ANTUN GUSTAV MATOŠ, CVIJET SA RASKRŠĆA I CAMAO

Antun Gustav Matoš najutjecajniji je pisac razdoblja hrvatske moderne. Matoš je pisao pod
utjecajem francuskog pjesnika Baudelairea, parnasovaca i simbolista. Njegove se novele tradicionalno
dijele na dva tematska kruga, na zagrebačko-provincijski i na intimno-bizarni krug. Glavnog lika
novele Camao, Alfreda Kamenskog muče nejasne čežnje, miješa san i javu, osjeća gađenje prema
životu i prema navikama drugih ljudi. Solus, glavni lik novele Cvijet sa raskršća o ljudima i svijetu
govori s gorčinom (ljudi su robovi, svijet je mučilište, a čovjek je čovjeku tamničar). Alfred Kamenski
i Solus odbijaju se pokoriti pravilima i očekivanjima suvremenog društva.

Alfred Kamenski bizaran, talentiran, boem i lutalica putuje raznim gradovima Europe gdje
preživljava svirajući klavir. Iako je većinu života proveo putujući svijetom mislima je još uvijek u
svom rodnom kraju, u Hrvatskoj. Upravo to je ono što spaja Kamenskog i njegovu ljubavnicu Fanny,
ljubav prema rodnim krajevima i glazbi. Kao i u Cvijetu sa raskršća ljubavnici se odmah povežu i
zaljube jedno u drugo. Novela prikazuje nemogućnost ljubavi koju zaustavlja Fannyn suprug. Alfred u
Fanny vidi ostvarenje svoje sreće i ljubavi koju nikada nije imao. Simbolika naslova vidi se u Camau
koji je zapravo ptica kriva za smrt ljubavnika. Camao je papiga za koju su srednjovjekovni Španjolci
vjerovali da ugiba kada žena prevari muža, ali u ovoj noveli ona jedina ostaje živa. U noveli Cvijet sa
raskršća radnja također ima simboličko značenje i naglašava se suprotnost između svakodnevnice i
težnje k idealima. U francuskom gradiću po imenu N. slikar Solus sretne slijepu, ali prelijepu Izabelu,
te u neobičnom susretu doživljava ljubav na prvi pogled. Iako se zaljubio Solus želi dalje lutati pa ne
ostvaruje svoj ideal jer ga ispunjava traženje, a ne ispunjenje ideala ljepote. Solus je tipičan
matoševski lik- pustolov i boem. Solosova i Izabelina ljubav na prvi pogled završava tako što Izabelu
otac odvodi natrag u dvorac. U Cvijetu sa raskršća naslov je također simboličan jer se „cvijetom“
smatra sam Solus, čija je ljepota upravo u njegovoj slobodi i iskorijenjenosti, u njegovoj nesputanosti
mrežom društvenih očekivanja.

U prvom polaznom tekstu u trećem licu pripovijeda se o Kamenskom, o tome kakav je čovjek,
čemu teži , što mrzi i po čemu se razlikuje od drugih. Kamenski niti sam ne zna što ga muči i za čime
čezne: „Danju ga, osobito pošto se probudi, more mutne brige, žalovite čežnje-ni sam ne zna čime.“
On nije ljubio, nije mrzio već je sam sebi bio teretom. Ipak se ne ubija „jer mu se smrt činjaše možda
još gorom brukom od života.“ Drugi polazni tekst je dijalog između Solusa i predivne Izabele koju
upoznaje u šumarku. Solus ističe kako teži slobodi : „Naša zemlja je puna velikih ropskih gradova.
Zato bježim iz varoši i kružim sam, slobodan ko soko.“ i iako pati kada je sam bilo bi mu još gore da
živi s ljudima.

Solus i Kamenski u potrazi su za ljepotom i smirenjem, ali ne žele živjeti prema pravilima.
Oboje su intelektualci, pustolovi i boemi. Neshvaćeni su i neprihvaćeni od strane građanskog društva.
Camao i Cvijet sa raskršća pripadaju Matoševom drugom tematskom krugu, intimno- bizarnom. Tu
sklonost prema bizarnom Matoš preuzima od E. A.Poea.

Matoševe novele Camao i Cvijet sa raskršća analiziraju ljudsku prirodu i umjetničko

stvaralaštvo. Kroz likove Kamenskog i Solusa, Matoš istražuje odnose pojedinca prema društvu,
umjetnosti i samome sebi, ostavljajući čitatelja s promišljanjima o vlastitom mjestu u svijetu.