STUDIJA STANJA MEĐIMURSKE NARODNE NOŠNJE

U HRVATSKOJ, SLOVENIJI I MAĐARSKOJ

Projekt: Out of the Box

Akronim: OOB

Broj: 101099712

Poziv: CREA-CULT-2022-COOP

Čakovec, listopad 2023.

Sadržaj

1. Uvod.............................................................................................................................................. 3
2. Metodologija istraživanja .............................................................................................................. 6
3. Međimurska narodna nošnja u Hrvatskoj ..................................................................................... 8
4. Međimurska narodna nošnja u Sloveniji ..................................................................................... 14
5. Međimurska narodna nošnja u Mađarskoj .................................................................................. 19
6. Usporedna analiza....................................................................................................................... 26
7. Zaključak ..................................................................................................................................... 31
8. Literatura i izvori ......................................................................................................................... 33
9. Dodaci ......................................................................................................................................... 34

2
 1. Uvod

Projekt OUT OF THE BOX (Akronim: OOB) sufinanciran je iz Programa Kreativna Europa, potprograma
Kultura te se provodi kroz aktivnu suradnju kulturno umjetničkih društava iz Slovenije, Mađarske i
Hrvatske u području revitalizacije nematerijalne kulturne baštine Međimurja (regije u Hrvatskoj).

Izrada Studije stanja međimurske narodne nošnje, tj., istraživanje migracija narodne nošnje kroz
navedene tri zemlje (Hrvatska, Slovenija, Mađarska) zahtijevala je dobro strukturiranje i organizaciju
istraživanja kako bi se obuhvatili svi ključni elementi i kako bi se istakle razlike i sličnosti iste narodne
nošnju u tri različite regije.

Međimurska županija, u upravnom, a u zemljopisnom smislu Međimurje, područje je na krajnjem

sjeveru Hrvatske omeđeno rijekama Murom i Dravom. Zapadni dio dotiče obronke Alpa, dok su
središnji i istočni dio ravnica (Panonske nizine). Pokrajina graniči državama Mađarskom i Slovenijom, a
vrlo blizu je i treća zemlja, Austrija. Međimurje je počašćeno nadimkom »Hortus Croatiae« (Vrt
Hrvatske ili Cvjetnjak Hrvatske). Po površini je najmanja županija u Hrvatskoj. Lokalna je demografija
doživjela brzu promjenu u razdoblju između 1950. i 1975. godine kada je numerički dramatično pala
veličina obitelji.

Međimurje je stoljećima bilo pod velikim utjecajem (čak i sastavnim dijelom) Mađarske, čija je kultura
ostavila ogroman utjecaj u jeziku, glazbi i običajima.

Međimurje je bilo pod vlašću različitih sila, zona s velikim vojnim značajem između Beča i Carigrada.
Najznačajnije je doba pod vlašću Zrinskih u 16. i 17. stoljeću, hrvatskih vojskovođa i intelektualaca koji
su kraju doprinijeli materijalno i duhovno. Nikola Zrinski, naročito uspješan u borbi protiv Otomanskog
Carstva, biva proglašen generalom Hrvatske. Godine 1849., ban Josip Jelačić je oslobodio kraj od
Mađara koji su tu vladali od 1720. Godine.

Poslije Prvoga svjetskog rata Međimurje je ostalo izvan granica Hrvatske, prepušteno Mađarskoj, što je
izazivalo nezadovoljstvo Hrvata u Međimurju. Godine 1918. izbija ustanak protiv mađarske vlasti,
pljačkaju se ratni bogataši, državni uredi, trgovci i plemstvo. Drugi ustanak, pod vodstvom Slavka
Kvaternika bio je uspješan te je Međimurje oslobođeno u prosincu 1918. godine.

U administrativnom smislu Međimurje je gotovo kroz čitavu svoju povijest bilo sastavnim dijelom
mađarske Županije Zala. Tek u malim odsječcima vremena u specifičnim povijesnim prilikama u
Međimurju je organizirana hrvatska administracija. Ipak, i pored silne mađarizacije, osobito u drugoj
polovini 19. stoljeća I početkom 20. stoljeća Međimurje je u nacionalnom smislu ostalo najkompaktniji
hrvatski kraj. Danas u njemu živi gotovo 96 posto Hrvata.

Status županije Međimurje je dobilo novim teritorijalnim uređenjem 30. prosinca 1992. godine.

Međimurska narodna nošnja, sa svojom bogatom i raznolikom baštinom, nudi fascinantno

svjedočanstvo o kulturnim, društvenim i povijesnim aspektima života u Međimurju. Narodna je nošnja
općenito uvjetovana utjecajem tradicije i običajima kraja u kojem nastaje, a vrlo dobro prikazuje i
ekonomske uvjete tadašnjeg života. Iz nje se očituju situacije i pritisci susjednih krajeva, u slučaju
Međimurja koje graniči sa Slovenijom i Mađarskom ti su utjecaji još očitiji, međutim, još su uvijek dokaz
međimurskog narodnog identiteta koji iako je bio izložen promjenama, nošnja je ostala nezaobilazan
predmet kulture i kulturne baštine. Kroz prizmu krojeva, materijala i načina izrade, ovaj odjevni izraz
pruža duboki uvid u svakodnevni život, tradiciju i vrijednosti ljudi Međimurja kroz stoljeća.

3
 1.1. Svrha i cilj studije

Istraživanje i dokumentiranje međimurske nošnje od iznimne je važnosti za očuvanje kulturne baštine

ovog kraja Hrvatske. Tema ovog rada odnosi se na razvoj, značaj i raznolikost međimurske narodne
nošnje, s naglaskom na njezinu transformaciju od svečane odjeće u prošlim vremenima do današnje
percepcije kao narodne nošnje. Ključno je razumjeti da pojam "narodna nošnja" nekada nije imao isto
značenje kao danas. Ono što sada smatramo tradicionalnom narodnom nošnjom, nekada je bila odjeća
za posebne prigode, a njen izgled se kontinuirano mijenjao pod utjecajem mode, kulturalnih utjecaja i
ekonomskih mogućnosti stanovništva.

Ovaj rad ima za cilj detaljno istražiti kako se međimurska narodna nošnja razvijala kroz povijest, prateći
promjene u dizajnu, materijalima, te utjecaje koji su oblikovali njen trenutni izgled. Bit će istraženi
različiti aspekti ove nošnje, uključujući mušku i žensku odjeću, te razlike između različitih društvenih
slojeva i geografskih područja unutar Međimurja.

Poseban naglasak bit će stavljen na značaj očuvanja međimurske narodne nošnje kao dijela kulturne
baštine. Analizirati će se načini na koje nošnja odražava identitet i tradiciju Međimurja te kako se kroz
nju mogu čitati povijesni i socijalni konteksti regije. Kroz ovaj rad, želi se potaknuti svijest o važnosti
čuvanja i prenošenja znanja o narodnim nošnjama na buduće generacije, ne samo kao odjevnih
predmeta, već i kao nositelja bogate kulturalne i povijesne vrijednosti. U svrhu izrade studije stanja,
uspostavljena je relevantna suradnja s ključnim dionicima - lokalnim stručnjacima, muzejima,
institucijama i zajednicama, a sve u kako bi se prikupile točne i maksimalno sveobuhvatne informacije.

1.2. Povijest međimurske narodne nošnje

Kroz povijest je vidljivo da se međimurska narodna nošnja izrađivala od domaćeg platna koje se
dobivalo iz lana ili konoplje. Proces tkanja na tkalačkom stanu bio je veoma naporan i dugotrajan te je
zahtijevao veliku fizičku snagu i mnogo strpljenja. Ovakve tkanine javljaju se i kod drugih slavenskih
naroda te se očito radi o staroj slavenskoj baštini. Nošnja je, s obzirom na geografski položaj
Međimurja, trpjela značajne utjecaje kako susjednih kultura tako i povijesnih događaja, ali je zadržala
svoj jedinstveni karakter.

Ženska odjeća sastojala se od lanene podsuknje spodnjice/untrčke čipkastog ruba koja je duljinom
dosezala do lista noge, lanene potkošulje zdulca te bluze plečeka koja se oblačila na nju. Kiklja /robača,
lanena nabrana suknja prekriva spodnjicu te se na nju veže platnena ili svilena pregača fortufa/šurca.
Na pleček se odjeva crni atlasni prsluk prusljek te veliki četvrtasti rubac tibet koji se omata oko tijela i
veže straga. Tu su još i zobun, sukneni ogrtač, vuneni bundač/bundek, kaput decembriš/mentenič, te
sokne štucline/zokline ili čarape štomfi/štrumfi i cipele cokli.

Tibet, kao dio narodne nošnje, zauzima posebno mjesto u OOB projektu, budući da je njegova
tradicionalna proizvodnja danas gotovo nemoguća. Povijesno gledano, tibeti nisu bili proizvod
međimurskih domaćinstava; većinom su se kupovali. Ipak, postoji mogućnost industrijske reprodukcije
tih specifičnih uzoraka putem tkanja i tiska. Domaća intervencija često se svodila na dodavanje ručno
rađenih resa. Iako je postojao manji broj ručno izrađenih tibeta, oni su bili rijetkost. Naš fokus u
projektu je istaknuti ovaj važan aspekt kulturne baštine, dajući mu dužnu pozornost unatoč izazovima
u očuvanju njegove autentičnosti.

4
TIBET predstavlja maramu koja se je stavljala preko ramena prekrižena s prednje strane i zavezana
vodoravno na leđima. Marama se kupovala u zemljama kao što su Poljska, Češka, Ukrajina, Francuska,
Mađarska te se donosila u Međimurje. Dimenzije tibeta su od minimalne veličine 1600mm x 1600mm,
do čak 1800mm x 1800mm. Ključna je činjenica da su bili izrađeni i tkani u jednom komadu (bez
šavova). Tibeti u Međimurju, kao snažan statusni simbol i pokazatelj kreativnosti lokalne zajednice,
odražavaju bogatu kulturnu tradiciju i prilagodljivost stanovništva. U Međimurju je zabilježeno da je
95% tibeta bilo kupljeno, unatoč njihovoj visokoj cijeni. Ljudi su bili inovativni u pronalaženju načina da
prikupe sredstva za njihovu kupnju. Međutim, s početkom masovne emigracije na rad u inozemstvo,
percepcija tibeta kao statusnog simbola počela je blijediti.

Većina tibeta bila je dostupna samo onim ženama čiji su supružnici radili u inozemstvu te ih donosili
kao poklon. Ova ograničena dostupnost potaknula je druge žene na kreativno izražavanje i neovisnost
- počele su samostalno izrađivati tibete, ručno vezući cvjetove i uzorke na njima. Ovo je dovelo do
razvoja dviju vrsta tibeta: onih koji su kupljeni i onih ručno izrađenih.

Zanimljivo je napomenuti da čak i kupljeni tibeti nisu bili potpuno industrijski proizvedeni. Na kupljena
platna dodavale su se rese, čineći ih djelomično ručno rađenima. Za kupovne tibete koristio se termin
"druknjeni", dok su oni ručno izrađeni bili poznati kao "našiti". Ova dvojaka klasifikacija tibeta u
Međimurju odražava složenu mješavinu kulture, ekonomije i individualne kreativnosti. Tibeti tako
postaju ne samo odjevni predmet, već i simbol tradicije, prilagodljivosti i umjetničke izražajnosti
zajednice.

