A.

Stantić OCD

Otajstvo molitve
II prošireno izdanje

Zagreb 2001.

Izdaje vicepostulatura S.B. o. Gerarda Tome Stantića

 1

PROSLOV PRVOM IZDANJU

Stranice koje slijede plod su duhovnih nagovora što sam ih imao prije nekoliko godina
našim bogoslovima Karmelićanima u Remetama. Ovo sam rekao kako bih mogao istaknuti
obiljeţje ovih stranica: one imaju obiljeţje pouka o molitvi i molitvenom ţivotu. Cilj mi je bio
potaknuti slušatelja, kako bi nauĉio veliko umijeće molitve, i dao odgovarajuće mjesto ovom
vaţnom umijeću u osobnom duhovnom ţivotu, i u ţivotu zajedništva.. Drţim da koncilska
obnova neće biti plodna, bez osobnog izgraĊenog duhovnog ţivota, a u tom ţivotu, kao i u
ţivotu zajedništva, molitva je nenadomjestiva. Kako ovi nagovori nisu na poĉetku bili
namijenjeni široj publici, nisam drţao potrebnim navoditi bibliografiju kojom sam se sluţio.
Nije mi to moguće potanko uĉiniti ni sada. Drţim ipak da je potrebno, ukazati na
bibliografiju. Uglavnom sam se sluţio djelima svete Terezije Avilske i svetoga Ivana od
Kriţa. Posebno sam se sluţio knjigama, koje je napisao o duhovnom ţivotu otac Gabrijel od
svete Marije Magdalene, nekadašnji moj profesor duhovne teologije na meĊunarodnom
papinskom bogoslovnom fakultetu oo. Karmelićana u Rimu.(Teresianum). Sluţio sam se i
ĉasopisom “Vives flammes” što izdaju francuski Karmelićani i knjigama iz niza “Fiamma
viva” što izdaje Papinski duhovni institut Karmelićana u Rimu od godine 1960 i dalje svake
godine. Druge pisce ću spomenuti, koliko mi bude moguće, tokom ovog izlaganja o molitvi.
Neka ove stranice o molitvi budu na poticaj svim dušama, osobito svećeniĉkim i
redovniĉkim, kako bi bili molitelji. Bez molitve nema istinskog duhovnog ţivota niti
apostolskog djelovanja, niti koncilske obnove.
Remete, 31. Sijeĉnja 1973.
Ante Stantić
Karmelićanin
 2

PROSLOV DRUGOM IZDANJU

Odluĉio sam se na drugo izdanje knjiţice koju sam 1973 izdao, ciklostilom, u
Zagrebu. Pristupam drugom izdanju iz više razloga. Drţim da ta knjiţica, koja ne umišlja biti
neki "znanstveni doprinos" tematici o molitvi nego ţeli biti korisna, kao poticaj, posebno
našim sestrama karmelićankama ,i braći karmelićanima ,osobito u njihovom uvoĊenju u
molitvu za vrijeme novicijata, a jednako tako njihovom napretku u ostvarivanju
kontemplativno-djelatne karizme karmelskog poslanja u Crkvi. Drţim da je središnja
stvarnost Terezijinog Karmela molitva i da ona treba ravnati i usklaĊivati karmelski
"mješoviti ţivot",kontemplacije i djelatnosti. Odluĉio sam se zato izdati ovo novo izdanje iste
knjiţice kako bi podrţao, u hrvatskom Karmelu tu istinu, koju podrţavaju i konstitucije
obnovljenje prema smjernicama II vatikanskog sabora, bilo braće bilo sestara. Bit će to
skroman rad jednog starca od 83 godine koji voli Karmel i koji ovim pisanjem ţeli potvrditi
tu ljubav i podijeliti je s braćom i sestrama u Karmelu.
Ĉinjenica je da sv. Terezija od Isusa, obnoviteljica Karmela, potiĉe kako bi se osobnoj
molitvi posvetilo barem dva sata dnevno,.Piše:"Ne shvaćam, Stvoritelju moj, zašto sav svijet
ne nastoji doprijeti do Tebe, ovim posebnim prijateljevanjem (molitvom). Kad bi Ti se
pribliţili i zloĉesti bi postali dobrima..samo kad bi Tebi dozvolili da budeš s njima par sati
dnevno, pa sve ako bi ih smetale tisuće briga svijeta i misli, dok borave uz Tebe, kao što sam i
ja nekada"(V.8,6) Sv. Ivan od Kriţa neprestano podsjeća da molitva ima odluĉujuće znaĉenje
u ostvarivanju kontemplativne i apostolske dimenzije Karmela "Sjedinjenja s Bogom".
Molitvom se ostvaruje sjedinjenje duše s Bogom, iz kojeg izvire plodan apostolski rad. Sve su
to razlozi koji su me potakli za novo izdanje o molitvi.
Jesùs Castellano, karmelićanin, dobar poznavatelj sv. Terezije od Isusa, tvrdi da nije
dovoljno reći da je karizma molitve jedna od specijalnosti sv. Terezije nego treba reći da je
molitva njezin posebni milosni dar, njezino eklezialno sluţenje, juĉer i danas. Treba, dodaje
isti poznavatelj sv.Terezije, podcrtati da je molitva, ĉiji kljuĉ razumijevanja posjeduje sv.
Terezija, ona molitva koja se zove osobnom i šutljivom molitvom koja je sposobna napraviti
sintezu potpunog odgovora Bogu, u duhovnom ţivotu i koja je kao središte, kojem teţi
cjelokupno religiozno iskustvo u Kristu.(Santa Teresa di Gesù.Temi di spritualità,
Teresianum(škripta 1991, str. 107)
 3

Ako ovo mišljenje trebaju vrednovati svi iskreni molitelji onda je trebaju vrednovati
osobito karmelićani i karmelićanke. Na to ih potiĉu pravilo i ustanove, bilo karmelićana bilo
karmelićanki. Konstitucije koje su usklaĊene s dokumentima II vatikanskog sabora,
naglašavaju da duhovno potomstvo sv. Terezije od Isusa i sv. Ivana od Kriţa imaju udioništvo
u njihovom konteplativnom i mistiĉnom pozivu. Molitva je zato od presudnog znaĉenja za
Terezijin Karmel. Na putu sjedinjenja duše s Bogom, molitva je, prema sv, Majci
Tereziji"razgovor s Onim za koga znamo da nas ljubi".Ĉistija ljubav je ĉistije i dublje
sjedinjenje s Bogom.,a molitva pridonosi ĉistijoj ljubavi prema Bogu.Prema sv, Ivanu od
Kriţa molitva vodi iskustvu Boga:Tako u"Ţivom Plamenu ljubavi",on je zapisao da je
molitva"duhovno osluškivanje"(3,35),"ukorijenjenje ili ukorjenjivanje ĉovjeka u
Bogu.(Pismo,22).Molitva je po njemu"ljubavna paţnja... ...raspoloţenje šutljivog osluškivanja
tajnovitog Boţjeg glasa"(Ţivi plamen ljubavi ,3,33,35).Prispodobljuje ozraĉje u kojem se
odvija ova ljubavna paţnja :"ţivom hramu sabranosti duše"(Uspon,3,40,1).Sve me je ovo
posebno potaklo na ovo novo izdanje kako bi potaknuo svijest karmelskih duša, i svih duša
koje mole, kako bi nauĉile umijeće molitve, i bile u stanju proţimati svoj ţivot molitvom i u
djelatnosti provjeravati autentiĉe pokrete molitve koji su se pojavile u posljednim
desetljećima.
Ne skrivam ni nakanu koja me je potakla na ovo novo izdanje mojih biljeţaka o
molitvi, a ona je u brizi da Karmel u Hrvatskoj,u ovo doba krize molitve, ne izgubi svijest o
znaĉenju molitve kao specifiĉnog svjedoĉenja Karmela u Boţjoj Crkvi i njegov prinos, putem
intenzivne molitve,spasu duša..Uvjeren sam da,kad bi se Karmel iznevjerio molitvi da bi ga to
odvelo u izdaju vlastitog poziva u Crkvi!Iako sam uvjeren da Terezijin Karmel mora
kreativno uskladiti svoju djelatnost s kontemplativnom dimenmzijom svoga poziva jednako
tako sam uvjeren,da,ako Karmel zanemari svoju molitvenu dimenziju i njezino znaĉenje za
ostvarenja svoga poziva u Otajstvenom Kristovom Tijelu, da bi se vratio u 15 stoljeće kada se
potpuno poistovjetio s "prosjaĉkim redovima"i izgubio smisao za kontemplativnu dimenziju
svoga poziva.Kao što se onda Karmel, zbog potpunog poistovjećivanja s "prosjaĉkim"
redovima iznevjerio siromaštvu i zajedništvu, molitvi,i dopustio privilegije brojnim doktorima
i magistrima, da se to moţe i danas ponoviti.ako zanemari molitvu kako molitvu shvaćaju
Terezija avilska i Ivan od Kriţa .Razumije se da karmelićani pripadaju "prosjaĉkim" redovima
od dana definitivnog odobrenja pravila, za vrijeme pontifikata pape Inocenta IV, godine 1247,
ali poistovjećivanje s"prosjaĉkim"redovima, u svemu, uslijedilo je istom u prvim desetljećima
14 stoljeća,dakle kojih 60-80 godina, od definitvnog odobrenja pravila,kada je porastom broja
doktora i magistara porasla klasa privilegiranih koja je uništila siromaštvo i zajedništvo ,
"zajedništvo molitve",i zbog svega toga se Karmel iznevjerio svome pozivu što je onda
 4

pokrenulo pokrete obnove, koje su davale iznova veliko znaĉenje kontemplativnoj dimenziji
Karmela.Ovu ĉinjenicu treba posebno danas imati na umu jer je poznata kriza molitve, unatoĉ
mnogim pokretima molitve.
Sv.Majka Terezija,kao i sv. Ivan od Kriţa podvukli su eklezijanu dimenziju molitve.
Ukoliko je molitva kontemplativnija,tj. rast u ljubavi i sjedinjenju veći, toliko više vrijedi za
Crkvu.Ivan od Kriţa je to naglasio u rijeĉima:"Malo ĉiste ljubavi vrijedi za Crkvu više nego
sva djela".( Duh,Spjev,XXIX,2).Molitva u Karmelu nije jedna od vjeţbi duhovnog ţivota
nego osmišljavanje i smisao,stil svega, što Karmel daje u Crkvi i ţivotom i djelatnošću. Ako,
prema rijeĉima velikog teologa Hansa Ursa Von Balthatar,"Kršćanin postoji ili nestaje s
molitvom"(Punti fermi, Rusconi,1972,189),onda to vrijedi kao upozorenje posebno
Karmelu.Isti pisac dodaje u istoj knjizi:"..takoĊer kontemplacija ţivljena u najvećoj samoći,
ako se ţivi u ispravnom duhu,ispunja jednu ulogu,koja je moţda najvaţnija, u tijelu Crkve,tj.
za spasenje svijeta. Ova misao koja je već prisutna kog Origena i Augustina,obiljeţava
Karmel poslije Obnove sv. Terezije od Isusa,(a to je kontemplacija u funkciji pomaganja
Crkvi pomoću molitve u borbi protiv protestanske Reforme), koja postiţe svoj vrhunac u
teoriji Terezije iz Lisieuux-a prema kojoj kontemplativni ţivot i zadovoljštna Karmela
prestavlja se kao pokretaĉ svekolike djelatnosti u Crkvi(Ondje 209). Takvim je duhom ţivio i
naš SB. o.Gerarad Tomo Stantić i takav duh je bio polazište i njegove djelatnosti.On je bio
sjedinjen s Bogom i uspio je u isto vrijeme"grliti Krista i duše" u jednom zagrljaju, i "Paziti
na Isusa",u koje rijeĉi zapravo pretaĉe rijeĉi Ivana od Kriţa"Atenciòn amorosa".Po svoj prilici
on je postigao stupanj"molitve sjedinjenja", o kojem govori sv. Majka Terezija i zato je
mogao biti u isto vrijeme i kontemplativan i djelatan,"Marta i Marija".
Iako je moltva središna stvarnost Karmela i njegovo posebno svjedoĉenje "o vjeĉnim i
neprolaznim dobrima" ona nije njegov monopol.Da je tako svjedoĉi " Katekizam Katoliĉke
Crkve,koji je izdan,autoritetom vrhovnog svećeniuka Ivana Pavla II 1992 godine.Cijeli
ĉetvrtti dio toga Katekizma posveĉen je molitvi, i u više brojeva toga djela citirani su i naši
uĉitelji Crkve sv.Majka Terezija,sv.o.Ivan od Kriţa, Mala Terezija."Molitva je,tako piše u
Katekizmu:"Izvor vode ţive..odgovor vjere na nezasluţeno obećanje spasenja,odgovor ljubavi
na ţeĊ Sina jedinca"(ondje,br.2561).Crpit ćemo iz ovoga vrela, što je Katerkizam,u tijeku
ovog nadopunjenog izdanja o molitvi.Za dublje spoznaje o prigovorima molitvi vrijedi
proĉitati što je napisano u "Katekizmu Katoliĉke Crkve",br.2725 –2500).
 5

MOLITVA ĈEMU SLUŢI ?

U atomskoj eri, u kojoj ţivimo, da li je molitva potrebna? U suvremenom svijetu,

punom dinamizma, djelatnosti, i konkretnih ostvarenja, suoĉenismo s nekoliko problema u
pogledu molitve.
U svijetu neprestane buke,djelatnosti, tehnike i prisilne socijalizacije,demokracije,
globalizacije,izgleda da nema više ni prostora ni vremena za molitvu. Bog molitve kao da je
mrtav. (Hans Urs von Blathasar: I punti fermi, Ruscopni, Milano 1972, str. 188.)
“Religiozni smisao kao da se danas umanjio, ugasio, isĉezao ... rekao je jednom zgodom
papa Pavo VI. Nazovite taj fenomen kako hoćete: demitizacijom, sekularizacijom,
ateizmom, antiteizmom, materijalizmom … to je ozbiljna ĉinjenica.” (Osservatore Romano
28.VIII. 1969.)
Kao da je danas prevladalo mišljenje da je presušio unutarnji izvor molitve te je zato
opravdano da se ta vjeţba duhovnog ţivota napusti. Veliki dio mlaĊe generacije je u takvom
stavu još odrješitije i kao da kaţe: nije pošteno uĉiniti ono što ne mogu …Djelatnosti treba
dati svu prednost. Takva mišljenja su napast i za redovnike, osobito onih u ĉijem je ţivotu
naglašena molitvena i kontemplativna dimenzija,kao što je,primjerice, Karmel.U
spomenutom "Katekizmu Katoliĉke Crkve" susrećemo teološko obrazloţenje da je molitva
nezaobilazna u kršćanskonm ţivotu jer je ona Boţji korak:"..ljubavi vjernoga Boga uvijek
prvi u molitvi,a kao ĉovjekov korak " ...molitva se opredstavlja kao uzajamni zov,kao drama
saveza"((br.2567).
Unatoĉ svemu postoje brojni molitveni pokreti u kojima se na razne naĉine moli. Sve
više i više pojavljuju se nastojanja i traţenja novih molitvenih pokušaja, nadahnjujući se
osobito na istoĉnjaĉke religije.. U tim pokretima prevladalo je uvjerenje da se prestaje biti
kršćaninom ako se prestane moliti iz osnovnog razloga jer je Bog tako ljubio svijet i da ga
nastavlja ljubiti ne na jedan anoniman naĉin nego na osobit i osoban naĉin. U Isusu Kristu,
po kojem nas je Bog izabrao, Bog ide u susret ĉovjeku. Bog ide u susret ne samo pojedinim
osobama nego i skupinama. Bog se obraća osobama i kaţe: doĊi i slijedi me. Pozvani
pojedinac sve ostavlja i slijedi Krista. Poziv i odgovor na poziv ostvaruje se u jednom
dijalogu: Ja – Ti. Taj dijalog je molitva.
 6

Kako sam spomenuo,u zadnjim desetljećima nastali su brojni molitveni pokreti,

posebno u raznim protestantskim denominacijama, koji su se proširili i na katoliĉku Crkvu.
Ipak teško je otkriti jedan sigurni egzistencijalni oblik u tim skupinama koji nebi bio pod
sumnjom.Vaţno je zato provjeravati takve molitvene pokrete putem teologije, putem
crkvenog uĉiteljstva, pa i velikih kršćanskih mistika, kako bi se prosudio sad jedan sad
drugi oblik suvremenih pokreta molive.Opasnost dolazi posebno zbog sumnje traţenja, u
molitvi, samo duhovnog iskustva, posebno onog entuzistiĉkog, izvanrednog, koji ĉesto puta
moţe biti cilj molitve, a po tome traţanje sebe. Ako bi tako bilo u tim molitvenim
suvremenim pokretima molitve, onda bi,barem neki oblici takve molive, bili sumnjivi s
teološkog gledišta. Kršćansko iksustvo naime nije samo,ili nije prije svega, izraz neĉega
izvanrednoga, kao što se ono, ĉini se, pokazuje u nekim karizmatskim pokretima. Ne moţe
se jednostavno molitva svoditi na izvanredno, zbog toga što teologalni ţivot, vjere, ufanja i
ljubavi,koji su temelji autentiĉne molitve,vrijede mnogi više nego to "izvanredno
iskustvo"ako se njemu prvenstveno teţi.Kršćasnko iskustvo se ne moţe svoditi, na ono
iskustvo ĉiji je cilj entuziazam, radost,osobito ako bi tako iskustvo iskljuĉivalo, iz
kršćasnkog iskustva, kriţ, bol, ĉišĉenje,duhovna suša,koji zahtijevaju vjernost Bogu i
njegvovoj volji, i koje, veliki uĉitelji molitve, ubrajaju u velike Boţje milosti" (Jesus
Castellano, Tratti caratteristici dei movimenti ecclesiali contemporanei.Riv. Vita
spirituale).Kongregacija za nauk vjere izdala pismene smjernice koje treba uvaţiti kada je
rijeĉ o molitvi.
Nedavno je novinar "Glas koncila", u jednom razgovoru s našim uvaţenim teologom
Marijanom Jurćevićem,postavio pitanje što on misli o zabrani odrţavanja skupova koji se
nadahnjuju na te suvremene molitvene pokrete,što je Ċakovaĉki biskup, u svojoj biskupiji
zabranio?On je odgovorio da mu je to drago i naveo razlog zašto mu je to drago:"Zato što
doţivljavam da se takovi seminari organiziraju terapeutski kod kojih ljudi koji sudjeluju
postaju, ĉini mi se, još više razboljeni, kao da je sustrašnjica strah i nemoć..Moramo biti,
dodaje, jako oprezni s tim duhovnim eksperimentima kako ĉovjek ne bi bio još bolesniji
umjesto zdraviji"(Glas Koncila(22),3 lipnja 2001.) Ne moramo se sloţiti s mišljnjem ovog
dominikanskog teologa,ali je razborito imati ga na umu u prosudbi o raznim pokretima
molitve, seminarima, koji se i kod nas organiziraju, posebno u terapeutske svrhe.
Razne teme koje ćemo dodirnuti u našem izlaganju o molitvi dat će odgovor
problematici kojoj posvećuje svoj razgovor s Glasom Koncila prof. Marijan Jurĉević. Na
ovom mjestu naglašavamo samo slijedeće: za kršćanina, osobito redovnika i svećenika,
moliti znaĉi ostvarivanje intimnih odnosa s Bogom, putem vjere, ufanja i ljubavi. Na prvom
mjestu u molitvi treba biti rast i sazrijevanje u Boţjem posinjenju, kako bi to sinovstvo
 7

doveli do zrelog zajedništa i suţivota s Bogom, Jednim i Trojstvenim. Molitva je

ostvarivanje nadnaravnog ţivota, koji nam je ucijepljen na dan našega krštenja. U tom
kontekstu treba razumijeti i smisao sjedinjenja duše s Bogom,kojem,po molitvi Karmel teţi.
Ovim tvrdnjama naglašavamo da molitva ima svoje objektivne temelje na kojima poĉiva i
koji usmjeruju našu molitvu na autentiĉne putove našega hoda s Bogom..Kršćanin moli, pun
vjere ufanja i ljubavi kako bi uzmogao odrţavati i produbiti ţivotne odnose s Bogom na
nadnaravnoj razini,"upirući pogled u Isusa", i nasljedujući njegov ţivot, sjediniti se s
Bogom. Molitva je osnovni zahtjev predusretljive Boţje ljubavi koja traţi odgovor. Naš
odgovor, po molitvi, je potaknut i pokrenut od Boga i mora biti i egzistencijalno u skladu s
poticajima Boţje milosti, s temeljima našega ţivota u Bogu, Isusom Kristom. Ĉovjek,
kršćanin, je povezan s Bogom kao rijeka s izvorom, kao biljka sa zemljom u kojoj je nikla i
kojoj raste.U molitvi mora vrijediti prije svega naĉelo:"Traţite prije svega kraljevstvo
nebesko i sve će vam se ostalo pridodati".Vrijedi istaknuti u ovom kontekstu uĉenje sv.
Ivana od Kriţa koji piše:"Nisu samo vremenita dobra i materijalno uţivanje koji prijeĉe i
onemogućuju hod prema Bogu, nego su zapreka i utjehe i duhovni uţitak, ako se traţe s
duhom vlasništva; oni nijeĉu hod putem kriţa, putem Krista zaruĉnika.(Duh.Pjesma,III,5).
Prvenstveno traţenje iskustva u molitvi moţe lako biti traţenje sebe i povlaĊivanje
temperamentalnim crtama koji su u deficitu. (Usporedi,Mistika,Camillo Beccatini)
Imajući u vidu ĉinjenicu da je normalni put do dubokog iskustva "ĉišĉenje","noć",ne
moţemo imati povjrerenja u jeftino iskustvo. Istina, svaki normalni put moţe imati i svoje
izuzetke ,pa i isksutvo vjere, ufanja i ljubavi, koje ima svoj vrhunac u ulivenoj
kontemplaciji. Ipak da li je prihvatljivo, u duhovnoj teologiji, da iznimke postanu normalno
dogaĊanje? Jedan sv. Ivan od Kriţa i sv. Terezija avilska, koji su meĊu najvećim
autoritetima u temi molitve, i ikustva Boga, nebi se sloţili i nebi nazvali ovakvo "jeftino"
isuksutvo vjere autentiĉnim ili bi barem rekli, da neka iskustva vjere, mogu biti dobrim
poĉetkom. Za iskustvo pak, koje se temeji na bogoslovnim krepostima, posebno kad postane
kontemplativno i mistiĉno, rekli bi da ono prolazi kroz dinamizam "ĉišĉenja" i "noći", kako
se slikovito o tome izraţava sv. Ivan od Kriţa prispodobom o "zelenom drvetu" koje kad se
stavi na vatru najprije cvrĉi i dimi se,dok se sasma ne osuši. Tek nakon toga, pošto se
osušilo, upali se i postaje oganj, tako da ne moţemo razlikovati više drvo od ognja. Istina,
Bog je uvijek slobodan dijeliti svoje darove, duhovna iskustva. On ih ipak normalno dijeli
kad se duša pripemi i odgovori na dijalog i na zajedništvo s njime,ali ga ne mora dati.Moţe
se postati svetim i bez posebnih iskustvenih darova. Vaţan je rast u ljubavi. Psihologija nam
takoĊer moţe pomoći u razluĉivanju jer daje neke smjernice. Iako te smjernice nisu
adekvatna mjerila za cjelokupnu prosudbu o duhovnom iskustvu, ipak nam mogu pomoći.
 8

Prema psihologiji, govoreći u cjelini,vaţno je da mistik, kontemplativac, koji je dostigao

znatan razvoj u ţivotu vjere,ufanja i ljubavi,da ga se promatra u svijetlu njegovog
egzistencijalnog biti, u prihofiziĉkom jedinstvu, ravnoteţi, i uklopljenosti u svom prostoru i
vremenu.Kad ga se tako prosuĊuje, u cjelini njegova bića, isplivat će na površinu neizbjeţna
povezanost s tijelom, mogući konflikti, arhaiĉke potrebe, koji imaju specifiĉne odjeke i
teţinu u odnosu s duhovnim ţivotom.Psihološke uvjetovanosti pokrivaju vrlo široki i
raznoliĉan prostor sve do mjere da pomaţu uoĉiti bolesne oblike s religiozim obiljeţjima. (
ondje,Camilo Beccattini, str.443)
“Nema drugog puta kako bi ostvarili svoje odnose s Bogom, kako bi došli k
Bogu.osim puta molitve, koji se temelji na bogoslovnim krepostima i njihovom dinamizmu.
Ako se pokazuje koji drugi put, ne treba se dati zavarati, tvrdi sveta Terezija Avilska,
velika uĉiteljica molitve. To je tvrdnja koja je vrijedila juĉer, koja vrijedi danas i koja će
vrijediti do kraja svijeta: dokle god kršćanskoj vjeri bude temeljem predusretljiva Boţja
ljubav, osobno oĉitovana svakom pojedincu, koji traţi osobni odgovor ljubavi.
Dodirnuli smo temeljne probleme molitve, njezine temeljne zakonitosti u hodu
kršćanskoga ţivota. Slijedi iz reĉenoga da je produbljavnaje pojmova o naravi molitve i
njezinom znaĉenja u duhovnom rastu od prvotne vaţnosti. Ako mu posvetimo paţnju
pomoćiće nam da u okolnostima dramatiĉnosti svjetske situacije s jeden strane, zbog
smušenosti, nepokretnosti i nedostatka mašte s druge strane, naĊemo prave odgovore
nasuprot onim odgovorima što nude pristaše raznih pokreta molitve kao i onih, koji kao da
kaţu: mjesto da prolazimo pored bijednika moleći krunicu ili ĉasoslov, siĊimo radije s konja
kao samaritanac: uĉinimo najmanjem bratu nerazvijenih zemalja ono što će Krist uvaţiti kao
da smo njemu uĉinili. Ovo je u biti sigurno i ispravno, ali bi bilo neispravno ako bi
kršćansku molitvu drţali zaprekom autentiĉne djelatnosti. Kada bi djelatnost bila vrhunska
vrednota, koja bi omalovaţavala molitvu, ne bi se razlikovala od djelatnosti zatvorene u
granicama svijeta, i imala bi svoje izvore samo u ljudskoj sućuti, a ne bi proizlazila iz
sudioništva s Bogom, iz sudioništva s mukom i Kristovim kriţem. Kršćanska djelatnost
mora proizlaziti iz darivanja sebe, iz pune vlastite raspoloţivosti u sluţbi Boga. U tome je
molitva nenadomjestiva. Svjedoĉe o tome kršćanski velikani koji su bili na ĉelu velikih
pokreta kršćanske obnove, kao što su sveti Franjo, sveti Ignacije Loyola, sveta Terezija
Avilska. Zato ne bi se smjelo omalovaţavati molitvu i kontemplaciju, omalovaţavati
njehovo znaĉenje i u djelatnosti, ili stavljati molitvu u sluţbu lijeĉenja naših osobnih
ljudskih jada ili jada društva ili stavljati molitvu u opoziciju s akcijom, kao što to danas
mnogi ĉine, što je osbito ţalosno ako se dogaĊa u redovniĉkim i svećeniĉkim krugovima.
Bilo bi to na štetu autentiĉne koncilske obnove ako taj greben ne izbjegnemo. Ljubav je
 9

jedna i nerazdvojiva: ukljuĉuje Boga i bliţnjega! Zato ne moţe biti autentiĉna akcija bez
molitve i kontemplacije, bez ostvarenja kraljevstva boţjega u našim dušama. Autentiĉne
akcije nema bez ljubavi Boţje koja je "razlivena u našim srcima,po Duhu Svetome koji
stanuje u nama". Ljubav pak u srcima razvija i uĉvršćuje molitva. Autentiĉna molitva i
kontemplacija zapravo dovode do iskustva poistovjećivanja s Kristom, i apostol doţivljava
svoje djelovanje kao instrument u rukama Kristovim koji preko njega djeluje. Sluga Boţji
Gerard Tomo Stantić,po svome druţenju s Isusom i sjedinjenjem s Njim po molitvi, stigao
je,po svoj prilici, do takvog iskustva Boga Isusa Krista, da je neprestano ponavljao prije
svakog rada:"Ti (Isuse) ispovjedaj, Ti propovjedaj..Neću se pomaknuti dok me Ti ne
pomakneš.". To je, vjerojatno, bilo ono stanje njegove duše koje sv. Terezija Isusa (avilska)
naziva"molitvom sjedinjenja",kada"Marija i Marta", simboli kontemplacije i akcije, su u
potpunoj povezanosti i skladu, tako da im je svejedno što rade, bilo da mole bilo da djeluju,
oni su uvijek u dubokom zajedništvu s Bogom i s njim zajedno, i kao instrumenat u Boţjim
rukama, djeluju..

