiju. – Riješi se tog ručnika.
Bila je u iskušenju. Prevelikom, čak. – Bih, ali mislit ćeš da
sam laka ženska.
Nasmijao se, ustao i prošetao po sobi gol. Imao je snažno
tijelo izduljenih mišića, a ne tijelo bildera. On je bio vitak, ona
bucmasta. On je bio pun dramatičnih ožiljaka, a ona je sve svoje
zaradila kao trapavo dijete koje nije znalo voziti skejt.
Znao je da ga promatra, ali samo se nasmiješio i otišao u
kupaonicu, ostavivši Tess samu s njezinim kaotičnim mislima.

*
Stao je pod tuš prije nego što se voda zagrijala. Šok ledene vode
bio mu je itekako potreban, inače bi se vratio u spavaću sobu i
natjerao Tess da promijeni mišljenje. To ionako ne bi bilo teško.
Nikad nije bio sa ženom poput nje. Toliko seksi, toliko
maštovitom, toliko raskalašenom i zavodljivom ljubavnicom.
Dok se voda grijala, prstom je u pari na vratima tuš-kabine
nacrtao obris njezina tijela. Obla bedra, vitičastu zagradu grudi.
Izbrisao je crtež i gurnuo lice pod vodu. Sve bi dao da je ništa
ne povrijedi. Dao bi joj seks za kojim oboje žude; i prljav i
zabavan. Ali i pazio bi na nju, jer ona sama ne pazi na sebe.
Koliko god se držala kao da je neuništiva, Tess Hartsong je
nudila srce na dlanu. Najstrašnije bi bilo da ga pokloni nekome
tko ga neće znati cijeniti, Ian će je spasiti od toga.
 18

K ad je poslijepodnevna smjena završila, Tess je iz

Heatherine kuće, gdje je signal bio snažniji, nazvala
Denninge. Podigla je Wren pred kameru da je vide. – Vrat joj je
ojačao, pogledajte.
– Je! Jeffe, vidi je! Narasla je!
Divili su se Wren iz svih kutova i zapljeskali kad je Wren
slatko kihnula. Nakon što su prekinuli, Tess je još dugo
razmišljala kako je to dvoje prijetećih neznanaca u nekoliko
tjedana postalo tako važan dio njezina života. Iznenadilo ju je
koliko joj je drago zbog toga.
Preselila je još nešto svojih stvari u kolibu. Iako ju je očistila,
koliba je još vonjala po vlazi, a Tess se ondje sad osjećala i
stiješnjeno. Nedostajat će joj Ianova supermoderna kuhinja,
udobni namještaj i oni veliki prozori bez zavjesa.
– Obećavam, zlato – poljubila je Wreninu paperjastu glavicu
– da ću nam u najkraćem roku skockati kućicu.
U sumrak je nahranila Wren i napravila sebi sendvič sa svime
što je odnijela iz škole. Kupnja namirnica bit će i teška i skupa
sad kad više ne može računati na Ianovu dostavu iz
supermarketa.
Ian je ušao na stražnja vrata. Unio je košaru za prljavo rublje
u koje je Tess natrpala Wrenine pelene, hranu i druge zalihe. –
Ne mogu vjerovati da ćete živjeti ovdje. Pogledaj u kakvom je
stanju.
– Sve će izgledati bolje sa svježim slojem boje – pokazala je
stare zidove. – Slobodno se raspištoljiš. Možda prljavo bijela?
– Ja sam slavni umjetnik. Ne možeš si ti priuštiti moj kist.
 Zaustila je da se našali kako će mu platiti seksom, ali
predomislila se. Trebala bi mu doista platiti. – Moramo te
konačno pustiti na miru.
– Ovdje nije kao u gradu. Ovo je pustoš daleko od svega.
– Ako se prestrašiš, pozvoni školskim zvonom i Wren i ja
ćemo dotrčati u pomoć.
– Nije mi smiješno.
Pogledala je Wren. – Mi mislimo da smo prilično duhovite,
jel’ da, zlato?
Wren je puhnula i zamahnula ručicom.
– Ozbiljan sam, Tess. Ovo je vikendica u lošem stanju. A
Wren je premalena da živite ovdje, daleko od svega.
– Sredit ću je lijepo.
– Ne vidim zašto se žuriš sa selidbom.
– Kupit ćemo ti rog da nas zoveš...
– Daj mi malu! Bacakaš je kao da je teniska loptica! – nije se
niti snašla, a Ian je izvukao Wren i iz marame i iz njezina
naručja. – Ako je želiš natrag, dođi po nju!
Izjurio je s djetetom, okružen oblakom lošeg raspoloženja.
Tess je upalila sva svjetla i otišla na kat spremiti dio
Wreninih stvari. Koliba je zaškripala nekim nepoznatim
zvukom. Je li se uvijek ovako glasala? Iz svojih prvih tjedana
ovdje sjećala se samo tuge. Osvrnula se po sobi, zapažajući
tapete koje su se gulile, kutke bez svjetlosti. Ovdje je bila
jednako daleko od grada kao u školi, ali osjećala se nelagodno –
a prije nije. Nije se baš bojala osame, pogotovo zato što su
prozori kolibe imali zavjese, ali bila je nemirna.
Trebala je uživati u tom kratkom predahu prije nego što ode
po kćer, a ona je samo osjećala nemir. Nije joj se dalo niti sjesti i
čitati, niti pospremati. Prije nekoliko mjeseci znala je slušati
glazbu i zaplesati, ali sad ni to nije željela. Željela je sjesti s
čašom vina i čavrljati s Ianom. Ili – nije imalo smisla lagati
samoj sebi – voditi ljubav s njim. Zadrhtala je sjetivši se kućice
na drvu.
Neće joj toliko nedostajati škola, koliko dani s Ianom. Izašla
je na trijem vukući za sobom oblak depresije. Večer je bila
hladna i dobro bi joj došla jakna, ali nije joj se dalo vraćati
unutra. Jedan moljac je besmisleno klepetao krilima oko jedine
žarulje u napukloj porculanskoj zidnoj svjetiljci. Željela je prava
svjetla i ljuljačku na koju će moći sjesti s Wren i razgovarati.
Nekoliko ugodnih kauča i mekani naslonjač za čitanje. Modernu
kuhinju... i sobu sa svjetlucavim zidovima.
Poskočila je kad se u šumi nešto pomaknulo. Nešto krupno.
Jedna je grana puknula i iz šume je izašao čovjek. Instinktivno
se odmaknula i naletjela leđima na drveni zid kolibe.
– Za promjenu ste sami? – rekao je.
Zaboravila je koliko je Brad Winchester visok i snažan.
Široke grudi, širok struk, teške ruke... – Što želite?
Prišao je dovoljno blizu da ga obasja slaba žuta svjetlost s
trijema. Bio je u laganoj jakni i tamnim hlačama i držao se
prijeteće. Tess je maloprije bilo hladno, a sad su joj se dlanovi
znojili. Da se barem dovezao do njezinih vrata, a ne došuljao
ovako šumom.
Kad se nepozvan popeo na trijem, ona jedina žarulja njegovu
je prerano sijedu kosu obasjala sablasnom svjetlošću.
Odmjerio je trupce zidova i krović koji se nadvijao nad
trijemom. – Kellyna je baka odrasla ovdje. Kelly voli ovu
kolibu. Trebao sam je ja kupiti kad se prodavala. Sve bih nas
poštedio dosta nevolja.
– Ali niste.
Prišao je korak bliže. – Nikome ne dopuštam da maltretira
moju suprugu.
 Natjerala se da i ona zakorači prema njemu, odlijepi se od
sigurnosti drvenog zida. – Odlazite.
– Ovo sam pronašao među njezinim stvarima – izvukao je
nešto iz džepa i pružio Tess.
Broj telefona koji je zapisala za Kelly na papiru iz bloka
svoje nekadašnje klinike.
Zgužvao je papir. – Kelly mi je odmah trebala reći da je
maltretirate, ali nije me htjela gnjaviti.
– Maltretiram?
Bacio je zgužvani papir na trijem. – Zivkate je da se sastanete
da je opet možete gnjaviti svojom propagandom.
Tess je zbrojila dva i dva i rezultat joj se nije svidio. Brad je
pronašao Tessin broj, a Kelly mu slagala odakle joj.
Prišao je još bliže, kao da je želi zastrašiti vlastitim
dimenzijama. – Moja supruga i ja jednako mislimo. Stvarno
mislite da je možete natjerati da promijeni mišljenje? Kelly se ne
petlja u politiku.
– Politiku? – Tess je zabila palac u pasicu traperica. – A ja
sam mislila da svi želimo najbolje djeci.
Čistinom su preletjela dva snopa svjetala. Oboje su se
okrenuli i ugledali srebrni Lexus, koji se parkirao pred kolibom.
Motor se ugasio, vrata otvorila i iz auta je izašla Kelly.
Stala je pokraj vrata auta, nervozno pogledom prelazeći s
Tess na supruga, očito zabrinuta da je Tess Bradu rekla istinu.
Prišla im je. – Brade, što se događa? Vidjela sam tvoj auto uz
cestu. Mislila sam da se tek sutra vraćaš iz Nashvillea.
– Ranije smo završili. Odakle se ti vraćaš?
– Majka Margie Wexler je bolesna. Malo sam joj pravila
društvo.
– Lijepo – sišao je s trijema i raširio ruke. Nije krenuo zagrliti
Kelly, nego je čekao da ona priđe njemu. Samo je sekundu
oklijevala, ali onda poslušala.
Obgrlio je njezina vitka ramena istim onim posesivnim
pokretom kojim je Connor držao Avu. Poput vlasništva. –
Trebalo mi je malo tjelovježbe – rekao je – a želio sam i
porazgovarati s Tess. Znam da nisi htjela da se miješam, ali ti si
previše pristojna. Tess mora shvatiti da te nikad više ne smije
gnjaviti.
Kelly je zabrinuto pogledala Tess, pa supruga. Brad ju je
primio za Bradu kao da je dijete. – Nije samo tebe gnjavila.
Nazvala me Connorova majka. Čini se da je Tess razgovarala i s
nekoliko momaka. Helene nije nimalo oduševljena.
Kelly nije skidala pogled sa supruga. – Mogu si misliti.
– Baš nam to treba: netko da potajno uči naše dečke o seksu –
pustio je suprugu i pogledao Tess. – Ne gurajte nos gdje mu nije
mjesto.
Tess je odvratila jednako ratoborno. – Vi stalno gurate nos u
moje poslove, pa recimo samo da vam vraćam istom mjerom.
Napuhnuo se poput kokice. – Da više niste gnjavili ni moju
suprugu, ni bilo koga ovdje! Nikoga ne zanima vaše mišljenje.
Je li tako, Kelly?
Kelly je pognula glavu i promrmljala nešto nerazumljivo.
Tess ju je u tom trenutku prezirala zbog slabosti. Gdje joj je
kičma?
Brad nije bio zadovoljan supruginim nerazgovijetnim
odgovorom. – Kelly?
Podigla je glavu. – Poslušaj Brada, Tess – rekla je ukočeno.
Svako suosjećanje koje je Tess osjetila prema njoj raspršilo
se pred tom kukavštinom. – Slušam samo ljude koje poštujem, a
trenutačno nijedno od vas dvoje nije na tom popisu.
– Ma da? – pustio je suprugu. – Odi doma, draga, ja ću
pješice do auta.
 Kelly ih je bojažljivo promatrala – još se bojala da će Tess
raskrinkati njezinu laž. Tess bi je lako mogla smiriti pogledom,
ali trenutačno nije imala dovoljno samilosti.
Kelly je polako otišla do auta. Tess nije željela ostati sama s
Bradom, ali nije se mogla natjerati da šmugne unutra. Brad je
doviknuo za suprugom: – Bilo bi super da me čeka piće kad se
vratim. Tri masline ovaj put! One fine nadjevene sirom!
Odlučna žena, koja je napala Tess zbog police s kondomima,
nestala je poput magle. Kelly je kratko, nervozno kimnula i
odvezla se.
Tess je s gađenjem pogledala Brada. – Takvi kao vi već su
vrlo rijetki.
– Ja sam staromodan – odbrusio je – i ne namjeravam se
nikome ispričavati zbog toga. Štitim svoju obitelj.
– A ja sam golema opasnost.
Uperio je prst u nju. – Pustite moju suprugu na miru. I moju
kćer, također.
– A da im vi konačno dopustite da same kažu što žele?
– Stvarno mislite da me možete ovako izazivati? Vi ste nitko
i ništa.
Skupila je svu hrabrost koju je uopće posjedovala. – A vi ste
velika faca. Kralj Tempesta, zabiti u Tennesseeju. Jasno mi je.
Ali baš me briga.
– To će se uskoro promijeniti – rekao je i nestao u šumi.
Tess je ušla i zaključala vrata. Brad Winchester je bio
nazadan, pretenciozan, ratoboran – najgora vrsta nasilnika. Ali
što ako je i nasilan?
Kelly je rekla da je ne zlostavlja, ali je li to bila istina?
Winchester se na Tess ljutio nerazmjerno žestoko s obzirom na
to što je napravila. Možda mu je toliko antipatična jer mora
uvijek biti glavni, a ne jer ga zanima seksualni odgoj gradske
škole. Navikao je da je sve po njegovu i nije namjeravao nikome
– a ponajprije nekakvoj ženi i nekakvoj došljakinji – dopustiti da
mu stane na put.

*
Kad se vratila u školu, Wren je spavala u krevetiću u sobi na
katu. Ian joj je prišao s dječjim monitorom u ruci. Tess je
odlučila da mu neće reći za posjet Brada Winchestera. Zbog
toga bi se samo još više protivio njezinu preseljenju, a Tess se
morala osamostaliti. Živjeti bez njega. Što prije.
Odmjerio ju je od glave do pete. – Danas te stvarno
namjeravam slikati.
Otjerala je iz misli neugodne ostatke sukoba pred kolibom. –
To sam već čula. Ali lako te je dekoncentrirati.
– Sve je to stvar mentalne discipline. Prošli put nisam bio
dovoljno usredotočen.
– A danas će biti drukčije?
– Svakako – odvukao ju je u studio, gdje su na sredini parketa
već čekala metalna kolica za posluživanje nakrcana tubama,
staklenkama i limenkama boje.
– Slobodno se skini – rekao je. – Neću viriti – okrenuo je leđa
i bez potrebe se zagledao u potrepštine koje je već bio
pospremio.
– Stvarno moramo? – upitala je. – Mene je sram.
Podbočio se. – Opet ćemo o tvojem glupom nezadovoljstvu
vlastitim tijelom?
– Smijem biti nezadovoljna vlastitim tijelom. Moje je.
– I Bog nije stvorio savršenijega. Daj, Tess! Nadahni me!
– Dovraga! – povukla je vestu preko glave, cijelo vrijeme
gunđajući. – Mogao bi platiti najljepše modele na svijetu da ti
poziraju, ali ne – odbacila je cipele. – Znaš što se meni čini? Da
si ti škrtica – skinula je traperice i otkopčala grudnjak. – Ne želiš
platiti profesionalni model, nego iskorištavaš sirotu udovicu...
Frknuo je nosom.
Odbacila je i grudnjak. – I da znaš da ne skidam gaće!
Prekrižio je ruke arogantnim pokretom. – Kasno je za to, već
sam vidio sve pod njima. Doslovno sve.
Tess se sviđao novi, zabavni Ian. I uživala je u tome što ne
zna što slijedi. – Hladno mi je – odbrusila je razmaženo.
– Kako nekome tako seksi može biti hladno? Sve se topi oko
tebe koliko si vrela.
Suspregnula jer osmijeh. – To sam samo od tebe čula – stala
je pred njega u gaćicama s uzorkom plamenaca. – Nema
fotkanja. Ne želim vidjeti vlastiti celulit po internetu kad se
idući put naduriš na mene. A znaš da hoćeš.
– Tvoj celulit neće biti sredstvo moje osvete.
Razmotao je po podu golemi komad običnoga bijelog papira i
privukao je da stane na njega.
Tess je napravila nadurenu grimasu. – Zašto si ti još odjeven?
– Moram se usredotočiti, sjećaš se? – zavukao je prste u
njezinu kosu i razbarušio je. I na neviđeno je znala da izgleda
kao da je pobjegla iz ludnice. – Savršeno – dohvatio je jednu
limenku boje. – Ne brini se. Nije otrovna.
– Zašto bih – hej! – nesvjesno se lecnula kad joj je dodirnuo
bradavicu, ostavivši na njoj i oko nje plavi zavijutak. – Što to
radiš?
– Ja sam avangarda! Radim na svakakvim površinama –
nacrtao je krug i oko druge bradavice.
Tek tad je shvatila. Ne želi slikati nju, nego po njoj.
Nepomično je stajala dok je pretvarao njezinu lijevu dojku u
kićeni medaljon plave, grimizne, ljubičasto-smeđe i zlatne,
spuštajući pruge nalik na perca niz njezina rebra. Toplina boje i
senzualan dodir njegovih prstiju spojili su se u ugodnu muku.
Koljena su je zamalo izdala kad je podigao dojku jednom
rukom, a drugom povukao trag bojom.
Uzeo je četvrtasti komadić tankog platna s metalnih kolica.
Nježno i precizno je prislonio platno na njezinu dojku i preslikao
na njega boju s njezine kože. Pretvorio je njezino tijelo u mekani
pečat.
Stajala je pred njim slabih koljena i opako napaljena. Spustio
je platno i oslikao i drugu njezinu dojku jednako složenim
višebojnim uzorkom nalik na prozračnu čipku. Dlanovi su joj se
oznojili dok je izazivao njezinu bradavicu nanoseći oker,
limunski žutu i ljubičasto-smeđu. Vidjela je da i njemu na grlu
blista znoj.
Prislonio je još jedan komadić platna na njezinu dojku,
otisnuo boju, odložio ga i prešao na njezin pupak. Kosa mu je
pala na čelo; mrštio se od koncentracije.
Tessina koža je bila živa, svaki djelić je bio probuđen tim
slasnim dodirom. Okružio je njezin pupak mozaikom uzdignutih
valova. Prislonio je čisto platno na nju. Odložio ga.
Boja joj se slila u gaćice. Ian je skinuo košulju mokru od
znoja i kleknuo. Tess je stisnula šake da spriječi prste da polete
u njegovu kosu. Njegov dah na njezinoj koži bio je vreo.
Premjestio se iza nje. Gurnuo je njezine gaćice dolje na jednoj
strani i ogolio je.
Nije ga vidjela, ali osjećala je njegove ruke na koži i
zamišljala je što slika. U atelijeru je bilo vruće i Tess se osjećala
kao da će eksplodirati od svih tih osjeta. Ian je prislonio platno
na njezin guz, dodirnuvši joj pritom kožu.
Opet se premjestio pred nju. Imao je boje na bicepsu i u kosi.
Zaključio je da mu njezine gaćice smetaju. Skinuo ih je i raširio
joj noge. Radio je pažljivo, nanoseći minijaturan uzorak na
njezino bedro. Nesvjesno ju je dodirivao nadlanicom slikajući
sve dok Tess nije izgubila kontrolu i klonula na koljena.
Pogledi su im se susreli. Nijedno od njih nije okrenulo glavu.
Ian je na čeljusti imao mrlju bijele boje. Uz kut usana točkicu
zelene. Netremice je gledajući u oči, podigla je dlanove na
vlastite grudi i preslikala boju s njih na ruke.
– Sad ti – šapnula je.
Zastenjao je kad je spustila ruke na njegova prsa i povukla ih
sve do struka.
Kad je osjetio njezine prste na dugmadi svojih traperica, kad
je osjetio da mu izvlači kondom iz džepa, izgubio je kontrolu
koju je dotad tako grčevito držao i povukao je na sebe, liježući
na pod. Zavukao je bojom zamrljane dlanove u njezinu kosu i
poljubio je, udahnuo je. Preokrenuli su se spojenih usta, oboje
pokušavajući skinuti Ianu hlače, zadihani i nespretni. Pokoji
udarac laktom, pokoji koljenom, pokoji oštar dodir nokta –
koreografija ovaj put nije bila tako skladna. Tijela su im bila
skliska od boje i znoja.
Okrenuo ju je pod sebe. Na sebe. Pigment je klizio među
njihovim tijelima. Okrenuo ju je na koljena, primio za stražnjicu,
razmazao i posljednje nedirnute uzorke.
Ponovno ju je okrenuo.
Kantice s bojom su se prevrnule i boja se razlila po podu.
Kotrljali su se po njoj, bez kontrole. Bezumno.
A tad je ušao u nju. Postao je dio nje. Dio toga bujnog,
raskošnog tijela. Te žene blistavih ljubičasto-plavih očiju i kose
boje ponoći koja je lebdjela oko njezine glave poput kaotične
krune.
Znoj mu je kapao s tijela od suzdržavanja. Čekao je onaj
njezin pokret – onaj zvuk. Nikad – nikad se nije morao toliko
suzdržati.
 Zabio se dublje u nju, ne puštajući je. Osjećao se poput
jahača na valovima u borbi s podvodnom strujom, prvo
njezinom, pa svojom. Kad je svršio, vidio je sve boje spektra.
Čim se malo pribrao, shvatio je da su pretvorili njegov
precizan rad u kaos, u prelijepu noćnu moru razmazane boje i
maslinaste kože. Tess je uzela jedan čisti kvadratić platna i
prislonila ga na boju na njegovu boku. Drugi je prislonila na
njegova prsa. Kosa joj se slila naprijed i sakrila joj lice poput
valova ultramarina i cinabarita. Uzela je otisak njegova bedra.
Prepona. Djelić po djelić.
Mirno je ležao i promatrao je kako radi, iako se njegovom
nutrinom širila panika, sve glasnija i sve snažnija. Prikrio ju je
osmijehom i šalom. Sakrio ju je dok su se tuširali zajedno,
perući boju iz pukotina koje su se vidjele samo iz blizine. Sakrio
ju je dok su ponovno uzimali jedno drugo.
Kad se s dječjeg monitora začuo plač, Tess je uzela ogrtač i
nestala, ostavljajući otisak mokrih stopala na podu. Ian se vratio
u atelijer i rasporedio komadiće platna po podu da se suše, pa
počistio nered koji su napravili. Panika nije popuštala.
Morao je pobjeći odavde. Pobjeći od nje.

