Natjecanje iz astronomije 2024.

godine

METODE ODREĐIVANJA UDALJENOSTI U

SVEMIRU I PROBLEM HUBBLELOVA
PARAMETRA

4. razred, srednja škola

Natjecatelj: 1
Sadržaj
Sažetak........................................................................................................................................2

1. Uvod........................................................................................................................................3

1.1. Motivacija i cilj rada........................................................................................................3

1.2. Određivanje udaljenosti u svemiru..................................................................................3

1.3. Paralaksa..........................................................................................................................4

1.3.1. Dnevna paralaksa......................................................................................................4

1.3.2. Godišnja ili zvjezdana paralaksa...............................................................................5

1.4. Promjenjive zvijezde (delta Cefeide)...............................................................................7

1.4.1. Kategorije Cefeida....................................................................................................9

1.5. Supernove tipa Ia.............................................................................................................9

1.6. Određivanja Hubbleove konstante.................................................................................10

2. Podatci...................................................................................................................................12

3. Metodologija.........................................................................................................................13

3.1. Programi za obradu podataka Conda i Jupyter Lab.......................................................13

3.2. Učitavanje Jupyter notebooka i izrada kod potrebnog za crtanje grafa.........................14

3.3. Pretpostavke pri izradi grafa odnosa luminoziteta i perioda..........................................17

3.4. Izrada grafa ovisnosti luminoziteta i perioda.................................................................18

4. Rezultati................................................................................................................................20

5. Diskusija...............................................................................................................................23

6. Zaključak...............................................................................................................................25

7. Literatura...............................................................................................................................26

7.1. Popis korištenih knjiga...................................................................................................26

7.2. Popis poveznica – literatura korištena s interneta..........................................................26

7.3. Poveznice na korištene slike s interneta.........................................................................27

7.4. Isječci iz korištenih programa........................................................................................28

1
 Sažetak
Razvojem tehnologije i znanosti proširen je prostor u svemiru kojeg možemo mjeriti.
Određivanje udaljenosti u astronomiji zahtjevan je posao. Za određivanje najvećih udaljenosti
najbolja je metoda Hubbleova zakona koja ovisi o Hubbleovom parametru. Različiti načini
određivanja Hubbleova parametra doveli su do različitih vrijednosti ovoga parametra. Jedan
od načina na koji astronomi određuju Hubbleov parametar poznat je pod nazivom kozmičke
ljestve udaljenosti. Ovaj se način određivanja neprestano usavršava. Svemirski teleskop GAIA
neprestano prikuplja podatke koji su potrebni za poboljšanje metode promjenjivih zvijezda
Cefeida. Na temelju tih podataka i određenih softwarea znanstvenici i astronomi amateri
mogu obrađivati ove podatke i unaprjeđivati metodu promjenjivih zvijezda Cefeida.
Usavršavanjem metoda mjerenja udaljenosti u svemiru proširuje se vizija cijelog svemira.

2
1. Uvod
Ležanje pod otvorenim noćnim nebom i promatranje trepeta sjajnih zvijezda prividno
posloženih u razna zviježđa svakoga navodi na razmišljanje o tome koliko su te sićušne
zvjezdice zapravo udaljene od nas. Tijekom većega dijela ljudske povijesti glavno je mišljenje
bilo da su zvijezde stacionarne te da se sve nalaze na jednakoj udaljenosti od Zemlje.
Naravno, danas je općepoznata činjenica da su zvijezde na različitim, velikim udaljenostima
od Zemlje. Potvrda ogromnih udaljenosti u samoj je mjernoj jedinici koja se koristi za
izražavanje intragalaktičkih i ekstragalaktičkih udaljenosti, svjetlosnoj godini, odnosno putu
koji svjetlost kao granična brzina svemira prođe u jednoj godini. Mjerenje udaljenosti u
svemiru sa Zemlje je komplicirano. Razvojem tehnologije i znanosti, astronomi i astrofizičari
razvili su nekoliko vrlo pouzdanih metoda koje služe za mjerenje različitih udaljenosti u
svemiru, od onih relativno bliskih pa do onih između galaksija i galaktičkih skupova. Iako su
ove metode pouzdane, nisu savršene te se provode razna istraživanja kako bi potvrdila njihova
vjerodostojnost.

1.1. Motivacija i cilj rada

Moderna astronomija sve više se temelji na prikupljanju i statističkoj obradi podataka
te sam se i ja ove godine odlučio okušati u nečem novom, a to je izrada teorijskog rada. Tema
udaljenosti u astronomiji oduvijek je bila veliki problem za astronome i astrofizičare jer je
komplicirano izmjeriti koliko je nešto udaljeno od planeta dok se nalazimo na samom tom
planetu. Zbog toga određivanje udaljenosti u svemiru zahtijeva kreativnost i domišljatost kako
bi se dobili relevantni rezultati. Činjenica da je određivanje vrijednosti parametara koji se
koriste u metodama određivanja udaljenost vrlo komplicirana služila mi je kao motivacija za
istraživanje ove teme te za izradu rada o ovom važnom području astronomije. Također,
ovakva vrsta rada, teorijski pregled već postojećih metoda, omogućuje mi dublje shvaćanje
raznih pojedinosti metoda i razumijevanje samoga razvoja, svrhe i koristi pojedinih metoda.
Cilj je ovog rada da na pojednostavljeni način pokuša objasniti i istražiti metode mjerenja
koje se koriste u astronomiji te objasniti gdje je moglo doći do pogreške pri određivanju
Hubbleova parametra. Nadalje, cilj je provjeriti točnost odnosno vjerodostojnostt ovih metoda
za praktično određivanje udaljenosti u svemiru te iz provedenih postupaka iznijeti zaključke.

1.2. Određivanje udaljenosti u svemiru

Postoji više metoda kojima se mogu mjeriti udaljenosti u svemiru, ovisno o udaljenosti
nekog objekta od Zemlje. Jedna od metoda koja se koristi kako bi se saznale velike

3
udaljenosti u svemiru jest metoda širenja svemira za koju je neizbježan Hubbleov parametar.
Rezultati različitih načina određivanja vrijednosti Hubbleova parametra razlikuju se i to se
smatra „krizom“ u kozmologiji jer bi ovaj parametar trebao biti konstantan. Naravno, riječ
„kriza“ hiperbola je i zapravo se u pitanje dovodi način na koji se dobiva ovaj parametar,
odnosno prijašnji postupci pri određivanju tog parametra.
Način kojom je po prvi put dobivena vrijednost Hubbleova parametra je kozmičkim
ljestvama udaljenosti (eng. cosmic distance ladder). Kozmičke ljestve udaljenosti dijele se na
više metoda te se svaka nova metoda temelji na prijašnjoj. Zbog toga je nužno obaviti vrlo
preciznu kalibraciju kako bi metode bile relevantne. Kozmičke ljestve udaljenosti sastoje se
od više prečki od koji je prva metoda paralakse, druga metoda pravilno promjenjivih zvijezda
odnosno Cefeida, treća metoda supernova Ia odnosno standardnih svijeća (eng. standard
candles) te posljednja metoda Hubbleov zakon.