ŠTO ZNAĈI MOLITI?

Što se podrazumijeva u rijeĉima: molitva i što znaĉi moliti? Pod mnogobrojnim

raznovrsnim oblicima moţemo susresti molitvu u svim religijama. Nas interesira ovdje
kršćanski pojam molitve. Ono po ĉem se kršćanstvo razlikuje od drugih religija, jest da se
ono temelji na Boţanskoj Objavi po kojoj upoznajemo da imamo jednu nadnaravnu sudbinu
koja nadilazi, i to neizmjerno, sve teţnje naše ljudske naravi. Svojom inicijativom Bog nas
je svojom milošću posinio i uĉinio svojom djecom. Dok je u drugim naravnim religijama, i
u svim poganskim religijama, istaknut rad ĉovjeka,kako bi se uzdigao do Boga i u tu se
svrhu propisuju tehnike i metode, kršćanstvo se predstavlja kao religija u kojoj se Bog
snizuje i ispunjuje praznine koje ĉovjeka dijele od Boga. U kršćanstvu sve ima izvor u
prvotnoj ljubavi samoga Boga. Temeljni tekst Boţanske objave koji nam to tumaĉi nalazi se
kod sv. Ivana apostola: “Pogledajte kakvom nas je ljubavlju ljubio Otac da se nazivamo i da
smo u istinu djeca Boţja” (Iv I 3,1). Po Boţanskoj Objavi doznajemo da nas Bog ljubi u
tolikoj mjeri da se nije zadovoljio samo time da nas je stvorio, da nam je dao dar bivovanja
u ljudskoj naravi i svim savršenstvima što ljudskoj naravi pripadaju, nego nas je povezao sa
 10

sobom, sa svojom Boţanskom naravi, preko svoje milosti. Ono što ima On kao Bog dao je
nama, da ţivimo kao što djeca ţive sa svojim Ocem, u intimnosti i familijarnosti zajedništva
ţivota i ljubavi. Ljubav što nam Bog daje po milosti mi uzvraćamo Bogu po
molitvi,produbljući taj ţivot, rastom u iskustvu sinovstva, a u tome je molitva
nenadomjestiva.
U kršćanskom ţivotu zato molitva ima nezamjenjivo mjesto i to zato što nadnaravni
ţivot, kroz molitvu postaje duboka svijest da nas Bog voli i da ţeli da sudjelujemo u toj
ljubavi ne samo snagom milosti nego doţivljenim zajedništvom ljubavi u njemu.Molitva
nije drugo nego spoznaja i ljubav prema Bogu koja se temelji na milosnom ţivotu i rastu u
vjeri ufanju i ljubavi.Spoznaja i ljubav Boga u vjeĉnosti ostvaruju u blaţenom gledanju i
posjedovanju Boga. Na zemlji je molitva priprava, poĉetak, onoga što će biti u punini u
vjeĉnosti, u gledanju. Po molitvi već se proţivljuje, u vjeri ufanju i ljubavi ono, što će biti
naš ţivot u vjeĉnosti. Zato se molitva mora smatrati kao temeljni ĉin našega ţivota na ovom
svijetu i kao izvor iz kojega izvire sve drugo, kao dobro vrijedno najvišeg poštovanja i
ljubavi na ovoj zemlji.
Korisno je da ovaj pojam molitve još osvijetlimo mislima svetih Otaca i velikih
uĉitelja molitve.Sv. Nil,slijedeći u tom sv. Ivana Damašćanskog, upotrebljava za pojam
molitve sljedeće rijeĉi: “Molitva je podignuće našeg duha prema Bogu.” Vrijedno je pri
tome istaknuti rijeĉi uzdignuće i podignuće! Sveti Eleuter komentira i tvrdi da moliti se je
isto što i odluka da se ţelimo uzdignuti, odnijeti pobjedu nad našin niţim ĉovjekom, nad
sebeljubljem, nad strastima, koji nas vuku dolje i udaljuju od Boga. Grci bi uprotrrijebili
zato rijeĉ: “anabasis” ili radije “analepsis” kako bi istakli da je molitva Boţji zahvat u
našem ţivotu, i dokaz da Bog djeluje u nama, i privlaĉi nas k sebi.
Molitva je privlaĉnost, kojom nas Bog privlaĉi k sebi. Tako se u molitvi
ostvaruje ono što je rekao sv. Ivan apostol: “Nitko ne moţe doći k meni osim ako ga Otac
ne privuĉe.” Sveti Grgur iz Nisse naziva molitvu razgovorom, dijalogom s Bogom, istiĉući
tako vrijednosti, razmjene mišljenja i reciprocitet ljubavi, što sadrţava molitva (Vives
flammes, Paris 1967,str. 198-190).
Drugi pisci će istaknuti još jednu bitnu crtu molitve kada je nazivaju prošnjom:
“Molitva je prošnja pristojnih stvari” kojoj definiciji sv. Augustin dodaje komentar:
"Molitva ima duţnost da iznese pred Boga naše stanje prosjaka (Vives flammes, ib. 190).
"Katekizam Katoliĉke Crkve"istiĉe da je moltva"..savezniĉki odnos Boga i ĉovjeka u
Kristu: ona je ĉin Boga i ĉovjeka; izvire iz Duha svetoga i iz nas i sva je usmjerena Ocu, u
jedinstvu s ljudskom voljom Sina Boţjega koji je postao ĉovjekom"(ondje2564).
 11

MOLITVA KOD SV.TEREZIJE OD ISUSA I IVANA OD KRIŢA

Sv. Terezija od Isusa (avilska), je bez sumnje, i ţivotom i spisima, posebna uĉiteljica
molitve,stoga joj posvećujem posebnu paţnju. Njezina praksa i uĉenje o molitvi nije samo
za karmelićane i karmelićanke jer, u povodu njezina proglašenja nauĉiteljicom Crkve,papa
Pavai VI, je istakao njezino poslanje kao uĉiteĉljice molitve u boţjoj Crkvi.(Nagovor na dan
proglašenja sv. Terezije,uĉitelĉjicom Crkve 1970).
"Molitva,(razmatranje), nije drugo do li intimni susret priujateljstva, ĉesti razgovor,
na samo, s Onim za koga znamo da nas voli".(Moj Ţivot,8,5). "Kako bi koristili na putu
molitve, ne treba puno misliti nego mnogo ljubiti ,misliti osobito na ono što moţe produbiti
ljubav; to treba ĉiniti".(Zamak duše,IV,1,7;F.5,2). Da taj intimni susret prujateljevanja,nije
neki intimizam dosta je istaknuti rijeĉi:"Neprikladno je misliti da se moţe moliti samo po
uglovima. Pravi zaljubljenik ljubi gdjegod se nalazi i uvijek se sjeća ljubljenoga".
(Osn.5,16)."Molitva je tamo gdje nas Bog prosvjetljuje kako bi smo spoznali
istine"(Ondje,10,13)."Vrata za ulazak (u Zamak duše), je molitva"(M.I,1,7)."Molitva je
općenje s Bogom kao s Ocemi kao s bratom, kao s Gospodinom, kao sa zaruĉnikom".Kada
saberemo sve elemente koje sveta Terezija nabraja moţemo reći da molitva sadrţava
slijedeće elemente: molitva je vjeţba bogoslovne ljubavi koja se moţe dogaĊati na svakome
mjestu"."Tratar de amistad":biti prijatelji.Biti molitveni znaĉi biti Boţjim prijateljima.
"Tratar tratando" ima smisao susreta koji je kao neko neprestano dogaĊanje u susretu.Moţe
se govoriti o, molitvi – ţivotu, koji pretpostavlja stalno raspoloţenje, nešto što je
trajno.Molitva-vjeţba, zahtijeva vrijeme koje se posvećuje molitvi da bi se postiglo iskustvo
susreta, osluškivanja, dijaloga. Sv.Terzija upotrebljava rijeĉi"Muchas veces",tj.:"Ĉesto
puta".Molitvi kao vjeţbi sv. Terezija oznaĉava potrebu ĉešćeg ragovora, susreta. Ustrajnost
vjeţbe, koja obiljeţava molitvu,je vjernost,neprestani rast u ljubavi:vremenski dovoljno
duga i intenzivna, (barem dva sata dnevno kako smo spomenuli u proslovu), za jednu
stvarnost koja je odreĊena rasti sve do te mjere da postane povijest prijateljevanja koje mora
biti provjereno."Con quien sabemos nos ama". Razgor s Bogom za koga znamo da nas
ljubi,da nam je prijatelj. Molitva je svijetlo kako bismo upoznali istinu našega bića i našega
stanja. Molitva je put pounutrašnjenja,vrata za ulazak u "Zamak duše"; prijateljski razgovor
s Bogom koji je Otac i Prijatelj. Za sve je to potrebna svijest da nas Bog voli; vjera, da nam
 12

je Bog prijatelj.Molitva ima zadaću neprestano raspirivati dijalog ljubavi, u smislu u kojem
ĉovjek mora odgovoriti ljubavi koja nam se objavila.To je kao iskustveno"znati", koje u
konaĉnici ovisi od Objave, po kojoj "znamo i vjerujemo" ljubavi Boţjoj, koju Bog ima
prema nama. Kako bi još dublje upoznali pojam molitve kod sv. Terezija od Isusa dobro je
istaknuti neke navlastitosti molitve o kojima ona govori u svojim djelima. Jedna prva
navlastitost molitve,kako je priopćuje sv. Terezija je"naĉelo identifikacije".Kako bi ljubav
bila istinita i trajno prijateljstvo, potrebna je jednakost. (Moj Ţivot,,8,5).Ĉesto
zajedniĉarenje",jer:".Rodbinstvo i prijateljstvo gube se nedostatkom ĉestog
zajedniĉarenja".(Put Savršenosi,26,10).Istkanuta je snaga pogleda u zajedniĉarenju:"Ĉini se
da nas ne slušaju ljudi, kada s njima govorimo, ako ne vidimo da nas gledaju"(Put
s.29,5,bilješka).Treba dakle u molitvi gledati na Boga, ako slušamo njegovu rijeĉ,kao što i
Bog treba gledati nas,ako je istina da nas voli.. "Nije mali dar znati da nas Uĉitelj voli".Tim
rijeĉima sv. Majka Terezija poziva da prihvatimo i slušamo Isusove pouke u molitvi.
Jednako je tako potrebna u molitvi iskrenost:"Nitko nas bolje ne poznaje od onih koji suţive
s nama i da li imaju prema nama ljubavi i da li nam ţele ĉiniti dobro"(Moj
Ţivot,16,17)..Potrebno je proĉitati knjigu"Moj Ţivot" kako bi otkrili da je on od poĉetka do
kraja Terezijino svjedoĉanstvo o Bogu koji nas beskrajno ljubi s kojim ona intimno opći.
Iz ovih sastavnica definicije molitve,kod sv. Terezije od Isusa, što sam naveo
uoĉava se da je molitva: uzdignuće našeg duha i našeg srca prema Bogu,kako su već crkveni
oci rekli, da prema Njemu izvršimo naše duţnosti, da mu prestavimo naše potrebe i da
molimo za Njegovu pomoć, da ostvarimo susret s Njim! Da vratimo ljubav za ljubav, da
rastemo u ljubavi. Moţemo reći s Malom Terezijom: “Po mom mišljenju molitva je kucaj
srca, jednostavni pogled prema nebu, krik zahvalnosti i ljubavi bilo u kušnjama bilo u
radostima! Nešto velikoga, nadnaravnoga, što širi dušu i sjedinjuje s Bogom.”
Kad molitva poprimi kontemplativna obiljeţja dovodi dušu: “Sve do najdubljih
dubina samoga Boga” kako piše sv.Ivan od Kriţa (Usp. II, 1).Ivan od Kriţa, iako ne
posvećuje posebnu paţnju molitvi razmišljanja, nego vièe posvećuje paţnju kontemplaciji,
istiĉe da je meditacija sredstvo i navika koja pripravlja dušu na kontemplaciju, motrenje, i
pribliţava dušu stupnjevito k Bogu, putem spoznaje i ljubavi.Kada se molitva, posebno
razmatranje ustrajno obavlja,vremenom ono postaje tako unutarnji ĉin duše da se
postiţe"duh razmatranja u biti i navici".Ako je smisao molitve"postići neku spoznaju i malo
Boţje ljubavi, svaki put kad duša moli, razmatra, s puno ĉina"raĊa u duši naviku." Dolazi se
onda u stanje u kojem razmatranje se na toliko pojednostavljuje.da"ĉim se duša stavi pred
Boga, stavlja se u priliku, doduše još nejasne spoznaj,i ljubavi, spokoja i mira, iz kojih se
napaja mudrošću,ljubavlju i uţivanjem(Uspon,2,14,2).Kada se to dogodi razmatranje se
 13

pretvara u "ljubavnu paţnju","navikom što je u biti neka opća ljubavna

sposznaja"(ondje).Trenutak je to onda prijelaza u kontemplaciju,ili motrenje,koje se
prepoznaje kroz tri znaka koje sv.Ivan od Kriţa,opisuje u Uspon,2,13,14;Noć 1,9).Kad se
stigne dotle završava prvo razdoblje tj. razdoblje poĉetnika.Molitva ostvaruje sjedinjenje
duše s Bogom po ljubavi.Sjedinjenje po ljubavi,tj. bogoslovni ţivot putem molitve,kako ga
shvaća sv. Ivan od Kriţa, zahtijeva slobodu, "ogoliĉenje" od svegaa što nije Bog, o toj
sastanvinici,koja se zove"ogoliĉenje" još ćemo govoriti .
Vratimo se na pitanje što smo si postavili na poĉetku: Ĉemu sluţi Molitva? Što je
molitva?Ako ozbiljno saberemo podatke koje smo prikupili, moramo se uvjeriti da je
molitva jedno od najboljih zemaljskih zanimanja, najbolja upotreba naše slobode, naše
paţnje, našeg razuma i naše volje. Molitva je svojstveni ĉin Boţjeg djeteta u nama, ono što
je najbolje i najuzvišenije u nama. Molitva je kadra zapaliti u dušama autentiĉnu ljubav ne
samo prema Bogu nego i prema svim ljudima jer Bog ljubi sve. Sveta Terezija od Isusa više
puta u svojim djelima opisuje izljeve svoje ljubavi prema bliţnjemu. Tvrdi da bi tisuću puta
dala ţivot da spasi samo jednu dušu,osobito u njezino doba kada je Protestantizam na djelu.
Ovu ljubav ona je stekla u molitvi i uvjerena je da molivta, po kojoj se razvija duboka i
istinska ljubav prema Bogu, ima posebnu ekleziajnu snagu.
Nitsche nije to razumio kad je napisao “da je sramota za ĉovjeka moliti, jer kad
ĉovjek moli on kleĉi i smanjuje se za polovicu svoje osobe”. Danas on u tome ima mnogo
pristalica ne samo meĊu kršćanima,a ne daj Boţe, da ih ima meĊu redovnicima i
svećenicima!
Znajmo odgovoriti svakome s Lacordairom: “Ĉovjek nije nikada tako velik kao kad
je na koljenima.” Zaista je tako, jer veliĉina molitve dolazi od veliĉine samoga Boga, koji se
snizuje, da s nama razgovara, podiţe nas na svoju razinu, dozvoljava nam pristup u nutrinu
svoga Boţjega Bića gdje kljuĉa ţivot, gdje nas uslišava i blagoslivlje, i preko nas uslišava i
blagoslivlje sve ljude.
U svakidašnjem ţivotu mi se moţda tuţimo da nam molitva ne uspijeva. Sigurno i
molitva ima svoje faze nemoći, koje su posebna milost. Ako nam je molitva na zdravim
temeljima, "nemoć" u molitvi, je milost koja ţeli razbuditi još više našu vjeru,nadu i
ljubav.Ĉesto puta "nemoć" moţe biti i našom krivnjom i to zato što nemamo dubokog
uvjerenja o vrijednostima molitve i o njezinoj uzvišenosti, ili zato što su nam nepoznati
zakonitosti njezinog razvoja i njezinih stupnjeva prije nego što nas dovede u"Odaju u kojoj
stanuje Gospodin", kako bi rekla sv. Terezija od Isusa.
 14

Naš trud na putu molitve, kroz pripravu, kroz ustrajnost, u tijesnom je odnosu s
našim uvjerenjem o uzvišenosti molitve i o njezinoj velikoj snazi, i njezinim sveopćim
vrednotama, bilo za naš osobni duhovni napredak bilo za našu apostolsku efikasnost.
Tko je shvatio molitvu i tko se moli on je uzeo na sebe sve svoje kršćanske
odgovornosti. On stupa u odnos s Bogom ali tamo nosi i svu svoju braću ljude. Zato molitva
“od kako je Krist molio i trpio za sve moţe imati samo jednu dimenziju: katoliĉku i
sveopću” (Hans Urs von Balthasar, I Punti Fermi, 195). Zato je još uvijek aktualna tvrdnja
sv. Terezije od Isusa, da onaj koji se moli neće ući sam u nebo, nego će tamo povesti veliko
mnoštvo kao vojskovoĊa koji ide na ĉelu velike vojske. Bez sumnje velika većina kršćana,
svećenika i redovnika, ţele spasiti mnoge ljude, usmjeriti ih na put u kraljevstvo Oca
nebeskoga. Trebaju zato imati više vjere,ufanja i ljubavi,povjerenja u molitvu,nego li
povjerenja u razne tehnike molitve ili tehnike apostolata, iako ih ne smiju zanemariti.Ako ne
primjećuju da su tehniĉka pomagala, bilo za molitvu bilo za djelatnost,bez autentiĉne
molitve,hladna, u opasnosti su.. Nesmiju zaboraviti da sve u apostolskoj djelatnosti trebaju
biti zagrijani toplinom ljubavi, koju na srcu Boţjem crpimo u molitvi, u intimnom općenju
s Bogom.
Upućujem ĉitatelja na produbjenje pojma molitve, o kojoj nam govore Terezija od Isusa i
Ivan od Kriţa, na ono što je napisano u "Katekizmu Katoliĉke Crve" o razmattanju i
unutarnjoj molitvi od broja 2705 – 2730).

MOLITVA BOGOSLOVNA STVARNOST

Već iz reĉenoga primjećujemo da je molitva bogoslovna stvarnost jer se temelji na

milosti a oĉituje se u ţivljenju i u razvijanju bogslovnog ţivota ĉije su glavne pokretaĉke
snage bogoslovne kreposti,vjere ufanja i ljubavi,koje su ulivene u dušu na dan krštenja,
zajedno s krsnom milošću. Potrebno je ipak tom bogoslovnom vidu molitve još posvetiti
posebnu paţnju, iako to moţe biti ponavljanje onoga što smo rekli.
Kao prvo raspoţenje koje izvire iz bogoslovne stvanosti i bogoslovnih kreposti,
treba biti klanjanje, adoracija. Adoracija je prvi izraz naše religioznosti i korijen same
molitve. Klanjati se, adorirati, znaĉi prije svega priznati Boga kao onoga koji je sve, koji je
punina. Savršenost sama, pred kojim je stvorenje ništa. Jedno ništa ne u apsolutnom smislu
rijeĉi, jer onda ne bismo mogli adorirati, klanjati se, nego u smislu da smo ništa u sebi i da
 15

