ESEJ

Antun Branko Šimić bio je hrvatski pjesnik,esejist,prevoditelj te kritičar. Rođen je u

Drinovcima u Hercegovini gdje je i završio osnovnu školu. Nakon završetka gimnazije napušta
školovanje te se potpuno posvećuje pisanju. Živio je u siromaštvu i umro u 27. godini života od
tuberkuloze. Šimićeva zbirka pjesama “Preobraženja” koja je izdana 1920. godine sađrži 48
pjesama te pripada ekspresionizmu. Posvećena njegovoj ljubavi Tatjani Marinić. Tin Ujević
rođen je u Dizdara kuli u Vrgocu. Njegovo puno ime je Augustin Josip Ujević, po starom običaju
župe. Neke od njegovih zbirki su: “Lelek srebra”, “Kolajna”, “Auto na korzu”, “Ojađeno zvono”
itd. Doživljaj ljubavi u ovim pjesmama je različit. Ljubav je u Ujevićevoj pjesmi duhovna te ju
opisuje kroz petrarkističke motive dok Šimić stavlja naglasak na tjelesni doživljaj ljubavi.

Kako je A.B.Šimić ekspresionistički pjesnik, njegove teme i motivi su klasično obilježje toga
doba. Teška i nepreboljena ljubav, smrt, bolest i siromaštvo teme su koje se pojavljuju u
njegovom stvaralaštvu. Šimić je također tokom svog djelovanja uveo novi pjesnički izraz i
grafički izgled te je ovo prva zbirka u književnosti napisana slobodnim stihom. U njegovim
pjesmama također primjećujemo stihove koji su puni boja. Jedna od najznačajnijih boja, koja se
ujedino I najviše provlači kroz pjesme, je plava boja odnosno boja koja prikazuje njegou dušu.
Osim plave projavljuju se i crvena,crna te bijela odnosno svijetla boja. Ono što je također
uočljivo u poeziji ovog pjesnika je sažetost jezičnog izraza i nedostatak interpunkcijskih znakova.
Tin Ujević pjesnik je čiji je cijeli život okarakteriziran je kao život boema koji je živio neurednim
životom,ali je cijeli svoj život zarađivao kao književnik. On je pjesnik koji je klasik modernizma i
na kojeg je Baudelaire zajedno sa simbolizmom ostavio značajan utjecaj. Ujevićevo pjesništvo
možemo podijeliti u dvije faze. Prva faza prožeta je motivom star-mlad,osamljenosti, naročito
simbol osamljenog pojedinca,što je vidljivo u pjesmi “Visoki jablani” te Baudelairevim motivima
gdje se Ujević striktno drži vezanog stiha. U dugoj fazi pjesnik pjeva o smislu ljubavi pomoću
potrage za imaginarnom ženom, napušta strogu strukturu vezanog stiha,prihvaća i miri se sa
svojom sudbinom te se javljaju egzistencionalne teme (osamljenost, položaj
pjesnika,rezistencija). U pjesmama “Božanska ženo, gospo nepoznata”, A.B.Šimić i “Ljubav”,Tin
Ujević, motiv ljubavi i motiv strasti opisani su kroz zvukove. Motiv kose pojavljuje u obe pjesme.
Šimić ju opisuje kao tešku,što označuje dubinu odnosa I bezkonačnost dok ju Ujević opisuje kroz
petrarkistički motiv “zlatne kose”. Obojica na svoj način preklinju svoju neuzvraćenu ljubav, no
razlika je što u pjesmi “Božanska ženo, gospo nepoznata” možemo točno odrediti vrijeme tog
događaja. Istaknuti su motivi prirode poput “sjaj sunca”,”blijedi mjesec”, “oblaci I stabla” kao i
pjesničke slike “moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu” , “zlatnim zvekirom na beščutna
vrata” itd. Pjesma “Ljubav” napisana je u oblike jedne kitice slobodnim stihom, no ritam se
ostvaruje nizanjem pjesničkih slika i motiva. U pjesmi se uočavaju brojne metafore poput “Kose
moje drage duboko šumore” “Zgasnuli smo žutu lampu”. Osim metafore u stihu “Moje ruke
svijaju se, žude, mole” uočljiva je i gradacija te hiperbola. Pjesma Tina Ujevića napisana je u
obliku Petrarkinog soneta (dva katrena i dvije tercine ) te su stihovi povezani obgrljenom (abba)
rimom. U ovoj se pjesmi također javlja metafora “zlatnim zvekirom na bešćutna vrata”,
apostrofiranje “Božanska ženo” i retoričko pitanje “Dokle, i kamo, mene misliš vući?”

Unatoč istoj tematici pjesme odnosno obraćanju nesuđenoj ljubavi jasno su uočljive
razlike između ove dvije pjesme pogotovo u grafičkoj analizi pjesme.