Tristanova Izdaja

Ludlum Robert - Tristanova izdaja
Moskva, kolovoz 1991.

pločom od ugljii mjestu dok jeskn
Crna limuzina elegantnih linija s nepropusnim staklima od polikarbonatnoga
laminata, s gumama bez zračnica te keramičkim oklopom vrhunske tehnologije i
dvostruko učvršćenom oklopnom
:noga čelika, doimala se šokantno pogrešno na tom tala u šumu Bitsevski,
jugozapadno od velegrada. To je
bilo prastaro područje, još danas prašuma, gusto obrasla stablima breza i jasika
izmeñu kojih su rasli jele, brijestovi i javori. Ta divljina govorila je o
nomadskim plemenima iz kamenoga doba koja su lutala ovim ledenjacima obilježenim
područjem te su usred prirode, crvene od zuba i kandži, lovila mamute rukom
zašiljenim sulicama. Za razliku od toga oklopni Lincoln Continental'bio je simbol
potpuno drugačije civilizacije s drugačijom silom, ere snajperista i terorista
naoružanih automatskim oružjem i rasprskavajućim granatama.
Moskva je bila grad pod opsadom. Bila je glavni grad velesile kojoj je prijetio
neposredni slom. Komunistički tvrdolinijaši skovali su urotu i spremali se da
Rusiju preotmu iz ruku reformskih snaga. Deseci tisuća vojnika ispunili su grad i
bili spremni pucati na Moskovljane. Kolone tenkova i oklopnih transportera tutnjile
su Kutuzovskim prospektom i Minskoje Chausseeom. Tenkovi su opkolili moskovsku
vijećnicu, televiziju, uredništva novina i zgradu parlamenta. Radio je emitirao
samo dekrete urotnika koji su sebe nazivali Državnim komitetom za izvanredno
stanje. Nakon godina napretka u smjeru demokracije Sovjetski Savez bio je na rubu
povratka u kandže mračnih sila totalitarizma.
Odostraga u limuzini sjedio je stariji čovjek, srebrne kose, lijepih aristokratskih
crta lica. Bio je to veleposlanik Stephen Metcalfe, ikona
američkog establishmenta, savjetnik petorice predsjednika počevši od Franklina D.
Roosevelta, basnoslovno bogat čovjek koji je život posvetio služenju svojoj vladi.
Veleposlanik Metcalfe bio je dakako umirovljen i nosio je taj naslov samo još
počasno, no neki stari prijatelj koji je obnašao visoku dužnost u najužem
rukovodstvu sovjetske vlasti pozvao ga je hitno u Moskvu. Njegov prijatelj i on
nisu se desetljećima osobno susreli; njihovo je prijateljstvo bila strogo čuvana
tajna za koju nitko ni u Moskvi ni u Washingtonu nije znao. To što je njegov ruski
prijatelj konspirativnog imena »Kunvenal« insistirao na susretu na ovako pustom
mjestu bilo je zabrinjavajuće, ali takva su bila vremena.
Zamišljen i vidljivo nervozan starac je izašao iz limuzine tek kad je prepoznao lik
svoga prijatelja, generala s tri zvjezdice, koji je teškom mukom došepao do njega
na nožnoj protezi. Amerikanac je krenuo i iskusnim pogledom preletio šumu, no
sledila mu se krv u žilama.
Otkrio je promatrača meñu stablima. Drugoga, trećeg čovjeka! Nadzor. Rus pod
konspirativnim imenom Kunvenal i on bili su otkriveni!
To je za njih dvojicu moglo značiti katastrofu!
Metcalfe je htio zazvati svoga starog prijatelja, htio ga je upozoriti, ali tada je
na kasnom popodnevnom suncu spazio blještavi odsjaj na optičkom instrumentu
snajpera. Snajperisti! Zasjeda!
Stari veleposlanik okrenuo se u paničnom strahu i pohitao, koliko su mu to
dopuštali njegovi artritični zglobovi, prema svojoj oklopnoj limuzini. Došao je bez
tjelesnih čuvara; uvijek se odricao tih pratilaca. Imao je samo vozača,
nenaoružanog američkog marinca kojeg mu je dodijelilo veleposlanstvo.
Odjednom su se sa svih strana prema njemu sjurili ljudi. Likovi u crnim odorama s
crnim paravojnim beretkama, naoružani automatskim pištoljima. Kad su ga okružili,
počeo se braniti, no on više nije bio mladić kao stoje i danas morao sam sebi
ponovno priznati. Je li to bila otmica? Hoće li biti otet kao talac? Zazvao je
promuklo svoga vozača.
Osobe u crnim odorama odvele su Metcalfea do neke druge oklopne limuzine, ruskoga
ZIL-a. Ušao je uplašeno u stražnji dio automobila. Ondje je već sjedio general s
tri zvjezdice.
- Što to, dovraga, znači? - zagraktao je Metcalfe dok mu je panika
popuštala.
- Moram vam se iskreno ispričati - odgovori Rus. - Živimo u
opasnim i nemirnim vremenima pa nisam smio riskirati da vam se štogod
Page 1
dogodi, čak ni ovdje u šumi. To su moji ljudi koji odgovaraju samo meni, trenirani
za obranu od terorista. Vi ste previše važni, a da biste se smjeli izložiti bilo
kakvim opasnostima.
Metcalfe se rukovao s Rusom. Osamdesetogodišnji general bio je sijed, ali iz
profila je i dalje izgledao poput ptice grabljivice. Dao je znak vozaču i automobil
je krenuo.
- Hvala vam što ste došli u Moskvu iako vam se moj hitni poziv
zasigurno učinio zagonetnim.
- Znao sam daje to u svezi s državnim udarom - reče Metcalfe.
- Stvari se razvijaju brže nego što se očekivalo - reče Rus poluglasno.
- Urotnici su si osigurali odobrenje čovjeka koji je poznat kao Dirižor,
dirigent. Možda je već prekasno da se spriječi preuzimanje vlasti.
- Moji prijatelji u Bijeloj kući promatraju dogañaje s velikom
zabrinutošću. No, osjećaju se paralizirano. Čini se da je Vijeće za
nacionalnu sigurnost jedinstveno u tome da bi intervencija mogla
izazvati nuklearni rat.
- Opravdana zabrinutost. Ti ljudi žele svakako srušiti Gorbačovljevu
vladu. Ne prežu ni pred čim. Vidjeli ste tenkove na moskovskim ulicama.
Urotnici trebaju JQŠ samo dati zapovijed svojim snagama da udare. Na
civilno stanovništvo. To će izazvati krvoproliće. Tisuće ljudi će poginuti!
Ali zapovijed za napad bit će izdana tek kad se s time složi Dirižor. Sve
ovisi o njemu. Oko njega se sve okreće.
- Ali on ne pripada urotnicima?
- Ne. Kao što znate, on je savršeno upućen: čovjek koji potajno i
skriveno aktivira polugu moći. Nikada se ne pojavljuje na konferenciji
za novinare. Uvijek djeluje u tajnosti. Ali simpatizira s urotnicima.
Bez njegove potpore njihov državni udar će sigurno propasti. Uz
njegovu potporu zajamčen im je uspjeh. I tada Rusija ponovno postaje
staljinistička diktatura, a svijet će se naći na rubu nuklearnoga rata.
- Zašto ste me pozvali? - upita Metcalfe. -1 zašto baš mene?
Kad se general okrenuo prema njemu, Metcalfe je prepoznao strah u njegovim očima.
- Jer ste vi jedini komu vjerujem. Jer ste vi jedini koji ima šanse doći
do njega. Dirižora.
- A zašto bi me Dirižor poslušao?
- Mislim da to znate - odgovori Rus mirno. - Možete promijeniti
tijek povijesti, prijatelju. Napokon, nas dvojica znamo da ste to već
jedanput učinili.
8
1
Pariz, studeni 1940.
Grad svjetla utonuo je u tamu.
Otkad su Nijemci prije pola godine upali u Francusku i nadziru Pariz, najljepši
grad na svijetu doimao se samotno i očajno.
Kejevi Sene bili su prazni. Slavoluk pobjede, Place de l'Etoile, ovi slavni
svjetleći simboli, koji su nekoć osvjetljavali noćno nebo, sad su bili mračni,
napušteni. Na EifFelovu tornju, na kojemu se nekoć vijorila francuska trobojnica,
sada visi zastava s kukastim križem.
Pariz se umirio. Na ulicama su se jedva još vidjeli privatni automobili ili
taksiji. Većinu luksuznih hotela preuzeli su nacisti. Nestalo je večernje vreve,
smijeha šetača i pijanaca. Nestale su i ptice, žrtve dima nastalog od spaljivanja
benzina u prvim danima njemačke okupacije.
Većina Parižana ostajala je noću kod kuće. Okupatori, policijski sat, nove uredbe
koje su im nametnuli vojnici Wehrmachta koji su patrolirali ulicama u sivo-zelenim
odorama s obješenim bajunetama i pištoljima plašili su ljude. Nekoć ponosni grad
utonuo je u očaj, glad i strah.
Čak je i aristokratska avenija Foch, najšira, najsjajnija od pariških prometnih
arterija, uz koju se nalaze lijepa bijela kamena pročelja, izgledala kao daje
šibana vjetrom i pusto.
S jednom jedinom iznimkom.
Page 2
Hotelparticulier, privatna vila bila je sjajno rasvijetljena. Iz njezine
unutrašnjosti dopirala je tiha glazba. Orkestar je svirao swing. Zveket porculana i
kristala, vedri glasovi, bezbrižan smijeh. To je bio otok blještavih povlastica pa
se ispred mračne pozadine doimao još sjajnije.
Hotel du Chatelet bio je luksuzni domicil grofa Mauricea Leona Philippea du
Chateleta i njegove supruge, legendarne i obožavane
10
domaćice, Mari-Helene. Grof du Chatelet nije bio samo užasno bogat industrijalac,
nego i ministar Vichvjske vlade koja je kolaborirala s Nijemcima. Posebno je bio
poznat po svojim zabavama na kojima je pariška krema prevladavala mračne dane
okupacije.
Poziv na zabavu u Hotel du Chatelet bio je predmet društvene zavisti, za njim se
čeznulo, napeto se iščekivao. Posebno tada kada je zbog racionaliziranja i
nestašice hrane bilo praktički nemoguće dobiti pravu kavu ili maslac ili sir, pa su
samo ljudi s vrlo dobrim vezama mogli kupovati meso ili svježe povrće. Poziv na
koktel kod Chateletovih značio je priliku da se čovjek doista do sita najede. U
ovoj luksuznoj vili ništa nije upućivalo na to da se živi u gradu u kojem vladaju
okrutne nestašice.
Zabava je upravo bila u punom jeku kad je sluga uveo još jednog neobičnog kasnog
gosta.
Novi gost bio je mladić dvadesetih godina, bujne crne kose, velikih smeñih očiju
koje kao da vragolasto žmigaju i orlovska nosa. Bio je visok i plećat, sportske
grañe. Kad je pružio ogrtač batleru, kimnuo je smiješeći se i rekao: - Bonsoir,
merci beaucoup.
Zvao se Daniel Eigen. Živio je već nekih godinu dana više-manje stalno u Parizu i
ubrajao se meñu redovite goste na elitnim zabava gdje je općenito bio poznat kao
bogati Argentinac i krajnje poželjan neženja.
- Ah, Daniele, mon cheri - zagugutala je domaćica Mari-Helene
de Chatelet kad je Eigen stupio u prepunu plesnu dvoranu. Orkestar je
zasvirao novu melodiju koju je on prepoznao kao How High the Moon.
Grofica du Chatelet spazila gaje preko pola dvorane i sada ga pozdravila
s ushitom kakav je obično čuvala za veoma bogate ili veoma moćne
ljude, primjerice za vojvodu i vojvotkinju od Windsora ili njemačkoga
vojnog upravitelja u Parizu. Domaćica, atraktivna žena na početku
pedesetih kojoj je duboko dekoltirana Balenciageova crna večernja
haljina otkrivala rascjep na bujnim grudima, očito je bila očarana svojim
mladim gostom.
Kad ju je Daniel Eigen poljubio u oba obraza, ona gaje na trenutak privukla k sebi
i rekla na francuskom poluglasnim, povjerljivim tonom:
- Tako sam sretna što ste došli, dragi. Već sam se bojala da se nećete
pojaviti.
-1 da ću propustiti zabavu u Hotel du Chatelef! - upita Eigen. - Zar mislite da sam
poludio? - Dignuo je u zrak kutijicu zamotanu u zlatni papir koju je držao skrivenu
iza leña. - Za vas, madame. Posljednja
JUL
i
bočica koja se mogla dobiti u cijeloj Francuskoj.
Domaćica je bila sva ozarena uzimajući kutiju, nestrpljivo je stala derati zlatni
papir i izvukla kvadratnu kristalnu bočicu s Guerlainovim parfemom. Zastao joj je
dah.
- Ali... ali Vol de Nuit ne može se nigdje više kupiti!
- Imate pravo - reče Eigen smiješeći se. - Kupiti se ne može
nigdje.
- Daniele! Vi ste toliko dragi, toliko pažljivi! Kako ste znali daje to
moj omiljeni parfem?
Skromno je slegnuo ramenima. - Imam svoju obavještajnu službu.
Madame du Chatelet namrštila je čelo, a zatim mu šaljivo priprijetila prstom. - I
to nakon svega što ste učinili kako biste nam nabavili Dom Perignon. Vi ste doista
previše velikodušni. Tako mi je drago što ste tu. Danas, cheri, valja svijećom
tražiti zgodne mladiće poput vas. Morat ćete oprostiti nekim mojim gošćama ako se
Page 3
onesvijeste. To su, naime, one koje još niste osvojili.
Ponovno je spustila glas.
- Yvonne Printemps je ovdje s Pierreom Fresnavjem, ali očito je
opet u lovu na plijen pa se čuvajte. - Govorila je o nekoj slavnoj zvijezdi
mjuzikla.
- I Coco Chanel je tu sa svojim novim ljubavnikom, tim Nijemcem
s kojim živi u Ritzu. Opet se okomila na Židove... to postaje već pomalo
zamorno.
Eigen je uzeo visoku čašu za šampanjac sa srebrna poslužavnika koji mu je ponudio
livrirani sluga. Ogledao se u velikoj plesnoj dvorani sa starinskim parketima koji
su potjecali iz nekoga velikog chdteaua, njezinim bijelim i zlatom obloženim
zidovima na kojima su u pravilnim razmacima visjele goblenske tapiserije i s
dramatičnom stropnom slikarijom istog umjetnika koji je poslije oslikao stropove u
Versaillesu.
No izgled dvorane manje ga je zanimao od gostiju. Dok mu je pogled klizio preko
mnoštva nazočnih, prepoznao je prilično mnogo ljudi. Meñu ostalim i neizbježne
slavne osobe: pjevačicu Edith Piaf koja je za svaki koncert dobivala dvadeset
tisuća franaka, Mauricea Chevaliera i sve moguće filmske zvijezde koje su sada
imale ugovor s njemačkom filmskom kompanijom Continental što ju je vodio Goebbels i
snimale filmove po nacističkom ukusu. Uobičajen skup pisaca, slikara i glazbenika
koji nisu propuštali ni jednu od ovih rijetkih prilika da se do sita najedu i
napiju. I nezaobilazni francuski i njemački bankari
i industrijalci koji su poslovali s nacistima i njihovim marionetskim režimom u

Vichvju.
Napokon, tu su bili i njemački časnici bez kojih se danas više nije mogao ni
zamisliti život u pariškom društvu. Svi su se pojavili u svečanim odorama; mnogi su
nosili monokl i imali uske brčiće poput svoga Fuhrera. General Otto von
Stiilpnagel, njemački vojni upravitelj, Otto Abetz, njemački veleposlanik u
Francuskoj sa svojom mladom ženom Francuskinjom. Postariji general Ernst von
Schaumburg, zapovjednik područja Pariza koji je zbog kose ošišane »na četku« i
pruskih manira bio poznat kao Brončana stijena.
Eigen ih je sve poznavao. Susretao se s njima redovito u salonima poput ovoga, ali
još je važnije bilo daje većini njih već učinio kojekakve usluge. Nacistički
gospodari Francuske ne samo da su tolerirali takozvano crno tržište, oni su ga i
trebali poput svih ostalih. Kako bi inače dobili kremu za lice ili puder za svoje
žene ili ljubavnice? Gdje se inače mogla dobiti boca pristojnog Armagnacal Čak su i
novi francuski vladari patili od ratnih nestašica.
Zato je trgovac na crnom tržištu poput Daniela Eigena bio uvijek tražen.
Osjetio je nečiju ruku na svojoj podlaktici i odmah prepoznao dijamantima optočene
prste svoje nekadašnje ljubavnice Agnes Vieillard. Iako su ga prošli ledeni trnci,
okrenuo se i namjestio ozareni smiješak. Nisu se mjesecima vidjeli.
Agnes je bila nježna atraktivna žena žarko crvene kose čiji je muž Didier bio
uspješan poduzetnik, trgovac streljivom i vlasnik ergele trkaćih konja. Daniel je
upoznao zgodnu, ali pomalo nimfomanski nastrojenu Agnes na trkalištu u Longchampu
gdje je imala svoju ložu. Muž joj je tada bio u Vichvju gdje je savjetovao
marionetsku vladu. Predstavila se zgodnom, bogatom Argentincu kao »ratna udovica«.
Njihova veza, strastvena, ali kratka, trajala je sve do povratka njezina muža u
Pariz.
-Agnes, ma cheriel Gdje si se krila?
- Gdje sam seja krila? Nisam te vidjela od one večeri kod Maxima.
- Jedva se primjetno njihala u taktu skladbe Imagination koju je orkestar
izvodio u laganom džez aranžmanu.
-Ah, sjećam se dobro - reče Daniel koji se jedva mogao toga sjetiti.
- Imao sam strašno puno posla... Oprosti.
- Puno posla? Pa ti uopće ne radiš, Daniele - reče ona
predbacujući.
12
.13
Page 4
- Moj je otac uvijek želio da nañem neko korisno zanimanje. Ali
kako da to učinim u okupiranoj zemlji?
Agnes je zatresla glavom namrgodivši se u pokušaju da sakrije nehotični smiješak.
Šapnula mu je u uho: - Didier je opet u Vichvju. A u ovom društvu ima jednostavno
previše Bocheva. Zašto ne pobjegnemo u Jockey clubl Kod Maxima ima danas previše
Švaba.
Šaptala je jer su plakati u metrou upozoravali da će svatko tko Nijemce nazove
Boches biti strijeljan. Nijemci su izuzetno osjetljivo reagirali na francusko
izrugivanje.
- Oh, nemam ja ništa protiv Nijemaca - reče Daniel želeći promijeniti
temu. - Oni su izvrsni kupci.
- Vojnici... kako ih zovete, haricots verts? Oni su takve beštije!
Nemaju manira! Prilaze ženama na ulici i hvataju ih.
- Treba ih razumjeti - reče Eigen. - Siroti njemački vojnik osjeća se
kao daje osvojio svijet, ali nijedna francuska djevojka neće ga udostojiti
ni jednog jedinog pogleda. To nije pošteno.
-Ali kako da ih se čovjek riješi?
- Najbolje da im kažeš da si Židovka, mon chou. To će ih zastrašiti.
Ili da počneš zuriti u njihova velika stopala. To im je uvijek neugodno.
Nije mogla, a da se ne nasmiješi.
- Kako samo ukočeno stupaju niz Champs-Elysees!
- Zar misliš da je lako ukočeno stupati? - upita Daniel. - Pokušaj
jedanput sama pa ćeš pasti na stražnjicu. - Ogledao se kradom uokolo
tražeći neku mogućnost da umakne Agnes.
- Zamisli, nedavno sam vidjela Goringa kako izlazi iz auta u rue de
la Paix. Nosio je svoju smiješnu maršalsku palicu. Kladim se da i spava
s njom. Ušao je Cartieru, a direktor mi je poslije ispričao da je kupio
ogrlicu za osam milijuna franaka za svoju ženu. - Kucnula je kažiprstom
po Danielovim uštirkanoj bijeloj košulji.
- Zamisli, on kupuje svojoj ženi francuski nakit, a ne njemački.
Boches stalno kritiziraju našu dekadenciju, ali ovdje joj se dive.
- E, pa za gospodina Meiera je ono najbolje tek dovoljno dobro.
- Meiera? Kako to misliš? Goring nije Židov.
- Znaš daje rekao: »Padne li i jedna bomba na Berlin, neću se više
zvati Hermann Goring; možete me zvati Meier.«
Agnes se nasmijala.
- Ne tako glasno, Daniele - šapnula je kao na pozornici.
Eigen joj je dotaknuo struk.
- Moram razgovarati s jednim gospodinom, doucette. Molim te,

oprosti...
- Misliš, za oko ti je zapela neka druga dama - reče Agnes
predbacujući mu s afektiranim smiješkom.
- Ne, ne - uvjeravao ju je Eigen smiješeći se. - Na žalost, radi se
doista o poslu.
- Daniele, ljubavi moja, mogao bi mi barem nabaviti prave kave. Ne
mogu podnijeti ovaj ersatz. Cikorija, prženi žirovi! Hoćeš li, dragi?
- Naravno, - reče on - čim stigne sljedeća pošiljka. Očekujem je za
nekoliko dana.
Kad se okrenuo od Agnes, začuo je strog muški glas.
- Gospodine Eigen!
Tik iza njega stajala je omanja skupina njemačkih časnika meñu kojima se isticao
krupan i snažan SS Standartenfuhrer, što je odgovaralo činu pukovnika, glatko
začešljane kose. Časnik je nosio naočale od kornjačevine i uske brčiće, oponašajući
ropski svoga Fiihrera. Zahvaljujući Standartenfuhreru Jiirgenu Wegmannu Eigen je
dobio dozvolu za service public, što mu je omogućavalo da vozi jedan od trenutačno
rijetkih registriranih privatnih automobila u Parizu. Gradski promet je bio veliki
problem. Budući da su sada samo liječnici, vatrogasci i, iz sasvim nepoznatih
razloga, istaknuti glumci i glumice, smjeli voziti vlastite automobile, metro je
bio upravo smiješno pretrpan. Pola postaja bilo je ionako zatvoreno. A budući da
nije bilo benzina, nisu vozili ni taksiji.
Page 5
- Gospodine Eigen, Upmanni su bili suhi kao slama.
- Žao mi je što to čujem, gospodine Standartenfuhrer. Jeste li ih
držali u kutiji koja čuva vlagu, kao što sam vam savjetovao?
- Nemam takve kutije.
- Onda vam je moram nabaviti - reče Eigen.
Jedan od časnika, dobro uhranjen SS-Gruppenfuhrer, okrugla lica, generalmajor
Johannes Koller poluglasno je zahihotao. Pokazao je svojim drugovima paketić
sepija, smeñih francuskih razglednica. Zatim ih je brzo spremio u džep odore, ali
Eigen ih je uspio vidjeti. Staromodne slike aktova žena nalik statuama koje su,
odjevene samo u haltere i svilene čarape, zauzimale sve moguće lascivne poze.
- Molim lijepo. Već sam ih dobio ishlapjele. Ne vjerujem ni da su
bile iz Kube.
- Bile su iz Kube, gospodine Standartenfuhrer. Motane na bedrima
14
......15,
neke kubanske djevice. Evo, izvolite se za promjenu poslužiti jednom od ovih...

Mladić je iz sakoa svoga smokinga izvukao plišani etui s više cigara u celofanskim
omotima.
- Romeo y Julietas. Čuo sam daje to Churchillova omiljena marka.
Namignuo je Nijemcu kad je ovaj izvukao jednu cigaru iz etuia.
Sluga im je ponudio kanapee na srebrnom poslužavniku.
- Pate defoie gras, gospodo?
Koller je zgrabio odmah dva. Daniel je uzeo jedan.
- Hvala, meni ne - izjavio je Wegmann licemjerno konobaru i
ostalima. - Više ne jedem meso.
- Danas gaje teško dobiti, zar ne? - upita Eigen.
- Ne radi se o tome - odgovori Wegmann. - Što je čovjek stariji, to
bi se dosljednije trebao hraniti vegetarijanski, znate.
- Da, vaš Fuhrerje takoñer vegetarijanac, zar ne? - reče Eigen.
- Točno - potvrdi Wegmann ponosno.
- Iako katkad proguta cijele države - doda Eigen opušteno.
Esesovac gaje prostrijelio pogledom.
- Čini se da vi možete sve nabaviti, gospodine Eigen. Možda biste
mogli poduzeti i nešto protiv krize papira u Parizu.
- Da, ona vas birokrate zasigurno dovodi do ludila. Što ćete sada
gurati ispred sebe?
- Danas je sve slabije kvalitete - reče Gruppenfiihrer Koller. - Danas
popodne morao sam isprobati cijeli arak poštanskih maraka kako bih
našao jednu koja se može nalijepiti na omotnicu.
- Upotrebljavate li još poštanske marke s Hitlerovom glavom?
- Da, svakako - odgovori Koller osorno.
- Možda lijepite pogrešnu stranu? - upita Eigen namignuvši.
SS Gruppenfiihrer je pocrvenio od nelagode i nespretno se nakašljao, ali prije nego
što se sjetio odgovora, Eigen je nastavio: - Naravno da imate potpuno pravo.
Francuzi jednostavno ne mogu ponuditi njemačku kvalitetu rada.
- To ste rekli kao pravi Nijemac - reče Wegmann odajući priznanje.
- Iako vam je majka bila Španjolka.
- Daniele - začuo se neki duboki stari glas. On se s olakšanjem
okrenuo jer mu je dao priliku da se makne od njemačkih časnika.
Obratila mu se neka naočita pedesetogodišnjakinja koja je nosila široku haljinu
cvjetna uzorka, s volanima u kojima je pomalo
nalikovala cirkuskom slonu koji pleše. Madame Fontenov podigla je svoju neprirodno
crnu kosu u koju je poput bijele pruge bilo upleteno hermelinsko krzno. Uz to je
nosila goleme zlatne naušnice koje je Daniel prepoznao kao lujdore, starinske
dvadesetdvokaratne zlatnike. Istezale su joj usne resice. Kao supruga vichvjskog
diplomata bila je i sama ugledna domaćica.
- Pardon, - rekla je njemačkim časnicima - ali moram vam oteti
Page 6
mladoga Daniela.
Ruka madame Fontenov obuhvatila je rukom struk neke mlade žene dvadesetih godina u
crnoj večernjoj haljini, golih ramena. Bila je to ljepotica intenzivno crne kose i
sjajnih sivozelenih očiju.
- Daniele, - reče madame Fontenov - željela bih vas upoznati s
Genevieve du Chatelet, dražesnom kćeri naših domaćina. Na moje
iznenañenje čula sam da se ne poznajete. Ona je jamačno jedina neudana
Parižanka koju još ne poznajete. Genevieve, ovo je Daniel Eigen.
Kad je mlada žena pružila svoju usku ruku s dugim prstima, u očima joj je zasjalo
upozorenje. Bio je to pogled namijenjen samo Danielu. Daniel je primio pruženu
ruku.
- Drago mi je što sam vas upoznao - rekao je naklonivši glavu.
Istodobno je njegov srednji prst blago lupkao po dlanu mlade ljepotice i
tako šutke potvrñivao njezin signal.
- Gospodin Eigen je iz Buenos Airesa, - objasni matrona mladoj
ženi - ali ima stan na Rive Gauche.
- Jeste li već dugo u Parizu? - upita Genevieve du Chatelet
promatrajući ga netremice, ali bez posebna zanimanja.
- Dovoljno dugo - reče Eigen.
- Dovoljno dugo da se snañe - nadopunila je madame Fontenov
visoko podigavši obrve.
- Shvaćam - reče Genevieve du Chatelet dvojeći. Odjednom je
spazila nekoga na drugom kraju dvorane.
- Ah, ovo je moja prateta Benoite. Oprostite, molim vas, madame
Fontenov.
Dok je djevojka odlazila, pogled joj je počivao na njemu i zatim kliznuo znakovito
u smjeru hodnika. Daniel je odmah shvatio signal i jedva primjetno kimnuo.
Nakon beskrajno dugačke dvije minute isprazna čavrljanja s madame Fontenov ispričao
se i Daniel. Dvije minute morale bi biti dovoljne. Prokrčio si je put kroz gustu
gomilu, kimajući i smiješeći se svima koji
16
17
su ga zvali po imenu i dao im bez riječi do znanja da, na žalost, ne može ostati
jer ga očekuju drugdje.
Malo dalje duž veličanstvenoga hodnika nalazila se isto tako veličanstvena
biblioteka. Zidovi i ugrañeni ormari s knjigama bili su obojeni u crveno; na
policama su stajali dugi nizovi svezaka uvezenih u kožu koje nikad nitko nije
čitao. Prostor je bio prazan, a žamor koji je vladao u plesnoj dvorani ovamo je
dopirao tek kao tiho, udaljeno mrmljanje. Na suprotnom kraju knjižnice sjedila je
Genevieve uvaljena na divanu u jastuke iz Aubussona - dražesna u svojoj crnoj
večernjoj haljini koja je otkrivala blijedu i veličanstvenu put njezinih golih
ramena.
- Oh, hvala Bogu! - šapnula je nestrpljivo. Skočila je, potrčala prema
Danielu i ovila mu ruke oko vrata. On ju je ljubio dugo i strastveno.
Nakon jedne minute oslobodila se njegova zagrljaja.
- Bila sam tako sretna što si došao večeras. Užasno sam se bojala da
možda imaš druge planove.
- Kako možeš takvo što reći? - prosvjedovao je Daniel. - Zar bih
propustio priliku da te vidim? Govoriš gluposti.
- To je samo zato što si tako... tako diskretan, tako paziš da moji
roditelji ništa ne saznaju o nama. No, sada si ovdje. Hvala Bogu! Ovi
ljudi su tako dosadni. Mislila sam da ću umrijeti. Govore samo o jelu,
jelu i jelu.
Eigen je milovao poput mlijeka bijela ramena svoje ljubavnice, vršci prstiju
klizili su mu sve do izbočine njezinih grudi. Udisao je miris parfema Shalimar koji
joj je bio darovao.
- Bože, koliko si mi nedostajala - mrmljao je.
- Nismo se vidjeli gotovo tjedan dana - reče Genevieve. - Jesi li za
Page 7
to vrijeme bio pristojan? Ne, čekaj... radije nemoj ništa reći. Poznajem
te, Daniel Eigen.
- Možeš me uvijek prozreti - reče Eigen tiho.
- Ah, ah, ne znam baš - reče Genevieve koketno naprćenih usana.
- Mislim da si ti čovjek s mnogo slojeva, vjerujem.
- Možda bi mi ih mogla skinuti nekoliko - reče Daniel.
Genevieve je napravila šokirano lice, ali to je bilo obično koketiranje
i njih dvoje su to znali.
- Ne ovdje gdje svakoga trenutka može netko banuti.
- Ne, imaš pravo. Doñi, idemo nekamo gdje nam nitko neće
smetati.
- Da, u salon na prvom katu. Onamo neće nitko zalutati.
- Osim tvoje majke - reče Daniel Eigen tresući glavom. Upravo
se nečega sjetio. - Idemo u radnu sobu tvog oca. Ondje se možemo
zaključati.
- Ali, otac će nas ubiti ako nas ondje vidi!
Daniel je kimnuo žalosno. - Ah, ma cheri, imaš pravo. Mislim da bismo se trebali
pridružiti ostalima...
Genevieve je prestrašeno zatresla glavom.
- Ne, ne, ne! - reče ona. - Ja... ja znam gdje čuva rezervni ključ.
Doñi, moramo se požuriti!
Pošao je za njom iz biblioteke kroz vrata iza kojih su uske stube za poslugu vodile
na prvi kat, zatim dugim, slabo osvijetljenim hodnikom, sve dok se ona nije
zaustavila ispred malene niše s mramornim poprsjem maršala Petaina. Danielovo je
srce muklo lupalo. Namjeravao je učiniti nešto opasno, a opasnost je uvijek
doživljavao kao poticaj. Uživao je u tome što živi opasno.
Genevieve je pružila ruku iza poprsja i izvadila brzim pokretom rezervni ključ te
njime otključala dvostruka vrata prema očevoj radnoj sobi.
Lijepa mlada Genevieve nije, dakako, slutila da je Daniel već bio u očevoj radnoj
sobi. Tijekom njihovih tajnih sastanaka ovdje u Hotel du Chdtelet, čak više puta,
usred noći kad bi spavala, kad bi joj roditelji otputovali, a posluga imala
slobodno sve do sutradan ujutro. Privatna radna soba grofa Mauricea Leona Philippea
du Chateleta bio je vrlo muški prostor u kojem je mirisalo po koži i duhanu za
lule. Ovdje je bila vitrina sa zbirkom starih štapova za šetnju. Više naslonjača
Luj XV. u tamnosmeñoj koži i masivni bogato izrezbaren pisaći stol s uredno
složenim snopovima spisa. Na polici kamina stajalo je brončano poprsje, vjerojatno
neki slavni roñak.
Dok je Genevieve zaključavala dvostruka vrata, Daniel je obišao pisaći stol,
preletio ondje složene dokumente i izvukao iz osobne i službene korespondencije
najvažniju hrpu. Bio mu je dovoljan jedan pogled da vidi kako su se depeše iz
Vichvja odnosile na strogo tajna vojna pitanja.
No, prije nego što je mogao učiniti išta više nego da identificira najzanimljivije
hrpe, Genevieve je završila sa zaključavanjem vrata iznutra i dotrčala k njemu.
18
19
- Tamo prijeko! - rekla je bez daha. - Na kožnom divanu.
No Eigen nije htio napustiti svoje mjesto za pisaćim stolom. Gurnuo ju je nježno
prema rubu pisaćeg stola dok su mu ruke klizile preko njezina tijela, obujmile joj
vitki struk, a zatim dodirivale malene, tvrde guzove koje su blago gnječile.
Istodobno joj je ljubio vrat, ramena, vrhove grudiju.
- Oh, Bože - dahtala je. - Daniele... - oči su joj bile zatvorene.
Eigen je pustio da mu vršci prstiju klize preko svilom prekrivenog
uskog otvora izmeñu njezinih guzova te je nježno milovao Genevievino meñunožje. To
joj je toliko odvratilo pozornost da nije primijetila kako je dignuo desnu ruku s
njezine stražnjice i iza njezinih leña posegnuo za odreñenom hrpom papira te
spretno podigao najviši sloj.
S ovom mogućnošću nije računao. Morat će improvizirati.
Page 8
Tutnuo je dokumente bešumno sa strane u otvor svoga sakoa. Dok su nestajali u
svilenoj podstavi smokinga, lijevom je rukom primio Genevievin patentni zatvarač na
leñima i potegnuo ga prije nego što je objema rukama spustio gornji dio njezine
večernje haljine kako bi poput leptira laganim dodirima jezika milovao njezine
tamnosmeñe bradavice.
Tvrdi papir koji se nalazio u podstavi njegova smokinga lagano je šuškao dok se on
pomicao.
Odjednom se ukočio držeći glavu koso.
- Stoje? - šapne Genevieve širom otvorenih očiju.
- Jesi li čula?
-Što?
- Korake. Sasvim blizu. - Daniel je čuo izuzetno dobro, a budući da
se u nemalo ljubavnih veza našao u kompromitirajućoj situaciji, bio je
to oprezniji.
- Ne! - ona je uzmaknula petljajući po gornjem dijelu večernje
haljine kako bi je podigla preko prsa. - Molim te, Daniele, povuci mi
zatvarač. Moramo van odavde! Ako nas netko ovdje unutra iznenadi...
- Pssst - reče on.
Vani su se približavale dvije osobe, to je spoznao tek sada, a ne samo jedna.
Koraci koji su odjekivali mramornim podom hodnika upućivali su na dva muškarca.
Koraci su odjekivali, postajali glasniji, približavali se.
Dok se Genevieve prikradala kroz sobu prema zatvorenim vratima, Daniel je čuo
njihove glasove. Obojica muškaraca govorila su francuski, ali jedan je imao
njemački naglasak. Jedan od glasova, onaj Francuzov, bio je gromak i dubok; Daniel
ga je nedvojbeno identificirao kao glas
IMM11S
Genevievina oca. A drugi... je li to bio glas generala von Stiilpnagela, njemačkoga
vojnog zapovjednika Francuske? Nije bio sasvim siguran.
Genevieve je kao mahnita tražila ključ, ali što bi s njime? Kako bi otključala u
trenutku kada njezin otac dovodi posjetioca? Daniel joj je dotaknuo ruku
spriječivši je da okrene ključ. Umjesto toga izvadio gaje iz ključanice.
- Tamo - šapnuo je. Pritom je pokazao na vrata na stražnjem zidu
radne sobe. Kad je posljednji put ulazio u taj prostor, ušao je upravo kroz
ta vrata. Možda će Genevieve pomisliti kako ih je upravo primijetio, iako
u panici vjerojatno uopće nije mogla jasno razmišljati.
Kimnula je i potrčala prema drugim vratima. Kad je došla onamo, ugasila je svjetlo,
tako da su ostali u tami. No Daniel se unatoč tomu lako kretao dalje, imao je jasnu
sliku o tlocrtu sobe, o zaprekama na putu.
Genevieve je hvatala zrak kad je došla do vrata i okrećući kvaku shvatila da su i
ona zaključana. No Daniel je donio ključ. Da nije to učinio, tih nekoliko
izgubljenih sekunda značilo bi da su uhvaćeni. Brzo je otključao vrata. Malo su
zapinjala kad ih je gurnuo; rijetko su se upotrebljavala. Gurnuo je Genevieve
ispred sebe u uski, mračni hodnik, zatvorio vrata za sobom i odlučio da ih ne
zaključa. Budući daje cilindar brave bio malo hrñav, dvojica muškaraca mogla bi
čuti taj šum.
Čuo je kako se otvara glavni ulaz u radnu sobu i kako ulaze dvojica muškaraca koji
su i dalje meñusobno razgovarali.
Genevieve se objesila na Danielovu ruku. Oštri nokti na prstima zabili su se poput
kandži u svilenu tkaninu njegova rukava. Ako je i čula šuštanje čvrstoga papira u
podstavi prsluka, činilo se da ne pridaje tomu važnost.
- Sto ćemo sada učiniti? - šapnula je.
- Ti ćeš sići stubištem za poslugu u kuhinju i opet se pomiješati
meñu goste.
- A posluga...
- Oni ne znaju odakle dolaziš i zašto. Osim toga, diskretni su.
- Ali ako poñeš nakon nekoliko minuta za mnom...!
- To, dakako, ne smijem. Zbrojili bi dva i dva, i bila bi gotova.
- A kamo ćeš ti? - šapnula je, ali malo preglasno.
- Nemoj se brinuti za mene - reče on. - Uskoro ću doći za tobom.
Ako te majka pita kamo sam nestao, ti dakako ništa ne znaš. - Budući
da Genevieve nije bila najbistrija žena koju je Daniel znao, smatrao je
Page 9
potrebnim da joj sve to objasni.
.20.
- Ali kamo... ? - počela je.
Stavio joj je prst na usne.
- Idi sada, ma cherie.
Kad je Genevieve htjela poći, dodirnuo joj je ramena. Ona se okrenula, a on ju je
brzo poljubio u usta. Zatim je popravio gornji dio njezine večernje haljine
promatrajući kako silazi niza stube i nakon toga sam se požurio stubištem za
poslugu. Budući da su mu cipele imale gumene poplate, koje je danas teže dobiti
nego kožne, kretao se gotovo bešumno.
Mozak mu je radio punom parom, raščlanjujući što se dosad dogodilo i kamo treba
sada poći. Znao je da će večeras susresti Genevieve, ali nije računao s mogućnošću
da uñe u radnu sobu njezina oca. Bila je to prilika koju nipošto nije smio
propustiti. Ali kako je sada stavio u svoju jaknu debeli svežanj papira, ne bi bilo
pametno vratiti se u krcatu plesnu dvoranu u kojoj bi se svatko mogao sudariti s
njim, čuti šuštanje i otkriti što skriva.
Ta se opasnost svakako morala izbjeći. Mogao je potražiti svoj ogrtač u garderobi
tvrdeći, ako bi ga tko slučajno pitao, daje zaboravio upaljač. Tako bi mogao
prebaciti dokumente u ogrtač. Ali pritom bi riskirao da bude viñen jer je
vjerojatno ondje bila neka garderobijerka.
No taj rizik nije bio ništa u usporedbi s mnogo većom opasnošću da se pri njegovu
povratku u plesnu dvoranu otkrije da je s Genevievom bio u radnoj sobi njezina oca.
Stubište za poslugu vodilo je direktno u kuhinju gdje će ga posluga vidjeti kako
ulazi nekoliko minuta poslije Genevieve. Nedvojbeno će zbrojiti dva i dva. Takvi
ljudi nisu nipošto bili diskretni kao što ga je Genevieve uvjeravala. I ona je
vjerojatno znala istinu: posluga je bila željna takva trača.
Eigena nisu brinule glasine, tračevi i šuškanja. Baš ga briga ako Marie-Helene du
Chatelet sazna da je tajno ljubakao s njezinom kćeri. Ne, brinuo ga je lanac
razotkrivanja jer je mogao vidjeti njegov kraj. Jednom će grof primijetiti da su
odreñeni papiri, nadasve važni za nacionalnu sigurnost, nestali iz njegove radne
sobe pa će odmah pozvati na red svoju ženu, svoje osoblje. Letjet će optužbe. Jedna
od kuharica će možda, da spasi čast osoblja, otkriti daje vidjela kako se mladi
gospodin spušta niza stube ravno iz radne sobe.
I tada bi Eigen bio najvjerojatniji krivac, čak i ako gospodar kuće ne bi mogao
biti siguran da je Daniel ukrao papire. A njegova kamuflaža, njegov najveći
kapital, propao bi. To nije smio ugroziti ni pod kojim
okolnostima.
Dakako da je bilo još načina na koje je mogao napustiti kuću. Primjerice, mogao se
po stubištu za poslugu popeti na drugi ili treći kat i prijeći ionako mračnim
hodnicima do drugoga stubišta. Njime bi mogao sići na stražnje dvorište koje je
prije služilo kao parkiralište za kočije, a sada je bilo pretvoreno u maleni park.
Dvorište je bilo opasano visokom drvenom ogradom sa zaključanim vratima. Mogao se
popeti preko ograde, ali bio je siguran da će biti viñen s prozora plesne dvorane
koji gledaju na dvorište. Muškarac u smokingu koji trči kroz park i penje se preko
ograde... Ne, sigurno bi bio otkriven.
Bio je samo jedan siguran način da se izañe iz Hotel du Chatelet.
Za minutu je stigao do zadnjeg kata na kojem su se nalazile sobe za poslugu. Ovdje
su stropovi bili niski i kosi, a pod nije bio mramoran ili kamen, već izrañen od
starih škripavih borovih dasaka. Ondje nije bilo nikoga; sva posluga bila je dolje
na zabavi. Mladić je unaprijed izvidio sve okolnosti, ali ni izdaleka zato što je
računao da će imati nevolja, nipošto, već zato stoje izlaz za nuždu smatrao
ključnim. To je bio njegov modus operandi koji mu je već više puta spasio život.
Znao je da postoji mogućnost da izañe kroz krov, a budući da je ova mala palača s
ostalim gradskim kućama tvorila dugačak niz zgrada, moralo je tu biti više mogućih
izlaza za nuždu.
Hotel du Chatelet imao je mansardni krov u koji su bili ugrañeni prozori. Jedan je
pogled bio dovoljan da mu pokaže kako se svi prozori koji vode na krov nalaze u
sobama za poslugu na prednjoj strani zgrade. Iako je bilo nevjerojatno da će
posluga zaključati svoje sobe, odahnuo je s olakšanjem kad su se prva vrata odmah
otvorila.
Page 10
Soba je bila sićušna, gotovo bez pokućstva, osim kreveta i komode. Osvjetljavala ju
je blijeda mjesečina koja je upadala kroz prašna prozorska stakla. Potrčao je do
prozora uvukavši glavu dok se provlačio kroz uski tavanski prozor i zgrabio kvaku.
Ovi prozori se očito nisu često otvarali. Meñutim, velikom snagom uspio je napokon
najprije otvoriti jedno krilo, a zatim drugo.
Dok je ledeni noćni zrak preplavio sobu, pogledao je van i našao potvrdu za ono što
je ustanovio prije nekoliko dana kad je pogledao Hotel du Chatelet izvana. Prozor
je vodio ravno na kosi krov, premazan katranom, koji se rušio oko tri metra široko
do prsobrana. Prsobran, visok bogato ukrašeni kameni zid, štitit će ga od pogleda
mogućih prolaznika, barem dok se bude kretao po krovu te zgrade. Susjedne zgrade
koje su
22
23
. i
bile sagrañene u drugim varijantama stila Drugoga carstva nisu imale prsobrane. Tad
će se morati štititi bilo čime što nañe.
Smola na krovu poblijedjela je tijekom mnogih godina na ljetnoj vrućini i
namreškala se. Sada je bila ledeno glatka i prekrivena tankim slojem snijega. Mogla
bi prevariti čovjeka.
Daniel će se morati izvući nogama prema naprijed, što neće biti lako jer mu je
večernje odijelo ograničavalo slobodu kretanja. A cipele s gumenim poplatima bile
su, doduše, sjajne za šuljanje kroz kuću, ali nisu bile za penjanje. Izlet preko
krovova neće biti lagan.
Uhvatio je gornji rub prozorskoga okvira, zamahnuo nogama i izbacio se van kroz
prozor. Čim su mu cipele udarile o krov od smole, poskliznule su se na ledu.
Umjesto da ispusti prozorski okvir, visio je tu. Tijelo mu je bilo napola vani,
njišući se. Zatim je petama cipela stao strugati po smoli amo-tamo, sve dok nije
sastrugao toliko leda da je površina postala dovoljno gruba pa se mogao spuštati po
njoj.
No nije mogao dovoljno vjerovati strmom krovu da bi ispustio prozorski okvir.
Lijevo od prozora, metar dalje, bio je visok dimnjak od opeka. Daniel je maknuo
desnu ruku s prozorskog okvira i zamahnuo tijelom, posluživši se lijevom nogom kao
osi, tako da se mogao držati za dimnjak, a da ne ispusti prozorski okvir.
Opeka se pod njegovom rukom doimala hladno i grubo. No bilo je dobro stoje gruba.
Žbuka izmeñu opeka bila je stara i tako se mrvila daje vrške prstiju mogao gurnuti
u šupljine i držati se dimnjaka. Tijelo mu se učvrstilo, uspostavio je ravnotežu,
dovoljno se čvrsto držao za dimnjak da je mogao skinuti lijevu ruku s prozora,
zamahnuti njome i primiti se objema rukama za dimnjak.
Vukao je noge jednu za drugom preko zaleñenoga krova, stružući cipelama sve dok
nije dobio drugu sigurnu površinu na koju je mogao stati. Sad je bio tako blizu
dimnjaka da gaje mogao tako obuhvatiti kao što se planinar drži za stijenu. Daniel
je bio snažan u gornjem djelu tijela i trebao je svu tu snagu da se drži dimnjaka
dok je petama strugao o smolu, sve dok nije našao drugo uporište za nogu.
Znao je da su provalnici u prošlom stoljeću često na taj način operirali od jedne
gradske kuće do druge. To je sam iskušao nekoliko puta pa je znao je daje to mnogo
teže nego stoje izgledalo. Ali sumnjao je da bi provalnik ikad bio tako glup ili
imao takve samoubilačke misli da bi se na taj način penjao po ledu i snijegu
pariške zime.
Daniel se penjao još malo po dimnjaku, sve dok nije došao do
niska zida od opeke koji je dijelio ovaj krov od susjednoga. Ustanovio je s

olakšanjem da krov ispred njega nije prekriven smolom nego poluokruglim glinenim
crj epovima. I oni su mogli biti klizavi od leda, ali njihova valovita površina
značila bi barem odreñeno uporište. Ustanovio je da se može relativno lako kretati
po crjepovima. Sljeme ovoga krova nije bilo šiljasto, otkrio je, već je tvorilo
ogradu široku dobrih pola metra. Daniel se popeo na ogradu, napravio nekoliko
opreznih koraka i ustanovio daje sigurna. Sada je mogao proći po krovu oprezno
Page 11
balansirajući i pritom je lagano mahao, kao da hoda po užetu.
Duboko ispod njega nalazila se avenue Foch: mračna i napuštena. Ulična rasvjeta
bila je isključena zbog krize električne energije. Znao je da ako on može vidjeti
ulicu, svatko na ulici može vidjeti njega jer nije bilo prsobrana koji bi zatvarao
pogled.
Bilo je još mogućnosti da bude otkriven. Svatko tko bi u jednoj od susjednih zgrada
na nekom od gornjih katova gledao s prozora mogao bi ga uočiti. A ljudi su danas
bili neobično budni jer svuda njuše sabotere i špijune. Nitko tko bi noću vidio
čovjeka kako hoda po krovu ne bi oklijevao nazvati La maison, Prefecture de Police.
To je bilo vrijeme anonimnih denuncijacija u kojem su si Francuzi meñusobno
prijetili prijavom Kommandanturi. Zato je opasnost da Daniel bude otkriven bila
realna.
Kretao se tako brzo koliko je još mogao riskirati da doñe do niska zida od opeke
koji je ovaj krov dijelio od sljedećega. Poput Hotel du Chdteleta i krov susjedne
kuće bio je mansarda, no on je bio prekriven škriljevcem. Imao je i ravnu stazu na
sljemenu, ali mnogo užu od prethodne, ne više od tridesetak centimetara.
Napredovao je oprezno, vukući nogu za nogom. Pogledao je aveniju pod sobom i na
trenutak obuzeo gaje strah, no zatim je usredotočio misli na važnost svoga zadatka
i strah je u trenutku nestao.
Za tridesetak sekundi došao je do sljedećeg dvojnoga zida. Bio je to debeli kameni
zid kroz koji su prolazile glinene cijevi za ventilaciju i cijevi dimnjaka. Dim je
izlazio iz nekoliko otvora, što je upućivalo na to da stanovnici kuće pripadaju
meñu ono malo sretnika u Parizu koji su se mogli grijati na ugljen. Uhvatio se za
cijev za ventilaciju, koja se doimala hladno, zatim za sljedeću i, kako se podigao,
primijetio je nešto zanimljivo.
Kameni zid stršio je dobar komad s krova u stražnje dvorište gradske kuće. Oko tri
metra od strehe u zid su bile ugrañene željezne prečke
24
25
koje su vodile sve do mračna dvorišta. Te prečke je dimnjačar očito upotrebljavao
kao ljestve kad je trebao čistiti dimnjak.
Na trenutak Daniel se zbunio. Prečke su bile predaleko. Nije mogao stajati na zidu
i pokušavati probiti se izmeñu cijevi za ventilaciju jer zid nije bio dovoljno
širok pri vrhu. Dakle, nije mu preostalo ništa drugo nego da se uhvati za jednu od
njih, zatim za sljedeću i tako dalje, mašući nogama i pomičući se bočno, malo
pomalo uza zid, poput majmuna. Cijevi su cilindrične i tako malenoga promjera da se
mogao sigurno držati svake. Tako se Daniel nekoliko minuta šuljao sve dok nije
dosegao željezne prečke. Uhvatio je najvišu prečku i istodobno prebacio noge na
nižu. Sada je mogao silaziti po prečkama, u početku polako, a zatim sve brže, sve
dok nije sišao na tlo.
Dolje je ostao trenutak stajati na pustom dvorištu. Prozori gradske kuće koji su
gledali na dvorište bili su mračni. Sudeći po dimu koji je izlazio iz cijevi za
ventilaciju, kuća je bila naseljena, ali njezini stanovnici su vjerojatno spavali.
Daniel je hodao polako, tiho preko popločena dvorišta. U visokoj drvenoj ogradi
bila su vrata, zaključana. U usporedbi s onim stoje prošao, to nije bio izazov.
Popeo se na ogradu, skočio preko nje i našao se na ulici koja je prolazila
paralelno s avenue Foch.
U tom dijelu grada Daniel se dobro snalazio. Potisnuo je nagon za bijegom te se
vukao duž ulice sve dok nije došao do uske pokrajnje ulice. Putem se uvjerio da su
papiri još na mjestu.
I ova je ulica bila mračna i neugodno prazna. Prošao je uz neosvijetljene prozore
knjižare koja je nekoć pripadala nekom Židovu, a sada su je preuzeli Nijemci. Na
velikoj bijeloj reklamnoj zastavi iznad staroga natpisa tvrtke nalazila se izmeñu
kukastih križeva riječ FRONTBUCHHANDLUNG napisana goticom. Prije je to bila
elegantna strana knjižara; sada je bila strana na drugi način jer je prodavala samo
njemačke knjige.
Tragovi njemačkih okupatora mogli su se vidjeti na svakom mjestu, ali neobično je
što nisu sravnili sa zemljom niti jedan od poznatih simbola, niti jednu od voljenih
Page 12
grañevina. Nacisti nisu pokušali razoriti Pariz jer su ga svi poznavali. Umjesto
toga htjeli su ga jednostavno pripojiti i prisvojiti si europski krunski dragulj.
No bilo je nešto neobično nemarno i privremeno u načinu kako su nacisti tu ostavili
svoj biljeg. Poput bijeloga natpisa FRONTBUCHHANDLUNG koji je žurno bio nalijepljen
preko urezanog imena knjižare. Cijela ta velika bijela tkanina može se začas
maknuti. Kao da nisu htjeli strugati svoj novi dragulj. Kad
su prvi put pokušali podići zastavu s kukastim križem na Eiffelov toranj, vjetar ju
je odnio, tako da su morali staviti drugu. Čak je i Hitler posjetio grad na samo
nekoliko sati, poput kakva sramežljiva turista. Nije čak niti prenoćio. Pariz ih
nije želio, a oni su to vrlo dobro znali.
Zato su posvuda vješali plakate. Daniel ih je vidio po zidovima zgrada uz koje je
prolazio. Svi su bili tako visoko zalijepljeni da su se jedva mogli pročitati, ali
za to je postojao razlog. Da su ih Nijemci stavili niže, u visini oka, njihovi
glupavi plakati bili bi odmah strgnuti ili unakaženi. Neki bijesni Parižanin
načrčkao bi na njih:» Smrt Bochevima!« ili »Neka Bog blagoslovi Englesku!«
Vidio je plakat na kojemu krupni Winston Churchill, cereći se, puši cigaru, dok uz
njega stoji žena s mršavim novoroñenčetom u naručju koje se dere. »Vidite li što
blokada čini vašoj djeci?« glasila je parola. Pritom se mislilo na britansku morsku
blokadu, no svatko je znao da je to glupost. Iako je plakat bio postavljen visoko,
netko je nadopisao: »Stoje s našim krumpirima?« Svi su bili ljuti jer je gotovo sav
krumpir što su ga uzgojili francuski seljaci bio poslan u Njemačku; to je bila
istina.
Još jedan plakat, ovaj put s tekstom: »Etes-vous en reglel« Jesu li vam dokumenti u
redu? Ili: Jeste li vi u redu? Stalno je trebalo nositi sa sobom dokumente, carte
d'identite, za slučaj da vas kontrolira francuski gendarme ili neki fonctionnaire;
bili su gori od njemačkih vojnika.
Mladić je uvijek imao svoje dokumente uza se. Čak više primjeraka. S različitim
imenima, različitim nacionalnostima. Omogućavali su mu brzu zamjenu na koju je
često bio prisiljen.
Napokon je stigao do svoga cilja, stare ruševne zgrade od opeke u nepoznatoj
četvrti. Na stupu od kovanoga željeza visio je izblijedjeli drveni natpis: LE
CAVEAU. Podrum. To je bio bar smješten ispod razine ceste do kojeg je vodilo
nekoliko izgaženih stuba od opeke. Rolo za zamračenje na njegovu jedinom malenom
prozoru bio je spušten, ali s obje je strane izvirivalo svjetlo.
Daniel je pogledao na sat. Prošla je ponoć, neposredno nakon početka policijskoga
sata koji su Ces Messieurs tj. nacisti proglasili u Parizu.
No bar ipak nije bio zatvoren. Gendarmes i nacisti su dopustili da ostane otvoren
do kasno u noć. Platilo se mito, pravi su dlanovi bili podmazani, bilo je posluženo
besplatno piće.
Sišao je niza stube i povukao triput starinsku ručicu zvona. Čuo je unutra kako
zvuk zvonca nadjačava žamor glasova i džez glazbe.
Nakon nekoliko sekundi pojavila se svijetla točkica u špijunki u
26
27
sredini masivnih drvenih vrata obloženih u crno. Svjetlost je treperila dok ga je
netko proučavao, a zatim su se vrata otvorila da ga puste unutra.
Bar je doista bio caveau, neravan popucali kameni pod, ljepljiv od prolivena pića;
neoličeni zidovi od opeke s vodenim mrljama, niski strop. Zrak je bio zasićen dimom
i smrdio je po znoju, po lošem jeftinom duhanu i lošem vinu. Iz radija je treštala
glazba. Za izlizanim drvenim šankom sjedilo je šest ili sedam radnika gruba
izgleda, jedna žena, vjerojatno prostitutka. Svi su pogledali prema njemu, nekako
znatiželjni i u isti mah neprijateljski nastrojeni.
Pipničar, koji gaje pustio unutra, pozdravi ga.
- Dugo te nisam vidio, Daniele - reče Pasquale, mršav i star čovjek,
oronuo poput svoga bara. -Ali radujem se uvijek kad te vidim.
Nasmijao se i pokazao nepravilan red zuba, smeñih od duhana i s dva zlatna zuba.
Zatim je primaknuo bliže svoje grubo lice.
Page 13
- Još ne možeš nabaviti Gitanesl
- Vjerujem da ću sutra, najkasnije prekosutra, dobiti pošiljku.
- Divno. I dalje su ispod sto franaka, zar ne?
- Iznad sto. - Daniel je spustio glas. - Za druge. Ti imaš poseban
popust za pipničare.
Pasquale je sumnjičavo stisnuo oči.
- Koliko?
- Za tebe besplatno.
Pasquale se srdačno nasmijao promuklim smijehom pušača. Eigen je mogao zamisliti
kakav je merde obično pušio pipničar.
- Tvoja je cijena u redu - reče pipničar i vrati se na svoje mjesto iza
šanka. - Mogu li ti napraviti koktel?
Eigen je zatresao glavom.
- Le scotch whisky! Konjak? Moraš li telefonirati? - Pokazao je
prema telefonskoj govornici na suprotnom kraju bara čije je staklo
Pasquale razbio kao upozorenje svojim gostima da paze što govore. Čak
ni ovdje gdje stranci nemaju pristupa, ne može se znati prisluškuje li
tko.
- Ne, hvala. Idem samo na WC.
Pasquale je na sekundu podignuo obrve; zatim je kimnuo jer je shvatio. Bio je
grubijan, svadljiv tip, ali oličenje diskrecije. Znao je tko zapravo plaća njegovu
stanarinu i mrzio je Nijemce poput svih ostalih. Dvojica njegovih ljubljenih nećaka
pala su u borbi u Ardenima, ali on
nikada nije govorio o politici. Radio je svoj posao, posluživao piće i to je bilo
sve.
Dok je Eigen išao preko bara, čuo je kako netko reži: - Espece de
sans-carte!
Momak bez karte, uobičajeni pogrdni naziv za švercere. Čovjek je očito razumio o
čemu su razgovarali Daniel i Pasquale. No tu se ne da ništa učiniti.
Na kraju dugačka, uska prostora, gdje je bilo tako mračno daje Eigen jedva još
mogao nešto razabrati, neka su vrata vodila van prema trošnom drvenom stubištu.
Stube su pucketale i škripale dok je silazio niz njih. Zadah mokraće i izmeta bio
je jak iako je neki obziran gost zatvorio vrata klozeta u kojem je sigurno još jače
smrdjelo.
Umjesto da ode na toalet, Eigen je otvorio vrata komore za metle. Ušao je unutra
gazeći preko vedra, četki, i posuda sa sredstvima za čišćenje. Na stražnjem zidu
visjela je metla na kratkom dršku. Uhvatio je držak koji je zapravo bio pričvršćen
za zid i povukao ga polukružno u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Istodobno je
pritisnuo i zid koji je zapravo činio vrata i on se otvorio.
Sada je ušao u još jednu mračnu prostoriju, površine jedva dva puta dva metra, u
kojoj je vonjalo po prašini i pljesni. Iznad sebe mogao je čuti korake iz bara.
Ravno ispred njega bila su čelična vrata koja su nedavno bila obojena u crno.
I ovdje je bilo zvonce koje je svakako bilo mnogo suvremenije od onoga na ulazu u
bar. Pozvonio je dvaput, a zatim još jedanput.
Iznutra se začuo grub glas: - Ouil
- Ja sam, Marcel - rekao je muškarac poznat kao Daniel Eigen.
Glas je dalje pitao na francuskom: - Sto želite?
- Imam robu koja će vas možda zanimati.
-Na primjer?
- Mogu vam nabaviti maslac.
- Odakle?
- Iz skladišta na Porte des Lilas.
- Pošto?
- Pedeset dva franka kilogram.
- To je dvadeset franaka više od službene cijene.
-Ali razlika je u tome što vam gaja doista mogu nabaviti.
- Razumijem.
Kratka pauza, a zatim su se čelična vrata otvorila uz mehanički klik
28
Page 14
29
i fijuk zraka..
Niski njegovani mladić ružičastih obraza, crne cezarske frizure i okruglih crnih
naočala usiljeno se nasmiješio.
- Vidi, vidi, Stephen Metcalfe osobno - rekao je s jorkširskim naglaskom. - Kako si
se samo uredio! Što si nam donio, stari?
Stephen Metcalfe, odnosno Daniel Eigen, odnosno Nicolas Mendoza, odnosno Eduardo
Monetti, odnosno Robert Whelan, zatvorio je za sobom vrata osvjedočivši se da su
zabrtvljena. Radi bolje prigušenosti zvuka čelična vrata bila su uglavljena u
debelo gumeno brtvilo.
Naravno daje cijelo područje u kojem je sada stajao bilo akustički izolirano
najsuvremenijim tehničkim sredstvima. Bila je to zapravo prostorija u prostoriji, s
dvostrukom stjenkom koja je počivala na čeličnim pločama i petnaest centimetara
debelom gumenom sloju i bila njime okružena; čak su i zračni otvori bili izolirani
gumom ifiberglasom - staklenom vunom. Niski prostor bio je sazidan od novih šupljih
kamenih blokova koji su bili obojeni u tipično sivu boju američke vojske.
No od svježe sjajne sive boje nije se moglo mnogo vidjeti jer su svi zidovi bili
obloženi konzolama koje su izgledale komplicirano. Čak ni Metcalfe nije poznavao
polovicu ovih ureñaja iako je navraćao najmanje jedanput na tjedan. Ali neke je
prepoznao: kratkovalne primopredajnike Mark XV. i Paraset teleprintere, telefone s
automatskim kodiranjem, stroj za šifriranje M-209 i žičane ureñaje za zapisivanje.
Konzole su posluživala dva mladića koja su nosila slušalice i pravila bilješke u
blokove, dok su im lica bila obasjana neobičnim zelenim sjajem iz zaslona okruglih
katodnih cijevi. Nosili su rukavice kojima su oprezno okretali gumbe kako bi
kalibrirali frekvencije. Morseove znakove s popratnim šumovima, koje su nadzirali,
pojačavali su antenski kabeli koji su prolazili kroz cijelu zgradu koja je
pripadala nekom francuskom simpatizeru.
Svaki put kad bi posjećivao Špilju, kako se nazivala ta tajna radiocentrala (nitko
nije znao potječe li taj nadimak od bara Le Caveau koji se nalazio iznad nje ili od
činjenice što je nalikovala kakvoj
31
IMBfflBffi
elektroničkoj špilji), Metcalfe bi bio zadivljen mnoštvom ureñaja koji su tu
stajali. Svi su u dijelovima prokrijumčareni preko francuskih luka ili izbačeni
padobranima, i sve su, dakako, strogo zabranjivali nacistički okupatori. Već je
jednostavno vlasništvo kratkovalnoga prijemnika moglo čovjeka odvesti pred
streljački vod.
Stephen Metcalfe pripadao je šačici agenata koji su u Parizu radili za savezničku
špijunsku mrežu za čije je postojanje znala samo šačica moćnih ljudi u Washingtonu
i Londonu. Metcalfe je poznavao tek nekoliko drugih agenata. Mreža je funkcionirala
ovako: svaki je dio mreže bio odvojen od ostalih; sve je bilo podijeljeno na
ćelije. Jedna ćelija nikad nije znala što čine druge ćelije u odreñeno vrijeme.
Procjene sigurnosti diktirale su postupke.
Ovdje u Špilji nadzirala su trojica mladih radiotelegrafista i kriptografa tajne
radioveze s Londonom, Washingtonom i razgrananom mrežom tajnih agenata u Parizu i
drugim gradovima u okupiranoj francuskoj zoni i cijeloj Europi. Muškarci, dvojica
Engleza i jedan Amerikanac, bili su meñu najboljima, školovali su se u Royal Corps
of signals u Thame Parku kod Oxforda, a zatim u Special Training School 52.
Kvalificirani radiotelegrafisti danas su rijetki, a Britanci su na području
školovanja kadrova bili daleko ispred Amerikanaca.
Radio namješten na BBC tiho je svirao i pritom se pomno nadzirao jer je prije
večernjih vijesti donosio kodirane vijesti u obliku neobičnih »osobnih poruka«. Na
malom sklopivom stolu u sredini prostorije bila je prekinuta partija šaha. Navečer
je uvijek sve bilo u pogonu jer su frekvencije tada bile najmanje opterećene pa su
se najlakše mogle slati i primati poruke.
Na zidovima su visjeli zemljovidi Europe, granica i obalnih crta Francuske i
Page 15
svakoga pariškog arondismana. Tu su bile pomorske karte, topografski zemljovidi,
tablice kretanja brodova u Marseilleu i detaljni planovi mornaričkih baza. No
prostorija nije bila potpuno lišena osobne note: izmeñu zemljovida i planova
visjela je naslovnica časopisa Life s Ritom Hayworth, a još jedan isječak iz
ilustriranoga časopisa pokazivao je Betty Grable u kupaćem kostimu.
Derek Compton-Jones, čovjek s ružičastim obrazima koji je otvorio vrata Metcalfeu,
uhvatio gaje za ruku i snažno je zatresao.
- Drago mije što si se vratio živ i zdrav, stari - rekao je svečano.
- To kažeš svaki put - odgovori Metcalfe kako bi ga bocnuo. - Kao
da si razočaran.
- Ma kvragu! - uzrujao se Compton-Jones. Izgledao je zbunjeno i u

isti mah ljutito. - Je li ti tko rekao da smo u ratu?
- Ozbiljno? - odgovori Metcalfe. Kad dobro razmislim, ondje vani
prolazilo je doista užasno mnogo odora.
Jedan od dvojice muškaraca koji su sjedili na drugoj strani prostorije sa
slušalicama ispred konzola pogleda u Compton-Jonesa i primijeti umorno: - Kad bi
zadržao svoga veseljka u hlačama, vjerojatno bi primijetio što se dogaña izvan
spavaćih soba u kojima provodi toliko mnogo vremena. - Nazalni glas i britanski
naglasak gornje klase pripadali su Cvrilu Langhorneu, vrhunskom kriptografu.
Drugi je bio Johnnv Betts iz Pittsburgha, izvanredan radiotelegrafist. On se
uključio i rekao kratko: - U redu!
- Ha - reče Langhorne. - Za Stephena je ovdje u redu sve što nosi
suknju.
Compton-Jones se nasmijao pocrvenjevši. I Metcalfe se nasmijao dobroćudno, a zatim
rekao: - Mislim da vi, znanstvenici, morate malo više izlaziti. Trebao bih vas
jednom povesti u 122.
Svi su znali da govori o poznatom bordelu na adresi 122 rue de Provence.
- Na tom području sam zbrinut - pohvalio se Compton-Jones.
- Imam sada stalnu djevojku. - Namignuo je drugima i dodao: - Sastat
ću se poslije s njom, kad uzmem novu pošiljku rezervnih dijelova.
- Je li to tvoja predodžba o dubokom prodoru Francuske? - upita
Langhorne.
Compton-Jones je od zbunjenosti još više pocrvenio, dok se Metcalfe glasno
nasmijao. Volio je muškarce koji ovdje dolje rade, posebno Compton-Jonesa.
Langhornea i Bettsa zvao je često blizancima Bobbsev, iako nisu bili ni najmanje
slični. Njihov posao Morseovih radiotelegrafista i kriptografa bio je od presudna
značenja za operaciju. Bio je ubitačan i napet, a Metcalfe je znao da je njihovo
zafrkavanje jedan od malo načina koji su imali na raspolaganju da smanje mučnu
napetost. Osim toga, smatrali su Metcalfea svojim osobnim Errolom Flvnnom i
promatrali ga s mješavinom zavisti i strahopoštovanja.
Zabacio je glavu slušajući glazbu što je tiho svirala na radiju.
-inThe Mood - rekao j e. - To j e Glenn Miller. Dobra stara američka glazba koja se
prenosi iz Cafe Rouge u New Yorku.
- Ne, oprosti - usprotivio se Compton-Jones. - To je, na žalost,
orkestar Joea Lossa, stari. Iz Londona. S prepoznatljivom melodijom.
33
- No dobro, drago mi je što vi, momci, imate vremena čak slušati
radio - rekao je Metcalfe. -Ali netko mora i raditi.
Posegnuo je rukom u sako smokinga i izvukao iz podstave, pomalo oštećen od česte
upotrebe, svežanj papira. Dignuo ga je ponosno se smiješeći.
- Kompletni planovi njemačke podmorničke baze u Saint-Nazaireu,
s podacima o bunkerima i sustavu brana.
- Dobro si to učinio! - divio se Compton-Jones.
Langhorne se činio zadivljenim.
- Dobio si ih od svoje male gestapovske fifice?
- Ne, iz radne sobe grofa Mauricea Leona Philippea du Chateleta.
- Onoga gada iz Vichvja? - upita Langhorne.
- Baš toga.
- Zezaš me! Kako si ušao u njegovu sobu?
Page 16
Metcalfe je nagnuo glavu.
- Džentlmen uživa i šuti, Cvrile - reče on koreći ga u šali.
- Njegova žena} Bože dragi, Stephene, zar nemaš ponosa? Madame
je stara kobila!
- A mademoiselle je živahna mala ždrebica. Mora nam neki kurir
iznijeti te planove i što brže odletjeti s njima Corkvju u New York.
Trebam vas da kodirate sažetak toga i da mu ga prije toga prenesete
radiovezom radi daljnje analize.
Mislio je naravno na Alfreda »Corkvja« Corcorana. Svoga šefa. Sjajnoga šefa špijuna
koji je vodio privatnu mrežu agenata, a koja je uključivala i Metcalfea.
»Privatna mreža« značila je da su odgovarali samo Corcoranu, a ne nekoj vladinoj
agenciji ili odboru. No njihov rad nije bio ilegalan, niti je zaobilazio vladu. Jer
temeljio se na osobnoj inicijativi predsjednika Franklina Delanoa Roosevelta.
Za Ameriku je to bilo neobično vrijeme. Europa se nalazila u ratu, ali Amerika je
bila po strani. Amerika je promatrala, čekala. Glasovi izolacionizma bili su glasni
i snažni. Kao i glasovi onih koji su žestoko zahtijevali da se Sjedinjene Države
moraju uključiti, moraju napasti Hitlera i braniti svoje europske prijatelje. Inače
će cijela Europa potpasti pod vlast nacističke Njemačke, a tada će biti prekasno.
Jer Hitler će biti nesavladivi protivnik.
Ali u Americi nije bilo centralizirane obavještajne agencije. Roosevelt je nužno
trebao pouzdane nepristrane informacije o tome što
nacisti doista namjeravaju i koliko je jak otpor Hitleru. Hoće li Engleska

preživjeti rat? Roosevelt nije vjerovao vojnoj obavještajnoj službi koja je u
najboljem slučaju radila amaterski i prezirao je State Department koji je bio i
izolacionistički i sklon curenju informacija prema svim novinama.
Zato se krajem 1939. Roosevelt obratio svom starom prijatelju i kolegi s Harvarda.
Alfred Corcoran je u Prvom svjetskom ratu služio u odjelu G-2 vojne obavještajne
službe, a zatim stekao veliki ugled u svijetu tajnih službi MI-8, poznatom kao
»crna komora«, odjelu za probijanje šifri stacioniranom u New Yorku koji je
dvadesetih godina probio japanske diplomatske šifre. Nakon što je »crna komora«
1929. ukinuta, Corcoran je tridesetih godina igrao važnu ulogu, zakulisnu igru u
rješavanju serije diplomatskih kriza od Mandžurije do Munchena.
Roosevelt je znao daje Corky najbolji i, stoje najvažnije, znao je da mu može
vjerovati.
S novcem iz proračuna Bijele kuće i uz punu predsjednikovu potporu Corky je
namjerno uspostavio svoju organizaciju izvan tračavih washingtonskih kuloara.
Njegova strogo tajna, privatna obavještajna mreža koja je podnosila izvještaje
direktno Bijeloj kući imala je sjedište u Flatiron Buildingu u New Yorku, a
kamuflirala se kao meñunarodno trgovinsko poduzeće.
Corcoran je imao slobodne ruke da angažira najbolje i najinteligentnije suradnike
pa je uzeo ponajprije mlade stručnjake s diplomom nekog od fakulteta Ivy League,
mladiće iz uglednih obitelji koji će se dobro osjećati u višim društvenim krugovima
u Europi. I doista, mnogi od njegovih kandidata bili su upisani u Društveni
registar, tako da su šaljivci počeli nazivati Corcoranovu mrežu Registrom i taj
nadimak joj je ostao. Meñu prvima angažirao je mladića s diplomom Yalea koji se
zvao Stephen Metcalfe.
Kao sin industrijalca multimilijunaša i njegove žene Ruskinje (Stephenova majka
potjecala je iz plemićke obitelji koja je napustila Rusiju prije Oktobarske
revolucije), Stephen je sa svojim roditeljima proputovao svijet, a školovao se u
Švicarskoj. Govorio je tečno i praktički bez akcenta njemački, ruski, francuski i
španjolski; Metcalfeovi su imali velike posjede u Argentini te su ondje godinama
provodili dio zime. Osim toga, održavali su dobre poslovne odnose sa sovjetskom
vladom.
Stephenov brat Howard, koji je bio pouzdan, vodio je obiteljski poslovni imperij
otkako im je umro otac prije četiri godine. Stephen bi
35
IMMEIŠfi? IMDMMl
se povremeno pridružio Howardu, putovao je s njim i pomagao mu na svaki mogući

Page 17
način, ali nije se htio vezati tako da preuzme odgovornost za voñenje većih
poslova.
Osim toga, bio je hrabar, buntovan i iznimno živahan, što su sve svojstva koja po
Corcoranovu uvjerenju mogu biti veoma korisna za njegovu novu ulogu argentinskog
playboya u Parizu.
Derek Compton-Jones nervozno se nakašljao.
- Zapravo, neće nam trebati nikakav kurir - reče on.
Langhorne je pogledao i zatim se odmah koncentrirao na svoju
konzolu.
- Ah, doista? Ti znaš brži put da to stigne u Manhattan? - upita
Metcalfe.
Toga trenutka otvorila su se vrata na suprotnom kraju prostorije. Metcalfe je
ugledao lice za koje nije očekivao da će ga ovdje vidjeti: ozbiljno smrknuto lice
Alfreda Corcorana.
3
Šef je, kao obično, bio fino odjeven. Kravata mu je bila zavezana u elegantni
windsorski čvor. Antracit sivo odijelo naglašavalo je njegov tanki, isušeni lik.
Mirisao je, kao i uvijek, na pepermint. Bio je ovisan o Pep-O-Mint Life Saversima i
pušio je cigaretu. Kašljao je suho.
Compton-Jones vratio se odmah do svoje postaje i u prostoriji je zavladala tišina.
Njihovo razuzdano raspoloženje u trenutku je splasnulo.
- Isuse, ove proklete francuske pljuge su užasne. Ponestalo mi je
Chesterfieldsica već na putu ovamo, negdje iznad Newfoundlanda.
Stephene, zašto se ne želite ulizivati svom šefu i nabaviti mi nekoliko
američkih cigareta? Kažu za vas da ste vraški švercer.
Metcalfe je malo zamuckivao kad je istupio i rukovao se s Corkvjem. U lijevoj ruci
čvrsto je držao ukradene dokumente.
- Naravno... Corky... Što radite ovdje? - Corcoran je bio sve drugo
nego uredski štakor; često je odlazio na teren. Ali putovanje u okupirani
Pariz bilo je teško, komplicirano i izrazito rizično. Nije često išao u
Pariz. Morao je postojati dobar razlog zbog kojega je došao.
- Štoj'a radim ovdje? -uzvratio je Corcoran. - Pravo je pitanje, ipak,
što vi radite ovdje? - Okrenuo se, vratio se u prostoriju iz koje je došao i
dao znak Metcalfeu da poñe za njim.
Metcalfe je zatvorio vrata za sobom. Stari je očito želio razgovarati s njim u
četiri oka. Kod Corkvja se osjetila žurba koju Metcalfe nikada prije nije
primijetio kod njega.
U susjednoj prostoriji stajali su svi mogući uredski strojevi, uključujući njemački
pisaći stroj za izdavanje propusnica i iskaznica. Tu je bila i malena tiskarska
preša koja je služila za jednostavno krivotvorenje dokumenata. Dokumenti koji se
teže mogu falsificirati
„, ......37.
IMMIJS
dolazili su većinom iz New Yorka ili Londona, poput francuskih dopusnica za
putovanje i rad. Na stolu su se nalazili svi mogući žigovi, meñu njima i dobra
krivotvorina njemačkoga žiga za cenzuru. U jednom kutu prostorije, uz garderobni
stalak s odorama, bio je hrastov stol zatrpan papirima. Svjetiljka za čitanje sa
zelenim sjenilom bacala je kružnu svjetlost.
Corcoran je sjeo za pisaći stol i pokretom ruke dao znak Metcalfeu da sjedne.
Jedino drugo mjesto bio je poljski krevet uza zid. Metcalfe je sjeo zabrinuto.
Svežanj ukradenih dokumenata stavio je pokraj sebe.
Corcoran ga je najprije šutke promatrao. Oči su mu bile blijede, vodeno sive iza
naočala boje mesa i s debelim koštanim okvirom.
- Gorko sam se razočarao u vama, Stephene - reče Corcoran tiho.
- Postavio sam vas ovdje uz goleme troškove iz skromnih izvora i što mi
možete pokazati za uzvrat?
- Gospodine... - započe Metcalfe.
No Corcoran se nije dao omesti.
Civilizaciju kakvu poznajemo guta Hitlerovo proždrljivo ždrijelo. Nacisti su
osvojili Poljsku, Norvešku, Dansku, Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg, a sada i
Page 18
Francusku. Prisilili su Britance da pobjegnu u Dunkerque. Izbombardirali su London.
Čovjek ima cijeli pješčanik sam za sebe. Bože dragi, mladiću, to može biti kraj
slobodnoga svijeta. A vi, vi razvezujete steznike, za ime Boga!
Izvukao je rolicu Pep-O-Mint Life Savers i ubacio jedan pepermint u usta.
Metcalfe je u meñuvremenu uzeo papire koji su ležali uz njega na poljskom krevetu i
stao mahati njima pred svojim šefom i mentorom.
- Gospodine, upravo su mi pali u ruke strogo povjerljivi planovi
za njemačku stratešku mornaričku bazu u Saint-Nazaireu na atlantskoj
obali...
- Da, da - prekine ga Corcoran nestrpljivo žvačući Life Saver.
- Njemačka poboljšanja sustava brana na ulazu u podmorske bunkere.
Vidio sam ih već.
-Stol
- Niste vi moj jedini agent, mladiću.
Metcalfe je pocrvenio, ne mogavši suspregnuti bijes koji je rastao u njemu.
- Tko vam ih je nabavio? Volio bih to znati. Angažirate li više
agenata za isti teritorij, postoji opasnost da se spotaknemo jedni o druge
i upropastimo cijelu stvar.
Corcoran je zatresao polako glavom, pucketajući jezikom.
- Znate točno da me to ne smijete pitati, Stephene. Nijedan od mojih
agenata nikad ne zna što čini drugi agent. To je zlatno pravilo.
- Pa to je ludo... gospodine.
- Ludo? Ne, to je razumno. Svemoćno načelo raščlanjivanja. Svatko
od vas smije znati samo ono što mora znati o svom zadatku, o svojim
kolegama. Inače će cijela mreža biti ugrožena bude li samo jedan od vas
uhićen i mučen.
- Zato smo svi dobili pilule cijankalija - primijeti Metcalfe.
- Da. Meñutim one djeluju samo ako ste na vrijeme upozoreni. Ali što
ako vas iznenada uhvate? Ispričat ću vam nešto: jednog od mojih agenata
kojeg sam uspio postaviti na važan položaj u Compagnie Frangaise des
Petroles prije tjedan dana uhitio je Gestapo. Otada nisam više ništa čuo
o njemu. To je momak koji zna za postojanje ovoga mjesta. - Corky je
mahao rukama uokolo pokazujući prema Špilji. - Što ako progovori? Što
ako promijeni stranu? To su pitanja od kojih ne mogu spavati.
Prošao je trenutak tišine.
- Zašto ste došli ovamo, gospodine?
Corky se ugrizao za donju usnu.
- Vaše konspirativno ime, Stephene, glasi Romeo, zar ne?
Metcalfe je zakolutao očima, zatim je nelagodno zatresao glavom.
- Vaš nedostatak suzdržanosti u odnosu na slabiji spol dovodi me

u očaj. - Corky se suho nasmijao i stao glasno žvakati bombon. - Ali
slomljena srca koja ostavljate za sobom katkad mogu poslužiti našoj
stvari.
- Kako to?
- Govorim o ženi s kojom ste prije nekoga vremena bili u vezi.
Metcalfe se trgnuo. To se moglo odnositi na cijeli niz žena, a on baš
nije imao volje pogañati.
- Ta žena, za koju ste se nekoć zagrijali, upustila se u vezu s jednim
veoma važnim nacističkim dužnosnikom.
- Ne znam o kome govorite.
- Ne, nema ni razloga da znate. To je bilo prije šest godina. U
Moskvi.
- Lana\ - prošaptao je Metcalfe.
Osjetio je trzaj poput električnog udara. Sam spomen njezina imena,
38
39
Page 19
imena za koje je mislio da ga nikad više neće čuti, oživio je u njemu sjećanja.
Lana, Svetlana Baranova, bila je izuzetna žena, nevjerojatno lijepa, fascinantna,
strastvena. Ona je bila prva velika ljubav u njegovu mladom životu.
Moskva je 1934. godine bila mračan, zastrašujući i tajanstven grad kad je Stephen
Metcalfe, koji je upravo diplomirao na Yaleu, prvi put posjetio tu metropolu.
Obitelj Metcalfe imala je neke sitne poslove u Rusiji. Dvadesetih godina Metcalfe
stariji pomogao je osnovati pola tuceta zajedničkih poduzeća sa sovjetskom vladom,
od tvornice olovaka u Novgorodu do naftnih bušotina u Gruziji. Kad bi negdje nešto
zapelo, što je u sovjetskoj birokraciji bilo neizbježno, Metcalfe bi poslao tamo
dvojicu svojih sinova da riješe probleme. Dok je njegov tromi brat Howard sjedio
ravnodušno na beskonačnim i beskorisnim sastancima sa sovjetskim dužnosnicima,
Stephen je zadivljeno proučavao glavni grad. Posebno ga je privlačio veličanstveni
Boljšoj teatar čija je impozantna kolonada bila okrunjena brončanom skulpturom
Apolona na bojnim kolima.
Ondje, u tom golemom zdanju iz 19. stoljeća podlegao je fascinaciji jedne lijepe
mlade balerine. Lebdjela je, skakala i letjela pozornicom, okružena eteričnom aurom
koju je još više naglašavao njezin porculanski ten, tamne oči i svilena crna kosa.
Iz večeri u večer divio se njezinim laganim, gracioznim pokretima u Crvenom maku i
Labuñem jezeru. No nikad nije bila sjajnija nego u naslovnoj ulozi u Tristanu
ilzoldi, u verziji Igora Moisejeva.
Kad je Metcalfe napokon uspio aranžirati susret s njom, činilo se da je mlada
Ruskinja pokleknula pred pažnjama bogatog Amerikanca. No nije imala pojma kako je
bogati Amerikanac pokleknuo pred njom, iako je tvrdio daje profinjen i svjetski
čovjek. Nakon nekoliko mjeseci braća Metcalfe su napustila Moskvu obavivši posao.
Za Stephena je rastanak od Svetlane Baranove bio najtužniji prekid u njegovu
dotadašnjem životu. U noćnom vlaku od Moskve prema Lenjingradu, Stephen je sjedio
čitavu noć mrka izraza lica. Njegov brat Howard je, naprotiv, dobro spavao i kad
gaje sat prije dolaska u Lenjingrad probudila mrzovoljna stara žena koja im je
poslužila čaj, šalio se sa svojim mlañim bratom i rugao mu se. Howard je bio tako
racionalan i bezosjećajan kako samo može biti stariji brat.
- Daj, zaboravi je - nagovarao je Stephena. - Ona je balerina, za ime
Boga. Svijet je pun lijepih žena, vidjet ćeš.
Stephen se zagledao turobno kroz prozor jurećeg vlaka uz koji su se nizale
beskonačne šume.
- Osim toga, ne možeš s njom misliti ništa ozbiljno. Ne bih volio ni
pomisliti što bi otac rekao ako bi ikad saznao da si se upustio u vezu s
balerinom. To je gotovo jednako tako loše kao glumica]
Metcalfe je zastenjao zureći dalje kroz prozor.
- Jedno ću ti ipak priznati - reče Howard. - Mala je doista bila
bombon.
- Svetlana Baranova je sada primabalerina u Boljšoju - reče Alfred
Corcoran. - Prije nekoliko mjeseci postala je ljubavnica visokoga
službenika njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova, stacioniranog u
Moskvi.
Metcalfe je zatresao glavom kao da se želi osloboditi paučine.
- Lana? - ponovio je. - S nacistom?
- Očito - reče Corcoran.
-1... odakle znate da... sam imao vezu s njom?
- Zacijelo ćete se prisjetiti da sam vam pri angažmanu dao da ispunite
dugačak i detaljan upitnik na više od pedeset stranica. Trebali ste navesti
sve svoje inozemne kontakte, prijatelje, roñake, veze, svakoga. Naveli
ste roñake u Buenos Airesu, školske prijatelje u Luzernu, prijatelje u
Londonu i Španjolskoj. No niste spomenuli nikoga u Moskvi iako je
Moskva bila navedena na popisu vaših odredišta. Ja sam bio uporan i
pitao kako ste mogli provesti mjesece u Moskvi i nikoga ne upoznati?
Tada ste priznali da ste ondje imali tu vezu...
- Zaboravio sam.
- Moj newyorški krug suradnika je prilično malen, kao što znate,
ali moji ljudi su domišljati. Znaju uspostaviti poprečne veze. Kad je
neko slučajno izvješće o stanovitom Rudolfu von Schussleru, atašeu
njemačkoga veleposlanstva u Moskvi i navodno ne baš uvjerenom
nacistu, stiglo na stol neke moje istraživačice, ona je bila dovoljno lukava
Page 20
da poveže dvije činjenice. U izvješću o nadzoru Schiissler je bio doveden
u vezu s balerinom Boljšoj teatra koja se zvala Svetlana Baranova i to je
ime mojoj suradnici zazvonilo na uzbunu.
- Lana, ljubavnica njemačkoga diplomata? - zamislio se Metcalfe
glasno, no više za sebe sama.
- Otkad su Hitler i Staljin lani potpisali pakt o nenapadanju,
40
41
MMM
njemački diplomati u Moskvi smiju se relativno slobodno družiti s odabranim

povlaštenim Rusima. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova je, dakako, rasadište
bogatih aristokrata iz starih obitelji, Društveni registar nije ograničen na našu
zemlju, kao što znate. Neki od njih sasvim otvoreno iskazuju svoju nesklonost
Hitleru i njegovim mahnitim nacistima. Pretpostavljamo da von Schiissler
simpatizira s tajnom opozicijom protiv Hitlera. No, je li to točno? I koliko je
stvarno protiv Hitlera? Tako jako da bi bio spreman sudjelovati u Hitlerovu padu?
To morate istražiti za mene.
Metcalfe je, dok je kimao, osjetio kako mu raste uzbuñenje. Opet u Moskvu! I Lana!
- Scenarij zamišljam na sljedeći način - nastavi Corcoran. - Danas
je strancima vraški teško ući u Rusiju. To nikad nije bilo jednostavno,
ali sad je teže nego ikada. Vjerojatno bi bilo moguće infiltrirati nekoga
kamufliranog agenta, ali to bi bilo užasno riskantno. A nije ni potrebno.
Htio bih da otputujete bez kamuflaže. Jednostavno kao vi sami. Imat ćete
potpuno uvjerljiv razlog za putovanje u Moskvu: vaša obitelj mora voditi
završne pregovore zbog prijenosa kapitala u nekom starom zajedničkom
poduzeću.
- Ne znam o čemu govorite.
- Oh, već ćete se nečega sjetiti. Najbolje da pojedinosti razradite s
bratom. Zato ćemo vam pružiti mogućnost. Vjerujte mi, čim se pruži
prilika da devize doñu u zemlju, Sovjeti su itekako spremni za razgovor.
Makar nas svakodnevno napadaju u Pravdi.
- Vi govorite o korupciji.
- Govorim o svemu što je potrebno. Metoda me ne zanima. Važno
je samo da vam Rusi izdaju vizu kako biste se mogli zadržati u Moskvi.
Za vrijeme vašeg boravka »slučajno« ćete na nekoj zabavi u američkom
veleposlanstvu ponovno susresti svoju staru ljubav, Svetlanu. Dogovorit
ćete sastanak s njom, stoje sasvim normalno.
-I?
- Pojedinosti prepuštam vama. Možda obnovite staru romancu.
- To je prošlost, Corky. Mi smo prekinuli.
- Prijateljski rečeno, koliko vas poznajem, čini se da vas se sve
vaše bivše ljubavnice sjećaju sa sentimentalnom nježnošću. Kako to
uspijevate, menije zagonetka.
- Ali, zašto?
- To je veoma rijetka prilika. Šansa za vas da izvan službenih prigoda
komunicirate u neformalnoj privatnoj atmosferi s veoma važnim njemačkim diplomatom

koji ima izravnu vezu s ministrom vanjskih poslova von Ribbentropom, pa
prema tome i s Fuhrerom.
- Što bih trebao raditi?
- Procijeniti ga. Vidjeti možete li potvrditi izvješća koja smo dobili,
daje taj čovjek tajni protivnik režima.
- Ako već imate izvješća o njemu, njegove antipatije ne mogu biti
velika tajna.
- Naši diplomati su vješti u čitanju nijansi. Oni izvještavaju o
finesama, šaljivim primjedbama, takvim stvarima. Ali to se ne može
Page 21
usporediti sa sveobuhvatnom, dubinskom prosudbom školovanog tajnog
agenta. Ako je von Schiissler doista tajni protivnik ludila veličine Adolfa
Hitlera, mogli bismo ga možda angažirati kao nadasve dragocjenoga
doušnika.
-1 vi želite da ga ja pridobijem, je li tako?
- Idemo, radije, korak po korak. Htio bih da sutra pod svojim pravim
imenom zatražite vizu kod ovdašnjeg sovjetskoga konzulata na bulevaru
Lannes. Unatoč povlaštenom statusu koji vaša obitelj uživa kod Sovjeta,
papirologija će sigurno potrajati nekoliko dana, možda čak i tjedan. Do
tada obavite što još imate ovdje u Parizu, no nemojte spaljivati mostove
za sobom. Sutra ću vas upoznati s jednim svojim veoma lukavim
suradnikom koji je specijaliziran za neke od trikova u trgovini, što će
vam trebati u Moskvi.
Metcalfe je kimnuo. Ma kako uzbudljiva bila ideja da se vrati u Moskvu, ona nije
bila ništa u usporedbi s pomisli da će ponovno vidjeti Svetlanu Baranovu i to još
iz nekoga veoma važnog razloga.
Corcoran je ustao.
- Idite, Stephene. Ne smijemo gubiti vrijeme. Sa svakim danom
koji nam protekne nacisti dobivaju još jednu pobjedu. Upadaju u drugu
zemlju. Bombardiraju neki daleki grad. Postaju sve jači i pohlepniji dok
mi sjedimo po strani i gledamo. Kao što znate, kod nas vlada nestašica
nekih stvari: šećera i cipela, benzina i guma, streljiva. Ali naš najkritičniji
artikl je vrijeme.
42
43
4
Violinist je svirao svoj omiljen komad, Beethovenovu Kreutzer sonatu, ali nije
nimalo uživao u tome. Pijanistica je bila strašna. Bila je to loše odjevena žena
nekog SS dužnosnika, s minimalnim talentom: svirala je poput kakve djevojčice na
školskom koncertu. Nije bila glazbenica. Lupala je po tipkama bez imalo osjećaja za
dinamiku, potpuno upropastivši komad na nekim od osjetljivijih pasaža. A imala je i
iritantnu naviku da izobličava akorde tako što bi udarala tipke lijevom rukom
trenutak prije nego desnom. Prvi stavak, burni allegro, odsvirala je napola
prihvatljivo. No stara vještica nije imala osjećaj za suptilnosti trećeg stavka,
andante cantabile, sa svojim virtuoznim ritmičkim ukrasima.
Osim toga sonata je bila kompleksna pa čak i za tako svestranoga glazbenika kao što
je on. Nakon što je Beethoven posvetio i poslao partituru slavnom pariškom
violinistu Rodolpheu Kreutzeru, sam Kreutzer ju je proglasio neizvedivom i ni
jedanput je nije svirao u javnosti.
Osim toga i akustika je bila užasna. To je bio dom violinistova neposrednoga
pretpostavljenog, Standartenfuhrera H. J. Kieffera, šefa pariškog odjela
protuobavještajne SS službe, nacističke tajne službe. Prostor je bio obložen
sagovima uz koje su visjele i teške draperije i tapiserije i upijale zvuk.
Koncertni glasovir bio je neki veoma dobar Bechstein, ali užasno raštiman.
Kleist nije znao zastoje uopće pristao da svira večeras.
Napokon, bilo je mnogo posla, a violina mu je bila sporedno zanimanje.
Odjednom mu je u nosnice ušao miris. Prepoznao je aromu bergamote, naranče i
ružmarina na bazi mješavine nerolija i mošusa te
44
je odmah znao daje to 4711, Eau de Cologne njemačkoga proizvoñača parfema

Muelhensa.
I ne gledajući, Kleist je znao daje Muller ušao u prostoriju. Miiller, njegov
lokalni kontrolor u Sicherheitsdienstu pripadao je nekolicini muškaraca u SD-u koji
su upotrebljavali losion poslije brijanja. Većina muškaraca iz SD-a smatrala je
takve navike afektacijom koja ne priliči muškarcu.
Budući da Muller nije bio ni na večeri ni na kućnom koncertu, očito je imao
važnijeg posla u službi. Kleist je odlučio preskočiti ponavljanje i požuriti se s
Page 22
četvrtim stavkom kako bi završio komad. Bilo je posla.
Pljesak je bio oduševljen, srdačan i glasan ako se uzme u obzir da je bilo samo
dvadeset i petero ljudi u prostoriji, sve sami suradnici SD-a i njihove žene ili
pratilje. Kleist je sa zahvalnošću kimnuo i pohitao na lijevu stranu prostorije
gdje gaje već čekao Muller.
- Znatno smo uznapredovali u istragama - reče Muller mirno.
Kleist, koji je držao violinu u jednoj ruci, a gudalo u drugoj, kimnuo
je. - Radiopostaja - reče on.
- Točno. U Touraini je jučer usred noći RAF izbacio padobrane s
teretom. Više spremnika s komunikacijskom opremom. Naš doušnik
nas je upozorio na izbacivanje - dodao je samodopadno. - Naš doušnik
se još nikada nije prevario. Uvjeren je da će nas izbacivanje odvesti
do reseaua. - Francuska riječ za mrežu bila je konspirativno ime za
špijunski lanac koji je bio predmet njihove istrage.
- Oprema je isporučena u Pariz? - upita Kleist. Netko se zadržavao
u blizini i vjerojatno mu htio čestitati na izvedbi. Kleist se okrenuo, nije
prepoznao ženu, kimnuo je brzo i ponovno se okrenuo prema Mulleru.
Žena je otišla.
- U neki stan u rue Mazagran, nedaleko od Porte Saint-Denis.
- Ondje se nalazi radijska postaja? U rue Mazagran?
Muller je zatresao glavom. - Stan služi samo kao meñuskladište. Pripada nekoj
staroj kurvi.
- Je li oprema isporučena?
Muller se nasmiješio i polako kimnuo. - Zapravo, netko ju je preuzeo. Neki agent za
kojeg mislimo da je britanski državljanin koji živi ovdje pod lažnim imenom.
-1? - upita Kleist nestrpljivo.
- Naša ekipa gaje izgubila.
- Što? - Kleist je uzdahnuo s negodovanjem. Nesposobnost terenskih
45
USIMBffl
ekipa SD-a bila je bezgranična. - Želite da razgovaram s tom kurvom? - reče on.
- Što prije - reče Muller. - Uostalom, vrlo ste dobro svirali. Je li to bio Bach?
Prostitutka se bavila svojim zanatom pod velikim Slavolukom pobjede koji je
sagrañen u 17. stoljeću na kraju rue du Faubourg Saint-Denis u povodu proslave
pobjeda Luja XIV. u Flandriji i Porajnju. Ondje je stajalo ukupno pet kurvi.
Brbljale su meñusobno dok su okretale lice i tijela prema prolaznicima, užurbanim
muškarcima koji su jurili da stignu kući prije početka policijskoga sata. Ona je
mogla biti bilo koja od tih žena, shvatio je Kleist.
Kad je u svojoj svježe izglačanoj zelenoj odori SD-a prolazio uz njih, ustanovio je
da su tri od njih bile premlade a da bi bile »neka stara kurva«, kako ju je Muller
opisao i čiji je stan poslužio kao meñuskladište za opremu što ju je izbacilo
Kraljevsko zrakoplovstvo. Prema Mullerovim informacijama, prostitutki je bilo
četrdesetak godina i imala je dvadesetčetverogodišnjeg izvanbračnoga sina koji je
bio aktivan u pokretu otpora. Često je dopuštala sinu da se posluži njezinim stanom
kao meñuskladištem. Samo su dvije prostitutke izgledale dovoljno staro da bi imale
dvadesetčetverogodišnjeg sina.
Kleistove nosnice su se proširile. Hvatao je prepoznatljivu mješavinu mirisa koju
je povezivao s francuskim prostitutkama: miris jeftinih cigareta i jeftin parfem
koji su nepogrešivo upotrebljavale kako bi zamaskirale manjak higijene. S njihovim
jakim ženskim tjelesnim mirisima pomiješao se miris sperme koja nije bila sprana.
Prilično odbojna mješavina.
Sve su one primijetile njegovu odoru koju je namjerno zadržao. Neke od njih su mu
se obratile, lascivno se smješkajući i poželjele mu na lošem njemačkom dobru večer.
One dvije koje su si prištedjele taj trud bile su stare prostitutke, što ga nije
iznenadilo. Vjerojatno su starije žene mrzile njemačke okupatore, barem aktivnije.
Zastao je, nasmiješio se ženama i okrenuo im se ponovno. Ovaj put prošao je bliže
uz njih.
Kad je bio već dovoljno blizu, mogao je osjetiti miris. Vladao je mit da samo psi
mogu namirisati strah kod ljudi. Kleist je to naučio. On je bio biolog amater.
Burni osjećaji, ponajprije paničan strah, stimulirali su žlijezde znojnice ispod
pazuha i u području prepona. Njihove su izlučevine izlazile kroz folikule dlaka.
Page 23
Miris je bio jedak, poput mošusa,
i kiseo pa se odmah mogao prepoznati.
Mogao je namirisati njihov strah.
Prostitutka ne samo da se grozila Nijemaca, ona ih se i bojala. Vidjela je njegovu
odoru, prepoznala ga kao pripadnika tajne službe i užasnula se da bi mogla biti
otkrivena njezina uloga u pokretu otpora.
- Ti - reče Kleist i pokaže na nju.
Izbjegla je njegov pogled, okrenuvši se. To je bila dodatna potvrda, iako je on
zapravo nije ni trebao.
- Njemački gospodin želi tebe, Jacqueline - bockala ju je neka od
mlañih prostitutki.
Ona se nevoljko okrenula da ne susretne njegov pogled. Kosa joj je bila loše
izbijeljena peroksidom, i to davno.
- Oh, tako zgodan vojnik kao ti može naći nešto mnogo bolje nego
što sam ja - reče ona isforsiranim frivolnim tonom. Glas joj je bio hrapav
od pušenja. Mogao je čuti brze otkucaje srca u podrhtavanju njezina
glasa.
- Meni je draža zrela žena - reče Kleist. - Neka s bogatim
iskustvom.
Ostale žene su se hihotale i klepetale. Plavuša mu je prišla s odbojnošću.
- Kamo ćemo? - upita ona.
- Ja nemam smještaj - reče Kleist. - Nisam stacioniran u Parizu.
Prostitutka je slegnula ramenima dok su hodali jedno uz drugo.
- Ovdje blizu je neka ulica.
- Ne. To neće biti dobro za ono što mislim.
- Ali ako nemaš smještaj...
- Trebamo krevet i malo intime. - Njezino opiranje da ga povede u
svoj stan graničilo je s komičnim. On je uživao igrati se s njom poput
mačke s mišem.
- Ti sigurno stanuješ negdje blizu. Nagradit ću te dodatno.
Kuća u kojoj je stanovala u rue Mazagran bila je trošna, gotovo ruševna. Popeli su
se šutke uza četiri stube do njezina stana. Dugo joj je trebalo da u ručnoj torbici
nañe ključeve stana. Bila je vidno nervozna. Napokon gaje pustila unutra. Stanje
bio iznenañujuće prostran, skromno namješten. Vodeći ga u spavaću sobu pokazala je
na vrata kupaonice.
- Ako trebaš salle de bain - reče ona.
Krevet je bio prostran, madrac neravan. Preko njega je bio prebačen izlizani
grimizni prekrivač. Sjeo je na rub kreveta, a ona uz njega. Počela
Al
MMM
mu je otkopčavati gornji dio odore.
- Ne - reče on. - Prvo se ti skini.
Ustala je, otišla u kupaonicu i zatvorila vrata za sobom. On je pažljivo osluškivao
neće li čuti struganje ladice, zvuk oružja koje vadi. Ali čuo je samo vodu kako
curi iz slavine. Nakon nekoliko minuta pojavila se u tirkizno zelenoj jutarnjoj
haljini koju je malo rastvorila kako bi mu nakratko pokazala svoje golo tijelo. Za
ženu njezine dobi imala je iznenañujuće čvrste grudi.
- Molim bez jutarnje haljine - reče Kleist.
Oklijevala je tek nekoliko sekundi prije nego stoje spustila jutarnju haljinu na
pod i pokazala svoje tijelo s bahatim ponosom. Zatim mu je prišla, gola se
postavila tik uz njega i opet počela otkopčavati njegovu odoru.
- Lezi, molim te, na krevet - reče Kleist.
Učinila je to poslušno, krećući se s prostudirano ljupko. Pozirajući, ispružila se
na krevetu. - Ti si skroman čovjek - reče ona. - Više voliš biti odjeven.
- Da - potvrdi Kleist plaho. - Više volim prije malo razgovarati.
Može?
Zastala je.
- Želiš da razgovaram s tobom prosto?
Page 24
- Kladim se da si ti žena koja bi me mogla svašta naučiti.
Namirisao je vlažnu jutu prije nego stoje vidio ispod kreveta krajičak
jutene vreće. Vreća je zacijelo služila za prijenos opreme, razmišljao je Kleist.
Zato je bila još vlažna. Možda je na selu padala kiša. -Ah, miris vaših divnih
krajolika.
- Molim?
Posegnuo je prema dolje, povukao i potpuno izvukao uredno složenu vreću. - Da,
osjećam miris plodnoga tla doline Loire. Tvrdu glinu, vapnenačko tlo. Touraine, zar
ne?
Osjetilo se da se uplašila, ali brzo je prikrila strah slijeganjem ramenima. Zatim
je ispružila iskusnu ruku i uhvatila ga meñu noge.
- Vi njemački vojnici imate tako velike pakete - promumljala je.
- To me uvijek silno uzbuñuje.
Kleistov ud nije reagirao. Stavio je ruku na njezinu pohotnu šapu i odmaknuo je.
- Kad već govorimo o paketima - reče on - tourainska polja
prikladna su za izbacivanje paketa, zar ne?
- Ne znam o čemu govoriš. Još nikad nisam bila u Touraini.

- Ti možda nisi, ali tvoj sin Rene je bio, zar ne?
Prostitutka gaje promatrala kao da joj je opalio pljusku.
Problijedjelaje.
- Ne znam uopće o čemu govoriš - reče ona. - Što želiš od mene?
- Samo nekoliko informacija. Kao što sam već rekao, ti si žena koja
mnogo toga zna. Želim čuti jedno ime od tebe.
Sjela je i prekrižila ruke ispred svojih golih prsa.
- Molim te, idi sada - rekla je. - Varaš se. Ja radim i to je sve što
znam.
- Misliš da štitiš svoga sina jedinca - reče Kleist mimo. - Ali zapravo
mu škodiš. Njemu i njegovoj ženi i njegovu dvogodišnjem sinu, svom
unuku. Ako mi ne kažeš ono što moram znati, sve troje bit će ubijeno
prije izlaska sunca. Uvjeravam te.
Prostitutka se izderala: - Što želiš?
- Samo jedno ime - reče on. - Ime Britanca koji je došao po opremu.
I kako se može stupiti s njim u vezu.
-Ništa ja ne znam! - rekla je. - Oni se samo služe mojim stanom. Kleist se
nasmiješio. Brzo je pukla.
- Imaš veoma jednostavan izbor, mademoiselle. Poslovi tvoga sina
me ne zanimaju. Mene zanima samo taj Britanac. Reći ćeš mi kako se
može doći do njega i spasit ćeš sina i unuka. Inače su mrtvi za jedan sat.
Imaš izbor.
Ispričala je sve što je želio znati. Informacije su grozničavo šiktale iz nje.
- Hvala - reče Kleist.
- Nestani sada odavde, Boche\ - prostitutka je pljunula na njega.
-Van iz moga stana, ti smrdljivi naciste!
Kleist se nije dao izbaciti iz ravnoteže tužnim naporima prostitutke da zadrži
ostatak dostojanstva. Napokon, sve mu je ispričala. To ga nije brinulo. Bio je
uvjeren da će ispričati svom sinu o posjetu časnika SD-a. Britanac bi to mogao
saznati prije nego što ga on upozna, a to se nipošto nije smjelo dogoditi.
Nagnuo se prema njoj, pomilovao joj grudi, ramena.
- Ne smiješ tako govoriti - rekao je mirno. - Tako zli doista nismo.
Njezino se tijelo ukočilo na njegov dodir i ona je okrenula glavu.
Nije vidjela kako je bljesnula E struna od životinjskoga crijeva kad ju je Kleist
izvukao iz džepa i uhvatio je poput omče. Kad je osjetila kako
48 .
49
se steže oko njezina vrata, pokušala je još vikati, no nije smogla ni tona.
Nekoliko sekunda poslije toga mirisalo je po izlučinama, a smrad se pomiješao s
Page 25
mirisom crnogorične smole za violinske strune. Katkad je njegov izuzetno dobar
osjet mirisa bio opterećenje. Kad je izdahnula, skinuo joj je strunu s vrata i
smotao je natrag u džep.
Nakon što si je pažljivo oprao ruke da spere miris, napustio je prostitutkin stan.
5
Ne smije se gubiti vrijeme, kao što je Corcoran tako izričito naglasio. Morao je
zatražiti sovjetsku vizu. To je mogao učiniti u Parizu, u sovjetskom konzulatu na
bulevaru Lannes. Njemački okupatori Pariza bili su sada ruski partneri; Moskva će,
dakle, biti susretljiva. Još je važnije što obitelj Metcalfe i dalje ima jedan
doduše malen, ali stalan posao sa sovjetskom vladom. Zato se Metcalfeovi smatraju
veoma važnim osobama u Moskvi. Dobit će vizu bez problema, bio je uvjeren.
Ali prije toga će morati stupiti u vezu sa svojim bratom Howardom u New Yorku.
Budući da je Howard vodio obiteljsko poduzeće, on će kod sovjetskih vlasti morati
najaviti posjet svoga brata Moskvi. Howard će nedvojbeno biti iznenañen molbom svog
mlañeg brata. Znao je da Stephen radi kao svojevrsni tajni agent za vladu, ali iz
sigurnosnih razloga nikada nije smio znati nešto više o tome.
Kad je Metcalfe napustio Špilju, gore u baru se smirilo. Malo je ljudi ostalo u
baru, uglavnom mirni pijanci koji su samo ondje sjedili i opijali se, prepuštajući
se tupom, mirnom zaboravu. Samo gaje konobar Pasquale vidio kako se uspinje.
Pasquale je bio nagnut nad računar i hrpu računa zbrajajući večernji utržak.
Podigao je pogled kad je čuo Metcalfeove korake i namignuo mu. Pritom je učinio brz
pokret rukom stavivši prste i palac zajedno na usne, kao da drže opušak, i Metcalfe
je kimnuo. Konobar gaje podsjetio na cigarete za kojima je tako čeznuo, a Stephen
je bez riječi naznačio da ni on nije zaboravio. Metcalfe je bez riječi potapšao
Pasqualea po ramenima prolazeći kroz bar i izašao na ulicu.
Pogledao je na sat: nešto poslije jedan sat ujutro.
U to su doba noći pariške ulice bile prazne. Metcalfe je bio umoran i dobro bi mu
došlo da se malo naspava, ali susret s Corkvjem mu je ipak
ulio energije, napunio ga adrenalinom. Ma kako mu nužno trebao odmor, sada ne bi
mogao spavati.
Bilo je kasno, sigurno, no je li bilo prekasno? Poznavao je ženu koja je doista
bila jedan od njegovih najvažnijih izvora. Bila je kriptografkinja. Noćna ptica
koja je kasno lijegala iako je u devet sati ujutro morala biti na radnom mjestu.
Bio joj je dobrodošao u svako doba dana ili noći. Nije li to često govorila? Posjet
u ovo doba bit će provjera je li to točno.
Flora Spinasse nije bila oličenje ljepote, ali bila je draga. U početku ponešto
plaha i suzdržana, no kad bi se otvorila, zaigrala bi se, a zatim bi postala
strastvena. Sve do njemačke okupacije prije pet mjeseci bila je kriptografkinja u
Direction Generale de la Surete Nationale, francuskom uredu za nacionalu sigurnost.
Nakon ulaska nacista, Gestapo je preuzeo Surete, a središnjica Suretea u zgradi 11
rue des Saussaies postala je glavni stožer Gestapa. Nakon čišćenja aparata od
neželjenih osoba Gestapo je zadržao što više službenika koji su govorili francuski
jer su im nedostajali izvorni govornici francuskoga. Većina tajnica i referenata su
ostali. Francuskinje nisu voljele svoje nove šefove, ali one koje su ostale bile su
dovoljno mudre da drže jezik za zubima kako ne bi izgubile posao.
No sve su imale privatni život, obiteljski, a Flora Spinasse doživjela je vlastitu
malu tragediju. Njezina voljena baka poginula je pri ulasku nacista. Osoblje
pariške bolnice u kojoj je tada ležala njezina baka brzo je napustilo Pariz, no
neki pacijenti bili su previše bolesni za transport. Ti pacijenti, meñu njima i
Florina obožavana gran-mere, dobili su smrtonosnu injekciju. Flora je nijemo
tugovala, ali njezin bijes zbog toga što su nacisti učinili Parizu, i napokon
njezinoj baki, i dalje je plamtio u njezinu srcu.
Sve je to Stephen znao. Corkvjeva mreža je obavila predradnje tako daje usporedila
popise pacijenata iz bolnica s popisima osoblja na važnim punktovima u okupiranom
Parizu prije nego što je »slučajno« upoznao Floru u parku Monceau. To što se ovaj
zgodni, bogati Argentinac trudi oko nje, laskalo joj je sjedne strane, a s druge
bilo joj je nelagodno; skupa su se zabavljali glupim svježe naslikanim njemačkim
natpisima koji su se odjednom pojavili posvuda u parku: RASEN NICHT TRETEN, Ne
gazite po travi! Prije ulaska Nijemaca smjelo se posvuda praviti piknik u parku
Monceau. A sada? To je bilo tako... tako tipično njemački]
Page 26
Policijski sat koji su uveli nacisti vrijedio je od ponoći, tako da je
svatko tko je imao i mrvicu razuma ostajao kod kuće ili gdje drugdje, a nije hodao
uokolo. Kršenje policijskoga sata moglo je značiti noć iza rešetaka. Ljudi koji su
bili uhvaćeni na ulici morali su katkad cijelu noću čistiti čizme njemačkih vojnika
ili guliti krumpire u vojnim kuhinjama.
Trebalo je dugo pješačiti do Lorina stana u rue de la Boetie. Stephen je parkirao
svoju snažnu Hispano-Suizu blizu svoga stana u rue de Rivoli. To je bilo pametno
jer daje došao automobilom na zabavu, morao bi ga ionako ostaviti blizu avenue
Foch. Iza sebe čuo je prodoran zvuk automobila. Crni citroen, sigurno službeno
vozilo Gestapa, protutnjao je uz njega. Njegovim putnicima se previše žurilo da bi
se zaustavili i dodijavali osamljenom pješaku koji je u to vrijeme već davno trebao
biti kod kuće pa ga nitko nije ništa pitao.
Noć je postala hladnija, vjetar je sve jače šibao. Metcalfe nije više osjećao uši,
vrške prstiju. Da je bar uzeo svoj ogrtač prije nego što je napustio zabavu, ali to
naravno nije bilo moguće.
Nakon minute ili nešto više uz njega je prošla crna marica, panier a salade, kako
kažu Francuzi, košara za salatu koja prevozi zatvorenike. Metcalfe je osjetio napad
paranoje, a zatim se sjetio da većina vozila koja noću prometuje pripada nacistima.
Zatim je vidio telefonsku govornicu i prešao ulicu. Kad joj se približio, ugledao
je natpis na francuskom jeziku koji su nacisti prilijepili na staklo ACCES INTERDIT
AUX JUIFS, Židovima pristup zabranjen. Sljedećeg trenutka čuo je krik i korake koji
su dolazili prema njemu.
-Hej! Vi, hej! Arret\
Metcalfe je ravnodušno dignuo glavu i ugledao nekoga flica, francuskoga murjaka
koji je trčao prema njemu. No on je nastavio ulaziti u telefonsku govornicu.
- Hej! Vi! Dajte da vidim vaše isprave. - Policajac je bio dvadesetih
godina i nije izgledao kao da se već brije.
Metcalfe je slegnuo ramenima, ljubazno se nasmiješio i pružio mu carte d'identite
na ime Daniela Eigena koju je izdala Prefecture de Police. Francuz ju je proučavao
s nepovjerenjem. Kad je shvatio da je zaustavio stranca, vidljivo se uspravio.
- Policijski sat počinje u ponoć - reče mladić prijekorno. - Nakon
toga ne smijete više na ulicu; to dobro znate.
Metcalfe je pritiskom ruke pokazao na svoj smoking i pritom se usiljeno nasmiješio.
Ja sam bijedni pijanac, propalitet, govorili su njegovo držanje, njegov pokajnički
cerek. Na sreću, nije imao vremena da
.53
se presvuče u obično odijelo. Smoking mu je bio dobar alibi, svojevrstan dokaz daje
razlog što se ogriješio o policijski sat potpuno bezazlen.
- Nikakvi izgovori -flicje odbrusio drsko. - Svuda je oglašeno kada
počinje policijski sat. Vi ste se o to ogriješili. Iskaznicu ću vam zadržati,
a vi morate doći na saslušanje na policiju.
Divno, zastenjao je Metcalfe u sebi. Takve sam ja sreće... Otkad je proglašen
policijski sat, zaustavili su ga već bezbroj puta zbog kršenja propisa, ali nikada
još nije bio odveden na saslušanje. Sad je prijetila opasnost. Bio je prilično
siguran da će njegova krivotvorena iskaznica izdržati i pomnije ispitivanje, a
poznavao je naravno mnogo utjecajnih ljudi koji bi jamčili za njega. Dovraga, u
Parizu je mogao nazvati svu silu moćnih prijatelja koji bi ga mogli isti čas
osloboditi. Ali za to je tek morao dobiti priliku. Ako se taj momak previše zadubi
u njegov dosje... Metcalfe nije mogao znati kako je temeljito izgrañena njegova
legenda, koliko je slojeva valjanosti dosjea postojalo da bi štitili identitet
Daniela Eigena. Možda ne bi izdržao strogo saslušanje...
Najbolje oružje protiv jednog autoriteta je drugi autoritet. To je znao Metcalfe.
To je pravilo broj jedan, često mu je naglašavao Corky. Ako vam se suprotstavi neki
autoritet, morate uvijek tvrditi da ćete razgovarati s još većim autoritetom.
Upamtite to čak i ako ne naučite ništa drugo od mene.
Primaknuo se mračna izraza lica policajcu.
- Kako glasi vaš službeni broj? - rekao je na francuskom. - Hajde,
brzo! Ako Didier to sazna, udarit će ga kap!
- Didier? - ponovi mladi murjak, namrštivši sumnjičavo čelo.
- Vi ne znate, očito, ni kako vam se zove šef. Didier Brassin, šef
Page 27
Prefecture de Police - reče Metcalfe i zatrese začuñeno glavom dok je
izvlačio plišani etui s cigarama iz unutarnjeg džepa sakoa.
- Ako Didier čuje da je neki od njegovih ljudi, štoviše policajac u
ophodnji, pokušavao spriječiti isporuku ovih Romeo y Julietas njegovoj
kući na Quai des Orfevres, gdje su cigare potrebne za hitan noćni
sastanak, izgubit ćete posao. I to bude li Didier dobre volje. Sad mi dajte
svoj službeni broj, molim.
Murjak je ustuknuo pred njim. Njegov se izraz lica munjevito promijenio; sad se
smiješio, bio je utjelovljenje ljubaznosti.
- Molim vas, gospodine, nemojte mi zamjeriti. Proslijedite mirno
dalje. Oprostite što sam vas zaustavio.
Metcalfe je tresući glavom krenuo.
- Da vam se to više ne dogodi! - rekao je.