Tradicionalni nakit bio je skroman. Nosile su se naušnice ringlini te ogrlice od staklenih zrnaca đunđi.
Glavu udane žene pokrivalo je oglavlje naziva "poculica" izrađeno od čipke na batiće ili heklanjem,
platnena "peča" s kupovnom čipkom na rubovima te pamučni ili svileni rubac. Mušku nošnju činila je
lanena rubača, prusljek, široke platnene gače, crne čižme i škrljak. Od zime ih je štitio kaput
decembriš/mentenič ili kožuh bundek/kožulec. Manja djeca nosila su kiklice - haljinice sašivene u
jednom komadu i nabrane u pojasu.

S vremenom su se, pod utjecajem urbanizacije i industrijskih središta, u svečanu odjeću počeli uvoditi
elementi građanske nošnje, što je dovelo do promjena u kroju i upotrebi materijala. Sredinom 19.
stoljeća, posebno nakon ukidanja kmetstva i izgradnjom željeznice, nošnja se počela mijenjati,
integrirajući građanske elemente, dok su neki dijelovi zadržali svoju izvornost.

1.3. Značaj narodne nošnje u kulturnom i društvenom kontekstu

Međimurska narodna nošnja nije samo odraz tradicionalnog načina života, već i snažno sredstvo
identiteta i ponosa. Nošnja je bila simbol pripadnosti, društvenog statusa i obiteljskog nasljeđa.
Primjerice, tibet koji je krasio žene često je pričao priče o njihovom društvenom statusu i obiteljskom
nasljeđu.

I dok je svečana odjeća bila u upotrebi do Drugog svjetskog rata, nakon toga se postepeno počela
mijenjati, prilagođavajući se suvremenim trendovima. Muška odjeća izgubila se puno prije ženske. No,
unatoč promjenama, međimurska nošnja i dalje se nosi s ponosom na raznim svečanostima i
događanjima. U zaključku, međimurska nošnja je ne samo estetski izraz, već i snažan nositelj povijesne,
društvene i kulturne baštine ovog kraja. Njeno proučavanje i očuvanje ključni su za razumijevanje
raskoši i bogatstva međimurske tradicije.

5
2. Metodologija istraživanja

2.1. Opis metoda istraživanja

Ovo istraživanje temeljilo se na kombiniranoj metodi terenskog rada, analize primarnih izvora podataka
i usmene povijesti. Proučavane su postojeće kolekcije narodnih nošnji, intervjuirani lokalni eksperti i
vlasnici privatnih kolekcija te analizirani pisani izvori i literatura.

2.2. Izvori podataka i literatura

Najbogatiju dokumentaciju posjeduje Muzej Međimurja Čakovec.

Korištene su specifične knjige, kao što su:

• Narodna nošnja Međimurja, Katica Benc-Bošković

• Katalog Međimurska narodna nošnja, Muzej Međimurja Čakovec, Smiljana Petr-Marčec
• Trgam od zaborava, Marije Novak
• Moja baština, Lucija Krnjak
• Priče iz življeja međimurskog čoveka, Marija Novak
• Podatkovna mreža narodnih nošnji Međimurske županije, Magdalena Krištofić

Također su osobito korisni osobni razgovori i intervjui s ključnim informatorima poput Stanka
Trstenjaka, Marije Novak i Janje Kovač, više kustosice etnografskih zbirki Muzeja Međimurja Čakovec.

6
 2.3. Ograničenja istraživanja

Postoje određena ograničenja očuvanja narodne nošnje koje su nalaz istraživanja:

• Privatnost i pristup: Mnogi vlasnici privatnih kolekcija su oprezni i nerado dijele informacije o
svojim zbirkama.
Istraživanjem u Hrvatskoj trebalo je biti obuhvaćeno 5 privatnih fundusa narodne nošnje no
jedan fundus nije obuhvaćen zbog neradog davanja informacija od strane vlasnika fundusa.
• Autentičnost nošnji: Postoje pitanja o autentičnosti i vjerodostojnosti nekih narodnih nošnji,
osobito onih koje su nastale na temelju industrijskih materijala.
Već ranijih godina suočavali smo se s problematikom proizvodnje narodnih nošnji u udrugama
koje su šivale i izrađivale narodne nošnje prema replikama koje nisu vjerodostojne i za koje nije
zatraženo eventualno stručno mišljenje - prvenstveno mišljenje kustosa etnografskog odjela
Muzeja Međimurja Čakovec.
• Dostupnost materijala: S obzirom na promjene u načinima proizvodnje i dostupnosti
materijala, postoji izazov u reprodukciji tradicionalnih nošnji s originalnim materijalima.
Veliki problem nastaje zbog nedostatka kvalitetnih materijala za izradu narodne nošnje te se
koriste materijali koji kao takvi nisu primjereni za izradu istih. Problem traje od kasnih 30-ih
godina prošlog stoljeća kada se naglo povećava proizvodnja industrijskih materijala te
dolazimo do toga da se je već u tom razdoblju narodna nošnja šivala i izrađivala od
industrijskog kupljenog materijala te se je takva tradicija nastavila do danas. Najveći problem
predstavlja proizvodnja domaćeg platna koja je zamrla tijekom godina, najviše iz razloga što se
poljoprivredne kulture koje su potrebne za proizvodnju domaćih materijala (konoplja i lan) više
ne uzgajaju.
• Povijesni gubitak: Velik dio narodnih nošnji izgubljen je tijekom godina, posebno kroz tradiciju
sahranjivanja u nošnjama.
Izuzetno je malen broj narodnih nošnji koje su sačuvane na području Međimurja u razdoblju
od 1800. - 1900. godine, a koje bi poslužile kako bi se prema njima mogle izraditi replike novih
narodnih nošnji. Digresija: umrli žitelji Međimurja u prošlosti su se zakapali u narodnim
nošnjama te je tako jako puno narodnih nošnji otišlo na vječni počinak sa svojim vlasnicima.
Žene su čuvale narodne nošnje (najljepše primjerke), kako bi ih se pokopalo u njima.
• Interpretacija informacija: Postoji mogućnost subjektivnosti i interpretacije u analizi podataka,
posebno kada se oslanja na usmene povijesti i osobna sjećanja.

Unatoč tim ograničenjima, istraživanje pruža dragocjeni uvid u povijest, kulturu i tradiciju narodnih
nošnji Međimurja te pridonosi njihovom očuvanju za buduće generacije.

7
3. Međimurska narodna nošnja u Hrvatskoj

3.1. Opis i karakteristike

Međimurska narodna nošnja je kombinacija domaćih tkanina, tradicionalnih krojeva i bogatih detalja
koji odražavaju kulturnu baštinu i povijest Međimurja. Bogati i različiti uzorci, vezovi i ukrašavanja čine
svaki komad odjeće jedinstvenim. Upotrebljavaju se sve boje od kojih prevladavaju bijela, crna i crvena.

Ženska nošnja:

• Podsuknja (spodnjica/untrčka): Ova lanena podsuknja doseže do lista noge i karakterizira je čipkasti
rub.
• Potkošulja (zdulec) i bluza (pleček): Lanena potkošulja nosi se ispod bluze koja se odlikuje
jednostavnošću, ali s naglaskom na udobnost i funkcionalnost.
• Kiklja/robača: Ova nabrana lanena suknja prekriva podsuknju, dodajući slojevitost i volumen
nošnji.
• Pregača (fortuf/šurc): Ovisno o materijalu, mogla je biti od platna ili svile, često s ukrašenim
detaljima. Nosi se preko kiklje.
• Prsluk (prusljek): Izrađen od crnog atlasa, ovaj prsluk dodaje slojevitost i eleganciju ženskoj nošnji
oblikovanjem linije struka.
• Rubac (tibet): Veliki četvrtasti platneni komad koji se omata oko tijela i veže na stražnjoj strani.
• Oglavlje (poculica, peča, rubac): Ovi dijelovi često su bili ukrašeni čipkom ili drugim detaljima,
pokazujući različite statusne ili obiteljske simbole. Na primjer, peča, poculica i rubac je bila
rezervirana za udane žene.

Muška nošnja:

• Rubača: Lanena košulja koja se nosi ispod odjeće.

• Prusljek: Pokriva cijeli trup, crn bez uzoraka s istaknutim gumbima.
• Gaće: Široke platnene hlače koje pružaju udobnost i slobodu kretanja.
• Čižme i škrljak: Često crne, ove čizme bile su robusne i funkcionalne, dok je škrljak dodavao sloj
zaštite i topline za glavu.
• Kaput (decembriš/mentenič): Ovaj komad odjeće služio je kao zaštita od hladnoće i vremenskih
neprilika.

Narodna nošnja ima brojne detalje poput različitih vezova, čipke i tradicionalnog nakita. Nakit je bio
skromniji, ali vrlo simboličan. Naušnice (ringlini), ogrlice od staklenih perli (đunđi) i drugi detalji često
su pričali priče o obiteljskoj baštini, ljubavi ili životnim događanjima.

U suštini, svaki komad Međimurske narodne nošnje priča svoju priču. Bez obzira na to radi li se o
svakodnevnom životu, radu na polju, svečanim prigodama ili obiteljskim događanjima, odjeća je
odražavala bogatstvo i raznolikost međimurske kulture i tradicije. Uz to, kroz njezin dizajn i materijale,
Međimurska narodna nošnja pruža uvid u način života, vještine i tradicijske obrte ovog dijela Hrvatske
kroz stoljeća.

8
Ženska narodna nošnja
Oglavlja

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Pletenice Kitice Pletenice koje se na kraju vežu crvenom mašnom; nošene
kod mladih i neudanih djevojaka.
Kapica Poculica Kapica koja se stavlja i pričvršćuje za kosu. Može se
odnositi i na kompletno oglavlje sastavljeno od više
dijelova.
Marama Robec Četvrtasta marama koja se savija u oblik trokuta i stavlja na
glavu, vezuje se ispod brade ili na potiljku.
Posebna marama Peča Kvadratna marama s čipkom na dvjema stranama.

Gornji dio tijela

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Košulja Dudač Košulja koja ističe liniju tijela, često u raznim bojama.
Košulja Bluza Druga vrsta košulje koja također ističe liniju tijela.
Pleček Pleček Bijela košulja sa štirkanim ''puf'' rukavima dužine do lakta.
Pruslek Pruslek Prsluk cvjetnih motiva koji se kopča naprijed.
Marama Tibet Velika, četvrtasta marama koja se veže oko struka.
Trake Trake Služe za vezanje rukava, najčešće crvene.

Donji dio tijela

Naziv Narodni Detaljni opis

naziv
Podsuknja Spodnjica Bijela pamučna suknja koja ima traku čipke na rubu.
Suknja Guzanjka, Šarena suknja s našitim cvjetovima, faldana na uske falde (nabore).
Guzanica
Suknja Kiklja Bijela suknja koja može biti sa ili bez nabora (faldi).
Frtun Frtun Dodatak koji se stavlja na guzanjke ili kiklje.
Maramica Ropček Četvrtasta maramica koja se zatakne za desnu stranu frtuna.

9
 Obuća i čarape

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Čarape Štomfe Bijele čarape, najčešće do koljena.
Čarape Črne štrample Debele, vunene, crne čarape.
Čarape Najlonke Prozirne, tanke čarape.
Cipele Cipeli Ljetna obuća.
Cipele Visoki cipeli Cipele na vezanje koje su visoke do listova noge.
Čizme Čižme Kožne čizme s visokim sarama.

Muška narodna nošnja

Oglavlja

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Šešir Škrljak Crni šešir karakterističan za međimursku regiju.