*
Idućega dana Tess nisu mogle pokvariti raspoloženje čak ni
svadljive kolegice. Preuzela je Wren od Heather i vratila se u
školu cijelim putom razmišljajući o ludoj prošloj noći. Kad je
stigla do škole, ondje ju je dočekao ukoso parkirani Nissan
Ultima. Na trijemu je stajao muškarac kojeg nikad nije vidjela,
ruke već podignute da pokuca na vrata. Kad je izašla iz auta,
okrenuo se prema njoj.
Bio je u kasnim dvadesetima, neobrijan, razbarušene
svijetlosmeđe kose, odjeven u odjeću koja je već prije nekoliko
dana trebala završiti u pranju – zgužvane svijetle kaki hlače i
košulju podvrnutih rukava, stari prsluk za safari s mnogo
džepova iste boje.
Tess je ostavila Wren na stražnjem sjedalu i uputila se
stazom. – Mogu li vam kako pomoći?
– Vi ste Tess Hartsong?
– Da. A vi ste...
– Simon Denning.
 19

T ess je pokušavala dobiti na vremenu. Otvorila je vrata i

pozvala ga da uđe, pa se vratila do auta po Wren. Kad se
sagnula po nju, udarila je glavom o okvir. Primila se za krov
auta da se malo smiri, jedva susprežući suze. Obuzeo ju je
snažan nagon da se rasplače, ne zbog udarca, nego zbog osjećaja
da su se sve nedaće svijeta još jedanput spremale obrušiti na nju.
Wren je bila budna, promatrala ju je svojim plavim očima
boje Van Goghova neba, mašući šačicom kao da će je zabiti u
usta. Tess ju je podigla i prislonila uzvrat. Na obrazuje osjećala
otkucaje djetetova srca kroz fontanelu. Poljubila je njezinu
paperjastu glavicu i okrenula se, spremna na bitku s još jednim
demonom koji je došao unijeti nemir u njihove živote.
Stajao je u hodniku gdje ga je i ostavila, na istome mjestu.
Slobodnom rukom upalila je svjetlo u školskom globusu. – To je
malena? – upitao je, iako je bilo očito.
– Ovo je Wren, da. Moja kći.
– Imate možda pivo? I kupaonicu. Putovao sam gotovo dva
dana.
Povela ga je u Biancinu sobu. Stao je na prag i zagledao se u
zidove nalik na geodu. – Nikad nisam vidio nešto ovakvo.
– Da, neobično je.
– Nevjerojatno je.
Tess je otišla po pivo u hladnjak, ne puštajući Wren iz ruku.
Kretala se poput robota, ponavljajući si da je Simon nomad koji
nema nikakve želje odgajati dijete. Ali ako ne želi Wren, zašto
je onda proputovao pola svijeta da dođe do nje? I gdje je Ian?
Željela ga je u blizini, pokraj sebe, iako je znala da će ovu
prepreku morati preskočiti sama.
Kad je izašao iz sobe, Denning je mirisao po sapunu. Spustila
je pivo na jedan kraj stola u blagovaonici i s Wren se smjestila
na drugome, što je dalje mogla. Denning je primio bocu, ali nije
sjeo. Ni ona nije sjela. Stol se protezao među njima poput
minskog polja. – Vaši su roditelji rekli da ste u Afganistanu.
– I bio sam.
– Jeste li ih posjetili?
– K njima idem čim odem odavde.
Wren je prislonila usnice na Tessinu ključnu kost. Tess je
čekala.
Denning je nagnuo bocu i otpio dugačak gutljaj, pa tek onda
progovorio. – Ne znam što vam je Bianca rekla, ali to nije moje
dijete.
Iz Tess se probio nekakav dugačak, drhtav uzdah.
– Malo sam računao – nastavio je – i nije moguće da se
datumi poklapaju.
Wrenini mokri prstići dodirnuli su njezin obraz. Tess ju je
zgrabila za ručicu. – Ali... Razgovarali ste s roditeljima... Rekli
ste...
– Znam što sam rekao – otpio je još jedan dugačak gutljaj
piva. – Bio sam u dolini Korengal, veza je stalno pucala i tek
nakon dva dana imao sam vremena razmisliti o datumima.
Čekalo me nekoliko dana predaha, pa sam sjeo na prvi avion
ovamo – prvo na razgovor s vama, a onda s roditeljima –
konačno je sjeo za stol, još stežući pivo. – Čujte, jako mi je žao
što se morali proći sve ovo. Zato sam vam i došao osobno reći.
A zatim i njima.
Vrata su se otvorila i ušao je Ian. Kad je uočio posjetitelja,
stao je. – Još jedan ozlijeđeni susjed?
Tess se odmaknula od stola. – Iane, ovo je Simon Denning.
 Ian je bio majstor za skrivanje osjećaja, a za izvedbu u tom
trenutku Tess bi mu najradije bila dala Oskara. – A da?
– Kaže da nije Wrenin otac.
– Nisam – Denning je ispio pivo do kraja i spustio bocu na
stol s tihim tup.
Ian je prišao ne gledajući nju, nego samo njega. – Možda
biste nam mogli ispričati cijelu priču.
Denning im je u kratkim crtama prepričao svoju jednako tako
kratku vezu s Biancom, počinjući sa susretom u East Villageu. –
Nekoliko joj se dečki nabacivalo, a njoj se to očito nije sviđalo,
pa sam se ubacio i pretvarao da se došla naći sa mnom. Bila je
zabavna, divlja, luda. Nikad nisam upoznao nikoga poput nje.
Svidio sam joj se, ali u gradu sam trebao biti samo tjedan dana,
pa je bilo jasno da od veze neće biti ništa. Ali dok je trajalo, bilo
je divlje.
Nastavio je navodeći datume; kamo su izašli, koga su susreli.
Bio je toliko otvoren da je Tess shvatila da govori istinu i prije
nego što je otvorio mobitel i pokazao im niz fotografija s
Biancom, s datumima. Biancin trbuh je bio ravan, ali tad je već
bila trudna šest tjedana.
Simon je protrljao dvodnevnu bradicu. – Tad na to nisam
obratio pozornost, ali mislim da je nikad nisam vidio s pićem u
ruci, čak ni one večeri kad smo se upoznali u baru. Sad mi je
jasno zašto nije pila. Jer je bila trudna.
– Spremni ste na test DNK? – upitao je Ian.
– Ako ga vi plaćate.

*
– Ja sam kriv za ovo – promrmljao je Ian kad je Simon otišao. –
Rekla mi je da je Denning otac, a ja sam to prihvatio kao da je
istina, iako sam bolje od svih znao koliko malo Bianca drži do
istine.
Zašto je ne želi pogledati? – Nisi imao razloga sumnjati da ti
laže.
– Poznavao sam je – protrljao je zatiljak. – Trebao sam
istražiti stvar, ali i nekolicini prijatelja je rekla isto.
Tess je zagrizla usnicu. – Možda je ovako najbolje.
– Znaš da nije.
Imao je pravo. Tess nije mogla niti zamisliti mjesece – ili
godine – iščekivanja da im na vrata zakuca novi potencijalni
otac.
– Idem na Manhattan – rekao je Ian. – Razgovarat ću sa
svima koji su je poznavali. Otkrit ćemo istinu.
– Ja bih to trebala.
– Zašto?
– Jer je Wren moja. Ti si... ti si joj vilinska kuma. Ili kum.
Konačno ju je pogledao, ali kaos udaljenosti, kao da se tek
odnedavno poznaju.
– Znaš što sam htjela reći.
– Najčešće i znam, ali trenutačno ne.
– Mogu ja ovo sama.
– Siguran sam da možeš, ali zašto bi?
Jer će tako i odgajati Wren. Sama.

*
Ian ju je iznenadio i nakon nekoliko sati samo otišao. Nešto u
njegovu držanju – neka suzdržanost koje donedavno nije bilo –
uznemirila ju je. Ponavljala si je da se mora prestati baviti time.
Mora mu prestati čitati misli i početi se baviti vlastitim životom.
A prvi korak bit će potpuno preseljenje u kolibu.
Nije joj trebalo dugo da preseli ostatak stvari. Pokušala je
smisliti što da kaže na sutrašnjem gradskom sastanku, ali
pretežno je provodila sate grleći svoje sićušno i zlovoljno
djetešce, pokušavajući ne misliti na nesigurna vremena pred
njima.
Čak i kad je te večeri navukla zavjese, sjetila se Brada
Winchestera – zamislila ga je s druge strane stakla i prekorila
samu sebe zbog takve kukavštine. Legla je i shvatila da joj
nedostaje Ian, i to ne samo zbog seksa. Nedostajali su joj njihovi
razgovori. Željela je samo biti uz njega.
Wren se koliba nije svidjela ništa više nego Tess – ili je
možda i njoj nedostajao Ian, jer je cendrala cijele noći.
Ujutro je Tess iskapila dvije šalice jake crne kave jednu za
drugom, razmišljajući hoće li se itko pojaviti na sastanku. Ili će
možda doći cijeli grad i donijeti kantu katrana i kantu perja da je
kazne i istjeraju iz grada zbog kvarenja mladeži. Uvjeravala se
da neće. Grad je bio pun nazadnih konzervativaca – ali i
razumnih ljudi. Doduše, mnogo njih je mislilo da je Tess
odgovorna za Biancinu smrt.

*
Ženska udruga Tempesta idućeg jutra sastala se u Dimnjaku, pa
Tess nije stigla razmišljati o tome kako će prevladati najnoviju
prepreku. Michelle, koja je uskoro trebala roditi, od prošlog
tjedna više nije radila. Savannah još je, ali kretala se toliko sporo
da od nje nije bilo nikakve koristi. Tess je bila slaba na trudnice
– čak i one koje su je jedva podnosile, kao i ona njih – pa joj nije
prigovarala. Nije joj prigovorila čak ni na produljenom odmoru
za ručak, koji se sad već i previše otegnuo.
Michelle je ušla kao gošća i sjela za stol za četvero ispod
Phisheva najnovijeg postera:
KRADLJIVCI INTERNETA!
 PLATITE ILI ODLAZITE!

Michelle je sjela daleko od stola, raširenih koljena i grleći trbuh.

Savannah je majčin dolazak iskoristila da si još malo produlji
stanku.
Nekoliko tjedana prije Savannah je izbrijala donji dio glave, a
ostatak obojila u zeleno, pa je izgledala kao da joj na vrhu glave
raste mladi luk. Čim je sjela prekoputa majke, počela se žaliti na
najbolju prijateljicu, Taylor. – Ne razumije me. Misli da je meni
još do izlaska u Pijevca svake večeri.
Michelle se hladila ubrusom. – Taylor je nezrela. Ne želim
reći da sam te upozoravala, ali...
– Onda nemoj! – odbrusila je Savannah. – Ne mogu se ni na
što požaliti, a da ti ne iskoristiš priliku da to pretvoriš u kritiku
mene!
– Nije to kritika. Govorim ti za tvoje dobro. Taylor je lijena i
trebaju ti bolji prijatelji od nje – Michelle je povukla gornje
dugme svoje crno-bijele bluze i puhnula pod nju u svoje bujno
poprsje da se rashladi. – Ne gledaj me tako! Morala bi biti
obzirnija zbog mojeg stanja.
– Tvojeg stanja? A što je s mojim stanjem?
– To je potpuno drukčije – Michelle se spremala za završni
udarac. – Tebi nisu četrdeset dvije i nisi prošla brzi porođaj.
– Ako još jedanput to spomeneš, kunem se da ću prevrnuti
stol i sve će ovo sletjeti na tvoje debelo krilo.
Tess je s treskom spustila naručenu limunadu pred Michelle.
– Možete se malo stišati? Tjerate nam goste.
– Što se to tebe tiče? – odbrusila je Savannah. – Phish je
vlasnik, ne ti.
Tess je spustila ruku na srce. – Ovo mi je najdraže kod nas.
To naše duboko prijateljstvo, ta povezanost koja nadilazi
profesionalni odnos – ošinula je Savannu pogledom. – Za slučaj
da nisi shvatila, ovo je sarkazam.
Michelle je trapavo ustala. – Nemaš pravo tako razgovarati s
mojom kćeri.
– O. K., onda vi nastavite, jer vi uvijek...
Michelle je bolno vrisnula i presavinula se. – O, Bože! O,
Isuse mili!
Tess ju je zgrabila da ne padne.
– Zovi... zovi tatu! – dahtala je Michelle.
Savannah je skočila i potrčala brže nego što se kretala cijeli
dan. Kad je trud prestao, Michelle je zaplašeno pogledala Tess.
– Ponavlja se! Rodit ću odmah! Znala sam da će opet biti ovako!
Tess se osjećala kao da se soba okreće. Srce joj je panično
tuklo. Michelle se svalila na stolac. – Točno se ovo dogodilo
prošli put! – zavapila je. – Ne smiješ me ti poroditi. Moram
smjesta u bolnicu!
– Tata se ne javlja! – cendrala je Savannah.
– Seronja – procijedila je Michelle kroza stisnute zube. – A
rekla sam mu da ne ide nikamo bez mobitela.
Michelle je bila histerična i Tess to nije mogla podnijeti.
Biancini vapaji, preklinjanje i agonija onih posljednjih minuta
zauvijek su joj se urezali u pamćenje. Ponavljalo se sve od čega
je pokušavala pobjeći. Željela se odmaknuti, ali Michelle ju je
stezala željeznim stiskom.
– Idi po auto! – vrištala je na kćer. – Savannu sam rodila u
dva i pol sata. Užasno me boljelo i trudovi su se nizali jedan za
drugim. Doktori mi nisu vjerovali. Htjeli su me poslati doma...
Tess je jedva progovorila: – Tvoj... tvoj liječnik zna tvoju
povijest bolesti.
– Četrdeset dvije su mi! Prestara sam za dijete – Michelle je
stenjala i kukala tri minute, četiri minute, pet minuta. Novi trud
nije dolazio.
 – Gdje je moja pita! – dreknuo je gospodin Felder s pulta,
bezobziran kao i uvijek.
– Gdje je Savannah! – vapila je Michelle. – Gdje je auto?
Moram u bolnicu! Da je mala lijena. Uvijek je i bila lijena.
Samo je jedno u životu brzo napravila: rodila se!
U šestoj minuti došao je drugi trud. Michelle je zaurlala i
stisnula Tessine prste poput stege.
Tess se pokušavala smiriti. Michellin vodenjak još nije
puknuo, a s toliko vremena između trudova porođaj neće ni biti
toliko brzo koliko je Michelle očekivala. Možda neće biti toliko
brzo. Ali možda i hoće.
Savannah je utrčala, držeći vlastiti trbuh. – Dovezla sam
auto!
– Bilo je i vrijeme! – Michelle je ustala. – Idemo. Moramo
krenuti.
– Želim svoju pitu! – kreštao je gospodin Felder.
– Uzmi si je sam, lešinaru stari! – vrisnula je Michelle. –
Rodit ću u autu! Znam ja to! – zgrabila je Tess za ruku. – Ideš sa
mnom!
– Ne! Ne, ne mogu. Imaš dovoljno vremena. Sve će biti
dobro.
Stisnula ju je još žešće. – Mislila sam da pomažeš ljudima!
– Da, ali... mrziš me. Zaboravila si?
– Nikad nisam rekla da te mrzim.
– Rekla si mi da te ne diram. Natjerala si me da obećam da te
neću niti dodirnuti. Doslovno.
– Nikad ne bih rekla takvo što – Michelle je bila na rubu
suza.
– Ne budi takva kučketina, Tess! – dreknula je Savannah s
vrata. – Ako umre, ti ćeš biti kriva.
Michelle neće umrijeti kao Bianca. Michellini trudovi
pojavljivali su se svakih šest minuta. Veći su izgledi bili da će je
poslati doma iz bolnice, reći joj da je prerano došla. Ali sve to
znanje i uvjeravanje nisu nimalo smirili Tess. Željela se
rasplakati kao Michelle.
Savannah je stala raširenih nogu i naslonila se dlanovima na
koljena. – Ti nemaš srce.
Tess je bila naviknuta na Savannino grozno ponašanje, ali
Michelline su je prestrašene suze porazile. Nekako joj je
pomogla da se osovi na noge, iako nije bila sigurna tko se na
koga oslanja.
– Zovite Phisha! – doviknula je Savannah gospodinu Felderu
s vrata. – Vi ste glavni dok on ne dođe! I da vam nije palo na
pamet pustiti ljude da uzimaju što žele!
Iako je Savannah jedva stala za upravljač, Michelle je
zahtijevala da ona vozi, da Tess može sjediti s njom na
stražnjem sjedalu. Zarinula je nokte u Tessinu podlakticu. –
Nećemo stići.
– Ja se neću ovako ponašati kad na mene dođe red – gunđala
je Savannah, skrećući na autocestu.
– Lako je to sad reći! – Michelle je zarila nokte još dublje u
Tessinu ruku.
– Sama si kriva što si trudna – odbrusila je Savannah.
– A ti kao nisi? Prestani mi predbacivati.
Tess je u karijeri smirila desetke histeričnih žena. Bila je
stručnjakinja za stvaranje smirene atmosfere. Ali sve te vještine
sad kao da su joj isparile iz glave. Bila je paralizirana,
bespomoćna. Nije mogla ništa osim moliti se da Michellini
trudovi ne ubrzaju. Sjetila se večerašnjeg sastanka. Zašto misli
da može išta naučiti druge kad je sama ovako nesređena?
Pedeset minuta poslije, pristali su pred ulazom u hitnu službu
bolnice. Michelle je šakom tresnula tipku za otvaranje stražnjeg
stakla i gurnula glavu kroz prozor. – Dovedite mi kolica!
Bolničar je pomogao Michelle da izađe iz auta. Kad su se
vrata zatvorila, Tess je klonula u sjedalu, zaklopila oči i
protrljala otiske Michellinih noktiju na podlaktici. Gotovo je.
Više nije odgovorna za Michelle. Trebalo joj je laknuti, ali
osjećala se slomljeno.
Auto je krenuo, ali odmah potom stao. Savannah se odvezla
samo do parkirališta. – Idemo.
– Čekat ću vas u predvorju.
– Nema šanse! Što ako dobije neku glupu sestru koja nema
pojma što radi? Kako da se sama snađem?
– Neće dobiti glupu sestru.
– Ne znaš to! Isuse, daj malo misli na nekoga osim na sebe.
Tess je morala izaći iz auta, ali ne zbog Savannina
navaljivanja, nego zbog bujice traumatičnih sjećanja koja je
navrla. Pridržala se za vrata auta, pokušavajući se smiriti. Sve je
u redu, nisi zadužena za porođaj. Ne moraš ništa napraviti.
Savannah je poduprla trbuh rukama. – Isuse, čovjek bi
pomislio da ti rađaš.
Tess je slijedila Savannu do čekaonice rađaonice. Poznati
prizori i zvuci nisu smirili Tess, nego samo pojačali u njoj želju
za bijegom.
Savannah se pokušala probiti u sobu za trijažu, a kad su je
odbili, pokušala je ugurati Tess. – Ona je primalja! Morate je
pustiti da uđe!
Tess je jedva vidljivo odmahnula glavom, ali sestra je
shvatila poruku. – Obje ćete morati pričekati ovdje dok
pregledamo gospođu.
– Koja kučka – promrmljala je Savannah.
Tess je konačno našla metu za prijezir koji je osjećala prema
sebi. – Mene vrijeđaj koliko želiš, ali prema osoblju izvoli
pokazati poštovanje.
Savannah je pognula glavu, na tren posramljena. – Nisam
rekla ništa strašno.
– Ne govori baš ništa!
– Isuse, kako si tvrdoglava – promrmljala je.
Sestra je nakon nekog vremena izašla i izvijestila ih da
Michellin porođaj napreduje normalno i da ih želi obje vidjeti.
Ali kad je Savannah krenula za njom u rađaonicu, Tess je
šmugnula u drugom smjeru.
Neko se vrijeme motala po rodilištu, promatrala
novorođenčad kroza staklo. Dječica su izgledala začuđena
svijetom.
Wren je već izgledala drukčije – snažnije, kao da više opaža.
Poželjela ju je zagrliti.
Odvezla se dizalom na kardiologiju i u čekaonici popila kavu
iz automata. Ritmično škripanje tenisica na pločicama, prigušen
žamor i poznat miris dezinficijensa samo su je uznemirili. Bit će
sve O. K. Naći će ona posao u nekoj drugoj grani medicine, u
kojoj se neće morati bojati da će joj neka mlada majka iskrvariti
na rukama. Naći će nešto novo. Uspjet će.
Sastanak je bio dogovoren za osam. Nije smjela onu obavijest
objesiti na staklo izloga. Seksualni odgoj u Tempestu nije bio
njezin problem. Nazvat će Phisha. Reći će mu da makne
obavijest i kaže svima da je Tess bolesna. I...
I što onda? Ponovno će pobjeći? Kao prošli put? Pokušala je
pobjeći od boli bijegom ovamo. Pobjegla je od profesije poslom
u Dimnjaku. Čak je bježala i od sebe, od priznanja da se
zaljubila u Iana Northa.
Shvatila je da je to istina. Zaljubljena je u toga napornog,
oštećenog muškarca koji je želio samo samoću. Umjesto da se
suoči s tim osjećajima, Tess se usredotočila na Wren, na posao,
na tinejdžere – na sve što joj je omogućilo da pobjegne od bolne
spoznaje da se zaljubila u muškarca koji se nikad neće zaljubiti
u nju.
A sad je i tome došao kraj. Travisa je izgubila neočekivano,
ali Iana...? Nikad ga nije niti imala. Mora se urazumiti. Nema
više bježanja, počinjući s večerašnjim sastankom.
Otišla je s kardiologije i potražila Savannu, koja je sjedila u
čekaonici odjela za porodništvo. – Mama me izludjela, pa sam
pobjegla – objasnila je.
– Treba mi tvoj auto. Možeš se vratiti s tatom.
– Odlaziš?
– Tvoja mama je u dobrim rukama, a ja se moram vratiti.
– Ne smiješ još otići – rekla je Savannah svadljivo kao i
inače. – A ako se što dogodi?
Tess je izgubila živce. – Da se nešto i dogodi, nitko ne bi od
mene tražio pomoć! Ja sam ubojica, sjećaš se?
Ta je riječ ostala visjeti u zraku. Savannah je spustila pogled.
– Ja to nikad nisam rekla.
Tess se zagledala kroz prozor, u parkiralište.
– Ne mogu dobiti tatu – rekla je Savannah tiho. – Netko mora
ostati sa mnom.
Tess se sažalila nad kolegicom i sjela da zajedno čekaju.
Dijete – zdrav dječak težak tri i pol kilograma – rodio se tek
oko večere, pola sata nakon što je stigao Michellin suprug Dave.
Savannah je odvukla Tess da upoznaju njezina malog brata. Tess
je rekla sve što se od nje očekivalo, a zatim rekla da mora ići.
Ako sad krene, znala je, imat će dovoljno vremena da se pribere
i presvuče za sastanak. Ponovno je zamolila Savannu da joj
posudi auto.
– Ne namjeravam još dugo ostati – rekla je Savannah. –
Vratit ćemo se zajedno.
 – Žuri mi se.
Savannah je zakolutala očima i podbočila se da ustane. –
Aha, da, večeras je onaj tvoj supervažan sastanak. Sretno ti bilo.
Ako je Tess i mislila da će se Savannah upristojiti jer je Tess
ostala uz nju u trenutku slabosti, sad je promijenila mišljenje.
Savannah je prvo sto godina razgovarala s ocem, zatim
gnjavila iscrpljenu majku i na kraju se gegala po parkiralištu
toliko sporo da je Tess mislila da nikad neće stići do auta. Ne
samo da se neće imati vremena pribrati, nego neće stići ni pod
tuš. Imat će sreće ako se stigne i presvući.
Uzela joj je ključeve. – Ja vozim. Ti moraš mirovati.
Jedva su se odmaknule od bolnice kad su naletjele na radove
na cesti. Savannah je spustila suvozačko sjedalo da protegne
leđa. – Ne mogu vjerovati da je mama onako poludjela. Mislim,
uvijek je luda, ali nisam mislila da će biti baš toliko luda.
– Preplašila se.
– Radije bih umrla, nego tako pošizila. Ja imam ponosa.
– Trudnice se mjere prema drugim standardima – Tess je
kuckala prstima po upravljaču. Promet je gmizao puževim
korakom. Neće se stići presvući. Ovim tempom bit će super ako
navrijeme stigne na sastanak. A ako ne stigne, cijeli grad će
zaključiti da se ustrtarila.