- Naravno da neće, monsieur. Bila je potpuna zabuna!
Metcalfe je odlučio da neće telefonirati te je prošao uz telefonsku govornicu. Htio
se jednostavno nenajavljeno pojaviti kod Flore Spinasse.
Stambena kuća u kojoj je stanovala u rue de la Boetie bila je trošna i ruševna.
Malo predvorje bilo je, poput svih zidova u zgradi, obojeno u užasno žutu boju
senfa koja se ljuštila na mnogim mjestima. Otključao je ulazna vrata. Ona mu je
dala ključ za prednja vrata i on se popeo dizalom na četvrti kat. Pokucao je na
njezina vrata posluživši se njihovom tajnom lozinkom: tri brza kucaja, zatim dva.
Unutra je zavijao pas. Potrajalo je dok se nisu otvorila vrata stana. Flora se
zgranula ugledavši ga.
- Daniele! - rekla je. - Što radiš ovdje? Koliko je uopće sati?
Nosila je dugačku pamučnu spavaćicu i imala uvijače u kosi. Njezin
pudl Fin trčao je u krugu oko njezinih nogu režući i zavijajući.
- Smijem li ući, draga moja Floro?
- Što radiš ovdje? Da, da, uñi, za ime Boga! Fin, sjedni, mali moj
toutoul
Flora baš nije izgledala sjajno, ali tko uopće izgleda sjajno u to doba ujutro?
Bila je zbunjena; rukama se primala za uvijače za kosu, zatim dolje za spavaćicu,
kao da ne zna što bi prije trebala sakriti. Brzo je zatvorila vrata za njim.
- Daniele! - ponovila je, ali on ju je odmah poljubio, a ona je mu je
nestrpljivo uzvratila poljubac.
- Je li kod tebe sve u redu? - upitala je kad ju je napokon pustio iz
naručja.
- Morao sam te vidjeti - reče Metcalfe.
- Ali... ali, Daniele, trebao si me prije nazvati! Pa znaš to! Ne možeš
se samo tako nenajavljen pojaviti u stanu žene koja nije spremna za
posjet!
- Flora, ne trebaš nikakvu pripremu. Nije ti potrebno šminkati se.
Najzgodnija si mi u prirodnom izdanju, to sam ti već rekao.
Ona se zarumenjela.
- Vjerojatno imaš problema pa si zato ovdje.
Metcalfe se ogledao u njezinu jadnom malenom stanu. Zbog zamračenja na prozore je
bio pričvršćen crni glot. Čak je i preko stojeće lampe u kutu dnevne sobe bila
prebačena plava tkanina. Flora je bila mlada žena koja se pokoravala zakonima i
koja se držala propisa.
55
Njezino najveće kršenje zakona bila je njezina veza s nekim strancem i informacije
koje mu je pribavljala. To je bio jedini neposluh u životu obilježenom redom i
poštenjem. A to nije bio malen neposluh.
S druge strane pak, neugledne žene, a to je Metcalfe znao iz iskustva, uvijek su
bile najbolje agentice. Na njih nitko nije obraćao pozornost i automatski su se
smatrale vrijednima i odgovornima, iako je duboko u njihovim srcima čučao duh
pobune. Iz sličnih razloga bile su neugledne žene često najvatrenije, najneumornije
ljubavnice. Lijepe djevojke poput Genevieve, tašte i zaokupljene sobom, bile su
sklone tomu da u krevetu budu nervozne i sebične. Za razliku od njih Flora, koja
baš nije bila neka ljepotica, bila je seksualno nezasitna. Metcalfea su njezini
Page 28
zahtjevi katkad iscrpljivali.
Ne, Flori je uvijek bilo drago kad ju je posjetio. U to je bio uvjeren.
- Kod tebe je ledeno, draga - reče on. - Kako možeš tu spavati?
- Imam samo toliko ugljena da zagrijem ovu sobu na nekoliko minuta
svakoga dana. Čuvam ga za jutro. Navikla sam spavati u hladnom.
- Mislim da ti treba toplo tijelo u krevetu.
- Daniele! - rekla je prividno šokirano, a zapravo zadovoljno.
Poljubio ju je još jednom, ovaj put na brzinu, onako prijateljski. Pudl
Fifi sjedio je na otrcanom sagu pokraj kauča i zainteresirano promatrao njih dvoje.
Mislim da bi mi trebao nabaviti malo ugljena - reče Flora. - Ti to možeš, znam da
možeš. Pogledaj čime se moram grijati.
Pokazala je na košaru pokraj peći u kojoj su se nalazile napola izgorjele lopte
napravljene od novinskoga papira i kartonskih kutija pa čak i knjiga koje su se
močile u vodi sve dok se nisu pretvorile u celulozu i zatim se oblikovale u lopte.
Budući da nitko više nije imao dovoljno ugljena, u cijelom su se Parizu grijali na
takve papirnate lopte. Mnogi su već počeli spaljivati svoje pokućstvo.
- Moja prijateljica Marie ima sreću. U njezinu se kuću uselio neki
gestapovac. Sada cijela kuća dobiva dovoljno ugljena pa se svi griju.
-1 ti ćeš dobiti svoj ugljen, draga.
- Koliko je zapravo sati? Sigurno su već dva sata ujutro, a ja moram
raditi sutra ujutro... Ne, danas ujutro!
- Oprosti na smetnji, Flora, ali ja sam ovdje zbog jedne važne stvari.
Ako ipak trebam otići...
- Ne, ne - reče ona žurno. - Onda ću sutra biti slomljena na poslu
i sive mišice će mi se rugati. - Tako je svatko nazivao nacistice koje su
pomagale Gestapu, Blitzmddchen koje su nosile sive odore i činilo se da su

sveprisutne.
- Voljela bih da ti mogu ponuditi pravi čaj. Hoćeš li šalicu
Viandoxal
Metcalfe je bio sit toga Viandoxa, goveñeg čaja od nekog tajanstvenog ekstrakta
mesa, koji se posluživao u cijelom Parizu. Za neke je to danas bio cijeli obrok:
šalica Viandoxa i nekoliko krekera.
- Ne, hvala, ne bih ništa.
- Znam da bi mi ti mogao nabaviti pravi čaj. Moraš mi ga odmah
nabaviti.
- Potrudit ću se. - Flora nije prestajala moljakati svog argentinskoga
ljubavnika za robu s crnog tržišta. Činila je to tako uporno, zahtijevala
je tako neumorno stvari od njega da polako nije više imao osjećaj da on
nju iskorištava kad gaje opskrbljivala informacijama. Prije je ona njega
iskorištavala.
- Doista, Daniele - rekla je predbacujući. - Kako možeš upasti tako
nenajavljeno k meni? I to usred noći! Ne znam što da kažem.
Nestala je u kupaonici i zatvorila vrata za sobom. Pojavila se za deset minuta bez
uvijača za kosu, svježe počešljana i umotana u lijep, iako iznošen, svileni kimono.
Stavila je ruž za usne i debeli sloj šminke. Iako nije bila ljepotica, sad je
izgledala prilično zgodno.
- Vidi, vidi! - uzviknuo je Metcalfe.
- Oh, molim - reče Flora odmahnuvši rukom. Ali pocrvenjela je i
Metcalfe je znao da je uživala u njegovim komplimentima. Nije često
dobivala komplimente pa im se zato posebno veselila.
- Sutra ću si dati napraviti trajnu ondulaciju.
- Ne treba ti, Flora.
- Muškarci! Što vi znate? Neke žene daju raditi trajnu ondulaciju
svaki tjedan. Žao mi je, ali nemam tu baš što ponuditi. Spekla sam
čokoladni kolač po receptu koji mi je dala susjeda. Sastoji se od kaše od
tjestenine s malo kakaa i odvratan je. Hoćeš li kušati?
- Hvala, ne bih ništa.
- Kad bih samo imala malo prave čokolade...
- Da, draga, nabavit ću ti i čokoladu.
- Možeš li to? Oh, to bi bilo divno! Sinoć poslije posla dobila sam
kod trgovca Paqueta samo komad sapuna i pola kile tjestenine. Nema
maslaca za doručak.
Page 29
- Mogu ti nabaviti i maslaca ako želiš.
56
57
- Maslac! Doista? To bi bilo divno! Oh, Daniele, ti ne znaš kako
je sve to postalo grozno. Nemam više čime hraniti svoga Fifija. Nema
peradi, nema divljači. - Glas joj se spustio u šapat. - Zamisli, čula sam
za ljude koji jedu čak i vlastite pse!
Fifi ju je pogledao i zarežao.
- Ljudi pripremaju mačke na gulaš, Daniele. A prije nekoliko dana
vidjela sam u parku jednu otmjenu stariju gospoñu koja je namamila
goluba i zakrenula mu vratom. Ponijela gaje kući da ga speče.
Metcalfe se odjednom sjetio da ima u džepu sakoa još malenu bočicu Guerlainova Vol
de Nuit iz istog izvora iz kojeg je za madame du Chatelet nabavio bočicu. Htio ju
je pokloniti Genevievi, ali zaboravio je. Sada ju je izvadio i tutnuo je Flori u
ruke.
- Evo ti ovo dok ne nabavim drugo.
Flora gaje iznenañeno pogledala i vrisnula. Zagrlila je Metcalfea.
- Ti činiš čuda!
- Pazi, Flora. Imam prijatelja koji ovaj tjedan putuje u Moskvu.
Upravo mi je rekao. Ja bih želio ondje napraviti neki poslić.
- Poslić? U Moskvi?
- Tamošnji Nijemci su jednako pohlepni kao i ovi tu, znaš.
- Oh, Nijemci... Us nousprennent tout\ Sve nam kradu. Večeras mi
je neki njemački vojnik ponudio mjesto u metrou, ali nisam prihvatila.
- Flora, moraš mi pribaviti nešto drugo iz svog ureda.
Oči su joj se stisnule.
- Sive mišice me stalno promatraju. To je opasno. Moram biti
oprezna.
-Naravno. Ti si uvijek oprezna. Slušaj me, draga. Trebam kompletan popis svih
Nijemaca stacioniranih u njemačkom veleposlanstvu u Moskvi. Možeš li mi to
nabaviti?
- Pa... mogu pokušati, pretpostavljam...
- Izvrsno, draga. Učinit ćeš mi veliku uslugu.
-Ali onda moraš ti za mene učiniti dvije stvari.
- Naravno.
- Možeš li mi nabaviti propusnicu za putovanje u slobodnu zonu?
Htjela bih posjetiti majku.
Metcalfe je kimnuo.
- Znam nekoga u Prefecture.
- Divno. I još jednu stvar.
- Dobro. Što je to?
- Skini me, Daniele. Odmah, smjesta.
58
6
Bilo je rano ujutro kad se Metcalfe napokon vratio u svoj stan na četvrtom katu
zgrade iz belle epoaue u rue de Rivoli. Ovaj veliki, skupo ureñen i raskošan stan
pripadao je meñu povlastice koje je imao kao kamuflirani bogati stranac i playboy.
Više njegovih susjeda bili su visoki nacistički dužnosnici koji su se uselili u
zaplijenjene stanove pariških Zidova. Bilo im je zgodno imati u blizini toga
bogatoga mladog Argentinca koji im je mogao nabaviti luksuznu robu do koje su oni
teško dolazili pa su puštali »Daniela Eigena« na miru.
Metcalfe je stavio ključ u vrata svoga stana, a zatim se smrznuo. Osjetio je trnce,
neki predosjećaj. Nešto mu je govorio da tu stvari nisu
u redu.
Nečujno je opet izvadio ključ, podigao ruku do vrha vrata gdje su stršila nekoliko
milimetara iz okvira. Igle, koju je uvijek ondje ostavljao kad bi odlazio iz kuće,
nije više tu bilo.
Page 30
Netko je bio u njegovom stanu.
Osim njega nitko nije imao ključ.
Iako je bio iscrpljen zato što je cijelu noć bio na nogama, instinkt mu je bio
potpuno budan. Odmaknuo se korak od vrata, ogledao se po mračnom praznom hodniku i
zatim prislonio jedno uho na vrata te nekoliko sekunda osluškivao.
Nije čuo nikakav šum, ali to nije nipošto isključivalo mogućnost da je netko u
njegovu stanu.
Za cijelo vrijeme njegova boravka u Parizu takvo što se još nikad nije dogodilo.
Igrao je svoju ulogu, odlazio na večere i zabave, ručao u Chez Maxim ili Chez
Carrere u rue Pierre Charron, vodio svoje poslove i cijelo vrijeme prikupljao
povjerljive informacije o nacistima. Nikad nije otkrio ni najmanji znak da bi im
mogao biti sumnjiv. Njegov stan
59
nije nikada bio pretraživan; nikad nije bio odveden na saslušanje. Možda mu je to
potaknulo samozadovoljstvo.
Ali nešto se promijenilo. Upozorenje o tome bilo je sićušno, poput nestanka igle s
gornjeg ruba vrata njegovog stana. To je nešto značilo. Metcalfe je bio uvjeren u
to.
Dotaknuo je futrolu ispod lijeve nogavice i uvjerio se da kompaktni pištolj Colt
1.32 samo čeka da bude izvučen u slučaju potrebe.
Postojao je samo jedan ulaz u njegov stan, razmišljao je Metcalfe. Ne, to nije bilo
sasvim točno. Bila su samo jedna vrata za njegov stan.
Hitro je šutke potrčao do kraja hodnika. Visoki prozori ondje rijetko su se kada
otvarali, tek za vrućih ljetnih dana, no on ih je iskušao i znao je da se daju
otvoriti. Uvijek treba znati sve putove za bijeg, utuvio mu je Corky već prvoga
dana školovanja na farmi u Virginiji.
Drveni prozorski kapci, volets, bili su uvijek otvoreni kako bi ušlo više
svjetlosti. Metcalfe je pogledao van i ustanovio da je njegovo sjećanje točno: duž
te strane zgrade prolazile su požarne stepenice na koje se moglo doći kroz prozore
na hodniku. Dolje, u ulici iza kuće, nije bilo nikoga, ali ipak valja biti brz.
Sunce je izašlo, a jutro je bilo vedro i bistro, tako daje riskirao da bude
otkriven.
Krećući se brzo okrenuo je središnju kvaku ondje gdje se prozori spajaju. Zupčasta
letvica okrenula se lagano škripeći. Otvorio je prozore prema unutra, uspeo se na
prozorsku klupicu i uzverao na željeznu ogradu požarnoga stubišta.
Kretao se oprezno preko ledenih, klizavih rešetki, sve dok nije stigao do prozora
za koji je znao da vodi u njegovu spavaću sobu. Bio je naravno zatvoren, ali uvijek
je imao uza se pouzdan džepni nožić marke Opinel. Nakon što se uvjerio da nema
nikoga u spavaćoj sobi, gurnuo je oštricu i nasilno otvorio bravu. Polako,
zapovjedio je sam sebi. Podmazao je brave uljem ne tako davno pa je mogao raditi
bez previše buke, ali nije bio sasvim nečujan. Možda će laganu škripu pri otvaranju
prozorskoga krila nadglasati buka s ulice. Zakoračio je u svoju spavaću sobu i
spustio se na obje noge u lagano pognutom stavu kako bi maksimalno smanjio šum
udarca. Sad je bio unutra. Stajao je trenutak osluškujući. No nije čuo ništa.
Zatim se sjetio nečega, nečeg suptilnoga, što inače nikomu ne bi palo na pamet.
Odsjaj na njegovoj komodi od mahagonija čija je ulaštena površina reflektirala
sunčevu svjetlost.
Jutros je tanki sloj prašine prekrio tu površinu... Ne, to je bilo već
jučer ujutro. Provansalka koja je dvaput na tjedan čistila kod njega doći će tek
sutra, a u tom starom stanu prašina se brzo skuplja. Metcalfe naravno nije obrisao
prašinu na komodi. Netko je obrisao ulaštenu površinu kako bi uklonio sve tragove
pretraživanja. Netko je bio unutra. Sada je bio siguran.
Ali zašto1? Nacisti u pravilu nisu provaljivali u pariške stanove. Tajno ulaženje
nije bio njihov modus operandi. Kad su provodili potrage za zločincima, kuću po
kuću, za sakrivenim britanskim vojnicima, činili su to gotovo uvijek usred noći,
ali javno. I uvijek s prividom legalnosti. Mahali su pisanim nalozima, pokazivali
žigove i potpise. Tko je, dakle, bio ovdje? I, je li moguće daje uljez još tu?
Metcalfe nikad nikoga nije ubio. Znao se služiti vatrenim oružjem od najranije
mladosti na argentinskoj estanciji u las pampasima. Na farmi za obuku u Virginiji
bio je treniran u svim tehnikama ubijanja. Ali nikad još nije bio u prilici da mora
ubiti nekoga i nije nipošto želio doći u tu situaciju.
Page 31
No, on bi to ipak učinio da mora.
Ali trebao bi biti posebno oprezan. Ako bi u svom stanu naišao na uljeza, ne bi
mogao pucati osim ako bi bio u životnoj opasnosti. To bi nametnulo previše pitanja.
Ako bi ubio kakvoga Nijemca, ne bi bilo kraja pitanjima. Bio bi sasvim sigurno
raskrinkan.
Vrata njegove spavaće sobe bila su zatvorena, što je bio još jedan znak. On ih je
uvijek ostavljao otvorenima. Stanovao je ovdje sam, a kad nije bio kod kuće, nije
bilo razloga da zatvara vrata spavaće sobe. Male stvari, sićušne, neupadljive
navike. One su označavale normalno stanje, mozaik svakodnevnoga života. A sada je
taj mozaik bio poremećen.
Metcalfe je ušao na vrata spavaće sobe, zastao opet i slušao koju minutu.
Osluškivao je i škripu koraka, kretanja stranca koji nije znao koje daske na podu
škripe. Ali ništa se nije čulo, nikakav zvuk.
Ostao je stajati na vratima u položaju snajperista, okrenuo je okruglu kvaku,
otvorio polako vrata, gurnuo ih i pustio ih da se sama otvore do kraja. Srce mu je
lupalo dok je gledao u dnevnu sobu, čekajući trenutak promjenu svjetla, pokret u
sjeni, očekujući to.
Zatim je promijenio smjer pogleda, preletio okom prostor, zaustavljao
se na mjestima gdje bi se netko pokušao sakriti, kako bi se uvjerio da ondje nema
nikoga. Uzeo je pištolj, izvukao ga iz korica. Naglo je ušao s uperenim pištoljem u
dnevnu sobu i rekao glasno:
60
61
— Arret\
Naglo pomaknuvši tijelo s jedne strane na drugu, izvukao je sigurnosni zapor i
otkvačio pištolj. Bio je spreman za pucanje.
Prostorija je bila prazna.
Ovdje nije bilo nikoga. To je znao prilično pouzdano. Nije osjećao prisutnost
uljeza. Unatoč tomu i dalje je imao uperen pištolj dok se nastavio kretati duž
zida, sve dok nije došao do vrata malene knjižnice.
Vrata su bila otvorena kako ih je ostavio. Knjižnica, zapravo druga manja dnevna
soba, no s pisaćim stolom i stolcem te policama za knjige do stropa, bila je
prazna. Imao je pregled nad svakim četvornim centimetrom prostorije; ovdje nije
bilo skrivenih kutova.
No nije htio ništa riskirati. Otrčao je prema kuhinji, gurnuo dvokrilna vrata i
ušao s uperenim pištoljem. I kuhinja je bila prazna.
Pretražio je preostala moguća skloništa, blagovaonicu, ostavu, veliki ugrañeni
garderobni ormar, komoricu za metle i uvjerio se da su isto tako prazni.
Sad se mogao malo opustiti. Ovdje nije bilo nikoga. Naknadno se sam sebi činio
smiješnim, ali s druge strane znao je da ne smije ništa riskirati.
Kad se vratio u dnevnu sobu, opazio je još jednu malu promjenu. Bila je to njegova
boca konjaka Grande Champagne, Reserve de la Famille Delamain, koja je stajala na
baru. Etiketa je normalno bila okrenuta prema van. Sad je bila okrenuta prema
unutra. Dakle, netko je pomaknuo bocu.
Metcalfe je otvorio kutiju za cigarete od ebanovine i vidio da je dvostruki sloj
cigareta bio takoñer pomaknut. Rupa je bila nakon treće cigarete od kraja; sad se
rupa nalazila nakon pete cigarete. Netko je izvadio cigarete kako bi tražio ispod
toga... Sto? Dokumente? Ključeve? Ovdje nije ništa skrivao, ali uljez to nije mogao
znati.
Drugi tragovi. Prekidač u podnožju starinske lampe od mjedi bio je sada s desna, a
ne s lijeva što je upućivalo na to da je netko dizao lampu kako bi pregledao
podnožje. Dobro sklonište, ali ne ono kojim se on služio. Telefonska slušalica bila
je obješena drugačije, tako daje kabel sada visio na suprotnoj strani od one na
kojoj ju je ostavio. Netko je, dakle, dignuo slušalicu. Da telefonira? Ili je samo
maknuo telefon da pogleda u škrinju na kojoj je stajao telefon? I teški ukrašeni
mramorni sat na polici iznad kamina bio je pomaknut za nekoliko milimetara. To su
pokazivali tragovi u prašini. Pretraživanje je bilo neobično temeljito. Čak
Page 32
je i pepeo u kaminu bio pometen u stranu, a zatim ponovno rasporeñen; netko je
zavirio i u ladicu za pepeo ispod kamina. Još jedno lukavo sklonište kojim se on,
meñutim, nije služio.
Sada je Metcalfe pohitao prema ugrañenom garderobnom ormaru u niši ispred spavaće
sobe. Košulje i odjela visjeli su mu u uobičajenom redoslijedu, ali razmaci izmeñu
vješalica nisu bili baš podjednaki. Očito je netko vadio njegove stvari da bi
pretražio sve džepove.
Počinitelj ili počinitelji nisu ipak otkrili sef koji je jedan od Corkvjevih
radnika vješto ugradio u zid. Metcalfe je odmaknuo dio zidne obloge oslobañajući
teška čelična vrata. Brojčanik je i dalje pokazivao brojku sedam, a fini sloj
prašine ostao je netaknut. Sefu kojem se nalazio novac, kodirani telefonski brojevi
i raznovrsne krivotvorene isprave na razna imena, nije bio otvaran. Metcalfe je
osjetio veliko olakšanje.
Ma tko daje tako temeljito i vješto pregledao njegov stan, nije otkrio njegov sef,
jedini dokaz da je Daniel Eigen zapravo američki špijun. I tako nisu saznali njegov
pravi identitet.
Nisu našli ono što su tražili.
Ali... ali... što su zapravo točno tražili'?
Prije nego stoje ponovno izašao iz stana, vodio je interkontinentalni razgovor s
Howardom u New Yorku.
Njegov je brat bio iznenañen, ali i radostan što ga čuje.
Još je više bio iznenañen zbog Stephenova iznenadna zanimanja za eksploataciju
mangana u sovjetskoj Gruziji, čime su se Metcalfeovi i dalje bavili u partnerstvu
sa sovjetskim Ministarstvom trgovine. Zbog svih sovjetskih restrikcija i
neizbježnih korupcija ova malena operacija jedva da je davala profit. Rusi su već
davno izrazili želju da otkupe od Metcalfeovih njihov udio. Stephen je upozorio da
to možda ipak nije loša ideja. Možda bi mogao otputovati u Moskvu, sastati se s
nekoliko ljudi i potaknuti prodaju.
Nakon dulje pauze u kojoj se mogao čuti samo glasan šum prekooceanske linije,
Howard je napokon shvatio što zapravo njegov brat želi od njega. Odmah je izrazio
spremnost da dogovori sastanke u Moskvi.
- Ne mogu ti opisati kako sam oduševljen time - reče Hovvard
suho - što se moj mlañi brat sada želi aktivnije angažirati u obiteljskom
poduzeću.
- Ne smiješ nositi cijeli teret na svojim plećima.
62
63
- Tvoj opet probuñeni interes za posao sigurno nema nikakve veze
sa stanovitom balerinom?
- Srami se što dvojiš u iskrenost mojih motiva! - odgovori Stephen
sa smijehom u glasu. Zamijenio je brzo smoking manje službenim
odijelom s kravatom i pretvorio se u svjetskog poslovnog čovjeka za
koga se izdavao. Na sreću, već nekoliko godina bile su u modi prilično
široke hlače, gotovo nalik na vreće. One su kamuflirale revolver čiju je
futrolu namjestio oko gležnja.
Kad je napustio kuću i izašao u vedro hladno jutro, nije mogao posve potisnuti svoj
osjećaj straha.
Nakon otprilike jednoga sata sjedio je u mračnoj lañi neke pomalo trošne crkve na
Pigalleu. Kroz prljave vitraje u apsidi svjetlo jedva da je upadalo u unutrašnjost
crkve. Samo je nekoliko starica bilo unutra. One su kleknule, kratko se pomolile i
upalile svijeće. U crkvi je i dalje mirisalo po tamjanu, šibicama i voštanicama.
Ova mala crkva bila je godinama zanemarivana, ali barem je preživjela nacističke
napadače. Oni nisu u Parizu srušili niti jednu zgradu, nisu razorili niti jednu
crkvu pa ni zatvorili. Ni izdaleka. Nadajući se kako može sačuvati svoja prava,
Katolička je crkva sklopila s nacističkim okupatorima poseban sporazum i prihvatila
nove gospodare.
Metcalfe je ponovno opipavao svoje oružje.
Nešto poslije opazio je mršava svećenika čija je suhonjava figura bila skrivena u
Page 33
crnom habitu kako je ušao i kleknuo ispred kipa nekoga sveca. Zapalio je svijeću i
ustao. Metcalfe ga je slijedio do starinskih vrata koja su vodila u kriptu.
Malen, vlažan prostor oskudno je osvjetljavala svjetiljka koja je visjela sa
stropa. Corcoran je skinuo kapuljaču s habita i sjeo pokraj nekoga neznanca za
maleni okrugli stol. Treći čovjek bio je čista suprotnost Corkvju: nizak, crvena
lica, zgužvan. Ovratnik košulje bio mu je preuzak, kravata prekratka, sako jeftin i
loše skrojen. Uz elegantnoga, mršavog Corkvja doimao se potpuno deplasirano.
- James, - reče Corky demonstrativno Metcalfeu - želio bih vas
upoznati s Chipom Nolanom.
Zanimljivo: Corcoran mu se obratio lažnim imenom. Corky je, dakako, bio poznat po
paranoji, trudeći se uvijek da desnica ne sazna što radi ljevica. Metcalfe se pitao
je li »Chip Nolan« pravo ime ovoga drugoga.
Rukovao se s niskim muškarcem. - Drago mi je - reče.
Nolanov stisak ruke bio je snažan; njegove bistre oči promatrale su ga odlučnim
pogledom.
- Takoñer. Vi radite na terenu za Corkvja. Više od toga ne znam. Ali
to je dovoljno da me zadivite.
- FBI nam je posudio Chipa za našu tehničku službu. On je stručnjak
za otvaranje i zatvaranje listovnih pošiljaka i za tehničku opremu.
- Vi putujete u Moskvu, zar ne? - upita Nolan, podižući veliki teški
kožni kovčeg s poda i stavljajući ga na stol. - Ne znam ništa o vašem
zadatku i ostanimo kod toga. Ovdje sam da vas opremim, da vam dam
sve igračke koje će vam možda zatrebati. Našu vreću s trikovima, kako
mi to volimo reći.
Prošao je rukom preko izlizanoga poklopca kovčega.
- On je, uostalom, vaš. Pravi ruski kovčeg, made in Krasnogorsk.
Digao je poklopac tako da su se vidjeli komadi odjeće pomno
zapakirani u svileni papir, a meñu njima i jedno odijelo.
- Originalna ruska odjeća - nastavi Nolan. - Izrañena u tekstilnoj
tvornici Oktobarska revolucija i kupljena u GUM-u, sovjetskoj robnoj
kući na Crvenom trgu. Meñutim, umjetno je postarana i istrošena. Rusi si
ne mogu često kupiti skupu odjeću pa zato nose svoje stvari mnogo dulje
od nas Amerikanaca. Sve je skrojeno po vašoj mjeri.
Odmotao je par jeftinih smeñih cipela.
- I one su originalni proizvod. Vjerujte mi. Tako bijedne cipele ne
mogu se kupiti nigdje na Zapadu. I vidjet ćete da će Rusi kao prvo baciti
oko na vaše cipele. Po njima odmah prepoznaju strance.
Metcalfe je pogledao Corkvja čiji je izraz lica djelovao tako odsutno kao daje u
mislima negdje sasvim drugdje.
- Zapravo, ne bih se trebao infiltrirati u Rusiju prerušen u Rusa
- reče on. - Putujem sasvim legalno, s vizom pod svojim imenom.
Corcoran se nakašljao.
- Ulazite u zemlju pod svojim imenom, James, to je točno, ali nikad
se ne zna što se može dogoditi. Valja uvijek znati gdje su izlazi. Možda
ćete se morati prerušiti u nekog drugog.
Metcalfe je kimnuo. Starije, naravno, imao pravo.
Kao sljedeće, Nolan je stavio mini kameru na stol koju je Metcalfe prepoznao kao
Minoxicu proizvedenu u Rigi. Kimnuo je bez riječi, dajući time na znanje da se u to
razumije. Zatim je čovjek iz FBI-a izvukao snop karata iz džepa raširivši ih poput
lepeze po stolu.
- Evo, pogledajte ih malo.
- Što to imate? - upita Metcalfe.

- Detaljnu zemljopisnu kartu Moskve i okolice. Ondje vas ne
bi smjeli uloviti sa zemljovidom, inače će vas doživotno zatočiti u
Lubjanku. Izmeñu gornje i donje strane svake karte je numerirani
odsječak zemljovida. Trebate samo oguliti gornju stranu. Suvišno ljepilo
možete sastrugati palcem.
- Mudro - reče Metcalfe.
Zatim mu je FBI-evac pokazao izbor skrivenog oružja koje je Metcalfe vidio prije.
Page 34
Pištolj koji se nosi u futroli ispod pazuha i opasač čija je kopča sadržavala
modificirani pištolj Webley kalibar .25 koji se može aktivirati povlačenjem kabela.
Zatim je izvadio toaletnu torbicu od platna i izvukao iz nje aparat za brijanje i
četkicu. Pustio je da se četkica za brijanje s ručkom od bjelokosti kotrlja po
stolu, a Metcalfe ju je uzeo u ruku daje prouči. Trudio se da okrene ručku kako
bije rastavio, ali činilo se da ostaje čvrsta.
- Možete je ostaviti bez brige u hotelskoj sobi - reče Nolan.
Uzeo je četku za brijanje u ruku, okrenuo ručku u smjeru kazaljke na
satu otkrivajući šupljinu iz koje je izvukao smotani list iz bloka za
jednokratnu upotrebu, sustav kodiranih poruka koje nije bilo moguće
provaliti. Metcalfe je kimnuo; naučio je služiti se takvim notesima.
Tiskani su na celuloznom nitratu kako bi listovi bili lako zapaljivi, da se
brzo unište ako čovjek mora bježati.
Nolan je izvadio tubu paste za zube Ipana iz toaletne vrećice i istisnuo bijelu
vrpcu.
- Ivani neće posumnjati daje najvećim dijelom šuplja.
Otvorio je stisnuti kraj tube od staniola i izvukao mjehur iz kojeg je izvadio
svileni šal. Na njemu je bila tiskana gusta mreža brojki. Metcalfe je prepoznao
popis lozinki, tiskan na svili kako bi se lako sakrio. Kimnuo je-
- Ovaj popis ovdje sadržava još jednokratnih blokova. Pušite li?
Nolan je stavio pred njega kutiju Lucky Strikesa.
- Ne mnogo.
- Ubuduće ćete pušiti. Mnogo češće. Tu je još jedna lozinka.
Nolan mu je pokazao nalivpero. Zatim je stavio još jedan kovčeg na
stol, ovaj put skupi kožni Hermesov kovčeg.
- Taj je za vas kad putujete kao Amerikanac.
- Imam kovčeg, hvala.
- U mjedenim okovima ovoga kovčega skriveni su najvažniji dijelo-
vi odašiljača, stari. Bez njih odašiljač ne funkcionira.
- Kakav odašiljač?
- Ovaj ovdje. - Nolan je dignuo treći kožni kovčeg na stol. Očito je
bio prilično težak. Otvorio gaje otkrivajući lakiranu crnu čeličnu kutiju.
- BP-3 - objavio je ponosno. - Najučinkovitiji dvosmjerni
komunikator na svijetu.
- To je jedan od prvih prototipova - reče Corky. - Izradila ga je
skupina genijalnih poljskih emigranata za MI-6, ali ja sam ih uspio
dobiti prvi. Nemojte me pitati kako. Nakon ovog ureñaja, sve drugo je
zastarjelo. Svi drugi ureñaji sada su muzejski primjerci. Ali molim vas
da ga štitite svojim životom. Vi se možete zamijeniti, ali ovaj ureñaj, na
žalost, ne.
- Točno - reče Chip Nolan. To je vraški fina igračka. I trebat će
vam u Moskvi. Koliko ja znam, jedina druga mogućnost da se uspostavi
veza sa središnjicom jest crni kanal, zar ne?
Nolan je pogledao Corkvja koji je samo kimnuo.
-Ali on se smije upotrebljavati samo u slučaju nužde. Inače postoje samo ovaj
ureñaj ovdje ili kodirane poruke čiji prijenos preuzimaju pouzdani posrednici.
- Imam li ih ja uopće? - upita Metcalfe. - Mislim posrednika kojima
mogu vjerovati.
- Ima jedan - reče Corcoran napokon. - Ataše našega veleposlanstva
čije ćete ime dobiti od mene s ostalim informacijama o kontaktima. Ali
moram vas upozoriti, James. U Moskvi ste sami. Nemate zaštitu.
- A što ako se nešto izjalovi? - upita Metcalfe. - Kažete uvijek kako
treba poznavati sve putove za izlaz.
- Izjalovi li se nešto - reče Corcoran i uspravi se u svom habitu
- poricat ćemo da vas poznajemo. Morat ćete se sami snaći.
Nekoliko minuta poslije FBI-evac je otišao. Corcoran je smrknuta lica izvadio
kutiju Gauloises i kutiju šibica iz džepa. Metcalfe se prisjetio Corkvjeva
zahtjeva, izvadio je kutiju Lucky Strikesa i pružio je svom mentoru.
- Chesterfildsa trenutačno nema, - reče Metcalfe - ali mislio sam
kako je ovo bolje nego ništa.
Corky je bez riječi odmotao kutiju, ali njegov slabašan smiješak odavao je
zadovoljstvo.
Page 35
Metcalfe mu je ispričao o provali u svoj stan.
66
...k
Nakon duge šutnje Corcoran izjavi: - To je zabrinjavajuće.
- Svakako.
- Možda iza toga ne stoji ništa više nego neki pretjerano revni
gestapovac. Napokon, vi ste stranac koji je mnogo putovao pa ste time i
automatski sumnjivi. No, to bi ipak moglo upućivati i na nešto više.
- Na curenje informacija.
Corcoran je lagano kimnuo.
- Ili na agenta koji se uvukao. Iako ja uvijek zahtijevam strogu
podjelu, ne dvojim ni najmanje da se prekoračuju granice, govore
povjerljive stvari i ugrožava sigurnost. Trenutačno možemo tražiti viši
stupanj budnosti. Ne vjerujem da će vam vaš moskovski zadatak biti
lak.
- Zašto to kažete?
Corcoran je izvukao cigaretu iz kutije, oprezno potegnuo šibicu i zapalio je
polako.
- Ta žena, ta balerina, bila vam je nekoć veoma važna, zar ne?
- Da, jednom prije. Sada više ne.
- Ah, razumijem - reče Corcoran smiješeći se zagonetno dok je
punim plućima udisao dim. - Sad je samo jedna na vašem dugom popisu
romantičnih veza, zar ne?
- Da, tako otprilike.
- Vidjeti je ponovno u naručju nekoga drugog muškarca neće, dakle,
za vas biti kušnja?
Zadržao je dugo dim cigarete u plućima.
- Dodjeljivali ste mi već i teže zadatke.
- Ali nikad važniji. - Corky je napokon ispustio dim. - Stephene,
razumijete li težinu onoga što ćete raditi?
- Ako se tako izražavate - reče Metcalfe - ne, vjerojatno ne. Čak
i kad bi se von Schiissler razotkrio kao istinski protivnik Hitlera i bio
spreman izdati vlastitu zemlju, što je teško zamisliti, i on je samo jedan
izvor više. Sigurno imamo i druge.
Corcoran je polako zatresao glavom. Od njihova posljednjeg sastanka u New Yorku,
čini se daje stari još više smršavio.
-Ako izvučemo glavni zgoditak time da ga vi pridobijete, Stephene, onda bi on bio
jedan od naših najvažnijih doušnika iz njemačkoga zapovjedništva. On blisko
surañuje s njemačkim veleposlanikom u Moskvi, grofom Wernerom von der
Schulenbergom. Njegova obitelj pripada višoj klasi, ima nevjerojatno dobre veze.
Znate što to znači.
- Nasmijao se suho u sebi. - Oni svi s prezirom gledaju demagoga i bečkoga
skorojevića Adolfa Hitlera. Oni svi mrze Fiihrera. Ali oni su svi ipak njemački
domoljubi. Prilično složeno.
- Ako je von Schiissler doista njemački domoljub, kao što
pretpostavljate, teško da će izdati vlastitu zemlju usred rata, bez obzira
na Fiihrera.
- Njegova se lojalnost može pokazati složenijom nego što se čini
na površini. Ali ne znamo dok ne pokušamo. I ako ga mi, vi, uspijete
pridobiti, mogao bi doista pružiti zanimljive informacije.
- O čemu točno? Čak i visoko pozicionirani diplomat Ministarstva
vanjskih poslova ne bi smio biti upućen u vojnu strategiju Hitlerova
unutarnjeg kruga rukovoñenja - suprotstavio se Metcalfe. - On neće znati
ni za kakve pojedinosti njemačkih planova za invaziju na Englesku.
- Točno. Ali morao bi odlično poznavati stanje odnosa izmeñu
Njemačke i Sovjetskog Saveza. A u tome je naša jedina nada.
Metcalfe je zatresao glavom ne shvaćajući.
Page 36
- Oni su saveznici. Od prošle godine Hitler i Staljin su partneri u tom
prokletom ratu. Što se o tome može još saznati?
Corcoran je zatresao tužno glavom kao daje razočaran Metcalfeom.
- Oni su potpisali komad papira. Ugovor. Ali ugovor je nalik zrcalu,
Stephene. U njemu svatko vidi ono što želi vidjeti.
- To nadilazi moje mogućnosti shvaćanja, Corky.
- Hitler nudi Staljinu komad papira na potpis na kojem piše: mi
smo prijatelji, imamo iste interese, mi smo partneri. Ali Staljin vidi u
tome ugovoru ono što bi volio vidjeti: odraz svojih ambicija, svojih
nada, svojih aspiracija. A ono što Staljin vidi u ugovoru ne odgovara
nužno onome što Hitler vidi. Hitler vidi možda nešto potpuno drugo. A
mi promatrači, ostatak svijeta, možda bismo više voljeli da u tom zrcalu
vidimo pakt izmeñu dvojice hulja, koji su se doista ujedinili radi krañe
ili igre obmane pri čemu jedan drugoga nastoji nasamariti. Zašto takvo
zrcalo zamjenjuje desno i lijevo, a ne gore i dolje?
- Znate da baš ne znam rješavati vaše zagonetke, Corky.
Corcoran je uzdahnuo ogorčeno.
- Ono to ne čini, Stephene. Zrcalo ne zamjenjuje desno i lijevo. Ono
samo pokazuje ono što vidi. Odražava ono što se nalazi pred njim.
Metcalfe je kimnuo ponovno.
- Želite znati što Rusi misle o Nijemcima, a što Nijemci o Rusima.
To je istina koju želite saznati, je li?
68
69
Corcoran se nasmiješio.
- Istina je razbijeno zrcalo. Uokolo su rasute na tisuće krhotina.
Svatko misli da je njegov komadić cijela istina. Ako mi dopustite da
citiram stihove iz kaside Hadžija Abdua u verziji Sira Richarda Francisa
Burtona.
- Dopuštam - reče Metcalfe.
Corky je često citirao nekoliko redaka ovoga perzijskoga panegiričara.
- Savez dvojice diktatora - nastavi Corky - je velika tajna rata.
Neobično je važan. Sjećate li se Peloponeskoga rata, Stephene?
- Bojim se daje to bilo malo prije moga doba, gospodine. Čini se da
ste i vi tada još nosili kratke hlače.
Corcoran se kratko nasmiješio.
-Atena je tada preživjela samo zbog nesloge izmeñu njezinih dvaju glavnih
neprijatelja.
- Znači li to da izmeñu Njemačke i Rusije ima nesuglasica?
- To znači da želim saznati ima li ih. To bi bile veoma vrijedne
informacije. I zapravo naša jedina nada.
Metcalfeovo namreškano čelo pokazivalo je njegovu mentoru da ga ne prati u
potpunosti. Corcoran je nastavio: - Dok se Hitler borio protiv Engleske i
Francuske, Rusi su mu isporučivali željezo i gumu, žito i meso. Rusi su hranili
Hitlerove vojnike i opskrbljivali njegovu vojsku. Sjetite se da su Staljinovi
vlastiti ljudi umirali od gladi dok je on prodavao Hitleru tisuće tone žita. Ova
dva tiranina podijelila su meñusobno Europu; sada žele podijeliti britanski imperij
kako bi jednoga dana ovladali cijelim svijetom.
- Glupost, Corky. Britanski imperij neće se dijeliti. Churchill je očito
čvrsto odlučio to spriječiti.
- Churchill je odlučan kao što to može biti samo šef vlade. Ali u
odnosu na daleko nadmoćnijeg neprijatelja, kakvi su nacisti, njegove su
mogućnosti ograničene. Kad on kaže da može ponuditi samo krv, znoj i
suze... Tu ga držim za riječ. Više Engleska ne može ponuditi. Javljaju se
ozbiljne dvojbe u vezi s njezinim golim opstankom.
-Ali mislite li da Staljin doista vjeruje Hitleru? - odvrati Metcalfe. - Ova
dvojica luñaka nalik su dvojici škorpiona zatvorenih u boci!
- Sigurno, ali oni se meñusobno trebaju - reče Corcoran izbacujući
Page 37
obilno dim kroz nos.
- Imaju mnogo toga zajedničkoga. Obojica su diktatori. Ne znaju za
obzir prema slobodi pojedinca. Savez izmeñu njih dvojice bio je sjajna ideja. Ali
to nije prvi put. Pogledajte što se dogodilo u posljednjem ratu, Stephene. Kad je
Rusija shvatila da će izgubiti protiv Njemačke, sklopila je u Brest-Litovsku
separatni mir s Nijemcima. I zatim je sljedeće desetljeće provela tako što je
ponovno tajno naoružavala Njemačku, kršeći time izričito Versajski sporazum. To što
se danas nalazimo pred tako moćnim protivnikom, možemo zahvaliti Rusiji.
- Ne mislite li da Hitler samo čeka povoljan trenutak pa da napadne
Rusiju? Uvijek sam mislio da za Slavene, uz to još i komuniste, gaji
samo prezir. Mislim, pogledajte stoje napisao u Mein Kampfu.
- Znamo da ne planira nikakav napad. Imamo podatke, sporadične,
ali pouzdane iz Hitlerova najužeg kruga koji to potvrñuju. On, napokon,
nije idiot. Ako bi napadom na Rusiju započeo rat na dvjema frontama...
No, to bi bila čista ludost, smrtni udarac za nacističku stvar. Za nas bi to
bilo prelijepo kad bi bilo istina. I želim vam još nešto ispričati što me
trenutačno doista uzbuñuje. Kod kuće sam pod pritiskom mnogih ljudi
iz vojnih i obavještajnih krugova koji vjeruju kako nam Hitler zapravo
uopće nije glavni neprijatelj.
- Što to znači?
- Oni smatraju boljševike pravom opasnošću i u Adolfu Hitleru vide
važan bedem protiv njih.
- Ali kako... kako može netko smatrati Hitlera nečim drugim nego
krvoločnim tiraninom? - upita Metcalfe.
- Mnogi ljudi više vole utješnu laž - reče Corcoran. Oko usana mu
je titrao podrugljivi smiješak. - Ovu sam lekciju naučio prilično rano,
kad sam bio dijete, a moja je teta umrla. Rekli su mi daje otišla »na neko
bolje mjesto«.
- Odakle znate da je to laž? - Metcalfe je provocirao staroga šefa
špijuna.
- Niste poznavali moju tetu - odgovori Corcoran.
Metcalfe je cijenio šefov jetki humor u vrijeme takvih napetosti.
- Dakle, dobro - reče on. - Što se dalje dogaña sa mnom?
- Htio bih da sutra napustite Pariz - izjavi Corcoran kratko. - Učinite
nam uslugu i suspregnite se od opraštanja sa svojim ljubavnicama. Nitko
ne smije saznati kamo putujete. Slobodno napišite razglednice koje ćemo
poslati s Ibize ili s Kanarskih otoka. Neka misle kako je neuhvatljiv i
glamurozni g. Eigen hitno morao poslovno otputovati. To će svatko
prihvatiti.
71
Metcalfe je kimnuo. Corcoran je, naravno, imao pravo. Radije je odustao od
objašnjenja. Sutra! To je značilo da neće biti vremena da se vrati Flori Spinasse i
uzme popis osoblja njemačkoga veleposlanstva u Moskvi; to jest gubitak, ali može se
preboljeti.
- Otputovat ćete s Gare du Nord u Berlin, a odatle nastavljate
u Varšavu. Rezervirana su vam spavaća kola prvoga razreda na ime
Nicolas Mendoza. Sići ćete na kolodvoru Varszawa Centralna, vratiti
se nakon dva sata i četvrt i ukrcati se kao Stephen Metcalfe u vlak za
Moskvu. Ondje je za vas rezervirana soba u hotelu Metropol.
Metcalfe je kimnuo.
- Dokumenti?
- Imate veze ovdje. Nemamo dovoljno vremena da ih moji ljudi
izrade i pošalju iz SAD-a.
- Nema problema.
- Pred vama je divovski posao. Ulog je nevjerojatno visok pa zato
ne želim čuti apsolutno ništa od vaših uzbudljivih pričica. Tu se gomila
stvari može izjaloviti.
- Pitam vas još jednom: što da učinim ako se nešto izjalovi?
Corcoran je stao namještati svoju misnicu.
Page 38
- Izjalovi li se što, Stephene, predlažem vam da se molite.
7
Violinist je čekao u čovjekovu stanu.
Njegovu je adresu Sicherheitsdienst dobio preko telefonskoga broja koji je navela
prostitutka. Gdje je bila radiopostaja, Kleist još nije znao. Prostitutka, naravno,
nije imala pojma. A njihov doušnik koji ih je prvi upozorio na padobranske pošiljke
tek nije znao jer je svatko smio saznati samo ono što se ticalo njegovih zadataka.
U satima koje je proveo čekajući povratak engleskog agenta Kleist je mogao u miru i
temeljito pretražiti čovjekov stan. Sad je znao Britančev pravi identitet, stoje
bio početak. Znao je da Britanac noću radi, a danju spava.
Kleist je morao samo čekati.
Nešto nakon sedam sati ujutro čuo je kako se otvaraju vrata stana. Britanac je
pjevušio dok je trčkarao amo-tamo pristavljajući vodu za čaj, a zatim otišao u
spavaću sobu da obuče pidžamu. Kad je otvorio vrata ormara da izvadi vješalice za
svoje stvari, oteo mu se kratak uzvik. Kleist je iskočio iz ormara, uhvatio ga
objema rukama za vrat i bacio na pod.
Britanac je zaklokotao, tamnocrven u licu: - Što, dovraga...!
Ali Kleist mu je tako snažno gurnuo koljeno u meñunožje daje čuo kako mu je slomio
trtičnu kost.
Sada je Britanac jauknuo. Suze su mu tekle u potocima. Plakao je poput curice.
- Želim samo znati gdje je vaša radiopostaja - rekao je Kleist.
Njegov engleski koji je naučio u poodmakloj dobi bio je snažno
obojen njemačkim naglaskom. Sada je maknuo jednu ruku s čovjekova
grkljana.
- Jebi se! - reče Englez visokim, klokotavim glasom.
Vjerojatno je mislio da je Kleist maknuo ruku s njegova grkljana
kako bi mogao govoriti, ali zapravo učinio je to samo zato da izvuče
72
73
IMMfflL
namotanu violinsku strunu iz džepa. Kleist je odmotao strunu i stavio je u sekundi
oko čovjekova vrata, točno iznad Adamove jabučice i ispod pokretne jezične kosti.
To je bilo najosjetljivije mjesto. Kad je stisnuo dišne putove i karotidu, mogao je
vidjeti kako su Britancu iskočile oči.
Mladić očito nije jako pazio na osobnu higijenu, zaključio je Kleist. Vjerojatno se
nije okupao više dana. Istina daje vruća voda bila ograničena, ali to nije nikakva
isprika.
- Pitam vas još jednom - reče Kleist polako i jasno. - Želim znati
gdje se nalazi radiopostaja u kojoj radite; to je sve. Ako mi odgovorite na
pitanje, moj je posao obavljen i odmah odlazim. Ostavit ću vas na životu.
Nema potrebe biti hrabar.
Britanac je pokušavao nešto reći. Kleist je olabavio strunu toliko da je čovjek
mogao govoriti.
- Dakle dobro! - dahtao je Britanac. - Dakle dobro! Reći ću vam!
- Lažan odgovor neće donijeti smrt samo vama, nego i svima s
kojima surañujete.
Iz svoga dugogodišnjeg iskustva stručnjaka za saslušanja i mučitelja Kleist je znao
da su prijetnje smrću većinom neučinkovite. Ono što je ipak funkcioniralo, bili su
osjećaji krivnje, instinkt da se štiti svoje prijatelje i kolege. I bol: bolje čak
najbrže navela čovjeka da progovori. Zato je stavio Britancu violinsku strunu ispod
vrata ondje gdje se najbolnije urezala.
- Reći ću vam! - vrisne Britanac.
I učinio je to.
Kad je bio gotov, kad je ispričao Kleistu sve što je morao znati, Kleist je naglo
stegnuo violinsku strunu oko meka tkiva Britančeva vrata. Iz mladićeva pogleda
govorila je zbunjenost, ogorčenje, prije nego što su mu se oči izbuljile. Ispunio
Page 39
sam svoj dio dogovora činilo se kao da govori njegov pogled. Zašto ti ne ispuniš
svoj?
Kleist nije nikad shvaćao zašto njegove žrtve uvijek vjeruju da bi se mogle s njim
pogañati. Čemu pogañanje ako samo jedna strana ima svu moć?
Kad je Britanac bio mrtav, Kleist je ustao i oprao si miris truleži s ruku s
odbojnošću i gañenjem.
8
U Parizu je bio neki krivotvoritelj kojeg je Metcalfe poznavao više godina i u koga
je imao povjerenja, koliko se uopće usudio u svom agentskom životu nekomu
vjerovati. Alain Ducroix bio je naravno mnogo više od krivotvoritelja, ali njemačka
opsada gaje promijenila, kao što je promijenila i mnoge druge. Ducroix je bio teško
ranjen u Prvom svjetskom ratu na rijeci Somme. Bio je višestrano nadaren: pjesnik,
vlasnik veoma ugledne knjižare i nakladnik. Njegova mala nakladnička kuća,
specijalizirana za luksuzna mala izdanja slavnih i nepoznatih pjesnika, zvala se
Editions Ducroix. A na tiskarskim prešama u ateljeu iza svoje knjižare Alain
Ducroix je precizno izrañivao potpuno drugačije tiskarske proizvode: cartes
d'identite, vozačke dozvole, iskaznice SD-a, njemačke identifikacijske kartice, što
god je trebalo maloj vojsci hrabrih boraca otpora. Bio je dobar čovjek koji je
činio koristan posao.
Kao Daniel Eigen Metcalfe je već više puta naručivao kod Ducroixa iskaznice za sebe
i svoje prijatelje. Pazio je na to da nikad ne oda svoj pravi identitet i to ne
samo radi vlastite zaštite. Metcalfe je želio zaštititi Ducroixa. Stari
krivotvoritelj je poznavao Eigena samo kao švercera koji je njemu i njegovim
prijateljima u pokretu otpora učinio već brojne usluge. Eigen nije bio politički
tip, to je Ducroix već davno zaključio, ali bio je simpatičan i doimao se u
najmanju ruku kao povjerljiva osoba.
I Metcalfe je sad trebao Ducroixovu pomoć. Budući da će napustiti Francusku vlakom
pod imenom Nicolas Mendoza, trebao je odobrenje za putovanje koje izdaje vlada u
Vichvju. Ducroix je u cijelom Parizu bio jedini krivotvoritelj iskaznica koji je
imao točno pravi papir po težini i boji, a znao je i točno kopirati službene žigove
i tipografiju.
Librairie Ducroix nalazila se u avenue de l'Opera. Zahvaljujući lijepim knjigama od
kojih je zastajao dah, a koje je Alain Ducroix
74
_73..
otisnuo na svojoj ručnoj preši i zatim ih sam uvezivao, njegovi su izlozi
nalikovali elegantnim scenografijama. Često bi prolaznici zastajkivali i divili se
svescima u zagasitocrvenoj safijanskoj koži i s naslovima ispisanima ručno
nanesenim listićima zlata. Neki su bili uvezani u teleću kožu ili pergament s ručno
mramoriranim papirima, rukom šivanim hrptima, prednjim i stražnjim koricama
ukrašenim zlatno-crvenim ornamentima, dok su rubovi bili pozlaćeni.
Jedini predmet koji je odudarao u oba izloga bio je maleni uokvireni portret
maršala Petaina ispod kojeg je pisalo VENDU, prodano. To je bila igra riječi, gorka
šala: Petain je prodao cijelu Francusku. Metcalfe je smatrao da nije mudro takvo
što staviti u izlog. Zbog toga bi morao ukoriti Ducroixa. Zbog svoga važnog tajnog
posla trebao je tim više prikriti svoja politička uvjerenja.
Metcalfe je gurnuo vrata trgovine. Zvončići postavljeni na vrata zazvonili su kad
je ušao. Knjižara u kojoj su se na stolovima i zidnim policama nudile knjige
pjesama i romani, od kojih neki u Ducroixovim izdanjima, bila je prazna.
Naravno da nije bila potpuno prazna.
- Ah, Daniele! - uzviknuo je bariton iz pozadine knjižare. - Gdje si
bio cijelo to vrijeme?
Ducroix, zgodan kršan muškarac šezdesetih godina, sa sijedim pramenom kose, kretao
se velikom brzinom u svojim invalidskim kolicima od stražnje strane knjižare duž
uskoga srednjeg prolaza. Iako je od bitke na Sommi bio uzet, izgledao je snažno,
čak atletski. Ruke su mu bile krupne i zadebljane, a podlaktice mišićave.
Ducroix je pružio ruku i čvrsto se rukovao s Metcalfeom.
Page 40
- Došao si kupiti moje novo izdanje Fleurs du Mal, zar ne? Dobar
izbor! Uvez je od crne safijanske kože s crvenom unutarnjom stranom,
a prvi i zadnji list od rukom mramoriranoga papira. Sjajno izdanje pa
makar ja to sam rekao. A o tipografiji da se i ne govori...
- Petainova slika u tvom izlogu - prekinuo gaje Metcalfe.
- Da. - Ducroix se smijuljio - Junak iz Verduna, ali pljujem ja na
njega.
- Slušaj, radije to čini potajno. Na tvom mjestu maknuo bih ovu
malu šalu iz izloga.
Ducroix je slegnuo ramenima.
-D'accord- priznao je. Spustio je glas. - Doñi idemo otraga, ondje možemo neometano
razgovarati.
Metcalfe ga je slijedio kroz dućan i dvokrilna vrata u prostranu prostoriju s
kamenim podom, s ručnom prešom, sa slagarskim strojem Linotype i radnim stolovima
za kojima je Ducroix uvezivao svoje knjige.
Dok mu je Metcalfe objašnjavao što treba, Ducroix je kimao. Držao je oči zatvorene
da se može bolje koncentrirati.
- Da, da - rekao je napokon. - Da, to se može učiniti. Imam vjerojatno
još nekoliko predložaka. Morat ću provjeriti. Njih je užasno teško dobiti.
Morao sam ići do direktora jedne od velikih pariških tiskara, svoga
starog prijatelja. On dobiva narudžbe od državnih organa pa zato ima
zalihu praznih obrazaca. Službeni pečat Ministarstva vanjskih poslova
sam sam izlio iz olova. Ali tekst moram lijevati na stroju Linotype, a to
zahtijeva poman rad kako se ne bi otkrila krivotvorina. Službenici koji
kontroliraju na granici prilično su glupi, znaš, ali katkad čovjek naleti na
nekog oštroumnog koji pomno promatra, a mi ne želimo katastrofu.
- Ne, to doista ne želimo - složio se Metcalfe.
- Možda sam u posljednje vrijeme čitao previše Baudelairea, ali opet
sam se sj etio što on kaže \Hn'y a pas de hasard dans I 'art, pas plus qu 'en
mecanique. Najbolja umjetnost zahtijeva mnogo posla, je li? Ne da sam
ja neki veliki umjetnik; nisam naravno, ali tko želi taj posao raditi
propisno, treba malo umjetničkoga talenta i mnogo koncentracije. Alorsl
- Okrenuo se uokolo, otišao za stol iza sebe i uzeo uski svezak s neke
hrpe knjiga. Dao gaje Metcalfeu.
- To je, mon cher dar za tebe. Racineova Fedra. Možeš čitati dok
čekaš. Uzmi udoban naslonjač u dućanu. Uvez još nije potpuno suh pa
moraš paziti. Lijepo izdanje, zar ne? Teleću kožu je danas vraški teško
nabaviti. Nijemci šalju sve naše krave u Njemačku.
- Predivna knjiga - reče Metcalfe. - Pročitat ću je sa zadovoljstvom.
- Sjedni nekoliko minuta dok vidim što se da učiniti. Reći ću ti tada
hoću li za taj dokument trebati sat ili dvanaest sati. Trebaš ga brzo?
- Što prije, dragi moj Alain.
- Dobro, učinit ću sve što mogu. Ti sada izañi i pazi na trgovinu dok
ja ovdje budem tražio. Ako ti se Račine ne sviña, možeš malo potražiti
po policama. Sigurno ćeš ondje naći neki dragulj. Kako je ono Lamartine
govorio? Meme dans le rebut on trouve desjoyaux. Čak i u otpadu nalaze
se dragulji!
Metcalfe je otišao natrag u knjižaru i ogledao se bez posebna zanimanja po policama
s knjigama. On nije često svraćao u knjižare, a
76
77
sada pak posebno nije imao strpljenja. Bio je nervozan i imao je grižnju savjesti
jer je uvukao prijatelja u tu stvar.
Krivotvoriti izlazne vize bio je drugačiji red veličina nego na primjer tiskati
lažne točkice za živežne namirnice. Ako bi uhvatili Metcalfea, i Ducroix bi mogao
nastradati. To je bila užasna pomisao. Napokon, Metcalfe se dobrovoljno obvezao na
opasan posao u tajnim službama. Ducroix je bio intelektualac, knjižar, posvećen
Page 41
književnosti. Nije bio špijun. Bio je hrabar čovjek koji je davao svoj obol pokretu
otpora; bilo je važno da ga se ne izloži opasnosti.
Nekoliko minuta kasnije iz misli ga trgne zvonjava na vratima. Ušao je kupac:
muškarac od četrdesetak godina. Metcalfe je osjetio nelagodu, nekakve trnce, kao da
s tim čovjekom nešto nije u redu. U tom vremenu lišavanja i odricanja izgledao je
predobro uhranjen. Bilo je nešto elegantno, nešto povlašteno kod toga gospodina u
skupom odijelu, šivanom po mjeri. Kosa mu je bila vojnički kratko ošišana i nosio
je naočale bez okvira. Je li to Nijemac? I cipele su mu izgledale skupo. Koža
ulaštena do visoka sjaja, kožni donovi. Francuzi općenito nisu bili tako dobro
odjeveni.
Dok se Metcalfe pravio da se zanima za neko izdanje Corneillea koje se nalazilo u
visini očiju, kriomice je proučavao drugoga muškarca u knjižari. Drveni pod je
zaškripao kad se čovjek zagledao uokolo. Činilo se da traži nešto ili nekoga.
Metcalfe gaje promatrao šutke. Tek kad se čovjek lagano okrenuo na stranu, Metcalfe
je opazio malo ispupčenje ispod njegova sakoa: oružje u koricama.
Bože dragi, pomisli Metcalfe. Ja sam ih namamio ovamo.
Minutu poslije toga čuo je kako auto prolazi ispred knjižare. Prepoznao je tip
automobila po šumu snažna motora još prije nego stoje vidio crni Citroenov Traction
Avant. Bilo je to Gestapovo vozilo. Vozač je nosio odoru Gestapa. Neki je čovjek
izašao sa stražnjeg sjedala: još jedan detektiv, takoñer odjeven u dobro odijelo.
Metcalfe je osjetio adrenalinski šok kad je i drugi Gestapov agent ušao u knjižaru.
Očito su me pratili, shvatio je s užasom.
Brzo je kalkulirao u glavi. Imao je pištolj koji je bio u koricama na gležnju, gdje
se nije vidio. Teoretski bio je u lošijem položaju, ali ovdje se nije radilo o tome
da izvuče oružje i puca. To bi bio posljednji izlaz. Nije smio riskirati da ubije
agenta Gestapa, posebno ne uoči svog odlaska iz Pariza. To bi sve zakompliciralo.
Dakako, uvijek pod pretpostavkom da može pobjeći. Bila su dvojica i sigurno su
dobili zapovijed da nekoga uhite, a ne da ga ubiju.
Ali koga su došli uhititi?
Ducroix je bio u najvećoj opasnosti. Metcalfe, napokon, nije radio ništa drugo do
pretraživao po knjigama. Neka ga Gestapo odvede na saslušanje; to ne bi dovelo ni
do čega. Ali ako upadnu u stražnju prostoriju dok Ducroix obavlja svoj ilegalni
posao, Francuz bi bio uhićen i osuñen na likvidaciju.
Morao je zaštititi Ducroixa. Morao ga je upozoriti; to je bila prva stvar.
Metcalfe se mirno okrenuo, klizeći prstom preko reda knjiga kao da traži odreñeni
naslov, a zatim se premjestio u sljedeći red polica. Polako se kretao, promišljeno
sa strpljenjem pretraživača uronjenog u knjige.
Prvi je gestapovac podigao pogled i budno motrio Metcalfeove pokrete. Umjesto da se
brže kreće, Metcalfe je usporio kako bi razbio nepovjerenje Nijemaca. Zastao je,
izvukao knjigu iz police, otvorio je i stao je proučavati. Zatim je lagano zatresao
glavom, zamijenio knjigu i uputio se u stražnji dio dućana. Kad je skriven iza neke
dugačke, visoke police za knjige bio izvan vidnoga polja dvojice Nijemaca, ubrzao
je korak, hodajući lagano i krećući se gotovo bešumno.
Napokon je stigao do dvokrilnih vrata što su vodila u radionicu.
Oprezno ih je pritisnuo i poželio da šarke ne zaškripe. I nisu.
Ducroix, čija su invalidska kolica bila za radnim stolom, upravo je telefonirao.
Metcalfe je s olakšanjem ustanovio da pred njim nije bilo rastvoreno ništa što bi
ga moglo teretiti. Nikakvi žigovi IVehrmachta. Nikakvi predlošci dokumenata, ništa
slično.
Ducroix se okrenuo i nasmiješio se Metcalfeu.
- Trebaju me naprijed, je li tako? Imamo kupce koji žele platiti?
- Gestapo - šapnuo je Metcalfe. - Dvojica. Ako imaš što vani, makni
to. Odmah!
Ducroix gaje promatrao s lagano zbunjenim izrazom lica. Metcalfe je nastavio: - Ima
li ovdje kakav stražnji izlaz? Valja uvijek znati gdje je izlaz: Corkvjeva prva
zapovijed. Metcalfe se već poskliznuo. Nije bio spreman za taj slučaj.
- Zaboravio sam ti dati zaštitnu kutiju za knjigu! prosvjedovao je
Ducroix. - Za Racinea! - Uzeo je kutiju presvučenu platnom s radnoga
stola i okrenuo se s njom prema Metcalfeu.
- Dovraga s tim, nema vremena za to! - izderao se Metcalfe.
.J9 .
Page 42
IMMiM
Pretraživao je radionicu tražeći vrata za izlaz. - Zar nisi razumio? Gestapo je tu!
Moram što prije nestati, a ti, ti moraš...
- Moram obaviti svoju dužnost - prekinuo ga je Ducroix neobično
bezizražajnim glasom. Kutija za knjigu pala je na pod i pojavio se golemi
Luger uperen u Metcalfeova prsa. Ducroix je čvrsto držao objema rukama
golemi pištolj oslonivši se laktovima na naslon svojih invalidskih kolica.
Metcalfe je zurio u otvor cijevi pištolja i dok je jednu ruku povukao iza
leda da izvuče svoj pištolj, Ducroix se izderao: - Ne miči se! Ili pucam!
Negdje odostraga, iza Metcalfea, čuli su se koraci. Okrenuo se i vidio kako ulaze
dvojica gestapovaca s oružjem uperenim u njega.
- Alain! - izderao se Metcalfe. - Što to, dovraga, radiš?
- Savjetujem ti da ne činiš nikakve nagle pokrete - reče Ducroix.
- Inače ćemo te ubiti bez oklijevanja. Ova gospoda žele samo s tobom
razgovarati, a ja ti savjetujem da surañuješ. Ovaj pištolj je uperen točno
u tvoj sedmi prsni kralješak. Jedan pogrešan potez i pucam, i... voilal
Život u invalidskim kolicima, baš kao i ja. Ako preživiš, naravno. Ispod
struka se ništa ne osjeća, monfrere. To izvrsno koncentrira duh. Nema
više lova na žene. A žuljevi koje dobivaš na dlanovima... ali ne brini se...
jer kako ono kaže engleski pjesnik? »Jer ljudi će uvijek biti ljubazni...«
Vjeruj mi, molit ćeš da doñe smrt.
- Sjajno obavljeno! - reče neki glas iza Metcalfea.
- Trudim se - odgovori Ducroix sliježući ramenima, no pritom je
čvrsto, stabilno uhvatio pištolj kao da nije prošlo mnogo vremena otkad
je bio u vojsci.
Metcalfeu su se vrtoglavo vrtjele misli, a adrenalin mu je navirao. Upao je u
klopku.
Ne mijenjajući bitno svoje držanje, lagano se ogledao iza sebe. Oba gestapovca su
uperila svoje pištolje u njega. Nisu bili udaljeni od njega ni tri metra i oprezno
su se približavali. Tri su pištolja bila uperena u njega. Bio je u manjini. Učini
li ijedan nagli pokret, za nekoliko sekundi je mrtav. U to ne treba dvojiti.
Kako i zašto se ovo tu dogodilo, još nije potpuno shvatio. Bilo je zaprepašćujuće:
Ducroix ga je izdao! Ducroix koji je tvrdio kao mrzi Nijemce svakim vlaknom svoga
bića iz nepoznatih razloga surañivao je s Gestapom da ga izruči. To nije bilo samo
zbunjujuće, nego upravo nezamislivo. Kakav su pritisak morali vršiti na Ducroixa?
Kojim su ga prijetnjama ucjenjivali? Koje su mu mito mogli ponuditi?
Ilije možda Ducroix otpočetka šurovao s nacistima?
Dok je Metcalfe pokušavao sve to shvatiti, drugi dio njegova razuma izračunavao je
vrtoglavo kakvi su mu izgledi ako bi se bacio na Ducroixa... ali to ne bi imalo
smisla. Uhvatili su ga.
Ali zašto"? Što su oni znali o njemu? Zar je njegov tajni identitet provaljen? Ili
ga je Ducroix prijavio kao nekoga tko je pokušavao pribaviti krivotvorene
dokumente, ali ne bi li Ducroix u tom slučaju i sam sebe teretio?
- Meine Herren - reče Metcalfe u ironično zabavnom tonu. - Zar ne
smatrate da malo pretjerujete?
- Ruke uvis! - zapovjedio je drugi gestapovac.
Metcalfe je polako spustio ruke sve do visine bokova. Pritom je zabrinutim izrazom
lica koji odaje nerazumijevanje zatresao glavom.
- Smijem li vas barem pitati, gospodo, što sve to znači?
- Herr Eigen, o tome ćemo poslije razgovarati. Za tu svrhu imamo
našu prostoriju za saslušanje. Sada ćete doći s nama i nećete činiti
nikakve nagle pokrete jer imamo zapovijed da pucamo.
Zapovijed: ti su ljudi djelovali na zapovijed odozgo, po uputi viših službenika.
Oni su trutovi, obični mali ulični agenti, i to je bilo dobro, mislio je Metcalfe.
Nisu radili na vlastitu inicijativu. Samo su slušali autoritete.
Metcalfe se nasmiješio i pogledao prema Ducroixu. No, Francuzov je pogled bio
čeličan, neproziran, ruke su mu ostale u streljačkom položaju, Luger je bio
nepomičan. Nije dopustio da se vidi nikakvo suosjećanje, nikakvo sjećanje na njihov
nekadašnji prijateljski odnos. Čini se da je postao potpuno drugačiji čovjek,
nemilosrdan, nepopustljiv.
Page 43
- Gospodo, - reče Metcalfe - zar nemate obavezu da mi barem
kažete zašto ste me uhitili?
Čuo je zvonce kad su se otvorila ulazna vrata u knjižaru.
- Okrenite se, molim - rekao je prvi Nijemac. - Idite na izlaz. Ruke
možete spustiti.
- Ne, stražnji izlaz, molim! - ubacio se Ducroix. - Nitko ga ne
smije vidjeti kako izlazi iz moje trgovine! - Pokazao je pištoljem prema
jednom kraju radionice u kojoj je Metcalfe sada primijetio vrata. Ona su
vjerojatno vodila u ulicu iza zgrade.
- Radi li se o iskaznicama? - bio je uporan Metcalfe. - Papiri?
- Podigao je glas. - O iskaznicama koje upotrebljavam kako bih
Gerhardu Mauntneru nabavio konjak, cigarete, kavijar? Kako bih
gospoñi Mauntner nabavio svilene čarape, parfemi Doista, gospodo...
19.
81 ... A
pa ne mislite valjda ozbiljno?

Spominjući ime drugoga čovjeka u pariškoj središnjici Gestapa, koji je povremeno
bio njegova mušterija, Metcalfe je izvukao svoje najteže streljivo. Ovi ulični
agenti, poslušni do boli, neće ništa učiniti što bi se moglo kositi sa željama tako
visoko pozicioniranoga čovjeka kao što je Mauntner.
- Oh, mi doista mislimo ozbiljno - odgovorio je drugi Nijemac
opušteno. U njegovu glasu osjetilo se znakovito zadovoljstvo. -Napokon,
na uhidbenom nalogu je potpis Gerharda Mauntnera. Mi smo ovdje na
izričitu zapovijed Gruppenfuhrera Mauntnera. Molim vas, krenite.
Prepoznali su njegov blef! Njegova je varka bila raskrinkana kao laž. Sada mu nije
preostalo ništa drugo nego da poñe s njima. Pogledao je još jednom prema Ducroixu
koji nije ni najmanje opustio svoj streljački stav, no na čelu su mu se sada
pojavili grašci znoja. Oko usana krivotvoritelja poigravao je lagani smiješak.
Prijatelj poezije znao je cijeniti tu ironiju sudbine. Sjajan prizor lašca koji se
uhvatio u mrežu vlastite fikcije.
- Dobro, - reče Metcalfe - ovdje se očito radi o strašnoj zabuni, ali
nju ćemo objasniti u rue des Saussaies.
Počeo je hodati uz veliki čelični slagarski stroj Linotype prema stražnjem izlazu.
Jedan od agenata pratio je Metcalfea tako što ga je zgrabio za lakat. Pištolj
Walther u njegovoj drugoj ruci ostao je uperen u uhićenika. Drugi ih je agent
slijedio u stopu.
Ducroix, to je Metcalfe vidio krajičkom oka, spustio je napokon pištolj i odvezao
se invalidskim kolicima u smjeru knjižare, nedvojbeno kako bi poslužio mušteriju
koja je ušla nakon stoje prošla kriza. Metcalfe je sada bio sam s dvojica agenata
Gestapa, ali i dalje u manjini i slabije naoružan.
Dok je hodao, spustio je posramljeno glavu i drhteći vidljivo od straha zgurio se.
- Oh, Bože, - mumljao je - kako je to strašno! Toga se tako dugo
bojim...
Metcalfeova koljena su posustala i on se uz bolan jauk što mu se oteo s usana
srušio na pod. Sav se tresao obuzet strahom. Gestapovac pokraj njega olabavio je
nehotice stisak kojim je držao Metcalfeovu ruku kad ga je Metcalfeova težina
povukla prema dolje.
Pavši na pod, Metcalfe je povukao i Nijemca sa sobom na pod; zatim se munjevito
bacio i udario čovjekovom glavom o kameni pod. Jasno se čulo puknuće glave
gestapovca kad je udarila o kamen. Oči su mu se tako
izokrenule u očnim šupljinama da se vidjela samo još bjeloočnica.

U djeliću sekunde Metcalfe se opet uspravio držeći u ruci Walther onesviještenoga
čovjeka. Dok je nasrtao nadesno, iza čeličnih strojeva, ispalio je hitac prema
drugom Nijemcu.
- Spustite oružje, ili ste mrtvi\ - povikao je Nijemac. Iz njegova dosad tako
flegmatičnog izraza lica očitavao se goli strah. Pucao je u Metcalfea, ali metak je
pogodio samo čelični trup preše Linotype. Metcalfe, koji je bio dobro zaštićen
Page 44
čeličnom prešom, gurnuo je ukradeni pištolj kroz pukotinu izmeñu dijelova stroja i
pomno naciljao dok je gestapovčeva druga runda metaka pogañala samo čelik.
Gestapovac je pucajući jurišao na Metcalfea, a hici su se odbijali od metala.
Odjednom je Metcalfe osjetio oštru bol u bedru dok mu je nekoliko metaka doticalo
meso, poderavši mu nogavicu. Zaškrgutao je zubima, zapucao ponovno i ovaj put
pogodio Nijemca u vrat. Gestapovac se srušio vrišteći od boli. Lijevom ruku
pritisnuo je okidač na pištolju koji je bio uperen gore prema visokom stropu od
betona i ispalio posljednji metak. Agent se srušio urličući poput životinje. Vireći
iza Linotypea, Metcalfe se jednim pogledom uvjerio kako je njegov pogodak bio
smrtonosan. Čovjek još nije bio mrtav, ali više nije bio sposoban za borbu i brzo
je gubio svijest. Njegov vrisak pretvorio se u slab krik koji se jedva još čuo.
Metcalfe se okrenuo i potrčao do stražnjeg izlaza. Desna noga mu se grčila od boli.
Čuo je zvuk nekoga natezanja i okrenuo se da vidi odakle dolazi. To je bio prvi
gestapovac kojeg je ostavio bez svijesti. Ležeći na boku pipkao je kameni pod oko
sebe kao da traži svoje oružje, ne shvaćajući da ga Metcalfe drži u ruci.
Metcalfe je ispalio hitac i pogodio čovjeka u trbuh. Nijemac se opet složio na
podu. Ako ovaj put nije bio mrtav, bio je barem teško ranjen i trajno onesposobljen
za borbu.
Sad sam napokon ipak ubio čovjeka, mislio je očajnički, ali i s uzdahom olakšanja.
Odjednom se začula nova pucnjava. Stisnuo se uza zid pokraj dugačke kutije
slagarskoga stroja koja je bila dovoljno izbočena da mu pruži zaklon.
Na jakoj svjetlosti iz knjižare vidjeli su se obrisi Ducroixa koji se podigao iz
svojih invalidskih kolica. Francuz je pucao ravnomjerno i sa smrtonosnom sigurnošću
u Metcalfea. Hitac za hicem rasprskavao je drvo polica samo pedalj od Metcalfeove
glave. Ladica s olovnim slovima se rasprsnula i rasula bučno po podu.
82
83
Ittlflil
Metcalfe je ispalio rundu. Jedan je hitac pogodio metalno sjedalo invalidskih
kolica, drugi je udario o metalni kotač, a treći je pogodio Ducroixa usred čela.
Prizor je bio užasan. Komad Ducroixove lubanje odletio je u užasnom vodoskoku krvi,
a krivotvoritelj se skljokao u svojim invalidskim kolicima.
Metcalfe je mirno stajao još trenutak, a zatim se prisilio da se pomakne. Bacio se
na trupla gestapovaca, pretražio im džepove i ponio sve dokumente, službene značke
i isprave koje je mogao naći. Sve mu je moglo poslužiti.
Zatim je potrčao do stražnjeg izlaza. Pritisnuo je kvaku, naglo otvorio vrata i
jednim skokom našao se na ulici prepunoj otpadaka.
9
Postojalo je samo jedno utočište.
Sigurna kuća. Špilja. Morao je stupiti u vezu s Corkvjem, upozoriti ga i
obavijestiti ga o onome što se upravo dogodilo, o Ducroixovoj izdaji, o katastrofi.
Corcoran će biti ljut što je Metcalfe razotkriven, to je bilo nedvojbeno, ali morao
je biti obaviješten o razdoru. Možda je on imao neko objašnjenje zašto se
krivotvoritelj tako neočekivano preobratio ili zašto su ga preobratili.
Metcalfe je morao odmah doći do Corkvja, a jedini način da to učini bio je preko
kanala, preko svojih kontakata u Spilji; taj je sustav izmislio sam Corcoran kako
bi očuvao što veću sigurnost.
Potrčao je, ali kad je osjetio udaranje iz rane u bedru, usporio je korak. Nije to
bilo samo zbog rane koja nije bila teška; Derek Compton--Jones, raiotelegrafist u
Špilji bio je školovan za prvu pomoć i moći će ga pravilno liječiti. Ne, trebao je
izgledati kao da mu se nikamo ne žuri, da je on neki važan poslovni čovjek koji
obavlja važan posao. Ako bi ga tko iz nekog razloga zaustavio, mogao se
legitimirati dokumentima jednoga od ubijenih gestapovca. Dakako da on uopće ne
odgovara fotografijama na službenim ispravama, ali time će se baviti kada i ako
bude morao.
Već je bilo kasno popodne i ulice su vrvjele od ljudi. Metcalfe je bio još u šoku
Page 45
od uhićenja koje je za dlaku izbjegao i od krvoprolića. Nikada još nije ubio
čovjeka, a sad odmah trojicu. Osjećao se kao ošamućen, bio je zgrožen prolijevanjem
krvi iako mu je bilo jasno da bi on ležao ondje mrtav da nije ubio te ljude.
Dok je stigao do trošne zgrade od opeke u kojoj se u prizemlju nalazio Le Caveau, a
u podrumu bazna postaja, bol u bedru je malo popustila tako da je šepao manje
upadljivo. Sišao je nekoliko stuba do bara, povukao triput staromodno zvono i
pričekao da se pomakne
84
špijunka kroz koju je konobar Pasquale provjeravao njegov identitet.

Čekao je cijelu jednu minutu, a zatim je ponovno triput pozvonio. Pasquale koji
inače odmah pušta ljude, vjerojatno je zauzet, zaključio je. No, bilo je još
popodne, a u to vrijeme ne bi trebalo biti mnogo gostiju, samo teški pijanci, pravi
ovisnici.
Prošla je još jedna minuta, a nitko nije otvarao.
Metcalfe je pokušao ponovno. Čudno, pomislio je. Je li moguće daje bar zatvoren?
Znao je da postoji još neki drugi, kompliciraniji način da se doñe do bazne
postaje. Za to je morao ući u susjednu stambenu zgradu, sići liftom u podrum i
olabaviti vijke čeličnih protupožarnih vrata koja su vodila na stražnji ulaz ove
zgrade. No taj pristup bio je rezerviran samo za hitne slučajeve jer je bio manje
siguran: stanovnici susjedne zgrade mogli bi vidjeti svakoga tko ulazi i postali bi
sumnjičavi.
Metcalfe je stavio ruku na kvaku i iznenadio se kad se okrenula, a vrata prema baru
se otvorila. Trebala su biti zaključana.
Unutra nije gorjelo svjetlo, stoje bilo neobično. Nikoga nije bilo. A ipak vrata
nisu bila zaključana. To nije bilo logično! Čim su mu se oči naviknule na tamu, a
sjene i shematski obrisi barskih stolaca i dugački drveni šank postali
prepoznatljivi, Metcalfe je otkrio nešto od čega se smrznuo.
Više stolaca bilo je prevrnute Šank je bio prekriven krhotinama razbijenih vinskih
čaša, prevrnutih i puknutih čaša za koktel. Ovdje se nešto dogodilo, neko nasilje.
Metcalfe je ušao u neizvjesnu tamu bara i vidio samo otvorenu ladicu Pasqualeove
starinske blagajne. Bila je prazna.
Provala?
Čak i u policijskoj državi Nijemaca dogañale su se u Parizu krañe i provale. No
ovaj kaos upućivao je na nešto gore od obične krañe. Dokazivao je da se ovdje
vodila borba.
I nikoga nije bilo ovdje! Pasquale, njegovi gosti, svi su otišli.
Bazna postaja!
Metcalfe je potrčao kroz bar, zaobilazeći prevrnute stolce i razbijene čaše. U
nekoliko skokova sišao je u podrum, pipajući došao do komore s metlama i otvorio
vrata.
Uhvatio je držak metle, okrećući je suprotno od smjera kazaljke na satu. Sad su se
zakamuflirana ulazna vrata u postaju dala otvoriti. Ravno ispred njega bila su
čelična vrata obojena u crno. Srce mu je udaralo, pozvonio je dvaput, a zatim još
jedanput.
Molim te, dragi Bože, mislio je. Daj da budu ondje!
Čekao je u zastrašujućoj tišini. Znao je što se dogodilo. Nijemci, Gestapo ili SD
nekako su doznali za strogo tajnu lokaciju postaje. Netko ih je otkucao. Možda
konobar Pasquale? Je li to moguće?
Ili se jedan od Corkvjevih agenata izbrbljao, možda čovjek za kojeg je rekao da su
ga gestapovci uhvatili. Ali kako je uopće taj agent bio raskrinkan? Negdje u
organizaciji morale su curiti informacije!
Oh, Bože, ne! Što da sada učini? Što ako je jednim udarcem bilo uhićeno cijelo
osoblje radiopostaje? Tada bi Metcalfe sam ostao na terenu, bez mogućnosti da doñe
do Corkvja.
Ne, morala je postojati neka mogućnost! Za slučajeve nužde dobio je upute koje su
bile tiskane kodirano i smanjeno na stražnjoj strani etiketa u njegovoj odjeći.
Uvijek je postojala neka zaštita; za to se pobrinuo Corky.
Pozvonio je ponovno, ponovio signal od dva kratka i jednoga dugačkog pritiska na
zvono. Opet nije bilo odgovora.
I oni su otišli, sada je bio siguran. Bili su uhićeni. Mreža je bila provaljena.
Page 46
Ali ako su uhićeni... Ne bi li Nijemci tada postavili zamku agentima koji bi
pokušavali uspostaviti vezu s bazom? Dosad nije otkrio ništa što bi upućivalo na
takvu klopku, ali morat će se čuvati.
Metcalfe je izvukao prsten s ključevima iz džepa. Privjesak je bio debela kožna
pločica. Kad je pritisnuo rubove izmeñu dva prsta, oni se otvorili; unutra je bio
maleni, ravni ključ kojim su se mogla otvoriti ta vrata.
Ključ je otključavao tri odvojene brave na vanjskom rubu vrata. Kad je otključao
treću bravu, vrata su se otvorila s klikom i piskavim dizanjem gumena brtvila.
Oklijevao je prije nego što je progovorio jer nije znao vreba li ondje unutra
netko.
Kao prvo, vidio je zelenkasto svjetlucanje uključenih primopredajnika. To što su
aparati bili još ondje, bio je dobar znak: da su Nijemci otkrili položaj Špilje i
likvidirali osoblje, sigurno bi tom prilikom oteli vrijednu opremu.
Ali gdje je bilo osoblje? Zašto ureñaji nisu bili pod nadzorom?
Metcalfe je vidio neki lik kako sjedi pred jednom od konzola. Čak i odostraga
prepoznao je Johnnvja Bettsa, američkoga radiotelegrafista. Doviknuo mu je: -
Johnnv! Zar nisi čuo da ja... ?
87
IMMUffl
Tada je vidio daje Johnnv još imao slušalice, stoje bilo objašnjenje zašto nije čuo
zvono. Metcalfe je prišao i potapšao ga po ramenu.
Johnnv je odjednom pao na stranu. Oči su mu se izbuljile. Lice mu je bilo
tamnocrveno, a jezik visio groteskno iz usta.
Metcalfeu je navrla krv u glavu. Ispustio je užasan krik spotičući se: - Bože, ne!
- Na prvi pogled izgledalo je kao da je netko prerezao grkljan Johnnvju Bettsu, ali
tada je Metcalfe shvatio da je ono što se činilo dubokom posjekotinom zapravo bio
znak gušenja popraćen podljevom.
Betts je ugušen, zadavljen tankim uzetom ili žicom.
Johnnv Betts je ubijen!
Metcalfe je jurio uokolo tražeći ostale. Cvrila Langhornea, Dereka Compton-Jonesa.
Ali tu nije bilo nikoga. Potrčao je do susjedne prostorije, otvorio vrata,
pogledao, ali prostorija je bila prazna. Gdje su ostali?
Jurio je kroz predvorje koje je vodilo prema izlazu za nuždu u susjednoj zgradi i
otkrio ondje uz odškrinuta čelična vrata sklupčano truplo Cvrila Langhornea. Mrtvac
je imao jednu jedinu rupu od metka u čelu.
U postaju se ušlo kroz ulaz za nuždu, to je sada Metcalfe znao. Langhorne je otišao
do čeličnih vrata i odmah bio ubijen, vjerojatno pištoljem s prigušivačem. Betts
koji je nosio slušalice i bio zaokupljen prijenosom, nije ništa čuo. Iz nekog
razloga, možda zato da se ništa ne čuje, nije bio ustrijeljen nego zadavljen. Netko
mu se odostraga primaknuo, sigurno je tu bilo više napadača, stavio mu uže ili žicu
oko vrata i zadavio ga, ugušivši Amerikančev život.
Bože dragi, kako se to moglo dogoditi?
A gdje je bio Derek? Od stalnog osoblja nedostajao je samo on. Je li imao slobodan
dan, bio kod kuće, zaspao? Možda, molim, dragi Bože, možda je plan dežurstava
spasio Dereku život.
Šum, glasna škripa guma, a zatim kočnica, doprla je izvana. S ulice. Obična
prometna buka ne bi se mogla čuti u ovoj zvučno izoliranoj komori. Ali čelična
vrata prema susjednoj kući bila su odškrinuta i propuštala buku s ceste.
Samo su nacisti mogli tako glasno dolaziti. Nekakva zaštita? Drugi dio ekipe?
Došli su po njega.
Metcalfe je skočio preko mrtvoga Langhornea, provukao se kroz
otvorena protupožarna vrata i potrčao uza stube susjedne kuće. Putem je jednim
pogledom iz podrumskoga prozora otkrio tri ili četiri crna citroena koji su jurili
ulicom. To je Gestapo, nema uopće dvojbe. Ovaj je put znao gdje je izlaz.
Metcalfe je pobjegao preko krova zgrade, malim dijelom duž vrhova krova te se
spustio u uske prolaze iza avenije.
Izgubio je dah, ali u krvi mu je kružilo toliko adrenalina da je grozničavo
razmišljao. Jurio je jednostavno dalje. Morao je stići do stana Dereka
Compton-Jonesa da ga upozori da ne ide u baznu postaju, ali i da otkrije što se
Page 47
moglo dogoditi ako bi Derek što slutio.
Pod pretpostavkom daje Derek živ, da se spasio.
U postaji nije bio; barem nigdje nije bilo nañeno njegovo truplo. Compton-Jones je
radio noću, a danju spavao; ostali su imali nesreću što su bili rasporeñeni u
raniju smjenu. Možda je Derek još živ.
A je li Corky znao za tu katastrofu?
Usporio je tek kad se približio kući u kojoj je stanovao Derek. Unatoč Corkvjevim
strogim pravilima o podjelama Metcalfe je znao gdje Derek stanuje; pariška postaja
bila je malena, a svi su bili prijatelji. Sad je stajao na drugoj strani ulice,
pred trgovinom za pisaći pribor, i pravio se kao da ga zanima izlog dok je zapravo
nakosio glavu kako bi u staklu izloga uhvatio odraz kuće preko puta. Nakon nekoliko
minuta uvjerio se da ispred zgrade nema nikakvih sumnjivih aktivnosti: nikakvih
automobila s ugašenim motorima, nikakvih besposlenih prolaznika. Brzo je prešao
ulicu, ušao u kuću i popeo se stubama do Derekova stana.
Nakon stoje trenutak osluškivao na vratima stana, pokucao je.
Nema odgovora.
Pokucao je još jedanput i rekao.
- Derek?
Ako je Derek unutra i ne usudi se otvoriti, možda će prepoznati Metcalfeov glas.
No, nekoliko minuta je proteklo, a da se ništa nije dogodilo. Metcalfe je pogledao
na sve strane i nije vidio nikoga. Iz novčanika je izvukao dugačko, tanko čelično
šilo koje je najednom kraju bio zakrivljeno. To je bio primitivni otpirač koji je
naučio upotrebljavati. Stavio gaje u bravu i micao ga gore-dolje, pokušavajući ga
okrenuti u desno. Nije dugo potrajalo i brava je popustila. Te stare francuske
brave nisu bile posebno komplicirane, ustanovio je s olakšanjem. Vrata stana su se
otvorila i Metcalfe je ušao.
89
Posjetio je Compton-Jonesa nekoliko puta, podijelio s njim bocu viskija, dok je
Derek oduševljeno i fascinirano slušao kako Metcalfe priča o akcijama... i čak
diskretno o svojoj spavaćoj sobi. Za mladog engleskog kriptografa Metcalfe je bio
utjelovljenje svega što je bilo uzbudljivo u tom podzemnom ratu; preko Metcalfea
mogao je u njemu neizravno sudjelovati.
Metcalfe se ogledao brzo i zazvao ga po imenu, za slučaj daje Derek kod kuće i samo
spava. Zatim je pokucao na zatvorena vrata spavaće sobe. Kad nije dobio nikakav
odgovor, otvorio je vrata.
Prvo ga je zapuhnuo oštar, metalan miris krvi koji je podsjećao na okus bakrene
kovanice na jeziku. Srce mu je počelo brže udarati kad je ušao u prostoriju. Nakon
nekoliko sekundi vidio je truplo Compton--Jonesa i nije mogao potisnuti jauk.
Derek je ležao na podu, na leñima, pokraj ormara. Boja njegova grimiznocrvenoga
nabubrenog lica podsjećala je na staru modricu, a oči su mu bile užasno izbuljene,
baš kakve su bile i kod Johnnvja Bettsa. Usta su mu bila lagano otvorena. Vrat mu
je bio podijeljen tankom tamnocrvenom crtom, vrpca napravljena od tkiva podlivena
krvlju.
I on je bio zadavljen.
Metcalfe je bio zgrožen. Suze su mu navrle na oči. Kleknuo je na koljena kako bi na
Derekovu vratu osjetio puls, ali znao je da ga neće biti. Derek je bio ubijen.
- Tko je to bio? - upita Metcalfe tihim, naričućim, divljim glasom. - Tko ti je,
dovraga, to učinio? Dovraga, još jednom, tko je sve to učinio?
Možda je bilo ludo pomisliti kako su neka ubojstva silovitija od drugih, ubojstvo
je napokon ubojstvo, ali Metcalfeu se učinilo kako je ovo davljenje bilo nepotrebno
brutalno, osobno. A zatim je pak zaključio kako davljenje ima odreñene taktičke
prednosti. To je bio potajni način ubijanja, nedvojbeno najtajniji ako čovjek ima
želudac za to. Ako se žrtva spriječi u tome da ispušta šumove i ako se prekine
dotok krvi u mozak, sigurno je da neće biti glasnog krika. Unatoč tomu, većina
ljudi bi ubijala na drugi način. Ovaj ubojica nije bio samo spretan, bio je i
poremećena duha.
A davljenje je, po svemu sudeći, bila njegova specijalnost.
Metcalfe se nekako uspio osoviti. Osjećao je vrtoglavicu i samo što se nije
onesvijestio došavši do vrata stana u trenutku kad su se otvorila.
Ušao je neki Nijemac velikim koracima. Muškarac srednje dobi u
Page 48
gestapovskoj odori, s činovima Standartenfuhrera. Pukovnik je izvukao svoj Walther.
- Da se nisi micao! - izderao se uperivši pištolj u Metcalfeove
grudi.
Metcalfe je posegnuo za svojim pištoljem na gležnju.
- Molim vas da ne vadite oružje - reče Nijemac. - Inače bih morao
odmah pucati.
Metcalfe je razmišljao treba li ipak izvući pištolj, ali Standartenfilhrer je imao
prednost od nekoliko sekundi. Taj bi pokušaj bio samoubojstvo; pukovnik Gestapa
činio se potpuno ozbiljnim i spremnim za pucanje. U tome nije bilo izbora.
Metcalfe je bahato promatrao Nijemca i polako prekrižio ruke.
- Ruke dolje - reče Nijemac.
Metcalfe je poslušao, ali šutke. I dalje je prkosno zurio. Napokon je progovorio na
besprijekornom njemačkom.
- Jeste li gotovi, gospodine Standartenfiihrerl Je li vam dosta?
Pogled mu je bio leden, ali izraz lica ostao je flegmatičan i nadmoćan.
Metcalfe je kao dijete učio njemački i govorio je savršeno književni jezik koji je
naučio u švicarskom internatu od svoga profesora njemačkoga koji je bio aristokrat.
Metcalfe je znao da su Nijemci tako klasno svjesni da se gestapovac samo mogao
prestrašiti na suptilan, neizrečen način.
- Oprostite, što ste to rekli? - upitao je Nijemac promijenivši naglo
ton. Nestao je njegov arogantan zapovjednički ton; glas mu je zvučaojos
zabrinutije.
- Dummkopf. - odbrusi Metcalfe. - Tko je, dovraga, zapovjedio da
se ubije Britanac? Možda vz?
- Gospodine?
- To je apsolutno neprihvatljivo! Izričito sam zapovjedio da se
Britanac treba uhvatiti živ i saslušati. Nesposobni idiote! Pokaži mi
iskaznicu, ti idiote! Naredit ću istragu. Cijela ova stvar je uprskana!
Licem gestapovca preletio je niz različitih osjećaja, od zbunjenosti preko
zabrinutosti do jedva prikrivenoga straha. Posegnuo je žurno u džep na prsima odore
i izvadio iskaznicu Gestapa.
- Zimmermann - pročitao je Metcalfe iz iskaznice kao da pamti ime.
- Vi, gospodine Standartenuhrer Zimmermann, izravno ste odgovorni za
ovaj fušeraj! Jeste li zapovjedili da se likvidira britanski agent?
- Ne, gospodine, nisam - odgovori gestapovac jer ga je Metcalfe
tako oštro nagazio.
90
91
- Samo mi je javljeno kako se Amerikanac ovdje pojavio i ja sam
zabunom mislio da ste to vi. Bila je to razumljiva pretpostavka.
- Za ime Boga, zašto vam je trebalo tako dugo da doñete ovamo?
Čekam već više od četvrt sata. To je nedopustivo!
Metcalfe je posegnuo u džep i izvadio kutiju cigareta koju je uzeo od jednoga
mrtvog gestapovca u knjižari. Cigarete marke Astra, poznata nacistička marka.
Izvukao je jednu cigaretu, Nijemcu namjerno nije ponudio niti jednu, i zapalio je
šibicom otpornom na vjetar. Signali su bili suptilni, bez riječi: i Metcalfe je bio
njemački časnik.
Dok je Metcalfe ispuštao kroz nos oštar dim, zapovjedio je:
- Pobrinite se da se to truplo što prije odveze. - Brzo se sagnuo da
pokupi svoj pištolj tresući glavom u znak negodovanja, a zatim se uputio
prema vratima.
- Oprostite - reče Nijemac iznenada. Osjetila se promjena u njegovu
tonu i to je zabrinulo Metcalfea.
Metcalfe je pogledao dolje i vidio što je Nijemac pokazivao. Nogavica mu je bila
natopljena krvlju. To je bila rana koju je malo prije zadobio; iako nije bila
duboka, jako je krvarila.
Metcalfeova prolazna zbunjenost potvrdila je Nijemčevu sumnju. Ovdje nešto nije u
redu, činilo se da razmišlja gestapovac dok mu se u izrazu lica počelo ocrtavati
Page 49
nepovjerenje.
- Gospodine, moje je pravo da i ja provjerim vaše isprave - rekao je
Nijemac. - Moram se uvjeriti da ste doista...
Metcalfe nije čekao. Izvukao je pištolj i opalio. Metak je pogodio Nijemca u prsa i
on se skljokao na pod. Metcalfe je još jednom pucao, ciljajući pritom na isto
mjesto i sada je bio siguran daje nacist mrtav.
Da, čovjek je bio mrtav, ali sada se sve promijenilo. Gestapo gaje tražio bez
obzira na to jesu li znali njegovo pravo ime. To je značilo da ne smije riskirati
da se pojavi na kolodvoru. Nije mogao izaći iz Pariza vlakom, nije se mogao držati
rute što ju je propisao Corky, a koja bi sada bila previše opasna. Trebalo je
promijeniti planove i obavijestiti Corkvja.
Metcalfe je znao daje sada obilježen. Nije se više mogao slobodno kretati ulicama.
Prišao je polako mrtvom Nijemcu i opipao mu puls na vratu. Nije ga bilo. Promatrao
je stručno dvije prostrijelne rane maloga kalibra usred čovjekovih grudi. Iako su
pucnjevi probili gornji dio odore, rupe su zapravo bile malene i bilo ih je lako
sakriti.
Na brzinu mu je skinuo odoru pukovnika Gestapa. Zatim je skinuo svoju odjeću

premjestivši novčanik, isprave, ključeve i putovnicu u odoru Gestapa. Svoju
odbačenu odjeću je zgužvao i nabio je u stražnji kut garderobnog ormara, a zatim
navukao gestapovsku odoru. Nije mu loše stajala, iako se osjećao neobično:
uštogljeno, ukočeno, izgrebeno. Popravio je crnu kravatu tako da je pokrivala
prostrijelne rane i fiksirao je ondje sa značkom nacionalsocijalističke stranke
koju je gestapovac nosio kao iglu za kravatu.
Uzeo je pukovnikove isprave i pištolj koji su mu mogli biti od koristi. U Derekovoj
kućnoj ljekarni našao je zavoje, flastere i antiseptik. Nakon stoje brzo povezao
ranu na bedru, napustio je žurno stan tražeći jedinoga čovjeka koji ga može i koji
će ga, što prije, izvesti iz Pariza.
- Neka ti Bog pomogne! - uzviknuo je Chip Nolan. - Oni su svi
mrtvi"?
- Svi osim... čovjeka kojeg poznajete kao Jamesa - odgovori Corky
vidno pogoñen. Upravo je ušao u skromni stan u devetom arondismanu
koji je FBI u Parizu držao kao jednu od nekoliko sigurnih lokacija.
- Božel - uzviknuo je Nolan slomljenim glasom. - Tko je to bio?
Koji su gadovi to učinili?
Corcoran je prišao prozoru i zurio zabrinuto u ulicu.
- Da bih to saznao, treba mi sada vaša pomoć. Jedan je ustrijeljen, a
dvojica su zadavljena.
- Zadavljena?
~~ Upravo onako kao protekloga tjedna belgijska knjižničarka, takoñer član moje
organizacije. Slutim da se iza toga krije Sicherheistdienst, točnije jedan od
njezinih ubojica. Ali trebam potvrdu za to, kompletno forenzično istraživanje u
koje se FBI tako dobro razumije.
Nolan je kimnuo.
- To je riskantno, ali učinit ću to za vas. Ti gadovil
Corcoran se okrenuo od prozora i lagano zatresao glavom.
- To je težak udarac našim naporima.
- Udarac? Bože, Corky, ne znam kako ćete to svladati. Vi promatrate
svijet kao da je to jedna velika partija šaha. Za ime Boga, mi ovdje
govorimo o ljudima\ Imali su majke i očeve, možda i braću i sestre. Imali
su imena. Zar vam gubitak ljudskih života ne znači ništa?
- Apsolutno ništa - odbrusio je Corcoran. - Posvuda u Europi i
S AD-u ima gubitaka. Nemam vremena za sentimentalnosti nad sudbinom
šačice anonimnih ljudi koji su savršeno dobro znali kakvi su rizici kad
92..
93
sna IME
Page 50
su se prijavljivali. Ja se bavim opstankom slobode na ovom planetu. Pojedinac
uvijek mora biti podreñen većem dobru.
- Te ste riječi mogli glatko preuzeti od Josipa Staljina - reče Nolan.
- Tako govore diktatori. Čovječe, vi sigurno pišate ledenu vodu, zar ne?
Znate doista biti bezosjećajni gad.
- Samo kada to zahtijeva moj posao.
- Akadaje to?
- Stalno, dragi moj. Stalno.
10
Španjolski ministar je bio bijesan.
Jose Antonio Maria Liguori y Ortiz, ministar vanjskih poslova vojne hunte
španjolskoga generalissima Francisca Franea, došao je u Pariz na niz tajnih
sastanaka s admiralom Jean-Francoisom Darlanom, vrhovnim zapovjednikom oružanih
snaga Vichvjske Francuske. Njegov privatni zrakoplov trebao je poletjeti za četvrt
sata iz zračne luke Orly, no njegova je limuzina još bila u kvaru na Autoroute du
Sud, na pola puta izmeñu Porte d'Orleans i zračne luke Orly.
Ali nije stala na autocesti, nego nasred tunela! Sjajno crni Citroenov Traction
Avant 11N stajao je jednostavno tu dok mu je blok motora lagano kucao, a vozač
nagnut nad motor pokušavao ga oživiti.
Ministar je pogledao na sat i nervozno dotaknuo svoj ekstravagantno zavinut,
ulašten mostacho.
- Madre de dios\ - uzviknuo je. - Caray, što se to tu dogaña?
- Molim vas, oprostite, Vaša Ekscelencijo! - odgovorio je glasno
vozač. - Čini se daje riječ o prijenosu. Trudim se koliko najviše mogu!
- Moj zrakoplov treba poletjeti za četvrt sata - reče Španjolac
uzrujano. - Izvolite se požuriti!
- Da, Vaša Ekscelencijo, svakako - reče vozač. Tiho je promumljao
sam sebi na francuskom: - Prokleti zrakoplov neće poletjeti bez njega, za
ime Boga. - Španjolskom izaslanstvu pripadala su još tri diplomata čija
su vozila stajala tik iza njegova. Dakle, svi će zakasniti. Pa što?
Vozač se zvao Henry Corbier i proklinjao je despotskog španjolskog fašista sa
smiješnim brkom. Otkad je Ortiz stigao u Pariz prije dva dana, svojim naredbama sve
je izmijenio. Doista je bio nepodnošljiv.
Danas je vozač morao čekati četiri sata na hladnoći pred nekakvom prokletom
vladinom zgradom dok je Ortiz bio na konferenciji s nekoliko
95
kretena iz Vichvjske vlade i skupinom nacističkih generala. Španjolac mu nije čak
dopustio da ode u kavanu. Ne, morao je sjediti na hladnom i čekati ga. A budući
daje imao tako malo goriva, nije smio čak ni upaliti motor!
Kad je neki prijatelj koji je dijelio njegov prezir prema Boches i načinu na koji
su uništili Pariz zamolio Henrvja da mu učini malu uslugu, pristao je ne samo
spremno, nego upravo ushićeno.
- Ništa ilegalno - uvjeravao je on Henrvja. - Ti ćeš se samo
pobrinuti da ti auto ostane stajati na putu prema zračnoj luci. Kako bi
prokleti španjolski fašist stigao mnogo kasnije od planiranoga vremena
polijetanja. Na taj način naši prijatelji u Orlvju imat će vremena učiniti
ono što treba učiniti na fašistovu Junkersu YU-52, što se tebe ništa ne
tiče. Neznanje je tvoja najbolja zaštita. Nitko ti ne može dokazati da ti se
motor nije pokvario.
Henry bi besplatno preuzeo svoju ulogu, ali kad mu je bila obećana lijepa masna
božična šunka ako ispuni svoju patriotsku dužnost, bio je oduševljen. Stoje moglo
biti ljepše nego biti plaćen u najvrednijoj robi od svega, šunki koja se rijetko
nañe, za nešto što bi ionako rado učinio?
- Zašto vam treba tako dugo? - uzviknuo je ministar.
Henry je ostao pognut nad motorom, tvrdeći da namješta jedan od cilindara. - Odmah!
- odgovorio je glasno. - Mislim da sam to riješio. - Poluglasno je dodao: - Putain
de merdel
Stari Renault Juvaquatre jurio je prema stražarskoj kućici koja je blokirala prilaz
aerodromu Orly. Dvojica njemačkih vojnih policajca zauzeli su stav mirno.
Page 51
Metcalfe je i dalje nosio ukradenu gestapovsku odoru. Spustio je prozor.
- Heil Hitler\ - uzviknuo je poprimivši masku blagog autoriteta dok
je, onako usput, pokazao iskaznicu Gestapa.
Vojni policajac je salutirao odgovorivši: - Heil Hitler] - i dao znak automobilu da
proñe.
Sve je prošlo onako kao stoje Metcalfe očekivao. Njegovu službenu iskaznicu nitko
nije kontrolirao, stražar nije postavljao nikakva pitanja. Niti jedan vojni
policajac nije htio riskirati posao ili glavu uznemirujući visokog časnika Gestapa
koji je ovdje očito bio službeno.
- Dobro obavljen posao - reče drugi putnik u automobilu koji je bio
i vlasnik Renaulta. Roger »Scoop« Martin bio je visok koščat muškarac
crvene kovrčave kose koja se prerano prorijedila. Imao je 28 godina i bio jedva
nešto stariji od Metcalfea. Imao je blijedi ten i ožiljke od akni na licu. Martin
je bio prvorazredni pilot RAF-a koji je nedavno bio premješten u Special Operations
Executive (SOE), specijalnu jedinicu za sabotažu i subverziju koju je tek prije
nekoliko mjeseci utemeljio Winston Churchill. Martin je živio u Parizu; radi
kamuflaže radio je u organizaciji Le Foyer du Soldat kao medecin-chef, pomažući u
zbrinjavanju ratnih zarobljenika i posjećujući ranjenike u bolnicama. U tom
svojstvu bio je jedan od rijetkih Parižana koji su se smjeli služiti privatnim
automobilom.
- To je bilo lako - reče Metcalfe. No pogled mu je klizio preko
asfaltiranoga parkirališta. Od okupacije Francuske nacisti su pretvorili
zračnu luku Orly iz komercijalnog aerodroma u vojnu bazu s koje su
polijetali i na koju su slijetali samo vojni zrakoplovi, a povremeno i
zrakoplovi s vladinim dužnosnicima. Vojnici Wehrmachta patrolirali
su tim područjem naoružani laganim automatskim puškama MG-34,
9-milimetarskim automatskim pištoljima ili automatskim puškama
MP-38; aerodrom je bio pretrpan vozilima za prijevoz postrojbi, teretnim
vozilima škoda i steyr te kamionima od tri tone Opel Blitz.
- Proñite onamo - reče Roger i pokaže na izlaz u ogradi od bodljikave
žice koja je štitila pistu i hangare za zrakoplove.
Metcalfe je kimnuo dok je okretao upravljač.
- Užasno je ljubazno od tebe što si to učinio za mene, Scoop.
- Kao da sam imao neki jebeni izbor - promumljao je Martin.
- Corcoran je bio na telefonu sa Sir Frankom i već sam saznao da trebam
s tobom letjeti u jebenu Šlesku.
- Oh, i ti bi to učinio za mene - reče Metcalfe smiješeći se lukavo.
Roger je iskoristio svoje veze u SOE-u kako bi proslijedio Alfredu
Corcoranu Metcalfeovu hitnu poruku o monstruoznim krvoprolićima
nad ljudima u Špilji i o promjeni svojih planova. Sada bi se Corky morao
pobrinuti za to da Moskva dočeka još jednoga posjetitelja.
- Hm! I prijateljstvo ima granica - odgovori pilot mrzovoljno.
Metcalfe je dobro poznavao do srži suh humor svoga prijatelja. Roger
Martin, Scoop, je često glumio mučenika, žalio se nad svojom teškom sudbinom, ali
to je sve bila samo poza. Roger je doista bio najodaniji prijatelj kojeg se može
naći i volio je svoj posao. Čak je i poker igrao na taj način. Žalio se zbog loših
karata i zatim bacio na stol Royalflush. Roger je bio roñen i odrastao kao sin
majke Francuskinje i oca Irca
97
u Cognacu gdje su njegovi preci od osamnaestoga stoljeća pekli konjak. Imao je

dvojno državljanstvo, govorio je francuski poput Francuza, no osjećao se Englezom.
Sanjao je o letenju otkad je u departmanu Nord-Pas-de-Calais prvi put vidio
dvokrilca u zraku. Budući da ga destilerija konjaka nije mnogo zanimala, postao je
pilot Air Francea, zatim je služio s francuskim zračnim snagama u Siriji, gdje se,
nakon što su nacisti ušli u Francusku, pridružio dobrovoljačkoj pričuvi RAF-a i
nakon dodatne izobrazbe postao pilot za posebne zadatke u RAF-ovoj »eskadrili
Mjesečina«. S aerodroma u Tangemereu na engleskoj južnoj obali poletio bi svojom
»Lizzie«, sićušnim jednomotornim Westland Lysanderom, za vrijeme evakuacije
Dunkerquea opskrbljujući postrojbe koje su branile Calais pod opsadom. Lysanderi su
se masovno gubili, ali Scoopov nije. Prikupio je tisuće sati letenja na opasnim
Page 52
noćnim zadacima u Europi spuštajući britanske agente i izvlačeći ih. Nitko nije
znao bolje od Rogera Martina sletjeti ili poletjeti neprijatelju pred nosom na
neravnim blatnjavim francuskim poljima s džepnom svjetiljkom kao jedinom rasvjetom.
No Scoop je ipak ostao karakteristično skroman kad se govorilo o njegovim slavnim
sposobnostima.
- Svaki idiot može ispuštati Engleze iznad Francuske - rekao je
jednom Metcalfeu. -Ali izvući ih odande zna biti malo škakljivo.
Roger je bio poznat po tome što je činio nemoguće tako što bi polijetao s najtežeg
terena. Njegov komodor eskadrile dao mu je nadimak »Scoop« koji mu je otada ostao.
- Ne znam kako to, dovraga, želiš postići - gunñao je Roger kad
su izašli iz Renaulta. Na vanjskoj strani vrata bili su naslikani znakovi
organizacije Foyer du Soldat i grb Crvenoga križa.
- Samo drži jezik za zubima - reče Metcalfe. - To znaš, mon vieux.
Scoop je zagunñao.
Ti si moj pilot. Ostatak ću preuzeti ja.
Približavali su se sljedećoj kontrolnoj točki, vojnom policajcu koji je stajao
uspravno na vratima. Salutirao je kad je vidio Metcalfea, kimnuo kad je Metcalfe
kratko pokazao značku i otvorio im vrata.
- U koji hangar idemo? - upita Metcalfe poluglasno.
- Vrag bi ga znao - odgovori Scoop. - Imamo registarski broj
zrakoplova i planirano vrijeme polijetanja, ali to je sve. - Zašutio je kad
su se približili još jednoj kontrolnoj točki. Ovaj put je Metcalfe samo
žurno pozdravio, a vojni je policajac odgovorio na njegov pozdrav.
Nakon što su prošli kontrolnu točku i hodali dalje po travi uz
betoniranu pistu, Scoop je nastavio: - Predlažem da stanemo u prvom hangaru i

pitamo. Tada sam ja, u ime Božje, pilot koji dolazi na zadatak loše obaviješten.
Glas mu se spustio kad su prolazili uz skupinu njemačkih časnika koji su pušili i
hihotali. Divili su se smionim francuskim razglednicama s aktovima koje je neki SS
Gruppenfuhrer okrugla lica širio poput lepeze svojim debeljuškastim rukama.
Metcalfe se ukočio kad je prepoznao SS-ovca. Bio je to jedan od njegovih
mnogobrojnih nacističkih znanaca, debeljuškasti brigadir Johannes Koller.
Metcalfe je brzo okrenuo lice u stranu i pravio se kao daje udubljen u poluglasni
razgovor sa Scoopom. Bilo mu je jasno daje samo pitanje vremena kad će sresti
nekoga koga poznaje, ali ne sada, ne ovdjel
Scoop je primijetio rezignaciju u Metcalfeovu izraz lica. Podigao je obrve, ali
ostao je nijem.
Vjerojatno Gruppenfuhrer, zauzet pokazivanjem svojih razglednica s aktovima nije
primijetio Metcalfea. Čak i da je vidio njegovo lice, gestapovska odora bi ga
sigurno zbunila: šutio bi jer ne bi bio siguran.
Napokon su stigli do posljednje kontrolne točke koja je bila razrañenija: otvorena
kućica na rubu piste u kojoj su bila dva vojna policajca. Kad Metcalfe i Scoop
proñu, trebaju samo još naći pravi hangar. Metcalfe je nehotice zadržao dah. Ako bi
vojni policajci došli na ideju da doista provjeravaju njegovu ukradenu značku ili
isprave, sve je gotovo. Fotografije mrtvog agenta Gestapa nisu pokazivale nikakvu
sličnost s njegovim licem.
Ali vojni policajac koji je ovdje očito zapovijedao samo je salutirao i mahnuo im
da proñu. Metcalfe je zvučno izdahnuo baš kad je krajičkom oka primijetio neki
pokret. To je bio Koller koji je s ostalim časnicima brzo prilazio k njemu.
Metcalfe je ubrzao korak. Hajde! - šapnuo je Scoopu.
-Što?
- Trči naprijed! Ti si pilot koji je zakasnio na svoj let. Ja ne mogu
trčati, izgledalo bi sumnjivo.
- Ti si lud!
- Ne, potrči. Doći ću za tobom.
Scoop je slegnuo ramenima, zatresao zbunjeno glavom i stao napola hodati, napola
trčati. Užurbano kretanje čovjeka koji je zakasnio. A Metcalfe je, naprotiv,
zadržao svoj ravnomjeran, odreñen korak.
99
-Oprostite! Oprostite!
Metcalfe se okrenuo, pogledao vojnoga policajca koji mu je mahnuo. Uz njega je
Page 53
stajao Koller i pokazivao na Metcalfea.
Metcalfe je slegnuo zbunjeno ramenima i ostao ondje gdje je bio. Pognuo je glavu
praveći da nešto traži u džepu. Moram što bolje sakriti lice! Metcalfe je bacio
pogled preko ramena, vidio kako Scoop nestaje u nekom hangaru i ponovno razmišljao
bi li trebao potrčati. Ali to bi bilo besmisleno; Scoop i on bili bi ipak uhvaćeni.
Osim toga bilo je za to prekasno: Koller i vojni policajac su mu se približavali.
- Poznajem toga čovjeka! - uzviknuo je Gruppenfuhrer. - On je
varalica!
- Gospodine - reče vojni policajac. - Doñite ovamo, molim. Smijem
li vidjeti vašu iskaznicu?
- Zar je to šala? - odgovori Metcalfe glasnim strogim tonom. - Ne
činite gluposti! Imam pametnijeg posla.
Dvojica muškaraca su stigla do njega. - Da, to je Eigen! Daniel Eigen! Odmah sam ga
prepoznao.
- Vašu iskaznicu, gospodine - ponovio je vojni policajac.
- Što si to, dovraga, dopuštate, Eigen? - pitao je Koller zureći u
njega. - Vaše kriminalno ponašanje će vas...
- Tišina, idiote! - Metcalfe je zaurlao. Bacio se na Kollera, posegnuo
za lijevim džepom gornjeg dijela Gruppenfuhrerove odore i izvukao
razglednice s aktovima. Bacio ih je visoko u zrak. Zatim je prinio svoje
lice tik uz Nijemčevo i glasno šmrcnuo.
- Pogledajte čime si ovaj degenerik trati vrijeme! - obratio se
stražaru na njemačkom. -1 pomirišite mu dah. Pijan je!
Koller je pocrvenio.
- Kako se usuñujete...
- Ne znam je li to šala ili jednostavno sabotaža, ali pogledajte tog
čovjeka! Pijani degenerik koji me pokušava spriječiti u poslu važnom
za Reich. - Pokazao je na Kollera. - Vi, ma tko bili i ma kakve bile
vaše degenerirane namjere, nemate prava sprječavati sigurnosne
poslove najvišeg prioriteta! Kao što kaže naš Fuhrer, budućnost pripada
budnima. - Zatresao je glavom s negodovanjem. - Gott im Himmell Sve
nas blamirate.
S tim se riječima Metcalfe okrenuo na peti i otkoračao prema hali sa zrakoplovima u
koju je Scoop upravo ušao. No i dalje je oštro osluškivao, očekujući krikove,
trčeće korake ili druge znakove koji bi ga
upozorili da je njegova varka propala. Mogao je čuti kako se Johannes Koller dalje
svaña sa stražarom dižući glas sve dok nije počeo zvučati bijesno. Metcalfeov
protunapad je djelovao, ali time je vjerojatno dobio samo minutu do dvije na
vremenu.
To je bilo bolje nego ništa. Nekoliko sekunda moglo je značiti razliku izmeñu
uspjeha i neuspjeha.
Metcalfe je trčao dalje što je brže mogao. Veliki hangar pred njim sastojao se od
golemih poluokruglih lukova od armiranoga betona. Prije je to bilo spremište za
letjelice. Sada je ondje stajao samo Junkers JU-53/3m koji je toga trenutka trebao
poletjeti sa španjolskim ministrom vanjskih poslova.
Ali El Ministro je bio na žalost zadržan, a njegova pilota, crnokosoga muškarca u
kožnoj jakni Metcalfe je vidio kako leži na tlu uza betonski zid hale. Što je Scoop
učinio tom čovjeku? Je li ga ubio? Scoop je bio pilot, nije bio operativac, ali ako
je morao ubijati, on je to činio.
Kad se Metcalfe primaknuo, čuo je kako se pale tri snažna motora jedan za drugim i
zagrijavaju se. Ružni zrakoplov od valovita lima pokrenuo se unatrag, no bio je sve
brži. Scoop je bio u pilotskoj kabini i vidio se kroz pokrov od pleksiglasa te mu
mahao divljački neka uñe. Zagrmio je nešto, no šum motora gaje nadglasao.
Zrakoplov je bio dugačak dvadesetak i visok oko sedam metara. Na trupu od valovita
lakog metala pisalo je IBERIA - LINEAS AEREAS ESPANOLAS. Taj je zrakoplov,
proizveden u Njemačkoj, bio u službi državne španjolske zrakoplovne kompanije;
vjerojatno ostatak iz španjolskoga grañanskoga rata.
Ludilo! Scoop je očekivao od njega da se popne u zrakoplov koji rula. No Metcalfeu
nije preostalo ništa drugo jer je već vidio kako prema njemu trči više stražara
mašući oružjem. Izbjegao je goleme lopatice propelera, pustio da se široka površina
iznad njega pomakne i uhvatio rub vrata kabine koja je Scoop ostavio otvorena.
Stube za putnike nisu bile obješene, ali Metcalfe ih nije ni trebao. Uspravio se,
Page 54
popeo se u kabinu dok je zrakoplov ubrzavao na pisti, zatim je zatvorio vrata
kabine i navukao zasun.
Čuo je kišu metaka što su udarali o aluminijski trup zrakoplova. Zrakoplov je bio
lagano oklopljen, konstruiran da izdrži paljbu iz pištolja i ničeg težeg. Motori su
se zagrijavali i fijukali. Kroz prozorčić od pleksiglasa mogao je vidjeti kako
nestaje poletna staza. Kabina je imala dvanaestak sjedala i prema standardima
većine Junkersovih zrakoplova
100
101
HHl
bila je vrlo luksuzno opremljena. Metcalfe je potrčao naprijed, ali iznenadni trzaj
bacio gaje na pod kabine. Pužući ostatak puta, napokon je stigao do pilotske
kabine.
- Vežite se! - uzviknuo je Scoop kad je Metcalfe jednim skokom
dospio na kopilotovo sjedalo. Drugi udar pogodio je vrh kućišta motora.
Na sreću, pilotska kabina stršila je tako visoko i koso u zrak da su se
nalazili izvan vatrene crte. Kroz pleksiglas Metcalfe je mogao vidjeti
tko je u njih pucao: trojica od četvorice vojnih policajaca pucala su iz
automatskog oružja s udaljenosti od jedva pedeset metara.
Metcalfe je odjednom shvatio kako idu ravno na čuvare. Scoop je očito krenuo prema
njima! Kad je zrakoplov jurnuo, ljudi su se razbježali i pobacali na tlo, umjesto
da pri ludom pokušaju da zaustave gotovo sedam tona težak zrakoplov riskiraju
život.
Dok se Metcalfe vezao, čuo je Scopa kako govori preko radija, ali nije razumio što
je rekao. Buka motora bila je zaglušujuće glasna dok je zrakoplov povećavao brzinu
punim gasom. Scoop je potegnuo komande kako bi namjestio puna zakrilca i postigao
kut uspona. Čuli su se ponovno hici koji su pogodili trup zrakoplova negdje iza
njih, a zatim se zrakoplov digao.
Buka motora je malo popustila.
- Bože Svemogući, Metcalfe - rekao je Scoop. - Kamo si me,
dovraga, odveo?
- Uspio si, Scoope!
- Jedva.
- Ali uspio si. Imamo li uopće dopuštenje za polijetanje?
Scoop je slegnuo ramenima.
- Naša je ruta odobrena, ali morao sam, na žalost, krenuti prije
vremena. Neko vrijeme bi trebalo sve biti u redu.
- Neko vrijeme'!
-Ne vjerujem da će kontrola zračnoga prometaLufhvaffea zapovjediti da nas sruše.
Previše neizvjesnosti. Španjolski zrakoplov koji je imao dopuštenje za polijetanje,
vijesti će biti proturječne...
- Ne vjeruješ?
- Svidjelo se to tebi ili ne, Metcalfe, mi smo u ratu. Na sreću,
zrakoplov ima civilne registracijske oznake pa nas moji drugovi iz
PvAF-a neće skinuti. Ali prokleti nacisti me zabrinjavaju. Letimo
prokletim ukradenim zrakoplovom kroz zračni prostor što ga kontroliraju
nacisti. Znaš što bi to moglo značiti.
Metcalfe se odlučio zanemariti to upozorenje; napokon, stoje u tom trenutku mogao

poduzeti u vezi s tim? Mogli su se nadati samo najboljem i imati povjerenja u
Scoopove izvanredne letačke sposobnosti.
- Jesi li već kada letio nekim JU-52?
- Naravno. Tante JU. Lijes od valovita lima. Ne, dosad nisam, ali
jesam na sličnim zrakoplovima.
- Isuse - zastenjao je Metcalfe. - Dokle ćemo stići ovom
letjelicom?
Scoop je nakratko zašutio. Još su se penjali.
Page 55
- S pomoćnim spremnicima goriva oko tisuću dvjesto kilometara.
- Dakle, možemo stići do Šleske.
- Jedva.
- Pa čak ako i pretpostavimo da ćemo sigurno stići onamo i ondje
moći tankirati, bit će riskantno.
- O čemu ti to govoriš?
- Sljedeća etapa je opet dugačka tisuću dvjesto do tisuću četiristo
kilometara. To će biti još teže.
- Do kuda to tisuću četiristo? Mislio sam daje Šleska naš konačni
cilj.
- Ne - reče Metcalfe. - Imam sastanak. Sa starom prijateljicom.
- Jesi li poludio, Metcalfe?
- Ne. Odvest ćeš nas u Moskvu.
102
103

Veleposlanik Stephen Metcalfe spustio je zabrinuto telefonsku slušalicu.
Ovdje u Moskvi prošla je ponoć. Sjedio je u sigurnoj sobi na prvome katu Spaso
Housea, bogato ukrašene svijetložute vile, kilometar i pol zapadno od Kremlja, koja
je služila kao rezidencija američkoga veleposlanika u Moskvi. To je šezdesetih
godina bio Metcalfeov dom četiri godine; dobro je poznavao zgradu. Sadašnjem
veleposlaniku, Metcalfeovu prijatelju, bilo bi zadovoljstvo da slavnom Stephenu
Metcalfeu dopusti korištenje telefona koji se ne može prisluškivati.
Predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost upravo mu je pročitao najnovije
vijesti obavještajne službe o krizi u Moskvi koja se zaoštrava i te su vijesti
zvučale prijeteći.
Sovjetski predsjednik Mihael Gorbačov, koji sa svojom obitelji ljetuje na Krimu, u
predsjedničkoj vili na moru zadržan je kao talac. Urotnici, meñu njima i
predsjednik KGB-a, ministar obrane, šef Politbiroa, ministar predsjednik, pa čak i
Gorbačovljev vlastiti predstojnik ureda, proglasili su izvanredno stanje. Objavili
su lažnu vijest kako je Gorbačov teško obolio i nije sposoban obnašati svoje
službene dužnosti. Naručili su u nekoj tvornici u Pskovu 250 000 lisica i dali
tiskati tristo tisuća uhidbenih naloga. Ispraznili su cijela dva kata moskovskoga
zatvora Lefortovo kako bi ondje mogli zatočiti svoje protivnike.
Limuzina ZIL čekala ga je pred Spaso Hauseom. Metcalfe je sjeo do svoga starog
prijatelja, generala s tri zvjezdice. Rus koji se koristio
konspirativnom imenom Kunvenal bio je danas u civilu. Kimnuo je svom vozaču koji je
odmah dao gas jureći ulicama zakrčenim tenkovima.
General je govorio bez dugih uvoda, a u glasu mu se osjetila napetost. - Gorbačov
nema mogućnosti stupiti u vezu s vanjskim svijetom. Sve su mu telefonske veze
prekinute, pa čak i ona specijalna vrhovnoga zapovjednika.
- Bit će i gore - reče Metcalfe. - Upravo sam saznao da su se urotnici
domogli »lopte« s povjerljivim informacijama o nuklearnom oružju.
General je kratko zažmirio. Aktovka u kojoj su bili strogo tajni sovjetski
nuklearni kodovi mogla bi omogućiti hunti da u bilo koje doba angažira cijeli
nuklearni arsenal Sovjetskoga Saveza ako oni tako odluče. Predodžba daje takva moć
u rukama luñaka izazivala je užas.
- Je li Gorbačov još živ?
- Čini se da jest - odgovorio je Metcalfe.
- Prevratnici žele promjene - reče general. - Sad će ih dobiti. Ne
samo one koje žele. Ako...
Page 56
Metcalfe je čekao. Zatim je pitao: - Sto ako?
- Ako ne intervenira Dirižor. Samo on može zaustaviti to ludilo.
- Oni će ga poslušati?
- I više nego to. Kao šef ukupnoga vojno-industrijskog kompleksa
moje zemlje Dirižor, kako ga zovu, posjeduje veliku moć.
Metcalfe se zavalio u naslonjač.
- Zapravo neobično, zar ne mislite? - rekao je. - Vi i ja, mi
meñusobno razgovaramo samo u vrijeme najtežih kriza. Kad je svijet
na rubu nuklearnoga rata. Za vrijeme krize zbog Berlinskoga zida,
kubanske raketne krize...
- Nisam li imao pravo procjenjujući kako Hruščov neće nikada
upotrijebiti svoje rakete?
- Unatoč tomu nikada niste štetili interesima svoje zemlje, kao ni ja
svoje. Mislim da smo obojica djelovali kao.. .kao...
- Kao prekidači za nuždu, mislim. Bili smo ondje da spriječimo da
izgori kuća.
-Ali sad smo obojica stari. Uživamo poštovanje zbog svog ugleda, svoje starosti,
svoje navodne mudrosti, iako uvijek kažem da se ta mudrost postiže samo ako se
prethodno napravi jebeno mnogo pogrešaka.
-1 iz njih uči - doda general.
- Možda. No unatoč tomu, ja sam već prestar. U Washingtonu me
praktički smatraju beznačajnim. Da nisam tako bogat, vjerojatno me više
106
.107
ne bi ni pozivali u Bijelu kuću.
- Dirižor vas neće smatrati beznačajnim ili prestarim.
- Pripadam prošlosti. Ja sam povijest.
- U Rusiji prošlost nikada ne ostaje prošlost, a povijest nikad nije
samo povijest.
Prije nego stoje Metcalfe mogao odgovoriti, limuzina se zaustavila uz škripu
kočnica. Pred njima se nalazila zapreka na cesti: čunovi za markiranje, svjetlosni
signali, lanac vojnika u odori.
- Grupa Alfa - reče general.
- Zapovjedite im da nas puste - reče Metcalfe. - Vi ste im
pretpostavljeni.
- To nisu vojnici. Oni pripadaju KGB-u. Elitna postrojba koja je bila
angažirana u Afganistanu i Litvi. - Dodao je sa žaljenjem: -1 sada ovdje
u Moskvi.
Muškarci s uperenim automatskim pištoljima opkolili su limuzinu.
- Izañite iz auta! - zapovjedio je voña postrojbe. - Vi... vozač. I vi
dvojica staraca na stražnjim sjedalima. Hajde, požurite se!
- Blagi Bože - prošapće general. - To su ljudi koji imaju nalog za
ubijanje.
10*
11
Moskva, studeni 1940.
Moskva se dramatično promijenila otkad je Metcalfe posljednji put bio tu. A ipak je
u mnogočemu bila nepromijenjena. Bio je to grad bijede i sjaja, očaja i ponosa. Ma
kamo pošao, od predvorja hotela Metropol do Kuznjecki mosta, posvuda je vonjalo po
mahorki, jeftinom ruskom duhanu čiji se miris uvijek povezivao s Rusijom. Uz to je
došao i truli užežen miris mokre ovčje kože, koji je isto tako ponovno prepoznao
kao tipičan za Moskvu.
Tako je mnogo toga bilo jednako, a ipak se mnogo toga promijenilo. Stare prizemnice
i jednokatnice bile su srušene i zamijenjene veličanstvenim neboderima,
postavljenim po Staljinovu osobnom ukusu u arhitektonskom stilu svadbenih torti
koji oni nazivaju staljinističkom gotikom. Posvuda se žurno gradilo i kopalo.
Moskva se pretvorila u središte totalitarnog imperija.
Page 57
Nije više bilo konjskih zapreka. Popločene ulice bile su proširene, poravnane i
asfaltirane kad se Moskva preoblikovala za automobilsku eru. Nije još bilo previše
automobila na ulicama, osim nekoliko starih renaulta, uglavnom Emke, stoje rusko
ime od milja za GAZ N-l, njihovu kopiju forda iz 1933. Tramvaji smeñe boje i dalje
su glasno škripali na tračnicama, a Moskovljani su se i dalje vozili viseći iz
otvorenih vrata, no tramvaji nisu više bili tako krcati kao što su bili kad ih je
Metcalfe posljednji put posjetio. Sada je bilo drugih načina da se obiñe Moskva,
primjerice nova podzemna željeznica sagrañena posljednjih godina.
Gradski zrak bio je čañaviji nego ikada prije: sada su tvornice, vlakovi i
automobili ispuštali dim. Stara strma ulica Tverskaja, glavna transverzala, bila je
preimenovana u čast pjesnika Maksima Gorkog, koji
109
je bio prethodnik Oktobarske revolucije, u Gorkijevu ulicu. Većina malih dućana
bila je zamijenjena golemim državnim trgovinama, trgovinama čije su police unatoč
raskošno ukrašenim izlozima bile prazne. Hrane nije bilo, ali bilo je obilje
propagande. Ma kamo Metcalfe pošao, posvuda je vidio divovske Staljinove ili
Staljinove i Lenjinove portrete zajedno. Zgrade su bile ukrašene golemim crvenim
transparentima koji su objavljivali: »Premašit ćemo petoljetku!« i »Komunizam =
sovjetska sila + elektrifikacija cijele zemlje!«
Unatoč tomu, ostala je pod neobičnim vanjskim znacima komunizma sačuvana vječna
stara Moskva, zlatne lukovice kupola ruskih pravoslavnih crkava koje su blještale
na suncu, sjajne boje Katedrale svetoga Vasilija na Crvenom trgu; radnici u
otrcanim odijelima podstavljenim vatelinom i seljaci u nezgrapnim ogrtačima i s
krznenim kapama babuškama na glavama nosili su avoske, mrežice za trgovinu ili
vukli drvene kovčege vlastite izrade.
No, na njihovim licima bio je drugi izraz, mučan strah koji se činio još jačim, još
dubljim nego što ga je Metcalfe doživio prije šest godina. Paranoja, potmuli strah
koji sve obavija, za koji se činilo da se poput maglenoga pokrivača spustio na
pučanstvo. Bila je to najgora promjena od svih. Veliki teror, čistke tridesetih
godina, počeo je tek nakon Metcalfeova odlaska iz Moskve, ali tragovi vladavine
straha bili su urezani na svim licima, od najsiromašnijega seljaka do najvišega
komesara.
To je Metcalfe vidio na današnjem sastanku u Narodnom komesarijatu za vanjsku
trgovinu, na sastanku za koji je mislio da neće nikada završiti, no koji je meñutim
bio potreban jer je davao obrazloženje za njegov boravak u Moskvi. Neki članovi
pregovaračke delegacije trebali su mu biti poznati iz starih vremena, ali oni su se
promijenili gotovo do neprepoznatljivosti. Od radosnog, duhovitoga Litvikova nastao
je smrknut, progonjen čovjek. Njegovi suradnici koji su prije bili otvoreni i
ljubazni u nazočnosti velikog američkoga kapitalista bili su sada distancirani i
nepristupačni. Metcalfe je imao osjećaj kao da ga promatraju sa zavišću i u isti
mah sa strahom. On je bio veličanstvo, sigurno, ali bio je i bolestan, zarazan: ako
bi mu se previše približili, mogli bi se zaprljati u očima svojih pretpostavljenih.
Mogli su u svako doba biti optuženi kao špijuni zbog suradnje s kapitalističkim
agentom; mogli su bili uhićeni i likvidirani. Neki su ljudi bili ubijani i zbog
mnogo manjih prijestupa.
Metcalfe je zatresao glavom kad je sada razmišljao o sastanku. Sjedeći u
prezagrijanoj prostoriji za sastanke, za stolom prekrivenim zelenim pustom, imao je
osjećaj kao da mora izvoditi ples na jajima od aluzija i obećanja, a da se ne
obvezuje zapravo ni na što. Dao je naznake o političkim vezama svoje obitelji i
spomenuo imena najužih suradnika Franklina D. Roosevelta i utjecajnih senatora.
Povjerljivo je priopćio da Predsjednik unatoč svojoj otvorenoj kritici Rusije
zapravo želi čak proširiti trgovinu sa Sovjetskim Savezom i vidio je kako su
naćulili uši. Sve je to bilo puštanje dima, ali očito je djelovalo.
Kad je sada prolazio preko Teatralna]a ploščada mogao je vidjeti svjetleće
klasicističko pročelje Boljšoj teatra s njegovim predvorjem na osam stupova i na
zabatu četiri brončana konja Apolonovih kola Sunca. Metcalfe je osjetio kako mu se
bilo ubrzava.
Prošao je uz milicionera, uličnoga policajca koji ga je budno promatrao zagledavši
se u njegovu odjeću: teški crni ogrtač od kašmira, fino šivane kožne rukavice.
Napokon, bila je to garderoba potomka Metcalfe Industries.
Sakrijte se otvoreno, često ga je upozoravao Corky. Najbolje je prerušiti se tako
Page 58
da budete goli.
Što je njegov stari prijatelj Derek Compton-Jones, koji je to jednom čuo,
komentirao na sljedeći način: »Ono s golotinjom Stephen je već davno ovladao. On
'blok za jednokratnu upotrebu' smatra stambenim blokom u koji se ide radi seksa za
jednu noć.«
Sjetivši se toga, Metcalfe je osjetio kao ga probada u srcu. Njegovi prijatelji iz
pariške radiopostaje bili su sada svi mrtvi. Dobri, hrabri ljudi ubijeni na
dužnosti, ali kako? I zašto?
Zatim se sjetio ruske poslovice (čuo ih je na desetke, stotine za svoga boravka u
Moskvi) koja je upozoravala: »Živi u prošlosti pa ćeš izgubiti jedno oko; zaboravi
prošlost i izgubit ćeš oba.«
Metcalfe ne bi nikada zaboravio prošlost. Ne, nije mogao zaboraviti prošlost. Ovdje
u Moskvi bio je posvuda okružen njome, vraćao joj se, a prošlost kojoj se vraćao
bila je plesačica koja se zvala Svetlana.
Ispred kazališta bila je okupljena gomila ljudi koji su čekali da uñu. Metcalfe
nije imao ulaznicu za rasprodanu večernju predstavu Crvenoga maka, ali uvijek se
mogao snaći. S čvrstom valutom, američkim dolarom, britanskom funtom, francuskim
frankom, moglo se u Moskvi kupiti praktički sve. Bilo je uvijek Moskovljana koji su
očajnički tražili valutu, kako su zvali čvrstu valutu, kojom se mogla kupovati
hrana u
110
111
posebnim trgovinama namijenjenim strancima. Dovoljno očajni da bi čak i prodali
svoje visoko tražene ulaznice za Boljšoj teatar. Na očaj se ovdje u Moskvi moglo
uvijek računati.
Publika je općenito bila bolje odjevena od ljudi koje je susretao na ulici, a to
nije bilo iznenañenje. Karte za Boljšoj teatar mogle su se dobiti samo preko blata,
novoruske riječi za utjecaj i veze. Trebalo je nekoga poznavati, sam biti važan,
biti član Partije... ili biti stranac. U mnoštvu se moglo vidjeti prilično mnogo
odora, posvuda su svjetlucale crvene epolete na ramenima časnika. Epolete su bile
nešto novo, to je znao Metcalfe. Staljin ih je uveo tek nedavno kako bi podigao
moral Crvene armije koji je bio traumatiziran zbog čistki iz 1938. u kojima su
mnogi visoki časnici bili optuženi i strijeljani zbog navodne suradnje s
nacističkom Njemačkom.
Ono što je Metcalfea iznenadilo kod časnika Crvene armije nisu bile samo njihove
svečane odore za izlazak, izvezene srebrne zvijezde na crvenim epoletama, već to
što su bili kratko ošišani u pruskom stilu. Sad su čak izgledali poput svojih
nacističkih partnera. Na grudima su im zveckala brončana i zlatna odličja; nosili
su pištolje u kožnim koricama ulaštenim do visokoga sjaja koje su visjele na
kopčama s remenima s ramena.
To je čudno, razmišljao je: Moskva je sada bila nacistički saveznik. Rusija je
potpisala pakt o nenapadanju sa svojim najljućim neprijateljem, Njemačkom. Dvije
velike europske vojne sile bile su sada partneri. Fašistička država se povezala s
komunističkom državom. Rusi su isporučivali nacistima čak i ratnu sirovinu. Kako se
sile slobode mogu nadati da će se obračunati i s nacističkom Njemačkom i sa
Sovjetskim Savezom? Luñačka ideja!
Metcalfe je primijetio poznati miris u zraku. Dolazio je od nekih Ruskinja u duboko
dekoltiranim večernjim haljinama: užasan sovjetski parfem Crveni mak kao da
pristaje uz večerašnju predstavu! Bio je tako strašan da su ga stranci zvali
»Staljinov zadah«.
Neki stariji čovjek privukao je njegov pogled, prišao mu je i šapnuo:
- BiljetP. Vi hotitje biljetil - Želite li ulaznice?
Starčeva odjeća bila je iznošena, ali nekoć je bila vrlo elegantna. Na rukavicama
je nedostajalo nekoliko vršaka koji su bili zakrpani tankim koncem. To je nekoć bio
imućan čovjek koji je sada bio sveden
na krajnju bijedu. I njegov izgovor odavao je kultiviranoga čovjeka. Izazivao je

samilost. Metcalfe je kimnuo.
Page 59
- Samo jednu - rekao je.
- Imam dvije - reče starac. - Za vas i vašu ženu, gospodine?
Metcalfe je zatresao glavom.
- Samo jednu. Ali platit ću dvije. - Izvukao je paketić dolarskih
novčanica, daleko više nego što su stajale dvije karte, a starac je
razrogačio oči dok mu je pružao ulaznicu.
-Hvala, gospodine! Hvala vam!
Kad se stari Rus nasmiješio, Metcalfeu su na trenutak bljesnule mnoge zlatne krune
u njegovim ustima. To je bio čovjek koji si je prije mogao priuštiti takav luksuz.
Toliko je toga u Rusiji danas bilo deficitarna roba, razmišljao je Metcalfe u sebi.
Hrana, ogrjev, odjeća... Ali najviše je nedostajalo dostojanstva.
Predao je svoj ogrtač u garderob kao što su morali učiniti svi gledaoci. Sijeda
namreškana starica uzela mu je ogrtač, pogladila ga s divljenjem, vješajući ga
izmeñu trošnih iznošenih ogrtača.
Začulo se prvo zvono i Metcalfe se pridružio rijeci ljudi koji su se gurali u
gledalište kako bi zauzeli mjesta. Dok je ulazio, opet ga se dojmio sjaj ovoga
kazališta, zaboravio je kako je bilo raskošno, kakav otok carističke
ekstravagancije usred sive moskovske monotonije. Sa stropa visoke kupole ukrašene
finim klasicističkim slikama visio je golemi kristalni luster. Šest redova
privatnih loža uokvirivalo je carsku ložu koja je ispod srpa i čekića u zlatu bila
ukrašena crvenim zastorima i pozlaćenim sjedalima. Glavni zastor bio je od zlatne
tkanine u koju su bila utkana slova CCCP, ćirilična kratica za SSSR, i sve moguće
brojke za godine koje su označavale važne dogañaje iz sovjetske komunističke
prošlosti.
Imao je izvrsno mjesto. Kad se ogledao po kazalištu, pogled mu je pao na mladoga
ruskog vojnog časnika koji je sjedio iza njega. Rus se nasmiješio Metcalfeu.
- To je lijepo kazalište, zar ne? - reče Rus.
Metcalfe je uzvratio smiješak.
- Veličanstveno. - Trgnuo se. Čovjek mu se obratio na engleskom,
a ne na ruskom.
Zašto? Odakle je znao da...?
11?
113
Odjeća, bit će daje to bio razlog. To je bilo sve. Rusovu oštrom oku nije promaknuo
nijedan stranac.
Ali odakle je znao da mu se mora obratiti na engleskom?
- Današnja predstava je nešto posebno - reče časnik. Imao je poput
plamena crvenu kosu koja je bila prilično kratko ošišana, jak nos i
izražajna usta s nekom užasnom crtom oko usana. - Gliereov Crveni mak.
Poznajete priču, zar ne? Radi se o plesačici koju iskorištava pokvaren
i podao kapitalist. - Na licu mu se pojavila naznaka podrugljivoga
smješka.
Metcalfe je kimnuo, nasmiješio se uljudno. Odjednom je primijetio nešto kod
crvenokosog mladog čovjeka: on nije bio obični časnik Crvene armije. Prepoznao je
zelenu odoru i zlatne epolete. Rus je bio major u Glavnoje razvedivateljnoje
upravljenije: GRU, glavnoj upravi obavještajne službe sovjetske vojske. Vojne tajne
službe. Dakle špijun.
- Da, poznajem priču - reče Metcalfe. - Mi kapitalisti smo prikladne
hulje za vaše ruske propagandiste.
Časnik GRU-a kimnuo je bez riječi u znak odobravanja.
- Glavnu ulogu, ulogu Toa-Hoae pleše primabalerina Boljšoj teatra.
Zove se Svetlana Baranova. - Obrve su mu se lagano podigle, no lice mu
je ostalo bezizražajno. - Ona je doista izvanredna.
- Doista? - odgovori Metcalfe. - Dobro, pripazit ću na nju.
- Da - reče Rus. - Ja to činim stalno. Nikad ne propuštam niti jedan
od njezinih nastupa.
Metcalfe se ponovno nasmiješio, a zatim se okrenuo. U sebi je bio krajnje zabrinut.
Čovjek iz GRU-a je znao tko je on. Sto posto. Njegov izraz lica je to odavao: on je
Page 60
to očito odavao. Bilo je nedvojbeno.
Što je upućivalo na to da je agent GRU-a namjerno bio smješten točno iza njega.
Metcalfe je osjetio laganu vrtoglavicu, misli su mu se kovitlale. Kako je to moglo
biti namješteno? Jer to je moralo biti namješteno; u toj »slučajnosti« ništa nije
bilo slučajno.
Ali kako? Metcalfe je u mislima prolazio posljednje minute. Sjetio se kako je
zauzeo svoje mjesto. Prazno mjesto koje je desno, lijevo, sprijeda i straga već
bilo okruženo gledateljima. Agent GRU-a, u svojoj odori, već je sjedio ondje, to je
Metcalfeu sada bilo jasno. Sjetio se daje vidio crvenu kosu i arogantno odvratno
lice; i jedno i drugo urezalo mu se u podsvijest na nekoj razini. Dakle časnik
GRU-a nije došao tek kad je Metcalfe već zauzeo svoje mjesto!
Kako je, onda, to bilo namješteno? Lagani napad osjećaja paranoje
golicao ga je po vratu. Koliko je bilo vjerojatno da je karta kupljena u
posljednjoj minuti od švercera ispred Boljšoj teatra slučajno bila točno ispred
agenta GRU-a koji je znao za njegovu vezu s Lanom Baranovom?
Metcalfea su prošli trnci kad je to shvatio. Starac koji mu je prodao kartu: nekoć
elegantan muškarac koji je izgledao očajno. Dovoljno očajno da učini ono što su mu
zapovjedili.
To je namješteno, zar ne?
Znali su da želi ići u Boljšoj teatar, pri čemu su oni bili promatrači, sovjetski
organi, u ovom slučaju elitna GRU, i oni su mu htjeli priopćiti činjenicu da to
znaju. Da on ne smije bez njihova znanja učiniti nikakav potez. Ili je možda bio
paranoičan?
Ne. To nije bila slučajnost. Vjerojatno su ga pratili na putu prema Boljšoj teatru,
ali ako je to bilo točno, to je bilo učinjeno stručno; nije primijetio ništa
sumnjivo, nije otkrio nikakve progonitelje, a to ga je upravo uznemirivalo. Obično
je znao prilično dobro ustanoviti prate li ga. Napokon, za to je bio školovan. A
sovjetsko uhoñenje bilo je općenito više nespretno i uočljivo jer je rafiniranost
žrtvovana u korist jasnog upozorenja.
Ali kako se sve to moglo namjestiti u posljednjoj minuti? Nije pokušavao nabaviti
kartu preko ureda Intertourista kao što to stranci obično čine. Svjesno je čekao do
posljednjeg trenutka jer je bio uvjeren da može uvijek kupiti kartu od
preprodavača. Tek kad je stupio na Teatralnoj a ploščad, mogli su njegovi
progonitelji zaključiti kako želi ići u Boljšoj teatar. Na kraju, imali su tek
nekoliko minuta vremena koje su jedva bile dovoljne da dovedu agenta na poziciju.
I zatim mu je bilo jasno kako se sve to dogodilo: stigao je u Moskvu pod svojim
pravim imenom. Bio je najavljen prije nekoliko dana i imao je potrebna odobrenja
mjerodavnih vlasti. Imali su dosje o njemu; to je bilo nedvojbeno. Vjerojatno nisu
znali što gaje dovelo ovamo. Ali znali su nedvojbeno za njegovu prijašnju vezu s
Lanom. Tako je sada bilo logično da će željeti ići u Boljšoj teatar kako bi vidio
kako njegova stara ljubav nastupa. Da, predvidjeli su njegove poteze i poslali
agenta za slučaj da učini ono što su pretpostavljali.
Ljudi koji su znali tko je on, pomno su ga promatrali. To je bila poruka koju su mu
prenijeli.
Ali zašto GRU? Zašto agent sovjetske vojne tajne službe? Zapravo bi NKVD trebao
biti najviše zainteresiran za to da ga pomno nadzire.
114
115
ISgUIlJIfir' SJDIH3M!
U predvorju je posljednji put zazvonilo, svjetlo se polako gasilo i uzbuñena graja

uzmaknula je pred naelektriziranom šutnjom. Orkestar je zasvirao i zastor na
pozornici se digao.
A zatim, nakon nekoliko minuta pojavila se Tao-Hoa i Metcalfe ju je vidio.
Prvi put nakon šest godina Metcalfe je ponovno vidio svoju Lanu i ostao kao
paraliziran, izgubljen u njezinoj ljepoti, njezinoj ljupkosti. Činilo se da joj
lice zrači samo čistim oduševljenjem, prozračnošću i radošću: bila je stopljena s
Page 61
glazbom. U tom je licu ležalo nebo. Publika je mogla biti udaljena milijune godina;
ona je bila eterična, neko nadzemaljsko biće.
U usporedbi s njom ostali plesači i plesačice doimali su se poput marioneta.
Njezina nazočnost na sceni kao daje proizvodila elektricitet, njezini pokreti bili
su tečni, a u isti mah snažni. Skakala je kao da se oslobodila sile teže, letjela
je kao daje podižu čarobne ruke. Lebdjela je poput personificirane glazbe.
I na trenutak Metcalfe je dopustio svom srcu da poleti s njom. Bio je preplavljen
sjećanjima na onaj prvi put kad ju je vidio kako pleše u Tristanu i Izoldi, prvoj i
posljednjoj predstavi toga baleta. Bilo je ludo od Igora Moisejeva stoje postavio
na scenu balet na njemačku glazbu, a Komesarijat za kulturu mu je uskoro i pokazao
kako je to bila zabluda. Metcalfeovo druženje s Lanom bilo je prekinuto na sličan,
nagli način. Sjećanje na njihovu kratku, ali strastvenu vezu progonilo ga je i
dalje. Kako se mogao ikada rastati od nje? Ali kako bi mogao ostati ovdje? Bila je
to kratka i površna veza; on ne bi nikada mogao ostati u Moskvi, ona je nikada ne
bi mogla napustiti.
Što joj se dogodilo, pitao se sada zabrinuto. Kakve su se promjene dogodile u njoj
u posljednjih šest godina? Što je s njom? Je li i dalje bila ona ista krhka,
impulzivna djevojka?
Publika je odjednom zapljeskala, zastor je pao i pljesak je istrgnuo Metcalfea iz
njegova sanjarenja. Bila je pauza. Cijelo je vrijeme bio kao ošamućen, izgubljen u
mislima, u sjećanjima na Lanu. Shvatio je da su mu oči vlažne od suza.
Zatim je čuo, tik iza sebe, glas koji mu je govorio gotovo u uho.
- Teško je skinuti pogled s nje, zar ne? Ja ne mogu.
Metcalfe se polako okrenuo i vidio kako se časnik GRU-a čvrsto naslonio, snažno
plješćući. Pokretom njegovih ruku i nadlaktica jakna odore se upravo toliko
rastvorila daje zasvijetlio metal u futroli.
Sjajni poniklani 7,62mm Tokarev.
Ja ne mogu.
Što je htio time naznačiti?
- Nju doista vrijedi vidjeti - potvrdio je Metcalfe.
- Kao što rekoh, nikad ne propuštam ni jednu od njezinih predstava
- nastavio je časnik GRU-a. - Gledam je već godinama. - Ton mu je bio
povjerljiv, laskav, prijeteći: glas istinske zlobe.
Svjetlo se u kazalištu upalilo i gledaoci su se digli sa svojih mjesta. Kao i u
većini ruskih kazališta i u Boljšoj teatru bio je u pauzi pripremljen bogati hladni
bife za posjetioce. Bilo je votke, šampanjca, crnog i bijeloga vina. Uz to dimljeni
losos i jesetra, šunka, salama i hladna pečena piletina. Budući da se većina
Moskovljana danas, čini se, hranila siromašno, racioniranim živežnim namirnicama,
nije bilo čudo što se publika požurila iz dvorane kako bi stigla do bifea.
Časnik GRU-a je takoñer ustao kad se Metcalfe digao i činilo se da mu je htio
ostati za petama. No, publika je nadirala i dok se u valovima gurala prema izlazu,
Metcalfe je uspio ostaviti Rusa na dobroj udaljenosti. Što to Rus namjerava, pitao
se Metcalfe. Svoju poruku da je Metcalfe oštro praćen već je dovoljno jasno prenio.
I očito, nije mu bilo stalo do toga da postupa suptilno. Nije se pokušavao stopiti
s pozadinom.
Agent GRU-a promatrao je kako se Metcalfe probija kroz gomilu uz prosvjede onih
koje je pritom nagazio.
- Molodoj čeiovjek! Ne nado Ijest bez očerjedil - prigovorila je neka
ukočeno odjevena starija gospoña. - Mladiću! Ne pokušavajte se ugurati
ispred mene! - Klasična reakcija: Rusi, ponajprije starije žene, stalno
bi dijelili lekcije strancima o ponašanju. Ukorili bi vas ako za hladna
vremena ne biste nosili kapu. Ticalo ih se sve što se i vas ticalo.
- Prostitje - promumljao je Metcalfe uljudno. - Oprostite.
Kad je dospio do predvorja, probijao se kroz sve gušće mnoštvo i sada je bio
dovoljno udaljen od časnika GRU-a, tako da mu se činilo da je izgubio svoga
progonitelja, barem privremeno.
Metcalfe je znao kamo želi ići. Bio je već bezbroj puta u Boljšoj teatru, posjetio
je Lanu ovdje. Snalazio se u ovoj kući bolje od većine redovitih posjetilaca.
Budući daje nosio smoking i ostavljao ozbiljan dojam, dospio je bez zapreka do bež
obojenih vrata na kojima je ćirilicom pisalo PUBLICI ULAZ ZABRANJEN. Nije bilo
zaključano kao što se sjećao da nije nikad bilo. Neposredno iza vrata sjedio je za
stolom ipak dežurni, čuvar,
Page 62
116
117.
crnokosi muškarac s brazgotinama od ospica u plavoj odori. Bio je tipičan mali
sovjetski službenik koji se ni po čemu nije razlikovao od sitnih carističkih
službenika: nezainteresiran za posao, ali istodobno užasno neprijateljski
raspoložen prema svakom tko se usudi izazivati njegov autoritet.
- Dar za primabalerinu, gñicu Baranovu - reče Metcalfe ruski s
britanskim naglaskom. - Od britanskoga veleposlanika, dobri čovječe.
Muškarac gaje pogledao nepovjerljivo, a zatim ispružio ruku.
- Ne smijete unutra. Dajte mi; pobrinut ću se da ga dobije.
Metcalfe se nasmijao.
- Bojim se da to ne bi bilo drago Siru Staffordu Crippsu, prijatelju.
Njegov je dar previše vrijedan i ako bi možda nestao... ne smijem ni
zamisliti kakve bi to imalo posljedice, kakvih bi sve bilo istraga...
- Napravio je stanku, izvukao nekoliko novčanica rubalja iz džepa i
pružio ih stražaru. Čovjek je širom razrogačio oči. To je bilo vjerojatno
više nego što on zaradi za mjesec dana.
- Veoma mi je žao što vam dosañujem, - rekao je Metcalfe - ali
moram doista osobno predati dar gospoñici Baranovoj.
Stražar je brzo spremio mito u džep sakoa, ogledajući se pritom na obje strane.
- Dakle, što čekate? - pitao je mršteći čelo službeno i mahnuvši
Metcalfeu da proñe. - Hajde, krenite! Brzo!
Iza pozornice vladala je živost jer su scenski radnici gurali velike kulise, meñu
njima i golemi naslikani kineski lučki grad s divovskim pramcem sovjetskoga broda
ispod narančastoga neba. Okupila se malena skupina plesača, koji su predstavljali
djelomično ruske mornare, a djelomično kineske kulije, i pušila. Nekoliko balerina
u kineskim kostimima, s teškom šminkom na licima, u satenskim suknjicama i plesnim
cipelicama protrčalo je mimo njega. Metcalfe je osjetio njihovu parfimiranu
kazališnu šminku.
Neka mu je balerina pokazala put do vrata označenih crveno-zlatnom zvijezdom. Srce
mu je jače udaralo kad je pokucao.
- Da? - upitao je prigušeni ženski glas.
- Lana - reče on.
Vrata su se širom otvorila i ona se pojavila pred njim. Svilena crna kosa skupljena
u čvrstu punñu na vratu, velike sjajne smeñe oči svijetleći ispod kineske maske,
fino modeliran nos, visoke jabučice, crveno namazana usta. Ljepota od koje zastaje
dah. Bila je zanosna, a kao osoba
još ljepša nego na pažljivo osvijetljenoj pozornici.
- Što vi hotitje? - upitala je naglo krhka plesačica ne pogledavši
prema posjetitelju. - Što želite?
- Lana - ponovio je Metcalfe tiho.
Zagledala se u njega, a zatim je njezin pogled pokazao da ga je prepoznala. Nešto
se u njezinu izrazu lica smekšalo u djeliću sekunde, a zatim se ukočilo u oholu
aroganciju. Prolazni trenutak u kojem je djelovala meko i ranjivo nestao je
ustupivši mjesto raspoloženoj ležernosti;
- Vidi, vidi! - rekla je baršunastim glasom. - Je li to doista moj dobri
stari prijatelj Štiva?
Zvala ga je od milja Štiva. Prije šest godina nazvala ga je tako mekim, svilenim,
gotovo maznim glasom, ali sada je izgovorila to ime tako da je zvučalo gotovo
prezrivo. Zar je to moguće? Pri tom se dražesno nasmiješila. Primabalerina koja se
udostojala primiti jednog od svojih obožavatelja. - Kakvo zgodno iznenañenje.
Metcalfe nije mogao odoljeti, a da je ne dohvati, primi u naručje, ali kad ju je
htio poljubiti u usta, ona je brzo okrenula lice u stranu i pružila mu umjesto toga
svoj bijelo napudrani obraz. Snaga njezinih mršavih ruku gaje iznenadila kad je
malo uzmaknula kao da može bolje promatrati ovoga dragog starog prijatelja, no
pokret se činio sračunatim na to da se izvuče iz njegova zagrljaja.
- Lana - reče Metcalfe. - Oprosti što tako upadam, duška. -Duška ili
Page 63
draga: jedno od njegovih ranijih imena od milja za nju. - Poslovno sam u
Moskvi i kad sam čuo da večeras nastupaš ovdje u glavnoj ulozi...
- Kako je lijepo vidjeti te. Kako je ljubazno od tebe što si navratio.
- U njezinu tonu bilo je nešto gotovo podrugljivo, nešto pretjerano
formalno.
Metcalfe je izvukao crni etui iz unutarnjega džepa svoga smokinga i pružio joj ga.
Nije ga uzela. - Za mene? Kako dražesno. Ali na žalost moram dalje i moram se
našminkati. Doista je sramota kako danas ima malo osoblja u Boljšoju. - Pokretom
ruke pokazala je sićušnu umjetničku garderobu sa zrcalom u tri dijela, iznad
toaletnoga stolića na kojem su se u neredu nalazile četke za kosu i lončići sa
šminkom, kreme za skidanje šminke i grubi bijeli ručnici od frotira s velikim
utkanim žutim slovima B i A za »artisti Boljšoj teatra«. U stanju pojačane
osjetljivosti Metcalfe je uočio čak i ovako nevažne detalje. - Večeras ovdje nema
nikoga da mi
118
119
pomogne pri šminkanju; to je strašno!