što imamo, imamo po Boţjoj dobroti. Samo je Bog po sebi i u sebi potpuno neovisan od
drugoga, sam sebi potpuno dostatan i nitko mu nije potreban. Drugi je sluĉaj stvorenja koje
ne samo u svom bivovanju, nego i u svom najmanjem djelovanju ovisi u svemu od Boga.
Bilo bi pogrešno ako bi iz ovoga zakljuĉili, da je klanjanje, adoracija sinonim našeg
poništenja ili našeg poniţenja. Zato je vaţno istaknuti da je klanjanje radije izlazak iz
samoga sebe i ulazak u samoga Boga, prodiranje naše u samu intimnost Boga.
Marija od Utjelovljenja iz Quebecka napisala je u svojoj autobiografiji ove divne
rijeĉi kojih se trebamo sjetiti kad se klanjamo, adoriramo: “Dok sam jednom bila u molitvi,
piše ona, Gospodin mi je rekao: ti me zoveš tvojim velikim Bogom, to ja uistinu i jesam, ali
ja sam takoĊer ljubav (caritas). Moje je ime Ljubav i hoću da me tako zoveš”. Kad se dakle
klanjamo, drţimo se u objektivnoj i djelujućoj prisutnosti samoga Boga, Presvetoga
Trojstva sa ţeljom da nas privuĉe. Stavljamo se dakle u prisutnost Boţju i klanjamo se
njegovom svetom Imenu. U liturgijskoj molitvi ĉasoslova mi ĉesto kaţemo: Venite
adoremus Deum – doĊite poklonimo se Bogu. Neka to ne bude samo priznanje Boţje
transcendentalnosti, nego takoĊer radost koja se doţivljava u duši, da je taj transcendentalni
Bog, naš Otac a mi Njegova djeca. Kad bi nas naše klanjanje i adoracija k tome dovela ne
samo da bi smo plakali od sreće kao sv. Mala Terezija kad je razmatrala o “Oĉenašu”, nego
bi to bila naša snaga koja ne bi dozvolila da se ikada izgubimo na putu duhovnog ţivota pa
ni onda kada nas biju kušnje i poteškoće. Znali bi smo da u uzvišenom Gospodinu, komu se
klanjamo, imamo milog i blagog Oca koji nas štiti i briţno prati.
Bog nije samo Veliĉina, Veliĉanstvo komu se klanjamo. On je takoĊer ljepota, Izvor
svih ljepota. Izvor iz kojega istiĉu sva dobra. Zato adoracija, klanjanje, ima se razviti,
prijeći u jedan bitni elemenat molitve: u slavljenje. Klanjanje naime zadivljuje i zato ĉini da
prijeĊemo iz klanjanja u hvaljenje i nikada ne propuštamo pjevati pjesme i himne pred
Boţjim veliĉanstvom, ljepotom Njegovih djela, pred veliĉinom Njegove savršenosti i
Otajstva, pred ĉudesnim prosipanjem milosti što nam daje za našu korist i dobro. Kršćanska
je molitva zato slavljenje i hvaljenje Boga bez prestanka, koja uvijek nanovo poĉinje i koja
se obistinjuje u punini osobito u liturgijskoj molitvi i kontemplaciji.
Kako bi naša molitva slavljenja i hvale Boga bila autentiĉna mora biti poĉetak
ostvarenja onoga slavlja i hvale što ćemo ĉiniti na nebu. Ono što ćemo ĉiniti na nebu
osobito je na ţiv naĉin opisano u liturgiji na blagdan Sviju Svetih, koja je sva proţeta
tekstovima uzetim iz Otkrivenja sv. Ivana. Kratki pregled ţivota kojeg provode sveci na
nebu nalazi se u prvoj antifoni ĉasoslova koja glasi: “Najedamput pojavi se pred mojim
oĉima veliko mnoštvo, koje nije nitko mogao zbrojiti iz svakoga naroda i plemena, puka i
jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obuĉeni u bijele haljine, sa palmama u
 16

rukama i vikali su jakim glasom: spasenje je djelo našega Boga koji sjedi na prijestolju (i
Zavjeta).” U ovim rijeĉima liturgije, a koje su uzete iz Otkrivenja, stavlja nam se pred oĉi
ţivot na nebu, ţivot slavljenja Boga. Taj ţivot je slika onoga što mora biti u ţivotu onih koji
ţive na zemlji i molitvom slave i hvale Boga. Ţivot naime što se provodi na nebu nije drugo
nego razvitak, punina, onoga ţivota što je poĉeo na zemlji. Zbog toga naša molitva, i ona
osobna i ona liturgijska, od kojih jedna drugu mora nadopunjati, mora biti priprava onoga
ţivota što ćemo ga provoditi na nebu. Slaviti i hvaliti Boga eto dakle još jedna velika tema
naše molitve. Ako je shvatimo ona će nam pomoći da se dovinemo svetosti. Upravljaući
našu paţnju u molitvi na nebo, i na svece na nebu, pomoći će nam da shvatimo i
nasljedujemo raspoloţenja svetaca i anĊela Boţjih koji slave i hvale Boga. A to je
raspoloţenje puno ljubavi i smirenja u Gospodinu.
Zahvala – eto treća tema naših molitava. Ona je izraţaj naših molitava koja je blizu
hvaljenja i slavljenja. Ona se ipak razlikuje jer se odnosi na Boţju dobrotu kojoj dobroti
dugujemo sve što imamo. Zato treba istaći i njezine veliĉine. Ništa nije naše što imamo sve
smo dobili, sve je dar Boţje dobrote. A tko bi mogao izbrojiti širinu i izobilje Boţjih
darova, darova Boga Stvoritelja i darova Boga Otkupitelja! Kao trojica Ţidova u peći
moramo dati našoj zahvalnosti univerzalno znaĉenje, doprinijeti da ponovno teţe prema
svojem pravom izvoru zahvalnosti svih stvorenja: “Sva djela Gospodnja blagoslivljajte
Gospodina “. Ali ne smijemo zaboraviti da potpunu i uzvišenu zahvalnost mi dajemo Bogu
samo po Kristu, Utjelovljenom Sinu Boţjem. U Njemu i po Njemu neizmjerni Boţji darovi
dobivaju svoju puninu. Lijepo to istiĉe sv. Pavao: “Zahvaljujte uvijek za sve Bogu Ocu u
ime Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 5,20). “Veselo zahvaljujte Ocu koji nas uĉini
dostojnim sudioništva u baštini u svjetlu” (Kol 1,2). “U njemu ĉvrsto ukorijenjeni i
uĉvršćivani vjerom kako ste pouĉeni obilujte zahvalnošću” (Kol 2,7).
Sveta nas Crkva isto poziva da budemo zahvalni od jednoga do drugoga stoţera
zemlje i po sve vijeke. Osobito nam to ona istiĉe u pjesmi sv. Mise gdje ĉitamo ove rijeĉi:
“Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivome Bogu, Ocu svemogućemu i Sinu njegovu
JedinoroĊenomu Gospodinu našemu Isusu Kristu svim zanosom srca i duše i sluţbom svega
glasa slavu pjevati”. Molitva zahvaljivanja ima svoju kulminaciju osobito u euharistijskoj
ţrtvi. U Euharistiji, moleći pred Boţjim licem, zajedno s Kristom i u Kristu, mi se sjećamo
svega što smo primili a to je osobito povjesno djelo spasenja koje ima svoj vrhunac u muci,
smrti i uskrsnuću Krista Gospodina. Zato je Euharistija zahvala onih koji su grešnici, a koji
su sada spašeni, koji su se krštenjem ili jakom pokorom oĉistili od grijeha i pristupili da
zajedno sa anĊeoskim korovima mole: svet, svet, i da sudjeluju u nebeskoj gozbi.
 17

Nije ĉudo zato da Koncil i svi dokumenti koji su izašli poslije Koncila toliko govore
o Euharistiji. Svakom molitelju Euharustija treba biti središte molitvenog ţivota kako bi se
u vjeri, ufanju i ljubavi klanjao,hvalio,zahvaljivao svome Gospodinu, ĉuo njegov glas, s
njim uspostavljao dijalog i snjim razgovarao o spasnju duša. SB.o.Gerard je tako svhaćao i
ţivo svoj moltveni ţivot. On u adoraciji pred Presvetim moli:"Isuse Ti si med daj da ja
budem marljiva pleĉa koja taj med rasnosi dušama". Takva praksa je još uvijek aktualna,
osobito ako znamo u njoj preplitati razne liturgijske tekstove a onda izvlaĉiti osobne
zakljuĉke s primjenom na vlastiti ţivot. Sluţimo se pri tome osobito aktivnim
sudjelovanjem kod sv. Mise, u kojem sudjeluju razum i vjera, volja i ljubav, a i naše srce i
ljudi cijeloga svijeta. Nauĉimo takvu molitvu onda postaviti u temelje osobne molitve!
Kako smo ljudi, u stanju mnogobrojnih potreba koje se stalno obnavljaju, kako smo
puni iskušenja znajmo moliti i prositi.
Moliti znaĉi takoĊer iskati u nadi da će nam se dati. Bog je stavio u sluţbu naše ništetnosti
svu snagu svoje dobrote. U našoj neimaštini ne preostaje nam drugo nego iskati, moliti za
oproštenje vlastitih grijeha, za milost pokajanja, za milost obraćenja, za milost napretka, za
milost ustrajnosti, pa ĉak i za milost da uzmognemo dobro moliti. Stari Zavjet pruţa nam
puno primjera prošnje. Osobito u psalmima takve molitve imaju posebno mjesto. Sjetimo se
ove teme molitve osobito kod ĉasoslova. Sveti Pavao nam takoĊer preporuĉuje da se
obratimo Bogu prošnjom. “Ne brinite se tjeskobno više ni zašto već, u svemu iznesite svoje
potrebe Bogu prošnjom i molitvom” (Fil 4,6).
Sam Gospodin Isus Krist nam ovu vrstu molitve preporuĉuje kad kaţe: “Molite i dat
će vam se. Traţite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se. Ako vi premda ste zli moţete
davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više vaš nebeski Otac dati dobra onima koji ga
mole?” (Mt 7,7). “I štogod zamolite u moje ime uĉinit ću da se proslavi Otac u Sinu. Do
sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna” (Iv
13,14; 16,24).Vratit ĉemo se ovoj temi, o prošnji, jer je vrlo vaţno dobro shvatiti njezin
smisao u molitvenom ţivotu.
Na ovom jestu prisjetimo se da sam Krist potiĉe da molimo kao što djeca mole svoga
oca, s pouzdanjem punim ljubavi bez oklijevanja i nesigurnosti. Da molimo i za zemaljska
dobra ako su na korist našem duhovnom ţivotu i ako su na slavu Boţju. Potiĉe nas da
molimo osobito da doĊe njegovo kraljevstvo i njegova Pravda. Da molimo za ostvarenje
Boţjeg kraljevstva, za ispunjenje volje Gospodnje, za dobro i porast sv. Crkve.
Na koncu istaknimo da treba nastojati da sve ovi oblici molitve budu prisutne u
našoj molitvi što je aktualnije moguće. Rimski katekizam tvrdi na više naĉina kako prava
molitva proizlazi iz jedne “duge i vruće ţelje”. Ako ţelimo dakle “moliti u duhu i istini”
 18

moramo se napuniti, moramo imati dubokih i vrućih ţelja. Ako ţelimo iskati i dobiti
moramo moliti u vjeri, ufanju i ljubavi,imajući pred oĉima volju Boţju.. Iz ovih misli
moţemo zakljuĉiti da bogoslovna stvarnost molitve nije nešto statiĉnoga nego da je ona
nešto vrlo dinamiĉnoga.
Klanjanje i adoracija, hvaljenje i slavljenje Boga, zahvaljivanje i prošnja zaista
pokreću dušu da izaĊe iz sebe same, da se snaţno baci u naruĉaj Boţje dobrote i da se vine
k njemu. Ali dok se pribliţuje Bogu po molitvi, punoj vjere, ufanja i ljubvi, i dok otkriva
koju crtu Boţjeg lica i puninu Kristovu u njegovim Svetima, u duši raste zauzetosst,postaje
odluĉna da ono što je osobno doţivjela pruţi i drugima, da doţive i druge duše, da doţivi
sav svijet. Iz molitve onda izrasta djelovanje i rad oko toga da se i drugi Bogu klanjaju, da
ga hvale i da ga slave, da ga prose u svojim potrebama.
Na temu adoracije,klanjanja i slavljenja,kao prošnje već više puta spomenuti
"Katekizam Katoliliĉke Crkve",posvećuje cijeli treći ĉlanak prvog poglavlja. (2623 –2643) i
svaki itinski molitelj mu mora posvetiti paţnju!
Mislim da je teško naći u katoliĉkim piscima koji bi ovaj dinamizam i plodnost
molitve tako divno opisao i istaknuo kao što je to uĉinila sv. Terezija Isusa.. Za one koji su
postigli molitvu sjedinjenja kaţe sveta Majka Terezija da su više aktivni nego
kontemplativni, i da njihov apostolski rad ima mnogo više ploda nego što ima rad onih koji
nisu stigli do stupnja "molitve mira" i "molitve sjedinjenja".
Danas treba pravih apostola više nego ikada, ali teško će ih biti gdje ne bude
molitve, ali ne one formalne, nego one koja proizlazi iz duboke vjere,ufanja i ljubavi,koje
potiĉu dušu da izaĊe iz same sebe, da se klanja, da adorira, da slavi i hvali Boga, da mu se
zahvaljuje i da mu uputi svoje prošnje. Karmel ima svoju milost baš u tome, a tim samim i
svoje poslanje u Crkvi da o ovim uĉincima molitve posvjedoĉi i svojom ţrtvom i svojim
apostolatom dokaţe da sve pastoralne tehnike i apostolske metode neće biti ništa nego
obiĉna buka i senzacija ako ne bude duša, koje znaju moliti i preko molitve ulaziti u
intimnost Boţju. Kada susretnu Boga u molitvi, i po molitvi postanu prijateji Boţji,i
kad,kao takvi, zaĊu meĊu ljude, bit će svjedoci i probudit će divljenje i ĉuĊenje i privući će
ljude k Bogu.
 19

BOŢJA LJUBAV RAZLIVENA U SRCIMA

Osim naglašavanja da je molitva bogoslovna stvarnost treba takoĊer istaknuti da je

boslovna ljubav posebno vaţna u molitvi, ĉijem razvoju trebaju pridonijeti vjera i
ufanje.Ljubav je zapravo aktualizacija vjere i ufanja, ili kako su rekli skolastici"fides
informata caritate":
Ljubav koja kljuĉa u samom Presvetom Trojstvu, zaţivjela je u ĉovjekovoj duši na
dan sv.krštenja,zajedno s cijelim duhovnim milosnim organizmom. Znamo da od Oca dolazi
spasonosna inicijativa i da se u toj inicjativi Otac objavljuje. Dao nam je Sina i po Sinu
objavljuje svoju velokodušnu ljubav koju u Sinu daruje nama:"Bog bogat milosrĊem nas je
ljubio neizmjenom ljubavlju u svome Sinu (usp.Ef.2,4). "Tko vidi Oca vidi i Sina"(Iv.14,19)
Sin nam objavljuje neizmjernu Oĉevu ljubav. Ljubav izmeĊu Oca i Sina, koja se neprestano
pokazuje u tijeku ţivota Sina Isusa Krista, "...Razlivena u je u našim srcima po Duhu
Svetome",koji je meĊusobna ljubav izmeĊu Oca i Sina. Duh Sveti, koji nam je darovan od
dana krštenja, nije drugo nego odnos ljubavi: Otac i Sin ljube se u Duhu Svetome. Isus,
objavljujući nam, da je Bog osobna ljubav i da Boţanske Osobe ljube nas osobno, objavljuje
nam tokoĊer kakva treba biti naša ljubav prema Bogu:ima biti osobna ljubav.na sliku
ljubavi koja je u Bogu Trojstvenome Naša osobna ljubav pokazuje se osobito u našoj
molitvi. Ljubav nije nešto sporednoga. Ljubav prema Bogu je udioništvo u ljubav koja
kljuĉa u sv. Trojstvu. Kad sv. Terezija od Isusa definira molitvu kao "ljubav ili razgovor
ljubavi sa Onim za koga znamo da nas ljubi",podrazumijeva ovu ljubav kojom ljubimo i s
njome suraĊujemo..Ljubav,bogoslovnu stvarnost, Bog je razlio u naše duše i tom ljubavlju
ljubimo Boga u suradnji s Boţjom milosti. Razvijamo tu ljubav putem moltve. Sv. Terezija
od Isusa zato mjeri kršćansku savršenost putem raznih stupnjeva molite, jer moltva i ljubav
se, po njezinom uĉenju, nekako poistovjećuju. Sv Ivan od Kriţa će govoriti o ljubavi u kojoj
duša ne upotrebljava drugi oblik kako bi s Bogom komuinicirala, osim vjeţbe ljubavi, jer je
promijenila u ljubav cijeli svoj predhodni naĉin postupanja. (DSp.B,28,2)". Polazeći od tih
tvrdnji sv.Ivana od Kriţa, pisci koji pišu o molitvi tvrde:"da moţemo definirati Duha
Kristova kao"prostor i unutarnju istinu molitve...Da boraveći u Duhu Svetome, izlazeći iz
 20

samih sebe,otkrivamo istiniti ţivot,onu dubinu ţivota u kojoj poĉinjemo biti dar Boţji i dar
za druge...Da u molitvi kušamo prisutnost Duha koji sjedinjuje i veţe dušu u najdubljoj
ljubavi s Ocem i Sinom. Kušanje "sjedinjenja s Bogom po ljubavi",kako piše Ivan od Kriţa,
nije drugo do li najdublja definicija molitve. Molitva je zato najdublji susret imeĊu Boga i
ĉovjeka u ljubavi, koju je Duh Sveti razlio u naše duše.. Ona je uţivanje ljubavi koja se
daruje i koja se dijeli".(Xavier Pikaza, 25 temas de oracion.."Madrid,1982,str.92,93).
Sv.Pavao uĉi u poslanici Rimljanima,8 poglavlje, da je molitva prva meĊu karizmama koje
dijeli Duh sveti.To ne znaĉi ništa drugo do li da je molitva dar Duha svetoga,da ima
nadnaravnu dimenziju,da je udioništvo u ljubavi kojom se Bog ljubi u svom svetom
Triojstvu. S pravom zato moţemo molitvu zvati otajstvom.
Molitva nije samo ĉovjekovo djelo nego je prvenstveno dar, karizma, Duha
Svetoga..Ovo je vaţno istaknuti jer u ovim temeljima nalaze svoje opravdanje one duše koje
se odaju kontmplativnom ţivotu i kako bi se podcrtala eklezijalna snaga molitve. Crkva je
proglasila sv. Terziju iz Lisieux-a "zaštitnicom misija", iako ona nije nikad bila djelatnim
misionarom, ali je njezina molitva u Karmelu bila, za Crkvu u misijama, vrlo prisutna i
efikasna darom Duha Svetoga, snagom ljubabvi koja kljuĉa u Presv. Trojstvu i koja nam je
darovana za dobro naše duše i za dobro duša. U tom kontekstu vrijedi i mišljenje sv. Ivana
od Kriţa kako sam već spomenuo"da malo ĉiste ljubavi vrijedi za Crkvu više nego sva
djela".Ljubav koja ulazi u sklop molitve, treba posebno naglasiti, kako bi ispravno mogli
shvatiti i ţivjeti molitvu i suraĊivati s njom kako bi ona postala što kontemplativnijom
stvarnošću,tj puna ljubavi i prijateljstva izmeĊu Boga i duše..Po bogoslovnoj ljubavi, koja
treba rasti po moltvi, ne ţeli ĉovjeka svesti na ĉistu unutarnjost takove vrste, koja bi svodila
ĉovjeka na "ĉistu unutarnjost", koji bi ţivio nekako u zraku i smatrao da se nesmije posvetiti
i djelatnom radu, jer bi ga taj rad "rastresao".To bi bila kontemplacija prema pojmu grĉke
filozofije. Boţja ljubav voli ljude, a onaj koji ţeli rasti u Boţjoj ljubavi, mora voljeti ljude i
voditi brigu o njima već prema karizmi vlastitoga reda. Bog,po svojoj ljubavi, koja je
"razlivena u našim srcima", poziva po molitvi, prije svega na "obraćenje" to jest vraćanje iz
rastrganosti, u bitno jedinstvo vlastitoga bića,sliĉno onome koje je ĉovjek imao u raju
zemaljskom, i po tome u povezanost s Bogom jednim i trojstvenim."Hoc enim sentite i
vobis quod et in Christo Jesu". Molitva, u koliko ljubav, objedinjuje i proširuje srce.Ĉovjek
koji moli i ide pravim putem molitve i kontemplacije neprestano upire pogled na Boga i na
Isusa Krista,povalaĉi se doduše i u pustinju, kako bi bolje ĉuo Boga koji mu govori po svoj
Rijeĉi,po Svetom pismu,ali osjeća da se mora staviti u sluţbu Boţjega djela u svijetu,meĊu
braćom, već po mjeri dara svoga poziva.Na takav zakljuĉak ga vodi Boţja rijeĉ i Osoba
Isusa Krista,Utjelovljena Rijeĉ Boţja.,Duh Sveti koji proizlazi o Oca i Sina.
 21

Završavam temu o ovom vidu molitve rijeĉima već više puta spomenutog
Katekizma:"Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogosluţju Crkve
naviješta, opominje, priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli...molitva je
uvijek molitva Crkve, ona je zajedništvo u Presvetom Trojstvu"(2655)."Duh Sveti je "voda
ţiva" koja,u srcu moli;"struji u ţivot vjeĉni..On nas uĉi zahvaćati na samome vrelu: Kristu.
U kršćanskom ţivotru ima zdenaca na kojima Krist ĉeka da nas napoji Duhom
Svetim"(2652).
 22

ISUS KRIST I MOLITVA

Na predhodnu temu, u kojoj istiĉem nadnaravnost ljubavi,u kojoj imamo udjela po

krštenju,snagom Duha Svetoga,u ĉijem rastu sudjelujemo, nadovezuje se tema o Isusu
Kristu,koju smo već spomenuli u predhodnom razmišljanju. Isus je posrednik ljubavi koja je
"razlivena u srcima po Duhu Svetom", u naše duše.
Po krštenju ubaĉeni smo u atmosferu vjere,snagom Kristova otkupljenja i darom Duha
Svetoga,kako sam već spomenuo,a to nas ĉini sposobnima motriti svijet i ĉovjekovu povijest s
usmjerenjem na Krista.,Uskrsnulog. Pod voĊstvom pak Duha svetoga vjera posjeduje
unutarnji dinamizam koji usmjeruje djelovanje krštenika na kontemliranje Boţjega lica, po
molitvi, i na osobno i definitivno posjedovanje Krista, pokristovljenje duše.Osim toga, kako
nas krštenje preobrazuje u Krista i ĉini nas kršćanima sposobnioma da Krista upoznamo i
uspostavimo s njime odnose prijateljstva i ukljuĉuje nas u njegovo spasenjsko poslanje,oblaĉi
nas u Kristove osjećaje:(hoc sentite quod et in Christo Jesu), i u zajednicu spašenih. Sve ove
objektivne stvarnosti, unešene snagom krštenja u naše duše, kao sjemenje, sposobne su u
nama rasti, razvijati se i postati u nama personalizirane, baš putem moilitve, to jest da budu u
nama nešto objektivno što postoji kao nešto što je ţivo, osobno. Molitvom prelazimo iz
teoretskog spoznanja u mudroslovnu spoznaju onoga što je objektivno u nama po Kristu: "u
kome imamo otkupljenje ,otpuštenje grijeha" (Kol.2,14). Molitvom, dakle, ulazimo u osobni
kontakt s Bogom, po Kristu, koji nas uvodi u to "mudroslovno,ili drugim rijeĉima
konemplativno, poznavanje Boga, i rasta i ljubavi, u kušanje ljubavi. Putem molitve se
osposobljujemo primiti Boţju rijeĉ, kako bi postala u nama tijelo, ţivotnim asimiliranjem u
našem srcu, shvaćajući srce u bibliskom smislu rijeĉi. (Carlos Palmès,SJ.Battesimo e Vita
religuiosa, Bologna EDH,1974,str.175)

Ovo,recimo tako teološko razmišljanje, nam moţe osvjetliti uĉenje sv.Terezije od

Isusa, koja stavlja Isusa Krista kao središnnju stvarnost u molitvi.(Usp. Jesus Castellano,La
preghiera cristiana,amicizia con Dio,in Aa.Vv,Torino 1982,205-232; Santa Teresa di
Gesù,Temi di spiritualità, Teresianum 1991,škripta,str.72-88)).Ovu središnu stvarnost Krista u
molitvi treba posebno naglasiti iz više razloga..Isus Krist, prije svega, po ovoj svojoj
prisutnosti u nama, oslobaĊa molitvu od svakog sumnjivog misticisma i svakog pokušaja
 23

interpretacije molitve u kljuĉu intimizma., a zatim sve usmjeruje na Krista i na zajedništvo s

njim.
Oĉito je to po samoj definiciji što o molitvi daje sv. Terezija. Terezijanisti, kad govore
o Terezijinoj kristologiji, govore o"egzistencijanog kristologiji",ili ĉak o "kristopatiji" kako bi
naglasili ţivotnu snagu iskustsva, ţivljenja u Kristu, ţivotnom ulaţenju u Kristovo otajstvo,
po molitvi.U svom poznavanju Krista i suţivota s njim sv. Terezija od Isusa, nadahnjuje se
osobito na evaĊelja. Kod sv. Ivana evaĊeliste ona je posebno uspjela spoznati i ţivjeti po
sadrţajima kljuĉnih rijeĉi ovog evanĊeliste kao što su:Isus-ţivot,istina,svijetlo i vrata. Kroz
povijest samaritanke,slijepoga od roĊenja, Lazara kojega je Isus uskrisio, pa kroz jake Isuse
rijeĉi, kada govori o ljubavi prema bliţnjemu, obećanju nastanjenja u dušama, svećeniĉke
molitve, mira Uskrsnuloga. Stiĉe, iz ti navoda, svijest da bez Krista se ne moţe ništa
ĉiniti.Jednom rijeĉju:Terezijin Krist je onaj od kojega se ţivi, s kojim se suţivi.
Sv.Pavao je pak za Tereziju, najbliţa toĉka dodira s iskustvom Krista. To je bez
sumnje zbog toga što je slavni Krist provalio u njezin ţivot kao što je provalio i u
Pavlov.Štujući sv. Pavla ona će posuditi Pavlove rijeĉi kojima on izraţava svoje kristološko
iskustvo,što sveti Pavao spominje u autobiografskim tekstovima, u poslanicama Galaćanima,
Filipljanima i Kološanima, kako bi opisao kako se ţivi i umire s Kristom. Za Tereziju Krist je
Bogo –Ĉovjek.Njegovo je ĉovještvo stavrno,istinito i autentiĉno,polazište spasenja i
osloboĊenja.
Krist je posrednik, uĉitelj i put prema Trojstvu. PotvrĊuje,kroz svoje iskustvo, da je
Uskrsnuli u središtu kršćanske mistike u povezanosti sa svetim Kristovim ĉovještvom da je
ta povezaanost,stvrana realna,iako je Kristovo Ĉovještvo slavno i proslavljeno.Osobito
je sv. Terezija, opisala stupnjevitost svoga iskustva Krista u knjizi"Zamak duše" u
kojem se oĉituje kristocentriĉni hod Isusovog uĉenika,koji po krštenju posvješćuje tajnu
vlastitog postojanja u povezanosti s Kristom.Najprije opisuje traţenje Krista kako bi ga
susrela.Slijedi zatim osluškivanje njegove rijeĉi kako bi se otrkili njezni zahtjevi.
Osluškivanje postaje zatim nasljedovanje Krista sve do otkrivanjna i prihvaćanja
potpunog izbora i opredjeljenja za Krista i tada se pojavljuje, kao plod, milost zajedništva
po kojem se duša predaje Kristu, za Krista..Iza toga izbora raĊa se u duši unutarnja
privlaĉnost prema Uĉitelju koja se pretvara u iskustvo biti "skriveni s Kristom u Bogu"
a po tome iskustvu je otvoren put do preobraţenja u "sjedinjenju" s Kristom bilo u
kontemplativnom bilo u djelatnom ţivotu.U konaĉnici duše koje su stigle" po oĉima
uprtim u Krista" ,do duboke povezanosti s Kristom,po molitvi, bolje i dublje poznaju tajne
ĉovjeĉanstva i s većim se ţarom zauzimaju kako bi sluţili Boţjem planu u odnosu na spasenje
ljudi. Povezanost s Kristom dovodi k klananju Bogu Trojstvenome.ljubav prema Kristovu
 24