*
Stigle su pred Dimnjak tri minute poslije osam. Tessina nada da
nitko neće doći ugasila se kad je vidjela da su sva parkirna
mjesta pred kafićem zauzeta. Stala je i izašla, puštajući Savannu
da nastavi sama.
Kafić je bio krcat, a oni koji nisu uspjeli sjesti stajali su
uokolo. Prepoznala je mnogo redovitih gostiju i roditelje
nekoliko školaraca. Očekivano, Brad i Kelly sjedili su u sredini
kafića. Vidjela je Imaninu i Jordaninu obitelj. Pojavio se i stari
gospodin Felder. Artie nije. Courtney se namještala pred
mobitelom, tražeći najbolji kut, a Phish je stajao za pultom i
dijelio sladolede i pite što je brže mogao. Tess je među
okupljenima uočila i nekoliko umirovljenika, koje odavno nije
trebala zabrinjavati tinejdžerska trudnoća. Sastanak će biti
cirkus, a ona glavna atrakcija.
Kad su je ugledali, polako su se stišali. Željela je nastupiti
profesionalno i autoritativno, a stala je pred njih zadihana,
zgužvana, u najstarijim trapericama i majici kratkih rukava s
mrljom od kave. Ono malo šminke koju je jutros nanijela
odavno je nestalo, a kosa joj je izgledala kao gnijezdo.
Pogledom je potražila Iana, ali nije ga bilo. Progutala je
razočaranje.
Phish joj je glavom pokazao stari drveni barski stolac koji je
samo za ovu prigodu izvukao iz skladišta. Hodajući polako
prema njemu, Tess se sjetila pamfleta koje je ostavila na
kuhinjskom stolu u kolibi. Ušla je Savannah, vodeći sa sobom
jednog od barmena iz Pijevca, Quincyja. Tess se nakašljala. Bez
obzira na nervozu, morala je zvučati profesionalno. Ali glas je
nije slušao. – Hva-hvala što se došli.
– Ne čujemo te! – povikao je netko.
Nastavila je glasnije. – Počnimo... Počnimo pitanjem. Mislite
li da bi tinejdžeri trebali biti roditelji? – Nasreću, nitko nije
podigao ruku. – Super. Zasad se slažemo.
– Neće potrajati – doviknuo je Phish s pulta.
Smijeh koji je slijedio malo joj je opustio zgrčeni želudac.
Duboko je udahnula. – Roditelji igraju važnu ulogu u zdravlju
svoje djece u tim godinama. – Recite kćerima da ne šire noge –
doviknuo je gospodin Felder.
– A da kažemo dečkima da ne skidaju hlače? – odvratila je
gospođa Watkins.
Tess ih je nadglasala. – Nadam se da svi znamo da to nije
tako jednostavno.
Istupio je pastor Peoples, namrgođen i pun neodobravanja.
Tess je brzo progovorila da mu ne da priliku. – Ponovimo malo
biologiju – nasreću, stišali su se dovoljno dugo da im održi
lekciju o pubertetu i razvoju mozga u tinejdžerskim godinama. –
Naš mozak razvija se sve do ranih dvadesetih – to znači da
tinejdžeri imaju nezreli prefrontalni korteks – dio mozga koji
odlučuje o riskantnom ponašanju – ustala je sa stolca. – Dio
mozga koji se ugasi kad neki klinac zaključi da bi bilo baš super
kupiti nekoliko limenki piva i otići se provozati. I dio mozga
koji ne sluša predavanja o seksu koja promiču apstinenciju.
– Da, bolje da im damo upute da se praše! – ustala je neka
zajapurena žena natapirane plave kose.
Tess se svim silama trudila ostati mirna. – Sa svojom djecom
možete razgovarati o emocionalnim posljedicama seksa i
istodobno ih naučiti kako da ostanu sigurni.
– Tako sam ja sa svojima – rekla je gospođa Watkins,
igrajući se s križem oko vrata. – Slušajte što vam govori!
Ohrabrena tim malim znakom potpore, Tess je nastavila:
– Vaše tinejdžere možda muče i druga pitanja kojih vi niste
svjesni. Gej i transrodna djeca, na primjer...
– Takvih ovdje nemamo! – doviknuo je neki muškarac kojeg
nije poznavala.
– Začepi, Frank – dobacio mu je Phish.
– Ne znam u kojem svijetu vi živite – rekla je Tess Jordanina
majka – ali moja kći sa mnom ni u ludilu ne želi razgovarati o
seksu.
– Zato im i treba pouzdan izvor informacija.
– Sad smo došli do prave teme. Škole! – Brad Winchester je
ustao i išetao pred okupljene kao da izlazi na pozornicu. –
Gospodična Hartsong gazi naše vrijednosti otkako je došla
ovamo. Rovari nam iza leđa, razgovara s našom djecom bez
naše dozvole i govori im Bog zna što. Sve nas smatra
seljačinama iz zabiti koji ne znaju što je najbolje za svoje
obitelji. Želi da škole preuzmu dužnost roditelja.
Tess su navrh jezika već bili svi odgovori – da njihov školski
program seksualnog obrazovanja ne služi obrazovanju djece,
nego samo smirivanju roditelja – ali natapirana plavuša već je
skočila na noge. – Ne želim da moja djeca dobiju priručnik o
tome kako se sve mogu seksati!
– Onda ih držite dalje od gospodične Hartsong – odvratio je
Winchester – jer točno im takve informacije daje!
Kroz žamor se probio promukao vrisak. Savannah se
pridržala za zid i s nevjericom pogledala na pod. – Puknuo mi je
vodenjak!
 20

S avannah se presavinula u struku, držeći se za trbuh baš kao

i njezina majka prije na tom istome mjestu. Kelly joj je
prva pritrčala, a za njom još četiri žene. Okružile su Savannnu,
stojeći preblizu.
U tom trenu u kafić je ušao Ian. Izgledao je zgužvano od
putovanja i napeto. Ne obazirući se na gužvu oko Savanne,
potražio je pogledom Tess. Kad ju je zapazio, požurio se prema
njoj. – Pokušao sam stići ranije, ali...
– Hoću mamu! – zavapila je Savannah s vrata.
Okrenuo se prema gužvi. – Što se događa?
– Savanni je puknuo vodenjak.
Odmjerio je grupicu žena. Pogledao Tess. Protrljao bradu. –
Ne bi li joj trebala pomoći?
– Nema potrebe – kafić je bio pun ljudi koji su Savannu
mogli odvesti do bolnice. Ovaj put Tess nije bila odgovorna ni
za što.
Savannah je vrisnula kad je stigao još jedan trud. Tess nije
morala niti pogledati na sat: od prethodnoga su prošle jedva
dvije minute. – Bit će dobro.
Polako je kimnuo. – Možda bi i njoj to netko trebao reći. – To
joj je prva trudnoća – rekla je Tess. – Porođaj prvog djeteta traje
sto godina.
Savannah je vrisnula.
– Jesi li sigurna? – upitao je.
– Noć je vedra, ceste su suhe, stići će do bolnice u tren oka.
– Ako ti tako kažeš.
Tess je polako vratila stolac u spremište. Grupica oko
Savanne je rasla. Savannah je opet vrisnula. Ian se vratio k Tess.
Liznula je suhe usnice i zagledala se u njegov nos da ga ne mora
pogledati u oči. – Neke su rodilje glasnije...
– Savannah je puno glasnija – rekao je.
Savannino sljedeće glasanje zvučalo je kao da umire od boli.
Ili kao da će i ona iskusiti brzi porođaj.
Tess se lecnula.
Ian ju je upitno pogledao. – Ovo nije normalno, jel’ da?
Nervozno je odmahnula glavom.
– Ne bi li trebala krenuti u bolnicu?
Nije stigla niti odgovoriti prije nego što je Savannah opet
vrisnula. Ovaj put uspjela je nešto izgovoriti. – Tess!
Kelly se okrenula prema Tess. – Tess, gdje si?
Tess je panično pogledala Iana. – Ne mogu.
– Naravno da možeš – rekao je.
– Ne! Ne kužiš!
– Kužim.
– Onda znaš da ne mogu.
Pogledao ju je u oči. Neko ju je vrijeme netremice promatrao
i kao da je sve shvatio. Kimnuo je. – O. K. Reci meni što da
radim.
Okrenula je pogled. – Ne mogu ti ja reći što da radiš!
– Naravno da možeš – ali nije niti dovršio rečenicu, a već ju
je poveo prema Savanni, nježno je gurkajući po dnu leđa. – Uz
tebe sam.
– Pustite Tess da prođe – povikala je Kelly.
Njegova mirna ruka uspela se njezinim leđima sve do ramena
i nježno je provela između žena naguranih oko Savanne.
Savannah je ležala na podu. Crne tajice su joj bile mokre, lice
crveno od panike i straha. Tess se sjetila da je Savannah tijekom
dana nekoliko puta pritisnula leđa rukom. Trudovi su već bili
počeli, a da to i nije znala.
Savannah je disala kratko i isprekidano. – Nisam htjela biti
kao mama. Napraviti scenu svaki put kad dođe trud. Mislila sam
da je lažna uzbuna.
– Da nisi širila noge, sad ne bi bila u nevolji! – javio se
gospodin Felder.
– Van! – naredio je Ian. – Svi van! Artie je zgrabio gospodina
Feldera za vrat. – Idemo nas dvojica malo porazgovarati,
Orlande.
Tess je zgrabila najbližu ženu za ruku. – Ostani tu – tek kad
je žena kleknula do nje, vidjela je da je uhvatila Kelly
Winchester.
– Užasno boli! – vapila je Savannah, koja je odjednom
izgledala još mlađe od devetnaest. – Nitko mi nije rekao da će
ovoliko boljeti!
Tess su ruke drhtale. – Neka netko pozove hitnu!
– Već jesam – rekao je Phish.
Najbliža hitna služba bila je u Valley Cityju, dvadeset pet
kilometara od Tempesta. Razmjerno blizu...
Savannah ju je pogledala ispod svojih zelenih šiški. – Bojim
se.
– Bit će sve u redu – Tess je promucala isto što i Bianci.
– Što da radim? – upitala ju je Kelly.
Tess je tragala za odgovorom, ali glava joj je bila prazna.
Samo je stajala kao glupi nijemi kip.
– Phish, imate plastični stolnjak da prostremo pod nju? –
rekao je Ian. – I pokrijte prozore da joj osiguramo malo
privatnosti. Gospođo Winchester, nađite čiste krpe, nekakav
konac i škare.
Ian se sjetio svega čega Tess nije.
– Vatrogasci su na putu – rekao je Phish.
 Samo dvadeset pet kilometara. Stići će. Moraju. Jer Tess ovo
ne može i gotovo.
– Poduzmi nešto, Tess! – preklinjala ju je Savannah. – Boli
me! Hoću da prestane!
Tess je nepomično stajala, bez riječi. Vidjela je sam kako krv
i život kuljaju iz Biance.
U uhu je čula poznat glas. – Nemoj da te moram razbuditi
pljuskom, draga. Ja sam umjetnik, a ne boksač – rekao je i
uštipnuo je za stražnjicu. Okrutno.
Tess je podigla glavu. Udahnula svježeg zraka. – Ja... idem
oprati ruke.
Ian ju je okrenuo prema sudoperu pokraj šanka. Pomaknula
se. Korak po korak. Prošla je pokraj Kelly, koja je slagala krpe
na hrpu. Snagom volje rastvorila je stisnutu čeljust i iznenadila
se vlastitom drhtavom glasu. – Skinite joj tajice.
Prišla je sudoperu i počela prati ruke. Phish je stajao kod
prozora, zaklanjajući pogled svima koji su se natiskali pred njim
na ulici, a Ian po podu prostirao plastificirani stolnjak. Tess je
neko vrijeme samo promatrala kutiju jednokratnih rukavica
kojima su se koristili u pripremi hrane, a zatim ih konačno
primila. Michelle je toliko naklapala o brzom porođaju, a zapao
je njezinu kćer.
Kelly je skinula tajice sa Savanne. Tess je progutala knedlu i
kleknula među njezine noge. Vodenjak joj je bio puknuo. U
ovim uvjetima vaginalni je pregled bio riskantan zbog
mogućnosti infekcije, ali bez njega Tess nije mogla saznati
koliko je porođaj odmaknuo. Nekoć bi se mogla osloniti na
instinkt, ali on ju je izdao i bila je ukočena.
– Tess! Pomozi mi! Zašto mi ne pomažeš?
Potisnula je mučninu i pomilovala Savannu po ruci. – Možeš
se osoviti na sve četiri? Bi li ti tako bilo udobnije?
 Savannah je slabašno kimnula. Kelly joj je pomogla da se
preokrene i namjesti u udobniji položaj, u kojem su mogućnosti
za deranje bile manje. Savannah je vrisnula i Tess je odgovorila
nagonski, iako nesigurno. – Možeš ti to. Tvoje tijelo zna što
radi.
Biancino nije znalo. Izdalo ju je.
Tess se majica lijepila za grudi. Ian je stajao iza nje, držeći
toplu ruku na njezinu ramenu. Tess je bila navikla na prizore i
mirise rađanja – nužde, nabrekli perineum, plodnu vodu – ali Ian
nije. Trebala mu je reći da se slobodno makne, ali nije mogla.
Bio joj je potreban.
Trudovi su se ubrzali i pojačali. Savannah se nije stigla
priviknuti na silovitost i Tess je osjetila da je hvata panika – baš
kao i Tess. – Idemo... idemo disati u istom ritmu. Diši sa mnom,
Savannah – ali kad je Tess pokušala udahnuti, grlo joj se
stisnulo.
Ruke su joj se tresle. Znala je pravilan ritam disanja napamet:
udah, udah, izdah... Udah, udah, izdah... Provela je bezbroj
rodilja kroz to – udah, udah, izdah – ali sad je vlastita pluća nisu
željela poslušati. Kafić se vrtio oko nje. Nije dobivala kisik.
Ianove usnice dodirnule su joj uho. – Kukavico – šapnuo je.
Zrak joj je navro u pluća i kafić se prestao okretati. Udahnula
je još jedanput, tijelo joj se smirilo i uhvatila je ritam.
Minute su prolazile. Kelly je brisala Savannino znojno lice.
Savannah je uhvatila ritam trudova, koji su postajali sve
učestaliji i sve snažniji.
Vrata Dimnjaka su se otvorila i utrčala su tri pripadnika
dobrovoljne vatrogasne brigade Valley Cityja. Ian se uspravio i
ispriječio im se na putu. – Sve je pod kontrolom.
Ništa nije pod kontrolom.
– Tess je primalja – rekao je Ian. – Vodi porođaj.
 – Van odavde! – dahnula je Savannah. – Ne daj im da me
diraju!
– Ostanite uz vrata – rekao im je Ian. – Javit će vam bude li
što trebala.
Mislio je na Tess, ne na Savannu.
Vatrogasci su znali da moraju prepustiti vodstvo stručnijoj
osobi i poslušali su ga, iako je Tess već zaustila reći im da
preuzmu. Ali ugledala je vrh djetetove glavice.
Savannah je ispustila dobro joj poznat grleni urlik rodilje koja
mora tiskati.
– Ne tiskaj! Diši – Tess nije smjela dopustiti deranje kože.
Instinktivno je počela masirati Savannin perineum da se opusti.
Ian se odmaknuo da joj napravi više mjesta, ali mirno je
podnosio sve gadarije porođaja. Tess nikad nije bio draži.
– Samo diši – rekla je Savanni. – Polako ćemo. Tako je
dobro. Dobro je.
Glavica se pomaknula. – Polako. Polako... – vrh glavice je
izašao i trud je popustio. – Dobro je. Dobro ti ide.
Savannah je naslonila glavu navlastitu ruku da predahne, a
donji dio tijela ostao joj je podignut. Prelijepo nedostojanstvo
rađanja.
– Samo diši – rekla je Tess. – Još malo i gotovo.
Savannah je zastenjala i opet se osovila na sve četiri.
– Polako! Ne guraj! Samo diši – pojavilo se još malo vlažne,
zgužvane glavice. Tess ju je pridržavala. Iza leđa je čula Phishev
doprinos porođaju: dijete će doći na svijet uza zvuke Grateful
Dead. „Ripple”, naravno.
– Tako treba. Samo još malo – još jedan trud. Maleno rame.
Dijete je skliznulo Tess na ruke. – Dječak je.
Savannah je klonula na leđa. Tess je zamotala zamrljano
djetešce plavkaste kože u krpu koju joj je pružio Ian. Malac je
zastenjao, a zatim se glasno proderao. Tess nije imala stetoskop,
ali ostale korake je mogla provjeriti: plač, refleksi, micanje
grudi. Maleni je polako mijenjao boju u ružičastu. Sve je bilo
kako treba.
Spustila ga je Savanni na grudi i pokrila ih kaputom koji joj
je dodao Ian. Odmaknula se još klečeći i slušajući „Ripple” te
čekala da izađe posteljica. Spremila ju je u plastičnu posudu
koju Phish više nikad neće upotrijebiti, znala je.
Savannino dijete mirno joj je ležalo na grudima. A sad...
Vrisci... Krv...
Tess je progutala knedlu.
Ali za razliku od Biance, Savannah nije umirala. S
obožavanjem je promatrala dijete. – Puno je slađe od mamina.
Tess nikad nije čula ljepše riječi. Zdrava majka. Zdravo
dijete. Došlo joj je da se rasplače od zahvalnosti.
Za razliku od zadovoljne Tess, Ian je bio zelen u licu. –
Bravo – rekao je. – Seks mi više nikad neće pasti na pamet.
Savannah kao Savannah, prvo nije htjela u bolnicu s
vatrogascima. – Zašto moram? Rekla si da smo i dijete i ja
dobro, zar ne? – pogledala ga je i lice joj se smekšalo, što od
oksitocina, što od majčinske ljubavi.
– Da, ali oboje morate na pregled.
– Ti si nas pregledala.
– Ja nisam doktorica – inzistirala je Tess.
– Najčešće se ponašaš kao da jesi.
Dobra stara Savannah.
A tad ju je zatekla osmijehom koji je njezino lice nadurene
devetnaestogodišnjakinje pretvorio u lice Bogorodice. – Zoro.
– Molim?
– Zove se Zoro. S jednim r. Ne želim da ima isto ime kao
pola razreda.
 – Za to se ne moraš brinuti... A sad ti i... Zoro idete u bolnicu
htjela ti to ili ne. Svako novorođenče smjesta mora primiti
injekciju vitamina K.
Nasreću, Savannah je to znala i konačno je pristala, ali samo
pod uvjetom da Tess osobno dođe po njih idućega dana – i
prekorila je što ne nosi uokolo vitamin K. – Ako misliš nastaviti
s ovim poslom, bolje ti je da se pribereš – rekla je kad su
vatrogasci donijeli nosila.
– Ne namjeravam.
– Zašto?
– Jer ne želim.
– Misliš samo na sebe – Savannah je nastavila čak i dok su je
vatrogasci selili na nosila. – Svatko može mljeti kavu, ali ne
može svatko poroditi dijete. Nije valjda da se još nećkaš zbog
onoga što je snašlo ženu Iana Northa?
– Nije mu bila...
– Isuse, Tess, koji je tebi vrag? Nisi ti kriva za to. Moglo se
dogoditi bilo kome – nosila su stigla do vrata i Savannah je
okrenula glavu prema Tess. – Ako budem imala još koje dijete,
što doduše sigurno neću... Ali ako budem imala još koje dijete,
neću dati nikome osim tebi da ga porodi. Prestani se duriti, O
K.? Ljudi te trebaju.
Izašli su.
Ian je prišao Tess s leđa. – Iz glupačinih usta u Božje uši.
– Nemoj i ti početi.
– I ne moram. Već znaš što te čeka.

*
Ian je otišao iz Dimnjaka po Wren, koju je čuvala Heather, a
Tess se odvezla doma. U kolibu, a ne u školu, gdje je željela biti.
Čučala je na čistini mračna i negostoljubiva, bez svjetlosti u
prozorima. Tess je znala da bi morala izaći, ali jednostavno nije
mogla prenoćiti ondje, pogotovo ne nakon ovako burnog dana.
Ubacila je u rikverc i odvezla se do škole. Samo još noćas. I
bistre glave.
Bijeli drveni zidovi i stari parket dočekali su je raširenih
ruku. Bila je prljava, umorna kao pas, ali previše uznemirena za
spavanje. Pripalila je vatru u peći i natočila si čašu vina. Ali
jedva je stigla sjesti kad su se vrata širom otvorila i utrčala je
zaplakana Ava Winchester.
– Tess! – Ava je pritrčala i bacila se Tess u zagrljaj s toliko
siline da je Tess zamalo ispala čaša.
– O, dušo...
Ava joj je jecala u rame, govoreći toliko brzo da je Tess nije
razumjela. Samo ju je milovala kao Wren, razmišljajući koliko
su se građani Tempesta i ona upleli jedni drugima u tkivo života.
Sve dobro i sve loše ovdje je bilo baš kako treba.
Ava je plakala s očajem tinejdžerice koja misli da joj je život
gotov. Kad je konačno podigla glavu, obrazi su joj bili crveni od
plača, a glas isprekidan kao da štuca. – ... grozno... ne mogu...
džepu... ubiti... kod tebe...
– Mir, dušo. Smiri se malo, može? Sve je u redu.
– Nije! – grcala je. – Tata će me... tata će me ubiti! Našao je...
Connor!
Tess se prenula na zvuk šake na vratima. Ava se prepala i
skočila s kauča. Vrata su se otvorila i Brad Winchester je uletio
poput vihora. – Ava! Smjesta dolazi ovamo!
Kelly je ušla za njim, siva u licu i drhteći, odjevena u istu
odjeću koju je nosila u Dimnjaku. Tess je obgrlila Avu oko
ramena i ustobočila se pred Winchesterima. – Ostanite gdje
jeste!
– Ne govori mi što da radim! Ti si kriva za ovo! – otvorio je
šaku i Tess je ugledala dva paketića kondoma. – Ovo sam našao
kad sam se vratio s onog tvog sastanka. Ispali su joj iz džepa.
Mojoj kćeri! – obrve su mu se spojile poput bljeska munje. –
Znaš li ti koja je kazna za davanje kontracepcije maloljetnicima
bez dozvole roditelja?
Tess je odgovorila mirnije nego što se osjećala. – Ne postoji
kazna za to, gospodine Winchestere. Bolje vam je da se smirite,
inače ću vas izbaciti.
Imaš vojsku u blizini? Winchester to nije rekao, ali toliko ju
je prijeteći gledao da je Tess gotovo čula odgovor.
Uperio je kažiprst u kćer. – Ne znam što je ti je ova ženska
napričala, ali nismo te tako odgajali. Smjesta ideš doma. Ako te
moram držati pod ključem do kraja života, hoću! Samo se
nadam da već nije kasno.
– Tata!
– Ja znam što je najbolje za tebe i ne želim više ni riječi čuti!
– iako se obraćao kćeri, gledao je Tess. – Idi s majkom.
Kelly je pritrčala i Ava se bacila majci u zagrljaj. – Mama...
– U auto! – uperio je kažiprst u Tess. – A ti... Od prvoga dana
praviš se gluha na sva moja upozorenja, a sad i ovo? Imaš li ti
pojma koliko ti mogu zagorčati život?
– Brade, nemoj... – rekla je Kelly.
– U auto, obje!
Kelly je čvršće zagrlila kćer, ali nije se pomaknula s mjesta.
Winchester je nastavio hladnim, proračunatim tonom. – Porez na
onu tvoju kolibu je jako nizak. Možda bih trebao poslati
poreznike da provjere je li sve prema zakonu.
– Brade! – povikala je Kelly.
– A tek cesta do gore. U lošem je stanju, a u kakvom bi tek
bila da okrug neko vrijeme zaboravi da postoji? A tvoj posao...
– Brade, prestani!
 – Tebe se ovo ne tiče, Kelly – podigao je Bradu. – Ona žena
je umrla rađajući dijete koje ti sad vučeš sa sobom kao...
– Sad je dosta! – rekla je Kelly.
– Možda bi još netko osim Freddyja Davisa trebao pogledati
što se...
– Ja sam dala Avi kondome! – povikala je Kelly.
Brad kao da je nije čuo. – Molim?
Pustila je kćer. – Ja sam dala Avi kondome.
Stresao je glavom, a aroganciju na licu zamijenila je
zbunjenost. – Ti? Ti si našoj curici...
– Da, ja! Jer naša curica gleda Connora isto kao što sam ja
gledala tebe. Jer ne želim da upadne u istu zamku u koju sam ja
upala!
– Zamku? – sad je već mucao. – U kakvu si ti to zamku
upala, Kelly?
– Jesam! Kelly, daj ovo. Kelly, daj ono. Nikad me ništa ne
moliš, samo naređuješ. I dosta mi je toga. Dosta mi je tebe!
– Ne govori tako... Ne misliš to valjda.
– Do posljednje riječi!
Ava se opet rasplakala. Tess joj je prišla. Kelly i Brad su taj
razgovor trebali obaviti u četiri oka. – Svatko u svoj kut!
Odmah.
– Ne možeš ti nama...
– Mogu!
– Može! – viknula je Kelly.
– Moram razgovarati s Tess! – tulila je Ava.
Tess je dodirnula Kellyno rame. – Ti i Ava odite u kolibu.
Prenoćite ondje i odmorite se od svega.
– Ne slušaj je! – rekao je Brad. – Smirimo se malo. Idemo
doma...
Ne obazirući se na njega, Tess je pogurnula Kelly. – Ajde.
 Kelly je primila kćer za ruku i izašla, i ne pogledavši supruga.
Brad je pogledao Tess, ali sad više ne ljutito, nego zatečeno.
– Što si to napravila?
– Poslala sam tvoju obitelj na odmor između dviju rundi.
Ušao je Ian, noseći Wren na ramenu. Zagledao se u njih
dvoje. – Kvragu, zašto se sve zabavno dogodi dok mene nema?
– Idi doma – rekla je Winchesters – Ili spavaj u autu, pod
šatorom; briga me. Ali ako noćas samo kreneš prema kolibi,
požalit ćeš.
– Da mi se nisi usudila prijetiti!
– Zašto ne? I sam si rekao da nemam što izgubiti. A ti možeš
sve!
– Winchesteru, daj poslušaj što ti govori – rekao je Ian. –
Imala je naporan dan i ne bih se kladio da je pri zdravoj pameti.
Tess se umorno nasmiješila Ianu i uzela dijete. Svoju
prelijepu lignjicu koja je mirno spavala i zbog koje joj se srce
topilo.
Brad Winchester je klonuo na kauč i zarinuo lice u ruke.
Tess se namjeravala sutra ispričati Ianu što ga je ostavila
nasamo s njim, ali više ga nije mogla gledati. Bilo joj je dosta i
Winchestera, ali i Kelly i Ave. Privukla je Wren na grudi, popela
se na kat i zaboravila da postoje.
 21

I an je promatrao poraženog muškarca na kauču. Radije bi u

kući imao neispravnu plinsku cijev nego Brada Winchestera. –
Tess je nagla, ali ima dobre instinkte. Ako kaže da se večeras
držiš dalje od kolibe, moj ti je savjet da je poslušaš.
Winchester je trljao lice dlanovima. – Moja Ava... Ništa mi
nije važnije u životu.
– Isuse, Winchesters… Reci to psihijatru, a ne meni.
– A Kelly... Jedina žena koju sam volio.
– Ozbiljno ti kažem: ne trebaš se meni ispovijedati.
Winchester je konačno podigao glavu. Gusta prosijeda kosa
kojom se toliko ponosio mlohavo mu je padala preko čela. – Da.
Imaš pravo. Oprosti.
Ian ga je samo zgađeno pogledao. – Odlazi ili spavaj u autu,
briga me. Ali ne idi u kolibu.
Ian se zagledao u stubište, na tren promislio, pa ipak otišao u
sobu sa svjetlucavim zidovima.