Metcalfe je otvorio etui kako bi se vidjela ogrlica od briljanata koja je blještala
na crnom plišu. Poput većine žena i Lana je voljela nakit, ali imala je neobičnu
sklonost za ukusne, umjetnički oblikovane komade kojima je davala prednost pred
blještavim sjajem dragulja. Predao joj je etui, ona gaje površno pogledala bez
pretjerana zanimanja.
Odjednom se nasmijala, visoko i muzikalno.
- Točno ono što trebam - reče. - Još jedan lanac oko vrata.
Dobacila mu je natrag zatvoreni etui; on ga je uhvatio zbunjen
njezinom reakcijom.
- Lana... - počeo je.
- Ah, Štiva, Štiva. I dalje tipičan strani kapitalist, zar ne? Nikad se
nećeš promijeniti, je li? Htio bi nam staviti lance i okove, samo zato što
su od zlata i briljanata. Misliš li da ih nećemo prepoznati kao ono što oni
doista jesu u stvarnosti?
- Lana - prosvjedovao je Metcalfe. - To je samo mali dar.
- Dar? - ponovila je podrugljivo se smiješeći. - Ne trebam više
darova od tebe. Već si mi darovao sve, dragi moj Štiva. Ima darova koji
smanjuju, sužavaju i porobljuju. I ima darova koji rastu.
- Rastu? - upita Metcalfe zbunjeno.
- Da, moj Štiva, rastu. Poput uspravnih slamki na žitnim poljima
kolhoza. Poput naše velike sovjetske ekonomije.
Metcalfe se zagledao u nju. U njezinu glasu nije bilo ni najmanje ironije. Cijela
ta priča o kolhozima i kapitalističkom porobljavanju nije pristajala uz bezobzirnu
Svetlanu Baranovu koja se tada, prije šest godina, rugala staljinističkim parolama,
komunističkom kiču koji je nazivala neprevedivom riječju pošlost, stoje značilo
»loš ukus«. Što se otada dogañalo s njom? Je li postala kreaturom sustava? Kako je
mogla govoriti takve gluposti? Ilije doista vjerovala u ono stoje govorila?
- I vaš veliki voña Staljin odgovara vjerojatno tvojoj predodžbi o
idealnom muškarcu? - promumljao je Metcalfe.
Na njezinu licu ocrtao se na trenutak paničan strah koji je odmah zatim nestao.
Shvatio je kako je glupa bila njegova primjedba i u kakvu je opasnost time doveo
Lanu. Dok je stajao na pragu njezine garderobe, prolazili su iza njega ljudi; jedan
jedini subverzivni slog, čak i ako je izašao iz usta stranca, automatski bi je
izložio opasnosti.
- Da - ispalila je. - Naš Staljin razumije potrebe ruskoga naroda.
On voli ruski narod, a ruski narod voli njega. Vi Amerikanci mislite da
svojim prljavim novcem možete kupiti sve, ali našu sovjetsku dušu ne možete kupiti!
Ušao je u garderobu govoreći mirno: - Duška, znam da ne mogu konkurirati s
odreñenim drugim muškarcima u tvom životu. Primjerice s tvojim nacističkim
prijateljem, gospodinom von...
Page 64
- Ne znaš uopće o čemu govoriš! - prosiktala je.
- Glasine se brzo šire, Lana. Čak i u inozemnim veleposlanstvima.
Znam više nego dovoljno o...
-Ne! - reče ona. Glas joj je podrhtavao i ovaj put iz nje je progovorilo nešto što
je bilo još jače od straha: istina. - Ništa ti ne znaš! A sada da si smjesta
izašao!
12CL
AZL.
12
- Kako si bila čudesna večeras - rekao je Rudolf von Schiissler dok je milovao kosu
Svetlane Baranove. - Moj vlastiti Crveni maku!
Trgnula se lagano kad joj je dotaknuo porculansku kožu na vratu i djelić sekunde on
se pitao je li to bio trzaj oduševljenja ili odvratnosti. Je li to moguće? A zatim
je vidio kako su joj se usne oblikovale u najslañi smiješak i odmah se opet smirio.
Nosila je donje rublje koje joj je kupio u Munchenu, izrañeno od prozirne, poput
paučine tanke, ružičaste svile. Način na koji je obavijalo, skrivalo, a zatim opet
otkrivalo obline njezinih grudi, njezin tanki struk, puteno meso njezinih vitkih
ali ipak mišićavih bedara, bio je za njega krajnje uzbudljiv. Ona je bila
najukusnija poslastica koju je imao sreće kušati, a von Schussler je bio kultiviran
čovjek koji je uvijek izvrsno jeo. Neki ljudi bi ga možda nazvali korpulentnim, ali
on sam smatrao je sebe dobro uhranjenim, sladokuscem, čovjekom koji voli dobro
živjeti.
No, živjeti dobro u Moskvi bilo je gotovo nemoguće. Hrana koja se ovdje mogla
dobiti, čak i preko Njemačkoga veleposlanstva, bila je jednostavno ispod standarda
kvalitete. Stan koji mu je bio dodijeljen, a koji je prije pripadao nekom visokom
dužnosniku Crvene armije, likvidiranom u čistkama, bio je prilično prostran. A i
dača u Kuntsevu izvan Moskve, koja mu je služila kao vikendica, bila je takoñer
dovoljna. Morao je Ruse malo podmititi kako bi dobio ugovor o najmu i morao je
podnositi nijemi prezir nekih manje sretnih kolega u veleposlanstvu koji nisu imali
obiteljskoga novca da sklope posebne aranžmane sa sovjetskim vlastima. No, ipak se
sav taj trud isplatio.
Dao je dovesti u Moskvu svoje najbolje pokućstvo. Ovdje nije bilo pristojnog
osoblja koje bi mogao angažirati za svoje večernje zabave pa je već davno bio sit
diplomatskoga života u ovome turobnom gradu.
Uvijek se svuda govorilo samo o ratu. A otkad su Rusi zaključili s Berlinom pakt o
nenapadanju, samo se još o tome razgovaralo. Da nije našao svoj Crveni mak, sišao
bi s uma od ubitačne dosade.
Kako se sve sretno razvilo za njega! Ne, to nema nikakve veze sa srećom. Nego samo
dokazuje ono stoje njegov otac uvijek propovijedao: najvažnije je podrijetlo. Ništa
ne vrijedi više od dobrih predaka. Gledao je s opravdanim ponosom na vlastito
podrijetlo, na veliko imanje izvan Berlina, koje je već više od jednoga stoljeća
bilo u obitelji, na vjernu službu koje su mnogi njegovi slavni preci iskazivali
carevima i premijerima. Počasno mjesto zauzimao je naravno veliki pruski general
Ludwig von Schussler, junak iz 1848. koji je na čelu svojih vojnih postrojba gušio
liberalne ustanke dok je pruski kralj Friedrich Wilhelm IV. oklijevao i
kapitulirao. Von Schussler se itekako ponosio slavnim imenom s kojim je morao
živjeti.
Na žalost, bilo je uvijek zavidnih koji su pretpostavljali kako on zahvaljuje svoj
sadašnji položaj samo imenu koje je nosio. Doista se von Schussler zatekao često
kako škrguće zubima zbog načina na koji su njegovi talenti ostali nepriznati.
Sastavljao je sjajne i divno komponirane zahvalnice začinjene Goetheovim citatima,
ali čini se da su sve prošle nezapaženo.
No unatoč tomu, bez inteligencije, umijeća i talenta ne može se postati drugim
tajnikom Njemačkoga veleposlanstva u tako važnom gradu kao što je Moskva. Istina je
da je svoj položaj dugovao starom obiteljskom prijatelju, grofu Friedrichu Werneru
von der Schulenbergu, njemačkom veleposlaniku u Moskvi i doajenu ovdašnjega
diplomatskoga zbora. Ali za ime Boga, cijelo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova
Page 65
bilo je puno aristokrata. Dovoljno je pogledati samo ministra vanjskih poslova,
Joachima von Ribbentropa ili njegova zamjenika Ernsta von Weiszackera, Hans-Brenda
von Haeftena ili Freiherra Konstantina von Neuratha, Ribbentropova prethodnika na
položaju ministra vanjskih poslova... i popis se nastavlja. Tko je inače posjedovao
tako duboko razumijevanje za veličinu koja je priroñena njemačkom narodu,
civilizaciji koja je svijetu podarila Beethovena i Wagnera, Goethea i Schillera?
Civilizaciju koja je svijetu uopće tek donijela kulturu?
Adolf Hitler nije imao sreće da potječe iz tako slavne obitelji, ali on je barem
imao viziju. Svježa krv je katkad mogla biti prednost, lako je Ftihrer znao biti
zamoran i mnogo govorio, cijenio je barem veličinu njemačkoga naroda. I iako je u
Trećem Reichu stalno bilo govora o
122
123
masama, on je potajno težio za legitimnošću koju su mu mogli dati samo aristokrati
poput obitelji von Schussler.
Iz toga razloga Schussler je provodio svaki vikend u Kuntsevu pišući memoare.
Njegov slavni predak Ludwig von Schussler potrudio se da napiše memoare i tako si
osigurao mjesto u povijesti. Rudolf, koji ih je pet ili šest puta čitao, bio je
uvjeren kako će njegovi memoari biti mnogo važniji od onih njegova pretka. Napokon,
vrijeme u kojem je živio bilo je mnogo važnije, mnogo zanimljivije.
No Moskva je, iskreno rečeno, bila prilično dosadna, ali već je i premještaj u
Moskvu bio velika čast. To je jednostavno morao imati stalno na pameti. Njemačka će
uskoro dobiti rat; to je bilo neizbježno jer jedina zemlja koja bi možda bila
dovoljno snažna da pobijedi Njemačku bila je Rusija, a Staljin se ponašao ponizno,
gotovo podanički. Tada bi se von Schussler mogao povući u svoj schloss u ponosnoj
svijesti da je vjerno služio svojoj vladi i jahati na svojim ljubljenim lipicancima
lijepom njemačkom zemljom... Završit će memoare, stilistički ih izbrusiti i
objaviti uz opće odobravanje.
I povest će sa sobom svoj dragulj, svoj Crveni mak, jedino biće koje mu je
razvedrilo sumornu Moskvu. Zato će uvijek biti zahvalan drugom starom prijatelju,
dr. Hermannu Behrendsu. Behrends, koji se sada smio okititi titulom SS
Untersturmfuhrer der Reserve (Waffen-SS), i on poznavali su se sa studija na
sveučilištu u Marburgu. Obojica su ondje doktorirala pravo, obojica su zajedno
mačevala. Behrends, koji je bio agresivnije nastrojen nego von Schussler, ponosno
je pokazivao svoje ožiljke. Nakon studija njihovi su se putovi razišli. Dok je von
Schussler ušao u diplomatsku službu, Behrends je pristupio SS-u. No ostali su u
vezi i Behrends mu je sve povjeravao prije nego što je von Schussler napustio
Berlin. Kao prijatelj prijatelju povjerio im je tajnu na koju je nedavno naišao.
Tajnu za koju je pretpostavljao da će je njegov kolega sa studija znati iskoristiti
za sebe.
Behrends mu je ispričao tajnu o Mihaelu Baranovu, junaku Oktobarske revolucije.
I kad je von Schussler uskoro nakon svoga dolaska u Moskvu u nekom društvu u
Njemačkom veleposlanstvu upoznao kćer staroga... Stara njemačka poslovica kaže Den
Gerechten hilf Gott. Dobre stvari dogañaju se dobrim ljudima. Podrijetlo se ponovno
pokazalo presudnim, ali ovaj put nije se radilo samo o von Schusslerovim precima,
već i o podrijetlu prekrasne balerine. O tajni njezina oca. Očevi su jeli kiselo
grožñe, a djeci trnu zubi. Koliko je istine bilo u tome.

On je nije ucjenjivao... Ne, ne, tako se ne smije gledati na stvari. To je bio samo
način da stupi s njom u razgovor, da joj pokaže svoju pažnju. Sjećao se kako je
problijedjela kad joj je u tihom kutku na zabavi u veleposlanstvu ispričao što zna
o njezinu ocu... Ali sve je to bilo davno. Ono stoje njemu njegov otac ispričao,
bilo je točno: Mars offnet das Tor der Venus. Der erste Kuss kommt mit Gewalt. Der
zweite mit Leidenschaft - Mars otvara vrata Veneri. Prvi poljubac dobivaš silom.
Drugi sa strašću.
- Večeras si tako šutljiva, draga - reče on.
- Samo sam malo umorna - odgovori lijepa plesačica. - To je
naporna predstava; ti to znaš, Rudi.
Page 66
- Ali to tebi nije nimalo slično - ustanovi on. Pomilovao ju je po
grudima, uštinuo je lagano za bradavice. Istegnula je lice u nešto stoje
u početku izgledalo poput bolnoga trzaja, sve dok von Schussler to nije
prepoznao kao ubod zadovoljstva. Spustio je drugu ruku niže i počeo je
milovati. Činilo se da ondje dolje ne reagira, ali to je bilo normalno: to je
bila žena oko koje se valjalo pomučiti, tvrñava na koju je trebalo jurišati.
Nije bila sasvim sigurno seksualno najaktivnija žena koju je znao, ali
svaka je žena drugačija. Njoj je trebalo samo nešto dulje da se zagrije.
Pogledala ga je prikrivenim pogledom iz kojega je govorila strast, kao što je znao,
iako bi ga iz odreñenoga kuta gledanja mogao gotovo smatrati... potisnutim bijesom.
Ali ne, bila je to strast. Ona je bila uspaljena mala ždrebica.
Uzeo je kutiju s njemačkim čokoladama. Ruska čokolada bila je doista užasna, i
stavio joj jednu na usne. Zatresla je glavom. On je slegnuo ramenima i stavio je
sebi u usta.
- Mislim da bih bez tebe poludio - reče on. - Poludio od dosade.
Nema ničeg goreg od dosade, slažeš se?
No Lana nije odvratila na njegov pogled. Doimala se i dalje odsutna duhom. Na licu
joj se ocrtavao neobičan smiješak. On nikada nije znao što ona misli, ali to je
bilo u redu. Volio je žene s dubinom.
Bila je izvrstan plijen koji je htio povesti sa sobom u Berlin čim proñu sve te
neugodnosti.
WASHINGTON
Predsjednik je uvijek tražio da sam miješa pića za sebe i svoje goste. Te večeri
bila je to užasna mješavina soka od limunike, gina i ruma, ali
124
.125.
Alfred Corcoran je tvrdio da mu je ukusna.
Sjedili su u prostoriji koja je predsjedniku bila najdraža u cijeloj Bijeloj kući.
U radnoj sobi na prvome katu, udobnom prostoru krcatom visokim policama za knjige,
izrañenim od mahagonija, kožnim sofama, modelima brodova i slikama s motivima
brodova. Tu je on čitao, sreñivao svoju zbirku poštanskih maraka, igrao poker i
primao najvažnije goste. Roosevelt je sjedio u svom crvenom kožnom naslonjaču s
visokim naslonom. Kao pri svakom susretu sa svojim starim prijateljem, Corcoran se
divio kako je Franklin snažno grañen. Imao je ramena i ruke boksača pa kad čovjek
ne bi vidio njegove noge, koje su zaostale u razvoju zbog dječje paralize, mogao bi
pomisliti kako je predsjednik mnogo viši nego što doista jest.
Roosevelt je gucnuo malo svoga pića i rastegnuo lice.
- Zašto mi, dovraga, niste rekli kako to ima neugodan okus?
- Ja doista ne pijem mnogo ruma - reče Corcoran uljudno.
- Vi si ne date rado gledati u karte, Corky, stari momče. Dakle, što
se dogodilo u Parizu?
- Izgorjelo je nekoliko dobrih agenata.
- Ubijeni su, mislite. Gestapo?
- Vjerujemo daje to bio nacistički Sicherheitsdienst. Očito su negdje
curile informacije.
- Čovjek koji se spasio... zna li on zašto ste ga poslali u Moskvu?
- Naravno da ne zna. Istina se mora davati u umjerenim količinama.
I poput dobroga bordeauxa, ne smije se nikada prerano poslužiti.
- Mislite da bi odbio otići da je to znao?
- Ne baš. Vjerujem da ne bi učinio ono što se mora učiniti, barem ne
tako učinkovito.
- Ali jeste li sigurni da on to može izvesti?
Corcoran je oklijevao.
- Jesam li siguran? Ne, gospodine predsjedniče, nisam siguran.
Roosevelt gaje mjerio ispitivački. Oči su mu bile prodorno plave.
- Znači li to da on nije najbolji čovjek za taj posao?
- On je jedini čovjek za taj posao.
Page 67
- O tom jednom agentu ovisi mnogo toga. I previše, rekao bih.
Predsjednik uzme svoj sedefasti cigaretnik izmeñu zuba i zapali
šibicu. - Velika Britanija se nalazi u kritičnom stanju. Ne znam koliko se još dugo
može opirati nacističkim zračnim napadima. Zgrada Parlamenta je praktički srušena;
Coventrv i Birmingham su sravnjeni sa zemljom.
Dosad su Englezi znali uzvratiti Lufhvaffeu, ali tko zna koliko će dugo to još
moći. Osim toga, nalaze se na rubu bankrota. Ne mogu platiti sav ratni materijal
koji su naručili kod nas i koji hitno trebaju kako bi se obranili od nacista.
Kongres ne bi nikada odobrio isporuku na kredit. A uz to dolaze svi oni žestoki s
parolom America first\ koji mi predbacuju kako sam htio odvesti zemlju u rat. -
Povukao je iz cigaretnika; kraj njegove cigarete zasvijetlio je poput zalazećeg
sunca.
- Nismo u formi za rat - ubaci Corcoran.
Roosevelt je ozbiljno kimnuo.
- To je, Bogu hvala, istina. Još nismo počeli s naoružavanjem.
No istina je da je Velika Britanija bez naše pomoći gotova u roku od
nekoliko mjeseci. A ako Hitler pobijedi Englesku, svi smo ugroženi. Ali
ima još nešto drugo. - Predsjednik uzme registrator s priručnoga stola
pokraj sebe i pruži ga Corcoranu.
Corcoran ustane, uzme registrator i otvori ga zavalivši se u svoj naslonjač. Kimao
je prelijećući tekst.
- Upozorenje broj 16 - reče predsjednik. - Potpisao Hitler. Nijemci
su operaciji dali konspirativno ime »Morski lav«. To su strogo tajni
planovi za invaziju na Englesku u kojoj treba biti angažirano četvrt
milijuna njemačkih vojnika. Najprije napadi padobranaca, zatim
slijetanje amflbija, pješaštvo, oklopne postrojbe... Ne vjerujem da
Velika Britanija može to preživjeti. No pobjede li Nijemci i ondje, cijela
će Europa postati Treći Reich. To ne smijemo dopustiti. Je li vam jasno,
Corky, da smo svi gotovi ako vaš mladi agent ne uspije izvršiti svoj
zadatak? Pitam vas još jednom: Ima li vaš čovjek sposobnosti koje su
mu za to potrebne?
Corcoran stisne oči dok je udisao punim plućima dim svoje chesterfieldice.
- Rizik je visok, to priznajem, - reče mutnim glasom - ali ne tako
visok kao što bi bio ako ne bismo ništa poduzeli. Uvijek kad smrtnici
odluče utjecati na tijek povijesti, sve može krenuti užasno pogrešnim
putem.
- Corky, ako i samo jedna jedina riječ toga plana izbije u javnost,
to bi nam se moglo tako katastrofalno obiti o glavu da bi posljedice bile
gore nego da nismo ništa poduzeli.
Corcoran ugasi svoju cigaretu i počne kašljati kao da laje.
- To bi se moglo dogoditi ako mladić ne ispuni svoj zadatak. Ako
brod počne propuštati, teret se katkad mora baciti u more.
126
127
IISIMIM
- Uvijek ste bili bezdušni.
- Pretpostavljam da to mislite u najboljem smislu riječi.
Predsjednik se ledeno nasmiješio.
Corcoran slegne ramenima.
- Zapravo, pretpostavljam da neće preživjeti ovu ekspediciju. Ako
ipak preživi i mora biti žrtvovan, neka bude tako.
- Isuse, Corky, teče li vašim žilama krv ili ledena voda?
-Tko bi mogao prepoznati razliku u mojoj dobi, gospodine predsjedniče?
13
Page 68
128
Metcalfe je loše spavao. Prevrtao se cijelu noć nemirno u krevetu. To nije bilo
samo zato što je krevet neudoban, posteljina tvrda ili gruba, ili što mu je
hotelska soba strana, iako je sve to pridonijelo tomu. Bilo je to zbog zabrinutosti
koja mu je prožela tijelo, zaokupila misli, ubrzala otkucaje srca. Nemir koji je
izazvao ponovni susret s Lanom i njegova spoznaja koliko duboko voli tu ženu iako
je godinama tvrdio da mu ne znači ništa više od bilo koje od desetaka drugih žena
koje je otad imao. Nemir koji je izazvala njezina sinoćnja reakcija... odreñena
koketerija, plahost, prezir i omalovažavanje. Mrzi li ga ona sada? Čini se daje
tako, ali čini se i da je on još privlači kao i ona njega. Koliko je toga izmislio,
koliko je toga umišljao? Metcalfe se ponosio time što sve vidi trijezno, nikada ne
gaji iluzije, ali kad se radi o Svetlani Mihailovnoj Baranovoj, gubi dar
objektivnosti. Gledao ju je kroz izobličenu prizmu.
Sigurno je ipak bilo da se promijenila na neki način koji ga je uzbuñivao i
upozoravao. Nije više bila uvredljiva hirovita mlada djevojka; razvila se u
emancipiranu i samosvjesnu ženu, divu koja vrlo dobro poznaje svoj utjecaj na
druge, koja je potpuno svjesna moći svoje ljepote i slave. Bila je ljepša nego ikad
i na neki način tvrña. Blagost, ranjivost, mislio je na rupicu u njezinu vratu, tu
blagu porculansku kožu koju je tako rado ljubio, nestale su. Zauzela je odbojan
stav, tvrdu ljusku. Ona ju je nedvojbeno štitila, ali učinila ju je i
distanciranijom, nepristupačnijom. Odakle joj ta tvrdoća? Od noćne more da živi u
Staljinovoj Rusiji? Jednostavno od odrastanja?
I pitao se: koliko je od ove prividne tvrdoće bila gluma? Jer Svetlana nije bila
samo izvanredna balerina, već i savršena glumica. Je li ta ljuštura nešto što po
želji stavlja i skida?
Zatim je tu pitanje o njezinu njemačkom ljubavniku, tom Rudolfu
129
von Schiissleru. On je bio visoko pozicionirani dužnosnik u nacističkom
ministarstvu vanjskih poslova. Kako se mogla zaljubiti u takvu osobu? Metcalfe i
ona nisu nikada razgovarali o politici, a kad su se zadnji put vidjeli, nacisti su
upravo došli na vlast u Njemačkoj. Zato nije znao kakav je njezin odnos prema
nacistima, ali njezin je otac bio junak Oktobarske revolucije, a nacisti su bili
zakleti neprijatelji komunista. Je li njezin otac, taj veliki ruski domoljub, znao
za njezinu neobičnu ljubavnu vezu?
Zadatak kojim je Corky zadužio Metcalfea da preko Lane doñe do von Schusslera,
istraži njegovu odanost Hitleru i vidi može li ga pridobiti, činio mu se sada
neizvedivim. Ona ne bi nikada surañivala s njim, pogotovo kad bi shvatila što on
pokušava učiniti. Neće se dati iskoristiti.
Unatoč tomu sada nije smio kapitulirati. Ovdje je mnogo toga bilo u igri.
Glasno kucanje na njegova vrata potpuno gaje razbudilo.
- Da? - uzviknuo je.
Kucanje se ponovilo... dvaput, dvaput, jedanput... mirozov koji je prepoznao kao
unaprijed dogovoren signal s Rogerom Martinom.
- Dobroje utro - reče neki sirovi glas s užasnim ruskim naglaskom:
Dobro jutro. To je doista bio Roger.
Čim mu je Metcalfe otvorio vrata, Roger je upao u sobu. Bio je čudno obučen u
dronjavu mornarski plavu telogrejku, kako ovdje nazivaju seljačku jaknu
podstavljenu vatelinom, pustene čizme i krznenu kapu. Da Metcalfe nije znao daje to
Roger Martin, lako bi ga zamijenio za ruskoga seljaka ili nadničara.
- Isuse, Scoop, užasno smrdiš - reče Metcalfe.
- Znaš li uopće kako je teško ovdje kupiti novu odjeću? Kupio sam
je od nekoga tipa na ulici koji je bio više nego sretan što je napravio
dobar posao.
- Sad izgledaš autentično. To ti treba priznati. Kao da si stigao ravno
iz kolhoza. - Metcalfe se nasmijao.
Roger je pokazao na svoje pustene čizme.
- Ovi valenki su vraški topli. Nije čudo što je ruska vojska potukla
Napoleona. Francuzi nisu imali takvo što. Ali zašto mi, dovraga,
nisi savjetovao da ponesem toaletni papir? - Nosio je maleni teški
Page 69
kožni kovčeg koji je sada spustio. Kovčeg je sadržavao radioaparat,
to je Metcalfe znao; Roger ga je vukao sa sobom otkako su odsjeli u
Metropolu. Naravno da nije smio ostati u hotelskoj sobi, a Metcalfe ga
sigurno nije mogao nositi na svoje sastanke u Ministarstvo trgovine niti u Boljšoj
teatar.
- Ako se odijevaš kao Moskovljanin, trebao bi se tako i ponašati
- reče Metcalfe. - Uzmi novine, Pravdu ili Izvestiju.
Roger je napravio grimasu.
- Sad razumijem zašto Rusi izgledaju tako utučeno. Osim toga,
trebalo je deset minuta da mi oteče voda za brijanje. Jesi li već iskušao
umivaonik? Potpuno je začepljen.
- Hej, već je soba s kupaonicom ovdje rijetka povlastica, Scoop.
- Lijepa povlastica. Kako je bilo sinoć?
Metcalfe dobaci Rogeru upozoravajući pogled i pokaže palcem prema stropu sobe kako
bi naznačio da su ovdje vjerojatno skriveni prislušni ureñaji. Roger je zakolutao
očima, prišao stolnoj svjetiljci i počeo govoriti.
- Kapitalisti doista imaju super izum koji zovu toaletni papir i nadam
se da nam Rusi neće ukrasti tehnologiju.
Metcalfe je prepoznao što je Roger činio: sve njegovo podbadanje, njegove šale
služile su kao kamuflaža za skriveni strah. Britanac je bio jedan od najhrabrijih
ljudi koje je Metcalfe znao i iskusni agent, ali ovdje, u Moskvi, sve je bilo
drugačije. Stranci su bili rijetki i pomno nadzirani, tako da je bilo mnogo teže
izgubiti se meñu domaćim stanovništvom nego u Francuskoj. Ondje je Roger mogao
zahvaljujući svome podrijetlu lako proći kao Francuz; ovdje nije mogao, a da ne
upadne u oči. Ako je u Francuskoj bilo opasno biti agent, u Rusiji je to bilo ravno
izdaji.
Metcalfe se brzo obukao i njih dvojica su sišla u hotelsko predvorje da
razgovaraju. Tako rano ujutro predvorje je još bilo prazno, osim nekoliko kršnih
Rusa u tijesnim tamnoplavim odijelima koji su sjedili na sofama ili naslonjačima i
pravili se kao da čitaju novine. Metcalfe i Roger sjeli su u suprotnom dijelu
hotelskoga predvorja, jedan uz drugoga, dovoljno udaljeni od agenata NKVD-a da ih
ne mogu prisluškivati.
Roger je govorio tiho i brzo.
- Tvoj odašiljač ne funkcionira u zatvorenim prostorijama, dakle
treba nam mjesto na otvorenom, po mogućnosti izolirano. I mora biti što
prije dobro sklonjen. Reci mi kako ti izgleda današnji raspored pa ću se
već nečega sjetiti.
- U dači Američkoga veleposlanstva u šumi jugozapadno od Moskve
održava se zabava - reče Metcalfe. - Corky mi je o tome pričao. Njegov
čovjek u Moskvi će me pozvati na tu zabavu.
13.0
131
Izvrsno! Idemo. Ali kako da se krećem u tom prokletom gradu bez auta? Nema taksija,
a ja ne govorim dovoljno dobro ruski da bih se mogao voziti tramvajem. Mislim da
bih ja trebao biti tvoj vozač, do vraga, a oni nam ne mogu dati ni auto!
- Dat će nam auto - uvjeravao gaje Metcalfe.
- Naravno, s vozačem koji će tada biti pratilac i pozornik i čuvar
zatvora u jednome.
- Jesi li već pokušao u Britanskom veleposlanstvu?
Roger je kimnuo.
- Ne da se ništa učiniti. Ti momci nemaju vozila ni za sebe.
- Onda ću ja pokušati u Američkom veleposlanstvu.
- Potegni veze koje god imaš. U meñuvremenu uspio sam kupiti
neki prastari Harley-Davidson. Moj ruski je strašan, ali iznenañujuće je
koliko se daleko ovdje može stići s britanskim funtama. Osim toga, imam
Page 70
zimske cipele i kompas. Sad moram vidjeti kako da doñem do goriva za
bijeg. Zbog strogoga racionaliziranja to danas nije tako jednostavno.
- To bi se moglo riješiti strateškim podmićivanjem.
-Ali tek kad znamo koga treba podmititi - reče Roger. - To zahtijeva vožnju do
zračne luke. Trebat će mi tvoj plan Moskve. Imat ću gadnoga posla. A ti? Jesi li
sinoć uspostavio vezu?
- Oh, jesam - potvrdi Metcalfe gotovo melankolično, a zatim tiho
doda: - Ali imat ću gadnog posla.
Čim je Roger otišao, Metcalfe je krenuo na doručak u hotelski restoran gdje je
dobio mjesto za malenim stolom za kojim je već sjedio neki punašni muškarac ćelave
glave i crvenoga lica kakvo obično imaju pijanci. Muškarac, koji je nosio kričavo
kockasto odijelo od tvida, rukovao se s Metcalfeom.
- Ted Bishop - reče on na engleskom jer gaje očito odmah prepoznao
kao stranca sa Zapada. - Moskovski dopisnik Manchester Guardiana.
- Bishop je govorio s cocknevskim naglaskom.
Metcalfe se predstavio svojim pravim imenom. Primijetio je da su u štedljivo
osvijetljenom restoranu mnogi stolovi prazni, ali tako su funkcionirali svi
sovjetski hoteli. Inozemne goste, posebno one koji govore isti jezik, posjednu u
načelu zajedno kako bi ih lakše nadzirali.
- Jeste li i vi novinar? - upita Bishop.
Metcalfe zatrese glavom.
- Ja sam tu poslovno.
Bishop je polako kimnuo miješajući grudu šećera u čaši s vrućim čajem. Izraz lica
mu se promijenio kad se nečega sjetio.
- Metcalfe Industries - reče on. - Imate li neke veze s njima?
Metcalfe je bio zadivljen. To ime nije bilo poznato svakom.
- Ja sam jedan od vlasnika.
Bishop podigne obrve.
- Ali učinite mi jednu uslugu - reče Metcalfe. - Ne bih volio da se

sazna za moj posjet Moskvi pa bih vam bio zahvalan ako biste moje ime
izostavili iz svojih izvještaja...
- Naravno - Bishopove oči su zasjale od zadovoljstva zbog toga što
je morao čuvati tajnu. Iako je Metcalfe morao biti oprezan u ophoñenju s
novinarom, shvatio je da bi mu Bishop ovdje mogao biti koristan kontakt
i da bi ga trebalo održavati.
- Nadam se da niste previše gladni - reče Bishop.
- Izgladnio? Zašto?
- Kao što vidite, šećer se neće otopiti u čaju. Čekam ovdje već
tako dugo da mi se čaj ohladio. Tako je to svakoga jutra. Usluga je tako
polagana da bi čovjek pomislio da čekaju da se snesu jaja. Kad napokon
stigne doručak, sastoji se od nekoliko ploški crnoga kruha, komada
maslaca i nekog prljavog jajeta. I nemojte pokušavati naručiti ga onako
kako vi to volite. Dobit ćete onakvo jaje kakvo oni vole, a to ovisi o tome
kako je Olga u kuhinji raspoložena toga dana.
- Trenutačno bih bio zadovoljan i s piljevinom.
- I to ćete dobiti - reče Bishop smiješeći se. Cijeli mu je trbuh
drhtao, a podbradak podrhtavao.
- Dajte da vas upozorim: nemojte jesti ništa pasirano. U to često
stavljaju piljevinu. Kažem vam, ono što Rusi rade s kobasicama i pireom
od krumpira, to vi ne biste dali ni izgladnjelim termitima. - Spustio je
glas. - A kad smo već kod kukaca, s bubama morate računati doslovno
svuda, ma kamo išli. Oni imaju sićušne mikrofone posvuda kamo ih
mogu staviti. Kunem se da su stavili jedan i recepcionaru u guzicu. Samo
se tako može objasniti njegov izraz lica.
Metcalfe se nasmijao s razumijevanjem.
- Ruska dijeta je najbolja dijeta za mršavljenje na svijetu, zar ne?
- nastavi Bishop. - Otkad sam ovdje vjerojatno sam već smršavio
pedeset kila.
- Koliko ste dugo već ovdje?
- Četiri godine, sedam mjeseci i trinaest dana. - Pogledao je na sat.
Page 71
133
MMH&
- Ah, i šesnaest sati. Ali tko to već broji?
- Znači da prilično dobro poznajete Rusiju?
Odmjerio je Metcalfea ispitivački.
- Bolje nego što bih volio, na žalost. Što biste htjeli znati?
- Oh, ništa - reče Metcalfe nehajno. - Ništa odreñeno. - Bit će

vremena za pitanja, ali sada još ne. Postupaj polako s tim momkom,
mislio je. Napokon, on je novinar školovan da traži pravu priču, da kopa,
da raskrinka tuñe laži. Unatoč tomu osjećao je iskrenu simpatiju prema
marljivom engleskom novinaru. Poznavao je takav tip: sol zemlji, koji se
ne može ničim izbaciti iz ravnoteže, koji se ne boji ničega na svijetu osim
dosade. Bishop se ovdje sigurno dobro snalazio.
- Znate li gdje se najbolje mijenja novac? Učinite to u svom
veleposlanstvu i dobit ćete mnogo bolji tečaj nego ovdje u hotelu.
Metcalfe je kimnuo; već je razmijenio novac na recepciji.
- Ako tražite dobre restorane, tu vam mogu pomoći, ali popis je
kratak i tužan. Tražite pravu pitu od jabuka na američki način? Tada
je vaša jedina nada Cafe National. Aragvi u ulici Gorkoga preko puta
Središnjeg telegrafskog ureda poslužuje pristojan šašlik. Takoñer dobar
gruzijski konjak. Praga na Trgu Arbat... samo, hrana je bijedna, no ondje
svira zgodna ciganska kapela i pleše se. Prije je ondje svirao dobar češki
džez sastav, ali protjerani su 1937. zbog navodne špijunaže. Pravi razlog
bio je vjerojatno taj što su ruski džezisti u usporedbi s njima izgledali
loše. Kad već govorimo o špijunima, Metcalfe, ne znam jeste li već bili
ovdje, ali morate se čuvati.
- Zašto? - upita Metcalfe bezizražajno, ne dajući da se primijeti
napetost koju je naglo osjetio.
- No da, samo se ogledajte. Primijetili ste momke iz Kršćanske
udruge mladih, zar ne? - Bishopov podbradak je pokazivao u smjeru
hotelskoga predvorja.
- Kršćanske udruge mladih?
- Tako mi nazivamo ljude iz NKVD-a. Tipovi koji se tuku. Loši
glumci. Oni se jako zanimaju kamo idete pa budite oprezni s kim se
susrećete jer ti će vas momci promatrati.
- Onda će se vraški dosañivati. Imam uglavnom sastanke u
Ministarstvu trgovine. Na njima bi mogli brzo zaspati.
- Ne dvojim daje s vama sve u redu, ali to danas više nije dovoljno.
Ako pregovori ne krenu po želji, crveni često nastoje vama kapitalistima
nešto prišiti. Jeste li već čuli za slučaj britanskoga konstruktora strojeva
Metro- Vickersal
Metcalfe je čuo. Metropolitan-Vickers Electrical Company Ltd. isporučivala je
Sovjetskom Savezu opremu za elektrane. Godinu dana prije nego što je došao prvi put
u Moskvu, nastao je veći diplomatski incident kad su dvojica zaposlenika tvrtke
bila uhićena i optužena za industrijsku sabotažu.
- Tada je moskovski sud osudio dvojicu inženjera na dvije godine
zatvora - Metcalfe se prisjetio - jer je nekoliko turbina koje su oni
ugradili loše radilo. Ali nisu li bili osloboñeni kad se cijela stvar
pretvorila u pravi diplomatski skandal?
- Točno - reče Bishop. - Ali razlog zašto su se boljševici uopće
usudili uhititi ih bio je u prvom redu taj što su momci imali tako malo
kontakta s Britanskim veleposlanstvom da ih je Kremlj smatrao sigurnim
metama jer se britanska vlada distancirala od njih. Jeste li vi u bliskim
kontaktima s Američkim veleposlanstvom?
- Ne posebno bliskima - odgovori Metcalfe. On je ovdje imao samo
jednog jedinog čovjeka za vezu, atašea Hilliarda kojeg je Corky predložio
kao vezu. Ali ataše će u svojim kontaktima s Metcalfeom postupati vrlo
promišljeno i oprezno. Ako bi se bilo što dogodilo Metcalfeu i ako bi
Page 72
ga Sovjeti ulovili u kompromitirajućem položaju, veleposlanstvo bi
jednostavno opovrgavalo svaku vezu s njim. Na to gaje Corky izričito
upozorio.
- Dakle, predlažem da odmah pokušate steći ondje prijatelje
- savjetovao mu je Englez. - Vidite što sam vam rekao o posluzi ovdje.
- Popio je veliki gutljaj čaja. - Možda trebate saveznika. U Moskvi treba
uvijek imati saveznika.
- Inače?
- Osjetit će slabost i udarit će. Ako imate neku veću instituciju iza
sebe, to mogu biti neke novine ili vlada, uživate barem odreñenu zaštitu.
Inače ste uvijek ranjivi. Smatraju li nekoga opasnim, ne oklijevaju niti
sekunde da ga uhite. Pametnome dosta, Metcalfe.
Tog dana bilo je užasno hladno, tako hladno daje Metcalfeovo lice gorjelo. Kako je
saznao iz komentara nekih Moskovljana, to je bila najhladnija zima već dugo
vremena. U ulici Gorkoga ušao je u neku trgovinu torgsin u kojoj se prodavala
rijetka roba koja nije bila dostupna Rusima za valutu, čvrste devize. Ondje je
kupio šapku, rusku krznenu kapu, ne radi kamuflaže nego kao zaštitu od hladnoće.
Zato su Rusi nosili takve kape. Ništa nije tako dobro grijalo glavu i štitilo uši
od žestoke ruske
135
zime. Metcalfe se sjetio kako je moglo biti užasno hladno u Moskvi, tako hladno da
se tinta smrzava u tintarnici kad bi noću prozor ostao samo odškrinut. Kad je
posljednji put bio ovdje, a nije bilo frižidera čak ni za povlaštene inozemne
goste, on i njegov brat bili su prisiljeni vješati pokvarljivu hranu u mrežicama
ispred prečki na prozorima; mlijeko i jaja su se ondje neizbježno smrznuli i
postali tvrdi kao kamen.
Prate ga, to je odmah primijetio. Vidio je najmanje dvojicu plećatih agenata NKVD-a
kako sjede u Metropolovu predvorju i prate ga nespretno, bez imalo profinjenosti,
stoje upućivao na lošu naobrazbu ili odlučnu namjeru da Metcalfe primijeti da ga
prate. Nekako mu se učinilo da je ovo drugo točno. To je bilo upozorenje. Da nije
bio tako dobro upoznat s metodama ruske tajne policije, vjerojatno bi se više
zabrinuo i pitao sumnjaju li možda da nije došao u Moskvu samo poslovno. No
Metcalfe je znao kako radi ovdašnja tajna policija. Ilije mislio da to zna. Oni
strogo paze na sve strance. Njihovi ljudi nalik su psima čuvarima koji reže na sve
potencijalne uljeze, upozoravajući ih da se ne približavaju previše. Timovi takvih
razbijača, jer oni su bili čisti razbijači, pratili su sve strance, zaplašivali ih
i brinuli se za to da svi inozemni gosti u Moskvi osjete kako im sovjetska
policijska država puše za vratom.
Unatoč tomu Metcalfe je smatrao nazočnost ovih batinaša iz NKVD-a, na neki luñački
način, umirujućom. To je bio dokaz da ga NKVD pretjerano ne sumnjiči, što je bilo
dosta neobično. Značilo je da ga Tajna policija smatra samo običnim strancem i
ničim više. Da ga je NKVD sumnjičio da je on nešto drugo, da su znali za pravi
razlog njegova boravka, ne bi za njega odredili ekipu prosječnih ljudi. Tada bi
Metcalfea pratili mnogo vještiji agenti. Ne, ovi su momci bili obični ruski psi
čuvari koji su se trebali pobrinuti da on bude moralno korektan. Smatrao ih je
umirujućima.
Meñutim, njihova je nazočnost za Metcalfea ipak bila problem. Katkad mu nije
smetalo da ga prate, nego mu je to upravo bilo dobrodošlo, primjerice pri njegovim
posjetima u Ministarstvu trgovine. Želio je da NKVD vidi kako ide na svoj lažni
posao. Ali jutros ih se morao riješiti, a da ne pobudi dojam da to čini namjerno.
Ako se previše spretno riješi pratilaca, u Lubjanki, zloglasnoj središnjici NKVD-a
zazvonila bi sva moguća zvona na uzbunu. Znali bi da se ponaša ne samo sumnjivo,
nego da je on očito nešto više nego što bi to bio obični američki poslovni čovjek.
Shvatili bi daje tajni agent.
Jutros će biti turist, ništa više od toga. Turist koji želi razgledati
znamenitosti ruskoga glavnoga grada. Morao se ponašati sukladno tomu, što je

značilo različite modele ponašanja: nikakvi očiti manevri izbjegavanja, nikakvi
nagli pokreti, ali i njegovi pokreti ne smiju biti previše glatko koordinirani.
Nije smio djelovati jako odlučno, kao da ide na odreñeno mjesto, na sastanak s
Page 73
nekim. Ne, morat će se ponašati s odreñenom prihvatljivom slučajnošću,
zaustavljajući se da pogleda stvari koje bi pobudile njegovu maštu baš kao što bi
to učinio neki turist.
No morat će se ipak negdje riješiti svojih pratilaca.
Neka stara žena prodavala je tajanstveno bezalkoholno piće na kolicima. Natpis ga
je identificirao kao limonad, što je bilo ruski naziv za svako gazirano piće. Rusi,
svi s krznenim kapama čiji su štitnici za uši visjeli poput magarećih uši, čekali
su u dugom redu strpljivo kao ovce da za nekoliko kopjejki popiju mješavinu soda
vode i crvenoga sirupa iz zajedničke čaše. Metcalfe je zastao kao da je
znatiželjan. Dok je promatrao ljude što čekaju u redu, kontrolirao je položaj
svojih pratilaca. Jedan je bio osamdeset do sto metara iza njega i približavao se
teškim korakom; drugi preko puta ulice, praveći se da telefonira u javnoj
telefonskoj govornici. Obojica su bila na položaju.
Promatrali su ga, pazili na razmak i dali mu do znanja da ga nadziru. Prići bliže
bilo bi sumnjivo; ostati dalje bilo bi nepraktično.
Metcalfe je nastavio hodati širokom avenijom dokonim koracima, ponašajući se poput
turista koji se divi znamenitostima stranoga velegrada. Vjetar je oštro puhao,
katkad zavijao, noseći sa sobom pokoje snježne pahulje i ledene kristale.
Metcalfeove čizme, nisu to bili pusteni valenki nego ulaštene kožne čizme bogatog
Amerikanca, škripale su po snježnim zapusima. Nedugo nakon toga obratio mu se neki
prodavač novina bez jedne ruke, starac koji je prodavao novine Trud, Izvestija i
Pravda. U jednoj ruci držao je više primjeraka malene crvene knjige kojom je mahao
pred Metcalfeom.
- Pola rublje za ovu knjigu pjesama - izvikivao je krezubi starac gotovo očajno. -
Sve naše najveće sovjetske pjesme! - Zapjevao je visokim, pucketavim glasom: -
Staljin, naš veliki otac, naše sunce, naš sovjetski traktor.
Metcalfe se nasmiješio čovjeku, zatresao najprije glavom, a zatim se zaustavio.
Sinula mu je ideja. Vidio je tramvaj kako dolazi, kola na liniji Bukaška, poznatoj
i kao bolšaja krugosvetka, kako vozi po Vrtnom prstenu. Vidio ga je krajičkom oka
kako se polako približava. Jedan od pratilaca bio je na drugoj strani ulice i
promatrao izlog neke
13.6.
137
trgovine cipelama; a zapravo je promatrao Metcalfea u staklu koje se zrcalilo.
Drugi je dolazio istom stranom ulice kao i Metcalfe i pazio da drži dovoljan
razmak. Sljedećeg trenutka doći će do štanda gdje je stara žena prodavala svoju
limonad i ako je Metcalfe dobro izračunao vrijeme, pratilac ga na kratko neće moći
vidjeti. Izvukao je svoj novčanik dok je prilazio krezubom starom prodavaču novina.
Pratilac iza njega vidjet će daje Metcalfe stao kako bi kupio knjigu pjesama što će
trajati barem 30 sekundi jer će mu stari, naravno, pokušati prodati i novine. Tako
će se za nekoliko sekundi kada je pratiočev pogled bio blokiran, NKVD-ovac moći
uvjeriti da nije ništa izgubio.
Metcalfe je tutnuo starcu rubalj u ruku.
- Ah, vot, spasibo, barjn - reče prodavač novina zahvaljujući mu u uljudnom, gotovo
poniznom tonu kakvim su jednostavni ljudi prije razgovarali s plemstvom. Rus je
stavio svoju hrpicu knjiga pjesama na svoj štand kako bi mogao uzeti novac, ali
Metcalfe nije čekao knjigu pjesama. Umjesto toga prošao je jednim skokom uz
čovjeka, došao do ruba pločnika i skočio u tramvaj u vožnji. Njegova desna noga
dospjela je na čelični rub tramvaja s trojim kolima, dok se desnom rukom uhvatio za
čelični prsten i uspio se uvući u tramvaj. Na sreću, tramvaj nije vozio vrlo brzo,
inače bi se Metcalfe ozlijedio pri skakanju. Iz kola je dopiralo nekoliko krikova:
neki ženski glas, vjerojatno jedna od streločnici, starije žene koje su pomagale
okretati kotače kako bi se tramvaji zadržali na tračnicama.
Zabacio je glavu i uvjerio se da njegovi pratioci nisu shvatili da je skočio na
tramvaj. Dok se tramvaj drndao niz ulicu, Metcalfe je ustanovio da se pratilac koji
je zurio u izlog trgovine cipelama nije maknuo s mjesta. Nije ništa primijetio.
Drugi je muškarac obilazio red ispred štanda s limonadom. I njegovo je bezizražajno
lice odavalo da nije primijetio ništa neobično. Po uvjerenju ovog agenta NKVD-a
Page 74
njegova američka meta se i dalje cjenkala s jednorukim novinskim kolporterom. Samo
je on vidio da je Metcalfe skočio na tramvaj, ali kad ga jedan od pratilaca pitao
što se dogodilo, Metcalfe je već bio daleko.
Metcalfe se progurao kroz krcata tramvajska kola prema naprijed, do vozača, i bacio
nekoliko kopjejki u spremnik za kovanice. Drvena sjedala bila su sva zauzeta, na
većini su sjedili muškarci, dok su žene svih dobi stajale.
Uspio je, naravno samo privremeno, ali umaknuo je promatračima. Učinivši to,
promijenio je pravila igre. Čim primijete da im je umakao,
promatrat će ga s većom sumnjičavošću. Pojačat će nadzor, postupati s njim kao s

neprijateljem. Tako lako neće im opet umaći.
Sišao je s tramvaja u Ulici Petrovka, jednoj od glavnih avenija u središtu grada. S
obje strane ulice bile su vile u kojima su nekoć živjeli najimućniji ruski trgovci,
palače pretvorene u hotele, veleposlanstva, stambene zgrade i trgovine. Odmah je
prepoznao trokatnicu od vapnenca s klasicističkim pročeljem. Ondje je stanovala
Lana sa svojim starim ocem Mihailom Ivanovičem Baranovim, umirovljenim generalom,
sada zaposlenim u Komesarijatu za obranu. Tijekom svoga boravka u Moskvi prije šest
godina više je puta ovdje posjetio Lanu; našao je njezin stan po sjećanju.
No nije se zaustavio pred kućom. Umjesto toga prošao je mimo nje kao da ide prema
hotelu Aurora koji se nalazio dva ugla dalje. Pritom je prolazio uz više trgovina:
pekarnicu i mesnicu, iako je Metcalfe dvojio da se bogznašto može kupiti unutra, i
trgovinu sa ženskom modom, u čijim je izlozima mogao promatrati prolaznike iza
sebe. S njim je sišlo nekoliko ljudi iz tramvaja. Neke žene srednje dobi, mlada
majka s dvoje male djece, neki starac, ali nitko od njih nije oglasio uzbunu.
Zaustavio se da pogleda oskudnu robu u izlozima trgovine odjevnim predmetima, a
zapravo je proučavao ostale pješake. Kad se uvjerio da ga ne prate, naglo se
okrenuo i požurio preko ulice praveći se da proučava neki turistički plakat koji je
reklamirao ljepote Sočija. Zbog te nagle promjene smjera neki bi pratilac morao
promijeniti položaj. Ali nikoga nije vidio. Sad je pouzdano znao da nije doveo ni
jednog agenta NKVD-a sa sobom do Lanine zgrade. Otišao je do sljedećega raskrižja,
prešao ponovno ulicu i obišao kuću u kojoj je stanovala.
U Boljšoj teatru Lana je bila pod zaštitom, kao što su bile sve balerine, posebno
primabalerina. Ovdje će ipak biti mnogo lakše prići joj; takav je barem bio
Metcalfeov plan. Pogledao je prema prozorima na trećem katu za koje je znao da
pripadaju stanu Svetlanina oca i vidio jednu sjenu.
Iza prozirnih zastora ocrtavala se na prozoru silueta koju je odmah prepoznao. Dah
mu je zastao. Uz prozor je stajala vitka mlada žena: jednom rukom upirala se o
bokove a drugom je gestikulirala u smjeru nevidljivoga sugovornika.
To je bila Lana. Bio je uvjeren u to.
Čak i kao silueta bila je neobično, ubojito lijepa. Odjednom više nije
139
mogao izdržati da stoji vani na ledenom, vjetrom šibanom moskovskom pločniku kad je
unutra, jedva pedesetak metara udaljena od njega, Lana. Sinoć ga je otpravila
prezrivo, izbacila ga nekom kombinacijom omalovažavanja i, kako je bio uvjeren,
straha. I sada bi se bojala primiti ga-
Ali odakle je dolazio njezin strah? Je li to bila samo posljedica fobije koju svi
Rusi osjećaju prema strancima, bojeći se biti viñeni u društvu kapitalističkih
posjetilaca? Ili je njezin strah potjecao nekako iz njezine najnovije veze s von
Schusslerom? Je li bila upozorena? Neovisno o tome čega se Lana bojala, bilo je
nešto što je Metcalfe morao priznati razgovarajući s njom. Morao joj je dati do
znanja da razumije njezin motiv. Morao joj je rastjerati strah tako da joj se
izravno obrati.
Stojeći nekoliko ulaza dalje od Lanina, izvadio je smotan primjerak Izvestije i
pravio se kao da čita. Tako je tu stajao nekoliko minuta, zadubljen u novine i
čekao. Napokon, kad nikoga nije bilo na vidiku, krenuo je prema vratima Lanine
kuće. Ovdje nisu stanovali nikakvi visoki dužnosnici pa se ulaz u zgradu nije
kontrolirao. Potrčao je uza stube do trećeg kata.
Poput svih ostalih vrata stanova u ovoj i sličnim stambenim zgradama u Moskvi,
njezina su vrata bila obložena i prekrivena kožom. Obloga nije samo zadržavala
hladnoću, to je znao Metcalfe; ona je i sprečavala da se prisluškuje na vratima.
Svatko je živio u stalnom strahu da ga prisluškuju.
Page 75
Pozvonio je i čekao. Puls mu se ubrzavao u neobičnoj kombinaciji strepnje i
iščekivanja. Nakon otprilike jedne minute čuo je kako se iznutra približavaju teški
koraci. To sigurno nisu bili Lanini koraci. Možda očevi?
Vrata su se polako otvorila i pojavilo se jedno lice: ocvalo, naborano lice neke
starice koja ga je nepovjerljivo promatrala iz sićušnih vodenastih očiju koje su
gotovo potpuno nestale meñu borama. Nosila je grubi vuneni pulover s finim
čipkastim ovratnikom, a preko toga tešku platnenu pregaču.
- Da? Sto vi hotitje? - upita starica. - Što želite?
Metcalfe je odmah prepoznao ne lice, nego tip. Starica je pripadala arhaičnom tipu
ruskih babuška. Ta riječ znači »baka«, no mogla se primijeniti na svaku stariju
ženu i imala je bezbroj značenja. Babuška je bila središte velike ruske obitelji,
stroga ali draga, neumorno vrijedna matrijarhica u društvu u kojemu muškarci tako
često prerano umiru u
ratu ili od alkohola. Bila je majka i baka, kuharica i kućanica i zmaj u jednome.
Ali to nije bila Lanina baka. Radila je vjerojatno ovdje kao kuharica i domaćica:
rijetka povlastica koju su uživali odreñeni članovi sovjetske elite.
- Dobro jutro, babuška - reče Metcalfe ljubazno na ruskom. - Trebao
bih Svetlanu Mihailovnu.
- A vi ste...? - upita stara mrko gledajući.
- Molim vas, recite joj da je tu... Štiva.
Babuškin stalno odbojan izraz lica smračio se još više dok ga je promatrala
stisnutih očiju koje su sada još više nestajale u njezinim borama. Zalupila mu je
naglo vratima. Metcalfe je čuo kako se staričini teški koraci udaljavaju u
unutrašnjost stana dok je njezin visok i prigušen glas postajao sve tiši. Prije
Lana i njezin otac nisu imali nikakve domaćice, razmišljao je Metcalfe. Smjeti
zaposliti domaćicu ili kuharicu bila je danas rijetka povlastica. To je znao. Je li
si to Lana mogla priuštiti otkako je postala primabalerina Boljšoj teatra?
Minutu poslije otvorila su se ponovno vrata stana.
-Nema je - reče starica čiji je glas sada zvučao svadljivo i otresito.
- Znam da je tu - rekao je Metcalfe.
- Nije tu - odbrusila je babuška.
- A kad se vraća? - upita Metcalfe smatrajući korisnim da surañuje
s njom.
- Neće se nikada više vratiti. Za vas ne. Nikadal Ne dolazite nikada
više ovamo.
I ona tresne vratima.
Lana se nije samo bojala; ona se užasno bojala. Opet ga je odbila kao što je to
učinila sinoć, ali zašto? To nije bila impulzivna reakcija napuštene ljubavnice
koja se osjećala odbijenom, osramoćenom. Ne, iza toga su se krili složeniji motivi.
Bit će daje to nešto više od raširena straha od kontakata sa strancem. Time se ne
može objasniti činjenica što gaje sada odbila iako je domaćica sigurno javila daje
sam. Jednostavna znatiželja mogla je natjerati Lanu da ga primi, da ga pita što
želi, zašto je u Moskvi, zašto traži da razgovara s njom. On je poznavao Lanu.
Uvijek je bila neizmjerno znatiželjna i beskonačno ga je ispitivala o pojedinostima
života u Americi ili o njegovim putovanjima po svijetu. U tom pogledu bila je
gotovo poput djeteta koje ima beskrajno mnogo pitanja. Ne, pod normalnim
okolnostima ne bi se odrekla prilike da sazna
140
141
od njega zastoje ovdje i zašto želi s njom razgovarati. I on je znao da se ona ne
inati dugo; bijes je kod nje bio samo prolazan osjećaj koji je brzo nastajao i isto
tako brzo opet nestajao. Nije vidio razlog zašto ga ne želi više primiti pa se
pitao što se krije iza toga.
Metcalfe je ponovno razmišljao o mračnom, naboranom licu domaćice. Zašto sada
postoji domaćica ako je Lana i njezin otac prije nisu trebali? Živjeli su u
dvočlanom kućanstvu i Lana je uvijek kuhala za svojeg oca udovca.
Je li babuška doista bila domaćica? Ilije ona zapravo bila čuvarica zatvora,
Page 76
stražarica koja je bila dodijeljena Lani? Je li stara bila postavljena u Lanino
kućanstvo daje nadzire i drži zatočenu?
No to je ipak zvučalo nevjerojatno; Lana jednostavno nije bila tako važna. Bila je
plesačica, drugo ništa. Za postojanje te domaćice moralo je postojati neko
normalno, prihvatljivo objašnjenje: babuška je bila samo posebna povlastica
dodijeljena tako istaknutoj umjetnici nacionalnoga ranga. To je moralo biti
objašnjenje. A što se tiče Lanina odbijanja da ga primi? Godine 1940. bilo je posve
drugačije vrijeme od ranih tridesetih. Sovjetsko društvo je upravo izašlo iz
razdoblje velikih čistki. Strah i paranoja bili su rasprostranjeni. Ne nameće li se
ovdje pretpostavka kako vlasti znaju za Laninu vezu s Metcalfeom i da je upozorena
da ne stupa ponovno s njim u kontakt? Možda se iza toga ne krije ništa više.
I nadao se da se iza toga doista ne krije ništa više. Meñutim, počelo se nametati
drugo objašnjenje, uznemirujuća teorija o kojoj Metcalfe nije želio ni misliti. Je
li moguće da su sovjetske vlasti znale zašto je on ovdje? Jesu li znale za njegov
tajni zadatak? U tom slučaju bilo je totalno moguće da je Lana upozorena da ne
razgovara s njim. A ako je to tako...
Nije mogao razmišljati o tome. Da je to bio slučaj, bio bi uhićen odmah po dolasku
u Moskvu. Ne, to nije moguće.
Silazeći niza stube bacio je pogled iz jednog od uskih prozora i vidio nešto od
čega se smrznuo. U unutarnjem dvorištu ispred Laninih kućnih vrata stajao je
muškarac koji je pušio cigaretu. Iz nekog razloga učinio se Metcalfeu poznat. Imao
je tipično rusko lice: visoke jabučne kosti, oštro urezane crte lica, sibirski
oblik očiju; ali bilo je to tvrdo, nemilosrdno lice. Kosa mu je bila debela plava
griva, oči blijede.
Gdje je prije vidio toga čovjeka?
Tada mu je odjednom palo na pamet: Metcalfe se sada sjetio kako je vidio toga
čovjeka da stoji ispred hotela Metropol čavrljajući s nekim
drugim muškarcem. Obojica su očito bili tako zadubljeni u svoj razgovor da ih je
Metcalfe jedva uočio. Unatoč tomu, brzo je pogledao njihova lica i upamtio ih kao
što je često činio. Ni jedan od dvojice muškaraca nije primijetio Metcalfea, zato
nije dalje ni razmišljao o njima.
No to je bio isti čovjek; bio je siguran.
Kako je to moguće? Metcalfe je bio siguran da ga nitko nije dovde pratio. Izbjegao
je batinaše NKVD-a iz hotelskoga predvorja; to je bio siguran. Čim je sišao s
tramvaja, pogledao je ljude koji su izašli s njim i primijetio kako svi idu svojim
putem. U bližoj okolici nitko se nije zadržavao... Bio je apsolutno uvjeren u to!
No unatoč tomu bio je isto tako siguran da je plavokosi čovjek nemilosrdna lica
isti onaj kojeg je jedva primijetio kako stoji ispred Metropola.
Što je značilo da ga nepoznati nije ovamo pratio. A to je zapravo bilo
uznemirujuće. Metcalfe se sjetio staroga slogana koji je Corky volio ponavljati: Od
toga da te slijede gore je samo to da te ne slijede jer oni već znaju kamo ideš.
Plavokosi muškarac došao je ovamo odvojeno iz Metropola kao da je znao da će se
Metcalfe ovdje pojaviti. Kako? Metcalfe nije rekao Rogeru kamo ide pa prema tome
nije mogao biti prisluškivan u hotelskom predvorju.
Očito su plavokosi muškarac ili njegovi pomoćnici znali za Metcalfeovu vezu s
Lanom. Za razliku od niže rangiranih batinaša iz hotelskoga predvorja, ovaj je
agent najvjerojatnije dobio upute od dobro obaviještenog pretpostavljenoga koji je
imao pristup Metcalfeovu dosjeu. Samo se po tome ovaj čovjek razlikovao od običnih
NKVD--ovaca; pripadao je drugoj kategoriji, opasnijoj kategoriji.
Metcalfe je stajao na stubištu i promatrao plavokosoga muškarca na uglu tako da ne
bude otkriven. Misli su mu se rojile. Agent ga nije vidio kakoje ušao u kuću, u to
je Metcalfe bio uvjeren. Bio je stacioniran ovdje kao promatrač. Netko tko zna
Metcalfeovo lice, zna kako je odjeven. Zato se čovjek zadržavao ispred hotela. Kako
bi potajno mogao baciti pogled na Metcalfea i poslije ga u svako doba opet
identificirati.
Nije me vidio kako ulazim, shvatio je Metcalfe. On ne zna da sam pokušao posjetiti
Lanu.
I neće saznati, zakleo se Metcalfe. Odlučio je da Lanu što bolje zaštiti.
Umjesto da u prizemlju ode u smjeru kućnih vrata, nastavio je silaziti niza stube
kako bi stigao u podrum. Miris dima postajao je sve
Page 77
142
143
jači. Poput većine moskovskih zgrada i ova se kuća danas nije grijala na ugljen
nego na drva. Jer ugljena nije bilo dovoljno, dok je drva bilo u izobilju.
Raskoljena teška drvena vrata vodila su u mračni podrum čiji je pod bio od izgažene
zemlje. Metcalfe je nakratko zastao sve dok mu se oči nisu naviknule na tamu. Zatim
je nastavio izmeñu složenih ispiljenih drva i primitivnoga kotla. Na jednom mjestu
podrumski je pod bio vlažan i klizav te je Metcalfe shvatio daje ovdje bio
postavljen ilegalni tuš za stanovnike kuće. Vruće kupelji bile su u to vrijeme
zakonom zabranjene, barem za najveći dio Moskovljana, na mnoga mjesta nije više
dolazila vruća voda iz vodovoda tako da se moglo kupati samo tako da se voda
zagrije na peći. Kao posljedica toga u podrumima mnogih većih stambenih zgrada
pojavio se ilegalni obrt i Moskovaljni su plaćali izvanredno visoke svote kako bi
se okretali u krugu pod tankim mlazom vruće vode.
Drva su nekako morala biti donesena u podrum, to je bilo jasno. Za to je trebao
postojati službenji vhod, ulaz za dobavljače. Kad se ogledao, otkrio je napokon
nešto stoje izgledalo kao jednostavna kosina za isporuku. Male betonske stube koje
su vodile do pregrade. Vrata su, naravno, bila zakračunata iznutra kukom i ušicom.
Metcalfe ih je bešumno otkračunao, zatim gurnuo polako jedna od vratašca i provirio
na prolaz. Brzo je pogledao u krug ustanovivši da nikoga nema na vidiku. Plavokosi
je sigurno još bio na svojoj osmatračnici i čekao da stranac uñe ili izañe iz kuće.
On neće nipošto napustiti svoje mjesto jer bi time riskirao da mu promakne meta.
Metcalfe je izašao kroz pregradu, zatvorio vrata iza sebe i požurio se duž kamenom
popločenoga prolaza. Kao što je brzo spoznao, to je bilo više od prolaza; to je
biopereulok, uličica koja je služila cijelom prometu dostave izmeñu dviju velikih
ulica. Svi dućani uz koje je prolazio Petrovkom imali su ulaze za dostavu. Takvi su
ulazi općenito bili zaključani pa je bilo teško ući. Trčao je uz stražnje ulaze do
pekarnice, mesnice i dućana za žensku odjeću, sve dok nije došao do stražnje strane
hotela Aurora. Ondje je usporio vukući se lijeno.
Brzo se ogledao, ustanovio da ga nitko ne prati, popeo se izmeñu kanta za smeće uz
nekoliko drvenih stuba do čeličnih vrata i udario šakom o njih. Nitko nije
odgovorio. Lupio je ponovno na vrata, zatim stisnuo bravu i na svoje iznenañenje
primijetio da se čelična vrata daju otvoriti.
Unutra je slabo osvijetljen hodnik, koji je smrdio na dim cigareta,
vodio prema drugom, širem hodniku. Iza dvokrilnih vrata na guranje nalazila se
golema hotelska kuhinja. Neka zdepasta žena, kose crvene poput mjedi, miješala je
nešto u velikom kotlu od lijevanoga željeza; sredovječni muškarac u plavoj odori
pekao je neki čudan odrezak na roštilju. Oboje su zurili znatiželjno u Metcalfea,
pokušavajući očito odgonetnuti što ovdje traži dobro odjeven stranac i ne znajući
kako da reagiraju.
- Oh, oprostite - reče Metcalfe na engleskom. - Očito sam se opet
izgubio.
- Nje ponimaju - reče crvenokosa trzajući ramenima, što je trebalo
značiti: Ja vas ne razumijem. Metcalfe se uljudno nasmiješio, ali bez
razumijevanja, sliježući isto tako ramenima i prošao kroz kuhinju te ušao
u prazni hotelski restoran. Odatle je dospio u bijedno hotelsko predvorje
s visokim stropom, bojom koja se ljuštila sa zidova i istrošenim
orijentalnim sagovima na podu. S drvenih obloga na zidovima zurile su
preparirane glave sobova.
Na recepciji su stajala dvojica mladića koji su izgledali vrlo službeno. Obojica su
mu kimnuli kad je prošao. Nisu ga poznavali, ali nisu se usudili ništa reći: on je
bio dobro odjeven stranac koji je dolazio iz unutrašnjosti hotela. Očito je
pripadao ovamo. Metcalfe je kratko, ali pristojno kimnuo otpozdravivši i otišao do
prednjih vrata. Ovdje je mogao jednostavno nestati u rijeci pješaka ostavivši
plavokosoga pratioca da i dalje uzaludno čeka ispred Lanine kuće.
Na kućicu na tramvajskoj postaji ispred hotela bio je naslonjen poznati lik.
Plavokosi muškarac s blijedosivim očima. Pušioje stisnutih očiju, ali opuštena
držanja, kao da nekoga čeka.
Metcalfe je okrenuo glavu praveći se da gleda u drugom smjeru. Bože dragi, pomislio
Page 78
je, momak je dobar. Ma tko on bio, ma odakle došao, potpuno je drugačiji kalibar od
običnih NKVD-ovaca. Bio je prvorazredni agent.
Zašto?
Stoje trebalo značiti daje netko njegovih sposobnosti dobio zadatak? Moglo je
značiti da... moglo je značiti sve moguće. No jedna se činjenica sve jasnije
razabirala: iz neobjašnjivih razloga sovjetski organi sigurnosti smatrali su
Metcalfea nekim koga treba posebno dobro nadzirati. Takvog vrhunskog agenta ne bi
dodijelili nekomu koga su smatrali samo običnim inozemnim poslovnim čovjekom.
Metcalfe je osjetio da su se unatoč hladnoći na njegovu čelu stvarali
144
145
grašci znoja dok mu je adrenalin kolao žilama. Jesam li raskrinkan, pitao se.
Znaju li oni zašto sam ovdje?
Jedino moguće rješenje bilo je da »spali« agenta, da ga učini bezvrijednim. Čovjek
je bio predobar, opasno dobar. Ali čim ciljna osoba identificira agenta, ne može ga
se više angažirati; mora biti povučen iz akcije.
Metcalfe je namjestio ljubazno, ali bezvezno lice dok je klipsao prema drvenoj
kućici i putem pripremao svoju repliku: Oprostite, biste li mi mogli možda pomoći?
Očito sam zalutao... Izravan susret osigurat će zamjenu za plavokosog agenta.
Kad je zaobišao drvenu kućicu, ostao je stajati zapanjen i osjetio kako mu srce
udara. Isuse, ovaj je momak bio dobar!
Nestao je.
1 AC
14
Američko veleposlanstvo u Moskvi nalazilo se u ulici Mohovaja pokraj hotela
Nacional preko puta trga Manege i Kremlja. Uredi su bili prazni i trošni, ali
kontrole su bile oštre. Ironija sudbine, pomisli Metcalfe smiješeći se kiselo dok
je pokazivao svoju putovnicu da ga puste: Rusi i Amerikanci jednako su sudjelovali
u nadzoru i zaštiti Američkog veleposlanstva. Ispred zgrade veleposlanstva bili su
postavljeni američki marinci i agenti NKVD-a. Marinci su bili ondje kako bi držali
Ruse podalje. I NKVD-ovci su bili ondje takoñer kako bi držali Ruse podalje.
Trebali su se pobrinuti za to da nijedan Rus ne pokuša silom prodrijeti u
veleposlanstvo i prebjeći.
Čovjek s kojim je želio razgovarati, Amos Hilliard, radio je u sićušnom,
jednostavno namještenom uredu bez i najmanje osobne note. Bio je treći tajnik
veleposlanstva i konzul. Nizak muškarac s naočalama koji je počeo ćelaviti, blijeda
tena i tako mekanih ruku da se činilo kako bi mogao iskrvariti ako bi se porezao na
oštar rub papira.
No mekano meso toga muškarca obavijalo je čeličnu srž. Hilliard je govorio tako
otvoreno daje bio užasno iskren. Metcalfe je brzo shvatio zašto je Corcoran, koji
je vjerovao malom broju ljudi, imao povjerenja u Hilliarda, ovog otvorenog i
izravnog seljačkog momka iz Iowe koji je čitav svoj profesionalni život proveo u
diplomatskoj službi. Amos Hilliard bio je stručnjak za Rusiju koji nije vjerovao da
postoji stručnjak za Rusiju. - Znate li što je to stručnjak za Rusiju? - upitao je
Hilliard prezrivo Metcalfea nakon što je ovaj sjedio nekoliko minuta u njegovu
uredu. - Netko tko je živio u Rusiji dvadeset godina ili dva tjedna. A ja se ne
uklapam ni u jednu od tih kategorija. Dovraga, ovdje nema stručnjaka. Samo
različiti stupnjevi neznanja.
Hilliard je bio više od jednog od nekolicine dužnosnika State
\A1
Departmenta u koje je Corky imao povjerenja. Bio je tajno i jedan od Corcoranovih
agenata. Bilo je krajnje neobično stoje Corky dopustio da se dvojica njegovih
agenata susretnu jer to se kosilo s njegovim svetim načelom stroge podjele.
- U ovom slučaju nemam drugog izbora - rekao je Corky Metcalfeu
u Parizu. - Ozbiljno dvojim u pouzdanost ostalog osoblja veleposlanstva
u Moskvi. Hilliard pripada vrlo malom broju ljudi kojima možete
Page 79
vjerovati. Ako - dodao je ledeno - uopće nekomu možete vjerovati, što
je vrlo dvojbena hipoteza.
- Pa ni vama? - upitao je Metcalfe vragoljasto se cereći.
Corcoran ipak nije shvatio Metcalfeovu olako izrečenu primjedbu
kao šalu.
- Nije li to nužno točka na kojoj prvi put griješimo jer imamo
preveliko povjerenje u sebe same? - U starčevu pogledu osjetila se
optužba, poznati prijekor koji je jedva trebalo izgovoriti: Ne budite tako
puni sebe, Stephene, možda ipak niste tako dobri kao što mislite.
- Dobro došli u dolinu blaženih - reče Hilliard dok je palio cigaretu
Camel. - Naš... zajednički prijatelj očito ima visoko mišljenje o vama.
Metcalfe je slegnuo ramenima.
- Očito vam bezrezervno vjeruje.
- I vama. U svakom slučaju rijetko se dogaña da se dvije njegove
putanje smiju križati.
Hilliard je zatresao glavom kao da je želi razbistriti, a zatim se nasmiješio. -
Upitamo li našeg prijatelja kakvo je vrijeme, pričekat će s odgovorom jer će prvo
razmisliti morate li vi to znati.
- Moskva je očito poseban slučaj.
Točno. Samim tim što ste stupili u ovu zgradu, vaše je ime postalo poznato negdje
desetorici mojih kolega. Naravno da ste vi američki poslovni čovjek u posjetu
Moskvi, ništa drugo, ali susrećete se sa mnom, što bi moglo iznenaditi neke.
- Zašto to?
- Ne onako kako vi možda mislite. Ja sam samo diplomat koji
obavlja svoj posao, ponašam se neupadljivo, ali ne pripadam ni
jednoj od različitih frakcija koje sve slijede svoje ciljeve pa sam zato
automatski sumnjiv. Moram vas upozoriti, iako sam siguran da je to
upozorenje u vašem slučaju nepotrebno, ali poslušajte me, da inače ni s
kim ne razgovarate u ovoj zgradi. Nikomu ne možete vjerovati. Ovo je
štakorsko gnijezdo.
- Dvojna odanost?
- Dvojna? - upita Hilliard podrugljivo. - Mislite dvije! Morate
brojati dalje, prijatelju. Moskovsko veleposlanstvo podsjeća me na
Ankaru i Istanbul tridesetih godina, toliko vrvi od agenata s različitim
ciljevima i odanostima. Sliči onome što se vidi ako se digne trulo
deblo, desetke i desetke bića koja nikada prije niste susreli i koja sada
mahnito trče uokolo. Za što ja krivim našu vlastitu vladu: Rooseveltovu
Bijelu kuću koja je sama prožeta linijama rasjeda. Oni stalno mijenjaju
mišljenje o Rusiji, ne mogu se odlučiti za jedinstvenu liniju pa su zato
nama koji smo na terenu slali potpuno izmiješane poruke.
- Vi valjda ne pripadate onima koji su Roosevelta smatrali
svojevrsnim crvenim? - upita Metcalfe dvojeći.
- Sada više ne. Ali on je godinama, otkad je stupio na dužnost, gledao
Moskvu kroz ružičaste naočale. Tu nema dvojbe. Jedan od njegovih prvih
službenih poteza trebao je biti nešto što nije učinio niti jedan američki
predsjednik otkad su boljševici srušili cara: formalno priznati sovjetsku
vlast. Stoje spremno učinio. A njegov najvažniji savjetnik, njegov vjerni
savjetnik Harry Hopkins... on je uvijek nas, takozvane »stručnjake za
Rusiju«, u diplomatskoj službi oštro napadao jer previše kritički sudimo
0 dobrom starom stricu Joeu Staljinu. »Zašto vi, ljudi, ne gledate i dobre
strane ovih momaka?« pitao je uvijek. Mislim, za ime Boga, pogledajte
posljednjega veleposlanika kojega je Roosevelt poslao ovamo!
Metcalfe je klimnuo. Taj veleposlanik bio je na glasu po tome što se ulizivao
Staljinu i što je branio njegove krvave čistke.
- Što želite time reći? Da su neki od vaših kolega ovdje preobzirni
prema Rusima i čak pomalo ružičasti? Ili da je Kremlj uspio ovamo
ubaciti prave špijune?
Hilliard je izgledao kao da mu je nelagodno. Prelazio je punašnom rukom nervozno
preko paperja na glavi koja je počela ćelaviti.
- Postoji razlika izmeñu špijuna i agenta koji prikriveno vrši utjecaj.
Ovdje govorim o ljudima koji prakticiraju dvostruko knjigovodstvo.
Page 80
Koji vjeruju da radeći službeno za nas mogu i dalje pružati usluge svojim
prijateljima na Crvenome trgu, davati im savjete, telefonirati im pa čak
1 pokušati dati im mogućnost da kroje američku vanjsku politiku iznutra
kako bi je, hajdemo reći, učinili otvorenijom u odnosu prema Moskvi.
- Možete ih zvati kako želite, - reče Metcalfe - ali ja ih zovem
izdajicama.
Hilliard je umorno slegnuo ramenima.
148
149
- Kamo sreće da je stvar tako jednostavna. Ljudi takvoga soja
naginju tome da dopuste da na njih utječe ponašanje rukovodećega vrha.
Pa ako se Harry Hopkins i FDR potrude izgraditi sovjetsko-američke
odnose kao bedem protiv nacista, što su i činili sve dok se Staljin prije
dva mjeseca nije povezao s Hitlerom, tada je za njih razumljivo da će
svojim prijateljima u NKVD-u ili u Kremlju dostavljati informacije, zar
ne? Napokon, oni samo pomažu zajedničkoj stvari. Na dobrovoljnoj
osnovi. Najopasniji izdajice su oni koji postupaju iz ljubavi. Oni sebe
uvijek smatraju istinskim domoljubima. - Hilliard mu je dobacio
prodoran pogled.
Sto dovraga želi time reći? čudio se Metcalfe. - Opisujete veleposlanstvo vlade
Sjedinjenih Američkih Država u kojem ne možete vjerovati čak ni vlastitim kolegama?
U kojem ne znate tko možda radi za Staljina.
- Kao što sam već rekao, to je samo jedna od ovdašnjih frakcija.
Samo jedan od elemenata. Nema tome tako davno što je Roosevelt
počeo priznavati kako striko Joe Staljin možda i nije drag momak.
Počinje učiti neke tvrde činjenice o boljševicima. - Hilliard je spustio
glas. - Pogledajte najnovijeg slaboumnika kojeg je poslao ovamo kao
veleposlanika. Imućni donator u izborima, živahan njujorški odvjetnik
koji pojma nema o Rusiji, a Moskvu mrzi još više od ikoga od nas
ostalih. Prezire Sovjete, a da zaista ne zna ništa o njima. Ništa nije gore
od fanatizma koji se temelji samo na neznanju. I on ima svoju klapu,
ovdašnje mrzitelje Rusije, sve momke koji su toliko zastrašeni virusom
boljševizma da čine što god mogu kako bi sabotirali naše odnose s
Kremljom. Spremni su podupirati Berlin na svaki mogući način. U
nacionalsocijalizmu vide jedinu nadu da se zaustavi širenje komunizma
u svijetu.
- Govorite ozbiljno o ljudima koji rade za Hitleral
- Tako što provode dvostruko knjigovodstvo, da. Ili još gore. Problem
je samo, što jednostavno neznatel Ovo je prokleto zmijsko gnijezdo.
- Da, razumijem.
- Ali vi niste došli zbog toga. Ako dobro čitam svoja šifrirana
priopćenja, tada vi očekujete neke konkretne informacije od mene. Želite
saznati što mi znamo o savezu nacista i Sovjeta, je li on realan. Ili stoji li
iza toga na jednoj strani možda samo svojevrsna taktika.
- To je dio koji me najviše zanima.
- I upravo na to ne može vam nitko dati odgovor. To je Sfingina
zagonetka. To bismo mi svi rado voljeli znati. Ali mene intrigira zašto vi to
želite znati.
- Morat ćemo to ostaviti ovdje.
- Oštra podjela - reče Hilliard kimajući. - Segmentacija. No,
želim vam nešto ispričati. Više od godinu i pol u svojim depešama
upozoravao sam Washington kako će Staljin zaključiti s Hitlerom pakt o
nenapadanju, a znate li kakvu je to izazvalo reakciju? Potpuno i savršeno
nevjerovanje. Poricanje. 'Ne, to se neće nikada dogoditi', uvijek su
odgovarali ovi idioti. Marksistička vlast ne bi nikada sklopila sporazum
sa svojim ideološkim protivnikom. Washington očito nije mogao shvatiti
Page 81
jednostavnu činjenicu daje Staljinu stalo samo do održanja sovjetskoga
sustava. To nema nikakve veze s ideologijom. Ovdje se radi samo o
samoodržanju.
- Znali ste da će sklopiti sporazum?
- Imao sam izvore.
- U Kremlju?
Hilliard je zatresao glavom i nasmiješio se tajanstveno.
- Da su Berlin i Moskva u kontaktu, bilo je opće poznato, ali čak ni
Rusi nisu znali da će doista doći do sporazuma. Odakle mi to znamo?
Želim vam ispričati jednu priču. Kada je njemački ministar vanjskih
poslova Joachim von Ribbentrop došao u Moskvu kako bi potpisao pakt
sa Staljinom, Rusi nisu imali nacističkih zastava da ih izvjese na dočeku
njemačkog izaslanstva u zračnoj luci. Posvuda su tražili, no nisu mogli
naći ni jednu. Nije čudo nakon što su proteklih šest godina napadali
naciste. Napokon su u nekom moskovskom filmskom studiju pronašli
nekoliko zastava koje su bile potrebne za snimanje nekog antinacističkog
propagandnog filma i koji je poslije, naravno, bio odbačen.
- Ali vi ste znali - podbadao je Metcalfe. - Znali ste da se priprema
pakt. - To znači da je Amos Hilliard imao svoj izvor u Njemačkom
veleposlanstvu, mislio je Metcalfe.
- Tajna ograničenog uspjeha koji sam imao ovdje u Moskvi - reče
diplomat - leži u tome što mogu misliti poput Staljina. To nije ugodan
postupak, priznajem. Ali on je nadasve pragmatičan čovjek. Upoznao
sam ga. Imao sam prilike procijeniti čovjeka. On je beskrupulozan, ali
i beskrupulozno pragmatičan. Znam kako misli. Vidi da je Francuska
pobijeñena, da su Britanci podvukli rep i povukli se s kontinenta. Vidi
da London nema u Europi nikakve saveznike, ni jednoga jedinog! A
Staljin zna da ne može više igrati ni na koju drugu kartu. Zna da se
151
uvijek valja dogovarati s jakim čovjekom, a ne sa slabićem. Poduzima sve stoje
potrebno kako bi njemačke tenkove držao podalje od granica Sovjetskoga Saveza.
- To bolje ako Fuhrer uz to da pola Poljske, Baltik i Besarabiju.
- Točno. I Hitler izbjegava time rat na dvije bojišnice. To bi ga
uništilo. Za njega bi bila čista ludost napasti Rusiju i istodobno voditi
rat s Britancima. To bi toliko iscrpilo njegove oružane snage i njegove
resurse da bi mu poraz bio zajamčen. A Hitler, ma što mi govorili o
njemu, nije nipošto glup. To nas opet vraća na Sfinginu zagonetku. Je
li taj savez izmeñu Hitlera i Staljina stvaran? Pa, reći ću vam. Da, on je
vraški stvaran. Stvaranje kao ratovanje. Stvaranje kao vlastiti interes.
Metcalfe je kimnuo, lagano zbunjen. Upravo mu je došla neka ideja; imao je nešto u
glavi što još nije bilo sasvim formulirano...
- Ali ako je taj savez stvaran, svi smo gotovi - reče on. - Oružani
savez izmeñu dviju velikih sila na europskom kontinentu koje raspolažu
snažnim vojskama i milijunima vojnika? Hitler i Staljin mogli bi si
jednostavno raspodijeliti ratni plijen, podijeliti izmeñu sebe Europu i
zatim ostatak svijeta, iznova nacrtati politički zemljovid, a da ih mi u
tome ne bismo mogli spriječiti!
- Sad razumijem zašto vam vjeruje naš zajednički prijatelj. Vi ste
strateški mislilac.
- Staljin je osobno vodio pregovore s Ribbentropom, zar ne?
Hilliardje kimnuo.
- To ne bi učinio da nije bio doista zainteresiran da sporazum
funkcionira.
- A nakon potpisivanja sporazuma striko Joe je ispio zdravicu za
Hitlera. Nazvao gaje molodjec.
- Dobrim momkom!
-Vi govorite ruski!
- Samo malo - slagao je Metcalfe. - Taman dovoljno da se snañem.
- A sad Sovjeti od Nijemaca kupuju za milijune maraka turbine,
Page 82
strojeve za izradu oružja, tokarilice i protuzračne topove. To se zna.
Mislite li da bi Njemačka prodala Rusima tu opremu ako ih ne bi
smatrala ratnim saveznicima? Ja ne vjerujem. U škripcu smo, Metcalfe.
Vjerujete li da će Roosevelt istodobno zaratiti sa Sovjetskim Savezom i
nacističkom Njemačkom?
- Možemo se samo nadati da će doći do svañe meñu lopovima.
- Glumite neustrašivost, Metcalfe. Sanjate! Obojica diktatora znaju
dobro koliko su snažniji kao saveznici. Kako mogu zajednički podijeliti svijet
izmeñu sebe. A od svojih ovdašnjih engleskih prijatelja čujem kako u Churchillovu
kabinetu ima istaknutih ministara, doduše to nije sam Churchill, koji plediraju za
separatni mir s Njemačkom protiv Sovjeta. Metcalfe se ugrizao za donju usnu i
razmišljao trenutak.
- Koliko dobro poznajete osoblje ovdašnjega njemačkoga
veleposlanstva?
Hilliardje odjednom djelovao suzdržano.
- Prilično dobro. Što želite znati?
- U Njemačkom veleposlanstvu postoji drugi tajnik, stanoviti Rudolf
von Schiissler.
Diplomat je kimnuo. - Mediokritet. Aristokrat, potječe iz stare obitelji njemačke
više klase, što je jedini razlog daje dobio posao u njemačkom ministarstvu vanjskih
poslova. Nula. Što želite znati o njemu?
- Možete li procijeniti kako stoji politički?
- Ah, ah - reče Hilliard kimajući s razumijevanjem. - U ovdašnjem
njemačkom veleposlanstvu imao doista ljudi koji, recimo to tako, ne drže
do nacista. Lojalni njemački domoljubi koji vole Njemačku, ali mrze
naciste i čine što mogu kako bi naškodili Hitleru. Pripadnici ilegalnog
antinacističkog pokreta otpora. Ali von Schiissler? Teško. On zna što
je za njega korisno. Ne vjerujem da taj čovjek ima neku ideologiju.
Učinit će ono što mu se kaže. Po mom saznanju, a često sam ga sretao
jer Moskva je u tom pogledu malen grad, on sebe vidi u nekoj tužnoj
iluziji obilježenoj samozavaravanjem kao nasljednika velikoga pruskoga
plemstva. Čezne za slavom, tu nema dvojbe. Ali nije hrabar. On je slab
i tašt čovjek. Von Schussler čini ono što mu kažu. Želi se samo povući u
svoj dvorac sa svojim odličjima. I pisati memoare, kako čujem. Isuse!
- Shvaćam - reče Metcalfe. Imao je povjerenja u Hilliardovu ocjenu.
Slab, tašt čovjek. Nikakav junak, nije netko tko bi učinio nešto hrabro
ili bio tajni član antinacističkog ilegalnog otpora. Očito ne netko koga
se može pridobiti. Naravno daje to bila samo procjena jednog jedinog
čovjeka, ali ako je Hilliard imao pravo, von Schussler nije bio dobar
kandidat za ono što je Corky želio. On nije hrabar. To nije bio portret
mogućeg dvostrukog agenta. No unatoč tomu Corcoran ga je poslao
ovamo kako bi Nijemca stavio pod povećalo kao mogućeg agenta.
Kako se Corky mogao tako prevariti? Imao je u Moskvi prvorazrednoga
doušnika Amosa Hilliarda koji mu je mogao reći neka se ne trudi.
Metcalfe je bio zbunjen.
152
153
- Slušajte, ne znam što namjeravate, ali ako želite osobno upoznati

čovjeka, čuo sam da će on i njegova ruska djevojka, balerina, biti večeras
u dači.
Njegova ruska djevojka, balerina, pomisli Metcalfe. Lana!
- Daća je središte društvenoga života u diplomatskoj enklavi. Da,
ovdje u dolini blaženih naš se život sastoji od jedne jedine proklete runde
užitka.
- Dobro, dolazim - reče Metcalfe i ustane istodobno kad se i Hilliard
digao. Diplomat se digao iza svog pisaćeg stola. Metcalfe mu je pružio
ruku i bio iznenañen kad ga je maleni čovjek umjesto toga zagrlio.
Page 83
Razlog za to shvatio je odmah kad mu je Amos Hilliard šapnuo u uho:
- Čuvajte leña, razumijete? Učinite uslugu sebi i meni, Metcalfe. Ne
dolazite više nikada ovamo.
15
Metcalfe je uzeo ključ svoje hotelske sobe od dežurnaje, starije žene koja je na
njegovu katu sjedila za pisaćim stolom i nadzirala sve dolaske i odlaske. Kao i u
svakom sovjetskom hotelu i u Metropolu se ključ dobiva od dežurnaje, obično neke
stare žene poput ove koja po cijele dane sjedi na svome mjestu, i njoj se opet
vraća. Noću bi zadrijemala, pri čemu bi joj glava počivala na jastuku na pisaćem
stolu. Taj arhaični sustav imao je navodno svrhu da se hotelski gosti osjećaju
sigurnima jer se ključevi soba izdaju samo ovlaštenim osobama, ali pravi razlog bio
je, dakako, da se nadziru gosti iz sigurnosnih razloga. U Moskvi se sve vrtjelo oko
sigurnosti, oko državne sigurnosti.
Kad je otvorio vrata, njegova prva misao bila je kako sobarica još nije bila tu da
očisti i pospremi sobu. Što je bilo neobično jer je bilo kasno popodne.
Čim su mu se oči priviknule na polutamu, njegova druga misao bila je, a to je bila
spoznaja koja gaje pogodila poput udarca u trbuh, da muje soba bila pretražena.
Teoretski to ne bi smjelo biti nikakvo iznenañenje; Rusi rutinski pretražuju sobe
svojih inozemnih gostiju. Ali njegova je soba očito bila demonstrativno prekopana.
Tragovi pretraživanja trebali su biti jasno vidljivi.
Soba muje bila potpuno ispreturana. Kovčeg koji je ujutro zaključao pri odlasku,
stajao je otvoren, brave su bile provaljene, sadržaj koji je žurno bio zapakiran u
Parizu bio je razbacan po krevetu i podu. Bio je to potpuni kaos, ludilol
Ono nekoliko odijela koja je pažljivo objesio u garderobni ormar nisu bila bačena
samo na pod; bila su i rasporena kao daje netko tražio tajne džepove. Svi kožni
pojasevi bili su isto tako razdvojeni kao i potplati cipela. Čak mu je i podstava
kovčega bila rasporena. Nisu si dali truda
LS4
155
n%lD)/ž\Hlž\
da neuočljivo pretraže njegovu sobu, već su je prekapali s agresivnošću koja gaje
šokirala.
Pohitao je kroz sobu, podigao drugi Hermesov kovčeg i pregledao mjedene okove.
Ondje su bili skriveni važni dijelovi minijaturnog radioodašiljača koji se mogao
sastaviti u slučaju potrebe. Koliko je mogao vidjeti, činilo se da su dijelovi još
tu, ponajprije kristal, važna komponenta odašiljača bez kojeg ureñaj ne bi mogao
funkcionirati. Na sreću ti dijelovi nisu bili otkriveni; bili su predobro skriveni.
To su, dakako, bili samo najsitniji djelići: ostatak ureñaja je Roger sakrio negdje
u cmogoričnoj šumi blizu ñače Američkoga veleposlanstva izvan Moskve.
Zatim se sjetio praktičnog pištolja Webley koji se može lako nositi, a koji je
pažljivo pričvrstio izmeñu opruga kreveta. Kleknuo je, pogledao ispod kreveta i
ustanovio da je mreža, koju je skinuo kako bi mogao sakriti pištolj i zatim je opet
prikucao, bila razrezana.
Ni pištolja nije bilo.
Sjeo je u naslonjač i osjetio kako mu srce udara. Zašto su pretražili njegovu sobu
i prekopali je tako očito, tako nasilno? Što je to trebalo značiti? Oni, sovjetske
službe sigurnosti, slutio je, iako nije znao koje, čini se da su ga upozoravale,
dajući mu na svoj nedvosmislen način do znanja da ga sumnjiče. Povukli su crtu u
pijesku i pozvali ga da ne prekorači tu crtu, da se čuva, da bude stalno svjestan
da ga promatraju.
Ali upozorenje te vrste zahtijevalo je odobrenje koje je iz službe sigurnosti
trebalo stići sasvim s vrha ili prilično blizu vrha. To ga je najviše živciralo. Iz
nekog razloga bio je svrstan u odreñenu kategoriju. Odreñeni visoko rangirani
pojedinci imali su barem veoma jak razlog da posumnjaju kako nije došao ovamo samo
kao poslovni čovjek. Je li to upućivalo na neko curenje informacija?
Morao je uspostaviti vezu s Corkvjem i to mu javiti. Normalno ne bi komunicirao s
Page 84
Corcoranom sve dok ne bi imao odluku koja bi morala biti donesena na Corkvjevoj
razini: iz sigurnosnih razloga agenti su morali što dulje ostati izolirani od
zapovjedne središnjice. Ali vrsta tog napada, to je bio pravi izraz za to,
upućivala je na moguću rupu u sigurnosti i o tome je odmah valjalo obavijestiti
Corkvja. Večeras će Metcalfe otići do američke ñače izvan Moskve. Čim se bude mogao
neopaženo udaljiti, otklipsat će u šumu i slijediti oznake koje mu je ostavio
Roger. Naći će odašiljač, ugraditi kristal i preostale dijelove koji su bili u
njegovu kovčegu te pokušati uspostaviti vezu s Corkvjem.
Ali zato je morao doći do ñače, a da ga nitko ne prati. To je bio izazov. Obični
agenti NKVD-a iz hotelskog predvorja će ga pratiti, što mu neće zadavati velikih
briga. Pratit će ga i onaj plavokosi s blijedosivim očima, ma tko on bio. Osim
Amosa Hilliarda nitko nije znao da će doći na noćašnju zabavu, a Hilliard neće to
priopćiti nikomu, osim možda veleposlaniku.
S druge strane NKVD je znao da će Lana doći tamo večeras, a sigurno je bilo i
poznato da se on sastao s Lanom u njezinoj garderobi u Boljšoj teatru; pratioci su
mogli pretpostaviti da će pokušati dobiti poziv. Unatoč tomu, morao je poduzeti
mjere opreza i postaviti barem lažne tragove kako bi smanjio broj pratilaca.
Počeo je razrañivati plan dok se prao i brijao. Zatim je netko pokucao. Metcalfe si
je obrisao lice grubim hotelskim ručnikom, otišao do vrata i otvorio ih.
Na hodniku je stajao Ted Bishop, britanski novinar koji je izgledao još jadnije
nego inače. Kravata mu je visjela koso, košulja mu je skliznula iz hlača, lice mu
je bilo jako crveno. Jednom rukom obujmio je bocu viskija.
- Prokleta dežurna]a nije mi htjela reći vaš usrani broj sobe sve
dok nisam počeo tvrditi da sam vaš brat! Zamislite samo! Visok zgodan
Amerikanac poput vas i zdepasti britanski patuljak poput mene, i da
smo mi braća! - Govorio je lagano nejasno, očito je bio pod gasom.
- Vjerojatno nas smatra usvojenom braćom, mi... dovraga\
Bishop se zagledao u kaos u Metcalfeovoj sobi. - Danas se jednostavno ne može više
dobiti pristojno osoblje, zar ne? Mislim, znam da su sobarice u Metropolu
ispodprosječne, ali Bože dragi!
Metcalfe ga je povukao unutra i opet zatvorio vrata. - Zar danas pretražuju sve
sobe stranaca? - upita on. - Čak i poslovnih ljudi koji dolaze ovamo pregovarati o
poslu? Nije čudo što je rusko-američka trgovina praktički zamrla.
- Oni su to učinili? uzviknu Bishop teturajući nesigurno kroz sobu
i zavali se u jedan jedini naslonjač. - Dovraga! Jebem ti! Jesu li odnijeli
i vašu putovnicu?
- Ne - reče Metcalfe. - Nju su zadržali na recepciji.
- Vjerojatno zato da mogu u miru proučavati kako se može
krivotvoriti. Danas baš i nema više tako mnogo putovnica. Sto ste
učinili? Stresli ste nekoliko žohara koji su vas pratili?
Metcalfe je kimnuo.
- To ne vole. To ih izluñuje. Žele uvijek znati kamo idu svi njihovi
inozemni gosti. Imate li ovdje kakvu čašu, čašu za vodu ili dvije?
- zamahnuo je bocom viskija koju je uhvatio za grlo.
- Naravno - reče Metcalfe. Uzeo je prasnu čašu s komode i pružio
je novinaru.
- Imate li još jednu?
- Žao mije, više mi nisu dali.
Bishop je pustio klokotati više prstiju viskija iz boce.
- Onda imate sreću. - Primaknuo je času usnama i popio veliki
gutljaj. - Ovo ovdje nije čak ni pravi viski već prokleta votka. Nataču
unutra neku usranu boju od karamela i za to ubiru od nas čvrstu valutu.
Pune bućkuriš u stare boce Johnnieja Walkera. Nije čudo što nedostaje
žig.
- Hvala, ne bih - reče Metcalfe nepotrebno jer Bishop mu nije ni
nudio piće.
- Prokleta smeña votka - reče Bishop. - Koju oni jednostavno zovu
viski. To je da ti pukne srce. To je metafora za cijeli usrani režim, rekao
bih, kad bi mi bilo stalo do pederskih stvari kao što su metafore. Izlazite
li večeras nekamo? Imate li već kakve planove?
- Sastat ću se s prijateljima.
Page 85
- Aha\ - Bishop ga je mjerkao preko ruba čaše. - S poslovnim
prijateljima, pretpostavljam.
- Nešto slično.
- Prodajete li im uže?
- Molim?
- Uže. Prodajete li Rusima uže? Niste to nikada čuli?
- Na žalost, ne.
Bishop ga je fiksirao očima podlivenima krvlju, što su se caklile od znatiželje.
To je sam Lenjin rekao. »Kapitalisti će nam prodati uže kojim ćemo ih objesiti.«
Oprez, pomisli Metcalfe iznenada. Britanski novinar je pijanac, ali ispod
alkoholizirane pare vrebala je duboka i jaka mržnja prema sovjetskome režimu.
Sjetio se Hilliardovih riječi: ...gomila mrzitelja Rusije... spremni su poduprijeti
Berlin na bilo koji način. Oni u nacionalsocijalizmu vide jedinu nadu da zaustave
širenje komunizma u cijelom svijetu... Je li i taj Bishop pripadao »gomili
mrzitelja Rusije«? Novinar je bio već godinama smješten u Moskvi što je značilo da
je
raspolagao dobrim izvorima iz kojih je dobivao informacije, ali nije li to možda

dvosmjerna transakcija? Ne opskrbljuje li on informacijama neki od svojih
povlaštenih izvora? Koji ne mora nužno biti u sovjetskim vladinim krugovima, nego i
meñu ovdje stacioniranim strancima?
Čini se da je u Moskvi svatko imao vlastite skrivene namjere. Nepregledan labirint.
Što je britanski premijer rekao lani? »Ne mogu vam prognozirati što će Rusija
učiniti. To je zagonetka koja je u enigmi umotana u misterij.« Još je više
zbunjivalo, još je tajanstvenije bilo ono što je Hilliard nazvao »štakorskim
gnijezdom« ovdašnjih ruskih promatrača. Čuvajte leda, upozorio gaje Hilliard.
Bishop je ispaljivao tiradu živahno gestikulirajući.
- Vi i vaši kolege iz poslovnoga svijeta tvrdite uvijek da želite samo
zaraditi nekoliko dolara, ali zapravo pridonosite stvaranju sovjetske ratne
mašinerije! Sranje, američka tvrtka Douglas Aircraft gradi zrakoplove za
Ruse pa ako vama nije jasno da će te ptice jednoga dana bombardirati
London, ja sam nadbiskup od Canterburvja. Američka tvrtka United
Engineering and Foundry podiže izvan Moskve tvornicu aluminija
Stupino, najmoderniju tvornicu takve vrste u svijetu, moderniju od svega
što imate u Americi, kako bi se mogli graditi ovi bombarderi. Dopuštate
da General Electric komunistima isporučuje turbine i gotove elektrane;
gradite čeličane i visoke peći i proklete valjaonice koje su veće od svega
što vi jenkiji imate u Garvju, Indiani; puštate... ah, ne znam niti o čemu
govorim, Metcalfe. Poslušajte samo ovo!
Dok je Bishop bjesnio, Metcalfe se kretao po sobi, skupljao odjeću i stavljao sa
strane onu koja nije bila rasporena. Ako želi danas navečer otići na zabavu u daču
Američkoga veleposlanstva, morat će se požuriti, stoje značilo da se mora riješiti
Britanca pod gasom.
Bishop je popio još jedan veliki gutljaj »smeñe votke«. Stišao je glas kao da šapće
na pozornici.
- Ovo vam zapravo ne bih smio uopće ispričati, Metcalfe, ali dobio
sam iz prvorazrednog izvora, od tajnice nekoga tipa koji radi u odjelu za
kliring.
- Što radi? - Metcalfe se odjednom probudio.
- Ja ih tako uvijek zovem: odjel za kliring - nastavi Bishop. - U
svakom slučaju saznao sam od nje da Staljinov ministar vanjskih poslova
Molotov sutra putuje u Berlin. Kreće sutra ujutro s golemom delegacijom
s kolodvora Bjeloruskaja.
- Doista - reče Metcalfe nezainteresirano. Ako je točna bila ta
poruka, onda je to bila važna vijest. Ako Staljin šalje svoga ministra vanjskih
poslova u Berlin, to znači da želi učvrstiti svoje odnose s nacistima...
- Britanci cijelo vrijeme koketiraju sa Sovjetima - nastavi Bishop
njišući se s jedne strane na drugu. - I kad ovi to saznaju, bit će ljuti
kao risovi. London je do sada tvrdio kako su Rusi možda potpisali neki
papir sa Švabama, ali potajno mrze te momke, zar ne? Sranje! Zvuči li
to neutralno, Met...
- Je li to iz pouzdana izvora?
Page 86
Bishop podigne nesigurno prst mašući njime prema Metcalfeu. Škiljio je njišući se
sjedne strane na drugu, od naprijed prema natrag.
- Dolazi iz prvorazrednog izvora, rekao sam vam. — Spustio je
odjednom prst, povukao se i pogledao zabrinuto Metcalfea. - Samo mi
nemojte objaviti vijest prije mene!
- Bez brige, Ted.
- Brige i ja roñeni smo poput blizanaca, kao što je jednom netko
rekao - Bishop je zagrmio bolno. Tiho je dodao: Vi niste špijun, zar ne?
Izdavati se za poslovnog čovjeka klasična je kamuflaža, znate.
Metcalfe se ukočio. Namjestio je smiješak i razmišljao kako se ta sumnja može
duhovito opovrgnuti kad se Englez počeo glasno i kreštavo smijati što se pretvorilo
u prigušen, zatvoren zvuk. Bishop je odjednom pohitao u kupaonicu i zalupio vratima
za sobom. Metcalfe je mogao čuti kako povraća i glasno stenje.
- Je li sve u redu unutra? - uzviknuo je Metcalfe, no Bishopov jedini
odgovor sastojao se od stenjanja popraćenog povraćanjem. Metcalfe je
zatresao glavom i brzo se presvukao. Neovisno o tajnoj odanosti Teda
Bishopa, on je sada bio jednostavno pijan, što gaje činilo manje opasnim
nego dosadnim. Poslije nekoliko minuta začuo se zvuk puštanja vode,
zatim je voda dugo curila i napokon se pojavio Bishop nelagodno se
smiješeći.
- Ah, Metcalfe, - reče on - biste li mi ostavili svoju zubnu pastu i
sapun za brijanje kad odete iz Moskve? Higijenske potrepštine je ovdje
vraški teško nabaviti, znate.
Roger Martin se još nije vratio u Metropol. Pred Metcalfeom je bio izazov da
neprimjetno doñe do ñače Američkoga veleposlanstva, što je isključivalo da naruči
automobil s vozačem preko Intourista, a još manje da uzme taksi, čak i kad bi ga
mogao naći. Jedan od dvojice hotelskih
službenika na recepciji, onaj koji se doimao ljubaznije od dvojice mladih ljudi,
smiješio se Metcalfeu kad je došao do recepcije.
- Trebam prijevoz - reče Metcalfe. Govorio je ruski, ali mucajući
i namjerno s užasnim akcentom. Ako netko govori tečno ruski, diže se
uzbuna, to je znao. Zato je radije glumio nesretnoga turista.
- Prijevoz?
-Auto.
- Mogu nazvati Intourist - reče mladić i uzme telefonsku slušalicu.
- Ne - reče Metcalfe smiješeći se. - Ništa službeno. Ja... no, neka
ostane meñu nama. Ova stvar je privatna, razumijete li?
Službenik je polagano digao glavu, stisnuo oči i namjestio znalački smiješak.
-Privatno- ponovio je. Metcalfe je govorio još tiše.
- Radi se o ženi, razumijete li? Lijepoj djevojci. Oči čarnije - dodao
je. Crne oči: stara ruska narodna pjesma. - Ona je turistički vodič kod
Intourista i znam da se boji da će njezini šefovi to saznati... Razumijete
li?
Rus je shvatio. - Ne želite usluge Intourista - rekao je kimajući. -Ali to je
užasno teško, gospodine. Intourist je naša državna organizacija za sve inozemne
turiste. - Slegnuo je bespomoćno ramenima. - Moskva nije poput Londona ili New
Yorka, gospodine. Za strance je Intourist jedino službeno prijevozničko poduzeće.
- Da, znam - reče Metcalfe. Gurnuo je neprimjetno preko šaltera
debeli svežanj novčanica rubalja koji je ostao nedovoljno skriven ispod
hrpe hotelskog uredskog materijala. -To je teška situacija, to mi je jasno.
Ali ako se ičega sjetite, bilo kojeg neslužbenog prijevoznog sredstva koje
me može odvesti do mojih oči čarnije, ja ću se lijepo znati odužiti.
- Ah, da, gospodine - reče službenik s iznenadnim oduševljenjem.
- Ljubav uvijek nalazi put. - Nestao je u stražnjem uredu i vratio se za
nekoliko minuta. Govorio je tiho i spuštene glave kako njegov kolega,
koji je na drugom kraju pulta bio zauzet s nekom bugarskom turističkom
grupom, ne bi ništa čuo. - Teško je reći sa sigurnošću, gospodine, ali
našla bi se možda jedna mogućnost. - Podigao je obrve. - Ona bi mi
sigurno činila neprilike.
Metcalfe je kimnuo. Rukovao se s mladićem i pritom mu utisnuo još jedan, ovaj put
još deblji svežanj novčanica. - Što god možete za mene učiniti.
Page 87
161
- Ah, da, gospodine. Možda vam mogu pomoći. Ako biste pošli sa
mnom...?
Mladi Rus otišao je iza recepcije, prešao u pratnji Metcalfea brzo hotelsko
predvorje i izašao na ulicu. Nekoliko minuta poslije zaustavio je mašući rukom
golemi udubljeni kombi na čijim je stranama pisala riječ MOLOKO, mlijeko. Hotelski
službenik je potrčao do vozača žurno govoreći. Zatim se vratio Metcalfeu.
- Ovaj gospodin mi kaže kako je benzin deficitaran, znate, i veoma
skup.
Metcalfe je samo kimnuo i tutnuo mu još jedan svežanj rubalja. Rus je požurio
ponovno do vozača, predao mu novac i zatim se vratio.
- Ovuda, gospodine - reče i odvede Metcalfa odostraga te mu otvori
vrata. Metcalfe se ukrcao. Osim nekoliko drvenih sanduka s bocama
mlijeka izmeñu kojih se nalazio sanduk gnjilog luka koji je smrdio, što
je bilo neobično, unutrašnjost vozila bila je prazna. Čim su se zatvorila
vrata kombija, Metcalfe je potonuo u tamu. Začuo je otresit glas koji je
dopirao iz otvora izmeñu teretnog prostora i vozačeve kabine.
- Kamo ideš? - raspitivao se vozač.
Metcalfe mu brzo da upute. Namjerno nije govorio o dači Američkoga veleposlanstva,
nego je umjesto toga opisivao njezin položaj. Pogled kroz uski prorez pokazao mu je
vatom podstavljenu seljačku jaknu vozača i krznenu kapu.
- Samo makni prste s mog luka - reče vozač kad je ubacio u prvu
brzinu. Kombije naglo krenuo. - Deset rubalja kila i još sam imao sreću
što sam ih dobio. Moja žena će se razveseliti, možeš misliti. - Dok je
vozač dalje zamorno i monotono čavrljao, Metcalfeove oči su se navikle
na tamu i on je uskoro primijetio na zadnjoj strani kombija maleni prljavi
prozor kroz koji je mogao promatrati prati li ih tko.
Nije bilo nikoga. Vozač je slijedio rutu koju mu je Metcalfe opisao i pritom
neprestano brbljao. Metcalfe je s vremena na vrijeme nešto progunñao da pokaže da
sluša. Kad je kombi napokon stigao do Nemčinovke i skrenuo s Mozhaisk Chausseea na
usku šumsku cestu koja je vodila do ñače veleposlanstva, Metcalfe je bio siguran da
ih nitko nije pratio. Uspio je stići neotkriven. Napokon pobjeda, iako malena.
Priuštio si je da na trenutak uživa u prolaznom ponosu, zadovoljstvu zbog svoga
uspjeha, zbog činjenice što ima situaciju pod kontrolom.
- Stoj, možeš me ovdje iskrcati! - uzviknuo je Metcalfe. Vozač je
prebacio u nižu brzinu i kombi se počeo zaustavljati. Metcalfe je otvorio
stražnja vrata i iskočio. Vani je bilo mračno. U to vrijeme je u Moskvi rano padao
mrak. Jedina svjetlost dolazila je iz ñače udaljene stotinjak metara. Metcalfe je
čuo tihe zvuke gramofona, smijeh, živahan razgovor. Pitao se jesu li Lana i njezin
njemački ljubavnik već ondje.
Izvukao je još jedan svežanj novčanica iz džepa i krenuo prema prednjem dijelu
kombija kako bi ih pružio vozaču. Odjednom je kombi krenuo uz veliku brzinu i oblak
prašine te buku motora. Zašto se vozaču tako žurilo da nestane odavde tako da nije
htio čak ni dočekati ostatak dogovorene naknade? Metcalfe je zurio zbunjeno
naprijed. U posljednjoj sekundi prije nego što je kamion odjurio po blatnjavoj
cesti, ugledao je nakratko prvi put na vanjskom retrovizoru vozača. Dok mu je srce
bubnjalo, pogledao je u lice vozača koje je do sada bilo kamuflirano krznenom kapom
i ovratnikom vatirane jakne. Čovjeka koji gaje vozio iz hotela Metropol do ñače
veleposlanstva.
To je bio muškarac kojeg je Metcalfe svakako htio izbjeći. Onaj plavokosi s
blijedosivim očima.
162
163
16
Šteta je bila učinjena. Njegov pokušaj da ovamo doñe potajno sumnjiviji je nego što
bi bio svaki otvoreni dolazak. Ne bi bilo ništa neobično kad bi suvlasnik Metcalfe
Page 88
Industries, koji se slučajno zatekao u Moskvi, došao na zabavu veleposlanstva svoje
zemlje. To bi se, naprotiv, očekivalo. No njegovi manevri izbjegavanja morali su
pobuditi dojam da nešto skriva. To nije bilo dobro. To će nedvojbeno imati
posljedice koje daleko nadilaze štetu počinjenu nad njegovom imovinom u hotelskoj
sobi. S tim će se posljedicama morati poslije suočiti.
Dača što ju je unajmilo Američko veleposlanstvo bila je skromna jednokatna
ladanjska kuća, izrañena od drva, na brežuljku, s pogledom na šumovitu dolinu
jugozapadno od Moskve. Ondje se nalazilo središte društvenoga života moskovske
diplomatske kolonije; ondje su se susretali veleposlanici, savjetnici
veleposlanstava, atašei i njihovi suradnici, kako bi razmjenjivali tračeve,
meñusobno se informirali, što je bio oprezan pokušaj da se meñusobno neprimjetno
ispitaju. Ovdje su se cijele godine u neobaveznom ambijentu okupljali i družili
najviši izaslanici Amerike, Engleske, Italije, Grčke, Turske i Srbije. Meñu
diplomatima se ovdje više razgovaralo nego na svim službenim primanjima, to je
Metcalfe znao. Intimnost i neobaveznost ñače poticali su neobvezatno čavrljanje
koje je uspostavljalo povjerenje pa su se mogle razmjenjivati bitne informacije.
Ovdje su Amerikanci često jahali s Nijemcima na konjima koji su zajednički
pripadali Amerikancima i Britancima. Katkad bi diplomati odlazili na duge šetnje u
šumu. Bilo je nešto ugodno zabranjeno u ovim društvima s pićima na verandi ili na
večeri, na teniskim terenima iza kuće ili u klizanju za dugih zimskih mjeseci kad
su teniski tereni bili poplavljeni. Ali iza fasade društvenoga trača vodila se
zapravo politika. U američkoj dači trošila se istinska tvrda valuta. Ovdje se sve
okretalo
samo oko politike.
Metcalfe je ušao u prostranu glavnu prostoriju u prizemlju u kojoj je već bila
okupljeno šareno društvo ispred kamina u kojem je plamtjela vatra. Neke je
prepoznao na prvi pogled: britanskoga veleposlanika Sira Stafforda Crippsa; grčkoga
veleposlanika koji je bio lijevo orijentiran, ali mudar; grofa von der
Schulenberga, visokoga, sijedog aristokrata koji je izgledao profinjeno, a zbog
svog dugogodišnjeg službovanja u Moskvi bio je doajen ovdašnjega diplomatskog kora.
Drugi su mu se samo činili poznatima. Primijetio je Amosa Hilliarda koji je kratko
uzvratio njegov pogled i kao znak prepoznavanja jedva primjetno razrogačio oči
prije nego što se okrenuo. Gramofon u jednom kutu prostorije, stara Victrola s
ručkom za navijanje i velikim ukrašenim rogom svirala je How High the Moon.
Predstavio se nekoj dami koja je stajala blizu ulaza, supruzi američkoga
veleposlanika, kao što se poslije ispostavilo.
- Nezvani gost? - upitala je. - Vf! Ne budite smiješni, vi ste sin
Charliea Metcalfea, zar ne? Znate, vaš otac i ja... -i počela je brbljati
o nekoj romanci u njujorškom Union League Clubu od čega je proteklo
nekoliko desetljeća. To je Metcalfe često doživljavao kad se sastajao sa
starijim ljudima iz višega društva. Ime Metcalfe nije bilo samo dobro
poznato, već je nosilo i odreñeni biljeg čak i meñu onima koji su imali
biljeg jer Metcalfeov otac nije bio samo imućan, već i istaknuta ličnost
na društvenoj sceni na način koji njegove sinove nikad nije zanimao.
Stephen se često pitao je li odabrao poziv špijuna za svoju zemlju,
djelatnost koja je zahtijevala prikrivanje i glumu i uzimanje lažnog
identiteta, kao reakciju na lažni sjaj društvenoga života kakav je vodio
njegov otac.
Pošto mu je madame ambasadorica uzela ogrtač i znatiželjno promatrala rasporenu
podstavu, posljedicu NKVD-ova pretraživanja njegove hotelske sobe, primila ga je za
obje ruke i počela mu govoriti tihim povjerljivim tonom tko je tko na zabavi.
- Ovaj mali muškarac prijeko je talijanski veleposlanik Augusto
Rosso sa suprugom Francis, Amerikankom. Zapravo ga ne bismo smjeli
voljeti, ali mi to činimo, mi to doista činimo, on je baš drag momak,
uvijek nas vozi u obilazak Moskve u svom otvorenom sportskom
automobilu, on voli noćima igrati poker i ima najslañeg crnog španijela
kojeg možete zamisliti. Zove se Pumpkin. I ondje imamo trio koji se
posebno dobro razumije: poslanike Turske, Grčke i Srbije; oni se sastaju
16.4
Page 89
165
IMMUfi
svakoga jutra na kavi u salonu Stafforda Crippsa; tada upriliče pravu trač partiju.
Onaj rumunjski tip prijeko... to vam zapravo ne bih smjela reći, ali on se liječi
od tripera i mogu vam reći da Moskva nije pravo mjesto za liječenje spolno
prenosivih bolesti; mora letjeti svakih četrnaest dana u Stockholm. No, Stephene,
nadam se da ste spremni na to da razgovarate
0 politici jer to je ovdje jedina tema. Dosadna je, nadam se da ćete je
moći podnijeti...
Metcalfe joj je dopustio da mu doda piće, pravi Scotch i ispričao se rekavši joj
daje ne može dulje zadržavati. Vijest o njegovu dolasku brzo se proširila meñu
uzvanicima. Čak i meñu ovdje okupljenim važnim
1 uglednim ljudima Metcalfe je bio slavna osoba, iako nižega ranga.
Bio je barem kuriozitet, poslovni čovjek koji je zbog nekih nepoznatih
obiteljskih poslova stigao u Moskvu, mladić iz ugledne obitelji.
Predstavljao je svježu krv ili možda čak i svježe meso koje se bacalo u
kavez s izgladnjelim lavovima; svatko je želio s njim razgovarati, čuti
najnoviji trač iz Sjedinjenih Država i predstaviti ga svojim kćerima ili
sestrama.
Alkohol je tekao potocima i hrane je bilo u izobilju: kavijar, crni kruh i maslac,
dimljena jesetra. Mnoštvo gostiju vibriralo je u svojevrsnom nervoznom sjaju, u
ispraznom luksuzu. Usred siromaštva koje je vladalo u cijeloj Rusiji uzvanici su
uživali od svačega ono najbolje. Metcalfe je bio ovdje stranac, ali znao je kako
mora igrati svoju ulogu. Čim je odrastao, posjećivao je dovoljno zabava kako bi bio
majstor duhovitih kontriranja, visoko podignutih obrva, indirektnih aluzija na
Groton i Exeter, Princeton i Yale, na zabave u Grosse Pointeu i Watch Hillu i Bar
Harboru.
Točno kao što ga je upozorila supruga veleposlanika, oko njega se razgovaralo samo
o politici. Sve se okretalo oko rata i hoće li Sjedinjene Države ući u njega.
Činilo se daje Njemačka u središtu većine razgovora. O novosti koju mu je povjerio
Ted Bishop da će sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov putovati u Berlin
žestoko se špekuliralo na zabavi. Što to znači, pitali su se diplomati. Hoće li
Rusija zaratiti na strani Nijemaca protiv Britanije? To bi bila noćna mora.
Metcalfe je čuo isječke razgovora.
-Ali von Ribbentrop je potpisao desetogodišnji pakt o nenapadanju! - reče jedan
američki ataše nekom Britancu.
- Vjerujete li doista da ga se Nijemci namjeravaju pridržavati? Ne mislite valjda
ozbiljno.
- Moraju ga se držati. Nijemci ne mogu ratovati na dvije fronte!