Ĉovještvu produţeje se i oĉituje u velikoj ljubabvi prema ĉovjeku koja ima obiljeţja
Kristove ljubavi. Smisao i vrijednost sluţenja ljudima se tada mjeri po samom Kristovom
sluţenju djelu spasenja,kako bi doveli svu raspršenu djecu pred Oca; objavili svakome
ĉovjeku njegovo dostojanstvo Boţjeg djeteta,koji je stvoren na Boţju sliku i priliku, i koji je
postao hram Boţji, i pozvan na zajedništvo s Bogom, jer je,kako je napisano u "Gaudium et
Spes":najdulji razlog ljudskog dostojanstva je u njegovom pozivu na zajedništvo s
Bogom"(19).
"Ako vaša molitva ne bude zato,znajte da ste iznevjerili svoj poziv",rekla je sv.Majka
Terezija svojem potomstvu!
Što sam iznio o znaĉenju Krista u molitvi, prema uĉenju Majke Terezije, daje nam jasno znati
zašto!Kada se"upiru oĉi u Krista", na naĉin kako uĉi sv. Terezija, postaje se Krist. Ostvaruje
se tada u duši autentiĉna ljubav.Ĉovjek diše Kristovom ljubavlju i njegovom ljubavlju ţivi za
Krista mistiĉnoga,što je Crkva. "Marta i Marija",kontemplacija i akcija, suţive skladno u istoj
duši.
Usput reĉeno:to je"mješani ţivot (vita mixta),Terezijinog Karmela. Karmel ide
najprije k tome,da po molitvi stekne"mudroslovno znanje", kontemplaciju, da se sjedini s
Kristom, idealno u "molitvi sjedinjenja",onda i idealno djeluje u djelatnom apostolatu, i bira,
onaj rad, kako bi i druge duše doveo do tog "mudrsolovnog stanja",kako to istiĉu naši
teolozi,tako zvani Salamanticenses,iako se, naĉelno, ne iskljuĉuje ni drugi rad ako je to Crkvi
potrebano ili poslušnost pošalje.
Spomenuli smo u uvodu nešto o raznim pokretima molitve danas, i o nepovjerenju
prema njima. Što sam iznio u ovim recima ,o Kristu u molitvi, vrijedi kao provjera raznih
molitveni pokreta danas,kako bi provjerili njihovu autentiĉnost. Za produbljenje ove teme,za
što dublji susret s Bogom upućujem na brojeve"Katekizma Katolićke Crkve",posebno na
ulomak koji glasi:""Sin Boţji postavši Sinom Djevice nauĉio je moliti svojim ljudskim
srcem.Nauĉio je od majke koja je u svom srcu ĉuvala sva"velika djela Svemogućeg i o njima
razmišljala...Njegova molitva provire iz tajnoga vrela, kako daje naslutiti u doba od dvanajst
godina"da mi je biti u onome što je Oca mojega.Tu se poĉinje objavljivati novost molitve u
punini vremena:sinovska molitva, koju je Otac od svoje djece oĉekivao, napokon će ţivjeti
sam Sin jedinac u svom ĉovještvu s ljudima i za ljude"(2599)To je misao dostojna paţnje
osobito za Terezijin Karmel, kada razmišlja i posvješćuje svoje poslanje u Crkvi kao
molitelja:"...povezani s ljudima i za ljude", po Krista.
 25

IVAN OD KRIŢA UĈITELJ KONTEMPLACIJE

Kako su, posebno karmelićani i karmelićanke, pozvani na dublju osobnu

molitvu,mudrosnu molitvu ili kontemplaciju, i na susret s Gospodinom,dobro je obratiti
paţnju jednoj od najprivlaĉivijih tema molitve kojoj sv. Ivan od Kriţa daje posebno mjesto
u svojim djelima.To je tema o kontemplaciji.Mnoge duše ţele se što dublje povezati s
Gospodinom, a kako postoji danas neka zbrka oko molitve,zbog brojnih pokreta molitve,pa
i krize molitve,dobro je ĉuti ovog neprijepornog uĉitelja molitve, o onoj molitvi, koja se
zove kontemplativnom i koja je dostupna onome tko se ozbiljo uputi putevima molitve,što
je u logici onoga što smo dosad iznijeli o molitvi.
Sv.Ivan od Kriţa na široko raspravlja o toj temi u svojim djelima. Kao dugogodišnji duhovni
voĊa duša, uvjerio se da mnoge duše stiţu do praga kontemplacije a da o tome nisu ni
svjesne.Ima onih duša, piše ovaj uĉitelj Crkve, koje mole a misle da ne mole kao što ima duša
koje misle da mnogo mole a zapravo jedva mole.(Uspon, prolog 6). Uzima pero i piše o toj
temi jer ima"mnogo duhovnih uĉitelja koji ĉine štetu dušama.(Ţivi plamne ljubavi,3,31).
Ima jednostavnih duša koje ne znaju šta bi rekle Bogu u svojoj molitvi.a ipak se
sabiru,stavljaju se u Boţju prisutnost i postaju uistinu kontemplativne.Ima,na suprot, duša
koje misle da su kontemplativne,zato što se sluţe nekom metodom (primjerice istoĉnjaĉkom),
Zaboravlja se pri tome,tvrdi Ivan od Kriţa, da kontemplatirati,nije samo neki oblik
molitve,nego da je to sam korijen molitve,korijen sviju oblika molitve. Kontemplirati, motriti,
je isto što teologalno raspoloţenje onaga koji moli. Što je kontemlativno raspoloţenje,o tome
je već bilo rijeĉi kada smo govorili,posebno o"ljubavi Boţjoj koja je razlivena u našim
srcima".Kako bi se ostvarila kontemplacija, koja je dostupna svakome, Ivan od Kriţa istiĉe
da je pri tome vrlo vaţna i kljuĉna rijeĉ:"sabrati se".Treba primjetiti da se rijeĉ"sabiranje" ne
odnosi se na jednostavno traţenje"pounutrašnjenja".Mnogi naime smatraju
"pounutrašnjenje",kao kopanje i poniranje u svoj"Ja" ili povlaĉenje u neku pećinu,na naĉin
Robinsona Cruse, ili povlaĉenje zbog zasićenosti društvene mase ljudi, pa se ide na neki
otok.Ne radi se tu ni o"sabranosti" ili povuĉenosti zbog strašljivosti ili srameţljivosti, ili
osjećaju manje vrijednosti, jer misle da će ih progutati dinosaurus.Po ovoj zadnjoj vrsti duša
 26

treba paziti osobito u procjeni onih duša koje se ţele opredijeliti za ĉisto kontemplativni
ţivot,u klauzuri.
Valja zato naglasiti da je"sabranost", o kojoj govoriu sv.Ivan od Kriţa, teologalna
sabranost o kojoj pjeva u 40,2 strofi svoje knjige Duhovni Spjev:" Moja je duša već
ogoliĉena, odcjepljena, sasma odvojena od sviju stvorenih stvari,iznad i ispod.- Tako je ušla
u unutarnju sabranost.- Ušla je s Tobom da ni jedna stvar ne moţe stići do dubine intimnog
iskustva što u Tebi posjedujem". Kratka analiza ovih rijeĉi istiĉe da su kao tri sastavnice koje
ulaze u"teologalnu sabranost" ili "motrilaĉku sabranost", o kojoj govori ovaj mistiĉni uĉitelj.
Treba se odvojiti od svega što raspršava, koncentrirati svoje snage i ući u osobno zajedništvo
s Bogom. Drugim rijeĉima: mi se sabiremo kada je ĉist naš put od navezanosti, kada
poĉistimo našu nutrinu, uranjamo u Boga, ali ne da padnemo u ekstazu pred motrenjem
slobodnog prostora nešega "Ja", nego da se klanjamo Bogu koji stanuje u duši. Slijedi da
"sabranost" sv. Ivana od Kriţa, nije isto što obraćanje paţnje, koncentrtiranje vanjskih sjetila,
mašte, razuma.On doduše sve to podrazumijeva, ali ide dalje i istiĉe da je "sabranost" iznad
svega afektivnoga jer:"Duša se sabire snagom volje u Bogu". (3Uspon,28,6). Srce je naime
ono što rastresa našu maštu a ne obratno!
Krajnje stajalište putovanja prema vlastitoj sabranosti nije drugo nego samo Presv.
Trojstvo:Otac,Sin i Duh Sveti,koji stanuju u duši:"Zato duša koja treba tu istinu otkriti,mora
izići iz sviju stvari, kako nebi bila navezana, ni osjećajem ni voljom, i tako ušla u duboku
sabranost u samoj sebi.
Kako bi duša prepoznala stvarnost sabranosti, o kojoj govori sv.Ivan od Kriţa,
potrebno je obratiti paţnju na tri stvari:a) da je sabranost plod Boţjeg poziva. Već smo rekli, a
sada ponavljamo sa sv. Ivanom od Kriţa,da je Bog onaj koji prvi ljubi, koji ĉini prvi
korak,onaj koji odabire i zove dušu:"Shvati da te u to skrovište On poziva.Uţivaj i raduj se u
svojoj unutarnjoj sabranosti s Njim,jer ti je blizu.Tamo ga ţeli tamo mu se pokloni". b)
Ĉinjenica da je Bog;"Bog skriveni",da nam izmiĉe tajna naše nutrine.Tim više jer Bog stanuje
u nama. Potrebno je puno nastojanja i vremena, a posebno mnogo milosti, da otkrijemo
vlastitu nutrinu u kojoj Bog stanuje. Ne smijemo smetnuti s uma da smo u potrazi otkrivanja
Boga u vlastitoj nutrini..c) :Treba konaĉno upamtiti da sabranost, kako je shvaća sv.Ivan od
Krtiţa, se ostvartuje u "izlaţenju iz stvari, da bi ušli u sebe,izlaziti iz sebe kako bi susreli
Boga u njegovu biću i u ljepoti stvora. Blago molitve,iznutra i izvana, kao da se prelijevaaju
iz dvije spojene posude,iz jedne u drugu , Bog zaposjeda obe posude.(Duh.Spjev,1,20).
Kao što se stiĉe navika voziti, putem ĉeste voţnje,tako se stiĉe ljubav Boţja, putem
vjeţbi razmatranja. Po razmatranju moţemo postići naviku ili stanje Boţje prisutnosti,do
"ljubavne paţnje" ili ljubavne spoznaje o Bogu.Nedvojbeno je ,piše Ivan od Kriţa, da po
 27

vjeţbi razmatranja, ostvaruju se trenutak kada molitelj primjećuje da mu više nije potrebno
razglabati, razumovati, kako bi kušao Boţju blizinu. Malo po malo, gotovo neprimjetno, taj se
"mehanizam" razmatranja mijenja. Duša se naĊe u otajstvenoj novini, kada primjeti da joj
razmaatranje, razglabanje, ne koristi kao što je prije koristilo.(2 Usp,12,17). Duša sve to
doţivljava najprije kao u nekoj magli, u nemirima, krizi, u sumnjama. Vrijeme je da duša tada
otkrije da se nalazi na prijelazu, iz molitve – razmatranja, u kontemplativnu - molitvu.To je
prijelaz, korak, što nije tako lako provjeriti.To je trenutak u kojem se primaju kvalitetne Boţje
milosti.To je trenutak u kojem se odluĉuje molitveni poziv mnogih duša koje su pozvane na
svetost.
Kako bi otkrili taj prijelaz iz razmatranja u kontemplaciju sv. Ivan od Kriţa je dao tri
znaka kako bi to prijelazno stanje otkrili.:- obrazlaţe znakove te prekrtetnice u (Noć,I,9-10) –
II Uspon,12-15).Raspreda o znakovima ulaza u poĉetnu kontemplaciju.-Daje upute molitelju i
njegovom duhovnom voĊi. Opetovno opisuje, u Usponu-Noći, tri znaka prijelaza iz jednog
stupnja molitve u drugi a to su:a)Nesposobnost razmatrati i kada se pokušava razmatrati taj se
pokušaj doţivljava kao nešto praznoga i mehaniĉnoga. b)Ne doţivljava se zadovoljstvo ni u
boţjim ni u starima zemaljskim.Nestanak osjećaja je potpun u trenutku kada se hoće
razmatrati. c) Pored takvog stanja molitelj se osjeća koncentriranim kada se u molitvi opusti,
bez razglabanja, i kada se stavi u jednostavno raspoloţenje prisutnosti i ljubavne paţnje pred
Gospodinom..U isto vrijeme raĊa se u duši molitelja, unatoĉ prvotne dezorijentacije,ĉudna
briga kako sluţiti Gospodinu Bogu s većom vjernosšću.
Svi ovi znakovi trebaju biti skupa prisutni kako bi se utvrdilo da se radi o prvom
koraku ulaska u poĉetnu kontemplaciju. Ili drugim rijeĉima:otkriva se da je duša porasla u
teologalnoj kvaliteti molitve da je na pragu kontemplacije
Zaslugom Ivana od Kriţa upoznati smo s ovim oblikom razvoja molitve,tj. razvoja
prema obliku molitve,motrenja, koja se moţe postići upornim radom duše kojeg podrţavn
milost boţja. Ivanova je zasluga da je došlo do ovih saznanja u pogledu razvoja molitve i tako
dobili odgovor na objekcije koje su tvrdile da, kako duša niti misli niti razglaba u takvom
obliku molitve, da ne koristi boţje darove, da gubi vrijeme.MeĊu osporavateljima su oni
protiv kvijeketizma, 19 stoljeća, a onda od polemike o "zadobivenoj konmtemplaciji,
(Contemplatio acquisita), s poĉetka prošlog stoljeća, sve do prispodobljavanja ovoga oblika
molitve s istoĉnjaĉkim meditacijama, na kraju prošlog stoljeća. Na karmelićanima je boriti se
protiv osporavanja i primjedaba protiv ovog oblika poĉetne kontemplacije, koja je dosptupna
vjernom molitelju. Mjera kršćanske ljubavi, koja je bit molitve, mjerila se kriterijima "mnogo
misliti i razglabati".MeĊutim Ivan od Kriţa se nije nikada odrekao svoje ljestvice vrednota, po
 28

kojima je postao originalan. Iako je bio kroz stoljeća osporavan danas se prihvaća njegovo
mišljenje kao originalno otkriće.
Preostaje nam još odgovoriti na pitanje:što uĉiniti kako bi došli do praga
kontemplacije, motrenja? Tko ţeli, a karemlićani i karmelićanke bi trebali ţeljeti, po
udioništvu u kontemplativnoj karizmi svojih duhovnih roditelja, kako to istiĉu konstitucije
bilo braće bilo sestara, uĉiniti slijedeće korake:1) nastojati steći spoznaje i sadrţaje Kristovih
otajstava ,putem ĉitanja, ustrajnih molitvenih vjeţbi; 2) steći izvjesnu zrelost u teologalnoj
sabranosti, ne samo u trenutcima molitve nego kroz cijeli dan; 3) nastojati uspostavljati sve
dublju osobnu povezanost izmeĊu sebe i dragog Boga; 4) podrţavati produţenu
povezanost,umom i srcem,sa stvarnostima kao što su:Bog,Krist,Kristova otajstva, istine vjere
i u tome biti postojani; 5) imati strpljivosti i znati prelaziti iz razumovanja, razmatranja, u
podrţavanje njeţnog i afektivnog motrenja Boga,Isusa Krista; 6) ne uznemirivati se zbog
pokretljivosti mašte niti zbog slabe osjećajnosti u onome što ĉinimo.;7) znati se nadati i znati
moliti za milost ove poĉetne kontemplacije sa sviješću da je ona ĉisti dar.Vremenom
prevladavladat će u ţivotu molitelja sabranost i urodit će kvalitetom i u liturgijskoj i u
usmenoj molitvi, u biblijskom ĉitanju.Sve će to pridonijeti njeţnosti i pounutrašnjenju, što
prije nije bilo prisutno u duši. Svjedok je sam sv. Ivan od Kriţa, koji je uspio njegovati, u isto
vrijeme sve oblike molitve, sve do kraja ţivota, poštujući pri tome posebnosti svake od njih.
Kao što on ne odobrava raspoloţenje duše, koja prekida unutarnje zajedništvo"zbog
glasnosti mašte"(Ţivi plamne ljubavi,3,52), jednako tako osuĊuje izmišljanje ceremonija i
rijeĉi koji više sluţe rastresanju nego molitvi."Gospodin nas je nauĉio samo jednu molitvu a
to je Oĉe naš i uĉio je, da je sa ţarom ponovimo mnogo puta.(3 Uspon,44,4).
Vrijedno je zabiljeţiti kako je sv. Ivan od Kriţa, izraziti kontemplativac i mistik,
povezivao kontemplativnu molitvi s drugim oblicima molitve, posebno liturgijske
molitve.Jedno svjedoĉanstvo o njemu biljeţi:" Po onome što sam spoznao iz moga općenja sa
spomenutim ocem Ivanom od Kriţa, mogu posvjedoĉiti da je bio uvijek u molitvi, hvaleći
Boga. Promjećivalo se to posebno u povodu blagdana, u liturgijskom vremenu....Ako je bilo
vrijeme muke Isusove, (Korizma),primjetilo se da ga ta okolnost zahvaća.Ako je bilo boţićno
vrijemne pokazivao je njeţnost:Tako i u povodu drugih blagdana.(Proces,45). U jednom svom
pismu sveti Ivan od Kriţa piše:"Ovih dana Duhova nastoj biti zauzet ţeljama da doĊe Duh
Sveti, a na Uskrs,i poslije Uskrsa,nastavi ţivjeti u prisutnosti (toga otajstva).Takva neka bude
paţnja na to, i poštovanje prema tome,da se ne obazireš na drugo,bilo da se radi o stvarima
koji iziskuju trpljenje, ili druge vrste neugodnosti. Svih tih dana,iako ima nedostataka u
kući,prijeĊi preko njih, iz ljubavi prema Duhu Svetome,jer treba biti u miru i smirenosti duše
u kojoj se On udostojao stanovati"(Pismo,20).
 29

Slijedi da kontempliranje ne treba poprimati rafinirane stilove ili stavove.Ona u

svakom vjerniku slijedi normalne tokove kršćanskog iskustva. Ona ĉini da budu sve više i
više prozirni i transcendentni. Kontemplativno iskustvo ne ograniĉava se samo na prostor
molitve i ţivot vjere.Ono obuhvaća sve prostore vlastite egzistencije,do te mjere, da se moţe
govoriti o osjetnoj kontemplaciji ili o tankoćutnoj kontemplaciji. Kontemplacija se hrani
cijelim bićem i djelovanjem molitelja"Jer,kao što je bilo u stanju iskonske nevinosti, našim je
praroditeljima, sve što su vidjeli, govorili u raju, sve im je sluţilo za dublje kontemplativno
iskustvo, jer im je bila podloţna i usklaĊena osjetna strana s razumuom; tako i onaj ĉija su
sjetila proĉišćena i podloţna duhu, u svim osjetnim stvarima od prvog trenutka, izvlaĉi
ugodno doţivljavanje i kontemplaciju Boga.(Uspon,3,26,5).(Uspredi ĉlanke, na ovu temu, iz
ĉasopisa španjolskih karmelićana:"Orar"; Katekizam Katoliĉke Crkve,brojevi: 2709 – 2719)..

UMRTVENOST I ODCJERPLJENJE

Molitveni i konteplativni hod po molitvi, prema sjedinjenju s Bogom po ljubavi, mora

biti isprepletena mrtvenjem i odscpljenjem od svega što nije Bog,tvrdi sv. Ivan od Kriţa.
Sv.Terezija od Isusa dodaje da molitva i udoban ţivot ne idu zajedno, a poniznost zadaje šah
mati Kralju, što e Krist Gospodin..Sv. Ivana od Kriţa, zbog svoga stava bio je kroz izvjestan
period osuĊen kao ne human. Poslije produbljenih studija njegova sustava shvatilo se da
njegov govor o mrtvenju i odcjepljenju nije govor o poništenju nego govor o slobodi o porivu
ljubavi duše koja ţeli upotrjebiti sve svoje energije kako bi uklonila, uz suradnju s milosti,
zapreke ljubavi, zadobila sjedinjenje s Bogom, u kojem molitva ima veliku ulogu.."Ljubav je
jaka kao smrt",tvrdi Pismo.Taj poriv ljubavi duše pun je gorljivosti koja potiĉe dušu, pun je
nade koja je podrţava u nastojanju. Obuzeta takvin porivom duša ţeli ići do kraja putem
logike ljubavi kako bi se povezala s Bogom. Duša je tako odluĉna da je spremna" ne ubrati ni
cvjetak",kako sv, Ivan stavlja u usta duše koja se odluĉila poći pute "sjedinjenja Bogom.(Duh.
Spjev,3 strofa).
Treba primjetiti da sv. Ivan od Kriţa uĉi da odcjepljenje ili "ogoliĉenje" što on
naziva"desnudez", ne traţi se radi "ogoliĉenja" samoga nego radi toga što je ono u logici i
dosljednosti sjedinjenja s Bogom ljubavi,kamo molitva vodi."Stanje sjedinjenja, piše Ivan od
Kriţa, se sastoji od toga da je duša,u odnosu na volju, preobraţena u volju Boţju, tako da u
njoj nema ništa što bi se protivilo Boţjoj volji, nego je u svemu i po svemu pokreće samo
 30

volja Boţja".(Uspon,I,XI,2).Treba podcrtati da je u ovoj divnoj definiciji istaknuto da se

odcjepljenost, ogoliĉenje,odnosi na volju, na ljubav i da je odreknuće,mrtvenje,druga strana ili
lice ljubavi.U ovoj formulaciji sv. Ivan od Kriţa se temelji na uĉenju sv. Tome akvinskoga o
psihologiji ljubavi, u kojem se istiĉe da, kada ljubimo, raĊa se u našem osjećaju,odnosno u
našoj volji, naklonost prema onome što ljubimo.Što više ta ljubavna naklonost raste, tim više
zagospodari voljom ljubav prema onome što volimo. Kada ta naklonost zavlada cijelim
srcem,ono ne osjeća više drugu naklonost, nego predaje se sasma onome što ljubi. Putem te
naklonosti ono što volimo postaje na neki naĉin prisutno u srcu i vlada njime,i dosljedno
potiĉe srce da u toj logici djeluje. U našem obiĉnom govoru znamo reći"imam ga u srcu";
svakako to ne znaĉi da ga imamo fiziĉki u srcu,nego da u našem srcu postoji naklonost prema
onome koga volimo. Pomislimo, primjerice, na majĉinsku ljubav prema svome djetetu!
Naklonost prema djetetu potiĉe majku da se za dijete brine,da bdije nad njim,da ga obasiplje
dobrotom, da pruţi bezbroj dokaza ljubavi. Spremna je na sve ţrtve.Kada, predtpostavimo da
je taj objekt ljubavi sam Bog, ili radije volja našega Boga, onda se takvi osjećaji, porivi
ljubavi prenose na njega.U svojoj konkretnosti volja Boţja znaĉi da Bog ima pravo da
njegova volja bude prihvaćena od njegovih stvorenja, da ga njegovo stvorenje slavi, sa
slobodnim prianjanjem njegovoj svetoj volji. Pretpostavimo sada da je jedna duša dokuĉila, u
potpunosti, to"Boţje pravo" da se njegova volja prihvati, ljubeći ga iznad svega, moţemo
shvatiti, da se u takvoj duši raĊaju osjećaji prema Bogu sliĉni onima što smo spomenuli da se
raĊaju u duši jedne majke prema svome djetetu.U svakoj duši koja ljubi Boga takva naklonost
postoji,i kao ulivena bogoslovna ljubav zajedno s krsnom milošću, koja potiĉe volju. Doduše,
ĉesto puta, uz takvu ljubavnu naklonost postoje i druge stvari koje ljubimo,bez obzira da li su
u skladu s voljom Boţjom; dapaĉe ĉesto nisu u skladu s voljom Boţjom.
Sve stvari ljubljene na taj naĉin takoĊer zauzimaju prostor srca i svaka raĊa naklonost
po kojoj je ljubimo.Jasno je da volja, u kojoj uz volju boţju, postoje odreĊene druge
naklonosti i poticaji nije potpuno"obuzeta" boţjom voljom: ljubi Boga a ljubi i storenja, koja
nije u skladus ljubavlju pema Bogu.Tada je u duši ljubav koja je podijeljena jer ljubi
stvorenja, ne samo ukoliko su odnosu s Bogom,što je ispravno,nego ih ljubi radi njih
sami.Tada se u duši dešava da uz ljubav boţju nalazi se i samoljublje. Duša se onda sad
odnosi na ljubav boţju sad opet na onu drugu ljubav:duša je podvojena. Ako pak duša se
odrekne ljubiti storenja radi nji samih,e ne dozvoljava da ih takva ljubav pobijedi, i nastoji ih
ljubiti samo u skladu s voljom boţjom,i usmjeruje ljubav koju ima prema njima po volji
boţjoj, u skladu s voljom boţjom, tada duša ukljuĉuje svoju ljubav prema stvorenjima u
ljubav boţju,i tada se moţe reći da ne ljubi drugo osim volje boţje.Tada ljubi sve u Bogu, po
volji boţjoj.U tom sluĉaju volja boţja postaje jedini pokretaĉ ljubavi. (Gabriele di s. Maria
 31

