Susret islama sa

drugim kulturama
 Meet Our
Team

Prvi religijsko-dijaloški susret kršćana i muslimana izražen je u prvoj migraciji, po naravi

privremenoj, grupe od šesnaest muslimana i muslimanki iz Mekke u Abesiniju (Etiopiju)
kod kralja Negusa, 615. g., koja je osim utočišta pred mekanskim politeistima, značila i
prepoznavanje zajedničkih odrednica islama i kršćanstva.
Kada su se svi okupili, Negus im se obratio: "Kakva li je to vjera što vas razdvoji od vašeg naroda a da niste
primili ni moju vjeru, a ni onih naroda koji žive oko nas?" Džafer mu odgovori: "Kralju, bili smo ljudi koji su Onda se okrenu prema Džaferu i njegovim drugovima i reče: "Idite svojim putem; u
ogrezli u neznanju, obožavali smo idole i jeli smo meso uginulih životinja. Činili smo blud; bili smo od onih
koji su ugnjetavali slabe. Takvi smo bili sve dok nam Bog ne posla vjerovjesnika iz naše sredine, poznatoga
mojoj zemlji ste sigurni. Ni za brda zlata ne bih naudio ni jednome od vas". Pa,
roda, istinoljubivog, dostojnog povjerenja i čestitoga. Pozvao nas je da vjerujemo u Boga, da bismo pokazujući rukom na dvojicu kurejšijskih izaslanika, obrati se svome slugi: "Vrati ovoj
svjedočili o njegovoj Jednoći i Njemu se klanjali i odrekli se kamenja i idola koje smo i mi i naši očevi dvojici ljudi njihove darove, meni ne trebaju." Tako se Amr i ovaj drugi vratiše u Mekku
obožavali; i naredio nam je da govorimo istinu, da ispunjavamo obećanja, da čuvamo rodbinske veze i prava osramoćeni.
naših susjeda i da se klonimo zločina i krvoprolića. Zato mi jedino Boga obožavamo, ne stavljajući nikoga uz Obje strane su ravnopravno stupile u dijalog o tome ko u šta vjeruje, bez pokušaja obraćanja
Njega, smatrajući zabranjenim ono što je On zabranio a dopuštenim ono što je On dozvolio. Uslijed ovoga
se naš narod okrenuo protiv nas i progonio nas da bi nas prisilio da se odreknemo naše vjere i da
druge strane, sa zaključkom na kraju da obje religije, uz mnoštvo sličnosti, predstavljaju
obožavamo idole umjesto Boga. Eto, zato smo došli u tvoju zemlju, izabravši baš tebe ispred svih; i sretni ravnopravne puteve ka spasenju.
smo pod tvojim okriljem i nadamo se da ovdje kod tebe nećemo trpjeti nepravdu."
 Zvanična kršćanska delegacija iz
Nedžrana (Jemen), sa biskupom na čelu,
posjećuje Muhammeda, a.s., gdje su
vodili duge rasprave religijske tematike,
nakon kojih Muhammed, a.s., naglašava
da je kršćansko učenje neusaglasivo sa
islamom na temelju Kur’ana, a za
obavljanje molitve, on im ustupa
džamiju. U Medini je postojala mala
grupa kršćana. Neki Ebu Amir iz plemena
Evs, prešavši na kršćanstvo, zaredio se u
monaha i odlučno se borio protiv
muslimana. Budući da u nakanama nije
uspio, odselio se ka bizantinskoj teritoriji.
Veliki dio jevreja i kršćana Arabijskog potkontinenta prepoznao je u Muhammedovoj, a.s., poruci istinu i prihvatio islam.
Jedan dio ih je zanemario o Vjerovjesnikov poziv i ostali su u svojoj vjeri, ali su bili vjerni muslimanskoj vlasti i uredno
su plaćali džizju, dok je bio sasvim mali broj onih koji nisu prezali osporiti istinitost i legitimnost Muhammedove, a.s.,
vjere. Upravo toj malenoj skupini pripadali su članovi delegacije od šezdesetak kršćanskih Arapa iz Nedžrana. Oni su
došli u Medinu i, baš kao i sve ostale delegacije, bili veoma srdačno primljeni od Poslanika, a.s., koji se nije nimalo
libio da im čak omogući i da se prema svome vjerozakonu pomole u njegovoj džamiji, što i učiniše okrenuvši se u
pravcu istoka.
 Poslanikove,
a.s.,
diplomatske
aktivnosti
(pisma
vladarima)
Poslanik, a.s., u okviru svog
misionarsko-diplomatskog
djelovanja, 628. g., šalje
pisma sljedećim kršćanskim
vladarima: bizantinskom
kralju Herakliju, etiopskom
kralju Negusu, egipatskom
namjesniku Džeriru ibn Meti i
egipatskom vođi Kopta
Mukavkisu, te perzijskom
vladaru Kisri, u kojima ih Kisra II ( Khosrow Parviz "Khosrow the Victorious), kralj koji je pocijepao pismo
srdačno poziva da revertiraju Allahovog Poslanika, a.s., kojeg mu je donio ashab Abdullah ibn Huzejfe es-Sehmi,
u islam. r.a.
 Vrijeme ulaska muslimanske civilizacije u
kršćanski svijet će uslijediti nakon
disolucije kršćanske Crkve iz primarno
teoloških razloga, što će za posljedicu
imati formiranje pet zasebnih
apostolskih centara u Rimu, Carigradu,
Jerusalemu, Aleksandriji i Antiohiji.
Drevne imperije, perzijsko-sasanidska i
grčko-bizantinska su već na izmaku moći,
što je još jedan od bitnih faktora brzog
širenja muslimanske, političke i
kulturno-civilizacijske prisutnosti.

Kako se islam susreo s različitim vjerama i vjerskim tradicijama tako se susreo i s kulturama koje su daleko starije,
kao što su kulture stare Perzije, Indije, Babilona i Fenikije. Ako tome dodamo susret i sa bizantijskom, egipatskom,
kartaginskom odnosno rimskom kulturom, onda se tek može zamisliti s kakvim velikim misaonim problemima su se
oni u prvo vrijeme susreli.
 Stare države, Mesopotamija, Palestina i Sirija, koje imaju razvijenu kulturu, znanost, filozofiju i teologiju, već će za oko dvije
decenije od nastanka islamske države ući u njen sastav, a budući da je kršćanstvo glavna religija tog prostora, to će omogućiti
intenzivan susret rane islamske države u začetku njenog razvoja sa helenističkim naslijeđem, bizantinskom kulturom i
kršćanstvom. Bizantija je, zbog svog geografskog položaja, bila susjed islamskom svijetu i gajila je znatnu mržnju prema islamu,
uprkos velikom znanju o njemu, a Zapadna percepcija muslimana bila je pod utjecajem bizantinskih predodžbi islama i
muslimana.
Hvala na pažnji!