- Svaki ugovor koji Hitler potpiše nije ništa više nego komad papira,
to ne smijete nikada zaboraviti. Osim toga, taj čovjek mrzi komunizam!
- Hitler nije idiot. On nikada ne bi napao Rusiju. To bi bila ludost.
Time bi si zapečatio kraj. Njegovi ljudi moraju znati kako je jaka Rusija.
Crvena armija...
- Crvena armija? Ali to je ključna točka! Staljin je posljednjih
godina dao strijeljati devedeset posto svoga generalštaba i to Hitler,
naravno, zna\
Metcalfe je razgovarao kratko s američkim veleposlanikom koji mu je ispričao neku
anegdotu koja je očito zbog čestog ponavljanja zvučala prilično uvježbano. Radilo
se o tome kako je neki WC u Spaso Houseu, njegovoj rezidenciji, bio u kvaru i kako
nisu mogli dobiti nikoga tko će im ga popraviti. Napokon je veleposlanik rekao
svojoj tajnici da nazove Andreja Visinskoga, zamjenika komesara za vanjske poslove
i da mu poruči ako se WC ne popravi u roku od jednoga sata, veleposlanik će doći u
Komesarijat i poslužiti se Višinskijevim WC-om.
Veleposlanik je upoznao Metcalfe s Amosom Hilliardom.
- Trebali biste jednom doći na ručak u veleposlanstvo - reče
veleposlanik.
- Da - Hilliard je promrmljao kad je veleposlanik otišao. - Juha od
Page 90
rajčica iz konzerve, obogaćena kondenziranim mlijekom, a kao desert
ananas iz konzerve. Konzervi koliko možete izdržati. - Stišao je glas.
- Hm, da vidimo je li njemački kontingent u punom broju ovdje. Nijemci
ne propuštaju niti jednu zabavu u dači. Prijeko su general Kostring,
njihov vojni ataše i Hans-Heinrich Henvarth von Bittenfeld, kojeg svi
zovu Johnnv, vrlo koristan doušnik i nije pristaša nacista, ali neka to
ostane entre nous. A ondje je...
No Metcalfe već davno nije slušao. Na drugom kraju prostorije spazio je Lanu koja
je držala ispod ruke krupnog zdepastog muškarca s podbratkom.
Bila je odjevena u bijelo-zlatnu haljinu i izgledala kao daje svjetovi dijele od
obične Ruskinje. Smješkala se nečemu što je rekao njezin ljubavnik, ali smiješak je
djelovao tužno i nesigurno. Držala je u ruci čašu šampanjca, no činilo se da ne
pije iz nje. Bila je okružena njemačkim časnicima u odorama i drugim muškarcima u
civilu koji su svi djelovali nekako germanski; naočale bez okvira, Hitlerovi
brčići, policijska dobro ugojena arogancija. Bila je u središtu grupice
obožavatelja, no činilo se
167
IMMUffl
da se očajno dosañuje.
- .. .Ako želite biti otvoreni s tim u vezi - reče Hilliard. - Ne vidim
nikakva razloga zašto se vas dvojica ne biste upoznali, napokon vi ste
američki poslovni čovjek koji je posvuda i uvijek u potrazi za brzim
dolarom; vama je svejedno od koga ćete ga dobiti. Imam li pravo?
- Oprostite - promumlja Metcalfe, ostavi ga stajati i krene prema
Lani poput noćnog leptira kojeg privlači jaka svjetlost. Dok se probijao
kroz gomilu, Lana se naglo okrenula i susrela se s njegovim pogledom.
U njezinu pogledu vidio je nešto poput iskri, potisnuti bijes, iako ga se
iz odreñenog kuta gledanja moglo pogrešno smatrati interesom, čak
strašću, vrsta pogleda kojim gaje promatrala prije šest godina. Ali on je
znao bolje, ma što želio umišljati. Bila je ljuta na njega, njezin je bijes
bio nesmanjen.
Dok se probijao kroz gomilu, pitao se koliko prokletih koktela još moram otrpjeti?
Razmišljao je kojom bi duhovitom primjedbom mogao otvoriti razgovor. Hoće li Lana
misliti da je proganja? No to mu ne bi trebalo škoditi jer većina žena je uživala
kad ih muškarci progone. Unatoč tomu, nije mogla biti sigurna; napokon to je bila
ona vrsta zabave na kojoj bi se očekivalo da se pojavi netko poput njega. Lana će
se pitati je li taj susret možda ipak puka slučajnost.
- Stephene? - bila je to opet veleposlanikova žena koja ga je
presrela tako što je stavila ruku na njegova prsa. - Ne vidim uopće da
se zabavljate s našim mladim neudanim damama, a mislim to je strašan
gubitak. Sirotice su željne muškoga društva, znate. Trebali biste ipak
izvršiti svoju patriotsku dužnost.
- Pokušat ću opet sa starim trikom iz koledža - odgovori Metcalfe.
Gurao se dalje prema Lani sve dok nije došao gotovo na njezinu stranu.
Oh, ne morate ići tako daleko - zahihotala je veleposlanikova žena. - Znam kako ste
se ponašali na Yaleu, dragi moj. Čuli smo vrlo uznemirujuće priče o vama.
- Moja je savjest čista - odgovori Metcalfe opušteno. Sad je bio tako
blizu Lane daje mogao osjetiti njezin nježni miris, toplinu koja je zračila
iz njezinih golih ruku. Srce mu je tako jako udaralo da se pitao čuje li se
to.
Lana se naglo okrenula i susrela se s njegovim pogledom.
- Čista savjest - reče mirno - obično je znak lošega pamćenja.
On se sramežljivo nasmiješio i odgovorio joj na ruskom: - Kao što vidim, večeras ne
moraš nastupati.
Ona ga je pogledala i nasmiješila se. Samo onaj tko ju je dobro poznavao mogao je
primijetiti da njezin smiješak nije pravi.
- Čini se da mogu sasvim dobro izdržati i bez mene.
- Sumnjam u to. Hoćeš li me predstaviti svom... prijatelju?
- Na Metcalfeovu licu stajao je opušten nevin izraz, ali ona se nije dala
Page 91
zavarati.
U njezinim očima treptao je odsjaj dosade, ali Lana ju je prikrila uljudnim
kimanjem.
- Naravno. Rudi, dopusti da te upoznam sa svojim starim znancem.
Rudolf von Schiissler promatrao je Metcalfea bez posebna zanimanja.
Pružio mu je vlažnu ruku s punašnim prstima i mlitavo se rukovao. Bio je to visok,
debeljuškast muškarac sitnih nervoznih očiju i kozje bradice koja je nedovoljno
prikrivala njegov podbradak.
- Drago mi je što sam vas upoznao - reče Metcalfe na engleskom.
- Posebno sam počašćen što sam upoznao muškarca tako besprijekorna
ukusa u odnosu na žene.
Svetlana je naglo pocrvenjela. Von Schiissler je izgledao lagano zbunjeno kao da ne
zna kako da odgovori.
- Čuo sam da prema općem shvaćanju pripadate najfinijoj
diplomatskoj misiji u Moskvi - nastavi Metcalfe.
- A vi ste ovdje jer...? - raspitivao se von Schiissler. Glas mu je bio
visok i blag, gotovo ženstven.
Je li mislio na Moskvu ili na zabavu? Metcalfe se odlučio na Moskvu.
- Dosta putujem radi posla. - Okrenuo se malo u stranu prisiljavajući
time von Schiisslera da slijedi njegov primjer i odvojio ga tako od grupe
Nijemaca s kojima je razgovarao. Ostali su nastavili razgovarati tako da
su Metcalfe, Lana i von Schiissler mogli govoriti u troje.
- Kojeg posla?
- Ja sam suvlasnik tvrtke Metcalfe Industries. Možda ste čuli za to
ime.
- Ne poznajem baš dobro američke tvrtke.
- Doista? Ali sigurno znate da su neke od naših najvećih američkih
korporacija pomagale pri izgradnji vašega režima? Primjerice Ford
Motor Company je gradila vojna transportna vozila za IVehrmacht.
Kamione na kojima su se vaši vojnici prevozili kroz Poljsku i Francusku
proizveo je General Motors. Kamione koji su kralješnica prijevoznog
sustava njemačke vojske. - Napravio je pauzu promatrajući izbliza von
L68.
169
IMMBfi
Schiisslerovu reakciju. No činilo se da se Nijemac dosañuje. - A vaš Fiihrer
odlikovao je Henrvja Forda za sedamdesetpeti roñendan najvišim njemačkim odličjem,
Velikim križem njemačkog orla kao što ćete se vjerojatno sjetiti. - Slegnuo je
ramenima. - Čuo sam da Hitler drži veliki portret g. Forda pokraj svoga radnog
stola.
- Mislim da je jedan američki predsjednik rekao: »Posao Amerike
su poslovi«, ja? - reče von Schiissler i uzme kanape namazan kavijarom
sevrugom. Metcalfe je mislio na časak da mu Nijemac namiguje, ali tada
je primijetio da je to samo tik.
- Neki od nas američkih poslovnih ljudi - reče Metcalfe oprezno
- smatraju da meñunarodna trgovina utire put politici. Uvijek je ugodno
zarañivati novac dok se pomaže... jačati povijesne sile koje se ne mogu
otvoreno podupirati, ako znate na što mislim.
Metcalfe je izbacio svoj mamac, ali hoće li Nijemac zagristi? No von Schiisslerje
morao shvatiti na stoje Metcalfe ciljao; daje ovdje još jedan američki
industrijalac koji potajno podupire naciste. Ako zagrize, time će barem djelomično
pokazati svoje osobno stajalište. Ako je pak potajni protivnik nacističkoga režima,
dat će u svom ponašanju, svom izrazu lica suptilne znakove na koje Metcalfe mora
reagirati.
- Siguran sam da novac, kao i ljubav, uvijek pronalazi put - reče von
Schiissler bezizražajno.
- Ne misle svi moji kolege kao ja - reče Metcalfe oprezno.
Page 92
- Ima poslovnih ljudi koji ne žele nacistima dobro. Koji vas smatraju
barbarima.
Činilo se daje von Schiissler iznerviran.
- Recite svojim kolegama industrijalcima da mi nismo barbari.
Njemački narod, istinski njemački narod uvijek je volio snagu i ljepotu.
Oboje. Nas zanima samo ponovno uspostavljanje civilizacije i reda.
Europa, ujedinjena pod Fiihrerom, bit će mjesto mira, reda i zakona. A
red je dobar za posao, zar ne?
Metcalfe je pomno proučavao njegov izraz lica. Je li tu bio treptaj skepse,
trenutak sumnje, naznaka ironije, neka distanca izmeñu izgovorenih riječi i čovjeka
koji ih je izgovorio?
Ne, nije. Von Schiisslerovo lice bilo je umorno, bez strasti; osjećaji
0 kojima je govorio bili su za njega samo opća mjesta. Mogao je biti
učitelj koji posebno sporom učeniku objašnjava razliku izmeñu sisavaca
1 gmazova. U sljedećem trenutku neki je niski muškarac s mišjom
smeñom kosom i debelim naočalama s debelim okvirom povukao von
Schusslera u stranu i počeo mu nešto brzo govoriti na njemačkom. Kad su Metcalfe i

Lana napokon ostali sami, ona je prosiktala.
- Nemoj me nikada više posjećivati doma, čuješ li me? Nikada\
- Bože, Lana, žao mi je - reče Metcalfe pogoñeno. - Nisam mogao
ni slutiti da...
- Ne, to nisi mogao slutiti. - Činilo se da polako popušta, njezina
provala bijesa je jenjavala. - Ima veoma mnogo stvari koje ti ne znaš.
- To počinjem shvaćati. - Mnogo stvari, pomislio je. Primjerice nije
shvaćao koliko je još voli. - Ti i ja imamo još neriješenih računa.
- Poslovno, misliš? - pitala je tužno tresući glavom. - Za tebe je sve
uvijek samo posao. Čujem kako razgovaraš s Rudijem, kakve poslove
želiš sklopiti s tim ljudima. Sve za svemoćni dolar.
- Možda ima nekoliko stvari o kojima //' ništa ne znaš. - Ubacio je
poluglasno.
- Ti si poslovan čovjek. Čovjek od posla. Moguće je da se pokušavaš
pobuniti protiv onoga što si dobio, što si naslijedio, ali to nema smisla.
Ljaga ostaje uvijek na tebi.
- Ljaga?
- Kapitalizma. Što stvaraš novac iz krvi radnika.
-Ah, razumijem - reče Metcalfe. To više nije bila ona neopterećena, apolitična Lana
od prije, sad je govorila poput kakva komsomolskog učitelja, kao da je sada
utjelovila svu propagandu komunističke partije kojoj se prije rugala. - Ako je
slobodno poduzetništvo porok, onda se Rusija proteklih godina... očistila... od
toga, potpuno ga istrijebila.
- Tako je kako kaže naš veliki voña - intonirala je svečano. - Ne
može se napraviti omlet, a da se ne spali farma kokoši. Kao što kaže
parola, komunizam je jednak sovjetska sila plus smaknuće na električnoj
stolici za cijelu zemlju.
Što to ona pokušava reći? Jesu li to bili namjerni lapsusi? Nije bilo ni traga
ironije na njezinu licu.
-Ne vjerujem daje Staljin baš tako rekao. Mislim daje opravdavao svoje krvave
čistke tako stoje govorio da se ne može pripremiti omlet, a da se ne razbije
nekoliko jaja.
Pocrvenjela je. - Staljin je dugo prije ruskog naroda spoznao da će uvijek biti
neprijatelja toga što mi pokušavamo stvoriti.
- Oho? A što vi to »pokušavate stvoriti«?
- Gradimo novu socijalističku zemlju, Stephene. Sve se kolektivizira.
A ne samo poljoprivreda. Svel Tvornice se kolektiviziraju. Obitelji se
170
171
SMMH&
Page 93
kolektiviziraju. Uskoro će se i poezija kolektivizirati! Možeš li zamisliti društvo
koje je to stvorilo?
Govorila je totalne gluposti, bljezgarila prazne parole. Ali to je bilo previše,
presmiješno, gotovo kao da se ruga sveprisutnoj propagandi. Je li to moguće? Ali
ako se doista rugala mračnom jeziku komunističke propagande, činila je to tako
suzdržano i s tako suhoparnom duhovitošću daje on to jedva razumio. Stoje nastalo
od one drage, jednostavne Lane, plesačice s jedva kakvom ozbiljnom misli u glavi?
- Lana, - reče on mirno - moramo razgovarati.
- To upravo činimo, Štiva.
- Sami.
Napravila je kratku pauzu kao da važe nešto u mislima.
- Jesi li već vidio zemljište ovdje? Doista je posebno lijepo. Da malo
prošećemo?
To je predložila onako usput, u nemarnom tonu, ali on je itekako bio svjestan toga
što je time učinila: prvi put je pristala, složila se da razgovara s njim.
- To bi bilo divno - reče on.
Vani je bilo užasno hladno, teško daje to bila prava večer za šetnju blago
valovitim tratinama iza ñače. Lana je nosila dugačak krzneni ogrtač za koji se
činilo da je od nerca, s kapom koja je pristajala uz njega. Luksuzan komplet koji
se u današnjoj Moskvi praktički nije mogao više dobiti, znao je Metcalfe. Pitao se
je li to bio dar njezina njemačkog ljubavnika. Ovi ljudi, tako je nazivala prezrivo
naciste. Što joj je to značilo? Je li mrzila von Schiisslera i sve što je on
zastupao? Zašto je onda bila s njim? Lana koju je Metcalfe poznavao nije bila
isprazna materijalistica; nikad se ne bi upuštala u vezu s kakvim ljubavnikom samo
radi stvari koje joj je mogao kupiti.
Ali postala mu je prava zagonetka. Stoje danas mislila? Zastoje bila s Nijemcem?
Stoje doista mislila o staljinističkom sustavu? Tko je ona uopće bila?
- Jesi li ti doista poslovno ovdje, Stephene? - upitala je dok su
besciljno lutali, a čizme im škripale po zaleñenom snijegu. Shvatio je
da je pazila na odreñenu pristojnu udaljenost od njega kao da želi jasno
dati do znanja njemu i svakomu tko ih možda promatra da su oni samo
prijatelji ili znanci, kako je izričito objasnila von Schiissleru. U daljini
Metcalfe je vidio neku zgradu koja je vjerojatno bila staja.
- Naravno. To mi je posao. Ti to znaš.

- Ja ne znam što ti radiš, Stephene. Koliko si dugo u Moskvi?
- Tek nekoliko dana. Lana...
- Jesi li došao na zabavu zato što si znao da ću ja biti tu?
- Da - prizna on.
- Ono što je prošlo, prošlo je, Stephene. Oboje smo odrasli i
odmaknuti. Imali smo prije nekoliko godina kratku ljubavnu vezu, ali to
je prošlo.
- Voliš li toga Nijemca?
- On me zabavlja. On je... kako se to kaže? Charmant. - Pokušavala
je glumiti ležerni ton, ali nije bilo uvjerljiva.
- Charmant nije prva riječ koja čovjeku padne na pamet kad pomisli
na Schiisslera. Prije jadan.
- Stephene - reče upozoravajući. - Nije tvoje da ulaziš u tajne srca.
- Ne. Ako doista razgovaramo o srcu. A ne o čemu drugome.
- Što to treba značiti? - odbrusila je.
- Ah, no da, bunde od nerca ne mogu se baš lako nabaviti u
Moskvi.
- Ja sada vrlo dobro zarañujem. Šest tisuća rubalja na mjesec.
- Cijela državna blagajna nije dovoljna da se kupi nešto što se ne
može nabaviti.
Razvukla je jednu stranu usta u lukavi smiješak.
- To je dar. Iako to nije ništa u usporedbi s darom koji si mi ti dao.
- To si već spomenula. Nešto o daru koji sam ti navodno dao. Koji
dar, Lana?
- Rudi je dobar prema meni - reče ona ne odgovorivši na njegovo
Page 94
pitanje. On je velikodušan muškarac. Naravno da mi daje darove... pa
što?
- To nije tebi slično.
- Što nije meni slično?
- Da se upuštaš s muškarcem jer ti može kupiti bunde od nerca i
nakit.
Lana se nije dala isprovocirati. - Tako on izražava svoju ljubav.
- Ljubav?
- Dobro, svoju zaljubljenost.
- Da, ali nekako ne mogu vjerovati da si ti... doista zaljubljena u
njega. Jesi li?
- Stephene - reče ona ljutito. - Ti više nemaš nikakva prava na
17?
17.3_
mene.
- To znam. Shvaćam. Ali moramo se sastati. Moramo razgovarati.
Važno je.
- Razgovarati? - ponovila je podrugljivo. - Ja znam kako ti
govoriš.
- Trebam tvoju pomoć. Moramo se negdje naći. Možda sutra
popodne. Hoćeš li se dotada vratiti u Moskvu?
- Vratit ću se Moskvu, - reče ona - ali ne vidim razloga da se
sastanemo.
- U parku Sokolniki. Na uobičajenom mjestu, gdje smo...
- Štiva - prekine ga ona. - Šuti! - Kimnula je nekom muškarcu
koji se pojavio na terasi ne previše daleko od mjesta gdje su razgovarali.
Metcalfe se okrenuo da vidi i prepoznao je lice. To je bio časnik GRU-a
koji je u Boljšoj teatru sjedio iza njega i započeo razgovor s njim.
- Već sam ga vidio - reče Metcalfe poluglasno.
- Pukovnik Kundrov iz GRU-a - reče ona tiho, gotovo šapćući. - On
je moj čuvar.
- Tvoj... čuvar1?
- Smatraju me očito veoma važnom. Njegov čin je za tu aktivnost
neobično visok. U proteklih godinu i pol dana on je postao moja sjena. U
početku je to bilo upravo smiješno. Posvuda me pratio. Sastala bih se s
prijateljima u kakvu restoranu, on je sjedio za susjednim stolom. Išla sam
kupovati, a on je stajao iza mene. Išao je na svaku predstavu u Boljšoj,
sjedio uvijek na istom mjestu. Napokon sam ga pozvala na čaj. To sam
učinila pred uglednim gostima na nekoj od privatnih zabava u kazalištu
da ne može odbiti.
- Zašto?
- Mislila sam da je bolje da osobno upoznam svoga tamničara.
Možda jednog dana dobije zapovijed da doñe po mene radi likvidacije.
Možda će jednoga dana biti moj krvnik. Htjela sam upoznati čovjeka koji
je prihvatio moju sudbinu kao osobni zadatak.
-Ali zašto? Zašto su ti dodijelili čuvara? Slegnula je ramenima.
- Pretpostavljam da to pristaje uz moj položaj primabalerine. - Zatim
je dodala u zabavnom tonu: - Postala sam važna osoba pa moram biti
strogo kontrolirana. Jedna naša plesačica koja se previše sprijateljila s
nekim strancem, nekim kapitalističkim obožavateljem koji ju je čekao na
ulazu na pozornicu, deportirana je u Sibir. Mi smo ptice u kavezu.
- Ti si dakle postigla accommodation - reče Metcalfe na

engleskom.
- Accommodation - ponovila je. - Sviña mi se ta riječ. Kako se
piše?
Postići akomodaciju sa svojim tamničarom, mislio je Metcalfe: činilo se daje to
ruska specijalnost. Kad je počeo slovkati riječ, vidio je kako im po tratini
Page 95
prekrivenoj snijegom dolazi u susret pukovnik GRU-a Kundrov.
- Svetlana Mihailovna - reče Rus snažnim punim baritonom.
- Dobra večer. Ovdje vani je veoma hladno. Prehladit ćete se.
- Dobra večer, Ivane Sergejeviču - reče Lana razrañenom
pristojnošću. - Dopustite mi da vas upoznam s američkim poslovnim
čovjekom...
- Stephen Metcalfe - reče Kundrov. - Da, mislim da smo se upoznali
u Boljšoj teatru.
Rukovali su se.
- Vi, dakle, volite balet? - upita Metcalfe.
- Ja sam obožavatelj Svetlane Mihailovne.
-1 ja sam, ali bojim se da smo mi samo dvojica od mnogih.
- To je duboka istina - odgovori Rus. - Svetlana Mihailovna, provest
ćete večer ovdje? Kao veleposlanikovi gosti?
Je li vidio, na trenutak, iskru razdraženosti kako joj prolazi licem?
- Vi znate sve o meni - reče Lana glasom koji je zvučao radosno.
- Malo ćemo skijati i jahati. A vi?
- Ne, ja nisam pozvan da ovdje prenoćim, na žalost.
- Šteta - reče Lana.
Kundrov se okrenuo Metcalfeu.
- Vi ste bez većih teškoća uspjeli doći ovamo? Taksije je danas
nemoguće dobiti. Pretpostavljam da vam je Intourist organizirao
automobil s vozačem.
Znao je očito za njegov pokušaj da se otme nadzoru. Metcalfe je odlučio iskoristiti
priliku da popravi štetu.
- Doista nisam želio da netko sazna kamo idem. Ne možete zamisliti
kakve sam mjere sigurnosti poduzeo.
- Ali zašto? Vi ste ovdje u sovjetskom raju - reče časnik GRU-a
glatko. - Ovdje nema nikakvih tajni. Ne pred nama.
Metcalfe je glumio zbunjenoga. -Baš to je problem.
174
025.
- Ne razumijem sasvim.
- Vi momci, GRU, NKVD, ili tko već bio, svi brbljate. Tračate.
Naposljetku to sazna pogrešan čovjek i ja sam gotov.
- Koji pogrešan čovjek?
Metcalfe je zakolutao očima.
- Moj brat, naravno. Tko drugi? Zakleo sam se tisuću puta da ću
se ovdje potpuno usredotočiti na posao. Neću ići ni na kakve zabave,
obećao sam mu. Prošli je put bilo dovoljno problema kad sam... Moj
brat je ozbiljniji od nas dvojice, znate, i on vjeruje da sam se popravio.
Vjeruje da sam prestao piti, da sam postao apstinent. Neka samo misli
tako. Izbacio bi me iz obiteljskog poduzeća kad bi saznao da sam se
vratio svojim starim porocima.
- Apsolutno fascinantno - odgovori Kundrov. Njegov mehanički
smiješak pokazivao je da ne vjeruje Metcalfeu ni riječi. Mahnuo je
rukom prema dači kao da pokazuje na sve goste. - A ovi ljudi... zar
nitko od njih ne bi primijetio vaše... stare poroke? Od njih nitko ne bi
ništa ispričao?
- Oni me ne zabrinjavaju. No brine me moj prokleti vozač. Ovaj
Britanac kojeg mi je dodijelio moj brat, navodno samo zato da bi me
vozio na sastanke i figurirao kao moj pobočnik. Ali on zapravo oštro pazi
na mene. On je momak kojeg sam se morao riješiti.
- Aha. Možete računati na moju diskreciju - reče Kundrov.
- Drago mije čuti - odgovori Metcalfe. - Znao sam da to mogu.
Lana se nakašljala. - Oprostite, molim vas, gospodo, ali moram se
vratiti unutra Rudiju. Inače će pomisliti da sam ga napustila.
Nakon jednog sata Metcalfe je ušao u Bentley koji je vozio drugi tajnik Britanskoga
Page 96
veleposlanstva i bio pun gostiju koji su se vraćali u Moskvu. Raspoloženje je bilo
bučno, zadirkivanje glasno, začinjeno alkoholom, smijeh zarazan. Kad je limuzina
došla na kraj dugačkog, mračnog blatnjavog puta i htjela skrenuti na asfaltiranu
državnu cestu, Metcalfe se odjednom javio za riječ.
- Dovraga, zaboravio sam aktovku u kući.
Neki su počeli gunñati. Netko se našalio: - Nema smisla vraćati se. Budite uvjereni
da su NKVD-ovci već davno obili brave i ukrali što god je bilo unutra.
- Molim vas, stanite ovdje - rekao je Metcalfe.
- Pa nećete se valjda vraćati? - uzviknula je neka žena.
- Malo svježeg zraka sigurno će mi goditi - reče Metcalfe. - Uhvatit ću sljedeći

auto.
Izašao je i krenuo polako u smjeru ñače sve dok Bentley nije odmaknuo. Zatim je
zastao i pogledao uokolo da vidi promatra li ga tko.
Naglo je skrenuo s puta i skočio u gustu šumu. Znao je pouzdano da ga nitko nije
vidio. Niti sivooki promatrač, niti Lanin čuvar Kundrov nisu ga vidjeli.
Ako se prevario, ako je ipak bio praćen, posljedice bi bile nemjerljive.
Opreza nikada dosta.
176
177.
17
Grane i borove iglice pucketale su mu pod nogama. Čim je zašao dovoljno duboko u
šumu daje bio siguran da ga ne mogu vidjeti s puta ili da ga ne mogu osvijetliti
reflektori automobila koji odlazi, izvukao je malenu baterijsku svjetiljku i
vojnički kompas iz džepa. Držeći lampu u jednoj ruci, njome je osvjetljavao
kazaljku kompasa okrećući ga sve dok igla nije pokazivala točno magnetski sjever.
Naravno da nije bilo nikakva zemljovida toga područja pa je umjesto toga Roger
napravio rešetkastu mrežu koristeći se koordinatama kompasa. Metcalfe je znao da će
Roger sakriti odašiljač ovdje u šumi i da je put do skrovišta označio uz pomoć
jednostavnoga sustava markiranja. Mičući uski snop svjetlosti lampe u luku tražio
je crvenu markaciju na nekom stablu. Gusta šuma sastojala se ovdje od starih breza
s korom koja se gulila i visokih, tankih borova. Izvan uske zrake svjetlosti sve je
bilo mračno, gotovo neprozirno. Noćno nebo bilo je oblačno, baldahin od teških
oblaka zaklonio je mjesec. Metcalfe je pogledao na sat. Brojčanik od radija
pokazivao je da će skoro dva sata ujutro. Šuma nije bila potpuno tiha; to šume nisu
nikada. Od udara vjetra tu i tamo zašuštali bi listovi breze i zapucketale
grančice; tu i tamo protrčale bi kakve malene životinje. Metcalfe je išao polako i
stupao što lakše, ali nije mogao prikriti šum koraka. No pazio je na svaki neobičan
zvuk, svaku buku koja se širila. Budući da se kretao u okolici ñače Američkoga
veleposlanstva, morao je pretpostavljati da se šumom relativno redovito kreću
ophodnje uprave NKVD-a. Možda ne baš usred noći, ali nikad se ne zna.
Gdje je bilo označeno stablo? Naravno da se moglo dogoditi da Roger nije uspio
staviti oznake; možda ga je netko omeo. Vjerojatnije objašnjenje bila je netočnost
njihovih kompasa. Ako se ureñaj pomno ne baždari, rešetkasta mreža može se
pomaknuti za nekoliko desetaka
metara. Na malenom komadu zemlje kompas jednostavno nije bio tako precizan kao na
većem području.
Napokon je stigao do neke breze sa svježe nanesenom crvenom oznakom na deblu: bila
je još ljepljiva. To je bila vanjska granična oznaka koju je Roger postavio. Prvo
od tri stabla označenih na taj način koja su vodila do mjesta na kojem je bio
skriven glomazan radioodašiljač. Metcalfe je kontrolirao kazaljku kompasa, ponovno
je baždario, otišao šezdeset stupnjeva na zapad sve dok nije stigao do sljedeće
crvene oznake.
Na nekoj udaljenosti, stotinjak metara desno iza njega začulo se glasno pucketanje.
Metcalfe se ukočio, ugasio svjetiljku i stao osluškivati. Nakon jedne minute bio je
uvjeren da to nije ništa neuobičajeno, nikakav čovjek. Upalio je ponovno svjetiljku
mičući je polako s lijeva na desno sve dok nije otkrio desetak metara
Page 97
sjeveroistočno od sebe još jednu crvenu oznaku.
To je bilo to. Zadnja oznaka.
Metcalfe i Roger su unaprijed dogovorili kako treba sakriti primopredajnik. Problem
je bio što Roger nije mogao znati, sve dok nije došao do tog mjesta, kako da to
učini. To se nikad ne zna dok se ne doñe na konkretno mjesto; uvijek je bila
potrebna improvizacija. Hoće li se naći duplja u deblu? Ili neko zdanje, šupa ili
daščara?
Odgovor je dao alfanumerički kodeks koji je Roger urezao džepnim nožićem u koru
trećeg označenog stabla. Metcalfe je pronašao slova napisana malenim, grubim
tiskanim slovima: C/8/N. Sad je znao da je ureñaj smješten točno osam metara
sjeverno od toga stabla. Slovo C označavalo je treću od šest mogućnosti. Ureñaj je
bio zakopan i kamufliran prirodnim materijalom koji se našao pri ruci. Metcalfe je
otkoračao tih osam metara i odmah primijetio veliki, plosnati kamen koji je bio
napola prekriven niskim grmljem. Slučajni prolaznik ne bi ništa primijetio.
Metcalfe je kleknuo i iščetkao borove iglice, grane i trulo lišće; zatim je podigao
kamen. Ravno ispod njega bila je zelena tkanina za jedra: cerada u koju je Roger
umotao maleni kožni kovčeg prije nego što gaje spustio u jamu što ju je očito
iskopao već prije, tijekom dana. Metcalfe ga je izvukao s velikim naporom jer je
bio čvrsto zavezan i otvorio poklopac nakon što je obrisao zemlju i druge ostatke.
Mogao je raditi i u mraku jer je dobro poznavao funkcije primopredajnika.
Petnaestak kilograma težak kovčeg sadržavao je dvanaestvoltni automobilski
akumulator i ureñaj za opskrbu električnom energijom,
178
179
slušalice i antenu, zatim sam primopredajnik, čeličnu kutiju trideset sa trideset
centimetara, crno lakiranu. To je bio BP-3, najsofisticirani]a komunikacijska
jedinica za agente na svijetu. Konstruirala gaje skupina poljskih izbjeglica koja
je radila u najstrožoj tajnosti u Letchworthu, pedesetak kilometara sjeverno od
Londona. Ti Poljaci školovani u Njemačkoj kao telekomunikacijski stručnjaci
neposredno prije nacističke invazije pobjegli su u Britaniju gdje su radili za
britansku tajnu službu kao civilni tehničari. Kad su dobili zadatak da poprave
nezgrapni strani primopredajnik Mark XV. koji je bio tako glomazan daje zauzimao
dva kovčega, konstruirali su od minijaturnih elemenata kompaktan, ali ipak snažan
dvosmjerni komunikator. Prijemnik mu je bio izvrstan; davao je snagu od trideset
watta koja je bila dovoljna za interkontinentalne veze; izradba je bila nenadmašna.
Kad je Corky predao taj kovčeg Metcalfeu u crkvi na Place Piggaleu u Parizu, bio je
ponosan što je uspio nabaviti više tih prototipova prije nego što ih se domogla
britanska MI-6. Nakon ovog ureñaja sve drugo je zastarjelo. Nakon ovog ureñaja sve
je drugo zastarjelo, hvalio se Corcoran. Svi drugi ureñaji sada su muzejski
primjerci. Ali molim vas da ga štitite svojim životom. Vi se možete zamijeniti, ali
ovaj ureñaj, na žalost, ne.
Upute za upotrebu BP-3 bile su nalijepljene ispod poklopca crne čelične kutije, ali
Metcalfe je zapamtio postupak. Načinio je kratku stanku kako bi osluhnuo šumove iz
šume. Čuo je lagano šuštanje borova, daleki zov noćne ptice. Inače ništa. Koljena
su mu bila mokra od snijega, a noge je prestao osjećati. Nije bilo udobno raditi
tako, bilo bi mnogo lakše kad bi mogao raditi negdje pod krovom, ali to se ne da
srediti. No nije bilo razloga da si posao učini neudobnijim nego stoje bilo
potrebno. Razmotao je zelenu ceradu u koju je bio umotan kovčeg i rasprostro je po
tlu. Sada je barem mogao sjediti na suhom. U svakom slučaju nije baš bio dobro
odjeven za tu akciju u šumi. Iznad smokinga nosio je crni ogrtač od kašmira. Ne
samo da mu je odjeća već bila prljava i poderana od muvanja po gustoj šumi, već mu
je i ograničavala mogućnosti bijega ako bi morao bježati. Bio je očito dobro
odjeven stranac koji se motao po šumama izvan Moskve što bi ga odmah učinilo
sumnjivim ako bi ga ulovili; ne bi se mogao izdavati kao domaći, kao lovac ili
sportaš. Dakako da je govorio ruski s akcentom, ali tako su govorili i mnogi
sovjetski grañani koji su živjeli daleko od Moskve, tako da naglasak ne bi odmah
izazivao nepovjerenje. No odala bi ga odjeća.
Metcalfe je počeo u primozgu vježbati moguću priču za slučaj
Page 98
da bude potrebno. Izgledao je kao Amerikanac u posjetu, dakle bit će Amerikanac.
Bio je gost u dači veleposlanstva za vikend, Lana je ispričala kako će Schiissler i
ona ondje provesti večer, dakle to je bilo prihvatljivo, a on je jednostavno
zalutao na kasnoj noćnoj šetnji. Ili će možda tvrditi da dolazi s nekog ljubavnog
sastanka u šumi. Postojala je neka žena, udana žena, supruga atašea veleposlanstva.
Htjeli su biti neometani pa su otišli u šumu, a žena se već vratila u daču...
Grozničavo je razrañivao verziju za verzijom i testirao svaku od njih na logiku i
vjerodostojnost.
A istodobno obavljao je hitne poslove. Iz prednjeg džepa hlača izvadio je
duguljasti metalni ormarić s dva utikača: kristal koji je bio tako rafinirano
ugrañen u drugom kovčegu koji je bio u njegovoj hotelskoj sobi da je izgledao kao
dio mehanizma brave. Kristal je sadržavao kodirane frekvencije na kojima može
emitirati i primati. Bilo bi opasno ostaviti ga u radioureñaju jer ako se otkrije
kovčeg, operativna sigurnost bila bi ozbiljno ugrožena. Ključ i brava ne čuvaju se
na istom mjestu. Stavio je kristal u utičnicu u donjem dijelu ureñaja, zatim je
uključio slušalice i stavio ih.
Sada je zapalio svjetiljku i postavio je tako daje osvjetljavala radnu površinu.
Morat će brzo raditi jer je sjedio usred šume, na otoku svjetlosti, pa se prema
tome mogao vidjeti iz udaljenosti od više stotina metara. A ako bi ga ovdje
iznenadili, okolnosti ne bi mogle biti gore. Začas bi ga uhitili, a likvidacija u
podrumu Lubjanke bila bi mu zajamčena.
Iz unutarnjega džepa sakoa izvukao je kutiju Lucky Strikes i nalivpero. U kutiji za
cigarete bilo je skriveno više malih listova papira; izvukao je jedan. Bio je to
listić iz bloka za jednokratnu upotrebu tiskan na nitriranom rižinom papiru tako da
se može lako zapaliti; mogao se i otopiti u vrućoj vodi i, ako je potrebno,
progutati. Zatim je odvinuo nalivpero u kojem se nalazio svijeni svileni šal
veličine 22 x 10 centimetara. Metcalfe ga je izvadio i poravnao ga na platnenoj
ceradi. Cijela površina svile bila je prekrivena sićušnim skupinama slova
poredanima u rešetku.
Obje te stvari, blok od rižina papira i kod otisnut na svili, davali su zajedno
najsofisticiraniji sustav kodiranja ikad razvijen. Poznat kao ploča Vigenere, a
razvio ga je nedavno u Londonu Churchillov šef za posebne operacije, za agente u
akciji. U odnosu na kodove i postupak kodiranja Britanci su bili daleko ispred
Amerikanaca, žalio se Corky često, jer su mnogo ozbiljnije shvaćali nužnost
špijunaže. Ono genijalno
181
u tom sustavu nije bilo samo to što je bio potpuno siguran i što se prilično lako
mogao upotrebljavati, nego i to što ga nisu mogli probiti ni najmoćniji strojevi za
probijanje šifri. Svako slovo engleske abecede bilo je zamijenjeno posve slučajno
odabranim drugim slovom; pritom se nije mogla otkriti nikakva shema; neprijatelj
nikad ne bi mogao riješiti kriptogram čak i ako bi prijenos bio prekinut. Svaki se
ključ upotrebljavao samo jedanput i zatim je bio uništen; jedini duplikat čuvao se
u središnjici, a ni jedan kod nije nalikovao drugomu. Službena se taj
polialfabetski zamjenski kod zvao »infinitni inkonferentni ključ«. Corky gaje često
nazivao savršenim oružjem.
Metcalfe je uključio struju, zatim je stavio prekidač na Ugañanje. Držao je
stisnutu jednu tipku i okretao gumb označen strelicom sve dok se nije zapalila
signalna žaruljica. Zatim je stavio prekidač na Prijenos i odabrao položaj u kojem
je lampica najjasnije svijetlila te tako pokazivala frekvenciju s najjačim
signalom. Time je ureñaj bio spreman za rad.
Svoju poruku sastavio je, naravno, već prije i kodirao. Bila je to hitna poruka za
Corkvja kojom ga obavještava o dogañajima u Moskvi, o postojanju čuvara GRU-a
Kundrova koji je bio dodijeljen Svetlani i traži pobliže informacije o Kundrovu.
Metcalfe je opisao Corkvju i neobično jak nadzor kojem je ovdje bio izložen.
Ponajprije plavokosog muškarca. Postavio je i pitanje je li možda razotkriven. I
naposljetku, htio je dati Corkvju prvu procjenu von Schiisslera koja je odgovarala
onoj Amosa Hilliarda: Nijemac nije bio kandidat za pokušaj vrbovanja. No sve se
moralo skratiti i primjenom uobičajenih ili posebno ugovorenih kratica što više
komprimirati. Na svilenoj tkanini s općom lozinkom bila je otisnuta osim
alfanumeričke zamjenske rešetke i serija kodnih skupina koje su značile često
Page 99
upotrebljavane izraze što su ih agenti rabili u akciji: »Sretno sam stigao« ili
»Našao sam sigurnu kuću«. Osim toga Corcoran je podijelio još jedan komplet
ekstremnih skupina slova koje su izražavale složena razmišljanja i duge izraze.
No Metcalfe nije mogao izgovoriti svoju vijest, već ju je morao slati Morseovim
znakovima. To se nije dalo izbjeći. Glavni razlog nije bila sigurnost prijenosa,
iako je i taj aspekt igrao ulogu. Važnija je bila činjenica što su se glasovni
signali mogli prenositi samo na udaljenosti od nekoliko stotina metara; takva je
bila tehnologija. Signali na nemoduliranim nosivim valovima, tj. Morseovi znakovi
imali su pet puta veći domet.
Primaknuvši svjetiljku, preletio je komadić papira koji je tutnuo u
napola praznu kutiju Lucky Strikesa. Svakom običnom čitatelju činilo bi se mnogo
skupina slova nerazumljivim šatrovačkim govorom, no Metcalfe se nije bavio običnim
čitateljima. Vješti agenti poput Lanina »čuvara« ili plavokosog NKVD-ovca znat će
odmah da je to neki kod, iako ga ne mogu dekodirati. Kao što je bio blok te skupine
ključeva na svilenoj tkanini, i ovaj bi papirić bio izvanredno opasan dokaz ako bi
ga pretražili.
Požuri se! rekao je sam sebi. Sjediš ovdje u tamnoj šumi izvan Moskve u prokletom
krugu svjetlosti. Mogu te otkriti svakoga trenutka.
Počeo je pritiskati telegrafsku tipku koja je bila smještena u donji desni kut
prednjega dijela primopredajnika. Taj posao polako je napredovao: Metcalfe nije bio
u formi jer u Parizu nije morao raditi na terenskoj radiopostaji, a loša rasvjeta
je dodatno otežavala stvari. Unatoč tomu, uspio je poslati svoju vijest u tek nešto
više od minute. Bila je naslovljena na »Središnjicu C-23«, stoje automatski značilo
Corcorana. Dekodirana vijest bit će mu odmah poslana sigurnim kanalima. Čim je
Metcalfe čuo prijem kodiranog signala s druge strane, skinuo je slušalice i
isključio primopredajnik.
Sad se brzo kretao, ugasio lampu, rastavio ureñaj i izvukao kristal te zatvorio
kutiju i crnu čeličnu kutiju ponovno umotao u ceradu. Vratio je paket u jamu,
pokrio ga ravnim kamenom i zatim počeo skupljati truli biljni materijal po šumskom
tlu tako dobro daje to izgledalo vrlo prirodno.
Čuo je pucketanje grana.
Ukočio se, slušao napeto. Iako nije vjerovao da bi to bilo nešto više od vjeverice,
čovjek nikada ne može biti dovoljno oprezan.
Opet pucketanje, a zatim se iz grmlja začulo lagana škripa. I taj se šum ponavljao.
To nije bila životinja. To je bio čovjek koji se teško probijao kroz gustu šumu.
Činilo se kao da se teški koraci primiču sve bliže.
Sad je bio siguran. Nije više bilo dvojbe.
Netko se približavao!
Metcalfe se pomicao što tiše nekoliko koraka lijevo sve dok nije bio najvećim
dijelom zaštićen iza nekog bora. Srce mu je udaralo. Stajao je udaljen tek nekoliko
metara od odašiljača koji je upravo skrio, ali nije se mogao zakleti da nije bio
primijećen pri zakapanju ureñaja. Pokušavao je razmišljati koliko mu je dugo bila
upaljena svjetiljka. Je li ona privukla neznanca koji se približavao?
18?
183
Bilo mu je jasno da će odašiljač vjerojatno uskoro biti otkriven ako on bude ovdje
uhvaćen; NKVD-ovci će se pitati što radi na tom mjestu i temeljito pretražiti
okolicu.
Morao je bježati; nije smio riskirati da bude ovdje pronañen. Stajao je ne samo
blizu najsofisticiranije špijunske opreme čije će još tople cijevi odati daje
nedavno bila u upotrebi, već je imao i druge kompromitiraj uće dokaze o sebi. Tu je
bio svileni rupčić s kriptografskim ključem koji je nagurao i stavio u džep sakoa;
tu je bila i kutija cigareta s listovima iz bloka od rižina papira. Tu je bio i
kristal primopredajnika. Sve su to nepogrešivi dokazi da je on špijun. Ako me ulove
s time, gotov sam, to je sigurno.
Da baci to, spusti u grmlje, jednostavno se riješi toga? A što tada? Čim bi počeo
bježati, progonili bi ga, a što god bacio na zemlju, vjerojatno bi bilo nañeno. A
Page 100
ako bi u bijegu bacio štogod, upravo bi tada upozorio progonitelja na te predmete.
Činjenica je osim toga bila da nije želio izgubiti ovu nadasve važnu opremu.
Kristal je bio nezamjenjiv. Bez njega ne bi mogao više uspostavljati radiovezu sa
središnjicom; bez jednokratnog bloka i ključa na svili ne bi više mogao kodirati
svoje vijesti. Bio bi izoliran u Moskvi, bez mogućnosti da doñe u vezu s
Corcoranom.
Bilo je jasno da nema izbora: morao je bježati, ali čim bi potrčao, započela bi
potjera. Na trenutak bio je kao ukočen od neodlučnosti, vagao je mogućnosti i
razmišljao što je najpametnije. Zurio je u crnu noćnu tminu i pokušavao odgonetnuti
tko se to primiče. Taj prokleti agent NKVD-a, plavokosi muškarac s blijedosivim
očima koji ga očito može svuda nanjušiti. Ili pukovnik GRU-a Kundrov, Lanin čuvar?
Ne. To nije bio ni jedan od tih ljudi. Unatoč tami mogao je razabrati obrise lika
koji se približavao. Na prvi pogled činio se poput vojnika u vojničkom ogrtaču i
krznenoj kapi. Zatim je Metcalfe shvatio da se približava neki NKVD-ovac. Mogao je
vidjeti činove i značku na kapi. Sigurno netko iz sovjetske službe sigurnosti,
vjerojatno iz graničnih postrojbi glavne uprave NKVD-a, samostalne organizacije
unutar službe, čiji su časnici bili zaduženi za zaštitu državnih granica i sigurna
područja.
Logično je da se u okolici ñače Američkoga veleposlanstva zadržavaju pješačke
ophodnje NKVD-a. NKVD je držao pod strogim nadzorom sve strance, posebno
Amerikance, a ladanjska kuća morala se posebno dobro nadzirati. Po mišljenju organa
sigurnosti svi su diplomati
bili tajni špijuni, napokon većina sovjetskih diplomata u inozemstvu bili su

špijuni, pa zašto ne bi i druge države tako postupale? Zato je nacionalna sigurnost
zahtijevala da se okolica ñače kontrolira pješačkim ophodnjama. Osim toga, to
područje je moglo graničiti s nekom tajnom ustanovom. Šume oko Moskve bile su
načičkane bazama i istraživačkim institutima Crvene armije, GRU-a ili NKVD-a.
No Metcalfe nije računao s tim da će noću u to vrijeme prolaziti neka ophodnja. Je
li moguće daje to doista samo jedan jedini vojnik? Ne, to je bilo slabo vjerojatno.
Oni su išli u ophodnju u skupinama od najmanje dvojice ili trojice. Noćni bi
razmaci bili dulji, što je bilo moguće objašnjenje za to što Metcalfe do sada nije
ništa čuo ni vidio.
A ondje gdje je jedna straža, moraju biti i druge.
Čovjek u odori prišao je bliže. Činio se veoma mlad. Možda dvadeset godina, ali to
ne mora značiti daje bio neiskusan. To stoje koračao kroz šumu bez džepne
svjetiljke upućivalo je na to da je bio izvježban da ovdje noću patrolira i da je
poznavao staze i čistine. U tome je Rus bio sigurno nadmoćan u odnosu na Metcalfea
koji nije poznavao mjesto. Sekunde su prolazile; Metcalfe nije smio više dulje
stajati tu skriven iza debla. Ako vojnik priñe još bliže, otkrit će uljeza.
Odjednom je bila zapaljena šibica! A zatim je isto tako brzo opet ugašena.
NKVD-ovac ju je zapalio, ali ne zato da bi nešto osvijetlio ili pripalio cigaretu.
To je bio signal, signal za druge\ Iz prilične udaljenosti dolazio je šum čizama po
tvrdom smrznutom šumskom tlu. Sad je Metcalfe čuo glasove koji su brzo izmjenjivali
meñusobno rečenice, a njihov ton odavao je žurbu. Preostali ljudi iz ophodnje bili
su pozvani upaljenom žigicom i trčali su kroz šumu uz glasno pucketanje.
Približavali su mu se sa svih strana!
Metcalfe se okrenuo uokolo, a zatim se bacio jednim skokom kroz usku rupu izmeñu
dvaju stabala ogrebavši se o grane uz glasan, ali neizbježan šum. Potrčao je stoje
brže mogao. Dok je u cik caku trčao od jedne čistine do druge, pokušavao je ispred
sebe raspoznati put, ali noć je bila premračna, vidljivost ograničena. Mogao je
vidjeti najviše dvanaest do petnaest metara daleko.
Iza njega su odjekivali uzvici na ruskom, zapovijedi nekoga pretpostavljenog svojim
podreñenima. Iako se Metcalfe nije usuñivao okretati, primijetio je promjenu u
uzorku zvukova koja mu je govorila da su se ljudi podijelili i daje svatko krenuo
drugom stazom nadajući se
184
.185.
Page 101
da će predvidjeti svaki smjer kojim bi mogao krenuti njihov plijen i tako ga
presresti.
No nije vidio nikakve džepne svjetiljke. Možda ljudima nije trebalo svjetlo jer su
poznavali šumu. Ili možda nisu htjeli gubiti vrijeme vadeći džepne svjetiljke. To
je u svakom slučaju bilo dobro za Metcalfea jer tama je bila njegova najbolja
zaštita.
Sjećao se malo topografije okolice, no samo od kratke šetnje na koju je otišao s
Lanom oko ñače i kratke prekinute vožnje kad je napustio zabavu. Znao je da šuma
pokriva brežuljkasto zemljište i da je ovdje dolina koju je vidio iz stražnjeg
dvorišta ñače. Njegov smisao za orijentaciju govorio mu je da trči otprilike u
smjeru doline. To je potvrñivalo postupno spuštanje terena.
Ali kako da izmakne ekipi iskusnih vojnika?
Možda neće moći. Ali pokušat će. Alternativa je bila zastrašujuća. Ako ga uhite i
odvedu u zatvor Lubjanka, ostat će zatočen, a da ni Corky ni itko drugi u američkoj
vladi neće moći ništa učiniti za njega. Američki špijun u sovjetskoj Rusiji bit će
osuñen na kaznu zatvora, možda poslan u radni logor u Sibir, strašni gulag za koji
je čuo ili, što je vjerojatnije, likvidiran.
Gonjen smrtnim strahom trčao je brže nego ikad prije u životu, probijao se izmeñu
stabala, zatim je stigao na neku čistinu krećući se po nepravilnoj cik-cak liniji i
dalje u nadi da će tako zbuniti svoje progonitelje.
Odjednom je opalio metak!
Eksplozija. Metak se rasprsnuo ni metar daleko od Metcalfea. A zatim još jedan!
Ovaj je pogodio stablo breze jedva trideset centimetara od njega. Šuma je sada
odjekivala od glasne vatre iz oružja, meci su fijukali uz njega, jedan je prošao
tik uz njegovu glavu tako da je osjetio nalet vjetra pokraj uha. Kako bi zbunio
protivnike, bacio se naglo na zemlju, puzajući na sve četiri koso dalje, zatim se
opet uspravio, jurio podignutih ramena dalje isprekidanom crtom. Ustrašen čovjek
vraća se uvijek na predvidivo, običavao je govoriti Corky. Na najlakši put, na
najkraću udaljenost izmeñu dviju točaka. Dakle, morat će prekršiti ovaj prirodni i
predvidiv način ponašanja.
Opet kiša metaka od kojih su dva hica otišla daleko, dok je jedan udario
zastrašujuće blizu. Čini se da su došli s triju veoma različitih točaka; ljudi su
se očito podijelili nadajući se da će im doći pod unakrsnu vatru. Barem jedan od
NKVD-ovaca posjedovao je rijetku sposobnost
da čak i trčeći gaña sigurno u cilj. Nedaleko od sebe Metcalfe je ugledao stijenu
kako strši na vrhu lagane uzvisine. Krenuo je tamo nadajući se kako će u grmlju
izmeñu kamenja i sipine barem privremeno naći zaklon od pucnjave. Skočivši
naprijed, nestao je jednim skokom izmeñu stijena, no poskliznuo se i dočekao se na
izbočini stijene. Stenjući, podigao je glavu i na slaboj mjesečini vidio kako
svjetluca led. Nalazio se na rubu duboke gudure kroz koju je tekao širok potok,
iako se činilo daje sada zamrznut. Njegove su obale bile prekrivene snijegom i
ledom.
Usjek je bio dubok pet do šest metara. Skok iz te visine bio bi opasan. No još bi
opasnije bilo okrenuti se. Još jedna kiša hitaca zasula je tlo i odjeknula od
stijena; nepreciznost pogodaka govorila mu je barem da je uspio povećati svoju
prednost. Njegovi progonitelji bili su sada dovoljno daleko iza njega da čak ni iz
svojih različitih položaja nisu više mogli točno ciljati. Možda ga nisu mogli ni
vidjeti; i to je bilo moguće. Metcalfe je zgrabio jedan od većih kamena i bacio ga
što je dalje mogao desno iza sebe gdje je ovaj udario o zemlju s potmulim praskom.
Odmah je uslijedila kiša metaka i pucnji su fijukali blizu mjesta gdje je gromada
udarila. To je pokazalo da je njegov taktički manevar skretanja pozornosti bio
djelotvoran.
Ne razmišljajući dugo, postupajući samo prema nagonu za preživljavanje, skočio je u
zrak, privukavši pritom noge prema prsima kako bi smanjio udarac te se uz glasno
pucketanje spustio na tvrdu zaleñenu obalu potoka. Tijelom mu je prostrujala bol
kad je izgubio ravnotežu i sletio niz zaleñenu obalnu liticu. Nesigurno se osovio
na noge i ostao stajati na rubu smrznutog potoka ispitujući led ispruženom nogom.
Led je bio čvrst, debeo najmanje desetak centimetara. Mogao bi ga prijeći. Stupio
je oprezno na led, zatim napravio još jedan korak... i odmah propao do koljena u
poluzamrznutu bujicu. Hvatao je zrak. Voda je bila tako ledena daje ubrzo prestao
osjećati noge dok se gacajuci po koritu potoka trudio da se dokopa nosivoga leda.
Daleko iza njega odjekivala je vatra iz oružja, koja je, čini se, trebala dokazati
Page 102
da se njegovi progonitelji ne daju zavarati i otići u pogrešnom smjeru. No bilo je
dovoljno da se samo jedan od njih popne na visoku obalu potoka i ovdje otkrije
Metcalfea.
Led je bio tanak; pucao je dok se kroz hladnu vodu probijao do druge obale. Kad je
već gotovo stigao do nje, zapeo je desnom nogom, koja sada nije više ništa
osjećala, o nešto, tako da je zateturao prema naprijed i licem pao na zaleñenu
hrapavu obalu potoka. Sada mu je
186
187
odjeća bila potpuno natopljena ledenom vodom. Drhtao je od hladnoće dok se
pokušavao dići. Noge koje već davno nije osjećao nisu više htjele surañivati.
Predstavljale su samo mrtvu težinu kojoj nedostaje svaka pokretljivost. Metcalfe je
podigao glavu i vidio sedam, osam metara ispred sebe na podnožju strmog brežuljka s
druge strane gomilu lišća i suhih grana prekrivenih tankim slojem leda, koju je
neka oluja vjerojatno tamo nanijela. Puzao je na sve četiri dalje sve dok nije
došao do gomile i zatim se bacio posljednjim snagama u nju. Krhke grane popustile
su pod njegovom težinom tako daje utonuo duboko u lišće. Noge koje su mu drhtale,
bez snage, nisu ga više nosile. Bio je posve iscrpljen i morao se odmarati. Daje
pokušao dalje trčati, brzo bi ga ulovili. Nije više imao snage; njegova sposobnost
reagiranja bila je usporena. Zato je objema rukama skupljao uvelo lišće i granje te
zemlju pomiješanu sa snijegom sve dok nije bio sasvim ukopan u hrpu lišća.
Jednu, najviše dvije minute poslije toga Metcalfe je čuo trčeće korake i crescendo
glasova što su se primicali. Odakle su točno dolazili, nije mogao prosuditi:
NKVD-ovci su mogli biti na obali iznad njega ili sići u guduru, gdje bi vidjeli
slomljen led na inače posvuda smrznutom potoku. To bi im naznačilo put do mjesta
gdje je ležao skriven. Gdje je ležao drhteći cijelim tijelom od hladnoće.
Zatim se začuo krik. Iz koje je udaljenosti dolazio, Metcalfe nije mogao
procijeniti.
- Prijeko je, vidim ga\ - Činilo se da je to najmlañi čovjek iz
ophodnje, onaj koji ga je prvi spazio u šumi. Bio je momak sa sela,
provincijalac; odavao ga je njegov seljački govor.
- O čemu ti to govoriš?
- Ondje! Vasja, glupane, ondje prijeko]
- Pušku, budalo! Ne revolver!
Jesu li ga otkrili zato što mu je teški ogrtač virio kroz granje? Sagnuo se i
pokušao se učiniti još manjim. Što je inače mogao učiniti? Ako su zalutali i
ciljali u nekom drugom smjeru, onda nije mogao učiniti veću pogrešku nego da skoči
iz svog skloništa skrećući time njihovu pozornost na sebe. No ako se nisu prevarili
i ako ga je jedan od njih doista spazio i sada se pripremao da puca iz puške, tada
je praktički mrtav. Dobro ciljan pogodak u glavu dokrajčio bi ga.
- Dobro - reče mladi glas.
Metcalfe nije bio nikakav vjernik, ali našao je sam sebe kako moli Boga da budu
dovoljno daleko da ga ne mogu pogoditi. Čvrsto je stisnuo
oči i trudio se da ni na što više ne misli. Srce mu je mahnito udaralo.
A zatim je odjeknuo pucanj u šumi.
Ništa nije pogodilo Metcalfea niti udarilo u njegovoj blizini. Ma kamo je pucanj
bio usmjeren, on nije čuo pogodak. Bit će da je bio drugdje usmjeren.
- Promašio si! - reče neki stariji glas.
- Vidio sam! - Govorio je mladić. Vidio sam njegov lik, njegovu
siluetu. Sasvim jasno.
- Idiote! - urlao je jedan od dvojice starijih muškaraca. - To je bio
jelen!
- Nije to bio nikakav jelen!
Još jedan glas, treći muškarac u ophodnji: - Artjem ima pravo. Bila je srna.
Zapravo mislim daje bio jelen. Ali ti si promašio.
- Znam kako izgleda jelen - prosvjedovao je najmlañi. - Kao dječak
išao sam često u lov.
Page 103
- Ti si još dječak i upravo si pucao na jelena i promašio - reče jedan
od starijih.
- Dakle, dobro, možda je bio jelen, - prizna mladić - ali znam
pouzdano da sam prije toga vidio čovjeka. Znam razliku izmeñu čovjeka
i jelena.
No njegovi prosvjedi bili su dočekani s podrugivanjem kod drugih.
Iz nesigurna, prkosna glasa mladoga vojnika i podrugljivih primjedbi njegovih
drugova bilo je jasno da ophodnja nije više bila uvjerena kako je ondje uopće bio
čovjek koji bježi kroz šumu.
- Onda, jesi li uživao u malenom lovačkom izletu, Šaša? Nakon
što si nas vukao dvadeset kilometara kroz tu prokletu šumu. Mislim da
je to bilo dovoljno sporta za večeras. Hladno je, a i straža nam uskoro
završava.
- Hladno je - potvrdi jedan od muškaraca. - Mladi drug Šubencov će
za svoj hrabri pokušaj da otkrije i likvidira kontrarevolucionarnog jelena,
unatoč otporu njegovih kulačkih pomagača, biti odlikovan Staljinovim
odličjem. A sada idemo!
Metcalfe je još dugo, barem pola sata, iako nije više mogao dobro procijeniti
vrijeme, ostao zakopan pod lišćem, granjem i snijegom prije nego što se usudio
napustiti svoje sklonište. Čuo je kako se NKVD-ovci udaljavaju razgovarajući
glasno. Nisu prestajali nemilosrdno se izrugivati mladom sudrugu koji je prvi
spazio Metcalfea. Vjerojatno je
188
189
mladić doista vidio jelena i pucao na njega, što je bila sretna okolnost za
Metcalfea. Počeli su vjerovati kako je neki jelen trčao šumom, a ne čovjek u
bijegu. Najmlañem članu ophodnje koji gaje doista vidio, iako samo u obrisima i iz
velike udaljenosti, nitko više nije vjerovao. No Metcalfe je ipak čekao sve dok
nije bio siguran da nije preostao nijedan vojnik iz ophodnje. Ako ih je zamijenila
druga smjena, nije čuo nikakav znak.
U meñuvremenu, iako su mu se udovi ukočili u tom neudobnom položaju, počeo je ipak
osjećati noge. Malena pauza mu je godila. S teškim naporom uspio je ustati i
stresti sa sebe led, snijeg i suho lišće. Iako je bio pothlañen i iscrpljen, morao
je što brže nestati odavde. Na njegovu sreću, noćno nebo se ponešto razvedrilo.
Bilo je nešto mjesečine, tako da se Metcalfe mogao orijentirati. S kompasom i
svjetiljkom probijao se kroz šumu prema dači i pritom stalno osluškivao zvukove
koji ga mogu upozoriti na novu ophodnju.
Morat će se nekako vratiti u Moskvu, a to je sigurno bilo najlakše iz ñače. Ondje
će biti automobila pa će moći ukrasti jedan bude li trebalo; ondje će biti gostiju
koje će moći zamoliti da ga prebace u grad. Njegov ugled posjetitelja zabava koji
voli popiti dobro će mu doći kad bude morati objasniti svoj neuredan izgled. Otišao
je s nekom djevojkom, moći će s nelagodom tvrditi; previše je popio, pao i izgubio
svijest... Takva priča se može izmisliti i vjerojatno će mu povjerovati. Ako je
veleposlanikova supruga bila ondje, kao što se moglo pretpostaviti jer je imala
goste preko vikenda, tada će ona vrlo rado povjerovati i najluñoj priči u vezi s
njim. Naravno da gaje vidjela kako odlazi, ali neće biti ni najmanje iznenañena kad
čuje daje imao sastanak s nekom ženom...
Kad se približavao dači, naišao je kao prvo na staju koju je vidio iz verande.
Ovdje je veleposlanstvo držalo konje. I ovdje bi mogao prespavati ostatak noći, a
da ne mora odgovarati ni na kakva pitanja. Potrudio se da što tiše uñe u
gospodarsku zgradu kako ne bi probudio životinje.
No čuo je dahtanje i rzanje konja dok je ulazio. Petrolejska lampa ostala je
zapaljena vjerojatno radi konja. Isijavala je treperavu žućkastu svjetlost. U
ukupno deset boksova stajala su samo tri konja: sjajni arapski, dva crna ijedan
smeñi. Jedan je konj lagano njištao. Te su životinje bile lijepe, ali prilično
nervozne. I ako ih ne uspije smiriti, vjerojatno će se uznemiriti i možda probuditi
goste koji spavaju u obližnjoj kući.
Jedan je konj za drugim počeo dizati glavu, izduživati vrat i rzati
Page 104
nozdrvama. Naćulili su uši, okrenuli su se prema straga, osluškivali. Metcalfe se
približio prvoj životinji, ne odostraga, što bi je moglo živcirati, već pod oštrim
kutom iza leña. Govorio je blago i mirno. Konj je tiho zarzao kad mu je počeo
milovati i gladiti vrat i hrptenjaču, a zatim njegove vitke slabine. Za nekoliko
minuta konj se počeo opuštati; uši su mu pale prema naprijed i lalavka mu se
objesila. I ostale životinje su postale mirnije. Počeo je pravilnije disati, gotovo
nečujno.
Metcalfe se ispružio na bali sijena, blizu petrolejske lampe koja je isijavala
toplinu. Zaspao je. San koji mu je nužno trebao došao je brzo; bio je dubok, ali
snovi su bili čudni i isprekidani.
Zraka svijetle sunčeve svjetlosti probudila je Metcalfea. Bilo je rano ujutro i,
iako je mogao još satima dalje spavati, znao je da mora krenuti. Osjećao se kao
prebijen jer je neugodan noćni ležaj u slami još pogoršao modrice i iščašenja koje
je pretrpio bježeći kroz šumu. Bio je posvuda prekriven prašnom slamom. Sjeo je,
četkajući slamu s lica, a zatim istrljao umorne oči.
Odjednom svijanje hrñavih šarki na vratima i staju je preplavila sunčeva svjetlost.
Vrata su se otvorila. Metcalfe je skočio i jednim skokom našao se u praznom boksu
za konje te se stisnuo uza zid. Konji su lagano rzali, ne plašljivo, već u znak
pozdrava. Činilo se da poznaju osobu koja je ušla.
Poznavao ju je i Metcalfe.
Odjevena u odjeću za jahanje s rupcem na glavi: bila je to Lana.
190
191
18
- Lana - reče on poluglasno.
Ona je žmignula kao da je iznenañena što ga vidi. Ali ipak nije se činila potpuno
iznenañenom. Prije nego što je namjestila na lice izraz negodovanja, Metcalfe je
uhvatio površan pogled na nešto stoje varljivo nalikovalo radosti.
- Štiva? - pokušavala je biti hladnokrvna i dodati glasu malo
prijekora. - Ali... dogovorili smo se sutra kad padne mrak u parku
Sokolniki.
- Nisam te mogao dočekati.
Ona je zatresla glavom i morala se nehotice nasmijati.
- Pogledaj se! Što se dogodilo najbolje odjevenom muškarcu u
cijeloj Moskvi?
Izgledao je loše, znao je to: imao je slamu u kosi i po kaputu i odijelu, a osim
toga mirisao je po konjima.
- Vidiš li na što si me natjerala, dusjal
- Idem jahati. To je danas jedan od mojih užitaka.
- A tvoj njemački prijatelj?
Razvukla je lice. - On rijetko ustaje prije podneva. Neće ni primijetiti da sam
otišla. Prijeko u kući još svi spavaju.
- Onda, dakle, nemaš ništa protiv ako poñem s tobom?
Kimnula je kratko. - Nemam.
Lana je brzo osedlala konja, ali i Metcalfe je bio brz. Kao strastvena jahačica,
njegova majka se pobrinula za to da već od malena uči jahati. No iznenadio se što
je Lana znala tako dobro postupati s konjima; to je vjerojatno naučila posljednjih
godina. Kao i mnogo toga što se promijenilo na njoj, pomislio je.
Kroz šumu je vodila jahaća staza koju dosad nije primijetio. Stabla duž puta već
dulje vrijeme nisu bila sječena tako da su ih pri jahanju
udarale grančice. Metcalfe je izbor brzine u potpunosti prepustio Lani. Čim se
staza počela širiti, nagnuo se naprijed, zapucketao jezikom i stisnuo noge. Njezin
konj, kestenjastosmeñ arapski, ubrzao je kas u galop. Jahala je kao daje roñena u
sedlu. Zatim se put opet proširio pa su mogli jahati jedno uz drugo; ali kad se
ponovno suzio, Lana je opet preuzela vodstvo. Metcalfe je okrenuo lice prema blagom
jutarnjem suncu. Grijalo ga je, smirivalo ga. Dok su tako šutke jahali, ritmički
Page 105
galop gaje na nekoliko trenutaka uljuljao. Bilo je to kao u stara vremena. Strah,
teror, sumnjičenja, sve je bilo zaboravljeno. Promatrao je Lanin vitki lik koji se
činio kao daje srasla s konjem. Njezine savršeno pravilne crte koje je uokvirivao
vedri šareni rubac doimale su se, tako opuštene, još ljepšima. Tuga koja ju je
očito obuzela, nestala je. Bože, koliko ju je volio!
Nakon nekoga vremena zemljište se Metcalfeu učinilo poznatim. Zazvao je Lanu,
upozorio je na sebe, istrgnuo je iz njezina sanjarenja. Zatim je pokazao gušći dio
šume kroz koji je noć prije bježao. Prije četiri, možda pet sati, iako mu se
učinilo daje otada prošao cijeli jedan dan. Lana je izgledala zbunjeno, no
slijedila gaje ipak s jahaće staze u šumu. Pustili su konje da idu korakom dok su
tražili put meñu stablima.
Nakon nekoliko minuta Lana je uzviknula: - Ovdje nema puta!
- Znam.
- Neće biti lako. Trebali bismo se vratiti na stazu.
- Moram nešto naći. Neće dugo trajati.
Ubrzo je naišao na stablo koje je bilo označeno crvenom bojom. Sad je Metcalfe opet
znao gdje se nalazi.
- Pričekaj ovdje trenutak. - Sjahao je i ogledao se za mjestom na
kojem je nabacao granje i mahovinu iznad odašiljača. Pogled mu je
odmah pao na nešto neočekivano što ovdje još nikad nije vidio.
Zemljište je bilo očišćeno i sastrugano do gologa tla. Veliki plosnati kamen bio je
maknut tako da je jama što ju je Roger iskopao bila vidljiva. No rupa je bila
prazna. Odašijačje nestao.
Metcalfe je odmah znao što se dogodilo i obuzela ga je jeza. Najmlañi čovjek u
ophodnji se vratio i slijedio vlastiti trag. Bit će da je bilo tako. Možda se
toliko ljutio zbog nemilosrdnog podrugivanja starijih drugova daje odlučio dokazati
kako ono stoje vidio nije bio jelen i pretražiti šumu. Odašiljač je bio dobro
skriven, ali on se koncentrirao na područje u kojem je najprije spazio neznanca i
nekako ga našao. Trijumfirajući, osvetnički ga je donio do svojih drugova,
dokazujući
1O.O
193
da je od početka imao pravo. I ako je doista sve bilo tako, ophodnja NKVD-a je
znala da nisu progonili jelena ili kakva slučajnog uljeza u šumi, već... špijuna.
Pravog špijuna, otkriće koje će im osigurati promaknuće i odjeknuti u središnjici
NKVD-a u Lubjanki poput bombe. Sofisticirani primopredajnik britanske proizvodnje!
Dokaz da su u Moskvi špijuni na djelu! U Lubjanki će cijelu noć gorjeti svjetlo;
održavat će se hitni sastanci, vodit će se užurbani telefonski razgovori, odgovorni
će se morati opravdavati, bit će sudskih poziva.
Odjednom se sve promijenilo. NKVD će intenzivno tragati za špijunom ili za
špijunskom mrežom jer ovdje je vrijedila ista pretpostavka kao kod žohara. Gdje je
jedan, ima ih nedvojbeno više.
Bilo je opasno biti ovdje, na ovom mjestu gdje je otkriven odašiljač. Postrojbe
NKVD-a će se rasporediti, sakriti se u okolicu i čekati u zasjedi da se špijun
vrati na to mjesto, kao što se kaže: zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina.
Morao je odmah nestati odavde!
Metcalfe je pohitao do mjesta gdje gaje Lana čekala s konjima. Kad se bacio u
sedlo, bit će daje ona primijetila napetost na njegovu licu.
- Dragi, što se dogodilo?
Ništa - reče on stisnutim glasom. Trgnuo je uzdama kako bi natjerao konja da krene
natrag kroz šumu do jahaće staze. Nekoliko sekundi poslije ispravio se: - Sve.
Lana ga je promatrala, zatim je kimnula kao da je razumjela što misli.
- Dobro došao u Sovjetski Savez - reče ona s turobnim, znalačkim
smiješkom.
Čim su stigli na stazu, krenuli su prema dači, a Metcalfe je ovaj put preuzeo
vodstvo. Ispred staje su sjahali i uveli konje. Lana je napunila kabao vode iz
ručne crpke; njezin je konj pohlepno pio iz njega. Napumpala je još jedan kabao i
stavila ga pred Metcalfeova konja koji je takoñer pio. Životinje su je poznavale i
Page 106
vjerovale joj. Zatim je skinula svom konju sedlo, stresla ga prije nego što gaje
objesila, skinula uzde i isprala žvale pod mlazom vode iz pumpe prije nego što je i
to objesila. Sve je to učinila brzo i spretno, dok je nježno gugutala s konjem
milujući ga. Skinula je ručnik s kuke, istrljala njime leña konju kako bi
pospješila cirkulaciju u leñima, a zatim ga je počela četkati mekanom žičanom
četkom. Metcalfe je činio isto. Radili su šutke, no ta šutnja nije bila neugodna.
Osjećali su se kao da su stari prijatelji koji ne moraju mnogo
razgovarati. Nakon stoje Lana pretražila kopita svoga konja da vidi nisu li mu se
zabili kamenčići u njih, odvela gaje u njegov boks.
Kad je Metcalfe zatvorio vrata staje, primijetio je daje ona došla k njemu kao da
mu želi nešto reći.
- Lana - počeo je, ali ona mu je stavila ruku na usta: brzi dodir, znak
da treba šutjeti. Njezino se lice unijelo u njega; oči su joj bile pune suza.
Zatim je podigla obje ruke da obuhvati njegovo lice. On je ovio svoje
ruke oko nje. Usne su joj se otvorile kad su dotaknule njegove. Mogao
je osjetiti vruću mokrinu njezinih suza na svome licu. Drhtala je cijelim
tijelom. Spustio je svoje ruke preko njezinih leña, gladio je, milovao je
dok su se ljubili s takvom strašću da ga je iznenadila. Privukao ju je
još bliže k sebi. Njezine su ruke gnječile njegove leñne mišiće, njegovu
stražnjicu, a on je kliznuo jednom rukom oko njezinih grudi. Naglo je
odmaknula svoje usne od njegovih.
- Oh, Bože, Štiva - rekla je tugaljivim glasom. - Uzmi me. Molim
te. Ljubi me/
Njihov je krevet bio prekrivač za konje, bačen žurno preko nekoliko hrpa sijena.
Prekrivač je bio grub i ne posebno udoban, ali u vatri svoje strasti njih dvoje to
nije ni primijetilo. Voljeli su se brzo i bez riječi, razodijevajući se pritom samo
djelomično. A isto tako brzo odjenuli su se opet jer su se oboje bojali, a da nisu
trebali ništa reći, da bi mogli biti otkriveni. Dok se Lana odijevala, počela je
pjevušiti neku melodiju.
- Što je to? - upita Metcalfe.
- Što to?
- Ova pjesma. Zvuči mi poznato.
Nasmijala se. - Come ils etaientforts tes bras qui m 'embrassaient. - Kako su jake
bile tvoje ruke koje su me grlile. Iz nekog razloga sjetila sam se te pjesme.
- Zvuči zgodno. Hoćemo li se naći i večeras?
- Da, naravno. Zašto ne?
- Rudolf... neće li biti sumnjičav?
- Molim te - reče ona razdražljivo. - Bila sam prvi put nakon dugo,
dugo vremena opet sretna. Zašto si morao spomenuti njegovo ime?
- Zašto se uopće družiš s njim? Znam da ga ne voliš. To ne
razumijem.
- Mnogo je toga što ti ne razumiješ, Štiva.
- Objasni mi - položio je svoju ruku na njezinu.
1Q4
195
Ugrizla gaje za donju usnu. - Nisam imala drugog izbora.
- Drugog izbora? Čovjek uvijek ima jedan izbor, milenki.
Lana je polako i tužno zatresla glavom i opet su joj suze navrle na oči. - Ne kao
zatočenica, dorogoj moj, ne kao taokinja.
- Sto to znači? Kako može ovaj...
- Radi se o mom ocu. On zna koliko volim svog oca, kako bih sve
učinila da ga zaštitim.
- Von Schiissler prijeti tvom ocu?
- Ne, ništa nije tako otvoreno. On... ima nešto napismeno. Komad
papira koji ima moć da ubije mog oca. Da likvidira mog oca, a mene
uhiti.
- Lana, što dovraga...?
Page 107
- Slušaj me. Slušaj me, molim te, samo te to molim! - Uzela je
njegovu ruku u svoje dvije i držala je čvrsto. - Sigurno si već čuo za
slavnoga generala Mihaila Nikolajeviča Tuhačevskog, velikog junaka
Oktobarske revolucije.
- Da, čuo sam to ime.
- On je 1918. branio Moskvu i 1920. osvojio Sibir. Veliki, lojalni
vojni voña. Sef generalštaba Crvene armije i stari prijatelj mog oca.
Nekoliko smo puta bili pozvani na večeru u njegovu obitelj. Moj ga je
otac obožavao. Imao je fotografiju Tuhačevskoga i sebe i čak ju je držao
kod nas u kući, na glasoviru. - Stala je, duboko udahnula kao da skuplja
svu svoju hrabrost. - Jedne svibanjske noći, bilo je to prije tri godine,
1937. zaspala sam kad sam čula zvono na našim vratima. Mislila sam da
je to neki šaljivac, neki besprizorni ili pijanac, pa sam se samo okrenula
i stavila si jastuk preko glave. No zvonjava nije prestajala, pogledala
sam na sat. Prošla je ponoć. Napokon je zvonjava stala i ja sam opet
mogla spavati. Sutradan navečer nastupala sam na svečanoj predstavi
Trnoružice.
- Čini se da sam se sat poslije probudila, ovaj put zbog glasova.
Glas mog oca. Ustala sam i osluškivala. Glasovi su dolazili iz očeve
radne sobe. Činilo se da se s nekim svaña. Potrčala sam u njegovu radnu
sobu, no stala sam tik ispred vrata. Tu je bio otac u kućnom haljetku i
vrlo uzrujano raspravljao s Tuhačevskim. Moja prva misao bila je da
je maršal iz nekoga razloga napao mog oca i prilično sam se razljutila.
Stajala sam ondje i prisluškivala. No uskoro sam shvatila da otac nipošto
nije vikao na Tuhačevskog, bio je ljut i bijesan kakvog ga nikad prije
nisam vidjela, ali ne na svog prijatelja Mihaila Nikolajeviča. Bio je
bijesan na Staljina. Ali Tuhačevski se nije činio uzrujanim. Glas mu je zvučao
tužno, rezignirano, gotovo bolno.
- Pogledala sam iza ugla da vidim dvojicu muškaraca i na svoje
zaprepaštenje primijetila kako je Tuhačevski posijedio. Kad sam ga
vidjela dva tjedna prije, njegova je kosa bila još crna. Očito mu se
dogodilo nešto strašno. Povukla sam se pazeći da me ne vidi. Da su me
njih dvojica vidjela da sam ondje, da ih prisluškujem, odmah bi ušutjeli.
A imala sam osjećaj da je tema njihove rasprave tako ozbiljna, tako
opasna da mi moj otac ne bi nikada o tome pričao. On me stalno želi
zaštititi, ti to znaš.
- Ali ne zato što te ne poštuje, dusja. Nego zato što te voli.
- Da. To znam sada, ali mnogo sam se godina ljutila zbog toga što
postupa sa mnom kao s malenim djetetom. Prisluškivala sam, dakle,
dalje i saznala kako je Tuhačevski rekao mom ocu da su Staljin i njegov
NKVD otkrili golemu urotu meñu oružanim snagama. Pričao je kako ga
NKVD po Staljinovu izričitu nalogu prati na svakom koraku. Priča se
kako Staljin posjeduje čvrste dokaze da je jedan broj njegovih najviših
vojnih časnika, uz potporu njemačkog vrhovnog zapovjedništva,
angažiran u tajnoj uroti da izvedu državni udar protiv Staljina. A meñu
tim urotnicima navodno je... Tuhačevski!
-To je sumanuto.
- Misliš li? Ne znam više što je istina. Znam samo da su se moj otac
i on u privatnim razgovorima uvijek slagali u tome kako je Staljin opasan
čovjek. - Spustila je glas do razine šapta. - Moj otac prezire Staljina. To
znam pouzdano. Ne dopušta mi da se kod nas spomene Staljinovo ime.
U javnosti podiže svuda čašu u zdravlje generalnoga sekretara. Hvali
Staljina do neba kad drugi slušaju. On nije glup. Ali mrzi tog čovjeka.
Isto tako i Tuhačevski.
- Kakvi su to bili »čvrsti dokazi« koje je Staljin imao? Jesu li ikad
objavljeni?
- Nikad nisu bili objavljeni, ne. Ali bilo je glasina. Navodno je
češka tajna služba dostavila NKVD-u neki dosje iz Praga. Sadržavao
je pisma sovjetskih generala njihovim kolegama, s molbom da podupru
planiran državni udar radi rušenja Staljina. Potpisi, žigovi, sve je točno
provjereno i smatra se autentičnim. Jedno od tih pisama nosilo je potpis
Page 108
maršala Tuhačevskog.
- On je napisao takvo pismo?
- Tu je optužbu, naravno, opovrgavao. Ali po njegovu shvaćanju sve
196
197
opovrgavanje bilo je uzaludno. Tuhačevski je bio uvjeren kako će on i ostali uskoro

biti uhićeni.
- Došao je dakle upozoriti tvog oca?
- To je zacijelo bio razlog njegova posjeta. Otac mu je savjetovao
da osobno piše Staljinu kako bi razjasnio taj nesporazum. Tuhačevski je
uzvratio daje to već učinio, no da nije dobio nikakav odgovor. Rekao je
kako su mu dani odbrojeni i kako se ne boji samo za svoj život, već i za
život svojih bližnjih. Bio je očajan.
- Sutradan ujutro pitala sam oca tko je bio noćni posjetilac. Naravno
da mi nije rekao. Tvrdio je da se to mene ne tiče. Ali primijetila sam daje
maknuo uokvirenu fotografiju koja je prikazivala njega s Tuhačevskim.
Poslije sam je našla u nekoj ladici, zamotanu u novinski papir. Nekoliko
dana poslije uhićeni su Tuhačevski i još sedam visokih vojnih časnika.
Suñeno im je u tajnosti. Suñenje nije trajalo ni tri sata. Optuženi su zbog
veleizdaje i špijunaže protiv domovine.
Njezine su ruke tako čvrsto stiskale njegovu ruku daje to bilo bolno. No Metcalfe
je samo kimao i dalje slušao.
- Sva osmorica su priznali - reče ona. - No ta priznanja su bila
iznuñena. Kao što smo poslije saznali, bili su mučeni i objasnili su
im da mogu spasiti svoj život, a ponajprije život svojih bližnjih, samo
ako potpišu priznanje da su šurovali s Nijemcima. Bili su smaknuti u
Lubjanki. Uostalom, ne u podrumu, nego tijekom dana, na dvorištu. Bila
su dovezena NKVD-ova teretna vozila i za vrijeme likvidacije su im
turirali motori kako bi se prikrili zvukove pucnjeva. - Napravila je dugu
pauzu, a i Metcalfe je šutio. Jedini šum bilo je povremeno blago disanje i
rzanje konja. - Dok su umirali, - nastavila je napokon, isprekidana glasa
- izvikivali su: »Neka dugo živi Staljin!«.
Metcalfe je zatresao glavom. Zagrlio ju je slobodnom rukom i pritisnuo je čvrsto
uza se.
-1 naravno, - reče Lana - to nije bio kraj, već početak prave krvave orgije. Više
od trideset tisuća časnika pali su kao žrtve Staljinove velike čistke. Maršali,
generali, stotine zapovjednika divizija, svi admirali ratne mornarice.
- Lana, kakve veze ima ova užasna priča s tobom?
- Moj otac - šapnula je - bio je jedan od nekolicine generala koji
nisu bili uhićeni.
- Jer nije imao veze s tim.
Zatvorila je oči. Lice joj je bilo kao izobličeno od boli.
- Jer mu se nije moglo ništa dokazati. Ili je možda imao sreću. I to
se katkad dogaña.
- »Ništa dokazano«? Znači li to da je tvoj otac... bio meñu
urotnicima protiv Staljina?
- Teško je povjerovati. A ipak mi je često šapćući izjavljivao koliko
mrzi Staljina. Dakle, moram to vjerovati.
- Ali nikada ti nije pričao kako je sudjelovao u nekoj uroti, zar ne?
- To ne bi nikada učinio! Znaš da bi moj otac sve učinio da me
zaštiti. Jedna jedina riječ o njegovoj krivnji i bio bi kratkim postupkom
likvidiran. Kod Staljina nema in dubio pro reo.
- Kako si tako sigurna u svoju stvar?
Naglo se istrgnula iz njegova zagrljaja. Ustala je, otišla do smeñog konja i
odsutno počela milovati njegove slabine. Očito je izbjegavala nešto stoje za nju
bilo veoma bolno. Ne gledajući Metcalfea, progovorila je ponovno nakon nekoliko
minuta.
Page 109
- Prije nekoliko mjeseci bila sam pozvana na zabavu u Njemačko
veleposlanstvo. To su one svečane priredbe na kakve Nijemci vole
pozivati uvijek creme de la creme moskovskoga društva, što znači
slavne glumce, pjevače i plesače. Otvoreno govoreći, idem na takve
svečanosti samo zato da se do sita najedem. Doista! Sramim se što to
moram priznati, ali istina je. Te večeri jedan je njemački diplomat tražio
razgovor sa mnom i pitao me jesam li ja kći slavnoga generala Mihaila
Baranova.
- Von Schiissler.
Lana je kimnula. - Zašto ga je to zanimalo, pitala sam se. Moj otac radi sada u
Komesarijatu za obranu pa iako je njegov posao prilično dosadan, prilično
birokratski, uvijek moram biti oprezna u izboru svojih sugovornika. Špijuna ima
uvijek, stalno nas upozoravaju. Činilo se da on sve zna o očevoj vojnoj karijeri,
daleko više nego što sam ja sama znala. I rekao mi je da bi volio razgovarati sa
mnom u četiri oka jer mi mora nešto priopćiti što bi me veoma zanimalo. Time je
uspio pobuditi moju znatiželju. Dakle, uzeli smo svoja pića i otišli u kut gdje smo
mogli neometano razgovarati.
- Von Schiissler je očito bio kulturan čovjek, razlikovao se od toliko
nacističkih divljaka koje sam poznavala. Meñutim ipak nije ostavio na
mene neki poseban dojam, izgledao je arogantno i egocentrično, nipošto
kao šarmantan muškarac, kako bi se to reklo. Govorio je vrlo nemarno i
ovlaš, a ja sam pažljivo slušala. Pričao mije kako mu je neki stari prijatelj
199
SMMflfi
koji je otišao u SS, pokazao jedan veoma zanimljiv, strogo tajni dosje o odreñenim
visokim sovjetskim časnicima. Neke od tih dokumenata je Staljin već imao, ali bilo
ih je još.
- Isuse, Lana, dorogaja. Mogu zamisliti kako si bila uplašena!
- Očito je vidio strah na mome licu. Nisam mogla ništa učiniti protiv
toga. Lagano sam pocrvenjela; ne znam dobro kriti osjećaje. Nisam ništa
rekla, pravila sam se kao da ne znam o čemu govori, ali mogao je osjetiti
moj strah. Bože moj, Štiva! Rekao je kako u tom dosjeu ima još pisama s
imenima o kojima Staljin dosada nije ništa znao i da SS marljivo skuplja
dokazni materijal da ga u slučaju potrebe može upotrijebiti kao adut.
-Gad ti je prijetio!
- Ne tako vulgarno, Štiva. Ne tako otvoreno. Sve veoma suptilno
i suzdržano. Von Schiissler me uvjeravao da ne vidi razloga zašto bi
NKVD dobio taj dokazni materijal. Stoje prošlo, prošlo je, dodao je. Ali
ne smatram lija to krajnje zanimljivim, pitao je onako usput.
- Ma kako suptilno igrao, on te nedvojbeno ucjenjivao.
- Ah, ali on je htio samo izaći sa mnom na večeru, znaš. Rekao je da
me smatra veoma zanimljivom i da bi me volio bolje upoznati.
- Taj gad. - Naravno! Time je sve bilo kristalno jasno. Metcalfe je
shvatio što se dogodilo i osjetio je gañenje.
- Naravno da sam s njim izašla na večeru. I sutradan navečer opet.
- Nisi imala drugog izbora - reče Metcalfe tiho. - Nisi ga mogla
odbiti.
Slegnula je ramenima. - Učinila bih sve da zaštitim svog oca. Baš kao što bi i moj
otac učinio sve da zaštiti mene. Pa i ako za to moram provoditi noći s muškarcem
kojeg smatram dosadnim i odvratnim... U Rusiji ljudi često moraju činiti mnogo gore
stvari kako bi spasili svoje mile i drage. Ljudi lažu i izdaju i izručuju svoje
najbolje prijatelje NKVD-u. Ljudi odlaze u gulage; pucaju im u zatiljak. Napokon,
meni ne znači mnogo spavati s Rudolfom von Schiisslerom. Da spasim oca, učinila
bih, ako je potrebno, mnogo više i mnogo gore stvari.
- Kad sam te posjetio u Boljšoju u garderobi, užasno si se bojala,
zar ne?
Lana ga je pogledala i Metcalfe je opazio kako su joj suze potekle niz obraze.
- Posvuda ima doušnika i tračeva. Ako je na neki način saznao daje
moj američki ljubavnik opet u Moskvi... bojala sam se da bi se njegova
ljubomora mogla pretvoriti u bijes. I da bi mogao ostvariti svoju prijetnju.
Page 110
Mogao bi baciti mog oca vukovima NKVD-a. Oh, Štiva, ljubim te kao svoj život.
Uvijek sam te voljela; ti to znaš. Ali to ne može biti. Mi ne možemo biti zajedno.
Metcalfe je jedva slušao njezine riječi. Razum mu se okretao, vrtio poput
kaleidoskopa koji slaže krhotine stakla u boji u stalno nove uzorke. Lanin otac,
istaknuti general sovjetske armije, sada umirovljen iz aktivne vojne službe i
zaposlen u Komesarijatu obrane. Njezin njemački ljubavnik, blizak nacističkom
veleposlaniku grofu von der Schulenbergu. Izvanredan lanac veza čije su karike
iskovane od častohleplja, moći i prisile. Lanac koji je okovao njegovu najdražu
Lanu, ali možda i lanac koji se da iskoristiti!
Nije li to otpočetka bio Corkyjev plani
Metcalfe je osjetio kako mu udara bilo. Ustao je, pošao prema Lani, zagrlio je i
stao je tješiti. Postala je podatna u njegovu naručju, činilo se da se s njim
stopila, tijelo joj se grčilo od dubokih jecaja. Prolazile su minute. Držao ju je
zagrljenu; ona je naricala. Nema ničega što je više želio nego da drži svoju Lanu u
naručju i doista, bilo je to u ovom trenutku sve što je mogao za nju učiniti; bilo
je to i sve što je ona željela. A zatim je prekinula šutnju ne odvajajući se od
njega. - Znaš, ja sam sama poput ruskoga naroda, moj Ijubimi. Meni nitko više ne
može pomoći.
- Možda može - reče Metcalfe dok su mu se misli rojile. - Možda ipak može.
Simfonija mirisa gotovo je savladala violinista, kao stoje to bio čest slučaj u
zatvorenim prostorima, ponajprije u nepoznatoj okolini. Mogao je osjetiti miris
kreme Nivea koju je sitni birokrat očito upotrebljavao umjesto sapuna za brijanje,
duhan za lulu marke Obel i tonik za kosu od ružmarina kojim se služio u tužnom i
uzaludnom pokušaju da spriječi ćelavost, iako je za to već bilo itekako prekasno.
Mogao je namirisati laštilo za čizme zaposlenika veleposlanstva i prepoznati marku
Erdal; podsjećala ga je na njegovo djetinjstvo i njegova oca, strogog i pedantnog
muškarca čije su čizme uvijek bile sjajno očišćene. Njegov je otac kupovao kanistre
laštila za cipele Erdal uz koje su išle i sličice za skupljanje na kojima su bili
prikazani cepelini ili jedrilice ili, a to je najviše volio, prethistorijske
životinje. Sjećao se sa zadovoljstvom lijepih slika u boji na kojima su bili
prikazani diplodok i arheopteriks i plesiosaur; svaki od njih je poskakivao u
prvobitnim močvarama. To je jedna od doista rijetkih sretnih uspomena iz njegova
djetinjstva.
200
201
Većina mirisa koja je ulazila u njegove osjetljive nosne membrane nije, na žalost,
bila ugodna. Manje je ugodno bilo daje mogao namirisati objed sitnog birokrata jer
njegova probava očito nije dobro funkcionirala. Čovjek je jeo kobasicu s kiselim
zeljem i očito netom prije violinistova dolaska obilno pustio vjetrove u svom
uredu. Miris se doduše rasplinuo, ali ipak ne sasvim.
- Koliko će dug biti taj popis? - upita Kleist. - Trebam samo popis svih Engleza i
Amerikanaca koji su stigli u Moskvu u posljednjih sedam dana. Koliko bi ih moglo
biti? - Violinista je zanimalo samo je li stanoviti Daniel Eigen za posljednjih
nekoliko dana stigao u Moskvu.
Naravno da se moglo zamisliti ili je čak bilo i vjerojatno daje Eigen doputovao pod
drugim imenom. Neovisno o tome kako se špijun sada zvao, popis je bio dobro
polazište. On će Kleistu prištedjeti mnogo vremena kad bude išao od hotela do
hotela istražujući novopridošle i vizualno ih identificirajući.
U razgovoru s tim čovjekom gubio je samo dragocjeno vrijeme. Ali vojni ataše,
general Ernst Kostring, s kojim se zapravo trebao sastati, bio je danas na
službenom putu i zamolio ga da svoju molbu prenese tom podčinjenom.
Činilo se da birokrat ima spreman jedan izgovor za drugim. Čovjek je bio majstor u
vještini odgañanja koja je vladala u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. U
proteklih deset minuta improvizirao je pravu bujicu razloga zašto ne može ništa
učiniti. To stajalište je Kleist često susretao u ministarstvu vanjskih poslova,
osobito kad se radilo o Sicherheitsdienstu koji su tamošnji službenici mrzili i
koje su se bojali.
Page 111
Kleista nije posebno brinulo što su mrzili SD. No korisno je bilo da su se bojali
SD-a. I kod tog sitnog birokrata, koji se mirišući po toniku za kosu od ružmarina i
vjetrovima, pravio važan iza svog malenog pisaćeg stola. On me ne voli, ali zato me
se boji. Ovi uredski štakori sa svojim mlohavim guzicama, svojim mlohavim dušama,
su mu se gadili. Bile su to uplašene, sitne duše koje su se osjećale nadmoćno prema
ljudima kao što je violinist iako su u stvarnosti bili samo vrapci koje je zračna
struja povukla za orlom ili miševi koji su tražili zaklon blizu lava. Ovi virtuozi
uredske spajalice i klamerice: kako je banalna bila njihova egzistencija, kako je
monoton bio njihov život! Nisu ništa znali niti će ikada znati o transcendenciji
koju su poznavali Kleist i njegov mentor Reinhard Tristan Eugen Hevdrich: ushit pri
sviranju dobre glazbe koja slušatelje može ganuti do suza. Ili sličan ushit kad se
nekoga liši života, što je
druga vrsta glazbe: odmjerena, ritmična, kontrolirana, koja zahtijeva ne samo
spretnost nego i instinkt, umijeće. Kleist je zurio nehotice u birokratov vrat dok
mu je čovjek nervozno gutajući objašnjavao zašto je to nemoguće, zašto ne mogu
tražiti od NKVD-a takav popis i zašto nisu, zašto nisu mogli surañivati sa
sovjetskom tajnom policijom jer ona napokon radi protiv njih, sumnjiči ih iako
službeno politika glasi drugačije... Kleist je promatrao čovjekovu adamovu jabučicu
koja je skakutala, tiroidnu hrskavicu njegova grla, ligamente i tetive te meko
mišićno tkivo. Bio je tako gol, tako ranjiv. Nakratko je zamišljao kako bi bilo
ovaj mesnati vrat okružiti hladnom, veoma čvrstom E strunom i, sjajno, zategnuti je
te tako zaustaviti ovu beskonačnu bujicu Scheissel Ugledao je šiljati otvarač za
pisma na birokratovu pisaćem stolu i pitao se kako bi bilo gurnuti ga kroz očnu
jabučicu ovog brbljavca u meko tkivo njegova mozga.
Nešto je u izrazu violinista, neprimjetan bljesak njegova zločestog malenoga sna u
budnom stanju, moralo naglo doći do birokrata jer je Kleist vidio kako su mu se
zjenice refleksno smanjile, žmiganje mu se ubrzalo i, odjednom, činovnik je postao
popustljiv.
- ...Što dakako ne znači da nismo imali kontakte ovdje u Moskvi
- nastavi žurno čovjek. - Moramo samo malo podmititi svoje kolege u
odgovarajućem odjelu Ministarstva vanjskih poslova. Oni vode popise
svih stranaca koji uñu u zemlju.
- Izvrsno - reče Kleist. - Kad mogu dobiti popis?
Birokrat je progutao, no pokušao je prikriti strah uljudnom razmetljivošću.
- Mislim da bismo do kraja tjedna mogli...
- Danas. Trebam taj popis danas\
Čovjek je problijedio. - Kao što želite, gospodine Hauptsturmfuhrer, uvjeravam vas
da činim sve što mogu.
- A ako nije previše, imate li možda za mene sobu u kojoj mogu
vježbati violinu dok čekam popis?
- Svakako, gospodine Hauptsturmfuhrer. Zašto ne uzmete moj
ured?
202
19
- Za ime Boga, što ste to izveli? - zaurlao je Ted Bishop kad je
Metealfe ušao u predvorje hotela Metropol. - Izgledate tako loše kao što
seja osjećam. Čak i gore nego vaša soba nakon što su je poharali momci
Kršćanske udruge mladih.
Metealfe mu je mahnuo, no nastavio je ići do dizala. - Imali ste pravo. Ruske
djevojke znaju biti doista divlje.
- Ne vjerujem da sam to ikad rekao. - Bishop je izgledao zbunjeno.
- To dosad nije bilo moje iskustvo. - Prišao je bliže, zaštitio svoje
krvlju podlivene oči od svjetlosti i dodao povjerljivo: - Čini se da imate
meñunarodne pristaše.
- Zašto?
- Ne samo špicle iz GRU-a i NKVD-a. S tim valja ovdje računati.
Ali sad i Švabe njuškaju za vama.
-Nijemci?
- Jutros je jedan Švabo bio ovdje i raspitivao se na recepciji o
imenima netom pristiglih gostiju. Točnije rečeno, o strancima koji su
Page 112
ovdje od prošlog tjedna.
Metealfe je naglo stao, okrenuo se i potrudio se glumiti nonšalanciju.
- Čovječe, nacisti su se u Moskvi već ugodno smjestili, zar ne? - Pokušao
se šaliti. - Gotovo previše udobno, ne mislite li i vi tako?
Bishop je slegnuo ramenima.
- SD po izgledu. Sicherheitsdienst, služba sigurnosti SS-a. Ali ovdje
na recepciji nije baš postao mnogo pametniji. Problemi s razumijevanjem,
znate. Uz to treba dodati činjenicu da Rusi ne vole nikakva pitanja osim
onih koja sami postavljaju.
- Je li dobio što je želio? - Gosti koji su netom stigli? Stranci? To
bi mogla biti slučajnost, ali Metealfe nije baš bio uvjeren u to. Zašto baš
Nijemac, pitao se?
- Odveo sam tipa u stranu i malo pročavrljao s njim. Znate kako
vapimo za vijestima, mislio sam da on možda zna nešto o budućim
planovima Švaba; tračevi, glasine, nešto što bi mi moglo poslužiti.
Možda će biti vrijedan barem nekoliko redaka u mom sljedećem
dopisničkom izvještaju. Znate ono: »Kao što smo doznali od jednog
njemačkog posjetitelja ovoga glavnoga grada pod opsadom...« Čitatelji
novina vole takve šuplje fraze. Uložio sam sve svoje vrhunske novinarske
sposobnosti. Dugo smo i dobro razgovarali.
- O čemu?
- Momak se doista vraški dobro razumije u glazbu. Poznaje Waltera
Giesekinga osobno. I Elisabeth Schvvarzkopf.
- Je li pitao za imena gostiju?
- Da. Uvijek se iznova vraćao na to.
- I jeste li mu mogli pomoći? - Metealfe se trudio da govori
ležerno.
- Rekao je kako gaje neki stari prijatelj zamolio da potraži nekoga.
Rekao je da se ne može točno sjetiti imena. Jednostavno nekoga tko je
nedavno stigao iz Pariza.
- Znači da ja ne dolazim u obzir.
- Može biti. Ja sam ipak bolji u prikupljanju informacija nego u
davanju. Profesionalna bolest. Nešto je u toj priči bilo trulo, moram
reći. Nije se mogao sjetiti točnog imena? Molim lijepo! Sjeti se nečeg
drugoga; ovaj je trik prastar!
Roger Martin je još spavao kad je Metealfe pokucao na njegova vrata.
- Imaš li volje za šetnju? - upita Metealfe.
- Ne baš - progunñao je Roger.
- Dobro. Idemo!
Kad su njih dvojica napustila Metropol, za njima su pošla dva agenta NKVD-a koji su
odmah zauzeli pozicije uhoñenja, što je Metealfe prepoznao kao dio standardne
tehnike NKVD-a. Jedan ih je pratio s odreñene udaljenosti; drugi je prešao cestu i
hodao dalje usporedno s njima. Nisu bili amateri, ali nisu bili ni posebno dobri.
Je li se to negdje u blizini muvao neki dosad neotkriveni treći, plavokosi agent
koji je u usporedbi s ovom dvojicom prosječnih tipova bio pravi Houdini? To se,
dakako, moglo pretpostaviti. No Metealfe je odlučio da ni jednom od
204
205
pratilaca ne da povoda za zabrinutost ili nepovjerenje. Roger i on morali su samo
meñusobno razgovarati, ovdje na otvorenom i izvan dometa hotelskih mikrofona.
Njihovi će pokreti biti pravilni i očekivani.
Njegovi promatrači morali su imati dojam kako je Metcalfe pošao na ležernu jutarnju
šetnju prepunom avenijom: poslovni čovjek koji si je uzeo slobodno prijepodne za
neobvezatno razgledavanje. No njegov ton bio je sve drugo nego neobvezatan.
Opisivao je Rogeru žurno što se sve dogodilo, od agresivnog pretraživanja njegove
hotelske sobe preko neuhvatljive, majstorske pratnje koja mu je dodijeljena, sve do
Page 113
alarmantnog nestanka odašiljača.
Rogerov izraz lica postajao je sve ozbiljniji; kad je čuo za nestali odašiljač,
trgnuo se vidljivo. - Nakon sveg truda koji nas je stajao da zakopamo prokletu
stvar - reče on. -1 uz to još neprimjetno.
- Vidiš li neku mogućnost da sastaviš relevantne komponente?
Kristal imam; Morseova tipka i ostali dijelovi mogu se sigurno izvaditi
iz kratkovalnih prijemnika...
- Misliš li da je to praktičan prijedlog? - prekine ga Roger.
- Vjerojatno ne - prizna Metcalfe.
- To je teško očekivati od nekoga, zar ne?
Da.
- Točno. To nam je jasno.
- Kristalno jasno. Apsurdno je što sam to predložio. Ne može se
učiniti. Ali mora...
- Onda ću ja to učiniti.
Metcalfe se nasmijao. - Znao sam da ćeš ti to učiniti, Scoop.
- Treba mi jedan dan, možda dva.
- Naravno. Ali moram prije toga doći do Corkvja. - Corcoran mora
saznati za nestali odašiljač; inače ako ne bi dobio odgovor na svoje
poruke, zaključio bi kako se Metcalfeu nešto dogodilo.
Ali kako? Odrezani smo sve dok ne uspijem improvizirati odašiljač. Ako uspijem,
htio sam reći.
Metcalfe je dugo šutio razmišljajući. Zatim je progovorio.
- Postoji način o kojem mi je Corky govorio - reče on tada. - Rekao
mije da se poslužim njim samo u slučaju krajnje nužde.
- Pretpostavljam da ne misliš na vijest koju si dobio diplomatskom
poštom. To traje beskrajno dugo, najmanje nekoliko dana. Jedini
siguran način za diplomatsku komunikaciju koji znam jest telegraf. Ide
komercijalnim kabelima, ali izlazi kodiran.
-1 nije siguran.
- Nije siguran? To je najsigurnija metoda prijenosa koja postoji!
Njome se služi vaš veleposlanik za komunikaciju s predsjednikom,
dovraga!
- Siguran je od Rusa. Ali ne od naših ljudi. Unutarnji neprijatelji su
jednako tako opasni kao i vanjski.
- Isuse - reče Roger. - Što onda Corky preporučuje?
- U našem veleposlanstvu postoji očito telefonska veza koja je

sigurna od prisluškivanja i čije je postojanje tajna čak i većini suradnika.
Izgovorena vijest prenosi se kodirana i izobličena na odašiljač u Estoniji
gdje se pojačava, a zatim se signal šalje prekomorskim kabelima.
- Crni kanal - šapne Roger sa strahopoštovanjem. - Isuse, o tome
stalno slušam glasine, ali bio sam uvjeren daje to samo bezvezarija.
- Očito se rijetko rabi. Budući da bi česta upotreba uzbudila sovjetske
stručnjake za prisluškivanje, ona ostaje ograničena za hitne slučajeve.
- A Corkvjev čovjek u veleposlanstvu ima pristup?
Metcalfe je kimnuo.
- Zašto ti se tako žuri?
- Ovdje nešto nije u redu. U zadatku koji mi je Corky poslao nešto
je trulo. Von Schiissler uopće nije tip dvostrukog agenta kao što možeš
vidjeti, ali Corky je to morao znati. Njegovi su izvori mnogo bolji od
mojih.
Roger je izgledao zamišljeno. - Misliš da se ovdje dogaña još nešto?
- Sto posto! Inače me Corky potpuno uzalud poslao. To uopće nije
njegov stil. On uvijek sve savršeno pripremi i tek tada šalje svoje ljude
u neprijateljsko područje. Za tako spekulativni pothvat nikada me ne bi
navrat-nanos izvukao iz Pariza. To nije logično!
- Nije - reče Roger. - Imaš pravo, vjerujem. To nema smisla.
Metcalfe se odvojio od Rogera i došao zaobilaznim putovima do Američkoga
veleposlanstva. Putem je prošao uz jednu klasicističku kamenu zgradu na kojoj je
Page 114
mjedena tabla obavještavala daje to Njemačko veleposlanstvo. Pogledao je prema
zgradi i sjetio se von Schiisslera. Sve informacije koje je prikupio o tom
diplomatu, pa i njihov kratak razgovor u dači Američkoga veleposlanstva, odavali su
prilično precizan portret jednoga karijerista. Niti hrabar, niti lukav, niti
strastveni nacist, niti gorljiv protivnik nacizma.
906
207
Što je Corky, dakle, mislio? Zašto ga je, dovraga, Corky poslao ovamo?
S otvorenog prozora na bočnoj fronti Njemačkog veleposlanstva razlijegala se
glazba. Vani je bilo hladno. Tko na toj hladnoći otvara prozor mora biti fanatik
svježeg zraka, pomisli Metcalfe. Glazba je bila lijepa: ondje unutra netko je
iznimno dobro svirao violinu. Ali koji komad, pitao se. Zatim se od nekud sjetio
naslova: Totentanz. Mrtvački ples. Kako je to bilo njemački, ta posebna i mračna
mješavina kulture i smrti.
Kako se primicao Američkom veleposlanstvu, primijetio je na vanjskom rubu svoga
vidnog polja neki brzi pokret. Ogledao se i prepoznao pod krznenom kapom visoke
sibirske lične kosti plavokosoga muškarca. To je bio NKVD-ovac koji gaje čekao pred
Laninim stanom i odveo ga na zabavu u daču. Sada se pojavio ni od kuda u
veleposlanstvu, kao da ondje očekuje Metcalfea. Kao da jednostavan zadatak praćenja
Metcalfea u hotelu prepušta niže vrijednim kolegama. Osim toga, taj pratilac je već
davno nadišao bavljenje takvim sitnicama. Činilo se da zna kamo ide ciljna osoba.
Metcalfe se osvrnuo oko sebe zateturavši prema agentu NKVD-a, ali čovjek je nestao.
I to je dobro, pomislio je. Pratilac je očito posjedovao nadnaravnu sposobnost da
predvidi Metcalfeove poteze, ali stoje pritom napokon doznao? To što se američki
poslovni čovjek zaustavlja ispred veleposlanstva vlastite zemlje nije bilo nimalo
neobično. Ako to nije bilo ništa drugo nego psihološko zastrašivanje, neka se samo
trude na svakom mjestu gdje se zaustavi. Neće ga impresionirati.
Amos Hilliard je nezadovoljna izraza lica došao na malenu recepciju konzulata.
Očito nije bio posebno oduševljen tim ponovnim susretom s Metcalfeom.
Metcalfe mu je izložio razloge svoga posjeta. Hilliard se nerado složio.
- Utvrda - reče on. - Poput kule u dvorcu. Ljubomorno se čuva,
strogo nadzire. Ja se osobno njome rijetko služim. Sad se moram sjetiti
nekog izgovora za svoje kolege.
- Veoma sam vam zahvalan - reče Metcalfe.
- Poručite Corkvju da želim povišicu - odgovori diplomat.
Nakon četvrt sata Hilliard ga je odveo kroz labirint zatvorenih
hodnika koji su završavali pred čeličnim vratima. Kako je Metcalfe putem
čuo, to je bilo najsigurnije područje zgrade veleposlanstva. Diplomat se metodički
primio posla da na velikoj crnoj bravi s brojevima namjesti današnju važeću
kombinaciju. Hilliardu je trebalo nekoliko minuta da otključa vrata; očito je
rijetko dolazio ovamo.
Kad su se našli u sigurnom hodniku Hilliard je pokazao na vrata na kojima je pisalo
CENTRALA, gdje su bili smješteni razvodni ormarići koji su napajali crni kanal,
teleprinterski i telefonski kabeli koji su ovamo dolazili izvana. Zatim je zastao
pred nekim neobilježenim vratima koja su dodatno bila osigurana trima bravama što
su izgledale vrlo komplicirano. Iza toga nalazila se prostorija koja je na prvi
pogled podsjećala na telefonsku kabinu: uzak, ne baš dubok prostor s čeličnim
zidovima. I doista, nije bio veći od lijesa. Tu se nalazio metalni stolac. Na uskoj
čeličnoj polici stajao je obični crni telefon s neobično velikim kućištem od crnog
bakelita.
To je bio komunikacijski modul osiguran od prisluškivanja na koji je Hilliard
mislio kad je govorio o kuli. Bio je jedva više od čelične kutije koja je
najsofisticirani]im metodama bila zvučno izolirana. Iz nje nije mogao prodrijeti
nijedan glas prema van. Čim je Metcalfe sjeo, Hilliard je zatvorio teška vrata za
sobom i zaključao ih.
Metcalfe je s mukom potisnuo panični osjećaj klaustrofobije. U vratima je bila mala
špijunka od pleksiglasa kroz koju je mogao promatrati kako je Hilliard ušao u
Page 115
prostoriju točno preko puta kako bi odande nadzirao operaciju pazeći da sve bude u
redu.
U kuli zrak je bio ustajao i miran. Nije bilo ventilacije, očito još jedna mjera
zvučne izolacije. Začas je postalo vruće dok je Metcalfe čekao. Hilliard je
aktivirao vezu preko crnog kanala kodiranim telegramom s najvišim stupnjem
prioriteta. Čim su bile uspostavljene potrebne veze, za stoje trebalo nekoliko
minuta, primljen je dolazni poziv.
Metcalfeu je potekao znoj niz lice. Odjednom se začula glasna, prodorna zvonjava
koja nije imala nikakve sličnosti ni s kakvom zvonjavom telefona koju je ikada
prije čuo. Metcalfe je zgrabio slušalicu.
- Stephene, mladiću moj - začulo se Corkvjevo prepoznatljivo kreštanje. Iako je
veza bila sigurna od prisluškivanja, Corcoran je pazio da ne upotrijebi Metcalfeovo
prezime. Nekako je bilo jako umirujuće nakon cijele vječnosti ponovno čuti Corkvjev
glas iako je od njihova zadnjeg razgovora prošlo tek nekoliko dana. -
Pretpostavljam da se radi o nečem hitnom. Upravo sam fino ručao. - Glas mu je
zvučao nekako
ons
209
šuplje, s metalnim odjekom.
- Oprostite - reče Metcalfe ukočeno.
- Jeste li uživali u baletu?
- Jeste li dobili moju poruku daje kontakt uspostavljen?
- Svakako. Ali što je s Nijemcem?
- Samo sam kratko s njim razgovarao.
- Dovoljno dugo da ga možete procijeniti?
- Mislim da da.
- Biste li rekli za njega se može vrbovati? Potencijalni dvostruki
agent?
- To ne bih rekao. I htio bih dodati da vi to već odavno znate.
Corky je šutio nekoliko sekunda. Jedini šum na liniji bilo je slabo
šuškanje u pozadini, prigušeno psikanje. - Najkraća veza izmeñu dviju točaka nije
uvijek pravac - odgovori stari napokon.
- Zašto sam ja ovdje? - upita Metcalfe podigavši razdražljivo glas.
- Prokletstvo, Corky, ne mogu vjerovati da ste me bez veze poslali
ovamo, uz sve rizike. Ma dobro, moja bivša djevojka je slučajno u vezi s
njemačkim diplomatom koji je totalni mediokritet. Pa što? Nemojte reći
da nemate stotinu boljih kandidata od Schtisslera koji se mogu vrbovati!
Što se, dovraga, ovdje dogaña, Corky?
- Samo mirno, Stephene - reče Corky ledeno. - Htio sam da
uspostavite vezu sa svojom bivšom djevojkom, kako je vi nazivate, i to
ste učinili. Time je završena prva faza.
- Čega je to prva faza? Ja nisam marioneta, Corky. Ne možete
očekivati da ću ja plesati kako vi vučete konce. Što se, dovraga, tu
dogaña? - Prošao je rupčićem preko čela i vrata.
- Stephene, saznat ćete ono što morate znati kad bude potrebno.
- To nije dovoljno, Corky. Ja sam ovdje u akciji, riskiram glavu...
- Vi ste dobrovoljac, Stephene. Niste unovačeni. Želite li istupiti,
rado ću vam organizirati put kući. Ali dok ste u mojoj službi, operativna
sigurnost je na prvom mjestu. Igramo opasnu igru. Nakon traumatičnih
dogañaja u pariškoj postaji trebalo bi vam biti jasno što...
- Što je sljedeća »faza«, kako je vi zovete? - prekine ga Metcalfe.
Dugačko metalno psikanje. Otkucavale su sekunde. Metcalfe se već
pitao je li veza prekinuta kad je Corcoran napokon odgovorio: - Rudolf von
Schiissler je, poput svih svojih kolega iz Njemačkog veleposlanstva, tu u Moskvi da
istraži Ruse. Kako Sovjeti ne bi bili nepovjerljivi, Hitler je svojim ljudima
zabranio pravu špijunažu. To neizbježno čini njihov
zadatak praktički nerješivim. Nacisti očajnički tragaju za pouzdanim informacijama

Page 116
o Sovjetima, no ne mogu ih dobiti. Predlažem da im ih mi dostavimo.
- Kako će to funkcionirati?
- Uskoro ćete dobiti jednu pošiljku dokumenata. Morate Svetlanu
nagovoriti daje preda svom njemačkom ljubavniku.
Metcalfeu je umalo ispala slušalica iz ruke.
- Preda? - uzviknuo je.
- Ovdje imamo više faktora - reče Corky. - Svetlanin otac je istaknuti
umirovljeni general Crvene armije, junak Oktobarske revolucije koji
sada radi u Komesarijatu za obranu.
- Njegov posao ondje je beznačajan - ubaci se Metcalfe. - Sinekura
za zaslužnog vojnika. Čisto birokratski. Lana mi je ispričala...
- Morate improvizirati, sine. Sjetite se nečega. Pronañite neko
promaknuće.
- Tražite od mene da je iskoristim. To je pravi razlog što ste me
poslali ovamo, zar ne?
To je slutio, ali htio je to čuti od samoga Corkyja.
- Ja bih se drukčije izrazio. Htio bih daje vi unovačite. Htio bih da
iskoristite von Schtisslera. Trebate ga upotrijebiti kao kanal kroz koji će
se slati informacije do Obenvehrmachta. Strateške i taktičke informacije,
obavještajni materijal koji će utjecati na odluke Nijemaca.
- Isuse, Corky, vi tražite od mene da stavim Lanu u nevjerojatno
riskantan položaj. Za ime Boga, ona je balerina, plesačica. Ona nije
školovana agentica. Ona nije špijunka, ona je umjetnica!
- Ona je i glumica, Stephene. Neki od mojih najboljih agenata došli
su iz kazališta.
- A što mislite što će se dogoditi s njom ako kiksa?
- Stephene, - reče Corcoran strpljivo - moram li vas podsjetiti u
kakvom se položaju ona već nalazi? Imati posla sa strancima danas je
riskantno za svakog sovjetskog grañanina. Ali ona nije obična Ruskinja.
Ona je slavna plesačica, osim toga njezin je otac istaknuti general, a
ona spava s njemačkim diplomatom. Zaboravite pakt izmeñu Hitlera i
Staljina... Sovjetska tajna služba je sasvim sigurno intenzivno nadzire.
Metcalfe je pomislio na Lanina čuvara Kundrova. Intenzivnije nego što misliš,
pomislio je. Ali von Schiissler se nije zbližio s Lanom zbog špijunaže, u to je bio
uvjeren. Ako je njegov interes za nju imao neke veze s položajem njezina oca, Lana
to nije primijetila pa čak i nakon
211
mjeseci njegovih pažnji. Ne, Nijemčevi motivi bili su čisto seksualne prirode. Lana
je bila iznimno lijepa žena, što je bio dovoljan razlog da se zainteresira za nju.
Osim toga, bila je kao primabalerina trofej s kojim se mogao okolo pokazivati.
Nesigurni muškarci poput von Schiisslera vole se okružiti lijepim ženama kako bi
povećali svoj ugled. Nakon što je ucijenio Lanu otkrivši postojanje tajnog dosjea
čije bi objavljivanje moglo imati za posljedicu hitnu likvidaciju Mihaila Baranova,
nije više pokazivao interes za njega.
- A što je s njezinim ocem? - ustrajao je Metcalfe. - I njega bih
ugrozio.
- Njezin otac, kako da to taktički kažem, neće više dugo biti na
ovome svijetu. Samo je pitanje vremena kada će, poput većine svojih
drugova na vrhu Crvene armije, biti uhićen.
- Dosad je preživio.
- Njegovo ime stoji na jednom popisu. To smo slučajno saznali.
NKVD ga zove Kniga smerti, Knjiga smrti. Uhićenja idu sustavno dalje.
Baranov je na redu za nekoliko tjedana. Čim bude uhićen, Lana više
ne može poslužiti kao koristan kanal za dezinformacije pa je zato rok
kratak. U svakom slučaju mislite da se NKVD već ne pita je li ona možda
rizik sigurnosti, zar ne? Ona se već davno usosila.
-Ali ne dobrovoljno - usprotivio se Metcalfe dok sije brisao graške znoja s čela. -
Nije imala drugog izbora.
- Molim vas! Sjetite se da gledamo kako nacisti postupno gutaju
cijelu Europu ili možda ne postupno, nego u velikim porcijama. Prokleta
Page 117
nacistička mašinerija blitzkriega odnosi pobjedu za pobjedom. Sloboda
svijeta nikad još nije bila tako ugrožena kao danas. Francuska je na
koljenima; Hitler više nema neprijatelja u Europi; Engleska ne može
više dugo izdržati. Imamo li izgleda da zaustavimo njemački trijumfalni
pohod, onda je naša prokleta obveza da to učinimo. Zato ste vi ondje.
Ništa trenutačno nije važnije. A ja vjerujem da nam je u krilo pala prilika
da poduzmemo nešto. Bilo bi krajnje ludo ako je ne bismo iskoristili. Ili
još gore: bio bi to zločinački nemar. - Corky je napravio pauzu; Metcalfe
je umuknuo. - Jeste li još na vezi, Stephene?
A što bi bilo u tim dokumentima za koje želite da ih Lana preda von Schiissleru?
- Ti dokumenti daju odreñenu sliku za OKW, Oberkommando der
fVehrmacht, za Hitlera i njegovo vrhovno zapovjedništvo.
- Koju vrstu slike?
- Neki umjetnici slikaju uljem, drugi akvarelnim bojama. Mi ćemo

se poslužiti brojkama. Uredno poredanim kolonama brojeva. Procjena
snaga postrojbi, točne brojke, oprema, divizije, broj ljudstva, lokacije
skladišta oružja. Skupina podataka koje će za planere u vrhovnom
zapovjedništvu JVehrmachta i napokon za samog Hitlera napraviti tako
živu sliku Crvene armije kao da ju je naslikao van Gogh.
- Koju vrstu slike? - forsirao je Metcalfe.
- Sliku medvjeda, Stephene. Ali plišanog medvjeda. Mladog
medvjedića kojem su uklonili pandže.
- A Lana treba dostaviti von Schiissleru krivotvorene dokumente
koji dokazuju kako je Sovjetski Savez vojno slab.
- Bit će vrhunski krivotvoreni, uvjeravam vas. Ni sam Staljin ne bi
opazio razliku.
- U to ne sumnjam.
Bože moj, čudio se Metcalfe. To je bilo sjajno i dijabolično, tipičan Corky. - Ako
Hitler bude smatrao napad na Rusiju dječjom igrom, zapovjedit će ga odmah - reče
Metcalfe. - Jednostavno će srušiti vrata i ući u kuću.
- Doista? - upita Corky. Glas mu je bio nabijen sarkazmom koji se
čuo unatoč lošoj tonskoj kvaliteti veze.
- Isuse Bože, Corky, pokušavate prevariti Hitlera da objavi rat
Sovjetskom Savezu!
Ponovno duga stanka. Povremeno pucketanje, fijukanje i pištanje nastavilo se
podsjećajući na šumove smetnji iz loše ugoñenog radija.
- Stephene, spomenuo sam Peloponeski rat, sjećate se?
- Naravno da se sjećam - odbrusio je Metcalfe. - Atena je tada
opstala samo zato što su njezini neprijatelji meñusobno ratovali.
- Atena je posijala neslogu meñu svoje neprijatelje. Nahuškala je
jedne na druge. To je bila ključna točka.
- Meñutim, vi ne znate hoće li bilo koji od tih dokumenata ikada
stići do Hitlera, zar ne? Zamislite koliko ima karika u lancu, kolike
mogućnosti imaju skeptični nacistički birokrati da ga ne proslijede.
- Sigurno, Stephene, ali ako bismo se laćali samo stvari za koje
imamo jamstvo da će uspjeti, ne bismo naposljetku ništa učinili, zar ne.
-Priznajem.
- Znamo sljedeće: Hitler provodi svaki dan osam sati čitajući
izvještaje, bilješke i obavještajne podatke. On je ovisnik o obavještajnim
podacima. Najvažnije odluke donosi sam na temelju informacija koje
212
213
prima. I jedini materijal koji doista shvaća ozbiljno potječe od špijunske službe.
On vjeruje špijunima. Von Schiissler, doduše, nije špijun, ali ima izvrsne veze.
Ima prijatelje na najvišim mjestima.
Metcalfeove misle su se komešale. Rupčić mu je bio mokar da se mogao cijediti.
Page 118
Tražio je novi, ali nije ga imao. - Dobro, učinit ću to, ali pod jednim uvjetom.
- Kako, molim? - upita Corky s nevjericom.
- Dogodi li se što Lani, bude li imala razloga za pretpostavku da su
joj na tragu, da joj neposredno prijeti uhićenje, morate mi jamčiti da ćete
je izvući iz Moskve. - Sad si je obrisao dlanovima znoj s očiju. Ovdje
unutra bilo je tako prokleto vruće da nije znao koliko će još izdržati.
- Stephene, znate dobro da ne činimo takve stvari.
- Znam dobro da činimo. Činili smo to u Francuskoj, činili smo to u
Njemačkoj.
- Iznimni slučajevi...
- Ovo je izniman slučaj, Corky. Ne želim je upletati bez toga
jamstva.
- Činimo, naravno, najbolje što možemo kako bismo ograničili
njezin rizik, Stephene, ali...
- Dogovorili smo se - prekine ga Metcalfe. - Nećemo pregovarati.
Uzmite ili ostavite.
Amos Hilliard sjedio je za teleprinterskim terminalom točno na suprotnoj strani
prostorije kako bi mogao odmah reagirati na prispjele vijesti. Crni kanal je bio
tek nedavno uspostavljen i poput svake nove tehnologije još nije bio potpuno
pouzdan. Sastojao se od složenog, prilično nespretnog nizanja meñunarodnih veza pri
čemu je svaki član toga lanca bio ranjiv, ovisno o ratnoj sreći. Bilo je
jednostavno previše stvari koje su se mogle izjaloviti. Najbolji indikator za
kvalitetu prijenosa bio je mjerač jačine signala ugrañen u konzolu ispred
Hilliarda. Obje igle koje su pokazivale jačinu prijenosa i prijama ostale su
stabilne, jedva su se micale. Ako bi jedna od njih pala, Hilliard je bio spreman
ponovno pokušati uspostaviti vezu.
Metcalfeu je trebalo dulje nego što je Hilliard očekivao. Očito je morao
razgovarati s Corcoranom o nekoj osjetljivoj i složenoj temi. Zašto je mladić bio u
Moskvi, Hilliard je mogao samo slutiti. Pitati ga nije smio, to su zabranjivali
Corkvjevi propisi o strogoj podjeli zadataka, ali on nije mogao, a da se ne pita.
Već je čuo mnogo o mladom Metcalfeu,
914
bogatomplayboyu koji se nije činio dovoljno ozbiljnim da bude jedan od Corkvjevih
momaka i toj balerini iz Boljšoja. I vidio je kako su se njih dvoje izgubili na
zabavi u dači veleposlanstva. Čovjek nije trebao biti atomski fizičar pa da pogodi
da izmeñu njih dvoje ima nešto. Zatim, sva ta pitanja o von Schussleru. Metcalfe je
očito pokušavao procijeniti Nijemca. Možda se poslužio mladom ženom da doñe do
nacista. Možda je Corky zato poslao tako nezrelog mladog čovjeka. Možda je
Metcalfeovo iskustvo na terenu bilo manje važno nego njegovo iskustvo u spavaćoj
sobi.
Hilliard je ponovno pogledao pokazivače i stresao se. Obje igle su se naglo
vratile. Jačina signala je iz nekog razloga naglo pala. Skočio je s terminala i
otrčao u hodnik kojim su odjekivali njegovi koraci. Vireći kroz malenu špijunku od
pleksiglasa u čeličnim vratima kule mogao je vidjeti Metcalfea oblivena znojem,
koji je i dalje blebetao. Budući daje i dalje govorio, značilo je da veza nije
prekinuta.
Stoje moglo uzrokovati nagli pad jačine signala?
Odjednom su Hilliarda prošli hladni trnci niz leña. Nije valjda...?
Lupao je šakom o špijunku sve dok se Metcalfe nije začuñeno ogledao. Hilliard mu je
divljački pokazivao da mora odmah prekinuti prelazeći pantomimski palcem preko
grla. Metcalfe je izgledao kao daje rekao nekoliko riječi i zatim brzo spustio
slušalicu.
Kad je Hilliard napokon otključao vrata, Metcalfe je stajao pred njim kupajući se u
znoju - Što, dovraga...? - izderao se.
- Rupa u sigurnosti! - reče Hilliard bez daha. - Posljednjih
dvadeset, trideset sekunda... Koliko je osjetljiv bio razgovor? Mogao se
prisluškivati i snimati.
- Snimatil Ne, o osjetljivim temama smo već razgovarali; zaključivali
razgovor. Ali kako je moguće prisluškivanje!
Hilliard se nije trudio odgovoriti. Pojurio je žurno niz hodnik tako da su mu
koraci glasno odjekivali po podu terase. Znao je da je jedina druga otvorena veza
Page 119
centrala na kraju dvorane blizu ulaza kamo su dolazili kabeli za teleprinter i
telefon: ranjiva točka koja još nije bila pravilno
osigurana.
Odjednom je vidio niz hodnik kako su se vrata centrale otvorila. Pojavio se neki
lik i odmah nestao kroz čelična vrata na kraju hodnika. Hilliard je prepoznao
čovjeka: bio je to mlañi tajnik veleposlanstva u čiju je lojalnost oduvijek
sumnjao. Sad su sve sumnje bile uklonjene, čovjek je prisluškivao.
215
Po čijem nalogu?
Hilliard je dotrčao do vrata centrale i otvorio ih. Imao je što vidjeti. Slušalice
koje je bjegunac ostavio. Potvrda koja Hilliardu nije ni trebala.
I Metcalfe je sada stajao na vratima centrale. I on je vidio slušalice; znao je što
se dogodilo.
- To je to - reče Hilliard. - Linije su provaljene.
- Toliko o tako hvaljenoj sigurnosti crnoga kanala.
- Mjere sigurnosti crnoga kanala trebaju ga štititi od prisluškivanja
izvana. Sovjeta. A ne od unutarnjih prisluškivača.
-Tko je to bio?
- Mlañi službenik Ministarstva vanjskih poslova. Nevažan u
hijerarhiji veleposlanstva...
- Po čijim uputama!
- To ne znam. I sumnjam da ću uspjeti to saznati u dogledno vrijeme.
Znam samo jedno, Metcalfe: ovdje su se umiješali razni igrači. A gdje
ima mnogo igrača, netko će biti izigran. Kad se sljedeći put budete služili
crnim kanalom, možete isto tako dobro emitirati preko Radio Moskve.
Učinite sebi i meni jednu uslugu. Napustite veleposlanstvo kroz stražnji
ulaz za poslugu. I nemojte više dolaziti, Metcalfe. Molim vas. Nikada
više.
Violinist je sjedio na klupi u parku preko puta Američkoga veleposlanstva. Glavom
mu je ugodno prolazila glavna tema iz Schubertova kvarteta Der Tod und das Mddchen.
Volio je kada bijesne, turbulentne triole iz uvoda ustupe mjesto smirujućim, poput
baršuna crnim kadencama u d-molu, kako se tonalitet mijenja od dura u mol, pri čemu
sladunjava melodija zadržava zlokobnost. Dok je promatrao kako ljudi ulaze u zgradu
ili izlaze iz nje kroz glavni ulaz, pokušao je, bez uspjeha naravno, ne obazirati
se na moskovske mirise od kojih se čovjeku diže želudac. U meñuvremenu ih je i
predobro upoznao: ukiseljeni miris muškoga znoja pomiješan s votkom, neoprane žene,
zadah luka, jeftin duhan, sveprisutni miris kuhanoga zelja. Donedavno je vjerovao
da ništa ne može biti gore od Francuza, ali prevario se, Rusi su bili mnogo gori.
Ovi mirisi su sada stvarali pozadinu ispred koje je odmah mogao prepoznati svakog
Britanca ili Amerikanca. Miiller, Kleistova veza u Sicherheitsdienstu, imao je jake
razloge za pretpostavku kako je Daniel Eigen, pripadnik špijunskog lanca što je
operirao u Parizu,
stigao u Moskvu. A sam Reinhard Hevdrich sumnjao je kako bi taj Eigen mogao biti
upleten u važnu intrigu pa to treba istražiti. Svatko je mogao likvidirati Eigena,
ali samo malo agenata SD-a imali su sposobnosti voditi istragu i munjevito ubijati
ako je to potrebno.
Francuske granice bile su propusne, iako pod njemačkom kontrolom. Ljudi su mogli
napustiti zemlju na sve moguće načine i to su činili. U Parizu su živjeli mnogi
Englezi i Amerikanci, od kojih mnogi nisu imali dokumenata, nisu bili registrirani,
tako da se praktično nije moglo utvrditi tko je posljednjih dana nestao iz grada. U
Moskvi je, meñutim, to bilo mnogo lakše. Dakako da je i ovamo mogao doputovati
stranac s krivotvorenom putovnicom, kao što je to bilo moguće svuda u svijetu, ali
u Rusiji, gdje su kontrole bile strože, bilo je to mnogo teže. A i broj stranaca
koji bi tijekom jednoga dana ušli u Rusiju bio je veoma malen. Kad bi dobio
jednodnevni popis stranaca, on sasvim sigurno ne bi bio dugačak. No, to je bila
prednost. Kratak popis sumnjivih može se brzo obraditi.
Ispred Britanskoga veleposlanstva Kleist je postavio još jednog agenta SD-a.
Dvojica su imala dobre šanse da identificiraju ciljnu osobu. Ipak je bila visoka
vjerojatnost da će potražiti veleposlanstvo svoje zemlje; to su svi činili.
Muškarac u bež ogrtaču izašao je iz zgrade. Je li to bio on?
Kleist je ustao, prešao aveniju i uskoro dostigao čovjeka.
Page 120
- Oprostite - reče on ljubaznim izrazom lica. - Mi se znamo, zar
ne?
No prije nego stoje drugi čovjek otvorio usta, violinist je znao da to nije ciljna
osoba. Kleist je osjetio tipičan miris životinjskih masti kojim je bila
impregnirana njegova odjeća: svinja i guska posipane paprikom. Čovjek je bio Mañar,
stoje dokazivao i njegov naglasak.
- Ne, ne vjerujem - odgovori čovjek. - Žao mi je.
- Oprostite - reče violinist. - Zamijenio sam vas s nekim.
216
217
20
Metcalfe na prvi pogled nije prepoznao punačku, bijedno odjevenu žena s rupcem
babuškom nabijenim duboko preko lica, koja je sjedila na klupi u parku na Sverdlovu
trgu. Lana se tako dobro kamuflirala. Kostim je vjerojatno posudila iz Boljšoj
teatra. Bio je strateški podložen na različitim mjestima kako bi njezinu vitku
pojavu pretvorio u tipično pretilu rusku seljanku srednjih godina.
Tek postoje iz sigurne udaljenosti utvrdio da ondje doista sjedi Lana, prošao je uz
njezinu klupu. Činilo se da ga Lana ne prepoznaje. Nije ga ni pogledala.
Bilo mu je jasno da je vjerojatno promatran; iako nije vidio nikakva pratioca,
morao je pretpostaviti da se plavokosi agent NKVD-a, s blijedosivim očima, sakrio
negdje u blizini i promatra ga. Pa iako možda nisu nadzirali svaki njegov korak,
morao je zbog mjera opreza pretpostaviti takvu mogućnost.
Pri susretu u staji dao je Lani točne upute za taj sastanak. Kad se budu u
budućnosti susretali, objasnio joj je, morat će se držati pravila struke.
Upotrijebio je ruski izrazio vsem pravilam iskustva, koji doslovno znači »pravila
umijeća«.
Lana je reagirala uplašeno, a u isti mah i s olakšanjem. Tajnovitost ju je plašila,
ali bila je zahvalna Metcalfeu na njegovoj temeljitosti jer će to zaštititi nju i
njezina oca. No kad joj je Metcalfe objasnio koje će metode trebati primijeniti,
sjetila se nečeg drugog pa je pitala: - Kako to da se ti tako razumiješ u te
stvari, Stephene? Kako ti poznaješ ta pravili iskustva? Ja sam mislila da si ti
poslovni čovjek, ali koji se poslovni čovjek razumije u špijunski zanat?
Metcalfe je slegnuo ramenima i odgovorio nonšalantnošću za koju se nadao da zvuči
uvjerljivo: - Vidio sam mnogo holivudskih filmova,
dusja; to znaš.
Nakon što je nekih sto metara prošao uz njezinu klupu, usporio je korak kao da mu
nije sasvim jasno u kojem smjeru treba ići. Na tom gaje mjestu Lana sustigla.
Promijenila je ne samo svoj izgled već i korak: išla je brzo, ali lagano šepajući
kao da ima napad gihta ili je bole kukovi.
Kad je pretekla Metcalfea na uskom putu, šapnula mu je mimo i brzo: -
Vasilijevskijeva ulica se odvaja od Puškinove ulice. - Zatim je nastavila dalje. On
se nesigurno ogledao u parku kao da se mora orijentirati, zatim je opet krenuo i
ostao pedesetak metara iza Lane na konstantnoj udaljenosti. Čudio se kako je
promijenila svoj izgled, kako je dobro oponašala korak mrzovoljne starije žene.
Napustivši park, bacila se u promet i prešla Puškinovu ulicu drskom rezolutnošću
starije seljanke.
Tim postupkom oni su se »kemijski očistili«, kako bi to nazvao Corky i njegovi
učenici, te se uvjerili da ih nitko ne prati. Metcalfe je promatrao kako je
skrenula u usku Vasilijevskijevu ulicu i krenuo za njom. Lana se približavala
drvenim vratima stambene zgrade. S lijeve strane bio je niz zvona, uz svaki gumb
bilo je rukom upisano ime u mjedenom okviriću. Zgrada je izgledala staro i prilično
trošno; unutra nije bilo nikakvog predvorja već samo stubište. Zgrada je smrdjela
po pokvarenom mesu i duhanu mahorka. Slijedio ju je škripavim stubama prekrivenima
istrošenim sagom do vrata nekog stana.
Metcalfe je ušao u mračni, uski stan koji je mirisao po plijesni i zatvorio vrata
za sobom. Lana mu se odmah bacila oko vrata. Njezin obloženi oblik bio mu čudan i
nepoznat meñu rukama, no crte lica su joj bile zanosno lijepe kao i uvijek, usta su
Page 121
bila topla i podatna, tako daje istoga trena osjetio uzbuñenje.
Oslobodila se njegova zagrljaja i ustuknula korak unazad.
- Ovdje bismo trebali biti sigurni, dragi.
- Tko stanuje ovdje?
- Jedna plesačica. Trebala bih reći nekadašnja plesačica. Odbila je
udvaranja našega koreografa pa sada radi kao čistačica u TASS-u gdje
radi i njezina majka. Masa može biti sretna što uopće ima posao.
- Njezina majka i ona sada obje rade?
Lana je kimnula. - Ispričala sam joj da sam... upoznala nekoga. Ona zna da ću joj
se ja odužiti za tu uslugu bude li kad trebala skrovito mjesto...
- Kaže se ljubavno gnijezdo, mislim barem.
218
219
- Da, Štiva - dražila gaje. - Ti dakako znaš kako se takvo što zove.
On se nasmiješio nelagodno. - Jesi li kad bila sa Schiisslerom
ovdje?
- Oh, ne, naravno da nisam! On nikada ne bi ušao u takav stan! Vodi
me sa sobom u svoj moskovski apartman i samo tamo.
- Zar on stanuje još gdje?
- Na selu ima luksuznu daču koju su Rusi oteli nekom bogatom
trgovcu. Nijemci danas uživaju poseban tretman. Staljin očito želi
pokazati Hitleru koliko mu je stalo do dobrih odnosa.
- Jesi li ikada bila ondje? Mislim u Schiisslerovoj ladanjskoj kući?
- Štiva, već sam ti rekla, on mi ne znači ništal Prezirem ga!
- Ne pitam zbog ljubomore, Lana, moram znati gdje se sastajete.