Maddalena,L'.unione con Dio secondo s.Giovanni della Croce,Roma III ed.1961,70 ssq).
Treba istaknuti da Bog ne zabranjuje da volimo stvorenja. Bog ĉak nareĊuje da ih volimo,ali
da ih volimo u njemu,u skladu s njegovom voljom.
U procesu usaglašavanje s voljom boţjom ukljuĉuje se mrtvenje,odricaanje ili
ogoliĉenje,("desnudez"),Ivana od Kriţa."Nije vaţno što je ptica vezana sa uţetom ili tankom
vrpcom,ne moţe letjeti.Istina tanka vrpca se lakše kida od uţeta,ali dogod se ne prekine, ptica
ne moţe letjeti"(Uspon,I,XI.4).To vrijedi i za dušu: dogod se ne odcijepi,odreĉe svake
navezanosti, pa bilo i od svojevoljne nesavršenosti,volja se ne moţe preobraziti u volju boţju,
jer volja boţja nije jedini impuls ljudske volje.
Kako bi podcrtao kako je umrtvenost ili ogoliĉenje potrebno kako bi se postiglo
preobraţenje u sjedinjenju s Bogom sv, Ivan od Kriţa definira ovako ljubav:Ljubav je:"ogoliti
se radi Boga od svega što nije Bog"(Uspon,II,V,7).
Kako sv. Ivan od Kriţa ţeli dovesti dušu u stanje najdubljeg sjedinjenja,istiĉe da duša
"treba se odreći svakog osjetnog okusa koji nije jedino na slavu i ĉast Boţju"(Ondje,I,XIII,4).
U povezanosti s molitvom "ogoliĉenje" prolazi razne faze, i doţivljavanja. Sv.Terezija od
Isusa o tome govori kada, kroz prispodobu o"polivanju vrta" opisuje rad bilo duše bilo
Gospodina. O tome ćemo kasnije govoriti.Osim toga tome pomaţu i razni oblici molitve:
liturgijska,ĉasoslova, meditacija,o kojima takoĊer govorim u ovom prikazu.
Kada duša se stavi na put molitve i nastoji napredovati u ljubavi i prijateljstvu s
Bogom.i isprepliće svoj molitveni hod s odricanjem i "ogoliĉenjem"kako bi ljubila Boga i u
skladu boţje ljubavi sve ljude, djeluje i Bog u duši."Ako duša traţi Boga, još više Bog njezin
ljubljeni Gospodin, traţi dušu"(Ţivi plamen ljubavi,III,28).Ovim rijeĉima sv.Ivan od Kriţa,
ţeli utješiti duše, kako bi ih ohrabrio, jer Gospodin ne pruţa samo slatkoću nego stavlja dušu i
na kušnju, na kušnju suše, kako bi ih odvikao od djetinjarija i pomogao da sazrijevaju u
ljubavi. Po tim kušnjama suše, koje se doţivljavaju osobito u molitvi: na poĉecima molitve
duša je osjećala neku radost i utjehu ali od jednom se sve mijenja, nastaje suša.
Treba uoĉiti da ti nije nazadovanje nego poziv na napredovanje.Već sam nešto rekao o
oblicima suše kada sam govorio, o sv.Ivanu od Kriţa, kao uĉitelju kontemplacije.O prijelazu
iz meditacije u poĉetnu kontemplaciju.
Dodao bih ovdje samo nešto u "tamnim noćima" i zašto ih sv. Ivan naziva
"noćima",koje prate molitvu u daljnjem rastu u ljubavi prema Bogu.
"Tama" se dogaĊa zato što se više razvija duhovni teologalni ţivot sve se više duša mora
oslanjati na boţje djelovanje a to djelovanje je"tama za razum" Potreba noći je zbog razvoja
teologalne ljubavi,a što se više ona razvija tim više se duša mora oslanjati na Boga kako bi
postigla puninu toga razvoja.Duša koja aktivno djeluje snagom teologalnih kreposti osjeća da
 32

je napredovala i da stvarno voli Boga u isto vrijeme osjeća neko zadovoljstvo vlastitoga rada i
osjeća da je spremnom uĉiniti i druge korake u tom smjeru.Takva svijet uzrokuje u duši
osjećaj nekog zadovoljstva,koje iako nije grešno,moţe biti subtilno i podsvjesno
sebeljublje.Sveti Ivan od Kriţa istiĉe,da Bog tada uzima svu inicijativu,osobito ako ţeli
podijeliti posebne milosti nekoj duši,da je ĉisti kroz"duhovnu pasivnu noć",kako bi dušu još
više osposobio da samo njega ljubi i sve u njemu.O.Gabrijel od sv.M.Magdalene istiĉe da se
pri tome radi o posebnoj boţjom milosti.Takvu je noć proţivljavala sv. Terezija od Malog
Isusa i sv. Terezija Margareta Redi,koja je pitala svog duhovnog oca"Oĉe,da li ću se
spasiti".Bilo je to u samo predveĉerje njezina ţivota,a posjedovala je takvu ĉistoću duše da je
tradicija nazvala"Ljiljanom iz Firence"(Ondje,208)
Dok za produbljenje ove teme upućujem na djela sv. Ivana od Kriţa,završavam ovaj
vid hoda u molitvi rijeĉima sv.Ivana od Kriţa:"Ako duša dakle bude ĉinila što je u njezinoj
moći,tj.ako stigne do stupnja potpunog ispraţnjenja i razbaštinjenja od sviju stvari, nemoguće
će biti da Bog propusti uĉiniti što je potrebno s njegove strane, tj. da se kominicira duši barem
u tajnoj šutnji.Nemogućnije je i od absurdne pretpostavke da zraka sunca ne sjaji na vedrom
suncu".(Ţivi plamen ljubavi,III,46-47). Potkrijepimo ove smjerniceo mrtvenju i odcjepljenju s
onim što preporuĉuje "Katekizam Katoliĉke Crkve", osobito kad govori o "pomanjkanju
vjere" i "duhovnoj lijenosti, o neodvojivosti molitve od kršćanskog ţivota"("732 –
2733;2745)).
Htio bih upozoriti,bez ulaţenja i "psihološka razglabanja" i u"psihološki govor" jer su
moja razmišljanja više praktiĉog obiljeţja, na jednu ĉinjenicu u kojoj se sebeljublje moţe
uvući, a da to ne primijetimo. Moje upozorenje se odnosi na dva temeljna stremljenja u
ljudskoj psihi a to je "odraţi se" i "afirmirati se" Kako bi se "odrţali",moramo primjerice jesti.
Kako bi "se afirmirali", trebamo naći, primjerice svoje mjesto u društvu i u zajednici u kojoj
ţivimo. U te temeljne ĉovjekove teţnje moţe se uvući, a i uvlaĉi se, na vrlo profinjen naĉin
ĉovjekovo seljublje, što prijeeĉi hod u Boţjoj ljubavi. Što moţe zavesti ĉovjeka na krive
putove i na krive korake.Kada se radi o"odrţavanju sebe",osim hrane ima osoba koji traţe i
nastoje imati sve komotnosti. Kada se radi o zdravlju, nema na svijetu ljeĉniĉki pretraga koje
ne traţe kako bi otkrili svoje bolesti ili zdravstveno stanje.Zapravo traaţe svoju afirmaciju na
kriv naĉin. Bez obzira,da li to dotiĉe razinu patološkog ili ne, ono ima svoj negativan utjecaj
na molitveni ţivot, na zajednicu, ako u zajednici ţive. Još je gore,ako se to odnosi na temeljnu
teţu"afirmiranja sebe" ,ako se u tome krene putovima egoizma, pretpostavljaući da se radi o
"zdravim"osobama",koje ţive u zajednici.Primjerice govor:"Nisam prihvaćen od
zajednice".Pitam se da li je,barem redovito istina? Prinjerice, ako bi to bilo istina onda bi
trebalo staviti u pitanje samu zajednicu:da li je ona kršćanska ili da li je ona uistinu
 33

redovniĉka? Ima još jedna mogućnost krivoga "odrţati se" i krivoga"afirmirati se" a to je
nametati zajednici svoja gledanja i izlaziti iz okvira vlastite karizme i ţeljeti je nametnuti bez
da se ona provjerava kroz posredništvo poglavara i kroz posredništvo zajednice,posredništvo
Uĉiteljstva: Još gore, ako se to pojavi u osoboma poglavara koji pristupaju samovoljno
rješenju problema. To nisu teme izmišljene koje navodim,nego se ĉesto pojavljuju u ovo
vrijeme kada je narastao individualizam, ĉisto racionalni pristup rješavanja problema, a manje
se planira i ţivi po uputama Uĉiteljstva Crkve, vlastitih pravila i konstitucija, ako se radi o
redovniĉkim zajednica. Zar nisu sve što sam nabrojio pojave, redovito pojave krivog "odrţati
se" i krivog "afirmirati se",kada dinamizam vjere,ufanja i ljubavi, nije stavljen dovoljno u
funkciju, koji bistri poglede, koje ĉisti i usmjeruje srce i duši,i tome pomaţe, da nadnaravnim
duhom provjeravamo ĉistoću naših misli, naših nakana, našeg djelovanja,daleko od
autentiĉkog kršćanskog"odrţati se",kršćanskog"afirmirati se"? To su egoistiĉke pojave koje
muĉe dušu a onda i druge,"kao psići"koji hoće sad jedno sad drugo i nikada nemaju mira niti
daju mira drugima.Daleko su od umrtvenosti kaoo je treba shvatiti i prakicirati.

LITURGIJSKA I OSOBNA MOLITVA

Liturgijska molitva i osobna molitva su dva najvaţnija oblika našeg dijaloga i našeg
zajedniĉarenja s Bogom.O odnosu izmeĊu liturgijske molitve pisao sam nešto u mom
rukopisu o redovniĉkom ţivotu pa zato ovdje propuštam o tome opširno govoriti
Spominjem samo da ova dva oblika našeg dijaloga s Bogom imaju jedinstveni
izvor.U svom korijenu nisu podjeljene, one su jedna uz drugu, zato mogu i moraju skupa
postojati, jedna drugu potpomagati u razvoju. Nema naime jedne kreposti koja bi se zvala
“krepost osobne molitve” i “krepost liturgijske molitve”.
Ovaj pojam molitve, liturgijske i osobne, stalno je prisutan u koncilskim
dokumentima. U koncilskim dokumentima, posebno u Uredbi o svetom Bogosluţju
susrećemo slijedeće tvrdnje:
“Sveta Liturgija je vrhunac ka kojemu teţi djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega
proistiĉe sva njezina snaga” (10). “ Duhovni se ţivot ipak ne sastoji samo od sudjelovanja
kod Bogosluţja. Kršćanin je naime pozvan da moli u zajednici, a mora uz to ući i u svoju
sobu i moliti Oca u tajnosti, dapaĉe apostol uĉi da se mora moliti bez prestanka. Isti nas
apostol uĉi da Isusove patnje uvijek nosimo na svom tijelu, da se i ţivot Isusov oĉituje na
 34

našem smrtnom tijelu”. (12) U dekretu o odgoju i u dekretu o svećenicima opet se govori i o
jednoj i o drugoj molitvi. Dok se s jedne strane tamo tvrdi da se liturgija mora smatrati kao
prvi i nenadomjestivi izvor pravog kršćanskog duha (16), preporuĉuje se razmatranje i
druge osobne molitve, kao sredstva kojima moţemo naći Boga i izvojevati od Njega
autentiĉni duh klanjanja koji nas sjedinjuje s Kristom posrednikom Novog Zavjeta (PM 18).
Ovo nekoliko temeljnih navoda dovoljno istiĉe kako Crkva smatra da liturgijska
molitva ne iskljuĉuje osobnu molitvu i osobnu zauzetost u duhovnom ţivotu, nego da Crkva
smatra kako ova dva oblika molitve moraju biti prisutna,ĉak i zdruţena, u svakoj kršćanskoj
duši, a pogotovo u duši svećenika i redovnika.
Nije Crkva ni mogla drugaĉije reći jer suţivot liturgijske i osobne molitve imaju
svoje temelje u unutrašnjoj stvarnosti što je u nama proizvelo krštenje.
Po krštenju, ponovimo i na ovom mjestu, ĉovjek postaje dijete Boţje, odgovoran
ĉlan otajstvenog tijela Kristova, sa svojstvenim pravima i duţnostima, i zato mora
sudjelovati u ţivotu tog otajstvenog Tijela, a osobito u molitvi liturgijskoj i liturgijskim
ĉinima koji pripadaju, kako to kaţe koncilska Uredba o svetom Bogosluţju, cijelom tijelu
Crkve, ili je, kao takovu, izraţavaju i predpostavljaju (26).
Istodobno, onaj koji je ucijepljen u Krista i njegovu Crkvu, ne gubi svoju osobnost
već zadrţava svoja prava na osobne odnose s Bogom svojim Ocem.
Liturgijska molitva izraţava jedinstvo Boţjeg naroda u Kristu. U njoj vjernici
primaju poruku spasenja, slave Gospodina i prikazuju ţrtvu pomirenja u Krvi Jaganjca.
U osobnoj molitvi doţivljavaju posinjenje i osobni susret djece sa svojim Ocem.
Svaki sin ima nešto osobnoga reći ocu kao što i otac ima koju posebnu rijeĉ za svoju djecu.
Zato dok nam Bog ima nešto reći po Crkvi, po molitvi zajednice, ima nam nešto reći i
osobno i, u ovom zadnjem sluĉaju, nitko nema pravo postavljati granice Kristovom
objavljenju pojedinim dušama kojima se On obraća i zove ih vlastitim imenom, kako je
rekao sveti Ivan apostol (Iv 10,3). Moramo dakle biti za suţivot ovih dvaju oblika molite u
našem ţivotu ako ţelimo biti poslušni Crkvi.
(Uvaţiti:Katekizam.Kat.Crkve,brojevi:2665,2666)
 35

ODNOSI IZMEĐU LITURGIJSKE I OSOBNE MOLITVE

Dva oblika molitve, o kojima smo govorili, iako se razlikuju, povezani su meĊu
sobom. Cilj im je susresti Boga i Crkvu. Jedna drugu pretpostavlja, zahtjeva i nadopunjeuje.
Osobna molitva teţi pounutrašnjenju, i izgradnji dubokih uvjerenja i intimne
povezanosti s Bogom po ljubavi, liturgijska ţeli biti vanjski izraz vlastitih osjećaja hvale,
slavljenja, klanjanja, u zajednici i sudioništvu s Kristom i s izabranicima Boţjim.
Jednako tako razmatranje, o Boţjim tajnama, sprema u duši raspoloţenje kako bi
hvalili Boga ĉistom i savjesnom hvalom što treba da u liturgijskoj molitvi naĊe svoje
najizrazitije oĉitovanje. Liturgijska molitva opet pruţa duši, po svojim tekstovima teme za
razmišljanje po kojem se duša povezuje s ţivotom Crkve, i sa planom Boţjim u pogledu
spasenja. Moţemo zato s pravom reći da osobna molitva, osobito razmatranje, ima zadatak
prilagoĊavanja, u odnosu na liturgiju, ukoliko omogućuje kako shvatiti smisao liturgije i
pobrati sve plodove liturgijske molitve. Malo bi nam vrijedilo sudjelovati u liturgijskim
ĉinima, pa bilo to i aktivnim sudjelovanjem, ali samo po vanjskim ĉinima, ako ne bi
istovremeno produbili, u razmatranju, znaĉenje tajna koje se dogaĊaju u obredima koji se
vrše. Boţja bi rijeĉ donijela škrti uĉinak iz liturgijskih ĉitanja, ako je ne bi pamtili i asimilirali.
Zgodna je priĉa, u ovom kontekstu, i jednako tako pouĉna:neka sedamdesetgodišnja
starica vrlo se bojala smrti, a svaki dan je izmolila tri krunice. Jednog dana reĉe joj
prijateljica: kako to da se toliko bojiš smrti kad svaki dan moliš po toliko puta Gospu da ti
izmoli milost sretne smrti? Što veliš zaĉuĊeno je pitala starica? Gospu nisam nikada molila za
takvu milost. Na to će stariĉina prijateljica: kako nisi molila? Zar nemoliš tri krunice na dan?
Onda ti 159 puta na dan moliš Gospu za sretnu smrt! Raĉunaj samo: u svakoj krunici ima 53
Zdravo Marije, a tri puta po 53 to je 159. Zašto se dakle onda imaš bojati smrti? Imaš ti pravo,
odgovori zaskoĉena starica, nisam na to nikad mislila!
Naveden primjer vrlo zorrno pomaţe da nam otvori oĉi, kako bi shvatili da je potrebno
povezati unutarnju molitvu, osobno razmatranje, s usmenom molitvom, pa i s liturgijskom
 36

molitvom, ako hoćemo da nam jedna i druga molitva bude korisna, kako bi bila hvala,
klanjanje, slavljenje i prošnja upravljena Gospodinu, povezivanje s Njim.
Sve bi nas ovo trebalo potaknuti da dobro shvatimo misao Koncila o aktivnom
sudjelovanju kod liturgijske molitve. Bojim se da liturgijsku molitvu mnogi ĉesto shvaćaju
samo kao nešto vanjskoga, kao recitiranje svih molitava zajedno, kao spektakl. Mislim da
takvo sudjelovanje nije ono na koje nas potiĉe koncil. Kad bi samo to koncil htio bili bismo
sliĉni spomenutoj starici. Koncil oĉito govori o povezanosti koja treba postojati, izmeĊu gesta
tijela i jezika, s unutrašnjim sudjelovanjem duha koji se sastoji u poznavanju tekstova,
razumijevanju obreda itd.,kako bi se onda sve pretvorilo u istinsko slavljenje Gospodina.
Drugim rijeĉima:koncil nas poziva na povezivanje osobne molitve s liturgijskom,
istiĉući tako da jedna podupire i pomaţe drugu.Uredba o svetom Bogoslţju ne moţe biti
jasnija u obrazloţenju..
Pravo raspoloţenje duše treba biti uskalditi svoju pamet s glasom …” (11) “Crkva

… vodi veliku brigu kako vjernici nebi sudjelovali u tom otajstvu kao tuĊinci ili kao nijemi
gledatelji nego da doliĉnim shvaćanjem obreda i molitvama svjesno, poboţno i djelatno
sudjeluju u svetom ĉinu … “ (48) "Neka pastiri duša revno i strpljivo nastoje oko
liturgiskog odgoja i djelatnog, unutanjeg i vanjskog sudjelovanja vjernika prema njihovoj
dobi, staleţu, naĉinu ţivota i stupnju vjerske naobrazbe(19)....kako bi uzmogli svete obrede
shvatiti i svom dušom u njima sudjelovati"(17). Iz ovih rijeĉi Uredbe jasno slijedi da smo
duţni u savjesti upotrebljavati sredstva, u sudjelovanju kod svete liturgijske molitve, koja
omogućuju da se uzdignemo iznad jednostavnog prisustvovanja, kako bi liturgijska molitva
bila zaista molitva zajednice. Ako smo,"constituti in cura animarum",da u savjesti moramo
nauĉiti da svi sudjeluju u liturgiji, umom srcem i gestama. Kako bi se izdigli iznad
jednostavnog prisustvovanja potrebno je, vrdi Uredba o liturgiji,da se pamet uskladi s glasom
(11), nutarnjim i vanjskim suddjelovanjem.(119), s usklicima puka, s odgovorima,
pripjevima, pjesmama, kao i ĉinima, kretnjama i stavovima tijela.(30) Vrijedi ipak istaknuti,
da Uredba, dok nabraja ĉine koje treba upotrijebiti, savjetuje razboritost u upotrebi vansjkih
ĉina koje treba prilagoditi vjernicima, već prema njihovoj dobi, staleţu, naĉinu ţivota i
stupnju vjerske naobrazbe.(19). Uvaţeni liturgiĉar na koncilu, pod ĉijim je voĊtvom napisan i
jedan komentar na 700 stranica o liturgijskoj Uredbi,tvrdi da, primjerice, za jednu
benediktinsku zajendicu, kod njene konventualne mise, odgovaraalo, po liturgijskim
smjernicama i aktivnom sudjelovanju, kad bi bila koncelebriana misa, dok bi ostali ĉlanovi
zajednice gregorijanskim pjevanjem pratili tu sv. Misu koncelebriranu. (La sacra liturgia
rinnovata dal Coniclio.(Razni autori,Torino 1965), Kod obiĉnih vjernika se moţda mora više
 37

naglašavati da recitioraju, jer nisu upuićeni, ili dok nisu dovoljno izgraĊeni u duhu liturgijske
molitve. Tada treba stavljati naglasaak na vanjsko sudjelovanje, a kod redovnika, koji
pretpostavljau izgraĊenijima, stavljati naglasak na unutarnje aktivno sudjelovanje ,već prema
njihovoj duhonosti.Vanjski ĉini mogu, u takvom sluĉaju ograniĉiti se na ono što je potrebno
da se pokaţe zaajedništvo na vani. Ovom smjeru je bioa i jedan nastup na prvoj biskuipskoj
sinodi. Jedan je biskup,u ime svoje biskupske konferencije, molio da trenutci potpune šutnje,
što predviĊa i Uredbaa o svetom Bogosluţju, bude duţe, kod sv. Mise, a ne uvvijek sve u
recitiranju. Po ovom što smo rekli jasno se uoĉava da je koncil. u liturgijskoj Uredbi, ponudio
i odredio uravnoteţene smjernice kako uskladiti osobnu molitvu s liturgijskom. Liturgijske
smjernice u Uredbi,ţele de se i jedna i druga molitva usklade i poveţu u dušama koje mole, i
baš su zato vrlo razborito uravnoteţene. Postoji prostor za prilagodbu oblika već prema
potrebama pojedinih skupina, kako bi one našle prilagoĊeni oblik svojoj lioturgijskoj molitvi.
Glavno je da se liturgijskoj molitvi aktivno sudjeluje, unutarnjim i vanjskim raspoloţenjem.
Vanske ĉine i geste treba uskladiti s odgojem, razumijevanjem liturgije i liturgijskog duha.
Ne smije se izostavi vanjsko sudjelobvanje,jer nebi došlo do izraţaja zajedništvo, ali se moţe
uvesti dulje vrijeme šutnje,primjericve iza ĉitanja, osobito u redovniĉkim
zajednicvama,osobito ako se po nekada poveţu osobna i liturgijska molitva, u
kontemplativnijim redovniĉkim zajednicama.Treba u svakom sluĉaju naglašavati liturgijski
odgoj,razumijevanje liturgije,negoli paziti samo na recitiranje. Ako netko svojom nutrinom
sudjeluje u prisutnosti s drugima, i nekim vanjskim gestama prati liturgijski ĉin, on sudjeluje
u ostravrivanju zajedništva kroz liturgijsku molitvu. U tome, posebno treba imati na umu
obiljeţja vlastite karizme, ako se radu o redovniĉkim zajednicama.
Kad se moli s pukom,preporuĉljivo je prilagoditi se odredbama mjesnog biksupa ili biskupske
konferencije.
Sabirući na kraju sve sastavnice, kojih smo se dotakli, što bismo trebali reći kao
praktiĉne smjernice i tako obnovili vlastiti molitveni ţivot, koji obuhvaća liturgijsku i osobnu
molitvu? Ĉini mi se da jedna prava praktiĉna smjernica bi trebala biti slijedeća: da osobnu i
liturgijsku molitvu tako organiziramo da jedna potpomaţe drugu u izvršavanju hvale i
zahvaljivanja, prošnje i zadovoljštine, u sjedinjenju s Kristom,zajednicom, i preko Krista, sa
samim Presvetim Trojstvom. Da ovu prvu duţnost ostvarimo, potrebno je, pridrţavati se ne
samo odredaba koji se odnose na valjanost i dozvoljenost liturgijske molitve, nego je potrebno
i jedna liturgijska naobrazba, koja se mora temeljiti na poznavanju svetoga Pisma, bez kojega
je nemoguće shvatiti liturgijske tekstove, u njih zaroniti i u njima naći duhovnu hranu, tako da
bi molitva bila zaista proţeta duhom Boţje rijeĉi koja nam se po liturgiji daje.
 38

Osim ove asketske i kulturne priprave, kako bismo uronili u liturgiju i hranili njom naš
duh, trebalo bi tako urediti poboţne vjeţbe, osobito osobnu molitvu, kako bi bile nadahnute i
voĊene liturgijskim vremenima, da iz liturgijskih tekstova crpe svoje teme i na liturgiju
usmjeruju. Kako smo u tome ĉesto puta nelogiĉni. Bili bismo u duhu litrugijske obnove, kad
bismo na primjer u Korizmi za našu osobnu molitvu i za naše osobne poboţnosti traţili
nadahnuće u liturgijskim tekstovima Korizme. To bi bilo korisno za naš duhovni napredak.
Sve bi nam to onda pomoglo shvatiti duh zajedništva sviju nas u Kristu, kako bismo onda
lakše ostvarili u liturgijskim ĉinima to zajedništvo svih udova u Kristu.
Liturgijsku molitvu treba kreativno pripremati.Ako ĉesto puta naša liturgijska molitva
izgleda kao nešto umjetno i mehanićko, ne doţivljeno, to je zato što nismo duhovno izgraĊeni
preko naše osobne molitve i poboţnih vjeţbi, putem poznavanja duha liturgije, i Boţje
rijeći.Treba se ĉuvati stereotipa.