1.3. Paralaksa
Prva prečka kozmičkih ljestvi udaljenosti jest metoda paralakse te se na ovoj metodi
temelje daljnje metode. Postoji više vrsta paralaksi ovisno o tome što, gdje i koliko dugo
mjerimo. Naime, paralakse se dijele na tri vrste ovisno o objektu promatranja, a to su
mjesečeva, sunčeva i zvjezdana paralaksa te na dvije vrste ovisno o duljini promatranja, a to
su dnevna i godišnja. Paralaksa je kut pomaka nekog nebeskog objekta s obzirom na objekte
koji su puno više udaljeni i za koje uzimamo da su stacionarni1.

1.3.1. Dnevna paralaksa

Dnevna je paralaksa kut pod kojim bi se s nekog nebeskog objekta vidio Zemljin
polumjer2 te se mjeri u razdoblju jednog odnosno polovice dana ili sa suprotnih strana svijeta
(slika 1.3.1.).

4
 Slika 1.3.1.: Mjerenje dnevne paralakse Mjeseca
Izvor: https://va-iitk.vlabs.ac.in/?page=exp13

Ovakva se paralaksa može mjeriti za Sunce i Mjesec jer su bliski nebeski objekti, a
čak i za najbliže zvijezde, Zemljin je polumjer premalen u odnosnu na samu udaljenost do te
zvijezde, stoga je mjerenje njihove paralakse nepraktično. Zato se ovom metodom mogu
mjeriti udaljenosti samo u Sunčevu sustavu. Mjesecu kao najbližem nebeskom tijelu najlakše
je odrediti njegovu paralaksu i ona je prvi put izmjerena već 150 godina prije Krista, a
izračunao ju je grčki astronom Hiparh i iznosila je 58' (lučnih minuta). Današnja modernija
mjerenja Mjesečeve paralakse iznose oko 57' što znači da je Hiparh dobio dosta preciznu
vrijednost za tu paralaksu. S druge strane, naša najbliža zvijezda Sunce također ima dnevnu
paralaksu te je ta vrijednost prvi put uspješno izmjerena 1672. godine i iznosila je 9.5'' (lučnih
sekundi). Ova je mjerenja bilo komplicirano provesti te je točnost ovog podatka bila upitna,
ali s modernom tehnologijom ustanovila se vrijednost Sunčeve paralakse od 8.794'' što je
dosta blizu i vrijednosti dobivenoj u 17. st2.

1.3.2. Godišnja ili zvjezdana paralaksa

Mjerenje zvijezdane paralakse se svodi na bilježenje položaja neke zvijezde s obzirom
na zvijezde koje se nalaze u pozadini. Na slici 1.3.2.a prikazan je primjer kuta paralakse neke
zvijezde.

Slika 1.3.2.a: Kut godišnje paralakse neke zvijezde

Izvor: https://www.space.com/30417-parallax.html

Iz navedenog se kuta pomoću jednostavne trigonometrije pravokutnog trokuta može

dobiti udaljenost zvijezde od Sunca odnosno Zemlje. Uzmimo da je za neku zvijezdu Z kut
paralakse pZ izražen u lučnim sekundama ('') i udaljenost te zvijezde od Sunca dZ izražene u
parsecima. Ove vrijednosti povezuje izraz (1.1.):

5
 1
tg ( p z ) = (1.1.)
ⅆz
zbog toga što je udaljenost do zvijezde sigurno puno veća nego udaljenost između Sunca i
Zemlje tg(pZ) se aproksimira kao pZ iz čega slijedi:
1
pZ = (1.2.).
ⅆz
Paralaksa je intuitivan način određivanja udaljenosti kako u svemiru, tako i na Zemlji
u svakodnevnim primjerima. Način određivanja kuta paralakse u svemiru je dosta
kompliciran, ali postoji jednostavan primjer kojim se lako može objasniti ova metoda. Prvi
korak je pronaći neki objekt u pozadini. Između tog objekta i desnog oka treba ispružiti
kažiprst dok se lijevo oko drži zatvorenim. Nakon što se prekrije kažiprstom objekt, otvori se
lijevo oko i zatvori desno i vidi se da odabrani pozadinski objekt više nije iza kažiprsta. Na
ovom je primjeru ugrubo opisan postupak dobivanja kuta paralakse u astronomiji.
Premda mjerenja možemo obavljati samo na Zemlji, a ne na udaljenim zvijezdama,
godišnja je paralaksa kut pomaka koji se uoči za neku zvijezdu s obzirom na pozadinske
zvijezde. Nakon što se odredi ovaj kut, pomoću jednadžbe (1.1.) može se izračunati udaljenost
neke zvijezde od Sunca (slika 1.3.2.b)

Slika 1.3.2.b: Primjer mjerenja udaljenosti do neke zvijezde metodom paralakse

Izvor: http://burro.case.edu/Academics/Astr221/Light/parallax.html

6
 Prva osoba koja je uspješno dokazala i izmjerila paralaksu neke zvijezde bio je
njemački astronom Friedrich Wilhelm Bessel 1838. godine pomoću heliometra koji je složio
njemački fizičar Joseph von Fraunhofer. Bessel je izabrao zvijezdu 61 Cyg, zvijezdu koja je
slabo vidljiva golim okom, ali ima veliku relativnu brzinu s obzirom na nebesku ravninu 1 što
je olakšavalo posao pri mjerenju paralakse. Mjerenja paralakse na Zemlji mogu biti dosta
neprecizna zbog utjecaja Zemljine atmosfere i aberacije zbog čega se moderna mjerenja
paralakse provode u svemiru. Prva misija koja je ciljano mjerila paralakse zvijezda bila je
ESA-ina Hipparcos misija lansirana 1989. godine te je bila aktivna do 1993 3. Istoimeni satelit
mjerio je paralaksu do oko jedne mililučne sekunde (1 mas) što bi bilo ekvivalentno
udaljenosti od oko 1000 parseka, ali zbog nepreciznosti u mjerenjima uzima se da je prava
najveća udaljenost između 10 i 20 % teorijske najveće udaljenosti. To bi značilo da je satelit
Hiparcos uspješno izmjerio udaljenosti 100 – 200 parseka od Sunca 4. Kasnije misije poput
Hubble teleskopa, satelita New Horizonts te satelita GAIA također su mjerile paralakse
zvijezda s većom preciznošću. Najprecizniji su podatci dobiveni GAIA misijom koja ima
preciznost do jedne mikro lučne sekunde te proširuju obzor ove metode do oko 9000 parseka
uz preciznost oko 20 % što znači da GAIA može obavljati vrlo precizna mjerenja paralakse do
1800 parseka5.

