Akademik dr. Andrija Štampar rođen je 1. rujna 1888. godine u Brodskom Drenovcu.

Medicinu je
diplomirao u Beču 1911. godine nakon čega je radio kao općinski liječnik u Novoj Gradiški, a potom kao
zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. Od 1919. do 1930.
godine djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu i u
tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih
ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju
u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i
antitrahomskih ambulanti i dr.). Svojim je programom nastojao ostvariti da liječnik postane socijalni
radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te
je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, bio je
smijenjen 1930. godine, a sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske
organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u. Od 1933. do 1936. godine boravio je u Kini,
gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu. Iako je 1931. bio izabran za profesora soc. medicine
zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta, nadležna tijela vlasti nisu htjela potvrditi njegov izbor sve do 1939.
godine. Za dekana toga fakulteta bio je izabran 1940. godine, a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured
za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača. Nakon II. svjetskog rata dr. Štampar bio je ravnatelj Škole
narodnoga zdravlja u Zagrebu, dekan Medicinskoga fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik
JAZU (1947. – 1958.) i osnivač Instituta za higijenu rada. Godine 1946. bio je izabran za prvoga
potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije,
koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije obavljala dužnost te organizacije.
Predsjedao je prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi 1948.
godine, nakon čega je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu,
Egiptu, Sudanu i Etiopiji.

Principi dr. Andrije Štampara koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine:

• Važnije je obavještavanje naroda od zakona.

• Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.

• Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.

• Socijalna terapija bitnija je od individualne.

• Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.

• Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).

• U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi
oni koji trebaju zaštitu.

• Liječnik treba biti narodni učitelj.

• Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.

• Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.

Svrha sustava zdravstvene zaštite unaprjeđenje je zdravlja ljudi osiguravanjem zdravstvenih usluga
stanovništvu kako moderne, tako i tradicijske medicine na učinkovit način, a koje su u isto vrijeme
dostupne i prihvatljive korisnicima.

Oblici organizacije i financiranja danas su u teoriji i praksi poznati kao: Beveridgeov model (zdravstvo
financira država iz državnog proračuna a sredstva se prikupljaju općim oporezivanjem građana),
Bismarckov model (obvezno socijalno zdravstveno osiguranje; Fondovi zdravstvenog osiguranja
prikupljaju sredstva i plaćaju usluge), tržišni model (privatno financiranje zdravstvene zaštite), Semaškov
model (Kuba, bivše socijalističke države, osim bivše Jugoslavije, SSSR) te mješoviti model.

Beveridgeov model

Prednosti: opća pristupačnost zdravstvenih usluga; visok stupanj pravednosti; relativno lagano
upravljanje; učinkovit (omogućava izravnu kontrolu proračunskih troškova državnoj administraciji).
Primjeri: skandinavske zemlje, Italija, Grčka, Portugal, Španjolska, Kanada, Velika Britanija, Irska, Island.

Nedostatci: o sredstvima odlučuju političari pri donošenju proračuna, načelno jednom godišnje;
zdravstvo je često nedovoljno politički moćno da se izbori za potrebna sredstva – iznos sredstava često
ovisi o odnosu političke moći ministra zdravstva i ministra financija; izloženost stalnom pritisku za
privatnim financiranjem.

Bismarckov model

Prednosti: znatno veća samostalnost odlučivanja u sustavu; transparentniji od Beveridgeovog modela u

količini prikupljenih namjenskih sredstava; veća resorna autonomnost u odnosu na Ministarstvo
financija, odnosno transparentnost namjenskog trošenja zdravstvenog novca; isključivo financiranje
zdravstvene usluge, a ne parazdravstvenih potreba (rodiljne naknade i naknade za bolovanje); relativno
visoka razina usluga. S obzirom da se financiranje u sustavu socijalnog zdravstvenog osiguranja temelji na
plaćanju doprinosa proporcionalno prihodima, sustav omogućava ostvarivanje pravednosti u financiranju
po principu financiranja prema mogućnostima.

Nedostaci: Problemi se u financiranju putem socijalnog zdravstvenog osiguranja mogu javiti u situaciji
porasta broja nezaposlenih i drugih skupina od kojih se ne mogu naplatiti doprinosi; “moralna opasnost”
(pretjerano i nepotrebno korištenje zdravstvene zaštite uvjetovano samim postojanjem zdravstvenog
osiguranja); pretjerana ponuda i pretjerano korištenje usluga uzrok je prevelike zdravstvene potrošnje;
kako bi se platili troškovi prekomjernog korištenja usluga, dolazi do stalnog povećanja doprinosa i makro-
neefikasnosti sustava, stalnog porasta udjela zdravstvene potrošnje u BDP-u; porast izravnog
sudjelovanja građana u plaćanju zdravstvene zaštite (participacija) u sustav socijalnog zdravstvenog
osiguranja dovodi do nepravednosti u financiranju jer izravno plaćanje u većoj mjeri opterećuje skupine s
nižim prohodima nego one s višim prihodima.

Primjeri: Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, Austrija, Švicarska, Luxemburg.

Tržišni model

Prednosti modela privatnoga zdravstvenoga osiguranja (primjenjuju se izvan Europe, tipični su za SAD):
Poticanje kvalitete i učinkovitosti; sloboda izbora za pacijente.