Stisnula je vjeñe. - Zašto moraš to znati?
- Kako bih mogao planirati. Objasnit ću ti poslije.
- Uvijek me vodi u svoj moskovski stan. U kuću u Kuntsevu nemam

pristup.
- Zašto ne?
- To je velika, luksuzna ladanjska kuća s osobljem, ljudi poznaju
njegovu ženu. On više voli biti diskretan. - Dodala je s gañenjem:
- Oženjen je, znaš. Kod kuće u Berlinu ima ženu i djecu. Moram očito
ostati skrivena, poput kakve sramotne tajne. Ondje provodi vikende
pišući svoje memoare kao da ima što reći, kao da je on nešto više od
žohara! Ali zašto te sve to zanima, Štiva? Dosta o tome smećul Imam
večeras s njim sastanak i ne bih htjela misliti na njega prije nego što
budem morala.
- Jer imam ideju, Lana. Mogućnost da ti pomognem. - Metcalfe
se gadio samoga sebe kad je čuo kako glasno izgovara te riječi. Lagao
joj je, iskorištavao ju je. Točnije rečeno manipulirao je njome. To gaje
ubijalo.
- Pita li on katkad za tvog oca?
- Praktički nikada. Taman toliko često da me podsjeti kako zna za
oca. Kako nas drži u šaci. Kao da me mora na to podsjećati! Zar on
misli da bih ja to mogla zaboraviti? Zar vjeruje da nisam svjesna toga
svake sekunde koju provodim s njim? - Gotovo je ispljunula riječi. - Zar
vjeruje da ću to zaboraviti zato što sam podlegla njegovim čarima?
- Znači neće mu se činiti neobičnim kad mu slučajno spomeneš da
je tvoj otac nedavno dobio u Komesarijatu novu važnu poziciju, posao
koji mu omogućuje pristup cijelom nizu dokumenata u vezi s Crvenom
220.
armijom?
- Za ime Boga! Zašto bih to tvrdila?
- Da ga navedeš na neku ideju.
Page 122
- Ah, naravno - složila se Lana duboko sarkastično. - Da traži od
mene da ukradem očeve dokumente, zar ne?
- Točno.
-A zatim... a zatim da mu predam te državne tajne. To je tvoja ideja, Štiva?
- Točno. Dokumente o strogo tajnim detaljima sovjetskoga vojnog
plana.
Uzela je Metcalfeovu glavu meñu ruke kao daje on neki glupi maleni dječak i pritom
se nasmijala. - Briljantna ideja, moj Štiva. A zatim ću stati s megafonom na Crven
trg i ispričati cijeloj Moskvi što mislim o Staljinu. Bi li mi se pridružio? Hoćemo
li zajedno nastupiti?
Metcalfe je govorio dalje ne dajući se zavesti njezinim sarkazmom.
- Dokumenti su, naravno, krivotvoreni.
- A od koga ću dobiti te krivotvorene dokumente?
- Od mene. Opskrbit ću te.
Lana je ustuknula još pola koraka zureći ispitivački u njega. - I zatim će se
diskreditirati - reče ona polako, ne više sarkastično - jer će dokumente
proslijediti u Berlin.
- Točno, naposljetku će pasti u nemilost - potvrdio je Metcalfe.
- Zatim će ga opozvati u Berlin, a ja ću ga se napokon riješiti.
- Jednom. Ali prije toga iskoristit ćeš ga da spasiš svoju domovinu.
- Da spasim Rusiju? Kako je to moguće?
Metcalfe je bio svjestan da igra opasnu, nečasnu igru s njom i prezirao je sebe što
to čini. Rekavši joj samo dio onoga što je htio da ona učini zapravo ju je namamio
iskorištavajući njezinu mržnju prema nacizmu i njezinu ljubav prema Rusiji, njezinu
mržnju prema Schussleru i njezinu ljubav prema Metcalfeu.
- Znaš da nema toga sporazuma, toga komada papira koji bi Hitler
mogao potpisati, a koji bi ga spriječio da učini ono što smatra da je
najbolje za naciste. Odlučio je osvojiti cijeli svijet... nikada nije prestao
to govoriti, od svojih najranijih dana. To je sadržano u Mein Kampfu,
sadržano je u svim njegovim govorima, svim njegovim izjavama. On
to ne taji. Napast će svaku zemlju koja ga ugrožava... i napast će prvi.
Uključujući i Sovjetski Savez.
- To je suludo! Staljin nikada neće ugroziti nacističku Njemačku!
...221
- Znam da imaš pravo. No, jedini način da Hitler povjeruje daje to
tako jest da mu dostavljamo informacije, obavještajne podatke koji će ga
uvjeriti u to. On ne bi vjerovao ni u što drugo. Shvaćaš? Ti ćeš proslijediti
dokumente Hitleru iskoristivši von Schiisslera koji će jamčiti Hitleru
da mu Sovjetski Savez nije prijetnja i da nije opasnost za Njemačku.
Ako se Hitler ne osjeti ugroženim, manje je vjerojatno da će postupati
agresivno.
- Štiva, uvijek sam se pitala koliko je toga što mi ti kažeš točno.
Kažeš da si poslovni čovjek, govoriš tako dobro ruski, kažeš da ti je
majka Ruskinja...
- Pa i jest. To je istina. I ja jesam poslovni čovjek, neke vrste. Dobro,
moja obitelj vodi posao. To me je ponajprije dovelo ovamo.
- Ali ne ovaj put.
- Ne sasvim, to ne. Došao sam da pomognem nekim prijateljima.
- Prijateljima u obavještajnoj službi.
- Tako nekako.
- Onda je točno ono što piše za strance u Pravdi. Da ste svi vi
špijuni!
- Ne, to je propaganda. Većina nisu. - Oklijevao je. - Ja nisam
špijun, Lana.
- Ti to, dakle, radiš iz ljubavi.
Je li opet bila sarkastična? Pogledao ju je izbliza.
- Iz ljubavi prema Rusiji - reče on. -1 ljubavi prema tebi.
- Majka Rusija teče tvojim žilama - reče ona - i mojima. Ti je voliš
kao što je i ja volim.
- Na neki način da. Ne Sovjetski Savez. Ali Rusiju, ruski narod,
jezik, kulturu, umjetnost. I tebe.
Page 123
- Mislim da imaš mnogo ljubavi - reče ona.
Je li to bio titraj razumijevanja na njezinu licu? U sjeni nije bilo moguće to reći
sa sigurnošću.
- Da - reče on privukavši je bliže. Uznemirivale su ga strast i
krivnja. - Mnogo ljubavi. I jednu. - To je bilo toliko blizu istini koliko
joj je mogao reći.
Leže na uskom krevetu u ovom sumornom stanu nekoga stranca. Njezina ruka počiva na
njegovim prsima, oboje su ljepljivi i znojni, a disanje im je usporeno. Njezino je
lice na jastuku; on zuri u pukotine na gipsanom stropu. Njihovo voñenje ljubavi
donijelo mu je osjećaj fizičke
opuštenosti, ali ne emocionalne. Bio je još napet, možda čak i više, a krivnja je
nabujala u njegovim grudima stvarajući mučninu u želucu i kiselost u grlu. Lana je
vodila ljubav sa svojim uobičajenim zanosom, sklopljenih očiju, zabačene glave.
Pitao se je li ju to odmaknulo barem na nekoliko minuta od strašnih strepnji u
njezinu životu. Nije htio učiniti ili reći ništa što bi pokvarilo vedrinu u kojoj
je možda uživala. Bilo je već dovoljno zlo što ju je obmanjivao na taj način.
Nakon nekoliko minuta ona je okrenula lice prema njegovu. Mogao je još vidjeti
napetost; nije nestala.
- Razumiješ li ono s mojim... čuvarom, kako gaja zovem?
- Onaj kojega sam upoznao u dači? Koji te svuda prati?
Kimnula je.
- Čini se da se sasvim dobro slažeš s njim. Ima li tu nešto što ja ne
razumijem?
- Čini se da se slažem, da. Ali grozim se od njega, od onoga što mi
može učiniti. Razumiješ li što on može učiniti, što oni mogu učiniti? Ako
misle da se sastajem s agentom američke tajne službe?
- Dakako - reče Metcalfe dodirujući njezino zaneseno lice vršcima
prstiju, njezinu svilenu put.
- Čudim se. Moskva je potpuno drugačija nego što je bila kad smo
se prvi put sastali. Ne možeš zamisliti čistke kroz koje smo prolazili ovih
posljednjih nekoliko godina. To su bile noćne more za koje ne bi nitko
povjerovao da su moguće! Nitko tko nije živio ovdje kao Rus pa čak ni
mi nismo mogli vjerovati što se dogaña.
- Nije još gotovo, zar ne?
- Nitko ne zna. Sada je manje nego stoje bilo prije dvije godine, ali
nitko ne zna. To je bilo strašno: što se nije znalo. Nisi znao kad bi netko
pokucao na vrata je li to došao NKVD po tebe da te odvede. Nisi znao
kad je telefon zazvonio, jesu li to strašne vijesti. Ljudi su nestajali, bez
objašnjenja, a njihove obitelji bile su tako uplašene da nisu nikomu ništa
govorile o tome. Ako bi nekoga odveli, poslali u logore ili likvidirali...
ljudi bi izbjegavali njihove obitelji. Bojali su se da su obitelji žrtava
zarazne... da će se zaraziti od njih! Uhićenje u obitelji je poput tifusne
groznice, poput lepre... moraju se maknuti! Zatim, oni nam stalno govore
da se čuvamo stranaca jer su svi kapitalisti špijuni. Pričala sam ti o svojoj
prijateljici plesačici koja se previše sprijateljila s nekim strancem. Znaš li
što kažu što ona sada radi, ta lijepa i talentirana djevojka? Radi u logoru
u Tomsku i svakoga dana mora željeznom polugom strugati izmet iz
-"no
223
smrznutih zahoda.
- Nedužnost nije obrana.
- Znaš li što kažu vlasti, ako uopće uspiješ naći nekoga tko će s
tobom razgovarati? Kažu, naravno, da ima nedužnih žrtava, pa što? Kad
se sijeku stabla, lete iveri.
Metcalfe je zatvorio oči i zagrlio je jednom rukom.
- Jedan naš susjed, čija je žena bila trudna, bio je uhićen; nitko ne zna
Page 124
zašto. Odveli su ga u zatvor Butirki gdje su ga optužili za zločine protiv
države i zapovijedili mu da potpiše lažnu izjavu. No, on je to odbio.
Rekao je kako je nedužan. Doveli su mu ženu trudnicu u prostoriju za
ispitivanje. Dvojica muškarca su ga držala dok su druga dvojica bacila
njegovu ženu na pod te je udarali i gazili, a ona je vikala i vikala, on im
je vikao neka stanu, ali nisu htjeli. - Svladavala se. Suze su joj potekle
niz lice i močile jastuk. - Zatim se rodilo dijete, baš tada, baš ondje.
Mrtvoroñenče.
- Isuse, Lana - reče Metcalfe. - Molim.
- Tako, moj Štiva, ako pitaš zašto sam se promijenila, zašto izgledam
tužno, moraš to znati. Dok si ti putovao svijetom i zabavljao se sa ženama,
ovo je bio svijet u kojem sam ja živjela. Zato moram biti tako oprezna.
- Pobrinut ću se za tebe - reče Metcalfe. - Pomoći ću ti. - A u sebi
je mislio: Što joj to činim?
21
- Ah, Maku moj - gugutao je von Schiissler - čini se da me ne
slušaš.
Brbljao je i brbljao, kao što je to volio činiti, o tome što ga ljuti u uredu, o
kolegama koji ne cijene njegove sjajne zamisli, o tajnici koja obično kasni na
posao, a krivnju za to svaljuje na javni prijevoz u Moskvi iako živi samo dvije
ulice dalje. Bila je to zamorna litanija žalopojki od kojih su sve imale jednu
zajedničku temu: nitko od tih sitnih ljudi nije cijenio njegovu veličinu. Von
Schiissler nikada nije odavao tajne. Ilije bio prepredeniji nego što mu je to Lana
pripisivala ili, što se činilo vjerojatnijim, on jednostavno nije razmišljao ni o
čemu što nije bilo u vezi s njegovom vlastitom veličinom.
- Mislim da sam malo previše zauzeta - reče Lana. Oboje su ležali
na golemom von Schiisslerovu krevetu s baldahinom koji je naručio da
mu pošalju iz Berlina. Von Schiissler je točio rakiju i proždirao marcipan
dok je lupetao. Nosio je svileni kućni haljetak i (imala je nesreću da
to opazi nekoliko puta letimičnim pogledom) ništa ispod njega. Miris
njegova tijela, Nijemac naime nije bio baš čistunac u pogledu osobne
higijene, bio je odbojan. Osjetila je uobičajenu napetost u želucu koju
bi iskusila kad god je bila u njegovoj blizini, ali večeras je bilo još gore.
Bojala se trenutka kad će iskliznuti iz svoga haljetka, što joj se činilo da
će vjerojatno uskoro učiniti, i spolni čin će početi. To je doista bio »čin«,
razmišljala je. No njezina je strepnja bila noćas gora od uobičajene zbog
onoga što će trebati učiniti.
- Moraš ponoviti svoju koreografiju u glavi - rekao je von Schiissler,
milujući joj kosu kao što drugi maze psa. -Ali moraš ostaviti svoj posao
na poslu, Makiću. Naš je krevet posvećeno mjesto. Ne smijemo ga
oskvrnuti svojim brigama s posla.
225
Bilo joj je na vrhu jezika da ga pita zašto on ne poštuje to pravilo, ali suzdržala
se.
- Radi se o mom ocu - reče ona. - Jako me brine.
- Schatzi - odgovori von Schussler nježno. - Molim te, Makiću moj.
Nijedna riječ iz dosjea neće dospjeti do vlasti ovdje! Nisam li te uvjerio
uto?
Zatresla je glavom. - Ne radi se o tome. Radi se o novom poslu koji mu je
dodijeljen.
- Ah - reče von Schussler, naslonivši se na hrpu naslaganih jastuka
i ne pokazujući više zanimanje. - Pa dobro. - Činilo se kao da čeka
da ona promijeni temu pa da se on počne opet žaliti na male ljude u
veleposlanstvu ili drugdje, a stoje bilo još gore, olabavio je pojas svoga
haljetka.
- Premjestili su ga na novi položaj - Lana je bila uporna. - Mnogo
važniji položaj u Komesarijatu Ministarstva obrane.
Von Schussler je gutnuo još rakije i uzeo još jedan marcipan. - Jesi liti za jedan,
draga?
Zatresla je glavom. - Otac je sada zadužen za nadzor svih troškova Crvene armije.
Povjerili su mu reviziju svih troškova u Komesarijatu, što znači da mora pregledati
Page 125
sva izdvajanja, sve!
Von Schussler je samo nešto gunñao dosañujući se.
- To je užasan posao! Mora pročitati cijelu vojnu strategiju Crvene
armije.
Napokon se činilo da su se von Schusslerove vodenoplave oči zacaklile i da je nešto
shvatio. Je li i to bio nagovještaj svinjske proždrljivosti? - Ma da? Pa to je
doista važan posao, nije li? Sigurno je zadovoljan promaknućem.
Lana je teško uzdahnula. - Svi ti dokumenti koje nosi doma i ti papiri koje mora
čitati do kasno u noći! Ti stupci i stupci brojeva... koliko tenkova i zrakoplova,
koliko brodova, koliko oružja, koliko ljudi... Jadni moj otac, taj posao će ga
ubiti!
- Ti si vidjela te dokumente?
- Vidjela? Razasuti su po cijelom stanu. Spotičem se o njih! Dragi,
moj otac je vojnik, a ne računovoña; zašto mu to čine?
-A jesi li pročitala što od toga? -Von Schussler se pokušavao praviti nonšalantnim,
no nije mu baš polazilo za rukom. - Razumiješ li se ti u to, to želim reći?
- Rudi, rukopis je tako sitan da me oči bole od toga! Jadni moj otac!
Mora uzeti naočale za čitanje, a od tih papira ga tako boli glava.
- Toliko papira posvuda uokolo - razmišljao je von Schussler na glas.
- Vjerojatno i ne zna gdje su mu svi. Je li tvoj otac dobro organiziran?
- Organiziran? Otac? - Nasmijala se. - Kad je bio zapovjednik
postrojbi, nitko nije bio uredniji od njega. Ali kad se radi o papirima, to
je katastrofa! Uvijek mi se žali da ne može naći ovaj ili onaj papir i jesam
li ga vidjela, kamo sam ga stavila...
- Dakle, ne bi primijetio da nedostaju papiri... - Lana je upravo
vidjela kako se u von Schtisslerovoj glavi polako okreću kotačići. - Vrlo
zanimljivo, Maku moj. Vrlo zanimljivo. - Ideja, a to je postala njegova
ideja, što je bila ključna stvar, napokon je uhvatila korijen u sušnom
tlu Nijemčeve pameti. Nakon nekoliko sekundi činilo se da je odlučio.
Neće odmah forsirati. Htio je prije toga voditi ljubav. Nedvojbeno je
kalkulirao da će mu biti sklonija nakon što budu vodili ljubav pa će joj
tada podastrijeti svoj smioni prijedlog. Uhvatio je jedan kraj svilena
pojasa čiji je labavi uzao bio položen preko njegova velikog trbuha poput
ukrasne vrpce na kakvom daru. Želudac joj se stegnuo kad je potegnuo
pojas i njegov se haljetak otvorio otkrivajući tamne udubine njegova
meñunožja u kojem je njegov minijaturni organ bio skriven negdje medu
zapetljanim stidnim dlakama.
Stavio je svoju zdepastu ruku na njezinu glavu kad da će joj opet milovati kosu, no
ovaj put nadvio se nad njezinu glavu na neki nježan, sugestivan način u željenom
smjeru.
- Lijepi moj Crveni maku - reče on. - Moj Schazi.
Nekoliko sekunda se pravila kao da ne razumije što on želi, a zatim se prepustila
neizbježnom. Morala je držati na umu da je angažirana na super važnom zadatku,
zadatku koji s vremena na vrijeme ima za posljedicu neugodne gnjavaže kao svi važni
zadaci. Pomaknula je lice prema von Schusslerovim slabinama i za to vrijeme se
smješkala u znak nestrpljenja i užitka, smiješkom za koji se nadala da će sakriti
njezino neopisivo gañenje.
Violinist je ušao u Njemački konzulat u Leont'jevskijevoj ulici br. 10 i predstavio
se. Recepcionarka, sredovječna Frau kose plave od peroksida iz koje su izvirali
tamni izrasti, bojažljivo mu se nasmiješila čekajući vojnog atašea. Činilo se da ga
smatra privlačnim i činilo se da vjeruje kako je sama privlačna, što je možda i
bila prije nekoliko desetljeća. Kleist je uzvratio smiješak.
226
227
Generalleutenant Ernst Kostring, vojni ataše u Njemačkom veleposlanstvu u

Sovjetskom Savezu, bio je u Moskvi, barem nominalno, zadužen za sve njemačke
špijunske aktivnosti u Rusiji.
Page 126
Njemački vojni ataše bio je zadužen za mjesne špijunske aktivnosti protiv
Sovjetskoga Saveza. Zato što je odgovarao nekolicini drugih iznad sebe u Abwehru i
napokon svom šefu, admiralu Wilhelmu Franzu Canarisu, šefu Abwehra.
No, nazvati Kostringa šefom špijunskoga lanca bilo je, za violinista, gruba šala.
Kostring je bio stručnjak za Rusiju, s obzirom na to da je roñen i školovan u
Moskvi i da tečno govori ruski. No nedostajala mu je Zivilcourage. Njegovi su
izvještaji bili poznati po besadržajnosti. Godinama se žalio kako ne može izvući
nikakve informacije od Rusa, da mu ne daju da putuje po zemlji bez pratnje NKVD-a.
U njegovim izvještajima nije bilo nikakvih korisnih podataka o sovjetskoj vojsci,
ništa što čovjek ne bi mogao saznati čitajući novine ili gledajući prvomajske
parade na Crvenome trgu. U svakom slučaju Abwehr je bio poznat po antagonizmu prema
Sicherheitsdienstu, pravoj špijunskoj agenciji. Abwehr je ugrožavao SD pa su
shvatili da ne ispunjavaju Hitlerova očekivanja.
Kostring je, meñutim, znao kako funkcionira svijet. Znao je da je violinist stigao
u Moskvu s osobnim odobrenjem SS Gruppenfuhrera Hevdricha; shvatio je da Hevdrich
nije čovjek čije bi si neprijateljstvo valjalo navući na vrat. Reinhard Hevdrich
bio je sjajan i nemilosrdan. Hitler ga je jednom nazvao »čovjekom željezna srca«
što je, dakako, bila najviša Fuhrerova pohvala. SD je bila konkurentska agencija,
ali Kostring je dobro znao da mora surañivati ili će se suočiti s nevoljama.
Tražeći sastanak s vojnim atašeom violinist je igrao na svoju najjaču kartu. Dobit
će informacije koje mu trebaju. Mali birokrat kojem su ga namjerno pogrešno uputili
neka se nosi do vraga. Kleist nema vremena za tu kukavičku nulu koja se izmotava i
prdi.
Vojni ataše je uljudno primio Kleista. Bio je mršav, dostojanstvena izgleda, na
početku šezdesetih godina. Bio je zauzet i nije tratio vrijeme na isprazne
razgovore.
- Nije mi bilo drago kad sam čuo da ste došli u Moskvu - počeo je
Kostring. - Kao što znate, od kolovoza prošle godine Fiihrerje zabranio
Abwehru da se angažira u bilo kakvim aktivnostima protiv Rusije.
- To mi nije namjera - odbrusio je Kleist. Nije mu se svidio način na
koji je počeo taj razgovor.
- Admiral Canaris je izdao strogu direktivu: ništa se ne smije činiti
što bi povrijedilo Ruse. Admiral se pokorava Fuhrerovim željama pa se
moram i ja. Njemački špijuni ne operiraju ovdje. Tako je to.
Sada je Kleist shvatio zastoje slatkorječivi birokrat s kojim se ranije susreo bio
tako plašljiv. Tajne aktivnosti protive se službenoj politici veleposlanstva. Kakve
kukavice!
- Kao što je Goethe rekao, manjak znanja može biti opasna stvar
- reče Kleist. - Sigurno ima načina da se zaobiñe takva prohibicija.
Posebno za tako pametna čovjeka kao što ste vi.
- Naprotiv. Ja se držim slova zakona. To znači da shvaćam da ste
dobili nalog izravno od Ziege. - Dopustio si je prezrivi smiješak. - Die
Ziege, Koza, bio je pogrdan nadimak za Hevdricha. Odnosio se na visok
meketav glas šefa špijuna. Dobio je taj nadimak za vrijeme studija i nije
ga se mogao otresti, ali kad god bi ga čuo, pobjesnio bi.
Kleist se nije smiješio. Izrazom lica dao je do znanja da mu to nije zabavno.
Ataše je shvatio da je napravio gaf. Hevdrich će saznati za tu podrugljivu
primjedbu. Požurio se popraviti štetu: - Zadatak je odobren samo ako doñe od samoga
Himmlera.
Violinist je kimnuo.
- Moj gazda i vaš dobri su prijatelji, znate. Canaris i Hevdrich su
susjedi, igraju zajedno kroket. Hevdrich je čak poučavao Canarisovu kćer
violinu. Čuo sam da sviraju zajedno. - Iživciran Kleistovom šutnjom,
Kostring je nastavio: - Čini se da ste vi, ljudi iz SD-a, svi glazbenici.
- Amateri - reče violinist. -1 to samo nekoliko nas. Popis molim.
Kostring je otvorio ladicu stola i izvukao arak papira te ga pružio
Kleistu. Popis od dvadesetak imena bio je napisan rukom, čudnim latiničkim pismom
nekoga tko je naučen na ćiriličku abecedu. Kleist je preletio imena. Tu je bilo
nekoliko dužnosnika Komunističke partije Sjedinjenih Američkih Država, nekoliko
ljevičarski orijentiranih umjetnika, uključujući jednu crnačku pjevačicu i
direktora nekog manjeg kazališta. Nekoliko posjetilaca engleskog Fabin's Societyja,
nekoliko ljudi koji su ovdje bili poslovno. Uz imena, pisali su datumi dolaska i
Page 127
predviñeni datumi odlaska, brojevi putovnica, imena i adrese hotela u kojima su
odsjeli. Može se pretpostaviti da svatko od tih ljudi može biti agent ovdje u
Moskvi pod lažnim imenom ili mogu svi biti ovdje legalno. Bez obzira na to, on će
obići hotele i saznati što god bude mogao. To je barem bio dobar početak.
.221
229
Kleist je ustao. - Hvala vam na pomoći - rekao je jednostavno.

- Još nešto - rekao je ataše podigavši palac. - Mi smo veoma strogi
u tomu: ne ubijamo Ruse.
Violinistov smiješak bio je uzak, oči hladne.
- Nemam namjeru ubiti ni jednoga Rusa - rekao je.
Jedan od službenika na recepciji zazvao je Metcalfea kad je ušao u predvorje:
Gospodine! Gospodine Metcalfe? Oprostite, ali imate hitnu poruku.
Metcalfe je uzeo zamotani papirić koji mu je službenik pružio. Od Rogeral pitao se.
Od Hilliardal Nijedan od njih ne bi mu predao hitnu poruku preko hotelskoga
službenika.
Ne. To nije bio papirić iz bloka za poruke, nego debeli arak bezdrvnog papira. Na
vrhu je bilo tiskano »Narodni komesarijat vanjske trgovine SSSR-a«. Poruka je
sadržavala nekoliko redaka:
Poštovani gospodine Metcalfe!
Ovime se molite da se smjesta javite Narodnom komesarijatu za vanjsku trgovinu radi
hitnoga sastanka s komesarom Litvikovim. Vaš je vozač već dobio upute.
Pismo je izrazitim vitičastim rukopisom nalivperom potpisao Litvikovljev pobočnik.
Litvikov, komesar za vanjsku trgovinu, bio je čovjek s kojim se susreo, dužnosnik
na čiji je poziv došao u Moskvu.
Metcalfe je pogledao na sat. Bilo je kasno, prošlo je radno vrijeme, ali znao je da
sovjetski službenici imaju neobično radno vrijeme.
Nešto se spremalo, nešto ozbiljno. Ma što to bilo, nije se moglo izbjeći.
Litvikovljev vozač čekao je u hotelskom predvorju. Metcalfe mu je prišao.
- Serjoža - reče on. - Obavimo to.
Litvikovljev stol bio je krcat raznobojnim telefonima. U zemlji sovjetskoga
činovništva što više telefona imate na stolu, to više vrijedite. Metcalfe se pitao
ima li neki od tih telefona izravnu liniju sa samim generalnim sekretarom, ima li
Litvikov toliku moć. Iza njega visjela su dva velika portreta, jedan Lenjinov i
jedan Staljinov.
Litvikov, čovjek gustih čupavih obrva, digao se od svog pisaćeg stola čim je
Metcalfe ušao u pratnji njegova pobočnika. Litvikov je bio visok muškarac pognutih
ramena, kose crne poput kreme za cipele i sablasno blijede boje lica. U posljednjem
desetljeću Metcalfe je pratio Litvikovljev uspon u hijerarhiji vlasti i vidio kako
se preobrazio od poniznog klimavca u izmučena, zabrinuta čovjeka. No bilo je nešto
novo kod Litvikova: srdžba, ljutnja, gladijatorska hrabrost pomiješana sa strahom,
stoje Metcalfe smatrao zabrinjavajućim.
Litvikov je odveo posjetioca do svog dugačkog konferencijskoga stola koji je bio
prekriven zelenim pustom i nakrcan cijelim arsenalom boca mineralne vode za koje se
činilo da ih komesar nikada nikomu ne nudi. Sjeo je na čelo stola, njegov pobočnik
s desna, a Metcalfe lijevo od njega.
- Imamo problem, g. Metcalfe. - Litvikov je govorio engleski s
oxfordskim naglaskom.
- Rudnik bakra - ubaci Metcalfe. - Apsolutno se slažem. O tome
smo raspravljali moj brat i ja.
- Ne, g. Metcalfe. Nije riječ o rudniku bakra. To je nešto mnogo
ozbiljnije. Primio sam izvješća o vašem neprimjerenom ponašanju.
Metcalfeov puls je brže zakucao. Kimnuo je. - Aleksandre Dmitroviču, reče on
radosno - ako se vaša tajna policija tako zanima za moj ljubavni život, pitam se
zar nemaju dovoljno posla.
- Ne, gospodine. - Pokazao je na gomilu žutih listova papira na
stolu sebi s desna. Na njima je na vrhu crvenim slovima pisalo STROGO
Page 128
POVJERLJIVO. Bit će da su to izvještaji o praćenju. - Ti izvještaji
upućuju na drugačija tumačenja. Tumačenja koja postavljaju ozbiljna
pitanja o tome što vi zapravo radite u Moskvi. Krajnje strogo vas
pratimo.
- To je očito. Ali vaš NKVD troši dobar dio ljudstva na mene.
Nedužan čovjek nema što kriti.
-Ali ipak, ponašate se kao da krijete mnogo toga.
- Postoji razlika, Aleksandre Dmitroviču, izmeñu skrivanja i
diskrecije.
- Diskrecije? - reče komesar dižući obrve dok su mu klonule oči
odavale strah.
Metcalfe je pokazao na hrpu izvještaja o nadzoru. - Ne dvojim da je ono što
proizlazi iz svih tih mukotrpnih napora portret nekoga koga bi se moglo
nazvatiplayboyem. Diletantom. Bećarom. Znam na kakvu sam
glasu, gospodine. To je nešto što uvijek nosim sa sobom, nešto što uvijek moram
pobijati.
No Rus nije htio ni čuti za to. - To nema nikakve veze s vašim... mislim da se to
zove »smucanjem«, gospodine Metcalfe. Vjerujte mi...
- Nazovite to kako želite, ali kad se stranac poput mene iz neke
kapitalističke zemlje upusti u vezu s kakvom Ruskinjom u Moskvi,
rizik u potpunosti snosi žena. Vi to znate, a znam i ja. Ja ne pričam kad
se ljubim s nekim i uvijek štitim ugled žene. No svaka ženu s kojom
se upuštam izlaže se daleko većim rizicima od okaljana ugleda. Dakle,
ako se mjere opreza koje poduzimam čine sumnjivima NKVD-u, to se
mene ne tiče. Ponosim se time, istinski. Pustite ih neka me prate kamo
god idem. - Sjetio se nečega što je Kundrov, Lanin čuvar rekao i dodao:
- Rekli su mi da nema tajni u sovjetskome raju.
- Radite li s Nijemcima? - Litvikov gaje odjednom prekinuo.
To je dakle bilo to! Kudrov ga je vidio kako razgovara s von Schiisslerom u dači.
- A vi? - uzvratio je Metcalfe.
Litvikovljevo blijedo lice se zacrvenjelo. Zagledao se u stol igrajući se svojim
starim nalivperom, umačući ga u tintu, ali ne pišući ništa. - Je li to vaša igra? -
pitao je nakon duge šutnje. - Da ćemo svoju komercijalnu odanost prenijeti na
Nijemce?
- Zašto me morate to pitati? Već ste mi rekli da sve vidite, da sve
znate.
Litvikov je ponovno zašutio na nekoliko sekunda. Naposljetku se okrenuo svom
pomoćniku. - Izvinitje! - izderao se i otpustio ga.
Kad je pomoćnik napustio prostoriju, Litvikov je ponovno počeo govoriti. - Ono što
vam ja sada govorim, dovoljno je da me uhite, pa čak i likvidiraju. Uručujem vam to
oružje u nadi da ga nećete upotrijebiti protiv mene. No, želim da razumijete moju
situaciju. I možda ćete, kad je jednom shvatite, bit kooperativniji. Dugo sam
vjerovao vašem bratu. Vas ne poznajem tako dobro, ali nadam se da ste jednako
pouzdani, jednako diskretni, kako vi to kažete. Jer sada nije u igri trgovina, već
životi moje obitelji. Ja sam obiteljski čovjek, g. Metcalfe. Ima ženu, sina i kćer.
Shvaćate li?
Metcalfe je kimnuo. - Imate moju riječ.
Litvikov je ponovno umočio pero u tintarnicu, no ovaj put je počeo rastreseno
črčkati po velikom listu papira na stolu pred sobom. - Prošlog kolovoza, pred malo
više od godine dana, moja je vlada potpisala
mirovni pakt s Njemačkom, kao što znate. Točno dan prije nego što je pakt bio
najavljen, Pravda je objavila antinacistički članak o progonu Poljaka u Njemačkoj.
Godinama su se Staljin i svi naši voñe javno izjašnjavali protiv Hitlera i nacista.
Naše su novine bile pune priča o tome kako su nacisti strašni. I tada odjednom
jednoga dana u kolovozu sve je to prestalo! Nema više članaka protiv nacista.
Potpuni obrat. Riječ »nacizam« nestala je iz našega tiska. Pravda i Izvestija
citiraju sada dobronamjerno iz Hitlerovih govora! Citiraju iz novina Volkisher
Beobachter. - Litvikovo škrabanje postale su vodoravne crtice amo-tamo koje su se
sada spojile u mrlju od tinte. - Mislite li daje to za nas, ruski narod,
jednostavno? Mislite li da možemo zaboraviti što smo čuli i čitali o užasnim
nacističkim zločinima?
Page 129
Metcalfe je mislio, ali nije izgovorio svoju misao: A što je sa Staljinovim
okrutnim zločinima? Što je s milijunima deportiranih, mučenih i ubijanih u njegovim
čistkama?
-Naravno da ne - rekao je Metcalfe. -Ali to je pitanje preživljavanja, zar ne?
- Zar kunić traži zaštitu kod anakonde?
-A Sovjetski Savez je, znači, kunić?
- Nemojte me pogrešno shvatiti, gospodine Metcalfe. Ako nas
napadnu, borit ćemo se do smrti, i to tada neće biti samo naša smrt.
Ako nas napadnu, borit ćemo se s dosad neviñenom žestinom. Ali nismo
zainteresirani da upadamo u druge zemlje.
- Pričajte to Poljacima - reče Metcalfe. - Sutradan poslije
potpisivanja ugovora s Njemačkom umarširali ste u Poljsku, zar ne?
Pričajte to Fincima.
- Nismo imali drugog izbora! - reče Rus ljutito. - To je bila
obrambena mjera.
- Ah, razumijem - reče Metcalfe pokazujući ljutnju.
- Moja zemlja nema prijatelja, gospodine Metcalfe. To morate
shvatiti. Mi smo izolirani. Jedva što smo potpisali ugovor s Njemačkom,
počeli smo slušati kako se Britanija osjeća izdanom. Britanija je tvrdila
da nam se »udvarala« kako bi nas pridobila kao saveznika u borbi
protiv nacističke Njemačke. Ali kako su nam se »udvarali«? Kako su
nas »prosili«? Oni i Francuzi poslali su drugorazredno izaslanstvo,
umirovljenoga britanskog admirala i senilnoga francuskoga generala,
sporim parobrodom u Lenjingrad! Trebala su im dva tjedna da stignu
ovamo. Ne ministri vanjskih poslova, nego umirovljeni stari vojni
.—. 233 J
časnici. To je bila pljuska za cijelu Rusiju. To nije bio ozbiljan pokušaj da se
pregovara o savezu. Winston Churchill mrzi sovjetsku vlast i to uopće ne taji. I
koga je poslao kao svog veleposlanika ovamo, na drugo za London najvažnije inozemno
mjesto poslije Washingtona? Sira Stafforda Crippsa, radikalnog običnog člana
parlamenta, socijalista koji u britanskim vladinim krugovima ne uživa nikakav
ugled. Što bismo trebali iz toga zaključiti? Ne, gospodine Metcalfe, signali iz
Engleske bili su jasni. Njih nije zanimao savez s Rusijom.
Litvikovo bijesno črčkanje probilo je papir. Ispustio je pero.
- Da - reče Metcalfe s razumijevanjem. - Kremlj doista nije imao
drugog izbora. No taj sporazum s Hiti erom... zar ćete tvrditi da to
nije pravo partnerstvo? Stisak ruke, ništa više, kako bi se zaustavio
neprijatelj?
Litvikov je slegnuo ramenima. - Ja sam član Politbiroa, ali to ne znači da
sudjelujem u procesima odlučivanja na najvišoj razini.
- Vi to, dakle, ne znate.
- Pitanja koja postavljate nisu pitanja koja se očekuju od playjboya
i poslovnog čovjeka.
- U mom je interesu kao poslovnog čovjeka da budem veoma dobro
obaviješten o politici. Posebno danas.
- Nešto ću vam ispričati iz čega možete izvući vlastite zaključke.
Prošlog mjeseca nacisti su mirno oteli dijelove Rumunjske i pripojili ih
Mañarskoj. Mi smo o tome saznali tek kad se to već dogodilo.
- Nesuglasice izmeñu Hitlera i Staljina? - Metcalfe je sondirao.
- Nema nikakvih nesuglasica - reče Rus žurno. - Mi fućkamo u
tami, gospodine Metcalfe. Tko zna što to znači? Ja samo znam da Staljin
očekuje da taj sporazum s Hitlerom dugo traje.
- Očekuje... ili se nada?
Litvikov se prvi put nasmiješio. Bio je to znalački smiješak cinika koji je sve
doživio.
- Moj engleski katkad nije dovoljno precizan. Možda sam zapravo
ipak htio upotrijebiti izraz nada se.
- Cijenim vašu iskrenost. Možete se pouzdati u moju diskreciju.
Dok je Litvikov otvoreno govorio o Kremlju, čak ga i oprezno
kritizirao, izložio je sam sebe opasnosti.
Litvikovljev smiješak je nestao. - Htio bih nadopuniti ono što sam već rekao.
Možete to shvatiti kao ljubazno upozorenje.
Page 130
- Je li naglasak na »ljubazno« ili »upozorenje«?
- To morate sami odlučiti. Nekoliko mojih kolega sumnjiči već

dugo tvrtku Metcalfe Industries. To su oni koji je sumnjiče da nije
samo kapitalistički kombinat koji se već zbog toga mora budno
promatrati, nego i nešto mnogo više. Fronta za očuvanje stranih interesa.
- Komesarov pogled bio je prodoran.
- Pretpostavljam da vi to bolje znate - reče Metcalfe ne izbjegavajući
taj ispitivački pogled.
- Znam da vi i vaša obitelj imate dobre veze s Washingtonom i
vodećim kapitalističkim krugovima. Izvan toga ne znam mnogo. Trebali
biste znati da sam već upozorio vašeg starijeg brata kako će se obaviti
repatrijacija vaše imovine ovdje bude li se to pokazalo potrebnim.
- Repatrijacija? - Metcalfe je dobro znao što je komesar mislio, ali
prijetnja je trebala biti jasno izražena kako bi mogao prosvjedovati protiv
nje.
- Pljenidba svih Metcalfeovih pogona, kao što to vjerojatno znate.
Metcalfe je žmignuo, ali nije reagirao.
- Za vas to možda neće imati posljedica, ali uvjeravam vas da
vaš brat nije bio oduševljen takvim izgledom kad sam prije nekoliko
sati telefonom razgovarao s njim. - Poznajete li stanovitog Jamesa
Mellorsa?
- Ne. Zar bih ga trebao poznavati?
-A što je s Haroldom Delawareom? Ili Miltonom Esenbergom?
- Žao mi je.
- I meni, gospodine Metcalfe. Ta trojica ljudi bili su američki
državljani. I svu trojicu su sovjetske vlasti likvidirale kao špijune. Nisu
bili pušteni ili vraćeni u domovinu. Vjerujete daje vaša vlada napravila
skandal? Nije. Važni interesi imaju prednost. Pitanje meñunarodnih
odnosa. Američka vlada je znala da su ti ljudi krivi. Znala je da bismo to
mogli dokazati pismenim priznanjima. Nitko u vašem State Departmentu
nije želio da ta priznanja izbiju u javnost pa zato nije ni intervenirao. Tu
lekciju je naučio drug Staljin. Nema više ekstrateritorijalnosti. Drug
Staljin je naučio da se privlače samo bijesni psi kad se Sjedinjenim
Državama spremno pruža ruka za pomoć. Zato više nema ispružene
ruke. Ta je ruka postala šakom. - Litvikov je stisnuo desnicu u čvrstu
šaku. - Pet prsta kolektivizira se u jednu šaku. Lenjin nas je naučio da
kolektiv znači nestanak pojedinca.
- Da - reče Metcalfe pokušavajući kontrolirati srce koje mu je snažno
udaralo. - I Staljin je nadzirao nestanak veoma mnogih pojedinaca.
235
Litvikov je ustao drhteći od bijesa. - Na vašem mjestu - reče on - čuvao bih se.
Inače biste i vi uskoro mogli postati jedna od tih osoba.
Violinist je sjedio u malenom parku preko puta hotela Metropol i promatrao ulaz u
hotel kroz lagani sklopivi Zeissov dvogled 8 x 60. Iz kratkoga, nezadovoljavajućeg
ispitivanja osoblja na recepciji saznao je kad se mijenja smjena. Sad se uvjerio da
su zaposlenici s kojima je razgovarao napustili hotel i da su ih zamijenili drugi
koji mu nisu poznavali lice.
Složio je dvogled i maknuo ga, zatim je prešao ulicu i ušao u hotel. Nije se
zaustavio na recepciji, već je odmah otišao do glavnog stubišta s crvenim sagom.
Cilj mu je bio jasan: bio je još jedan stranac koji je želio ići u restoran. Nitko
ga nije zaustavljao, niti na ulazu, niti u hotelskom predvorju; izgledao je poput
stranca i bilo je jasno da ide na večeru. Napokon, u hotelskom restoranu sjedili su
ponajprije inozemni gosti.
Ušao je u glavnu blagovaonicu s njezinim grandioznim secesijskim ukrasima s
listićima zlata i stupovima, staklenim stropom u bojama i mramornom fontanom koja
je lagano štrcala vodu. Ogledao se kao da traži prijatelja s kojim se dogovorio za
večeru, smiješeći se kimnuo šefu sale i ignorirao ga sve dok se Rus nije udaljio.
Zatim se činilo da je odustao jer nigdje nije vidio prijatelja pa je izašao iz
restorana te otišao ravno na stubište. Četiri hotelska gosta bila su na popisu koji
mu je dao vojni ataše. Nije sada više trebao pomoć nikakvog službenika na
Page 131
recepciji. Imao je njihove brojeve soba.
22
Restoran Aragvi nalazio se u ulici Gorkoga preko puta Središnjega telegrafa.
Pripadao je malom broju dobrih restorana u Moskvi, a Metcalfe i Roger Scoop Martin
trebali su hitno jestiv obrok. Dogovorili su se da će se naći u sedam navečer
ispred restorana.
Za Metcalfeovu odluku da danas jede u Aragviju postojao je još jedan mnogo važniji
razlog. Točno u dvadeset sati Amos Hilliard trebao se s njim sastati ondje u muškom
WC-u. Veleposlanstvo je sada, izjavio je Hilliard, bilo zabranjeno. Osim toga
Aragvi je imao odreñene značajke koje su ga činila prikladnim za tajni sastanak.
Omiljeni restoran bio je uvijek prepun, a meñu gostima je bilo uvijek mnogo
stranaca. Po Hilliardovu opisu imao je više ulaza tako da će diplomat moći
neprimjetno ući. Osim toga, Hilliard je poznavao direktora restorana. - Ne znam
više koliko sam novca ondje potrošio i to ne samo za jelo. Podmazivao sam mnoge
dlanove. Samo tako može si čovjek u Rusiji osigurati pristojnu uslugu.
Roger je, meñutim, kasnio. Općenito je bio točan, ali Britanac je smatrao izazovom
da obilazi Moskvu, da obavlja razne stvari. Moskva je čak bila mnogo gora od
okupirane Francuske, žalio se. Ondje je barem vladao jezikom.
Zato se Metcalfe nije brinuo kad se Scoop nakon četvrt sata još nije pojavio. U
meñuvremenu je red gostiju koji su čekali ispred restorana postajao sve dulji.
Metcalfe je čekao vani kako bi otkrio prati li ga tko, no dosad još nije nikoga
vidio.
Dulje čekati nije imalo smisla, zaključio je Metcalfe. Morao je svakako pravodobno
doći na sastanak s Hilliardom; Roger će, kad se jednom pojavi, misliti kako je
Metcalfe već u restoranu. Prišao je vratima restorana prošavši uz Ruse koji su
čekali u dugom redu i koji su
237
ga po odjeći smatrali strancem koji je imao pravo stati odmah naprijed na početak
reda. Neki je čovjek ispružio glavu i mahnuo Metcalfeu da uñe, a da ga nije ni
pitao za ime. Kako bi bio propušten, nije trebao ni pokazati svoju američku
putovnicu; bilo je dovoljno da glavnom konobaru, čovjeku duge kose i neobična
izgleda, koji je nosio šiljaste cipele uz sako optočen vrpcama, tutne u ruku
novčanicu od dvadeset dolara. Nosio je i cviker privezan na crnu vrpcu koja mu je
visjela oko vrata.
Glavni konobar otpratio ga je do stola za dvoje na malom postolju iznad glavnog
restorana. Dolje je neka kapela izvodila gruzijske ljubavne pjesme. Predjelo je bio
seljački kruh, još topao, iz peći, dobar maslac i sivi kavijar. Metcalfe je jeo
proždrljivo i popio usto nekoliko čaša jake gruzijske mineralne vode Boršomi koja
je bila jako gazirana i mirisala po sumporu. Kad je glavni konobar neobična izgleda
došao treći put kako bi uzeo narudžbu, a bio je posebno pažljiv prema ovom
Amerikancu koji će vjerojatno dati raskošnu napojnicu, i to u dolarima a ne u
bezveznim rubljima, Metcalfe je odlučio da će naručiti i za Rogera. Očito da gaje
nešto važno zadržalo. Kad se Scoop napokon dovuče na svoj neponovljiv način kako bi
izvijestio o nekom uspjehu što gaje postigao, bar će mu jelo stajati na stolu.
Metcalfe je naručio više nego što su njih dvojica mogla pojesti: satsivi i šašlik,
te biftek i fazana.
Kapela je počela svirati gruzijsku pjesmu Suliko koje se Metcalfe sjećao sa svoga
posljednjeg boravka u Moskvi. Povezivao ju je s Lanom, kao što je uopće mnogo toga
u Moskvi povezivao s njom. Glava mu je bila preplavljena sjećanjima na nju, puna
misli o njoj; to se nije dalo promijeniti. I nije mogao misliti na nju bez nekog
ogavnog i bolnog osjećaja krivnje. Drsko je manipulirao njome kako bi učinila ono
što je sada činila. Corky je smislio smioni plan od kojeg zastaje dah i koji je
tražio kanal, a taj je mogla biti samo Lana. Ako bi taj plan uspio, promijenio bi
tijek rata. I više od toga: promijenio bi povijest. Što znači sudbina pojedinca u
usporedbi sa sudbinom svijeta? Ali Metcalfe nije mogao tako gledati na stvar; taj
način razmišljanja vodio je u tiraniju. To su vjerovali i Hitler i Staljin: sudbina
masa bila je važnija od prava pojedinca.
A on ju je volio. To je bila prava istina. Volio je tu ženu, patio zbog njezina
položaja, zbog loše karte koju je dobila od sudbine. Najradije bi vjerovao da će,
ako Corkvjev plan uspije, tada ona i njezin otac biti takoñer slobodni. No, znao je
da su rizici golemi. Sve moguće se moglo izjaloviti. Mogla bi biti uhvaćena, a tada
Page 132
bi sigurno bila likvidirana. Ta
mogućnost bila je previše strašna, a da bi mogao o njoj razmišljati.
Još jedan pogled na ručni sat pokazao mu je, na njegovo iznenañenje, da će za dvije
minute biti osam sati. Ustao je od stola i uputio se prema muškom WC-u.
Amos Hilliard je već bio ondje kad je Metcalfe ušao. Prao je ruke pred umivaonikom.
Prije nego što je Metcalfe mogao štogod reći, Hilliard je stavio kažiprst na usta i
pokazao na zatvorenu kabinu WC-a. Metcalfe je pogledao onamo i prepoznao ispod
vrata par ruskih cipela na koje su pale ruske hlače. U prvom trenutku nije znao što
da učini; ni jedan od njih dvojice nije očekivao tu mogućnost. Prišao je jednom od
pisoara i olakšao se. Hilliard je prao ruke i promatrao zatvorenu kabinu WC-a u
zrcalu.
Metcalfe je završio i zatim pustio vodu. Rus je ipak ostao i dalje u kabini. Je li
to bilo slučajno? Metcalfe je bio sklon toj mogućnosti. Prišao je umivaoniku do
Hilliarda koji je i dalje sapunao ruke i ulovio diplomatov pogled u zrcalu na zidu
uputivši mu upitan pogled.
Hilliard je slegao ramenima. Šutke su prali ruke. Metcalfeovo je srce počelo
udarati dok je čekao. Budu li Hilliard i on uhićeni tog trenutka, njihov će položaj
biti veoma opasan.
Znao je da je Hilliard imao uza se prvi komplet krivotvorenih dokumenata koji su
izradili Corkvjevi stručnjaci i diplomatskom poštom poslali zrakoplovom u Moskvu.
Ako bi dokumenti bili otkriveni kod nekog od njih, obojica bi nestali u gulagu, ako
ne bi bili likvidirani. Nije čudo što je Hilliard danas djelovao mrzovoljno i
zabrinuto. Znao je za rizike.
Napokon je zašumio kotlić WC-a, a zatim je neki Rus izašao iz kabine. Vidio je
Hilliarda i Metcalfea kako stoje uz dva umivaonika, dobacio im mračan pogled i
izašao. Hilliard je požurio s mokrim rukama do vrata toaleta i zaključao ih.
Isto tako brzo izvukao je čvrsto zamotan paketić iz unutarnjeg džepa sakoa i predao
ga Metcalfeu.
- To je samo prva pošiljka - šapnuo je Hilliard. - Druge slijede.
- Hvala - reče Metcalfe.
- Tako sam odgojen da bih normalno morao odgovoriti »Bilo mi
je zadovoljstvo«, »Nema na čemu« ili »Ništa, ništa«, ali sve bi to bila
laž - reče Hilliard. - Tu sam po Corkvjevoj zapovijedi, vi to znate. Da
je tko drugi tražio da to učinim, poslao bih ga k vragu. Ne znam kakvi
238
239
su to dokumenti, dodatno su zapečaćeni, ali znam da ću biti sretan kad napokon opet
napustite Moskvu.
- Kao što ću i ja biti.
- Dobro, pripazite prije nego što neki drugi pijani Rus pokuša
nasilno provaliti vrata. Ovo je naš posljednji osobni susret. U budućnosti
ćemo se služiti mrtvim poštanskim sandučićima.
- Dobro. - To je, osim toga, i sigurnije, razmišljao je Metcalfe.
- Corky kaže da imate sjajno pamćenje. Upotrijebite ga. Nemojte
pisati ništa od toga, jasno?
- Slušam.
Strah i ogorčenost kao da su promijenili Hilliarda. Izvana, bio je to isti mekani,
ćelavi, niski muškarac s naočalama, kao i prije. Ali u nutrini iskrenog, ljubaznog
čovjeka sa Srednjeg zapada kao daje nešto otvrdnulo. Bio je vidljivo bijesan i
ustrašen, i sama ta promjena bila je dovoljna da Metcalfeu utjera još više straha.
- Na uglu Puškinove ulice i Projezd Hudožestveno teatra nalaze se
dvije trgovine, jedna uz drugu. Dobro? Jedna je trgovina broj 19 iznad
čijeg ulaza piše Mjaso, meso.
- Hvala - reče Metcalfe nedvosmisleno sarkastično. Hilliard je
sigurno znao da on govori ruski.
- Drugi se zove Ženskaja obuv. - Ženske cipele. Ovaj put Hilliard
nije prevodio; Metcalfe je kimnuo.
Page 133
- Nenadzirani ulaz u zgradu izmeñu tih dvaju dućana stoji otvoren
danju i noću. Odmah desno iza kućnih vrata vidjet ćete radijator
pričvršćen uza zid metalnim drškom na jednoj strani. Iza toga nalazi se
meñuprostor širok nekoliko centimetara. Sljedeći dokumenti nalazit će
se iza toga radijatora.
- Nije dobra ideja - rekao je Metcalfe. - Kad se radijator zagrije,
dokumenti bi se mogli zapaliti.
Hilliardu se smrknulo lice. - Ovo je Moskva, za ime Boga. Dvije trećine radijatora
ne rade, a ovaj je jedan od te dvije trećine. Vjerujte mi. A budući da smo ovdje, u
Moskvi, neće se popraviti sljedećih pet godina.
Metcalfe je kimnuo. - Signal?
- Kad sam u službi, što nije uvijek slučaj, nazovite me da mi javite da
ste izgubili svoju putovnicu. Odgovorit ću vam da ste nazvali pogrešnu
službu. Ako je u mrtvom poštanskom sandučiću nešto ostavljeno, reći
ću vam da nazovete još jedanput i da tražite Konzularni odjel. Ako je
prazan, spustit ću vam jednostavno slušalicu.

- A ako niste u službi?
- Signalna postaja za takve slučajeve je telefonska govornica kod
Kozicki Pereulok br. 2, osmi korpus, sedmi ulaz. Ta zgrada nalazi se
izmeñu Gorkijeve i Puškinove ulice. Jasno?
Metcalfe je ponovno kimnuo. - Kozickijeva ulica dva, osmi korpus, sedmi ulaz. To je
veoma blizu velike trgovine hranom Gastronom.
- Preporučit ću vas nakladniku Baedekeru kad počnu obrañivati
Moskvu - reče Hilliard strogo. - Sedmi ulaz nalazi se izmeñu poliklinike
broj 18 i trgovine s natpisom Ovošhifrukj. - Uštedio si je prijevod ruskog
izraza za voće i povrće. - Uostalom, ta zgrada je udaljena četiri stambena
bloka od crvenog poštanskog sandučića. Kad uñete u zgradu, vidjet ćete
lijevo telefon montiran na drvenu ploču. Nosi broj 476, ali ondje postoji
samo taj aparat. U desnom donjem kutu ploče gdje je pukao furnir nalaze
se mnoge črčkarije osoba koje telefoniraju, tako da vaša i moje oznake
neće nikomu zapeti za oko. Ako sam stavio nešto u mrtav poštanski
sandučić, signalizirat ću to tako da nacrtam krug crvenom olovkom.
Crvenom olovkom, jasno?
- Jasno.
- Čim podignete pošiljku, povucite okomitu crtu u tom krugu. Je li
to jasno?
- Kristalno jasno. Taj telefon je isto tako dostupan danju i noću?
- Točno.
- Jeste li predvidjeli i lažne signale MPS-a? - Metcalfe je govorio o
namjerno krivotvorenim signalima za mrtve poštanske sandučiće koje bi
trebali zavarati one koji bi motrili.
-To je moja stvar.
- Operativna sigurnost je i moja stvar.
Hilliard gaje uzbuñeno promatrao.
- Neki signal za nuždu?
Hilliard gaje i dalje promatrao.
- Signal upozorenja za to da se moram udaljiti, da se kanali nadziru,
da ste uhićeni?
- Ako sam uhićen, nećete naći nikakve znakove da treba doći po
nešto. To je jednostavno. Zatim više nećete nikada čuti za mene. Ni
Corky ni itko od mojih prijatelja kod kuće u Iowi ili u Washingtonu jer
ću raditi u Sibiru u kamenolomu i neće se više čuti za mene. Ili ću biti
likvidiran metkom u zatiljak. Je li to jasno? Učinite nama obojici uslugu.
240
241
Pazite da li vas prate. Ne dajte se ukokati.
Page 134
Okrenuo se bez riječi, otvorio vrata WC-a i nestao.
Kad se Metcalfe vratio za svoj stol, njegovo jelo, njihovo jelo bilo je posluženo.
Ali Roger se još nije pojavio. Stol je bio prepun pladnjeva s janjećim šašlikom i
goveñim čašušulijem, mesnim okruglicama nazvanima kinkali i gulašom od fazana
nazvanim čahohbili. Bile su tu i boce Cinaldija, finog gruzijskg bijelog vina boje
slame, i više boca mineralne vode Boršomi. No, Metcalfe odjednom više nije bio
gladan. Gurnuo je nekoliko novčanica ispod ruba svoga tanjura i napustio restoran
uz pratnju glavnoga konobara koji je zabrinuto pitao zar nešto nije bilo u redu.
Metcalfe mu je utisnuo još jednu novčanicu od dvadeset rubalja u ruku i rekao
ispričavajući se: - Očito sam pojeo previše kruha.
Dok se vraćao iz Aragvija u Metropol bio je, naravno, praćen. Nije prepoznao
pratioce; smjena se promijenila i plavokosi s blijedosivim očima nije bio tu. Ili
se barem nije pojavio jer je mogao neotkriveno promatrati Metcalfea iz odreñene
udaljenosti. Dokumenti su se nalazili u zapečaćenoj celofanskoj omotnici u
unutarnjem džepu njegova sakoa. Osjećao se kao da će mu napraviti rupu u grudima.
Pokušavao je ne misliti na to što bi se dogodilo ako bi ga netko zaustavio i uzeo
mu dokumente. Krivotvorene sovjetske vojne dokumente... takvo što nemoguće je
objasniti.
Na hotelskoj recepciji nisu ga zaustavljali. Dakle, Roger nije ostavio za njega
nikakvu poruku. Metcalfe se nije mogao osloboditi zabrinutosti, no Roger mu je bio
najmanja briga. On je profesionalac; znat će si sam pomoći. Za njegovu odsutnost
morao je postojati neki razlog. Lana nije bila profesionalka; njoj se moglo svašta
dogoditi.
Dežurnaja na njegovu katu, neka vještica koju nije prije vidio, pozdravila gaje
uobičajeno mrzovoljno. Odbila je predati mu ključ od sobe.
- Već ste ga uzeli - rekla je predbacujući.
- Nisam - odgovori Metcalfe. - Bit će da je zabuna. - No, možda
je Roger iz nekog razloga uzeo ključ: kako bi ostavio nešto u njegovoj
sobi, poruku ili ...
Odašiljač! Cijeli je dan proveo nabavljajući pojedine dijelove i koliko je Metcalfe
poznavao Scoopa, već je jedan sastavio i čeka ga u njegovoj sobi da ga iznenadi.
Naravno da ne bi ostavio primopredajnik bez nadzora u hotelskoj sobi.
1AT)
No, soba je bila zaključana, a na njegovo ponovljeno kucanje nitko nije ogovarao.
Ni iz Rogerove se sobe nitko nije javljao. Metcalfe se vratio do radnog mjesta
dežurnaje.
- Soba mije zaključana - rekao je strogo. Samo tako moglo se izaći na kraj s
mrzovoljnim kontrolorkama katova: da se na bahatost odgovori bahatošću. - Trebam
ključ, a ako ste ga dali neovlaštenoj osobi, pobrinut ću se da letite odavde. -
Pokazao joj je svoju putovnicu. - Jeste li nekomu dali moj ključ?
Dežurnaja je ostala bez riječi. To je bila žena koja je živjela po nadasve važnom
sovjetskom načelu porjadoka, reda. Postojala je metoda da se nešto ispravno učini,
a ona se ogriješila o to davši ključ sobe pogrešnom gostu. Pružila je Metcalfeu
drugi ključ za njegova vrata mrka izraza lica. - Ali vratite mi ga odmah - viknula
je za njim.
Naravno da je bilo tko mogao uzeti ključ sobe: agenti NKVD-a, iako su navodno imali
pristup matičnim ključevima, pa čak i netko iz Američkoga veleposlanstva. Tek kad
je drugi put došao do vrata svoje sobe, sjetio se riječi Teda Bishopa.
Neki švapski gospodin... rekao je kako gaje stari prijatelj zamolio da nekoga
potraži. I rekao je kako se ne može točno sjetiti imena. Netko tko je nedavno
stigao iz Pariza... Nešto je u toj priči bilo trulo. Švapski gospodin. Nacist. Po
izgledu iz SD-a. Netko tko je nedavno stigao iz Pariza kako bi ovdje nekoga
potražio.
Razaranje Špilje, Corkvjeve pariške radiopostaje bio je tek početak. Corkvjeva
mreža se odmotavala. Nekako su ušli u trag koji je vodio u
Moskvu.
Ono što se dogodilo njegovim prijateljima iz pariške postaje, moglo
bi se lako dogoditi i njemu.
Netko gaje čekao u njegovoj sobi. Metcalfe je bio uvjeren u to. Čekao je da
Corkvjevu mrežu napokon odmota. Čekao je da ga
ubije.
To je bila stupica, shvatio je Metcalfe, u koju ipak ne bi išao. Nije imao oružja;
Page 135
prema tome, nije smio ući u sobu. Bilo je još načina da uñe u sobu iz hotelskog
predvorja, a da ne mora proći uz mrzovoljnu dežurnaju i davati objašnjenja koja mu
oduzimaju dragocjeno vrijeme. Potrčao je niz stubište za osoblje i to grabeći po
dvije stube odjednom. Zatim je ljutitog izraza lica prešao kroz hotelsko predvorje
i prišao recepciji.
- Taj prokleti ključ - uzviknuo je dok ga je držao. - Ne odgovara
243
SMMIlfi
bravi!
- Znate li pouzdano da imate pravi ključ, gospodine? - upitao je
namještenik na recepciji. Uzeo ga je i počeo ga proučavati. Broj sobe
bio je jasno čitljivo urezan na privjesku za ključeve. Zabuna je bila
isključena.
- Treba ga okrenuti u lijevo, gospodine. Suprotno smjeru kazaljke
na satu.
- To znam. Dugo sam ovdje. Ali ne funkcionira. Dajte mi, molim
vas, nekoga tko će otvoriti vrata. Žuri mi se.
Službenik je pritisnuo zvono i iz garderobe iza recepcije pojavio se hotelski paž.
Nakon kratkih uputa na ruskome paž, još dječarac, prišao je Metcalfeu, skromno se
nagnuo i uzeo ključ sobe. Metcalfe gaje pratio do lifta. Na trećem katu su sišli,
prošli uz dežurnaju koja se zagledala u njih, ali nije ništa rekla, i pošli
hodnikom do Metcalfeove sobe.
- Je li to vaša soba, gospodine? - upita paž.
- Pokušajte s bravom. Ja nisam uspio.
Dok je Metcalfe govorio, stajao je iza paža. Ako je neimenovani Nijemac vrebao u
sobi, odustat će od pucanja, ako je doista namjeravao likvidirati Metcalfea
vatrenim oružjem, čim čuje mladićev glas. Ako unutra vreba nacistički ubojica, neće
se dati obeshrabriti humanim obzirima kao što je gubitak nedužna života, nego onim
praktičnim. Za profesionalnog ubojicu krvoproliće nije poželjno jer ono stvara više
problema nego što ih rješava. Mladi paž je trebao Metcalfeu poslužiti kao štit.
Kad je paž okrenuo ključ u bravi, Metcalfe se još više povukao da ga netko tko je
možda u sobi ne može vidjeti pa prema tome ni ustrijeliti. Napregnuo se i stavio u
položaj da bude spreman za bijeg čim počne pucnjava.
Ali mladić je lako otključao vrata. Zbunjeno je pogledao prema Metcalfeu i gurnuo
teška vrata. Metcalfe je osjetio kako mu srce brže tuče.
- Sve u redu, gospodine? - upita paž. Oklijevao je na otvorenim
vratima, bacio pogled u sobu, a zatim opet prema Metcalfeu. Unatoč
službenoj politici da se napojnica mora odbiti kao ostatak truloga
kapitalizma, očito ju je očekivao.
- Baš vam hvala - reče Metcalfe. - Ne znam zašto nisam mogao
okrenuti ključ. - Izvadio je novčanicu od pet dolara, prišao odostrag
mladiću i udario ga veselo rukom po ramenu dok mu je iza leña virio u
sobu.
Bila je prazna. Tu nije bilo nikoga.
Kupaonica.
Vrata kupaonice bila su odškrinuta. Metcalfe ih je ostavio otvorena, ali sad su
bila gotovo zatvorena. To, naravno, ne mora ništa značiti jer se činilo da se soba
čistila u njegovoj odsutnosti pa je sobarica sigurno išla i u kupaonicu.
- Slušajte - reče Metcalfe - biste li mi pomogli podići nešto teško
kad ste već tu? Bole me leña.
Paž je slegnuo ramenima kao da kaže: Naravno, zašto ne?
- Moj prokleti kovčeg nalazi se u kupaonici i ako mi ga izvučete,
imam još jednu novčanicu za vas. - Tutnuo je pažu novčanicu u ruku.
To je za momka bila divovska napojnica, a perspektiva da će dobiti još
pet dolara bila je neodoljiva. Paž je krenuo prema kupaonici. Metcalfe je
pošao za njim pazeći opet da bude izvan vatrene crte.
Mladić je gurnuo vrata kupaonice, pogledao unutra i rekao:
- Gospodine? Ja ne vidim nikakav kovčeg...
- Doista? Znači da gaje sobarica maknula. Oprostite.
No, mladić se sledio, širom razrogačivši oči. Zatim je zakoračio u kupaonicu i
Page 136
počeo vikati: - Bože moj! Bože moj!
Metcalfe je pohitao prema kupaonici i vidio u što je paž zurio vrišteći sve
glasnije.
Glava koja je visjela preko ruba kade bila je grimiznocrvena i natečena, očne
jabučice su iskočile, a jezik je tako visio da Metcalfe gotovo nije prepoznao
žrtvu. Iz usta mu se oteo teški uzdah kad je pohitao prema kadi, dotaknuo lice
Rogera Martina i osjetio vlažnu i ljepljivu hladnoću koja je odavala daje Roger
nedvojbeno mrtav i to već nekoliko sati. Nazupčana vrpca koja je gotovo prerezala
Rogerov grkljan bila mu je užasno poznata.
Točno istu ranu od davljenja vidio je prije nekoliko dana u Parizu.
244
245
23
Paž je, teturajući natraške, nesigurnim pokretima napustio kupaonicu. U meñuvremenu
je prestao vikati, ali na licu mu se i dalje očitavala panika.
Meñutim, Metcalfe ga je jedva primjećivao. On sam bio je u dubokom šoku.
- Bože - šaptao je. Pred njim je bila slika užasa, groteska, nepodnošljiv prizor.
Ponovno se dogodio Pariz.
Ubili su Scoopa.
Nije mu preostalo ništa drugo; bilo je nedvojbeno jasno što mora učiniti. Mora
nestati prije nego što mladić pozove pomoć, prije nego što sovjetske vlasti, u
prijevodu NKVD, preuzmu istragu, prije nego što ga uhite i počnu saslušavati. Čak i
u tom ošamućenom i ucviljenom stanju bio je svjestan lanca posljedica. Bit će
pronañeni krivotvoreni dokumenti, bilo kod njega bilo u nekom skrovištu koje će na
brzinu odabrati, i istražitelji se neće zadovoljiti nikakvim objašnjenjima koja bi
im on dao.
A nije bilo ni objašnjenja koje bi njega moglo zadovoljiti.
Objašnjenja i pokušaj da shvati taj užas morat će pričekati. Bacio je brzo nekoliko
komada odjeće u jeftin papirnati kovčeg koji je kupio dan prije toga. Zatim se
vratio i pojurio iz sobe.
Bez odašiljača nije mogao doći do Corcorana, barem ne brzo. Čak i slavni crni kanal
nije bio siguran. Ni diplomatska pošta vjerojatno nije bila sigurna. Jedni način da
doñe do Corkvja bio je da zamoli Amosa Hilliarda da mu kodira poruku koristeći se
najsigurnijom dostupnom kriptografijom i pošalje kodiran brzojav. To bi Hilliard
učinio, iako
nerado.
Ma što učinio, morao je doći do Corkvja. Provala u njihovu mrežu sad je zahvatila
čak i Moskvu, što upućuje na zabrinjavajuće veliku rupu u sigurnosti.
Sjetio se nečega. U početku se trudio odagnati to kao obmanu uma pomahnitala od
prizora ubijenog starog i bliskog prijatelja. No, osjetio je to duboko u trbuhu i
nije se mogao riješiti toga.
Amos Hilliard?
Je li moguće daje Corkvjev čovjek u Moskvi pokvaren? Metcalfe se odjednom sjetio
Hilliardovih riječi: Nikomu ne možeš vjerovati.
Je li to bilo posredno upozorenje o samom Amosu Hilliardu? Tko je još osim njega
znao zašto je Metcalfe zapravo u Moskvi? Je li Hilliard radio na dvije strane ili
više strana, kao što je optuživao svoje kolege iz veleposlanstvu da čine, jer
trebao je samo proslijediti...
Metcalfe je zatresao glavom i odbacio tu pomisao. Bila je smiješna; svuda je vidio
dvoličnost. Ako čovjek počne tako razmišljati, postat će hendikepiran i
paraliziran.
Strašna stvarnost bila je tu: nagovorio je Scoopa Martina da ga odvede u Moskvu i
tako je njegov stari prijatelj ubijen. Osjećao se kao da ga je sam ubio. Činjenica
da je Roger ubijen u Metcalfeovoj hotelskoj sobi upućuje na to daje Metcalfe
zapravo bio meta. Mislili su ubiti Metcalfea. Dobili su njegov broj sobe i
pretpostavili daje čovjek kojega su ondje našli Metcalfe. Zastoje Roger bio ondje,
bila je još jedna zagonetka. Ako je radio na odašiljaču i njime želio iznenaditi
Page 137
Metcalfea ili ga sakriti u njegovoj sobi... gdje je onda odašiljač?
Ako je Corkvjeva mreža bila probijena i razotkrivena, agent za agentom... najprije
u Parizu, sad u Moskvi, tada nije samo Metcalfe bio ugrožen.
Tada je i Lana bila ugrožena.
Što se češće Metcalfe sastaje s Lanom, to više ona postaje metom. I čim joj preda
krivotvorene dokumente koje sada ima uza se, i ona će postati prošireni član
Corkvjeve mreže, iako o tome ništa ne zna. Sad je bila jednako tako potencijalna
žrtva kao i Roger ili ljudi iz pariške postaje.
Dovoljno je strašno stoje iskorištavam, mislio je. Ali ugrožavati je na taj način?
Na to ona nije pristala. Ja sam se dobrovoljno javio za taj posao, poznavajući sve
rizike. Lana to nije učinila.
Bilo je prekasno za povratak. Lana je već stvorila temelje za manevar
T/IA
247
zavaravanja s von Schiisslerom.
Morat će je štititi, ne smije više biti viñen s njom. Njegovo javno pojavljivanje s
njom u Moskvi moglo se do sada tumačiti kao zaluñenost bogatoga playboya, kao
pokušaj da se ponovno poveže s bivšom ljubavnicom. Počeli su poduzimati izvanredne
mjere opreza kako bi izbjegli da budu viñeni kad se sastaju u stanu Lanine
prijateljice. Te su se mjere trebale nastaviti pa čak i pojačati.
Sad se Metcalfe, meñutim, morao poslužiti svim mogućim metodama da izbjegne
pratnju. Napustio je Metropol kroz ulaz za osoblje kojim se dosad nije nikad
služio. Tako je mogao izbjeći trutove, niže rangirane pratioce koji su ga čekali u
hotelskom predvorju. Bilo je, dakako, i drugih, poput plavokosog NKVD-ovca koji se
običavao svuda pojavljivati. Metcalfe će morati poduzeti dodatne mjere da ne bude
praćen.
Za to će se pobrinuti.
Na kraju popločene površine Crvenoga trga uzdizala se prema istoku divovska, bogato
ukrašena zgrada s mramornim i granitnim pročeljem dugačkim više stotina metara. To
je bio Gozudarstveni univerzalni magazin: Državna robna kuća GUM, najveća trgovina
u Moskvi. U njoj je bila trokatna arkada koja je podsjećala na londonski i pariški
kolodvor, grañena na prijelazu stoljeća; tu je vrvjelo od kupaca koji su se muvali
po stotinama odjela. U drastičnoj suprotnosti prema raskošnoj arhitekturi, ponuda
robe na policama bila je ipak oskudna.
Živahna vreva u kombinaciji s bezbrojnim nišama i zakucima, stubištima i prolazima,
pružala je Metcalfeu idealno mjesto da se odvoji od eventualnih pratilaca. Noseći
svoj papirnati kovčeg, zadržavao se u različitim odjelima i proučavao ploče,
parfeme, odvratan modni nakit, seljačke šalove. Gomila ga je opkolila, progutala,
gotovo onemogućila zadatak pratilaca. To stoje američki poslovni čovjek posjetio
najpoznatiju moskovsku robnu kuću, nije bilo nipošto ni sumnjivo ni neobično, a u
uskom kovčegu mogao je nositi poslovne dokumente. Pridružio se gomili na željeznom
stubištu, popeo se na prvi kat odakle je imao dobar pregled na ono što se dogaña u
prizemlju. Nije uočio nikoga.
Spazio je neki odjel u kutu koji je bio otvoren s obje strane, ušao u njega i s
velikim zanimanjem stao promatrati izložene drvene igračke i umjetnički oslikane
lutke matrjoške poredane jedna u drugu. Uzeo je jednu od lutki u ruku, skinuo
gornju polovicu i otkrio unutra malo manju lutku. Ukupno je u vanjskom omotaču bilo
skriveno šest sve manjih
lutaka. Bio je to lijep primjer ruske pučke umjetnosti koja bi se Lani vjerojatno
svidjela. Osim toga, znao je da bi bila dobra ideja nešto kupiti kako bi imao
izgovor za svoj boravak ovdje. Dok je čekao u redu da plati ono što je želio kupiti
i zatim još jednom stao u red da to preuzme jer sovjetska je birokracija osvojila
čak i moskovske trgovine, ogledao se neprimjetno. Ovdje nije nikoga prepoznao niti
je odgonetnuo ikakav vidljiv sustav nadzora.
Nakon što je preuzeo robu, izašao je iz trgovine na drugoj strani i zatim se naglo
vratio kao da je spazio nešto zanimljivo. Krčio si je put laktima kroz gomilu i
popeo se uz još jedne stube. Na trećem katu vladala je manja gužva. Metcalfe je
Page 138
otišao žurno tridesetak metara dalje i poslužio se drugim stubištem za drugi kat.
Ušao je u muški WC u kojem je više muškaraca, dvojica od njih očito pijana, stajalo
uz pisoar. Ušao je u kabinu, navukao zasun na vratima za sobom i obukao brzo rusku
odjeću koju mu je Corky nabavio. Postava vatirane jakne bila je rasporena, ali to
se izvana nije moglo primijetiti. Cipele, hlače, košulja i jakna ne samo da su bile
autentično ruske, nego su bile i prilično iznošene. Tako su izgledale potpuno
trošno.
Sudeći po šumovima pijanci su otišli; ušli su drugi muškarci. To je bilo dobro.
Metcalfe je stavio svijetlosmeñu periku koja mu je usko prilijegala uz glavu, zatim
je namazao bradu, gornje usne i obrve gumirabikom; kad se ljepilo lagano posušilo,
stavio je oprezno raščupanu šiljastu bradu. To bi lakše učinio ispred zrcala iznad
umivaonika nego sjedeći na daski WC-a, ali barem se sjetio ponijeti maleno zrcalo
za brijanje kako bi provjerio je li sve dobro sjelo. Zatim su na red došle guste
obrve koje su izgledale nenjegovano. Ispod očiju utrljao je nešto tamne šminke koja
je lagano naglašavala bore i dramatično ga postarala. Tako je izgledao poput
četrdesetogodišnjega pušača i teškog pijanca, poput seljaka koji živi teškim
životom kao većina ruskih seljaka.
Metcalfe je još jedanput sve provjerio i bio zadivljen promjenom svog izgleda. Nije
želio ništa riskirati; mogao je ići dalje i to je i učinio. Umetnuo je tampone vate
sa strane ispod donje usne. To mu je odmah promijenilo lice. Završni čin bili su
metalni čunjevi, što ih je OSS napravio posebno za njega, sa sićušnim rupicama za
zrak, koje je stavio u nosnice. U početku su se činili hladni i neugodni, no
promijenili su oblik njegova nosa, učinili ga spoljštenim, izgledao je više kao nos
tipičnoga ruskog seljaka.
Pri posljednjem pogledu u zrcalo gotovo da se više nije prepoznao.
248
249
Virio je kroz pukotine kabine i ustanovio da više nikog nije bilo tko ga je vidio
kako ulazi. Nakon što je brzo ugurao svoju američku odjeću i obuću u kovčeg, izašao
je iz kabine WC-a, stao uz umivaonik i spustio kovčeg uza sebe na pod. Prao je
temeljito ruke nekoliko minuta i zatim napustio WC ostavivši kovčeg na podu.
Poslije će ga otkriti neki ruski srećković, odlučiti se da ga ukrade i biti ugodno
iznenañen kad unutra otkrije dobro odijelo.
Metcalfe je nastavio mrka izgleda šetati galerijom na prvome katu. Promijenio je
način hoda; sada je lagano šepao, kao da ima jednu kraću nogu. Kad se vratio u
prizemlje, znao je pouzdano da nije praćen. Bio je nitko i ništa, sredovječni Rus
koji izgleda poput tisuće drugih Moskovljana. Nitko ga ne bi udostojao ni najmanjeg
pogleda.
Rudolf von Schussler bio je ljut zbog tog prekida.
Ukočeni časnik prignječena lica iz Sicherheitsdiensta sjedio je u njegovu uredu i
postavljao mu sva moguća pitanja o nekim ljudima koji govore engleski i koje je
Schussler možda upoznao posljednjih dana u Moskvi. Von Schussler je imao previše
posla, a da ga gubi na ispitivanja nekog policajca, ali veleposlanik gaje zamolio
da odvoji vrijeme i on je, naravno, pristao. Von Schussler je bio dovoljno mudar da
se ne protivi grofu von der Schulenbergu.
- Moguće je - reče čovjek iz Sicherheitsdiensta - da je jedan od tih
posjetilaca opasan špijun.
Ta se ideja von Schussleru učinila smiješnom, ali ipak se pravio da surañuje.
- U ovom gradu ima na pretek Amerikanaca i Britanaca - reče on
svisoka. - I previše, ako mene pitate. Upravo sam nedavno navečer
razgovarao s nekakvim posebno afektiranim glupanom, nekim oholim
dendijem i nisam mogao, a da ne razmišljam...
- Njegovo ime? - prekine ga grubo čovjek iz SD-a uperivši svoj
hladni sivi pogled na von Schiisslera.
Diplomat stisne oči, a zatim lagano zatrese glavom. - Ne mogu se trenutačno
sjetiti. Ali ako je on opasan špijun, požderat ću svoj šešir!
Čovjek iz SD-a se zlobno nasmiješio. -Ako se razotkrije daje on taj, može se
dogoditi da vas prisilim na to.
Page 139
Kakva prostota, pomisli von Schussler. Kakav bezobrazluk! Von Schussleru je čovjek
bio skroz odvratan, nije ga čak smatrao ni vrijednim svoga prezira. Ipak imao je u
sebi nešto od čega se von Schussleru koža
250
naježila; nije mogao reći zašto. Nije to bio neki poznat osjećaj, ali ni potpuno
nepoznat. Von Schussler se pokušao prisjetiti kad je prije znao osjetiti nešto
slično i sjetio se kako je kao dječak lutao kroz gospodarske zgrade obiteljskoga
schlossa izvan Berlina. Da, to je bilo to: šupa se nalazila u polutami, bila je
puna sjena i on je htio uzeti neko smotano uže kad se sledio obuzet nekim iskonskim
strahom. Tek je nakon nekoliko sekunda shvatio stoje u tami gotovo dotaknuo: zmiju.
Golemu, sklupčanu zmiju.
Na to ga podsjetio ovaj tip iz Sicherheitsdiensta.
Na zmiju otrovnicu.
Metcalfe je stigao u stan Lanine prijateljice pola sata prerano, a Lana je
zakasnila dvadeset minuta, no to vrijeme nije bilo uzalud utrošeno. Dok je čekao,
uzeo je džepni nožić i prerezao pečat na celofanu u kojem su bili dokumenti, zatim
ih je oprezno izvadio i stao ih proučavati. Bili su besprijekorni. Grubi, ne sasvim
bijeli papir nije nipošto izgledao kao da je proizveden negdje na zapadu. Dokumenti
su bili pisani strojem, nedvojbeno pravim ruskim pisaćim strojem, vjerojatno
identičnim onima kakvi se upotrebljavaju u Komesarijatu za obranu. Svi su imali
službeni žig Komesarijata koji se od dugotrajne uporabe uvjerljivo istrošio, u
grimiznoj tinti kakvu su oduvijek upotrebljavali. Svi su dokumenti imali žig s
datumom i satom. Bio je to raspon od prije nekoliko tjedana do
današnjeg dana.
Neki dokumenti su nosili čak i potpis sovjetskoga komesara za obranu. Mnogi su
nosili oznaku STROGO POVJERLJIVO. Metcalfe nije dvojio da će dokumenti izdržati
najstrože forenzično ispitivanje u Berlinu. Nije ni dvojio da će biti najpomnije
istraženi.
Pogodila gaje pomisao da će Lana biti ubijena ako se otkrije da su dokumenti
krivotvoreni. I to neće učiniti NKVD, nego nacisti.
Dakle, o kvaliteti krivotvorine nije ovisio samo uspjeh Corkvjeva smiona plana.
I Lanin je život ovisio o tome.
Gornji list na svežnju papira bio je prazan, vjerojatno kako bi se sakrio sadržaj
od osoba koje će time rukovati. Kad je preletio dokumente, bio je zadivljen kako su
se činili prihvatljivima, kako detaljnima... i kako su izvanredno obmanjivali.
Corky ga je prije nekoliko tjedana opširno informirao o sovjetskim oružanim snagama
iako Metcalfe tada nije znao zašto.
251
- Rusija ima mamutsku snagu - rekao je Corky. - Ali Nijemci to ne
razumiju.
- Oh, ma dajte - rekao je Metcalfe. - Naravno da Nijemci to znaju,
zašto bi se inače Hitler dogovarao sa Staljinom? Fiihrer obožava samo
snagu. Sa slabim čovjekom se ne dogovarate.
Corky se nasmiješio. - Imate pravo. Ali nemojte brkati ono u što Nijemci vjeruju s
onim što znaju.
Kad je Metcalfe sada preletio dokumente, shvatio je iluziju koju je Corky, veliki
iluzionist, time proizveo. Bilo je to kao kad se promatra poentilistička slika
Georgesa Seurata La Grande Jatte: ako čovjek stoji preblizu, vidi samo sićušne,
precizne poteze kistom. Mora se odmaknuti nekoliko koraka da se obuhvati kompletan
prizor.
Tko pozorno bude čitao te dokumente, brzo će prepoznati kako je slaba Crvena
armija. Ukupna slika bila je potpuno uvjerljiva zbog svojih detalja. To su bili
popisi svari, korespondencija izmeñu narodnog komesara za obranu, maršala S. K.
Timošenka i šefa generalštaba K. A. Mereskova s mnoštvom nižih dužnosnika, svi s
popisima, potraživanjima... gomila papira koja ocrtava sliku diva na glinenim
nogama.
Prema ovim krivotvorinama Crvena armija raspolagala je sa samo dvadeset konjaničkih
divizija i dvadeset dvije mehanizirane brigade, mnogo manje nego što su Nijemci
vjerovali. Slavni sovjetski strateški Drugi ešalon, ponajprije Šesnaesta i
Devetnaesta armija i njihovi mehanizirani korpusi nalazili su se u katastrofalnom
stanju; nedostajala su im suvremena teška oklopna vozila. Zrakoplovi sovjetskoga
Page 140
vojnog zrakoplovstva bili su istrošeni. Nedostatak oružja i opreme bili su
katastrofalni; armijska oprema bila je zastarjela. Nedostatak rezervnih dijelova
bio je zastrašujući. Oklopne mehanizirane brigade dobivale su u prosjeku samo
petnaest posto zatraženih količina. Nije bilo jedinstvenoga vojnog komunikacijskoga
sustava; u bilo kojem ratu Crvena armija bi morala posegnuti za komunikacijskim
sredstvima iz 19. stoljeća, kao što su teklići i brzojavi. Sve u svemu, ovi su
dokumenti dokumentirali alarmantne deficite koje je valjalo držati u tajnosti po
svaku cijenu.
Samo, to nije bilo točno.
Metcalfe je dovoljno znao da spozna kako prihvatljiva slika što je daju ti
krivotvoreni dokumenti ne počiva ni na kakvom stvarnom temelju. Crvena armija je
trenutačno doživljavala potrese, to je znao, ali bila je mnogo jača, mnogo
modernija, mnogo moćnija nego stoje ovdje
.252.
bilo prikazano.
»Slabost provocira«, običavao je govoriti Corky. Na stolu od brezovine ispred
Metcalfea nalazila se apsolutno uvjerljiva poentilistička slika slabe države.
Hitlerovi generali će u tome vidjeti mogućnost, jedinstvenu priliku koju valja
iskoristiti. Odlučit će napasti Rusiju; za nacističku Njemačku tu neće biti dvojbe.
Bila je to sjajna varka.
Kad je Metcalfe oprezno skupio dokumente, primijetio je ponovno prazni gornji list.
Neobično: to nije bio običan list papira A4 formata, već arak visoko kvalitetnog
pisaćeg papira krem boje, s velikom količinom tekstilnih vlakana, proizveden u
Engleskoj, kakav je Corcoran volio. Držao ga je na svjetlu. Arak je nosio vodeni
žig londonske tvrtke Smythson ofBond Street kod koje je Corky nabavljao svoj pisaći
pribor. I mirisao je lagano po kemikalijama i pepermint bombonima. Pep-O-Mint Life
Savers. Corky je taj list držao u ruci dulje od ostalih.
Miris kemikalija upućivao je na nešto posve drugo. Metcalfe je izvadio iz džepa
bočicu kristala kalij-fero-cijanida, jedan od predmeta koje je uvijek nosio uza se
kad je bio u akciji. U kuhinji je našao keramički vrč, natočio malu količinu
kemikalije unutra i otopio je u osmini litre vode. Zatim je uronio prazni list
papira u otopinu. U roku od nekoliko sekundi pojavio se tanki, indigo plavi
rukopis: Corkvjev prepoznatljiv rukopis.
Metcalfe je raširio mokri list papira po kuhinjskom stolu i počeo čitati.
S.,
Zašto zrcala zamjenjuju desnu i lijevu stranu, ali ne gore i dolje? Sto se dogaña
kad neodoljiva snaga udari u nepokretni objekt? No, takva su pitanja dječja igra,
momče moj, a sada je vrijeme da se ostavite djetinjarija. Brže nego što možete
zamisliti, pitanja postaju teža, odgovori još teži. Održavanje civilizacije može
biti užasno neciviliziran pothvat. S druge strane, netko se mora baviti mračnim
umijećima kako bi naši zemljaci ružičastih obraza mogli i dalje uživati u svjetlu.
Tako je bilo uvijek. Upamtite: Rim nije izgrañen u jednom danu. Izgrañen je noću...
U prilogu materijali za operaciju JVOLFSFALLE.
Upamtite da je istina razbijeno zrcalo. Nemojte se porezati na krhotine.
A.
253
Metcalfe je odmah shvatio što se time mislilo. Navikao je na Corkvjeve zagonetke.
Zašto zrcala zamjenjuju desnu i lijevu stranu, ali ne dolje i gore? Ali ona to
nipošto ne čine, objašnjavao je uvijek Corky: ona samo pokazuju ono što se nalazi
pred njima. Zamjena nastaje zbog promatrača.
Što se dogaña kada neodoljiva sila naleti na nepokretni objekt? Neodoljiva sila, to
je Metcalfe znao, bila je nacistička ratna mašinerija. Nepokretan predmet bio je
ruski medvjed. Sto će se dogoditi kad se oni susretnu?
Uništit će jedan drugoga.
A zatim izraz kojim se Corky služio: »operacija WOLFSFALLE«.
JVolsffalle.
Vučja klopka.
Metcalfe je odmah shvatio značenje konspirativnog imena koji je Corky odabrao. Vuk
se odnosio na Adolfa Hitlera.
U prvim godinama svoje političke karijere Hitler je često upotrebljavao
konspirativno ime »Vuk«. To je bio njegov pseudonim, njegov nom de guerre,
Page 141
vjerojatno zato jer germansko ime Adolf znači »vuk«. Godine 1924., nekoliko dana
nakon puštanja iz zatvora na koji je bio osuñen zbog pokušaja puča, uzeo je sobu u
pansionu Moritz na bavarskom Obersalzbergu kao »Herr Wolf«.
Wolfje bilo ime od milja koje mu je dala Eva Braun, njegova navodna ljubavnica.
Njegov zamjenik Rudolf Hess čak je svom sinu u Hitlerovu čast nadjenuo ime Wolf. I
tek proteklog lipnja Hitler je premjestio svoj glavni stan u idilično belgijsko
selo Brdly-de-Pesche kojem je odmah dao ime JVolfsschlucht ili vučje ždrijelo. To
je bio Fiihrerovo zapovjedno mjesto s kojega je koordinirao pobjedu nad Francuskom.
To je bila glavni stožer u kojem je toptao nogom od radosti kad je bila objavljena
kapitulacija Francuske. Po najnovijim obavijestima tajne službe, Hitlerovi ljudi
gradili su kompleks snažno utvrñenih betonskih bunkera u Rastenburgu u istočnoj
Pruskoj, što će mu služiti kao glavni stan, njegov Fuhrersquartier.
Dao mu je ime Wolfsschanze, Vučja jazbina.
Značenje riječi Die Wolfsfalle bilo je jasno: Vučja klopka.
Kad je Lana ušla u stan i vidjela Metcalfea, vrisnula je. Tek kad je shvatila tko
je to, nasmijala se zbunjeno. - Bože moj! Štiva, nisam te prepoznala! Zašto si tako
odjeven? - Zatim se pribrala i zatresla glavom
prije nego što je on mogao odgovoriti. - Naravno da poduzimaš mjere opreza. To me
veseli.
Zagrlio ju je, ali dok ga je ljubila, zadrhtala je. - Oh, ova brada... čini mi se
kao da ljubim Rudolfa, a to je užasan osjećaj! Molim te, odmah skini tu krinku!
Metcalfe se samo nasmiješio. Iako bi od srca rado sve vrijeme koje je Lana mogla
izdvojiti proveo s njom, bilo mu je jasno da neće moći dugo ostati.
Što dulje bude ovdje boravio, to je veća opasnost da ga otkriju. Morat će uskoro
otići, a tada će mu se prerušavanje pokazati korisnim. Dao je Lani lutku matrjošku
koju je ona primila s oduševljenjem, no njezin se izraz lica ponovno brzo smrknuo.
- Bojim se, Štiva.
To joj je vidio na licu. - Čega?
- Onoga što činimo.
Jedva je mogao sakriti gorke osjećaje krivnje koji su se gomilali u njemu kad je
rekao:
- Onda nemoj ništa činiti. Ako te je strah, ne želim da predaš von
Schiissleru te dokumente.
- Ne, pogrešno si me razumio. Pozvao si me da budem hrabra. Da
učinim nešto za svog oca / za Rusiju. Isto tako hrabro kao što se moj otac
borio za Rusiju. Pružio si mi priliku da budem hrabra. Dao si mom životu
viši smisao.
- A čega se onda bojiš?
- Ne smijem se više zaljubiti u tebe. Dao si mi dar svoje ljubavi, moj
Štiva. Ali za nas nema nade. Nema zajedničke budućnosti. Slično kao u
baletu Giselle.
- Kako to?
- Ta Giselle je seljačka djevojka koja se zaljubljuje u prerušena
plemića koji se izdaje za priprosta čovjeka. A kad ona sazna istinu, zna
da se nikad neće moći udati za njega te poludi i umire.
- Zar se ja izdaj em za nekog drugog?
- Pa pogledaj se!
Metcalfe se nasmijao. - Jedan nula za tebe. Ali ti nećeš poludjeti, je li tako?
- Ne - reče ona. - Ja to ne mogu. Moram živjeti za dar tvoje
ljubavi.
- Ali to nije dar, Lana.
255
Promatrala je rastreseno malenu hrpu dokumenata; no Metcalfe je vidio daje mislila

na nešto drugo. - Da, imaš pravo - reče ona napokon. - Mi nismo likovi iz Giselle.
Mi smo Tristan i holda.
- Dvoje legendarnih ljubavnika.
- Dvoje nesretnih ljubavnika, Štiva. Nemoj to zaboraviti. Ne mogu
nikada biti zajedno, osim u smrti.
- Dakle dobro. Ti si lijepa, strastvena Izolda, čarobnica i iscjeliteljica.
Page 142
A ja sam Tristan, vitez koji je ljubi.
Nasmiješila se neobično. - Tristan u stvarnosti radi za svoga strica, kralja. On ga
izdaje, Štiva. Putuje pod lažnim imenom, pod imenom Tantris, stoje anagram za
Tristana. Ali Izolda ga voli unatoč tomu.
- No on ne izdaje nju, zar ne? On je ljubi i čini samo svoju dužnost.
- Da. U ljubavi se uvijek radi o izdaji ili smrti, zar ne?
- Samo u kazalištu. U pravom životu ne.
Lana je imala vlažne oči. - Ljubavni napitak u Tristanu mnogo je opasniji od svakog
otrova, Štiva. - Primila je paketić s dokumentima i digla ga visoko kao da mu ga
pokazuje. - Recite mi, moj viteže: jeste li vjerni svojoj ljubavi... ili svome
kralju?
Metcalfe u svojoj zbunjenosti nije znao što da odgovori. Napokon, progovorio je
impulzivno: - Ja te volim, ti to znaš.
Dobacila mu je zabrinut pogled.
- To me baš najviše zabrinjava - reče ona.
24
Trgovina je bila krcata i prašna, izlozi su bili neuredni i pretrpani srebrom,
nakitom i kristalom. Na policama uza zid stajali su gusto nagurani stari tanjuri i
poslužavnici, stara Lenjinova poprsja. No, to nije bila niti antikvarnica, niti
zalagaonica, već nešto izmeñu: komisioni, trgovina rabljenom robom smještena na
jednoj od najstarijih moskovskih ulica - Arbatu. Po njezinim uskim prolazima gurali
su se kupci koji su tražili nešto povoljno ili su htjeli namaknuti prijeko potreban
novac nudeći mamin skupocjeni srebrni samo var.
U žamoru i vrevi ostala su neprimjećena dvojica muškaraca koji su stojeći jedan uz
drugoga promatrali istu ikonu. Jedan je izgledao poput ruskog radnika tridesetih
godina; drugi je bio stariji muškarac koji je uz inozemni ogrtač nosio rusku
krznenu kapu.
- Gotovo vas nisam prepoznao - reče Hilliard šapćući. - Dakle
dobro. Poñite za mnom van, ali nemojte govoriti.
Netom nakon što je Hilliard napustio trgovinu, Metcalfe je pošao za njim na ulicu.
Dok su hodali Arbatom prema trgu Smolensk, priključila su im se dvojica muškaraca.
- Što je to, dovraga? - prosiktao je Hilliard. - Ako se radi o drugoj
pošiljci dokumenata, znate da sam samo za to uredio mrtvi poštanski
sandučić, a osim toga kurir stiže tek predvečer. I mislio sam da sam vam
jasno dao do znanja da više nema osobnih susreta!
- Jedan moj prijatelj je danas ubijen.
Hilliard dobaci Metcalfeu brz pogled, a zatim pogleda opet u stranu.
- Gdje?
- U Metropolu.
- U Metropolu? Isuse! Gdje? U svojoj sobi?
257
- U mojoj sobi. Ja sam trebao biti žrtva.
Hilliard je polako i dugo izdisao, a Metcalfe mu je pričao o Rogeru, tko je on bio,
o svojoj vezi s njim, stoje u Moskvi radio.
- Što, dakle, trebate? - upita Hilliard čiji je glas zazvučao nešto
mekše.
- Dvije stvari. Prvo moram odmah uspostaviti vezu s Corkvjem.
-1 sami ste vidjeli da crni kanal nije siguran, Metcalfe...
- Znam da imate mogućnosti doći do Corkvja. Hoćete li zato
upotrijebiti stražnji ulaz, dimne signale ili prokletu poštu u boci, meni
je svejedno. Ali ljudi poput vas imaju uvijek neku mogućnost. Poznajete
propise jednako dobro kao i ja. Ako je netko iz Corkvjeve mreže ubijen,
on to želi što brže saznati.
- Ne dopuštam vam više da se koristite našim obavještajnim
kanalima u Veleposlanstvu, Metcalfe.
- Za to mi se fućka. Učinite vi to umjesto mene. Javite mu da je
Scoop Martin ubijen na jednak način kao što su ubijeni ljudi iz pariške
postaje. Jednako je zadavljen. I, na vašem mjestu odmah bih odaslao
brzojav.
- Hoću.
Zatim je Metcalfe, sjetivši se svojih dvojbi u odnosu na Hilliarda, dodao: -1 htio
Page 143
bih potvrdu, dokaz daje Corky dobio moju obavijest.
- Kako?
Metcalfe je razmišljao trenutak.
- Jednom riječju. Sljedećom riječju na popisu. - Kao i sa svim ostalim agentima u
akciji Corky je i s Metcalfeom dogovorio popis za koji su znali samo njih dvojica.
Popis što gaje sastavio Corky trebao bi sadržavati nasumce odabrane pojmove, ali
Metcalfe je dvojio u njihovu točnost. Corky je bio prevelik prijatelj zagonetki, a
da bi propustio priliku za kodirane poruke.
- Bit će u redu - reče Hilliard. - Što trebate još? Govorili ste o dvije
stvari.
- Pištolj.
Metcalfe je nazvao iz telefonske govornice Metropol i pravio se da želi ostaviti
poruku za njihova gosta Rogera Martina.
Iz reakcije će moći zaključiti mnogo toga. U meñuvremenu je Rogerovo truplo,
naravno, bilo pronañeno i cijelo hotelsko osoblje će to znati. Najvjerojatnije je
obaviještena i policija; a sigurno i NKVD. Ali
258
reakcija službenika na recepciji mogla je dati korisne podatke o tome koliko su
vlasti bile alarmirane i sumnjičave. Ili imaju uputu da specijalno paze na
Metcalfea, da mu dobace mamac i namame ga u klopku.
U glasu hotelskoga službenika osjetilo se nakratko kolebanje, neprikrivena
napetost. Zatim je prešao u ledenu formalnost: - Ne, gost kojega tražite nije više
u hotelu. Žao mi je. Daljnje informacije ne mogu
davati.
- Dobro, razumijem - reče Metcalfe. - Znate li kad je otišao?
- Ne znam - odvrati službenik. - Pojma nemam. Ne mogu vam dalje
pomoći. -1 spustio je slušalicu.
Metcalfe je zbunjeno zurio u zidove telefonske govornice. To je bila ustrašena,
prava reakcija hotelskog službenika koji nije znao kako da reagira. To je Metcalfeu
nešto govorilo: taj čovjek nije dobio nikakve instrukcije. Da je bio postavljen
kordon i da mu je namještena stupica ili da je Metcalfe trebao biti saslušan u vezi
s Rogerovim ubojstvom, mladić bi dobio nalog da drugačije reagira. On bi ispitivao
čovjeka koji je nazvao i pokušao od njega iscijediti što više.
Veoma zbunjujuće. Nipošto ono što je Metcalfe očekivao. Hotel se nalazio na
Teatralnoj a ploščad blizu Boljšoj teatra ispred kojega je bio maleni park s
klupama. Metcalfe je morao nadzirati hotel, ali za to nije bilo dovoljno prikladnih
osmatračnica. Prošao je kroz park koji je ipak bio previše izložen. Ovdje nije
mogao jednostavno izvući svoj dvogled i promatrati aktivnosti ispred Metropola;
ovdje je bilo previše prolaznika koji bi mogli postati sumnjičavi prema promatraču
s dalekozorom. Napokon, odlučio se za predvorje sa stupovima Boljšoj teatra. Bilo
je prerano; nitko nije ulazio ni izlazio kroz glavni ulaz u kazalište. Tako je
mogao neprimjećen stajati u sjeni stupova i promatrati Metropol kroz dalekozor.
Nije tražio nešto što bi bilo tako uočljivo kao kordon postrojbi NKVD-a oko hotela.
Umjesto toga nadao se da će primijetiti neki poremećaj u normalnom prometu, sićušne
obično neprimjetne znakove koji bi upućivali na to da nešto nije u redu. Prisutnost
NKVD-a ili regularne policije u hotelu promijenila bi uobičajeni tijek, poput
malenih valova na površini jezera u koje je netko bacio kamen. Možda se to moglo
prepoznati po skrivenim pogledima onih koji su izlazili iz hotela; po prolazniku
koji je malo previše zastajkivao; po pokretima koji su bili previše kontrolirani
ili prebrzi.
No, nije se pojavio niti jedan od tih znakova. Činilo se da je sve
259
potpuno normalno.
Čudno. Bilo je kao da se ništa nije dogodilo, a to ga je najviše uznemirivalo.
Metcalfe se vratio kroz park i došao obilaznim putem do stražnje strane hotela na
kojoj je bio ulaz za poslugu. Načas je oklijevao, a zatim je ušao u Metropol.
Prošao je kroz kuhinju, čija su se dvokrilna vrata otvarala kako su radnici ulazili
i izlazili s posudama i sanducima hrane, pripremajući se za večeru.
Ništa neobično, koliko je mogao procijeniti. Ni ovdje nije bilo nikakvih straža.
Nastavio je do stražnjega stubišta koje isto tako nije bilo pod nadzorom i popeo se
na treći kat. Kad je izašao na drugom kraju hodnika, vidio je daje mračan i prazan.
Page 144
Mogao je vidjeti dežurnaju kako sjedi za svojim stolom.
Nitko nije dolazio ili odlazio. Činilo se da nigdje nije stacioniran policajac ili
stražar u civilu.
Predvorje je bilo prazno.
To je bilo zbunjujuće. Da nije bilo nikoga da ga uhiti kad se vrati, bila je jedna
stvar. Ali da ovdje nema nikoga, nikakve aktivnosti policije? Da ništa ne upućuje
na mjesto zločina? Metcalfe je osjetio u džepu glomazni ključ sobe. Kad je bježeći
napuštao svoju sobu, ponio gaje sa sobom ne razmišljajući. Sad je bio sretan zbog
toga; tako nije trebao staru vješticu moliti svoj ključ od sobe i pritom riskirati
da alarmira hotelsko osoblje.
Ali možda neće ni trebati ključ. Neće ako vrata nisu zaključana jer ga policija i
NKVD čekaju u njegovoj sobi.
Kretao se bešumno dalje, šuljao se niz hodnik i skrenuo desno. Sad je bio udaljen
dvadesetak metara od svoje sobe.
Vrata njegove sobe bila su zatvorena.
To je opet bilo nešto s čime nije računao. Paž je vidio Rogerovo truplo; normalna
procedura u Rusiji ili Americi ili drugdje bila bi da istražitelji osiguraju mjesto
navodnoga zločina i istražuju ondje.
Došuljao se do vrata i zastao pred njima osluškujući.
Tišina.
Nitko nije u njegovoj sobi; nema glasova, koliko je mogao čuti.
Bio je to rizik, dakako. Stavio je ključ u bravu, otključao, zatim otvorio vrata i
bio spreman pobjeći ako netko čeka unutra.
Soba je bila mračna i prazna. Nitko nije bio u njoj.
Preletjevši pogledom sve uokolo, Metcalfe je požurio prema
otvorenim vratima kupaonice spreman na jezovit prizor Scoopova trupla.

Ali u kadi nije bilo mrtvaca.
Ovdje ne samo da nije bilo trupla, nije bilo ni tragova. Kupaonica je bila blistavo
čista. Baš ništa nije upućivalo na to da je još prije nekoliko sati ovdje ležao
ubijeni.
Kao da truplo nikada nije ni bilo ovdje. Istražitelji su ga maknuli, dali očistiti
kupaonicu i obrisati tragove na mjestu zločina. Ali zašto"?
Što se, do vraga, ovdje dogaña?
Iz druge telefonske govornice koja je bila nekoliko ulica udaljena od hotela
Metropol Metcalfe je nazvao Veleposlanstvo i tražio Hilliarda. Javio se sam
Hilliard grubim, gotovo osornim glasom: - Hilliard.
- Roberts - reče Metcalfe jer su to ime dogovorili. Da se telefoni
Veleposlanstva prisluškuju, bilo je samo po sebi razumljivo.
Nastupila je pauza od deset, petnaest sekundi. Zatim je Hilliard progovorio i rekao
jednu jedinu riječ: - Tain.
- Ponovite - reče Metcalfe.
- Tain. Ne taint nego tain. - Zatim je Hilliard naglo spustio
slušalicu.
Tain. To je bila sljedeća riječ na popisu koji mu je dao Corcoran. Potvrda daje
Hilliard doista razgovarao s Corkvjem. Bila je ta poruka.
Tain. Neobična riječ koja se rijetko susreće, naziv za metalni sloj poleñine
zrcala; dolazila je od francuskog etain za »staniol«.
Već je izbor riječi bio tipičan za Corkvja koji je volio riječi i izraze opterećene
raznim značenjima. Stražnji sloj na poleñini zrcala. To gaje podsjetilo na staro
šaljivo pitanje koje je Corky tako rado postavljao: Zašto zrcala zamjenjuju desnu i
lijevu stranu, ali ne gore i dolje?
Ima još nešto: istina je razbijeno zrcalo. Nemojte se povezati na krhotine,
upozorio je Metcalfea.
Kao da ga je Corcoran već izborom svojih lozinki od početka želio upozoriti.
Metcalfe je ušao u svijet zrcala, svijet prepun opasnosti.
Ali Corky, čak ni Corky nije znao koliko je taj svijet doista opasan.
Rudolf von Schiissler prelistavao je još jedanput dokumente. Čudo! Doista čudo!
Plod njegova sjajnog intelekta... Bio je neskroman kad je to sam rekao, ali
prepoznavanje prilike već je znak višeg intelekta; to je rekao sam Fuhrer.
Prepoznao je priliku. Činjenicu da njegov ljubljeni
Page 145
260
261
Crveni mak ima pristup dokumentima s najviših, najpovlaštenijih mjesta. Činjenica
je i da mu je predala dokumente: dokaz njezine ljubavi prema njemu. Bila je
bespomoćna, ushićena, odana mu; unatoč njezinu istreniranom tijelu, plesačica je
bila krhko biće. Jer utjelovljivala je u svakom smislu Ewig Weibliche: davanje je
bilo jednako tako dio njezine naravi kao što je uzimanje kod muškarca. I sad će
Adolf Hitler uskoro posegnuti za imperijem koji mu pripada pravom jačega.
To će osigurati von Schiissleru ugled. Ne, još bolje, donijet će mu priznanje. Bit
će napokon priznat. Priznat za ono što je on doista bio. Mogao je već vidjeti kako
mu Fuhrer pričvršćuje Njemački zlatni križ na njegovu finu mornaričku odoru. Ono
što je Ludwig von Schiissler postigao snagom mišića i pukom izravnom smionošću,
njegov si je potomak osigurao lukavstvom i varkom, duhovnim kvalitetama koje su
očito bile mekše, ali ipak nisu manje imponirale.
Srce mu je tuklo dok je trčao hodnikom do uredskih prostorija veleposlanika von der
Schulenberga. Kimnuvši kratko nekima od svojih kolega, blazirano i jedva okrećući
glavu protrčavši uz njih, sjetio se različitih ponižavajućih primjedbi koje je čuo
u Ministarstvu vanjskih poslova mnogo prije nego što je bio premješten u Moskvu.
Ovi će ga ljudi uskoro gledati drugim očima. Ratovi se dobivaju informacijama! Tako
je bilo uvijek, treba samo poznavati sebe i neprijatelja. I stoje viša razina
detalja, to je znanje dragocjenije. Von Schiisslerov pogled preletio je gornju
stranicu paketa dokumenata s uredno otipkanim redovima brojki. Sada OKW neće više
imati nikakvih dvojbi o vojnom potencijalu Sovjetskog Saveza. Sad će znati kako je
to.
- Žao mi je, grof von der Schuleberg je zauzet - reče žena debela
vrata koja je služila kao veleposlanikov privatni Kerber. Werner je uvijek
bio ljubazan prema njemu, iako na lagano omalovažavajući način... ali
neki od njegovih suradnika činili su se katkad gotovo naglima, na granici
nepristojnosti, a da nikad nisu davali povoda za formalnu žalbu. Čovjek
se nije mogao potužiti zbog nekog tona, kratkog kolutanja očima, nejasno
prezriva izraza, lica, a da sam sebe ne učini smiješnim. No von Schussler
je primjećivao takve stvari. On je, općenito, mnogo toga primjećivao.
I upravo je ta sposobnost promatranja i zaključivanja rezultirala ovim
ovdje, ovim ovdjel Najvažnijim obavještajnim podacima koje je Reich
dosada primio.
- Ah, zaista? - upita von Schussler umilnim tonom apsolutnoga
povjerenja. Zauzet! Tako ga je uvijek opisivala. To nije trebalo ništa
značiti. Je li na sastanku? Ili si je priuštio čašicu rakije? Koja je svrha
toga da se kaže da je »zauzet«? Iz nekoga razloga osjećala je da ima
pravo postupati s njima na granici grubosti. To će se uskoro promijeniti.
Kratki smiješak pojavio se i nestao s lica debelovratog Kerbera.
- Zauzet. Žao mi je, gospodine. Reći ću mu da ste svratili.
- Zauzet ili ne, on će poželjeti sastati se sa mnom - reče von
Schussler. Pokucao je čak na vrata radne sobe veleposlanika prije nego
što je okrenuo mjedenu kvaku i ušao. Veleposlanikova radna soba bila
je prostrana i pompozna, zidovi su bili obloženi drvom, na podu su bili
prostrti najfiniji orijentalni sagovi. Uskoro će i von Schussler moći slično
tako urediti svoj ured. Do sada bi se to činilo pretencioznim. Ali nakon
današnjeg dana samo pravi otmjeni dekor bit će primjeren.
Grof von der Schulenberg sjedio je nagnut nad spisima koji su se gomilali na
njegovu pisaćem stolu i izgledao pospano i kao da se dosañuje. U jedan kut pisaćeg
stola stavio je čašu vinjaka. Gledao je stisnutih očiju prema von Schussleru.
- Rudi, - rekao je ne baš zadovoljno - što radite ovdje?
- Imam nešto za vas - reče von Schussler. Lice mu se rastegnulo u
smiješak. - Nešto što će vas zanimati. Štoviše, nešto što će fascinirati i
samoga Fuhrera.
263
Page 146
S"
IMMDfi
cesti.
- Niste izgubili svoj stil - reče general s priznanjem. - A prošlo je
otada pedeset godina. Više od pola stoljeća.
Pružio je ruku i udario lagano po Metcalfeovu džepu na prsima te osjetio glomazne
obrise pištolja. - Jeste li spremni za to?
- Ne znam - odgovori Metcalfe iskreno.
- Sj etite se stare ruske maksime - reče general glasom koj i j e pucketao
poput stare kože. - Sudbina traži meso i krv. A što traži najčešće?Mesoi krv.
Veleposlanik Stephen Metcalfe stupio je pred voñu specijalaca grupe Alfa KGB-a koji
je zaustavio njihovu limuzinu. Ulica je bila mračna i prazna, a stare zgrade u tom
prastarom dijelu grada stršile su zlokobno nad njima.
- Jeste li vi odgovorni? - upita on.
Voña specijalaca odgovorio je na ruskom, zasuo ga bujicom službenih floskula.
Metcalfe je uzvratio na ruskom. Čak i nakon pola stoljeća nije zaboravio pravilo
broj jedan Alfreda Corcorana: Ako vam se suprotstavi neki autoritet, morate uvijek
tvrditi da ćete razgovarati sjoš većim autoritetom.
- Što vam pada na pamet, dovraga - izderao se. - Morate imati naš
registarski broj, naša imena. Dovraga, pozvao nas je šef KGB-a Vladimir
Kručkov osobno! Sva kontrolna mjesta morala bi biti obaviještena o
tome!
Zapovjednikov žestok izraz lica pretvorio se u vidljivu zbunjenost. Siguran nastup
Amerikanca i njegova dostojanstvena pojava uplašili su čak i ovog izvježbanog
ubojicu.
- A zašto, dovraga, ne dolazi obećana pratnja na motociklima?
- nastavio je Metcalfe.
- Ne znam ništa o motorističkoj pratnju! - zapovjednik se povukao
u defenzivu.
Metcalfe je znao da je većina komunikacijskih veza bila prekinuta zbog krize. Grupa
KGB-a neće imati nikakve mogućnosti da provjeri kod pretpostavljenih. A osim toga
Metcalfeove tvrdnje su bile previše bezobrazne, a da im se ne bi povjerovalo.
Nakon nekoliko trenutaka Metcalfe i njegov ruski prijatelj smjeli su opet ući u
limuzinu koja je zatim dobila pratnju kroz kontrolne točke na
266
267
25
Berchtesgaden, Bavarske Alpe, studeni 1940.
Niski sjedokosi muškarac izašao je iz crnoga mercedesa i kratko mahnuo svom vozaču.
Imao je prodorne plave oči, ružičasti ten i ljubazan smiješak; nosio je plavu
mornaričku odoru s dvorednom jaknom i kapom obloženom zlatom.
Bio je to admiral Wilhelm Canaris. Kao šef vojne obavještajne službe bio je
velemajstor nacističke špijunaže. Došao je na Berghof, Hitlerovo skrovište kod
Berchtesgadena kako bi predočio Fuhreru šokantne obavještajne podatke što ih je
netom primio.
Bio je odveden u Fuhrerovu radnu sobu, u golemu prostoriju s panoramskim prozorima,
štedljivo opremljenu iako je pokućstvo koje je ondje stajalo bilo glomazno. Tu je
bio ormarić u kojem je Hitler držao svoje omiljene gramofonske ploče, mahom Wagnera
kao stoje Canaris znao; osim toga ovdje je bilo i Wagnerovo brončano poprsje.
Najednom je zidu visio golem, prilično ružan sat iznad kojega je bio zlokobni
brončani orao. Iza dvije velike tapiserije na zidu skrivao se filmski projektor, a
na zidu preko puta bilo je filmsko platno.
Ispred golemoga kamenog kamina u naslonjačima presvučenima crvenom safijanskom
kožom sjedila su četvorica muškaraca, po dvojica sa svake strane Fuhrera. Očito su
bili zadubljeni u živahnu, prilično intenzivnu raspravu. Jedan od muškaraca bio je
zapovjednik njemačke vojske, feldmaršal Walther von Brauchitsch. Poveo je generala
Page 147
Franza Haldera, šefa generalštaba. Canaris je poznavao obojicu kao razumne ljude;
nisu bili fanatici. U njemačkoj vojnoj hijerarhiji nisu bili sasvim pri vrhu, ali
bili su ljudi u koje je Hitler imao dovoljno povjerenja da s njima raspravlja o
jednom od svojih najtajnijih planova, planu protiv
kojega su bili mnogi njegovi generali i kojemu je već više od godine dana bio
katkad više, katkad manje sklon: napad na Rusiju. To su bili prvi ljudi koje je
Hitler neposredno nakon kapitulacije Francuske zadužio za širenje privremenih
planova za napad i to su bili ljudi u čiju je procjenu Fiihrer vjerovao.
Desno od Fuhrera sjedio je čovjek koji je imao niži čin, ali možda veću moć:
pukovnik Rudolf Schmundt, Hitlerov pobočnik za Wehrmacht.
Muškarci su kimnuli Canarisu kad je zauzeo mjesto na dugačkoj i neudobnoj niskoj
sofi, što je bilo jedino slobodno mjesto za sjedenje. Canaris je pratio svañu koja
je doista zaslužila taj naziv. S Hitlerom se, doduše, nije moglo svañati, ali mogla
se prirediti rasprava za Hitlera i zatim raspravljati pred Hitlerom. Schmundt
kojega je Canaris smatrao Hitlerovim alter egom razgovarao je s bijesom koji je
teško obuzdavao.
- Churchill je odbio naše ponude za mir, - rekao je odlučno - a Staljin
se sada drsko kreće prema Balkanu. Churchill ulaže sve nade u ulazak
Amerike i Rusije u rat.
- Točno - ubaci von Brauchitsch.
- Prema tome, moramo silom srušiti Sovjetski Savez - nastavi
Schmundt. -1 tako ukloniti nade Engleske da bi Rusija mogla na njezinoj
strani ući u rat. I time ustoličiti vladavinu Njemačke nad Europom. Sto
prije uništimo Rusiju to bolje.
- Ne mislite valjda ozbiljno! - protivio se von Brauchitsch. - Kad
ste posljednji put čitali svoju povijest? Zar da ponavljamo Napoleonove
pogreške i izgubimo rat na zaleñenim ruskim stepama? I Napoleon je
tada propustio napasti britansko otočje. Budemo li napali Rusiju, gotovi
smo!
- Zar ste zaboravili da smo u prošlom ratu pobijedili carsku Rusiju?
- ispali Schmundt.
Hitler je prvi put progovorio tiho, gotovo nečujno. Slušao je, razmišljao. Ostali
su se nagnuli naprijed kako bi bolje čuli stoje rekao.
-A zatim smo prenijeli Lenjina u zapečaćenom vlaku u Rusiju, kao bacila kuge.
Ostali muškarci su se uljudno smješkali. - Baš to je bio Lenjin - reče Hitlerov
pobočnik. - Ali tu kugu valja zaustaviti. Ne smijemo dopustiti da se Balkanski
poluotok boljševizira. Ne smijemo dopustiti da Rusi otmu naša naftna polja u
Rumunjskoj...
- To što vi predlažete čista je ludost! - prekinuo ga je von
269
Brauchitsch. - To bi značio rat na dvije fronte koji valja izbjeći po svaku cijenu.
Njega ne želi nitko od nas. Trebali bismo izolirati Britaniju. To zahtijeva
suradnju sa Sovjetskim Savezom.
- To bi bio rat na jednoj fronti! Britanija nije opasna, više je gnjavaža
- reče Schmundt. - Britanija je već pobijeñena, moramo je samo navesti
na to da prizna svoj poraz. Udarite na Rusiju i Britanija će se predati,
računajte s tim!
- Kažete »udarite na Rusiju« kao da je to dječja igra, - reče Halder
- ali u stvarnosti Crvena armija je kolos.
- Ovaj ruski »kolos« - uzvrati Schmundt prezrivo - je svinjski
mjehur; ako ga probušimo, puknut će.
- Napasti Rusiju bila bi čista ludost - reče Halder. - To bi bilo
samoubojstvo. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se pridržavamo
takozvanog ugovora o prijateljstvu.
Canaris se nakašljao. - Smijem li ponuditi nekoliko važnih informacija?
Kad se nitko nije usprotivio, nastavio je: - Abwehr je dobio iz Moskve dragocjene
podatke. - Dramatičnim zamahom ruke izvukao je iz svoje aktovke registrator pun
strojem pisanih dokumenata i stao ih dijeliti počevši od Fiihrera.
Hitler je stavio naočale za čitanje. Svi su se udubili u papire.
Nakon nekoliko minuta Fiihrer je pogledao. - Je li taj materijal autentičan? -
Page 148
uzviknuo je.
- Moji stručnjaci potvrñuju njegovu autentičnost na temelju papira,
tinte, žigova, potpisa i tako dalje - odgovori Canaris.
- Mein Gott im HimmeP. - uzvikne Schmundt. - Crvena armija je
kuća od karata!
- Što je izvor? - raspitivao se von Brauchitsch sumnjičavo. - Neki
od vaših agenata u Moskvi?
Canaris je zatresao glavom. Doći u Moskvi do informacija tajne službe vraški je
teško. Lakše bi Arapin neprimijećeno šetao Berlinom u burnusu koji se vijori na
vjetru nego što bi se neki inozemni agent mogao kretati Rusijom. Ne, izvor je
general na visokom položaju u Komesarijatu Ministarstva obrane.
- Otpadnik? - upita Halder. - Izdajnik?
- Naprotiv - odgovori Canaris. - Lojalni general koji ostaje lojalan.
Imamo izvor koji mu je, recimo to tako, blizak.
- Taj je izvor pouzdan?
- Izvor pripada najpouzdanijoj vrsti uopće - uvjeravao gaje admiral.