*
Wren je probudila Tess oko šest, iz lošeg sna. Tess joj je
promijenila pelenu, navukla je trenirku i sišla u prizemlje, gdje
je zatekla Brada Winchestera kako hrče na kauču i praznu bocu
Ianova viskija pokraj njega. Prizor koji nitko nije trebao vidjeti.
Ian je još spavao, ili je već bio izašao u svoju jutarnju šetnju.
Uzela je punu bočicu za Wren, utoplila je i krenula stazom
prema kolibi.
Ptice pjevice zviždukale su sa stabala, a na judiću iza kolibe
vidjeli se prvi sitni ružičasti pupoljci. Kad-tad će Tess naučiti
uživati u njima.
Uspela se na kat i zatekla Kelly i Avu u maloj sobi. Još su
spavale. Kelly je očito vidjela da Tess više ne živi u školi, jer je
koliba bila puna njezinih stvari.
Pazeći da ih ne probudi, sišla je u prizemlje nahraniti Wren.
Malena ju je netremice promatrala. – Ti si najpametnija,
najhrabrija mala buduća matematičarka – rekla joj je Tess.
Nije htjela da njezina kći mrzi matematiku kao ona.
Njezina kći. Želudac joj je opet stegnula stara muka. Sad su
Wren i ona bile same, bez Iana.
Wren se podrignula i to prilično glasno za nekoga tako
sitnog. Tess ju je potapšala po stražnjici, razmišljajući o
jučerašnjem danu: posjetu bolnici, prekinutom sastanku, rođenju
Savannina djeteta, eksplozivnom sukobu s Winchesterima. Nad
svime time nadvijala se i sjena identiteta Wrenina oca. Željela je
pobjeći od svega, ali to više nije bilo izvedivo.
Nakon dosta vremena u prizemlje je sišla Kelly, a za njom i
Ava. Bile su u istoj odjeći kao sinoć, ali Avine traperice i vesta
bolje su izgledale nego Kellyna bluza i hlače. Kelly se zagledala
nekamo pokraj Tess i provukla prste kroz nepočešljanu kosu.
Ava je svojom crno-sivom čarapom sa škotskim uzorkom brisala
neku nevidljivu točkicu na parketu. Nijedna nije znala što da
kaže. Tess im je dobacila pojas zaspašavanje. – Može li je jedna
od vas pridržati? Skuhat ću vam kavu. I tost, ako hoćete, ali
nažalost ne mogu vam više ništa ponuditi.
– Tess, ti možeš jako puno ponuditi – Kelly ju je konačno
pogledala u oči. – Oprosti za ono sinoć. Oprosti za Bradovo
ponašanje. I moje – dohvatila je torbicu sa stolića pokraj kauča.
– Moramo ići. I predugo ti smetamo.
– Ako želite ostati još neko vrijeme, samo izvolite.
 Kelly je zagrizla usnicu. – Prije ili poslije morat ću se suočiti
s njim.
– Mama – Ava je pogledala majku očima u kojima nije bilo
uobičajene živosti. – Mama, moram razgovarati s Tess. Sama.
Kelly se snuždila. – O... – prsti su joj snažnije stisnuli remen
torbice. – Samo s njom?
– Molim te! Moram.
U Kelly se vodila bitka, potaknuta kćerinim odbijanjem. Tess
ju je bilo teško gledati. – Kužim – ramena su joj klonula. –
Dobro. Možda bih mogla – smišljala je što da kaže, kamo da se
djene. – Mogu te pričekati na trijemu.
Tess ih više nije mogla gledati. – Ava, majka će uvijek biti uz
tebe. Moći ćeš računati na nju u svemu, što na mene nećeš.
Možemo li porazgovarati sve zajedno? Sve tri?
Wren je ciknula. – Oprosti, Wren – ispravila se Tess. – Sve
četiri.
Ava se na to nasmiješila jedva primjetnim smiješkom, koji je
usto odmah i iščeznuo. – Grdo je, mama. Jako grdo.
Kelly je prekrila usta dlanom. – Trudna si!
– Ne! Isuse, ne!
Kelly joj je prišla u dva koraka. – Silovao te.
– Ne! – Ava se odmaknula od majke i klonula na kauč, gdje
je iste sekunde briznula u plač. – Da bar... Mislim, ne da bar. To
je grozno, ali... Ali da je, ne bi me mučila krivica.
Tess je odnijela Wren do prozora da ostavi Kelly i Avu
nasamo. Kelly je sjela na ukrasni jastučić do Ave. – Dušo, ništa
ti nisi kriva. Ništa.
Ava je podigla glavu i pogledala majku. – Mama, mi smo
se... Sinoć smo se... Dok ste ti i tata bili na sastanku. Rekla sam
Connoru da neću bez kondoma i nije htio, ali ipak je pristao. Ali
boljelo je. I nije mi se svidjelo. Rekla sam mu da to ne želim
ponoviti, barem ne još dugo. I onda mi se počeo smijati, mama.
Smijao mi se i govorio mi da sam klinka!
Tess je zaškrgutala zubima. – Zadavit ću toga maloga golim
rukama! – nije se mogla suzdržati.
Kelly je nije niti čula. Gledala je samo kćer. Pomilovala ju je
po kosi i nježno joj dodirnula obraz. – Ali zauzela si se za sebe,
dušo. Jako sam ponosna na tebe.
– Prekasno sam se zauzela za sebe – jecala je Ava. – A... i ja
sam to htjela. Ali sad... sad mrzim Connora! Svi misle da je
super, ali nije! A sad ćete se ti i tata razvesti, a za sve sam kriva
ja!
– Ne! – Kelly je primila Avine ruke i protresla ih. – Ne
smiješ tako razmišljati! Ako se tata i ja razvedemo, ja ću biti
kriva za to. Ja, jer nemam tvoju hrabrost. Jer se nikad ne
zauzmem za sebe. Puštam tatu da odlučuje o svemu. I za tebe i
za mene. Puštam mu da mi naređuje. Ali najstrašnije od svega,
puštam ga da mi govori tko sam umjesto da to sama pokušam
shvatiti.
Avina donja usnica je drhtala. Izgledala je kao dijete, što je i
bila. – Voliš... Voliš li ga još uopće?
– Volim tebe. Oboje vas volim.
– Ali... voliš li njega?
Kelly je na tren okrenula glavu, ali onda je opet pogledala. –
Najradije bih ti rekla da ga volim, da te ne prestrašim. Ali tako
se ponašam cijeli život; govorim što ljudi žele čuti, a ne što
osjećam. Ali sad... trenutačno... Mislim da ga ne volim.
Ava je opet briznula u plač. Kelly ju je milovala po kosi, ali
nije se predomislila. Tess ih je promatrala, obećavši sebi i Wren
da će nastojati uvijek biti iskrena prema njoj.
Skuhala je kavu, a Avi čaj od mente s medom, da još malo
predahnu prije nego što krenu doma. Razmjena tajni kao da ih je
zbližila. Obje su htjele držati Wren, a Tess im je ispričala sve o
Travisu. Bilo je lijepo nekome pričati o prošlosti, pogotovo zato
što je shvatila da o Travisu govori kao da je prijatelj iz
djetinjstva koji se preselio na drugi kraj zemlje.
Kad su se dovoljno pribrale, Tess im je ponudila da ih odveze
doma, ali rekle su da žele prošetati. Odnijela je Wren na kat.
Krevet je izgledao tako primamljivo da se zavukla u njega s
Wren i obje su zaspale.
Probudili su je koraci na stubama. Otvorila je oči i ugledala
Iana. Pogledao ju je odozgo, od raščupane glave do pete. –
Izgledaš grozno, Tess Hartsong.
Zijevnula je. – Dobro jutro i tebi – prebacila je noge preko
ruba kreveta. Wren se protegnula kako samo dječica mogu i Ian
je prišao primiti je.
– Izbacio sam Winchestera, ali vratio se. Kaže da mora
razgovarati s tobom.
Zastenjala je. – Izgledam li ja tebi dovoljno prisebno za još
jedan onakav napad na svoj lik i djelo?
– Ni najmanje – smjestio je Wren na lakat. – Kaže da neće
otići dok ne razgovarate. Najradije bih ga izbacio, ali ne želim
da samo dođe ovako dok ste same.
– Lijepo od tebe.
– A poznajući tebe, prilično sam siguran da s tim gadom
doista i želiš razgovarati, koliko god ti je moj savjet da ga
ignoriraš.
– Vidi! Wren ti se smiješi!
– Da, povremeno se nasmiješi.
– Namiguša mala.
– Takve su sve curice sa svojim... – zastao je i samo prešao
palcem po rubu dekice. Wren je podigla glavicu prema njemu, a
on prijekorno pogledao Tess. – I hoćeš, jel’ da? Razgovarat ćeš s
njim?
– To ti je neizlječivo – dohvatila je četku s noćnog ormarića i
provukla je kroza zapetljanu kosu.
– Ako misli da ću ga ostaviti nasamo s tobom, grdno će se
razočarati.
Povukla je četku kroz čvor kose. – Za nekoga tko se ne želi
gnjaviti s osjećajima stvarno si se uvalio u pravu emotivnu
kaljužu.
– Na neki način mi je i žao tog idiota. Čekaj da ga vidiš.
Toliko je naviknuo da je sve po njegovu da sad, kad nije, ne zna
što da radi.

*
Tess je odmah shvatila na što je Ian mislio. Winchester je bio
sav siv u licu, a inače savršeno uredna prosijeda kosa sad je bila
dovoljno razbarušena da se vidjelo kako se nad čelom
prorijedila. Jedan rub košulje visio mu je iz zgužvanih hlača, a
goli gležnjevi otkrivali su da je sinoć zaboravio navući čarape
prije nego što je navukao otmjene crne cipele.
S mukom je ustao s kauča, ali odmjerio ju je ratoborno kao i
inače. – Kad već sve znaš, da čujem zašto se moja supruga
ponaša kao da je sišla s uma.
– Ne ponaša – rekla je Tess.
– Sve je bilo dobro dok ti nisi došla.
Ian joj je pružio Wren, a mišić oko usana mu je zatitrao. –
Znaš što, Winchesters Da prestaneš kriviti Tess za svoje
probleme, možda bi shvatio kako su nastali.
– Kelly se nije skrivala od mene u onoj kolibi dok ova nije
došla.
– Možda zato što je Tess uredila kolibu da se u njoj može
živjeti – odbrusio je Ian. – Obitelj ti se raspada, stari moj.
Obitelj na koju si tako ponosan. Žena ti se guši, kći te se boji, a
ti se samo želiš svađati s Tess.
Bradovo ratoborno držanje ispuhalo se poput padobrana koji
je sletio na tlo. Svalio se na kauč i zarinuo glavu u ruke. – Kad
sam se pretvorio u kretena? Volim suprugu. A otkad je grijeh
željeti da ti je kći zaštićena od svega i svakoga?
– Voliš kćer – rekao je Ian. – To ti vjerujem. Ali suprugu?
Voliš li nju ili voliš što radi sve što joj narediš? – naslonio se na
zid pokraj pijanina. – Znaš što ja mislim zašto si se toliko
napiknuo na Tess? Jer nju ne možeš kontrolirati. Briga nju tko si
ti i koliko si važan u ovome gradu. Nije odavde i ne zna da
očekuješ da ti se svi ulizuju.
– Nije istina – rekao je, ali to je zvučalo kao pitanje, a ne
izjava. – Ona... Mi ovdje imamo određene vrijednosti. Mi... –
bespomoćno je zamahnuo rukom. – Imao sam mnogo prilika, ali
nikad nisam prevario Kelly. Svih ovih godina. Dao sam joj sve
što itko može poželjeti.
Ian nije popuštao. – Da pogađam jesi li se sjetio nju upitati
što želi? Ili si joj samo rekao što želi. Ti si običan školski
nasilnik, Winchesteru. Svi ti govore da si supervažan, pa si im
povjerovao. Imaš love, poznaješ prave ljude. Ali sad ti se netko
tvoj usprotivio i ne znaš što da radiš – Winchester se lecnuo, ali
Ian još nije bio gotov. – Budi muško, stari moj! Preuzmi
odgovornost, dovraga!
Najutjecajniji čovjek Tempesta urušio se poput kule od
pijeska. – Ja samo hoću da mi se žena vrati. Kako da je
nagovorim?
– Pojma nemam – rekao je Ian. – To pitaj Kelly.
Winchester je nesigurno ustao s kauča i odvukao se van,
nijedanput se ne osvrnuvši.
A Tess je jedva koju riječ rekla.
 – Ovo je bilo fantastično – rekla je Ianu.
Nasmiješio se. – A još nisam gotov.
– Kako to misliš?
Pogledao je dijete u njezinu naručju. – Wren, hoćeš ići vidjeti
moju kućicu na drvu? – sagnuo se k njoj kao da sluša odgovor. –
Kaže da hoće.
Tako su se svi troje uspeli u kućicu, Wren u Ianovu naručju.
Tess je sjela na rub, mašući nogama. Ian se smjestio pokraj nje.
Wren je promatrala sve oko sebe, očarana igrom Sunčevih zraka
koje su se nad njima provlačile kroz tanko proljetno lišće.
Tess se mentalno pripremila za pitanje koje ju je mučilo
otkako je Ian otišao. – Reci mi što si saznao.
– Nijedan Biancin prijatelj, sadašnji ili bivši, nije znao ništa
više od nas, pa sam se odvezao do Queensa. Sve sam njezine
stvari poslao u spremište dok ne smislim što ću s njima, pa sam
odlučio pogledati ima li među njima nešto što sam previdio.
– I bilo je.
Kimnuo je. – U starom kovčegu za šminku iz njezinih
manekenskih dana. Zamalo mi je promaknulo.
– Što?
– Sveti Gral.
Wren je kihnula.
– Dokumente – rekao je. – Iz banke sperme.
Tess je trebala sekunda da shvati što je čula. – Wren je...
– Wren je samo Biancina.
Tess je prekrila usta dlanom.
– Odnio sam dokumente svojem odvjetniku. Sve je prema
zakonu. Bianca je barem jedanput u životu sve napravila kako
treba.
– O, Iane... – srce joj je toliko naraslo da je izguralo sve
drugo iz grudi. Bianca nije imala obitelji, a Ian je bio naveden
kao otac na Wreninu rodnom listu. Tessina suza je skliznula na
obraz njezine kćeri i Wren je još jače otvorila oči. Tess je
šmrcnula i obrisala oči nadlanicom. – Stvarno je gotovo? Moja
je?
Kimnuo je. – Imaš sve što želiš. Ne samo Wren. Mislim da si
sinoć vratila i karijeru.
Imao je pravo. Tess je sigurno porodila zdravo dijete u teškim
uvjetima i nije izgubila majku, samo još nije znala je li to
dovoljno da je prene iz paralize ili će nastaviti bježati.
Nema više bježanja. Biancinu smrt neće nikad zaboraviti.
Nije si mogla niti zamisliti da pomaže u porođaju bez bojazni u
srcu. Ali preživjet će. Snašla se sinoć, snaći će se svaki put.
Njezina profesija je dio njezina identiteta.
Na granama iznad njihovih glava zalepršala je ptica.
Dobila je sve. Karijeru. Dijete. Planinu koja joj je postala
dom, a sad i grad koji će je prihvatiti, ali i suprotstaviti joj se.
Sve osim Iana Northa.
Zagledala se u najviše grane drveća. – Sad više ne moramo
ostati u braku.
Malo se primaknuo. – Nema žurbe, ali... – protrljao je bradu
dlanom. – Dobio sam ponudu za školu.
Progutala je knedlu. Gledala je ravno pred sebe. – Prodat ćeš
je?
– Ne znam.
Natjerala se da izgovori ono što su oboje znali. – Tebi ovdje i
nije najbolje.
– Baš i nije.
Ustala je s platforme. – Moram po Savannu u bolnicu.
– Ljestve su strme. Daj mi Wren.
– Mogu sama.
– Znam da možeš, ali...
 Već je silazila ljestvama. Kad je sišla, stala je. Stajao je nad
njom, na vrhu ljestava. Morala je nešto reći i morala je to reći
odmah, dok je još odjevena i dok joj je glava bistra. – Mislim da
bi trebao prihvatiti ponudu.
– Kako to? – sišao je do pola ljestava, pa skočio.
– To ti znaš bolje od mene. Otkako si došao, nisi ništa
naslikao. Uvučen si u brak koji ne želiš i nametnuta ti je
odgovornost za dijete koje nije tvoje.
– Nitko me nije ni na što tjerao – rekao je tvrdoglavo.
– Iane, prigrli slobodu koja ti se nudi. I zbog sebe i zbog
Wren – Tess je znala da mu to mora jasno i glasno reći, koliko
god joj se srce slamalo. – Ako ostaneš u školi, Wren će misliti
da ćeš uvijek biti uz nju i željet će više nego što ćeš ti moći dati.
Ne želim da se veže za tebe kao za oca. To ne bi bilo pošteno ni
prema tebi, ni prema njoj.
– Isuse, Tess! Maloj je sedam tjedana. Ima vremena.
– Već se u tvojem naručju osjeća jednako ugodno kao u
mojem.
– Jer je novorođenče! Nema žurbe.
– Prodaj školu, Iane! Nema smisla otezati – odlučno je otišla
prema kući, ostavivši ga za sobom.

*
Ianu se taj razgovor nije ni najmanje svidio – pogotovo
implikacija da na neki način znači opasnost za Wren. Ludost.
Ali ipak...
Ona napetost koja ga je prožimala od noći kad je oslikao
njezino tijelo – ona nelagoda koja mu je remetila san – nije
popuštala. Tess mu nije samo dala dopuštenje da nastavi živjeti
kako hoće. Zapravo mu je to naredila.
 *
Tess je čekala da Savannu otpuste iz bolnice kad ju je nazvala
Kelly. – Brad se jutros vratio u kuću, ali nisam spremna na
razgovor s njim. Znam da sad živiš u kolibi, ali bih li ti jako
smetala da se uselim u drugu spavaću? Samo na nekoliko dana.
Znam da puno tražim, ali...
– Naravno – Kelly nije pitala Tess zašto živi u kolibi, ali
sigurno ju je zanimalo.
Dok su se vozile natrag u Tempest, počela je kiša. Savannah
je sjedila na stražnjem sjedalu sa Zoroom i Wren. Provela je
prvih nekoliko kilometara likujući jer je otpuštena dvadeset
četiri sata nakon što je primljena, dok će njezina majka morati
ostati do kraja dana. Tess je prvi put bilo drago da Savannah ne
zatvara usta, jer tako barem nije mogla razmišljati o Ianu.
– Slušaš li ti mene uopće? – upitala ju je Savannah straga.
– Slušam.
– Obećaj mi da ćeš mi reći svaki put kad pogriješim. Ne
želim sjebati Zoroa kao što je mama sjebala mene.
– Savannah, a kad ti to mene slušaš?
Savannah je napuhala balon od žvakaće. – Promijenila sam
se. Sad sam majka.
– Kako si se promijenila? Prije dvadeset minuta rekla si mi da
su mi traperice preširoke i da bih trebala obojiti kosu jer je ova
boja dosadna.
– To nema veze s odgojem djece! To je za tvoje dobro.
Tess je pogledala u krov automobila kao da gleda u nebesa. –
Gospodine, ne daj mi da je iskrcam uz autocestu, koliko god
primamljivo to zvučalo.
Savannah se široko osmjehnula. – Jučer sam bila super, jel’
da?
– Jesi – priznala je Tess.
 – Puno bolja od mame.
– Pozivam se na Peti amandman...
– Ne znam što ti to znači, ali samo kažem da nisam
pošandrcala kao ona – opet je napuhala balon. – Ti si zaslužna
za to.
– Drago mi je da ti je to iskustvo bilo ugodno – i više nego
što će Savannah ikad znati.
– Cijelo vrijeme bila si tako mirna. Znala si točno što treba.
– Ako mi daš još koju pohvalu, vratit ćemo se u bolnicu da
provjere jesi li udarila glavom.
– Natjerat ću Phisha da raščisti skladište da mama i ja ondje
možemo urediti jaslice za Zoroa i Johna. Kakvo je to bezvezno
ime John? Sva će mu se djeca smijati.
Tess se nudilo i previše odgovora, ali odlučila se za pristojan.
– Super je da će odrastati zajedno.
– I Wren će odrastati s njima.
– Nadam se.
Tess je u retrovizoru vidjela da Savannah grli sinovu dječju
stolicu. – Trebala bi otvoriti kliniku, Tess. Stvarno bi.
– Nisam liječnica.
– Znaš na što mislim. Trebala bi raditi kao primalja. Puno
žena ovdje ne voli doktore, ali tebi bi došle. Sjećaš se one prazne
zgrade malo niže od Dimnjaka? Phisheva je. Mogla bi je
unajmiti. Urediti si nekakvu ordinaciju.
– Previše si se požurila s tim.
– Netko te mora malo pogurnuti! Tebi treba sto godina da se
odlučiš na svaki korak.
– Ne zaboravi da mnogo ljudi ovdje još misli da sam ja ubila
Wreninu majku.
– Nitko to ne misli, Tess. Samo što te se mnogi – mislim na
žene – boje.
 – Boje? – brisači su škripali po staklu. – Zašto bi se itko
mene bojao?
– Joj, daj. Kao da ne znaš.
– Ne znam! – povikala je Tess.
– Gledaj pred sebe. Vozimo djecu.
– Prodike mi drži najlošija vozačica na svijetu?
– Valjda i jesi dovoljno bedasta da ne znaš... Boje te se zbog
toga kako te sve muško gleda – rekla je Savannah strpljivo kao
da objašnjava petogodišnjaku. – Mislim, ne svi. Ali mnogi. Čak
i oni koji ne švrljaju uokolo, kao moj tata. Mama luduje zbog
toga. Curama i ženama to se ne sviđa.
– Pretjeruješ.
– Čovjek bi rekao da vi medicinari imate bolju moć
zapažanja.
Tess se sjetila kako ju je Ian nazvao. Raskošna udovica.
Nagazila je papučicu gasa. – Gluposti.