Nedostatci: Visok stupanj nepravednosti; upitna kvaliteta.

Smatra se da Beveridgeov model relativno najbolje korelira sa solidarnošću, postulatom koji suvremeno
zdravstveno osiguranje treba obuhvatiti i jamči zdravstvenu zaštitu svima, uz rizik eventualno niže
kvalitete. Bismarckov model jamči kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, ali ne pokriva cjelokupnu populaciju.
Preporuka je u najboljoj mogućoj kombinacija sustava koja omogućuje dostupnost kvalitete zdravstvene
zaštite u okviru sigurnih i stabilnih financijskih izvora.

Hrvatski zdravstveni sustav

Hrvatski zdravstveni sustav ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već je
kombinacija Bismarckovog modela (temeljenog na socijalnom osiguranju odnosno doprinosima koje
građani izdvajaju iz plaće) te Beveridgeovog modela koji se temelji na proračunskim prihodima, a sve
zbog manjka prihoda po osnovi isključivo Beveridgeovog modela financiranja.

Proračun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sastoji se od doprinosa koje je uplatilo radno
aktivno stanovništvo. Ranjive skupine stanovništva poput starijih umirovljenika i osoba s niskim
prihodima oslobođeni su plaćanja doprinosa.

Organizacija i financiranje zdravstvene zaštite (AR)

Na osnovi odredaba članka 24. Zakona o zdravstvenoj zaštiti zdravstvena djelatnost obavlja se na
primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini te na razini zdravstvenih zavoda.

Zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja na primarnoj razini osigurane osobe Zavoda
ostvaruju na osnovi slobodnog izbora doktora medicine i doktora stomatologije, u pravilu, prema mjestu
stanovanja, a prema odredbama općih akata Zavoda.

Zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja na sekundarnoj i tercijarnoj razini osigurane

osobe Zavoda ostvaruju osnovom uputnice izabranog ugovornog doktora primarne zdravstvene zaštite.

Zdravstvena zaštita iz obveznog zdravstvenog osiguranja na razini zdravstvenih zavoda provodi se na

primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, te putem posebnih programa.

Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti:

opću/obiteljsku medicinu

zdravstvenu zaštitu predškolske djece

zdravstvenu zaštitu žena

patronažnu zdravstvenu zaštitu

zdravstvenu njegu u kući bolesnika

stomatološku zdravstvenu zaštitu (polivalentnu)

higijensko-epidemiološku zdravstvenu zaštitu

preventivno-odgojne mjere za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata

laboratorijsku dijagnostiku

ljekarništvo

hitnu medicinsku pomoć.

Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini obuhvaća specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu i

bolničku zdravstvenu zaštitu.

Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini obuhvaća obavljanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz
specijalističko-konzilijarnih i bolničkih djelatnosti.

Cilj financiranja sustava zdravstva jest da se prvenstveno osiguraju sredstva za zdravstvenu zaštitu kako bi
osigurane osobe imale odgovarajuć pristup individualnoj zdravstvenoj usluzi.

Zdravstveni sustav RH ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već je kombinacija
Bismarckovog modela (temeljenog na socijalnom osiguranju, odnosno doprinosima koje građani
izdvajaju iz plaće) te Beveridgeovog modela koji se temelji na proračunskim prihodima, a sve zbog
manjka prihoda po osnovi isključivo Beveridge-ovog modela financiranja.

Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje obvezni su za sve zaposlene osobe i poslodavce. Ovisni
članovi obitelji osigurani su putem svojih članova kućanstva koji ostvaruju prava iz redovnog radnog
odnosa. Samozaposleni građani osobno uplaćuju doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje. Osjetljve
skupine stanovništva poput starijih umirovljenika i osoba s niskim prihodima, oslobođene su plaćanja
doprinosa. Proračun HZZO-a sastoji se od doprinosa koji su uplaćeni od strane radno aktivnog
stanovništva. Određeni dio stanovništva svoje osnovno osiguranje dopunjava uplatom dodatnog
zdravstvenog osiguranja kod komercijalnih osiguratelja, koje nije u ponudi HZZO-a. HZZO kao dodatno
pokriće nudi opciju dopunskog zdravstvenog osiguranja za fiksni iznos mjesečne naknade od 70 kuna,
neovisno o prihodovnom razredu u kojem se građanin osiguranik nalazi.
HZZO pokriva troškove zdravstvenih rizika u razini od 80% u okviru ''košarice usluga'' obuhvaćene
obveznim zdravstvenim osiguranjem, a koja podrazumijeva pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu,
specijalističko- konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, bolničku zdravstvenu zaštitu, uporabu lijekova koji su na
listi HZZO-a, korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, stomatološko-protetske usluge, nadomjeske, te
ortopedska i druga pomagala. Ostatak troška usluga (20%) obavezan je platiti osiguranik, a ta svota koju
snosi osobno osiguranik ne smije prijeći više od 2.000 kuna po bolničkom računu.