1.4. Promjenjive zvijezde (delta Cefeide)

Sljedeći je korak na kozmičkim ljestvama udaljenosti metoda koja gleda promjenjive
zvijezde odnosno delta Cefeide. Delta Cefeide (eng. cefeid variables) su zvijezde koje
mijenjaju svoj sjaj periodički6. Ovakvi su objekti izuzetno korisni za određivanje
međuzvjezdanih i međugalaktičkih udaljenosti. Ova je kategorija zvijezda dobila naziv po
prvoj otkrivenoj zvijezdi ovakve vrste delta Cefeja (δ Cep) koju je otkrio engleski astronom
amater John Goodrickie 1784. godine7. Znanje apsolutne i prividne magnitude ovih zvijezda
omogućilo je određivanje udaljenost zvijezde od Zemlje pomoću modula udaljenosti:
M −m=5−5 log d (1.3.)
gdje je M apsolutna magnituda nekog objekta, m prividna magnituda objekta izmjerena na
Zemlji, a d udaljenost objekta od Zemlje izražena u parsecima. Iz jednadžbe 1.3. slijedi:
m+5− M
d=10 5 (1.4.)

Kako bismo dobili udaljenost d nekog objekta s prividnom magnitudom m, potrebno je

odrediti njegovu apsolutnu magnitudu M. Cefeide su posebne zvijezde zbog toga što im se sjaj
pravilno i periodično mijenja u skladu s promjenom volumena i površinske temperature 7.
Period povećanja i smanjenja volumena odnosno temperature izravno je povezano s
7
luminozitetom zvijezde, a ovaj je odnos 1912. godine otkrila je Henrietta Swan Leavitt (slika
1.4.1.) koja je tada radila kao asistentica na Harvardskom sveučilištu8.

Slika 1.4.1.: Henrietta Swan Leavitt

Izvor: https://www.atnf.csiro.au/outreach/education/senior/astrophysics/variable_cepheids.html

Ona je ustanovila ovaj odnos promatrajući brojne Cefeide iz Malog Magellanovog

oblaka (NGC 292) za koje je pretpostavila da se nalaze na relativno jednakoj udaljenosti od
Zemlje. Također, promatranjem perioda promjene sjaja i veličine zvijezda došla je do njihova
odnosa koji je grafički prikazala na slici 1.4.2. Zaključak koji je izvukla na temelju grafa jest
taj da što je dulji period promjene neke zvijezde, veći je i luminozitet odnosno apsolutna
magnituda te zvijezde9.

Slika 1.4.2.: grof ovisnosti luminoziteta i perioda promjene sjaja kojeg je po prvi put izradila Henrietta Swan Leavitt
Izvor: https://www.atnf.csiro.au/outreach/education/senior/astrophysics/variable_cepheids.html

8
 Njezin se graf sastojao od luminoziteta na y osi i perioda po logaritamskoj skali na x
osi. Dobila je pravac oblika:
y=ax+ b (1.5.)
koji je prikazivao odnos apsolutne magnitude M i logaritma perioda P izraženog u
danima
M =a log P+ b (1.6.)
gdje se parametri a i b moraju otkriti naknadno. Njihove vrijednosti iz teorijskih
navoda iznose a=−2.81 i b=−1.4 1 odakle slijedi krajnji izraz:
M =−2.81 log P−1.4 (1.7.).
Kombinirajući jednadžbe 1.4. i 1.7. dobije se izraz za udaljenost neke zvijezde koja
ovisi samo o prividnoj magnitudi m i periodu promjene sjaja P:
m+5−−2.81 logP −1.4
d=10 5 (1.8.).

1.4.1. Kategorije Cefeida

Cefeide se dijele na dvije vrste, a to su klasične Cefeide i na W Virginis koje se
razlikuju po starosti, kemijskom sastavu te položaju u galaktičkom sustavu.
Klasične su Cefeide u prosjeku stare između milijun i milijardu godina. Premda su
relativno mlade zvijezde, građene su od tvari bogate metalima, a masa im je od 4 do 20
Sunčevih masa te su od 400 do 100000 puta sjajnije od Sunca. Period promjene sjaja ovakvih
je zvijezda uglavnom između 1 i 70 dana ovisno o veličini, a sjaj im se mijenja za 0.5 do 2
magnitude što se u praksi prikazuje grafom na slici 1.4.1. na kojem se vidi ovisnost
luminoziteta i perioda promjene8. Zemlji najbliža klasična Cefeida jest Sjevernjača, a ovakve
se zvijezde najčešće pronalaze u spiralnim krakovima galaksija.
W Virginis Cefeide ili Cefeide II skupine su zvijezde starije od milijarde godina,
relativno male mase i siromašne metalima. Imaju periode promjene sjaja od 1.5 do 50 dana
ovisno o veličini te su uglavnom relativno slaba sjaja od 100 do 5000 puta sjajnije od Sunca.
Međutim, za jednake periode sjaj im je u odnosu na klasične Cefeide manji za 1.5 do 2
magnitude8.
Osim navedenih glavnih kategorija Cefeida postoje i iznimke koje ne spadaju ni u
klasične ni u W Virginis Cefeide, nego se svrstavaju u posebnu kategoriju, a to su zvijezde
promjenjivog tipa RR Lyrae. Naime, sve one imaju jednaku apsolutnu veličinu (~0.6), dok im
je period promjene sjaja od 0.4 do 1.0 dana što je razlog zašto su baš one idealne za
određivanje udaljenosti na području naše galaktike10.

9
1.5. Supernove tipa Ia
Supernova tipa Ia vrsta je supernove koja nastaje u binarnom zvjezdanom sustavu.
Ovaj se sustav sastoji od jedne zvijezde nešto veće mase od Sunca i bijelog patuljka. U ovome
se sustavu masa s masivnije zvijezde polako prenosi na bijeli patuljak tako dugo dok ne
postigne određenu masu zvanu Chandrasekharova granica koja iznosi oko 1.44 Sunčevih
masa. Nakon što bijeli patuljak prijeđe ovu granicu, počinje proces termonuklearne eksplozije
koja oslobađa ogromne količine energije11. Supernove ovakvog tipa korisne su astronomima
za određivanje udaljenosti pomoću jednadžbi 1.3. i 1.4. kad se prividna magnituda m može
odrediti ovdje na Zemlji, što ostavlja samo apsolutnu magnitudu M kao nepoznanicu koja je
potrebna za određivanje udaljenosti d. Ovakvi događaji, iako rijetki, imaju jednaku krivulju
sjaja odnosno jednaku maksimalnu apsolutnu magnitudu te služe kao standardne svijeće (eng.
standard candle). Tipična supernova ovakve vrste ostvari svoj maksimum sjaja 20 dana nakon
eksplozije te je vrijednost njezine apsolutne magnitude oko -19.5 (mag). Na slici 1.5.
prikazane su krivulje sjaja nekih vrsta supernova pa tako i tipa 1a, supernove koja ima brz rast
luminoziteta i eksponencijalni pad koji traje svega 40-ak dana12.