*
Nakon što je odvezla Savannu i Zoroa, Tess je svratila do kolibe
provjeriti kako je Kelly i dočekao ju je miris kolača. – Znam da
smetam – rekla je Kelly s kauča, gdje su ona i Ava jele svježe
pečene kolačiće i gledale kako kiša bubnja po prozorima. –
Oprosti. Ne znam kamo bih da nema tebe.
– Mama, rekla si da ćeš se prestati ispričavati za sve i svašta.
– Da, ali... Zauzele smo Tessin dom.
Tess je objesila jaknu i smjestila Wren u maramu. – Slobodno
ostanete koliko god želite ako mi date kolačić. Stvarno si ih
ispekla u mojoj pećnici?
– Nadam se da ti ne smeta.
– Samo mi je drago da znam da radi.
Tess je sjela na kauč prekoputa njih s Wren u naručju i uzela
kolačić od Kelly.
– Ovo je samo privremeno – rekla je Kelly. – Neću dugo
ostati.
Ništa nije moglo otjerati tugu kao topli kolačići, pa je Tess
odgrizla još malo. – Ako nastaviš ovako peći, ostani koliko
želiš.
Kelly se promeškoljila, pa opet zagledala kroz prozor. –
Bavim se idejom da upišem faks.
– Ozbiljno, mama?
– Godinama sam si to željela – pogledala je Tess. – Kad sam
to konačno rekla Bradu, rekao mi je da već imam sve što želim i
da mi ne treba diploma.
– Čudan je on – rekla je Ava. – Meni stalno ponavlja da je
obrazovanje najvažnije. Hoće da budem pravnica.
– A što ti hoćeš? – upitala je Tess.
– Pa... – sramežljivo je rekla Ava – zapravo želim biti
pravnica.
Kelly se nasmijala, od čega se Ava narogušila. – Moram se
pripremiti za ulazak u politiku. Mislim da bi u vladi trebalo biti
više žena; vi ne?
– Svakako – rekla je Tess.
Ava je spustila noge na pod. – Mama, sjećam se što ti je tata
rekao kad si izjavila da bi htjela na faks.
– Nije važno.
– Rekao je da je to glupa zamisao. Da nisi bila dovoljno
dobra učenica da budeš dobra studentica.
– Jer mi se nije dalo učiti. Zato danas tebe toliko gnjavim
zbog zadaće.
– Matematika ti puno bolje ide nego meni – Ava je pogledala
Tess. – Tata je rekao mami da joj ne treba diploma jer nema
bolje titule od gospođe Winchester. Takvo što su ljudi posljednji
put govorili u šezdesetima, zar ne?
– Ne gledaj mene – rekla je Tess. – Ja se tad nisam niti rodila.
Ava je odložila ostatak svojeg trećeg keksa i zagledala se u
vlastite čarape. – Tata me danas odveo sa zadnjeg sata. S
matematike.
Kelly se namrštila. – Nije smio.
– Nema veze. Sjedili smo u autu i razgovarali. Odnosno, on
je govorio. Rekao je da mu je žao i da želi da odsad bude
drukčije – protrljala je palcem po tepihu. – Rekao je da mu
mogu sve reći i da se neće naljutiti. Nikako... – namotala je
pramen kose na prst. – Mislim da ne misli da sam se, ono...
poseksala, pa mu nisam niti rekla. Ali... izgledao je loše, mama.
Jako se ljutim na njega, ali ujedno mi ga je žao.
– Tvoj otac je odrastao čovjek. Nisi ti odgovorna za njega.
– Znam, ali... rekla sam mu da mi je žao što sam ga
razočarala. Trudila sam se ne rasplakati, ali ipak sam se
rasplakala i znaš što mi je rekao? Da ga nikad ne bih mogla
razočarati. Rekao mi je da sam savršena.
Kelly se nasmiješila. – Nisi. Ali lijepo da tako misli.
– Zamolio me da se večeras vratim doma.
– Što si rekla?
– Da ću o tome pravodobno razmisliti.
Kelly se nasmijala. – Točno tim riječima? Pravodobno
razmisliti?
Ava je kimnula. – I htio mi je reći što da ti prenesem, ali
nisam ga htjela slušati. Rekla sam mu da to mora reći tebi.
– Dobro si mu rekla.
– Pa si sad mislim... Dok ti smisliš što ćeš, mogu li malo biti
kod tebe, a malo kod njega? Bi li to bilo O. K.?
– Naravno da bi. Otac te voli i ti voliš njega. To ništa ne
može promijeniti.
 Ava je nedugo nakon toga otišla. Na rastanku je poljubila
majku i odbila odnijeti kolačiće ocu.
Tess je morala reći Kelly da će i ona živjeti u kolibi, a ne u
školi. Mogla joj je lagati, reći joj da ne želi ometati Iana dok
radi, ali Kelly je bila iskrena prema njoj, pa joj je odlučila
uzvratiti jednakom iskrenošću. Grleći Wren, rekla joj je istinu.
Ili veći dio istine. Nije joj rekla koliko je zaljubljena u Iana i nije
niti spomenula njihov zapanjujući seksualni život. Kad je
završila, Kelly ju je sažalno pogledala. – Ne znam koja je od nas
bolje prošla.
– Ni ja.
Kako su i Michelle i Savannah bile na rodiljskom dopustu,
Tess je obećala Phishu da će te večeri raditi. Kad se počela
spremati, Kelly ju je upitala što će s Wren.
– Odvest ću je k Heather.
– Zašto je ne ostaviš sa mnom? Rado ću pripaziti na nju.
– Neće ti biti teško?
– Ma kakvi – Kelly se nježno nasmiješila, gledajući Tessinu
usnulu kćer. – Bit će kao u stara vremena.

*
Tess su u Dimnjaku dočekali kao junakinju. Kao da je nikad
nisu izopćili. Svi su željeli čuti što se dogodilo, a istodobno je
imala pune ruke posla s narudžbama. Dva su sata prošla prije
nego što je shvatila da je ostavila mobitel u autu. Ako je Kelly
nešto hitno trebala, nije mogla doći do Tess.
Spustila je napola dovršenu vruću čokoladu sa slanim
karamelom i istrčala na stražnja vrata.
Kiša je prestala, ali fluorescentno svjetlo nad vratima je
obojilo pločnik u neugodan ton žute. Pokraj njezina auta
pomaknula se neka sjena. Sjena koje nije trebalo biti.
 Tess je ubrzala i prišla dovoljno blizu da prepozna Courtney
Hoover. Uhvatila ju je s rukom u zraku – i ružem u ruci.
Preko Tessina prednjeg stakla bilo je napisano šest slova i dio
sedmog:
UBOJIC

Tess je pojurila prema njoj. – Ti mi šaraš po autu! – povikala

je.
Mržnja je izlila iz Courtney poput toksičnog otpada. – Svi
drugi ljube tvoju debelu guzicu!
Tess joj je uzela ruž iz ruke. – Ne bih rekla da je debela.
Možda punačka.
Courtney je tulila kao razmaženo dijete. – Vježbam svaki
dan! Nije pošteno!
– Ovo je zbog moje guzice?
– Zbog Artieja!
Zbog tebe smo prekinuli!
– Artieja?
– Dobro nam je išlo dok se ti nisi pojavila!
Tess je polako spustila djeliće slagalice na prava mjesta. Tek
je sad shvatila koliko je puta Artie ušao u Dimnjak, a Courtney
nedugo za njim.
– Trebali smo se pomiriti. Svaki put se pomirimo. Onda si mu
se ti počela nabacivati.
– To je to – odbrusila je Tess. – Udana sam za najseksi
muškarca u cijelom Tennesseeju, ali potajno žudim za Artiejem
Thompsonom.
– Stalno razgovarate!
– Razgovaram sa svima. Ako ste ti i Artie prekinuli, to nema
nikakve veze sa mnom i ti to dobro znaš.
– Svaki put smo se pomirili. Sve dok ti i tvoja debela
guzica...
Tess je nabila Courtney i njezinu savršeno čistu bijelu jaknu
na ružem zamazano staklo. – Sad bi bilo dosta s debelom
guzicom.
Vježbala Courtney svaki dan ili ne, nije imala izgleda protiv
Tessina bijesa. Uspjela ju je zadržati stiješnjenu uz auto
dovoljno dugo da joj gurne ruku u džep, uzme joj mobitel i
prinese njezinu namaljanom licu da ga otključa. – Smiješak.
Courtney se bacila na nju, ali nedovoljno brzo. Tess ju je
uspjela slikati.
– Daj mi to!
– Još ne! – Tess ju je snažno odgurnula laktom natrag na
auto. Pogledala je fotografiju. Bolje nije moglo: fluorescentno
svjetlo bacilo je sjene na lice kraljice Instragama na svim
pravim mjestima, pretvorivši njezine podočnjake u kratere i
nacrtavši joj bore koje još nije niti imala. – Nisi baš najbolje
ispala.
Poslala si je fotografiju.
Courtney je vrisnula i opet pokušala dohvatiti mobitel. Ovaj
put Tess joj ga je sama dala. – Tek toliko da znaš, ide ravno na
cloud, gdje će i ostati. Osim ako...
Courtney je zacviljela.
– Osim ako me opet ne raspizidiš – Tess je uzela svoj mobitel
iz auta. Zatvorila je vrata i uperila prst u staklo. – Počisti ovo. I
da se nisi usudila prijeći prag Dimnjaka dok se ne naučiš
ponašati kao normalna osoba.

*
Komadići platna otprije četiri večeri sad su bili suhi. Ian je
promatrao višebojne slike koje je preslikao s Tessina tijela.
Možda se nadao da će nekako otključati vrata u novi smjer
njegove karijere. Da će mu reći što da radi. Otkriti nešto
spektakularno. Nešto važno. Ali nadahnuće nije dolazilo.
Zamislima koje su nekoć letjele njegovom glavom toliko brzo
da ih je jedva uspijevao pohvatati sad nije bilo ni traga. Izgubio
je identitet i tu se nije moglo ništa.
Odnio je blok do prozora i prelistao ga. Stranica za stranicom
savršeno preciznih crteža nalik na Diirerove gravure: Wrenine
oči, Tessina usta, Wrenine zatvorene šake, Tessino boso stopalo,
Tessina gruba četka, Wrenina nježna, jedna tenisica, jedna
dječja čarapica. Odbacio je blok. Trebao bi prisloniti šablonu na
najveću zgradu koju nađe i stvoriti nešto sa smislom. Golemu
čudovišnu mačku kojoj iz usta visi čovječanstvo poput
ulovljenog miša. Drvo prema kojem gmižu izobličene životinje
boreći se da dođu do posljednje hrane na planetu.
Ali te slike bile bi samo kopija prežvakane kopije.
U prizemlju su se otvorila vrata i do njega je dopro ženski
glas. – Iane! Iane, jesi li tu?
Istrčao je iz atelijera.
U podnožju stuba stajala je uspaničena Kelly Winchester. –
Wren je nestala!
 22

I an je utrčao u kolibu dok mu je srce tutnjalo u grudima.

Wrenina nosiljka je prazna. U njoj je ležala samo njezina
ružičasta dekica. Oblio ga je hladan znoj.
Kelly je utrčala za njim. – Otišla sam na kat na nekoliko
minuta! Spavala je!
Dohvatio je monitor. – Jesi li ga nosila sa sobom? Jesi li išta
čula?
– Ne! – zavapila je. – Nije mi niti palo na pamet! Zašto mi
nije palo na pamet?
– A auto? Jesi li čula kakav auto?
Ne. Ništa.
Provjerio je vrata. – Zaključana su. A stražnja? Jesu li i
stražnja bila zaključana?
– Ne znam. Ne sjećam se. Ja – pritisnula je sljepoočnice
dlanovima. – Ja – nisu. Kad sam istrčala po tebe, nisam ih
morala otključati. Nisam zaključala nakon što je Tess otišla.
Trebala sam!
– Koliko si dugo bila gore?
– Ne znam – možda pet minuta? Nisam je smjela ostaviti! –
Jesi li čula išta neobično? Ili vidjela?
– Ne, ništa. Ava i Tess su danas bile ovdje, ali nitko drugi.
Tess je pripremila bočicu prije nego što je otišla. Nahranila sam
Wren i zaspala je. Neko vrijeme sam je držala – Kelly se
rasplakala. – Bila je tako dobra. Samo je ležala. Ti prstići...
Spustila sam je da se raspakiram.
Ian se sjetio svih opasnosti koje je izbjegao kao dijete.
Očevih šaka. Bježanja od policije. Čak ni Biancina smrt nije ga
ovako izbezumila. – Nazovi Freddyja Davisa i okružnog šerifa. I
ostani ovdje – stisnuo je zube. – Ja idem do tvojeg supruga.
– Ne! – Kelly ga je zgrabila za ruku. – Ne, Iane. Brad ne bi
oteo Wren, nikad!
– Vraga ne bi. Ima Tess na zubu otkako je došla.
– To je samo ego – obrisala je nos rukavom. – Moraš mi
vjerovati. Brad zna biti seronja, ali ne bi oteo dijete. Ako budeš
gubio vrijeme na njega, pravi krivac će ti samo odmaknuti još
dalje – gurnula mu je ključ u ruke. – Uzmi moj auto. Ja ću
nazvati Freddyja i šerifa. Kreni!
Osoba koja je otela Wren sad je već mogla biti kilometrima
daleko, ali Ian nije mogao sjediti skršenih ruku. Istrčao je iz
kolibe, ali stao prije nego što je stigao do Kellyna auta. Morao je
razmisliti. Otresti se prizora iz noćne more: Wren na podu
nečijeg auta, bez dekice, maše ručicama i nožicama. Nije
vjerovao Kellynoj procjeni, ali što ako ima pravo?
Kiša je ostavila niz kratera u blatnjavoj stazi koja je vodila do
kolibe. Kelly je rekla da nije čula auto, ali možda je otmičar ipak
stigao autom. Ako se Ian sad odveze Kellynim, prijeći će preko
tragova otmičarovih guma. Upalio je svjetlo na mobitelu i
obasjao tlo. Nije bio stručnjak za praćenje u šumi, ali znao je
prepoznati tragove.
Kellyne gume bilo je lako spojiti s tragovima koje je ostavila
pri dolasku. Svijetlio je po tlu dok nije pronašao drukčije otiske
guma. Je li ih ostavio otmičar? Ili Tess? Pogledao ih je izbliza.
Vidio je mnogo otisaka nogu, ali ne i tragove auta. Kolibi su
prišla samo dva automobila – Kellyn i Tessin. Što ne znači da
otmičar nije ostavio auto niže niz cestu.
Što dulje ostane ovdje i igra se detektiva, to će otmičar dalje
odmaknuti. Užasni prizori Wren kako vrišti... napuštena... na
hladnome... misli su mu bile kaotične. Natjerao se da se
usredotoči na otiske u blatu: Tessini, njegovi, Kellyni. Rekla je
da je i Ava bila ovdje, pa su u toj gužvi negdje i njezini.
Majica mu se natopila znojem, ruke su mu drhtale. Imao je
osjećaj da se sve oko njega kreće usporeno. Misli! Otisci su
uzorci, a slikari se bave uzorcima. Pogledaj bolje!
Otisci su vodili do stražnjih vrata kolibe. I od vrata. Nije ih
bilo lako razvrstati. Ali morao je. Otisci su samo oblici, ništa
drugo. Dio njegova svijeta.
Razvrstao ih je u glavi. Popisao: najlakše je bilo pronaći
njegove velike otiske. Pokraj Kellyna auta uočio je jedan ravan
otisak i jedan s kockastim uzorkom, očito ženskim. Kellyni i
Avini. Čučnuo je izbliza pogledati četvrti trag. Nešto veći od
ostalih dvaju, uži, s rešetkastim uzorkom i bez prekida za most.
Dovoljno je dobro poznavao Tessina stopala zbog crtanja da zna
da ima visok rist, ali nije znao ostavljaju li njezine tenisice isti
takav trag.
Provukao je prste kroz kosu. Nekoliko je puta trepnuo da
razbistri pogled. A tad ga je ugledao.
Peti uzorak.
Pogledao ga je izbliza. I pronašao mu par.
I drugi komplet.
I treći.
Prošarao je svjetlom po većem dijelu blatnjavog dvorišta.
Ugledao je još nekoliko otisaka. I još nekoliko.
Nije znao kako slijediti tragove po šumi, ali krenuo je bez
dvoumljenja.
Grmlje ga je greblo po trapericama, mokre grane udarale po
golim rukama. Nije se sjetio ponijeti jaknu, a bilo je hladno.
Prehladno za novorođenče. Ugledao je još otisaka. Mjesec je bio
vidljiv, ali nije bacao dovoljno svjetlosti da obasja tlo kroz guste
krošnje. Koliko će mu dugo baterija mobitela još izdržati? Ako
ga izda, ostat će u tami.
Smetao mu je i zvuk vlastitog disanja. Prestao je tražiti otiske
i potrčao. Ako ima krivo...
Kad je stigao do vrha brda, nanjušili su ga psi i počeli bijesno
lajati. Vrata kuće su se naglo otvorila i obris Paula Eldridgea
pojavio se na vratima, s podignutom puškom. – Tko ide?
– Ian North – vrata su bila zatvorena zasunom. Ian ih je
preskočio i pritom porezao ruku.
– Buck! Deke! Paul je pozvao pse k sebi. I dalje su režali na
Iana, ali nisu ga napali.
Ian je prošao neravnim dvorištem u nekoliko dugačkih, brzih
koraka, misleći cijelo vrijeme na one male otiske u šumi. – Gdje
je Eli?
– Eli? U sobi. Što se događa?
Ako je Ian pogriješio, potratio je vrijeme koje više neće
vratiti. Ali ako ima pravo... – Moram razgovarati s njim.
Zbunjeni Paul se sklonio s vrata i pustio Iana da uđe.
Rebecca je sjedila na kauču u prljavoj spavaćici, a masna
kosa joj je padala oko lica. Pogledala je Iana praznim pogledom.
Njezin suprug je odmaknuo zastor na vratima i pozvao sina. –
Eli!
Vratio se za nekoliko sekunda. – Nema ga! Što se događa?
Gdje mi je sin?
Ian se naslonio krvavom rukom na dovratak. – Eli je oteo
moju kćer.
– Malo dijete? Što to znači, dovraga? Zašto bi je oteo?
– Poslije ćemo o tome. Sad ga prvo moramo pronaći – Ian je
zgrabio jednu od ručnih svjetiljki pokraj ulaza i istrčao u tamu.
Psi su režali, ali nisu napadali. Ian je potrčao prema staji,
zastajući u trku pokraj Paulova kamioneta. Otvorio je vrata.
Unutra nije bilo nikoga.
 – Provjerit ću staju! – doviknuo mu je Paul.
Zajedno su pretražili farmu, cijelo vrijeme dozivajući Elija.
Svaka beskorisna sekunda trajala je cijelu vječnost. Paul nije
ništa pitao; možda zato što nije želio usporiti potragu, možda
zato što je i sam shvatio. – Idem do brda – rekao je.
– Ja idem u drugom smjeru. I Paule... Ima samo sedam
tjedana.
Paul je odlučno kimnuo i otrčao. Ian je otrčao u drugom
smjeru, boreći se protiv straha. Nije smio dopustiti da ga uspori.
Eli je oteo Wren samo iz jednog razloga: njegov osmogodišnji
mozak želio je odnijeti Wren Rebecci, da joj bude bolje. Ali
zašto je onda nije donio u kuću? I gdje je?
Svaki je odgovor kojeg se Ian sjetio bio strašniji od
prethodnoga. Sve nezgode koje su mogle snaći dijete koje nosi
novorođenče šumom tutnjale su mu mislima. Kamo bi se on
sakrio da je klinac u najvećoj nevolji u životu?
U podrum vlastite stambene zgrade. Ondje se on skrivao od
oca, ali Eli nije imao tu mogućnost.
Ian je skrenuo sa glavne staze na užu, jedva prohodnu. Nije ni
osjećao ogrebotine na ruci ni razderan dlan koliko ga je
zabrinjavala pomisao da je Eli odnio Wren blizu potoka. Znao je
da potok nabuja nakon kiša. Ubrzao je hod.
Stara destilerija uzdizala se u daljini, ruševna i zahrđala
obasjana srebrnom mjesečinom. Čuo je tutnjanje nabujalog
potoka... i životinjski zvuk neutješnog plača novorođenčeta.
Srce mu se rasprsnulo u grudima. Živa je.
Ian je potrčao čistinom. Putom je bacio svjetiljku i skinuo
majicu. Eli je sjedio naslonjen leđima na zahrđalu bačvu za
benzin, a Wren je vrištala i bacakala se na njegovim mršavim
koljenima. Nije vidio dekicu, Wren je bila samo u pamučnom
odijelcu.
 Podigao ju je i nespretno obgrlio, privijajući njezino drhtavo
tjelešce na prsa.
Čistinom je odjekivala njezina dreka. Ian ju je grijao tijelom,
šaptao joj besmislene, ali utješne riječi. Prislonio je usnice na
njezino čelo. – Sve je u redu... Sad si kod mene... Sve je u redu.
Sve je u redu. Psst.
Eli je skočio na noge, zaplakan. – Htio sam je vratiti! Jesam!
Jako je teška! Žao mi je!
Ian je podigao svjetiljku, ne okrećući se prema njemu. Nije
bio osiguran da se ne bi previše razljutio. – Idi doma!
Grleći svoj vrijedni teret, vratio se do staze ne obazirući se na
bol u razderanoj ruci. Mislio je samo na to kako zagrijati Wren.
Eli je još plakao. To je Paulov problem, ne njegov.
Osjećao je očevu šaku kao da ga je jučer udario. Govno jedno
beskorisno!
Paul Eldridge bio je tvrdoglav i naporan čovjek. Ian je
usporio i napravio ono što je najmanje želio. Okrenuo se.
Eli je čučnuo na tlo i prekrio glavu rukama identičnim
pokretom kao Ian pred očevim udarcima.
Ian je stisnuo čeljust. – Ideš sa mnom.
Eli ga je pogledao. – Ali...
– Čuo si me. Pokret.
– Žao mi je!
– Šuti i hodaj!
Eli ga je bojažljivo pogledao, ali pokrenuo se.
Wren se konačno smirila, možda zbog topline njegova tijela,
možda zbog ritma hoda. Sišli su niz padinu praćeni samo
zvukom koraka i Elijevim šmrcanjem.