Gornji dio tijela

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Košulja Robača Platnena košulja koja je osnovni odjevni predmet.
Prsluk Prusljek Crni prsluk koji se oblači preko robače.
Haljetak s rukavima Reklec Specifična vrsta haljetka s rukavima.
Haljetak s rukavima Baleda Druga vrsta haljetke s rukavima.
Kožuh Kožuh Odjevni predmet s runom okrenutim prema tijelu, koristi
se za hladnije mjesece.

Donji dio tijela

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Hlače Gaće Široke platnene hlače karakteristične za panonski tip odjeće.

Obuća i čarape

Naziv Narodni naziv Detaljni opis

Čarape Obojci Tradicionalne čarape koje su kasnije zamijenjene tvorničkim
čarapama.
Čizme Črne čižme Crne čizme koje su dio tradicionalne obuće.

10
 3.2. Materijali i tehnike izrade

Kao što je navedeno, glavni materijal za izradu narodne nošnje bio je domaći lan ili konoplja. Platno
dobiveno iz ovih biljaka tkanjem na tkalačkim stanovima koristilo se za izradu osnovnih dijelova nošnje.
Vezenje i ukrašavanje bilo je ručno, a žene su često koristile tehnike kao što su vez, heklanje i čipkarstvo
kako bi dodale detalje svojim kreacijama.

Danas se proizvodi vrlo malo domaćeg platna te posljedično, malo se narodnih nošnji izrađuje od
domaćeg platna. Problem je dublji stoga što se kulture koje su potrebne za proizvodnju domaćih
materijala (konoplja i lan) više ne uzgajaju.

Nakit je izrađivan od različitih materijala, poput staklenih zrnaca, srebra i drugih metala.

Obuća se danas proizvodi od goveđe kože i proizvodi se na području Međimurja samo u jednoj kućnoj
radionici na području Donje Dubrave, vlasnika Benko Antuna. Tako zapravo dolazimo do kritične
situacije izumiranja postolarskih zanata koji proizvode obuću na području Međimurja. U jedinom
preostalom procesu proizvodnje proizvodile su se ženske sandale, ženske visoke cipele na vezanje,
ženske čizme s tvrdom sarom, ženske čizme s mekanom sarom, muške cipele, muške čizme s tvrdom
sarom i muške čizme s mekanom sarom. Tehnika proizvodnje od početaka do danas temeljila se je na
pravoj štavljenoj goveđoj koži koja se u današnje vrijeme također jako malo proizvodi.

3.3. Povijesni i suvremeni trendovi

Kroz povijest, odjeća na području Međimurja, a iz koje je proizašlo ono što danas smatramo narodnom
nošnjom, doživjela je mnoge promjene. Na početku 19. stoljeća, nošnja je bila jednostavna i uniformna.
Međutim, s vremenom i pod utjecajem građanske kulture, nošnja je postajala sve raznovrsnija. Do
sredine 20. stoljeća, nošnja je postala sve rjeđa u svakodnevnom životu, ali je zadržala svoje mjesto u
tradicionalnim i svečanim prigodama.

Danas, Međimurska narodna nošnja često se viđa na folklornim priredbama, festivalima i drugim
događanjima koja slave kulturnu baštinu regije. Nošnja je postala simbol ponosa i povezanosti s
prošlošću, a suvremeni dizajneri često koriste elemente tradicionalne nošnje kao inspiraciju, kako bi
stvorili nove i moderne kreacije.

U suvremeno doba, postoji interes za očuvanje i promicanje tradicionalne Međimurske nošnje, a

mnoge organizacije i pojedinci ulažu napore kako bi osigurali da ova bogata kulturna baština ne padne
u zaborav.

3.4. Fundus kulturno umjetničkih organizacija koje djeluju u Međimurju

Broj udruga koje posjeduju međimurske nošnje 29

Ženskih nošnji 661
Muških nošnji 362
Dječjih nošnji 390
Ukupan broj međimurskih narodnih nošnji 1413

11
 3.5. Fundus privatnih zbirki

Privatni fundus narodnih nošnji u Marofu pokraj Svetoga Martina kod Stanka Trstenjaka jedan je od
najvećih privatnih fundusa u Međimurju. Velik broj narodnih nošnji koje su u tom fundusu dolazi iz
gornjeg Međimurja.

Ulaskom u prostorije fundusa dolazi se do spoznaje da fundus sadrži svakakve tradicionalne odjevne
predmete, pa se tu između ostalog nalaze i novo ruho i staro ruho. Razlog zbog kojeg je fundus važan
je taj što čuva i narodne nošnje gornjeg Međimurja, što omogućuje usporedbu njihove podudarnosti s
područjem Prekmurja u Sloveniji.

Mala etno kuća i zbirka otkrila je veliki broj predmeta i narodnih nošnji koje se neadekvatno čuvaju i
drže, no zamisao cijele zbirke je da se prikaže seosko imanje i kuća u vremenu kakvo je i bilo te odjevni
predmeti onako kako su čuvani nekada, po ormarima, škrinjama, ladicama, vješalicama. Vanjski utjecaj
bi mogao u skoro vrijeme imati veliku ulogu u očuvanju narodnih nošnji. Vlasnik ima najveći privatni
fundus nošnji te se vrlo rado uključi u svaki projekt vezan uz narodnu nošnju kako bi pomogao svojim
znanjem, vještinama i voljom. Vlasnik fundusa također posjeduje i velik broj primjeraka originalnog
domaćeg platna kojega povremeno koristi za izradu dijelova narodnih nošnji. U fundusu je pronađeno
nekoliko narodnih nošnji koje su potrebne za daljnji razvoj projekta.

Marija Novak, vjerna čuvarica međimurske narodne nošnje, vlasnica je fundusa nošnji od 1900. godine
na dalje. Vlasnica fundusa autorica je knjige „Priče iz življeja međimurskog čoveka“ te jedna od
najvjerodostojnijih osoba koje istražuju, izrađuju i repliciraju narodne nošnje Međimurja. Marija se
obvezala da će vjerno i pravilno replicirati narodne nošnje po uzoru na stare narodne nošnje koje je
naslijedila od svojih predaka te tako već godinama istražuje, izrađuje, čuva i prezentira narodne nošnje.
Fundus Marije Novak čuva najljepše primjerke replika narodnih nošnji koje imamo u Međimurju, tim
više što su te narodne nošnje ručno izrađene i vjerno replicirane.

U nedostatku materijala i nedostatku izvora, Marija se potrudila da svojim rukama izradi i tradicionalnu
maramu „TIBET“ koja je sastavni dio svečane narodne nošnje Međimurja i kojega su nosili u svakom
mjestu u Međimurju.

Fundus narodnih nošnji Nikole Kotura, broji oko stotinjak izvornih dijelova narodnih nošnji s područja
Međimurja te predstavlja fundus nastao prije desetak godina od kada prikuplja narodne nošnje iz
cijeloga Međimurja. Vlasnik fundusa svoje blago rado prezentira na raznim manifestacijama vezanim
uz očuvanje međimurske tradicijske baštine. Ovaj fundus čuva narodne nošnje u uvjetima prikladnim
da ih se održi u netaknutom stanju. U građi fundusa pronađeni su izvorni i zanimljivi dijelovi narodnih
nošnji koje će biti temelj aktivnosti u daljnjem razvoju projekta.

Uvidom u privatne zbirke i funduse dolazi se do zaključka da postoje ljudi koji vjerno čuvaju, izrađuju,
pomažu i vole tradicijsko ruho Međimurja, da su spremni u svakom trenutku pomoći, pokazati i naučiti
kako se izrađuju narodne nošnje.

Veliki broj dijelova narodnih nošnji u tim fundusima je utjecajem vremena postao neupotrebljiv, no na
temelju takvih uzoraka mogu se izraditi vjerne replike. Kupovni industrijski materijali su prevladali kod
izrade zavičajnih narodnih nošnji i njihovih dijelova, zbog izumiranja proizvodnje sirovina i zanata koji
su nekoć bili sastavni dio življenja. Industrija i modernizacija uvelike je pridonijela je tome da se
tradicija vrlo lako stavi u zaborav i da prevladaju moderne tehnike i materijali. Moda je promjenjiva i
ono što se danas smatra narodnom nošnjom, ljudima se često čini nepraktično i nedovoljno privlačno
za nošenje.

12
Cilj istraživača i društava koja njeguju tradiciju je pokušati oteti od zaborava sve ono što su naši predci
imali, znali te se trudili na svoj način ostaviti novim naraštajima. Velik utjecaj na stvarno stanje ima i
Muzej Međimurja Čakovec kroz angažman njihovih stručnjaka. Veliki broj narodnih nošnji još uvijek se
vjerno čuva u privatnim domovima. Vjerujemo da će se ovim projektom pokazati zainteresiranost da
se narodne nošnje i nadalje čuvaju od zaborava.

Broj privatnih zbirki međimurske nošnje 4

Ukupan broj međimurskih narodnih nošnji Oko 700

3.6. Fundus Muzeja Međimurja Čakovec

U fundusu muzeja nalazi se impresivan broj narodnih nošnji, pohranjenih u Zbirci narodnih nošnji i
uporabnog tekstila. Ta zbirka sadrži ukupno 1318 upisa, od kojih 962 čine fizički predmeti. Iako su neki
od ovih 962 predmeta kompleti narodnih nošnji, svaki se dio kompleta uvodi u inventar kao zaseban
predmet.

Svi predmeti u Zbirci narodnih nošnji i uporabnog tekstila potječu iz Međimurja. Posebna karakteristika
ove zbirke je što su svi predmeti originali, dok replike nisu zastupljene.

Kada je riječ o tipu nošnji, prema opisima predmeta može se zaključiti da većina odjevnih predmeta i
obuće (95%) pripada kategoriji ženskog odjevnog predmeta i obuće. Oko 3% čine dječji predmeti, dok
ostatak pripada muškim predmetima.

Zbirka narodnih nošnji i uporabnog tekstila obuhvaća različite vrste odjevnih predmeta, uključujući
muške i ženske košulje, hlače, prusleke, šešire, marame, pregače, suknje, haljine za krštenje, muške
kapute od vune ili kože, cipele i čizme, među ostalim. Uz svaki od ovih predmeta zabilježeni su i njihovi
lokalni nazivi, dodajući dodatnu vrijednost i autentičnost zbirki.

13
4. Međimurska narodna nošnja u Sloveniji

Za potrebe projekta, istraživanje su na prekograničnom području Slovenije proveli Kulturno društvo

Međimurje Velenje i Hrvatsko kulturno društvo Pomurje. U istraživanju su zasebno obrađene
posebnosti Gornjeg i Donjeg Međimurja kao regionalnih cjelina.