Slika 1.5.: Graf krivulja vrsta supernova, krivulja sjaja supernove tipa Ia
Izvor: https://www.sciencedirect.com/topics/physics-and-astronomy/type-ia-supernovae

1.6. Određivanja Hubbleove konstante

Razvoj Einsteinovih teorija relativnosti te njihova primjena u astronomiji u 20.
stoljeću potaknula je stručnjake tog doba na preispitivanje dotad neopovrgljivih istina.
Nizozemski matematičar Willem de Sitter te američki astronom Vesto Slipher prvi su tijekom
1920-ih godina zaključili da se galaksije od nas udaljavaju, a američki astronom Edwin
Hubble objedinio je spoznaje do kojih su došli de Sitter i Slipher te matematički dokazao da

10
se svemir širi. Zbog toga ova konstanta odnosno parametar nosi ime Hubble u njegovu čast 13.
Hubbleov parametar koja se označuje sa H0 i ima vrlo neobičnu mjernu jedinicu, kilometar po
sekundi po megaparseku (km/sMpc), određuje odnos brzine udaljavanja neke galaksije i njene
brzine po formuli:

v=H 0 d (1.9.)

gdje je v brzina udaljavanja neke galaksije izražena u kilometrima po sekundi (km/s) i d

udaljenost galaksije od Zemlje izražena u megaparsecima (Mpc).
Hubbleov je parametar prvi put izračunat upravo na ovaj način dobivši brzinu
kombiniranjem formula (1.10) i (1.11) za crveni pomak koji se izmjeri za neku galaksiju:
λ P−λ 0
z= (1.10.)
λ0
v
z= (1.11.)
c
gdje je λP detektirana valna duljina za neku spektralnu liniju koja je došla iz neke galaksije, λ0
valna duljina iste spektralne linije izmjerena na Zemlji, z crveni pomak za neku spektralnu
liniju i c brzina svjetlosti.
Međutim, za udaljenost galaksije od nas d bilo je potrebno iskoristiti sve metode
navedene u prijašnjim poglavljima. Sve navedene metode morale su biti izuzetno precizne
kako bi se dobila neka smislena vrijednost za Hubbleov parametar. Ovom je metodom
dobivena vrijednost parametra H0 = 73.04 ± 1.04 km/sMpc koju je odredila znanstvena ekipa
SH0ES14.
Osim metode kozmičkih ljestvi udaljenosti za određivanje Hubbleova parametra
postoji još jedna vrlo pouzdana metoda. Ova se metoda temelji na kozmičkom mikrovalnom
zračenju (cosmic microwave background) te je razlog zašto se postavljaju pitanja pouzdanosti
metoda kozmičkih ljestvi to što se vrijednosti Hubbleova parametra ne poklapaju. Ovom je
metodom Planck Collaboration ekipa dobila vrijednost parametra H0 = 67.4 ± 0.5 km/sMpc14.
Ove su dvije metode osnovane na različitim principima, jedna na udaljenostima u
svemiru, a druga na samim osnovnim zakonima fizike. Dolazi do velike debate koja se još
naziva Hubbleova napetost (eng. Hubble tension) zbog neslaganja vrijednosti Hubbleovih
parametara koji bi teoretski trebali biti konstantni bez obzira na metodu koja se koristi. Na
slici 1.6. nalaze se rezultati mjerenja Hubbleova parametra koje su dobivene pomoću različitih
metoda. Iz ovih se podataka može uočiti kako se kod metode kozmičkih ljestvi udaljenosti
vrijednost Hubbleova parametra odskače u usporedbi s drugim metodama.

11
 Slika 1.6.: Graf vrijednosti Hubbleova parametra koju je dobila istraživačka ekipa SH0ES i Planck Collaboration ekipa
Izvor: https://mappingignorance.org/2022/04/04/the-hubble-tension-in-perspective-a-crisis-in-modern-cosmology/

2. Podatci
Za izradu ovog rada sam morao pronaći potrebne podatke negdje na internetu kako bih
mogao provoditi daljnje račune. Za ovaj se dio moram zahvaliti dr. rer. nat. Andreju
Dundoviću koji mi je pomogao pronaći i shvatiti kako uopće dobiti i obraditi podatke iz
GAIA-ine baze podataka kako bih mogao provesti daljnje račune u radu.

12
3. Metodologija
Ovim radom provest ću drugi korak kozmičkih ljestvi udaljenosti odnosno metodu
promjenjivih zvijezda Cefeida.

3.1. Programi za obradu podataka Conda i Jupyter Lab

Prvi je korak bio preuzimanje softwarea Conda čiji se logo nalazi na slici 3.1.1.a,
kojim sam pokretao Jupyter Lab. Software Conda je besplatni open source program koji
omogućuje korisnicima stvaranje, spremanje te učitavanje raznih paketa informacija. Ovaj se
software koristi za obradu podataka, stvaranje python datoteka i spremanje navedenih
datoteka u posebnim okruženjima kako bi operativni sustavi Windows, Linux i macOS mogli
uopće pročitati podatke iz raznih baza podataka15.

Slika 3.1.1.a: Logo Conda softwarea

Izvor: https://docs.crc.nd.edu/popular_modules/conda.html

Za ovaj rad software Conda je korišten za pokretanje i spremanje datoteke u Jupyter

Labu. Jupyter Lab odnosno Jupyter projekt mrežna je bilježnica (eng. online notebook) poput
online dokumenta koji se koristi za pisanje koda, izrade grafova i drugih 3D modela. Logo
Jupyter projekta nalazi se na slici 3.1.1.b. Osim toga korisna je za obradu i prikazivanje
podataka iz velikih tablica podataka. U ovom programu učitao sam i otvorio GAIA bazu
podataka koja je poslužila za dobivanje vrijednosti u sljedećem dijelu rada 16.