- To nije profesionalac nego civil. Obična osoba koja ništa ne zna o
obavještajnim igrama.
- Dakle, tajnica - ubaci Halder.
- To je zapravo generalova kći.
Schmund je dignuo pogled s dokumenata. - Boljševičke oružane snage se raspadaju
nakon čistki - reče on. - Ali opet se naoružavaju i to prilično brzo.
- Za dvije godine - potvrdi Canaris - bit će ponovno jake.
- Kada ćemo moći napasti? - upita Hitler Schmudta.
Njegov pobočnik si je dopustio pobjednički smiješak. - Nakon zime. Rano proljeće
sljedeće godine. Najkasnije u lipnju bit ćemo spremni.
Hitler je ustao, a ostali su se požurili da ga slijede. - Sama sudbina daje nam tu
priliku, - objavio je - ali moramo brzo postupati. Nisam stvorio ovu veličanstvenu
vojsku da trune. Taj rat neće završiti sam od sebe. Želim da se odmah izrade
preliminarni planovi za blitzkrieg protiv Sovjetskoga Saveza.
970
271
DSIMIIffl
26
Moskva, studeni 1940.
Položaj mrtvoga poštanskog sandučića uznemirivao je Metcalfea. Bio je previše
eksponiran, previše vidljiv; ondje je bio samo jedan pristup, a vjerojatno nije
bilo drugih izlaza. Metcalfe ne bi odabrao to mjesto, ali nije mogao utjecati na
izbor. Amos Hilliard je upravljao time i on je odabrao mjesto.
No, jednu je prednost ipak imao ovaj mrtvi poštanski sandučić: mogao se lako
nadzirati. Metcalfe je mogao promatrati pješački promet, držati na oku sve koji su
u Puškinovoj ulici ulazili u trgovinu ženskih cipela, mesnicu i zgradu izmeñu njih,
ili izlazili, i vidjeti svakoga za koga se činilo da se predugo mota u blizini. U
jednostavnoj ruskoj odjeći, u svojoj telogrejki i s naprtnjačom punom raznog alata
izgledao je poput radnika; nije privlačio pozornost.
Dugo je pomno promatrao okolicu mrtvoga poštanskog sandučića dopuštajući si misli
na Lanu. Dosad je sve išlo po planu i njezin početni strah čini se kao da je
nestao. Predala je von Schiissleru prvi dio dokumenata rekavši da ih je nasumce
odabrala iz očeve aktovke i njegove radne sobe doma. Njoj ne znače ništa, rekla je;
sastojali su se samo iz brojki i bili su nerazumljivi, užasno dosadni. No, von
Schiissleru nisu bili nipošto dosadni, tvrdila je Lana. Bio je maksimalno uzbuñen,
mnogo uzbuñeniji nego što gaje ikada prije vidjela.
Von Schiissler joj je objasnio postupak jer, napokon, on je mislio kako on vodi tu
operaciju. Ponijet će dokumente u Njemačko veleposlanstvo gdje će fotokopirati sve
listove i odmah joj vratiti originale. Bilo je važno, insistirao je, da njezin otac
Page 149
nikad ne primijeti kako nedostaju neki papiri pa će morati poštovati vrlo strogu
proceduru. Materijal bi trebala uzimati
979
samo noću kad joj otac spava i nazvati von Schusslera da mu kaže da ih ima. Zatim
će mu predati dokumente u njegovu stanu, a on će ih odmah odnijeti u veleposlanstvo
da se fotokopiraju. Zatim će se brzo vratiti u stan i predati joj originale, a ona
će otići u očev stan i staviti ih natrag na svoje mjesto, prije nego što se što se
otac ujutro probudi. Naravno daje bilo mnogo čimbenika koji su mogli promijeniti
plan. Tako je Svetlana morala većinu večeri nastupati u Boljšoj teatru pa prema
tome nije mogla ukrasti papire. No kad je bila slobodna, bilo je važno da ostane u
očevu stanu da vidi je li otac donio kakve nove dokumente kući.
Von Schiissler se trudio da uvjeri Lanu kako time čini dobro djelo. Lana se s
turobnim raspoloženjem sjećala njegovih uvjeravanja. - Što više naše dvije zemlje
znaju jedna o drugoj - rekao joj je - to će dulje trajati taj mir izmeñu njih. Ti
činiš nešto fantastično, ne samo za moju zemlju, nego i za svoju vlastitu.
Nakon što je Metcalfe jedan sat promatrao okolinu i pritom razmišljao o svemu
mogućem, bio je uvjeren da se mrtav poštanski sandučić ne nadzire. Otišao je brzo
do ulaza skromne stambene zgrade izmeñu dvaju dućana koja nije bila čuvana. Malo
predvorje bilo je mračno i prazno; zeleno obojen radijator pričvršćen na zid s
desna, baš kao što je Hilliard opisao. Pružio je ruku iza njega, bio je hladan kao
što je Hilliard obećao, i napipao nešto prstima. Izvukao je nešto; bila je to
debela zelena omotnica čija je boja bila savršena kamuflaža.
To je bila druga pošiljka krivotvorenih dokumenata koje su proizveli Corcoranovi
stručnjaci za dokumente i dali poslati u Moskvu kao diplomatsku poštu. Metcalfe je
gurnuo omotnicu ispod svoje seljačke telogrejke i izašao što je brže mogao da ne
privuče pozornost. Nekoliko ulica dalje nalazila se signalna točka na kojoj će
crvenom olovkom signalizirati daje ispraznio mrtvi poštanski sandučić.
No kad je napustio kuću, pogled mu je privukao nagli pokret na drugoj strani ulice.
Metcalfe se okrenuo i ugledao poznato lice. Trgnuo se.
Ondje prijeko stajao je plavokosi NKVD-ovac s blijedosivim očima koji se brzim
koracima uputio prema njemu umjesto da kao do sada drži diskretnu udaljenost. Kao
da je agent znao da je Metcalfe upravo ispraznio mrtvi poštanski sandučić i uza se
imao inkriminirane dokumente!
Nije smio biti uhvaćeni Nije smio biti uhićen, ne s dokumentima uza se. Oni bi bili
uzrok da odmah bude zatočen nakon čega bi slijedila
273
likvidacija, čak i bez formalnoga suñenja. Operacija bi bila razotkrivena, a
daljnje istrage dovele bi do Svetlane; i ona bi bila likvidirana.
Metcalfeovo je srce ubrzano kucalo, a znoj ga je oblijevao. Posljedice će biti
nezamislive! Bacio se na lijevo, potrčao uz Puškinovu ulicu i vidio u odrazu stakla
izloga da mu je plavokosi i dalje za petama. Metcalfe se naglo zaustavio,
promijenio smjer, napravio zaokret na lijevo i pohitao luñački u cik-cak hodu preko
trga. Plavokosi gaje pratio oponašajući Metcalfeove promjene smjera i pritom
jednako malo pazio na ostale prolaznike.
NKVD-ovac mu je bio za petama. Ovdje se više nije radilo o nadzoru; plavokosi je
ovaj put očito želio uhititi Metcalfea.
Veliki Bože, ne! To je morao spriječiti.
Metcalfe se ponovno bacio, nestao u uskoj ulici izmeñu dviju trošnih starih zgrada
od opeke i pobjegao punom brzinom.
Plavokosi se nije dao prevariti: slijedio je Metcalfea u ulicu, ali tempo mu je
neobično popuštao. Zar je NKVD-ovac već bio umoran? Kako je to bilo moguće? Kad je
Metcalfe žurno bacio pogled preko ramena, vidio je kako se plavokosi sa sivim očima
široko smije. Zašto?
Neposredno pred njim ulica je skretala u desno. Metcalfe je ubrzao tempo, kliznuo
upravo iza ugla i tada je vidio zašto se njegov progonitelj cerio.
Bila je to slijepa ulica.
Ulica u obliku slova »J« nije vodila dalje do sljedeće poprečne ulice. Završavala
je upravo ovdje.
Uletio je u klopku.
Metcalfe se ukočio, okrenuo se i ugledao plavokosoga s uperenim pištoljem kako mu
se polako približava.
Page 150
- Stoj! - uzviknuo je čovjek čiji je duboki glas odjekivao sa zidova
kuće. - Stani!
- Ruke u vis, molim! - Plavokosi je sada govorio engleski.
Bio je udaljen više od trideset metara, predaleko a da bi mogao sigurno pucati. A
hoće li on uopće pucati? To se Metcalfeu učinilo manje vjerojatnim. Neće netko tako
dugo progoniti svoj plijen kako bi ga na kraju ubio. Plavokosi će ga htjeti
ispitivati, saslušavati po svim pravilima struke, u to je Metcalfe bio uvjeren.
Brzim zamahom Metcalfe je izvukao pištolj, Colt koji mu je dao Hilliard i uperio ga
u NKVD-ovca koji se, meñutim, samo smijao.
- To nije dobra ideja, druže Metcalfe. Nema smisla bježati.
274
-Ah, je li?
- Ovo nije vaš grad. Ja poznajem moskovske ulice mnogo bolje od
vas. Uvijek je važno znati ono što ne znate.
- Zapamtit ću to.
- Sve je mnogo jednostavnije ako surañujete. Razgovarat ćemo.
- Zbog čega me želite uhititi? - upita Metcalfe. - Zbog zločina što
sam u Moskvi stranac?
- Znamo o vama mnogo više nego što mislite - odgovori čovjek.
Metcalfe se očajnički ogledao prema zidu od opeke koja se mrvila
na zgradi u čijem je dvorištu završavala slijepa ulica. Ovdje nije bilo požarnih
stuba. Na pročelju zgrade nije bilo uporišta za noge, nikakvih izbočina za koje bi
se mogao uhvatiti kao u Parizu.
Unatoč tomu, bilo je nezamislivo da bude uhićen s krivotvorenim dokumentima u
džepu.
Nekako će ih morati baciti. Ali kamo? Nije bilo nijednoga mjesta, do vraga, s kojeg
ih plavokosi ne bi mogao uzeti.
Pogled mu je pao na staru bakrenu cijev koja je vodila sa žlijeba stare kamene
zgrade. Nije više izgledala stabilna, no to je bila jedina mogućnost bijega.
- Dakle, dobro - reče Metcalfe s uperenim pištoljem. - Stanite pa
ćemo se možda dogovoriti.
Čovjek je ostao stajati, no i dalje je držao pištolj obim rukama kao da
će pucati. Kimnuo je.
Odjednom je Metcalfe ispalio tik iznad Rusova ramena. Agent se pognuo i
instinktivno uzvratio paljbu, no promašio je Metcalfea za nekoliko metara. Namjerno
gaje promašio.
Metcalfe je u djeliću sekunde iskoristio nastalu zbrku, tutnuo pištolj u pojas
hlača i zatim skočio do odvodne cijevi uhvativši se objema rukama i počeo se brzo
penjati.
- Ako išta znate o meni, - uzviknuo je - tada znate da se ne dam
uhvatiti! - Bakrena cijev je doista bila tako klimava da se odvojila od
zida od opeke kad ju je povukao. Unatoč tomu ostala je pričvršćena na
vrhu i na nekoliko mjesta duž zgrade od opeke. Metcalfe se podupro
nogama o zid i odguravao se duž cijevi sve dok nije bio na tri četvrtine
visine jednokatnice.
Lijevo i desno od njega udarali su meci o zid dok je NKVD-ovac ispaljivao hice
upozorenja. - Nećete mi umaći! - uzviknuo je Rus. - Sljedećim pogotkom onesposobit
ću vas za borbu! Taj će vas pogoditi
275
ako se ne okrenete i ne siñete!
Metcalfe se nastavio penjati, no nastupila je stanka u vatri; čuo je kako je Rus
odbacio prazni magazin koji je metalno zazveckao na kolniku, a zatim je čuo kako je
ponovno nabio pištolj. Metcalfe je došao do krova zgrade, uhvatio se za ukrasni
vijenac koji se u njegovim rukama mrvio poput prhkoga tijesta. Primio se za bakreni
žlijeb na krovu koji je djelovao stabilnije i upotrijebio ga kako bi se prebacio na
ravni krov. Toga trenutka još je jedan hitac udario o prsobran. Rus je sada pucao
na njega\ To više nisu bili pucnji upozorenja.
Zgrada je bila široka možda sedam do osam metara, na krovu je bila smola i krhotine
opeke, tu i tamo stršile su cijevi za ventilaciju. Metcalfe je potrčao na drugu
stranu, izgubivši uporište na ledenoj površini, kližući se samo tridesetak
centimetara od ruba. Dolje se nalazila uska ulica s tramvajskim tračnicama koje su
Page 151
se križale; požarne stube na ovome zidu bile su radostan prizor. Iza sebe čuo je
kako odjekuju koraci NKVD-ovca. Budući daje Rus očito znao koje se mogućnosti
bijega ovdje nude Metcalfeu, potrčao je natrag niz ulicu kako bi dotrčao na
Puškinovu ulicu oko zgrade i dospio na ulicu koja ju je presijecala. Ali zašto je
agent operirao sam? Ti su ljudi uvijek operirali u skupinama. Bilo bi drugačije
daje tu cijela grupa. Tada bi lako natjerali Metcalfea u stupicu! Iako je na toj
činjenici bio zahvalan, čudio se stoje baš taj NKVD-ovac, koji je bio najvještiji
od svih onih koji su mu bili dodijeljeni, trebao biti pojedinačni igrač. Ali tada
je spoznao da to nije točno: ni taj agent NKVD-a nije operirao sam; bio je mnogo
ispred svojih ljudi. Ostali će mu se pridružiti. Metcalfe je jednim skokom došao do
hrñavih željeznih požarnih stuba i spustio se vješajući se na prečke. Nekoliko
sekunda poslije toga bio je na ulici i trčao uz tramvajsku prugu. Nakon četrdesetak
metara ta uska ulica ulijevala se u širu aveniju. Dok se divlje ogledao na sve
strane jer nije znao u kojem smjeru treba trčati, začuo je iza sebe žurne korake.
Koso desno pred njim nalazio se ulaz u podvožnjak. Potrčao je tamo. To je bio
pothodnik za pješake kakvi su se u Moskvi često gradili u posljednje vrijeme zbog
sve većeg automobilskog prometa. Sjurio se niza stube grabeći po dvije odjednom,
probijajući se kroz mnoštvo i zatim vidio ulaz u podzemnu željeznicu.
Metcalfe se još nikad nije vozio ovdašnjom podzemnom željeznicom. To je još nešto
čega nije bilo pri njegovu posljednjem posjetu Moskvi, ali ako je uopće i bila
slična pariškom metrou, sastojala se od široko razgrananoga sustava tunela u kojem
se mogao riješiti
svoga progonitelja. To je bilo riskantno, ali sada je sve bilo opasno i nikakav
rizik nije se mogao usporediti s opasnošću da bude uhićen s krivotvorenim
dokumentima u džepu. Dok je trčao bogato ukrašenim mramornim predvorjem do rampa za
ulaz, ogledao se za kantama za smeće u koje bi mogao ubaciti krivotvorene
dokumente, ali baš ovdje nije vidio ni jednu.
Za šalterom u blizini rampa za ulaz čekao je dugi red ljudi; nešto kraći redovi
koji su se brže kretali stajali su pred pojedinim rampama. Jesu li ovi ljudi
kupovali metalne žetone kao iskaznice za vožnju? Nije znao jesu li potrebni žetoni
ili kovanice. Ali nije imao ni vremena da to sazna. Pogled uokolo pokazao mu je
samo dvije policajke tako daje mislio da može riskirati. Potrčao je uz jedan od
redova i bacio se jednim skokom preko rampe. Iza sebe čuo je kriku, a zatim oštar
zvižduk iz zviždaljke. Sigurno je NKVD-ovac bio tik za njim, ali Metcalfe nije imao
vremena da se osvrne.
Trčao je uz mramorne stupove i zidove s mozaicima, zatim ispod kristalnih lustera
čija je ljepota djelovala zanosno jer je bila potpuno neočekivana. Staljinje
nazivao podzemnuželjeznicuNarodnim palačama, a Metcalfe je sada vidio i zašto.
Došao je do nekoga prolaza iz kojega je nadirala masa ljudi. Bile su to pokretne
stube za uspinjanje. Prokrčio si je put kroz gomilu, kretao se u suprotnom smjeru,
zanemarivao njihove gnjevne prosvjede i žurio niz iznenañujuće strme čelične
pokretne stube koje su se brzo kretale. Bile su pune putnika koji jedva da su
dopuštali da se probije, ali budući da mu je agent NKVD-a bio tako blizu za petama,
Metcalfe se nije mogao okrenuti i vratiti se putem kojim je došao. Dakle, borio se
dalje protiv rijeke ljudi i pokušavao potrčati niz pokretne stube suprotno od
smjera vožnje. Ali napredovao je polako, previše polako!
Zvukovi trčanja i zviždanja govorili su mu da su mu progonitelji za petama. Sada ih
je bilo više od jednoga; plavokosi agent NKVD-a je dobio pojačanje. U svom
očajničkom naporu da unatoč masama ljudi brže napreduje, Metcalfeov pogled pao je
na dobrih pola metra širok rukohvat na obje strane pokretnih stuba. Bi li mogao
skočiti na ogradu i spustiti se. Staza je svaka dva metra prekidana bogatim
ukrašenim cilindričnim svjetiljkama koje su osvjetljavale mračni tunel.
Metcalfe nije imao izbora. Zaletio se i skočio na čeličnu ogradu, udario o staklenu
žarulju i rasprsnuo je. Posvuda su se začuli krikovi. Ograda je strmo padala; nije
se mogao zaustaviti. Sklizao se prema dolje drobeći svjetiljku za svjetiljkom sve
dok se napokon nije mogao uhvatiti
276
277
Page 152
o niski svod pokretnih stuba i malo usporiti iako nije mogao izbjeći da pri silasku
polomi još staklenih cilindara.
Napokon je skočio na pod promašivši točno nadzornicu u radnoj odori koja je ondje
sjedila, neku mršavu staricu koja je skočila sa svoga stolca i stala vikati na
njega neka se zaustavi. Metcalfe je trčao dalje ne obazirući se na kaos koji je
izazvao.
Podzemna željeznica iz koje su izvirale mase ljudi stajala je još ondje. Iz
razglasa na stropu dolazio je četverotonski signal upozorenja koji je najavljivao
odlazak vlaka. Metcalfe se sjurio i skočio u najbliži vagon baš kad su se vrata
zatvorila. Pao je na pod ne pazeći na zaprepaštene poglede putnika. Neki stariji
čovjek koji se vozio s djetetom, vjerojatno unukom, ustuknuo je pred Metcalfeom
položivši ruke zaštitnički oko malenoga.
Ali on je uspio! Vlak je brzo krenuo. Metcalfe je slutio kako je NKVD-ovac ostao na
peronu. Unatoč tomu, morao je pretpostaviti da je NKVD pripremljen za takve
slučajeve. Mora postojati telefonska ili možda radioveza izmeñu kolodvora. Agent
NKVD-a, koji se pokazao kao vrlo domišljat, mogao je unaprijed telefonirati drugima
da budu spremni kad Amerikanac siñe na sljedećem kolodvoru.
Kad je Metcalfe ustao, vidio je da nipošto nije uspio otresti se plavokosoga.
Bio je tu, u sljedećim kolima i pokušavao otvoriti vrata izmeñu dvaju vagona koja
su se otvarala samo u slučaju nužde. Isuse! Kao da se taj prokleti momak prikovao
uz njega! Metcalfe je vidio kako se čovjek bacao, trčao na suprotni kraj svojih
kola i tražio službenu osobu, možda konduktera ili milicionera. Je li bio koji u
tim kolima? Ili u sljedećima?
Odjednom je vlak usporio uz škripu kočnica i zaustavio se usred tunela. Stijene su
na obje strane bile mračne. NKVD-ovac je nekako uspio natjerati službeno osoblje da
zaustavi podzemnu željeznicu kako bi Metcalfe upao u klopku. Ili je jednostavno
povukao kočnicu za slučaj nužde?
Metcalfe, meñutim, nije ni pomišljao na to da se preda bez borbe. Dotrčao je do
vrata, gurnuo prste izmeñu gumenih brtvila i pokušao razdvojiti vrata. Bila su
zablokirana. Mehanizam otvaranja vrata bio je konstruiran tako da drži vrata
zatvorena izmeñu kolodvora; činilo se da nije bilo načina da se otvore, ma kako se
trudio. Dječak koji gaje gledao sjedeći djedu u krilu počeo je plakati. Neki je
čovjek počeo vikati na njega i luñački mahati rukama.
Metcalfe je pokušao s prozorima i ondje je imao više sreće. Dali su se otvoriti;
jedan se mogao sasvim spustiti. Popeo se na kožno sjedalo i gledao u mrak. Razmak
izmeñu prozora i tunelske stijene iznosio je jedva jedan metar. Uzeo je pojaseve
koji su visjeli sa stropa i poslužio se njima da se podigne, a zatim je zamahnuo
nogama kroz otvoreni prozor. Visina pada bila je ipak veća nego što je očekivao i
on je bolno sletio na grub šljunak.
Ali izašao je iz vlaka. A sada...? Što sada?
Vika je potrajala, postajala je još glasnija dok je klizio uz tunelsku stijenu.
Jedina zraka svjetlosti dolazila je sa stropnih svjetiljaka kola podzemne
željeznice, ali bila je dovoljna da Metcalfeu pokaže uzidane ravne niše duboke
nekoliko metara koje su u redovitim razmacima bile ukopane u stijeni. Vjerojatno su
se radnici podzemne željeznice sklanjali u njih pred jurećim vlakovima.
Metcalfe se sjetio baterije koju je imao u naprtnjači i izvukao je. Čim ju je
uključio, začula se eksplozija. Metcalfe je zaronio prema naprijed u tamu iznad
sebe dok su tunelske stijene zasipali rafali čiji je zvuk odjekivao tunelom.
Okrenuo se i vidio plavokosoga kako ispaljuje vatru iz sljedećega vagona dok mu je
Tokarev bio nagnut kroz prozor. NKVD-ovac gaje očito htio pokositi. Želio je
Metcalfea mrtvoga. Odlučio je ne dopustiti Amerikancu da pobjegne.
Ni na jednoj strani nije bilo dovoljno mjesta za bijeg. Izmeñu vlaka koji je stao i
zida od opeke bio je jedva metar. Metcalfe se samo mogao prikriti na šljunku.
Pucnjava se nastavila ravnomjerno i ritmički. Metcalfe je izvukao svoj pištolj iz
pojasa hlača, podupro desnicu ljevicom i počeo uzvraćati vatru. Uspio je ispaliti
dva hica, ali plavokosi se munjevitom brzinom odmaknuo od prozora.
Zatim se začula nova buka: zvuk motora koji su pokretali vlak. Vlak je ponovno
krenuo. Metcalfe je odskočio da ne dospije pod kotače i stisnuo se leñima uza zid
tunela. Osjetio je zračnu struju vlaka; trgnuo se kad mu je čelik pod ubrzanjem
kliznuo uz lice. U tom trenutku nije se više mogao okretati. Leñima okrenut
tunelskom zidu postao je ranjiv, stacionarni cilj. Podigao je pištolj koji je držao
Page 153
grčevito u desnoj ruci i pokušao unatoč suženom prostoru naciljati vlak koji je
prolazio uz njega. Ali nije pravodobno postavio oružje.
Ugledao je svjetlosive oči svoga progonitelja, vidio je pištolj koji je bio uperen
u njegovo lice kroz prozorsko staklo jedva metar od njega kako treperi na
kaleidoskopskoj svjetlosti tunela. Sad je gotovo, rekao je
279
KIDMM1
sam sebi u toj desetinki sekunde: Ne mogu se kretati i ne mogu se braniti. Ali ne
mogu dopustiti da se to dogodi. Zatim je naglo kliznuo niza zid od opeke dok su mu
ramena držala tijelo i tako spriječio da ne padne prema naprijed pred vlak koji
nailazi. Sve se to dogañalo u djelićima sekunde: vidio je plavokosoga kako se
smije, žmiga jednim okom i puca; vidio je bijelonarančastu crvenu vatru na izlazu
iz cijevi i istoga trenutka osjetio gotovo nepodnošljivu peckavu bol kad mu je
metak okrznuo lijevo rame.
Nekoliko sekunda iza toga sve je prošlo. Vlak je prošao, a Metcalfe je ležao
sklupčan na tračnicama. Pipao je ranu, osjetio ljepljivu krv pod svojom debelom
vatiranom jaknom. Očito ga je hitac samo okrznuo: rana je bila bolna i jako je
krvarila, ali nije bila teška. Važno je bilo daje još živ. Pipao je dokumente u
unutarnjem džepu jakne. Kruto šuškanje celofana govorilo mu je da su još u njegovu
džepu.
Metcalfe bi nekako morao izaći, ali kako? Udaljenost izmeñu moskovskih postaja
podzemne željeznice iznosila je do dva kilometra; unatoč boli mogao je za nuždu
hodati kroz tunel do sljedeće postaje, ali znao je da bi to bilo pogrešno. Njegov
je progonitelj vidio da ga je pogodio, ali on ga neće bez daljnjega smatrati
mrtvim. To bi bila neoprezna pretpostavka koja nije odgovarala agentu koji se do
sada dokazao kao mudar i temeljit. Prije bi čovjek sišao na sljedećoj postaji da
ondje dočeka Metcalfea ili bi se vratio na čelu postrojbe za traženje kroz sustav
tunela. Zato bi trebalo privremeno zatvoriti promet podzemne željeznice, a za to je
NKVD, naravno, imao ovlasti. Ne, za Metcalfea je sigurno bilo opasno vratiti se na
posljednju postaju podzemne željeznice ili ići dalje do sljedeće iz koje će
vjerojatno početi potraga.
Uletio je u klopku.
Unatoč tomu, nije smio ostati ovdje. Morao je postojati neki izlaz. Nastavio je
hodati po uskoj izbočini pokraj kolosijeka, osluškujući daleki klopot podzemne
željeznice koja se približavala i osvjetljavao svojom džepnom svjetiljkom zidove i
strop tunela kako bi možda našao otvor za zračenje ili što drugo. Tunel je skretao
u desno, nakon čega se granao. To ipak nije bilo sasvim točno, kao stoje Metcalfe
vidio kad je došao do toga mjesta: tu je bio novopoloženi dio tračnica koji se
odvajao od glavnih tračnica, skretnica koja još nije bila spremna za pogon; kad je
zaokružio zavoj, vidio je drugi kolosijek koji je vodio u drugi tunel, no on je još
bio u izgradnji. Njegove stijene bile su tek djelomično zazidane, na nekim mjestima
još se vidjela zemlja pojačana čeličnim nosačima.
To je svakako budilo optimizam. Tunel koji se nalazi u izgradnji vodio je sigurno
do ulaza za radnike, možda i do otvora kroz koji su se radnici spuštali. Kad je
Metcalfe skrenuo u nezavršeni tunel, ušao mu je odmah u nos truli miris sumpora.
Vjerojatno je ovdje u blizini bio odvodni kanal. Na zemlji je vidio više praznih
boca votke kako leže uokolo. Nisu ih mogli ostaviti radnici. Je li to možda bio
znak da u tunelima žive beskućnici koji ovdje traže privremeno utočište? Ako je to
tako, to bi moglo značiti da ovdje doista postoji još jedan izlaz.
Metcalfe je hodao otprilike pola sata, a njegov je tempo znatno kočila prodorna bol
u ramenu. Oslabio je od gubitka krvi. Morat će dati liječiti ranu, ali gdje?
Sovjetska bolnica sa svim pitanjima koja će mu postavljati i svim izvješćima koje
će osoblje pisati sigurno nije dolazila u obzir. Roger je bio školovan kao
bolničar... ali Roger je, sjetio se Metcalfe s tugom, bio mrtav. Prema tome, ostala
je samo Lana. Možda je mogla dovesti povjerljivoga liječnika kad joj preda
dokumente.
Stoje dalje hodao kroz tunel, činio mu se sve gorim. Očito je grañen u smjeru
izvana prema unutra. Ovdje su zidovi već bili zazidani i tračnice postavljene.
Redoslijed radova ga je zbunjivao. Ali to se odnosilo na mnogo toga što je nastalo
pod Sovjetima.
Page 154
Odjednom, tunel je naglo završavao ispred visokih i teških čeličnih vrata. Površina
je bila ravna, glatka bez kvake ili ručke. Nije bilo načina da se vrata otvore. To
je očito bila mjera sigurnosti koja je trebala spriječiti da nezaposleni dolaze na
gradilište. Metcalfe je proučavao vrata dobrih pet minuta, ali bilo je beznadno.
Ovdje nije bilo prolaza.
Frustriran, iscrpljen i s boli u ramenu, okrenuo se i otišao natrag istim putem
kojim je i došao. Sad je tek bio u klopci jer ispred njega nije bio samo glavni
tunel koji je u oba smjera vodio do postaja na kojima će ga čekati NKVD-ovci da ga
uhvate. Da nije bio ranjen, mogao bi možda pričekati da odu, sakriti se u
pukotinama tunela na nekoliko sati ili čak dana. Ali gubio je i dalje krv i neće
više dugo moći podnositi tu hladnoću.
Trebao je plan, prokletstvo, ali kakav?
Metcalfe je na trenutak pomislio da čuje glasove i zastao osluškujući. Da, to su
bili glasovi. Odakle su dolazili?
Bio je i dalje udaljen nekoliko stotina metara od glavnoga tunela. Je li to značilo
daje dolazila postrojba za traženje i htjela mu odrezati put u ovoj slijepoj ulici?
Ali ne! Glasovi nisu dolazili od naprijed; dolazili su negdje njemu s
280.
281
desna. Kako je to bilo moguće? Desno od njega bio je samo zid od opeke
i...
I još jedna čelična vrata koja je sada primijetio: doista, neka vrsta grotla
ugrañenog u zid. To je nešto što nije primijetio u prolazu jer se nalazio tik iznad
tla i isto je tako bio hrñavo smeñ kao i okolne opeke; osim toga bio je djelomično
prekriven čeličnim nosačima. Metcalfe je zastao ispred čelične ploče, kleknuo i
pritisnuo uho na čelik.
Nedvojbeno glasovi.
Ali nikakva dozivanja, nikakve grube zapovijedi: nije to bila vika postrojbe za
traženje. Bilo je to tihi žamor. Sto se nalazilo na drugoj strani toga otvora?
Možda izlaz, nadao se Metcalfe. U svakom slučaju, to je bila njegova jedina
mogućnost.
Otvor nije bila obojen, to je vidio sada, nego samo prekriven debelim slojem hrñe.
Čelični poklopac bio je zaključan ručkom i zasunom na jednoj strani; djelovao je
prastaro, mnogo starije nego zid koji ga je okruživao. Metcalfe je s nešto muke
okrenuo zasun, zatim polako povukao i otvorio. Zaškripao je od hrñe i on je stao.
Nastavio je otvarati još nešto polaganije i ovaj put bez zvuka, sve dok nije mogao
vidjeti unutra. Zapuhnuo gaje topli zrak.
Ovdje se pružao neobičan prizor.
Treperavi sjaj logorske vatre pokazao je Metcalfeu golemu, luksuzno opremljenu
dvoranu čiji su pod i zidovi bili obloženi zelenim mramorom. Otvor kroz koji je
gledao nalazio se otprilike tri metra iznad poda; od njega su vodile željezne
ljestve dolje. Dvorana je imala najmanje četrdeset puta šezdeset metara, a strop je
bio visok gotovo sedam metara. Na suprotnoj strani nalazio se podignut podij iza
kojega je u niši u zidu stajalo veliko Staljinovo poprsje od bijeloga mramora.
Usred dvorane gorjela je malena logorska vatra oko koje su čučala tri odrpanca. Na
podu u njihovoj blizini bilo je prostrto nekoliko vunenih pokrivača.
Jesu li to bile gradske skitnice? Što su radili ovdje? I još važnije: što je bila
ova impozantna podzemna dvorana? Jedan od muškaraca je pogledao, pokazao na
Metcalfea i zaurlao: - Serjoža!
Metcalfe je odjednom dobio odostraga težak udarac u vrat. Bacio se i pogledao
napadača, nekoga muškarca s velikom bradom koji je divljim pogledom zavitlao
motkom. Metcalfe se bacio svom težinom na napadača srušivši ga na tlo, uzeo polugu
iz bradonjinih ruku i lupio njegovim čelom o pod. Napadač je ispustio vrisak od
kojega se čovjeku ledila krv u žilama. Metcalfe ga je još udario koljenom u trbuh
istiskujući
989
mu zrak iz pluća.
Page 155
- Tko si ti? - upita Metcalfe oštro. - Ne izgledaš nikako kao NKVD-
ovac.
Bradonja je uzdahnuo. - NKVD-ovac? Nisam ja čekist kao ti! Ili si
ti prokleti murjak?
Zatim se čuo topot koraka niz prečke željeznih ljestvi. Metcalfe je dignuo glavu i
vidio kako je jedan od skitnica iz mramorne dvorane prema njemu uperio maleni
starinski revolver, galandom iz 19. stoljeća. - Skini se s njega, čekiste, inače ću
ti raznijeti glavu! - urlao je gradski
skitnica.
Metcalfe je izvadio svoj Smith & Wesson i uperio ga nonšalantno na njega ne
puštajući bradonju. - Makni tu staru musketu - reče on. - Ako pucaš, eksplodirat
će, a to će te stajati jednog oka.
Skitnica koji je stajao na željeznim ljestvama i dalje je držao uperen pištolj, ali
tresao mu se u ruci. - Pusti Serjožu! - vikao je.
- Pustit ću ga, a ti makni ovu smiješnu igračku pa ćemo razgovarati.
Morate mi, naime, pomoći. Ja nisam čekist, inače bih imao Tokareva, a
ne Smith & Wesson. Možeš vidjeti i prokletu krv na mom ramenu.
Metcalfe je vidio kako je skitnica bio pokoleban u svojoj odlučnosti
te je nastavio:
- Bježim pred prokletim milicionerima i mislim da tu ima mjesta za
još jednoga čovjeka.
- A tko si ti?
Nakon nekoliko minuta Metcalfe je sjedio s četvoricom Rusa uz vatru. Onaj koji se
zvao Serjoža imao je ružni hematom na čelu.
Metcalfe je skinuo svoju podstavljenu jaknu i pritiskao prljavim komadom platna,
otparanim od stare plahte, svoju ranu od metka. Dobio ju je od čovjeka koji je
uperio starinski revolver u njega i koji je očito bio voña ove šarene grupe.
Metcalfe im je rekao daje došao iz Ukrajine i govorio im o neuspjeloj uličnoj
pljački, a zatim o njegovu bijegu od moskovske policije pri čemu je dospio u tunele
podzemne željeznice.
-A vi? - upita on. - Kako dugo živite već ovdje dolje, momci? I gdje
smo mi to zapravo?
- U protuzračnom skloništu - odgovori prvi čovjek koji se predstavio
kao Arkadij.
Metcalfe gaje skeptično gledao. - S toliko mramora?
- Zašto bi voñe patili? - Arkadij je zapalio cigaretu. Ponudio ju je
i Metcalfeu koji ju je zahvalivši odbio. - Dvorana pripada kompleksu
283
Podzemna dva - reče on. - Zajedno s posebnim tunelom.
- Poseban vlak je u slučaju nužde spreman za partijsku elitu - reče
Metcalfe kimajući. Iz glasina i neodreñenih izvještaja tajne službe znao
je za tajnu podzemnu željeznicu kojom je vrh Kremlja mogao doći u
devedesetak kilometara udaljen podzemni grad.
- U besklasnom društvu neki su jednakiji od drugih - nasmijao se
Arkadij sarkastično.
- Zar ovdje dolje ima više od jednoga skloništa?
Arkadij i ostali su se nasmijali. - Čudo je što sve ove visoke zgrade koje grade ne
propadnu u zemlju, - reče neki profesorski tip sive brade koji je nosio dugačak
otrcani crni ogrtač - toliko se ovdje dolje kopa. Duboko ispod obične podzemne
željeznice, na nekim mjestima više od sto metara duboko, nalazi se deset do
dvanaest katova bunkera. Golema mreža bunkera i tajnih tunela za Staljina i njegove
drugove. A sve su to gradili robovi!
- Mislio sam da su to gradili komsomolski dobrovoljci - dobaci
netko suho.
Ponovno smijeh. - Komsomolski dobrovoljci bili su to samo za novinske fotografe -
reče profesor. - Tunele su kopali prisilni radnici lopatama i pijucima u smrznutom
tlu.
- Ma daj, i carevi su već stoljećima dali kopati ispod grada - reče
Arkadij. - Ivan Grozni dao je izgraditi duboko ispod Kremlja komoru za
mučenje, a zatim je dao ubiti kopače kako bi sakrio njezino postojanje.
Njegov djed je čak ovdje dao zakopati svoju neizmjerno vrijednu
knjižnicu, svoju zbirku starih hebrejskih i bizantskih svitaka u nekoj
Page 156
vrsti egipatskoga sarkofaga, kako bi bili na sigurnome i nikada više nije
pronañena.
- Poznata izgubljena knjižnica Ivana Groznog, tako se zove - doda
profesor. - Jer ju je Ivan Grozni otkrio i opet zakopao. A, naš vlastiti Ivan
Grozni, Staljin... Kažu da su duboko ispod Moskve takoñer masovne
grobnice. Napokon, milijuni Rusa koje je dao likvidirati morali su biti
negdje pokopani.
- Staljin je dao graditi protuzračna skloništa - reče Metcalfe
razmišljajući. - Kad je započeo s time?
- Počeo je 1929. - odgovori Arkadij spremno. -1 dalje ih gradi.
- Staljin računa s time da će Moskva biti napadnuta.
- Naravno.
- A njegov ugovor s nacističkom Njemačkom?
- Staljin uvijek računa s ratom! Uvijek računa s tim da će biti

napadnut. Govori o kapitalističkom okružju, o neprijateljima koji bi
zadavili boljševičko dijete u kolijevci.
- Dakle, ako Nijemci napadnu...
- Bit će spreman - reče Arkadij. - To je upravo tipično za Staljina.
On je uvijek spreman za rat. Nikada ne vjeruje svojim saveznicima.
Vjeruje samo sebi. Ali zašto to tebe sve zanima? Kakav si ti lopov koga
toliko zanimaju ratovi i napadi?
Metcalfe je skrenuo s pitanja protupitanjem. -Atko ste vi? Oprostite, ako to kažem,
ali vi zapravo niste... Govorite previše obrazovano da biste bili...
- Beskućnici, skitnice ? - upita Arkadij. -Ali mi jesmo beskućnici. U
ovom društvu za nas nema stalnoga posla, stana. Mi smo svi izbjeglice.
- Pred kim?
- Pred NKVD-om. Nas četvorica. A ima sigurno još desetke
izbjeglica koji se isto tako skrivaju u podzemnim skloništima poput ovih.
Skrivamo se pred progoniteljima. Pred tajnom policijom.
- A kako ste im pobjegli?
- Pobjegli smo prije nego što su nas mogli uhititi. Bili smo pozvani
u Lubjanku ili smo bili upozoreni da će nas doći uhititi.
- Iz kojeg razloga?
- Iz kojeg razloga! - narugao se Serjoža, čovjek koji je bio ranjen.
Prvi put se javio za riječ otkad je napao Metcalfea. - Oni sad nasumce
uhićuju ljude. Uhićuju bez razloga i kad postoji i najmanja sumnja.
Kažeš da dolaziš iz Ukrajine? Tvrdiš možda daje ondje drugačije?
- Ne, ne - reče Metcalfe žurno. - Isto je. Ali meni treba vaša pomoć.
Morate mi pomoći da izañem odavde, a da me ne ulove. Mora postojati
način! I ja bježim pred NKVD-om.
-1 ti si politički prognanik? - upita profesor. - Bjegunac?
- U stanovitom smislu - odgovori Metcalfe općenito. Zatim je
napravio pauzu i kratko razmislio. - Da, i ja sam izbjeglica.
984
285
27
Betonirano dvorište bilo je maleno i zapušteno, baš kao i trošna zgrada koja ga je
okruživala smještena u nekoj bijednoj četvrti na jugozapadu Moskve. Odbačene novine
kovitlale su se po dvorištu; posvuda su ležale hrpe smeća. Nitko nije čistio to
dvorište. Jedva da gaje tko i pogledao. Čak je riječ dvorište bila preveličanstvena
za ovu otužnu malenu betonsku površinu čije je središte bila kanalizacijska rešetka
od ugljičnoga čelika.
Nitko nije vidio kako se poklopac okreće, nitko nije vidio kako se podigao i nitko
nije vidio čovjeka koji se po ljestvama što su vodile iz pozemnog odvodnog kanala
pentrao van. Čovjek je ponovno stavio rešetku i u sekundi nestao.
Nitko ga nije vidio kako se pojavljuje. Nitko ga nije vidio kako nestaje u uličnoj
vrevi sirotinjske radničke četvrti.
Page 157
Otprilike sat i pol poslije vozio je neki stari teretnjak natovaren drvom za ogrjev
u jedno drugo dvorište u jednoj mnogo boljoj moskovskoj četvrti. Vozilo je bio
rasklimani stari kamion GAZ 42 koji je ispuštao debele oblake dima. Motor je i
dalje glasno drndao dok je stajao radi isporuke iza neke elegantne stambene zgrade
u Ulici Petrovka.
Vozač kamiona i njegov pomoćnik izašli su iz kabine i počeli lopatama bacati
cjepanice za ogrjev koje su, glasno udarajući, padale u veliki lijevak u podrumu.
Ova je isporuka bila izvan plana, ali usred ove neobično hladne zime nitko se u
Moskvi ne bi čudio dodatnoj isporuci drva za ogrjev. Čim je uvjerljiva količina
drva bila istovarena, ušao je drugi čovjek, pomoćnik, u podrum kroz ulaz za opskrbu
i počeo uredno slagati drva. Kad je vozač stao na ulaz i važno se nakašljao, tutnuo
mu je suvozač snop novčanica u ruku: mnogo više nego što su stajala drva za
ogrjev, ali dovoljno da čovjeka nagradi za njegov izvanredni prijevoz.
Da je netko gledao, ali nije nitko, možda bi se čudio što je vozač ponovno ušao u
kamion i odvezao se ostavivši pomoćnika da se dalje muči u podrumu.
Dvije minute nakon toga Metcalfe je napustio podrum i popeo se nekoliko stuba do
poznatih vrata obloženih kožom na koja je pozvonio i čekao. Srce mu je ubrzano
tuklo kao svaki put kad bi došao do Lanina stana. Ali ovaj put to je bilo više nego
iščekivanje, to je bio strah. Dospio je ovamo, a da ga nitko nije primijetio
zahvaljujući Serjoži, kojega je bacio na pod u tunelu podzemne željeznice, i
njegovu prijatelju, vozaču kamiona. No, pojaviti se u ovom stanu i dalje je bilo
opasno. A time je i prekršio obećanje koje je dao Lani da neće više nikada doći.
Čuo je teške korake i kad su se otvorila vrata stana, nije bio iznenañen što pred
sobom vidi naborano lice kuharice i domaćice.
- Dal Što vi hotitel
- Lana, pozhaluista. Ja... Štiva.
Stisnute oči stare babuške čini se da su ga prepoznale, no nije pokazivala da ga
poznaje. Zalupila mu je vratima pred nosom i nestala u
dubini hodnika.
Nije prošla ni minuta i vrata su se opet otvorila, ovaj put je to bila Lana. Iz
njezinih očiju izbijala je kombinacija bijesa i straha i nečeg blažega. Nježnosti?
- Uñi, uñi! - šapnula je.
Čim su se vrata za njim zatvorila, rekla je - Zašto, Štiva? Zašto si tu? Obećao si
mi...
- Ranjen sam - reče on tiho.
Oči su joj se širom otvorile od užasa dok je on mirno nastavio:
- Rana nije opasna, ali mora se liječiti. Već se inficirala i pogoršava se.
I doista, rana je sada tako pulsirala da mu je pokretljivost bila ograničena.
Potražiti profesionalnu liječničku pomoć nije dolazilo u obzir; vjerojatno nije
bilo ni potrebno. Lana je imala komplet za prvu pomoć, rekla je. Sama će se
pobrinuti za njega.
- Ranjen? Štiva, kako?
- To ću ti poslije ispričati. Nema razloga za zabrinutost.
Lana je u nevjerici zatresla glavom. - Ranjen? - Ponavljala je.
- Onda se moramo požuriti, najdraži. Otac će doći najkasnije za tri
četvrt sata kući s posla. - Objasnila je svojoj domaćici da može ostatak
dana uzeti slobodno. Zatim je odvela Metcalfea kroz udobno ureñen
,286
287
prostor s policama za knjige uza zidove i s neobično lijepo tkanim turkmenistanskim

sagom iz 18. stoljeća na podu: jednim od malo preostalih dijelova obiteljskoga
naslijeña, kako je objasnila.
- Doñi sa mnom u kuhinju pa ću ti očistiti ranu. - Kuhinja je bila
malena i mirisala po petroleju. Lana je stavila posudu s vodom na
štednjak i dok je čekala da voda zakuha, skinula mu je prljavu telogrejku
Page 158
te oprezno odlijepila košulju koja se slijepila s osušenom krvi. Trgnuo se
dok je skidala odjeću. Lana je zapucketala jezikom. - To baš ne izgleda
lijepo-rekla je. Napravila je jaki crni čaj koji je poslužila u čašama; kao
zamjenu za šećer ponudila je tanjur slatkiša nalik na gumu. - Evo, popij
čaj dok ja potražim svoje kirurške instrumente. Jesi li gladan, dragi?
- Umirem od gladi.
- Imam nekoliko piroški s nadjevom od mesa, malo juhe od zelja,
malo bakalara. Je li ti to dovoljno?
- Zvuči fantastično.
Metcalfe je promatrao kako zaposleno trčkara uokolo, vadi juhu od zelja iz lonca na
štednjaku i uzima hranu iz platnenih vrećica koje su visjele ispred kuhinjskoga
prozora stoje gledao na svjetlamik. To je bila jedna druga, njemu dosad nepoznata
Lanina strana: kućanska, gotovo majčinska crta koja baš nije pristajala uz
temperamentnu divu, lijepu umjetnicu i plesačicu. To što su ove iz temelja
različite karakterne crte mogle koegzistirati u jednoj te istoj osobi, učinilo mu
se neobičnim, ali istodobno i fantastičnim.
- Naš stan čini ti se sigurno užasno malen - reče ona.
- Nipošto. Smatram daje veoma lijep.
- Pričao si mi kako si odrastao. O vašem bogatstvu, mnogim kućama,
poslugom. U usporedbi s tim naš stan mora ti se činiti veoma skučenim.
- Topao je i udoban.
- Možemo doista govoriti o sreći što imamo vlastiti stan, znaš. A
samo smo dvoje, otac i ja. Gradska uprava mogla nas je staviti u jedan
od onih užasnih zajedničkih stanova. Bojali smo se da će se to dogoditi
nakon što je majka umrla. Zbog očevih vojnih zasluga, budući da je
heroj, pružili su nam ovu povlasticu. Imamo štednjak na plin i plinski
bojler u kupaonici. Ne trebamo, poput većine mojih prijatelja, ići u javne
kupelji.
- On je heroj Sovjetskoga Saveza, zar ne?
- Dvaput. I dobio je Orden pobjede.
- Bio je jedan od slavnih generala. - Metcalfe je kušao žlicu juhe.
288
Bila je vruća i ukusna.
- Da. Ne tako slavan kao maršal Žukov i njegov stari prijatelj
Tuhačevski. Ali služio je pod Tuhačevskim, pomagao je da se Sibir otme
od Kolčaka. Pomogao je poraziti generala Denikina na Krimu 1920.
Metcalfe je proučavao uramljenu fotografiju Lanina oca i čuo sebe
kako govori:
- Imam u Moskvi stare prijatelje, znaš, koji imaju visoke položaje u
različitim ministarstvima i pričaju mi svašta. Od njih sam čuo da NKVD
vodi takozvanu Knigu smerti, Knjigu smrti. Svojevrsni popis osoba koje
treba likvidirati ako...
-1 moj otac je unutra - prekinula ga je.
- Lana, nisam znao da li da to kažem, kako da ti to priopćim...
- Ti doista misliš da ja to ne znam? - oči su joj bijesno iskrile. -
Misliš da ja to ne očekujem, da on to ne očekuje? Svi ljudi njegova čina,
svi generali navikli su čekati da netko pokuca na njihova vrata. Ako ne
danas, onda sutra. Ako ne sutra, onda sljedeći tjedan ili sljedeći mjesec.
- Ali von Schiisslerova ucjena...
- Njegovo vrijeme će već stići. Nije moje da ubrzavam njegov
dolazak. Ali otac se pomirio s time, Štiva. Čeka da netko pokuca na
vrata. Dogodi li se to jednoga dana, mislim da će čak osjetiti olakšanje.
Opraštamo se svakoga jutra kao da je to posljednji put. - Krenula je
ispirati ranu, zatim ju je počela obrañivati jodom i komadićem vate.
- Dakle, ja ne vjerujem da se rana treba šivati, Bogu hvala, jer ja jedva
da znam krpati čarape! Ne bih htjela šivati tvoju kožu, dragi. Zapravo to
je strašna ironija, zar ne?
- Kako to?
- Ili to možda baš odgovara. Moram i nehotice ponovno misliti na
Tristana i Izoldu. Sjeti se, dragi, da je rana otjerala Tristana u naručje
njegove Izolde. Morala gaje ponovno njegovati.
Metcalfe se ugrize za usne dok mu je stavljala flaster. - Ona je bila čarobna
Page 159
iscjeliteljica, baš kao i ti. - Popio je gutljaj jakoga čaja. - Na žalost, koliko
se sjećam, on je imao smrtonosnu ranu, zar ne?
- Bio je dvaput ranjen, Štiva. Prvi put u dvoboju s Izoldinim
zaručnikom kojega je ubio, ali ta rana neće zacijeliti. Samo Izolda,
čarobna iscjeliteljica može ga spasiti pa je on traži. A kad ona spozna da
je Tristan ubio njezina zaručnika, pokušava mu se osvetiti, ali njihovi se
pogledi sretnu i njoj ispada mač iz ruke.
- Kao u pravom životu, zar ne? - upita Metcalfe sarkastično. - Zatim
289
je Tristan ponovno ranjen u drugom dvoboju, ali ovaj put Izolda ga ne može spasiti
i oni zajedno umiru u vječnoj opijenosti. U svijetu baleta i opere to se smatra
sretnim završetkom.
- Naravno! Jer se ne mogu više razdvojiti, ludice! Njihova je ljubav
sada besmrtna.
- Ako se to smatra sretnim završetkom, onda mi je draža tragedija
- reče on zagrizavši pirošku. - Ukusno.
- Hvala. Tragedije doživljavamo ovdje svakoga dana - reče Lana.
- Tragedije su ruska svakodnevica.
Metcalfe je zatresao glavom i nasmiješio se. - Što želiš time reći?
Treptala je trepavicama u namjernoj teatralnoj pozi lažne naivnosti. -Ništa ne
želim reći, Tristane. Mislim, Stephene. Samo to daje Tristanova prava rana dublja,
leži u njegovoj nutrini, u njegovoj vlastitoj svijesti o krvnoj krivnji. To je bila
njegova rana koja nije mogla nikada zacijeliti.
- Sad znam sigurno da mi želiš nešto reći - rekao je Metcalfe.
Njegov je ton bio zadirkujući, ali osjetio je pritom ubod koji nije imao
veze s ranom od ispaljenoga metka.
- U Rusiji su krivnja i nedužnost jednako tako isprepletene kao
vjernost i izdaja. Ima krivih i ljudi koji su sposobni osjetiti krivnju. Ali
oni nisu meñusobno identični.
Metcalfe koji je ispitivački promatrao Lanu, uzdahnuo je. U njoj su bile dubine, to
je primijetio sada, počeo je tek pomalo shvaćati.
Ona mu se nasmiješila pokajnički. - Kažu daje ljudska duša mračna šuma. Neke su
šume mračnije od drugih.
- Tipično ruski - primijeti Metcalfe. - Tragično do srži.
- A vama Amerikancima nije ništa draže nego da sami sebe
zavaravate. Ma što činili, uvijek ste uvjereni da će iz toga nastati nešto
dobro.
- Dok vi tragično nastrojeni Rusi vjerujete da ne postoji ništa iz čega
bi moglo nastati nešto dobro.
- Ne - reče ona strogo. - Znam samo da se nikada ništa ne dogaña
po planu. Ništa.
- Nadam se da griješiš.
- Imaš još dokumenata za mene, zar ne? - upitala je Lana jer je
ugledala zapečaćeni paketić koji se nalazio u unutarnjem džepu njegove
jakne što je ležala na kuhinjskom stolu.
- Posljednji komplet - reče Metcalfe.
- Posljednji? Neće li se on čuditi zastoje izvor odjednom presušio?
290
- Moguće je. Možda da mu daš uvijek samo nekoliko komada.

- Da. To bi bilo vjerodostojnije, mislim. Ali što da mu kažem kad ih
više ne bude?
- Bit ćeš zbunjena. Tvrdit ćeš da ne znaš zašto tvoj otac više ne
donosi dokumente kući, ali ne možeš ga, naravno, pitati. Možeš samo
slutiti da su mjere sigurnosti tako pooštrene da ne smije više uzimati
nikakve povjerljive dokumente iz ureda.
Ona je kimnula. - Moram naučiti bolje lagati nego do sada.
- Taje vještina katkad potrebna. Strašno, ali istinito.
- Mi Rusi imamo poslovicu koja kaže: Tko se predugo bori protiv
zmaja, i sam postaje zmajem.
- A u Americi kažu: Istinu može govoriti svaka budala; da bi čovjek
Page 160
dobro lagao, potreban je talent.
Izašla je iz kuhinje tresući glavom. - Moram se obući i ići u
kazalište.
Metcalfe je razrezao celofansku omotnicu džepnim nožićem. Ovaj put Corky nije
priložio nikakvo pismo. Pomno je čitao dokumente, zatim ih je brzo preletio pa se
pitao je li Lana ikad bacila samo jedan pogled na papire koje joj je davao. U
svakom slučaju, bila je mnogo mudrija i sposobnija za prosudbe nego stoje do sada
mislio.
Ako ih ona pozorno čita? Što će tada prepoznati? Metcalfe ju je uvjeravao da su sve
te bilješke i tajni izvještaji dijelovi zagonetke koja će nacistima dokazati kako
je Rusija slaba i zato pokorna. Ona će vidjeti u papirima ono što treba vidjeti,
ili možda ne?
Je li bila dovoljno politički oštroumna da prepozna da se zapravo prenosila sasvim
drugačija poruka: da je Rusija bespomoćna i zato dobar cilj za njemački napad? Ta
mogućnost gaje zabrinjavala. Do sada nije rekla ništa što bi upućivalo na to da je
prevarena. Igra koju mu je Corcoran postavio bila je riskantna na višestrukoj
razini.
Dok je brzo prelistavao, nešto mu je privuklo pogled. Bio je to list koji je
izgledao kao smeće, besmislene skupine slova i brojki. Odmah je prepoznao daje to
kod. Metcalfe je pogledao bolje, vidio skupove od pet brojeva i lozinku na početku
te prepoznao kod.
Radilo se o posebnoj sovjetskoj šifri, kodu SUVOROV, nazvanom prema velikom ruskom
generalu iz 18. stoljeća. Taj kod su Nijemci provalili, to je Metcalfe znao. U
sovjetskom konzulatu u Petsamou finski vojnici su otkrili spaljenu knjigu šifri i
predali je nacistima. Britanci koji su analizirali njemački radiopromet potvrdili
su da su nacisti doista
291
provalili šifru. O tome sovjetske oružane snage, meñutim, nisu ništa znale.
Metcalfe je odmah shvatio zašto je toliko dokumenata o WOLFFALLE bilo kodirano kao
SUVAROV. To je bio Corkvjev majstorski potez. Kodirani dokumenti morali su se
nacistima automatski činiti fascinantnijima i nekako vjerodostojnijima jer je
kodiranje naglašavalo iluziju o ozbiljnosti njihova sadržaja.
Većinu dokumenata Metcalfe zato nije mogao čitati. Ali preletio je dokumente pisane
normalnim tekstom i brzo shvatio daje u ovoj pošiljci nešto bilo drugačije.
Materijal koji je bio prije dostavljen Nijemcima prikazivao je Crvenu armiju kao
iznenañujuće slabu iako se ona očajnički pokušavala naoružati.
Ovaj je pošiljka »razotkrila« razlog za naoružavanje. Ovdje su bile navedene
pojedinosti planiranoga sovjetskog ponovnog naoružavanja koje su ostavljale
šokantnu sliku.
Tu su bile i narudžbe za hitnu proizvodnju desetaka tisuća supermodernih oklopnih
vozila, mnogo težih i snažnijih od svega što su Nijemci imali, čak i težih od
nacističkoga Panzera IV. Oklopna vozila visoke brzine sposobna da se kreću brzinom
od stotinu kilometara na sat i, sudeći po specifikacijama, bila su konstruirana
manje za teren, a više za dobre njemačke i zapadnoeuropske ceste. Do lipnja iduće
godine trebalo je isporučiti ukupno dvadeset pet tisuća ovih oklopnih vozila.
Tu su bile narudžbe, krivotvorene narudžbe, koje su isfabricirali Corkvjevi ljudi
za razvoj visokomodemih sustava ofenzivnog oružja uključujući i zrakoplove, rakete
i bombe. I narudžbe za masovnu proizvodnju zračnih jurišnih transportnih jedrilica.
To nije bilo oružje zamišljeno da se Rusija brani protiv mogućega napada. To je
bilo ofenzivno oružje. I ono je trebalo biti spremno do lipnja iduće godine.
Narudžbe su bile izričito u odnosu na taj rok.
To još nije bilo sve. U hitnim, strogo povjerljivim memorandumima izmeñu dvojice
visokih generala Crvene armije, generala A. M. Vasilevskoga i generala Georgija
Žukova spomenuto je nešto što se zvalo Operacija Groza - Grom. Operacija Groza,
čitao je Metcalfe, bila je prije nekoliko mjeseci, u rujnu, u najstrožoj tajnosti
prikazana Staljinu i drugim članovima Politbiroa.
Iz memoranduma u memorandum, iz dokumenta u dokument Metcalfe je složio pojedinosti
izmišljene operacije Groza baš kako je znao da će to učiniti nacistička tajna
služba. Prema planu, Crvena armija
292
trebala bi do srpnja iduće godine stacionirati dvadeset četiri tisuće svojih novih
Page 161
oklopnih vozila na sovjetskoj zapadnoj granici.
Na granici prema nacističkoj Njemačkoj.
Sljedećih nekoliko mjeseci trebale bi sovjetske oružane snage biti tajno masovno
ojačane na zapadnoj granici. Ostale narudžbe odnosile su se na izobrazbu zračnih
postrojbi, gotovo milijun padobranaca istreniranih da napadnu Njemačku iza
neprijateljskih linija.
Operacija Groza nije bio plan obrane Rusije. Bio je to detaljan plan za ofenzivni
rat protiv nacističke Njemačke.
A operacija Groza utvrdila je i datum za preventivni udar protiv Njemačke: srpanj
1942.
Glavne značajke operacije bile su samo prije tjedan dana objašnjene u Staljinovu
tajnom govoru pred najvišim vojnim dužnosnicima. U dokumentima je stajalo da je
tekst govora bio podijeljen meñu najviše zapovjednike Crvene armije.
Krivotvorenim dokumentima, kao što se Metcalfe morao stalno
podsjećati.
Meñu materijale za operaciju WOLFSFALLE bio je uključen i primjerak toga navodnoga
Staljinova govora, ali bio je tako autentičan da se Metcalfe pitao nije li možda
ipak pravi.
Drugovi! Tako je započeo.
Operacija Groza je odobrena. Naš ratni plan je spreman. Za osamnaest mjeseci, u
ljeti 1942. počinje naš munjeviti udar na fašiste. Ali Groza je samo naš potez
otvaranja, drugovi, u borbi za rušenje kapitalizma u Europi i pobjedu komunizma pod
vodstvom Sovjetskoga
Saveza!
Vladajući kapitalistički krugovi u svim europskim državama toliko su oslabjeli zbog
rata što ga vode jedni protiv drugih da neće moči zaustaviti pobjednički pohod
socijalizma u Europi i u svijetu. Naša je časna dužnost da oslobodimo narode
svijeta!
Metcalfe je čitao s iznenañenjem pomiješanim sa sve većim gnjevom. To je bilo čisto
ludilo, ali u isti mah sjajno. Govor je bio od početka do kraja izmišljen, ali
zvučao je savršeno vjerodostojno.
I to je bio još jedan dokaz, ako je uopće bio potreban, za Corkvjevu prijevaru. Ne
samo Hitlera, već i Metcalfea. Ovi dokumenti stvorit će sliku, rekao je Corky.
Kakvu vrstu slike?
293
Sliku medvjeda, Stephene. Ali plišanoga medvjeda. Mladoga medvjedića kojem su
uklonili pandže.
Corky mu je lagao u svezi s vrstom lažnih dokumenata, baš kao što je i lagao o
pravom razlogu zbog kojega je poslao Metcalfea u Moskvu. Stari šef špijunaže rekao
mu je da je njegov zadatak da procijeni von Schusslera kao moguću metu za
regrutiranje, dok je njegov pravi zadatak bio nešto sasvim drugo. Sastojao se u
tome da pridobije Lanu da ona preda te krivotvorene dokumente von Schiissleru.
Zatim ga je Corky ponovno drsko prevario otkrivajući pravi sadržaj dokumenata u
svezi s WOLFSFALLE. Oni nisu uopće prikazivali plišanoga medvjedića. Prikazali su
vojnu silu koja se ubrzano ponovno naoružava i koja planira snažni tajni udar
protiv nacističke Njemačke.
Nekoliko kompleta savršeno krivotvorenih dokumenata, koje je kći generala Crvene
armije predala ambicioznom njemačkom diplomatu. Više ne bi trebalo da se Hitlera
isprovocira na napad na Sovjetski Savez, na napad koji je sigurno mogao značiti
kraj nacističke Njemačke.
Metcalfeovo ogorčenje brzo je ustupilo mjesto zabrinutosti. Ako Lana pročita te
dokumente, hoće li pomisliti da on nije bio iskren prema njoj? Ona je mislila da
predaje dokumente koji će uvjeriti Nijemce da Rusija želi samo mir. No, oni su
proizveli upravo suprotan učinak. Oni su govorili da Moskva namjerava prva napasti
Njemačku.
Što će ona učiniti ako ih pročita? Hoće li odbiti predati ih von Schiissleru?
To je bio rizik. Metcalfe sada više nije imao izbora. Corky ga je namamio u to, a
on je trebao namamiti Lanu. Mogao se samo nadati da ona neće imati vremena
pročitati dokumente ili da se za njih ne zanima.
Nadao se da će ih Lana jednostavno predati Nijemcu.
- Štiva! -uzviknulaje.
Lana je nosila crni gimnastički dres, a iznad toga široku bijelu haljinu na
Page 162
kopčanje; bila je svježe našminkana i stavila je ruž za usne.
- Izgledaš veličanstveno - reče on.
- A ti si smiješan - branila se ona i zabacila glavu.
- Ti ne samo da izgledaš veličanstveno, ti i jesi veličanstvena. Ti si
posebna žena.
- Molim te - branila se ona. - Toliko hvale nisam zaslužila.

Posegnula je za paketom dokumenata.
- Čuvaj se kada ih uzimaš - reče Metcalfe. - Dodiruj ih što manje.
- Zašto?
294
Zašto? mislio je. Jer ih možda više nećeš gledati ako ih ne uzimaš. A ako ih ne
gledaš, nećeš možda primijetiti kako si bila prevarena. Ne, ne »prevarena« onako
kako sam te ja varao, kako sam manipulirao s tobom,
kako sam ti lagao.
Ali on je odgovorio: - Krivotvoritelji ovih dokumenata su očito znali kako ih
opremiti otiscima prstiju. Otiscima prstiju visokih sovjetskih vojnih dužnosnika.
Pa ako bi nacisti napravili analizu otisaka prstiju, ti bi dokumenti odgovarali
uzorku, činili bi se potpuno autentičnima. - To je bila čista izmišljotina, ali
zvučala je dobro. Njegove su laži zvučale uvjerljivo, ali boljelo gaje što ih
govori njoj.
- Ah - reče ona. - Doista lukavo!
- Lana, slušaj me. Bila si veoma hrabra. Ono što si dosad učinila...
znam kako je to bilo teško. Ali sve ima svoj razlog. O onome što radiš,
ovisi užasno puno toga. Ali mnogo je toga još u zraku.
- Ovi dokumenti su tako puni brojki i zagonetnih izraza da čovjek
pomisli kako ih nitko neće htjeti čitati.
-Da.
- A osim toga svaki sadržava nešto snažno. Kao ljubavni napitak koji
priprema Izoldina sluškinja, zar ne? - Nasmijala se toj usporedbi.
- Ne baš - reče on s nelagodom.
- Misliš li da ovi papiri nisu koncipirani da izazovu duboku i trajnu
ljubav izmeñu našega neustrašivog voñe i vodstva Trećega Reichal Oni
neće u srcima Ribbentropa i Heydricha, Himmlera i Hitlera proizvesti
opojnu ljubav prema Rusiji?
Metcalfe je ispitivački mjerkao Lanu, a zatim uzdahnuo. Njezino je biće posjedovalo
dubine, to je spoznao sada, koje je tek počinjao istraživati. - Tvrdila si da ne
razumiješ ništa od tih stvari. Ali ti očito ipak znaš nešto više od »ništa«, moja
dusja.
- Hvala ti, dragi. I ti, naravno. Mi oboje znamo nešto više od ništa.
Ali nije li postojao neki engleski pjesnik koji je upozoravao na »malo
učenje«? Pitam se katkad nije li malo više od ništa zapravo opasnije od
ništa. Ali to moram, naravno, ili ne? Budući da gotovo ništa ne znam.
- Njezin je smiješak bio zagonetan. - Doñi, najdraži. Sad bih ja tebi
htjela nešto pokazati.
-To mi se sviña- odgovori Metcalfe. Pošao je za njom u dnevnu sobu i na svoje
iznenañenje vidio u kutu božićno drvce s domaćim nakitom i jabukama. - Imate
božićno drvce? - upitao je iznenañeno. - Zar to nije zabranjeno u bezbožnom raju?
Zar nije Staljin ukinuo Božić?
295
Lana je smiješeći se slegnula ramenima. - To nije božično drvce, to je jolka. Mi

jednostavno zabodemo gore crvenu zvijezdu i to onda više nije božično drvce.
Kićenje stabla je ionako poganski običaj koji su preuzeli kršćani. Kod nas nema
Djeda Božićnjaka, nego mi imamo Djeda Moroza, djeda Mraza.
-A ovo ovdje? - upitao je pokazujući na ulaštenu kutiju od cedrovine na komodi. U
otvorenoj kutiji obloženoj zelenim plišem nalazila su se u kalupima dva pištolja za
dvoboj koja su savršeno odgovarala. Njihove kundaci od orahovine bili su bogato
urešeni, s izrezbarenim listovima akanta i kaneliranim dršcima; u osmerokutne
zavinute čelične cijevi bile su urezane slike plamenova. - Bit će da su stari
stotinjak godina - reče on.
- Stariji. To je najvrjednije blago moga oca, pištolji za dvoboj kojima
Page 163
se navodno služio Puškin.
- Fantastično.
- Naši voñe nam govore da stvaraju novoga sovjetskog čovjeka,
znaš, da smo svi novi, isprani od povijesti, isprani od loših starih tradicija
i pokvarenih predaka. Ali ti obiteljski korijeni postoje i dalje. Oni nam
i dalje pružaju uporište. Malene stvari koje se prenose s koljena na
koljeno. Daju nam svijest o tome što jesmo, te stvari... kako se to kaže?
Ima jedna tako lijepa riječ. Poetična riječ. Zvuči kao nešto istkano iz
našega daha, iz istinskoga zraka...
Metcalfe se nasmijao. - Obiteljska dragocjenosti
- Da, točno!
-Ako riječ zvuči poetski, onda si joj ti dala taj prizvuk.
- Obiteljska dragocjenost - govorila je polako. Postupala je s tom
riječju tako oprezno kao da je ona sama lomljiv antikni komad. - Moj
otac ima mnogo takvih obiteljskih dragocjenosti, njegovo tajno blago
kojim se veoma ponosi. Maleno blago koje ne čuva pomno zbog njegove
vrijednosti, već zato što su toliki njegovi preci bili tako pažljivi i ostavili
ga njemu. Poput ove muzičke kutije iz Palekha. - Pokazala je na crnu
lakiranu kutiju s lijepom šarenom žar pticom na vrhu. - Ili ova ikona
iz 15. stoljeća na kojoj je prikazano Preobraženje. - Oslikana drvena
daščica veličine jedva dvanaest puta petnaest centimetara prikazivala je
Isusa u blještavom ruhu kako se u prisutnosti dvaju apostola pretvara u
sjajnu duhovnu pojavu.
- Jednoga dana sve će te stvari pripasti tebi.
Lana je izgledala zamišljeno. - Ništa vrijedno nikada nam ne
pripada. To nam je samo dano na čuvanje.
- Ali ja ovdje ne vidim ništa što pripada tebi, Lana. Ti sigurno
dobivaš mnogo darova od brojnih obožavatelja. Gdje ih čuvaš?
- Za to su bake tu. Bake koje stanuju daleko odavde. Bake koje žive
u Jaškinu.
- Gdje je Jaškino?
- Jaškino je maleno selo u Kuznetskom bazenu. Udaljeno mnogo sati
vožnje vlakom odavde. Ljude sami sebe ondje zovu »provincijalcima od
glave do pete«. Oni se time ponose, a ne ispričavaju se zbog toga.
- Kod vas Rusa je katkad teško prepoznati razliku. Ali ondje barem
imaš sigurno mjesto za svoje vlastite buduće obiteljske dragocjenosti.
- Ti kao da zamišljaš Aladinovu špilju s blagom. Moje se blago
sastoji ponajprije od dara jednoga sasvim odreñenog obožavatelja, zato
je to svakako istinski neusporedivo blago.
- Ah, zar opet! Van s istinom, Lana: ponosiš li se time ili se
ispričavaš?
-Zar je to važno?
- Počinješ me sada činiti malo ljubomornim.
- Nemaš razloga za to. Dar tvoje ljubavi vrjedniji mije od bilo čega
drugoga. Privukla gaje bliže. - Moj Štiva, ono što si ti meni dao otkad
se poznajemo... to mi znači više nego što možeš slutiti. Više nego što
ćeš ikada znati.
- Lana, ja...
U tom trenutku zazvonio je telefon. Zagledala se iznenañeno i ostavila ga da zvoni
nekoliko puta prije nego što je odlučila podići
slušalicu.
- Halo? Da, ja sam, Lana... - Lice joj je poblijedjelo. Slušala
je ubacujući katkad nekoliko slogova. Zatim je zahvalila na pozivu i
spustila slušalicu.
- To je bio moj prijatelj lija, scenski radnik - objasnila je Metcalfeu.
Djelovala je uznemireno, upravo prestrašeno. - Govorio mije u šiframa,
onako kako smo se dogovorili za telefonske razgovore. Uja kaže da je
moj čuvar Kundrov danas bio u Boljšoju i opširno se raspitivao o meni.
I o mom prijatelju, Amerikancu.
-Nastavi.
-Ali bilo je i drugih. Ljudi izNKVD-a. Svi traže tebe. Upotrebljavaju
Page 164
riječ špijun.
- Naravno - reče Metcalfe nervozno. - Svi su Amerikanci špijuni.
297
- Ne, ovaj put je to drugačije. Izdane su zapovijedi da te nañu i, ako
te nañu, da te uhite.
- Prijetnje - Metcalfe ju je pokušavao uvjeriti. - Sve prazne
prijetnje.
- Zašto, Štiva? Znaju li oni za ovo... za sve ovo? - Pokazala je rukom
na dokumente koje će ponijeti sa sobom da ih preda von Schiissleru kad
se poslije bude susrela s njim.
- Ne, o tome ne znaju ništa.
- Ti mi ne bi lagao, Štiva. Ili možda bi?
Metcalfe ju je zagrlio jer nije mogao više dalje lagati. - Moram sada ići - rekao
je. - Tvoj otac može doći svakog trenutka.
298
28
-Ted? -Da?
- Prepoznajete li moj glas?
Na drugom kraju nastala je duga stanka. - Mislim da da. Dovraga, što se ovdje
dogaña, čovječe? - Glas Teda Bishopa zvučao je promijenjeno, prigušeno, nervozno.
Bio je to glas uplašena čovjeka. Metcalfe je nazvao iz telefonske govornice koja je
bila udaljena nekoliko ulica od stana Lanina oca u Ulici Petrovka. Budući da je
engleski novinar radio iz hotela Metropol, mogao se obično ondje naći.
- Poslije - reče Metcalfe naglo. - Trebam vašu pomoć.
- Mogu zamisliti. Ovdje vrvi od momaka iz Kršćanske udruge
mladih!
- Htio bih da mi donesete nekoliko komada odjeće iz moje sobe.
Možete ući tamo, zar ne? Poznajete hotelsko osoblje godinama; netko će
vas sigurno pustiti.
- To što ljude poznajem godinama, ne znači da me vole. Poznanstvo
izaziva prezir i tako dalje. Ali vidjet ću što mogu učiniti.
- Učinili biste mi veliku uslugu. Nazvat ću vas za nekoliko sati
ponovno da dogovorimo sastanak.
- Kad smo već kod telefoniranja, dobili ste gomilu hitnih poruka od
nekoga. Čak su ih i meni dali u blagovaonici ako vas vidim. Stanoviti
gospodin Jenkins. Tip zvuči očajno.
- Gospodin Jenkins... - To j e bio Hilliard. - Razumio sam - odgovori
Metcalfe. - Hvala.
- Nema na čemu. Ah, slušajte, učinite sami sebi uslugu i nemojte
više dolaziti ovamo. Razumijete što mislim?
Metcalfe je spustio slušalicu i zatim odmah nazvao Hilliarda u Američkom
veleposlanstvu. Javio se kao »Mr. Roberts«, ali prije nego
299
stoje imao prilike reći daje izgubio putovnicu, Hilliard je prekinuo.
- Isuse, gdje ste se sakrili, prokletstvo? - upitao je Hilliard tihim,
drhtavim glasom, nekom kombinacijom straha i bijesa. - Što ste,
dovraga, izveli? »Izgorjeli« ste, znate li to?
-Da.
- Traže vašu krv. Morate smjesta nestati, shvaćate? Sjedite na
optuženičkoj klupi. Izbačeni ste iz igre.
Metcalfe je osjetio kako mu hladni srsi prolaze niz leña. Morao je odmah nestati iz
Moskve, iz Sovjetskoga Saveza. Izgorio je; trebao bi biti uhićen ili na mjestu
likvidiran. Corky je naredio da ga odmah izvedu iz zemlje.
- Trebam potporu. - Time je mislio na krivotvorene dokumente,
vize, karte za zrakoplov. Stvari koje mu je mogao nabaviti samo Corky.
- Naravno. Dragi Bog se pobrinuo, ali on želi da što prije nestanete.
Najbolje jučer. Jasno?
- Shvatio sam. - U drugim okolnostima bi ga ime što gaje Hilliard
odabrao za Corkvja sigurno zabavilo. Ali ne danas.
Page 165
- Sto se mene tiče, osjećam užasnu glad za satsivi. Za oko pola sata.
- Hilliard je spustio slušalicu.
Metcalfe je izjurio iz telefonske govornice.
Violinist je primijetio kako je niski, ćelavi čovjek s naočalama izašao iz
Američkoga veleposlanstva kroz glavni ulaz. Znao je daje čovjek niži službenik
veleposlanstva, treći tajnik. I kao što proizlazi iz informacija koje je Kleist
dobio, bio je i agent američke tajne službe.
Kad je pošao za Amerikancem, vjetar se okrenuo i on je osjetio miris Barbasol.
Čovjek je bio svježe obrijan. Upotrebljavao je američki sapun za brijanje.
Da. Taj će ga čovjek dovesti do njegove mete. U to je bio siguran.
Amos Hilliard je imao dojam kako je pištolj pod njegovom jaknom težak poput olova.
Nije bio naviknut nositi oružje. Nije volio njegovu težinu i mrzio je ono što je
trebao njime činiti. Ali to je trebalo učiniti. Corky je ustrajao na tome. Kodirana
poruka koju je dobio bila je više nego jasna.
Metcalfe je opasnost za zadatak, pa prema tome i opasnost za sudbinu slobodnoga
svijeta. To je žalosna nužnost, ali treba biti odstranjen.
Mladi agent je izveo svoj zadatak kako mu je bilo zapovjeñeno. Ali
bio je raskrinkan. U Moskvi je vrvjelo od prokletih agenata NKVD-a i GRU-a koji tek
što nisu uhvatili tipa. Oni će ga uloviti; to je bilo samo pitanje vremena. Corky
nije mogao Metcalfea pravodobno otpraviti iz zemlje. Čim bude uhvaćen, oni će ga
saslušavati kako to samo Rusi znaju i Metcalfe će puknuti; to je bilo apsolutno
sigurno. I cijela će operacija biti izdana, a Corky ne bi mogao i ne bi dopustio da
se to dogodi. Ovdje je previše toga bilo na kocki. Uspjeh njegove operacije ne
smije ugroziti niti jedan čovjek.
U trenucima poput ovoga Hilliard se neprestano pitao je li doista prikladan za taj
posao. Takvi zadaci bili su doista najgori dio njegova posla. Nekako je zavolio
Metcalfea, ali to nije bio glavni razlog. Znao je da je Metcalfe jedan od dobrih
momaka, možda čak i idealist. Mladić nije bio izdajica. Ali Corky je izdao
zapovijed i Hilliard nije imao izbora. Morao je izvršiti zadatak, htio on to ili
ne.
Metcalfe je stigao u restoran Aragvi sedam minuta prerano. Kod Hilliarda koji je
bio jednako precizan jezično kao i točan, »za oko pola sata« značilo je točno
trideset minuta. Uobičajeni se red ispred ulaza u restoran još nije stvorio jer je
bilo prerano za večeru; tako je Metcalfeu bilo lakše promatrati dolaske i odlaske.
Dok je držao pogled na glavnom ulazu i sporednom ulazima u restoran sa svoje
osmatračnice na stubama ispred Centralnoga telegrafa u Gorkijevoj ulici, sjetio se
da je obećao Tedu Bishopu da će ga nazvati zbog mjesta sastanka. Taj poziv će
morati pričekati dok ne razgovara s Hilliardom. Bol u ramenu mu je popustila, ali
osjećao je i dalje potmulo udaranje neke manje krvne žile.
Amos Hilliard je ušao u Aragvi na stražnji ulaz jer je znao da tu neće biti
primijećen i zatim pošao mračnim prolazom do muškoga WC-a.
Bio je iznenañen i lagano iznerviran kad je ondje nekoga našao. Za umivaonikom je
stajao čovjek koji je energično prao ruke vodom i sapunom. Dobro, to nije bilo
važno. Hilliard će pričekati. Čim momak ode, izvadit će svoj revolver Smith &
Wesson i zavinuti prigušivač zvuka na specijalnom navoju na cijevi. Zatim će se
uvjeriti još jednom da je napunjen.
Stephen Metcalfe će čekati da ovdje dobije lažne dokumente i točne upute kako da
potajno napusti Rusiju. Zadnja stvar koju bi očekivao jest da će Hilliard potegnuti
pištolj s prigušivačem zvuka i likvidirati ga s dva ili tri hica u glavu.
300
i*...
301
Hilliard se grozio toga zadatka, ali doista nije imao drugog izbora.
Oklijevao je, gledao prema čovjeku za umivaonikom koji je znakovito temeljito prao
ruke i pritom proizvodio daleko više pjene nego stoje Hilliard smatrao daje moguće
s tim usranim ruskim sapunom.
Page 166
Nešto se Hilliardu učinilo zabrinjavajuće poznatim kod toga čovjeka s bezizražajnim
izrazom lica, aristokratskim crtama i dugačkim, nježnim prstima. Pitao se nije li
već negdje vidio to lice. Tek nedavno, mislio je; je li to moguće? Ali ne, bio je
samo malo nervozan.
Zatim ga je muškarac za umivaonikom pogledao, njihovi su se pogledi sreli i Amos
Hilliard je odjednom osjetio neobjašnjivu jezu.
Upravo minutu prije dogovorenoga vremena za susret Metcalfe je prešao Gorkijevu
ulicu i nastavio ići prema ulazu za dostavu restorana. Taj ulaz, naravno, nije bio
zaključan jer se hrana i ostalo dostavljalo često; tako je Metcalfe neprimijećen
mogao ući u restoran i nastaviti do muškoga WC-a u kojem se prije nekoliko dana
susreo s Hilliardom.
Činilo se da u WC-u nema nikoga i on je na trenutak oklijevao jer nije znao treba
li zaključati vrata kao što je to učinio Hilliard. Radije ne, zaključio je. Bit će
da se Hilliard negdje zadržao. Obišao je brzo prostoriju i prekontrolirao kabine
WC-a. U posljednjoj kabini ugledao je Hilliarda.
Točnije rečeno, Hilliardove cipele i hlače. Hlače od tvida i čvrste smeñe
polucipele diplomata bile su prepoznatljive; pripadale su nedvojbeno Amosu
Hilliardu, a ne nekom Rusu.
Čudno, pomisli on. Zašto Hilliard sjedi na WC-u umjesto da čeka za umivaonikom kao
prošli put?
- Amos! - uzviknuo je poluglasno. Nema odgovora. - Amos - ponovio je zabrinuto.
Zatim je gurnuo vrata WC-a koja su se polako otvarala prema unutra.
Sveti Bože! Od prizora koji mu se pokazao smučilo mu se, ukočio se, počela su mu
klecati koljena. Ne, ne valjda opetl Amos Hilliard sjedio je na WC-u, glava mu je
klonula prema dolje, oči podlivene tamnom krvlju buljile su u strop, krv je šiktala
iz nosa i usta. Vrat mu je bio gotovo prerezan ispod grkljana. Oznaka reza, brazda
uska poput britve, isticala se grimiznocrvenom bojom; upućivala je na tanku, veoma
čvrstu žicu kao oružje. Diplomat je bio zadavljen na isti način kao i Scoop Martin
i ljudi u pariškoj postaji.
Ne\ Hilliard je sigurno ubijen prije nekoliko minuta. Nije sigurno dugo čekao. Pet
minuta? Možda i manje?
Metcalfe je dotaknuo Hilliardovo tamnocrveno natečeno lice. Imao je normalnu
temperaturu tijela.
Ubojica je morao biti tu negdje, u blizini.
Metcalfe je potrčao kroz vrata, a zatim je zastao oklijevajući. Ubojica ga možda
čeka ispred vrata gdje mu prazan restoran pruža privremeni zaklon omogućujući mu da
stoji ondje, spreman da ga napadne.
Širom je otvorio vrata tako da su udarila o zid. Pritom je ostao stajati, bočno
puzeći uz dovratak da vidi hoće li negdje iz sjene iskočiti neki lik sa žicom za
davljenje u ruci. Nigdje nikoga. Metcalfe je jednim pokretom bio na hodniku,
okrenuo se jedanput oko vlastite osi, spreman na skok bude li potrebno. Ali nije
vidio nikoga. Unatoč tomu ubojica nije mogao nestati prije više od dvije-tri
minute.
Metcalfe je potrčao niz najbliže stubište hvatajući dvije do tri stube odjednom i
umalo se nije sudario s konobarom koji je nosio poslužavnik uza stube. Mjerkaoje
slabašnog konobara u prikladnoj odori, procjenjivao njegove tjelesne snage i
odbacio ga kao mogućeg ubojicu.
Hladna struja zraka pokazala mu je da su se vrata otvorila prije nekoliko sekunda.
Netko je upravo ušao ili izašao, iako to nije put kojim je Metcalfe ušao u
restoran. Ubojica. To je svakako bilo moguće. Je li izašao iz zgrade kroz ova
vrata?
Metcalfe je oprezno otvorio čelična vrata za jednu pukotinu, pazeći da ne izazove
nikakav šum. Ako je ubojica nestao kroz ova vrata i sasvim normalno nastavio hodati
umjesto trčati kako ne bi pobudio sumnju na ulici, nije mogao biti daleko. Morao bi
još biti u vidnom polju. Ako je i postojao trag neke šanse da ga se iznenadi,
Metcalfe je želio iskoristiti tu šansu. Kliznuo je kroz uski otvor, privukao lagano
vrata za sobom zadovoljan što nije izazvao nikakav šum.
Stajao je sa stražnje strane zgrade. Velike čelične kante za smeće bile su prepune
smrdljivih ostataka hrane. Ogledao se, ali nije vidio nikoga. Ma tko ubio Amosa
Hilliarda, nestao je bez traga. Metcalfe je znao da mora odmah nestati, ali kamo da
krene? U Metropol se nije mogao vratiti. Činjenica je daje »izgorio« kao agent. Bio
je promatran kad je ispraznio mrtvi poštanski sandučić; NKVD je znao daje upleten u
Page 167
tajne aktivnosti. Dakle, morao je hitro nestati iz Moskve. Ali to je bilo lakše
reći nego učiniti. Izaći iz ove totalitarne države u kojoj se grañani špijuniraju,
a granice strogo nadziru, bilo je isto tako teško
303
HSSMHfi
kao i ući. Meñu dokumentima u svojoj sobi u Metropolu ostavio je više krivotvorenih
putovnica i drugih iskaznica, ali njih je NKVD sigurno već davno zaplijenio.
Nadaleko najpametniji i najlogičniji tijek bio bi uspostaviti vezu s Corkvjem kako
bi ga, kao što je Hilliard spomenuo, otpravio izvan zemlje. Uspjeh takve operacije
pretpostavljao je dobru koordinaciju i mnogo pregovaranja na najvišoj razini.
Dakle, upravo one stvari za koje je Corky, koji je radio na tajanstvene načine, bio
specijaliziran. Osim u vrlo hitnim slučajevima nikada nije pojedinac bio zadužen za
to da nekog agenta otpravi izvan zemlje.
Metcalfe je htio povesti Lanu sa sobom. Zbog svoje upletenosti u Corkvjev manevar
ovdje više nije bila sigurna. Obećao je samom sebi da će je štititi; sad će je
morati izvesti iz zemlje.
Kako bi se plan mogao početi ostvarivati, morao je uspostaviti vezu s Corkvjem, što
je trenutačno vjerojatno najbolje bilo moguće preko Teda Bishopa. Sam Metcalfe
mogao bi voditi inozemni razgovor samo iz hotela Metropol, a onamo se nipošto nije
smio vratiti. U Moskvi se nije moglo razgovarati s inozemstvom iz telefonske
govornice. Amos Hilliard je bio mrtav, a on više nije imao odašiljač.
Prema tome, preostao mu je samo Ted Bishop. Kao inozemni dopisnik bilo je normalno
da vodi često, možda čak i svakodnevno, razgovore s inozemstvom iz svoje hotelske
sobe ili iz Centralnoga telegrafa. Dakle, Bishop bi za njega mogao nazvati neki od
hitnih brojeva u Londonu ili Washingtonu. Samo tako što bi rekao nekoliko prividno
besmislenih riječi čim bi netko podigao slušalicu na drugoj strani, Bishop bi
uzbunio Corkvja ne znajući stoje činio ili s kirnje razgovarao.
A Bishop mu je mogao pomoći i na drugi način ako iz nekoga razloga ne bi mogao
telefonirati. Metcalfe se sjetio BBC-jevih emisija koje je uvijek slušao u Parizu.
Uvijek nakon večernjih vijesti čitale su se kodirane poruke u obliku osobnih
pozdrava, upute za agente na terenu čije pravo značenje nije mogao pogoditi ni
jedan drugi slušatelj. Zašto ne iskoristiti dopisničke izvještaje na sličan način?
pitao se Metcalfe. U mislima sastavljao je već izvještaj koji je zvučao nevino i
koji je Bishop mogao poslati u svoje novine Manchester Guardian. Primjerice,
kritiku nekoga koncerta, predstave, možda čak i baletne večeri. Ali odreñene kodne
riječi koje bi bile skrivene u izvještaju što bi zvučao bezazleno, kodirane kratice
koje je Corky sastavio i koje ne bi primijetili sovjetski cenzori, došle bi do
Corkvja, upozorile ga na ono što se dogaña i što bi trebalo učiniti. No, taj
postupak ne bi bio tako brz kao hitan telefonski
poziv na londonski ili washingtonski broj za nužne slučajeve, što je bila metoda
kojoj je trebalo dati prednost.
Metcalfe, dakako, nije smio reći Tedu Bishopu istinu. Nije smio ispričati novinaru
tko je on zapravo i što radi ovdje u Moskvi. Morao bi izmisliti neku prihvatljivu
laž o tome kako ga sovjetske vlasti žele uhititi kao imućnoga poslovnog čovjeka
tijekom svoje akcije za diskreditaciju svih inozemnih kapitalista kao špijuna. Više
Ted Bishop nije trebao znati. Više ne bi vjerojatno bilo ni potrebno s obzirom na
otvorenu Englezovu odbojnost prema Sovjetima.
Napokon, Metcalfe je razmišljao, lagao je nekomu tko mu je mnogo važniji, nekomu do
koga mu je bilo stalo... ne, nekomu koga je duboko volio. Bilo mu je sve lakše
lagati.
Unatoč tomu, engleski novinar je i dalje bio upitnik u Metcalfeovim mislima jer je
njegova lojalnost bila nejasna. Metcalfe bi morao poći od toga da se nikomu ne može
vjerovati. Morat će biti krajnje oprezan s Bishopom.
Uobičajenim korakom Metcalfe je pošao stazom na drugu stranu restorana Aragvi da ga
ne vidi policija. Telefonsku govornicu našao je nekoliko ulica dalje pred
ambulantom, moskovskom središnjom klinikom broj 22, koja je bila smještena u
nekadašnjoj trgovini. Klinika je bila u mraku, zatvorena; ovdje ga nitko nije
promatrao. Nazvao je Metropol i tražio Teda Bishopa.
Zgrada u Gorkijevoj ulici 7 bio je golemi impozantan Centralni telegrafski ured,
dovršena 1929. u sovjetskom velebnom stilu. Unutrašnjost je bila slično impozantna.
Page 168
Trebala je i zračiti solidnošću središnje banke ili barem važne državne ustanove,
što je i bila. Ovdje su Moskovljani čekali u dugim redovima kako bi poslali
brzojave prijateljima i roñacima u udaljenim kutovima Sovjetskoga Saveza, predali
pakete, kupili marke ili iz zagušljivih kabina vodili telefonske razgovore s
inozemstvom. Unatoč užasno visokim stropovima i stupovima i granitu, unatoč golemom
amblemu Sovjetskoga Saveza, srpu i čekiću na zidu, ovdje je vladalo turobno ozračje
karakteristično za sve sovjetske birokracije. Metcalfe je stao u sjenu neke niše i
čekao Teda Bishopa.
Dok je promatrao nekoga sredovječnog čovjeka kako telefonira iz jedne od kabina,
postalo mu je jasno kako se ovdje strogo nadziru telefonski razgovori. Trebalo je
predočiti putovnicu ili osobnu iskaznicu,
305
ispuniti obrazac, platiti razgovor unaprijed i tada nedvojbeno računati s tim da

netko sluša što govorite. Metcalfe je razmišljao treba li pokušati sam nazvati
jedan od Corkvjevih brojeva za nuždu, no odmah je odustao od toga. Sa svojim
krivotvorenim ruskim dokumentima nije mogao obaviti ni jedan inozemni razgovor. Za
to bi trebao odati svoj pravi identitet, stoje sada bilo preopasno, ili predočiti
putovnicu izdanu na ime Daniel Eigen, što bi isto tako bilo riskantno. Ne, Ted
Bishop će morati telefonirati za njega. On je to mogao učiniti, a da ne izazove
preveliku pozornost.
Točno u ugovoreno vrijeme bucmasti novinar ušao je kroz teška vrata noseći
Metcalfeovu kožnu torbu i ogledao se zabrinuto. Metcalfe je ostao najprije u
pozadini i promatrao ga da bude siguran da Bishopa nitko ne prati. Dok je Bishop
hodao do sredine okrugle dvorane vireći uokolo, Metcalfe je ostao skriven u tamnoj
niši i promatrao glavni ulaz da bude siguran kako nitko nije ušao iza novinara.
Nitko tko prati Bishopa ili s njim surañuje.
Metcalfe je pustio da proñe još jedna minuta. Bishop je počeo hodati gore-dolje
razdražljiva izraza lica. Tek kad se činilo da novinar želi otići, Metcalfe se
uputio polako iz svoje skrivene niše.
Bishop koji ga još nije vidio, izgledao je kao da nekomu daje znak tako stoje
kažiprstom čvrsto kvrcnuo. Metcalfe se ukočio, ostao je u niši i promatrao dalje.
Da, Bishop je sigurno dao nekomu znak. Ali komu?
I zatim je Metcalfe vidio komu je bio namijenjen ovaj signal.
Na kraju dugačkoga predvorja s dugim nizom šaltera koji su podsjećali na veliku
banku, otvorila su se vrata i izašao je jedan plavokosi muškarac.
Plavokosi s blijedosivim očima. Njegov progonitelj iz NKVD-a prišao je Bishopu i
počeo mu žurno nešto govoriti. Metcalfe je mogao čuti kako govore ruski.
Metcalfe se sledio u sebi. Bože veliki! Ted Bishop je bio izdajica!
Odjednom mu je sinulo: nezasitna, žovijalna novinarska znatiželja, istraživačka
pitanja. Antisovjetski ispadi koji su skrivali mračnije veze. Prizor pijanstva u
njegovoj hotelskoj sobi kad je Bishop otrčao u kupaonicu da povraća. To je morala
biti varka, izgovor da može pregledati Metcalfeovu imovinu koja je uključivala i
špijunski pribor kao što su šuplji držak četke za brijanje i krema, lažni dokumenti
u različitim izvedbama. Bishop ih je vjerojatno sve pretražio dok je bio u
kupaonici
praveći se da mu je zlo i tako saznao istinu o Metcalfeu. Možda je dobio mig od
NKVD-a nakon što su njegovi agenti izokrenuli Metcalfeovu sobu. Možda je nastavio
započeto pretraživanje po nalogu NKVD-a.
Sve je bilo moguće. Novinar je radio godinama u Moskvi i ondašnje vlasti su ga
trpjele. Trebalo je sklapati nagodbe, praviti kompromise. Ili još gore. NKVD je
povremeno vrbovao strance; Ted Bishop je očito bio jedan od njih. Uvijek treba
znati sve putove za bijeg, govorio je Corky. Ali za to Metcalfe nije imao vremena.
U vremenskoj stisci zapostavio je mjere sigurnosti na koje je najviše trebao
paziti.
Metcalfe je koračao brzo duž vanjskoga ruba velikoga foajea ostajući u polutami sve
dok nije došao do izlaza. Ondje je čekao dok neki par koji se glasno svañao nije
napustio zgradu te se odšuljao tik iza njih dvoje na
ulicu.
Zatim je ubrzao tempo sve dok nije počeo trčati duž Gorkijeve ulice.
Morao je doći do Lane u Boljšoj teatru i upozoriti je. Ako već nije bilo prekasno.
Page 169
306
307
29
Pročelje Boljšoj teatra bilo je raskošno osvijetljeno, ali ispred kazališta bilo je
sve mirno, što je Metcalfeu govorilo da je večernja predstava već davno počela.
Hodao je oko zgrade sve dok nije našao ulaz za izvoñače. Vrata su bila zaključana,
ali on je udarao šakom o njih sve dok ih neki visoki, mršavi, ćelavi čuvar s
naočalama sa zlatnim okvirima nije otvorio. Na džepu na prsima na njegovu marinski
plavom blejzeru pisalo je SLUŽBA SIGURNOSTI DRŽAVNOG AKADEMSKOG BOLJŠOJ TEATRA.
Isto je pisalo i sprijeda na njegovoj kapi sa štitnikom.
Početno nepovjerenje stražara slegnulo se kad je vidio tko stoji pred ulazom na
pozornicu.
U bijelom liječničkom ogrtaču sa stetoskopom oko vrata i crnom liječničkom torbom u
ruci, Metcalfe je uvjerljivo glumio ruskoga liječnika. Prerušavanje je upotpunio
njegov bahat, čak zapovjednički pogled.
Bilo je vrlo jednostavno provaliti u kliniku koja je izgledala bijedno. Mjere
sigurnosti ambulante praktički nisu postojale; svojim otpiračem u sekundi je
otvorio bravu. Brzo je našao garderobni ormar i izvadio rezervnu bijelu liječničku
kutu; iz drugog ormara izvadio je stetoskop i crnu liječničku torbu. Sve skupa nije
trajalo ni pet minuta.
- Da, doktore?
- Ja sam doktor Čavadze - reče Metcalfe koji je smislio kako će to
gruzijsko ime objasniti njegov lagani akcent. - Pozvan sam da izliječim
jednu od plesačica koja nastupa večeras.
Stražar je oklijevao. - Koju?
- Odakle da znam, dovraga? Ona sigurno pleše jednu od glavnih
uloga, inače me ne bi pozvali s večernje zabave. Očito se radi o hitnom
308
slučaju. Prijelom od udara. Odvedite me, molim, brzo do garderoba.
Stražar je kimnuo i otvorio vrata. - Izvolite ući. Dat ću vas odmah odvesti onamo,
doktore.
Mlad, raščupan scenski radnik s pubertetskim brčićima vodio je Metcalfea kroz
labirint mračnih, prljavih hodnika iza pozornice Boljšoj teatra. - Popet ćemo se
tri kata i zatim je pozornica lijevo - šaptao je mladić i zatim umuknuo jer je
predstava bila u tijeku. Metcalfe je čuo kako orkestar svira glazbu Čajkovskoga i
prepoznao temu iz drugoga čina Labuñega jezera.
U usporedbi sa sjajem gledališta prostori iza pozornice bili su iznenañujuće
prljavi. Prošli su uz WC-e koji su smrdjeli, niz niske hodnike u kojima su
nedostajale daske na podu i balansirali preko hrñavih pista i ljestava. Plesači i
plesačice u kostimima, našminkanih lica, stajali su uokolo i pušili. Kad su došli
blizu pozornice, Metcalfe je čuo čeznutljivu žalopojku oboe i harfe i nabujali
tremolo gudača i prepoznao predivnu melodijupas de deux iz drugoga čina.
Svijetloplava zraka svjetlosti, koja se doimala poput prikaze, razbila je tamu iza
pozornice; Metcalfe je zastao i zatekao se kako gleda ravno na pozornicu i dio
partera.
- Trenutak - reče on i primi scenskoga radnika za ramena. Mladić ga je pogledao kao
da se čudi što se liječnik zanima za predstavu.
Scena je bila čarobna i blještava: jezero obasjano mjesečinom, iza toga oslikana
kulisa jezera i okolne šume, nekoliko pojedinačnih stabala, a u sredini Lana.
Metcalfe ju je ushićeno promatrao.
Lana je kao labuña kraljica Odette nosila tijesni kostim s perjem i tilom koji je
naglašavao njezin uski struk. Kosa joj je bila skupljena u čvrsti šinjon, a na
njemu je bio ukras od perja. Doimala je nježno i krhko, iznenañujuće nalik ptici.
Dok je plesala s princom Siegfriedom, oko njih su kružile labudice koje su jedna za
drugom odlazile sve dok Odette i Siegfried nisu ostali sami. On ju je elegantno
podigao, spustio je nježno pri čemu su mu ruke obujmile njezino tijelo; ona gaje
zagrlila, položila svoj labuñi vrat nježno uz njegov i Metcalfe je osjetio smiješnu
Page 170
ljubomoru poput uboda u srce. A to je bio samo ples, ništa drugo: to je bio Lanin
rad, njezin posao, u čemu je princ bio samo suradnik.
- Dakle, dobro - reče Metcalfe. - Odvedite me u garderobu. Ondje
mogu čekati do stanke.
- Žao mi je, ali vi doista ne biste smjeli biti ovdje - reče neki miran
glas na engleskom s ruskim naglaskom.
309
Metcalfe se okrenuo zbunjeno. Zar je to mogao biti šutljivi scenski radnik? I zatim
je vidio tko to govori. Prepoznao je plavu kosu, blijedosive oči.
NKVD-ovac! Stajao je nekih dva metra udaljen od njega i uperio pištolj u njega.
- Da, to ste vi - nastavi agent NKVD-a jedva čujnim glasom. Mladi
scenski radnik promatrao ga je vidljivo prestrašen. - Na trenutak vas
nisam prepoznao. Ako ste željeli vidjeti Miss Baranovu na pozornici,
trebali ste kupiti ulaznicu kao ostali. Posjetioci nemaju što tražiti iza
pozornice. Doñite, molim vas, sa mnom.
Metcalfe se nasmiješio. - Pištolj je beskoristan - odgovorio je. -Osim ako ste
voljni pucati. A sumnjam da biste ispalili usred pas de deux. To bi poremetilo
koncentraciju Miss Baranove i narušilo umjetnički užitak publike, zar ne?
Plavokosi je kimnuo, bezizražajnog izraza lica. - Meni bi bilo draže da ne moram
pucati. Ali kad bih imao izbor da vas pustim da pobjegnete ili da ometam
predstavu... tada zapravo ne bih imao izbora.
- Uvijek imate izbor - reče Metcalfe, uzmičući pritom polako.
Osjetio je težinu pištolja u unutarnjem džepu, ali to nije bilo utješno; dok
bi ga on izvadio, Rusov bi prst već bio na okidaču. Smirenost NKVD-
ovca govorila je Metcalfeu kako Rus ne bi oklijevao da ga ubije.
- Spustite ruke uz bokove - zapovjedio je Rus.
Metcalfe pogleda ulijevo, procjeni užad i dizalice koji su mu bile na dohvat ruke.
Visoko iznad njega visio je dvodijelni plišani zastor koji je dolje bio opterećen
olovom i vezan željeznim kukama. Metcalfe je stavio ruke na leña i uzmicao tako kao
da gaje agent NKVD-a uplašio. - Ne pucati! - reče uplašenim, lagano drhtavim
glasom. - Recite mi jednostavno što želite.
Uže\ Bilo je tu; mogao ga je uhvatiti! Polako vadeći nožić iz stražnjega džepa, dok
ga Rus nije gledao, stavio je britku oštricu na zategnuto uže i neprimjetno zarezao
jedanput, dvaput.
NKVD-ovac si je dopustio lagani smiješak koji je izgledao poput posprdnoga
cerekanja. - Svojom predstavom ne možete me prevariti. Ovdje ne možete pobjeći,
ovdje nema izlaza. Predlažem da poñete diskretno sa mnom.
- A što tada? - upita Metcalfe.
Napokon je oštrica noža razrezala cijelo uže koje je poletjelo odmah gore, a teški
zastor je počeo padati u luku upravo prema plavokosom.
Rus je čuo šuškanje, podigao glavu i sklonio se jednim korakom na sigurno netom
prije nego što ga je pogodila tkanina opterećena olovom. Promašila ga je za samo
nekoliko centimetara. No, bio je izbačen iz ravnoteže, nije više bio u položaju kao
da će pucati, a oružje više nije bilo upereno u Metcalfea. Mladi scenski radnik je
kratko jauknuo i otrčao.
Metcalfe nije pobjegao, nego se bacio na plavokosoga. Tukao se s agentom NKVD-a,
bacio ga na pod, držao ga pod sobom čvrsto i udario
ga koljenom u trbuh.
Iz gledališta se odjednom začuo žamor. Orkestar više nije svirao; na pozornici i u
dvorani zavladao je kaos! Metcalfe nije mogao pogledati da vidi što se dogodilo.
Plavokosi se počeo braniti uspravivši se te pokušao Metcalfea odgurnuti jakim
rukama, ali ponestalo mu je snage. Odjednom je Metcalfeovu glavu pogodilo nešto
tvrdo, tako snažno daje osjetio krv. To je bila ručka agentova pištolja: Rus je
uspio osloboditi desnu ruku i udariti ga oružjem.
Metcalfe je zagunñao, a zatim udario agenta NKVD-a koljenom još snažnije u trbuh i
istrgnuo mu oružje iz ruke. Udario je Rusa drškom pištolja tako snažno u
sljepoočnicu da je u prvi mah pomislio da ga je
ubio.
Tijelo plavokosoga se olabavilo, ruke su mu pale na pod i Metcalfe je mogao vidjeti
njegove bjeloočnice. Bio je bez svijesti, ali kako dugo?
Sad su uzvici odjekivali iz svih smjerova. Ljudi su došli k njemu, scenski radnici
Page 171
koji su se požurili da uhvate uljeza. Metcalfe je skočio i
vidio daje okružen.
Bacio se udesno, potrčao do željeznih ljestvi i popeo se žurno na njih. One su
vodile do mosta konstruiranog od metalnih cijevi i dasaka ravno iznad pozornice.
Čim je Metcalfe došao na most, podigao je ljestve kako ga nitko ne bi mogao
slijediti. Potrčao je preko mosta i prvi put vidio što se dogodilo kad je prerezao
uže i spustio zastore. Nije čudo stoje muzika umuknula i što je u gledalištu
zavladao žamor uspaničenih glasova. Metcalfe je spustio teški crni protupožarni
zastor ispred pozornice i prekinuo predstavu bez upozorenja. Publika se prestrašila
daje negdje u kazalištu izbio požar i mnogi su pohitali do izlaza.
Most je vodio do još jednoga prolaza. Metcalfe je trčao niz uski prolaz sve dok
nije došao do otvora koji je vodio do nekih drvenih vrata. Krici odozdo postajali
su sve glasniji, uzbuñeniji, dok su scenski radnici pokušavali uhvatiti uljeza u
bijelom liječničkom ogrtaču koji je usred Labuñega jezera spustio zastor. Metcalfe
je povukao teška vrata.
311
Iza njih je bio hodnik u kojem je bilo mračno kao u rogu kad su se vrata ponovno
zatvorila. Pipao je put kroz nizak i uzak tunel, vjerojatno neki prolaz. Glasovi,
krici na pozornici ispod njega zvučali su sada prigušeno. Spoticao se duž prolaza
držeći ruke pred sobom kako bi bio siguran od nevidljivih zapreka.
Uska traka svjetlosti na podu upućivala je na još jedna vrata; Metcalfe se
zaustavio opipavajući dovratak i našao kvaku neizrañenih grubih vrata. Okrenuo je
kvaku, otvorio vrata i našao se na slabo osvijetljenom hodniku koji mu se činio
nekako poznatim. Da! Sjetio ga se kad je posljednji put tražio Lanu u njezinoj
garderobi. Hodao je već tim putem. Zatim se orijentirao, pošao u suprotnome smjeru
dalje, skrenuo iza ugla i našao se u dugom hodniku izmeñu umjetničkih garderoba.
Treća vrata na kojima je pisalo BARANOVA, S. M. bila su odškrinuta nekoliko
centimetara.
Potrčao je prema njima, čuo je glasove iz garderobe. Ona je bila unutra! Odjevena u
snježnobijeli kostim labuda s pernatim ukrasima na glavi, razgovarala je s nekim
mladim scenskim radnikom ružičastih obraza.
- To ne treba ništa značiti - uvjeravao je mladić primabalerinu. - To
je lažni alarm. Kvar u scenskoj tehnici, sigurno ništa drugo.
- Pa to je ludo! - reče Lana uzbuñeno. - To se još nikad nije dogodilo!
Gdje je direktor, inspicijent? Netko mora ljudima reći što se dogaña!
Pogledala je gore i zijevnula. - Štiva! - uzviknula je. - Što si...?
- Brzo, Lana. Slušaj me! - Njegov upitni pogled bio je namijenjen
scenskom radniku.
- Bez brige, Štiva. Ovo je moj prijatelj Uja. Onaj koji me nazvao da
me upozori.
- Ne, žao mije, Lana. Moramo razgovarati u četiri oka. - Pokazao je
na vrata. Uja je zbunjeno kimnuo i žurno otišao.
Lana se bacila u Metcalfeovo naručje i zagrlila ga. Bila je jako našminkana za
pozornicu, a oči su joj bile debelo crno uokvirene, no to nije štetilo njezinoj
ljepoti.
- Što radiš ovdje? Kako si došao do ovog... Vidim da si došao u
kazalište prerušen kao liječnik, ali nisi smio doći ovamo! Štiva, što se
dogodilo?
- Lana, sve je postalo previše riskantno. Napuštam Rusiju i želim da
poñeš sa mnom.
- Što? Zašto to kažeš?
Metcalfe joj je brzo ispričao o Tedu Bishopu, o agentu NKVD-a koji ga je promatrao
na mrtvom sandučiću za pisma. - Iz toga su izvučeni zaključci. Oni znaju za mene;
vidjeli su me kako vadim dokumente. Znaju za moju vezu s tobom. Jasno je kao na
dlanu da će nas dovesti u vezu, a ja to ne smijem dopustiti. To ne želim dopustiti!
- Štiva! - reče Lana ozbiljno. - Ovdje je sve riskantno, ma što ja
učinila. Ali odlučila sam učiniti ono što sam učinila ne zato što si me ti
prisilio, nego zato što sam vjerovala da postoji dobar razlog za to jer će iz
toga proisteći nešto dobro za domovinu i za mog oca. I ne idem s tobom,
razumiješ li? A sada moraš brzo nestati!
- Ali ja ne želim ići bez tebe.
Page 172
Pogledala je uplašeno. - Ne, Štiva. Ne mogu otići iz Rusije. -Ali ovdje nisi
sigurna.
- Ja ne živim ovdje zato što sam ovdje sigurna. Tu je moj dom.
Pripadam ovamo.
- Lana...
- Ne, Štiva!
Nije imalo smisla s njom raspravljati; čovjek bi se samo mogao ljutiti. Metcalfe je
skinuo bijeli ogrtač i tutnuo ga zajedno sa stetoskopom u praznu crnu liječničku
torbu. -Ako nećeš poći sa mnom, moram nekako neprimjetno izaći, ali bojim se daje
previše ljudi vidjelo moje lice. Sve će pretražiti. Mogu svakog časa ovdje banuti.
- Čekaj - reče Lana. Otvorila je vrata i izašla na hodnik. Metcalfe je
čuo kako razgovara u blizini s nekim. Minutu poslije vratila se. - Uja će
ti pomoći.
- Ti mu vjeruješ?
- Povjerila bih mu svoj život. Pa, prema tome, i tvoj. On zna sve
tajne izlaze odavde i vozi kola s rekvizitima, dakle može te izvesti iz
Moskve.
- Ali kamo?
- U jednom od vanjskih okruga nalazi se skladište u kojem Boljšoj
drži veće rekvizite i kulise koje nisu trenutačno potrebne. Ondje se
izrañuje i scenografija. Poznajem stražara, možeš ga lako podmititi i s
malo novca.
Metcalfe je kimnuo. - Ima li tu mjesta da se sakrijem?
- Više nego jedno. Barem za nekoliko dana.
- Toliko mi ne treba. Trebam samo sigurno mjesto odakle mogu
raditi i na kojem mogu razmišljati o sljedećim koracima.
312.
313
Zatim je netko pokucao na vrata. Uja je ušao te pružio Metcalfeu masku za lice i
crni ogrtač. - Ovo je jedan od kostima baruna Crvenobradoga - reče on. - Rezervni
kostim koji se nikad ne nosi.
Metcalfe je bio zadivljen kad je uzeo kostim. - Zli duh. Čarobnjak koji Odette drži
zatočenu kao labuda. Dobra ideja. Samo tako mogu ovdje hodati s maskom pred licem.
lija se nasmijao polaskano. - Za Lanina prijatelja učinit ću sve.
Okrenuo se plesačici. - Lana, Grigoriev ti poručuje da će se predstava ubrzo
nastaviti.
- Štiva - reče Lana. Primaknula gaje ponovno sebi i stavila mu ruke
oko vrata. - Ne moram ti govoriti da bih radije bila s tobom nego dolje
na pozornici.
- Tamo pripadaš - konstatira Metcalfe. - Na pozornicu.
- Nemoj to govoriti!
- Ali to je točno - reče Metcalfe. - To nije bilo mišljeno prezrivo.
Ondje si, jednostavno, najživlja.
- Ne - proturječila je. - Najživljom se osjećam kad sam s tobom.
Ali i ovo... - Njezin pokret ruku obuhvatio je njezin kostim, a zatim
garderobu u kojoj su stajali. - Sve ovo ovdje pripada meni. Vidjet ćemo
se uskoro, moj Štiva. Uja će se pobrinuti za tebe. Poljubila gaje u usne,
a zatim pohitala van.
Na hodniku izmeñu garderoba vrvjelo je sada od plesača i plesačica u raznim
kostimima koji su žurili na pozornicu. Jedna starija inspicijentica u visoko
zatvorenoj, crnoj haljini glasno je pljeskala i pozivala ih da se požure. U tom
kaosu mogli su se Uja i Metcalfe, koji je nosio masku na licu i crno ruho,
neprimjetno kretati. Tko nije dobro gledao, mogao bi Metcalfea smatrati plesačem
koji se izdavao za baruna Crvenobradog; jedina opasnost bila je da se ne pojavi
pravi Crvenobradi, ali na sreću to se nije dogodilo.
Zatim je Metcalfe usred plesača i plesačica koji su se slijevali prema pozornici
vidio dvojicu stražara. Oni su se zagledali u lica ovih koji su žurili uz njih i
Page 173
postavljali stalno pitanja. Metcalfe koji je prošao uz jednog od njih udaljen jedva
metar bio je spreman na to da ga zaustave i ispituju, ali moglo bi se pomisliti da
je nevidljiv. Stražari ga uopće nisu uzeli u obzir. Maska nije skrivala samo
njegovo lice, nego je služila i kao legitimacija. Žurio se očito na pozornicu pa ga
zato nisu smjeli zaustaviti.
Rizik da bude otkriven činio se manjim čim su skrenuli ujedan od rijetko korištenih
hodnika koji je vodio do strmih stražnjih stuba. Uja je kratko pokazao rukom.
Sjurili su se bez riječi niz loše osvijetljene stube.
Ali kat niže drugi je čuvar ušao na stubište. Podigao je ruku da ih
zadrži.
Metcalfeu se stisnuo želudac.
- Hej, Voloña! - uzviknuo je Uja žovijalno. - Što se to tu dogaña?
Stražar je poznavao Lanina prijatelja! - Tražimo momka koji nosi
bijelu liječničku kutu - reče čovjek u odori.
- Liječnika? Nisam nikoga vidio, žao mi je - odgovori Uja. -Ali ako
moj prijatelj ovdje za trideset sekundi ne bude na pozornici, izgubit ću
posao.
Potrčao je dalje niza stube, a Metcalfe gaje slijedio.
- Trenutak! - uzviknuo je stražar za njima.
Uja se okrenuo. Metcalfe se ukočio.
- Obećao si da ćeš mi nabaviti dvije ulaznice za subotu navečer
- nastavi čuvar. - Gdje su?
- Ostavi mi još malo vremena - branio se Uja. - Doñite, barune,
moramo se požuriti. - Nastavio je hodati niza stube, a Metcalfe odmah
za njim.
Uja je silazio dalje labirintom hodnika sve dok nisu došli do čeličnih vrata.
Petljao je po zasunu i napokon uspio na bravi vrata za pješake koja su se
nastavljala sve dok se napokon nisu otvorila. - Ulaz za životinje
- objasnio je Metcalfeu.
- Životinje?
- Konje, medvjede, katkad čak i slonove kad izvodimo Aidu.
Životinje ne smiju ulaziti na ulaz za scenu, vjerujte mi. Da ne zaseru
sve.
Metcalfe je skinuo masku. Jurili su kroz dugački, zazidani tunel u kojem je jako
smrdjelo po izmetu i čiji je betonski pod bio prekriven slamom. Završio je na
jednom od natkrivenih prostora za utovar ispred kojega je bilo više kola na kojima
je pisalo DRŽAVNI AKADEMSKI BOLJŠOJ TEATAR. lija je potrčao do širokih dvostrukih
vrata i otključao ih te ih zatim otvorio. Vani je grmio velegradski promet. Zatim
je skočio u kabinu jednih od kola. Metcalfe je potrčao do stražnjih vrata, otvorio
ih i ukrcao se. Teretni prostor bio je pun golemih oslikanih kulisa, ali Metcalfe
se ipak uspio nekako unutra ugurati i zatvoriti vrata za sobom.
315
Motor se teško palio, no na kraju je živnuo. Uja gaje pustio da malo turira i zatim
je vozilo krenulo.
Metcalfe se spustio na hrñavi čelični pod koji je jako vibrirao dok je vozilo
ubrzavalo. Osjetio se snažan miris goriva koje je napola izgaralo.
Smjestio se otraga, očekujući dugu vožnju izvan grada. Iako je ovdje bilo mračno
kao u rogu, u mislima mu je bila Lanina slika koja je blistala i sjajila. Mislio je
kako je odbila njegovo upozorenje, kako gaje poljubila na rastanku i zatim otrčala.
Mislio je na njezinu hrabrost, njezinu neustrašivost. Na njezinu strastvenost.
I kako je odbila njegovu ponudu da je izvede iz zemlje. Bio je razočaran, duboko,
no s druge strane mogao ju je razumjeti. Nije mogla napustiti oca i domovinu. Pa
čak ni radi Štive. Njezina ljubav prema domovini bila je jača. To je bila tužna
istina.
Odjednom se vozilo zaustavilo, motor je bio isključen. A nije prošlo ni pet minuta
otkad su krenuli iz Boljšoj teatra. Što se dogodilo, zar je možda policija
zaustavila Uju? Motor nije crknuo, bio je isključen. lija ga nikad ne bi isključio
na semaforu. Metcalfe je osluškivao neki signal, možda glasove. Ali nije bilo
ničega.
Metcalfe je ustao i popeo se iza jedne od visokih kulisa da se sakrije ako bi se
Page 174
kola pretraživala. Ostao je stajati izmeñu dva kompleta kulisa i čekao.
Odjednom su se stražnja vrata naglo otvorila i unutrašnjost je bila preplavljena
neobičnom žutom svjetlošću. Metcalfe je stajao savršeno mirno, nadajući se da će
eventualno pretraživanje vozila proći brzo i površno. Svaki kontrolor bi vidio
kulise iz Boljšoja, zadovoljio se time i zalupio vratima, a oni bi mogli nastaviti
vožnju.
Zašto, pitao se. Zašto su nas zaustavili?
- On je ondje odostraga! - uzviknuo je jedan glas.
Bio je to Iljin glas; Metcalfe ga je jasno prepoznao.
Zatim su se čuli drugi glasovi nakon kojih su slijedili šuplji koraci nekoga tko se
popeo na limeni pod kola. Metcalfe se ukočio. Čuo je opet glas koji je smatrao
Iljinim! - Vjerujte mi, unutra je.
Ali to nije mogao biti Uja! Ako ipak jest, s kirnje to razgovarao?
Kulisa je bila strgnuta tako da se vidio Metcalfe. Dvojica muškaraca držali su
baterijske svjetiljke uperene u njega. Dvojica muškaraca u odorama. U odorama
Boljšoj teatra? Jesu li to bili stražari?
Ne. Prepoznao je odore, amblem zmije i bodeža na ramenima. Ali nije mogao ništa
shvatiti.
Dvojica muškaraca su ga zgrabila i izvukla ga van. Metcalfe je odmah vidio da nema

smisla opirati se. Vozilo je bilo okruženo osobama u odorama. Uja je pušio cigaretu
i razgovarao s nekima od njih, pri čemu je njegov neusiljeni način upućivao na to
da ti muškarci nisu postavili zasjedu za njega. Nije bio uhićen. To su bili ljudi
koje je on poznavao ili barem ljudi u čijoj se prisutnosti dobro osjećao. Ljudi s
kojima je surañivao.
Vozilo je stalo u unutarnjem dvorištu koje je Metcalfe poznavao samo s fotografija.
Mjesto za koje nije vjerovao da će ga ikada vidjeti vlastitim očima.
Stavili su mu lisice na ruke; bio je gurnut dalje okružen falangom ljudi u odorama.
- lija! - uzviknuo je Metcalfe. - Objasnite ovaj nesporazum!
No, Uja se već popeo na vozačko sjedalo. Bacio je cigaretu na betonirano dvorište i
mahnuo ljudima ljubazno prije nego što je upalio motor i otišao. Stražari su gurali
i vukli Metcalfea kroz neki ulaz s lukovima čije su mu se žute opeke učinile
strašno poznatima.
Bio je u središnjici NKVD-a.
U Lubjanki.
11 A.
317
IMMHfi
30
Nazvati to noćnom morom ne bi bilo točno: noćne more uvijek sadržavaju najsićušniju
jezgru spoznaje da su one samo snovi, da se iz njih čovjek može probuditi i biti
osloboñen svih užasa. Metcalfe je znao da nije noćna mora. Bila je to stvarnost,
njegova stvarnost, a najgore od svega bilo je to da nije bilo izlaza. Radeći za
organizaciju Alfreda Corcorana dospio je lani više nego jedanput u vraški opasne
situacije. Tek što nije bio razotkriven, malo je nedostajalo pa da bude uhićen.
Nastrijelili su ga, umalo ga nisu ubili. A svjedočio je i ubojstvima, umiranjima
ljudi do kojih mu je bilo duboko stalo.
Sve je to bilo blijedo u odnosu na sadašnju beznačajnost.
Nalazio se u ćeliji zloglasnoga zatvora Lubjanka; bio je u jednom drugom svijetu iz
kojega nije bio moguć bijeg, u kojem mu njegove sposobnosti koje su ga već izvukle
iz škripca u tako mnogo teških situacija, ne mogu više ništa koristiti. Nije znao
koliko je već u toj ćeliji. Je li to bilo deset sati? Dvadeset? Nije bilo
mogućnosti mjeriti vrijeme, nije bilo izlaza i zalaza sunca, nije bilo dnevnoga
rasporeda, nikakve pravilnosti dogañaja.
Metcalfe je bio smješten u usku podzemnu samicu koja nije bila grijana i bila je
ledena. Ležao je na željeznom poljskom krevetu čiji je jedva pet centimetara debeli
madrac smrdio po brojnim zatvorenicima što su tu bili prije njega. Tu je bio sivi
Page 175
vuneni pokrivač, ne dulji od sedamdeset centimetara; bio je dovoljan samo da mu
prekrije noge i koljena i ne mnogo više.
Bio je iscrpljeniji nego ikada prije u svom životu, ali nije mogao spavati: na
stropu ćelije gorjela je jaka električna žarulja koja se nikada nije gasila, a kroz
spuštene željezne rebrenice upadale su odnekud izvana sitne zrake električnoga
svjetla. Njegovi stražari nisu željeli da zaspi;
318
iscrpljenost, tjelesna i duhovna, bio je njihov cilj. Otprilike svakih pola minute
micao bi se metalni poklopac ispred špijunke ijedno bi oko virilo u ćeliju. Ako bi
si Metcalfe navukao kratki prekrivač preko lica, stražar bi naglo otvorio špijunku
i izderao se na njega kako ne smije skrivati lice. A kako bi se okrenuo prema zidu,
izderali bi se na njega da treba lice okrenuti prema vratima.
U ćeliji je bilo tako hladno da je mogao vidjeti svoj dah i stalno je drhtao od
hladnoće. Morao se skinuti; odjeća mu je bila oduzeta i rasparana britvama; sva
metalna dugmad bila je skinuta, a pojas izvučen iz hlača. Trebao se podvrgnuti
liječničkom pregledu. Naredili su mu da se istušira, no nije dobio ručnik kojim bi
se mogao obrisati. Morao je navući svoju rasporenu odjeću na mokro tijelo i zatim
je preko zaleñenoga dvorišta bio odveden u drugi dio zgrade u kojem su mu uzeli
otiske prstiju i fotografirali ga sprijeda i iz profila.
Metcalfe je znao prilično mnogo o Lubjanki, ali ono što je znao bile su samo
suhoparne, hladne stvari iz razgovora o akcijama, izvješća obavještajnih službi i
povremenih glasina o kojima se šuškalo. Znao je da je najstarija zgrada u kompleksu
Lubjanka prije revolucije bila središnjica Sveruskog osiguravajućeg društva. I znao
je da ju je Čeka, prva tajna sovjetska policija, preuredila u urede, komore za
saslušavanje i zatvorske ćelije.
Znao je daje to tvornica smrti, da se najvažniji uhićenici likvidiraju u podrumu
najstrože čuvane zgrade u ðeržinskijevoj ulici broj 1. Da bi neki uhićenik bio
likvidiran, bio bi odveden u komoru u podrumu u kojoj je na podu bila prostrta
cerada, a odmah pri ulasku ili nešto kasnije bio bi, stojeći pred zidom, likvidiran
metkom u zatiljak iz automatskoga pištolja Tokarev. Egzekutori, pretežno muški i
nepismeni, bili su dobro plaćeni, ali krvavi posao tražio je svoj danak:
alkoholizam i samoubojstva harali su meñu ljudima koji su ispaljivali metke.
Neposredno nakon toga truplo bi bilo prevezeno i pokopano u masovnoj grobnici.
Došla bi čistačica i sve obrisala. Smrtovnica koju bi izdao liječnik NKVD-a bila je
posljednji komad papira koji je stigao u dosje o likvidiranom. Osim kod istaknutih
žrtava, rodbini se uvijek priopćavalo kako je likvidirani osuñen na deset godina
zatvora bez prava dopisivanja i to bi bilo posljednje što bi rodbina ikad čula.
Sve je to znao Metcalfe, ali ono što nije znao bilo je mnogo više. Je li ga tko
izdao ili je NKVD jednostavno zaključio kako je vrijeme da ga zatoče? Bio je viñen
u blizini mrtvoga poštanskog sandučića; hotelska
319
soba mu je bila pretražena; bio je pronañen njegov odašiljač; bilo je na desetke
razloga da ga uhite.
Ali zašto gaje baš Lanin prijatelj, njezin osobni asistent lija, čovjek kojem je,
kako se činilo, slijepo vjerovala i koji ju je upozoravao da agenti NKVD-a tragaju
za njom, doveo ovamo?
Naravno daje bilo moguće daje Uja, poput toliko drugih sovjetskih grañana, doušnik,
sitni suradnik NKVD-a. Tajna policija je imala mnogo mogućnosti da nekoga potakne
na suradnju: prijetnjom protiv članova obitelji, otkrivanjem neke male nečasne
radnje ili jednostavnom ponudom redovitih malih uplata. Nije bilo potrebno mnogo da
bi se nekoga kooptiralo. NKVD je sumnjičio Metcalfea i znao da često posjećuje
Lanu. Bilo je logično da unajme ili prisile na suradnju Lanina vjernoga pomoćnika
Uju i zapovjede liji da Metcalfea odvede u Lubjanku.
Ali je li bilo moguće... je li bilo moguće da gaje Lana izdala?
Ona bi sve učinila da zaštiti svog oca. Ako je na nju izvršen pritisak, veliki
nepodnošljiv pritisak, nije li onda bilo tako nemoguće zamisliti da bi mogla
puknuti i postati spremna za suradnju s NKVD-om?
A zatim je podsjetio samoga sebe: Zašto je tako nezamislivo da te Lana mogla
izdati... kad si joj sam lagao i varao je.
Nije znao što da misli. Bio je tako iscrpljen da više nije mogao jasno razmišljati.
Začuo se glasan metalni zveket, a zatim su se otvorila vrata njegove ćelije.
Page 176
Metcalfe je sjeo, spreman na nepoznato. Ušla su tri stražara u odorama od kojih su
dvojica izvukla oružje. - Ustani! - zapovjedio je voña.
Metcalfe je ustao, promatrajući oštro stražare. Ne samo da ih je bilo triput više,
nego čak kad bi i uspio nekom od njih oteti pištolj, čak kad bi stavio pištolj na
glavu nekoga od njih, oteo ga kao taoca, ne bi nikada živ izašao odavde. Morao je
surañivati dok se ne pruži bolja prilika.
- Koliko je sati? - pitao je.
- Ruke na leña! - viknuo je isti stražar.
Vodili su ga kroz mračni hodnik do željeznih vrata s rešetkama u sredini, za koja
se ispostavilo da su maleno primitivno dizalo. Metcalfe je bio gurnut prema stijeni
kabine licem prema naprijed. Vrata su se zalupila, a dizalo je krenulo prema gore.
Ondje su se otvorila vrata prema hodniku s parketom na kojem je bio dugačak
orijentalni sag. Stijene hodnika bile su obojene nježnozeleno. Jedina svjetlost
dolazila je iz bijelih staklenih kugli koje su visjele sa
stropa.
- Gledaj samo naprijed! - zapovjedio je voña. - Ruke stavi na leña.
Ne gledaj u stranu.
Metcalfea su dvojica naoružanih stražara stavila u sredinu, a voña ih je slijedio.
Krajičkom oka gledao je kako prolaze uz dugi niz ureda čija su vrata bila
djelomično otvorena. Unutra su bili muškarci i žene. Svakih dvadesetak koraka
stajao je neki stražar u odori.
Čuo je kako metal klopoće o metal i zatim vidio stražara kako ključem udara po
kopči na pojasu. Očito neka vrsta signala.
Odjednom je bio gurnut uza zid i u nišu veličine telefonske govornice. Očito je
prolazio neki važan čovjek ili barem netko koga nije trebao vidjeti.
Na kraju su došli do velikih tamnim hrastovih vrata. Voña tročlane skupine je
pokucao. Nakon nekoliko sekunda otvorio im je neki nizak, poput prikaze blijed
muškarac, kose sive poput mišje dlake. Bio je neka vrsta tajnika, recepcionar čiji
je ured bio predsoblje glavnog ureda. Na pisaćem stolu stajao je pisaći stroj i
nekoliko telefona. Papiri su bili potpisani i voña je dobio kopiju. Metcalfe je sve
šutke promatrao i trudio se da ne pokaže nikakvo uzbuñenje, nikakvu zabrinutost
zbog očito predstojećega saslušanja. Tajnik je pokucao na unutarnja vrata i zatim
podigao poklopac na otvoru.
- Zatvorenik 08 - rekao je.
- Privesti - reče neki glas.
Pomoćnik je otvorio vrata i stupio u stranu dok je voña uveo Metcalfea. Ostali koji
su sada zauzeli vojnički stav ostali su otraga.
To je bila prostrana soba nekoga visokog časnika NKVD-a. Pod je bio prekriven
velikim orijentalnim sagom; pokućstvo je bilo mračno i masivno. Najednom zidu
stajao je visoki sef s kombinacijom brojki. Na masivnom stolu sa zelenim čohom bili
su naslagani akti izmeñu baterije telefona. Iza toga stajao je neki mršavi, gotovo
krhki muškarac s visokim, nadsvoñenim čelom, ćelavom glavom i naočalama bez okvira
čija su mu okrugla stakla groteskno povećavala oči. Nosio je čvrsto izglačanu sivu
odoru. Ne napuštajući svoje mjesto iza pisaćega stola, ispružio je fino raščlanjenu
ruku i napravio maleni pokret. Stražar se okrenuo na peti i otišao iz sobe
ostavivši Metcalfea samoga.
Očalinko se nagnuo nad svoj pisaći stol i listao nekoliko minuta spise kao da
Metcalfea uopće nema. Izvukao je debeli registrator, zatim pogledao Metcalfea ne
govoreći ništa.
320
321
IMMiM
Metcalfe je prepoznao ovu staru taktiku saslušavanja: šutnja bi mogla prouzročiti
da se manje iskusni zatvorenici počnu osjećati neugodno, uplašeno. Ali Metcalfe
nije bio neiskusan. Odlučio je šutjeti tako dugo dok njegov ispitivač bude odbijao
govoriti.
Page 177
Nakon dobrih pet minuta očalinko se nasmiješio i rekao savršenim engleskim s
britanskim akcentom. - Biste li više voljeli razgovarati na engleskome? - Zatim je
prešao na ruski - Ili na ruskome? Koliko ja znam, savršeno govorite naš jezik.
Metcalfe je oklijevao. Engleski bi mu mogao pribaviti odreñenu prednost, mislio je.
Možda NKVD-ovac nije vladao svim nijansama, svim finesama izraza koje ima samo
izvorni govornik. Odgovorio je na engleskom: - Jezik mi nije važan ako možemo
razgovarati slobodno i otvoreno. Jeste li ovlašteni za to, druže...? Na žalost,
nisam razumio vaše ime.
- Jer vam ga nisam do sada ni rekao. Možete me zvati Rubašov.
I »gospodin«, ne »drug«. Mi, napokon, nismo drugovi, gospodine
Metcalfe. Izvolite sjesti.
Metcalfe je sjeo na jednu od dviju velikih zelenih kožnih sofa uz Rubašovljev
pisaći stol. Rubašov nije sjeo. Ostao je stajati. Iza njega, visjela su tri
uokvirena portreta, Lenjina, Staljina i »željeznoga Feliksa«, ðeržinskog,
ozloglašenog utemeljitelja Čeke. Činilo se kako portreti uokviruju Rubašovljevu
glavu kao da i on pripada galeriji.
- Jeste li za čašu čaja, gospodine Metcalfe?
Metcalfe je zatresao glavom.
- Čaj je doista izvrstan. Naš predsjednik naručio ga je iz Gruzije.
Trebali biste ga uzeti, gospodine Metcalfe. Treba vam osvježenje.
- Ne, hvala.
- Rečeno mi je da niste pojeli jelo koje su vam donijeli. Žao mi je
što to čujem.
- Oh, zar je to jelo? - Metcalfe se sjetio limenoga tanjura s

vodenastom juhom od iznutrica, koji mu je gurnuo neki stražar s tvrdim
komadom crnoga kruha. Kad je to bilo? Koliko je vremena prošlo otkad
je stavljen u samicu?
- Pa, nismo baš u lječilišnom hotelu na Crnom moru, iako je vaše
trajanje boravka neograničeno. - Rubašov je izašao iza pisaćega stola i
stao ispred Metcalfea prekriživši ruke. Njegove crne jahače čizme bile su
ulaštene do visokoga sjaja.
- Dakle, vi ste vrstan operativac. Nema ih mnogo koji mogu izbjeći
naše ljude kao što ste to vi učinili. Zadivljen sam.
Naravno da je ispitivač očekivao da odmah opovrgne tu optužbu. Metcalfe nije rekao
ništa.
- Nadam se da razumijete položaj u kojem se nalazite.
- Potpuno.
- Drago mi je čuti.
- Znam da su me agenti sovjetske tajne policije ilegalno oteli i
zatočili. Znam da je učinjena teška pogrešku koja će imati nesagledive
posljedice.
Rubašov je polako i tužno zatresao glavom. - Ne, gospodine Metcalfe. Ovdje nema
nikakve pogreške. Sve »posljedice«, kako se vi izražavate, pomno su odvagane. Mi
smo tolerantna zemlja, ali ne toleriramo špijunažu usmjerenu protiv nas.
- Da - reče Metcalfe mirno. - Čini se da je »špijunaža« ono za što
volite optužiti kad god netko zaključi kako je neki posjetitelj nezgodan.
Imam li pravo? Pretpostavimo da se nekome u Narodnom komesarijatu
za vanjsku trgovinu ne sviñaju uvjeti ugovora sklopljenoga s tvrtkom
Metcalfe Industries i...
- Ne, gospodine. Molim vas, nemojte tratiti moje vrijeme takvim
nebulozama. - Pokazao je tankim kažiprstom na hrpu spisa na svom
pisaćem stolu. - To su sve slučajevi u kojima vodim istragu. Kao
što vidite, imam više posla nego što se da svladati u normalno radno
vrijeme. Prijeñimo, dakle, odmah na stvar, gospodine Metcalfe. - Stao je
uz pisaći stol, uzeo list papira i pružio ga Metcalfeu. Istražitelj je mirisao
po duhanu za lule i kiselom znoju. - Vaše priznanje, gospodine Metcalfe.
Potpišite to, pa smo riješili velik dio.
Metcalfe je promatrao list papira i vidio da je prazan. Pogledao je upitno, s
lukavim smiješkom.
- Samo potpišite dolje, gospodine Metcalfe. Pojedinosti ćemo
poslije staviti.
Page 178
Metcalfe se nasmiješio. - Čini se da ste inteligentan čovjek, gospodine Rubašov. Ne
neki neotesani tip kao čovjek koji je donio ludu odluku da uhiti istaknutog
američkog industrijalca čija obitelj ima prijatelje u Bijeloj kući. To nije čovjek
koji bi htio biti odgovoran za diplomatski incident koji prijeti da se otme
kontroli.
- Vaše ljubazne riječi gode mom srcu - reče istražitelj naslonjen
na pisaći stol. - Ali diplomacija me se uopće ne tiče. Ona nije u mom
portfelju. Imam samo zadatak da progonim kaznena djela, osuñujem
322
323
počinitelje i brinem se za to da se kazne izvrše. Mi znamo o vama mnogo više nego
što možete zamisliti. Naši su agenti motrili vaše aktivnosti otkad ste stigli u
Moskvu. - Rubašov je podigao debeli registrator.
- Mnogi, mnogi detalji. A to sigurno nisu bile aktivnosti čovjeka koji
je ovdje samo poslovno.
Metcalfe je nakrivio glavu na jednu stranu i podigao obrve. - Ja sam muškarac,
gospodine Rubašov. Nisam imun na šarm vaših ruskih djevojaka.
- Kao što sam već rekao, gospodine Metcalfe, molim vas, nemojte
tratiti moje vrijeme. Smatram vaš dolazak i boravak u Moskvi veoma
zanimljivim. Čini se da se ovdje gotovo bez muke i prilično daleko
krećete.
- Dobro poznajem grad.
- Viñeni ste kako ste uzeli dokumente u Puškinovoj ulici. Želite li
opovrgnuti da ste ondje bili?
- Uzeo dokumente?
- Imamo fotografije, gospodine Metcalfe.
Kakve fotografije! čudio se. Njega kako je izvukao paket iza radijatora? Njega kako
je spremio paket? Ne znajući koliko toga su vidjeli, nije znao koliko treba
priznati.
- Volio bih vidjeti te fotografije.
- Mogu zamisliti.
- Cijeli se dan bavim pisanim dokumentima. Ovi papiri su prokletstvo
moje egzistencije.
- Da, razumijem. Je li to uobičajeno za vas da bježite kad vas agenti
NKVD-a žele zaustaviti?
- Mislim da je za svakoga dobra ideja da pobjegne kad vidi da se
približava NKVD, ili možda nije? Nije li to ugled kojim se ponosite da
šijete strah čak i u srcima nedužnih?
- Da - reče Rus tiho, s blagim smiješkom. - Ali još i više onih
krivih.
Slabašan smiješak opet je nestao s njegova lica. - Znate sigurno kako čovjek krši
zakon u Moskvi ako kao civil nosi oružje.
- Oružje nosim radi zaštite - odgovori Metcalfe slegnuvši ramenima.
- Ovdje ima kriminalnih elemenata, kao što sigurno znate. A mi bogati
inozemni poslovni ljudi za njih smo lagan plijen.
- To nije nikakva sitnica, gospodine Metcalfe. Samo zbog toga
prijeti vam dugogodišnja zatvorska kazna. I vjerujte mi, nećete se baš
dobro osjećati u sovjetskom zatvoru. - Okrenuo se i pogledao prema portretima

Lenjina, Staljina i ðeržinskog kao da se želi nadahnuti njima. Ne okrenuvši se
nastavio je: - Gospodine Metcalfe, u ovoj organizaciji ima ljudi, muškaraca koji
stoje više od mene i koji traže vašu likvidaciju. Imamo dokaze, daleko više dokaza
nego što slutite, za vašu špijunsku aktivnost. Imamo dovoljno dokaza da vas za
ostatak vašega života pošaljemo u gulag.
- Nisam znao da vam trebaju dokazi kako biste nekoga poslali u
logor.
Rubašovljeve iskolačene oči zurile su u njega. - Bojite li se smrti, gospodine
Metcalfe?
Page 179
- Da - odvrati Metcalfe. - Ali da živim u Moskvi, davno bih već
izgubio taj strah. Zašto uopće razgovarate sa mnom ako doista imate
dovoljno izmišljenih dokaza da me pošaljete u logor?
- Jer vam želim dati priliku. Recimo to tako, da se nagodimo.
- Nagodimo?
- Da, gospodine Metcalfe. Ako mi date informacije koje trebam,
potvrdu različitih detalja u vezi s organizacijom za koju radite, vaše
ciljeve, imena itd., mogli biste se uskoro ponovno naći na sljedećem
vlaku kući.
- Da vam barem mogu pomoći. Ali nemam što ispričati. Žao mije.
Rubašov je sklopio ruke. - Ne - reče on. - Meni je žao. - Prišao je
pisaćem stolu i pritisnuo na gumb. - Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj
razgovor, gospodine Metcalfe. Možda ćete pri našem sljedećem susretu biti skloniji
otvorenom razgovoru.
Vrata iza Metcalfea su se otvorila i tri stražara su uletjela kao da su čekala na
znak zvona.
Odmah je odveden u drugi dio zgrade u kojem je hodnik bio sav bijel i sjajno
osvijetljen. Jedan od stražara pritisnuo je dugme pokraj vrata prema prostoriji na
kojoj je pisalo KOMORA 3 ZA ISPITIVANJE. Iznutra je otvorio vrata naoružani
NKVD-ovac iza kojega se nalazio posve bijeli prostor: pod, zidovi, strop, sve je
bilo obloženo u sjajnobijele pločice. Metcalfe je vidio kako ga čekaju petorica
stražara s gumenim palicama u rukama. Vrata su se zatvorila.
Nije rekao ništa, znao je što slijedi.
Petorica muškaraca sjurila su se na njega mašući gumenim palicama. Osjećao se kao
da je udaren teško u želudac, bubrege, samo još deset
325
IMMIM
puta gore; vidio je zvijezde pred očima. Branio se kako bi zaštitio vitalne organe
od okrutno snažnih udaraca. Ali nije uspio. Srušio se na pod, pogled mu se zamutio.
Batinanje se nastavilo, na sreću onesvijestio se kad je bol postala neizdrživa.
Bacali su hladnu vodu pod njemu, oživljavali ga, dovodeći ga u stanje mučnih,
neopisivih boli. Zatim se udaranje nastavilo. Pljuvao je krv po podu. Krv mu se
skupljala u očima i tekla mu niz lice. Vid mu više nije bio zamućen; sada je gledao
na čudan način, segmentirano, poput filmskoga projektora čiji film preskače
pojedine zupčanike. Svjetlosne munje miješale su se s kestenastosmedim vidnim
poljem. Pitao se hoće li umrijeti ovdje u ovom sjajnobijelo popločenom prostoru,
hoće li neki anonimni sovjetski liječnik izdati potvrdu o njegovoj smrti i narediti
da se njegovo tijelo prebaci u zajedničku grobnicu. Čak i u deliriju, divljoj,
segmentiranoj histeriji koja je ublažavala nepodnošljive boli od udaraca palicom,
mislio je na Lanu. Brinuo se za nju, pitao seje li na sigurnome ili jesu li i nju
uhitili radi saslušanja. Hoće li ostati na sigurnome ili će i za nju jednom doći
dan kad će ležati u bijelom popločenom prostoru, a krv će joj teći iz rana na
glavi, iz usta, nosa i očiju.
I to mu je davalo snage: predodžba da bi Lana morala pretrpjeti ono što on sada
prolazi. To nije smio dopustiti. Sve stoje u mojoj moći, zapovjedio je sam sebi,
moram upotrijebiti daje zaštitim, daje izvučem iz ovoga mučnog mjesta. Ako umrem
ovdje, neću je zaštititi.
Moram živjeti. Moram nekako preživjeti.
Moram govoriti.
Podigao je bespomoćnu ruku, svinuti kažiprst. - Čekajte - zastenjao je. -Želim...
Na znak čovjeka koji je ovdje očito zapovijedao, batinaši su napravili pauzu.
Promatrali su ga puni iščekivanja.
- Odvedite me Rubašovu - zastenjao je Metcalfe. - Želim govoriti.
Prije nego što su se vratili u Rubašovljevu radnu sobu, ipak su se posebno
potrudili da ga očiste. Doista, ne priliči da namoči orijentalni sag glavnog
istražitelja svojom krvlju. Skinuli su ga, gurnuli pod tuš i zatim mu dodali svježe
opranu sivu zatvoreničku odjeću. Jedva je mogao podići ruke, tako su prodorni bili
bolovi.
Činilo se kako se Rubašovu ne žuri da s njim razgovara. Metcalfe je naravno znao tu
taktiku. Morao je stajati na hodniku ispred istražiteljeva predsoblja, kako mu se
Page 180
činilo, cijelu vječnost; čeznuo je za tim da može
sjesti; morao se prisiliti da ostane stajati. Metcalfe je znao veoma dobro da su
batine u prostoriji za saslušanje bile samo predigra za mnogo gore metode. Često su
zatvorenika prisiljavali da danima stoji uza zid bez sna. Zatvorenik je uskoro
počeo zazivati smrt. Ovaj put su ga pratila samo dva stražara: prešutno priznavanje
činjenice da je bio previše iscrpljen, previše oslabljen da bi predstavljao fizičku
prijetnju.
Napokon su ga pustili. Sablasno blijedi pomoćnik, čija je smjena očito završavala,
bio je zamijenjen drugim mladićem koji je djelovao još utučenije. Dokumenti su bili
potpisani, zatim su se otvorila unutarnja vrata i Metcalfe je bio otpraćen unutra.
Pri svakom razgovoru s SS Gruppenfuhrerom Reinhardom Hevdrichom violinist je bio
itekako svjestan kakva je izvanredna povlastica imati takvoga mentora. Hevdrich
nije bio samo virtuoz na violini, već i briljantan strateg. To što je Kleistu
osobno povjerio taj zadatak, svjedočilo je o talentu ubojice.
Zato Kleist nije htio nipošto razočarati Hevdricha. Čim je uspostavljena
zakamuflirana telefonska veza, Hevdrich se javio.
- Dosad nisam mogao ustanoviti što Amerikanac tu radi - reče on.
Izvještavao je brzo jer Hevdrich nije imao mnogo strpljenja za sporedne
stvari kao stoje ona da je Amerikančev partner, Britanac, odbio govoriti
čak i uz primjenu sile, tako da je morao biti ubijen. Ispričao je kako
ga je diplomat Amos Hilliard, koji ga je doveo na ugovoreni susret s
Amerikancem, nažalost prepoznao, možda iz nekoga Corcoranova
fotoalbuma, tako da je takoñer morao biti likvidiran. Nakon čega je
Kleist zbog trupla koje se nije moglo brzo sakriti, naravno, morao što
brže nestati.
- Ispravno ste postupili - uvjeravao gaje Hevdrich. - Diplomat bi
vas raskrinkao. Osim toga, svaki pripadnik američkoga špijunskog lanca
kojega nam možete maknuti s vrata dobitak je za Njemačku.
Violinist se smiješio dok se ogledao u središnjici obavještajne službe Njemačkoga
veleposlanstva. - Time se postavlja pitanje, gospodine Gruppenfuhrer, nije li
vrijeme da se i Amerikanca ukloni. - Kleist se nije usudio niti dati naslutiti kako
je frustriran jer mu je dosad bilo zabranjeno smaknuti Amerikanca jednom za svagda.
- Da - odgovori Hevdrich brzo. - Mislim da će doista biti vrijeme
da se razbije taj špijunski lanac. Ali meni je maloprije javljeno kako je
Amerikanac odveden u Lubjanku na saslušanje. Ondje će najvjerojatnije
327
umrijeti, možda će Rusi obaviti posao za nas.
- Drugi ribič je zakvačio ribu - reče Kleist razočarano. - A ako ne
obave zadatak?
- Onda će zapasti vas. I ne dvojim nikako da ćete uspjeti.
Ovaj put Rubašov je gledao iza golemoga pisaćega stola tako da mu se jedva mogla
vidjeti glava iza hrpe spisa. Činilo se da nešto piše; nakon nekoliko minuta bio je
gotov, odložio nalivpero i pogledao ga.
- Željeli biste mi nešto ispričati, gospodine Metcalfe?
- Da - reče Metcalfe.
- Dobro. Znao sam da ste razuman čovjek.
- Prisilili ste me na to.
Rubašov je zurio u njega; oči mu bile izbuljene poput ribe.
- Smatramo to umijećem nagovaranja, a to je doista samo jedan od
mnogih oblika uvjeravanja koji ovdje prakticiramo.
U ustima mu se opet skupila krv. Metcalfe ju je ispljunuo na sag. Rubašovljeve oči
sijevale su do bijesa.
- Šteta. Vidite, bilo bi bolje, mnogo, mnogo bolje, ako ne biste slušali
što ću vam sada ispričati. -Ako vam se suprotstavi neki autoritet, morate
uvijek tvrditi da ćete razgovarati s još većim autoritetom. Upamtite to,
čak i ako ne naučite ništa drugo od mene. Alfred Corcoran.
Rubašov je podigao obrve iznad svojih naočala bez okvira.
- U to ni najmanje ne dvojim, gospodine Metcalfe, reče istražitelj
blago. - Vi biste, dakako, više voljeli da mi ne kažete istinu. Ali
uvjeravam vas da činite ispravno. To je teže, sigurno, ali vi ste hrabar
Page 181
muškarac.
- Pogrešno ste me shvatili, Rubašov. Više biste voljeli da niste čuli
ono što ću vam sada ispričati. Poslovnom čovjeku kao meni nije lako
raditi u Rusiji. Treba pružati usluge, poticaje na najvišoj razini, recimo
to tako. Strogo povjerljivi dogovori, diskrecija koja se mora strogo
čuvati. - Metcalfe je teško digao ruke kako bi dlanovima okrenutima
prema gore naznačio veličanstvenost prostora. - U ovom lijepom uredu
vi, na sreću, ne slutite ništa o onome što se dogaña u vrhu rukovodstva,
na razini Politbiroa, što je u redu. Za državne poslove na najvišoj razini
uvijek su zaduženi državnici. Ali i državnici su samo ljudi. Oni su
ljudska bića. Ljudi koji su pohlepni i škrti, koji imaju želje i potrebe koje
u ovom radnom raju trebaju ostati uvijek tajne. Želje i potrebe koje samo
diskretne osobe s dobrim vezama mogu ispuniti. A tu počinje područje
djelovanja Metcalfe Industries.