Povijest naseljavanja Slovenaca na sjeverozapadu Hrvatske se prati još od 16. stoljeća pa sve do
današnjih dana. Nakon 1991. broj se pripadnika slovenske nacionalne manjine smanjio na području
cijele Hrvatske, pa tako i na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Prva polovica 20. stoljeća za
slovensku nacionalnu manjinu značajna je za Međimurje upravo zbog tada aktualnog pitanja Štrigove,
koja u početku nije bila u sastavu Banovine Hrvatske kao i pitanje „nasilnog“ iseljavanja Slovenaca iz
Štajerske na područje Varaždinske i Krapinsko- zagorske županije na početku Drugog svjetskog rata.
Druga polovica 20. stoljeća još je manje istražena jer su tada Slovenija i Hrvatska bile u zajedničkoj
državi (nekadašnjoj Jugoslaviji) te pitanje Slovenaca i slovenstva nije bilo toliko važno. Na to dodatno
utječe i činjenica da je to novija povijest, ono što se događalo nedavno te će se objektivnije o tome
moći pisati kasnije s određenim vremenskim pomakom. Kulturni život Slovenaca kao i njihova
gostovanja bila su učestala početkom 20. stoljeća te razvijaju se i do današnjih dana. To ukazuje na
razvijen prijateljski suživot Hrvata i Slovenaca dugi niz godina. Ta povezanost vidljiva je u pograničnim
područjima gdje je povezanost najčvršća, a također je vidljiva gotovo najveća zastupljenost mješovitih
brakova. Mješoviti brakovi bili su česta pojava u Međimurju, prije i poslije Drugog svjetskog rata. Neki
znanstvenici smatraju da su upravo mješoviti brakovi jedan od najvažnijih oblika povezivanja.
Uspostavom granica i raspadom Jugoslavije taj fenomen se smanjio, kao i odlazak Hrvata i Slovenaca
na zajednička radna mjesta. Rad je samo prikazao već do sada poznate činjenice, ali otvaraju se i mnoga
pitanja koja bi bilo potrebno u što skorije vrijeme istražiti upravo radi boljeg međusobnog
razumijevanja, suradnje i jačanja postojećih slovensko-hrvatskih veza.

Pogranični prostor između Međimurja i slovenskog Prekmurja ima svoje posebnosti. Matične knjige,
kao i sjećanja ukazuju na to da je na tom području suživot zajednica bio bogat i važan, a uvođenje tvrde
granice 1991. godine prekinulo je neke procese, koji su bili važni za olakšavanje života. Povezivanje se
na ovom prostoru događalo iz razloga koji su evidentni i na drugim dijelovima slovensko - hrvatske
granice: ekonomske veze, obiteljske veze, društvene veze. Takve veze suživota i zajedništva koje su
nastajale stoljećima, a za kojima se osjeća sjeta, naprasno su prekinute uvođenjem tvrdih granica i
time je napravljena šteta. Najveći problem je visoka politika koja nije svjesna realne situacije na terenu
i često se ne shvaća da se je presijecanjem veza i uspostavom izuzetno tvrde granice (dodatno
pooštreno postavljenom visokom žičanom ogradom) učinjene promjene kojima se više neće moći
održavati toliko blizak suživot na mikrolokacijama koje pronalazimo duž cijele slovensko - hrvatske
granice. To su potvrdila i novija jezična istraživanja, gdje slovenski dijalektolozi tvrde da govori na obje
strane granice pokazuju veliku sličnost te da međimurski govori pokazuju određene značajke prleškog
govora, ali i obrnuto. Slično je lingvistička geografija utvrdila da su prekmurski slovenski govori i
međimurski kajkavski govori dva idioma jednog jezika koje dijeli državna i nacionalna granica.

Rodbinske veze su jedna od najvažnijih veza kada se radi o suživotu u pograničnom prostoru, a to je
karakteristično za cijeli pogranični slovensko - hrvatski prostor. Naime, bez granice u današnjem smislu
riječi, prekogranična mjesta promatranog geografskog prostora bila su mjesta gdje su živjele mlade
djevojke (potencijalne udavače), odnosno momci (potencijalni ženici), a radi suživota na već prije
spomenutim područjima bilo je najnormalnije da se mladi upoznaju i vjenčaju. U tom upoznavanju, ali
i svakodnevnom životu su izuzetnu važnu ulogu imali sajmovi i zabave, kao i proštenja, a važnu ulogu

14
su imala i kulturna društva i druga dobrovoljna društva. Orijentirani jedni na druge u prostoru gdje nije
bilo izražene granice te gdje je prostor gibanja bio lakši nego kod drugih hrvatskih ili slovenskih gradova,
mladi, ali i stariji su se često družili i to tražeći različite prigode. Potrebno je spomenuti i odlazak na
hodočašća stanovnika pograničnih naselja.

Izrazito je važno bilo gospodarsko sudjelovanje i povezivanje, koje se razvijalo prije 1991. godine, a
nakon osamostaljenja Jugoslavenskih država dolazi i do raspada tih veza. Prije svega se radilo o
dvovlasništvu kao i o zaposlenju, problemima na koje su često upozoravali i slovenski i hrvatski
istraživači. Zemljišni posjedi Slovenaca s hrvatske strane i Hrvata sa slovenske strane granice bili su vrlo
uobičajeni.
Školovanje djece i mladih također je održavao čvrstu povezanost. Primjerice, nastavak školovanja
učenika završnih razreda hrvatskih pograničnih osnovnih škola, odvijao se je upisom u srednje škole u
Lendavi, Ljutomeru i Ormožu. Prijevoz u srednje škole u Sloveniju odvijao se je takozvanim ''radničkim''
autobusima na dnevnoj bazi.

Donje Međimurje ne graniči direktno sa Slovenijom, ali veze sa Slovenijom do uvođenja granice bile su
gospodarske, trgovačke i obrazovne. Najveći broj Međimuraca otišao je sedamdesetih i osamdesetih
godina prošlog stoljeća u Sloveniju na školovanje u srednju školu. U cijelom Međimurju tih godina
postojale su četiri srednje škole u Čakovcu (Općina Čakovec imala je 120.000 stanovnika) koje su mogle
upisivati 1/3 učenika završnih razreda osnovnih škola, ostali su morali putovati u Varaždin, Zagreb ili u
Sloveniju.

Slovenske strukovne škole su tih godina učenicima završnih razreda nudile nastavak školovanja,
boravak u učeničkom domu, a različite firme osigurale su obaveznu praksu i stipendiju. Imamo primjere
gdje je 50 % učenika završnih razreda osnovnih škola u Donjem Međimurju nastavilo školovanje u
Ljubljani, Mariboru, Domžalama, Jesenicama.

Već prije spomenuta međimurska orijentacija na praktičnost i radinost uz veliku sličnost jezika i
mentaliteta u organiziranim sredinama pomogla je Međimurcima da su ubrzo pronašli svoja mjesta u
radnim i društvenim zajednicama slovenskog društva. Veliki broj srednjoškolskih učenika iz Međimurja
družio se zajedno u školi, učeničkim domovima, komunicirali su međimurskim govorom, naučili su
slovenski standardni jezik (hrvatski standardni jezik nikada u potpunosti nisu savladali). Vezu s
Međimurjem su održavali tjedno ili mjesečno. Naime u to vrijeme svake je nedjelje vozio posebni vlak
na relaciji Kotoriba – Ljubljana, a petkom se na relaciji Ljubljana-Kotoriba vraćala druga kompozicija
vlaka koja je uvijek bila puna i u njoj su se susretali svi Međimurci iz Slovenije.

Međimurci su rođeni u etnički najčišćem hrvatskom kraju. Međimurce se izvan Međimurja ocjenjuje
po karakternim osobinama, a ne po stereotipima ili predrasudama. Možda je i to razlog da svoj hrvatski
identitet ne ističu bez potrebe, jer se on njima podrazumijeva sam po sebi. Zbog brojnih navedenih
razloga kritički ocjenjuju nepotrebno veličanje svoje ili tuđe narodnosti.

4.1. Opis i karakteristike

Kroz studiju će se prikazati stanje migracija međimurske narodne nošnje u gradovima Velenje, Murska
Sobota i Ljubljana, gdje kvalitetno djeluju kulturna društva u kojima su aktivni slovenski Međimurci.

Hrvatska društva u Sloveniji su nastala početkom devedesetih godina prošlog stoljeća raspadom bivše
državne tvorevine. Prvo razdoblje, buđenja nacionalne svijesti kroz zajedničke elemente kao što su

15
jezik, vjeroispovijed, kultura, povijest i zajedničko podrijetlo dovelo je do potrebe samoorganiziranja
Hrvata u Sloveniji. Zajedno s uspostavljanjem diplomatskih, turističkih i gospodarskih predstavništava
Republike Hrvatske nastajala su hrvatska društva. Prvobitna osnovna djelatnost društava bila je
sakupljanje humanitarne pomoći matičnoj državi koja je bila zahvaćena ratom.

U drugom razdoblju društva su se bavila organizacijom predstavljanja hrvatske kulture, a pojedina su

imala i vlastitu produkciju tradicijske kulture. Veliki broj Međimuraca se uključio u osnivanje prvih
društava (po regionalnoj pripadnosti bilo ih je najviše u Sloveniji), a u Ljubljani i Velenju osnovana su
velika Kulturna društva s prefiksom Međimurska.

Narodne nošnje i međimurske pjesme bile su upravo jedan od argumenata za osnivanje folklornih,
tamburaških i dramskih sekcija s vlastitom produkcijom na međimurskom govoru. U multikulturnoj
Lendavi koja geografski graniči s Međimurjem, Hrvatsko kulturno društvo Pomurje, čija je misija
očuvanje hrvatske kulture i jezika, od samog osnutka uspjelo se integrirati u svoju lokalnu zajednicu i
postati most suradnje između Općine Lendava i Međimurske županije, uz veliku pomoć iz Međimurja.
I dan danas članove ovog društva i Hrvate u Pomurju svi nazivaju Međimurcima.

4.2. Međimurske narodne nošnje u Velenju

Kulturno društvo Međimurje Velenje ustanovljeno je 1997 godine, doprinos izradi ove Studije stanja
dao je gospodin Matija Blagus, Predsjednik Kulturnega društva Međimurje Velenje.

U početku djelovanja društva, aktivno je bilo 150 članova, većinom rodom iz Međimurja. Danas u
Velenju živi već treća generacija međimuraca, što u mješanim brakovima ili brakovima još iz prvih
dolazaka iz Međimurja.

Prvi međimurci u Velenje su došli kao građevinski radnici, 1955. godine. Pretpostavka je da su te osobe
donijele sa sobom kompletne nošnje, neke samo dijelove nošnji, kao što je lanena košulja, pruslek, koji
su imali obavezni našit kakav međimurski znak - grozd, kupica vina, a na nogama su se nosile
tradicionalne visoke crne čizme (črne čizme sa svetlom sarom).

U Stututu društva, definirane su smjernice djelovanja društva u Velenju. Pored inih smjernica posebno
mjesto zauzima očuvanje kulturne baštine rodnog kraja Međimurja.

Na samom početku organizirane su društvene aktivnosti u obliku kulturnih priredbi društva pod
nazivom „ Međimurske noči“ ili predstavljanje djela pisaca iz Međimurja. Kod kulturnog programa
večeri dio programa bile su međimurske popevke (pjesme), igrana dramska tematika, prezentirana je
međimurska kulinarika. Kao glavni preduvjet sudjelovanja u takvim aktivnostima bilo je da osobe koje
nastupaju budu obučene u međimurske narodne nošnje, kako ženske tako i muške.

Neki članovi imali su narodne nošnje, donesene sa sobom kod selidbe u Velenje, kao uspomenu na
rodni kraj ili roditelje. To su bile većinom ženske nošnje, njih deset komada u odličnom stanju. Dodatno
je bilo potrebno nabaviti tibete i poculice jer ih nije bilo u dovoljnom broju za sve plesačice. U
međimurskom selu Goričan, pronađeno je nekoliko žena koje su bile spremne prodati dijelove svojih
nošnji. Tako je nabavljenjo 5 komada tibeta, podsuknji te 6 komada poculica.

Teže je bilo s muškim nošnjama, tih je na raspolaganju bilo samo pet.

Kako bi se obukli svi plesači, nedostajući dijelovi - prič hlače, košulja, i pruslek (ili kompletna nošnja)
naručeni su kod krojača i postolara koji te odjevne predmete izrađuju na tradicionalan način. Najteže
je bilo dobiti prave međimurske čizme, črne z svetlimi sarami.