Ugovaranje zdravstvene zaštite, koju provodi Zavod, postupak je u kojem se izravno povezuju sredstva
uložena u pružanje zdravstvene zaštite s očekivanim rezultatom. Osnovni instrumenti kojima se, putem
ugovaranja, postižu željeni učinci su način financiranja (plaćanja) zdravstvenih usluga i mehanizmi
kontrole pružanja zdravstvenih usluga. Načinom financiranja zdravstvene zaštite utječemo na motivaciju
pružatelja zdravstvene zaštite i obrasce njihova ponašanja jer kod svih načina plaćanja postoji
tendencija povećanju jedinica plaćanja, a smanjenju troška po jedinici plaćanja. U ovom trenutku u
Republici Hrvatskoj postoji više načina financiranja zdravstvene zaštite, ovisno o razini zdravstvene
zaštite i djelatnosti. Primarna zdravstvena zaštita plaća se putem iznosa po osiguranoj osobi/stanovniku,
putem standardnog tima i dijagnostičko-terapijskih postupaka, a u općoj obiteljskoj medicini i dentalnoj
zdravstvenoj zaštiti mogu se ostvariti i dodatna sredstva, sudjelovanjem u radu centra opće/dentalne
medicine i kroz provedbu preventivnih programa ugovorenih s domom zdravlja. Izvanbolnička
specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita plaća se na osnovi Popisa dijagnostičkih i terapijskih
postupaka u zdravstvenim djelatnostima (Plava knjiga) i dijagnostičko-terapijskih postupaka (DTP).
Bolnička zdravstvena zaštita plaća se osnovom dijagnostičko-terapijskih skupina (DTS) i putem cijene
dana bolničkog liječenja (DBL) za stacionarno liječenje, a osnovom Popisa dijagnostičkih i terapijskih
postupaka u zdravstvenim djelatnostima (Plava knjiga) i dijagnostičko-terapijskih postupaka (DTP) za
specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu.

Obvezno osiguranje

Obvezno zdravstveno osiguranje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Obveznim zdravstvenim osiguranjem svim se osiguranim osobama osiguravaju prava i obveze iz obveznog
zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti.

Na obvezno zdravstveno osiguranje, prema jednoj od osnova osiguranja utvrđenih Zakonom o obveznom
zdravstvenom osiguranju, obvezne su se osigurati sve osobe s prebivalištem u Hrvatskoj te stranci s
odobrenim stalnim boravkom u Hrvatskoj, ako međunarodnim ugovorom odnosno posebnim zakonom
nije drugačije određeno.

Prava iz obveznog osiguranja

Prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja su pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade.

Pravo na zdravstvenu zaštitu obuhvaća:

pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu

pravo na specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu

pravo na bolničku zdravstvenu zaštitu

pravo na lijekove koji su utvrđeni osnovnom i dopunskom listom lijekova HZZO-a

pravo na dentalna pomagala koja su utvrđena osnovnom i dodatnom listom dentalnih pomagala HZZO-a

pravo na ortopedska i druga pomagala koja su utvrđena osnovnom i dodatnom listom ortopedskih i
drugih pomagala HZZO-a

pravo na zdravstvenu zaštitu u drugim državama članicama i trećim državama

Pravo na novčane naknade obuhvaća:

naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad

novčanu naknadu zbog nemogućnosti obavljanja poslova na temelju kojih se ostvaruju drugi primici od
kojih se utvrđuju drugi dohotci, sukladno propisima o doprinosima za obvezna osiguranja

naknadu troškova prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja

nakada za troškove smještaja uz dijete za vrijeme bolničkog liječenja dijeteta

naknada za troškove pogreba u slučaju smrti koja je neposredna posljedica priznate ozljede na radu
odnosno profesionalne bolesti

Izbor doktora primarne zdravstvene zaštite

Kao osigurana osoba HZZO-a imate pravo na slobodan izbor doktora medicine (ginekolog, pedijatar,
opća/obiteljska medicina) i dentalne medicine. Osigurana osoba doktora primarne zdravstvene zaštite
bira za razdoblje od najmanje godinu dana, u pravilu, prema mjestu svoga prebivališta odnosno boravišta
u najbližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi ili ordinaciji ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse.
Nakon proteka razdoblja od godine dana osigurana osoba ima pravo promijeniti prethodno izabranog
doktora.
Doktora pedijatra bira roditelj ili skrbnik djeteta mlađeg od 7 godina, a doktora ginekologa za žensko
dijete od navršenih 12 godina.

Milenijski razvojni ciljevi i Ciljevi održivog razvoja

Milenijski razvojni ciljevi vežu se uz rujan 2000. godine kada su državnici 189 zemalja članica Ujedinjenih
naroda usvojili Milenijsku deklaraciju, politički dokument UN-a za 21. stoljeće, koji je utvrdio ciljeve u
pojedinim područjima od interesa za sve članice, kao i međunarodnu zajednicu u cjelini te aktivnosti koje
trebaju doprinijeti njenom ostvarenju. Države članice UN-a obvezale su se da će do 2015. godine učiniti
maksimum u ispunjavanju osam ključnih razvojnih ciljeva u zadanim rokovima ili se barem značajno
približiti njihovom postizanju.