EUHARISTIJSKA MOLITVA

Obraćajući paţnju Euharitijskoj molitvi dozovimo si u pamet neke istine o samoj

stvarnosti svete Euharistije. O stvarnosti i znaĉenju Euharistije uĉi nas sam Koncil ovim
divnim rijeĉima: “Spasitelj naš na zadnjoj veĉeri, one noći kad je bio predan, ustanovi
Euharistijsku ţrtvu svoga Tijela i Krvi, kojom ţrtvu kriţa uĉini trajnom, sve dok ne doĊe, i
tako Crkvi, ljubljenoj zaruĉnici, povjeri spomen-ĉin svoje smrti i uskrsnuća: sakrament
poboţnosti, znak jedinstva, vezu ljubavi, pashalnu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se
napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave” (Uredba o Bogosluţju).
Lako je iz ovih rijeĉi razabrati da po euharistijskoj ţrtvi, ţrtva kriţa biva nešto što je
trajno, spomen-ĉin smrti i uskrsnuća Gospodinova i sveta gozba na kojoj zajedniĉkim
blagovanjem Tijela i Krvi Gospodnje, Boţji narod biva dionikom dobara pashalne ţrtve,
obnavlja novi Savez što ga je Bog jedanput zauvijek sklopio s ljudima u Kristovoj Krvi, te u
vjeri i nadi predskazuje i pretjeĉe eshatološku gozbu u kraljevstvu Oĉevu, navješćujući smrt
Gospodinovu dok ne doĊe.
Euharistija nije samo ĉin Krista, uĉi nas Koncil, nego je ĉin cijele Crkve, dakle svih
vjernika, koji su po krštenju udovi Kristova otajstvenog Tijela. Crkva, dakle vjernici svi
skupa, snagom kraljevskog svećeništva, vrše s Kristom ulogu svećenika i ţrtvenog dara i
prikazuju Ocu nebeskom Krista, a s njim zajedno svu Crkvu i sebe.
 39

Ovo svoje sudioništvo u euharistijskoj ţrtvi vjernici vrše duhovno, to jest po vjeri i po
ljubavi, po prikazivanju sebe, i sakramentalno, to jest kada pristupaju priĉesnoj gozbi.
Kad imamo sve ovo pred oĉima ne moţemo se ĉuditi ako nam Uredba o svetom
Bogosluţju izjavljuje da je “liturgija …, a osobito boţanska ţrtva Euharistije, kojom se vrši
djelo našeg otkupljenja“, da ona u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici ţivotom odraze i
drugima oĉituju Kristovo otajstvo i istinitu narav prave Crkve” (2).
Poslije ovoga kratkoga izlaganja o stvarnosti Euharistije moţemo lakše prijeći na našu
temu o euharistijskoj molitvi i ustanoviti što bi ona morala biti i u ĉemu se sastoji. Prije svega
ona mora biti jedno sudioništvo. Iz spomenutog uĉenja kod Euharistijske ţrtve Crkva, Boţji
narod, su sudionici i to po dvostrukoj vrsti ĉina – duhovno: po vjeri, ljubavi i prikazanju sebe,
sakramentalno po pristupanju priĉesnoj gozbi. Vjera i ljubav i prikazivanje sebe osobito
dolaze do izraţaja kada narod Boţji u velikoj euharistijskoj molitvi, zajedno s Kristom,
zahvaljuje Ocu i Duhu Svetom za sva dobra koja daje ljudima stvaranjem i – na izvanredan
naĉin – u pashalnom misteriju, i zazivlje da doĊe njegovo kraljevstvo. U Uputi o štovanju
Euharistije imamo još slijedeći element koji govori o sudioništvu vjernika u svetoj Misi: “U
ovoj ţrtvi hvale, zadovoljštine, prošnje – tako je tamo napisano – vjernici sudjeluju u punoj
mjeri kada ne samo zajedno sa svećenikom, iz punine srca prikazuju Ocu svetu ţrtvu, a u njoj
i same sebe, nego kad takoĊer istu ţrtvu primaju u sakramentu (e). Naša dakle euharistijska
molitva ima biti prema Koncilu i Uputi o Euharistiji, ona molitva koja je obiljeţena
sudioništvom, i koja se izraţava ĉinima vjere, ljubavi, prikazivanja, hvale, zadovoljštine,
prošnje i sakramentalnim primanjem Isusova Tijela. Kao vanjski izraz onih nutarnjih ĉina
molitva treba obuhvatiti sve one vanjske ĉine, koje je Crkva propisala kada se zajedniĉki
sudjeluje kod svete Mise i koji mogu biti prisutni u većoj i manjoj mjeri, već po sastavu onih
koji u zajednici svetoj Misi sudjeluju. Ostali bi previše na površini kad bismo ovdje ostali i ne
bi se trudili dublje spoznati samu narav, dublji teološki smisao ove molitve, koja se oĉituje u
sudioništvu i ĉije smo ĉine nabrojili. Što više, rekao bih da ne moţemo ostati na površini, jer
bi se naše sudjelovanje lako moglo pretvoriti u jedan mehanizam i tako ne bismo dobili po
svetoj Mise sve one plodove koje se Koncil nadao zadobiti liturgijskom obnovom, osobito
kod sudjelovanja u svetoj Misi.
Dublje tumaĉenje i dublja spoznaja temelji se na jednoj sakramnetalnoj stvarnosti svih
vjernika, a koja se zove “kraljevsko svećenstvo” kojim su obiljeţeni krštenici. Na ovo
liturgijska uredba o sv. Bogosluţju jasno upozorava kad piše: “Majka Crkva ţivo ţeli, da se
svi vjernici privedu k onoj punoj, svijesnoj suradnji kod liturgijskih obreda koju traţi sama
narav liturgije i na koju na, temelju krštenja, ima pravo i duţnost kršćanski puk, izabrani
narod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, steĉeni narod” (14).
 40

U ovom tekstu svete Uredbe skriva se zaista nešto novoga ukoliko je produbljeno
uĉenje o “kraljevskom svećenstvu”, Boţjega puka o kojem nam govori sveti Petar u svojoj
poslanici. Po ovom svećeništvu vjernici prinose ostvarenju Euharistije, a ne samo primaju od
svete Euharistijie. Ĉesto se do sada mislilo da je Euharistijska ţrtva stvar Krista koji tamo
obavlja na nekrvni naĉin ţrtvu kriţa. Da je sveta misa stvar ministerijalnog svećeništva, koji u
ime Kristovo i kao Kristov instrument, omogućuje da se vidljivo ostvari euharistijska ţrtva.
Danas moramo biti svijesni da snagom sakramneta krštenja nismo više samo sposobni primiti
sakramente i milosti koje dijele, nego da smo osposobljeni pridonijeti, aktivno, punom
ostvarenju euharistijske ţrtve. Poslije koncila vat.II moramo steći svijest da posjedujemo
sakramentalno liturgijsku vlast kojom pridonosimo punom ostvarenju Euharistije. Kao što
ministerijalni svećenik, na to osposbljen posebnim sakramentom svećeniĉkog reĊenja, ima
vlast biti instrument Kristov za bitno ostvarenje Euharistije, tako svi kršteni u Kristu imaju
vlast pridonijeti punini Euharistijske ţrtve.
Ovo je vrlo lijepo i na vidljivi naĉin bilo istaknuto u staro kršćansko doba, kada kod su
kod euharistijske ţrtve sudjelovali samo oni koji su kršteni, a ne katekumeni. Zato oni koji
nisu bili kršćani, a vjerovali su, kao što su bili katekumeni, mogli su sudjelovati u javnim
molitvama kršćanskog puka ali su bili iskljuĉeni iz euharistijske ţrtve jer još nisu pripojeni
društvenoj i vidljivoj Crkvi, što se ostvaruje samo pripadadnošću novom svećeniĉkom rodu
po sakramentu svetoga krštenja. Sveto krštenje pripajajući nas Crkvi, utiskuje duboko u dušu
jedan peĉat, što ni grijeh ne moţe izbrisati, a taj nam peĉat daje neuništivu moć sudjelovati u
bogoštovnom ţivotu Crkve, a posebno u svetoj euharistijskoj ţrtvi i pridonositi punini njenog
ostvarenja. Osim ovoga sakramentalnog udjela u ostvarenju svete Euharistijske ţrtve na što
smo osposobljeni po krštenju, ima još jedan udio koji se nadovezuje na ovo, a sastoji se u
duhovnom sjedinjenju s Kristovom ţrtvom. U ovom znaĉenju ostvarujemo ono, što je sveti
Petar izrazio sljedećim rijeĉima da svi trebamo prinositi “duhovne i Bogu ugodne ţrtve po
Isusu Kristu” (I, 2-5). Ili kako je rekao sv. Pavao: “Zaklinjem vas, braćo, milosrĊem Boţjim
da prinosite sebe kao ţrtvu, svetu i ugodnu Bogu, kao svoje duhovno bogoštovlje” (Rim 12,
1).
Ovo duhovno svećeništvo, koje nije neovisno od Kristove ţrtve na kriţu; nije ništa
drugo nego ostvarenje kroz stoljeća Kristove ţrtve u njegovim udovima prema rijeĉima sv.
Pavla: “U mom tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za njegovo tijelo, koje
je Crkva” (Kol 1,24). I ovaj oblik svećeništva i ova njegova molitvena snaga treba biti
prisutna u svijesti, u cijelom ţivotu, a osobito kad sudjelujemo u svetoj euharistijskoj ţrtvi. Po
ovom naime duhovnom svećeništvu trebamo biri nasljedovatelji Isusova trpljenja, njegove
molitve, njegove poslušnosti sve do smrti po ĉemu je Isus postao, kako piše sv. Pavao:
 41

“Uzrokom vjeĉnoga spasenja. On koga je Bog proglasio velikim svećenikom sliĉnim

Melkisedeku” (Hebr 5,7-10). Ovake ţrtve duhovnog svećeništva trebaju biti proširene na
cijeli ţivot da onda u “euharistijskoj ţrtvi poprime svoju snagu” da po Kristu posredniku,
kako je napisao u Liturgijskoj uredbi, iz dana u dan usavršujemo jedinstvo s Bogom i meĊu
sobom, da napokon Bog bude sve u svemu” (48). Ovo kratko teološko produbljivanje našeg
sudjelovanja kod svete Mise, kojim mora biti obiljeţena naša molitva, a koja se sastoji od
kraljevskog i duhovnog svećeništva, neka osvijetli cijeli naš euharistijski ţivot, da uoĉimo
osobito vrlo vaţnu stvar, a to je, da, ako ovako dublje ne zaronimo po molitvi u sudjelovanje
kod euharistijske ţrtve, da nam ne vrijede mnogo sva naša recitiranja kod sv. Mise.jer potoji
opasnost mehaniĉnog suddjelovanja kod sv. Mise.Ona moraju biti odraz unutarnjeg
sudjelovanja i pomagati ono unutarnje sudjelovanje ili davanje našeg dijela kod ostvarivanja
euharistijske ţrtve.
Preostaje još naglasiti da treba vanjske ĉine uskladiti, s ovim uĉenjem, kako bi vanjski
ĉini bili odraz unutarnjih raspoloţenja i vidljivo pokazali ostvarenje kraljevskog i duhovnog
svećeništva u euharistijskoj ţrtvi.
Kraljevsko svećeništvo se u punini ostvaruje u blagovanju Tijela Gospodnjega od iste
ţrtve kojoj smo sudjelovali. Blagovati od iste ţrtve ne pripada samoj biti ţrtve, ali svakako je
za svećenika sastavni dio mise i zato apsolutno obvezatno za svećenika. Za vjernike, ako i nije
sastavni dio njihovog sudjelovanja kod sv. Mise, ipak Uredba o svetom bogosluţju
preporuĉuje priĉest kod iste sv. Mise kojoj je netko sudjelovao i to ne samo pod Misom od
hostija koje su u svetohraništu nego hostijama koje su bile posvećene za vrijeme iste Mise.
Takvu priĉest Uredba o Bogosluţju naziva “savršenijim sudjelovanjem”. Blagovati dakle od
iste ţrtve eto jedan naĉin izraţavanja našeg kraljevskog svećeništva. Još jedan vanjski ĉin koji
ima izrazito vršenje kraljevskog i duhovnog svećeništva ima biti molitva vjernika. Nju Uredba
o "Svetom Bogosluţju" ne samo preporuĉuje, nego nareĊuje, da se ona moli barem nedjeljom
i zapovijedanim blagdanima. Ova molitva ima obiljeţje javne molitve, tj. sluţbene molitve
Crkve. Logiĉno to proizlazi iz kraljevskog i duhovnog svećeništva. Kad vjernici mole molitvu
vjernika oni je moli u ime Crkve. Nekada laicima ova vrsta molitve nije bila pristupaĉna.
Sluţbeno, u ime Crkve, mogli su moliti samo svećenici, a meĊu redovnicama samo klauzurne
sestre. Sada svi vjernici u molitvi vjernika “vrše sluţbu Crkve i dionici su najveće ĉasti
Kristove zaruĉnice, jer slaveći Boga stoje pred Boţjim prijestoljem u ime Majke Crkve”
(Uredba u svetom Bogosluţju 85). Molitva vjernika je još jedan ĉin svećeništva vjernika u
euharistijskoj ţrtvi. Duhovno svećeništvo treba osobito doći do izraţaja u tijesnom
povezivanju sa vrhovnim svećenikom Kristom i sa svećenikom koji po Kristovom poslanju
 42

ĉini vidljivom Isusovu euharistijsku Ţrtvu. Ne samo da se tjesnije sjedine, kaţe Pijo XII, nego
s njim prinose i prikaţu kada se izgovaraju rijeĉi: “Po Kristu i s Kristom i u Kristu”.
Najzad u svetoj Euharistijskoj ţrtvi treba istaknuti da je ona gozba s Bogom u
zajedništvu s braćom. Ona treba zato biti doţivljaj jedinstva u Kristu, da smo svi braća. I da
to, što na ovoj Boţanskoj gozbi doţivljavamo i u ţivotu pokaţemo.
Kakvo je naše osobno sudjelovbanje kada obavljamo ovu duţnost kraljevskog i duhovnog
svećeništva kod svete euharistijske ţrtve?
Molimo doduše sa svećenikom zajedno obrasce koji ulaze u obred Mise, ali da li idemo dublje
u doţivljavanju stvarnosti euharistijske ţrtve koja se prikazuje u našoj prisutnosti? Jedno je
sigurno, što moramo shvatiti, da naše vanjsko sudjelovanje nije nikako dovoljno, pa ni onda
ako je popraćeno vanjskim ĉinima sudjelovanja. Moramo ići dublje. Moramo biti svijesni i
moramo doţivljavati kod sv. Mise da smo pozvani, da našim ĉinima i molitvom, zajedno sa
svećenikom, ostvarujemo euharistijsku ţrtvu, ostvarujemo njezinu puninu. U tom pitanju
moramo se ozbiljno preispitati i uĉiniti onaj korak na koji nas poziva koncil vat.II, a to je da
vršimo u svetoj euharistijskoj ţrtvi naše kraljevsko svećeništvo, i da sudjelujući u
euharistijskoj gozbi osjetimo se ĉlanovima jedne obitelji, obitelji Boţje, i da nam tako sveta
euharistijska ţrtva postane vrhunac i središte duhovnog ţivota, kako to Koncil ţeli.Sve što je
reĉeno o euharistijskoj molitvi moralo bi poticati vjernike kako bi se pripremali na susret s
Kristom i s braćom u euharistijia to je ĉistoća duše.
U komentaru našega pravila kard. Anastasio Ballestrero,nekadašnji naš general, a
kasnije kardinak nadbuiskup Torino, u Italiji,dodaje:"Ako je istina da u sakramentima
Crkva,vrši Isusovu i Oĉevu zapovijed,da ostvariju ĉudesa posvećenja,onda treba posebno reći
o Euharistiji. Logiĉno je zato da su naši pustinjaci na Karmelu, imali središte u kapelici,u
svakidašnjoj Euharistiji. Mišljenja sam da euharistijsko obiljeţje, se hrani svakodašnjim
slavljem Euharistije, da je jedno od obiljeţja, meĊu znaĉajnim karemelske
kontemplacije(Alla fontre del Carmelo, Torini 11996,str.152).Dnevna sv. Misa je "najdublji
izraz našega "ţivjeti u sluţbi Isusa Krista.(ondje 155).Kako se pak euharisatijsko slavlje
ostvaruje po okupljanju zajednice u kaplici, Euharistija treba biti poticaj na zajedništvo kako
ne bi sveli zajedništvo na zatravaranje u svoj kut, kako ne bi ţivjeli sami u zajednici.
Euharistijko zajedništvo usmjeruje zajednicu da izbjegne stvarati zajedništo na uzor "civilnog
društva",profesionalnog ţivota, specifiĉne djelatnosti, koje bi nas moglo uvesti u napast da
tvrdimo:"ĉinim sam taj i taj posao,sam ,kako ja ţelim "ĉineći tako sam stvaram svoj prostor
autonomije, a to povlaĉi za sobom da nestane autentiĉna poslušnost i siromaštvo".(ondje161).
Povjesna ĉinjenica iz 15 stoljeća naših redovnika, prije obnova, potvrĊuje tu istinu u prošlosti
a Ballesstrerova zapaţanja,upozoravaju kako nam se to nebi desilo u sadašnjosti!
 43

MOLITVA ĈASOSLOVA

Središte i vrhunac kršćanskog bogoštovlja je sveta Misa.Moţe se s pravom reći da poslije

sv. Mise najvaţniji bogoštovni ĉin je liturgijska molitva ĉasoslova, koja zajedno sa sv. Misom
predstavlja sluţbenu, društvenu i javnu molitvu Crkve, Otajstvenog Tijela Kristovog.
Posvećujući paţnju molitvi ĉasoslova kako bismo mogli uoĉiti njezino pravo znaĉenje i
vrijednost, koju ona ima u oĉima Crkve nakon drugog vatikanskog Koncila, zaustavimo našu
paţnju osobito na slijedećim pitanjima:
1. Što je molitva ĉasoslova?
2. Što uĉiniti kako bi molitva ĉasoslova bila hranom dušama?
3. Tko su oni koji su, u ime Crkve, odreĊeni molititi u njezino ime i kada ovo molitvu
najbolje obavljaju?
U odnosu na prvu toĉke moţemo reći da je molitva boţanskog oficija sluţbena molitva Crkve
koja nastavlja Kristovu svećeniĉku molitvu: “Veliki svećenik novoga Zavjeta Isus Krist, tako
je napisano u Uredbi o sv. Bogoštovlju, uzimajući na sebe ljudsku narav, uveo je u ovo
zemaljsko progonstvo himan što se pjeva neprestano u nebu. On sjedinjuje sa sobom cijeli
ljudski rod i zdruţuje se s njim u pjevanju ove boţanske hvale. Ovu svoju svećeniĉku sluţbu
Krist vrši po Crkvi, koja hvali neprestano Gospodina i posreduje za spasenje svijeta ne samo
po slavlju svete Euharistije, nego takoĊer na druge naĉine, osobito preko boţanskog oficija”.
Boţanski oficij je dakle molitva samoga Krista, koji moli po Crkvi, tj. po onim udovima
otajstvenog tijela koji su za tu sluţbu zaduţeni. Zato kada se svećenici, redovnici, pa ĉak i
laici s njima sastaju i pjevaju hvalu to je onda “glas zaruĉnice”, koja govori zaruĉniku, to je
molitva samoga Krista, koji sjedinjen sa svojim otajstvenim Tijelom, slavi Oca” (84). Kad
dublje rašĉlanjujemo rijeĉi Uredbe o sv. Bogoštovlju što sam do sada gotovo doslovno citirao,
moramo zakljuĉiti da je moljenje Boţanskog oficija jedna funkcija po kojoj se ostvaruje
neprestana molitva Krista svećenika. To su osobito istakli Pio XI. i Pio XII. u Enciklikama
što su ih uputili svećenicima i svećeniĉkim pripravnicima, od kojih se jedna zove ”Ad
Catholici Sacerdotii”, a druga “Menti nostrae”. “Svećenik,koji moli Boţanski
oficij,napisao je Pio XI., nastavljajući po tome Kristovo poslanje, koji je provodio noći u
molitvi i koji ţivi da uvijek posreduje za nas, on je kao javni i sluţbeni posrednik ljudi kod
Boga, i ima duţnost da prikaţe Bogu, u ime Crkve, ne samo pravu ţrtvu, nego takoĊer i
 44

“ţrtvu hvale”, po javnoj i sluţbenoj molitvi. Svećenik moleći psalme molitve i pjesme, koje
su većinom uzete iz nadahnutih knjiga, plaća Bogu svaki dan, i u više navrata, danak
klanjanja, i tako ispunjava obaveznu sluţbu zagovora za ĉovjeĉanstvo…”.
“Svećenik,i onaj koji je sluţbeno za odreĊen, nastavlja ĉiniti kroz stoljeća ono, što je
vršio Krist, dodaje Pio XII., koji “u vrijeme svoga zemaljskoga ţivota prikaza molitve i
prošnje s jednakim vapajima… i bi uslišan zbog svoga strahopoĉitovanja” (Hebr 5,7). Svim
ovim tekstovima moramo dodati još jedan tekst Koncilske Uredbe o sv. Bogosluţju kako bi
istakli da je moljenje Boţanskog ĉasoslova takoĊer jedan od ĉimbenika pastoralnog
svećeniĉkog rada ukoliko, pravo moljenje Ĉasoslova pridonosi uĉinkovitosti same apostolske
djelatnosti. “Svećenici koji su zauzeti pastoralnim radom molit će Boţanski ĉasoslov, s većim
ţarom, ukoliko budu uvjereni, da su obvezani pridrţavati se poticaja sv. Pavla “ molite se bez
prestanka”. Uistinu je samo Gospodin, jedini, koji moţe dati snagu i plodnost njihovom
djelovanju. On je naime rekao apostolima: “Bez mene ne moţete ništa uĉiniti”.
Ove poticajne misli imaju za cilj poticati kako bi ozbiljnije shvatili moljenje Ĉasoslova. Dok
ga molimo nastavljamo Kristovo svećeništvo. Ne samo hvalimo Boga nego i posredujemo
kod Boga za ljude. Zato molitva ĉasoslova nije samo molitva, i naš osobni kontakt s Bogom,
nego i apostolat, vršenje svećeniĉke sluţbe: To vrijedi ne samo za svećenike, nego i za sve
koji su odreĊeni da u ime Crkve mole Boţanski ĉasoslov. Kako bi Boţanski oficij, tj. njegovo
moljenje, izvršilo tako veliku ulogu, nastavljanja Kristova svećeništva, mora biti prije svega
prava molitva. Moljenje Boţanskog oficija zato ne moţe biti izdvojeno iz cjelokupnog
molitvenog ţivota jednog svećenika ili redovnika nego mora hraniti njegov duh molitve. To
znaĉi da u molenju Boţanskog oficija treba upotrijebiti sva sredstva koja omogućuju, da
recitiranje bude prava molitva. Moramo prije svega imati u svojim nakanama, nakane same
svete Crkve, moramo recitirati ţivom vjerom. To znaĉi, da je potrebno za dobro moljenje
brevijara, da upotrijebimo sva ona sredstva što iskustvo pruţa i što duhovni pisci preporuĉuju,
kao što je vjeţba u prisutnosti Boţjoj, ili da ga molimo uistinu –"digne, attente ac devote" –
kako to preporuĉuje Koncil, a prije njega enciklika Mediator Dei, Pija XII. U tu svrhu vrlo je
prikladna praksa svoju paţnju usmjeriti baren na koji element brevijara: na primjer na neki
psalam, antifonu ili tekst Svetoga Pisma. To pretpostavlja ĉitanje i prouĉavanje Svetoga
Pisma, osobito onih tekstova koji su odreĊeni za pojedine dane i blagdane. Zato ne bi smjelo
biti, da oficij bude nešto nepotpuno, nešto za sebe, nešto što nije povezano s našim duhovnim
ĉitanjem i osobnim molitvama. Osobna molitva po kojoj smo upoznali sadrţaje psalama i
drugih ulomaka Svetoga pisma treba nas pripremiti za sluţbenu molitvu Crkve. Danas to nebi
smjelo biti teško budući da imamo izdnje cjelokupnog Svetog pisma na hrvatskom zajedno sa
psalmima, a sada i sam Ĉasoslov na hrvatskom jeziku. Zašto ne bi smo uzeli psalam za naše
 45

duhovno štivo i kao temu naše osobne molitve što bi nam zasigurno pomoglo kod moljenja
brevijara, kako bi brevijar zaista bio molitva, a ne kao neki teret, “pensum diei”,u kojem smo
više obuzeti mišlju da brevijar valjano izmolimo ne obazirući se na ulogu koju ima svećenik
kao apostol.
Tko uspije povezati svoju osobnu molitvu, svoje duhovno štivo, s moljenjem brevijara
njegov molitveni ţivot dobiva na kvaliteti. Njegova osobna molitva pridonosi plodnom
recitiranju brevijara, a recitiranje brevijara odgaja dušu za osobnu molitvu. Brevijar naime
sadrţava u cjelini razne osjećaje izraelske duše u odnosu sa svojim Bogom i to u raznim
razdobljima povijesti izraelskog naroda, koji su sad bili radosni, sad ţalosni i potišteni.
Upoznati sve to pridonosi vrlo mnogo odgoju duše za molitvu. Razni osjećaji vjere, nade,
ljubavi, pouzdanja i tako dalje što su izraţeni u brevijaru i koji se nalaze u psalmima i drugim
tekstovima Staroga Zavjeta, odgaja dušu na duh molitve i pridonosi razvoju molitve u
dušama. S jedne strane poznavanje sadrţaja brevijara obogaćuje naše spoznaje o Bogu i
Boţjim stvarima, a s druge, predstavljajući nam razne oblike molitve kao što je prošnja,
zahvala, hvala, kajanje, duša uĉi, koja su rapoloţenja, koja treba imati pred Bogom kad se
molimo. U raznim oblicima molitve duša je sad pozvana da sluša Boţju rijeĉ, sad opet da se
povuĉe samu u sebe da se ponizi; zatim da se uzdigne sve do Boga po prihvaćanju njegove
svete volje.
Kada se dakle osobna molitva i molitva brevijara stave u meĊusobni odnos na naĉin
kakav sam rekao, pomalo moljenje brevijara stvara u duši jedan dublji osjećaj po kojem
recitiranje postaje duboki religiozni dogaĊaj, a osobna molitva odgaja dušu kako se ponašati u
opećmju sa samim Bogom.. Ovo treba osobito danas isticati, kada mnogi drţe recitiranje
brevijara ĉistim formalizmom, koji ne kaţe ništa duši. Takva se misao mora apsolutno
odbaciti kao nezdravo i protivno duhu Koncila. “Jer Boţanski oficij, rijeĉi su to Koncilske
Uredbe u sv. Bogoštovlju, koliko je javna molitva Crkve, on je izvor poboţnosti i hrana
osobne molitve, i zato se potiĉu u Gospodinu svećenici i svi drugi koji sudjeluju u recitiranju
Boţanskog oficija, da postupaju tako da u recitiranju misli odgovaraju rijeĉima. Zato neka si
priskrbe dublje poznavanje liturgije i Biblije, osobito u pogledu psalama” (90).
Preostaje nam dodirnuti se još nekih okolnosti u moljenju brevijara. Kao prvo treba
odgovoriti na pitanje: tko su oni, koji su pozvani moliti i sudjelovati u molitvi ĉasoslova?
Sluţbeno su za tu molitvu odreĊeni svećenici, Ċakoni, redovnici i redovnice i ĉlanovi
svjetovnih instituta. U tome ima nešto novoga što prije nije bilo. Dok se svećenici i redovnici
bili na to sluţbeno odreĊeni od redovnica su bile odreĊene na to samo klauzurne sestre. Danas
su sluţbeno odrĊeni svi redovnici i redovnice bez razlike a s njima i svjetovni instituti.. Ĉasna
redovniĉka braća isto tako mogu moliti oficij, i kad ga mole i oni sluţbeno mole u ime Crkve.
 46