Rubašov se zagledao u njega ne trepnuvši okom, ne pokazujući ni najmanju reakciju.
- I razumije se samo po sebi da svi... dogovori koje moja tvrtka
sklapa u ime najviših dužnosnika vaše vlade moraju ostati strogo tajni.
Zato vam neću govoriti o zapadnjačkim kuhinjama kojima smo potajno
opremili dvije kuće u Tbilisiju i Abhaziji, kuće koje pripadaju majci
vašega šefa Lavrentija Pavloviča. - To što je Metcalfe o Beriji govorio
imenom i prezimenom upućivalo je na intimnost. Slabo je poznata
činjenica da je Berija poklonio svojoj majci dvije kuće u sovjetskoj
Gruziji i luksuzno ih opremio. Ali Rubašov će to znati; u to Metcalfe nije
dvojio ni sekunde.
Rubašov je polako zatresao glavom, ali njegova je reakcija bila zagonetna. Metcalfe
je nastavio: - U odnosu na sebe, vaš Lavrentij Pavlovič je, naravno, daleko
rasipniji. Od mene nećete nikada čuti o sjajnom malenom Tintorettu iz 16. stoljeća
koji visi u blagovaonici njegove gradske kuće u Kačalovoj ulici. - Samo nekoliko
ljudi, ako i toliko, zna gdje stanuje Berija. Ali Metcalfe, koji je dobio iscrpnu
uputu, može zazvati u sjećanje taj detalj.
- Nekako sumnam da ste ikad bili pozvani na večeru kod Lavrentija
Pavloviča, ali čak ako biste i bili pozvani, ne biste sigurno prepoznali
vrijednost ove male dragocjenosti. Predsjednik NKVD-a je kulturan
čovjek, s ekskluzivnim ukusom, dok ste vi samo mužik. I nikad nećete
od mene saznati kako je Lavrentij Pavlovič namaknuo novac za tu
sliku prodajući ikone i ruske sakralne predmete u inozemstvo; isto tako
jedna od transakcija Metcalfe Industries koja se obavljala u apsolutnoj
diskreciji.
Istražitelj nije više tresao glavom. Njegovo je lice vidljivo problijedilo.
- Gospodine Metcalfe ... - započeo je, ali Metcalfe ga je prekinuo.
- Molim vas, pitajte Beriju o tome. Uzmite odmah slušalicu i
nazovite ga. Pitajte ga i za ikone koje su otuñene iz moskovske Crkve
Krista Spasitelja. Molim vas, nazovite ga. Pitajte ga.
Metcalfe je odvratio na Rubašovljevo zurenje bezizražajnim izrazom lica. Rubašov je
paukovim prstima svoje desne ruke posegnuo za nizom telefona i uzeo slušalicu
bijeloga.
Metcalfe se naslonio na sofu smiješeći se. - Recite mi nešto, gospodine Rubašov.
Jeste li vi odlučili da me date uhititi? Ili ste samo
329
izvršavali zapovijedi odozgo?
Rubašov je držao slušalicu na uhu. Slab, nervozan smiješak poigravao mu se oko
usana, ali nije odgovorio. Ali nije ni nazivao.
- Sad mi je jasno da vi ili sami radite protiv Berije... ili vas njegovi
neprijatelji u ovoj organizaciji iskorištavaju kao oruñe. Što je od toga
posrijedi?
- Ne dopuštam takve drskosti! - eksplodirao je Rubašov, držeći i
dalje slušalicu na uhu. Njegov bijes, bespomoćan bijes, kako je Metcalfe
prosudio, bio je dobar znak.
Metcalfe je govorio dalje kao da istražitelj nije ništa rekao. - Uvjeren sam,
naravno, kako zamišljate da će mojim nestankom nestati i svi vaši problemi. Ali tu
Page 182
me podcjenjujete. Njujorški odvjetnici moje obitelji imaju u sefu posebno štetne
dokumente... da ih objave ako im se ja u odreñeno vrijeme ne bih više javljao.
Izbit će golemi skandal. Imena ljudi u Moskvi s kojima je Metcalfe Industries
godinama tajno radio, ljudi koji su plasirani bolje od vašega predsjednika Berije.
To su ljudi u čije klevete jamačno ne biste htjeli biti uvučeni. Ponajprije ne onog
čovjeka kojega nitko ne bi htio naljutiti. - Okrenuo je glavu u stranu i gledao
ravno u Staljinov portret na zidu. Rubašov se zanimao kamo je Metcalfe gledao;
zatim je izraz nedvojbenog užasa prešao preko njegova pepeljastoblijeda lica. To je
bio izraz koji Metcalfe nikada nije vidio na licu nekog visokog časnika NKVD-a.
- Time biste praktički potpisali vlastitu smrtnu osudu - nastavi
Metcalfe. Slegnuo je ramenima. - Menije svejedno je li to ovaj ili onaj
način. Osim toga, vi ste me natjerali da govorim, zar ne?
Rubašov je pritisnuo gumb na pisaćem stolu da pozove čuvare.
BERLIN
Kad je admiral Wilhelm Canaris završio svoje izlaganje, ljudi okupljeni oko
konferencijskoga stola bili su kao gromom ošinuti. Sastali su se u glavnoj dvorani
za sastanke nove Reichskanzlei koju je po Fuhrerovim zamislima sagradio njegov
omiljeni arhitekt Albert Speer. Vani je bjesnjela snježna mećava.
U jednoj niši iznad njih bilo je Bismarckovo mramorno poprsje. Nitko od ljudi u
prostoriji, pa čak ni Hitler nisu znali daje to zapravo replika originalnoga
poprsja koje je godinama bilo u staroj Reichskanzlei. Kad se original selio u novi
stožer, ispao je i slomio vrat. Speer je potajno
naručio od kipara da izradi identičnu repliku koju su zatim uronili u čaj da
poprimi starinsku patinu. Arhitekt je smatrao daje slučajno uništenje
originala loš znak.
Svi ljudi za stolom pripadali su vrhuški Reicha. Okupili su se da bi raspravljali o
prednostima i nedostacima mogućega napada na Sovjetski Savez. Bilo je dosta
protivljenja tomu da se napadne Rusija. Ljudi poput feldmaršala Friedricha von
Paulusa i feldmaršala Wilhelma Keitela te generala Alfreda Jodla tvrdili su kako su
njihove snage već angažirane na drugim ratištima.
Iznosili su se ponovno stari argumenti. Oni ne moraju ući u tu močvaru. Umjesto
toga trebali bi neutralizirati Rusiju, obuzdati je i biti sigurni da se neće
miješati.
No, tajne službe izvan Moskve sve su to promijenile. Atmosfera u sobi bila je
naelektrizirana.
Operacija Groza sve je promijenila. Staljin je tajno planirao napasti njih. Oni se
moraju prvi pokrenuti.
Prva je primjedba stigla od šefa Glavnog ureda sigurnosti Reicha, SS Gruppenfuhrera
Reinharda Hevdricha. - Kako da budemo sigurni da te informacije nisu namještaljka?
- pitao je.
Admiral Canaris je gledao visokoga šefa sigurnosti kobna izgleda s dugim, koščatim
nosom i gmazovskim očima. Dobro je poznavao Hevdricha. Zalazili su zajedno u
društva. Hevdrich, darovit violinist, često je svirao komornu glazbu u domu
Canarisovih s Frau Canaris koja je takoñer bila violinistica. Canaris je znao da je
mlañi čovjek bio barbarski fanatik kojemu nikada ne treba vjerovati. Dati takvu
primjedbu bilo je točno ono što bi Hevdrich učinio. Želio je demonstrirati pred
Fuhrerom svoje vrhunsko poznavanje špijunskoga posla.
- Moji su ljudi temeljito provjerili dokumente i ja bih vas zamolio
da naredite isto to svom osoblju - odgovorio je Canaris jednoličnim
glasom. - Otkrit ćete da su pravi.
- Ja samo pitam zašto NKVD još nije otkrio gdje cure informacije
- bio je uporan Hevdrich.
Feldmaršal von Paulus je odvratio: - Ali mi nismo vidjeli daljnje dokaze da Staljin
planira takav napad. Nismo vidjeli mobilizaciju, premještanja. Zašto bi nam Rusi
učinili uslugu napada?
- Jer Staljin želi prigrabiti cijelu Europu - reče Jodl. - To mu je uvijek
bila želja. Ali to se neće dogoditi. Nije više upitno da moramo lansirati
Praventiv-Angriff, svoj preventivni napad na Rusiju. S osamdeset ili
stotinu divizija pobijedit ćemo Rusiju za četiri do šest tjedana.
331
31
Page 183
Ulice su bile mračne, prekrivene novonapadalim snježnim pokrivačem, kasni noćni
promet rijedak, zvukovi prigušeni. Metcalfe je na uličnom satu vidio da je jedan
sat ujutro. Ispred njega prostiralo se šetalište Krimskaja, a zatim impozantan
Krimski most koji se nalazi na rijeci Moskvi, najdulji viseći most u cijeloj
Europi, izgrañen prije točno dvije godine.
Kad se Metcalfe približio, vidio je neku osamljenu osobu kako stoji nasred mosta na
pločniku. Ženski lik odjeven u ogrtač, s rupcem na glavi. Bila je to Lana; nije
dvojio. Srce mu je počelo brže kucati; nije se mogao oduprijeti. Ubrzao je korak
kroz hladan noćni zrak, no nije mogao trčati, još ne; užasno su ga boljele noge i
prsni koš. Počeo je osjećati posljedice batinanja. Vjetar je šibao kroz jadnu i
istrošenu odjeću koja je bila nešto bolja od dronjaka.
Glavni istražitelj Rubašov naredio je njegovo hitno puštanje uništivši sve papire.
Sva njegova imovina mu je vraćena, osim njegova pištolja. No, Metcalfe nije imao
osjećaj pobjede; osjećao je samo prazninu i tupost.
Rijeka Moskva bila je mirna i ravna, pun mjesec raspucao se u milijun krhotina duž
njene površine. Mjesečina je svjetlucala sa srebrnih lanaca mosta i željeznih
greda. Tu i tamo prošao bi osobni ili teretni automobil preko mosta izazivajući
njegovo podrhtavanje.
Činilo se da hoda beskrajno dugo; ona se činila tako daleko, a on je jedva
prisiljavao svoje noge da se kreću. Lana je stajala okrenuta leñima prema njemu,
gledajući preko vode i izgledala zamišljeno. Prije sata ili više Metcalfe je nazvao
Boljšoj iz telefonske govornice. Kad je začula njegov glas, zadrhtala je, a zatim
uzviknula: - Dragi, najdraži moj, gdje si bio? - Razmijenjene su kratke riječi,
upotrijebljene kriptične rečenice,
332
utvrdili su mjesto sastanka ne otkrivajući pojedinosti nikomu tko bi ih mogao

slušati.
Sramio se što ju je u trenutku slabosti sumnjičio daje bila supočinitelj u njegovu
uhićenju. To jednostavno nije moguće. Da gaje izdala, kako bi mogao vjerovati u
nepromjenjivu fiziku svijeta? Kako bi mogao vjerovati u zakon sile teže, u
postojanje Sunca i Mjeseca?
Ona se okrenula, vidjela ga kako se vuče po mostu i naglo potrčala prema njemu. Kad
mu se dovoljno približila da mu vidi lice, vrisnula je a zatim mu se bacila oko
vrata.
On je zastenjao. - Hej, oprezno.
- Što su ti to učinili? - Olabavila je svoj zagrljaj, pažljivo držeći
njegovo tijelo slomljeno od boli. Poljubila ga je i dugo vremena bio je
sklupčan u njezinu naručju; mirisao je njezin parfem, osjetio toplinu
njezinih usta. Osjećao se čudno sigurno iako je znao da ništa pod milim
Bogom nije sigurno u vezi s njegovom ljubavi u Moskvi.
- Tvoje lice... - Jecaji su joj grčili tijelo. - Štiva, tebe su tukli!
- Oni to zovu uvjeravanje. Rekli su mi da Lubjanka nije termalno
lječilište i naučio sam da imaju pravo. Moglo je biti mnogo gore. I imao
sam sreću. Preživio sam.
- Bio si u Lubjanki! Nisam znala kamo si otišao. Pitala sam Uju;
rekao je da su ga zaustavili, da je policija pretražila kola i našla tebe,
uhitila te. Rekao je kako ih nije mogao spriječiti, nije znao što da radi.
Činio se tako ustrašenim; bilo mi ga je žao. Moji su prijatelji otišli na
policiju i pitali što ti se dogodilo. Policija je izjavila da ne zna o čemu
ja to govorim. Nakon tri dana jedna je moja prijateljica otišla u zatvor
Lefortovo i ondje su joj rekli da nemaju takvoga zatvorenika. No, ovdje
svatko laže; nisam znala, nisam mogla saznati istinu. Nije te bilo pet
dana! Mislila sam da su te poslali nekamo, možda likvidirali!
- Tvoj pomoćnik je stukač - reče Metcalfe upotrijebivši riječ za
doušnika.
Oči su joj se iskolačile i dugo vremena nije progovorila. - Nikada nisam
posumnjala, inače ga nikad ne bih pustila blizu tebe, Štiva, vjeruj mi!
- Vjerujem ti.
- Toliko pitanja godinama, toliko čudnih sitnih pojedinosti sada
postaju jasnije. Stvari koje nisam znala. Katkad prodaje vani karte,
ilegalno, no čini se da pritom nikad baš nije posebno oprezan. Toliko
sam nevažnih stvari previdjela, a trebala sam ih shvatiti kao indicije!
Page 184
333
- Nisi mogla znati. Koliko dugo radi za tebe?
- Nekoliko mjeseci je radio kao moj kostimograf i pomoćnik,
ali znamo se godinama. Uvijek je bio veoma ljubazan. Prije četiri ili
pet mjeseci počeo je provoditi više vremena sa mnom, pomažući mi,
praveći mu usluge. Jednoga dana mi je rekao kako bi želio biti ponovno
postavljen za moga pomoćnika tijekom predstava, ako sam zainteresirana
i dakako ja...
- Je li to bilo nakon što si počela vezu s von Schiisslerom?
- Da, baš nakon toga, ali... Da, svakako, to nije mogla biti slučajnost.
Vlasti su me htjele promatrati iz blizine i namjestili su mi Uju da to čini.
- Von Schiissler je njemački diplomat, važan potencijalni izvor tajnih
podataka, a ti si balerina poznata u cijeloj državi. Rizici i potencijal bili
su preveliki za NKVD a da ti ne dodijeli nekoga.
-Ali Kundrov...
- Ovdje je GRU, vojna obavještajna služba, suparnička agencija.
Svatko je želio svoj izvor; svaka radi na drugi način, NKVD prikrivenije.
Ali, Lana, slušaj me. Moram te ponovno pitati; želim da ozbiljno razmisliš
o tome jer znam daje to velika odluka. Želim da poñeš sa mnom.
- Ne, Štiva. Ja to ne mogu učiniti. Razgovarali smo o tome. Nikada
neću. Neću napustiti oca, neću napustiti Rusiju. Ne mogu! Moraš
razumjeti!
- Lana, tu nikad neće biti sigurno za tebe.
- Ovo je moj dom, ovo strašno mjesto koje volim.
- Ne doñeš li sada sa mnom, oni te nikada neće pustiti da odeš.
- Ne, Štiva. To nije istina. Za samo nekoliko dana oni će poslati moju
trupu u Berlin na prijateljsko gostovanje da nastupamo pred najvišim
nacističkim vodstvom. Uvijek ćemo smjeti putovati iz zemlje.
- I uvijek ćeš biti zatočenica. Berlin nije manje zatvor od Moskve,
Lana.
Začuo se metalni klik, nepogrešivi zvuk osigurača pištolja koji je bio otkočen.
Metcalfe se okrenuo prema izvoru zvuka. Čak i u tami blijede oči i plava kosa bili
su mu strašno poznati, kao što je bio i izraz trijumfa na licu NKVD-ovca kad je
uperio oružje u Metcalfea. Krišom se približio, zvuk njegovih koraka bio je
prekriven bukom prometa stoje štropotao preko mosta i meñusobnom opijenošću
ljubavnika.
Metcalfe je instinktivno posegnuo za oružjem, a zatim je shvatio da ga nema.
Konfiscirano mu je bilo u Lubjanki.
- Ruke uvis - reče NKVD-ovac. - Oboje.
Metcalfe se nasmiješio. - Prekoračili ste svoje kompetencije. Ili se nitko nije
potrudio da vas informira. Možda biste trebali razgovarati sa svojim nadreñenima
prije nego što počnete praviti budalu od sebe. Rubašovim, primjerice.
- Tišina! - izderao se tajni agent. - Vaše laži o Beriji možda mogu
uplašiti nekoga slabića, karijerista kao što je Rubašov, ali na sreću ja
odgovaram izravno Berijevu uredu. Smjesta ruke uvis!
Metcalfe i Lana su poslušali. - Vi, dakle, doista želite napraviti budalu od sebe -
reče Metcalfe. - Uporni ste praveći od toga svoj osobni zadatak, odbijajući
priznati da ste pogriješili. Čini se da zaboravljate da ste vi obični mali ulični
agent. Ne znate ništa o stvarima koje su daleko iznad vaše razine. Ne uništavate
više svoju karijeru tvrdoglavošću. Sada je u pitanju vaš život.
Rus je napravio zvuk kao da pljuje, pokazujući time izrugivanje i
neprijateljstvo.
- Lažete maštovito i drsko, ali bez sustava. Ja sam taj koji je našao
vaš odašiljač. Zakopan u šumi jugozapadno od Moskve, blizu ñače
Američkoga veleposlanstva.
Metcalfeov izraz lica pokazivao je samo blagu, ležernu skepsu, no duh mu je
posrtao. Rubašov nije spominjao odašiljač! Da je znao, spomenuo bi; zašto nije
znao?
- Da - započeo je sivooki agent. - Maleni detalj koji sam izostavio iz
svog izvještaja Rubašovu. Činjenica koju sam ostavio u pričuvi za kasniju
uporabu. Nikada nisam vjerovao tom dupeliscu. Odašiljač je pregledao
Page 185
naš posebni tehnički odjel i ja sam vidio rezultate. Konstruirala ga je
britanska tajna služba za komunikaciju izmeñu agenata na terenu. Ta
vrsta komunikacije ne treba ni jednom poslovnom čovjeku. - Pomaknuo
je pištolj nekoliko centimetara prema Laninim grudima. - No, užasno je
koristan za prijenos tajnih vojnih podataka dobivenih od kćeri generala
Crvene armije.
- Ne, nije točno! - zajecala je Lana. - To je laž! Ja ne sudjelujem u
uroti protiv vlade!
- Maknite se jedno od drugoga! Ovaj put jedini način da netko od
vas napusti Lubjanku je u lijesu od borovine - reče NKVD-ovac.
- Ona je moja - začuo se drugi glas. Metcalfe se okrenuo i ugledao
crvenokosoga suradnika GRU-a kako se približava iz drugoga smjera.
- Kundrov! - uzvikne Lana. Kao da joj je laknulo kad je ugledala
svoga čuvara iz GRU-a. - Čuvate me, znate me. Ovo čudovište zasipa
335
me svakovrsnim luñačkim optužbama!

- Da - Kundrov je odgovorio mirno, obraćajući se agentu NKVD-a.
- Poznajem ženu. Dodijeljena je meni. Znate pravila, Ivanov. Za ovo je
uhićenje odgovoran GRU jer se prvi pozabavio time.
NKVD-ovac je pomaknuo svoj pištolj natrag prema Metcalfeu, a ledeni izraz na
njegovu okrutnom licu nije se nimalo pokolebao. - Vi ćete zatvoriti ženu -
odgovorio je. - Ja ću uzeti američkoga špijuna.
Kundrov je takoñer izvadio pištolj i pokazao na Lanu i Metcalfea.
- Za vas je učinkovitije da uzmete oboje odjednom - rekao je hladno.
- Samo u izvješćima treba naglasiti prave zasluge.
- Slažem se - reče NKVD-ovac Ivanov. - Podijelit ćemo zasluge
za uhićenje. Bit će potrebne ekipe organa iz obiju država da istraže
urotu. Američki špijun je ingerencija NKVD-a, a curenje vitalnih tajnih
podataka o Crvenoj armiji je stvar vojne obavještajne službe.
- Čekaj - usprotivio je Kundrov. - Ovaj Amerikanac je previše
lukav, previše vješt lažac. Šteta je voditi pravni postupak protiv njega.
Drugi je Rus pogledao u Kundrova, a na licu mu se pojavio smiješak u znak
razumijevanja. - Da, šteta je.
- Naša pravila odreñuje postupke koje treba slijediti ako pritvorenik
pokuša bježati.
- Ne! - kriknula je Lana shvativši što Kundrov govori.
- Da - nasmiješio se NKVD-ovac. -Amerikanac je nastojao izbjeći
uhićenje kao stoje to više puta učinio u posljednje vrijeme.
Na Kundrovljevu licu ogledala se apsolutna odlučnost dok je napinjao svoj Tokarev.
Bio je to izgled čovjeka koji će učiniti što mora učiniti, ne gledajući unatrag.
Zvijezda na bakelitnoj ručki pištolja svjetlucala je na mjesečini. - Završimo s tim
izgrednikom sada - rekao je mirno dok je napinjao okidač.
Lana je vrisnula kad je Metcalfe opisao tijelom luk na jednu stranu bacivši se
prema njoj i katapultiravši je prema čeličnoj površini mosta te izvan vatrene crte
agenta GRU-a.
Iz Kundrovljeva oružja odjeknule su dvije eksplozije, dva brzo ispaljena pogotka,
ali oba su promašile. Ležeći na Lani, štiteći je svojim tijelom, Metcalfe je
promatrao s nerazumijevanjem kako se agent NKVD-a srušio na leña prema niskoj
čeličnoj ogradi mosta i njegovo beživotno tijelo prevrnulo se s mosta. Začulo se
pljuskanje kad je tijelo palo u vodu. Kundorv je pucao u svoga druga iz NKVD-a!
Njih je promašio, oba su pogotka probila grudi drugoga čovjeka! Kako je to
moguće?
Metcalfe je gledao u Kundrova shvativši u tom trenutku iz pogleda na lice čovjeka
iz GRU-a: To nije bilo slučaj! On nije uopće promašio. Ciljao je u Ivanova!
- Nije bilo izbora - rekao je Kundrov stavljajući pištolj u korice.
- Njegovo izvješće bi vas dokrajčilo, Svetlana. Vas i vašeg oca.
Lanini krikovi su se pretvorili u jecaje dok je i ona gledala u svoga čuvara. - Ne
razumijem] - šaptala je.
- Čin ubojstva može biti čin ljubaznosti - reče on. - Idite... sada!
Page 186
Morate otići odavde smjesta, Svetlana Mihailovna, prije nego što
stignu ostali i situacija se još više zakomplicira. Brzo. Hici će privući
ostale. Idite kući. - U glasu agenta GRU-a bilo je nježnosti i u isti mah
čvrstine.
Metcalfe se polako osovio na noge i Lana je učinila isto. -Ali, Štiva, moj Štiva,
što ćeš učiniti s...
- On mora napustiti Rusiju - reče Kundrov. - Previše njih ga traži,
a sada nema povratka. Poslušajte me. Idite. Trčite! Ovdje ne smijete
ostati!
Lana je, sva užasnuta, pogledala Metcalfea.
- Da - reče Metcalfe. - Moraš otići, dusja. Molim te. - Zagrlio ju
je, stisnuo je uza se poljubivši je čvrsto u usta. Zatim ju je odgurnuo.
- Vidjet ćemo se ponovno. Ali ne u Moksvi. Trči, draga, trči.
I dalje zbunjen, Metcalfe je sjedio u limuzini M-l agenta GRU-a na mjestu suvozača.
Sa svojim strašnim ustima i orlovskim nosom Kundrov je izgledao kao oličenje
arogancije dok je manevrirao vozilom gradskim ulicama. No, njegov je glas
opovrgavao njegovo ponašanje: u tom čovjeku bilo je nešto uljuñeno, štoviše
plemenito.
- Moguće je da nitko nije vidio kako je Ivanovo tijelo palo u Moskvu,
- reče on - ali sumnjam. Možemo se samo nadati da će svatko tko je
svjedočio tomu učiniti pravu sovjetsku stvar i držati jezik za zubima.
Strah od vlasti i strah od neugodnih posljedica obično uvjere ljude da se
ne petljaju ni u što.
- Zašto? - prekine Metcalfe.
Kundrov je znao što je mislio. - Zašto sam učinio ono što sam učinio? Možda zato
što se brinem za gospoñicu Baranovu više nego što bih trebao.
- Mogli ste se nagoditi s Ivanovim daje pusti.
336
337
- Oni nikada ne puštaju. Zato ih zovemo ščelkunčicima, orašarima.
Kad vas jednom uhvate, mogu vas samo još jače stisnuti.
- Ista stvar je i s vama. S vašim ljudima. To nije dovoljno
objašnjenje.
- Koji je američki izraz za »poklonjenom konju se ne gleda u zube«?
Ovo je poklonjeni konj.
- Mi imamo drugi izraz koji smo preuzeli od Virgilija: »Bojim se
Danajaca pa makar i darove nosili.«
-Ali vi niste Trojanac i ja nisam Danajac. Mislite da sam neprijatelj jer radim za
GRU. -To je stvarnost.
- Stvarnost kako je vi vidite, možda. Kao američki agent smješten u
Moskvi vi, naravno, gledate na stvari u takvoj crno-bijeloj tehnici.
- Zovite me kako hoćete. Vi sve znate bolje. - Metcalfe je primijetio
kako su stali pred jednim od moskovskih kolodvora.
- Ja znam bolje, a osim toga nemamo vremena za prepirke. Mislite
da smo mi koji radimo u sovjetskoj tajnoj službi slijepi na ono što se
dogaña oko nas? Da vidimo manje nego što vi autsajderi možete vidjeti?
Takva me arogancija zabavlja. Vi ste slijepi. Mi koji radimo u tamnom
središtu sustava znamo istinu bolje nego itko drugi. Mi vidimo kako
stvari funkcioniraju. Vidite, ja nemam iluzija. Ja znam da sam samo
kotačić u velikoj giljotini. Moja majka je često citirala staru rusku
maksimu: »Sudbina traži meso i krv. A što najčešće traži? Meso i krv.«
To se ne smije zaboraviti. Možda ću vam jednoga dana ispričati svoju
priču. Ali sada nema vremena za to.
Kundrov je isključio motor i okrenuo se da pogleda Metcalfea. Oči su mu svjetlucale
kao i njegova crvena kosa. - Kad se vratim u središnjicu GRU-a, napisat ću izvješće
u kojem ću priznati da sam pucao i ranio vas dok ste bježali. Kad se radi o
strancima, podrazumijeva se daje ubojstvo dopušteno kao posljednji izlaz. Pa, vi
ste nekako u bijegu. Mogu odgoditi predaju izvješća nekoliko sati, no poslije toga
Page 187
vaše će ime biti na popisu za nadzor na granici. Ako bih učinio bilo što više od
toga, izložio bih sebe velikoj opasnosti.
- Već ste mnogo učinili - reče Metcalfe mirno.
Kundrov je pogledao na sat. - Kupit ćete kartu za vlak za Lenjingrad. Kad stignete
u Lenjingrad, dočekat će vas par seljaka koji će izgledati sasvim priprosto i
pitati vas samo jeste li vi roñak Ruslan. Vi ćete ih službeno pozdraviti rukujući
se s njima i zatim ćete krenuti prema
njihovu kamionu. Oni neće željeti razgovarati s vama, a vi ćete poštivati njihovu
suzdržanost.
- Tko su oni?
- Pripadaju ilegalnoj organizacij i. Dobri ljudi koji rade na kolektivnoj
farmi, koji imaju svoje razloge što čine ono što čine.
-A stoje to točno?
- S vremena na vrijeme, i to samo povremeno, oni služe kao
posrednici u krijumčarskom lancu. Ne krijumčare robu nego ljude. Ljude
koji moraju brzo i sigurno pobjeći iz Rusije. Odvest će vas do sela veoma
blizu granice gdje će vas preuzeti drugi. Molim vas, shvatite: oni riskiraju
svoj život da spase vaš. Postupajte dobro s njima, poštujte potpunu
diskreciju i činite ono što oni kažu. Nemojte im stvarati nevolje.
- Vi poznajete te ljude?
- Znam za njih. Ima dugo što sam naišao na njih, čuo za njihove
aktivnosti i imao sam izbor. Da dodam još nekoliko trupla milijunskoj
gomili koja je već likvidirana... ili da ih ignoriram, pustim ih da odu,
pustim hrabre ljude da čine hrabre stvari.
- Da se bore protiv sustava koji vi branite - Metcalfe je podbadao.
- Ja ne branim sustav - uzvratio je Kundrov. - Junaci su deficitna
roba u Sovjetskom Savezu i svakog ih je dana manje. Trebamo ih više, a
ne manje. Sada se morate požuriti ili ćete zakasniti na vlak. A tada neće
biti nikoga tko će vas spašavati.
339

Veleposlanik Stephen Metcalfe grozio se toga sastanka, više nego što se grozio bilo
kojega sastanka u životu. Dotaknuo je pištolj skriven u džepu sakoa, osjetio je
hladni čelik pod prstima. Dok je to radio, sjetio se riječi svoga staroga ruskog
prijatelja: Nitko osim tebe ne može mu se približiti. Bolje je zaštićen nego ja.
Samo ti možeš doći do njega.
Sa svojim starim prijateljem uz bok i praćen odjelom čuvara u odorama Metcalfe je
koračao mirnim mračnim hodnikom. Bili su u Kremlju, u epicentru sovjetske moći,
mjestu koje je Metcalfe već mnogo puta prije posjetio. Ali bilo je mnogo zgrada u
obzidanoj tvrñavi Kremlju, a Metcalfe nikad prije nije bio u toj zgradi. Ta zgrada
u kojoj je bio smješten Prezidij Vrhovnoga sovjeta nalazila se u sjeveroistočnom
dijelu kremaljskoga kompleksa. Upravo je u toj neoklasicističkoj zgradi sa
stupovima šef sovjetske tajne službe Lavrentij Berija uhićen 1953. nakon stoje
pokušao puč poslije Staljinove smrti.
Baš prikladno, pomislio je Metcalfe mrko.
Ovdje, baš u ovoj zgradi nalazi se ured čovjeka kojega mnogi moskovski znalci
smatraju najmoćnijim u cijelom Sovjetskom Savezu, čak moćnijim od Gorbačova ili,
bolje reći, moćnijim nego što je bio Gorbačov.
Tihi čovjek, skromna držanja, imenom Stepan Menilov. Čovjek kojega Metcalfe nije
nikada upoznao, nego je samo čuo za njega. Menilov je bio vlast iza scene,
karijerni aparatčik koji je držao poluge vlasti za koje mnogi nisu ni znali da
postoje. Ali nije samo držao poluge vlasti, govorilo se da svira po njima kao po
velikim crkvenim orguljama. Bio je vlast u sjeni, svirao je po tipkama moći,
Page 188
orkestrirao složenu
zajedničku svirku okretnošću virtuoza. On je bio Dirigent. Dirižor.
Menilov je bio sekretar Centralnoga komiteta Komunističke partije Sovjetskoga
Saveza i zamjenik predsjedavajućega svemoćnoga Savjeta obrane, organa koji je
nadgledao KGB, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane i Ministarstvo
unutarnjih poslova. Predsjedavajući je bio Gorbačov, ali on je sad bio spriječen,
bio je zatočenik u raskošnoj vili na moru na Krimu.
Sad je Stepan Menilov bio glavni.
Metcalfeov stari prijatelj je ukratko opisao Stepana Menilova. Imao je pedeset i
sedam godina, bio je tvrdolinijaš i stručnjak za oružje kojega je odgojila prabaka
i zatim neki ujak, u malenom selu u Kuznjetskom bazenu. Brzo se penjao po ljestvici
sovjetske industrije te postao sekretar Centralnoga komiteta zadužen za
vojno-industrijski kompleks i dobio je Lenjinovu nagradu za vjernu službu svojoj
zemlji.
Ali ono na što Metcalfe nije bio spreman, kad su se vrata Menilova ureda širom
otvorila i pojavio se sam čovjek, bila je pojava toga čovjeka. Bio je visok, vitak
i jako zgodan, ne baš onakav kakav bi trebao biti glavni čovjek iza scene. Kretao
se neuobičajenom gracioznošću i imao je pojavu. Čvrsto se rukovao s Metcalfeom.
Zamolio je generala da ostane vani. Razgovarat će samo s Amerikancem.
Dok je sjedao preko puta Dirižoreva velikog, ukrašenog i izrezbarenog stola od
mahagonija, Metcalfe se našao, neuobičajeno za njega, bez riječi. Upadljivo
istaknuta na stolu, primijetio je, bila je crna kutija u kojoj su bile sovjetske
šifre za lansiranje nuklearnih projektila.
- Vidi, vidi, vidi... - reče Stepan Menilov - ...legendarni Stephen
Metcalfe. Izaslanik Bijele kuće, nije sumnjiv, nije pristran. Nosi poruku
iz, nema sumnje, Ovalnog ureda. Poruku koje se, ako treba, kasnije može
odreći. Razgovor koji može zanijekati. To je jako pametno, doista, to
pokazuje razinu suptilnosti za koju sam mislio da je vi Amerikanci ne
možete doseći. - Raširio je ruke kad se naslonio na stolicu s visokim
naslonom. - No ipak, saslušat ću što imate reći. Ali odmah ću vas
upozoriti: Neću ništa učiniti osim slušati.
- To je sve što tražim. Ali nisam ovdje samo u ime Bijele kuće.
Moja misija nije službena ni u kom smislu. Želim samo razgovarati vrlo
izravno i u najvećem povjerenju s jedinim čovjekom koji ima moć da
zaustavi ludilo.
- Ludilo? - reče Menilov kratko. - Ovo što danas vidite u Moskvi
konačno je kraj ludila. Povratak u stabilnost.
343
- Kraj reforme, to mislite. Kraj izvanrednih promjena koje je donio
Gorbačov.
- Previše promjena je opasno. To donosi samo kaos.
- Promjena doista može biti opasna - reče Metcalfe. - Ali u slučaju
vaše velike države, daleko najopasnija stvar bila bi da uopće nema
promjena. Ne želite se vratiti u strašna stara vremena diktature. Vidio
sam Staljinove dane; vidio sam teror. Ne smije se nikad dopustiti da se
vrate.
- Veleposlanice Metcalfe, vi ste veliki čovjek u svojoj zemlji. Vi
ste lav američkog establišmenta, što je jedini razlog da sam pristao da
se nañem s vama. Ali ne usuñujte se govoriti kako da vodimo svoje
poslove.
- Slažem se. Ali mogu vam reći koje će biti posljedice toga puča koji
vodite vi i ostali.
Stepan Menilov je podigao obrve u posebni izraz skepticizma i prkosa toliko poznat
Metcalfeu. - Je li to prijetnja, gospodine veleposlanice?
- Ni najmanje. To je predviñanje, upozorenje. Govorimo o povratku
na utrku u naoružanju koja je već slomila vašu zemlju. O smrti stotine
tisuća vaših zemljaka u dirigiranim grañanskim ratovima diljem
globusa. Možda čak i o nuklearnoj katastrofi. Ja vam mogu jamčiti da će
Washington učiniti sve što je u njegovoj moći da vas zaustavi.
- Stvarno - reče Dirigent hladno.
- Stvarno. Bit ćete izolirani. Trgovina, koju nužno trebate, propast će.
Page 189
Prestat će prodaja žitarica. Vaši ljudi će gladovati, a nemir koji će iz toga
proisteći gurnut će Rusiju u kaos kakav ne možete ni zamisliti. Upravo
sam razgovarao s nacionalnim savjetnikom za sigurnost predsjednika
Sjedinjenih Američkih Država, tako da iako nisam u službenoj misiji,
govorim s legitimnošću, u to vas uvjeravam.
Dirižor se pomaknuo prema naprijed i stavio ruke na stol. - Ako Amerika smatra da
može iskoristiti trenutak pomutnje u sovjetskom vodstvu da nam prijeti, onda jako
griješite. Čim učinite bilo koji potez protiv nas, bilo gdje u svijetu, nećemo
oklijevati da upotrijebimo sve što imamo na raspolaganju, svako oružje u našem
arsenalu.
- Pogrešno ste me shvatili - prekine ga Metcalfe.
- Ne, gospodine, vi ste mene pogrešno shvatili. Nemojte smatrati
pomutnju u Moskvi slabošću. - Pokazao je prema nuklearnoj kutiji. - Mi
nismo slabi i ništa nas neće spriječiti da branimo svoje interese!
- U to ne sumnjam, a nama nije u interesu testirati vašu odlučnost.
Ono što govorim jest da nije kasno da se odmakne od ponora i da samo vi to možete
učiniti. Predlažem da sazovete ostale članove vašega Komiteta za izvanredno stanje
i kažete im da povlačite svoju potporu njihovoj hunti. Bez vas, njihovi će planovi
pasti u vodu.
-1 što tada, veleposlanice Metcalfe? Vratiti se u kaos?
- Nikad se ne možete vratiti. Sve se sada promijenilo. Ali vi možete
pomoći voditi pravu, mirnu promjenu. Poslušajte me, dovraga: ne
možete sjediti na prijestolju od bajuneta.
Čovjek znan kao Dirigent samo se nasmijao. - Kažete da poznajete moju zemlju. Ali
čini se da ne znate daje u Rusiji najopasnija stvar kaos. Nered je najveća
prijetnja našem boljitku.
- Trebat će vam golema hrabrost da odstupite - Metcalfe je bio
uporan. - Ali ako to učinite, možete računati na našu potporu. Bit ćete
zaštićeni - to Vam obećavam. Imate moju riječ.
- Vašu riječ! - narugao se Menilov. - Zašto bih vam vjerovao? Ne
značimo si ništa, mi smo dvije podmornice koje prolaze oceanom.
- Tako se čini. Ali ipak niti jedan od nas ne vjeruje samo u vanjski
izgled. Ispričat ću vam priču.
- Mislim da i ne radite nište drugo otkad ste došli nego pričate priče.
Sve sam ih već čuo, gospodine veleposlanice. Sve sam ih već čuo.
- S dužnim poštovanjem, - reče Metcalfe - ovu niste čuli.
344
345
32
Bern, Švicarska, studeni 1940.
Švicarski glavni grad, daleko tiši i kozmopolitskoj i nego njegove poznatije sestre
Ziirich i Ženeva, sagrañen je na visokoj litici, prirodnoj geološkoj tvrñavi,
okružen s triju strana jarkom koji čini rijeka Aare. Najstariji dio grada,
Altstadt, bio je labirint kamenom popločenih ulica i uskih prolaza. Negdje pokraj
Casinoplatza u Altstadtu nalazila se Herrengasse. Broj 23 bio je u zadnjem redu
kuća iz 14. stoljeća, stara grañanska kuća čije se dvorište postupno spuštalo do
obala Aare na terasastim vinogradima. Visoko gore vidio se bernski Oberland.
Tu je bilo mjesto gdje se smjestio Alfred Corcoran. To je bila njegova nova baza za
operacije sad kad je ratna špijunaža prelazila na novu razinu aktivnosti.
Metcalfeovo putovanje preko finske granice bilo je mučno. Na željezničkoj postaji u
Lenjingradu susreo je stariji par, kao stoje Kundrov obećao, koji gaje predbacio do
šume izvan grada. Ondje je, dvadesetak minuta poslije, stao kamion, vozač je
zatražio paprenu cijenu prije nego što je uopće uključio motor. Kamion je bio
nakrcan s tucet spremnika za vruću vodu za Helsinki: trgovina se nastavila čak i u
ratno doba. Jedan od spremnika bio je lukavo preinačen, s rupama izbušenima na vrhu
i dnu za zrak, pomičnom pločom za uzimanje zraka, s vrhom odrezanim pilom za metal.
Podsjećao je Metcalfea na lijes. Ipak, povjerivši svoju sudbinu čovjeku kojega
Page 190
nikad prije nije vidio niti će više vidjeti, Metcalfe je ušao u mračni čelični
spremnik koji je potom bio zavaren.
Provjera na sovjetsko-finskoj granici bila je letimična. Malo poslije, kamion je
stao i vozač je zatražio dodatnih sto rubalja da pusti Metcalfea van. - Za moj trud
- bio je uporan.
346
Metcalfe je platio.
Vrlo malo letova je kretalo iz zračne luke Malmi u Helsinkiju za Bern u Švicarskoj,
ali bogati poslovni čovjek s dobrim vezama, koji je voljan platiti cijenu, uvijek
se može dogovoriti.
Sada se u Herrengasse, u bernskom Altstadtu Metcalfe, slijedeći Corkvjeve upute
približio stražnjem ulazu u kuću koja je bila skrivena meñu sjenicama grožña. Vidio
je kako posjetioci mogu ući i izaći
neprimijećeni.
Pozvonio je na zvono i čekao s bojazni. Prošlo je samo nekoliko tjedana otkad je
zadnji put vidio Corkvja, u Parizu, ali činilo se kao da su prošle godine. Otišao
je u Moskvu kao Daniel Eigen. Doista, krinka koja je postala njegov pravi
identitet: beznačajni playboy, kavalir u privatnim stvarima, bezbrižan usred ratnih
muka. Ali više nije bilo Daniela Eigena. Ne samo zato što mu je krinka
razotkrivena. Nego zato što mu ta osoba više nije pristajala. Ubojstvo bliskoga
prijatelja, izdaja ljubavnice, takve stvari ne mogu pomoći, mogu samo promijeniti
čovjeka.
Njegov stav prema njegovom starom mentoru takoñer se promijenio. Slijedio je
naredbe, uvukao je Lanu u Corkvjev plan, obmanuo ju je. Učinio je ono što mu je
rečeno da učini. Ali više nije mogao slijediti Corcoranove zapovjedi ne
razmišljajući slijepo.
Vrata su se otvorila; pazikuća gaje pustila unutra. Bila je to starija žena kose
stisnute u čvrstu punñu, po izgledu Švicarka. Upitala ga je kako se zove, kimnula
je kad se predstavio i zatim ga uvela u prozračnu, prostranu dnevnu sobu s visokim
prozorima i s dva velika kamina. U jednom od njih gorjela su drva; ispred njega
sjedio je Corky u visokom naslonjaču. Okrenuo se kad je Metcalfe ušao.
Corcoran je djelovao bljeñe, čak više naboran nego što je bio prije samo nekoliko
tjedana. Je li ga stres rata, operacija WOLFSFALLE toliko postarala? Je li to bio
pritisak gubitka terenskih operativaca, njegovih krunskih dragulja, kako ih je
zvao? Glasine o njegovu zdravlju imale su, čini se, neke osnove: Corky je izgledao
bolesno, vidljivo lošije nakon samo nekoliko tjedana.
- Stephen Abernathy Metcalfe - Corky je odrecitirao visokim glasom,
isprekidanim ali čvrstim. - Nikad me ne prestajete iznenañivati.
Tračak smiješka pojavio se na starčevu licu dok se dizao. Cigareta je gorjela na
pepeljari do njega, oblak dima izvijao se u zraku.
- Da to shvatim kao pohvalu - odgovori Metcalfe, približivši se i
rukujući se s Corcoranom - ili predbacivanje? - Miris Pepermint Life
347
Savers dizao se iz Corkvjeva odijela od tvida jednako jako kao i miris dima
cigareta.
Corky je zastao razmišljajući. - Oboje, čini mi se. Nisam bio siguran da ćete
uspjeti doći ovamo.
-Nije bilo lako srediti let iz Helsinkija, mora se priznati. - Sjeo je u stolicu
prekrivenu brokatom, nasuprot vatri.
- O, to mi je bila zadnja briga. Govorim o Moskvi. Previše stvari
je krenulo naopako. - Corky se okrenuo prema vatri i čeprkao po njoj
žaračem. Bilo je nešto u vatri, nešto primitivno, praiskonsko, što je
smirivalo Metcalfea. Ostarjeli špijunski majstor nepokolebljivo je
vjerovao u teatralnost, iz svega je pravio igrokaz; Metcalfe nije ni sumnjao
daje Corky izabrao upravo ovu kuću, s kaminima, sa srednjovjekovnom
arhitekturom poput crkvene, ugodno ureñenu i smještenu na kamenom
popločenoj ulici u Altstadtu, pogodnu da bi se posjetioci osjećali ugodno
i bili potaknuti da priznaju sve grijehe ocu-ispovjedniku.
- Više je stvari teklo točno onako kao što ste planirali - rekao je
Metcalfe, osjećajući kako mu raste bijes. - Nije baš da ste se potrudili
reći koji je bio plan.
Page 191
- Stephene - započeo je Corcoran, upozoravajući.
- Zar je doista bilo nužno da mi se laže zašto me uopće trebate u
Moskvi? Zatim laganje o dokumentima za koje ste htjeli da ih Lana
preda von Schiissleru? Ili je možda laganje jednostavno dio vašega
karaktera. Ne možete si pomoći.
- Znam da vam je sigurno bilo teško - reče Corcoran, vrlo tiho,
zureći u vatru. - Ono što je bilo meñu vama dvoma... ponovno se
zapalilo, zar ne? Ono što vam je toliko otežalo stvar bilo je isto ono što
je i osiguralo da ona učini ono što ste zatražili. Želite li znati zašto sam
vam lagao? Zato, Stephene. Upravo zato.
- To nema smisla.
Corcoran je uzdahnuo. - Da ste znali daje iskorištavate na taj način, nikad je ne
biste uspjeli dobiti natrag. Samo je autentičnost mogla upaliti plamen ljubavi.
Lagao sam vam, Stephene, tako da vi ne biste morali lagati njoj. Odnosno, barem ne
na početku.
Metcalfe je šutio minutu, um mu se zavrtio. Nije znao što da kaže. Trebao je
otpustiti bijes koji gaje sprječavao da jasno misli.
- Stephene, vi ne znate ni polovicu onoga što se dogaña. Stvari su
puno opasnije nego što mislite.
- Teško to mogu povjerovati, Corky. Bio sam ondje. Bio sam u toj
348
prokletoj Lubjanki, za ime Božje!
- Znam.
- Znate? Kako do vraga...? Nemojte mi reći da imate izvor u
NKVD-u!
Corky je dao Metcalfeu snop papira. Metcalfe je pregledao ono što je izgledalo kao
uhvaćena poruka. Pročitao ju je brzo, zbunjen. Bilo je to detaljno izvješće o
ispitivanju Metcalfea u Lubjanki, uključujući djelomični transkript razgovora s
ispitivačem NKVD-a.
- Sto, stoje, dovraga, ovo, Corky? Imate izvor u Lubjanki?
- Volio bih da imamo. Ne, nažalost imamo udaljeni izvor.
- Što to znači »udaljeni«?
- Govorim pomalo u šali. U zadnje vrijeme uspješno presrećemo
poruke Abwehrova agenta. Ono što imate u ruci transkript je jednoga
takvoga presretanja.
- Što znači da Abwehr ima izvor u Lubjanki?
Corky je kimnuo. -1 to, čini se, jako dobar.
- Isuse\ - Metcalfe je odskočio od vatre i zurio u Corkyja.
- Znači li to da znaju za našu povezanost s Lanom?
- Očito ne. Ništa više nego da je to vaše najobičnije poznanstvo

s njom. Ne znaju za vašu profesionalnu povezanost s djevojkom. To
bi sigurno spomenuli. Pojavile su se ozbiljne sumnje u dokumente
WOLFSFALLE, ali ne iz tog razloga.
- Kako to mislite »pojavile su se ozbiljne sumnje«?
- Operacija visi na koncu, Stephene. - Corcoran je duboko uvukao
dim cigarete i pogledao u vatru. - Hitlerovi generali su duboko podijeljeni
je li mudro napasti Rusiju. Postoje oni koji su to oduvijek željeli, ali to je
fanatična manjina. Veliki dio su uvjerili dokumenti WOLFSFALLE.
Forsiraju invaziju već u svibnju sljedeće godine, prije nego što Crvena
armija može organizirati preventivni udar. Ali postoje i drugi u nacističkoj
vrhovnoj komandi koji smatraju invaziju na Rusiju najobičnijim ludilom,
krajnjom glupošću. To su staloženi generali, oni koji pokušavaju
ograničiti Hitlerovo ludilo. Podsjećaju svoje kolege na Napoleonov
nesretni pokušaj da napadne Rusiju 1812.
- Ali ako ih Staljin planira napasti prvi, kao što se vidi iz naših
dokumenata, kako mogu opravdati da se ništa ne poduzima?
- Opravdavaju nedjelovanje bacajući sumnju na same podatke. To je
prirodni odgovor.
- Bacajući sumnju? Jesu li otkrili da su dokumenti krivotvoreni?
Page 192
349
Corcoran je polako kimao. - Nemam takve naznake. Dokumenti su prvoklasne
krivotvorine, moram priznati. Nitko od nacističkoga vodstva, barem koliko mi znamo,
nema nikakav razlog posumnjati da su dokumente krivotvorili Amerikanci. Ali kažu da
nije nemoguće da su skrojeni u Moskvi i da su to učinili sami Rusi.
- To nema smisla! U koju svrhu? Da bi ih nacisti napali?
- Ne zaboravite, postoje odreñeni elementi u sovjetskom rukovodstvu
čija je mržnja prema Staljinu toliko jaka da priželjkuju nacističku
invaziju. Oni u Hitleru gledaju spas. Ti elementi su osobito jaki meñu
Crvenom armijom.
- Uništili bi vlastitu zemlju da eliminiraju Staljina? Ludilo!
- Stvar je u tome, Stephene, da postoje ozbiljni razlozi da se
posumnja u pouzdanost dokumenata WOLFSFALLE. Osobito ako
netko želi sumnjati u njih, ako vidi potencijalnu invaziju na Rusiju
kao katastrofalnu pogrešku, što bi sigurno i bila. Stoga se nižu pitanja.
Odreñeni njemački vojni voñe pitaju, ako je NKVD tako dobar, zašto nisu
uhvatili tu ženu, tu generalovu kćer koja predaje vrlo tajne dokumente
von Schiissleru?
-Ali dokle god dokumenti djeluju autentično...
- Stalno se javljaju sumnje - odgovori Corky čeličnim glasom.
-1 te sumnje u kombinaciji s vrlo razumnim, logističkim argumentima protiv
blitzkriega u Rusiji postaju sve jače. Vrijeme radi protiv nas. Ako se još nešto ne
poduzme, nešto što potvrñuje autentičnost dokumenata, naš plan je propao.
- Ali što je još moguće?
- Izvor mora biti besprijekoran - reče Corky nakon stanke.
- Izvor...? Izvor je kći generala Crvene armije, generala za kojega
nacisti znaju daje tajni urotnik protiv Staljina!
- Tajni urotnik protiv Staljina - Corky je ponovio sa sarkastičnim
zaokretom - koji baš slučajno nije uhvaćen i osuñen?
- To je moć koju von Schussler ima nad Lanom! On ima dokaze.
- Špijunski posao, moj sinko, golema je količina zrcala. Naučite to
sad, prije nego što bude kasno. Zrcala koja reflektiraju druga zrcala.
- O čemu, dovraga, vi govorite?
- U travnju 1937. Josif Staljin je primio dosje iz Praga s dokazima
da je njegov zapovjednik oružanih snaga, maršal Tuhačevski, kao
i ostali njegovi najviši generali, spletkario s njemačkim vrhovnim
zapovjedništvom da izvrši puč protiv Staljina.
- Očito. To je bio temelj za suñenja za izdaju, masovne čistke koje

su slijedile.
- Da. Trideset i pet tisuća vojnih dužnosnika je strijeljano. Cijelo
vodstvo Crvene armije uoči rata. Poprilično korisno za naciste, zar ne?
- Korisno...?
- Zasigurno ne mislite da smo mi jedini koji smo sposobni
krivotvoriti dokumente, Stephene. Hitlerov šef obavještajne službe
Reinhard Heydrich je izuzetan protivnik. Doista sjajan čovjek. Znao je
koliko je Staljin paranoičan, koliko je voljan vjerovati da njegovi vlastiti
ljudi spletkare protiv njega.
- Kažete da su dokazi protiv Tuhačevskog krivotvoreni?
- Heydrich je uključio dvojicu svojih zamjenika, Alfreda Naujocksa
i dr. Hermanna Behrendsa u genijalnu operaciju obmane. Dao je
da njegovi stručnjaci iz SD-a krivotvore trideset i dva dokumenta,
korespondenciju izmeñu Tuhačevskoga i drugih voña Crvene armije s
vrhovnim glavešinama u Wehrmachtu. U kojoj traže njihovu pomoć da
zbaci Staljina.
- Isuse Kristel - Metcalfe je zadahtao. - Krivotvoreni?
- Hevdrich je takoñer podmetnuo dokumente. Dr. Behrends je odnio
dokumente u Prag i prodao ih, pazite, prodao za milijune dolara
tamošnjim sovjetskim agentima.
- Tuhačevskom je namješteno? To govorite?
- Revolucija redom ždere svoju djecu poput Saturna. Želim reći da
Page 193
Heydrich zna istinu jer je stvorio laž kojom je manipulirao Staljinom
tako da je ovaj obezglavio vlastitu vojsku. Zna da Tuhačevski nije bio
kriv i isto tako zna da general Mihail Baranov nije bio urotnik.
Znači, moć koju je von Schussler imao nad Lanom bila je prijevara! Metcalfe nije
mogao dočekati da kaže Lani istinu, ali njegovo ushićenje je nestalo čim je shvatio
posljedice ovog otkrića.
- Dakle, iskrenost Lanina oca ostaje upitna - reče.
- Sve ostaje upitno - Corky je ispuštao oblake dima kroz nos.
- Uključujući sudbinu Die Wolfsfalle. Osim ako nismo voljni potrošiti vlastitog
agenta. Žrtva koja će spasiti operaciju, i usuñujem se reći, istodobno spasiti
svijet.
Metcalfeovo lice je bilo blijedo poput krpe. - Ne razumijem.
- Ja mislim da razumijete - reče Corky, tihim jedva čujnim glasom.
Nastavio je čeprkati po vatri, ne želeći se susresti s Metcalfeovim
pogledom.
L..„..,.
351
- Objasnite mi - reče Metcalfe bijesno. - Ja sam spor.
- Vi ste sve samo ne spori, Stephene, ali čini se da biste htjeli da ja
glasno kažem te riječi. Ako je to potrebno, voljan sam to učiniti. Svetlanu
Baranovu mora uhvatiti NKVD. Mora biti uhićena. To je jedina stvar
koja će uvjeriti naciste da su dokumenti koje je davala pravi.
Metcalfe je skočio i stao ravno ispred Corkvja. Uperivši kažiprst u lice svoga
mentora, osorno je izgovorio: - Bilo koje sredstvo opravdava cilj, ha, Corky? To je
to? Ako čovjek stane na put, postane smetnja, nećete oklijevati da ga bacite
vukovima? Čak ni ženu koja je postupila toliko hrabro za nas, ugrozila vlastiti
život...
- Poštedite me propovijedi. Ja govorim o opstanku Europe,
Sjedinjenih Država, opstanku demokracije na ovom planetu. Ne trebam
vaša predavanja o operativnoj etici. - Corcoranove oči s teškim vjeñama
bile su savršeno mirne.
- Operativna etika? Tako to zovete? - Bijesan i bez riječi, Metcalfe
se uvalio u naslonjač i klonuo. Nastavio je zuriti u vatru. - Dati da je
uhite je ludilo!
- Da, kao stoje rekao Lord Lvttelton, »Ljubav se nada ondje gdje bi
razum očajavao«, hmm? - Jantarna vatra kao da se još više podcrtavala
bore starčeva lica.
- Sto vi znate o ljubavi?
- Ja sam špijun, Stephene. Ono što ja znam jest očaj.
- A razlog?
- I to. Uglavnom razloge za očajavanje. Vjerujte mi, razumijem
da je ta žena nešto sjajno. Ali znate što? Svjetski mir je takoñer nešto
sjajno. Spašavanje planeta da ga ne poždere fašistički ratni stroj? Pravi
biser. Spriječiti Treći Reich da ne uguši civilizaciju? To je tek pravo
osvježenje.
- Prekinite - reče Metcalfe kameno.
- Uzeli ste mi riječ iz usta - Corcoranove oči netremice su zurile.
- Nikad se ne mijenjate, zar ne, Corky?
Corky je nagnuo glavu nekoliko stupnjeva. - Ali, osjećam da ste se vi promijenili.
Metcalfe je slegnuo ramenima. - Jesam li? Možda se svijet promijenio.
- Stephene, Stephene. Zašto još ne shvaćate? Svijet se nije
promijenio. Svijet se uopće nije promijenio. I neće se promijeniti. Ne
dok ga mi ne promijenimo.
Metcalfe je stavio ruke preko lica. Vijuge u njegovoj glavi počele su se brzo
okretati. Morao je postojati način! Malo poslije, podigao je pogled od vatre, s
očitom rezigniranošću u licu.
- Što namjeravate? - upitao je monotono.
Page 194
- Sutra popodne vodeća baletna trupa Boljšoj teatra stiže u Berlin,
prijateljsko izaslanstvo koje šalje Moskva. Nastupit će u Staatsoperi.
Vjerojatno će izvući iz naftalina prastaru predstavu Labuñega jezera za
te neistančane Nijemce.
- Lana će biti ondje.
- I njezin nacistički ljubavnik, von Schiissler, takoñer. Mali dopust,
posjetit će staro obiteljsko imanje, siguran sam. Bit će dovoljna samo
jedna dobra dojava NKVD-u. NKVD će je uhititi i Nijemci će svjedočiti
tome. I sve će opet biti na svome mjestu. Jako mije žao, Stephene.
- A ona će NKVD-u reći istinu.
- Hoće li? - reče Corky nezainteresirano. - U ovome trenutku to
stvarno nema veze. Može prosvjedovati koliko hoće, ali kad nacističko
vojno zapovjedništvo čuje da je uhićena, plan WOLFSFALLE bit će
spašen.
- Vi biste željeli da je to tako jednostavno - reče Metcalfe, pažljivo
kontrolirajući glas. - Ne. Imam bolju zamisao. Ubacite me u Berlin i ja
ću...
-1 vi ćete ponovno povlačiti konce.
- Nešto takvo.
Corcoran je zurio u Metcalfea nekoliko sekunda. - Želite se oprostiti od nje, to
je?
- Dopustite mi to - Metcalfe se složio. -1 obećavam da ću dati sve
od sebe.
Corcoran je polako zavrtio glavom. - Zaboravite to. Idete natrag u Bar Harbor.
Provodit ćete popodneva jedreći prema otočju Cranberry s koktelom Tom Collins u
jednoj ruci i prekrasnom plavušom koja je nedavno diplomirala na Westoveru u
drugoj. I sve ćete ovo zaboraviti.
- Prokletstvo, Corky...
- Ne budite takvi. Već ste zaslužili našu vječnu zahvalnost - Corcoran
je pokazao brzi, hladni smiješak, poput mañioničara koji je izvukao
naličje karte iz špila.
- Budimo praktični. Raskrinkani ste. Vaše vraćanje na teren je rizik
koji ja ne želim preuzeti.
- Ali ja želim - odgovori Metcalfe.
353
- Ne razumijete, zar ne? Ne postoji samo rizik za vas. Postoji za sve
nas - ostatke Registra, samu operaciju.
- Mislim da sam ja u boljem položaju da odlučujem o tome.
- Stephene, molim vas. Neuspjeh je moj. Naučio sam vas mnoge
stvari...
- Sve što znam. Ja bih to prvi rekao.
- Ali nikad vas nisam naučio nečem doista ključnom: poniznosti.
Mislio sam da će vas život naučiti, ali čini se da sam pogriješio. Ne,
Stephene, vi ne odlučujete. Ulozi su daleko veći nego što možete shvatiti.
Vašoj korisnosti je došao kraj. Idite kući. Ondje vas čeka veliko igralište.
Ostavite strahote iza sebe. A ostalo svojim pretpostavljenima.
Metcalfe je dugo šutio. - Dobro - rekao je naposljetku. - Otpremite me kući. Ali da
vam kažem što možete očekivati da će se dogoditi kad to učinite. Ne znam što vam
govore vaši izvori, ali poznajem tu ženu i proveo sam ne tako davno puno vremena s
njom pa slučajno znam daje slaba na von Schusslera.
Corky je bio zaprepašten. - Nikad mi niste rekli takvo što!
- Možda mislite da razumijete ženska srca bolje nego ja. Sve što
znam jest ono što osjećam. Mislim da malo žali Nijemca. Možda ima čak
osjećaje koji su dublji od toga.
- Što to znači točno?
- Znači da postoji realna opasnost da Lana ugrozi misiju, javi von
Schiissleru da mu je podmetnuto. Samo to je dovoljno i svi naši napori
bit će bačeni u vjetar.
- To ne možemo dopustiti - ispalio je Corcoran.
- Tako je. I obećavam da ću učiniti sve što mogu da sve ostane na
Page 195
pravom kolosijeku. Znam kako je mogu kontrolirati. - Pogledao je u
Corcorana odlučno. Bilo je važno da Corky povjeruje u ono što je
govorio. Previše toga je ovisilo o tome.
Corcoranov pogled bio je poput rendgenskih zraka; čini se da je pokušao prodrijeti
u Metcalfeovu dušu. Nakon pune minute reče: - Chip Nolan je u hotelu Bellevue
Palače. On vam može dati sve papire koje trebate.
Alfred Corcoran je sjedio zagledan u vatru i pušio. Bio je iznenañen, zapravo
iživciran kad je otkrio daje Stephen Metcalfe živ. Amos Hilliard je ubijen prije
nego stoje uspio eliminirati sigurnosni rizik kakav je bio Metcalfe.
Corcoran se ponosio time stoje bio beskonačno pragmatičan čovjek. Smatrao je da

uspješne operacije zahtijevaju stalnu improvizaciju. Tako je i bilo. Metcalfeova
procjena ruske balerine bila je vjerojatno točna. Neka ide u Berlin i pobrine se da
operacija WOLFSFALLE ostane na pravom kolosijeku. Možda je bolje stoje tako ispalo.
Njegova švicarska pazikuća je ušla u sobu sa srebrnim pladnjem i natočila mu šalicu
čaja toliko vrućega da se pušio.
- Hvala, Frau Schibli - reče. Bio je toliko oprezan oko smještaja u
Bernu daje čak zatražio od Chipa Nolana da provjeri ovu jadnu hausfrau.
Nikad nije bilo dovoljno opreza.
Uzeo je telefon, nazvao Bellevue Palače i zatražio sobu Chipa Nolana.
Bellevue Palače bio je visoko iznad rijeke Aare na Kochergasse sa širokim,
veličanstvenim pogledom. Ni Nolanov apartman nije bio manje prostran ili manje
veličanstven, stoje Metcalfe bez oklijevanja spomenuo FBI-evcu. - J. Edgar Hoover
vam sigurno daje dobre dnevnice.
Metcalfe je podbadao malog, zgužvanoga čovjeka.
Chip ga je oprezno promatrao, njegove oči boje lješnjaka kao da su se zamračile.
- Gospodin Hoover prepoznaje važnost širenja FBI-eve svjetske
obavještajne mreže... James. Tako se zovete, zar ne? James?
Na trenutak Metcalfe se zbunio, zatim se sjetio da FBI-evac nije bio do kraja u
krugu i daje Corkvjevo sveto dijeljenje u kategorije diktiralo da ne sazna prave
identitete Corkvjevih agenata.
- Dosta blizu - reče Metcalfe.
- Jeste za piće? - upita Nolan, primaknuvši se baru. - Viski? Džin?
Ili možda više volite votku nakon što ste posjetili majčicu Rusiju, ha?
Metcalfe je preletio očima i vidio zloban smiješak na licu FBI-evca.
- Ništa, hvala.
Nolan si je natočio viski s ledom. - Bili ste ondje i prije, zar ne?
- Mislite u Rusiji? - Metcalfe je slegnuo ramenima. - Nekoliko
puta.
- Tako je, sad sam se sjetio. Govorite ruski, zar ne?
- Malo.
-Volite?
- Što volim? Rusiju?
- Socijalističku utopiju. Kako je ono netko rekao? »Bio sam u
355
budućnosti i to funkcionira«.
- Ako je to budućnost, - reče Metcalfe - svi smo nagrabusili.
Nolan je zahihotao, očito s olakšanjem. - Možete to ponoviti. Kako
Corky katkad govori o Rusima, pomislio bih da se smekšao prema njima.
- Ne, ja samo mislim da se sada više boji nacista.
- Da, dobro, taj navodni strah pretvorio je previše domoljubnih
Amerikanca u crvene.
- Onaj tko je vidio Staljinovu Rusiju iz prve ruke, mislim doista
vidio, vidio što taj sustav radi ljudima, ne može postati komunist.
- Bravo - reče Nolan tiho, nagnuvši svoju čašu prema Metcalfeu.
- Recite to svojim prijateljima iz Registra.
- Kao, na primjer, komu?
- Corkvjevim momcima. Susreo sam ih dosta do sada i svi se, čini se,
brinu: Hitler ovo i Hitler ono, nacisti, fašizam... kao da nisu razmislili što
se može dogoditi ako Ujak Joe dobije ono što želi. Ako Kremlj preuzme
Page 196
kontrolu, neće biti nikakvoga Registra, vjerujte mi. Ti šminkeri će saditi
rotkvice u Novosibirsku. - Spustio je čašu. - Dobro, moraš do Berlina,
koliko shvaćam, ali tvoja stara pariška krinka je razotkrivena, je li tako?
- Vjerujem. U svakom slučaju, ne želim riskirati.
- Berlin, uf? Sad se igrate s velikim dečkima.
- Zašto to mislite?
-Ako mislite daje NKVD opak, pričekajte da vidite Gestapo. Oni se ne zajebavaju.
- Vidio sam ih u Parizu.
- Pariz je bio dječji vrtić, James. Pariz nije ništa. U Berlinu Gestapo
vodi. Da vam samo kažem, morate paziti svoju guzicu tamo. Nećete
trčkarati uokolo i hvatati ženske.
Metcalfe je slegnuo ramenima. - Moj zadatak je prilično jednostavan.
-A to je?
- Moj zadatak?
- Ne mogu vam pomoći ako mi ne date pojedinosti.
- Sjetite se Corkvjeva svetoga načela.
- Podjela na odjele može vas stajati života, James. Pogledajte koliko
je Corkvjevih momaka odapelo prošli mjesec. Samo zato jer ih je
izolirao, nije spojio. Ja ulazim i izlazim iz Berlina cijelo vrijeme. Mogu
vam pomoći ondje.
Metcalfe je zatresao glavom. - Cijenim vašu ponudu, ali samo trebam papire.
- Kako želite - Nolan je otključao sekreter i izvukao kožnatu mapu.
- Uvijek sam govorio da se treba sakriti na otvorenom. Dobro, vi ste
američki bankar iz Basela. William Quilligan - Predao je Metcalfeu
američki putovnicu s magarećim ušima. Metcalfe ju je otvorio i našao
svoju fotografiju unutra i nekoliko stranica pečata koji su pokazivali
nekoliko godina prekooceanskih putovanja, uglavnom izmeñu New
Yorka i Švicarske. - Vi radite u Banci za meñunarodna poravnanja,
svojevrsnom meñunarodnom konzorciju koji dosta posluje s Nijemcima.
Reichsbank je najveći klijent vaše banke. Obavljate poprilično mnogo
povjerljivih bankarskih poslova s Njemačkom, pošiljke zlata i slično.
- Hoćete reći da banka pere novac za nacističku Njemačku.
Nolan je oštro pogledao Metcalfea. -Njezino poslovanje je legalno,
provodi se po švicarskim zakonima neutralnosti. Hej, predsjednik banke je s
Harvarda, baš kao i vi.
- Yalea, zapravo.
- Yale, Harvard, štogod. Kako bilo, taj tip putuje često u Berlin,
sastaje se s predsjednikom Reichsbanke, Waltherom Funkom, ali ovaj
put ne može doći, tako da vi služite kao teklić. Osobno dostavljate neke
financijske instrumente koji se trebaju potpisati i vratiti vama.
- Što god će me dovesti do Berlina.
- Da, no predlažem što god da radite, da se ne zajebavate uokolo.
Više niste neki lepršavi Errol Flynn.
Sat i pol kasnije Metcalfe je bio u vlaku iz Berna za Basel, na putu za nacističku
Njemačku.
357
33
Berlinske ulice odjekivale su zvukovima vojnika koji su stupali u formaciji, a
njihove čizme potkovane čavlima glasno su udarale; posvuda su bili i SS-ovci u
crnim odorama, nekoliko jurišnih postrojba u smeñim košuljama, nešto Hitlerjugenda
u tamnoplavim odorama i visokim čizmama. Kad je Metcalfe zadnji put prošao kroz
Berlin, prije desetljeća ili više, bio je to grad s puno duha, kojim je odzvanjao
smijeh. Sad su Berlinci bili tupa izgleda i bezizražajni, dobro odjeveni u ulster
ogrtačima, no bezbojni. Žene, nekad toliko lijepe, postale su takoñer jednolične u
pamučnim čarapama i cipelama s niskim petama, bez šminke od koje su ih odvraćali.
Njegov sveukupni dojam bio je dojam mraka. Nije to samo bilo uobičajeno turobno
berlinsko vrijeme, kratki dani u ovo doba zime. Ne, bio je to mračni osjećaj
kombiniran s Verdunkelung, zamračenjem. Stigao je do mračnoga kolodvora s dva sata
zakašnjenja i uzeo prastari klimavi taksi koji je vozio jednako tako prastari vozač
do hotela ^4c//o« na Unter den Linden. Nije bilo ulične rasvjete tako daje jedino
Page 197
osvjetljenje dolazilo od uskih otvora semafora gdje se sastaju ulice Unter den
Linden i Wilhelmstrasse i od povremenoga treperenja baterija koje su nosili pješaci
i usmjeravali prema dolje, palili ih i gasili poput krijesnica. Unutrašnjost
tramvaja i autobusa koji su prolazili bila je sablasno plave boje, zbog čega su
putnici izgledali poput duhova. Ono malo automobila što je prolazilo imalo je
zamračena svjetla. Čak je Adlon, koji je nekad svijetlio jarko i dobrodošlo, imao
tamne zavjese navučene preko ulaza, skrivajući jarko osvijetljeno predvorje.
Grad je doživio plastičnu operaciju otkad su ga preuzeli nacisti, a ta operacija se
teško mogla smatrati poboljšanjem. Zgrada Ministarstva zrakoplovstva Hermana
Goringa na Wilhelmstrasse, Ministarstvo
propagande Josepha Goebbelsa... nacistička arhitektura bila je sumorna,

monumentalna i zastrašujuća. Veliki broj golemih betonskih Flakturmen, tornjeva za
protuzračnu obranu, sagrañeno je oko grada. Berlin je bio grad pod opsadom, u ratu
s ostatkom svijeta, a njegovi grañani, čini se, nisu dijelili ratnički entuzijazam
svojih voña.
Metcalfe je bio iznenañen kad mu je hotelski recepcionar predao blok kupona za
prehranu koji su mu dopuštali odreñen broj grama maslaca ili kruha ili mesa.
Recepcionar je objasnio da se bez tih kupona ne može jesti u restoranima i da nije
bitno vodi li vas netko drugi na ručak ili večeru. U Berlinu se nije moglo jesti
bez kupona za hranu.
Metcalfe je sredio s hotelskim conciergeom karte za posebnu predstavu baleta
Boljšoj te večeri u Staatsoperi, odmah na Unter den Linden. Dok se raspakiravao u
hotelskoj sobi, zazvonio je telefon. Bio je to službenik Reichsbanke koji je stupio
s njim u vezu baš kao stoje to Chip Nolan rekao.
Susreli su se u hotelskom predvorju. Bio je pretio sredovječni muškarac s počupanim
obrvama i svjetlucavom ćelavom glavom i zvao se Ernst Gerlach. Nosio je dobro
sašiveno sivo odijelo; na reveru mu je bio veliki bijeli gumb oslikan crvenom
svastikom. Bio je to srednje rangirani službenik Reichsbanke, iako se držao
arogantno na način koji je pokazivao da smatra Metcalfea, Williama Quilligana,
lakajem kojega su mu naprtili da ga primi i zabavlja.
- Jeste li bili već u Berlinu, gospodine Quilligan? - upitao je Gerlach
dok su sjedili na mekim naslonjačima u baru.
Metcalfe je nakratko razmislio. - Ne, ovo mi je prvi put.
- Pa, nije najbolje vrijeme za posjet. Ovo je vrijeme velikih teškoća
za njemački narod kao što ste, bez sumnje, vidjeli. Ali uz našega Fiihrera
i pomoću važnih financijskih ustanova kao što je vaša banka, mi ćemo
pobijediti. Onda, želite li piće?
- Za mene samo kava.
- Ne preporučam je, gospodine Quilligan. Kava je ovih danas ersatz.
Nacionalsocijalistička zrna kave, kako ih zovu. No, slogan koji se rabi
u reklamama, znate, kaže daje zdrava, daje snagu, ukusna, i ne može se
razlikovati od prave! Ono što reklame ne kažu jest da je to splačina koja
se ne može piti. Može umjesto toga malo dobroga njemačkog vinjaka?
- Može. - Metcalfe je gurnuo veliku zapečaćenu smeñu omotnicu
preko stola prema bankaru. Želio je što prije završiti posao tako da
može otići do Staatsopere. Bilo je daleko važnijih stvari od slušanja
359
toga korpulentnog srednje rangiranoga nacističkog propovjednika. - Svi financijski
instrumenti su unutra - reče Metcalfe. - Zajedno sa svim uputama. Trebaju se
potpisati i vratiti što prije.
Gerlach se činio lagano iznenañenim Metcalfeovom drskošću. Posao se obavljao tek
nakon što su zadovoljene društvene norme. Krenuti na poslovne stvari tako rano bilo
je pomalo nepristojno. Ali Nijemac se brzo oporavio. Prebacio se lako u kićeni i
nekako docirajući govor o teškoćama poslovanja današnjih dana u ratu.
- Samo su vaša banka i Švicarska nacionalna banaka - rekao
je - ostale čvrsti prijatelji Njemačke. I uvjeravam vas da to nećemo
zaboraviti kad završi rat.
Metcalfe je znao o čemu zapravo govori Gerlach: svaki put kad bi nacisti okupirali
neku zemlju, od Poljske i Čehoslovačke do Norveške, Danske i Nizozemske, opljačkali
bi trezor te države, uzeli njezine zlatne rezerve. Jedine strane banke koje su
Page 198
surañivale u toj teškoj krañi bile su Banka za meñunarodna poravnanja i Švicarska
nacionalna banka. Kao rezultat, nacisti su imali na tisuće tona ukradenoga zlata
deponiranog u Bernu i Baselu. BIS je čak plaćao Njemačkoj dividende za opljačkano
zlato i prodavao dio otetoga zlata da kupi devize, sve da bi se financirao
nacistički ratni stroj. Vrijednost BIS-a nacistima bila je u tome što se ustanova
kojoj je sjedište u Baselu nikad ne može zatvoriti. Nacistički plijen bio je
siguran u Švicarskoj. Nije se mogao konfiscirati.
To je bila sramota i Metcalfe je slušao sa sve većim bijesom dok je brbljavi,
bahati službenik govorio o izmjeni plaćanja kamata po povoljnijim uvjetima za
Reichsbanku, o akreditivima i depozitarnim potvrdama i izdvojenom zlatu u Londonu
koje se prebacuje u Basel, o transakcijama u švicarskim zlatnim markama. Ali
Metcalfe je igrao svoju ulogu, slušao je ponizno, zapisivao upute Herr Gerlacha,
obećavajući da će ih odmah priopćiti Baselu.
- Dopustite da vas izvedem na večeru - reče Gerlach. - Iako vas
moram upozoriti da je danas Eintopftag, dan jednoga jela. Nažalost
to znači da svi restorani, čak i Horcher, najbolji restoran u cijelom
Berlinu, moraju posluživati odvratno varivo. Ali ako ste voljni izdržati tu
kulinarsku uvredu...
- Zvuči krasno, - reče Metcalfe - ali žao mi je, imam planove
večeras. Idem na balet.
- A, Boljšoj. Da, stvarno. Rusi su poslali svoje zgodne djevojke
da plešu za nas nadajući se da će nas pridobiti. - Nacerio se. - Neka
Rusi poskakuju za nas. Njihovo vrijeme će doći. Dakle, i to je dobro. Onda drugi
put. Ako ste slobodni za ručak ili večeru sutra. Odvest ću vas u Horcher ili
Savarin i možemo jesti jastoga i ostale neracionirane
delikatese, hm?
- Prekrasno - odgovori Metcalfe. - Jedva čekam.
Trideset minuta poslije, kad se napokon oslobodio mrskoga nacističkog bankara,
Metcalfe je ušao u Staatsoper. Jedna od najvećih svjetskih opernih kuća grañena je
u 18. stoljeću, pod Friedrichom Velikim, u klasičnom pruskom stilu iako je trebala
podsjećati na korintski hram. Bila je jedno od najvećih arhitektonskih remekdjela
meñu mnoštvom čudesa, uključujući Pergamonmusem, Altes Museum i Staatsbibliothek,
završavajući s Brandenburškim vratima.
Unutrašnjost je bila kasni rokoko, ulaz je blistao, popločen crno--bijelim
mramorom. Gosti nisu bili ništa manje blještavi i znatno različiti od Berlinčana na
ulici. Iako se večernja odjeća službeno suzbijala, oni koji su zalazili u operu
ipak su bili fino odjeveni, muškarci u odijelima ili odorama, žene u plesnim
haljinama, svilenim čarapama, a njihova lica i nakit su svjetlucali. Uokolo su
lebdjeli francuski parfemi Je reviens i L'Air du Temps. Svega francuskog, onoga
čega je toliko nedostajalo u Parizu, ruje bilo na pretek: ratni plijen.
Metcalfe je morao večeras nekako stupiti u vezu s Lanom. Ništa nije znao o
večerašnjem osiguranju u operi, koliko će biti zaštićena Boljšoj trupa. Nekako joj
se morao javiti. Kundrov, njezin čuvar, vjerojatno je bio tu: on bi mogao biti
najbolji posrednik. Možda će Kundrov biti u publici: to je vjerojatno, zapravo.
Morao bi pogledati publiku, potražiti Kundrova, osim ako Kundrov prije ne nañe
njega.
- Herr Quilligan! - odmah je prepoznao bahati glas. Okrenuo se i vidio Ernsta
Gerlacha, službenika Reichsbanke i Metcalfe je odmah shvatio. Gerlachu je
vjerojatno dan zadatak da prati »Williama Quilligana«. Nacisti su bili u jednakoj
mjeri sumnjičavi prema stranim posjetiteljima kao i Rusi. Kad je »Quilligan« odbio
Gerlachov poziv na večeru, Gerlach je vjerojatno odlučio ili mu je nareñeno da ode
u Staatsoperu da čuva stražu. Bilo je to nesuptilno, kao sav nadzor policijske
države, a Metcalfe nije namjeravao bankaru olakšati posao.
Gerlach se primakao toliko blizu da je Metcalfe mogao namirisati sapunastu aromu
biljnoga digestiva Underberger u muškarčevu dahu. - O, Herr Gerlach! Niste rekli da
imate karte za balet!
361
Bahatost je nestala dok se Gerlach koprcao da nañe prikladno objašnjenje.

-Ah, zadovoljstvo gledanja Boljšoja je, bojim se, jadna utjeha za još veće
Page 199
zadovoljstvo vašega društva - reče Gerlach koji je izgledao kao da mu je neugodno.
- Vrlo ste ljubazni, ali ipak, nisam znao...
- Daniel! Daniel Eigen! - ženski glas. Metcalfe je osjetio iznenadni
udar.
Daniel Eigen - njegovo pariško lažno ime! O Bože, to baš i nije trebalo biti
iznenañenje s obzirom na protok nacista izmeñu Berlina i Pariza da se netko tko ga
je znao kao pariškog argentinskog playboya pojavi ovdje!
Metcalfe se nije osvrnuo da pogleda, iako je glas bio glasan, vrlo bujan i nije se
mogao ignorirati. I jasno je bio usmjeren prema njemu.
- Kao što kaže naš Ftihrer, čak se i najrazrañeniji planovi moraju
povremeno prilagoditi s obzirom na trenutačnu situaciju - reče Gerlach
ukočeno, pokušavajući vratiti dostojanstvo.
Sad je Metcalfe trebao što brže pobjeći od bankara. Približavala se žena koja ga je
znala kao Daniela Eigena, kretala se kroz gomilu zapanjujućom brzinom i bila je
vrlo blizu. Više je nije mogao ignorirati; nju se nije moglo ignorirati. Vidio ju
je krajičkom oka i odmah je prepoznao. Malko izblijedjela ljepotica umotana u
hermelin, sestra žene nacističkoga dužnosnika. Sjetio se imena: Eva Hauptmann. Žena
s kojom se sprijateljio i spavao dok je bila u Parizu sa sestrom i važnim šurjakom.
Šurjak je vraćen u Berlin i poveo je sa sobom svoju pratnju, uključujući i Evu
Hauptmann. Metcalfe je pretpostavljao da je više nikada neće vidjeti.
O Kriste! Jako naparfimirana žena je ispružila nakićenu ruku i potapšala ga po
ramenu. Više je nije mogao ignorirati. Okrenuo se i pogledao je bezizražajno. Bila
je sa svojom prijateljicom, nekom Njemicom koja je takoñer bila s njom u Parizu.
Prijateljica se stidljivo smješkala, a oči su joj svjetlucale grabežljivo i
Metcalfe je mogao samo pretpostavljati da je Eva Hauptmann uzbuñeno prišapnula
svojoj prijateljici sve o argentinskom poslovnom čovjeku s kojim se družila u
Parizu, i evo ga sad ovdje!
Metcalfe je izgledao zbunjeno i okrenuo se Gerlachu. - E pa baš je lijepo što sam
naletio na vas - reče. - Moramo sjesti.
- Daniel Eigen! - žena omotana u hermelin ga je oštro prekorila,
k-...
blokirajući mu prolaz. - Kako... kako se samo usuñuješ]
Gerlach je zurio zbunjen, s tračkom veselja. - Ova se žena obraća
vama, Herr... Quilligan.
Nije mogao ignorirati ženu; bila je previše uporna, previše
nepopustljiva. Pogledao ju je, oči su mu se stisnule, izraz mu je bio
flegmatičan. - Ne, bojim se da ste me zamijenili s nekim.
- Što? - žena je to izgovorila žurno pijuckajući. - Ja sam te
zamijenila1? Možda sam te zamijenila za gentlemana,')Q li to? Herr Eigen,
nitko ne postupa s Evom Hauptmann kao s najobičnijom droljom}.
- Gospoño, - reče Metcalfe odlučno - vi ste pogriješili. A sad me
ispričajte.
Zatresao je glavom, zakolutao očima prema bankaru koji je zurio
zaprepašten.
- Mislim daje to zato jer imam obično lice - reče Metcalfe. - To mi
se jako često dogaña. Ispričavam se, moram na WC. Prvi čin je dosta
dug.
Metcalfe se brzo okrenuo i progurao kroz gomilu kao da se žuri na
zahod.
Iza sebe čuo je uzvik ljutite žene: -1 ti sebe nazivaš muškarcem\ U stvarnosti,
primijetio je obližnji izlaz na ulicu; morao se odmah maknuti. Gerlach nije
vjerovao Metcalfeovim protestima, a zasigurno ni Eva Hauptmann. Problem je bio
Gerlach, naravno; on će priopćiti svoje sumnje da William Quilligan nije onaj za
kojega se izdaje. U jednom slučajnom susretu Metcalfeov je identitet pao.
Morao je brzo izaći. Vratit će se kasnije u noći, kad počne predstava, i potražiti
Kundrova. Vrata su se otvarala prema van, sporedni ulaz u kazalište vjerojatno je
bio zaključan izvana. Gurnuo ga je i otvorio i zakoračio u hladni noćni zrak,
ispunjen osjećajem olakšanja. Izbjegnuta
je katastrofa.
Čuo je buku djelić sekunde prije nego što je osjetio hladno, čvrsto željezo
pritisnuto na njegovu lijevu sljepoočnicu.
Page 200
- Stoil
Ruski. Stani. Čuo je, osjetio kako šaržer klizi na mjesto spreman da
puca.
- Ne miči se - nastavio je Rus. - Gledaj ravno pred sebe; ne gledaj
ni na jednu stranu.
- Što je to sad? - Metcalfe se pobunio.
- Ne govori, Metcalfe! - prosiktao je Rus. - Ili Eigen. Kako god da
363
se zoveš, špionl Ravno ispred tebe je auto. Hodaj polako ovim stubama do auta. Jesi
li razumio?
Metcalfe nije odgovorio. Zurio je ravno ispred sebe. Rus mu je znao ime. Bio je to
NKVD-ovac; utoliko je Metcalfe bio siguran.
- OdgovorV. - Rus je oštro izgovorio. - Ne kimaj glavom.
- Da, razumijem.
- Dobro. Kreći se polako. Držat ću ovaj pištolj prislonjen na tvoju
glavu. Na najmanji pritisak na okidač on će opaliti. Bilo kakvi iznenadni
pokreti i mozak će ti se prosuti na pločniku. Jesi li me razumio?
- Da - reče Metcalfe. Adrenalin mu je prostrujao tijelom; zurio je
ravno ispred sebe u crnu limuzinu parkiranu na pločniku možda sedam
metara dalje. Izračunao je svoje opcije; čini se da nije bilo rješenja, nije
bilo izlaza. Rus nije bez veze prijetio: bilo kakav, i najmanji pritisak na
njegov prst na okidaču prouzročio bi da pištolj opali.
- Stavi ruke ispred sebe. Na trbuh. Stavi ih zajedno! Odmah}.
Metcalfe je to učinio. Hodao je polako niz stube Staatsoper, gledajući
ravno ispred sebe cijelo vrijeme. Krajičkom oka mogao je vidjeti jedva više od
tamne sjenke ruke koja stišće pištolj.
Možda kad doñe do automobila može pokušati zgrabiti Rusovu ruku, izbiti mu pištolj
iz ruke. Ili možda kad Rus sjedne za volan automobila, osim ako neće tražiti da
Metcalfe vozi, što može otvoriti neke druge mogućnosti.
Možda. Morat će poći i nadati se da postoji neka druga prilika kasnije da pobjegne
ili da pregovara o svom puštanju. Što su oni htjeli? Ispitati ga, saslušati ga?
Ili ga oteti, vratiti ga u Moskvu?
Vratiti u Lubjanku, ovaj put zauvijek?
Nastavio je hodati, osjećajući cijev kako jako bolno pritišće njegovu sljepoočnicu.
Čuo je komešanje Rusovih cipela dok je NKVD-ovac održavao korak.
Ova put nije bilo izlaza.
Struganje po pločniku.
Cipela. Iznenada još jedan zvuk: lupkanje pištolja o nogostup. Pištolj mu više nije
bio prislonjen na sljepoočnicu! Usudio se okrenuti glavu i vidio je svog otmičara
kako leži na podu, glava mu je bila okrenuta prema dolje, pjena mu se skupljala u
ustima, nosu. Oči Rusa su se preokrenule, pokazivale su samo bjeloočnice; neobično
je grgutao, zvuk gušenja, povraćao je dok je pjena šiktala s njegovih usana.
364
Njegov napadač je umirao pred njegovim očima, ali kako? Metcalfe je naglo odskočio
unatrag, pokušavajući razumjeti što se upravo dogodilo.
Ono stoje sljedeće vidio sve je objasnilo.
Chip Nolan.
FBI-evac je stajao ondje, sa špricom u desnoj ruci. Izvadio je iglu.
- Ej, stari Mickev Finn - javio se. - Klorhidrat. Injektiran u vrat,
brzo djeluje i smrtonosan je. Ova komunjarska svinja se neće probuditi.
Nikad.
- Isuse! - Metcalfe je uzdahnuo. - Hvala Bogu što si došao. Bože,
što radiš u Berlinu?
Nolan se jedva vidljivo nasmiješio. - Podjela na odjele, sjećaš se?
Nisam li ti rekao da se paziš?
- Upozorio si me na Gestapo. Nisi ništa rekao za NKVD.
- Nisam mislio da te treba upozoriti na te svinje. Mislio sam da si
sam vidio što mogu napraviti. Oni su bolesni kurvini sinovi. Nije me
briga za prolijevanje malo ruske krvi po njemačkom tlu. - Udario je leš
NKVD-ovca. Čovjek je bio mrtav, mlitav, a lice mu je bilo sivo.
- Dužnik sam ti, stari - reče Metcalfe. - Bio sam gotov.
Page 201
Chip je skromno naklonio glavu. - Samo se kloni nevolja, James - reče, spremivši
injekciju dok je polagano odlazio. Njegov glas bio je jedva čujan uz glasnu
grmljavinu vojnih kamiona koji su prevozili topništvo i opremu niz Unter den
Linden prema Brandenburškim
vratima.
Metcalfe se ogledao uokolo na trenutak da se orijentira, i dalje omamljen i
preplavljen olakšanjem. Otrčao je natrag prema bočnoj strani zgrade Staatsoper,
ostavivši Rusovo truplo, odlučan da bude što dalje od
njega.
Lik je stajao na stubama, točno na istom mjestu gdje mu se prikrao s leña Rus i
uperio mu pištolj u glavu. Metcalfe je izvadio svoje oružje
iz futrole.
A zatim je prepoznao čovjeka. Bio je to Kundrov, sa zagonetnim smiješkom na licu.
Dok mu se Metcalfe približavao, Kundrov ga je upitao: - Tko je to bio?
- Tip s pištoljem? Mislio sam da znate, jedan od vaših zemljaka.
- Ne, nije ščelkunčik.
- On je jedan od mojih.
- Čini mi se poznatim. Vidio sam već negdje to lice. Možda u jednoj
365
od naših zbirki lica. Da nije došao, morao bih ubiti svoga drugoga ščelkunčika u
jednom tjednu. Nije baš dobro za moju reputaciju. NKVD više voli smanjivati izdatke
za plaće na svoj način.
- Sami vole provoditi likvidacije.
- Točno. Došli ste ponovno vidjeti Lanu. Niste mogli biti daleko od
nje. Čak i ako je to dovodi u opasnost.
- Nije to. Trebam vašu pomoć.
Rus je zapalio cigaretu. Njemačka marka, primijetio je Metcalfe.
- Dovoljno mi vjerujete da od mene tražite pomoć? - reče Kundrov,
ispuštajući dvostruke vrpce dima kroz proširene nosnice.
- Spasili ste mi život. I Lanin.
- Gospoñica Baranova je sasvim druga priča.
- Prilično sam svjestan toga. Pitam se znate li da ste zapravo
zaljubljeni u nju.
- Sigurno znate rusku poslovicu: Ljubav je zlo. Možeš se zaljubiti
u jarca.
- Lana nije jarac. - Rus je izbjegavao odgovor, neka izbjegava,
mislio je Metcalfe. - Iskrenost nije uvijek najbolja politika - reče.
- Zasigurno nije. Ona je izuzetna žena.
- To je rečenica koju sam iskoristio više puta daje opišem.
- Ja sam njezin čuvar, Metcalfe. Ništa više. Ne mogu si pomoći
ako je moja blizina učinila taj zadatak još težim, ali nemam iluzija.
Uvijek je na mene gledala kao na svoga tamničara, možda kulturnijeg,
civiliziranijeg od prosjeka, ali ipak tamničara.
- Ona nije žena koja se može strpati u kavez.
- Niti koja se može posjedovati - uzvratio je Kundrov. Pomoć koju
tražite zasigurno je za gospoñicu Baranovu.
-1 jest.
- Učinit ću sve da joj pomognem, mislim da to znate.
- Zato sam ovdje.
Kundrov je kimnuo, udahnuo još jedanput dim cigarete. - To je navika budala, ali
daleko ugodnija kad je cigareta njemačka, a ne ruska. Čak i fašisti rade bolje
cigarete od nas.
- Postoje važnije stvari po kojima se sudi o zemlji nego što su to
cigarete.
Točno. Zasigurno danas postoji više sličnosti nego razlika izmeñu Njemačke i
Rusije.
Metcalfe je podigao obrvu. - Čudim se što to govorite.
366
- Rekao sam vam u Moskvi. Poznajem sustav iznutra. Poznajem

njegovo zlo daleko više nego što vi to možete slutiti. Zato me ne
Page 202
iznenañuje što želite da pomognem gospoñici Baranovoj da prebjegne.
Metcalfe nije mogao sakriti svoju zapanjenost. -Ali ne mislim da ona to želi - reče
Kundrov. - Previše toga je veže za Rusiju. Na neki način ta se žena ipak može
strpati u kavez.
- Razgovarala je s vama o tome?
- Nikad. Ne treba.
-Vi je razumijete.
- Razumijem rastrganost u oba smjera.
- Razumijete želju za bijegom iz Sovjetskoga Saveza?
- Razumijem? Sam osjećam tu želju. Čak bih je postavio kao uvjet.
-Uvjeti... Zašto?
- Da vam pomognem, da pomognem gospoñici Baranovoj. To bi bila
moja cijena.
- Vi želite prebjeći? To mi govorite?
- Imam podatke, veliku količinu, o GRU-u, o sovjetskoj obavještajnoj
službi, koji bi bili vrlo korisni američkoj vladi. Odnosno tko god je taj za
koga vi radite. Mogao bih vam biti od goleme koristi.
Metcalfe je bio osupnut. Ali ništa u Kundrovljevu izrazu nije pokazivalo taktički
potez, pokušaj da testira Metcalfea. Kundrov je bio vrlo ozbiljan. - Zašto? Zašto
biste to htjeli?
- Ozbiljno me to pitate? - Kundrov je bacio opušak na zemlju i uzeo
još jednu cigaretu te je zapalio malim mjedenim upaljačem. Njegova
ruka bila je nemirna; bio je nervozan.
- Vi, koji ste vidjeli što je naš veliki tiranin učinio jednoj od
najvećih zemalja na svijetu, pitate me zašto bih otišao? Vi, koji ste iz
prve ruke svjedočili teroru, paranoji, nepoštenju i okrutnosti? Uzvraćam
vam pitanjem: Zašto ne razumijete potrebu da se pobjegne iz takvoga
zatvora?
- Ali vi ste jedan od tamničara!
- Katkad čak ni tamničari nisu ondje dobrovoljno - reče Kundrov
tiho, gotovo šaptom. - Kad sam imao dvadesetak godina, moga su
oca odveli. Bio je utamničen. Ne pitajte me zašto; morali ste naučiti
do sada da često uopće ne postoji razlog. Ali išao sam ga tražiti, pitao
sam u svakom uredu u Moskvi dok nisam našao sjedište GRU-a na trgu
Arbatskaja. Ondje sam i sam bio zatvoren, pretučen i mučen. - Pokazao
je blijedi bijeli ožiljak koji je prolazio pokraj usta. Izraz kao da se ceri,
367
koji je Metcalfe prethodno primijetio na Kundrovljevu licu, doista nije bio cerek,
nego izobličenje njegovih usta, uski ožiljak. - Konačno sam pušten pod uvjetom da i
sam počnem raditi za GRU. - Kimnuo je na Metcalfeov izraz nevjerice. - Da, dosta
nas je »unovačeno« baš na taj način.
-A otac?
- Umro je u zatvoru - reče Kundrov kratko. - Rekli su da je imao
srčani udar. Nikad nisam saznao istinu.
- Bože! - Metcalfe je prošaptao. Dugo je pretpostavljao da su
povlaštene sluge sovjetskoga sustava pošteñene okrutnosti. Ali očito
nitko nije prošao neokrznut.
- Ne trebam vam pričati o svojim prijateljima i kolegama u GRU-u,
o onome što se njima dogodilo. Postavi se novi šef GRU-u, on dovede
svoje lakaje, promakne vlastite ljude, a oni zasipaju optužbama svoje
neprijatelje koji onda nestanu u čistkama. To je beskrajni krug arbitrarne
okrutnosti, bolest. Znate onaj stari gnostički simbol ouroborosa, zmije-
-zmaja koja guta vlastiti rep; to mu istodobno daje život, ali i proždire
samoga sebe. To je tiranija države. Revolucija jede samu sebe. Ruska
revolucija je rodila Lenjina, čudovište koje svijet smatra spasiteljem,
koji je stvorio gulage, zatvoreničke logore i koji je izrodio još jedan tip
čudovišta, Staljina. A on će s vremenom roditi neko drugo čudovište i
ciklus će se nastaviti u beskonačnost. I mašinerija terora, kojom se Staljin
koristi da se održi na vlasti, troši samu sebe; proždire ruski narod i raña
beskonačni ciklus terora. Mašinerija se hrani ljudima koje terorizira; jede
vlastite ljude. Kažete da sam jedan od tamničara. Kažem vam, kao što
sam vam rekao i u Moskvi, ja sam samo jedan od kotačića u giljotini.
Page 203
- Ali pomogli ste mi da pobjegnem. Poznajete podzemnu mrežu
partizana koji krijumčare ljude... možete prebjeći kad god poželite!
- O, to mislite? Jao, ne. Kad obični Rus pobjegne, vladari slegnu
ramenima; nije ih briga. Kad jedan od tamničara pobjegne, poduzet će
sve da ga ulove. Šalju se odredi NKVD-a da ubiju onoga od vlastitih
ljudi koji se usudio prebjeći. Bez zaštitnika, bez zaštite neke zapadne
vlade bio bih mrtav za nekoliko dana. Kao što sam upravo rekao, mogu
biti od velike koristi vašim poslodavcima.
Metcalfe je na trenutak šutio. To nije bila varka; Kundrov je bio potpuno ozbiljan.
Njegova mržnja prema staljinističkoj Rusiji bila je istinska; bilo je to očito
nešto o čemu je dugo i teško razmišljao godinama. Naposljetku, Metcalfe je
progovorio: - U Moskvi možete biti
korisniji svojim ljudima.
- Samo ako preživim - Kundrov je odgovorio uz gorki smiješak.
- Samo je pitanje vremena kad ću i ja dobiti metak u zatiljak.
- Pogledajte koliko ste samo potrajali, kako ste napredovali u
sustavu.
- Imam kameleonsku sposobnost da se pokazujem prilično lojalnim
tiranima koji me zapošljavaju. To je mehanizam opstanka.
- To je sposobnost koja će vam dobro doći.
- To je sposobnost koja uništava dušu, Metcalfe.
- Možda, ako se rabi samo u svrhu opstanka. Ali ako služi postizanju
nekoga drugog cilja, onda možda i nije.
- Sad sam ja na redu da pitam što vi to govorite.
- Zar ne razumijete? Što će se dogoditi Rusiji ako svi poput vas odu?
Što će se dogoditi svijetu? Ljudi poput vas su ti koji mogu promijeniti
sustav iznutra, koji mogu spriječiti Staljinovu Rusiju da uništi planet!
- Rekao sam vam, Metcalfe, ja sam samo kotačić u giljotini.
- Možda ste sada niži dužnosnik, ali za pet godina, deset godina,
možete biti jedan od voña. Jedan od ljudi koji će pomoći oblikovati smjer
države.
- Ako preživim. Ako me ne strijeljaju.
- Nitko ne zna bolje preživjeti u sustavu od vas. I Josif Staljin ne
može trajati vječno, iako se katkad čini da će trajati. Naposljetku, i on će
umrijeti.
-1 drugi Staljin će zauzeti njegovo mjesto.
- Drugi voña će zauzeti njegovo mjesto. Hoće li to biti drugi Staljin
ili reformist, tko to može reći? Možda će to biti netko poput vas. Možda
vi! Ono što želim reći jest ako prebjegnete, ako doñete u Ameriku,
ili u Britaniju, ili bilo kamo u slobodni svijet koji će ostati slobodan
kad završi ovaj prokleti rat, bit ćete samo jedan od ruskih emigranata
meñu stotinama tisuća. Ali ako ostanete u Moskvi, ako zadržite svoja
stajališta za sebe, ako radite u sustavu, postoji šansa! Šansa da ćete nešto
promijeniti, da ćete promijeniti povijest. Mogućnost da spriječite da
mašinerija terora uništi planet. Svijet treba ljude poput vas u Moskvi.
Dobre ljude, časne ljude. Zdrave ljude, prokletstvo! Sjećate se što ste mi
rekli u Moskvi? Rekli ste da vlada manjak heroja, da ih Rusija treba više,
a ne manje.
Kundrov se okrenuo prema zgradi Staatsoper. Stajao je ondje u tišini sve dok
Metcalfe nije pomislio da je prestao slušati, ali naposljetku se
369
okrenuo i Metcalfe je primijetio nešto drugo na Rusovu licu. Ponosan, gotovo bahat
izraz je nestao, zamijenila ga je neočekivana ranjivost, uznemiren pogled. - Imam
li izbora? - upitao je. Metcalfe je kimnuo. - Ne bih odbio vašu želju.
- Ne mislim na to. Vjerojatno ja doista nemam izbora. Prebjeći, to je
budalasta fantazija.
Metcalfe je shvatio što je Rus govorio. Slušao je cijelo vrijeme; on je odlučio.
- Recite mi što da učinim za gospoñicu Baranovu - reče Kundrov.
34
Page 204
-\ic\
Ernst Gerlach bio je lojalan i predan zaposlenik Reichsbanke, ali nije vjerovao
policajcima u čizmama, Schutzpolizei, Kripo i Gestapou, koji su voljeli prikupljati
muškarce njegova seksualnog uvjerenja i slati ih u koncentracijske logore. Dosad je
bio pošteñen, možda zato jer je bio cijenjen, čak nezamjenjiv radnik i možda zato
jer je imao visoko pozicionirane zaštitnike ili možda zbog oba razloga. Ili je to,
možda, samo bila sreća. U svakom slučaju, nije htio izazivati sreću. Sklanjao se da
izbjegne privlačenje pozornosti propalica u čizmama.
Ipak to je bila nevolja, i to je bila vrste nevolje koja bi mu se mogla vratiti i
ugristi ga u derArsch ne bude li oprezan. Ta žena koja je djelovala kao savršeno
ugledna njemačka žena, iako malo prenaglašeno odjevena i prejako našminkana,
nazvala je Herr Quilligana drugim imenom. Nazvala ga je Daniel Eigen. Quilligan je
to zanijekao, uporno tvrdio da je to neka pogreška, ali nakon toga je odlepršao.
Njegovo ponašanje je bilo sumnjivo.
Gerlach je shvatio da još nije imao priliku ispitati dokumente koje mu je dao Herr
Quilligan. Što ako je to neka bankovna prijevara? Ili još vjerojatnije i zapravo
prava briga, što ako je taj Amerikanac koji sebe naziva William Quilligan zapravo
američki agent koji je sudjelovao u operaciji protiv Reichsbanke? Amerikanci i
Britanci su stalno pokušavali zaplijeniti njemačku imovinu u inozemstvu; što ako je
»Quilligan« pokušavao dobiti potpise, brojeve računa, sve podatke potrebne da se
prisvoje sredstva Reichsbanke?
Bio je ove večeri u operi veliki broj agenata Gestapa i Schutzpolizeia. No,
zaključio je da bi bilo najbolje da nazove svoje nadreñene u ministarstvu. Pronašao
je telefonsku govornicu u Zuschauergarderobe dolje. Očito, bilo je prekasno da zove
ured; zvao je svoga neposrednog
371
šefa kući, ali nitko se nije javljao. Nazvao je šefova šefa Klausenera, koji je bio
samo jedan rang niže od direktora i dosta je poslovao s Bankom za meñunarodna
poravnanja. Klausener je očito bio usred svečane večere i bio je ljut zbog
ometanja. - Nikad nisam čuo ni za kakvoga bezveznjakovića Quilligana! - Klausener
je vikao. - Zašto me, do vraga, gnjaviš? Zovi Basel, zovi policiju, Hosenscheisser\
Nakon što je Klausener spustio slušalicu, Gerlach je promrmljao u sebi: -Ach!
Verdammter Schweinehund\ Koji majmun. Nije mogao zvati Basel jer je bilo prekasno,
osim toga, ovih je dana bilo teško uspostaviti meñunarodne telefonske pozive.
Naposljetku je otišao do jednog od SS-ovaca u crnoj odori koji su se šetuckali
ispred ulaza u dvoranu. Srce mu je palo u pete dok se približavao, ali podsjetio se
da u sivom odijelu i kravati izgleda izuzetno dostojanstveno.
SS-ovac je bio u crnom od glave do pete: crna odora, crni kožnati gumbi, crna
kravata, crne jahače hlače i crne čizme. Na desnoj podlaktici bila su slova SD,
okružena srebrnim dijamantom. Tri isprepletene paralelne srebrne niti na njegovim
epoletama i značka na ovratniku pokazivali su daje SSSturmbannfuhrer.
- Oprostite što smetam, Herr Sturmbannfuhrer, ali trebam vašu pomoć.
Frau Eva Hauptmann je primijetila da se njezina najbolja prijateljica Mitzi-Molli
Kruger ponaša pomalo nadmoćno. Loža u kojoj su sjedile, a koja je pripadala
Hauptmannima činila se u cijelosti praznom bez njihovih muževa. Možda je zato
poklanjala više pažnje Mitzi-Molli nego što bi to normalno činila. Nadmoć
Mitzi-Molli ju je izjedala, i stoje najgore, Eva nije ništa mogla reći o tome.
Znala je što Mitzi-Molli misli, znala je ženu dovoljno dugo, otkad su završile
školu u Hannoveru. Mitzi-Molli je uživala u Evinu poniženju. Bila je ionako uvijek
ljubomorna na Evu, na Evinu ljepotu, čak i na izbor muža, tako da joj sigurno nije
bilo mrsko da vidi kako se njezina prijateljica osramotila. Zamisli ti to, taj
podlac se pretvarao da je ne poznaje! Nije ju mogao zaboraviti. U Parizu su imali
kratku, ali strastvenu vezu, a Eva Hauptmann je bila zvijer u krevetu: muškarci je
nisu zaboravljali.
Ne, Daniel Eigen nije ju zaboravio, naravno, ali zašto se pravio da je ne poznaje?
Možda je bio s drugom ženom, to bi moglo biti objašnjenje, ali nije vidjela da
govori sa ženom. Razgovarao je s nekom dosadnom Tunte, bez ikakve žene u blizini.
Page 205
Eva je počela razmišljati o tome kako da Mitzi-Molli da do znanja kako je Eigen na
glasu kao playboy. Eigenu je, objasnit će Mitzi-Molli, bilo neugodno što je vidi, s
obzirom na to koliko je bila strastvena njihova veza; sigurno je još bio zaljubljen
u nju i nesumnjivo je bio na baletu s drugom ženom. Zato se ponašao tako čudno!
Dok se spremala da se okrene Mitzi-Molli i onako usput, baš usput kaže nekoliko
riječi o Danielu Eigenu, vrata lože su se otvorila. Žene su se okrenule i vidjele u
crno obučenoga SS-ovca kako stoji na vratima.
Od SS-ovaca joj je uvijek bilo neugodno, iako je njezin muž bio visoko pozicioniran
u Reichu. Bili su arogantni, opijeni moći i doista nisu znali gdje im je mjesto.
Čula je previše priča o ljudima iz dobrih obitelji, ljudima iz kreme društva, s
dobrim vezama, koje su odveli u sjedište SS-a u Ulicu princa Albrechta i koji se
nikad više nisu vratili.
SS-ovac je pokazao na nju i počeo govoriti, prostački i bez predstavljanja. -
Poñite s nama, molim - reče.
- Oprostite? - Eva je odgovorila najarogantni)im glasom.
- Moramo nešto raščistiti.
- Sad će početi balet - reče Eva. - Što god da trebate, može pričekati.
- Stvar je vrlo hitna - reče SS-ovac. - Pozdravili ste nekoga
muškarca u prolazu. Amerikanca.
- On nije Amerikanac, on je Argentinac. Što je s njim?
Sigurnosna služba nacističke Njemačke, Reichssicherheitshaupt-amt bila je
podijeljena u sedam različitih odjela. Jedan od njih, Odjel VI, zadužen za stranu
špijunažu i kontrašpijunažu bio je toliko velik da je imao vlastito sjedište,
modernu trokatnicu koja se nalazila u Berkaerstrasse 32, na uglu Hohenzollerndamma.
Manje od jednoga sata nakon što je SS Sturmbannfuhrer Rudolf Dietrich hitno nazvao
iz posebne SS-ovske govornice na Unter den Linden, ispred opere, viši službenik je
pokucao na vrata šefa Odjela VI i ušao u ured u kutu. Obojica su radila dugo u noć,
ali šef odjela, SS Oberfuhrer Walter Rapp, s trideset i dvije godine najmlañi šef
odjela u cijelom SS-u, čini se da nikad nije napuštao ured. Rapp se ponosio time
stoje pazio na sve, do najsitnijega detalja. Pročitao je svako obavještajno
izvješće, pregledavao sve veće troškove, čak je imao svoje agente.
ini
373
Govorilo se da ima uši svugdje.
Niže rangirani muškarac, SS Standartenfuhrer Hermann Ehlers govorio je brzo jer je
znao da njegov šef nema mnogo strpljenja. Nakon što je Ehlers govorio više od
minute, Rapp se ubacio.
- Zašto je taj Amerikanac, ako ga je razotkrila SD Pariz, bio u
Moskvi?
- Osobno sam pretražio dosjee i ne znam ništa više od mrvica,
gospodine. Znam da je ubio nekoliko naših ljudi u Parizu nakon što je
njegova mreža eliminirana.
- Njegovo pravo ime?
- Stephen Metcalfe. Radi za američku špijunsku mrežu koju je
osnovao špijunski majstor Corcoran.
- Znam za Corcorana - Rapp je sjeo. Sada je pažljivo slušao niže
rangiranoga muškarca. - Imam svoje veze u Corcoranovoj mreži. Što
znate o onome što je radio u Moskvi?
- Vrlo malo. Ali imamo sažetak izvješća agenta koji je poslala naša
veza u Lubjanki. NKVD je zadržao Metcalfea i podvrgnuo ga dugom
nizu ispitivanja.
-I?
- Ispitivanje nije bilo uspješno. Metcalfe je pušten.
- Zašto?
- Mogu samo čitati izmeñu redaka. Čini se daje izmanipulirao svog
ispitivača, uvjerio ga da radi za Beriju.
- Radi li? Je li radio?
Page 206
- To je vrlo vjerojatno laž koju je izmislio, iako Beriju nisu izravno
pitali. Nitko se ne usuñuje. Stvar je i u tome stoje on slučaj od osobnog
interesa Gruppenfuhrera Hevdricha, stvar najvećega prioriteta.
- Heydrichal Kako to znate?
- Agent SD-a dodijeljen da eliminira Metcalfea Hevdrichov je
miljenik, kolega violinist i okrutna svinja.
- Sigurno Kleist. Ne može biti nitko drugi. I Amerikanac je još živ?
- Hevdrich je htio da se Amerikanac istjera na čistac, prati, da se
istraži njegovo djelovanje u Moskvi. Ali sada, naravno, Hevdrich želi da
se Amerikanac makne.
Oberflihrer Rapp razmišljao je na trenutak. - Pozovi ga. Ako je točno ono što sam
čuo o Kleistu, imam osjećaj da će biti sretan da izvrši svoj zadatak. Ima li
Metcalfe ovdje poznate kontakte, neke znance?
- Neki bankar. Tunte, peder, zove se Gerlach.
- Neka seksualna povezanost?