Republika Hrvatska bila je preuzela svih osam ciljeva kao svoje nacionalne ciljeve pridodajući im 31
podcilj koji odgovaraju specifičnim razvojnim okolnostima i uvjetima u našoj zemlji. Njihovo ostvarivanje
pratio je i o tome izvještavao Projektni ured Programa za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP) u Hrvatskoj.

Praćenje pomaka ostvarenih provedbom milenijskih razvojnih ciljeva pokazalo je kako se zalaganjem za
postizanja željenih učinaka na prioritetnim područjima zajedničkog djelovanja može pridonijeti
ostvarenju napretka širom svijeta te postići dobre rezultate. Punih 15 godina ti su ciljevi pokazivali
osnovne smjerove koje trebaju slijediti razvojne politike.

Ciljevi održivog razvoja (COR) logičan su nastavak Milenijskih razvojnih ciljeva iz 2000. godine s kojima se
djelomično preklapaju i na koje se nadovezuju. COR je skup ciljeva koji se odnose na budući
međunarodni razvoj. Kreirala ih je organizacija Ujedinjenih naroda i promovirala pod imenom Globalni
ciljevi za održivi razvoj. Zamijenili su Milenijske razvojne ciljeve koji istječu krajem 2015 godine.Trajat će
od 2015. do 2030. godine. Sačinjava ih 17 globalnih ciljeva i 169 pridruženih podciljeva. Dok su milenijski
razvojni ciljevi bili usmjereni na zemlje u razvoju, Program 2030. prvi je globalni sporazum u povijesti
kojim se utvrđuje univerzalni, sveobuhvatni program za djelovanje kojim će se utjecati na sve zemlje,
uključujući nacionalne politike. U okviru 17 novih ciljeva održivog razvoja i 169 povezanih ciljeva
uravnotežene su tri dimenzije održivog razvoja (ekološka, društvena i gospodarska dimenzija) u
područjima kao što su siromaštvo, nejednakost, sigurnost opskrbe hranom, zdravlje, održiva potrošnja i
proizvodnja, rast, zaposlenost, infrastruktura, održivo upravljanje prirodnim resursima, klimatske
promjene, kao i rodna jednakost, mirna i uključiva društva, pristup pravosuđu i odgovorne institucije. O
COR se detaljnije predaje u sklopu kolegija Menadžment održivog razvoja.

Preventivni javnozdravstveni programi (IJČ & AR)

Rak dojke najčešće je sijelo raka u žena u RH od kojeg obolijeva četvrtina žena novooboljelih od raka.
Prema posljednjim podacima Registra za rak u Hrvatskoj u 2017. godini zabilježene su 2767 novooboljele
žene (stopa 129,7/100.000), a od ove zloćudne bolesti umrle su u 2019. godini 752 žene (stopa
35,9/100.000). Redovitim pregledom koji uključuje samopregled, mamografiju te ultrazvučni pregled rak
dojke se može otkriti u ranom stadiju kada su šanse za izlječenje i preživljenje puno veće. Rak dojke se
najčešće javlja u dobi iznad 50 godina, ali se može javiti i kod mladih žena.

Prepoznavši veličinu ovog javno zdravstvenog problema, a sukladno preporukama Međunarodne

agencije za istraživanje raka i Vijeća Europe te uzimajući u obzir i rezultate provedbe probira pojedinih
zemalja Europske unije poput Finske, Švedske ili Nizozemske, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 29.
lipnja 2006. godine usvojila Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke.

Ciljevi programa su smanjiti mortalitet od raka dojke za 15-25%, otkriti rak dojke u početnom stadiju u
što većem postotku te poboljšati kvalitetu življenja bolesnica s rakom dojke. Osnovna metoda probira je
mamografija – rentgenski pregled dojki kojom se mogu otkriti promjene na dojci prosječno oko dvije
godine ranije od običnog kliničkog pregleda. Svake dvije godine u okviru programa probira na
mamografski pregled pozivaju se žene u dobi 50-69 godina. Više od 90% bolesnica s rakom dojke može
se izliječiti ako se dijagnoza postavi u početnom stadiju i ispravno liječi. Petogodišnje preživljenje je u
tom slučaju 96%.

Do sada su završena pet ciklusa pozivanja žena, a šesti je u tijeku. U okviru prvog ciklusa pozvano je na
mamografski pregled 721.000 žena, učinjeno je 331.609 mamografskih pregleda, otkriveno 2081
karcinom dojke te je ukupni odaziv iznosio 63%. U okviru drugog ciklusa pozvano je na mamografski
pregled 680.642 žena, učinjeno je 295.605 mamografskih pregleda, otkriveno 1349 karcinoma dojki te
je ukupni odaziv iznosio 57%.

U trećem ciklusu pozvano je na mamografski pregled 610.280 žena, učinjeno je 262.910 mamografskih
pregleda, otkriveno je 1269 karcinoma dojke te je ukupni odaziv bio 60%. U četvrtom ciklusu pozvano je
na mamografski pregled 622.353 žene, učinjeno je 249.740 mamografskih pregleda, otkriveno 723
karcinoma dojke te je ukupni odaziv iznosio 59%. U petom ciklusu pozvano je na mamografski pregled
667.373 žena, a odaziv je prosječno za RH 60%.