13
 Slika 3.1.1.b: Logo Jupyter projekta
Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Project_Jupyter

3.2. Učitavanje Jupyter notebooka i izrada kod potrebnog za

crtanje grafa
Prvi je korak prije početka obrade podataka iz GAIA-je pokretanje Aanaconda
Powershell Prompt te naređivanje softwareu da otvori okruženje pod nazivom astronomy
naredbom: conda activate astronomy. Ovo sam okruženje stvorio kako bih imao posebno
okruženje za otvaranje Jupyter Laba. Sljedeća je naredba da software otvori odnosno pokrene
mrežnu verziju Jupyter Laba: conda run jupyter lab, što otvara Jupyter notebook u kojemu
mogu početi pisati kod potreban za daljnju obradu. Navedene naredbe i prikaz u softwareu
Conda vidljiv je na slici 3.2.1.

Slika 3.2.1.: Conda sučelje s naredbom pokretanja Jupyter laba

Izvor: isječak iz Conda sučelja

Drugi se korak obavlja u online pregledniku Opera u kojemu je otvoren Jupyter

notebook. Kao što je navedeno u prijašnjem poglavlju koristio sam podatke sa GAIA
svemirskog teleskopa, preciznije najnovije treće izdanje podataka koje je satelit prikupio.
Ovim sam podatcima pristupio pomoću python koda u Jupyter Lab sučelju. Pomoću alata
Astroquery koji se koristi u python kodu za rad na astronomskim podatcima uvezao sam
GAIA-inu bazu podataka. Nadalje, morao sam iz astropyja, skupa software paketa koji se u
programiranju koriste za astronomiju, uvesti mjerne jedinice iz paketa astropy.units. Također

14
sam iz astropyja uvezao nebeske koordinate iz paketa astropy.coordinates. U sučelju Jupyter
Laba taj je kod izgledao kao na slici 3.2.2.

Slika 3.2.2.: Uvoz GAIA-ine baze podataka i paketa potrebnih za daljnju obradu podataka
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Trećim sam korakom učitao GAIA tablicu i to najnovije izdanje pod nazivom DR3
(eng. data release) te sam naziv, opis tablice te broj redaka u toj tablici isprintao kako bih se
mogao orijentirati i pronaći točno to što mi treba. Kod za taj dio prikazan je na slici 3.2.3.
Četvrti je korak bio izdvojiti tablicu s promjenjivim zvijezdama Cefeidama kodom na slici
3.2.4. Nakon ispisa saznao sam opis tablice te koliko redaka ima tablica.

Slika 3.2.3.: Kod za ispis najnovije baze podataka u GAIA-i

Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Slika 3.2.4.: Kod za ispis naziva tablica u GAIA-inoj bazi podataka

Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Peti je korak ispisati nazive redaka koji se nalaze u tablici sa Cefeidama

(gaiadr3.vari_cepheid) kako bih mogao izdvojiti dijelove potrebne za daljnji rad. Kod i
rezultat prikazani su na slici 3.2.5. Kako bih razumio što znači pojedini dio tablice, koristio
sam dokument s opisanim vrijednostima koje se nalaze u tablici, popis se nalazi na linku:
https://bit.ly/popis_objašnjenja_tablica_GAIA.

Slika 3.2.5.: Kod za ispis redova u tablici Cefeida

Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Kako bih se bolje upoznao s načinom na koji je tablica sastavljena, odlučio sam uzeti
jednu zvijezdu, delta Cefeja (δ Cep) koja je imala svoj zasebni ID odnosno identifikacijski
broj. Prije nego što sam mogao dobiti podatke za zvijezdu delta Cefeja morao sam saznati koji
ID ima ta zvijezda u ovom izdanju podataka, a to sam učinio pomoću astronomske baze

15
podataka SIMBAD. U ovoj su bazi navedene svi identifikacijski brojevi za neku zvijezdu
ovisno o kojoj je misiji riječ. Na slici 3.2.6. naveden je korišteni kod koji ispisuje sve
identifikacijske brojeve za željenu zvijezdu u svim bazama podataka koje se nalaze na
SIMBAD-u. Budući da sam odlučio raditi s GAIA-inim trećim izdanjem podataka, pomoću
koda na slici 3.2.7. izdvojio sam identifikacijski broj za tu bazu podataka.

Slika 3.2.6.: Kod za ispisivanje identifikacijskog broja zvijezde u bazi podataka, primjer zvijezde delta Cefeja
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Slika 3.2.7.: Identifikacijski broj zvijeze delta Cefeja u GAIA-inoj trećemo izdanju podataka
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Za ovaj rad trebalo mi je puno više zvijezda od samo jedne Cefeide kako bih mogao
dobiti relevantne rezultate. Zato sam odlučio izdvojiti podatke o periodu promjene sjaja i
relativnoj magnitudi za prvih 100 Cefeida u GAIA-inoj bazi podataka. Kako bih dobio željene
podatke, koristio sam kod na slici 3.2.8.

Slika 3.2.8.: Kod za izdvajanje relativne magnitude i perioda promjene sjaja za prvih 100 zvijezdi u GAIA-inoj bazi podataka
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Posljednji korak prije crtanja grafa bio je uvesti python pakete s matematičkim
operacijama za stvaranje i računanje parametara potrebnih za opisivanje grafova. Kod se
nalazi na slici 3.2.9.

16
 Slika 3.2.9.: Uvoz python paketa s matematičkim operacijama
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Nakon upoznavanja s python alatima i GAIA-inom bazom podataka, bio sam spreman
pokušati izraditi vlastiti graf odnosa luminoziteta i perioda iz dostupnih GAIA-inih podataka.

3.3. Pretpostavke pri izradi grafa odnosa luminoziteta i perioda

Kako bih mogao uopće nacrtati neki graf morao sam prilagoditi jednadžbe iz već
poznatih odnosa apsolutne magnitude i perioda promjene sjaja. Ovaj je odnos dan izrazom
1.6. iz kojeg možemo uočiti da se ne može direktno dobiti vrijednost apsolutne magnitude
iako znamo period promjene sjaja jer ne možemo točno odrediti parametre a i b. Uzmemo li
izraz 1.3. za modul udaljenosti i uvrštavanjem u jednadžbu 1.6. dobivamo jednadžbu:
m+5−5 log d=a log P+b (3.3.1.).
Ovim izrazom dobili smo ovisnost prividne magnitude m, udaljenosti Cefeida d i
perioda promjene sjaja P. Ovdje postoje dvije mogućnosti u kojima će jednadžba pravca
mijenjati svoj oblik ovisno o tome što pretpostavimo.
Prva je pretpostavka da se grupa Cefeide koje želimo promatrati nalaze na istoj
udaljenosti odnosno uzimamo da je d isti za svaku zvijezdu. Prema tome u jednadžbi pravca
udaljenost utječe samo na odsječak osi y, koji je u ovome slučaju označeno sa c kad je
varijabla b već iskorištena. To nas dovodi do sljedeće jednadžbe:
m=a log P+ c (3.3.2.),
c=b−5+5 log d (3.3.3.).
Ovom pretpostavkom imamo dobro određen nagib pravca "a " koji proizlazi iz
direktnog mjerenja perioda promjene Cefeida. Problem kod ove pretpostavke je odrediti
odsječak „c “ koji ovisi o udaljenosti d grupe Cefeida koje proučavamo.
Druga je pretpostavka da se Cefeide u grupi Cefeida koju želimo promatrati ne nalaze
na jednakoj udaljenosti d od Zemlje. Prema toj pretpostavki, jednadžba pravca poprima
sljedeći oblik:
P
m=a log +b−5
5 (3.3.4.)
a
D
U kojemu imamo odsječak koji ne ovisi o udaljenosti, ali je nagib određen i
periodnom promjene sjaja i udaljenosti pojedine Cefeide.