16
Razlika od novo nabavljenih nošnji i originalnih tradicionalnih nošnji je očita - novo šivana nošnja,
posebno kod muških košulja puno se razlikovala od „starih“ nošnji iz iz jednostavnog razloga što više
nema takvih prirodnih materijala od kakvih su se nekad izrađivali odjevni predmeti.

Početkom novog stoljeća, godine 2001., društvo je osnovalo folklornu i tamburašku skupinu. Nošnja se
nije nosila samo kod nastupa folklorne grupe, nego i kao prikaz nošnji na drugim priredbama gdje je
nastupalo društvo – npr., koristi se uvijek kao prikaz tradicionalnih manifestacija, kao što je
Međimursko proščeje, krštenje vina – Martinje. Prikazuje se način oblačenja nošnje, kako se pojedini
djelovi nošnje zovu te iz kojeg dijela Međimurja nošnja dolazi.

Kako bi se povećao fundus društva, dijelovi nošnji kao što su tibeti, poculuce, prusleki, kikle guzanke,
spodjice, čižmice, društvo je odlučilo kupiti u Međimurju. Najteže je nabaviti tibete. Naime, postoji
razlog zašto baš ti dijelovi nošnji 'nedostaju' – naime, starije žene koristile su tibete kao mrtvački
pokrivač za ispraćaj preminulih članova obitelji te su tibeti završavali u grobovima pokopanih.

Tibet se izrađuje po posebnom kroju i od posebnog platna koje se u današnje doba ne može replicirati.
Ostali dijelovi nošnji koji se naručuju nisu toliko značajni probem, postoje tvrtke koje mogu proizvesti
košulju ili prsluk. Taj dio nošnje nabavljamo kod proizvođača v Međimurju (u selu Žiškovec).

4.3. Međimurske narodne nošnje u Ljubljani

Međimursko kulturno umjetničko društvo u Ljubljani poduzima značajne napore u očuvanju i

njegovanju međimurske narodne nošnje, kao dijela tradicijske baštine. Za potrebe studije istraženo je
da članovi Međimursko kulturno umjetničkog društva Ivan Car Ljubljana nisu mogli pronaći originalne
izvorne nošnje te su naručili izradu replika narodnih nošnji kod majstora u Međimurju koji su se bavili
tim zanatom. Ključno je što su takve replike izrađene, kako bi članovi društva na nastupima mogli
koristiti nošnje koje su izradili stručnjaci u Međimurju. Kompletno svi dijelovi nošnje, uključujući obuću
izrađeni su u Međimurju i sada se čuvaju u Ljubljani.

Očuvanje ovih nošnji, iako se radi o replikama, ključno je za očuvanje kulturne baštine i identiteta
međimurske zajednice koja se preselila u Sloveniju. Važno je što nošnje koriste na nastupima bez
dodataka ''tuđih'' narodnih nošnji, čime se čuva autentičnost međimurske kulture.

Također je zanimljivo saznati da su tibete nabavljali putem različitih izvora, uključujući Mađarsku,
internet pretragama te posjetama sajmovima. To pokazuje predanost članova društva očuvanju i
promociji međimurske kulturne baštine u Sloveniji.

U Ljubljani je aktivno još jedno međimursko društvo koje čuva međimursku tradiciju – Hrvatsko
kulturno društvo Međimurje. To društvo u svom fundusu ima dvije svečane narodne nošnje iz Goričana,
koja datira od prije 1970. godine., a ostale su nabavljene kao replike. Očuvanje tradicionalnih nošnji i
nošnji na nastupima igra ključnu ulogu u očuvanju kulturnog identiteta i baštine međimurske zajednice
u Sloveniji. Važno je da su članovi društva bili spremni uložiti trud i financirati izradu tih nošnji kako bi
ih sačuvali za buduće generacije.

17
 4.4. Međimurska narodna nošnja u Lendavi

Hrvatsko kulturno društvo Pomurje osnovano je 2005. godine te predstavlja društvo koje se bavi
zaštitom i revitalizacijom međimurske kulturne i tradicijske baštine. U društvu je aktivna Tamburaška
sekcija koja je započela s radom ubrzo nakon osnivanja.

Međimurska narodna nošnja u Sloveniju je došla prije više od trideset godina, zahvaljujući sposobnosti
i velikoj želji pojedinaca koji djeluju u četiri međimurska društva.

Na svim nastupima u počecima su se nosile posuđene narodne nošnje iz različitih kulturnih društava u
Međimurju. Također se još danas često posuđuju originalne narodne nošnje iz Međimurja, u vlasništvu
KUD-a Veseli Međimurci iz Čakovca za nastupe na državnim smotrama u Republici Hrvatskoj.

Prve međimurske narodne nošnje, koje su danas u vlasništvu društva, naručene su kao replike u
tvrtki koja se između ostalog bavi i izradom narodnih nošnji (Žiškovec, Međimurje). Prototip za izradu
nošnji je bila nošnja iz središnjeg dijela Međimurja. Također su se dale izraditi nove heklane poculice,
a stare su donirane KUD Selnica u Međimurju kao poklon prilikom njihova osnivanja.

Obuća je također rekonstruirana kod majstora obućara iz Donje Dubrave u Međimurju, a predstavlja
muške visoke čizme (trda sara) te pripadajuće ženske čizme. Muški šeširi dobiveni su na poklon od
grada Preloga u Međimurju. Prvi tibeti kupljeni su u Mađarskoj na sajmovima, neke članice su nabavile
tibete u Maloj Subotici u Međimurju.

18
5. Međimurska narodna nošnja u Mađarskoj

Potkraj 9. st. (896.) u Panoniju prodiru Mađari nastojeći se proširiti prema zapadu i jugu. U svojim prvim
pohodima prema hrvatskim krajevima ne postižu trajniji uspjeh. Nedostatak povijesnih izvora iz doba
kada tijekom 10. stoljeća mađarska plemena počinju širiti kontrolu i na međimurski prostor, bio je
razlogom nerijetko osporavane političke i državnoupravne pripadnosti Međimurja (Regan 2003: 12).
Međutim, »čitav niz imena na Dravi i u unutrašnjosti Mađarske omogućava da se rekonstruira linija na
kojoj su bile mađarske straže do posljednjeg desetljeća jedanaestog stoljeća. Ona zaista prilično daleko
na sjeveroistoku i sjeveru zaobilazi Međimurje i dokazuje da je i veliko područje preko Mure bilo izvan
vlasti i utjecaja Mađara. Tek malo-pomalo uspjelo je Mađarima, posebno kralju Ladislavu I. koji je
vladao od 1077. do 1095., iskoristiti slabosti hrvatske feudalne države te svoj utjecaj i vlast proširiti na
područje s hrvatskim življem. (Kapun 1982: 28). Situaciju je činilo kompleksnom i to što se državno-
administrativne, etničke i crkveno organizacijske granice nisu podudarale, a što je davalo razloga za
različita tumačenja političke pripadnosti Međimurja na prekretnicama njezine povijesti.

Sam naziv za skupinu Hrvata u mađarskom dijelu Međimurja se stoljećima formira. Tako su poznati
nazivi „pomurski Hrvati, Hrvati kre Mure, prekomurski Hrvati, međimurski Hrvati“ za hrvatsku etničku
skupinu koji prema povijesnim podacima žive u županiji Zala u Mađarskoj od 17. st.1

Etnolog dr. Đuro Šarošac nekadašnji utemeljitelj jedine bazne ustanove južnih Slavena u Mađarskoj i
voditelj Muzeja Dorottya Kanizsai u Mohaču razvrstao je sve hrvatske skupine Mađarske . Tako pomoću
njegovih terenskih istraživanja pomurski Hrvati su nastanili sljedeća mjesta: Kerestur (Murakeresztúr),
Sumarton (Tótszentmárton), Serdahel (Tótszerdahely), Pustara (Semjénháza), Petriba (Petrivente),
Fićehaz (Fityeház), Legradska Gora (Légrádhegy), Belezna (Belezna), Mlinarci (Molnári)2.

Hrvati u mađarskom Međimurju bili su usko povezani s Hrvatima u susjednom karaju Matice sve do
kraja I. svjetskog rata. Poslije političkih promjena veza je oslabila, ali i u kasnijim periodima 20. st. bila
je živa3. Prema literaturi nekadašnja nošnja Hrvata u ovom kraju se proizvodila prvenstveno od
domećeg konopljinog platna koje se izrađivala još i početkom 20. st. u domaćinstvima. Ona se razlikuje
po područjima, po prije navedenim naseljima gdje su se pojavile pojedinosti u kroju ili bojama
pojedinih dijelova nošnji. To se može također prepoznati po različitim i sličnim mjesnim nazivima istih
dijelova nošnji kao susjednih tako i udaljenih naselja Međimurja. Prema tome se može razlikovati:

1. serdahelski tip ženske nošnje,

2. nošnje Kerestura i Fićehaze,

3. nošnje u okolici Belezne gdje je najviše prepoznatljiv utjecaj mađarsko-hrvatskog suživota onoga
kraja4.

1 Urednik Josip Forjan: Narodne nošnje Hrvata u svijetu. Hrvatska dijaspora i iseljeništvo. Međunarodni centar
za usluge u kulturi, Posudionica i radionica narodnih nošnji, 2006., Zagreb. 9. str.
2
Dr. Đuro Šarošac: Narodna nošnja Hrvata, Srba i Slovenaca u Mađarskoj. Vodič izložbe. Mohač, 1992. 6-7. str.
3
Urednik Josip Forjan: Narodne nošnje Hrvata u svijetu. Hrvatska dijaspora i iseljeništvo. Međunarodni centar
za usluge u kulturi, Posudionica i radionica narodnih nošnji, 2006., Zagreb. 9. str.
4 Kerecsényi, Edit: Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata. Poduzeće za izdavanje udžbenika,

Budimpešta, 1982. 252. str.

19
Tkalci hrvatskog podrijetla već u 18. st su spomenuti među majstorima5 rodom is Seradhela,
Sumartona, Petribe. O tome svjedoči i prezime Tkalec koji je bio dosta čest u ovom kraju. Pored toga
su spomenuti u zapisima iz druge polovine 19. st. čizmari te šeširdžija. Početkom 20 st. stanje se
promijenilo, čizmari i obućari su bili u najvećem broju među majstorima, odnosno pojavili su se i
krojači6. Može se pretpostavljati kako se pomoću njihovog stvaranja počeo više širiti ondašnji 'novi
modni val ukrašavanja, krojenja na šnajderski način' koji je prepoznatljiv kako na frtonima tako i na
tokicama, suknjama.

Osim stručne literature, putem terenskog istraživanja 2023.g. u sklopu OOB projekta zahvaljujući
partnerima, vlasnicima narodnih nošnji koji su bili na raspolaganju i podijelili svoje znanje, dojmove i
uspomene zacrtala se malo bogatija povijest nošnje Međimurja u Mađarskoj. Osim toga, od velike su
pomoći bile mjesne zbirke i izložbe, zavičajne kuće i muzeji koji čuvaju tradicijske eksponate, originalne
nošnje, predmete pokućstva kojih više skoro i nema u vlasništvu pojedinaca, sakupljača.

Ovi predmeti su nosači informacija još s kraja 19. stoljeća. Pomoću spomenutih informacija može se
rekonstruirati nekoliko detalja o promjeni i primjeni tradicijske nošnje te reprodukciji originalnih
odjevnih predmeta spomenutog kraja.