Raspon odaziva prema županijama kreće se između 45 i 80%, a najveći odaziv imaju Međimurska,
Bjelovarsko bilogorska, Brodsko posavska i Požeško slavonska županija, i to u rasponu 70-80%. U veljači
2019. započeo je šesti ciklus pozivanja žena na mamografski pregled, a uključuje godišta 1950.-1969.

Uvođenjem mamografskog probira vidi se povećanje udjela slučajeva raka dojke koji su otkriveni u
ranom, lokaliziranom stadiju te smanjenje onih koji su otkriveni s regionalnim i udaljenim metastazama.
To je svakako jedan od razloga pada mortaliteta od raka dojke u RH uz sve bolju dijagnostiku i oblike
liječenja raka dojke.
Rak debelog i završnog crijeva jedan je od dva najčešća sijela raka i zahvaća više od milijun ljudi godišnje.
U Hrvatskoj je drugi uzrok smrtnosti od zloćudnih bolesti oba spola (u muškarca iza raka pluća, a u žena
iza raka dojke). U ukupnom broju novooboljelih od raka, oko 15% muškaraca i 13% žena oboli upravo od
raka debelog crijeva. Godišnje se otkrije oko 3000 novooboljelih, a u više od polovine njih bolest se već
proširila. Otkrivanjem raka debelog crijeva u ranoj fazi bolesti mogu se spasiti mnogi životi. Znanstvena
istraživanja, pri kojima je testiranje na krv u stolici provedeno na velikom broju stanovnika, pokazala su
da je moguće smanjiti smrtnost od raka debelog crijeva. Bolest se može otkriti u početnom stadiju kada
su izgledi za izlječenje veliki. Štoviše, otkrivanjem i uklanjanjem sitnih izraslina (polipa) iz crijeva može se
spriječiti nastanak bolesti. Kao i u drugim europskim zemljama, program je namijenjen osobama od 50.
do navršene 74. godine života.

Ovo sijelo raka je drugo po pojavnosti i po smrtnosti od zloćudnih novotvorina u oba spola. Od raka
debelog i završnog crijeva u Republici Hrvatskoj obolijeva godišnje prosječno oko 3000 osoba oba spola,
a oko 2000 ih umire, što je stabilni trend u posljednjih nekoliko godina. U 2015. rak debelog crijeva je
otkriven u 3229 osoba, a u 2017. godini od te bolesti umrlo je 2037 osoba, te je to peti uzrok smrti u
Hrvatskoj.

Odlukom vlade RH krajem 2007. godine usvojen je Nacionalni program ranog otkrivanja raka debelog
crijeva. Svake dvije godine pismom se pozivaju sve žene i muškarci u dobi od 50. do navršene 74. godine
da naprave kartični gvajakov test na nevidljivu krv u stolici. Osobe s pozitivnim nalazom upućuju se na
probirnu kolonoskopiju. Dobni raspon i način provedbe programa je u skladu s preporukama Europske
komisije.

Prvi pozivni ciklus počeo je 2008. godine i do sada su obavljena 3 ciklusa pozivanja, a započeo je četvrti.
Prvi ciklus je zbog mnogobrojnih provedbenih problema trajao znatno dulje (pet godina). Procjena
odaziva prethodnog ciklusa je 25-46% ovisno o županiji i godištu, a veći je u starijoj dobnoj skupini. U
nekoliko županija postignut je značajan porast broja odazvanih osoba što je rezultat trajnog
prosvjećivanja građana kao i rada patronažnih sestara na terenu. Procjena udjela testiranih osoba unutar
programa je 21%. Osobita vrijednost programa je visok udio osoba u kojih su otkriveni i uklonjeni polipi
što predstavlja najbolju prevenciju raka debelog crijeva. Naime, osobe s uklonjenim polipima srednjeg i
visokog rizika trebaju biti pod nadzorom nakon probira i to prema smjernicama usvojenima na razini EU.
(izvor https://www.hzjz.hr/tag/nacionalni-preventivni-programi/)

Rak pluća jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema u Hrvatskoj. Godišnje se otkrije više od 3000
novih slučajeva.

Nažalost, gotovo isti broj bolesnika umire svake godine od ove smrtonosne bolesti. Cilj Nacionalnog
programa za probir i rano otkrivanje raka pluća je ‘uloviti’ zloćudnu bolest prije metastaza, što znači da
bi barem 80 posto oboljelih preživjelo dulje od pet godina. Danas, na žalost, oni koji se liječe od raka
pluća, dolaze s uznapredovalom bolešću, kad je veličina tumora veća od dva pa i od deset centimetara i
najčešće s metastazama. Njihovo je preživljavanje u 80 posto slučajeva godinu do dvije, unatoč liječenju.
Probirom, niskodoznim CT-om, otkrivat će se mali tumori koji su operabilni, a time i uspješno liječeni
operacijama. Budući da su gotovo 90 posto svih bolesnika s karcinomom pluća pušači ili bivši pušači,
ciljana skupina za probir su pušači u dobi od 50 do 75 godina ili oni koji su prestali pušiti prije petnaestak
godina, a pušili su godišnje tridesetak i više kutija cigareta.