17
3.4. Izrada grafa ovisnosti luminoziteta i perioda
Pomoću izvedenih jednadžbi i stečenog znanja dohvaćanja podataka iz GAIA-ine baze
podataka bio sam spreman nacrtati graf ovisnosti luminoziteta i perioda promjene sjaja. Prvi
korak pri crtanju grafa je upit po samoj bazi kako bih izdvojio zvijezde Cefeide od drugih
zvijezda te ispisao neke potrebne podatke za daljnje korake. Upit koji sam napisao traži prvih
5000 zvijezda i za svaku od njih uzima sljedeće stupce: source_id (radi usporedbe), prosječna
magnituda (int_average_g), koordinate (dec i ra), paralaksu (parallax), period (pf) i
klasifikaciju (type_best_classification). Navedeni se podatci nalaze u dvije različite tablice u
GAIA-inoj bazi, a to su vari_cepheid i gaia_source stoga moram koristiti naredbu „inner join“
kako bih izvršio upit. Ova naredba stvara jednu tablicu s podatcima koje tražim pomoću
navedenog source_id koji je jedinstven za svaku zvijezdu i nalazi se u obje tablice. Sljedeći je
korak odabrati samo klasične Cefeide naredbom type_best_classification = 'DCEP' sa
paralaksom većom od 0 što se dobiva naredbom parallax > 0. Pretposljednji je korak izabrati
koje odakle želim izdvojiti Cefeide. Ja sam se odlučio za Veliki Magellanov oblak kad sadrži
veliki broj Cefeida. Naredba za izdvajanje Cefeida koje se nalaze u ovoj patuljastoj galaksiji
mora sadržavati nebeske ekvatorijalne koordinate galaksije (81.28°, −69.78°) (24), te radijus
kruga oko središta galaksije za koji sam uzeo 15 lučnih sekundi. Na kraju sam još sortirao
tablicu po periodu kako bih se lakše snalazio u rezultatima pri crtanju grafa i naredbom
job.get_results() izvršio upit. Navedeni se kod nalazi na slici 3.4.1.

Slika 3.4.1.: Kod upita izvršenog nad GAIA-inoj bazi podataka

Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Nakon što sam izvršio upit i izdvojio potrebne podatke bio sam spreman za crtanje
grafova. Kod koji sam koristio za crtanje grafova se nalazi na slici 3.4.2.a i 3.4.2.b.

Slika 3.4.2.a: Kod za crtanje grafa ovisnosti relativne magnitude i perioda

Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

18
 Slika 3.4.2.b: Kod za crtanje grafa ovisnosti apsolutne magnitude i perioda
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Grafove sam uredio na sljedeći način. Na x-os sam nanio period promjene sjaja po
logaritamskoj skali izražen u danima (dani), na y-os sam nanio relativnu magnitudu zvijezde
dobivenu iz jednadžbi izraženu u magnitudi (mag). Na kraju sam još okrenuo y-os kako bih
dobio izgled grafa kakav je i u praksi.

19
4. Rezultati
Prvi graf koji sam nacrtao u Jupyter notebooku bio je graf ovisnosti relativne
magnitude i perioda promjene sjaja (Graf 1.). Sa dobivenog grafa izračunao sam pogrešku i
pravac regresije metodom najmanjih kvadrata pomoću već gotovog python koda sa stranice
SciPy17. Ispisao sam parametre „a “ i „b “ pravca regresije odnosno nagib pravca i odsječak na
y-osi uz dobivenu statističku pogrešku u tablici 1. Jednadžbu pravca sam napisao ispod grafa.
Tablica 1.: Dobiveni rezultati parametara a i b i njihove statističke pogreške za pravac regresije za podatke
a b std_a std_b
-1.2709178982916647 17.51210408481912 0.030263918229204715 0.0397942750283322

Graf 1.: Graf ovisnosti relativne magnitude o periodu

Jednadžba pravca regresije relativne magnitude i perioda glasi:

M =(−1.27091 8 ± 0.03026 4 ) logP +(17.512104 ± 0.039794)

Drugi graf (Graf 2.) prikazuje ovisnost apsolutne magnitude o periodu promjene sjaja
zvijezda. Sa dobivenog grafa sam izračunao pogrešku i pravac regresije metodom najmanjih
kvadrata pomoću već gotovog python koda sa stranice SciPy17. Ispisao sam parametre „a “ i „b
“ odnosno nagib pravca i odsječak na y-osi uz dobivenu statističku pogrešku u tablici 2.
Jednadžbu pravca sam napisao ispod grafa. Za dobivanje ovog grafa morao sam izračunati

20
udaljenost Cefeida koristeći metodu paralakse. To sam učinio tako da prvo izostavim Cefeide
čija je izračunata paralaksa veća od 200 kpc premda se Veliki Magellanov oblak nalazi na
otprilike 50 kpc od Mliječne staze. Iz poznate prividne magnitude i izračunate udaljenosti
dobio sam vrijednosti apsolutne magnitude pomoću jednadžbe 1.3.:
M =m+5−5 log d (4.1.)
gdje je M apsolutna magnituda izražena u mag, m prividna magnituda izražena u mag i
d udaljenost izražena u pc. Navedene sam postupke napravio u kodu koji se nalazi na slici 4.1.