*
Crvena policijska svjetla bljeskala su oko kolibe. Tessin auto bio
je parkiran pokraj Kellyna. Ian je dobro znao kako se Tess
trenutačno osjeća i ubrzao je korak bez obzira na to što ga Eli
nije mogao slijediti.
Freddy Davis stajao je pokraj peći pišući nešto u blok, Kelly
je sjedila na kauču glave zarinute u ruke, a Tess je stajala nasred
sobe kao da ne zna što bi sama sa sobom. Ona ga je prva
ugledala kad je ušao. Zaurlala je i Ian je na tren bio u šoku, ali
kad je pogledao Wren, shvatio je što je Tess pomislila.
Wren je bila omotana u zakrvavljenu majicu.
Tessina poluotvorena usta bila su zaleđena od užasa.
– Krv je moja! – povikao je. – Porezao sam ruku. Krv je
moja.
Tess je klonula na pod. Njegova hrabra ratnica pala je na
koljena.
Pritrčao joj je i kleknuo. – Pogledaj je, ništa joj nije. Spava.
Nije znao da joj nije ništa. Znao je da ne krvari ali bila je na
hladnoći, Eli ju je truckao po šumi i možda ispustio. Mogla bi
dobiti upalu pluća ili potres mozga ili...
Tess ju je preuzela, jecajući.
Kelly je ustala, a Freddy Davis rekao nešto u mikrofon na
ramenu. Ian se konačno sjetio Elija. Još je jedanput pogledao
Wren, pa izašao.
Mislio je da će dječak možda pobjeći, ali Eli je pokunjeno
stajao uza zid kolibe. – Uđi, Eli.
Eli je podigao prljavo lice prošarano tragovima suza. –
Mama... mama stalno plače i ništa ne jede i bojim se da će
umrijeti. Mislio sam... da ima dijete... Ili možda samo neko
vrijeme... – zajecao je. – Htio sam pitati Tess, ali nije je bilo, a
Wren je bila sama i bio sam jako, jako pažljiv. Ali onda se jako
rasplakala i spotaknuo sam se i zamalo pao. Znao sam da sam
napravio nešto grozno i da moram vratiti Wren čak i ako mi
mama umre.
Ian je odgovorio što je mirnije mogao. – Reci mi istinu.
Obećavam da se neću ljutiti. Jesi li ispustio Wren? Je li pala?
– Ne! Zato sam i stao! Ruke su me boljele, a ona je plakala i
koprcala se i bojao sam se da će mi ispasti! Htio sam je vratiti!
Kunem se!
– Ostani ovdje.
Ian se vratio u kolibu. Tess je omotala Wren dekom. Ian je
još bio napola gol i sad mu je već bilo jako hladno. Na vješalici
pokraj vrata visjela je crno-crvena flanelska košulja koju joj je
posudio prije toliko tjedana. Obukao ju je i kopčajući dugmad
ukratko ispričao Freddyju Davisu što se dogodilo. – Eldridgei
nemaju telefon, a moram vratiti Elija doma. Možete ga ispitati
sutra ujutro.
– Bolje da prvo sredite tu ozlijeđenu ruku – rekao je Freddy.
– Poslije – Ian je uzeo ključ Tessina auta.
Freddy je izašao za njim i nadvio se nad preplašenog
osmogodišnjaka. – Da si ti moj, ne bi mogao sjesti mjesec dana.
Točno toga se Ian i bojao.

*
Paul je pritrčao čim je opazio Ianova svjetla. – Eli! Otvorio je
vrata auta i izvukao sina. – Eli! Gdje si bio? Što si to napravio?
– pogledao je Iana. – Je li mala dobro?
Ian je kimnuo. – Je. Moramo razgovarati.
– Nego što! – povukao je sina za sobom i krenuo prema kući.
Ian je krenuo za njim.
Rebecca je ustala, oslanjajući se jednom rukom na naslon
kauča. – Eli!
Eli joj je pritrčao, plačući i ispričavajući se, mumljajući u
majčino tijelo u koje je zarinuo lice.
 Paul ih je samo promatrao. Odjeća mu je bila iznošena, lice
prljavo. Zbog dubokih bora koje mu je sunce urezalo u lice
izgledao je starije. Ian mu je dodirnuo rame. – Idemo van.
Moramo popričati.
Paul mu nije proturječio. Naporan rad nije mu smetao, ali
razgovor o osjećajima jest. Ian ga je i predobro razumio.
Izašli su na dvorište. Psi su hodali uz njih, njuškajući Ianove
noge. Paul je izvukao kutiju cigareta iz džepa. – Iskupit ćemo se
za ovo – rekao je ukočeno.
– Samo me jedno zanima.
– Što?
Ian se zagledao u ruševnu staju. – Odrastao sam s ocem koji
me mlatio kad god bi mu se svidjelo. Želim tvoju riječ da Eli
neće tako proći.
Paul je još čvršće stisnuo čeljust. – Mora biti kažnjen, o tome
nema razgovora.
– Dobro razmisli kako ćeš ga kazniti – Ian se naslonio
zdravom rukom na stup ograde tora. – Reći ću ti što ja mislim: ti
si kriv za ovo što je Eli napravio.
– Što ti to znači?
– Tess ti je prije tjedan dana rekla da ti supruga treba pomoć.
Dosta ju je pogledati da ti to bude jasno. A ti nisi baš ništa
poduzeo, imam li pravo?
– Znamo se brinuti sami za sebe – tvrdoglavo je odgovorio
Paul.
Ian ga je gledao ravno u oči. – Stvarno to još misliš?
Paul je okrenuo glavu. – Proći će je.
– Kad? Eli misli da mu mama umire, a sudeći prema tome
kako izgleda, jasno mi je i zašto. To što je napravio sve nas je
preplašilo, ali ničeg drugog se nije mogao sjetiti da pomogne
mami. Što misliš o tome, Eldridge? Tvoj mali pokušava srediti
ono što ti ne želiš.
– Misliš da ne volim vlastito dijete? Vlastitu suprugu? Zato i
jesmo ovdje! Da ih zaštitim od svega sranja!
– A da ih prvo zaštitiš od sebe? – tiho je rekao Ian.
Paul ga je samo pogledao.
– Tvrdoglav si kao mazga. Supruga ti treba psihijatra, a
možda i lijekove, što ja znam. Znam samo da je neće proći, kako
kažeš, i da takvim razmišljanjem dovodiš obitelj u opasnost. Ti
si kriv za ovo. Ne tvoj mali.
Ian je očekivao odgovor šakom, ali Paul nije zamahnuo.
Bacio je opušak na tlo, zgazio ga i vratio se u kuću.

*
Tess ga je pogledala čim je ušao. Bila je sklupčana u naslonjaču
pokraj prozora, blijeda. Wren je spavala u njezinu naručju.
Nesigurno mu se nasmiješila, ali zabrinutost je odmah izbrisala
smiješak. – Ruka...
– Nije tako strašno.
– Dovoljno je strašno – namrštila se. – Kutija s prvom
pomoći je u školi.
Dosadilo mu je to seljakanje iz škole do kolibe i natrag. Tess
je morala ostati u školi. S njim. Gdje joj je mjesto. – Idemo tamo
– pravio se da ne vidi da Tess oklijeva. Samo je dohvatio torbu s
pelenama i Wreninu nosiljku.
Možda se Tess željela maknuti iz kolibe. Jer nije ni riječi
rekla.
Kad su stigli do škole, prvo ga je natjerala da provjeri jesu li
sva vrata i svi prozori zatvoreni. Činilo mu se da će to postati
nova navika. Otišao je po kutiju s prvom pomoći i spustio je na
stol, a zatim oprao ruke u sudoperu. Rana je pakleno pekla. Nije
bila dugačka, ali bila je duboka i sad je ponovno prokrvarila.
 Tess se nije mogla pobrinuti za njega držeći dijete, ali nije je
željela pustiti. Shvatio je i primio Wren od nje. Malena se
probudila, otvorila oči, vidjela njega i samo ih opet zatvorila.
Sjeo je za stol držeći Wren slobodnom rukom i dok je Tess
radila, prepričao joj sve što se dogodilo. Provjerila je je li zavoj
dovoljno čvrsto omotan. – Najradije bih ubila Elija, ali...
– Znam.
– Misliš da će ga Paul kazniti batinama?
Ian je promislio o svojem susjedu čudaku, s kojim je imao
sličnosti, ali od kojega se i razlikovao. – Neće. Voli i njega i
suprugu. Samo je tvrdoglav i paranoičan.
– Sutra ću svratiti do njih da vidim kako stoje stvari.
– Naravno da hoćeš. A siguran sam da ćeš svratiti i do
Savanne i djeteta, do Kelly i Ave. Ne bi me iznenadilo ni da
svratiš do Winchestera, samo da mu održiš bukvicu.
– Jer guram nos u sve.
– Jer imaš veliko srce, Tess Hartsong.
Nije dovršio rečenicu, a već je morao okrenuti glavu jer nije
mogao izdržati nelagodu.

*
Ian i ona su te noći spavali zajedno, a Wren pokraj njih u svojem
krevetiću jer je nijedno od njih nije željelo ispustiti s vidika.
Wren se nije budila sve do pet. Tess je malo otvorila oči i vidjela
Iana kako na prstima izlazi iz sobe. Kao i uvijek.
Izvukla je dijete iz krevetića i privinula je na grudi, ne
obazirući se na mokru pelenu. Wren je izgledala potpuno
zdravo, ali jučerašnja epizoda uznemirila je Tess do temelja. –
Drago mi je da si ti živahna – rekla joj je – jer ja sam u komi.
Wren je tog jutra bila jako dobre volje. Nakon što je pojela,
pogledala je Tess kao da pita što je mama planirala za zabavu.
Tess je odjenula i nju i sebe, smjestila Wren u maramu i izašla
na divno proljetno jutro u planinama.
Kod ruševne crkve ugledala je Iana. Ne obazirući se na
ozljedu, vježbao je dižući se od tla, držeći se za dovratak crkve.
Majica je ležala na tlu u blizini. Koristio se svakom prilikom da
se skine.
Promatrala je napete mišiće ramena, dugačke mišiće leđa.
Držao je noge ravno, dižući se i spuštajući. Sudeći po znoju na
leđima, vježbao je već neko vrijeme. Tako ga je željela pamtiti.
Znojnog i umornog od vježbanja, snažnog, u divljini kojoj i
pripada.
Wren je već neko vrijeme puštala glasove kao da će
progovoriti i sad je ciknula. Ian je skočio na tlo. – Moje dame.
Tess ga je gledala kako se saginje po majicu i briše njome
prsa. – Hvala ti – rekla je.
– Na čemu?
– Jučer sam je mogla izgubiti.
– Mi smo je mogli izgubiti.
– Naravno, ali...
– Wren je i moja, Tess. Stalno to zaboravljaš.
– Ne, nego...
– Puno toga ti zaboravljaš – tako je grubo povukao majicu
preko glave da je bilo pravo čudo što je ostala u jednom
komadu.
– Zašto si tako loše volje?
– Svi ti tvoji planovi. Sve je samo za tebe i Wren.
Ustala je s panja. – Moram imati plan. Ne razumijem zašto...
– Jesi li upitala mene što mislim o tim planovima? Što
osjećam? Imam li i ja planove? Ili si mi samo priopćila što
namjeravaš?
Odakle sav taj bijes? – Daj samo reci što želiš, jer nemam
pojma što ti sve to znači.
Prišao joj je. – Nijedan tvoj plan ne uključuje nas. Stalno
govoriš samo o sebi.
– Nema nas.
– Vjenčani smo, Tess – izgovorio je to s nezadovoljnom
grimasom. – Tebi to možda ništa ne znači, ali meni...
– Nismo zapravo vjenčani. To je jasno i tebi i meni.
– Što se tiče savezne države Tennesseeja, vjenčani smo –
vjetar mu je dignuo kosu od ljutitog lica. – Imaš li pojma kako
sam ja proveo prošlu noć? Kako mi je bilo dok sam lutao
šumom ne znajući ni gdje je, ni s kim je? Wren nije samo tvoja,
Tess. Sa mnom je od prvog dana. Nemaš monopol na nju.
Nikad nije tako otvoreno rekao što osjeća, a sad kad je,
zvučao je kao da napada Tess – i Tess se nije svidjelo. – Oprez,
još malo i počet ćeš o osjećajima.
– Pa?
– Neki dan si rekao da prodaješ školu?
– Rekao sam da sam dobio ponudu.
Trenutačno nije imala živaca za taj razgovor. – Vratit ćemo
se na ovo kad popiješ kavu, jer sada sve što govoriš nema
smisla.
Stao je pred nju da joj prepriječi put. – Dovršit ćemo
razgovor sad, jer nema te kave koja će išta promijeniti. Volim te,
Tess. Volim tebe i volim Wren.
Gledala ga je bez riječi. Te je riječi toliko željela čuti. Riječi
koje nije očekivala od muškarca koji je toliko prezirao osjećaje.
Trebala je biti presretna, ali nije bila. Ian je izgledao kao da je
sve izgubio.
Prigrlila je Wren malo bliže. – Proći će te.
– Ne mogu vjerovati što čujem.
Bila je na korak od suza. – Zaljubljenost bi trebala usrećiti
čovjeka, a ti izgledaš kao da su ti sve lađe potonule. Izgledaš
jadno.
– Ne izgledam jadno!
– Ne izgledaš ni sretno.
– Sretan sam! Samo sam – provukao je prste kroz kosu. –
Samo sam iznenađen. Ne time što te volim. Već te dugo volim.
Samo sam taj osjećaj opisivao drugim riječima.
– Kojim?
– Nadahnuće. Divljenje. Požuda. Ali sinoć... Sinoć sam
shvatio što je u pozadini svega toga. Krizne situacije često
razbistre stvari.
Tessina donja usnica je podrhtavala. Stisnula ju je zubima,
znajući da mora napraviti što je najbolje za oboje. Za sve troje. –
Kako ti vidiš našu budućnost?
– Kako to misliš? Zajedno.
Taj ljutit ton bio je jedini odgovor koji je trebala. – A tvoj
posao?
– Što s time?
– Iane, ti si častan čovjek, ali nisi otac obitelji – pomno je
birala iduće riječi. – Tvoj posao je tvoj identitet, a ja sam se
ispriječila na putu tome.
Sagnuo se i podigao grub kamen. – Nisi.
– Od prvoga dana donosim ti samo komplikacije. Došao si
ovamo pronaći novi smjer, a pronašao si kaos. Nisam ti ja
nadahnuće, Iane. Ja sam prepreka.
Odvagnuo je kamen u ruci. – Ne govori to.
– Da čujem što si napravio otkako smo zajedno, a da si time
zadovoljan. Pokaži mi jedno djelo koje te usrećilo.
– Imam blok pun crteža.
– Prelijepi su. Ali tebi su grozni.
Kotrljao je kamen po dlanu. – Nisu.
 – Ne možeš ih niti pogledati, a da se ne namrštiš.
– Nije istina!
Trepnula je da odagna suze. – Neće ovo ići, Iane. Ti si
umjetnik na prekretnici. Wren i ja ti ne smijemo biti kamen oko
vrata.
Stisnuo je kamen šakom. – Nemaš pojma što govoriš.
– Svi ti osjećaji... Rekao si mi da te otac tukao, ali ja tebi
kažem da je veće ožiljke na tebi ostavila majka. Žena koja te
navodno voljela, ali nije smogla snage da te zaštiti kao što bi
svaka majka trebala. Jasno mi je da se ne snalaziš u ovome – sa
mnom, s Wren. Da se ne snalaziš u svemu što nosimo sa sobom.
– Snalazim se.
Nikad ga nije čula tako nesigurnog. – Pogledaj se samo.
Pomisao na ljubav i obitelj... Ljuti te, a ne veseli – glas ju je
izdao. – Znaš da to nije put za tebe. Kako bismo mogli biti sretni
da se ti cijelo vrijeme siliš sakriti koliko mi zamjeraš sve
komplikacije, sve probleme koje donosi obitelj?
– Zvučiš kao da sam bezdušan.
– Potpuno obrnuto – Wren je zaplakala. Tess ju je podigla na
rame. – Osjećaš i previše. Zato i ne možeš biti suprug kakvog
želim i otac kakvog Wren treba.
– Misliš da umjetnici tek tako pronađu novi smjer? Varaš se.
To zna potrajati.
– Ne mislim samo da smo smetnja tvojoj karijeri. Zbog nas bi
ti se promijenio cijeli život. Vrati se na Manhattan, Iane, i
prestani bježati od sebe samoga. Ovo nije sredina za tebe. A ni
ja ne želim živjeti čeznući za nečime što mi ne možeš dati.
Ramena su mu klonula. Zagledao se prema obzoru. Nije je
imao čime razuvjeriti. Nije se čak niti pokušao nečega sjetiti.
Samo je zamahnuo rukom i bacio kamen što je dalje mogao. –
Kako hoćeš.
 Tess je otišla s čistine, preklinjući ga u sebi da se drži dalje
od nje dok ga ne prestane voljeti.
 23

T ess se zagledala kroz prozor na dvorište i zamislila kućicu

na drvu kako truli. Zaboravljena, nedovršena. Ian je otišao i
odnio sve svoje sa sobom, a Tess se privremeno uselila u školu.
Čim je Ian ponudi na prodaju, odselit će se, ali zasad je
prepustila kolibu Kelly, a ona ostala ondje.
Koliko god ju je srce boljelo, znala je da je dobro postupila
rekavši Ianu da ode. Dokaz za to je bilo njegovo nesretno lice.
Očajnički ga je željela, ali samo sretnog i cijelog, slobodnog
voljeti i otvorenog srca. A to nije mogla dobiti.
Odmaknula se od prozora da ne padne još dublje u ponor
samosažaljenja. Morala je nešto srediti, a kako nije bilo pravog
trenutka za to, mogla je to baš i sad obaviti. Sjela je na kauč s
usnulom Wren u marami i uključila kameru za video-poziv o
kojem je razmišljala već danima.
– Tess? – Diane je izgledala grozno. Nije bila našminkana, a
plava kosa joj je mlohavo visjela. Tess se činilo da je od
Simonova posjeta školi prošlo stoljeće, a zapravo ih je posjetio
prije samo četiri dana.
Diane je kihnula i obrisala nos rupčićem. – Oprosti. Simon je
jutros otišao, a ja sam prehlađena.
– Ako sam nazvala u pogrešno vrijeme...
– Ne, ne. Ionako nemam posla, samo sjedim i žalim samu
sebe.
Tess je dobro znala kako joj je. – Trebala sam vas prije
nazvati, ali nisam znala što da vam kažem.
– U šoku smo – Dianin glas je zadrhtao. – Kad se sjetim
Wren... I svega što smo tebi priuštili. Čemu sve to? Uzalud.
 – Diane, malo mi je neugodno...
– Ja bih se puno živopisnije izrazila – obrisala je oči. – Bilo
je lijepo imati unuku, čak i samo nekoliko tjedana.
– Zato vas i zovem.
– Zbog Wren? Kako je? Je li dobro?
– Je. Dobro je, spava. Zovem vas da pitam... Znam da mnogo
tražim i ne želim vas dovesti u neugodnu situaciju, pa mi odmah
poklopite ako mislite da je zamisao glupa, ali... Pitala sam se... –
ostatak je izgovorila u sekundi. – Želite li vi i Jeff da vam Wren
ostane unuka?
– Naša...
– Znam da mnogo tražim, ali...
– Da!
– Stvarno?
– O, da! Nisam niti sanjala da ćeš nam ponuditi takvo što!
– Ništa mi ne bi bilo draže – Tess je ispričala Diane što su
saznali o Wreninu podrijetlu i podsjetila je na moguće
komplikacije. – Simon je još mlad. Što god sad govorio, možda
vam jednoga dana priušti i prave unuke.
– Ne govori to! Wren je naša prava unuka! Pustili smo je u
naša srca, zato smo se toliko i rastužili...
– Ali ako Simon bude imao djece...
– Stvarno misliš da ne možemo voljeti više od jednog
unučeta?
Prvi put tog jutra Tessino srce je poletjelo. – Ne. Ne mislim.
– O, Tess. Daj da je vidim. Jeffe! Jeffe! Zovu nas Tess i
Wren! Naša unuka!

*
Tog poslijepodneva su Paul i Rebecca doveli Elija u školu. Čim
je ugledao Tess, Eli se rasplakao. I ona bi se najradije bila
rasplakala, iako ne iz istog razloga.
Eli je bio toliko shrvan da mu Tess nije imala srca očitati
bukvicu. Uostalom, što mu je i mogla reći, a da već nije čuo?
Zagrlila ga je. – Mislim da Wren razumije i oprašta ti.
Rebeccine usne bile su suhe i raspucale. – Nisam htjela išta
od ovoga. Moram se pribrati, znam da moram.
– Trudila si se što si najbolje mogla – rekao je Paul hrapavo,
ali nježno. Pogledao je Tess. – Pronašli smo doktoricu.
– To je lijepa vijest.
– Navodno je specijalist za ovakve slučajeve – obgrlio je
suprugu oko ramena. – Sutra ćemo svratiti do nje.
Prije nego što su otišli, Eli se osobno ispričao Wren. –
Stvarno mi je jako, jako, jako, jaaaako žao što sam te sinoć
preplašio.
Wren je već sve bila zaboravila i sad je samo zijevnula, što je
Eli shvatio kao osmijeh.
– Mislim da me više ne mrzi.
– I ja isto – rekla je Tess.
Nakon što su Eldridgei otišli, Tess se odlučila napraviti nešto
o čemu je već neko vrijeme razmišljala. Ako pomogne Rebecci,
možda si na neko vrijeme odvrati pozornost od spoznaje da i ona
sama treba pomoć.

*
Ian je bio bijesan. Nije mogao izbrisati taj prizor iz misli – Tess
kako odlazi od njega, dok joj vjetar baca kosu koja kao i da
sama pleše poput derviša. I odnosi njegovo dijete sa sobom.
Kako nije shvatila koliko je hrabrosti morao smoći da joj prizna
da je voli? Otvorio je srce i pustila ga je da iskrvari. Pokazao joj
je što osjeća, a ona to iskoristila protiv njega.
Otpio je dugačak gutljaj pića i zagledao se van, prema rijeci
Hudson, s najvišeg kata peterokatnice u Tribeci. Zgrada je bila
njegova, a uređenje je sam odabrao, uključujući i neudobnu
talijansku kožnu sofu na kojoj je sad sjedio. Neke je komade
namještaja sam dizajnirao: stolce od metalnih cijevi i crne
metalne mreže koji su naizgled lebdjeli nad podom, stolić za
kavu s pločom u obliku bubrega i teškim okruglim postoljem od
brušenog stakla, zidne svjetiljke od termoplasta. Njegov atelijer
je bio u susjednoj prostoriji; golemi prostor triput veći od onoga
u školi. U njemu je napravio neka od svojih najboljih djela.
Prije mnogo godina ostatak zgrade je podijelio na atelijere za
mlade umjetnike – bez naplate stanarine – pokušaju da pomogne
njima kako je Bianca pomogla njemu. Nije požalio zbog te
odluke, ali zbog toga što je bio okružen tolikim mladim
kreativcima punih ideja je i pobjegao s Manhattana na planinu
Runaway. Svi su željeli njegov savjet, njegovu potporu, njegov
blagoslov. Uz njih se osjećao kao prevarant.
Pa je pobjegao. I eto kako je prošao.
Tessino odbijanje nije ga trebalo toliko pogoditi. Kvragu,
odrastao je bez ljubavi. Bio je navikao na udarce najbližih. Samo
ih nije očekivao od nje.
I nije mislio da će ga samoća tako gušiti.