Dio Nacionalnog programa je i edukacija građana o štetnosti pušenja, što će uključivati i škole nepušenja,
budući da još uvijek u Hrvatskoj puši više do 30 posto odraslih.

Nezarazna bolest (engl. NCD, Non – Communicable disease) je medicinsko stanje ili bolest koja se
definira kao neinfektivna i neprenosiva među ljudima. Nezarazne bolesti mogu biti kronične bolesti
dugog trajanja i sporog napredovanja ili mogu završiti brzom smrću, npr. nekim vrstama iznenadnih
moždanih udara. Uključuju autoimune bolesti, bolesti srca, moždani udar, razne vrste raka, astmu,
dijabetes, kronične bubrežne bolesti, osteoporozu, Alzheimerovu bolest, mrenu i mnoge druge. Iako se
često za nezarazne bolesti (nepravilno) koristi sinonim „kronične bolesti“, nezarazne bolesti su
karakteristične samo po svojoj neprenosivosti, a ne nužno po trajanju. Neke kronične bolesti, kao što je
HIV/AIDS, također traju dugo, ali su uzrokovane prijenosom infekcije, dakle zarazne su. To zahtijeva
profesionalnu brigu za zaražene HIV – om, kao i za sve kronično oboljele upravo zbog dugotrajnosti i
sporog napredovanja takvog stanja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvještava da su
neprenosive bolesti vodeći uzrok smrtnosti u svijetu, tj. uzrokuju više od 60 % svih smrti. Od 35 milijuna
ljudi koji su umrli od neprenosivih bolesti 2005. godine, polovica je bila ispod 70 i polovica su bile žene.
Od 75 milijuna smrti u svijetu 2008. godine, 36 milijuna je uzrokovano nezaraznim bolestima. To je
približno 63 % svih smrti u svijetu. Rizični faktori kao što su čovjekovo podrijetlo (nasljedni faktori), način
života i utjecaj okoline u kojoj živi, mogu povećati vjerojatnost oboljenja od određene nezarazne bolesti.
Svake godine, barem 5 milijuna ljudi umire zbog konzumiranja cigareta, a oko 2.8 milijuna umire zbog
prekomjerne tjelesne težine. Visok kolesterol uzrokuje oko 2.6 milijuna smrtnih slučajeva, a 7.5 milijuna
smrtnih slučajeva uzrokuje visok krvni tlak. Očekuje se da će se do 2030. godine broj smrtnih slučajeva
uzokovanih kroničnim nezraznim bolestima povećati na 52 milijuna umrlih godišnje, dok će se, tijekom
istog perioda, broj umrlih od zaraznih bolesti, urođenih anomalija i neishranjenosti ili prehrambenih
nedostataka, smanjiti na 7 milijuna godišnje.Rizični faktori kao što su čovjekovo naslijeđe, način života i
utjecaj okoline u kojoj živi, povećavaju vjerojatnost oboljenja od određene nezarazne bolesti. Ovise o
dobi, spolu, genetici, izloženosti onečišćenom zraku te štetnim navikama kao što su pušenje, nezdrava
prehrana i tjelesna neaktivnost, što može dovesti do hipertenzije i pretilosti te povećanog rizika od
oboljenja nezaraznom bolesti. Za većina nezaraznih bolesti se smatra da se mogu prevenirati jer su
uzrokovane rizičnim čimbenicima na koje je moguće utjecati, tj. koje je moguće izbjeći tako da se
promijeni način života.

S obzirom na naziv bolest „stila života“ i preventabilnost svih ovih bolesti, najčešći uzroci nezaraznih
bolesti su pušenje cigareta, konzumacija alkohola, siromašne djete (visoka konzumacija šećera, soli,
zasićenih masti i trans masnih kiselina) i fizička neaktivnost. Trenutno, nezarazne bolesti ubijaju 36
milijuna ljudi godišnje, a prema nekim procjenama, taj broj će porasti za 17 – 24 % u idućih 10 godina.
Povijesno, mnoge nezarazne bolesti su bile povezane s ekonomskim razvojem i nazvane su „bolesti
bogatih“. Međutim, procijenjenih 80 % četiriju osnovnih vrsta nezaraznih bolesti – kardiovaskularne
bolesti, razne vrste raka, kronične dišne bolesti i dijabetes – sada se pojavljuju i u državama niskog i
srednjeg dohotka, a dvije trećine ljudi koji boluju od dijabetesa borave u državama u razvoju, stoga
nezarazne bolesti ne mogu više biti smatrane problemom koji pogađa samo bogatija društva.

Kao što je prethodno navedeno, samo u 2008., nezarazne bolesti bile su uzrokom 63 % smrti širom
svijeta; to je broj za koji se smatra da će znatno porasti u bliskoj budućnosti ako se mjere ne poduzmu.
Ako se sadašnji trendovi rasta budu održavali, nezaraznim bolestima će se pripisati 7 od 10 smrtnih
slučajeva u zemljama u razvoju, što je 52 milijuna godišnje u svijetu do 2030. godine. Sa statističkim
podacima kao što su ovi, nije iznenađenje da su organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije i
Svjetske banke o društvenom mrežnom razvoju identificirali prevenciju i kontrolu nezaraznih bolesti kao
izrazito važnu točku dnevnog reda za raspravu o globalnom zdravlju.

