Često puta, najčešće u pozadini (podsvijesti), imamo osjećaj da je netko

dužan da nam nešto da, ili da je netko dužan da nam da neko određeno
učenje, uputu, smjernicu. Da je svijet dužan da nam nešto da, da je društvo
dužno da nam nešto da, da su drugi dužni da nam odgovore na naše potrebe,
zahtjeve, očekivanja, nadanja, uvjetovanja. To se proteže kroz sve, od veze sa
partnerom, od roditelja, okoline, prijatelja, društva, a time i od učenja i
Majstora. Rijetko kada preispitujemo taj osjećaj. Ali on je uvijek prisutan.
Kada pričamo sa nekim očekujemo da je dužan da nas sluša, kada dajemo
nekome nešto očekujemo da je dužan da nam bude zahvalan. Ukratko osjećaj
duga osjećamo jako često. On postaje jači kada je u pitanju nešto za što smo
procijenili da je od životne važnosti za nas, nešto egzistencijalno. Tu se
osjećaj duga osjeća najjače.
Ja osjećam da ste vi dužni da mi budete zahvalni jer vam dajem učenje, vi
osjećate da sam ja dužan da vam dam učenje. Ja osjećam da je moj partner
dužan da mi bude zahvalan za bivanje sa njim, za sve što mu pružam, moj
partner osjeća isto to ali u odnosu na mene. Od roditelja osjećam da su mi
dužni dati a oni osjećaju da sam ja dužan da im uzvratim. Začarani krug u
kojem se vrtimo, krug dugovanja. Sve oko nas je dugovanje. Prijateljstvo,
veze, posao, društvo, banke, porezi, odnos um i tijelo, itd.
Dug ne postoji. Dužničko ropstvo je sveprisutno jer smo mi stalno, unutar
sebe, u njemu.
Nitko i ništa nam nije dužno bilo šta. A da li smo mi dužni nečemu ili
nekome? Ako mislite da jeste onda jeste. Ako mislite da niste onda niste.
Postoji prožimanje sa nečim i nekim koje je oslobođeno očekivanja,
oslobođeno dugovanja i to naša osobnost, lažno, imitira osjećajem dužnosti
ka i osjećajem dužnosti od. Dužnost ka nekome ili nečemu. Dužnost od
nečega i nekoga. U prožimanju, ili kako bi to netko nazvao jedinstvenom
polju svijesti (sjedinjenju), nema osjećaja duga. Postoji osjećaj prožimanja,
sjedinjenja, ljubavi koja daje i prima bez uvjeta, ugovora i duga. Ali ne i
osjećaj moranja, dužnosti, uvjetovanja, itd.

Unutar učenja učenik ima osjećaj da mu je Majstor nešto dužan. Znam taj
osjećaj jako dobro, iako je bio skriven. Iza njega je bila uvrijeđenost ako
nisam dobio, ili ako je netko nešto dobio što sam ja htio, ili mislio da mi
treba. Iza uvrijeđenosti je bila ljutnja, iza ljutnje osjećaj bezvrijednosti,
nemoći, osjećaj nedostatka, osjećaj da sam uskraćen za nešto. To se znalo
manifestirati i kao agresivnost, najčešće potisnuta prema nekome ili izražena
prema meni samom. S druge strane shvaćao sam da mi nitko nije dužan bilo
šta, da ja nikome nisam dužan, ali to znanje je bilo samo shvaćanje, ne
razumijevanje, nije bilo u osjećaju bivanja, postojanja. Drugi su mi morali
dati poštovanje, vrijednost, značenje, prihvaćanje, a ja sam njima to davao
kako bi oni meni dali. Kasnije sam uvidio da i oni to isto osjećaju prema
meni. Čak i danas primijetim taj suptilni oblik dugovanja u sebi. Smiješan mi
je, ali je tu. U prikrajku i čeka da se vratim u staro "ja" kako bi proradio
pravednički, osuđujući, sa osjećajem nedostatka, pokušajem da me uvede u
svoj tajni krug, svoje vječno vraćanje i zavrti me u pokušaju zarobljavanja.
Obično mu treba par sekundi da ga primijetim, ili minut ili dva da ga
primijetim ako je suptilan, lukav, skriven iza nečega na što prije nisam
obratio pažnju. Recimo, osjetim ga u trenutcima kada "provaljujem" ili
"kradem" određene tajne zanata, tj. učenja. Kada uviđam dijelove koje sam
godinama tražio, ili koje su falile kao dodatak određenim dijelovima učenja, a
nisam ih dobio od svojih Majstora. Pojavi se kao žaljenje, osjećaj manje
vrijednosti, ljutnje jer sam morao potrošiti mnogo godina kako bi provalio te
tajne učenja, tajne zanata i javi se kao konstatacija "šta bi napravio da sam to
dobio na vrijeme?!". To je laž, to je dužničko ropstvo, to je očekivanje da mi
je netko nešto dužan. Brzo, naravno, prepoznam manipulaciju dugovanja kod
drugih naročito ako je prema meni i znam da nisam dužan, ali kada je to
osobno dugovanje, tj. osoban osjećaj da su mi ti ljudi (Majstori, učitelji,
gurui) dužni, tj. bili dužni da mi nešto daju to zna da promakne kritičnoj
svijesti, srećom ne dugo.
Univerzum ne zna za dugovanje. On zna za razmjenu. A razmjena nije
dugovanje, ona je dobrovoljna, ona je prožeta, ona je bezuvjetna. Možda ima
neka bolja riječ od riječi "razmjena". Osjećaj jednosti sa svim i osjećaj
propuštanja, osjećaj da je to sve naša priroda i da je to prirodni osjećaj
davanja i primanja od samog sebe, izmjena, razmjena, prožetost davanja i
primanja, ne znam kako bi vam definirao to ako ne razumijete ili ne shvaćate.