Isto i o laicima do sada nije bilo govora. No od sada i oni mogu sudjelovati u ovoj
sluţbenoj molitvi Crkve, ali pod uvjetom da moţe “una cum sacerdote forma probata”. Ovdje
se otvaraju novi vidici i za naš pastoralni red i odgoj vjernika za molitvu. Drugo, što je
vrijedno istaći, to je, da moljenje Boţanskog oficija, po sebi, treba biti u zajednici. Zajedniĉko
moljenje, barem djelomiĉno, je posebno preporuĉeno svima,: dijecezanskim svećenicima,i
onim redovnicima, koji nemaju obavezu kora, jer je “Boţanski oficij glas Crkve, to jest glas
cijeloga otajstvenog Tijela, koje javno hvali Boga”, kaţe Uredba o svetom Bogoštovlju. No
svako i individualno recitiranje onih, koji su za to sluţbeno odreĊeni, je uvijek liturgijska
molitva i javna molitva Crkve. Individualna molitva ĉasoslova onih koji imaju obavezu
ĉasoslov moliti je uvijek molitva Krista i Crkve. “Ona je glas Kristov, koji moli za nas kao
naš svećenik i glava otajstvenog Tijela”.
U Enciklici “Menti nostrae” koja je upravljena svećenicima, Pio XII je pisao, da je
molitva ĉasoslova: “glas Crkve koji obuhvaća nakane i ţelje svih vjernika, koji udruţeni u
glasu i vjeri svećenika, hvale Isusa Krista, i preko Krista zahvaljuju vjeĉnom Ocu, i prose
potrebne milosti za svaki dan. Na taj naĉin ponavlja se preko svećenika ono, što je uĉinio
Mojsije na Sinaju, kada je podigao ruke prema nebu i razgovarao s Bogom i tako zadobio
milosrĊe u korist svoga naroda koji se borio u dolini” (42).
U ovim rijeĉima su ukratko obuhvaćene sve nakane liturgijske molitve brevijara i
njezina vrijednost za Crkvu. Danas su svi moţda više okrenuti djelatnom apostolatu, pa gube
iz vida ovu preporuku. Zato podsjećanje na ovo uĉenje koncila i papinskih smjernica neka
budu jaki i uvjerljivi poticaji, kako bi dali moljenju brevijara ono mjesto, koje mu pripada.
Danas, moţda se još uvijek vjeruje, da je molitva vrlo vaţan elemenat za osobno posvećenje,
ali u svjetlu nauke Koncila i papinskih enciklika upućenih svećenicima, u pogledu molitve
brevijara, moramo vjerovati, da je liturgijsko moljenje brevijara i jedan apostolat. Brevijar
nije molitva juridiĉne Crkve, koja je odobrila i dala smjernice za moljenje brevijara, niti
Crkva koja je moralni autoritet, i kao takva moţe obvezati moljenje brevijara pod grijeh, nego
je molitva Crkve kao otajstvenog Tijela Kristova, kao nositeljica otkupiteljskog Kristova djela
kao ţivog i djelatnog organizma za spasenje duša.
Uvjerljivi poticaje Crkve zato neka potaknu svakog svećenika i redovnika da uĉine što
je u njihovoj mogućnosti, da molitva Boţanskog oficija zauzme ono mjesto u svećeniĉkom i
redovniĉkom, pa i vjerniĉkom ţivotu koje mu pripada. Neka rado posuĊuju svoja usta i svoj
jezik, svoje srce i razum Crkvi, i prihvatili njezine nakane povezujući ih s osobnim nakanama.
Molitva brevijara će tada biti “sacrificium laudis”, ţrtva hvale i zadovoljštine i prošnje, koja
se neprestano sa zemlje diţe prema nebu.
 47

Drţim da su u razmišljanjima o ĉasoslovu dostojna paţnje rijeĉi kard. Anastazija

Bellestero pa ih zato doslovno navodim:"Liturgija ĉasova vrši u našem redu,tako mislim,
posebno zadaću koja je u tome da dadnemo, vremenu, jedno molitveno i bogoštovno
znaĉenje , to jest: da je vrijeme dano za hvalelje, za blagoslivljanje, za zahvaljivanje
Gospodinu.
Vrijeme, u svojem u razliĉitom ritmmu, godina, tjedana, dana, noći, sati, Gospodnjeg
dana..Rijeĉi pravila našega "danju i noću. .."koji se odnose na osobnu molitvu,nalaze u
liturgiji ĉasova odjek zajedništva. Prihvaćanje toga ritma vremena, postaje sastavnica našeg
poziva, koji proţima nas poziv, a liturgija ĉasova treba jamĉiti našoj molitvi:"biti neprestano u
molitvi"što povezuje naše dane,naše noći,naš "dan Gospodnji"(Ondje 134).

POTEŠKOĆE MOLITVE KOJE IMAJU IZVOR U ĈOVJEKU KAO ĈOVJEKU

Kako bi molitva uopće,a posebno molitva razmatranja izvršila onu ulogu koja joj je
namijenjena vaţno je obratiti paţnju jednoj vrlo vaţnoj temi u pogledu molitve. Tema se
odnosi na poteškoće koje se kod molitve susreću a imaju svoj izvor u samom ĉovjeku. Tema
je tim vaţnija, jer je poznato, da baš radi poteškoća kod molitve, koje imaju svoj izvor u
ĉovjeku kršćaninu, mnoge duše ili napuste molitvu ili prestanu cijeniti molitvu. Ima i takovih,
koji se, zbog poteškoća, nalaze u jednom stalnom nemiru i tjeskobi, svaki put kad su se molile
jer misle, da zbog poteškoća, njihova molitva nije bila autentiĉna, da je bila manjkava.
Poteškoće u molitvi koje imaju svoj izvor u ĉovjeku, u ljudima, mogu imati svoje
uzroke i u nadnaravnom obiljeţju molitve.Obratit ćemopaţnju i tom dogaĊanju.
Obratimo paţnju najprije poteškoćama koje imaju svoj izvor u samom ljudskom biću.
Prije nego što uĊemo u izlaganje o ovoj vrsti poteškoća obratimo paţnju najprije samom
pojmu poteškoća ove vrste. O ĉemu se zapravo radi kad je rijeĉ o poteškoćama koje imaju
izvor u samom ĉovjeku? Ne radi se sigurno o samoj molitvi kao takovoj, nego se radi o
ljudima koji mole. Radi se o ljudima od krvi i mesa, koji se ţele povezati s Bogom, pomoću
vjere, ufanja i ljubavi. Još konkretnije: kada je rijeĉ o poteškoćama kod molitve radi se ne o
ĉovjeku općenito, nego se radi o odreĊenom ĉovjeku, o odreĊenoj ţeni, o odreĊenom mladiću
i djevojci, redovniku ili svećeniku, koji imaju jedan odreĊeni temperament, kojeg nisu
izabrali, kojeg su baštinili od svojih preĊa, koji imaju dobre i loše osobne mane i vrline, koji
su primili odreĊeni odgoj i mentalitet, koji se bave jednim odreĊenim poslom, ili imaju
 48

posebne staleške i obiteljske odgovornosti i brige. Svi ovi razlozi, ili jedan ili drugi od njih, u
odreĊeenim trenucima, a ĉesto i kroz cijeli ţivot, mogu uzrokovati poteškoće kod molitve.
Zato ih treba uoĉiti i upoznati kako bi znali s kim imamo posla, i kakvo je njihovo znaĉenje.
Prije nego što prijeĊemo na izlaganje iznesimo još nekoliko konkretnih primjera
poteškoća u molitvi.
Uzmimo djevojku ili mladića. Izvrsni su kršćani i posvećuju molitvi odreĊeno vrijeme.
Došlo je vrijeme odluke; izabrali su ţenidbeni staleţ. Djevojka se tuţi da od kako se zaruĉila
ima puno poteškoća oko molitve. Prije je molila mnogo i lako, a sada ne uspijeva više.
Njezina temperamentalna, a moţda i nasljedna obiljeţja dolaze do izraţaja, više moţda nego
li kod drugih, i to zbog jedne posebne okolnosti u kojoj se odluĉuje smjer ţivota.
Otac brojne obitelji i on se tuţi na poteškoće kod molitve. Smetaju mu obitelejske
brige…
Kontemplativac, ĉiji je ţivot molitva i on se tuţi svome duhovniku i priznaje, poslije
više godina redovniĉkog ţivota, da nikad nije mogao vjerovati, primjerice,dok je bio u
novicijatu, da će molitva, od koje je uostalom primio toliko snage, biti njegova najveća
svakidašnja borba. Što smo spomenuli jasno nam govori da svi ljudi koji se mole, nema
izuzetka, svi osjećaju, barem u odreĊemon trenutku ili razdoblju,poteškoće kod molitve, koje
su uzrokovane bilo zbog toga što su ljudi, bilo zbog okolonosti, koji još više brkaju njihovu
psihološku ravnoteţu.
Kad promatramo molitvu pod vidom poteškoća koje izviru iz ĉovjeka, zato što je
ĉovjek, prvo što moramo uĉiniti je to, da otkrijemo smisao poteškoća kod molitve. Kako je
molitva povezana s dinamikom ljudskoga ţivota traba biti jasno svakom molitelju, bilo kojeg
staleţa, da je ta dinamika ţivota prisutna u ţivotu svakoga ĉovjeka koji se kao kršćanin moli.
Kad kršćanin moli ne moţe biti odijeljen od problema i poteškoća, koji imaju sjedište u njemu
samome ili, koje, u posebnim okolnostima, shvaća kao problem. Molitva je egzistencijalna
stvarnost! Pošto je molitva povezana s onim što smo i s onim što ĉinimo,što nam postavlja
probleme,ona poprima ista obiljeţja onoga što proţivljavamo, dok ţivimo i radimo ili se
molimo u odreĊenim okolinostima. Zato oni koji su se posvetili molitvi kroz dugi niz godina
znaju da poteškoće kod molitve nisu uvijek baš iste; poteškoće od danas nisu baš iste s onima
koje su bile juĉe …
Kad je takova sudbina ĉovjeka kršćanina koji se moli, što mu je onda ĉiniti kad je kod
molitve rastresen, ţalostan, umoran i sliĉno? Odgovor: mora biti realan. Mora, prije svega
shvatiti, da kad se moli da je uvijek samo ĉovjek, a ne anĊeo. I u njegovoj molitvi mora biti
prisutno ono što je Bog rekao ĉovjeku kad ga je istjerao iz raja: “U znoju svoga lica jest ćeš
kruh …” Zato kod molitve treba biti realist ako imamo poteškoća. Moramo se s poteškoćama
 49

ne samo pomiriti nego ih i prihvatiti kao što prihvaćamo druge poteškoće koje ulaze u
dinamiku ţivota, i vredovati ih na pravi naĉin. Kad neki kršćanin kršćanski prihvati poteškoće
koje sa sobom donosi dinamika ţivota ne samo da mu poteškoće ne škode nego mu pomaţu
da sazrijeva. Sjetimo se samo svetaca … Tako i molitva, koja je povezana s poteškoćama,
mora biti povezana s poteškoćama i obavljena s poteškoćama, jer i poteškoće pripadaju
ţivotnoj dinamici, ĉovjeka kršćanina koji se moli. Koliko je naţalost duša, pa i redovniĉkih,
koje barem oklijevaju ili skraćuju.molitvu jer je vezana s poteškoćama. Treba biti svjestan da
je u sluĉaju poteškoća vaţno moliti se, jer odreći se molitve radi poteškoća, znaĉilo bi odreći
se jednog vaţnog elementa u razvoju kršćanske dinamike ĉovjeka, tj. svetosti, sazrijevanja u
kršćanskom ţivotu. Ali ovaj realizam što moramo imati u pogledu poteškoća kod molitve i što
smo do sada istaknuli previše je teoretski. Kad ga naime prihvatimo i primjenimo u ţivotu
nailazimo na nove poteškoće, koje doţivljavaju osobito duše koje se vjerno kroz dugi niz
godina posvećuju molitvi. Taj novi doţivljaj sastoji se u tome da mnoge duše koje su se
posvetile vjerno molitvi iskuse, da se poteškoće vremenom ne smanjuju niti popuštaju. Mislili
su, da će molitva vremenom postati “lakša”, a ono poteškoće ne prestaju, a nekada bivaju još
bolnije. Sjetimo se samo rijeĉi malo ĉas navedenih što je izrekao redovnik svome duhovniku:
“Nikada ne bih mogao pomisliti da će molitva biti mojom svakidašnjom borbom”. Kada
molitva vremenom ne postaje "lakša" opet je na pomolu jedna kriza pomanjkanja realizma,
koju treba vješto izbjeći. Izbjeći ćemo tu novu krizu ako budemo još realnije mislili. Bila je to
velika iluzija i pomanjkanje ralizma kad bismo uistinu vjerovali i nadali se, da će naše
poteškoće u molitvi, u koliko se nas i naših sila tiĉe, nestati.. Moramo biti realisti. Molitva
nije kao neki matematiĉki problem kojeg kad razveţemo prestaje biti poteškoća. Molitva je
nešto drugo. Molitva je borba, jer je vjera, na kojoj se temelji molitva,"tama za razum" borba i
pobjeda (sv. Ivan od Kriţa). Zato će molitva do kraja, do zadnje agonije, što se ĉovjeka tiĉe,
ostati "tamom" i borbom. Sve ako neke poteškoće poĉetaka, što nam na prvi mah izgledaju
nepremostive, vremenom jenjavaju i ne smetaju u molitvi kao prije, ipak se nove poteškoće
javljaju na uskom putu molitve pa borba ne prestaje, nego se nastavlja.
Sve nas to ipak ne smije obeshrabriti, jer se ne smijemo bojati istine koja nas ĉini
slobodnima. Iskustvo nas uĉi kako kod molitve ostajemo ĉesto nespretni i kao u neprilici. To
se dešava zato jer nekada poĉinjemo i nastavljamo moliti s nekom neopredjeljenošću i
nepovjerenjem, jer ne gledamo realno. Dok s jedne stane hoćemo i ţelimo moliti i susresti
Boga u molitvi, i osjećamo da nas Duh Sveti “iznutra” privlaĉi, ipak, s druge strane, kao da se
bojimo trenutaka šutnje na koje nas poziva molitva, i nije nam ţao kad se vrijeme svršetka
molitve pribliţi. Romano Quardini, jedan od uglednih kršćanskih pisaca izrazio je te osjećaje
duše na jedan vrlo iskren naĉin: ”Općenito govoreći, piše on, ĉovjek ne voli moliti. On lako
 50

osjeća prema molitvi dosadu, nalazi se u neprilici kad se treba moliti; osjeća prema molitvi
neku odvratnost i da pravo kaţemo i neprijateljstvo. Sve mu se drugo ĉini privlaĉnije i
vaţnije od molitve … Ĉovjek je lukavo biće, a ta lukavost srca se ispoljuje osobito u
njegovom vjerskom ţivotu. Kad otpoĉne moliti, njegova unutrašnja uzburkanost mu odmah
predstavi misao na drugo što treba napraviti. To moţe biti bilo šta, kao što je neki posao,
nešto što treba provjeriti, jednu novinu ili knjigu prelistati. Sve mu se to ĉini vaţnijim dok mu
molitva izgleda kao izgubljeno vrijeme” (Initation a la prière, pp. 13, 22).
Neka ova misao uglednog pisca uĉvrsti naše realnije gledanje na molitvu.
Neizbjeţnost poteškoća kod molitve neka nam pomogne da se riješimo zauvijek idealiziranih
pojmova molitve. Kad osjetimo da, pored naše dobre volje, još smo uvijek pred istim
zaprekama, kao što je rastresenost, razna putovanja i akrobacije naše mašte, ne smijemo
malaksati i pasti u napast da s molitvom nećemo ništa postići. Moramo biti realisti i biti na
ĉistu što zapravo ţelimo postići po molitvi. Moramo budno pratiti da se iza te naše ţelje, da
nešto postignemo, ne skriva idealna slika autentiĉne molitve. Mi naime ĉesto padamo u
napast, svijesno ili nesvijesno u tom pogledu, jer mislimo da je samo onda molitva, da smo se
dobro molili, kad smo uspjeli uroniti u Boga, kada je bez rastresenosti i kad plivamo u
Boţjem svijetlu i radosti. Takova “rajska slika” molitve je nešto vrlo neispravnoga, nešto što
je puno sebeljublja, jer u takvoj molitvi traţimo sebe i svoje zadovoljstvo, a ne Boga i
njegovu ljubav i slavu. Sveta Terezija avilska daje nam u ovom pogledu jedan jasan dogovor:
“Ne, piše ona, ljubav se ne sastoji u tome da prolijevamo suze, i da uţivamo njezine slatkoće i
njeţnosti, što se obiĉno traţi i u tome nalazi utjehu. Ljubav je u tome da sluţimo Bogu u
pravdi i jakosti duše i u poniznosti".
Ako malo dublje zavirimo u nas same otkrit ćemo da smo ĉesto imali svijesno ili
nesvijesno, a moţda i sada, ovakav previše idealiziran pojam o molitvi, i da smo se zato ţalili
na teškoće u molitvi, i od prave molitve moţda i odustali, jer su gotovo sve naše ţelje i teţnje
kod molitve bile zatrovane sebeljubljem. Mislili smo da smo traţili Boga i susret s Njim, a
zapravo smo taţili sami sebe; traţili smo malo utjehe u ovoj bijednoj dolini suza. Ovakovo
dublje i realno mišljenje o molitvi ne samo da će nam pomoći, da dublje shvatimo molitvu,
nego će nas i ohrabriti u potraţnji istinite molitve i susreta s Bogom. Istovremeno će nam
pomoći da ne smatramo poteškoće što se u molitvama susreću kao zapreku molitve. I što je
najvaţnije, da ne smatramo poteškoće kao zapreku molitve koju trebamo pobijediti, i tek
onda, poslije pobjede, poĉeti uistinu moliti. Tko hoće pobjedu nad poteškoćama molitve, taj
hoće nešto što je u zraku, i u stvari, odrekao se svake istinite i ozbiljne molitve. Molitva ne
poĉinje tamo gdje svršavaju naše poteškoće, kao u nekoj slobodnoj zoni gdje nema zapreka.
Tko se posvećuje odano i ustrajno molitvi malo po malo nauĉiti da se baš u poteškoćama, koje
 51

se u molitvi susreću, raĊa jedna najosobnjija i najdublja molitva. Zato za jedinu pobjedu, za
kojom moramo teţiti je ta, da se pomoću Boţje milosti, nikada ne prestanemo boriti s
poteškoćama što se u molitvi susreću. Jer zapravo što znaĉi naći Boga u molitvi? Ne znaĉi
ništa drugo nego nikada ne prestati traţiti ga. Ako mašta ĉini akrobacvije, kad primjetimo
nastojmose sabrati.Ako to uĉinimo i sto puta već smo se moliti jer smo nastojali, svaki put
kad smo primjetili, sabratise i biti s Bogom.To je već ljubav!
Dotakli smo se jednoga dijela poteškoća koje se susreću u molitvi, a to su poteškoće
koje dolaza od nas ljudi, kao ljudi, a ĉesto i zbog nepoznavanja pravog pojma molitve. Ĉesto
ne poznajemo ni sebe ni molitvu. Neka ovo nekoliko misli pomogne svima da ne samo
realnije mislimo o molitvi, nego takoĊer otkrijemo da li nismo sami krivi da naša molitva
nema rezultata u nešem ţivotu; da nam do sada molitva nije pomogla da budemo bolji, da više
uzljubimo Gospodina. Nema li moţda u našem ţivotu neke nesvjesne lukavosti po kojoj nam
sve izgleda vaţnije nego molitva. Lukavosti ljudske po kojoj molitva izgleda ne samo
gubljenje vremena nego nešto što više nije aktualna.

POTEŠKOĆE MOLITVE SUVREMENOG ĈOVJEKA

Ĉovjek našega vremena ima svoje posebne poteškoće kod molitve.Treba se s tim
poteškpćama suoĉiti kako bi se poteškoće mogle uoĉiti i kako bi se mogle izbjeći. Moţe se
tvrditi da moderni ĉovjek ima nekako ĉetiri specifiĉne poteškoće na svome putu molitve. Prva
meĊu njima je samodostatnost i koristoljubivost. Modernom ĉovjeku je na prvom mjestu
njegov "Ja" i njegov osobni interes, stoga mu se ĉini da molitva nije korisna i probitaĉna.
Molitva niĉemu ne sluţi;tako osjeća i tako se ponaša suvremeni ĉovjek. Ovo raspoloţenje nije
samo prisutno u ţivotu kršćana laika, nego, barem podsvjesno, i u ţivotu svećenika i
redovnika, jer su i oni djeca svoga vemena. Moltitva ne ulazi u poslovnik ljudi koji jure za
probitkom samodostatnošću, ili samo za savojim djelatnim apostolatom, kada je rijeĉ o
svećenicima i redovnicima.
Djelatni je apostolat bez sumnje vaţan ali, problem je izgleda u tome što mnogi ne
vide da i djelatni apostolat dobiva na snazi ako je u povezanosti s molitvom.U svakom
sluĉaju, kad molitva ne ulazi u ljestvicu vredonota, ili ne ulazi dovoljno, ona se doţivljava
kao nešto što nije vrijedno paţnje. Kako bi se riješili ove vrste poteškoće potrebno je otkriti da
 52

je molitva vrijednost za izgradnju ĉovjekovog duha i njegovog sazrijevanja u odnosima s

Bogom, i da zato što je ona rast u ljubavi,da i djelatnost dobiva na snazi po molitvi. U
Karmelu je vaţno naglsiti da je molitva "zajedništvo molitve", a ne "privatna molitva" i da od
"zajedništva molitve" ovisi kvaliteta svakog drugog oblika zajedništva, kao što su kućni
kapituli, duhovne obnove, permanentna obrazovanost, rekreacije. Pretpostavljajući da svaki
pojedini karmelićanin ili karmelićanka, ne dolazeći na zajedniĉki ĉin molitve, moli u svojoj
sobi, u samoći, rekao bih da nije potrebno biti karmelićanin ili karmelićanka da tako moli. U
Karmelu je molitva"zajedništvo molitve" i kao takva ima svjedoĉko znaĉenje i odraţava stil
ţivota koji je svojstven Karmelu.
Druga posebna poteškoća modernoga ĉovjeka je osjećaj da nema vremena, da je
prezauzet. Znaju reći:"Dan mi je ispunjen kao šipak."Nemoguće zauzetostima dodati još
nešto" Ipak,nije li to izgovor?Ako molitva postaje problem vremena onda molitva ne ulazi u
ljestvicu osobnih vrednota, i u dosljednosti toga, pojavljuje se opasnost relativiziranja svih
ostalih vrijednosti duhovnog ţivota osim djelatnosti i postaje se ţrtva aktivizma koji ne donosi
prave plodove ni u samoj apostolskoj djetlatnosti.Kao što je bl.papa Ivan XXIII našao
vremena da izmoli dnevno cijelu krunicu,uz ĉasoslov,kako to dadrugi nemogu naći vremena
za molitvu?
Mnogima koji ne mole dogaĊa im se da se naĊu u nekoj "tuposti duha" i pitaju se što
ću reći Bogu u molitvi? Netko iskreno poĉima moliti a onda postaje nekako kao nijiem.To
iskustvo je sigurno realnost. Zar se ne dogaĊa ista realnost, isto iskustvo, takoĊer kad treba
općiti s ljudima, barem nekima, koji nam nisu interesantni ili koji nas,kako se
kaţe"gnjave"svojim problemima? Pred ljudima takve vrste ostajemo isto tako blokirani; ne
uspijevamo s njima općiti. Obuzima nas neka vrsta otpora prema njima. To se dešava dakle
bilo u molitvi bilo u općenju s ljudima jer je ĉovjek kao neka "harpa" koja je pokvarena radi
neuprotrebe,i kao da je pokrivena prahom. Instrument koji se neupotrebljava, atrofira se.Treba
pripomenuti da poteškoće ove vrste dolaze i zbog toga što molitva ne ulazi u poslovnik ţivota.
Drugim rijeĉima:ne stavlja se ţivot u kršćanske tokove nego samo u naše ljudske i profane
poslove. U današnjem ţivotu Bog je kao odsutan iz ljudskog ţivota. Bog ne ulazi,ili ne ulazi
dovoljno u "pretince" ljudskog razuma i planiranja.
Osim ovih poteškoća postoje i poteškoće koje moţemo nazvati poteškoćama na
teološkoj razini,ili na razini ljudske psihologije i kojima se pridruţuju i poteškoće na
pedagoškoj razini. Kada je rijeĉ o poteškoćama na teološkoj razini, treba reći da se radi o
temeljima molitve a to su teologalne kreposti: vjera, ufanje i ljubav, koje redovito utiĉu na
molitvu svojom teologalnom naravi. Upućujem na produbljenja ovoh problema na ono što
sam rekao "o noćima" Ivana od Kriţa. Ĉovjek današnjice ima poteškoća vjerovati pa mu je
 53