*
Tess je trebala biti – možda ne baš sretna, ali prilično
zadovoljna. Tjedni su se mirno prelijevali jedni u druge.
Početkom svibnja Wren je prerasla prvu odjeću, Diane i Jeff su
najavili da će doći u posjet kad se vrate s krstarenja rijekama, a
noćne more su prestale. Građani Tempesta više se nisu držali
kao da je Tess opasnost za civilizaciju. Artie ju je naučio kako
da promijeni žarulju u prednjem svjetlu automobila, a Kelly ju je
učila peći kruh i peciva. Ženska je udruga ponudila Tess
članstvo i Tess je saznala da je njihova predsjednica, gospođa
Watkins, vješta travarica koja je jedva čekala da s nekim podijeli
znanje. Fiona Lester je ponudila Tess da je nauči pripravljati
prirodne preparate za njegu lica, a Michelle ju je svim silama
pokušavala nagovoriti da u kutu dvorišta počne kompostirati.
Čak joj je i gospodin Felder prijateljski ponudio popis knjiga o
povijesti Tennesseeja. – Kad već ostaješ ovdje, moraš nešto i
naučiti o nama.
Tempest ju je mogao poučiti mnogočemu, a Tess je sve to
rado prihvatila. Ali srce ju je boljelo. Ona je izbacila Iana iz
njegove kuće, a sad se našla sama u toj rupi koju je iskopala pod
vlastitim nogama. Odakle joj uopće drskost da govori Ianu
Hamiltonu Northu Četvrtom što da radi?
Otuda što ga je voljela i poznavala bolje nego on sam sebe.
Silno ga je željela nazvati i pitati kako napreduje s poslom. Je
li sretan. Ali nije ga nazvala. Nije željela čuti olakšanje u
njegovu glasu, rezultat spoznaje od čega se spasio bijegom od
Tessina kaosa i konačno postignutog duševnog mira. Dodirnula
je bakreni vjenčani prsten koji još nije bita skinuta. Poslala je
molbu za termin za drugi sastanak s direktorom okružnog
zavoda za zdravstvo.
Barem joj se karijera vraćala u normalu kad već nije ostatak
života.

*
Direktor okružnog zavoda za zdravstvo na sastanak u
Knoxvilleu pozvao je i dvoje liječnika, koji su dijelili njezinu
zabrinutost zbog nedostatka medicinske skrbi za žene u ruralnim
predjelima. Zadivila ih je životopisom i spremno su pristali na
razgovor o njezinim planovima. Kad je izašla sa sastanka, Tess
se zavrtjelo u glavi od sreće. Sve se događalo tako brzo.
 Kelly je, kako se pokazalo, bila vješta s novcem. Svoje malo
obiteljsko nasljedstvo mudro je ulagala i imala je sredstava za
bolji smještaj, ali voljela je kolibu puno više nego Tess. Tess joj
je drage volje dopustila da još ostane ondje, pogotovo nakon što
je obojila zidove i uredila prostor novim vazama punim svježeg
cvijeća.
Ava je katkad živjela s majkom, katkad s ocem. Brad je zbog
toga bio čest gost – i u kolibi i u školi. Tess ga nikad ne bi niti
ponudila kavom, ali on bi si je bez ustručavanja sam natočio.
– Kelly je posve drukčija – kukao je, motajući se po Tessinoj
kuhinji.
– Ista je kao i uvijek. Samo nisi obraćao pozornost na nju –
još ju je više živcirao jer je stajao u Ianovoj kuhinji, na mjestu
gdje bi trebao stajati Ian. – Problem je u tome što si ti toliko
dugo seronja da ti je sad teško promijeniti smjer.
Nadurio se. – Ni sam ne znam zašto dolazim ovamo kad me
uvijek samo kritiziraš.
– Jer te ja poznajem u najlošijem izdanju i ne moraš se
pretvarati kao u javnosti. To samo još pred suprugom možeš –
Tess se raspitala o Bradovoj političkoj karijeri i iznenadilo ju je
što nije bio ni približno onoliko nazadan koliko je očekivala.
Izvadila je žlicu iz zobenih pahuljica i uperila je u njega. – A i
zato što misliš da ti ja mogu popraviti brak. Ali ne mogu.
– Kelly te sluša. Cijeni tvoje mišljenje.
– Još misliš da me možeš pridobiti na svoju stranu? Da ću
nagovoriti Kelly da klekne pred tebe i preklinje te da joj
oprostiš?
– Nisam baš u tolikoj zabludi.
– Ali tome se nadaš. Priznaj.
Slegnuo je ramenima. Niti je priznao, niti porekao.
Brad je bio izgubljena duša i Tess se morala suzdržati da na
njega ne istrese sve svoje frustracije i jad. Zašto li je njezin život
uvijek tako pun problematičnih ljudi? Ian, Brad, Savannah –
iako je Savannah proglasila Tess svojom najboljom
prijateljicom. Već je i to bio izazov.
– Najbolje frendice sve si povjeravaju – rekla je Savannah
jučer, sjedeći na trijemu i dojeći Zoroa. – Zato mi lijepo povjeri
sve o Ianu Northu. Napucao te, ha? Mrzim ga.
– Nije me napucao – rekla je Tess. – Na Manhattanu je, radi.
Ian je bio najproblematičniji. Još se nije javljao, dokazujući
da je Tess imala pravo kad ga je otjerala. Jednoga dana pomirit
će se s tim. Samo ne danas.
Teškom se mukom opet usredotočila na Winchestera. Koliko
god ga kritizirala, zapravo je žalila senatora. Volio je staru
Kelly, ali nije se snašao ni u novoj situaciji, ni s novom Kelly.
– Sad kaže da želi na faks. Studirati ekonomiju! Zamisli to!
– Koliko sam shvatila, vodila je obiteljske financije od
prvoga dana. I dobro joj je išlo – Kelly je u vođenju financija
pomagala i Tess.
Nadurio se. – Samo zato što ja nisam imao vremena.
Digla je ruke. – Van! Dosta mi je Brada Winchester za jedan
dan!
Ljutito je otišao, ali znala je da će se vratiti. Sviđalo joj se to
ili ne, postala je njegova psihijatrica.

*
Moraš pronaći novi smjer! Pokazat će on njoj. Rekla je da je
emotivno oštećen. Nepouzdan. Neprikladan za oca! Kvragu i
ona! Pronaći će on fantastičan novi smjer i baciti joj pohvale u
lice!
Ian je odvukao tri platna iz atelijera u uličicu iza zgrade. Prvo
ih je mjestimično spalio propanskom bakljom, zatim razrezao
skalpelima, pa opet razrezao na još manje komade. Nakon toga
ih je zalio klorovodičnom kiselinom i prešao preko njih autom.
Kad je bio gotov, odnio ih je u atelijer, prislonio uza zid i
odmjerio svoje remek-djelo.
Svoje sranje. Trideset šestogodišnji umjetnik koji se pretvara
da je buntovnik koji je tek diplomirao na akademiji. Jebeni
pozer koji se pravi da pokazuje srednji prst sustavu koji ga je
obogatio.
Uništio je platna, a zatim si natrpao još malo jada na pleća.
Poredao je pred sebe male pravokutnike koje je one noći
preslikao s Tessina tijela. Uspomena na tu noć, na svu tu ljepotu,
bila je preteška. Zatvorio je vrata atelijera i danima ih nije
ponovno otvorio.
Mrzio je ultimatume. U zgradi usred New Yorka, usred svih
tih sirena i prometa, tišina ga je gušila. Trebao bi se odvesti do
Tempesta, primiti svoje dijete, dovršiti kućicu na drvu i reći
Tess da će odsad biti po njegovu.
Pa zašto nije?
Jer ne može.
Jer je izgubljen, jer ga muče osamljenost i neizvjesnost. Usto
mu je i zlo od vonja dizela i smeća iz pretrpanih kanta naguranih
uz rub pločnika. Hoće li ga Wren uopće prepoznati kad ga
ponovno vidi? Nisu se vidjeli samo nekoliko tjedana, ali znao je
kako brzo raste i koliko propušta.
Njegova ljutnja na Tess bila je ravna njegovoj želji da je vidi.
Život bez nje bio je besmislen poput Coca-Cole bez mjehurića.
Pokazala mu je nova iskustva, nove osjećaje, pokazala mu je
kako je biti dio još koje zajednice osim galerista i umjetnika.
Pokazala mu je kako voditi ljubav sa ženom bez suzdržavanja.
Život s njom bio je obojen svim duginim bojama.
I sve je to upropastila. Kako je mogla i pomisliti da je Ian
opasan za Wren kad je to dijete bilo njegovo koliko i njezino? I
kakva su ono sranja bila o tome da nije obiteljski čovjek? Ako je
tako, zašto misli samo na školu i na njihov život na planini? Čak
ga je optužila da izgleda nesretno govoreći da je voli. Što to
uopće znači?
Glava ga je zaboljela. Možda je bolestan. Trebao bi svratiti
do ljekarne, ali ako otvori vrata, svi će se stuštiti na njega.
Iane, ne želim smetati, ali možeš možda baciti oko na...
Iane, nisam siguran da ovo uopće ima poruku...
Ti su klinci bili super, daroviti i zaslužili su da rade u miru, u
njegovu atelijeru... Samo trenutačno nije želio razgovarati s
njima. Nije želio razgovarati ni s kime. A otkako se vratio na
Manhattan, telefon mu nije prestao zvoniti. Ugasio ga je, pa opet
upalio. Što ako se Wren nešto dogodi? Što ako Tess konačno
shvati koliko je nerazumna i nazove da se ispriča?
Prevrtio je posljednji razgovor u glavi tisuću puta, ali koliko
god se trudio, nije se mogao sjetiti da je Tess rekla da ga voli.

*
Ustao je u zoru. Znao je da bi trebao na trening, ali njegov
dojang ovdje nije mirisao po borovima i mokrom lišću. Trave ga
nisu milovale po listovima. Pjev ptica nije se miješao sa zvukom
njegova disanja.
Natjerao se da se vrati u atelijer. Bio je praktičniji od njegova
studija u školi, ali njegov cementni pod, visok prazan strop i
hladni zidovi nalik na tvorničke nisu stvarali ni približno onako
ugodnu atmosferu. Uza svu buku oko njega, osjećao se kao da je
utonuo u tišinu.
Prolistao je one šarene komadiće platna. Jedino što je želio
bilo je crtati – vjevericu koja skakuće kroz nisko raslinje, rano
divlje cvijeće na livadama. Tess. Wren. Crtanje ga je smirivalo,
ali terapija nije bila umjetnost.
Frustrirano je zgrabio platno od kojeg je odustao prije
nekoliko mjeseci; veliku, dosadnu tonalnu kompoziciju.
Okrenuo ga je naopako i tresnuo njime o stalak toliko snažno da
je drveni kostur zadrhtao. Dograbio je najbližu tubu boje i
iscijedio sav sadržaj na dlan. Limun žuta. Može. Razmazao je
gustu boju među dlanovima, a zatim po platnu, ne pazeći ni
kamo, ni kako je nanosi. Dohvatio je još jednu tubu i ponovio.
Pa još jednu, pa još jednu – bez rubova, bez oblika, bez linija i
bez smisla.
Na to je nalijepio jedan komadić platna s otiskom Tessina
tijela, dohvatio prvu dozu spreja, protresao je i nanio brzim
potezima, ne pazeći na uzorak. Dohvatio je još jednu i ponovio
proces. Pa još jednu. Kad je konačno napisao IHN4, bio je
zadihan.
Odmaknuo se, potpuno iscrpljen.
Platno je bilo djelo luđaka; neuredno, kaotično, nepovezano i
besmisleno. Moglo je biti bilo čije djelo. Izgledalo je kao da ga
je dohvatio jedan od onih slonova kojima daju kist i boju.
Naslonio je bojom zamazane dlanove na koljena da dođe do
daha. Ponovno je pogledao platno. Kaos pred njim nije imao
svrhu postojanja.
Kao ni on sam.
Trebao mu je red, trebala mu je struktura, nešto normalno.
Obrisao je dlanove o nogavice traperica i dohvatio jedino u
atelijeru za čime je čeznuo: crtaći blok. Otvorio ga je na
nasumičnu stranicu i bez gledanja istrgnuo papir.
Tessin portret.
Zalijepio ga je selotejpom za gornji desni kut platna i
odmaknuo se. Trljajući zatiljak, prvo je odmjerio mali crtež, a
zatim platno. Okrenuo je stalak da bolje iskoristi podnevno
svjetlo i dohvatio crni marker za ilustriranje s finim vrhom.
Bacio se na posao i precrtao Tessin portret kao minijaturu na
suhi komadić platna.
Kad je konačno bio zadovoljan crtežom, odlijepio je taj crtež
i izvukao sljedeći, pa ponovio. To je radio do kraja dana, cijele
noći i iduće jutro. Precrtao je ukupno tri crteža.
Tek je pred zoru oteturao u krevet, ali odspavao je samo
nekoliko sati prije nego što je ustao, skuhao si lonac kave i
vratio se u atelijer.
Izgubio je pojam o vremenu. Sjene su letjele podom atelijera,
nestajale i vraćale se. Promijenio je kut trepavica na jednom
crtežu, duljinu nokta na drugom. Odspavao je nekoliko sati,
skuhao još kave i vratio se na posao, skrivajući svaku crtu
minijaturnog, detaljnog portreta u kaos neurednih poteza bojom.
Nije se istuširao. Nije otišao jesti. Želudac ga je pekao od silnih
kava koje je popio iz bojom zamrljane šalice.
Usred treće noći je izašao iz atelijera i zatvorio vrata za
sobom. Smrdio je po znoju i boji, ali samo se svalio u krevet.
Kad se konačno probudio, otišao je pod tuš i obrijao se, pa si
napravio pošteni doručak. Tek nakon svega toga si je dopustio
da se vrati u studio i pogleda što je stvorio.
Iz daljine, vidio se samo kaos. Ali iz blizine... Iz blizine,
vidljivo samo onima koji ne prođu prebrzo pokraj slike – onima
koji je strpljivo prouče – vidjeli su se sitni crteži: Tessin profil,
kralježnica, nos, sve nacrtano finim, preciznim potezima. Uočio
je Tessino stopalo u pruzi ljubičaste poput ametista, Tessine
jagodice uhvaćene pod prugom zlata. Na tom je platnu on vidio
sve – svadljivo, buntovno dijete koje je zanimalo samouništenje
i zrelog čovjeka kojem su srce otele tvrdoglava udovica i siroče.
Ovo.
Ovo je on.
 Protuha i umjetnik. Pobunjenik i mirotvorac.
Čovjek koji se toliko nasilu pokušavao ugurati u jedan
identitet da je pobjegao od samoga sebe.
Svidjelo mu se što je stvorio. Toliko mu se svidjelo da bi
najradije bio istrčao na ulicu s bojama, valjcima i buntom.
Pronašao zid, popeo se ljestvama i pretvorio svoju radost u
viziju nečega novog i prelijepog.

*
U mjesec dana od Ianova odlaska svibanj se rascvao u svoj
svojoj mirisnoj, čipkastoj ljepoti. S dolaskom lipnja jetrenka i
trolist ustupile su mjesto divljoj iglici i srdašcu, a azaleje i
planinski rododendroni širili su radost po brdima. Planina
Runaway nikad nije bilja ljepša, ali Ian nije bio ondje da uživa u
tome.
Njezino gotovo tromjesečno djetešce zamahnulo je ručicama,
gugućući. Tess je progutala knedlu. – Sad smo same, zlatice –
šapnula je.
Wren, koje se Tessina tuga nije uopće ticala, okrenula je
glavu prema kuhinji. Toliko je često gledala onamo da je Tess
imala osjećaj da traži Iana. Mogla mu je oprostiti što se ne javlja
njoj, ali kako je mogao napustiti Wren?
Jer ga je Tess otjerala.
Iz dvorišta je dopro zvuk čekića. Nije morala niti pogledati
kroz prozor da zna da njime zamahuje Paul Eldridge. Podigao je
i posljednji zid kućice na drvu.
Paul je dolazio iako mu je Tess rekla da ne treba. Bio je
ponosan čovjek. Eli bi najčešće došao s njim i radili su zajedno.
Paul bi s vremena na vrijeme napravio stanku da promrsi Eliju
kosu ili mu pomogne s kakvim tvrdoglavim čavlom.
Pomilovala je Wreninu košiću ispod uha. Sinoć je konačno
provela u djelo nešto što je planirala tjednima. Održala je prvi
sastanak skupine za potporu ženama koje su pretrpjele pobačaj.
Michelle je sama ponudila da izvijesti ostale i na sastanak u
školi ih je došlo osam. Neke od njih, poput Michelle, imale su
pobačaj prije mnogo godina, a nekima su rane na srcu još
zarastale. Rebecca nije bila jedina koja se rasplakala, ali
zahvaljujući kombinaciji terapije i lijekova, njezine su suze sad
bile zdrave. Žene su se dogovorile da će se ponovno sastati, a
baš je Rebecca ponudila svoj dom za idući sastanak.
Danas je bio Tessin posljednji radni dan kod Phisha. Dobila
je sve dozvole i sutra će otvoriti svoju kliniku. Zahvaljujući
Bradu Winchesteru, klinika će se useliti – bez najamnine – u
rekreativni centar. Uz potporu liječnika iz Knoxvillea Tess će
moći ponuditi prenatalnu i postnatalnu skrb, pregledavati djecu,
cijepiti ih i držati predavanja o seksualnom zdravlju. I porađati
djecu.
Tess je uzela Wreninu torbu za pelene. Morala se brinuti za
ljude i odgajati dijete i nije smjela dopustiti golemoj tuzi da je
savlada.

*
Vijest o novoj klinici proširila se iz Dimnjaka i mještani su se
već naručivali.
– Daj mi tablete za bursitis – rekao je gospodin Felder potkraj
Tessine posljednje smjene. – Onaj vražji glupan u kuti rekao mi
je da odem na fizikalnu terapiju, a meni trebaju samo tablete.
Tess mu je gurnula naručenu pitu u ruke. – Bavim se samo
ženskim reproduktivnim zdravljem – izgovorila je to dovoljno
glasno da je svi čuju, iako ih je sad već dovoljno dobro
poznavala da je znala da gospodin Felder neće biti jedini koji će
tražiti usluge. – Slušajte što vam doktor kaže.
 – Žensko reproduktivno zdravlje? Kakvo je to sranje? –
grmio je gospodin Felder. – Tužit ću te za diskriminaciju!
– Joj, nemojte, molim vas – pretvarala se da je zabrinuta. –
Znate što: čim dovršite fizikalnu terapiju, napisat ću vam recept
za novu dozu lijeka. Ili za arsen, ovisno o raspoloženju.
– Jeste li čuli što je rekla? – dreknuo je gospodin Felder. – To
je liječnički nemar! Prijeti da će me otrovati!
– Daj više začepi, Orlande! – najnovijoj djelatnici Dimnjaka
Kelly Winchester teško je padalo vikanje na mušterije, ali rekla
je da radi na tome. Rekla je Tess da mora saznati tko je, a da će
to otkriti samo ako proba sve i svašta, koliko god grozno bilo.
Nova, eksperimentalna Kelly bila je snažnija nego što je Tess
i očekivala. Recimo, Avin bivši dečko, Connor Bowman,
jednostavno je nestao. Kelly nije željela reći Tess kako ga se
riješila. Tess je čula samo da je malac poslan baki u Nashville i
da će ondje završiti četvrti srednje.
Kako je Tess dala otkaz, a Michelle i Savannah se još nisu
bile vratile na puno radno vrijeme, Phish je bio presretan što mu
je Kelly došla pomoći. Brad nije. Prošlog tjedna, kad je čuo tu
vijest, nahrupio je u kolibu u kojoj su Kelly, Tess i Wren
večerale.
– Nezamislivo! – grmio je. – Ti si supruga senatora ove
države! I ne treba ti taj posao!
– Istražujem tko sam – mirno je odvratila Kelly.
– Istražuješ jesi li konobarica u trećerazrednom kafiću?
– Biraj riječi – Tess je stala u obranu Dimnjaka.
Brad se ushodao po kolibi i počeo jednu od svojih tirada o
važnosti ugleda, ali Kelly nije popuštala. – Želim vidjeti kako je
to imati posao. A rad u kafiću ostavlja mi dovoljno vremena za
učenje.
– Učenje?
 Kelly je bila nepokolebljiva, ali i strpljiva. – Preko ljeta me
čekaju predavanja da se do jeseni podsjetim svega što će mi
trebati na faksu.
Kelly je imala vlastiti novac, pa je Brad bio dovoljno mudar
da se ne protivi njezinoj odluci da se vrati na fakultet, ali ipak
nije bio dovoljno mudar da zašuti na vrijeme. – Razumijem da ti
je fakultet važan, ali moraš se vratiti doma! Ne smiješ ostati u
ovoj – ovoj – zamahnuo je rukom po kolibi.
– Straćari? – pomogla mu je Tess.
Brad je pokušao sakriti pogrešku nezgrapno kao i uvijek. –
Samo me zabrinjava tko će paziti na kuću dok tebe ne bude?
Tess je zakolutala očima. – Sve bolje od boljega.
– Ne zanima me briga za kuću, Brade – odlučno je rekla
Kelly. Jasno mi je da ti nije lako shvatiti što se događa, ali
razvijam se. Slobodno odeš svojim putom, ali i slobodno ostaneš
i vidiš kako će se stvari razvijati.
Brad nije želio otići svojim putom. – Sviđa – sviđa mi se
tvoja frizura – pokušao je drukčijim pristupom. Bilo je očito da
laže, ali Tess mu je zapisala plus za pokušaj.
Kelly je dodirnula jedan od nekoliko kobaltno plavih
pramenova koje je Ava obojila majci uz lice. – Nisam sigurna da
sam tip za to, ali nisam sigurna ni da nisam.
Uz nove pramenove, Kelly je iskušavala i izlizane traperice,
Avine majice kratkih rukava i par crvenih starki. Svaka
promjena Brada je uznemirila još više od prethodne. – Bit će ti
udobnije doma. Ja ću – ja ću spavati u gostinjskoj sobi. Tess,
reci joj.
– Ne pada mi na um – odvratila je Tess. – Bojim je se!
Wren se nasmijala, ali Brad nije. – Cime te mogu nagovoriti
da se vratiš doma, Kelly? Promijenit ću se, mogu i ja to. Reci mi
što želiš.
 – Trenutačno? Trenutačno želim da kod prijatelja lobiraš za
kvalitetniji seksualni odgoj u školama. Tess od početka ima
pravo, a ti to od početka znaš.
Brad se zagledao u vlastite cipele. – To nije lako. Senatori su
gomila tvrdoglavih magaraca.
– Kao i ti – rekla je Tess – zato i govorite istim jezikom.
Kelly ju je nježno prekorila. – To nije bilo lijepo što si rekla,
Tess. Brad ima puno briga.
Tess ga je ozbiljno pogledala. – Imaš pravo. Senatore,
ispričavam se. Niste ni izbliza onakav magarac kakav ste bili.
– Tess! – prekorila ju je Kelly.
Tess je prešla prstima preko usta kao da ih zakopčava. Kelly
Winchester joj se sve više sviđala, a zahvaljujući dopuštenju da
radi u njegovoj zgradi bez plaćanja stanarine, i zbunjeni Brad
Winchester bio joj je sve draži.