Dakle, trebaju se kreatori politike i zajednice mobilizirati i „učiniti prevenciju i usmjereno liječenje ovih
bolesti prioritetom,“ a održive mjere mogu biti provedene za stagnaciju (i eventualni preokret) ove
globalne prijetnje zdravlju. Potencijalne mjere koje su trenutno bile razmatrane od Svjetske zdravstvene
organizacije – Organizacije za hranu i poljoprivredu uključuju reduciranje količine soli u hrani,
ograničavanje neprimjerenog marketinga nezdrave hrane i bezalkoholnih pića za djecu, nametanje
kontrole na štetnu uporabu alkohola, povećanje poreza na duhan i spriječavanje pušenja na javnim
mjestima.

Prije su kronične nezarazne bolesti smatrane problemom ograničenim uglavnom na zemlje s visokim
dohotkom, dok se činilo da su zarazne bolesti češće u zemljama s niskim prihodima.Teret bolesti pripisan
nezaraznim bolestima procijenjen je na 85 % u razvijenim zemljama, 70 % u zemljama srednjeg dohotka,
a skoro 50 % u zemljama s najnižim nacionalnim primanjima. 2008. godine, kronične nezarazne bolesti
bile su uzrokom više od 60 % (više od 35 milijuna) od ukupnih 57 milijuna smrtnih slučajeva diljem
svijeta. S obzirom na globalnu distribuciju stanovništva, gotovo 80 % umrlih od kroničnih nezaraznih
bolesti u svijetu danas se nalaze u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, dok se samo 20 % javlja u
zemljama s visokim dohotkom. Nacionalna gospodarstva navodno trpe značajne gubitke zbog prerane
smrti ili nesposobnosti za rad onih ljudi koji imaju srčanu bolest, dijabetes ili su pak imali moždani udar.

ralno zdravlje je sastavni dio općeg zdravlja i važan čimbenik ukupne kvalitete života. Oboljenja usta i
zuba, kao što su karijes i parodontopatije, važna su za individualno zdravlje, ali i zdravlje društva u cjelini
te imaju veliki javnozdravstveni značaj.

Svjetska zdravstvena organizacija je 1965. godine definirala oralno zdravlje kao stanje zdravih i za funkciju
sposobnih zuba i njihovih potpornih tkiva, uključujući zdravlje svih dijelova usne šupljine koji sudjeluju u
žvakanju.

Oralno zdravlje je važno za funkciju žvakanja i govora, ali i estetiku, tako da osobe narušenog oralnog
zdravlja osim funkcionalnih, imaju i različita sociološka ograničenja koja se najviše očituju u problemima
komunikacije te nedostatku samopouzdanja.

Zubni karijes, bolest modernog društva, najraširenija je bolest današnjice i veliki javnozdravstveni
problem. Procjenjuje se da 95% pučanstva do 35. godine ima barem jedno „karijes iskustvo“, odnosno da
je imalo problema vezanih uz zubni karijes.

To je bolest kroničnog karaktera koja sporo napreduje, a simptomi se teško otkrivaju. Pojava prvih
simptoma može nastupiti i godinu dana od početka samog procesa. Očituje se truljenjem zubnih
supstancija: cakline (vanjski, prvi sloj zuba), dentina (sloj ispod cakline) i korijena zuba. Spontanog
izlječenja i zacijeljenja zubnog karijesa nema. Etiološki glavni uzročnik nastanka zubnog karijesa je, uz
prisustvo povećanog broja bakterija, zubni plak. Bakterije koje se nalaze u zubnom plaku hrane se
šećerima koje unosimo prehranom. Proizvode različite kemijske spojeve, od kojih su za razvoj karijesa
najvažnije kiseline. Kada su prisutne u dovoljnoj količini, kiseline uzrokuju demineralizaciju zubne cakline.
Demineralizacija je proces u kojem pod utjecajem kiselina dolazi do gubitka mineralnih sastojaka iz tvrdih
zubnih tkiva pri čemu ona postupno postaju slabija i manje otporna. Proces demineralizacije se
normalno i svakodnevno odvija na površini zuba i sam po sebi ne uzrokuje bolest zuba. Demineralizacija
se događa uvijek kada zub dođe u kontakt s kiselinama, bilo da su one unesene hranom ili napicima
(coca-cola, voćni sokovi, ocat), ili su proizvod bakterija. Dakle, zub u kontaktu s kiselinama uvijek gubi
određenu malu količinu minerala, ali ovaj gubitak se nadomjesti mineralima iz sline u procesu koji se
naziva remineralizacija. U normalnim uvjetima na površini svakog zuba izmjenjuju se procesi
demineralizacije i remineralizacije. Ako su oni u ravnoteži ne nastaje oštećenje zuba. Ako bakterije plaka
proizvode previše kiseline, tako da se ravnoteža poremeti u korist demineralizacije, dolazi do postupnog
slabljenja cakline i nastanka karijesa.