Slika 4.1.: Kod koji računa apsolutne magnitude iz relativne magnitude i perioda
Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

Tablica 2.: Dobiveni rezultati za parametre a i b i njihove statističke pogreške

a b std_a std_b
- - 0.03026391893882808 0.03979427596142179
1.2709178611039509 0.9400560803570088

21
 Graf 2.: Graf ovisnosti apsolutne magnitude i perioda

Jednadžba pravca regresije apsolutne magnitude i perioda glasi:

M =(−1.27091 8 ± 0.03026 4 ) logP (−0.940056 ± 0.039794 )

22
5. Diskusija
Hubbleov je parametar dobiven na više načina kao što je opisano u uvodu, ali se
rezultati ovih mjerenja ne poklapaju. Naravno, kad se rezultati konstante razlikuju, nešto kod
jedne korištene metode izaziva neslaganje. Pretpostavlja se da je uzrok pogreške metoda
kozmičkih ljestvi jer se sastoji od više metoda koje su ovisne jedna o drugoj. Analogija ljestvi
savršen je primjer ove ovisnosti jer je svaka sljedeća prečka ljestvi predodređena prijašnjom.
Također, svaka pogreška u mjerenju kod jedne metode dovodi do odstupanja u sljedećoj
metodi. Sve su metode podložne korekcijama zbog različitih pogrešaka pri izvođenju i
mjerenju te se iz tog razloga svakom novom misijom poput GAIA, JWST, OGLE, itd. ove
pogreške pokušavaju svesti na minimum. Što su manje pogreške pri mjerenju, to je
pouzdanija sljedeća metoda koja služi za određivanje još većih udaljenosti. Proces dobivanja
ovih metoda uključujući sva mjerenja, matematičku i statističku obradu i analizu te vrijeme
potrebno da se provjeri točnost dobivenih rezultata izrazito je dug proces koji zahtjeva
mjesece, ako ne i godine, rada da bi se ostvarili nekakvi suvisli rezultati.
Rezultati koje sam dobio imaju zamjetno odstupanje od teorijski vrijednosti.
Vrijednost parametara nagiba i odsječka na osi y pravca regresije za ovisnost apsolutne
magnitude i perioda (a=−¿1.27 ± 0.03, b=−¿0.94±0.04) naizgled nisu ni približna
teorijskim vrijednostima (a=−2.81, b=1.4 ), ali u usporedbi s drugim, sličnim radovima koji
se bave određivanjem ovih parametara moji rezultati ne odstupaju previše. Razlog ovakvim
odstupanjima u ovome i sličnim radovima jest da se ne ulazi u prevelike detalje kod računa
ovih parametara. Moguće nadogradnja za koju bi se rezultati približili teorijskim
vrijednostima je bolje probrati zvijezde i na taj način smanjiti mogućnost da neke od zvijezda
imaju različitu ovisnost perioda i luminoziteta. Također, moguće je da za Cefeide duljeg
perioda pulsiranja vrijedi nešto drugačija ovisnost što bi opet dovelo do odstupanje dobivenih
rezultata.
Metoda za koju se smatra da je „pogrešna“, odnosno da donosi odstupanja u
kozmičkim ljestvama udaljenosti, jest metoda mjerenja promjenjivih zvijezda Cefeida.
Sumnja se u ovu metodu iz više razloga jer mjerenje perioda cefeida i drugih parametara koji
utječu na sjaj te zvijezde nije jednostavno. Taj postupak zahtijeva izrazito precizna mjerenja
same zvijezde cefeide i okoline koja ima utjecaj na mjerenja. Neki su od problema s kojima se
suočava metoda promjenjivih zvijezda poteškoće u određivanju udaljenosti bližih zvijezda
metodom paralakse, činjenica da je broj primjeraka vrlo malen te da sastav zvijezde i njeno
okruženje utječe na sjaj.

23
 Prvi je problem na koji se nailazi u metodi promjenjivih zvijezda određivanje
udaljenosti zvijezda Cefeida metodom paralakse. Problem određivanja udaljenosti kod
Cefeida je da trigonometrijska paralaksa nije najpreciznija metoda zbog radijalnog gibanja
zvijezda koje utječe na samo mjerenje paralakse. Kako bi se dobili što precizniji rezultati u
daljnjim mjerenjima metodom promjenjivih zvijezda, podatci o paralaksi moraju biti
pouzdani. Sve pouzdanija mjerenja dobivaju se svemirskim teleskopom GAIA koji kao dio
svoje misije mjeri i paralaksu promjenjivih zvijezda. Ovo je jedno od potrebnih poboljšanja
koje čini ovu metodu sve preciznijom.
Drugi je problem kod metode promjenjivih zvijezda Cefeida da postoji mali broj
ovakvih zvijezda. Cefeide su zvijezde velike mase, 4 – 20 puta veće mase nego Sunce, te se
nalaze u lijevom gornjem kutu Hertzprung-Russelova dijagrama. Zvijezde ovakvog tipa vrlo
su sjajne i imaju relativno kratak životni vijek od nekoliko milijardi godina. Iako se neke
zvijezde klasificiraju kao cefeide, zvijezda je cefeida samo jedan dio života. Zato što se
ovakva vrsta zvijezda ne nalazi na glavnome nizu HR-dijagrama, postoji samo malen broj
objekata nad kojima se može provoditi analiza potrebna za izradu metode promjenjivih
zvijezda.
Treća poteškoća s kojom se astronomi susreću pri mjerenju cefeida jest da ne postoji
neki pouzdani način na koji se može odrediti sastav zvijezde te postoji li neki međuzvjezdani
ili međugalaktički oblak prašine koji mijenja svojstva svjetlosti koja dolazi sa zvijezde.
Ovisno o sastavu zvijezda odnosno metalicitetu, odnos perioda i apsolutne magnitude se
mijenja s obzirom na to koji su elementi zastupljeni. Problem pri određivanju sastava ovakvih
zvijezda jest taj da postoji mogućnost da se između Zemlje i promatrane cefeide nalazi inertni
oblak prašine koji mijenja svojstva svjetlosti. Ovakva izmijenjena svjetlost može dati krive
podatke o sastavu zvijezde koja se promatra, što dovodi do mogućih krivih zaključaka.
Teorijski rad ima svoje prednosti kao što su izostanak troškova nabave izrade i uređaja
i materijala potrebnih za druge vrste radova, ali ima i svoje nedostatke poput izostanka
praktične astronomije i rada na terenu. Naravno, kao i pri svakome radu, naišao sam na
pregršt novina koje sam tijekom izrade uspio shvatiti i pokušati primijeniti na ovakvome
pojednostavljenome primjeru.