5.1. Opis i karakteristike

Arheološka, jezična i povijesna istraživanja svjedoče o tome kako su na području današnje Zalske
županije prije dolaska Mađara obitavali Slaveni (ondašnji preci Hrvata, ali i Slovenaca). Povjesničari s
mađarske strane u većini smatraju kako se nekadašnje slavensko stanovništvo kraj rijeke Mure na
mađarskom području brzo asimiliralo, dok neki od njihovih kolega s hrvatske strane tvrde kako su Hrvati
ovog područja opstali sve do doba osmanskih napada7. Stoga je teško odrediti da li se nakon više
migracijskih valova na području Zadunavlja može smatrati hrvatski živalj ovog područja autohtonom ili
pripada hrvatskoj dijaspori, iseljeništvu8. Svakako valja napomenuti kako se većina pomurskih Hrvata
nastanila u Mađarskoj sa središtem u Kaniži (Nagykanizsa) u prvoj polovici 18. st.. Poslije Trianonske
nagodbe oštećena je i nekadašnja međimurska zajednica Hrvata, a tako su i mnoge rodbinske veze kao
i društvene, ekonomske, jezične povezanosti nestale9.

Oko samog naziva određenog područja isto postoji mala nedoumica. Kroz povijesna razdoblja pojavili
su se razni nazivi pri imenovanju date oblasti, a bili su od velikog utjecaja: geografski položaj, aktualno
političko stanje, etnološke i povijesne činjenice te gledište pojedinih stručnjaka. Tako su postali poznati
nazivi npr. „Međimorje“10 , „Prekomurski kraj“11 , „Prekomurski Hrvati“ 12, „pomurski Hrvati“13 , „Hrvati
kre Mure“14 , „Pomurje“15 .

5 Kerecsényi, Edit: Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata. Poduzeće za izdavanje udžbenika,
Budimpešta, 1982. 251. str.
6 Kerecsényi, Edit: Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata. Poduzeće za izdavanje udžbenika,

Budimpešta, 1982. 252. str.

7
Šokčević, 2021. 127.
8
Forjan, 2006. 4.
9
Šarošac, 2001.
10
Vidmarović, 2010. 61.
11
Vidmarović, 2010. 62.
12
Vidmarović, 2010. 63.
13
Vidmarović, 2010. 63.
14
Vidmarović, 2010. 63.
15
Šokčević, 2021. 127.

20
Narodni običaji, jezik (lokalni govor, razni dijalekti) kao i narodne rukotvorine Hrvata u Mađarskoj (npr.
nošnja, predmeti pokućstva, itd.) svjedoče o tome kako je nekadašnja tradicijska kultura svih tih
etničkih skupina stvarala jedinstvenu, od ostalih narodnosti različitu, ali ne homogenu zajednicu
(Šarošac 2001: 24.). Od svih 9 hrvatskih podskupina (prema nekim istraživanjima 11) Pomurski Hrvati
u Mađarskoj smatraju se prilično kohezivnom etničkom skupinom16.

5.2. Materijali i tehnike izrade

Međimurska nošnja Hrvata u Mađarskoj nosi karakteristike panonskog područja. Prema tipologiji
nošnje možemo razvrstati svakodnevnu (radnu) te svečanu vrstu tradicijskog odijevanja. Kao u skoro
svim krajevima tako i u Međimurju ženska je nošnja bogatija, ukrašenija od muške. Osim toga naravno
postoji razvrstavanje nošnje i po dobi.

Stariji tip (do prekretnice 19-20. st.) krojenja nošnje najčešće je ostvaren pomoću sitnih nabora na
određenim dijelovima nošnje koja se izrađivala od domaćeg ili u novije vrijeme od kupovnog bijelog
platna. Noviji tip nošnje jest krojen po oblim nacrtima slično građanskom stilu, a izrađivao se od
kupovnih materijala, kao što su:

• tanje bijelo platno

• debela svila

• štof za suknje

• glot, saten za pregače

• tanji svilenkasti materijali (za bluzu, suknju, pregaču).

16
Forjan, 2006. 9.

21
Pojedini dijelovi međimurske nošnje Hrvata u mađarskoj su sljedeći:

Donje rublje Gornje rublje Naglavnici Obuća Nakit

1. spodnjica 1. flajdanka 1. žnora i puculica 1. čizme (ženske) 1. đunđ
2. robača 2. sukna 2. patez (povezača, 2. obuča (svečane
marama za glavu) muške čizme)
3. gaće 3. fodre 3. škerlak (meki šešir) 3. bočkore (opanci)
4. tokica
5. pleček
6. reklec
7. gumeš
8. frton
9. šurec
10. pregače
novijeg tipa
11. na vrat robec
12. bajk
13. robača
14. gaće
15. frton
16. lajbec
17. muške halije

Podaci terenskog istraživanja:

Od koje
Svečana ili Za koju dob i Iz kojeg osobe
Nazivi dijelova nošnje
svakodnevna spol mjesta (inicijali
imena)
Mlada žena
Pateza (crvena marama za glavu) Svečana Pustara M. H-A.
ili djevojka
Robec (bež marama s plavim Žena zrelije
Svečana Pustara M. H-A.
cvjetićima) dobi
Mlada
djevojka,
Spodnjica (podsuknja) Polusvečana sva mjesta kod svih
Mlada i
zrelija žena
Mlada
Suknja od kupovne tkaninem djevojka,
Svakodnevna Pustara M. H-A.
štofa (plava) Mlada i
zrelija žena
Svečana, za
Suknja od kašmira s cvjetićima Mlada žena Pustara M. H-A.
nedjelju
Noviji tip suknje od debele svile Svečana, za Pustara,
Mlada žena M. H-A.,
(u crvenoj boji, krem boji) nedjelju Serdahel

22
 Z. P.
Noviji tip suknje od tankog
svilenog materijala (u plavoj boji, Polusvečana Zrelija žena Pustara M. H-A.
u smeđoj boji)
Mlada
M. H-A.,
Pojas uz flajdanku- djevojka, Pustara,
Svečana
rekonstrukcija Mlada i Serdahel
Z. P.
zrelija žena

Poculica - rekonstrukcija Svečana Mlada žena Pustara M. H-A.

Mlada
M. H-A.,
Fertun crni (iznad suknje) – djevojka, Pustara,
Svečana
rekoknstrukcija Mlada i Serdahel
Z. P.
zrelija žena
Mlada
M. H-A.,
Fertun plavi – (iznad crnog djevojka, Pustara,
Svečana
fertuna) Mlada i Serdahel
Z. P.
zrelija žena

Fertun crni od satena za svilenu Svečana, za Pustara, M. H-A.,

Mlada žena
crvenu suknju - rekonstrukcija nedjelju Serdahel
Z. P.
Mlada
M. H-A.,
Flajdanka (od kupovnog platna) - djevojka, Pustara,
Svečana
rekonstrukcija Mlada i Serdahel
Z. P.
zrelija žena
Mlada
1 par kožnih ženskih cipela - djevojka,
Svečana Kaniža M. H-A.
nove Mlada i
zrelija žena

Momak,
Muška košulja - nova Polusvečana Kaniža M. H-A.
muškarac

Momak,
Lajbec - novi Svečana Kaniža M. H-A.
muškarac

Momak,
Hlače Polusvečane Kaniža M. H-A.
muškarac
Mlada
M. H-A.,
djevojka,
Pustara,
Đunđa Svečana
Mlada i Serdahel
Z. P.
zrelija žena

Batač (crvena tibet – kašmir – Mlada

Svečana Serdahel Z. P.
marama za ramena) djevojka,

23
 Mlada i
zrelija žena
Mlada
1 par traka (iznad laktova na djevojka,
Svečana Serdahel Z. P.
tokicu) Mlada i
zrelija žena
Mlada
djevojka,
Tokica (rekonstrukcija) Svečana sva mjesta kod svih
Mlada i
zrelija žena

Frtun (bijeli od svile) Svadbeni Za mladu Serdahel Z. P.

Traka za venec Svadbena Za mladu Serdahel Z. P.

Svita Svadbena Za mladu Serdahel Z. P.

Venec Svadbena Za mladu Serdahel Z. P.

Gumeš (bijela bluza od deblje Za mladu i

Svečana Kerestur E. S.
svile) - rekonstrukcija zreliju ženu

Suknja (duga od sintetičnog Za mladu i

Svečana Kerestur E. S.
materijala) - rekonstrukcija zreliju ženu

Za mladu i
Frton novi (crni od satena) Svečana Kerestur E. S.
zreliju ženu

Frton tibetni (crna na ruže od Za zreliju

Polusvečana Kerestur E. S.
sintetičnog materijala) novi ženu

Suknja (od sintetičnog

Za zreliju
materijala) nova (iznad se nosi Polusvečana Kerestur E. S.
ženu
tibetni frton i cifrasti gumeš)

Za mladu i
Pentala (podsuknja) Svečana Kerestur E. S.
zreliju ženu

Čardaš (robec črleni i modri – Za mladu i

Svečana Kerestur E. S.
marama za glavu) zreliju ženu

Za zreliju
Gumeš cifrasti Polusvečana Kerestur E. S.
ženu

Gumeš (od tanjeg svilenkastog Za mladu i

Svečana Kerestur E. S.
materijala u bež boji) novi zreliju ženu

24
KUD-ovi i udruge pomurskih Hrvata u Mađarskoj:

• Kaniški hrvatski zbor

• Tamburaški sastav „STOBOŠ”

• Tamburaški sastav „MUŽIKAJ”

• Zbor „Petripske ružice”

• Tamburaški sastav „Pomurske žice”

Izložbeni prostori, zavičajne kuće, muzeji:

• Zavičajna kuća u Keresturu – lokalna zbirka

• Izložbeni prostor „Naša hiža” u Mlinarcima – lokalna zbirka

• Izložbeni prostor u mjenom domu i Keresturu – lokalna zbirka

• Muzej György Thúry u Kanizsi – etnografska zbirka za Hrvate u mađarskom Međimurju

25
6. Usporedna analiza

6.1. Sličnosti i razlike u dizajnu i stilu

Slovenska nošnja Mađarska nošnja Hrvatska nošnja

Muška narodna nošnja Prekmurja Slovenije i Prekmurja Mađarske te Međimurja vrlo je slična možemo
reći da ne odskaču previše u dizajnima.

Naravno, tijekom godina materijali i stilovi su se razlikovali u pojedinim mjestima u kojima su ljudi živjeli
te su se i načini oblačenja također razlikovali.

Kada pogledamo usporedbu tri odabrane narodne nošnje možemo zaključiti sljedeće stvari, sve tri
narodne nošnje sastoje se od osnovnih dijelova a to su:

- Šešir
- Košulja
- Prsluk
- Hlače
- Čizme

U svim državama su se zapravo nosili navedeni dijelovi narodnih nošnji, no kod Mađarske dolazimo do
osnovne razlike, a ta je da se košulja vezala s prednje strane (na taj se način nosila i u pojedinim
dijelovima Međimurja), rukavi na košulji nisu imali manžetu već su oni bili široki. Nadalje, u Sloveniji
možemo vidjeti da su nosili i plavu pregaču kao sastavni dio narodne nošnje i to prilikom rada, kada se
nosila spuštena pregača, kako se odjeća ne bi uništila, a kada se nije radilo, tada su pregaču dizali kako
bi odjeća dolazila do izražaja. Istraživanje pokazalo da se je i u Međimurju također na narodnu nošnju
stavljala plava pregača, pogotovo u donjem i gornjem kraju Međimurja, dok je središnji centralizirani
dio Međimurja - koji gravitira gradu Čakovcu, ipak malo razlikovao te se pregače nisu nosile. Također,
muške košulje, hlače, prsluci, šeširi i čizme su zapravo isti na području Prekmurja Slovenije i

26
Međimurja, stilski su jako slični i podudaraju se u svim segmentima. Crne hlače u Prekmurju u
Mađarskoj je također sličnost koja se povezuje i s Međimurskom narodnom nošnjom iz razloga jer su
se i u Međimurju nosile crne hlače u određenim situacijama i područjima. Utjecaj Mađarske možemo
vidjeti na zlatnom vezu na prsluku, a koji se nije nosio ili izrađivao na prslucima Međimurja i Slovenije.
Možemo zaključiti da su narodne nošnje stilski i dizajnerski vrlo slične te da se osjeti blagi utjecaj
pojedinih naroda i kultura na iste.