*
Idućeg jutra Tess je rano probudilo lupanje po vratima. Odvukla
se u prizemlje u donjem dijelu pidžame i Ianovoj crno-crvenoj
košulji. Nasreću, lupanje nije probudilo Wren.
Tess je očekivala nekoga tko je došao po liječničku pomoć,
ali pred vratima je stajao Freddy Davis.
– Telefon ti ne radi – prijekorno je rekao.
Maknula je kosu iz očiju. – Tko bi rekao, u ovo doba?
– Moraš sa mnom u postaju.
– Što sam sad napravila?
– Ne ti. Nego tvoj suprug.
– Moj suprug?
– U zatvoru je.
 24

T ess je gotovo udarila Jeep ispred sebe gledajući što je Ian

napravio.
Obojio je cijeli grad.
Boje je bilo na sve strane: na pročelju Dimnjaka, iznad znaka
Pijevca, na zidu Crkve anđela vatre, na zapadnoj polovici
Rekreativnog centra Brad Winchester. Na uličnim svjetiljkama i
trafostanicama.
Parkirala se, premjestila Wren u maramu i izašla. Nije znala
što da prvo gleda – blistavu pticu s rasplinutim krilima, miša iz
crtića, muhu? Ili dirižabl na Pijevicu? Ili vjerske simbole
zarobljene u dugine boje na crkvi?
Prelijepo, smiješno, groteskno, poticajno... Sve redom.
Većina crteža bila je izvedena preko šablone, ali svejedno ih je
bilo previše da ih jedan čovjek sve iscrta tijekom jedne noći. Ian
je imao pomoćnika.
Okrenula se, promatrajući sve zajedno. Ali što je dulje
promatrala prizor pred sobom, to je manje razumjela. Vidjela je
na desetke fotografija Ianovih djela. Ovaj koncept bio je njegov,
ali radovi nisu izgledali poznato.
Osim onoga na Dimnjaku.
Prepoznala bi njegovu ruku među djelima tisuća umjetnika.
Njegovu upotrebu boje, njegovu preciznost, njegove omjere.
Preko pročelja Dimnjaka protezao se crtež ženskog tijela.
Jamačno ne Tessina tijela. Crtež je prikazivao Amazonku plave
kose lepršave od vjetra, s mišićima ratnice. Snažnu. Prelijepu.
Odlučnu. Utjelovljenje oluje. Pokraj njezina stopala stajao je
mali potpis. IHN4.
 Tess je kao hipnotizirana upila cijelo pročelje, a zatim dio po
dio. Oči i nos. Snažna čeljust. Kovrče. I...
Pogled joj je pao na mišićavi list. Na koljeno. Lakat. Ušnu
resicu.
Oči je sigurno varaju.
Pogled joj je letio s jednog dijela tijela na drugi.
Onamo. I onamo! I... ONAMO.
Bože blagi...
U tijelo Amazonke bili su uklopljeni dijelovi Tessina tijela!
Na laktu njezini nožni prsti, na resici njezin nos, na koljenu –
njezine grudi. Bila je posvuda!
Zagrlila je Wren i prišla korak bliže jer je spazila... pred
sobom... na desnoj lopatici Amazonke...
Ne! Čak ni Ian ne bi...
Ali bi. I je. Pod lopaticom Amazonke, u sjeni nad strukom,
prepoznala je vlastito međunožje.
Gad jedan!
Neće ona njega izvući iz zatvora! Ubit će ga!

*
Kad je umarširala u policijsku postaju, Freddy je skočio na noge.
– Da ga vidim! – naredila je.
– Moram te pretražiti prije nego što uđeš...
– To si prekriži!
Očito je zaključio da žena s djetetom u naručju, koliko god
ljutita bila, ne može nanijeti bogzna koliku štetu jer je otvorio
ladicu, izvukao ključ ćelije i poveo je u pritvor.
Jedina ćelija u gradskom pritvoru imala je toalet od
nehrđajućeg čelika i krevet s madracem od poliuretanske pjene,
na kojem je Ian spavao snom pravednika. Freddy je otključao
rešetkasta vrata. – Zovi me ako stvar izmakne kontroli.
 – Hoću – rekao je Ian pospano.
– Ne ti – rekao je Freddy. – Nego ona.
– Ništa ti ne znaš...
Kad je Freddy izašao, na pod ćelije spustile su se dvije čizme
uprljane kapljicama boje. Ian je ustao. Nikad nije izgledao lošije.
Nije se ošišao od odlaska iz Tempesta, a niti obrijao najmanje
tjedan dana. Ali nije niti pogledao Tess, nego samo Wren. –
Bok, dušo; sjećaš li se ti mene?
Wren je na zvuk njegova glasa mahnula i rukama i nogama.
Prišao je Tess i izvukao Wren iz marame. – Ma vidi ti to...
Narasla si trideset centimetara.
Wren ga je pogledala svojim blistavim tamnoplavim očima,
upijajući svaki djelić njegova lica. Nasmiješila se širokim
osmijehom, pokazujući gole desni i slineći. Podigao ju je uz
vrat, okrenuo leđa Tess – okrenuo joj je leđa! – i otišao do
prozora ćelije, gugućući cijelo vrijeme. – ... nedostajala... moja
curica... dušica moja mala...
Tess je čekala.
– ... Disneyland... i cirkus. Podići ćemo šator i čitati knjige...
Tess je prekrižila ruke na prsima.
– ... igrati košarku i slikati...
Tess je tapkala nogom.
– ... voziti se na biciklima – konačno se okrenuo prema Tess.
– I plesati svi zajedno.
Srce joj je zapjevalo. Ušutkala ga je. – Nacrtao si moju
vaginu na pročelje Dimnjaka!
Nasmiješio se. – To znamo samo ti i ja. Misliš li reći još
kome?
Zaustila je izderati se na njega kao nikad dosad, ali zastala je.
Dijelovi njezina tijela bili su sakriveni na Amazonki. Ali... da
nije znala što su njih dvoje radili one noći u atelijeru, bi li
razaznala išta od tih oblika? Netko će kad-tad uočiti bradavicu
ili pupak, ali nije da je Ian napisao tko mu je poslužio kao
model.
Upitno ga je pogledala.
Wren ga je zaljubljeno gledala, ali Ian je sad gledao samo
Tess. – Priuštila si mi pakao. Bio sam bijesan na tebe, ali ispalo
je da imaš pravo.
Nakrivila je glavu. Željela je čuti sve, iako nije znala koliko
će joj se svidjeti.
Wren nije skidala pogled s njega dok je govorio. – Morao
sam pronaći novi smjer, ali nisam mogao. Zapeo sam.
– Sad si ga konačno pronašao! – noge su joj zadrhtale i sjela
ja na rub kreveta.
– I nacrtao sam ga na Dimnjak – rekao je, jedva vidljivo se
smiješeći.
– Moje tijelo?
– Ono što mi je nedostajalo – prišao je rešetkama. – Prošle
godine sam za kreativni zastoj krivio kaos Manhattana. Kad sam
došao u Tempest i vidio da i dalje ne mogu stvarati, krivio sam
Biancu. Na kraju sam krivio i tebe. Ali sebe sam trebao kriviti.
Nisu mi nedostajali mir i tišina. Nedostajala mi je temeljna
spoznaja o uličnoj umjetnosti. U njezinu srcu je sloboda.
– Umjetnost za narod, a ne za elitu, ha?
– Točno to. Veliki ulični umjetnik ionako nije netko koga se
može opisati u nekoliko riječi. Ali ja sam to očekivao od samoga
sebe i to me paraliziralo. Dok me ti nisi spasila.
– Ja?
– Uvukla si mi se u misli sa svim svojim komplikacijama i
kaosom – primio je jednu rešetku. – Pokušao sam se udaljiti, ali
samo sam te želio crtati. Morao sam te crtati. Tebe, pa Wren, pa
kamen koji mi je privukao pozornost ili polegnutu vlat trave.
 – Nisi uživao u tim crtežima.
– Nimalo. Ionako sam bio bez nadahnuća, a oni su bili obični,
bezvezni.
– Prelijepi.
– Ali nisu govorili ništa što već nije rečeno tisuće puta,
rukom tisuća umjetnika. Svaki me samo još više plašio, ali
nisam mogao prestati crtati – odmaknuo se od vrata ćelije. – A
onda si me potjerala.
Tess je sklopila ruke na krilu. – Zvučim bezdušno.
– Bio sam bijesan na tebe – rekao je nježno. – Odakle ti
pravo da mi govoriš što trebam? – Wrenine vjeđe su se sklapale.
Privukao ju je malo bliže. – Utapao sam se u samosažaljenju i
razmišljao o tim crtežima. O tome kako se ne uklapaju u moj
rad. O tome koliko ih mrzim. A onda sam ih jedne noći prestao
mrziti.
– Prestao si?
– Jer sam konačno shvatio zašto mi ne daju mira. I koliko su
važni za ovo što sad želim stvarati.
– Ratnicu?
– Ona je prošlost. Njezine dimenzije, njezina odvažnost. To
je moja umjetnička prošlost – i ponosan sam na nju. Ali
sakriveni detalji – prizori s crteža koji su sakriveni, ali svima
pred očima – to je ono novo što mi je izmicalo. Ti mali crteži
čine detalje života, dijelove koje ne vidimo odmah. Kad sam
tako sakrio te detalje na onako velikoj slici – srce mi je
zapjevalo.
Nasmiješila se. – Drago mi je.
– Imam puno ideja. Ovo što si vidjela danas... To je tek
početak.
– I to kakav. Nisi sve oslikao sam.
– Nekoliko mladih umjetnika dugovalo mi je uslugu.
 Pokazala je rešetke. – Ali oni su se izvukli, a ti si u ćuzi.
– Ne zabrinjava me to – podigao je čizmu na rub toaleta. –
Neće im dugo trebati da skuže koliko love mogu namlatiti
mojim muralima.
Tess je još razmišljala o tome kad je nastavio:
– Tempest u Tennesseeju najveća je instalacija radova Iana
Northa na cijelom svijetu – spustio je nogu. – Još nije gotova i
bit će je odurno teško održavati, ali vrijedi truda.
Sad je shvatila. – Pretvorio si grad u turističku atrakciju.
– Tek sam počeo. Bit će meka za ljubitelje umjetnosti i uliti
mnogo novca u gradski proračun. Ali Tess... – Wren se
promeškoljila u snu i Ian joj je spustio dlan na prsa. – Samo
ovako velikim djelom mogao sam ti poslati dovoljno veliku
poruku.
Nakrivila je glavu.
– Shvatila si nešto što ja nisam. Vidjela si sav teret koji sam
vukao sa sobom, sranja za koja sam mislio da su daleka prošlost.
Ali nisu bila, a ti si to shvatila.
– Ožiljci iz djetinjstva teško zacjeljuju.
– Teže nego što sam si želio priznati. Kad sam otišao od tebe
i Wren, vratio se starom životu... Postalo mi je jasno da mi
uopće ne nedostaje strah koji sam vukao sa sobom.
– Velika je to emocija.
– Velika i ružna – prišao je bliže. – Imala si pravo. Kad sam
ti rekao da te volim, nisam bio sretan. Bojao sam se. I vidjela si
da se bojim. Vidjela si moju kukavštinu.
– Ne bih to nazvala kukavštinom. Odrastao si s nasilnim
ocem, ali još strašnije, s majkom koja je okretala glavu dok te
tukao. Kako si mogao naučiti vjerovati ikome, pa čak i sebi?
Jedva vidljivo se osmjehnuo. – Sad mi je sve jasno – možda
sam shvatio gledajući tebe i Wren. Ne znam. Bilo kako bilo,
dosta mi je – pogledao je svoje usnulo dijete. – Odmah ti moram
reći da je se ne namjeravam odreći. Ti si joj majka, to je
neporecivo. Ali moja je koliko i tvoja, a kako znam da imaš
izražen osjećaj za pravdu, znam da ćemo smisliti rješenje, koliko
god zamršena bila logistika.
Opet ju je zbunio. – Želiš reći da...
– Bit će kaotično. To mi je jasno. Ali smislit ćemo što je
najbolje za nju. Za sve troje.
– Ali ti mrziš kaos.
Nasmijao se suho, nezadovoljno. – U tome i leži ironija.
Bježanje od kaosa me paraliziralo – kao umjetnika i kao osobu.
Život se ne da ugurati u savršenu geometrijsku kompoziciju.
Barem sam ja to trebao odavno shvatiti i prihvatiti. Život uvijek
curi iz okvira. Pada po podu, prelijeva se na ulicu. Kad je dobar,
super je; kad je loš, boli. Ali to je život, to je kreativnost, to
znači voljeti nekoga.
– A ono što si rekao prije nego što si otišao... O nama?
– Sebičan jesam, ali ne toliko da te zadržim u braku protiv
tvoje volje – rekao je smrknuto. – Znam da sam naporan i ne
mogu ti to napraviti. Ali ne želim se odreći Wren, a to znači da
očekujem da dijelimo skrbništvo.
Ustala je s kreveta. – Stvarno misliš izmigoljiti iz braka? To
je isto dio tvojega velikog umjetničkog buđenja?
– Izmigoljiti? Pokušavam biti pošten.
– Tako da me se riješiš?
– Riješim? Volim te! Volim te više nego što sam ikad ikoga
volio! Pametna si i duhovita i poštena i sam Bog zna da si
uporna. Razumiješ me kao nitko dosad. A tek seks. Preokrenula
si mi cijeli život naglavačke. Povela si moje srce putom koji sam
godinama tražio. Tess, ti si sila prirode.
– Zašto me se onda želiš riješiti?
 – Ne želim te se riješiti! – povikao je. – Ti mene ne želiš!
Zanijemjela je od šoka. – Odakle ti to?
– A zašto i bi? Voliš seks, to kužim. Sviđam ti se, O. K. I to
kužim. Ali nisi zaljubljena u mene.
– Molim?
Okrenuo joj je leđa. – Ne namjeravam ponavljati.
Stala je pred njega. – Ti si se nadisao isparavanja od tih boja
u spreju.
– Stvarno? – ratoborno stajalište se vratilo, ali glas mu je sad
bio prožet boli. – U svim našim svađama i svim našim
razgovorima, čak ni nakon onako spektakularnog seksa nisi
rekla da me voliš.
– Naravno da jesam.
– Nijednom.
– Ti si poludio.
– Nijednom.
– Ali...
– Ni jedan jedini put.
– Jesi li siguran?
– Vjeruj mi. Siguran sam.
– O – progutala je knedlu. Imao je pravo. Naravno da je.
Čekao je. Tess je opet klonula na krevet i protrljala
sljepoočnice. – Tko je sad kukavica?
Kutovi usnica su mu se podigli u najmanji mogući osmijeh. –
Siguran sam da imaš razloga.
U sekundi se našla pred njim i ispreplela prste na njegovu
zatiljku. – Iane Hamiltone Northe Četvrti, volim te. Volim te
svim srcem. Neću te prestati voljeti ni kad se naljutim na tebe, ni
kad se ti naljutiš na mene, ni kad se Wren naljuti na nas i
svjetina nam zakuca na vrata. Drag si i fascinantan i toliko
pametan da me katkad plašiš. I ambiciozan si, što je možda
neobična pohvala, ali nakon Travisa, mnogo mi znači ta tvoja
osobina. A kad smo kod Travisa... – glas joj je zadrhtao. –
Mislim da bi mu bilo drago da te volim – nasmiješila se,
zapažajući da mu oči blistaju kao od suza. – Moj si. Je li ti ovo
dovoljna potvrda?
– Nedvojbeno je dovoljna – poljubio ju je i nije prestao sve
dok se Wren nije pobunila, stisnuta između njih.
Ian ju je pomilovao po svilenkastoj košici, obgrlio Tess
slobodnom rukom i nasmiješio se. – Nisam niti sanjao da ću
pronaći svoju muzu na planini Runawaya, rasplesanu u gaćama.
– Ja sam tvoja muza?
– A tko drugi?
Wren je ciknula.
Ian ju je pogledao s osmijehom. – Ti si mi broj dva, dušo. U
Tessinim mislima stvorio se prizor – njih troje; Ian, Wren i ona,
pred kućicom na drvu. Rasplesani.
Kako se poslije pokazalo, pogriješila je samo u broju plesača.
 EPILOG

B ok, baka Dee! Bok, djede Jeffe! Ja sam, Wren! To i sami

vidite. Vidim da ste još na safariju i znam da neko vrijeme
nećete imati WiFi, ali snimam video tatinim telefonom da vas
čeka kad nađete WiFi. Uvijek kažete da vam nedostajemo kad
nekamo otputujete, a mama i tata isto misle da će vam ovako biti
lakše bez nas.
Kao što vidite, ja sam u kućici na drvu. Da vam pravo kažem,
morala sam pobjeći iz kuće. Blizanci luduju uokolo igrajući se
nindža, a Snufflesa to ljuti pa laje bez prestanka, onda tata počne
vikati na njega da prestane lajati, a mama povraća isto kao u
prvom tromjesečju s blizancima. Kladim se da će ovaj put biti
djevojčica! Tata kaže da mi nemamo obitelj, nego zoološki vrt.
A, da, i majstori su tu. Tata kaže da će škola, ako opet
naraste, postati sveučilište. Znam da vas zabrinjava što mama
tako puno radi, ali nove primalje u klinici puno joj pomažu. A
Elijeva mama je preuzela razgovor s tinejdžerima, pa mama ima
više slobodnog vremena.
Sjećate se da sam vam rekla da mi je Savannah dopustila da
budem uz nju dok rađa novo dijete? To je bilo prije dva dana!
Zoro nije htio ući, ali ja jesam i pomagala sam mami. Bilo je i
odurno i cool! Mislim da želim biti primalja kad odrastem. Ili
možda doktorica. Ili lovočuvarica. Ne želim biti slikarica kao
tata. Od slikanja mi srce ne pjeva kao njemu kad dovrši novo
platno ili mural ili one svjetleće instalacije.
Ne smijem mu reći jer mislim da bi se zabrinuo, ali radije bih
da nije slavan. Ono, kad odemo u New York, katkad me pitaju
kako je to biti njegova kći, a menije uvijek neugodno. Meni je
on samo tata.
Još nešto što me živcira... Znate kako mi mama i tata stalno
pričaju o Bianci, da je ne zaboravim. Uvijek mi govore koliko
me željela, koliko je bila umjetnička duša, bla, bla, bla. Ali
nisam glupa i meni se čini da je bila malo bezvezna. Možda vi
izvučete više od njih kad nas posjetite. Ali ipak se nadam da ću
jednoga dana nalikovati na nju!
Što sam vam još htjela reći? Ja i Zoro i John danas idemo do
Elija. Rekao je da će nam pomoći tražiti daždevnjake, ali morala
sam mu obećati da ću ga prestati pitati zašto me oteo kad sam
bila mala. Sad je tinejdžer, ali i dalje se naljuti kad ga to pitam.
Ali mene zanimaju pojedinosti. Menije baš cool kako je bio
hrabar.
Heather nas je pozvala da sutra prespavamo kod nje. S njom
uvijek radimo zabavne stvari, jogu i tako to, ali moram otvoriti
četvere oči za večerom jer se nikad ne zna što će nam poslužiti.
Phish se viđa s jednom gospođom s kojom ga je upoznala
gospodična Kelly, ali ona baš ne voli Grateful Dead, pa nitko ne
misli da će to potrajati.
Gospodična Kelly je otvorila veći ured u Knoxvilleu, ali još
gotovo svaki vikend provodi u Tempestu s gospodinom Bradom.
U Dimnjaku stalno svi pričaju o tome kako su njih dvoje
vjenčani, a nisu, pa sam pitala Avu što to znači kad je bila u
posjetu iz Atlante i rekla je da njezin tata voli mamu, ali da
mama voli samostalnost. To me zabrinulo i sinoć sam pitala
mamu zašto ona ne voli samostalnost kao gospodična Kelly, i
rekla je da je to zato što, zbog tate, njezino srce pjeva. Tata je to
čuo i onda ju je podigao i poljubio i blizanci su im pritrčali i
Snuffles je počeo lajati, a onda je mama pustila glazbu i znate
što je bilo dalje, jer se svaki put dogodi isto. A padala je kiša!
Ali svi smo izašli na dvorište i plesali.
 Idem sad. Jedva čekam da se vratite.
Još samo nešto. Nadam se da nas nitko ne vidi dok plešemo,
jer umirem od srama.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

Dragi čitatelji,
više nego što možete i zamisliti cijenim vašu spremnost
da sa mnom pođete na sva književna putovanja – od
Teksasa u seriji Wynette do Chicaga u seriji Chicgao Stars,
ili u ovoj knjizi, koja nije dio nijedne serije i koja vodi u
novo mjesto, s novim likovima koji su mi posve zaokupili
maštu. Toliko sam mnogo vas upoznala i osobno, putem
Facebooka i Instragama, i svi ste mi jednako važni.
Ne bih mogla napisati ovu knjigu bez vrijednih savjeta
moje osobne ekipe medicinskih stručnjaka. Dječica na
odjelu za nedonoščad sretna su što se za njih brinu moja
nećakinja Lisa Barrera Phillips i njezina predana kolegica
Rachel Russell. Zahvaljujem im. Zahvalna sam i dr. Claire
Smith i dr. Neilu Smithu, koji nisu pročitali konačnu
verziju knjige, pa lijepo molim da im ne kažete gdje sam
sve pogriješila.
Moja fantastična urednica Carrie Feron i moj superagent
Steven Axelrod uz mene su godinama i ne mogu niti
zamisliti bolje suradnike i prijatelje. Podupiru me predivni
timovi u kućama William Morrow i Avon Books. Super
Hero Liate Stehlik i moja draga prijateljica Pamela
Spengle-Jaffee, kao i Jennifer Hart, Tavia Kowalchuk,
Kaitlin Harri i svetac Asante Simons. Zahvaljujem mudrim
i poletnim ekipama zaduženim za digitalna i audioizdanja,
prodaju, marketing i produkciju: to su Angela Craft, Caitlin
Garing, Kathy Gordon, Brian Grogan, Andy LeCount,
Rachel Levenberg, Andrea Molitor, Jessica Rozler, Carla
Parker, Dale Schmidt i Donna Waitkus. Odjel za dizajn pun
je kreativaca i navijam za sve vas da se proslavite.
Zahvaljujem Virginiji Stanley na zagrljajima, a Shelly
Perron obećavam da ću ponoviti gradivo vezano za
složenice i „nesloženice”. Što se tiče moje megaasistentice
Sharon Mitchell... moje knjige bez tebe ne bi bile niti
napisane.
Moj međunarodni tim izdavača, urednika i agenata
podario mi je fantastičan dar – osjećaj da sam dobrodošla i
u njihovim zemljama. Posebno mi je srcu priraslo osoblje
Blanlaveta iz Miinchena – Nicola Bartels, Berit Bohm,
Ana-Lisa Hollerbach i moja obožavana Angela Spizig, moj
„njemački glas”. Herzlichen Dank. Odavno sam trebala
zahvaliti Lori Antonson i Camilli Ferrier, koje su
omogućile sva ova poznanstva.
Svakom spisatelju potrebno je njegovo pleme. U mojem
su neke od najpametnijih, najdražih, najmudrijih žena na
svijetu: Nicki Anderson, Robyn Carr, Christina Dodd,
Kristin Hannah, Kristan Higgins, Vicky Joseph, Jayne Ann
Krentz, Margaret Watson, Dawn Struxness i Suzette
Vandewiele. Tu je i Lindsay Longford, koja mi uvijek baci
pojas za spašavanje kad mi je najpotrebniji.
Obitelj mi znači sve: Mr. Bill, Lil Sis, moja tri sina i
njihove supruge, moje četvero predivne unučadi. I moji
najdraži susjedi!
Za kraj moram reći da je plućna embolija plodnom
vodom ekstremno rijedak poremećaj. Drage trudnice koje
ovo čitate, ne brinite se zbog toga. Nadam se da će vam
porođaj proteći što ugodnije može i da će vaša djeca odrasti
u strastvene čitatelje.
Sve vas jako voli
Susan Elizabeth Phillips
SusanElizabethPhillips.com