Zbog složene etiologije karijesa postoji više objašnjenja različite učestalosti karijesa u pojedinim
zemljama i regijama. Razlike se uglavnom pripisuju načinu prehrane, osobito smanjenom uzimanju
rafiniranih ugljikohidrata, poboljšanoj oralnoj higijeni, fluoridaciji vode, ekološkim promjenama okoline,
smanjenju virulencije oralne mikroflore (slina, plak) te aktiviranju oralnih mehanizama, posebice imunog
sustava.

Važnost karijesa kao bolesti navela je epidemiologe da izaberu zub kao mjernu jedinicu. Tri obilježja,
zubni kvar (K), ispuna (P) i izvađen (ekstrahiran) zub (E) čine osnovu klasičnih indeksa zubnog kvara, gdje
je zub jedinica ispitivanja.

KEP-indeks (zbroj brojeva karioznih, ekstrahiranih i plombiranih zuba) pokazao se kao vrlo dobar
pokazatelj oralnog zdravlja. U većini Europskih zemalja taj broj je ispod 3, u većini zemalja EU-e kreće se
između 0,5 i 1,5.

U Hrvatskoj vrijednosti KEP-indeksa kontinuirano rastu (1991. godine iznosio je 2,6; 1999. godine 3,5).
Prema istraživanju provedenom 2007. godine, za trajne zube iznosio je 9,5 te za mliječne zube u
populaciji šestogodišnjaka i dvanaestogodišnjaka 2,0. Ovaj porast KEP indeksa nastao je najvjerojatnije
kao posljedica reforme primarne zdravstvene zaštite u kojoj se izgubila sustavna preventivna
stomatološka zaštita djece i mladeži u vrtićima i školama, a nije izgrađen novi sustav.
Brigu za oralno zdravlje treba započeti već od najranije dobi te djecu poticati na redovito održavanje
oralne higijene uz svakodnevno pranje zubi i izbjegavanje prevelike konzumacije slatkiša, gaziranih i
ostalih slatkih pića koja mogu dugoročno utjecati na oštećenje zubi. Već od samog početka razvoja zubi
djecu treba redovito voditi i na preglede doktoru dentalne medicine. U održavanju zdravlja zubi ne treba
se zaboraviti na zdravu hranu bogatu bjelančevinama, vitaminima, mineralima, integralnim žitaricama i
općenito hranu koja se ne lijepi za zube i koju treba duže žvakati poput voća i povrća. Također je
potrebno potaknuti sve koji su uključeni u zdravstveno-edukativni odgoj da unapređuju oralno zdravlje te
educiraju djecu, ali i roditelje kako bi povećali svijest o važnosti očuvanja oralnog zdravlja, odnosno
zdravlja općenito.

Važnost i značaj međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca

Od 1948. godine se 8. svibnja, na inicijativu Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog

polumjeseca, rođendan idejnog utemeljitelja ove organizacije, Jeana-Henrija Dunanta, obilježava kao
Svjetski dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. U namjeri da sklopi poslovni sporazum s onodobnim
francuskim carem, Napoleonom III, Dunant se slučajno našao na poprištu bitke kod Solferina i San
Martina u sjevernoj Italiji 24. lipnja 1859. godine. Po završetku borbi, na samome bojištu je zatekao
desetke tisuća ranjenih i umirućih vojnika, kojima nitko u tom trenutku nije pružao pomoć niti brigu.
Ganut njihovim patnjama, uz pomoć mještana okolnih sela spontano je u obližnjim crkvama i kućama
organizirao skrb ranjenicima, bez obzira na stranu kojoj su vojnici u sukobu pripadali. Usto je njegovim
zalaganjem iz francuskog zarobljeništva pušten veliki broj austrijskih liječnika, koji su žrtvama bitke pružili
potrebnu medicinsku pomoć. Taj je događaj u potpunosti promijenio Dunantov život. U knjizi pod
nazivom “Sjećanje na Solferino” objavljenoj 1862. godine istaknuo je potrebu osnivanja društava za
pomoć te sklapanja međunarodnih ugovora kojima bi se zajamčila neutralnost i regulirao rad sanitetskog
osoblja i društava za pomoć. Prva organizacija u sklopu ovoga pokreta, Međunarodni pokret Crvenog
križa, osnovana je 1863. godine, a 1864. godine je veći broj europskih zemalja potpisao prvu Ženevsku
konvenciju kao jedan od temeljnih dokumenata međunarodnog humanitarnog prava. Godine 1901. je
Dunantu i francuskom pacifistu, Frédéricu Passyu, dodijeljena prva Nobelova nagrada za mir. Novac od
Nobelove nagrade Dunant nije zadržao za sebe, već ga je najvećim dijelom darovao humanitarnim
organizacijama za pomoć sirotinji.

Hrvatski Crveni križ osnovan je 1878. godine i djeluje na teritoriju Republike Hrvatske kao neprofitna
organizacija angažirana u rješavanju humanitarnih pitanja, organiziranju zdravstvenih i socijalnih
programa, pripremanju stanovništva za djelovanje u izvanrednim okolnostima i smanjivanju i uklanjanju
posljedica masovnih nesreća i katastrofa. Svojim doprinosom Hrvatski Crveni križ pomaže unapređenju i
zaštiti zdravlja, prevenciji bolesti, podizanju zdravstvene i ekološke kulture građana i zaštiti žrtava ratnih
sukoba neovisno o njihovom podrijetlu.