Mađarska nošnja Slovenska nošnja Hrvatska nošnja

Ženska narodna nošnja kroz sve tri zemlje vrlo je slična u stilu i dizajnu, može se reći da kod odabira
narodnih nošnji na terenu, nailazi na vrlo detaljne sličnosti narodnih nošnji. Materijali i predmeti koji
su se nosili na ovim područjima su zapravo isti, ali uz blage preinake i stilove pojedinih država i utjecaja
naroda. Kod sve tri narodne nošnje možemo vidjeti:

- Košulju
- Vezice na rukavima
- Prsluk
- Maramu – tibet
- Suknju
- Pregaču

Kod svih triju izvedbi narodnih nošnji primjećujemo velike sličnosti tj zapravo iste materijale, dužine
pregača, suknji , košulja i tibetnih marama. Razlika koja se odnosila na oglavlja su ta što su oglavlje
(poculicu) nosile udane žene, a djevojke pletenicu. Dužina suknji i širina falda na suknjama kod sve tri
narodne nošnje su vrlo slične, dužina crnih pregača je ista, no kod pregače iz Međimurja možemo
vidjeti cvjetni uzorak isto kao i na Mađarskoj pregači što zapravo ima povezanosti jer odabrana narodna
nošnja iz Međimurja je s područja Donje Dubrave, što je zapravo najbliže moguće područje s
Prekmurjem u Mađarskoj. Također oglavlja koja se nose u Mađarskoj i Međimurju su vrlo slična.

Na sve tri odabrane narodne nošnje primjećujemo različitu obuću što je svakako utjecaj država i onoga
što se je u pojedinoj državi nosilo (i/ili bilo dostupno).

Plava pregača kod Mađarske narodne nošnje je dodatak koji imaju samo u Mađarskoj i također vidimo
utjecaj jarkih boja kao što je modro plava boja.

27
Na kraju zaključujemo da su narodne nošnje ove tri regije vrlo slične uz pokoji detalj kao utjecaj države
u kojoj su nošnje pronađene na terenu.

U Sloveniji postoji razlika u razvoju folklorne djelatnosti i izradi narodnih nošnji u odnosu na ono što je
poznato u Međimurju.

Slovensko područje brže je napustilo nošenje tradicionalne odjeće, zapravo, nije ni razvilo specifičnu
narodnu nošnju kao što je međimurska.

U Sloveniji ne postoji nešto usporedivo s međimurskom nošnjom, a ni folklorne skupine ne posjeduju

takve nošnje. Folklorne skupine nose nošnje koje više-manje realno rekonstruiraju tradicionalne načine
odijevanja.

Folklorna skupina Velika Polana posjeduje nošnje koje predstavljaju odijevanje kraja s početka 19.
stoljeća. Većina folklornih skupina iz Prekmurja ima nošnje koje stereotipno predstavljaju odijevanje
ravničarskog stanovništva toga kraja u drugoj polovici 19. stoljeća. Lanene hlače, košulja i baršunasti
prsluk te lanena suknja, bluza i platnena pregača za žene inače čine sliku koja se tijekom godina razvila
u tipičnu prekmursku sliku izgleda žena u to doba.

Folklorna skupina Marki iz Beltinaca ima rekonstrukciju nošnje koja predstavlja običnu nošnju ljudi tog
kraja s početka 20. stoljeća.

28
 6.2. Utjecaji povijesnih, geografskih i društvenih faktora

Narodna nošnja danas se podjednako odnosi na stariji i noviji vremenski sloj odijevanja seoskog
stanovništva - što je u nekim inačicama bila „redovna“ odjeća, zatim prigodna, svečana, te u konačnici
odjevna kombinacija određenoga značenja i simbolike.

U starinskom vremenskom sloju odjeće prevladavaju domaća platna u prirodnoj boji, s minimalnim
ukrasima, odražavajući jednostavnost i tradiciju. Nasuprot tome, noviji vremenski sloj karakteriziraju
kupovni materijali, bogatstvo boja i krojevi koji odražavaju utjecaj modernijeg, građanskog načina
odijevanja.

Narodna nošnja, ono što je sam narod zapravo nazivao opravom, ruhom, robom – označivala je u
prvom redu odjeću izrađenu na selu, najčešće u okviru kućne radinosti, od sirovina i materijala također
domaće izrade (konoplje, lana, vune, svile). Pri tome se obično podrazumijevao i ukupan složen proces
uzgoja i obradbe tekstilnih sirovina, izrade tkanina, šivanja i konačno, ukrašavanja pojedinih odjevnih
elemenata.

Upravo zahvaljujući činjenici da je do prvih desetljeća 20. st. izrada tekstila ostala najvećim dijelom na
razini rukotvorina, odnosno kućne radinosti, u pripremi svakodnevne i svečane odjeće za članove
obitelji omogućivala zadovoljenje osobnih stvaralačkih pobuda, nastajale su brojne raznolikosti u
tehnološkoj izvedbi tkalačkog stana, a koje su vidljive upravo na narodnim nošnjama i uporabnom
kućnom tekstilu.

Prema određenim osobitostima izradbe i upotrebe materijala, tijekom posljednjih stotinu i pedeset
godina, a za koje postoje precizniji pisani i slikovni podaci, odijevanje seoskog stanovništva na ovim
prostorima može se razvrstati u stariji i noviji vremenski sloj.

Starinski tip odijevanja pripada većem dijelu 19. st. Određuje ga upotreba odjevnih elemenata
izrađenih gotovo isključivo u domaćoj radinosti, s vidljivim starijim utjecajima i većom regionalnom
sličnošću.

Istovremeno s prestankom svakodnevne upotrebe starinskoga ruha i počecima odijevanja po uzoru na

građanske slojeve stanovništva, u seoskim se sredinama formira noviji odjevni sloj. Oblikovan je uslijed
novonastalih društveno-gospodarskih prilika od zadnje četvrtine 19. st. do u početka 20. st., pod
znatnijim građanskim utjecajima, a koji se očituju u djelomičnom preuzimanju krojeva gradskoga,
srednje-europskoga ruha, odjeće obrtničke proizvodnje i sve većoj primjeni tvorničkih tkanina (svile,
brokata, baršuna, kašmira i sl.) u izradi i primjeni različitih materijala (tekstilnih vrpci, dugmadi i sl.) u
ukrašavanju ruha. Nove materijale seosko je stanovništvo prilagođivalo svojim potrebama i
financijskom mogućnostima što je, prema nekim onovremenim tumačenjima, uzrokovalo svojevrsnu
estetsku degradaciju ruha, a u svakom slučaju dovelo do veće diferencijacije lokalnih inačica odijevanja
koje su u najvećoj mjeri prisutne i danas i koje su prepoznatljive kao narodna nošnja određenoga
lokaliteta.

Svečana odjeća seoskog tipa odijevala se samo u svečanim prigodama – za crkvene blagdane, odnosno
istaknutije datume godišnjeg i životnog ciklusa, prilikom obilježavanja povijesnih događaja, političkih
svečanosti i sl. Unatoč „modernijim“ utjecajima protiv kojih su se pisanom riječju borili mnogi
onovremeni poštovatelji izvorne narodne kulture, i novija je nošnja zadržala nekadašnje običajne,
nepisane obrasce odijevanja; čak su se uslijed veće raznolikosti materijala i ukrasa u narodu razvila i
neka nova, od zajednice normirana pravila. Odjeća u prvobitnoj funkciji, bila je pokazatelj društvenoga,
dobnoga, imovinskoga, obiteljskoga i/ili trenutnoga životnoga statusa svojeg nositelja. Osobito se to
odnosilo na djevojke i udate žene – čije su ruho, prije svega koloritom i ukrasom, frizura ili složena

29
oglavlja, odražavali aktualnu i naglašavali svaku iduću promjenu životne situacije (djevojaštvo, dob za
udaju, status mlade udate žene, rođenje djeteta, korotu i sl.)

Uslijed složenih društveno-političkih prilika, kao jedan od najuočljivijih aspekata materijalne kulture,
narodna nošnja kontinuirano se shvaćala, odijevala i prezentirala, kako od političkih i kulturnih elita
tako i u samom narodu, kao istaknuti simbol nacionalnoga identiteta. Usprkos brojnim promjenama
kojima je tijekom toga vremena neizbježno bila izložena, narodna nošnja i danas – kao identitetska
odrednica, odnosno bilo kao izvorni, starinski, domaći proizvod hrvatskog sela, baština naših predaka
ili osebujni kulturni kapital po kojem se nadamo biti prepoznatljivi u suvremenim europskim okvirima
– u svijesti zajednice i dalje nosi temeljna obilježja nacionalne, hrvatske kulture.

Narodna nošnja, koja je nekada predstavljala odjeću seoskih zajednica, danas ima duboku simboličku
i povijesnu vrijednost. Riječ je o odjeći koja je nastajala ručnim radom, koristeći domaće materijale
poput konoplje, lana i vune. Izrada narodne nošnje uključivala je uzgoj i obradu tekstilnih sirovina,
šivanje i ukrašavanje, čineći je pravim remek - djelom.

Dok se u 19. stoljeću odjeća uglavnom proizvodila domaćom radinosti, s naglašenim regionalnim
sličnostima, 20. stoljeće donosi novitete. Sa sve većim građanskim utjecajem, seoske zajednice počinju
usvajati elemente gradskog i srednjoeuropskog odijevanja.

Tijekom posljednjih 150 godina, u kontekstu društveno-političkih promjena, narodna nošnja postaje
istaknuti simbol nacionalnog identiteta. Iako je doživjela mnoge promjene, ostaje snažan reprezent
hrvatske kulture, kako za domaće stanovništvo, tako i u europskom kontekstu. U suštini, narodna
nošnja je više od odjeće; ona je odraz povijesti, tradicije i identiteta naroda.

6.3. Značaj i uloga narodne nošnje u suvremenom društvu triju zemalja

Odjeća, kao osnovna ljudska potreba, evoluira pod utjecajem lokalnih tradicija i ukusa, korištenjem
promijenjenih boja, krojeva i materijala. Svaka osoba odabire odjeću u skladu s određenim društvenim
normama i pravilima. Kroz ova pravila, narodna nošnja ne samo da postaje prepoznatljiva, već i
odražava društveni status, spol, dob i raspoloženje osobe, kao i priliku za koju se nosila.

Kombinacija tradicije i modernih trendova stvara harmoniju u svijetu mode. Iako se kulturna baština i
trenutačni modni trendovi mogu činiti suprotnima, oni se međusobno nadopunjuju. Nošnja nije samo
odraz tradicije, već i prikaz unutrašnjeg života zajednice i njenih ekonomskih uvjeta kroz vremena. U
kontekstu gdje je zajednica izložena utjecajima vanjskih kultura, narodna nošnja postaje simbol snažne
svijesti i identiteta.

