ARISTOTEL (384.-322. god. p. n.

e.)

Za Aristotela se smatra daje

ljudskom rodu dao najviše
znania. Aristotel je osnovao
filozofsku skolu u šetalištima
Likeja koja nosi naziv
peripatetička škola (peripatos
Betalište: odatle naziv
peripatetička škola)

Najuspješniji univerzalni mislilac

svih vremena

Za Aristotela se kaže da je
polihistoričar kakvog povijest nije
imala (polihistoričar čovjek koji je
obrazovan u svim znanostima).
Dao je temelje fizici, kemiji,
biologiji, zoologiji. botanici,
mineralogiji, astronomiji,
meteorologiji, gramatici, retorici,
psihologiji i dr.

Spisi
a) logički spisi, obuhvaćeni
kasnije zajedničkim nazivom
«Organonsorude b) prirodno
znanstveni spisi: «Fizikas, O duši
i dr.

c) prva filozofija nazvana kasnije

Metafizika d) etički spisi:
«Nikomahova etikas, Eudemova
etika i dr.

c) politički spisi: «Politikas

f) retorički spisi: «Retorikas,

«Poetika» («O pjesničkoj
umjetnosti)
Realističko gledište i kritika
Platonova idealizmu

aDrag mi je Platon, ali draža mi

je istinas - kaže Aristotel Aristotel
kritizira koncepciju da postoje
dva svijeta. Za njega nema
drugog svijeta, osim ovog svijeta
pojedinačnih stvari i smatra da
se ideje ne mogu odvojiti od
realnih

pojave su medusobno povezane.

stvari. Ideje i

Po Aristotelu opće i pojedinačno

su povezani, oni su neodvojivi.
Opće nije izvan pojedinačnog,
nego je opće, opće nekog
pojedinačnog, a pojedinačno je
pojedinačno uvijek nekog općeg.

Tvar i oblik
U svakoj pojedinačnoj stvari
razlikujemo tvar i oblik. Tvar je
pasivna mogućnost, potencija za
kakvo savršenstvo koje postaje
zbiljskim kada se oblikuje, kad
poprimi oblik.
Oblik je ono bitni, bit po kojoj
nešto jest to što jest, svrhu
značenje.

Hijerarhija oblika

Stvari se u medusobnom odnosu

mogu promatrati kao odnos tvari
i oblika: jedna je tvar
(mogučnost) za kakav oblik
(savršenstvo), a taj oblik opet
jest tvar (mogućnost) za kakav
viši oblik. Tako je klesani kamen
oblik u odnosu na neklesani
kamen u prirodi, ali je sam tvar
(materije) za kameni stup kao
viši oblik. Postoji dakle
hijerarhija, stupnjevitost oblika.
Svijet se nalazi u vječnom
kretanju u usavršavanju oblika.
Na vrhu hijerarhije se nalazi oblik
svih oblika - Bog ili nepokretni
pokretač.

Teleologija (svrhovitost)
Aristotel smatra da sve u svijetu
ima svoju svrhu, svoj razlog
postojanja, ništa ne postoji
bezrazložno.

Gnoseologija (spoznaja)

Aristotel razlikuje dvije vrste

supstancija. Prva supstancija:
bilo koja pojedinačna stvara
predmet ili biće stolica, zec, stol,
put, koje spoznajemo
percepcijom, tj. opažajem. Druga
supstancija - vrste rodovi (opée):
ono sopčen ovih pojedinačnih
predmeta (npr. čovjek. vrsta; živo
biće - rod).

Spoznaja počinje od onog što je

nama dano u percepciji, od
pojedinačnog, a zatim se
mišljenje postupno uzdiže do
spoznaje općeg. O općem je
jedino moguće znanje, a ne o
pojedinačnom. Opée se
ostvaruje u pojedinačnom, a
pojedinačno jest ako se ostvaruje
neka opća bit. Aristotel je
zastupao teoriju istine koja je
poznata kao teorija adekvacije ili
korespondencije. Istina je
podudaranje misli predmeta o
kojem mislimo, tj. podudaranje
misli i stvari.

Etika

Biti sretan za Aristotela znači

razviti svoju specifičnu prirodu
umnu prirodu. Aristotel

vrline

dijeli na etičke dijanoetičke.

Etičke vrline su vrline volje, a
postižu se kad um odgoji volju da
izabere uvijek zlatnu

sredinu medu krajnostima. Tako

je hrabrost sredina izmedu
plašljivosti i neustrašivosti,
darežljivost sredina izmedu
škrtosti rasipnosti itd.
Dijanoetičke vrlina (znanje,
razboritost, umovanje) su one
koje ima mudrac kada se
teorijskom spoznajom približi
prvim izvorima i uzrocima svega,
te sudjeluje u božanskom
mišljenju.

Politika

Aristotel je svoju političku teoriju

izložio u djelu «Politika>>.
Čovjek je po prirodi političko
biće, tj. društveno biće, on svoju
bit ostvaruje u državi i

društvu. Cilj vladavine po

Aristotelu je opće dobro, dobro
svih gradana, a moguća je i loša
vladavina kojoj je cilj korist samo
onih na vlasti. Država ne treba ni
da je premala, ni prevelika, nego
srednje veličine. Ideal države je
grčki polis.
Etička funkcija tragedije

U svom djelu «O pjesničkoj

umjetnosti« Aristotel raspravlja o
pjesničkom rodovima. Sačuvan
je samo fragment (pedesetak
stranica). Isto kao i Platon i
Aristotel smatra da je funkcija
umjetnosti oponašanje, a za
razliku od Platona on smatra da
je to oponašanje stvaralačko i
idealizirano. Po Aristotelu je
umjetnost bliska filozofiji jer
prikazuje ono što je opće. U
svom djelu «O pjesničkoj
umjetnosti» Aristotel izlaže teoriju
katarze. Katarza je duhovno
pročiščenje koje doživljava
gledatelj tragedije na taj način
što mu se izazivanjem sažaljenja
i straha pročišćuju osjećaji.
Gledatelji tragedije iz kazališta
trebaju izaći bolji nego što su bili
prije predstave.