24
6. Zaključak
Mjerenja udaljenosti u astronomiji izrazito su komplicirana i zahtijevaju precizno
uvažavanje svih varijabli koje mogu utjecati na rezultate mjerenja. Zbog toga je potreban
veliki broj mjerenja kako bi se uz statističku obradu dobili najpouzdaniji podatci što zahtjeva
velik ulog vremena. S obzirom na to u koliko se detalja netko želi upustiti ove se metode
naizgled čine elegantne, ali postoji hrpa detalja koje se zanemaruju, ali predstavljaju bitan
faktor kod točnosti ovih metoda. Jedan od načina na koji se mjeri udaljenost u svemiru su
kozmičke ljestve udaljenosti koje se zasnivaju na više metoda. Krajnji cilj kozmičkih ljestvi
udaljenosti jest izračun Hubbleove konstante na temelju brzine kojom se objekti udaljavaju od
Zemlje. Osim ove metode za otkrivanje Hubbleove konstante, postoje i druge metode koje
koriste fundamentalne zakone fizike za matematičko dokazivanje ove konstante. Rezultati
ovih dviju metoda razlikuju se dovoljno da dovode u pitanje točnost kozmičkih ljestvi
udaljenosti.
Preispitivanje kozmičkih ljestvi udaljenosti počinje od temeljne metode, metode
paralakse čija se točnost može unaprijediti većem brojem mjerenja te statističkom obradom
rezultata kako bi došli do što preciznijih mjerenja. Metoda promjenjivih zvijezda Cefeida je
metoda za koju se veže najviše nesigurnosti iz više razloga od kojih je glavni određivanje
udaljenosti samih zvijezda metodom paralakse kako bi se donijeli zaključci o relacijama
između luminoziteta i perioda promjene sjaja. Točnost ove metode pa tako i kozmičkih ljestvi
udaljenosti se može poboljšati provedbom velikog broja mjerenja i uvažavanja svih mogućih
vanjskih utjecaja koji mijenjaju rezultate mjerenja. Također, poboljšanje metode će dovesti do
preciznijeg izračuna Hubbleova parametra što će riješiti ovu kozmološku krizu.

25
7. Literatura
7.1. Popis korištenih knjiga
1
Roša, Dragan, 2010. Metode astronomskih istraživanja 1. izdanje. ALFA d.d.. Zagreb.

7.2. Popis poveznica – literatura korištena s interneta

2 https://enciklopedija.hr/clanak/paralaksa pregledano 4. travnja 2024.
3 https://www.cosmos.esa.int/web/hipparcos pregledano 4. travnja 2024.
4 https://www.cosmos.esa.int/web/hipparcos/faqs-facts#24 pregledano 4. travnja 2024.
5 https://www.esa.int/Science_Exploration/Space_Science/Gaia/Gaia_factsheet pregledano 5.
travnja 2024.
6 https://starchild.gsfc.nasa.gov/docs/StarChild/questions/cepheids.html pregledano 5. travnja
2024.
7 https://enciklopedija.hr/clanak/cefeide pregledano 5. travnja 2024.
8 https://www.britannica.com/science/Cepheid-variable pregledano 5. travnja 2024.
9https://www.atnf.csiro.au/outreach/education/senior/astrophysics/variable_cepheids.html
10 https://eskola.zvjezdarnica.hr/osnove-astronomije/zvijezde-i-zvjezdani-sustavi/temeljne-
osobitosti-zvijezda/promjenjive-zvijezde/ pregledano 5. travnja 2024.
11 https://www.britannica.com/science/supernova/Type-I-supernovae pregledano 6. travnja
2024.
12 https://www.sciencedirect.com/topics/physics-and-astronomy/type-ia-supernovae
pregledano 6. travnja 2024.
13 https://www.britannica.com/science/Hubble-constant pregledano 6. travnja 2024.
14 https://ui.adsabs.harvard.edu/abs/2024MNRAS.528.6861S/abstract pregledano 6. travnja
2024.
15 https://www.anaconda.com/download pregledano 29. ožujka 2024.
16 https://jupyterlab.readthedocs.io/en/latest/ pregledano 29. ožujka 2024.
17 https://docs.scipy.org/doc/scipy/reference/generated/scipy.stats.linregress.html pregledano
29. ožujka 2024.
18 https://gea.esac.esa.int/archive/documentation/GDR3//Gaia_archive/chap_datamodel/
sec_dm_variability_tables/ssec_dm_vari_cepheid.html pregledano 2. travnja 2024.
19 https://allendowney.github.io/AstronomicalData/01_query.html pregledano 2. travnja
2024.

26
20 https://gea.esac.esa.int/archive/documentation/GDR2/Gaia_archive/chap_datamodel/
sec_dm_main_tables/ssec_dm_gaia_source.html pregledano 2. travnja 2024.
21 https://gea.esac.esa.int/archive/documentation/GDR2/Data_analysis/chap_cu8par/
sec_cu8par_process/ssec_cu8par_process_flame.html pregledano 2. travnja 2024.
22 https://www.cosmos.esa.int/web/gaia/dr3 pregledano 3. travnja 2024.
23 https://www.aanda.org/articles/aa/full_html/2023/06/aa43462-22/aa43462-22.html
pregledano 4. travnja 2024.
24 https://ui.adsabs.harvard.edu/abs/2024MNRAS.528.6861S/abstract pregledano 8. travnja
2024.
25 https://ui.adsabs.harvard.edu/abs/2024MNRAS.527.7692W/abstract pregledano 8. travnja
2024.
26 https://simbad.u-strasbg.fr/simbad/sim-id?Ident=Large+Magellanic+Cloud pregledano 2.
travnja 2024.

7.3. Poveznice na korištene slike s interneta

Slika 1.3.1.: https://va-iitk.vlabs.ac.in/?page=exp13 pregledano 8. travnja 2024.
Slika 1.3.2.a: https://www.space.com/30417-parallax.html pregledano 8. travnja 2024.
Slika 1.3.2.b: http://burro.case.edu/Academics/Astr221/Light/parallax.html pregledano 8.
travnja 2024.
Slika 1.4.1.:
https://www.atnf.csiro.au/outreach/education/senior/astrophysics/variable_cepheids.html
pregledano 9. travnja 2024.
Slika 1.4.2.:
https://www.atnf.csiro.au/outreach/education/senior/astrophysics/variable_cepheids.html
pregledano 9. travnja 2024.
Slika 1.5.: https://www.sciencedirect.com/topics/physics-and-astronomy/type-ia-supernovae
pregledano 9. travnja 2024.
Slika 1.6.: https://mappingignorance.org/2022/04/04/the-hubble-tension-in-perspective-a-
crisis-in-modern-cosmology/ pregledano 9. travnja 2024.
Slika 3.1.1.a: https://docs.crc.nd.edu/popular_modules/conda.html pregledano 9. travnja 2024.
Slika 3.1.1.b: https://en.wikipedia.org/wiki/Project_Jupyter pregledano 9. travnja 2024.

27
7.4. Isječci iz korištenih programa
Slika 3.2.1.: isječak iz Conda sučelja
Slika 3.2.2.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.3.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.4.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.5.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.6.: Izvor: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.7.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.8.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.2.9.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.4.1.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.4.2.a: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 3.4.2.b: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja
Slika 4.1.: Isječak iz Jupyter nootebook sučelja

28