Ništa nam ne fali osim osjećaja da nam nešto fali, a to je lažan osjećaj
osobnosti. Ona osjeća da je netko nešto dužan da nam da, ali kroz imitaciju.
Biće nema taj osjećaj, nema osjećaj dužnosti, jer ono je stalno prožeto
stvarnošću a stvarnost mu daje sve, baš kao i ono njoj. To osobnost imitira ali
na svoj način. Postojanje koje vi jeste nema to, jer ono je cjelovito.
Cjelovitost nema osjećaj duga i nedostatka. Taj osjećaj morate povratiti, da
tako kažem, osvojiti ako treba. "Carstvo Nebesko se osvaja na silu".

Nitko i ništa nam nije dužno. Sve nam je dato, ali smo mi otuđeni od sebe,
prije svega, a onda i od stvarnosti oko nas. Majstori nisu dužni da nam daju
bilo šta jer nedostatak ne postoji. Jasno je da se ovo ne može reći većini ljudi,
jer njihova stvarnost je stvarnost u koju oni vjeruju, žele je, njeguju je, vole
je, daje im osjećaj njih samih. Razumjeti cjelinu Stvarnosti nije lako, jer vam
je potrebno da osjećate sve ono što učenje govori i to U CJELINI SAMOG
UČENJA. Tek tada počinjete shvaćati, prije no što razumijete, a onda raditi
na tome kako bi na posljetku razumjeli to i živjeli to.
Ja nisam dužan da vam dam bilo šta. Vi meni niste dužni dati bilo šta. Postoji
duboko prožimanje, davanje sa radošću i ljubavlju, primanje na taj način,
izmjena, razmjena (ali nemate osjećaj da se razmijenili ili izmijenili nešto sa
nekim, ali nemamo riječi za to).
Nemojte biti u zabludi, da onaj koji vam nesebično daje neće očekivati da to
što vam je dao bude primijenjeno. Ovo je malo kontradiktorno ako ne znate o
čemu pričam, ne razumijete. Sve daje svemu ali nije sve otvoreno da
primjeni, iskoristi to što se daje. To je proces učenja. Ako vam se daje da
učite, da napredujete, vi ste jedan u tisuću ili čak i više. Ako to ne iskoristite
davanje će biti prekinuto. Dat će se onom koji to može iskoristiti. Nema tu
nepravednosti. To je pravedno. Nađite si primjer u svakodnevnom životu a da
se odnosi na ovo. Tada će vam postati jasnije.
Energija se razmjenjuje davanjem i primanje, ali ako imate kantu bez dna,
nema razmjene, nema toka, uzaludno je i vi prestajete da ulijevate vodu u
šuplju kantu. To je isto ljubav. Ta ljubav će šuplju kantu natjerati da se
popravi, da nauči primati, koristiti, na kraju i davati. Univerzum nema
zablude ljubavi. Ljubav je veoma praktična i pravedna. Ona nije
sentimentalno shvaćanje bezuvjetnosti u kojem možete biti jadni, žrtva,
lovina i da se neki Bog ili tko zna šta sažalijeva nad jadnim vama i samo vam
daje i to još bezuvjetno dok vi trošite koliko želite, gdje želite, kad želite bez
odgovornosti, bez evolucije, itd. To je ljudska predstava, laž, imaginacija. To
je osobnost, osjećaj da vam je nešto dužno, itd.
Nitko i ništa nam nije dužno. Ako vam je nešto dužno to je vaš problem. Ako
ste vi nekome dužni i mislite da ste dužni, to je opet vaš problem. Stvarnost
nema veze sa tim. Ako uđete u dužničko ropstvo onda ste dužni i da ga
vratite. Jer vi vjerujete u dug. Vi stvarate, održavate dug. Riješite se duga u
sebi i riješit ćete ga se i oko vas, u svijetu u kojem jeste. Tada ćete stvarnost
vidjeti na drugi način. Razumjet ćete je i to više neće biti dug, dugovanje, već
saradnja, izmjena, razmjena, prožimanje bez žrtve, bez jadikovanja, bez
očekivanja, bez dugovanja.