Stvaranje narodne nošnje zahtijevalo je resurse, vrijeme i posebnu pažnju prema detaljima. Nabavka
materijala i izrada bogato ukrašene odjeće zahtijevala je talent i osjećaj za estetiku, kao i sposobnost
prilagodbe novim trendovima. U svakoj od spomenutih zemalja, narodna nošnja igrala je ključnu ulogu
u oblikovanju kulturnog identiteta, stvarajući utjecaj na modu i očuvanje tradicije čak i u današnjem
modernom društvu.

30
7. Zaključak

7.1. Sažetak glavnih nalaza

Tradicijska kultura nestaje pod utjecajem globalizacije i urbanizacije, mlade generacije slijede neke
druge vizije, a običaji brzo padaju u zaborav. Kako se to ne bi dogodilo, svoje bogato etnografsko
naslijeđe Međimurci čuvaju te ih putem smotri i kulturno umjetničkih društva nastoje približiti
budućim naraštajima i tako potaknuti svijest o važnosti tradicije i kulturno umjetničke baštine svoga
kraja. Njegovanjem kulturne baštine i radom na edukaciji mladih generacija te prezentiranjem
narodnih običaja, pjesama, plesova, tradicionalnih nošnji i svog narodnog blaga ovaj dio prošlosti
nastoji se sačuvati od zaborava.

Temeljem istraživačkog dijela i rada na terenu, te prikupljanjem stvarnih podataka na području

Međimurske županije, dolazimo do zanimljivih činjenica i informacija koje će olakšati daljnji razvoj
projekta OOB. Naime, terenskim istraživanjem obuhvaćeni su privatni fundusi i osobe koje sakupljaju
narodne nošnje u Međimurju te udruge koje posjeduju narodne nošnje. Na temelju tih činjenica stečen
je uvid o stvarnom stanju i posjedovanju narodnih nošnji koji zapravo čine identitet i povijest našega
Međimurja.

U Hrvatskoj, tj., u Međimurju postoji:

Fundus narodnih nošnji i privatne zbirke Kulturno umjetničke udruge „Društva žena Gornji Kraljevec“
te jedne od naših najvjernijih čuvarica općenito narodnog blaga , nalazi se nadomak Čakovca u mjestu
Gornji Kraljevec. Etno zbirku u koju pohranjuju između ostalog i narodne nošnje Međimurja,
prezentiraju na manifestaciji koju organiziraju, pod nazivom ''Mamičina škrinja''. U njihovom fundusu
pronađene su narodne nošnje očuvane koje datiraju od 1935.g – 1950.godine te nisu pronađene ni u
jednoj drugoj zbirci. Žene iz Gornjeg Kraljevca već godinama sakupljaju i održavaju narodne nošnje s
područja Međimurja koje pronađu ili otkupe na terenu. Veliki potencijalni problem s održavanjem ovog
fundusa je neadekvatan prostor i način čuvanja narodnih nošnji, iz jednostavnog razloga – nošnje su
izložene kao zbirka za posjetitelje te su izložene vanjskim utjecajima.

Originalne narodne nošnje u Sloveniji su većinom porijeklom iz Goričana i Hodošana i Donjeg

Međimurja. Razlog je taj što su u Ljubljani osnivači međimurskog društva bili većinom iz Goričana i
Hodošana te što su u Donjem Međimurju najstarija Folklorna društva - Seljačke sloge ( Sveta Marija
1919., Prelog 1927., Donja Dubrava 1927., Goričan 1925.). Ta društva su nastupala u svojim mjestima
na svim društveno-kulturnim prilikama te su prenosili pjesmu, ples, nošnju, zastavu i hrvatsku himnu.
U osnovnim školama se u slobodnim aktivnostima učio folklor i sviranje tamburaških instrumenata te
je time i usađen međimurski identitet.

U Lendavi su članovi društva većinom dolazili porijeklom iz Gornjeg Međimurja gdje je drugačija
situacija - folklorna društva koja su i nosioci identiteta osnovala su se kasnije, kada se već većina
preselila u Sloveniju. Istraživanje i pisani trag o međimurskoj narodnoj nošnji ne postoji, o hrvatskoj
narodnoj nošnji postoji nekoliko diplomskih i etnoloških radova te knjiga gdje se spominje belokranjska
nošnja kao porijeklom iz Hrvatske.

Procjenjuje se da u Sloveniji postoji ukupno oko 40 komada originalne međimurske nošnje i oko 70
komada novih međimurskih tradicionalnih nošnji.

31
 7.2. Preporuke za daljnje istraživanje i očuvanje tradicije

Običaji predstavljaju norme ponašanja vezane za skupinu ljudi, a nastali su kao sredstvo prenošenja
određenih vrijednosti važnih za pojedinca i za zajednicu. Oni spajaju narod, njegov su identitet te se
prenose iz naraštaja u naraštaj kako bi se očuvale tradicija i kultura kao važan čimbenik njegova života.
U modernom svijetu nažalost ima malo razumijevanja za običaje.

Običaji igraju važnu ulogu u društvu iz razloga što su imali veliki utjecaj na oblikovanje načina na koji
su se ljudi ponašali, komunicirali i obavljali različite aktivnosti. Za očuvanje tradicijske baštine jednog
naroda i prošlih vremena ključne preporuke su:

1. Očuvanje identiteta i tradicije: Običaji često reflektiraju povijest, vrijednosti i vjerovanja

određene skupine ili zajednice. Oni omogućavaju ljudima da se povežu sa svojom prošlošću i
naslijeđem te očuvaju svoj kulturni identitet.

2. Prijenos vrijednosti: Običaji često nose sa sobom moralne i društvene poruke. Kroz običaje,
zajednica može prenositi važne vrijednosti poput ljubavi, poštovanja, solidarnosti i
odgovornosti.

3. Slavlja i proslave: Mnogi običaji povezani su s raznim proslavama i svečanostima. To može

učiniti život bogatijim i pružiti priliku za zajedništvo i radost. U ovu skupinu potrebno je uključiti
i pogrebe koji su također dio tradicije i ostavštine koju je potrebno njegovati i čuvati od
zaborava.

4. Očuvanje kulturnog blaga: Običaji često uključuju umjetničke i obrtničke elemente kao što su
nošnje, glazba, ples i tradicionalni obrti. Očuvanje tih elemenata pomaže očuvanju kulturnog
blaga.

5. Povezanost generacija: Običaji se često prenose s naraštaja na naraštaj, što jača veze između
starijih i mlađih članova zajednice. To omogućava razmjenu iskustava i znanja.

U današnjem modernom, užurbanom životu kakvog preuzimamo od razvijenog Zapada, pod utjecajem
urbanizacije, globalizacije i drugih čimbenika koji utječu na tradicionalne obrasce ponašanja, običaji su
sve manje vidljivi, manje prakticirani i sve manje cijenjeni. To rezultira neizbježnim posljedicama koje
se očituju u promjeni načina života ljudi na nekom području.

Unatoč tim činjenicama, još uvijek postoji ljudi koji te promjene shvaćaju kao izazov te nastoje očuvati
i promicati svoje običaje kako bi sačuvali svoj kulturni identitet i povijest u zajednici, a zajednicu
kompaktnom.

32
8. Literatura i izvori

Forjan, Josip; urednik: Narodne nošnje Hrvata u svijetu. Hrvatska dijaspora i iseljeništvo.
Međunarodni centar za usluge u kulturi, Posudionica i radionica narodnih nošnji, Zagreb. 2006.

Gujaš, Ladislav; za izdavača: Međimurje stoji med dvema vodami. Društvo Horvata kre Mure,2013.

Kerecsényi, Edit: Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata. Poduzeće za izdavanje udžbenika,
Budimpešta, 1982.

dr. Šarošac, Đuro: Narodna nošnja Hrvata, Srba i Slovenaca u Mađarskoj. Vodič izložbe. Mohač, 1992.

Vidmarović, Đuro: Zvonimir Bartolić i Hrvati u susjednim zemljama s posebnim osvrtom na pomurske
Hrvate u Mađarskoj. In: Pažur, Božica; glavna i odgovorna urednica: KAJ, XLIII, Zagreb 1-2 (2010). 61-
70. str.

Hrvatski glasnik 20. studenog. 2010. g. 5. str.

Forjan, Josip; urednik: Narodna nošnje Hrvata u svijetu – Hrvatska dijaspora i iseljeništvo,
Međunarodni centar za usluge u kulturi, Posudionica i radionica narodnih nošnji, Katalog izložbe,
Zagreb, 2006

Gujaš, Ladislav; za izdavača: Međimurje stoji med dvema vodami. Priručnik za postavljanje
koreografije plesova Međimurja, 2013.

Šarošac, Đuro:

1977 Južni Slaveni u Mađarskoj, Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj, Bp., Tankönyvkiadó. 7.-33.

1992 Narodna nošnja i narodna umjetnost Hrvata, Srba i Slovenaca u Mađarskoj. Vodič izložbe
Muzeja Dorottya Kanizsai u Mohaču.

1999 Tisućstogodišnje veze Hrvata i Mađara, Zagreb

2001 Narodna umjetnost Hrvata u Mađarskoj – Magyarországi horvát népművészet, Mohács

Šokčević, Dinko: Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj, Bp., Croatica, 2021

Vidmarović, Đuro: Zvonimir Bartolić i Hrvati u susjednim zemljama s posebnim osvrtom na pomurske
Hrvate u Mađarskoj, KAJ, XLIII, Zagreb 1-2, 2010.

33
9. Dodaci

9.1. Fotografije

Hlače (gače, bregeše) Slovenija

Pregača (predpasnik moški) Slovenija

34
Šešir (škrlak) Slovenija

35
Prsluk (lajbec) Mađarska

36
Prsluk (lajbec) Mađarska

Košulja, Mađarska

37
Čizme, Mađarska

38
Košulja (robača) Međimurje

39
Košulja (robača) Međimurje

Manžeta, Međimurje

40
 Košulja (robača) Međimurje

Crvena marama (batač) Mađarska

41
Suknja (flajdanka) Mađarska

42
Oglavlje (Poculica) Mađarska

43
Pregača (fertun) Mađarska

44
Pregača (fertun) Mađarska

45
Suknja (Flajdanka) Mađarska

46
Pregača (fertun) Mađarska

47
Maramica (ropček) Međimurje

48
Košulja (pleček) Međimurje

49
Marama (tibet) Međimurje

50
Marama (tibet) Međimurje

51
Oglavlje (poculica) Međimurje

Čizme, Međimurje

52
 Marama (robec, tibet) Slovenija

Košulja (robača, pleček, opleček) Slovenija

53
Suknja (kiklja) Slovenija

54
Cipele (čižme na vezaje) Slovenija

Suknja (kiklja) Slovenija

55
Partneri projekta:

Udruga Kultivator, Nedelišće

Hrvatsko kulturno društvo Pomurje, Lendava

Hrvatski klub Augusta Šenoe, Pečuh

Kulturno-umjetnička udruga "Veseli Međimurci" Čakovec

Istraživanje proveli:

Nikola Kotur, Veseli Međimurci

Đanino Kutnjak, HKDP

Eva Mirjana Bosnyák, August Šenoa Horvat klub

Posebna zahvala:

Janji Kovač, višoj kustosici etnografskih zbirki Muzeja Međimurja Čakovec

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Programa Kreativna Europa, potprogram Kultura.

Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost udruge Kultivator i partnera projekta, ne odražava
stajališta Europske Komisije niti se EK može smatrati odgovornom za sadržaj dokumenta.

56