1.

TRAVEL VRITING AND ETNOGRAPHY – JOAN RUBIES

ovdje se želi reći da je nakon 16. stoljeća (renesanse) postalo uobičajeno uključivati opis naroda,
njihovih običaja, religije, vladavine i jezika u putopisnu literaturu.

 U Engleskoj su se takvi opisi koristili za opravdanje objavljivanja zbirki putopisa, koje su bile
popularne od 16. do 19. stoljeća. Geografija je tada smatrana ključnom znanošću za
opisivanje svijeta

 putovanja i prikupljanje informacija o različitim narodima i njihovim običajima promijenili način na

koji se gledalo na povijest i znanost u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Pisci su počeli povezivati
moralnu i prirodnu povijest, prikupljajući priče o ljudima i njihovim životima iz cijelog svijeta.

 Opis ljudske raznolikosti – jedan od najvažnijih aspekata žanra nakon renesanse

 ti su opisi bili cijenjeni zbog svoje zabavne vrijednosti i zbog filozofskih pitanja koja su
postavljali o univerzalnim ljudskim osobinama

 Analizirajući zašto je došlo do porasta etnografskog putopisnog pisanja u Europi, važno je razumjeti
povezanost praktičnih ciljeva, ideoloških pretpostavki i filozofskih ili znanstvenih interesa. Etnografija
opisuje ljude u njihovoj raznolikosti, a etnologija je teorijska rasprava o ljudskoj raznolikosti koja
koristi etnografske podatke. Njihov razvoj kao formalnog znanstvenog diskursa događa se u 19. st.

 Prije toga, u ranomodernoj Europi, ove ideje i prakse bile su integrirane u humanističke
discipline poput putopisne književnosti, kozmografije i povijesti

osnovni motiv za pisanje putopisa u Europi renesanse bio praktične prirode, a ne samo estetski ili
umjetnički. Putopisi su služili kao izvor praktičnih informacija, poput geografskih, ekonomskih i
prirodnih podataka, te opisa ljudi i kultura. Ovi tekstovi su često bili napisani od strane trgovaca,
vojnika i mornara koji su istraživali nove teritorije, te svećenika koji su ih pratili

 ti putopisci su imali različite ciljeve - neki su bili praktični, poput trgovaca i misionara, dok su
drugi bili znanstveni ili filozofski nastrojeni. Unatoč tim različitim ciljevima, svi su bili
zainteresirani za opisivanje različitih ljudi i mjesta koje su posjećivali. Te priče su bile
popularne i zanimljive jer su često bile ispričane na način koji je poticao maštu i znatiželju
čitatelja

 oblik samorefleksije - oblik razmišljanja o sebi kroz druge kulture

 ono što je posebno nakon 1500. godine jest porast broja putničkih priča koje su postale temelj za
novi, znanstveno utemeljeni pogled na antropologiju. To je bio spoj različitih ekonomskih, religijskih,
političkih i administrativnih impulsa u široki etnografski projekt. Tako da, razvoj ovog žanra nije bio
samo zbog znatiželje ili želje za egzotičnim, već je bio rezultat složenijih društvenih procesa

 Europski putnici i njihovi zapisi o drugim zemljama i narodima odigrali su:

a) Ključni doprinos rastu novog, empirijskog diskursa o čovjeku i prirodi ( stvaranju novih načina
razmišljanja o ljudima i prirodi)

b) Ključnu ulogu u institucionalizaciji ove nove znanosti

Važno je napomenuti da su osnovni načini opisivanja bili slični u različitim kulturama, ne samo u
Europi. Ovo pokazuje kako su neka temeljna razmišljanja bila zajednička među različitim kulturama.
putnici koji su opisivali svoja iskustva iz prve ruke nekad bili glavni izvori informacija o drugim
kulturama. Međutim, s vremenom su akademski znanstvenici preuzeli kontrolu nad proučavanjem
drugih kultura, što je dovelo do odbacivanja putnika kao nepouzdanih izvora. Te zapise su smatrali
površnima i nedovoljno znanstvenima