- Ne. Gerlach je taj koji je prijavio svoje sumnje o Metcalfeu.
Amerikanac je došao danas u Berlin kao bankar iz Banke za meñunarodna
poravnanja u Švicarskoj. Susreo se s Gerlachom prije nekoliko sati.
- Gdje je odsjeo?
- U Adlonu. Već smo mu pretražili sobu. Prikriveni agenti Gestapa
su postavljeni kod Adlona i čekaju da se vrati.
Rapp je promrmljao nešto što je zvučalo kao priznanje Ehlersovu brzom djelovanju.
- Ponovno će se susresti s Gerlachom?
- Vjerojatno. Gerlach će surañivati, naravno.
- Drugi poznati kontakti?
Ehlers je oklijevao na trenutak. - Provjerio sam unakrsno - rekao je s jedva
skrivenim ponosom - i Metcalfeovo ime pojavilo se u jednom drugom dosjeu. Čini se
da je niži diplomat Ministarstva vanjskih poslova u Moskvi koji se zove von
Schiissler sastavio rutinsko izvješće o kontaktu sa strancem. Susreo se i kratko
razgovarao s Metcalfeom. Kleist je takoñer ispitivao von Schiisslera u Moskvi.
- Doista? Znam za von Schiisslere, odnosno barem za Schloss von
Schiissler.
-Znači daje bogat.
- Izuzetno. On je u Moskvi, kažeš?
- Zapravo, na dopustu je na nekoliko dana ovdje u Berlinu.
- Vrlo zanimljiva slučajnost. Možda nema ništa u tome, ali to je trag
koji valja ispitati. Kontaktiraj s tim Kleistom i pošalji ga odmah u von
Schtisslerovu rezidenciju.
- Da, gospodine.
- Moramo se pobrinuti za sve mogućnosti. Neupitno je daje stvar od
vrhunskoga prioriteta za Gruppenfuhrera Hevdricha vrhunski prioritet i
za nas. Amerikanac neće otići iz Berlina. Vrlo jednostavno.
375
35
Schloss von Schussler smjestio se u gustoj, tamnoj borovoj šumi tridesetak
kilometara sjeverozapadno od Berlina. Pružao se od vrha planine, s bedemima i
čunjastim kulama od drevnoga kamena, s kosim crvenim kamenim krovom i strmim
bijelim kamenim zidinama, izgledao je točno kao utvrñeni dvorac iz 14. stoljeća,
stoje nekoć i bio. Stoljećima prije toga, von Schiissleri su bili slobodni vitezovi
Carstva, status koji je bio važniji od bilo koje plemićke titule, iako je titula
Graf, grof, bila dodijeljena jednom od slavnih predaka Rudolfa von Schusslera
početkom 19. stoljeća. Imanje je bilo u obitelji stoljećima, i iako nije služilo
kao prava tvrñava od srednjovjekovnih vremena, njezine utvrde ostale su nedirnute.
Kundrov je dao Metcalfeu upute kako da doñe do von Schusslerova obiteljskog imanja.
Dok se Rus bavio preliminarnim dogovorima, Metcalfe je od nekoga ofucanog Nijemca
nekoliko blokova od Unter den Linden kupio automobil. Nijemac je parkirao svoju
rasklimanu Opel Olympiu kad mu je Metcalfe prišao i na svojem najboljem, gotovo
književnom njemačkom, ponudio gotovo tisuću reichsmaraka, više nego što je vozilo
vrijedilo. Novca nije bilo u Berlinu tih dana. Nijemac je izgledao iznenañen na
Page 207
toliku velikodušnost i užurbano je predao ključeve. Tek kad je Metcalfe vozio
uzbrdo do von Schusslerova schlossa, vidio je zastoje Nijemac bio u tolikoj žurbi
da proda opel. Ne samo da automobil nije imao snage, nego je imao svakojake
probleme s prijenosom; tresao se i poskakivao dok se penjao uzbrdo do schlossa u
tolikoj mjeri da se bojao da se neće uspjeti popeti.
Po putu je uspio kupiti Zeissov dalekozor za promatranje ptica te neku odjeću u
tirolskom stilu, svu od tamnozelene i sive kuhane vune. Kad je došao do schlossa i
parkirao Opel u šumi, daleko od pogleda,
bio je odjeven poput promatrača ptica. Bila je rana večer, no to nije bilo
prikladno vrijeme dana niti za jednoga pravog ptičara. Ali njegov lažni lik bio je
bolji nego nikakav, sve dok nije otezao imat će vremena za kratko izviñanje.
Idealno, ako uspije ući u schloss neprimijećen; može naći skrovište i zatim se naći
s Lanom kasnije večeras.
Ali nakon što je obišao schloss, zaključio je da su zapreke za ulazak
doista izuzetne. Kameni zidovi bili su visoki i glatki, a unutar zidina
režali su izdresirani njemački ovčari, psi čuvari. Mentalitet tvrñave je
više bio pitanje stila nego potrebe. Bio je to način na koji su bogati
Nijemci voljeli živjeti, simbolično pokazivanje koje je imalo praktične
koristi u doba ratova. Metcalfe se pokušao popeti po zidinama na jednoj
točki, što je izazvalo pse koji su ga očito nanjušili. Umjesto da riskira
da probudi čuvare dvorca, von Schussler je još bio u Operi, ali njegovo
osoblje je sigurno u rezidenciji, Metcalfe je skočio na tlo i brzo se vratio
do automobila. Ali vidio je dovoljno da zna da bi uspon bio težak, čak
nemoguć. Na glavnom ulazu u schloss bila su masivna visoka željezna
vrata, gdje je još njemačkih ovčara, i čak još više dobermana, zastrašujuće
režalo dok se približavao. Samo je vozilima s dozvolom dopušteno da
uñu. Nedaleko od glavne zgrade schlossa bilo je parkiralište od opeke
gdje je bila parkirana zapanjujuće lijepa Daimlerova limuzina. Očito je
pripadala gospodaru kuće. Dok je Metcalfe promatrao sa stražnje strane
širokoga hrasta, vidio je kako se s druge strane schlossa pojavio neki
muškarac u vozačkoj odori. Zastao je na trenutak, čini se daje promatrao
kako psi reže.
Metcalfe se napeo. Vozača je zasigurno uzbunilo komešanje. Ako doñe istražiti,
Metcalfe bi morao pobjeći kroz šumu, a da ga ne vide. Ali pričekao je da vidi što
će vozač učiniti.
Muškarac je izvukao malu srebrnu pištaljku i zapuhao u nju. Psi su odmah prestali
režati. Metcalfeu je laknulo. Vozač je vjerojatno pretpostavljao da su psi režali
na neku životinju.
Nekoliko minuta poslije Metcalfe se vratio u Berlin, vozeći po Unter den Linden do
Staatsopere, zatim je stao iza zgrade. Nije trebao dugo čekati da se pojavi bijeli
von Schiisslerov Daimler s crnim blatobranima, s upadljivim hladnjakom s rešetkama,
s unutrašnjosti od krem kože i orahovine te je stao pokraj ulaza za glumce. Nakon
nekoliko minuta, livrirani vozač, isti onaj kojega je Metcalfe vidio da umiruje pse
kod schlossa, izašao je iz automobila. Upalio je cigaretu. Naslonio se na zgradu,
pušio spokojno, čekajući poslodavca i njegovu prijateljicu.
377
Kundrov, čiji je posao bio da zna gdje se Lana nalazi u svako doba rekao je
Metcalfeu da je vozač ranije doveo Lanu i von Schusslerove torbe do schlossa.
Kundrov je takoñer izvijestio da je von Schiissler u Staatsoperi, da stoji pokraj
garderobe i da nosi buket makova. Čuvši to, Metcalfeu je bilo neugodno zbog
osjećaja ljubomore. Bilo je to smiješno, naravno; prezirao je toga muškarca. Ali
ipak...
Provjerio je sat. Predstava bi upravo trebala završiti. Lana bi se trebala
pojaviti, vjerojatno s von Schiisslerom i zajedno će ući u Daimler. Trik je bio da
Metcalfe prvo uhvati njezin pogled, daje vidi a da ga ne vidi i von Schiissler.
Trebao joj je dostaviti poruku, nekako dogovoriti sastanak. Razmišljao je i odbacio
zamisao da dade vozaču poruku i daje vozač preda njoj; vozač je radio za von
Schiisslera tako daje bio lojalan Nijemcu i mogao bi takvu poruku dati svom
poslodavcu. Ne, jedini način da sigurno uruči poruku Lani bio je taj da joj je
osobno preda kad bude izlazila iz kazališta.
Osim... ako ne postoji drugi način. Dostavljač bi mogao otrčati i dati joj buket
Page 208
cvijeća s porukom unutra. Da... To bi moglo upaliti. Pogledao je uokolo i
primijetio daje vozač išao prema ulazu za glumce. Zašto? Da ondje dočeka von
Schiisslera? Metcalfe nije primijetio daje itko izašao; je li vozač vidio nešto što
Metcalfe nije? Zatim je načuo kako razgovara sa stražarom na vratima. Komadić
razgovora na njemačkom dopro do njega: die Toiletten.
Metcalfe je gledao na nečuvani Daimler i donio odluku u djeliću sekunde.
Bila je to zamisao, možda luda zamisao... ali ako upali, to bi riješilo problem
kako da se on i Lana nañu.
Otrčao je do stražnjega dijela Daimler a, gurnuo bravu prtljažnika i podigao
poklopac. Prostrani prtljažnik bio je prazan, obložen tkaninom i čist. Nije bilo
torbi jer su ih Lana i von Schiissler već poslali. Unutra je bila samo presavijena
deka.
Ogledao se uokolo, nikoga nije bilo na vidiku.
Ako to učini, mora se brzo kretati... sad!
Ukrcao se u prtljažnik, zatim ga je zatvorio. Zasun se zatvorio i on se našao u
mraku. Otkotrljao se na jednu stranu prtljažnika, uzeo deku i prekrio se njome.
Ako sve bude dobro... ako... neće otvoriti prtljažnik: nije bilo razloga da ga bilo
tko otvori. Kad doñu do schlossa i von Schiisslera, Lana i vozač će izaći. Nekoliko
minuta poslije, kad bude siguran da
nikoga nema u blizini, Metcalfe će otvoriti iznutra prtljažnik i iskrcati se. Bio
je to drzak i rizičan manevar, ali to je bio jedini način da doñe do
nje.
Ako sve bude dobro. Ako se prtljažnik ne otvori.
Ako se otvori? Imao je pištolj koji mu je dao Chip i upotrijebit će ga
bude li potrebno.
Opipao je crnu unutrašnjost prtljažnika, pomicao tijelo sve dok nije uhvatio
poklopac prtljažnika tražeći polugu za otvaranje prtljažnika.
Nije bilo ničega.
Samo glatki emajlirani čelik.
Nije bilo otvarača}. Obuzela ga je panika. Kako će, dovraga, izaći odavde? Bio je
zaključan unutra\
Metcalfe je mogao mirisati ispušne plinove iz auta u praznom hodu, plinovi su
punili prostor u kojem je bio skvrčen. Mogao se onesvijestiti, čak umrijeti od
udisanja ispušnih plinova automobila.
Grčevito je rukama pretraživao unutrašnjost prtljažnika, očajnički tražeći polugu,
gumb, bilo što što bi otvorilo prtljažnik. Ali nije bilo ničega, ništa osim
glatkoga čelika.
Isuse Bože! Upao je u stupicu!
Violinist je parkirao svoj automobil na kružnom prilazu i otišao polako prema
schlossu, prodorno gledajući srednjovjekovnu arhitekturu. Bila je svakako
impresivna, ali on je vidio i bolju.
Vijest da je njegov plijen u Berlinu stigla je do Kleista! Bio je to poziv,
provokacija, i to neodoljiva. Violinist nije volio ostavljati
nedovršen posao.
Pozvonio je i mamutska drvena vrata otvorio je blijedi sijedi sluga.
- Herr Kleist? Darfich Sie bitten, naher zu treten? - Glavni batler
kojemu je rečeno da očekuje SD-ovca, zamolio ga je da uñe na pretjerano
formalan način koji se obično koristio za trgovce. Bio je to namjerni
prezir, ali Kleist je to ignorirao.
- Je li vaš gospodar ovdje? - upita Kleist.
- Ne, gospodine, kao što sam rekao vašemu šefu...
- On nije moj šef. Kad očekujete von Schiisslera?
- Grof von Schiissler se ne očekuje još dva sata. On je u Berlinu, u
operi.
- Jeste li imali posjetioce?
379
-Ne.
- Jesu li von Schiisslerova žena i djeca u rezidenciji?
- Ne - batler je odgovorio zlovoljno. - Na odmoru su u planinama.
Violinist je zastao na trenutak, udahnuo vlažni, gljivični miris staroga
Page 209
dvorca, smrdljivi miris staroga kamena pomiješan s plijesni organskoga materijala
koji se raspadao. Pri vrhu je bio miris sredstava za čišćenje, sredstva za
poliranje srebra, ulja za pokućstvo i tračak ženskoga parfema. Jedini muški miris
bio je der Hausdiener te amonijačni miris znoja radnika. Ali ne von Schiisslera.
Ženski mirisi nisu bili jaki, pokazivali su da su članovi obitelji doista bili
odsutni, nisu bili tu nekoliko dana.
Vratio se u automobil nekoliko minuta kasnije, obeshrabren. To je bila slijepa
ulica. Možda će Amerikanac pokušati kontaktirati s von Schiisslerom kasnije ili
sutra. To je bilo teoretski moguće, naravno.
Ali odjednom, dok je otvarao vrata, dašak vjetra je dopro do njega, noseći djelić
mirisa koji mu je zaokupio pozornost.
Vrlo slabašan.
Nosnice su mu se raširile. Netko je bio tu prije nekoliko sati. Netko tko je nosio
najnoviju vunenu odjeću, najnoviju kožu, izravno iz dućana. Nije baš puno
Berlinčana imalo novu odjeću. Nosilo se ono što se imalo. Okrenuo je glavu da
uhvati još jedan dašak mirisa. Muški, bio je siguran. I nije bio njemački: nije to
bio pivski, hmeljasto krumpirasti miris koji je odavao većinu Nijemaca. Detektirao
je sekundarni dio sapuna, ne mirisni sapun, ne baš dezodorans, ali nešto čisto,
strano.
Bjelokosni sapun. Da, bio je siguran. Bio je Amerikanac. Nosio je novu vunu,
zapravo kuhanu vunu i najnovije kožne čizme. Miris alpske, možda tirolske odjeće.
Koju je nosio Amerikanac.
Pažljivo je zatvorio vrata i vratio se u schloss.
Sluga nije bio sretan što ga vidi.
- Niste imali posjetioce? - reče Kleist neljubazno.
- To ste me već pitali i rekao sam vam: niti jednog.
Kleist je kimnuo. - Vidim da imate pse čuvare na imanju. Je li bilo nekog nemira
večeras?
- Ne... pa, da, mislim da jest, ali to ne mora značiti...
- Imali ste posjetioca. Nekoga tko je posjetio imanje, barem njegov
rubni dio. Nedavno. I taj će se vratiti.
SS Oberfuhrer Walter Rapp, šef odjela VI Reichssicherheitshauptam-ta gledao je u
Hermanna Ehlersa.
- Kleist je siguran daje Metcalfe bio ondje? - pitao je zapovjednim
380
tonom mlañega muškarca.
- Tako kaže.
- Posluga tako kaže?
- Čini se da ne.
- Na čemu on onda temelji svoja zapažanja?
- Sve stoje želio reći su »tragovi«. Ali kaže daje apsolutno siguran.
- Tragovi - Rapp je promrmljao posegnuvši za telefonom.
- Ako ništa drugo, bar nema nestašice agenata Gestapa - reče.
- Hoću da ekipa ode odmah u schloss.
Daimler se pokrenuo.
Prije dvije minute čuo je blizu glasove, jedan od njih bio je Lanin. Srce mu je
zaigralo, nekako je ublažilo paniku koju je osjećao zato stoje bio zaključan u
prtljažniku.
Zatim je došao zvuk otvaranja pa zatvaranja vrata automobila. Pripremio se za ono
što bi moglo biti sljedeće: prtljažnik. Bilo je gotovo smiješno razmišljati o tome
stoje gore: biti zaključan ovdje na dogledno vrijeme ili da ga otkrije vozač. Ako
se dogodi ovo posljednje, neće imati izbora nego da nasrne na vozača i svlada ga,
ali to bi značilo samo
probleme.
Vozilo je ubrzavalo dubokim mehaničkim brujanjem.
Lana i von Schiissler nisu sjedili niti metar daleko u putničkom odjeljku.
Razgovarali su, ali nije mogao razabrati ništa osim mrmljanja. Mislio je što će joj
reći, što će je pitati i pitao se kako će reagirati. Bila je hrabra i praktična
žena, ali bila je i nepredvidiva. Ono što će joj predložiti bio je plan koji je bio
smion do točke daje djelovao smiješno.
I bio je opasan.
Ali to je bio jedini način da se spasi Die JVolfsfalle i Lana.
Page 210
Motor daimler a se mučio u nižoj brzini i osjećalo se kao da se automobil penje
uzbrdo. Približavali su se schlossu; sigurno su stigli do strme ceste prije ulaza u
dvorac. Zatim je motor usporio: vjerojatno su došli do vrata i čekali da se otvore.
Čuo je sad druge glasove, povike iz blizine. Činilo se da je veći broj ljudi pred
vratima; Metcalfe se pitao što se dogaña. Ali nakon nekoliko trenutaka automobil je
nastavio još sporije. Trenutno je zastao i vrata su se otvorila. Čuo je von
Schiisslerov neugodan hrapav glas, zatim Lanin pjevni i senzualni glas. Čuo je kako
koraci grebu po šljunku i zatim udarac vrata koja se zatvaraju.
381
Ali motor nije bio ugašen. Automobil se nastavio kretati polaganim tempom, još malo
dok nije ponovno stao i ovaj put motor se ugasio. Je li automobil ušao u garažu?
Čekao je u tišini, u apsolutnoj tami u prtljažniku.
Čuo se niski, nemelodiozni zvižduk, zatim su se vrata automobila otvorila i ponovno
zatvorila. Je li vozač čistio? Nakon još nekoliko minuta čuo je kako vozač vuče
cipele po pločniku, čuo je zveckanje ključeva automobila koje je objesio i zatim je
nastala tišina.
Čekao je.
Pet, deset minuta, nije znao koliko je prošlo. Želio je biti siguran da vozač neće
biti u blizini kad se pomakne prije nego što pokuša pronaći način da se oslobodi iz
klaustrofobične čelične komore.
Napokon, prošlo je dovoljno vremena. Opipao je cijeli prostor prtljažnika,
strpljivo, ali još nije našao gumb ili polugu. Tu su bili kabeli i žice ugurani u
kutove, ali niti jedna nije otvarala prtljažnik.
Osjećaj panike koji je osjetio ranije vratio se punom snagom. Srce mu je žestoko
udaralo u prsima; ponestalo mu je daha, usta su mu bila suha.
Morao je postojati izlaz, do vraga!
Mislio je o Lani koja je do maloprije sjedila niti metar daleko, toliko blizu da ju
je gotovo mogao dotaknuti. I zatim se odjednom dosjetio.
Toliko blizu da ju je gotovo mogao dotaknuti.
Pipkao je sve dok nije našao mali pretinac u kojem je bio alat za slučaj nužde, a
koji se koristio za mijenjanje gume. Silom gaje otvorio. Unutra su bili odvijači,
mjerač tlaka u gumama, kliješta i dizalica. Koristeći se odvijačem, podigao je
podstavu, guleći je sve dok većina stražnjega dijela prtljažnika nije bila ogoljena
do čistoga metala. Kao što je i očekivao, napipao je nekoliko zasuna koji su držali
pomičnu ploču na mjestu; bude li brzo radio, moći će olabaviti trokut željeza,
pomaknuti ga i dosegnuti stražnje sjedalo. Svrha pomične ploče nije bila omogućiti
pristup iz prtljažnika, no pronašavši navoje i potpornje Metcalfe je uspio
olabaviti zasune tako da može gurnuti stražnja sjedala prema naprijed.
Dvadeset minuta nakon što je započeo posao, bio je na stražnjem sjedištu daimlera,
oslobodivši se naposljetku prtljažnika.
Automobil je bio parkiran na nekoj vrsti parkirališta, ali ne u zatvorenoj garaži.
Bila je to obična ciglena grañevina otvorena na jednom kraju, koja je propuštala
mjesečinu. Brzo je došao do stražnjega sjedala, svjetlo unutra je svjetlilo, zatim
se ugasilo, ali samo na sekundu
382
ili dvije. Je li bilo nekoga uokolo da vidi svjetlo? Sjetio se glasova koji su
dopirali do automobila dok je ulazio na imanje. Gledajući kroz otvoreni dio
parkirališta, mogao je vidjeti visoku željeznu ogradu trideset metara dalje
nizbrdo. Odmah vani bile su siluete ljudi u pokretu. Čuvari? Čuo je škripu čizama
po šljunku, razdražljiv cvilež pasa koji se trzaju s uzice. I duboko rezanje
ostalih pasa, njemačkih ovčara i dobermana, pinčeva koje je vidio prije kako lutaju
unutar ograde kao da žele upozoriti ljude da im ne prilaze preblizu.
Zasvijetlila je šibica koju je upalio jedan od čuvara dok je palio cigaretu i u tom
kratkom trenutku svjetla Metcalfe je spazio da to uopće nisu bili čuvari.
Prema njihovim odorama mogao je odmah vidjeti da su Gestapo. Dio čuvara iz Gestapa
je patrolirao oko glavnih vrata. Zašto?
Prije nisu bili tu. Von Schiissler, niži dužnosnik u Ministarstvu vanjskih poslova
nije imao pravo na takvu zaštitu koja se davala visokorangiranim dužnosnicima
Reicha. Zašto su bili tu? Metcalfeove misli su se rojile. Von Schtissler je tek
stigao u grad, u Laninoj pratnji. Je li Sicherheitsdienst znao daje i Metcalfe
ovdje? Jesu li znali za njegovu povezanost s Lanom i posumnjali da bi mogao doći
Page 211
ovamo daje nañe?
Bilo je moguće, sve je bilo moguće, ali nije bilo vjerojatno. Gestapo je bio ovdje
da motri na nekoga tko bi izašao iz schlossa ili na nekoga tko bi ušao? Što je bilo
točno od toga dvoga?
Bili su vani, ne na imanju, shvatio je. Nisu pretraživali imanje; to je značilo da
su čekali nekoga da doñe. Mene, pomislio je. Je li moguće?
Trebao je ući u dvorac da ga ne vidi gestapovski tim. Glavna kuća je bila možda
tridesetak metara dalje, a put manje-više vidljiv. Mogao je vidjeti svjetla u
nekoliko soba na zadnjem katu. Jedna od soba svijetlila je ružičastom svjetlošću i
znao je da ta mora biti Lanina: ona je katkad voljela omotati crveni svileni šal
oko lampe u spavaćoj sobi, prisjetio
se.
Gestapovi agenti su nadgledali dolaske, a nisu tražili nekog unutar
vrata; tiho se kretao kroz mrak.
Ali što je sa psima? Činilo se da su se skupljali kod vrata, cvileći na gestapovske
pse. Možda su bili loše izdresirani ili su možda bili izdresirani - poput svojih
ljudskih pandana, Gestapovaca, da paze na uljeze izvana, a ne na one unutar imanja.
383
Izašao je tiho iz parkirališta. Špijunirajući kroz nisku živicu od tise koja je

graničila s kružnim prilazom, spustio se na pod i puzao na rukama i koljenima po
tratini. Kad je živica završila, vukao se po travi na trbuhu. Na taj je način došao
do dvorca. Grabio je prema stražnjem dijelu zgrade tražeći neki ulaz za poslugu.
Našao ga je bez problema: uska vrata od drvenih dasaka koja nisu bila zaključana.
Schloss je bio toliko dobro čuvan, okružen zidinama i vratima, branjen psima koji
su režali da nije bilo potrebe zaključavati vrata od posluge. Otvorio je vrata
polako, oprezno, bojeći se škripavih šarki.
Nije čuo muklo udaranje šapa po zemlji sve dok nije bilo prekasno.
Došao je iznenadno, zastrašujuće je režao, duboko i grleno. Dobermanovo tijelo je
odmah udarilo u njega i žarilo zube u njegov vuneni kaput snažno trgajući tkaninu u
divljem pokušaju da napadne meso njegove gornje podlaktice. Oštra bol mu je
prostrujala gore-dolje rukom kad su pseći očnjaci počeli derati kožu.
Metcalfe je udario divlju životinju, okrećući tijelo da se oslobodi monstruoznih
ralja. Vrata su bila poluotvorena, uskočio je u ulaz istodobno zalupivši vrata,
zalupivši ih nekoliko puta na psu dok napokon nije, uz ljutiti cvilež, olabavio
stisak zuba.
Otrčao je u tamni hodnik, a adrenalin mu je rastao. Na drugoj strani, niz hodnik,
pojavio se tračak svjetlosti ispod vrata. Trebao je pobjeći prije nego što sluga
kojega je uzbunila buka od napada psa izañe u hodnik. Nekoliko vrata se nizalo niz
hodnik, ali nije imao pojma kamo su vodila. Probao je prvu kvaku, zatim drugu.
Treća kvaka se okrenula. Vrata su vodila na usko stubište. Zatvorio je vrata za
sobom i spustio se stubama u vlažni podrum.
Usprkos mraku vidio je da je okružen stotinama boca rajnskoga i mozelskoga vina.
Nalazio se u von Schusslerovu vinskom podrumu. Sakrivši se u neku nišu, čekao je.
Kad nitko nije sišao sljedećih nekoliko minuta, smatrao je da je siguran. Pogledao
je na sat: bilo je dvadeset minuta do ponoći. Pričekat će tu dolje još jedan sat.
Vjerojatno će Lana i von Schussler do tada otići spavati. Tek tada će i posluga
otići u krevet. Bilo je prerizično da dok su svi budni pretražuje nepoznatu kuću.
Sat je otkucavao. Ako je Kundrov uspio srediti svoj dio, nije ostalo više od šest
sati.
Za sve što je trebalo učiniti, to nije bilo dovoljno vremena.
384
36
Sat vremena poslije Metcalfe se šuljao zatamnjenim hodnicima zadnjega kata
schlossa.
Metcalfe je brzo shvatio da je plan kata tipičan za srednjovjekovne njemačke
dvorce. Prizemlje je bilo za poslugu; na prvom katu je bila kapelica, velika
dvorana s mamutskim stolom za blagovanje; na drugom katu je bio dnevni boravak.
Svaki je kat bio podijeljen u nekoliko krila. Postalo je jasno da je krilo s
tigrovim kožama na podu i lovačkim trofejima na zidovima pripadalo Rudolfu von
Schussleru. Metcalfe je prošao tiho pokraj nečega što se činilo kao gospodareva
soba. Na kraju dvorane bila je radna soba: Metcalfe je uhvatio krajičkom oka sobu u
Page 212
kojoj su bile nanizane knjige i teško pokućstvo.
Drugo krilo bilo je rezervirano za von Shiisslerovu djecu. Sljedeće krilo, koje se
očito manje koristilo, bilo je za posjetioce.
Ondje je trebala biti Lana.
Sve stoje Metcalfe znao ili primijetio kod von Schusslera govorilo mu je da su on i
Lana odvojeno spavali na obiteljskom imanju s ozračjem aristokratske pristojnosti.
Lana je vjerojatno to tražila.
Ispod jako ulaštenih vrata od kestena nazirao se tračak svjetlosti.
Svijetlocrvenkasti preljev govorio mu je da je to Lanina soba. Bila je unutra,
njezin šal bio je omotan oko svjetiljke; možda je čitala.
Ali, je li zapravo bila sama?
S vanjske strane vrata bio je batlerov poslužavnik prekriven platnom, a na njemu
zgužvani laneni ubrus, kristalna čaša, srebrni vrč za vodu, jedna čaša za
šampanjac, prazna. Po jedan primjerak od svega, primijetio je.
Bila je ondje, i bila je sama.
Okrenuo je mjedenu kvaku i polako otvorio vrata.
385
Čuo je njezin glas. - Rudi? Jesi to ti?
Metcalfe nije odgovorio dok nije ušao u sobu i zatvorio vrata za sobom. Soba je
bila cijela od raskošno izrezbarenoga drva, imala je kasetni strop i teške izvezene
draperije. Lana je sjedila u sredini golemoga kreveta s baldahinom, okružena
jastucima, zračila je kao i prvi put kad ju je vidio na pozornici. U
ružičasto-srebrnom negližeu njezina garavocrna kosa, koja je padala poput slapa oko
labuñega vrata, bila je veličanstvena. Lice joj se ozarilo, zadahtala je i
ispružila ruke kad je on potrčao prema njoj.
- Štiva, zolotoj - vikala je. - Mislila sam da te više nikada neću
vidjeti!
- Ne možeš me se tako lako riješiti - odgovori Metcalfe i zatim ju je
stao ljubiti u usta, dugo i žarko.
Kad se odmaknuo, vidio je da je plakala. - Kako si došao ovamo? Kako si došao do
Berlina? - spustila je glas do šapata. - Zašto si ovdje?
- Čuo sam da plešeš večeras. Znaš da nikad ne propuštam tvoje
nastupe kad sam u gradu.
- Ne, - reče kimajući, s lakoćom odbacujući njegovu priču - to je
zbog... dokumenata. To je ozbiljno. Mogu ti vidjeti u očima, Štiva.
Njezin glas je postao napet, preplašen. - Što je? Ima problema?
Metcalfe joj više nije htio lagati; lagao je dosad previše. - Daj ručenku - reče
uzimajući njezinu mekanu mirisnu ruku izmeñu svojih ruku. Sjeo je na krevet do nje
i počeo tiho govoriti. - Nije sigurno za tebe da ostaneš u Moskvi. Želim da odeš.
- Da prebjegnem - njezine su oči bile široke, blistave.
- To je vjerojatno tvoja zadnja prilika. Vjerojatno te više neće pustiti
iz zemlje.
- Štiva, golubčik, rekla sam ti: Rusija je moja rodina. Moja
domovina. Ona je ono što sam ja.
- Ona će uvijek biti tvoja rodina. Ona će uvijek biti ti. Lanuška,
uvijek će biti tu, dio tebe. To se neće promijeniti. Ali barem ćeš biti živa
i slobodna!
- Sloboda - počela je ogorčeno.
Metcalfe ju je prekinuo. - Ne, Lana. Poslušaj me. Ne poznaješ slobodu. Nitko tko je
roñen i odrastao u zatvoru ne može razumjeti slobodu.
- Zidine ne čine zatvor - citirala je - niti željezne rešetke kavez...
Ako imamo slobodu u svojoj ljubavi.
- Ali nemaš slobodu u svojoj ljubavi, Lana. Čak ni to!
-Moj otac...
-I to je laž, Lana.
- O čemu govoriš?
- Nije bilo urote. Sve su to isfabricirani »dokazi« koje su podmetnuli
nacisti da unište sovjetsku vojsku. SS je znao kako je paranoičan Staljin
u vezi s izdajnicima tako da su krivotvorili korespondenciju koja je
uplela sam vrh Crvene armije.
Page 213
- To je nemoguće!
- Ništa nije nemoguće, Lana, ništa što prelazi paranoičnu maštu.
Tvoj otac možda potajno prezire Staljina kao i svaki zdrav čovjek, ali
nikad nije kovao urotu protiv njega.
- Ti to znaš?
- Ja to znam.
Tužno se nasmiješila. - Bilo bi lijepo misliti da je sada na sigurnome.
- Ne - složio se Metcalfe. - Njegov sat otkucava.
- Sjećaš li se očevih pištolja za dvoboj?
- Onih koji su nekoć pripadali Puškinu?
- Da. Jednom mije rekao daje u stara vremena kada su ljudi vodili
dvoboje bilo gotovo stotinu tisuća ljudi koji su imali pištolje za dvoboj.
Znaš koliko se dvoboja vodilo svih tih godina? Možda tisuću. Imati
par pištolja za dvoboj i otvoreno ih pokazati, značilo je, govorio je,
upozorenje potencijalnim neprijateljima da te ne izazivaju jer si spreman
na borbu.
- Tvoj otac je spreman na borbu?
- On je spreman, da... ali da umre - prošaptala je.
Metcalfe je kimnuo. - Nedužnost nikad nije bila obrana u radničkom raju - reče
bijesno. - Stroj terora postavlja jednoga nevinog čovjeka protiv drugog, zar ne?
Stavlja doušnika u svaku zgradu; nitko ne zna tko obavještava, tko prijavljuje
nelojalnost, tako da nitko ne vjeruje nikomu. Nitko ne vjeruje susjedu, prijatelju,
čak ni ljubavniku.
-Alija tebi vjerujem - prošaptala je. Suze su joj potekle niz obraze.
Metcalfe nije znao kako da odgovori na to. On, koji joj je lagao, manipulirao
njome, nije zaslužio njezino povjerenje i od toga mu je bilo mučno. Njezino
povjerenje ga je sada tjeralo na povraćanje, njezina dobrota. Suze su mu navrle na
oči: tople, goruće suze frustracije i bijesa, suosjećanja. - Ni meni ne bi trebala
vjerovati - reče i zatvori oči.
387
- Jesi li do toga došao? Je li to ono što je tebi okolina učinila?
Tvoj svijet slobode učinio je da ne vjeruješ nikomu, je li? Dakle, po
čemu je onda tvoj »slobodni« svijet bolji od moga zatvora sa zlatnim
rešetkama?
- Lana, milaja, slušaj me. Slušaj me pažljivo. Ono što ću ti reći;
želim da znaš istinu. Nije me briga što ćeš poslije misliti o meni... Ne,
to nije istina; stalo mije što misliš o meni! Ali trebaš znati istinu i ako to
uništi sve, neka tako bude. Ako to upropasti operaciju, ako me zbog toga
više nikad nećeš htjeti vidjeti, neka bude tako. Ne mogu više imati laž na
svojoj savjesti. Zaslužuješ više, daleko više.
Više ga nije gledala. Sjedila je do njega na krevetu, činilo se da se povukla u
sebe. Još je držao njezinu ruku, ali činilo se da je postala hladna i vlažna. Nešto
u njemu takoñer je postalo ledeno, ali to nije bio led muškarca kojega je prestalo
biti briga; bila je to smrznuta unutarnja tundra čovjeka koji se osjećao sam i
preplašen kao izgubljeno dijete. - Želim ti nešto reći o operaciji u koju sam te
namamio - reče. Zašto to govorim! pitao se. Zašto to radim? Došao je ovamo s
jednostavnom namjerom da je nagovori da prebjegne, da sudjeluje u zadnjoj, drskoj
vratolomnoj operaciji koja će istodobno spasiti nju i spasiti operaciju WOLFSFALLE.
Ali sada... nešto je u njemu popustilo: nagon da kaže istinu toj ženi bez koje nije
želio živjeti. - Dokumenti koje sam ti davao. Oni za koje sam ti rekao da će
uvjeriti Hitlera i njegove ljude da su ruske namjere miroljubive...
- Znam - prekinula je. Otvorila je oči, ali gledala je u pod. Doimala
se jako zabrinuto. - Znam istinu, dorogoj Štiva. Znam što je bilo u tim
papirima.
- Pročitala si ih.
- Naravno da sam ih pročitala. Podcjenjuješ me, milenki. Rusija koja
ne predstavlja prijetnju Hitleru bio bi jasan poziv Hitleru da napadne.
Ljudi poput Hitlera i poput Staljina preziru slabost. To ih ne umiruje.
To ih provocira. Daje Hitler vjerovao daje Rusija slaba, poslao bi svoje
armije u Moskvu i Lenjingrad, odavno bi nas već okupirao. Ne, jedina
stvar koja je Hitlera zadržavala da ne objavi rat Rusiji bio je strah da je
Page 214
Rusija prejak protivnik. To znam.
Bio je zapanjen. Želio joj je pogledati u oči, ali ona je nastavila gledati u pod
dok je govorila. -Ali vi želite da Hitler i Staljin zarate. To je stvarni cilj.
Tvoji dokumenti govore Hitleru o Staljinovim planovima da prvi napadne Njemačku.
Hitlerovi ljudi, ako vjeruju u istinitost tih
dokumenata, nemaju drugog izbora nego da započnu invaziju.

Okrenuo se, uzeo njezino lice u obje svoje ruke. - Blagi Bože! - dahtao je. - Znala
si to cijelo vrijeme.
- I odobravam to, Stivuška. Mislim da je to opasno i hrabro, ali i
briljantno. To je jedina nada. Ako nas Hitler napadne, vjerujući da smo
slabi, to će ga odvesti u vlastiti grob. Da, Štiva, znam to otpočetka.
- Ti si predivna žena, najdivnija žena koju sam ikad upoznao. I
najizuzetnija žena koju sam ikad upoznao.
- Onda mi reci ovo, - reče ona zamišljeno - i moraš mi reći istinu:
misli li NKVD da odajem sovjetske vojne tajne? Jesi li me došao na to
upozoriti?
- Ne. Još ne. Ali samo je pitanje vremena kad će NKVD početi
sumnjati na tebe. Abwehr, njemačka vojna obavještajna služba ima vezu
u Lubjanki. Cure informacije u oba smjera. Niti jedna tajna nije istinski
sigurna.
- »Vezu«?
- Špijuna. Nekoga tko radi za njih, obavještava ih, izvješćuje ih.
- Špijuni medu špijunima!
Kimnuo je. - Nijemci su počeli sumnjati da su im dokumenti došli prelagano. Pitaju
se podmeću li im to Sovjeti.
- I ti misliš da će ta njihova... njihova »veza« u Lubjanki postaviti
pitanja o meni.
- Moguće je. Uvijek je moguće da cure informacije, u svakoj
operaciji koja uključuje više od dvije osobe. To je uvijek rizik.
- Ali to nije tvoja glavna briga. Ti se brineš da će operacija
propasti.
- Misliš da sam toliko bezobziran.
- Nisam dijete - odbrusila je, iznenada se okrenuvši prema njemu
raširenih očiju. Njezin izraz lica bio je bijesan. - Mislila sam da ćeš
dosad to shvatiti o meni. Oboje znamo stoje važno. Oboje znamo daje
sudbina slobodnoga svijeta važnija nego život bilo koje balerine.
Njezine riječi bile su hladan tuš. - Možda želim previše, - odgovorio je nježno -
ali želim te zaštiti i spasiti operaciju.
- Kako je to moguće?
- Kundrov.
- Kundrov? Kako to misliš?
- Ako nam to odobriš, Lana, Kundrov će te prijaviti svojim
pretpostavljenima.
^88
389
OSlMDffi
- Prijaviti me - reče. - Ne razumijem.

- Prijavit će svoje sumnje da ti, kći glasovitoga sovjetskog generala
odaješ vojne tajne njemačkom diplomatu u kojega si zaljubljena. To će
odjeknuti u Moskvi; to će doći do najviše razine. GRU će pozvati NKVD
i odmah će se izdati naredbe.
Kimnula je, strašna spoznaja joj je zamračila lice.
- Kad me uhite, Nijemci će to saznati preko svoga špijuna u Lubjanki.
Tako će Hitlerovi ljudi vidjeti da to nije bilo sovjetsko podmetanje. Bit će
uvjereni da su dokumenti autentični. - Slegnula je ramenima, njezin ton
bio je ležeran, ali nije mogla sakriti napetost, strah. - Smaknuće jedne
Page 215
beznačajne balerine sigurno vrijedi ako to znači Hitlerov kraj.
Metcalfe ju je zgrabio objema rukama, silom usmjerivši njezino lice prema svom.
- Ne! Ja te ne želim žrtvovati!
- Ja ću se sama žrtvovati - odgovorila je Lana hladno.
- Slušaj me! Neće te uhititi. Znaš kako funkcioniraju te stvari.
NKVD te neće uhititi na njemačkom tlu. Namamit će te kući, reći će ti da
se moraš odmah vratiti. Reći će ti da je stvar hitna. Možda nešto s tvojim
ocem. Iskoristit će neki izgovor, neku varku. Ukrcat će te na prvi vlak iz
Berlina i kad doñeš u Moskvu, tada će te uhititi.
- Da, da - složila se. - Tako će to doista učiniti.
- Ali ti nećeš ići na taj vlak! Ti ćeš prebjeći: mislit će da ti je netko
javio, da si shvatila istinu i umjesto toga odabrala bijeg. Izabrala si život
umjesto smaknuća; to je vrlo razumno.
- A kako ću ja to prebjeći?
- Trebaš reći samo riječ, Lana, i nazvat ću Švicarsku. Britanske
specijalne operacije i RAF imaju flotu malih jednokrilaca Lysandera koji
služe da izbace padobranom agente na teritorij koji su okupirali nacisti.
Povremeno i pokupe nekog.
- Oni lete u njemačkom zračnom prostoru?
- Poznate su im mogućnosti i raspored nacističke protuzračne obrane.
Lete nisko i dovoljno brzo da nacistička obrana nema vremena reagirati.
Ti zrakoplovi su već napravili na tucet takvih letova. Ali tempiranje je
izuzetno zamršeno. Sve zahtijeva visok stupanj koordinacije. Kad jednom
zatražimo letjelicu, moramo biti spremni naći se s njom, signalizirati na
označenom mjestu sastanka izvan Berlina. Ako ne bude savršenoga
tempiranja, zrakoplov neće nikad sletjeti. Kružit će uokolo i vratiti se na
uzletište Tempsford u Bedfordshireu. I zatim će se prozor zatvoriti.
- Prozor?
- Kad jednom Kundrov prenese izvješće o tebi u Moskvu, imat ćemo
samo jednu priliku da se ukrcamo u zrakoplov. Ako je promašimo,
NKVD će te ščepati. A to ne želim.
- A Kundrov?
-Već smo razgovarali o tome. Već je sredio svoj dio. Sve što trebam učiniti jest
nazvati Bern i kad saznam daje poslan Lysander, Kundrov će izvijestiti Moskvu.
Vlasti u Moskvi će koordinirati tvoje uhićenje s NKVD-om ovdje. Mašinerija će se
pokrenuti. Bit će nezaustavljiva. Tada neće biti povratka.
- Vjeruješ mu?
- To isto pitanje mi je i on postavio. Spasio je tvoj i moj život. -
Metcalfe se prisjetio Kundrovljeve želje da prebjegne. - Imam i drugih
razloga da mu vjerujem. Ali, Lana, to ovisi o tebi.
-Da.
- Želim da dobro razmisliš o tome. Možda zvuči izuzetno riskantno,
ali mislim da je čak mnogo riskantnije da se vratiš u Moskvu gdje je
samo pitanje vremena kad će te uhititi.
- Rekla sam da, Štiva.
- Shvaćaš da se stvari svejedno mogu izjaloviti?
- Rekla sam ti, nisam dijete. Ništa u životu nije zajamčeno. Ništa u
našem svijetu nije sigurno. Ne više. Ostaviti oca, to će me ubiti, dragi.
Ali rekla sam mu doviñenja zadnji put, baš kao što to činim svakoga
jutra. Tako da ti kažem: da.
Oboje su na trenutak utihnuli.
- Moram obaviti dva telefonska poziva. Jedan Kundrovu koji
očekuje moj poziv. Izvukao je komadić papira na kojem je načrčkao broj
telefonske govornice u središtu Berlina. - Drugi u Švicarsku. Von
Schiissler je diplomat, što znači da mu Ministarstvo vanjskih poslova
daje telefonsku liniju s meñunarodnim pristupom koji nema mnogo
ostalih Nijemaca.
- Ima telefon u svojoj radnoj sobi. Nazvao je Njemačko
veleposlanstvo u Moskvi čim smo stigli ovamo.
Pogledao je na sat, nešto stoje, shvatio je, radio prečesto te večeri.
Page 216
- Dobro. Imamo pet sati, čak i manje. Ako sve bude po planu, kad
nazovem Kundrova, on će nazvati Moskvu. Kotač će se vrlo brzo početi
okretati; Kundrov će se pobrinuti za to. Zatim će te nazvati, vjerojatno
u roku od jednoga sata, netko iz NKVD-a, no on će se predstaviti kao
ion
391
netko visoko iz uprave Boljšoj teatra, netko za koga nisi nikad čula. Reći će ti da
ti se otac razbolio, da trebaš biti u Moskvi jer ti si očev zakonski skrbnik. Dat
će ti upute kako da doñeš do Berlin Ostbahnhofa i da se ukrcaš na vlak
Bruxelles-Moskva koji polazi iz Bruxellesa u 19:30 i staje kratko u Berlinu u 04:2
ujutro. -1 zatim?
- I zatim će Kundrov doći u schloss da te odvede na mjesto odakle
će nas pokupiti. To je napušteni filmski studio izvan Berlina koji se
trenutačno koristi kao varka, lažni grad, napravljen da prevari savezničke
snage, da odvrati bombardiranje od Berlina. Ima veliko polje koje je
dovoljno za slijetanje maloga zrakoplova. Čini se daje, otkad je napušten,
najsigurnija lokacija u krugu od šezdeset kilometara od Berlina. Dakle,
da bi ovaj plan uspio, zrakoplov ne smije ući u njemački zračni prostor
dok ti ne primiš poziv iz NKVD-a, ali treba ući prije nego što te očekuju
na Ostbahnhofu. Cijeli tijek će se naknadno provjeriti. Sve mora djelovati
uvjerljivo. Mora izgledati kao da si primila taj poziv, da si bila sumnjičava
i razgovarala sa svojim dreserima.
- Svojim dreserima?
- S ljudima za koje radiš. Žao mi je. To su riječi iz moga svijeta, ne
tvoga.
- Ali kako ćeš uspjeti srediti zrakoplov u tako kratkom roku?
- Ljudi koje znam imaju veliki utjecaj. Ako ispadne da se hitni let
ne može srediti, odgodit ćemo sve dok to ne bude moguće. Kundrov
neće poslati izvješće Moskvi prije nego što bude siguran da mogu dobiti
zrakoplov.
Zastala je, činilo se da razmišlja o nečemu. - A što ako zrakoplov prisilno sleti
zbog njemačkoga ratnoga zrakoplovstva ili ga ono sruši? A NKVD me već planira
uhvatiti.
- Ne želim razmišljati na taj način, Lana - reče Metcalfe nakon
stanke.
- Moraš uvijek biti pripravan na najgore.
- Katkad nemaš izbora. Nadaš se najboljem.
- To je vrlo ležeran stav kad govoriš o sudbini nečijega života. Ili čak
o sudbini svijeta.
- Nema ništa ležerno u tome. Ja sam Amerikanac, ja sam optimist.
- A ja sam Ruskinja, i prema tome sam pesimist. Samo jedno od nas
dvoje može imati pravo.
-Ali uskoro ćeš, draga moja, biti i sama Amerikanka. Slušaj, vrijeme
postaje kraće dok sjedimo ovdje pričajući. Moramo se maknuti i to brzo. Moramo
bježati. Ako sve ispadne dobro, do ovoga doba sutra, draga, bit ćemo oboje na
mjestu gdje možemo konačno prestati bježati.
392
393
37
Metcalfe je stajao pokraj vrata, ista kroz koja je ušao u schloss, i pazio hoće li
se pojaviti psi čuvari. Nije ih bilo u blizini; vjerojatno su se vratili u
uobičajena odmorišta pokraj vrata i kamenih zidina imanja. I patrola Gestapa, koja
Page 217
nije uspjela uhvatiti Metcalfea, nestala je, vjerojatno je prebačena na novi
zadatak. U brzom trku stigao je do parkinga gdje je ne paleći svjetlo pronašao,
kako visi na zidu, ključ od daimlera.
Auto se tiho upalio. Izveo ga je iz parkinga niz prilaz do glavnih željeznih vrata
koja su bila zaključana. Zaustavio je daimler. Nekoliko njemačkih ovčara i
dobermana pojavilo se u tami, vireći u automobil, oči su im bile jarkožute. Stajali
su, a nekoliko njih je tiho režalo, odašiljući na taj način upozorenja. Očito nisu
bili sigurni što da rade budući da su prepoznali automobil, ako ne i vozača. Ali
kad Metcalfe jednom izañe iz automobila da otvori ili otključa vrata, čak i pod
pretpostavkom da to može učiniti, psi će ga namirisati, identificirati ga kao
uljeza i skočiti na njega. Čak i ako se obrani pištoljem, buka će probuditi
poslugu, možda čak i von Schilsslera.
Psi su počeli okruživati automobil, zavijajući tiho, režeći. Doimali su se
znatiželjno, zbunjeni zbog čudnoga vozača u poznatom vozilu. Okupilo ih se sada
pet, šest, svi su pozorno stajali, svi su bijesno zurili.
Bila je to pat pozicija. U bilo kojem trenutku jedan od pasa mogao bi početi
lajati, a zatim i ostali, i von Schusslerova posluga bi se probudila. Da bi
otključao i otvorio vrata, morao je izaći iz automobila. Činilo se da nema druge
mogućnosti, a sat je otkucavao. Raspored je bio sreñen, bio je neopoziv. Nije se
moglo gubiti vrijeme!
Srebrno svjetlucanje mu je zaokupilo pozornost.
Tanka metalna cijev stajala je u malom odjeljku na komandnoj ploči. Uzeo ju je:
bila je to zviždaljka.
394
Zviždaljka za pse.
Sjetio se kako ju je vozač iskoristio da usmjeri pse nekoliko sati ranije. Stavio
ju je u usta i puhnuo jako. Proizvela je samo slabašni zvuk istisnutoga zraka, zvuk
zviždaljke je emitirao na frekvenciji koju su čuli
samo psi.
Iznenada je rezanje prestalo. Psi su se odmakli daleko od automobila
i poslušno sjeli.
Oprezno je otvorio vrata automobila, zviždaljku je čvrsto stisnuo u ruci ako je
bude trebao. Izašao je, otišao do ulaznih vrata i bilo mu je lakše kad je vidio
daje veliki željezni ključ i dalje u bravi. Obijanje brave ne bi bilo komplicirano,
ali sad je uštedio pet minuta.
A trebala mu je svaka minuta.
Voñen kartom Berlina koju mu je dao Chip Nolan vozio je brzo koliko se usudio, nije
htio privući pozornost Orpa, Ordnungspolizei.
Dok je vozio, u glavi je uvježbavao dogovore s Chipom i Kundrovom. Uobičajeno mirni
Corky bio je iznenañen što čuje Metcalfeov glas s izravne glavne linije iz Berlina.
- Bože, momče, odakle zovete, iz Fiihrerova privatnog ureda? - reče. Pozdravio je
Metcalfeov molbu dugom šutnjom. Metcalfe je očekivao da će Corcoran imati brojne
primjedbe na plan, ali na njegovo iznenañenje, stari ih nije imao. Nije se čak ni
žalio što ga budi usred noći. Imao je samo jednu primjedbu. - To nije kao
naručivanje taksija, Stephene. Nemam pojma kakvi su uvjeti za letenje, vidljivost.
- Ostarjeli gospodar špijuna je ostavio telefonsku slušalicu na nekoliko minuta i
kad se vratio, rekao je: - Lysander će odmah poletjeti iz RAF-ove lovačke baze u
Tangmeru, na engleskoj obali, i stići u tri ujutro. Nemate pojma koliko sam veza
morao nazvati da to izvedem. - Naznačio je točnu lokaciju koju je izabrao za
slijetanje i mehanički izdiktirao niz uputa.
Čim je Metcalfe spustio slušalicu, nazvao je Kundrova na broj govornice koju mu je
dao Rus. Nisu govorili duže od minute; obojica muškaraca su znala što treba
učiniti.
- Sad ću nazvati Moskvu - reče Kundrov. - Ali kad jednom uspostavim vezu to je
neopozivo. Nema povratka.
Metcalfe se približio mjestu skupljanja i bio je zapanjen. Corky gaje pripremio,
ali svejedno je bilo zapanjujuće.
Mjesto je izgledalo kao golemi kompleks zgrada posloženih u potkovu oko velikoga
otvorenoga travnatog polja. U centru je bila
395
golema grañevina, poput hangara s valovitim limenim krovom: s obje strane su bile
Page 218
omanje zgrade od opeke. Dim je izlazio iz mnoštva njihovih dimnjaka. Oko zgrada su
bili raštrkani spremnici za gorivo i bačve za otpad. Činilo se kao neki
industrijski pogon, vjerojatno divovska tvornica za proizvodnju streljiva.
Zapravo, to je bila scena. Iako je zgrada u središtu bila stvarna, grañevine s obje
strane bile su lažne, bačve, spremnici i kamioni vjerojatno takoñer lažni.
Tu je bio smješten napušten filmski studio, golemo zemljište koje su konfiscirali
nacisti i pretvorili ga u lažno naselje. Hitlerovi ljudi su brzo sagradili na tucet
takvih mjesta po Njemačkoj u zadnjih nekoliko mjeseci; petnaest samo u Berlinu.
Bili su inspirirani, neki su rekli, Britancima koji su tijekom nedavne borbe za
Britaniju postavili pet stotina lažnih gradova, aerodroma, brodogradilišta i baza,
sagradili ih od šperploče i lima na udaljenim područjima, projektirali ih da namame
naciste da bombardiraju te lažne objekte, a ne prave gradove. Strateška varka je
bila veliki uspjeh, nacisti su izgubili dragocjeno vrijeme i materijal i tako je
smanjena šteta u naseljenim središtima.
Stari kineski taktičar Sun Tzu rekao je: borba se temelji na varci. I nacisti su
ozbiljno shvatili taj princip. U Berlinu, Lietzensee, jezero izmeñu Kurfurstendamma
i Kaiserdamma, bilo je korisni vodič za nadolazeće bombardere koji su ciljali
središte grada tako daje Luftwaffe zbunio neprijateljski radar prekrivši jezero
golemim trupcima koji su odozgo sličili na stambene zgrade.
Odjenuli su kandelabre poput jela, stavili kamuflažne mreže po Charlottenberger
Chaussee sve od Tiergartena do Brandenburških vrata, nakitili su ih zelenim vrpcama
od tkanine da izgledaju poput šume. Lažne vladine zgrade su postavljene u blizini
kolodvora Ostkreuz S-Bahn da prevare savezničke izviñačke zrakoplove da misle kako
je to Wilhelmstrasse.
Ali niti jedno lažno mjesto u cijeloj Njemačkoj nije bilo tako detaljno izgrañeno
kao ovo.
Brandenburški studiji su osnovani 1921. kad je njemačka filmska industrija bila na
vrhuncu i ozbiljan takmac Hollywoodu. Legendarne zvijezde poput Marlene Dietrich i
Pole Negri te talentirani redatelji poput Fritza Langa i Ernsta Lubitscha radili su
ovdje. Ubrzo nakon stoje Treći Reich došao na vlast i preuzeo kontrolu nad filmskom
industrijom te prognao sve »nearijce«, Brandenburški studiji ostali su bez posla.
396 .
Nacisti su konfiscirali golemo zemljište koje je služilo za snimanje vesterna i
biblijskih epova. Mamutski tonski studio smješten u betonskoj zgradi u središtu bio
je pun scenografije i rekvizita koji su se nakupili kroz gotovo dva desetljeća
povijesti Brandenburških studija. To je sad bilo napušteno, setovi na kojima je
snimljeno toliko njemačkih klasičnih filmova sada su skupljali prašinu.
Ali varka koju su stvorili stručnjaci u Luftwaffeu, s obje strane tonskoga studija,
nizovi lažnih zgrada od opeke, pretvorila je cijelo mjesto u zadivljujuću repliku
tvornice za proizvodnju oružja. Čak je i umjetno stvoreni dim, koji je izlazio iz
dimnjaka i trebao privući pozornost neprijateljskih zrakoplova, bio uvjerljiv.
Optička iluzija bila je savršena.
Ovo područje, gotovo odmah zapadno od Berlina, bilo je dobro izabrano da zavara
britanske lovce jer je bilo blizu mjestu gdje je bilo smješteno toliko njemačke
vojnoindustrijske proizvodnje. Siemensov pogon Krafhverk West bio je blizu kao i
AEG-ove tvornice, Telefunkenove tvornice za radiokomunikacije, pogon za proizvodnju
tenkova Alkett i tvornica motora Maybach, Berlin je bio okružen industrijom koja je
grozničavo izbacivala komponente za nacističku ratnu mašineriju.
Mjesto je, naravno, bilo napušteno, kao i sva nacistička lažna naselja. Zbog toga
je to bila jedna od najsigurnijih lokacija u Berlinu za Metcalfea, Lanu i Kundrova
da se nañu. Još važnije, tu je bilo otvoreno, snijegom pokriveno polje veličine
nekoliko stotina četvornih metara koje je nekoć bilo studio. To je područje bilo
dovoljno veliko da Lysander sleti i lako se podigne; maloj letjelici nije trebalo
više od dvjesto metara.
Tri četvrtine mjeseca svijetlilo je na nebu, što je bila sreća; osvjetljavat će
putanju pilotu, mislio je Metcalfe. RAF-ovo fotografsko izviñanje je već imalo
detaljne zračne fotografije Berlina; ovaj mamac je zapravo bio dobro poznat
britanskim obavještajcima. Naposljetku, RAF je imao više od četrdeset bombardiranja
nad Berlinom od kolovoza i sa svakim napadom je poboljšavao točnost.
No, postojale su procedure koje su se morale poštovati da bi se osiguralo da
skupljanje proñe glatko. Corky je poslao Chipa Nolana da pomogne Metcalfeu pri
slijetanju. FBI-evac će donijeti asortiman potrebne robe, uključujući baterije koje
Page 219
služe da se pošalje dogovoreni znak pilotu Morseovom abecedom. Ako pilot Lysandera
ne vidi signal bljeskanjem sa zemlje koji pokazuje da može sigurno sletjeti, samo
će proći bez spuštanja i vratiti se u Englesku. Nolan će donijeti signalne
397
T
baklje vjerojatno iz skrovišta u Berlinu, od antinacističkoga pokreta otpora. Tri
baklje, Corky je dao upute, trebaju se staviti na sletnu stazu u obliku velikoga
slova L da označe stazu za slijetanje. Pilot će spustiti jednokrilac kod prve
baklje i zatim se okrenuti oko 150 metara izmeñu druge dvije. Ostavit će upaljen
motor; šanse da se Lysander zaglavi i zatim da ne može ponovno upaliti motor bile
su prevelike. Sve u svemu, zrakoplov neće biti na zemlji više od tri minute, pod
pretpostavkom da sve proñe glatko.
Ali ta pretpostavka činila se sve manje održivom. Bilo je previše toga što se moglo
izjaloviti, previše ljudskih varijabli.
Cijeli lažni pogon za proizvodnju oružja bio je okružen niskom ogradom od
bodljikave žice koja nije postavljena radi sigurnosti već radi privida odozgo.
Metcalfe je uvezao daimler kroz otvorena vrata i parkirao ga na makadamu ispred
betonske zgrade s tonskim studiom.
Pretražujući područje da provjeri ima li možda neočekivanih posjetitelja, izašao je
i približio se tonskom studiju u kojem se trebao naći s Chipom. Prošao je jednu od
lažnih ciglenih zgrada. Čak na udaljenosti od 4-5 metara, oslikane cigle djelovale
su stvarao. Redovi prozora, oslikani na šperploči, pojačavali su iluziju. Grañevine
su imale zidove i krovove, nekoliko izrezanih prozora, a efekt je bio izuzetno
realističan.
Pogledao je na sat. Chip je već trebao stići.
Hodao je tonskim studijem do glavnog ulaza koji je bio nasuprot polja. Glas,
prepoznao gaje kao Nolanov, zazvao gaje iz zgrade.
FBI-evac je držao drveni sanduk, stajao je ispred zadivljujuće realistične replike
berlinske ulice, dugačkoga niza pročelja zgrada iz 19. stoljeća, na lažnoj ulici od
kamenih ploča na kojoj su bile nanizane ulične svjetiljke, poštanski sandučić i
terasa kavane. Metcalfe je odmah prepoznao set iz klasika Marlene Dietrich.
- Hej, tu si! - Metcalfe je viknuo. - Na vrijeme. Drago mi je što si tu. To neće
biti lako.
Gledao je uokolo unutrašnjost zgrade, diveći se. Bila je velika poput kolodvora
nekog europskog grada, ali bila je ispunjena setovima u dugim nišama, neki su se
srušili i nagomilali, mnogi su jednostavno ostali tu napušteni, kao daje snimanje
tucet filmova iznenada prekinuto. Tu je bio niz ludih njemačkih ekspresionističkih
kuća, s raznim krovovima, prozori oslikani pod raznim uglovima, nešto što je
vjerojatno korišteno pri snimanju klasičnoga nijemog filma Ormar dr. Caligarija.
Unutrašnjost profinjena stana na Manhattanu. Minijaturna švicarska koliba na
oslikanoj
podlozi Alpa. Prednja strana pekarnice, KONDITOREI oslikan na tabli gizdavom
goticom, a izlog nakrcan blještavim nalakiranim kolačima. Londonski krovovi u
gotovo naravnoj veličini.
Chip se skromno nasmiješio. - Znaš što kažu u Birou. Niti snijeg niti kiša niti
vrućina niti tmina noći... ne, čekaj malo. To je pošta - Nolanov pogled bio je
topao, ali oprezan dok je sjedao na sanduk.
- No, kako bilo, drago mije što si ovdje.
- Je li? - Nolan se nasmiješio. - Treba cijeniti taj princip podjele na
odjele. Ali katkad je držanje kolega u mraku najopasnija od svih stvari.
Metcalfe je slegnuo ramenima. - Može biti.
- Znaš, saznao sam za sastanak iz ureda prije sat vremena. A stvari
stoje tako da se ja jako brinem zbog nepovredivosti operacije. Čini se da
nam je sigurnost ugrožena na visokoj razini.
- Misliš, sad si to tek shvatio? Nakon što je Corky izgubio... -
Metcalfe je odlutao. Ostarjeli gospodar špijuna uvijek je pazio da odijeli
informacije unutar i izvan Registra. - Gle, želiš li mi nešto reći? Onda mi
to reci sada. - Pogledao je na sat i pokušavao dokučiti nad kojim dijelom
države upravo sada leti Lysander. Živci u njegovu tijelu bili su napeti.
- Pogrešno si me shvatio. Mislim da ti imaš meni nešto reći.
Page 220
- Ne shvaćam.
- Mislim da ima puno stvari koje mi možemo spojiti, nas dvojica,
ako usporedimo bilješke. Ali treba staviti karte na stol. Za početak, što
radiš u Berlinu?
- Mislim da znaš - pokazao je oko njih. - Izvlačenje.
- Da, ali zašto?
- To je složeno pitanje i stvarno sad nije trenutak da o tome
razgovaramo, u redu? Recimo samo da se tiče ruske veze.
- Ruske veze, da-Nolan se približio, njegovo lice bilo je jako mrko.
-1 ti upravljaš tom ruskom vezom.
Metcalfe je slegnuo nelagodno. - Na neki način.
- Ili Rusi upravljaju tobom?
- O čemu ti to, dovraga, pričaš?
- Moram znati što su ti rekli, prijatelju - Nolan je govorio ravnim
tonom.
- Ne shvaćam - Metcalfe se nije trudio prikriti čuñenje.
FBI-evac gaje gledao hladno; Metcalfe je znao taj pogled. To je bio
pogled profesionalnog ispitivača koji je znao moć budne šutnje. - Gle, vidio sam
zajedno tebe i onoga tvog prijatelja iz GRU-a. Kundrova, je li?
398
399
Ispred Opere? Misliš da ne znam da radiš s njim?
- Radim s njim, kažeš? Stvarno si sve pogrešno shvatio. On radi s
nama - pomaže nam da pobjegnemo, uz veliki rizik po sebe!
Nolan se kratko, podrugljivo nasmiješio. - Znaš onu priču o čovjeku koji nañe
čegrtušu na snježnoj planini. Cegrtuša kaže: »Smrzavam se ovdje, gladujem ovdje.
Povedi me u dolinu i obećavam da ti nikad neću nauditi. Nisam poput drugih.« I
čovjek to napravi. Čim su došli do doline, zmija gaje snažno ugrizla. Čovjek reče:
»Ali, obećala si!« Zmija odvrati: »Hej, znao si što sam kad si me podigao.«
- Hvala na uputama za snalaženje u divljini. Ali ako ne stavimo
baklje na točnu poziciju, i to odmah...
Nolan je nastavio unatoč njegovim prosvjedima. - Ja samo pričam. Ne možeš vjerovati
sve što kažu. Sve ima svrhu, a svrha je uvijek manipulacija. Da baci sjeme razdora.
Da okrene ljude protiv pravih prijatelja. - Nolan je zastao. - Onda, što ti je
rekao za mene?
- Što? - Metcalfeovo čuñenje zamijenila je nagla razdražljivost.
Ponovno je pogledao na sat. - Nismo razgovarali o tebi. Zašto i bismo?
- Trenutak nakon što je to izgovorio, sjetio se da je Kundrov doista
pitao za Nolana. - Vidio sam to lice negdje. Možda u nekoj našoj knjizi
s licima.
- Nema razloga - reče Nolan jednolično. - Hej, ja sam samo onaj
koji otvara i zatvara omotnice. Tko traži, taj nañe. Točno?
- Ako smatraš da sam ja sigurnosni problem... to je ludo, je li
tako?
- Smiri se, mali - Nolan ga je nastavio pažljivo promatrati i nakon
duge pauze namignuo je i nasmiješio se mladom čovjeku kao da su
njegove sumnje smirene.
- Samo sam trebao biti siguran.
- Dobro, hoćeš li mi pomoći ili ne? - reče oštro Metealfe.
- Cijelo umijeće špijunaže sastoji se u tome da ljudi rade tvoj prljavi
posao, a da to ne shvate. Rusi su majstori toga. Evo što je. U zadnjih
nekoliko tjedana saznao sam za špijunski krug. Izvanredan, vrlo skriven.
Operira po cijeloj Europi, čak i u SAD-u, i u potpunosti je ugrozio
integritet američke vanjske politike. Bombarder za obrušavanje štuka
iznad Washingtona ne bi napravio veću štetu.
- Isuse Kriste, Chipe, jesi li siguran?
- Sto posto siguran, prijatelju. Ali napredujemo protiv njih. Gazimo
ih. Mičemo kurvine sinove, jednog za drugim. Čim saznam jedno ime,
Page 221
mi djelujemo. Previše toga visi na koncu da bi se zajebavalo okolo. Govorim o
ćeliji, mreži visoko rangiranih Amerikanaca i Europljana, mnogi od njih iz starih,
uglednih obitelji, neki od njih pripadaju vlasti iz sjene. To je doista
nevjerojatan pothvat. -Ali ako su Sovjeti postavili taj lanac...
- Nisam rekao da jesu. Nisu trebali. Moraš se prisjetiti omiljenoga
pitanja druga Lenjina: Tko ima koristi od toga? Kad imaš koristi od
takvoga špijunskoga lanca, nije bitno tko njime upravlja.
- Kako to da Corky to nikad nije spomenuo?
- Možda zato jer je on član - Nolan je namignuo i krenuo korak
prema Metcalfeu. -1 ti si član.
Krv je udarala u Metcalfeovim ušima. - Imaš li pojma kako luñački zvučiš? Nema
vremena za tvoje paranoične fantazije. I sljedeći put kad budeš htio optuživati,
predlažem da...
- Moraš cijeniti što ja promatram znakove. Poznajem strukturu.
Vjeruj mi, ja sam imam prste u više stvari nego što ti to možeš zamisliti.
Ruska obavještajna probije šifru za koju su me moji prijatelji u
Sicherheitsdienstu uvjerili daje neprobojna i iznenada GRU šalje svoga
čovjeka u Berlin da me cinka. Sljedeće što znam jest da si telefonirao
Corkvju koji mi se javio s nekim blesavim izgovorom da se pojavim na
brandenburškom mamcu s baterijama i bakljama. - Polako je zatresao
glavom smiješeći se s gañenjem. - Oprosti, ali više ne padam na to. Više
ne vjerujem u ta Corkvjeva sranja. Da budemo jasni, James ili da te
zovem Stephenl
Metealfe je bio zapanjen. Moji prijatelji u Sicherheitsdienstu. Spoznaja je
iznenada sazrela, zastrašujućom brzinom. Nolan je bio izdajica. To je bio Nolan,
cijelo vrijeme.
- Isuse Kriste! - Metealfe je uzviknuo. - Ti si taj, ti si taj koji ih je
sve otkrio! - Razum mu se okretao.
Pištolj colt .45 se nekako stvorio u Nolanovoj ruci prije nego što ga je Metealfe
uopće primijetio. Bio je uperen direktno u Metcalfeovo čelo.
Telefon je zazvonio, njegovo zvono je bilo kreštavo i neskladno. Lana Baranova,
ležeći u krevetu, gledala je kako zvoni, grozeći se poziva, znanje je činilo sve to
još strasnijim.
Nakon tri zvona, netko se javio na telefon, vjerojatno posluga, i zatim
400
401
je nastupila tišina. Ležala je tresući se. Bila je spakirana i spremna.
Nekoliko minuta kasnije netko je zakucao na njezina vrata.
~Da?
Vrata su se polako otvorila. Eckbert, jedan od Rudijevih lakaja, stajao je u kućnom
ogrtaču, kosa mu je bila nepočešljana. S čudnim naklonom je rekao: - Enstschuldigen
Sie, gospoño. Oprostite što vas ometam, ali imate poziv.
- Tipovi u pariškoj postaj i... nema šanse da su se nacisti mogli ubaciti
bez tebe... Roger Martin... Amos Hilliard... to si bio ti\ - Metcalfe je
osjećao kako mu srce tuče.
Chipovo rumeno lice sjajilo se od znoja. Njegove vodenaste sive oči činile su se
mrtvima. - Daješ mi više zasluga nego što treba, stari. Samo sam pokazao SD-u pravi
smjer, dao im imena i lokacije kad sam saznao za to. Oni imaju ljude koji...
pospremaju.
- Pospremaju... - Metcalfe je ječao. Sablasna slika Scoopa Martina
prerezanoga vrata bljesnula mu je u glavi. Amosa Hilliarda. Dereka
Comptona-Jonesa i Johnnvja Bettsa, u Parizu...
Sad ga je obuzeo napad bijesa. Pogledao je u cijev pištolja koja je bila uperena
direktno u njega. Djelovala je kao strašna modrica na oku. Pogledao je Chipove oči
koje su djelovale poput bušotine. - Spusti pištolj, Chipe - reče.
- Vidi, katkad domoljubi moraju izabrati strašne stvari - reče Nolan.
Pištolj se nije ni pomaknuo. - Svijet nije lijepo mjesto. Trebaš izabrati
Page 222
strane.
- Izabrati...strane? - Metcalfe je eksplodirao. - A ti ... na čijoj si
strani? Na strani fašista? Nacista? Adolfa Hitlera?
- Ja sam na strani realizma, momak. Ja sam na strani jače Amerike.
Ne blagoga socijalizma države blagostanja, u što su Roosevelt i njegovi
prosovjetski New Dealeri pokušavali pretvoriti Ameriku. Vidiš,
Metcalfe, da nisi bio toliko slijep za ono što se dogaña oko sebe, možda
bi se suočio s brutalnim činjenicama. Postoji na tisuće komunista na
plaći u Washingtonu i Roosevelt to zna. Što on kaže? On kaže: »Neki od
mojih najboljih prijatelja su komunisti.« Tko mu je najbliži savjetnik?
- Harry Hopkins. Spusti pištolj, Chip.
- Točno. Harry Hopkins. Poznati utjecajni sovjetski agent. Zapravo
živi u Bijeloj kući. Većina Rooseveltova trusta mozgova su članovi,
s članskom iskaznicom komunističke partije. Puzavci pred njihovim
Ujakom Joeom. Dobro je znati Ujaka Joea, kažu drugovi. Koja je prva stvar koju je
Roosevelt učinio kad je došao na vlast? Priznao je Sovjetski Savez, dao je
legitimnost lupežima koji su ukrali Rusiju, boljševicima koju su jasno rekli da
žele širiti komunizam po cijelom prokletom svijetu. Roosevelt i njegovi kompanjoni
crvenoljupci žele predati svijet sovjetskom robovskom imperiju. Ustanoviti jednu
svjetsku vladu koja će vladati iz Moskve. To ti ne shvaćaš, Metcalfe.
- Shvaćam činjenicu da si ti prokleti fašist - reče Metcalfe tiho.
- To je samo riječ - Chip je odbrusio. - Nacionalsocijalisti, nacisti,
fašisti, zovi ih kako želiš, nije me briga, bolje se moli da su oni val
budućnosti. Bilo da se slažeš ili ne slažeš s Hitlerom, moraš biti budala
da ne vidiš kako je preuzeo trulu, propalu zemlju koju su pregazili
Židovi i komunisti i počistio je, izgradio je u pokretačku silu, najjaču,
najmoćniju naciju u Europi.
-To je tiranija.
- Ne, stari. »Tiranija« je ono što slavenske horde rade u Rusiji,
genocid bijele rase. Reci mi nešto, Metcalfe: jesu li te tvoji bogati
roditelji iz Društvenoga registra odgojili da budeš crveni ili su te obratili
na Yaleu?
Metcalfe se nasmiješio. - Dakle to ti misliš... da sam komunist.
- Ne, nisi komunjara, Metcalfe. Znaš što si? Ti si ono što je Lenjin
nazvao »korisnim idiotom«. Tako je nazvao sve slaboumne sovjetske
apologete i ulizice u zapadnim demokracijama koji su uvijek branili
komunističku internacionalnu bez obzira na to koliko je bila brutalna.
Sada nas svi vi korisni idioti pokušavate gurnuti u rat protiv nacije koja
nam uopće nije prijetnja. Tako da milijuni američkih dečki umru vani da
bi Europa bila sigurna za Ujaka Joea.
- Nacija koja nam ne predstavlja prijetnju... govoriš o nacističkoj
Njemačkoj? Treći Reich? Čiji su tenkovi već pregazili Francusku,
Poljsku, Norvešku, Dansku, Nizozemsku i Belgiju.
- Lebensraum. Nazovi to: prostor za disanje. Pretpostavljam da nisi
primijetio kako je tvoj Ujak Joe grabio nekretnine lijevo i desno dok
smo mi gledali u Hitlera, je li? Već je izvršio invaziju na Finsku, Litvu,
Latviju i Estoniju, velike dijelove Rumunjske, Poljske... A rat je jedva
počeo. Roosevelt i njegovi boljševički gospodari nisu sretni zbog načina
na koji je Hitler porazio komunizam u Njemačkoj. Nacistička Njemačka
je jedina kočnica boljševizma koju imamo. Nije ni čudo da nas Roosevelt
želi uvesti u rat. To je titanski globalni sukob, kompa, a Ameriku se gura
ACM
403
IMMBfi
na pogrešnu stranu. Bijela kuća i dečki u prugastim hlačama u State Departmentu,

svi se kurvaju za Ujaka Joea, a onda Roosevelt i njegov kompić šupčina Alfred
Page 223
Corcoran šalju agente po cijelom svijetu da se bore protiv Hitlera, jedinoga pravog
prijatelja kojeg imamo. Agenti poput tebe, Metcalfe, zapravo nešto rade. Ti si na
terenu, vodiš operacije i zato si prava napast. Jer ako se ljudi poput tebe ne
zaustave, tvoji prijatelji u Moskvi će uskoro prolaziti kroz Europu kao nož kroz
maslac.
Metcalfe je samo kimnuo. - Sad shvaćam. Zato si želio saznati nešto o Kundrovu.
Nisi znao je li ti sovjetska obavještajna za petama. Bojao si se da te on nije
možda raskrinkao.
Nolan je slegnuo ramenima. - To je jedini način da budemo sigurni. Trebao sam
srediti da se ti i ja nañemo i da pogledam te oči šteneta.
- Što znači da bismo trebali biti sami - Metcalfe je nastavio, napola
glasno misleći. - Ne bi nikad pokazao kako stupaš. Ne ti. Ti si vjerojatno
najviše pozicionirana veza Reicha u obavještajnim službama Sjedinjenih
Država. Postoji previše mogućnosti da te razotkriju.
- Imaš pravo da si nikad ne bih dopustio da budem tako viñen.
Ne, ako imam potporu, to bi trebao biti netko u koga imam potpuno
povjerenje. Netko s kim sam osobno radio. Diskrecija je jako važna,
naravno. Ali znaš nas ratnike. Mi vjerujemo u kompiće. Ne kao tvoje
klepetalo Corcoran sa svojim jebenim sustavom odjeljivanja. Kriste,
kakav je on bio lažnjak. Prokleti lažnjak, i prijetnja.
- Bio? - reče Metcalfe slabašno.
-A, prošlo vrijeme. Dobro. Bojim se da su ga moji prijatelji posjetili prije
nekoliko sati. Bojim se da više nije s nama. Čuo sam da se stari upisao u gaće.
Šteta za pazikuću, Frau Schibli, ali ona se samo našla na putu.
- Ti prokleti kurvin sine! - Metcalfe je režao.
Nolan je maknuo jednu ruku s oružja i dao lagani signal.
Metcalfe je čuo kretanje odostraga, poput šuštava zvuka zmije koja ugriza, i
odjednom se nešto čvrsto omotalo oko Metcalfeova vrata. Nije mogao disatil Neka
vrsta žice zabila mu se u vrat.
- Hvala, Herr Kleist - reče Nolan. Napravio je još jednu kretnju
rukom i žica se iznenada otpustila.
Metcalfe je kašljao. Bol na mjestu gdje mu je žica zasjekla vrat bila je intenzivna
poput plamteće vatre.
- Moji njemački prijatelji imaju još nekoliko pitanja za tebe - reče
Nolan. - Proći ćemo ih. Dakle, još jednom: što si radio u Berlinu?
- Crkni, ti bijedni kurvin sine! - Metcalfeov glas je bio težak, od žice
mu je već otekao grkljan.
- Poslije tebe, mali - reče Nolan namignuvši mu još jednom
groteskno. - Poslije tebe. Slušaj, možeš zaboraviti igrice. Plemeniti
prkos? Uzet na znanje. Ali glumiš za publiku koje tu nema. Jesi li ikad
vidio tele koje se uhvatilo za ogradu i koje se polako guši? Valjda nisi,
nisi ni mogao ondje odakle dolaziš. Ali to je gadan prizor. Ima nešto
praiskonsko u tome... to je kao da se utapaš polako i paničariš, ali to nije
najgora stvar. Grozna smrt.
Na Nolanov znak rukom žica oko njegova vrata se jače napela. Metcalfeovo lice je
postalo crveno kao da su mu ispumpali svu krv iz tijela u glavu, ali nije mogao
otići. Činilo se kako male kasetne bombe agonije detoniraju u njegovoj lubanji.
Ja samo pokazujem SD-u pravi smjer... Oni imaju ljude koji... pospremaju.
To je bio ubojica iz Pariza, iz Moskve! Onaj koji je ubio Rogera Martina, Amosa
Hilliarda, ljude u pariškoj radiopostaji...
Nolanov je glas zvučao daleko dok je govorio nevjerojatno mirnim glasom. - Samo
pusti sve, Stephene - reče gotovo nježno. - Sve što si ikad učinio, i sve što nisi
nikad uspio učiniti. Sve žene koje si ševio i žene koje nikad nisi poševio... samo
pusti sve to.
Još jedan znak rukom: iznenada se žica opustila i agonija je počela nestajati. -
Jesi li sad počeo shvaćati o čemu govorim? Shvati, mrzim ovo raditi. Doista. Ali
kao što kažem, moraš izabrati strane, a ti si izabrao pogrešnu. Dakle, hoćeš li se
sad izjasniti? Ne? - Pogled pun žalosti. - Herr Kleist, molim vas, nastavite.
- Čekaj! - Metcalfe je prasnuo.
- Žao mije, Metcalfe. Ja ne uživam u tome. Ali treba misliti na više
dobro.
- Imaš apsolutno pravo - Metcalfe je prošaptao. - Iskoristili su me.
Page 224
Bio sam oruñe.
Chip je gledao sumnjičavo. - Oprosti mi ako ovaj razgovor na samrtnoj postelji
uzmem sa zrnom soli.
- Istina je, to mi je bilo na pameti neko vrijeme - reče Metcalfe.
Govor je bio bolan, ali prisilio da se nastavi.
- Valjda si ne mogu lagati zauvijek. Nisam znao u što me Corky
uvalio. Poslao me u Rusiju da pridobijem neke utjecajne vladine
dužnosnike za plan za napad na Njemačku. Ali to si već znao, zar ne?
404
405
Nolan je zurio izbliza u Metcalfeovo lice i zatim jedva primjetno kimnuo. -
Nastavi.
- Na tome radim ovdje. Ja... Isuse, Chip, kako sam mogao, dovraga,
znati? Bio sam samo klinac koji je završio faks, s idealima u očima, želio
sam spasiti svijet i taj mudri stari mentor me uzeo pod svoje okrilje.
Isuse! Doista sam bio slijep.
Sada je, čini se, Chip oklijevao. Nije spustio oružje, ali Metealfe je mogao
vidjeti da je napetost na FBI-evčevu prstu na okidaču malo popustila. Mamac je
Chipu bio neodoljiv; nije mogao zanemariti privlačnost mamca. - Pričaj mi o planu -
reče Chip.
- Bože, sjajan je. Stvarno je zadivljujući - Metealfe je rekao
povjerljivo. Pogledao je na jednu stranu, zatim na drugu, kao da je
provjeravao da ga netko ne bi čuo. Akcija je uvijek dvaput brža nego
reakcija, mislio je Metealfe. Iznenadni, neočekivani pokret. To je jedini
način. No, gdje je ubojica iza njega? Kut stiska oko vrata upućivao
je na to da je ubojica otprilike Metcalfeove visine, a činjenica da nije
mogao osjetiti toplinu muškarčeva daha sugerirala je daje stajao barem
pola metra straga i s obzirom na mehanizam stezanja žice oko vrata,
vjerojatno ne dalje od pola metra. Metealfe je nastavio: - Taj Kundrov s
kojim sam se sreo danas? Očito znaš daje on GRU?
Chip je klimnuo.
Ne cilja sada, pomislio je Metealfe, sluša pozorno, pazi što govorim; ne može se
usredotočiti na dvije stvari.
- Dobro, evo pametnoga dijela. - Nagnuo se prema Chipu, prirodni
pokret muškarca koji otkriva tajnu, osjetio je upozoravajući trzaj oko
vrata. Iznenada, brzinom munje, izbacio je desnicu i zgrabio cijev pištolja
bliže sigurnosnom otponcu okidača, naglo ga gurajući prema gore. U
istom trenutku je poput pneumatskoga čekića izbacio lijevi lakat unazad,
u pretpostavljenom smjeru daviteljeva pleksusa solaris. Iznenadni
izdisaj iza njega potvrdilo je točnost snažnog udarca. Zatim se okrenuo
od vatrene linije prije nego što se bacio prema naprijed, dijagonalno na
Chipa. Colt je zaglušno eksplodirao, ječalo je po golemom prostoru,
metak se odbio od metalnoga stropa kad se Metealfe svom težinom bacio
na Chipovo tijelo i zakucao FBI-evca na pod.
Skvrčen na podu, metar dalje, bio je zgodan mladić aristokratskog izgleda s finim
crtama lica.
- Ti kurvin sine! - Chip je režao dok su se borili za kontrolu nad
oružjem. Snažnim udarcem rukom Metealfe je uspio izbiti Colt iz
Chipove ruke, no Colt je poletio u zrak i lupio o betonski pod petnaest metara
dalje. Chip se okrenuo da vidi kamo je nestalo oružje i u tom trenutku Metealfe je
udario koljenom Chipa u testise. - Prokleti nacist! - viknuo je Metealfe, zatim je
udario koljenom Chipa još jedanput radi naglašavanja.
Chip je vriskao od boli i presavijao se.
Metealfe se okrenuo prema drugom muškarcu... Nolanovu Herr Kleistu koji se podigao
na noge i koji je sad trčao poput šakala prema Coltu. Metealfe je morao prvi doći
do njega. Povukao je vlastiti pištolj iz pojasa i jurnuo za ubojicom, a oči su mu
budno pazile na upozoravajući bljesak metala. Gdje je bio! Pištolj se nigdje nije
Page 225
mogao vidjeti. I gdje je bio Nijemac? Obojica su očito nestala.
Metealfe je gledao oko sebe. Tu je bilo previše skrivenih mjesta, previše teških
strojeva koji bi mogli prikriti naoružanog ubojicu. A pištolj u ruci mu nije davao
nikakvu prednost.
Morao je izaći odavde. Odmah.
Metealfe je otrčao do najbliže prostorije pa zatim ušao u još jednu prostoriju.
Trčao je, a noge su mu udarale po onome što se činilo kao polovica ragbi igrališta
prije nego stoje uletio u još jedan ograñeni tonski studio. Morao je napraviti
plan, morao se pretvoriti iz plijena u lovca.
Posljedice neuspjeha bile su goleme. Mjesto sastanka bi se pretvorilo u zasjedu i
time osiguralo ne samo njegovu smrt nego i Laninu.
Kliznuo je na pod pokraj kartonskoga planinskog vrha, teško dišući. Vjerojatno su
se njih dvojica razdvojili, svaki je pokrivao polovicu zgrade. Ali je li ga ijedan
vidio da ulazi?
Slabašni šum, zatim glasniji, dao je odgovor. Čuo je korake i odmah je prepoznao
Chipov nespretni hod.
Trebao je pobjeći odavde, nevidljivo. U mraku je raspoznao drvena vrata, trideset
metara dalje. Brzo, tiho, probio se tamo i zgrabio kvaku.
Koja je odmah otpala.
Vrata su bila lažnal To nije bilo ništa drugo nego oslikana daska, okvir i vrata
složena od tisovine, pola centimetara debela i zalijepljena na komadu drva metar
puta dva i po metra.
Metealfe ih je gurnuo, ali bila su prečvrsta, vjerojatno pojačana straga.
Zatim je čuo kako se približavaju Chipovi koraci, vidio je kako Chip trči prema
njemu, ponovno s Coltom u ruci. Petnaest metara, deset metara...
407
H2SMIM
Metcalfe je bio u klopci.
Na njegovoj lijevoj strani bila je velika metalna kanta za smeće, metar visoka i
dva metra dugačka. Bila je ulupljena i hrñava, ali imala je nekoliko slojeva lima
koji će poslužiti kao štit od metaka iz Colta. Čim je Chip stao i zauzeo položaj za
pucanje, Metcalfe je skočio iza kante za smeće. Nastala je tišina: Chip se
vjerojatno premještao da pokuša naciljati oko čelične prepreke.
Metcalfe je iskoristio zatišje da nabije Smith & Wesson i pripremi ga za paljbu.
Iznenada je uslijedila paljba i Metcalfe je osjetio ubod oštar poput sige u desno
rame. Metak se zabio malo ispod ključne kosti. Hvatao je dah; bol je bila
nevjerojatna. Kako se to moglo dogoditi? Dok mu je topla krv tekla po odjeći,
shvatio je s užasom: to nije bila metalna kanta za smeće. To je bio muslin razapet
na drvenom okviru! Metak je lagano probio nekoliko slojeva tkanine prije nego stoje
ušao u tijelo.
Otkotrljao se po betonskom podu, nadajući se da će ga barem promjena položaja
zaštiti od još jednoga rafala. Još jedan pucanj i zatim je još jedan metak probio
rekvizit, ali njega je promašio. Metcalfe je išao četveronoške i bježao sitnim
koracima po podu, a rekvizit je sada služio kao zavjesa da ga barem sakrije od
Chipa.
Još jedna pauza. Je li se Chip ponovno premještao, trčao bliže? Zašto nije ponovno
pucao? Naposljetku, nije mogao biti dalje od tri ili pet metara.
U tom trenutku Metcalfe je začuo metalan udarac o pod i prepoznao zvuk izbačenoga
spremnika za streljivo. Chip je ponovno punio pištolj! Metcalfe je stao na noge i
otrčao do susjednoga prolaza, ne usuñujući se pogledati unazad. U trenu je bio
deset ili trinaest metara dalje, znao je da može računati na nepreciznost Chipova
revolvera na više od šest metara. Počeo je krivudati nasumce s jedne strane na
drugu dok je trčao, gotovo teturajući poput pijanca, ali tu je bilo logike, znao je
da se meta nepredvidivoga kretanja jako teško može pogoditi, osobito dok je
udaljenost izmeñu njih rasla. Sad je pogledao unatrag i vidio da je Chip još jednom
zauzeo položaj za pucanje i micao oružje gore dolje pokušavajući izoštriti metu.
Chip je shvatio što radi i spustio je pištolj, a zatim je potrčao prema Metcalfeu.
Trenutak prekasno Metcalfe je vidio trometarski model dvorca u velikom mjerilu,
poznati dvorac ludoga kralja Ludvviga, Neuschwanstein. Bio je preblizu, nije se
mogao zaustaviti na vrijeme
Page 226
da se ne sudari s njim. Šperploča se zatresla, komadi žbuke su počeli padati, a
jedan od njegovih šiljastih tornjeva je odletio. Uz dugi škripavi zvuk dvorac se
nagnuo prema naprijed, razbio se o pod, izravno Chipu na put.
Ruševina od šperploče izbacila je Chipa iz ravnoteže, kupivši Metcalfeu još
nekoliko dragocjenih sekundi. Okrenuo se prema Chipu i ispalio pomno naciljani
hitac. Metalni kašalj je popratio grleni krik. Pogodio je Chipa!
Povukao je još jednom okidač, ali ništa.
Pištolj je bio prazan.
Posegnuo je u džep da zgrabi šaku metaka, ali nestali su. Ispali su negdje. Više
nije imao streljival
Sada više nije imao izbora: morao je nastaviti trčati. Metcalfe je pretraživao
prostoriju tražeći izlaz i ugledao ga nekoliko prostorija niže. Čelična vrata:
mislio je da su prava, iako nije bio siguran.
Dugački red drvenih sanduka dijelio je taj prostor od sljedećega. Sanduci su bili
previsoki da bi ih se preskočilo, ali ispred njih je bio drveni radni stol koji je
bio dovoljno nisko da ga iskoristi kao meñukorak da ih preskoči. Skočio je na stol
i stol se srušio. Sranje! Bio je to stol od šperploče, još jedan rekvizit,
vjerojatno preostao do neke burleske.
Koljena su mu bolno udarila o betonski pod. Bol je sada preplavila njegovo tijelo,
od koljena do ključne kosti. Teško je disao, teško mu je bilo uhvatiti dah. Osjećao
je kako mu je košulja natopljena krvlju: izgubio je veliku količinu krvi.
Uzvik. Chipov glas. - Čuo sam - reče, takoñer teško dišući. - Bez streljiva si.
Stvarno nesreća, mali. Moraš uvijek biti spreman. Jedna od onih lekcija koje si
naučio malo prekasno, je li?
Metcalfe nije odgovorio.
- Umrijet ćeš danas, Metcalfe. Moraš se suočiti s tim. Ali gledaj vedriju stranu.
To će biti najvrednija stvar koju si ikad učinio. Ovaj planet će biti daleko
sigurniji bez tebe na njemu.
Dok se Metcalfe dizao, uhvatio je krajičkom oka jedan od sanduka nekoliko
centimetara iznad glave.
Bio je pun oružja.
Tu su bile stare strojnice, neke doista prastare. Nešto MG-34, nešto MP-43 jurišnih
pušaka, MP-38 automatskih pištolja. Prastare ručne granate, nešto manjih u obliku
jajeta. To je bilo muzejsko oružje iz Prvoga svjetskog rata koje se rabilo u
brojnim ratnim filmovima
408
409
Brandenburških studija.
Potiho je Metcalfe posegnuo u sanduk i uzeo Luger 9mmparabellum, poluautomatsko
oružje, te jedan P-38, takoñer negdje iz Prvoga rata. To oružje je bilo
prihvatljivo. Nije moglo pucati, ali djelovalo je autentično. Pogledavši na lijevo,
vidio je Chipove noge kako mašu dok se pokušavao iskopati iz smeća šperploče.
Ugurao je Luger u džep kaputa, zatim otrčao dalje dok nije došao do replike
manhattanskoga stana, potpuno namještenog, s koncertnim glasovirom od bjelokosti i
velikim lusterom. Luster je visio nisko iznad stana, čini se daje trebao biti u
dosegu kamere, ali visio je na ružnom običnom užetu koje je bilo zavezano za nešto
stoje izgledalo kao visoko željezno jedro broda, a još jedan dio željezne šipke
stršio je okomito. Činilo se daje to štap za mikrofon koji je bio naopačke
postavljen. Metcalfe je povukao željezni jarbol i udario ga prema Chipu koji se
podizao na noge. Promašio gaje za dlaku, ali mu je blokirao put.
Metcalfe je snažno gurnuo zapreku od drvenih sanduka i nekoliko ih je popustilo.
Uspio se probiti do sljedećega prostora, a zatim je otrčao do čeličnih vrata.
Bila su prava, primijetio je olakšanjem.
Otvorio ih je, vidio da ne vode van. Tu je bilo spiralno mračno stubište koje je
vjerojatno vodilo u podrum ili prema gore. Kamo gore? Na krov?
Krov se činio sigurniji od podruma gdje bi se možda našao u klopci. Otrčao je uza
stube, pokušavajući što bolje ignorirati bol u ramenu, koja se polako pojačavala te
Page 227
tupu bol u koljenima. Uskoro je stigao do još jednih čeličnih vrata, širom ih
otvorio i vidio da su vodila na krov zgrade. Ravni krov od katrana i šljunka.
Mjesečina je pružala obilnu rasvjetu omogućivši mu da trči po krovu. Kad se
približio rubu, shvatio je daje skok na tlo oko trideset metara dovoljan da ga
ubije ili da ga ozlijedi tako jako da se više ne bi mogao ni pomaknuti.
Jedna od lažnih zgrada od opeke bila je blizu; nije bila dalje od dva metra. Dim je
izlazio iz četiri dimnjaka. Ako uzme dugi zalet, uspjet će. Skakao je on iznad
širih ponora izmeñu pariških krovova.
Šum koraka mu je odavao da gaje Chip slijedio do gore. Nekoliko sekunda kasnije
Chip je banuo na vrata.
- Kreni i skoči, šupčino! - vikao je. - Na ovaj ili onaj način, mrtav si. Baš me
briga na koji način će se to dogoditi. - Napredovao je polako po šljunku, oprezno,
s uperenim pištoljem.
Metcalfe je krenuo unazad nekoliko koraka, počeo trčati, skočio u
zrak, podigavši noge prema naprijed u pripremi da ublaži pad.
Zatim se činilo daje sve počelo odjednom. Lebdio je prema naprijed kroz zrak i
sletio ravno na bakreni krov na zgradi od opeke dok je Chip vikao: - Umri, kurvin
sine! - Trenutak kasnije Chip je ispalio hitac; Metcalfe je mogao vidjeti oprezno,
hladno ciljanje FBI-evca i znao je da će ga metak pogoditi.
Ali čak dok je Chip vikao na njega, Metcalfe je mogao osjetiti kako mu noge prolaze
kroz krov kao da je od marcipana. Dok je ponirao, osjetio je kako je metak prozujao
tako blizu daje mogao osjetiti gibanje
u zraku.
U sljedećem trenutku Metcalfe je udario o nešto čvrsto. Pod zgrade? Ne, to je bilo
tlo, meka zemlja, nedavno obrañena. Zastenjao je, pitao seje li slomio nogu. Opipao
se, osjetio je obje noge. Nije. Boljelo gaje, Kriste, još boli! Ali udovi su mu
bili netaknuti.
Znao je daje zgrada od opeke lažna, ali nije znao koliko je lomljiva. Krov je
sigurno bio od neke tkanine oslikane da izgleda kao bakreni krov; on ju je
razderao, a tkanina je dovoljno usporila njegov pad da ga spuštanje ne osakati.
Sad je Metcalfe gledao uokolo diveći se. »Zgrada« nije bila ništa drugo nego velika
kutija sastavljena od greda i drvenih traverza dva s četiri, armatura preko koje je
razapeto platno koje je izvana oslikano da izgleda točno kao opeke. Dok su mu oči
pretraživale unutrašnjost, bio je zapanjen kad je vidio nekoliko muškaraca kako
stoje kod jednog od prizemnih prozora. Zatim je shvatio da su to ljudske lutke
odjevene u mušku odjeću, postavljene pokraj izrezanih prozora da simuliraju
tvorničke radnike. Na zemlji su bile poredane četiri četverokutne metalne kutije,
svaka spojena kratkom cijevi za visoke dvjestolitrene bačve nafte. Iza svake čudne
naprave pojavljivalo se dugačko, široko crijevo koje je išlo sve do četiri lažna
dimnjaka.
Znao je odmah što je to. To su bili mehanički generatori dima koji su ispumpavali
dim koji je izlazio iz dimnjaka.
Na bojištu su se obično upotrebljavali na tenkovima da stvore dimnu zavjesu preko
širokoga područja radi taktičke varke, da prikriju postrojbe te da zavaraju
izviñanje i nadzor. Britanci su koristili verziju od sirove nafte, nazvanu dimni
lonci, da sakriju tvornicu motora Vauxall u Lutonu od dnevnih neprijateljskih
bombardiranja. Nijemci su upotrebljavali ove sofisticiranije naprave na tisuće da
prikriju rafinerije nafte koje su okupirali u Ploiestiju, u Rumunjskoj.
,.„,. 410
411
Strojevi su radili na dizel gorivo koje je teklo iz pričvršćenih bačvi za naftu.

Ovdje su potpomagali varku druge vrste: stvarali su iluziju tvornice u radu.
Čuo je korake, ovaj put dva para! Očito je Nolanov njemački partner, SD-ov ubojica
čuo buku i požurio se ovamo.
Okrećući glavu uokolo, Metcalfe je vidio da postoji samo jedan ulaz. Ne bi bilo
sigurno da izañe tuda budući da će njegov progonitelj ili progonitelji tu sigurno
ući. Otrčao je iza ormara skriven od pogleda kad se začuo Chipov glas. - Ti si
Page 228
štakor stjeran u kut, Metcalfe. Nemaš izlaza. Baci oružje, ruke u vis i možemo
razgovarati!
Razgovarati možda o pogrebu, pomislio je Metcalfe.
Jedan od generatora dima bio mu je u dosegu, spojen crijevima na bačvu s gorivom i
na dimnjak izravno gore.
Izbacio je ruku i istrgnuo crijevo za ispust dima. Toga trena veliki oblak bijeloga
dima počeo je ispunjavati zatvoreni prostor, stvorivši niski bijeli oblak.
Ali Chip je već stigao do druge strane ormara. Metcalfe je mogao vidjeti kako je
prodro u ormar; FBI-evac je šepao. Chip je bio pogoñen u nogu. Ali čini se da mu je
koncentracija bila neporemećena. Gledao je s jednoga kraja na drugi, očito
razmišljajući u kojem smjeru da krene.
Metcalfe mu nije htio dati mogućnost izbora.
Izvukao je lažni Luger i iznenada iskočio, naciljavši oružje u Chipovo lice. Chip
se lecnuo i takoñer podigao pištolj.
Magla je punila zgradu, već se podigla na razinu koljena muškaraca.
- Rekao sam ti, Stephene, danas ćeš umrijeti - reče Chip.
- Poslije tebe, šupčino - odgovori Metcalfe. - Ovo mi izgleda kao
pat pozicija.
Chipove oči su se usredotočile na Metcalfeove, ali na njegovu licu bio je tračak
nesigurnosti. Lažni pištolj je upalio. Nije trebao pucati da bi bio učinkovit.
Metcalfe je nastavio s razmetanjem kao da je pištolj napunjen 9-milimetarskim
punjenjem. - Onda, što ćeš učiniti, Chipe? Tko će pobijediti?
- Ovisi tko ima veća jaja - Chip je odbrusio. Pokušao se
nasmiješiti.
Metcalfe je virio krajičkom oka pazeći da se njemački ubojica ne ušulja kroz ulaz.
- Ili komu smrt najmanje smeta - reče Metcalfe. - Ja sam samo mala riba, zar ne?
Jedan od mnogih terenskih operativaca koji pokušava voditi bitku. No, ti si glavni
zubac u mašineriji. Jedan od omiljenih nacističkih kabaničara. Ako te ubiju, to je
veliki gubitak za fašistički svijet, zar ne?
Violinist je zakoračio tiho kroz debelu bijelu izmaglicu. Nije mogao ništa vidjeti.
Najgore od svega, nije mogao ništa namirisati. Kiseli dim spalio je njegove
osjetljive nosne membrane, zamaglio osjet njuha, njegovo najbolje oružje.
Bez njega, osjećao se izgubljenim. Osjetio je čudnu dezorijentaciju koja je
graničila s panikom. Lutao je oprezno kroz maglu raširenih ruku, a njegova lijeva
ruka čvrsto je držala violinsku strunu.
Pomislio je daje nešto čuo.
Brzo, poput čegrtuše, napao je. Zgrabivši drugi kraj žice violine da napravi omču,
izbacio ju je, čvrsto je povukao oko žrtvina vrata.
Zatim je shvatio daje zadavio nešto tvrdo, nešto drveno.
Lutku.
S gañenjem je olabavio žicu i polako se kretao kroz oblak.
Violinist je znao da je nemoćan bez osjeta njuha. Ali to ga neće zaustaviti, zakleo
se da će izvršiti zadatak.
Dim je već došao do njihovih ramena. Bio je to sablastan osjećaj dok su stajali
uronjeni u oblak, a samo su im glave virile. Dim, gušći i neprozirniji nego
prirodna magla pekao je Metcalfeove oči. Gdje je bio drugi čovjek kojega je Nolan
zvao Herr Kleist? Moram biti na oprezu. Ne smijem dopustiti da mi se drugi prikrade
dok sam ja zauzet u ovoj pat poziciji s Chipom.
- Zapravo, ne planiram biti ubijen. Ti, s druge strane... - Oklijevao
je Chip i spustio pogled na oružje u Metcalfeovoj ruci. - Ja ti nisam dao
Luger - reče.
Metcalfe je slegnuo ramenima. - Ti nisi moj jedini izvor oružja.
- Njemački pištolj, je li?
- Čudna stvar, - reče Metcalfe glatko - čini se da Švabe imaju samo
švapsko oružje. Možeš li vjerovati?
- To je starudija).
- Uzmeš ono što ti nude. Ratna nestašica i tako dalje.
- To je... Isuse, to je... to je najobičniji lažnjakl Prokleta cijev je
blokirana...
Page 229
41?
413
Metcalfe nije čekao da Chip reagira. Nasrnuo je udarivši Chipa svom svojom težinom,
oborivši ga na zemlju, dok ih je obavijao uljni dim. Metcalfeove oči su pekle dok
se hrvao s Chipom za pištolj.
Njegovo tijelo je bilo uništeno od boli, što mu je znatno umanjivalo snagu. Ali
činilo se da je Chip jednako oslabljen. No, još se napinjao prema gore golemom
snagom, režao od bijesa, nevoljan da otpusti stisak s oružja, čak i dok gaje
Metcalfe postupno gurao prema natrag tako da je pištolj bio usmjeren na samoga
Chipa.
- Hej, momče s Yalea, sad se konačno radi o smrti! - Chip Nolan je
dahtao, cerek mu se pojavio oko usana, a njegova desna ruka je drhtala
od mišićnoga naprezanja dok je Metcalfe pritiskao njegovu drugu ruku
prema sebi. Bila je to neka turobna varijanta hrvanja obaranjem ruku.
- Tvojoj smrti - oružje koje je čvrsto stisnuo FBI-ev agent bilo je
usmjereno prema Metealfeu, a zatim prema Chipu, naprijed i nazad poput
dječje igračke. Iznenadnim bijesnim porastom snage Chip je izvukao
pištolj prema Metealfeu, ali kad je počeo stiskati okidač, njegova se ruka
zgrčila; pištolj se snažno zatresao. Chip je precijenio vlastitu snagu i sad
nije mogao podnijeti Metcalfeov protunapad. Čim je Chipov prst stisnuo
okidač, FBI-evčev zglob je popustio i okrenuo se prema natrag, pištolj je
bio usmjeren u Chipove oči koje su se iskolačile u strahu od shvaćanja
onoga što će se upravo dogoditi.
Eksplozija je ispunila Metcalfeove uši dok je s užasom gledao kako otpada stražnji
dio Chipove glave. Krv mu je poprskala lice. Srušio se, pao ne tlo, krajnje
iscrpljen.
Kisela bijela magla gaje u cijelosti okružila; bio je slijep, nepokretan od boli
rane, dašćući dolazio je do zraka.
Čuo je zvuk nogu kako se vuku.
Šapćući, puzav zvuk, poput zmije na pijesku.
Neki iskonski instinkt gaje silio da posegne rukom iza sebe. Osjetio je kako mu je
nešto dotaknulo vrat, njegovo zapešće, nešto hladno i metalno iznenada ga je
stisnulo oko vrata, gušeći ga velikom snagom. Davili su ga i to s deset puta većom
žestinom nego prije! Zanjihao se prema gore, zamahnuvši tijelom na jednu stranu i
zatim na drugu, skupljajući pričuve snage za koje nije znao da ih još posjeduje.
Zaurlao je, ali sve stoje izašlo bilo je grgljanje.
Nekoliko prstiju na njegovoj desnoj ruci bilo je oko vrata stegnuto žicom ili čim
god, čime je njegova desna ruka bila beskorisna. Izbacio je lijevu ruku, skupio je
u šaku i ljuljao je dok se nije spojila s napadačem.
Oni imaju ljude za... pospremanje.
Ovo je bio čovjek koji je pospremao.
Ubojica iz Sicherheitsdiensta je namjeravao izvršiti zadatak. Zao ubojica koji je
zadavio ljude u Parizu, Amosa Hilliarda, njegova dobroga prijatelja Rogera
Martina...
I koji je namjeravao zadaviti Metcalfea.
Slike mrtvaca su mu bljeskale pred očima dok mu se metalna žica zarezivala u vrat,
samo su prsti na desnoj ruci sprječavali žicu da ne presječe karotidu, režući kroz
nježno tkivo vrata. Nije mogao vidjeti, oči su ga pekle i maglile se od gustoga
dima, sve oko njega bila je magla. Bio je okružen gustim bijelim dimom; nije mogao
vidjeti više od nekoliko centimetara ispred sebe! Svinuo je leña, divlje se
okrećući, udarajući svog ubojicu, lupajući, spajajući se s tijelom drugog čovjeka.
Ali ovaj put je davitelj stajao preblizu da bi njegovi udarci imali bilo kakvu
snagu. Žica je postajala sve uža oko vrata, prekidala je cirkulaciju, sve dok
Metcalfe nije vidio tračke jarke svjetlosti kako svijetle u gustoj bijeloj
izmaglici. Nije mogao disati!
Ne, nije se smio predati ubojici, nije mogao dopustiti da ga čovjek iz
Sicherheitsdiensta nadvlada. Tu je bila Lana, uvijek, Lana. Ona će stići svaki čas,
u automobilu koji vozi Kundrov i nekoliko minuta poslije sletjet će britanski
Lysander i on i Lana će se ukrcati u njega i odletjeti u Englesku, a zatim doma,
doma na sigurno. Lana će biti spašena; ona će biti slobodna i sav posao koji su
Page 230
obavili, dokumenti koje je dala von Schussleru, dobit će legitimnost, a visoko
pozicionirani nacistički dužnosnici će vjerovati u njih.
Lana će biti na sigurnome, a nacistički ratni stroj, upleten u sukob za koji se ne
može nadati da će ga dobiti, bit će poražen. To se moralo dogoditi; to će se
dogoditi! Sve je ovisilo o tome da Lana stigne i da njih dvoje sjednu u Lysander i
da se tajno otpreme u sigurnost. Sudbina dvoje ljudi ovisila je o tome, sudbina
milijuna ovisila je o tome. Sada se smije biti ubijen!
Jedinom slobodnom rukom ugrabio je jednu od napadačevih ruku s druge strane vrata,
ruku koja je vukla ogrlicu za davljenje toliko nevjerojatno čvrsto oko Metcalfeova
vrata. Dok je Metcalfe ponovno savijao svoja leña boreći se cijelim svojim tijelom,
zgrabio je nekoliko prsta ubojičine ruke, odvojivši dva prsta, dijeleći ih od
čeličnoga stiska, vukući, vukući na suprotnu stranu. Sad je ubojica još čvršće
stezao žicu oko vrata, čvršće nego što je Metcalfe mislio da je moguće i bio je na
., 414
415
rubu da izgubi svijest. Njegova duboko zarezana desna ruka u klopci bila je
beskorisna u borbi iako gaje istodobno spašavala jer, bez prstiju, žica bi mu
vjerojatno već prerezala vrat.
Cijelo Metcalfeovo tijelo se treslo, drhtalo od napora. Nije htio popustiti stisak
na ubojičinim prstima; naposljetku, uspio je zgrabiti u potpunosti prste, povukavši
ih unazad sve dok nije osjetio, čuo, krčkaj. Slomio mu je prste! Ubojica je vrištao
od bola i bijesa, a pritisak gušenja je oslabio. Metcalfe je udahnuo zraka. Noge su
mu letjele uokolo, udarivši u nešto, tvrdi predmet koji nije mogao vidjeti, ali
shvatio je da je to jedna od dvjestolitrenih bačava.
Da! Gorivol Ulje... sklisko ulje!
Kad bi samo mogao srušiti bačvu, pustiti da njezin pokvareni, masni sadržaj iscuri.
Stavio je noge u škarice prema naprijed, pustivši ubojičine slomljene prste koje je
dotad stiskao jedinom slobodnom rukom, bacajući se na jednu stranu dok je ogrlica
za davljenje postajala sve čvršća i zatim je snažno udario u bačvu. Prevrnula se,
crijevo se oslobodilo s otvora i tekućina je počela šiktati, slobodno prskati.
Ali to nije bilo strojno ulje, to je bio benzin] Nije bio mastan; to neće uspjeti.
Iznenada se žica oko vrata olabavila.
Ubojica je zavrištao kad mu je benzin počeo štrcati u oči, privremeno ga
oslijepivši. Namočen, Nijemac je odskočio, sklonio se s puta. Metcalfe se
oslobodio, posrnuo prema naprijed. Spotaknuo se o tvrdi objekt skriven gustom
maglom. Jedan od generatora dima; mogao je vidjeti plavi plamen na dnu kako pali
ostatke benzina. Metcalfe je bacio stroj prema Nijemcu. Srušio se na njega i
tresnuo na pod pokraj njegovih nogu.
A zatim je izbio bljesak vatre.
Narančasti bljesak sekundu poslije eksplodirao je u golemu goruću vatrenu loptu.
Metcalfe je čuo riku ranjene životinje i vidio kako se lopta plamena kreće prema
njemu.
Bolje bila neodrediva, izvanredna, čak prekrasna. Violinist je znao da gori živ.
Vrištao je svakim dijelom svoga bića kao da će vrištanje umanjiti agoniju, iako je
agonija bila nepodnošljiva.
No, nije bila nepodnošljiva poput spoznaje da neće izvršiti zadatak, da Amerikanac
neće biti ubijen.
Vrištao je dok ga glasnice nisu izdale, a plamen okružio njegovo
tijelo. Znao je da će umrijeti; nije mogao nanjušiti plamen dok se valjao po

zemlji. Vatra je bila prevelika, razorna, i u svakom slučaju on se više nije mogao
pomaknuti.
Ali bio je zadovoljan kad je osjetio da mu se vratio osjet njuha. Nosnice su mu
bile ispunjene jakim, snažnim mirisom koji je odmah identificirao. To je bio,
shvatio je, miris spaljenoga mesa.
Njegova vlastitog spaljenoga mesa.
Kroz polusjenu vatrene lopte Metcalfe je vidio kako muškarčevi udovi plamte. Vrisak
je bio prodoran, čudno visok, strašno prodoran, životinjska buka. Dvije sekunde
Page 231
kasnije vatrena lopta se prestala kretati; zarežala je, bacajući plamen u zrak,
ližući drveni okvir lažne grañevine koja se odmah i sama zapalila. Metcalfe se
okrenuo i otrčao kad je cijela zgrada planula.
Nije prestao trčati sve dok nije stigao do pločnika i zatim se bacio na pod. Zgrada
od šperploče i platna bila je sad masivna plamteća lopta. Mogao je osjetiti vrućinu
čak trideset metara daleko.
Ubojica je bio mrtav.
Obojica ubojica bili su mrtvi. Ali gdje je bila Lana? Gdje je bio Kundrov? Pogledao
je na sat. Zrakoplov je, po raspredu, svaki tren trebao sletjeti, a on čak nije ni
postavio baklje. Ako pilot ne vidi baklje, smatrat će da je sastanak otkazan i neće
sletjeti.
Dok je Metcalfe išao prema polju koje je sad bilo osvijetljeno narančastom
svjetlošću goruće zgrade, čuo je škripu kočnica. Okrenuo se i vidio Kundrova za
upravljačem crnog automobila. Vrata su se širom otvorila i Kundrov je iskočio.
- Bože moj! - vikao je Rus. - Požar... Vatra! - Dotrčao je bliže.
- Ti... ti si ranjen! Što se dogodilo?
- Gdje je ona? - reče Metcalfe.
Kundrov je, turobna izraza lica, kimnuo.
Metcalfe ga je zgrabio za ramena. - Gdje je ona? - ponovio je. Kundrovljeve oči
bile su crvene. - Trebao si je pokupiti u schlossu. Što se dogodilo? Što si učinio
s njom?
Kundrov je ponovno zakimao. - Nije bila ondje.
- Kako to misliš: nije bila ondje?
- Von Schiissler je bio ondje. Nje više nije bilo.
- Nije bilo? Kako to, dovraga, misliš, nije bilo? NKVD je došao
ranije, zar se to dogodilo? Proklet bio, jesu li došli po nju ranije? Kako se
417
to moglo dogoditi?
- Ne! - uzviknuo je Kundrov. - Rekla je von Schiissleru da ima hitan
slučaj u Moskvi, da se mora odmah vratiti. Tražila je daje odmah odvezu
na kolodvor.
- Ali to je bilo varka, ona je to znala!
Kundrov je govorio klonulo, jednoličnim tonom kao da je bio hipnotiziran. Polako je
kimao. - Von Schiissler je bio potresen, ali rekao je daje inzistirala daje odmah
odvezu na kolodvor. Složio se daje njegov vozač odvede na Ostbahnhof. Vozač je
vidio daje daimler nestao. Sad vidim gdje je završio... i odvezao je u drugom
vozilu.
-Jesu lije oteli?
- Cisto sumnjam. Otišla je dobrovoljno.
- Ali zašto? - Metcalfe je vikao. - Zašto je to učinila?
- Da ti kažem nešto. Skupio sam valjda dvije tisuće stranica dosjea
o toj ženi. Moja zapažanja bila su šira nego nadzor koji je bio proveden
nad i jednim sovjetskim grañaninom. Pratio sam je izbliza, intimno,
godinama. Ali ne mogu reći da razumijem tu ženu.
Metcalfe je pogledao u nebo osvijetljeno mjesecom. Slabašno visoko zujanje u
daljini, kojega je bio svjestan zadnju minutu, postalo je jasniji zvuk poput
zujanja pile. Lysander. Pojavio se na horizontu.
- Baklje! - uzviknuo je Metcalfe.
- Čemu? - Kundrov je odviknuo. - Bez nje, čemu to?
- Isuse Kriste! - Dvojica muškaraca su stajala ukopana zureći u
nebo dok je Lysander napravio polagani zaokret iznad polja. I u tren oka
nestao.
Metcalfe je ponovno pogledao na sat. - Za manje od pola sata vlak staje na
Ostbahnhofu. Ako vozimo što brže možemo uspjet ćemo stići tamo.
Stigli su na kolodvor koji je izgledao poput gotičke katedrale. Njegovo sivo
pročelje nije bilo osvijetljeno, a žuta boja poput sode prodirala je kroz visoke
prozore. Kolodvor je bio prazan; koraci su im ječali dok su trčali, zastajući samo
da pogledaju na vozni red, da nañu broj perona.
Peron je bio prazan. Vlak je čekao; putnici koji su spavali mogli su se vidjeti
kroz zamračene prozore. Začuo se posljednji poziv zvona dok su trčali niz peron.
Mala skupina ljudi u tamnim odijelima skupila se s druge strane
Page 232
perona, jedini ljudi koji su ulazili u vlak. Metcalfe je trčao brže nego što je
ikad trčao, trčao je bez obzira na bol, vidjevši samo Lanino lice ispred sebe.
Muškarci su ušli u vlak kad su oni došli tamo, ali on nije vidio ni jednu ženu meñu
njima. Je li doista bila tu? Je li bila u vlaku?
Gdje je ona? Poželio je viknuti njezino ime; vrištao je iznutra. Srce mu je tuklo,
strah mu je preplavio tijelo.
Gdje je ona?
Kundrov ga je sustigao, dašćući. - Ti muškarci su NKVD. Prepoznajem jako dobro taj
tip ljudi. Ona je sigurno u vlaku. Oni su pratnja, progonitelji.
Metcalfe je kimnuo. Zurio je u kupee vlaka u koji su muškarci upravo ušli. Metcalfe
i Kundrov su polako hodali, gledali su jedan drugoga, očajni, preplašeni.
Lana!
Dozivao je tiho.
Zatim je uzviknuo glasno: - Lana! Lana!
S pneumatskim pištanjem kočnica vlak je oživio i počeo se kretati. Trčao je uz vlak
gledajući svaki prozor, izvikujući njezino ime. - Molim te, Lana! Blagi Bože!
I odjednom ju je ugledao.
Sjedila je u redu s muškarcima u tamnim odijelima sa svake strane; pogledala je.
Njihove su se oči srele.
- Lana! - vikao je. Njegov glas ispunio je kolodvor, odjekivao je
muklo.
Nosila je šal na glavi, a jedina šminka bio je ruž na njezinim usnama. Okrenula se.
- Lana! - ponovno je uzviknuo.
Još jednom je pogledala i još jednom su im se susrele oči i sad je Metcalfe vidio
nešto u njezinim lijepim očima što gaje smrznulo do srži. Bio je to prodoran pogled
koji je govorio: Znam što radim.
Ja sam donijela odluku. Odstupi.
To je moj život, govorio mu je njezin izraz. / ta smrt će takoñer biti. Mene se
neće odvratiti.
Ponovno je viknuo, ovaj put to je bilo pitanje. - Lana?
Vidio je ogorčenost i odlučnost na njezinu licu. Lagano je kimnula i zatim se
okrenula.
- Ne! - Vikao je s neizmjernom agonijom.
Sada je pogledala ispred sebe s turobnom, čeličnom odlučnošću.
418
419
IMMBfi
Na njezinu blistavom licu bili su strah i prkos, i čudna duboka mirnoća nekoga tko
je naposljetku odlučio.
38
490
Moskva, Lubjanka
Niski muškarac jako sijede kose, sablasno blijed, izašao je iz komore za
pogubljenja. Iako je svjedočio brojnim smaknućima u ime svoga šefa, glavnog
istražitelja Rubašova, ipak ih je smatrao strašnima. S druge strane, sve mu je u
NKVD-u bilo odvratno pa je bio sretan što mu je dana prilika prije godine ili nešto
više da radi potajno za Nijemce. Napravit će bilo što da porazi sovjetsku
mašineriju straha. O nacistima je znao malo; sve što je znao, što ga je bilo briga,
bilo je da je Hitler odlučan uništiti mrsku sovjetsku državu. Ako su informacije
koje je potajno dostavljao Berlinu mogle ubrzati dan Staljinova pada, računao je
daje doista sretnik.
Blijedi pomoćnik je u glavi izvrtio točno vrijeme smrti. Abwehr će željeti znati
sve detalje. Takoñer će htjeti sve transkripte ispitivanja žene. Bila je izuzetno
lijepa žena, jedna od najvećih balerina u cijeloj Rusiji. I ona je bila berlinska
agentica! Tortura koju je prošla bila je okrutna, ali na kraju je priznala daje
Page 233
ukrala izuzetno tajne vojne dokumente od svog oca, generala, i proslijedila ih svom
ljubavniku, njemačkom diplomatu.
Za bljedokosoga muškarca balerina je bila junakinja. Bila je tajni neprijatelj
Kremlja i berlinski špijun, kao što je bio i on. Podnijela je mnoge sate
nezamislive torture prije nego što je priznala. Pitao se je li on posjedovao snagu
i hrabrost koju je ta žena pokazala prije nego što se konačno slomila i ispričala
sve, što su naposljetku svi činili.
Cerada koja je bila raširena po podu komore za smaknuća bila je poprskana krvlju
prekrasne žene, slika koja mu je ostala u glavi i ostat će tu zauvijek. Uskoro će
iznijeti leš, a nakon toga će doći čistačica i obrisati krpom pod. Svi podaci o
smaknuću Svetlane Baranove bit će pohranjeni kod NKVD-a, njezina smrt bi trebala
biti skrivena.
421
Ali potrudit će se da ova hrabra žena ne umre uzalud. Navečer, kad se vrati kući i
napiše izvješće da ga pošalje Abwehru, otkrit će im sve stoje znao o ženinoj
hrabroj službi u ime nacista.
Berlin je trebao znati istinu. Ne samo da mu je posao bio da izvijesti
0 svemu, nego je osjećao da je najmanje što je mogao to da oda počast
balerininoj hrabrosti.
Berlin
Admiral Canaris je morao priznati da mu je bio poseban užitak ono što će upravo
reći. Uputio je svoje primjedbe izravno Reinhardu Hevdrichu, koji je cijelo vrijeme
postavljao pitanja o autentičnosti njegova izvora u Moskvi.
- Naša veza u Lubjanki upravo je potvrdila naša brojna usputna
izvješća; izvor koji nam je dostavljao toliko vrijednih dokumenata o
Staljinovoj operaciji WOLFSFALLE upravo je smaknut.
- Znači daje cjevovod presječen - uzviknuo je feldmaršal Wilhelm
Keitel. - To je katastrofa!
Canaris je promatrao Hevdrichove gmazovske oči. Hevdrich je bio zao čovjek, ali bio
je i sjajan. Poput Canarisa, shvatio je stoje to značilo. Ali Hevdrich nije htio
ništa reći. Njegova operacija podrivanja Canarisa
1 Abwehra upravo je poražena.
- To je vrijedno žaljenja - reče Canaris mirno. - To je nesretan
razvoj dogañaja. Doista je tragično, ta je žena dala svoj život za našu
stvar. - Nije rekao ono što su svi sad shvatili: činjenica daje njihov izvor
smaknut samo je potvrdila njegovu autentičnost.
Nastupio je dugi trenutak šutnje dok se Canarisova izjava upijala. Zatim je Hitler
ustao na noge.
- Mlada žena je platila visoku cijenu da svi saznamo istinu o
Staljinovu izdajstvu. Odajmo počast njezinoj hrabrosti. Invazija na
Rusiju koju od sada zovemo Operacija Barbarossa mora se pokrenuti.
Sad će početi i više nema povratka. Zar se netko za stolom ne slaže?
Neki su kimali, ali nitko nije govorio.
- Vjerujte mi, - nastavio je Filhrer - trebamo samo udariti u vrata i
cijela trula zgrada će se srušiti.
- Tako je! - reče Keitel. Njegovom pokliču su se pridružili ostali.
Široki smijeh razvedrio je Fuhrerovo lice. - Naša operacija protiv
Rusije bit će poput dječje igre u pješčaniku.
39
Jalta, sovjetski Krim, veljača 1945.
Nacistički poraz bio je neizbježan. Službeno, Berlin se nije predao, ali svi su
znali daje to samo pitanje trenutka, možda za mjesec ili dva. Zrakoplov
predsjednika Roosevelta sletio je zrakoplovnoj bazi na Krimu nekoliko minuta
poslije podneva. Meñu mnogim pomoćnicima u zrakoplovu bio je i mladić po imenu
Stephen Metcalfe, predsjednikov pomoćnik.
Smrću Alfreda Corcorana, Registarje raspušten. To je bilo istodobno kad je Metcalfe
saznao daje Lanu Baranovu smaknuo NKVD i tada je znao da treba odstupiti. Znao je
daje postigao nešto veliko, ali cijena je bila previsoka da bije mogao podnijeti.
Izložio je zlu jedinu ženu koju je ikad volio i zlo je prevladalo.
Metcalfe se vratio u Washington kao malodušan čovjek, shrvan osjećajem krivnje.
Nekoliko mjeseci živio je u hotelu Hay-Adams i puno pio, nije izlazio, nije se ni s
Page 234
kim nalazio.
Njegov je život završio.
Ali naposljetku, mnogi su njegovi prijatelji intervenirali, rekli mu neka nañe
posao, nastavi raditi. Obiteljski posao je išao jednako dobro i bez njega, a njegov
brat Howard je jasno izjavio da ne želi Stephenovu pomoć. Metcalfe nikad nije
trebao raditi za novac, ali trebao je cilj.
Jednoga dana Metcalfe je u svojoj hotelskoj sobi primio poruku od muškarca koji je
bio najvažniji član Corkvjeva Registra: predsjednika Franklina Delana Roosevelta.
FDR je želio da Metcalfe doñe u Bijelu kuću na kratak razgovor.
Sutradan je Roosevelt zaposlio Metcalfea kao nižega pomoćnika u Bijeloj kući i
Metcalfe je opet imao cilj.
423
Predsjednička motorna kolona vozila je 120 kilometara od zrakoplovne luke u Sakiju
do planinske palače Livadia, koja je nekoć bila carski ljetnikovac. Tijekom
cijeloga petosatnog puta cesta je bila ispunjena sovjetskim vojnicima, a svaki je
pozdravljao prepoznatljivim sovjetskim škljocajem dok su prolazili automobili.
Razaranje koje su sovjetskoj zemlji nanijeli nacisti, izgorjele zgrade, ruševine,
bilo je strašno. Kad su došli do palače, bila je već večer. Nijemci su odnijeli iz
palače Livadia sve što su mogli nositi, od vodovodnih instalacija do kvaka, ali
Rusi su obnovili zgradu na vrijeme za konferenciju velike trojke: Staljina,
Churchilla i Roosevelta, koji su se nadali da će ispraviti većinu neslaganja i da
će sastaviti plan za poslijeratni svijet.
Tek treće večeri Metcalfe je napokon imao priliku prošetati okolicom. Bio je očajan
zbog toga kako su se tu razvijale stvari. Predsjednik je bio ozbiljno bolestan, a
njegova pozornost se gubila. Njegovi javni govori bili su nesuvisli. Neće još dugo
živjeti, iako je to malo ljudi znalo. Njegov glavni savjetnik, Harry Hopkins, bio
je takoñer teško bolestan. Roosevelt je imao samo dva cilja ovdje: da uvjeri
Staljina da se pridruži zadnjoj bitki u ratu protiv Japana i da stvori meñunarodnu
organizaciju koju je on nazvao Ujedinjeni Narodi. Sve je ostalo bilo sporedno u
odnosu na te ciljeve, rezultat čega je bio taj da je predsjednik prelako popuštao
Staljinovim zahtjevima. Roosevelt se odnosio hladno prema Churchillu, odbijajući
slušati argumente britanskoga lidera. Roosevelt je inzistirao na tome da Staljina
zove Ujak Joe, što je pokazivalo njegovu naivnost u odnosu na Staljinovo istinsko
zlo. Metcalfe je pokušao dati svoje argumente, ali bio je prenisko pozicioniran;
njegova je uloga bila malo više od zapisničara na plenarnim sjednicama. Nitko ga
nije htio slušati; njegova frustracija je rasla iz dana u dan.
Kad sam bio špijun, mislio je, nešto sam postigao. Ovdje sam najobičniji birokrat.
Obrisi nekog lika probijali su se kroz sjene do njega. Vratili su se njegovi stari
instinkti, i ukipio se, adrenalin mu je rastao. Ali opustio se kad je vidio daje to
bio čovjek s jednom nogom ili, točnije, čovjek s drvenom nogom, a ne razlog za
uzbunu.
- Metcalfe -jednonogi čovjek gaje zazvao približavajući se.
Metcalfe je zurio u šoku dok je gledao crvenu kosu, ponosne, gotovo
arogantne usne. - Poručnice Kundrov?
- Pukovnik Kundrov.
- Moj Bože! - Metcalfe se rukovao s Kundrovom. - 1 ti si tu? Što se

dogodilo...
- Staljingrad se dogodio. Bitka kod Staljingrada. Bio sam sretnik;
izgubio sam samo nogu. Većina mojih drugova je izgubila živote. Ali
pobijedili smo. Invazija na Sovjetski Savez bila je jedna od najvećih
Hitlerovih pogrešnih procjena.
- To je razlog zašto je izgubio rat - reče Metcalfe kimnuvši.
- Imao si pravo - činilo se kao daje Kundrov namignuo.
- Doista nemam pojma o čemu govoriš.
- Stvarno. O tim stvarima se ne smije govoriti. To je tajna povijest
rata koja se ne smije nikad ispričati.
Metcalfe je zanemario Kundrovljevu primjedbu. - Čuo sam da su Rudolfa von
Schusslera smaknuli kao izdajicu po Hitlerovoj naredbi, nakon bitke kod
Staljingrada.
- Doista nesretno.
Page 235
-Ali zbunjujuće je zastoje Crvena armija bila toliko nepripremljena. Staljina su
sigurno upozorili da Hitler planira napasti.
Kundrovljev izraz je postao ozbiljan. - Mnogi su pokušali upozoriti Staljina.
Chruchill ga je upozorio. Čak sam i ja poslao nekoliko upozorenja Kremlju, osobno
Staljinu, iako sumnjam da ih je ikad primio. Ali upozorenja su prošla nezapaženo.
Bilo je to kao da Staljin nije mogao vjerovati da će ga Hitler izdati.
- Ili da će Hitler učiniti nešto zapanjujuće glupo.
- Nećemo nikad saznati, ali to je užasna šteta - zastao je.
- Koliko čujem, sad radiš za Bijelu kuću.
- Raditi se mora.
- Sluša li te predsjednik?
- Samo na distanci. Ja sam mlad, a predsjednik sluša samo najzrelije
savjetnike. Tako i treba biti.
- Ali nesretno. Ti razumiješ Rusiju bolje nego ti starci.
- Ti si previše ljubazan.
- Imam pravo. Vidio si Moskvu na načine na koje je nitko od njih
nikada nije vidio.
- Možda. Znam da mrziš svoju vlast, ali voliš ruski narod.
Kundrov nije odgovorio, ali Metcalfe je vjerovao da zna što je Rus
mislio. Niti jedan nije spomenuo Kundrovljev pokušaj otpadništva. I to je bila
tajna koju je bilo najbolje pokopati.
- Baš je slučajnost što smo obojica večeras u šetnji - reče Metcalfe
424.
425
MMM
bezizražajnoga lica.
- Vaš predsjednik umire - reče Kundrov. -1 Hopkins umire. Možda
zato rasprodaju dućan, kao što vi Amerikanci kažete.
- Kako to misliš? - upita Metcalfe uzbunjen.
- Dajete Staljinu što želi u Berlinu. Dajete nam Poljsku. Kremlj će
preuzeti kontrolu nad cijelom istočnom Europom kao rezultat vaše
nebrige; vjeruj mi. A vaš predsjednik nije ujedinjen s Churchillom, što
živcira Churchilla. To samo osmjeljuje Staljina.
- Kako znate za Churchillove privatne razgovore s Rooseveltom?
- Zašto misliš da sam ovdje? Naši obavještajci rade noću,
transkribiraju Rooseveltove privatne razgovore i prevode ih na ruski da
bi ih dali Staljinu za doručak.
- Prisluškujete li predsjednikov apartman?
- Sigurno nisi tako naivan, Metcalfe. Znaš kako mi radimo. Svaka
riječ koju vaš predsjednik promrmlja prenosi se na obližnju prislušnu
stanicu. To znam jer ja zapovijedam tom prislušnom stanicom.
Metcalfe se nasmiješio. - Ironija je da sam ja nemoćan učiniti išta u svezi s tim
što mi govoriš. Čak i ako upozorim Roosevelta, neće mi vjerovati.
- Kao što su i upozorenja Staljinu ignorirana. Mi smo mali vijci u
velikom stroju, obojica. Možda ćemo jednoga dana obojica imati moć
da utječemo na smjer naših vlada. Dotada moramo raditi što možemo. I
moramo se uvijek sjetiti dobroga što smo učinili.
-1 lošega.
Kundrov se tužno nasmiješio Metcalfeu, ali nije ništa rekao. Izvukao je iz svoga
sakoa presavijeni komad gruboga papira. - Prije nego što je NKVD smaknuo gospoñicu
Baranovu, dopustili su joj da napiše jedno pismo. - Predao gaje Metcalfeu. Bilo je
ispunjeno Laninim finim rukopisom, iako je većina tinte bila zamrljana.
Kundrov, vidjevši da je Metcalfe podigao obrve, reče tiho: - Od njezinih suza tinta
se razmrljala.
Metcalfe ga je pročitao na blijedoj mjesečini, a njegove ruke su se tresle, suze su
mu tekle niz obraz. Kad je završio, pogledao je prema gore. - Moj Bože - prošaptao
Page 236
je.
- Hrabrost te žene.
- Znala je daje plan s kojim smo došli samo polumjera. Da vjerojatno
neće zavarati Nijemce. Bila je uvjerena da će samo njezino smaknuće
uvjeriti Hitlerove ljude daje pravi špijun.
- Mogla je živjeti! - viknuo je Metcalfe. Mogla je poći sa mnom u

Ameriku... - Nije mogao nastaviti. Nije mogao izgovoriti riječi.
Kundrov je zatresao glavom. - Znala je da je njezin dom Rusija i željela je biti
pokopana ondje. Jako te voljela, ali znala je da će samo krajnja žrtva spasiti tvoj
plan. Nije to učinila samo za Rusiju i za slobodu, nego i za tebe.
Metcalfe je osjetio kako su mu noge oslabile. Osjetio je kao da će se srušiti.
Osjetio je kao da mu je sva snaga izašla iz tijela.
- Moramo se vratiti u veliku dvoranu - reče Kundrov.
Dok su ulazili, svaki je muškarac dobio čašu najboljega armenskog konjaka. Počela
je još jedna runda beskonačnih zdravica.
Kundrov je podigao čašu prema Metcalfeu i približavajući se rekao tiho: - Njezina
žrtva bila je veća nego što smo ikad očekivali.
Metcalfe je kimnuo.
- A njezin dar tebi, dar ljubavi, bio je veći nego što ćeš ti ikad
shvatiti.
- Nije istina - reče Metcalfe.
Ali Kundrov je nastavio govoriti. - Možda ćeš jednoga dana shvatiti. Ali do tada,
pijmo obojica za najizuzetniju ženu koju ćemo ikad upoznati.
Metcalfe se kucnuo s Kundrovim. - Za Lanu - reče. I dvojica muškaraca dugo su
šutjela razmišljajući dok su pili.
- Za Lanu, moju jednu i jedinu ljubav - reče Metcalfe ponovno, ovaj
put samome sebi. - Za Lanu.
427
Veleposlanik Stephen Metcalfe počeo je pričati svoju priču Stepanu Menilovu, priču
o mladom američkom poslovnom čovjeku koji se zaljubio u prekrasnu rusku balerinu
prije pola stoljeća.
Menilov je slušao s pogledom zbunjenosti i zlovolje koji je ubrzo ustupio mjesto
napetoj pozornosti. Nije skidao oči s Metcalfea.
Prije nego što je Metcalfe završio, Dirigent je zatutnjio: - To je neki trik! Neka
taktika koju su izmislili vaši specijalisti za psihološke operacije! No, to neće
upaliti!
Dršćućim rukama, Metcalfe je izvukao pištolj iz džepa na grudima.
Menilov je zurio u njega kao gromom ošinut. - Bože moj! -prošaptao je.
Metcalfe je osjetio probadanje tuge kad god bi pogledao urešeni pištolj za dvoboj.
Nikad neće zaboraviti dan prije pedeset godina kad je u dubini svoje pijane bijede
u hotelu Hay-Adams u Washingtonu, nakon stoje saznao za Lanino smaknuće, dobio
teški paket koji je bio poslan iz Sovjetskoga veleposlanstva, a u veleposlanstvo je
bio poslan iz Moskve diplomatskom poštom. U kutiji, upakiran dobro u slamu, bio je
starinski pištolj s urešenim kundakom od orahovine i cijevi s izrezbarenim
plamenovima. Odmah ga je prepoznao kao jedan od para pištolja za dvoboje koji mu je
pokazala Lana. Pripadali su njezinu ocu, prisjetio se. Nepotpisana bilješka, bio je
siguran daje to napisao Kundrov, odavala mu je daje ona to oporučno ostavila njemu
u pismu koje su joj dopustili napisati u Lubjanki, u njezinu posljednjem pismu. Bio
je dirnut tim dragocjenim zadnjim darom, znao je da je to značilo da je njezin otac
mrtav i pitao se zašto mu je dala samo jedan. To gaje stalno ispunjavalo najdubljom
tugom.
- Uzmi ga - naredio je Metcalfe.
Umjesto toga Menilov je otvorio ladicu u stolu i izvadio identičan pištolj za
dvoboje čiji je kundak od orahovine bio izrezbaren lišćem medvjeñe šape i u čiju su
osmerokutnu čeličnu cijev bili urezani plamenovi.
- Polovica para koja nedostaje - reče Rus.
- Tvoja majka mi je rekla da su nekoć pripadali Puškinu - reče
Metcalfe.
Page 237
Menilov se zacrvenio. Govorio je polako, zastajkujući. - Nisam nikad saznao tko si
ti - reče. - Majka te zvala Štiva, samo Štiva. Ali mene je nazvala po tebi. -
Zvučao je kao da je bio u transu. - Moja babuška mije rekla da majka nije bila
iznenañena kad su je čekisti odveli, znaš. Otišla je s njima spokojno. Rekla je da
zna daje njezin Štiva voli. I da će bilo koju žrtvu koju treba podnijeti ponosno
podnijeti.
- Ti nisi tada imao više od šest godina - Metcalfe se naposljetku
prisilo da kaže. U Staljinovoj Rusiji rusko bi dijete čiji je otac bio
Amerikanac bilo drugorazredni grañanin ili još gore. Ono bi uvijek bilo
sumnjivo. Lana je znala da radi zaštite djeteta nije mogla reći Metcalfeu
za njega.
- Da. Malo se sjećam nje, naravno. Ali tu su bile slike, i njezina baka
koju sam zvao babuška, stalno mije pričala priče o njoj da održi sjećanje
na majku. Znao sam daje bila vrlo hrabra žena.
Metcalfe je kimnuo. - Hrabra kao niti jedna koju sam ikad poznavao. I znam daje
prenijela tu hrabrost na tebe. Povijest naših dviju zemalja ispunjena je mnogim
pogrešnim koracima, mnoštvom strašnih pogrešaka. Imaš priliku staviti stvari na
pravo mjesto, poduzeti pravi korak, napraviti pravi potez. I ja znam da ćeš to
učiniti.
Limuzina veleposlanika Metcalfea stala je na pisti zrakoplovne baze Šerjemetjevo,
izvan Moskve. Ondje nije bilo fotografa, nije bilo kamera, nije bilo novinara. Tako
je želio. Stigao je u Moskvu tiho i tiho će i otići. Neka ostali daju intervjue i
preuzmu zasluge.
Jedan od najpotresnijih trenutaka u dvadesetom stoljeću, stoljeću ispunjenom
potresnim trenucima, je završio. Pokušaj puča je propao; bez potpore čovjeka
poznatoga kao Dirigent, zavjerenici nisu mogli nastaviti. Kipovi starih tirana su
srušeni; ulice su bile pune veselja.
Stvarala se povijest; nitko nije trebao znati tko ju je stvorio. Svijet nije imao
pojma o njegovoj ulozi u promjeni povijesti prije pola stoljeća. I nikad neće
saznati o ulozi koju je upravo sada odigrao. Jedini koji
428
429
će znati su sin kojega nikad nije upoznao i Metcalfeov stari prijatelj, crvenokosi
poručnik GRU-a imenom Kundrov koji je postao sjedokosi visoko rangirani general.
Marinac kojega su Metcalfeu dodijelili u Američkom veleposlanstvu pomogao mu je oko
torbi. Kratko podšišani mladić bio je zapanjen Metcalfeovom nazočnošću, bio je
uzbuñen stoje upoznao nekoga toliko istaknutog.
Metcalfe je bio dovoljno srdačan, ali njegove su misli bile drugdje.
Poseban dar, govorila je Lana, dar tvoje ljubavi.
I prvi put u osam desetljeća Stephen Metcalfe je shvatio da odreñeni darovi doista
nemaju cijenu.
431
Nakladnik
EXTRADE d.o.o., Kastav
Tel.: 051/628-725
Fax: 051/625-186
E-mail: extrade@ri.t-com.hr
www.extrade.hr
Za nakladnika Predrag Tomljanović
Prijevod
Bojana Zeljko-Lipovšćak
Krešimir Lipovšćak
Lektura/Korektura Jadranka Bota
Likovna oprema i priprema za tisak EXTRADE d.o.o.
Tisak
Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb, 2005.
Page 238
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica Rijeka
UDK821.111(73)-31=163.42
LUDLUM, Robert Tristanova izdaja/Robert Ludlum; s engleskoga prevela Bojana-Zeljko
Lipovšćak. - Kastav: Extrade, 2005.
Prijevod djela: The Tristan betraval
ISBN 953-240-048-6
Knjižnica Zelina
540026500
Page 239

Tristanova Izdaja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tristanova Izdaja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ludlum Robert - Tristanova izdaja

Moskva, kolovoz 1991.

i industrijalci koji su poslovali s nacistima i njihovim marionetskim režimom u

- Moram razgovarati s jednim gospodinom, doucette. Molim te,

neke kubanske djevice. Evo, izvolite se za promjenu poslužiti jednom od ovih...

niska zida od opeke koji je dijelio ovaj krov od susjednoga. Ustanovio je s

- Ma kvragu! - uzrujao se Compton-Jones. Izgledao je zbunjeno i u

nacisti doista namjeravaju i koliko je jak otpor Hitleru. Hoće li Engleska

se povremeno pridružio Howardu, putovao je s njim i pomagao mu na svaki mogući

- Vaš nedostatak suzdržanosti u odnosu na slabiji spol dovodi me

njemački diplomati u Moskvi smiju se relativno slobodno družiti s odabranim

komunicirate u neformalnoj privatnoj atmosferi s veoma važnim njemačkim diplomatom

je odmah znao daje to 4711, Eau de Cologne njemačkoga proizvoñača parfema

- Ne znam o čemu govoriš. Još nikad nisam bila u Touraini.

- Da vam se to više ne dogodi! - rekao je.

pomagale Gestapu, Blitzmddchen koje su nosile sive odore i činilo se da su

- Što to imate? - upita Metcalfe.

pa ne mislite valjda ozbiljno?

izokrenule u očnim šupljinama da se vidjela samo još bjeloočnica.

špijunka kroz koju je konobar Pasquale provjeravao njegov identitet.

Na brzinu mu je skinuo odoru pukovnika Gestapa. Zatim je skinuo svoju odjeću

u Cognacu gdje su njegovi preci od osamnaestoga stoljeća pekli konjak. Imao je

betoniranu pistu, Scoop je nastavio: - Predlažem da stanemo u prvom hangaru i

Metcalfe se odlučio zanemariti to upozorenje; napokon, stoje u tom trenutku mogao

Moskva, kolovoz 1991.

na krajnju bijedu. I njegov izgovor odavao je kultiviranoga čovjeka. Izazivao je

U predvorju je posljednji put zazvonilo, svjetlo se polako gasilo i uzbuñena graja

pomogne pri šminkanju; to je strašno!

grožñe, a djeci trnu zubi. Koliko je istine bilo u tome.

- Ali učinite mi jednu uslugu - reče Metcalfe. - Ne bih volio da se

- Oh, ništa - reče Metcalfe nehajno. - Ništa odreñeno. - Bit će

znamenitosti ruskoga glavnoga grada. Morao se ponašati sukladno tomu, što je

promatrat će ga s većom sumnjičavošću. Pojačat će nadzor, postupati s njim kao s

- Slušajte, ne znam što namjeravate, ali ako želite osobno upoznati

raspolagao dobrim izvorima iz kojih je dobivao informacije, ali nije li to možda

- Moraju ga se držati. Nijemci ne mogu ratovati na dvije fronte!

Schusslera u stranu i počeo mu nešto brzo govoriti na njemačkom. Kad su Metcalfe i

- Naravno. To mi je posao. Ti to znaš.

- Ti si dakle postigla accommodation - reče Metcalfe na

- Malo svježeg zraka sigurno će mi goditi - reče Metcalfe. - Uhvatit ću sljedeći

bili tajni špijuni, napokon većina sovjetskih diplomata u inozemstvu bili su

opovrgavanje bilo je uzaludno. Tuhačevski je bio uvjeren kako će on i ostali uskoro

- U našem veleposlanstvu postoji očito telefonska veza koja je

zadatak praktički nerješivim. Nacisti očajnički tragaju za pouzdanim informacijama

- Neki umjetnici slikaju uljem, drugi akvarelnim bojama. Mi ćemo

- Ne pitam zbog ljubomore, Lana, moram znati gdje se sastajete.

- Uvijek me vodi u svoj moskovski stan. U kuću u Kuntsevu nemam

Generalleutenant Ernst Kostring, vojni ataše u Njemačkom veleposlanstvu u

Kleist je ustao. - Hvala vam na pomoći - rekao je jednostavno.

- To morate sami odlučiti. Nekoliko mojih kolega sumnjiči već

prazan, spustit ću vam jednostavno slušalicu.

Promatrala je rastreseno malenu hrpu dokumenata; no Metcalfe je vidio daje mislila

otvorenim vratima kupaonice spreman na jezovit prizor Scoopova trupla.

- Izvor pripada najpouzdanijoj vrsti uopće - uvjeravao gaje admiral.

- Staljin uvijek računa s ratom! Uvijek računa s tim da će biti

prostor s policama za knjige uza zidove i s neobično lijepo tkanim turkmenistanskim

- Moguće je. Možda da mu daš uvijek samo nekoliko komada.

- Molim te - branila se ona. - Toliko hvale nisam zaslužila.

Lana je smiješeći se slegnula ramenima. - To nije božično drvce, to je jolka. Mi

ispuniti obrazac, platiti razgovor unaprijed i tada nedvojbeno računati s tim da

Dvojica muškaraca su ga zgrabila i izvukla ga van. Metcalfe je odmah vidio da nema

- Oh, zar je to jelo? - Metcalfe se sjetio limenoga tanjura s

dobro osjećati u sovjetskom zatvoru. - Okrenuo se i pogledao prema portretima