Silvije Strahimir Kranjčević, Mojsije

 Lik Mojsija preuzet je iz Staroga zavjeta (Knjiga izlaska).

 Starozavjetni Mojsije židovski je prorok koji je oslobodio Izraelce iz egipatskog ropstva, a Mojsije u
Kranjčevićevoj pjesmi simbol je izvanrednog pojedinca, genija, čovjeka ispred svoga vremena,
pjesnika-proroka koji nužno stradava zbog naprednih ideja i uzvišenih ideala.
 Dijalog između Boga i Mojsija u opreci izriče osnovne motive: sloboda – ropstvo, zemaljsko – božansko
i stvarnost – ideali.

U prvom Mojsijevu obraćanju Bogu suprotstavljeni su motivi slobode i ropstva. Mojsije se obraća Bogu u
tonu molitve i od njega traži milost za svoj narod koji u ropstvu pati. Mojsijeva je želja ljudska – želi
oslobođenje svoga naroda i kažnjavanje onih koji su potlačili njegov narod.

„... Izvedi narod moj; o Gospode,

Izvedi ga iz ropstva zlopatna“

„Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi narod moj, o Gospode!"

Božji odgovor dovodi u pitanje moralnost Mojsijeve molbe. Bog život promatra kao dio širega, univerzalnog
poretka za razliku od Mojsija koji shvaća život i svijet iz svoje ljudske perspektive. Uništiti i prokleti nekoga
kako bi drugi ostvario svoje pravo na slobodu, kršenje je toga univerzalnoga zakona i Bog upozorava Mojsija
da je njegova želja, iako humana i pravedna, ograničena ljudskim viđenjem. U Mojsijevu i Jehovinu pogledu
na svijet uočava se opreka zemaljskog i božanskog.

„- A luda želja! da, al ljudska jest!“

„O, stvore moj?! A zašto da bih ja/Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!“

„A sve sam ovo napunio ja/ Života klicom, svim je mio vijek/ I svačije je pravo disati.“

U drugom obraćanju Bogu Mojsije ističe da je svjestan toga da su božji, univerzalni zakoni neshvatljivi iz
ljudske perspektive, ali i da je božanski zakon o jednakosti, pravednosti i humanosti narušen jer je bijedna
istina da jedan narod robuje drugome narodu. Mojsije moli Jehovu da se smiluje njegovoj „smjeloj, ljudskoj
željici“.

"Nedohvatni su sudi, Gospode,

U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,“

„S visina tvojih sve je jednako

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.
Al kod nas ovdje, s našeg pogleda,
Baš ravan nije piramidâ rt
Sa rovinama, što ih diže krt,“
„Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj, da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!"
 Bog udovoljava Mojsijevoj želji jer u njemu prepoznaje odabranog pojedinca koji u sebi nosi
stvaralački plamen i gaji plemenite ideale koji pokreću čovječanstvo, ali izuzetnom pojedincu u isto
vrijeme donose nemir, prokletstvo i patnju kao posljedicu sukoba ideala i stvarnosti. Izuzetni
pojedinac otuđuje se od drugih ljudi koji ne shvaćaju njegovu potrebu za stvaranjem boljega svijeta i
humanijih odnosa među ljudima. Upravo taj sukob pojedinca i društva, nerazumijevanje i
neprihvaćanje novih ideja dovest će Mojsija do propasti koju Bog i nagovješćuje.

„- Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila, koja uzvija
Plamičak sveti, što sam potako
U srce prvog onog čovjeka,
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.“
„Smilovat ću se tvojoj željici,
Al jao tebi što si želio.
I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.“
 Opreke u drugom kompozicijskom dijelu pjesme su materijalno (zlatno tele) – duhovno i
genij – kolektiv.

Nasuprot božanskim idealima predstavljenim u motivu plamtećeg stupa, narod se okreće poznatim i opipljivim
vrijednostima klanjajući se zlatu (zlatnom teletu). Ljudi robuju površnim i prolaznim vrijednostima zaboravljajući da
sloboda znači štovanje prirodnih zakona, vjeru u ideale, humanost i pravednost i da je pravo bogatstvo odraz
duhovnih, a ne materijalnih vrijednosti. Mojsije je usamljeni pojedinac, genij, koji izgara i stradava u idealističkoj
želji da oslobodi i prosvijetli svoj narod. Umire u trenutku kada ga taj isti narod optužuje i ponižava jer počinje i sam
sumnjati u mogućnost ostvarivanja svojih ideala.

 Broj tri u kršćanskom vjerovanju ima posebnu moć jer ukazuje na sveto trojstvo oca, duha i sina. Tri se puta
kao refren ponavljaju proročanske Božje riječi o nužnosti stradavanja zbog sukoba ideala i stvarnosti te
sumnje u ideale, a Mojsije se u pjesmi tri puta obraća Bogu. Treći put traži Božji oprost zbog toga što narod
slavi zlatno tele:
„... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav
I narodi su djeca velika,
Što lako im je kupit igračke!“.

 Pjesmu možemo odrediti i kao poemu zbog miješanja lirskih, epskih i dramskih elemenata.

Lirska su obilježja refleksivnost, subjektivnost u doživljaju svijeta, pesimistični doživljaj života i simboličnost.

Epski su elementi narativnost, postojanje fabule (starozavjetna priča poslužila je kao inspiracija),ponavljanja kao
elementi usporavanja radnje, dijalozi koji su ujedno i dramski element, lik Mojsija i njegove karakteristike.

Dramski su elementi vidljivi u postojanju sukoba između ljudskog i božanskog, ideala i zbilje, genija i kolektiva,
materijalnih i duhovnih vrijednosti.

 Dva su kompozicijska dijela pjesme. Prvi je dio dijalog Jehove i Mojsija, a drugi dio prikaz je putovanja
Židova u Obećanu Zemlju. Stih je deseterac.