Ivanovo uĉenje vrlo vaţno, kako bi se ispravno snašao. Ĉovjek se današnjice brzo umara i
nezna se nadati a Ivan od Kriţa će ga nauĉiti nadi..Brojne napasti salijeću modernog ĉovjeka
na planu ljubavi. Treba dobro podvući da molitve nema bez teologalnog ţivota vjere,ufanja i
ljubavi.To smo uostalom već naglasili, spomsinjući uĉenje Ivana od Kriţa. Teologalni je ţivot
kao lijek na našu duhovnu anemiju. Teologalni ţivot je lijek protiv ateizacije. Ĉesto puta je ta
razina slabo uoĉena pa je treba pomno otkrivati. Neka nevjera kao da pritišće atmosferu u
kojoj ţivimo, te zasljepljuje ĉovjeka našega vremena. Toj nekoj vrsti nevjere se ĉesto puta
pridruţuje neka unutarnja nesreĊenost koja se oĉituje putem"rastresenosti" kamo ĉovjeka vodi
mašta,koju sv. Terezija naziva"ludom u kući".Mašta modernoga ĉovjeka je ĉesto usmjerena i
zaokupljena mnogim stvarima koje ,primjerice, uzrokuje prekomjerno i ne razborito gledanje
televizije,što utjeĉe na formiranje mišljenja, na ţelje, na ljubav.Poteškoće ove vrste, koje
moţemo nazvati "psihološkim", mogu imati dublje korijene, kao što je grijeh, nedovoljna
opredjeljenost za Boga, navezanosti na stvari i na osobe, koje truju dušu. Ĉovjek moţe biti
optrećen takoĊer nedovoljnom formacijom u pogledu molitve, što mu prijeĉi razumjevanje
znaĉenja naravi teologalnog ţivljenja vjere,ufanja i ljubavi. Neka kretanja, u zapadnoj
civilizaciji, kao što je, primjerice, racionalizam, mogu biti smetnja u molitvi. Yoga, koja
doduše moţe pomoći i ublaţiti taj zapadnjaĉki racionalizam, ali ona nije dovoljna. Svemu
nabrojenomu treba dodati poteškoće svakodnevice. Ova zadnja vrsta poteškoća teško se moţe
katalogizirati, ali ih je vrlo vaţno otrkiti kako bi molitva bila bolje vrednovana..Pri otkrivanju
ove vrste poteškoća treba pripomenuti da je moltva "praksa" koja se ne postiţe samo askezom
ili tehnikama, kao što je Yoga, ili metodama molitve.Molitva je puno više od svega toga.
Molitva je, kako sam već više puta naglasio, sva utopljena u teologalni ţivot,vjere ufanja i
ljubavi.Prema sv.Ivanu od Kriţa, molitva, baš zato što se temelji na teologalnim krepostima,
vjere, ufanja i ljubavi, popraćena je"noćima".Kršćanska molitva se ne svodi na neku "praksu"
nego se temelji na "milosti". Ona je dar,"otajtvo" kao što smo naglasili u samom naslovu ovih
izlaganja o molitvi. Molitva je dar koji uvlaĉi ĉovjeka u otajstvo samoga Boga. Sve to
zahtijeva od ĉovjeka molitelja svijest, raspoloţivost, predanje i oslananje na Boga. Ĉovjek se
ne snalazi kad mu se uĉini da Bog"šuti"i ne shvaća da ta "šutnja"oznaĉuje veliki govor Boţji.
Boţja "šutnja" je zapravo sredstvo kojom se Bog sluţi da izazove, izgradi u ĉovjeku molitelju
"profinjernost" molitve koja se podudara sa suobliĉenjem Kristu. Kako bi se izbjegle
poteškoće nesmije se zaboraviti vaţnost Liturgije, Biblije kako bi odgojili vlastitu dušu za
molitvu.Karmel ima barem tri velika uĉitelja molitve: Sv.Tereziju avilsku i sv. Ivana od
Kriţa, Malu Tereziju. Oni nisu samo za karmelićane i karmelićanke,kako tvrdi Hans Urs Von
Balthasar, nego su bogastvo za sve duše koje ţele istinski moliti.
 54

Nadoveţimo nešto o poteškoćama molitve u Terezijinom Karmelu,u povezanosti s

ovim općim poteškoćama modernoga ĉovjeka molitelja, jer odjeci takvog ozraĉja dopiru i u
Karmel osobito zbog pomaka prema intenzivnijem djelatnom apostolatu.
Kako ne bi bilo nesporazuma treba svakako biti na ĉistu i odbaciti svako razmišljanje
o molitvi u kljuĉu intimizma ili observantizma."Bog je i meĊu loncima",napisla je sv. Majka
Terezija"! Molitva nije ni intimizam niti observantizam, kako moţemo zakljuĉiti iz
predhodnih razmišljanja ovih zabiljeţbi o molitvi. Molitvu treba vrednovati u kljuĉu vjernosti.
Naglašava to i kanon novog crkvenog prava(kan.598,2):"Svi redovnici trebaju obdrţavati
vjerno i integralno ne samo evaĊeoske savjete nego takoĊer uklopiti u to ţivljenje vlastito
pravo i tako teţiti savršenosti svoga staleţa"Molitva je u Karmelu odgovor vjernosti vjernome
Bogu,i presudna sastavnica karmelske karizme.Dakle moralna i duhovna obaveza, kada je
rijeĉ o karmelskim dušama. Kako je Bog neizmjerno vjeran u milostima i darovima tako treba
biti karmelićanin i karmeluićanka prema daru vlastite karizme. Ako pak ljubav traţi uslugu
pojedincima ili zajednici nesmije biti problema da molitvu zamjenima djelima ljubavi u korist
bliţnjega.Kad to nebismo ĉinili bili bi "observanti",tj.za slovo zakona.
Uz vjernost izvire i drugo naĉelo a to je poslušnost.To naĉelo usvajaju svi komentatori
karmelskog pravila,kroz povijest.Tako ĉini, primjerice Ivan od Isusa i Marije kalagurtitanac, u
svojim pisanim djelima. Obiĉajno pravo je"optima legum interpretaio",tj.izvrsno tumaĉenje
zakona su obiĉaji. U tim znaĉenju jedan drugi bogoštovni ĉin moţe zamijeniti molitvu
razmatranja, kao što je sveĉanost u crkvi,zavjeti, reĊenja, kućni kapitul,velike
rekreacije,poduţe ispovjedanje,propovjedanje duhovnih vjeţbi.. Što se tiĉe dispenzacija treba
biti vrlo oprezan i ravnati se provjerenim teolozima moralne teologije. S.B.o. Gerard
dispenzacije,kada je rijeĉ o cijeloj zajednici,naziva"mrazom"za redovniĉki ţivot. Pogotovo to
vrijedi ako se,primjerice dispenzira zajednica,zbog nogomente utakmice, jer ima drugih
mogućnosti za to.Moglo bi se primjerice prihvatiti da oduševljeni navijaĉi,pogledaju na
televiziji,znaĉajne utakmice,a da obave molitvu osobno u drugo vrijeme,kako je
prtedviĊeno,za one koji su zauzeti u vrijeme zajedniĉke molitve razmaatranja.Zašto nebi
moglo doći u obzir snimanje utakmice,tako da se ona pogleda za vrijeme rekreacije?
U kontekstu vjernosti i poslušnosti, u pogledu molitve,što se moţe potvrditi i
karmelskim smjernicama poslije koncila vat.II,koncilskim dokumentima i papinskim
redovitom uĉenju, molitvu razmatranja se moţe upriliĉiti na razne naĉine a optimalno je da
ona bude molitva zajednice.Pobudnica"Vita Consacrata",primjerice, govori o zajedniĉkom
ĉitanmju i razmatranju Biblije.Karmelske konstitucije imaju posebni naslov za molitveni
ţivot:"Zajedništvo molitve"."Za odbaciti je idividualistiĉku molitvu usmjerenu na osobnu
savršensot bez projekcije na zajedniĉaarsku molitvu"(Carlos Palmès,ondje str.175).Isti pisac
 55

naziva takve individuaklistiĉke molitelje individualistima koji "nemaju vremena gubiti

vrijeme,slušajući druge"(onde).Katekizam pak Katoliĉke Crkve dodaje:"Kršćanske su
duhovnosti dio ţive molitvene predaje i nezaobilazni su vodiĉi za vjernike.U svojoj bogatoj
razliĉitosti one odrazuju ĉistu jedinstvenu svjetlost Duha Svetoga"(br.2684).Kako pokazati na
vidljiv naĉin karmelsku zajednicu,njezino zajedništvo molitve,"razliĉitost,"ako svaki moli
sam?Nije potrebno biti karmelićanin ili karmelićanka da se moli individualistiĉki.
Karmelićanin i karmelićanka doduše su duţni moliti neprestano, u samoći,što se oĉituje
posebno kroz vjeţbu Boţje prisutnosti,ali su duţni pokazati i svoje zajedništvo ne samo
molitvom ĉasoslova nego i svojim "šutljivbom molitvom",i svjedoĉiti da je "molitva ţivotna
potreba",iako prema potrebama moliti je moguće,podvlaĉim rijeĉ moguće, i na trţnici i na
šetnji, u kuhinji,kad nas na to prisile posebne okolnosti"(Katekizam Kat.Ckve,2743). Ipak to
nemoţe biti redoviti oblik, jer tada nema svjedoĉenja molitvom da je ona"ţivotna
potreba"."Ništa nije ravno molitvi;ona ĉini mogućim što je nemoguće i lakim što je teško...jer
provire iz ljubavi.(ondje,2744)..

POTEŠKOĆE MOLITVE KOJE IMAJU IZVOR

U NADNARAVNOM OBILJEŢJU MOLITVE

Ako je potrebno naglašavati ljudske poteškoće kod molitve ne smije se zaboraviti da je

molitva takoĊer jedna stvarnost boţanska i nadnaravna, što stvara poteškoće nadnaravnog
obiljeţja. Zato ljudski i psihološki razlozi nisu dovoljni kako bi objasnili sve poteškoće
molitve.Poteškoće i narav poteškoća kod molitbe izviru takoĊer iz nadnaravne stvarnosti
molitve. Iako sam već o tome nešto rekao, kad sam sspominjao"noći" sv. Ivana od
Kriţa,ovdje ţelim ovoj vrsti poteškoća posvetiti posebnu paţnju iako ću se u neĉemu
ponavljati. Drţim da bi bio nepotpuni u izlaganju o poteškoćama kod molitve kad ne bi
obratio posebnu paţnju poteškoćama koje prate molitvu zbog nadnaravnog obiljeţja molitve.
Vaţno je, i prevaţno, obratiti paţnju toj nadnaravnoj stvarnosti molitve kako bi molitelj
mogao koristiti upute što su ostavili ugledni uĉitelji molitve, koje su u suvremenom svijetu u
kojem ţivimo vrlo vaţne, kako bi podrţale i okrijepile molitelje. Poteškoće molitve koje
izviru iz nadnaravnog obiljeţjja odnose se prvenstveno na samu narav vjere koja je u samim
temeljima molitve. Kako bi ona postala" fides formata" proţeta teologalnom nadom i
ljubavlju mora prolaziti kroz kušnje,koje s.Ivan od Kriţa naziva"noćima." U cjelokupnom
 56

radu duše, koja teţi za tim da je Krist ispuni i preobrazi, susreću se dvije vrste poteškoća koje
treba prebroditi.Tko se ozbiljno uputi putovima molitve ĉesto osjeća da je kod moltve suh,
bez misli, prazan. Nisu tome uzrok samo razlozi naravnog reda što smo već dotakli. Uzroci su
mnogo dublji, a proizlaze iz nadnaravnog obiljeţja molitve. U prvom redu te poteškoće dolaze
od vjere, na koju se oslanja molitva. A vjera, piše sv. Ivan od Kriţa je “tama za razum” ali
istodobno ona je jedino sredstvo po kojem, u povezanosti s teologalnom nadom i ljubavlju, se
moţe postići sjedinjenje s Bogom.
Kako je vjera neka vrst "oslijepljenja" razuma, mašta i osjećaji ne dobivaju hranu a to
uzrokuje u duši koja se moli neku tupost, prazninu, tamu, otsutnost ideja i misli. Treba otkriti
da vjera i njezini uĉinci u duši, koja dok moli oslanja se na vjeru, nije nešto krivoga ili ne
normalnoga, nego. Dapaĉe, je nešto što pomaţe da po molitvi još dublje zaronimo u
povezansot s Boghom kroz molitvu.
Prije svega vjera, povezana ljubavlju, pomaţe kako bi shvatili da molitva nije u
idejama i mislima i u tvorevinama što je izgradio ĉisti ljudski razum i mašta. Glavno je u
molitvi tvrdi sv. Terezija Avilska, ne da mnogo mislimo, nego da mnogo ljubimo, i baš je tu
izvor cijele poteškoće molitve ukoliko je ona nadnaravna stvarnost. Molitelju, koji u tome nije
pouĉen ne ide u glavu da se moţe moliti, da je njegova molitva dobra, ako on nije razumom
produbio, prosudio, zakljuĉio. Nije u stanju shvatiti da se treba predati vjeri i dati se voditi
svijetlom vjere. Da je baš u tom ne shvaćanju izvor njegovih muka, osobito kad se radi o
prijelazu na kontemplativnu molitvu.
Kako nebi bilo nesporazuma, treba ovu tvrdnju malo bolje protumaĉiti. Kad se kod
molitve oslanjamo na vjeru i njom se dajemo u molitvi voditi, ne znaĉi da treba izbaciti iz
pameti svaku ideju ili misao. Ideje i milsi su potrebne osobito, na niţim stupnjevima molitve.
Biti bez ideja i misli, prijetila bi opasnost sanjarenja što bi moglo pretvoriti molitvu u u
egzaltaciju ili dosadu i odvratnost. Svakako ljubav je glavnija, najglavnija, ali ona
pretpostavlja spoznaju, na temelju vjere. Da uzmognemo ljubiti moramo najprije spoznati.
Treba dakle upoznati Krista da ga uzmognemo ljubiti. Zato mora u molitvi uvijek biti mjesta ,
osobito kod poĉetnika, za izvjesni rad razuma, koji nastoji prodrijeti u sadrţaaje vjere, kako bi
se, u duši, rodila ljubav.u dosljednosti ţivota. U konaĉnici molitva teţi kako bi se probudila i
jaĉala u nama ljubav prema Bogu i Kristu Gospodinu. Potrebno je dakle, da se molitva hrani
velikim istinama vjere. Zato u molitvi mora uvijek biti prisutna neka djelatnost razuma, koji
se trudi da “razumije”, ali to ima biti diskretno, tek toliko da se dade predmet ljubavi, jedan
oslonac našoj vjeri, da se iz nje rodi ljubav. Da još bolje ovu misao objasnimo sjetimo se
razlike koja postoji izmeĊu spoznaje vjere ,koju moţemo nazvati “spekulativnom”
spoznajom, i spoznajom, koju moţemo nazvati “kontemplativnom spoznajom”.Ova druga ima
 57

mjesta u molitvi. Spekulativnu spoznaju stiĉemo prouĉavanjem, istraţivanjem i

produbljivanjem objavljene istine u Svetom Pismu, u Uĉiteljstvu Crke.U kontemplativnoj
spoznaji ne traţimo toliko produljivanje koliko “doţivljavanje” objavljene istine, u kojem
dolazi do izraţaja više ljubav nego misaona spoznaja.
Vjera kao, objavljena poruka, posjeduje jedan “sadrţaj” što se oĉituje u dogmatskim
istinama. Kada se razum zadubljuje u te podatke vjere da ih produbi – to spada na teologiju -
dolazimo do spoznaje koja se zove spekulativna spoznaja vjere. I ova je spoznaja doduše
nerazdojiva od ljubavi, zato što više spoznajemo više ljubimo. Ali kroz istine vjere, ukoliko su
razumsko produbljenje, mi poznajemo Boga u tami njegova otajstva, dok u vjeri mi ga se
“dodirujemo” neposredno i ljubimo ga. Tako vjera, pod utjecajem Duha Svetoga postaje
“kontemplativnom mudrošću”. U ovom zadnjem smislu se moţe reći da što više ljubimo to
više spoznajemo. To je baš to što se obistinjuje u molitvi, ĉijom djelatnošću mi ostvarujemo
kontemplativni ĉin spoznaje Boga, tj. ljubavi, a zato nisu potrebne mnoge misli i ideje. Što je
vaţno jest to, da naša molitva bude zaista vjeţba ljubavi. “Treba istaknuti, piše sv. Ivan od
Kriţa u svojoj knjizi “Ţivi plamen ljubavi”, da teţnja i snaga duše u njezinom uspinjanju
prema Bogu ne leţi drugdje nego u ljubavi. Po ljubavi se duše sjedinjuju s Bogom i zato se
moţe reći, da koliko više duša bude imala stupnjeva ljubavi toliko će više ući u Boga i u
Njemu se nastaniti”.
Malo smo ovdje inzistirali na doktrinalnoj strani, ali to je bilo potrebno kako bi mogli
lakše dati nekoliko praktiĉnih uputa u pogledu poteškoća što u molitvi duše osjećaju zbog ove
naravi vjere, tj., kada se zbog svjetla vjere, na koje se duša u molitvi oslanja, osjeća nemoć,
suša i praznina.
Jedna prva praktiĉna uputa sastoji se u tome da onaj koji se moli ne moţe izbjeći
osjećaju nemoći. Osobito se ta nemoć moţe osjetiti u nekim trenucima, osobito snaţno na
prijelazu iz razmatranja u kontemplaciju, tako da duša osjeća da je to vrijeme “izgubljeno
vrijeme”. Tada je naime teško sse usredotoĉiti i fiksirati svoju misao jer mašta pravi svoje
ekskurzije u svim pravcima. U takovim trenutcima nemoći treba se sjetiti da je molitva ĉin
vjere, ĉin vjere ĉija je jednostavnost, da tako kaţem, izdiţe iznad obrasca vjere, što smo
nauĉili u katekizmu ili teologiji, iako se na njega oslanja. Takav jednostavan ĉin vjere je
uvijek moguć jer se on sastoji u tome da izaberemo Boga iznad svega, Njegovu ljubav iznad
svega. Dosta je biti odluĉan da ne ţelimo drugo nego samo Boga,i u tome ustrajati, a to je i te
kako dosta. To je zapravo prava molitva.
Što smo rekli treba nas dovesti do toga da shvatimo zašto smo mi ĉesto ţalosni kod
molitve jer nismo mogli pobijediti nemoć koja nas je obuzela. Razlog je tome, da nismo
ralikovali teologalnu razinu molitve od psihološkog sadrţaja. Mi naime moţemo uvijek
 58

napraviti ĉin vjere i ljubavi, tj. biti na teologalnoj razni molitve, iako ne moţemo zapovijedati
sami sebi kako bi se sabrali i odbacili nemoć našom snagom – s Boţjom uvijek moţemo –
svaku rastresenost i svaku brigu koja smeta molitvi. Molitva je prije svega teologalna vjeţba,
vjeţba ljubavi, a ne jedan psihološki poĉinak. Tu stvaranost treba malo po malo, u molitvi
otkriti,asimilirati, tj. steći svijest da je telogalni ţivot uvijek moguć pa i onda kada smo puni
umora, rastresenosti i bolesti, kada osjećamo nemoć moliti. Sve je u tome da znamo izabrati i
biti na molitvi samo radi Boga, zaboravljajući na sebe same. Treba razbuditi vjeru,nadu i
ljubav prema Bogu; to je glavni ĉin molitve a to moţemo uvijek i u svakoj prilici uĉiniti.
“Uvijek moţemo, piše ugledna francuska revija “Vie Spirituelle”, staviti naše srce pred Boga
na naĉin da ga ništa ne moţe zadovoljiti što je manje od Boga. Nije vaţno da li se u takvom
raspoloţenju našeg srca sviĊa Bogu da nam bude prisutan ili otsutan, jer ga naš duh, tim
svojim ĉinom i raspoloţenjem u stvari uvijek dotiĉe, jer taj naš ĉin nije ništa drugo nego ĉin
ţive vjere i teologalnog ufanja” (kolovoz, 1962). U konaĉnici ono što je bitno kod molitve je
da se odluĉno pojavimo pred Gospodinom kao siromasi u pouzdanju i sigurnosti da nas Bog
ljubi i da ĉuje naša zazivanja. Trebamo nauĉiti susresti Boga u istinitosti naše slabosti i naše
nemoći. “Osjetiti se golim i bijednim u Boţjoj ruci, koja je vjeĉna i puna ljubavi, to je temelj
molitve”; tvrdi incizivno spomenuti ĉasopis (1962). Priupitajmo se zato ĉesto nije li moţda taj
osjećaj siromaštva, u vjeri i pouzdanju, odgovor na mnoge naše poteškoće kod molitve? Ako
je sama narav vjere, na koju se oslanja molitva svakog kršćanina, izvorom poteškoća kod
molitve, nije li moţda izvorom poteškoća takoĊer pomanjkanje povezanosti izmeĊu molitve i
našeg svakidašnjeg ţivota? Ovo zadnje pitanje upozorava na treći izvor poteškoća kod
molitve. Nije samo ĉovjek, kao takav, izvor poteškoća kod molitve, nije samo nadnaravno
obiljeţje vjere koji je izvor poteškoća nego je izvor tomu i pomanjkanje povezivanja naše
molitve sa svakidašnjim traţenjem Boga u našin ĉinima.U tom pogledu je istinito: ako
hoćemo naći Boga kod molitve ne prestanimo ga traţiti u svakidašnjem ţivotu. Treba biti
jasno svakome molitelju da je molitva neodjeljiva od konkretnog moliteljevog ţivota. Manje
nam je poznato, ili na to ne mislimo dovoljno, da su poteškoće kod molitve takoĊer ,veće ili
manje, već prema mjeri nastojanja kako bi Krist preobrazio naš ţivot. Ako ţelimo moliti i
susresti Boga u molitvi moramo ga bez prestanka traţiti i susresti se s Njim u svakidašnjem
ţivotu. Moţda prebrzo vjerujemo da naše poteškoće kod molitve dolaze od naše
nesposobnosti ili zbog pomanjkanja metode. Moţda mislimo da je to zbog umora, zbog naših
svakidašnjih briga, od mnoštva naših duţnosti, od naših obaveza ili zbog poteškoća što imamo
u kroćenju mašte koja rastresa? U svemu tome bez sumnje ima mnogo istine. Iako nema
odreĊenog recepta ima mjesta barem oko pripreme molitve. Istina je, da slabosti našeg tijela i
malaksalost našeg duha mogu oteţati našu molitvu. Pored svega toga, ako se zagledamo
 59

dublje i radikalnije u nas same, morat ćemo priznati da mnoge naše poteškoće proizlaze radije
iz pomanjkanja našeg potpunog obraćenja prema Bogu i potpunog otvaranja našeg srca prema
EvanĊelju
"Tama" koja je u nama, po našem sebeljubju, uspjeva nas zavesti te drţimo mnogo do
nas samih. Profinjena oholost ĉesto podrţava neistinu i laţ u nastojanjima. Vaţno je zato
ĉesto provjeravati kako bi otkrili koja je najveća zapreka susretu s Bogom u molitvi? Tko
nastoji sjediniti se s Bogom u molitvi i traţi Njegovo lice, treba nastojati ispuniti Boţju volju
Treba povezivati vlastitu volju s voljom Boţjom s ljubavlju i paţnjom kroz svakidašnjicu
ţivota. Ne moţemo naći Boga u molitvi ako ga izbjegavamo po nedosljednostima u vlastitom
svakidašnjem ţivotu. Sveto Pismo uĉi, da ne moţemo vidjeti Boga ako ne umremo. Zahtjev
smrti, kroz vjeru nadu i ljubav, na koje se oslanja molitva, nalazi se u ĉišćenju i odricanju.
Nešto mora umrijeti u molitelju kako bi se mogao sjediniti s Bogom u molitvi. “Kada smo
uvjereni da traţimo Boga svom dušom, piše plodan moderni pisac Bouyer (Le sens de la vie
monastique), mi nastavljamo, tj. naš stari ĉovjek u nama, nastavlja da ga podmuklo i oĉajniĉki
izbjegava. To stanje u ĉovjeku stvara tamu i udaljenost od Boga”. Ovdje na zemlji mi ne
moţemo vidjeti Boga osim po vjeri, a za vjeru smo rekli da je korjen molitve. Molitva, je
vjeţba vjere,ufanja i ljubavi zato zahtjeva ĉistoću srca, tj. nakana, jer će samo duše ĉista srca
Bog vidjeti. “Blaţeni ĉista srca jer će oni Boga vidjeti”. Susret s Bogom, bilo u molitvi, bilo u
ţivotu, traţi dakle neprestanu ĉistoću srca.
A što je to ĉistoća srca? Srce u Biblijskom shvaćanju je cijeli ĉovjek, subjekt
najdubljih ljudskih ţelja. Ĉisto srce nije drugo nego srce koje ide uspravnim putem prema
Bogu, a da se ne zaustavlja nad samim sobom. Ĉisto srce simbolizira ĉistoću najskrovitijih
nakana. Ĉisto srce je ono, koje se ne priljepljuje uz sebe, ne traţi sebe u onome što ĉini, pa ni
u nastojanju po kojem traţi Boga, dakle, ni u molitvi. Vaţno je istaći kako ne bi krivo
razumjeli: ĉovjek ĉista srca nije nikako ĉovjek koji je indiferentan, neosjetljiv. Radi se o
ĉovjeku ĉije srce nije podijeljeno, dvoliĉno. To je srce koje malo po malo usklaĊuje sve svoje
porive i koji sve više pojednostavljuje svoje odnose s Bogom i koje ĉezne da se Bogu svidi , i
to samo njemu.
Stoga je jasno da nije moguće sjediniti se s Bogom u molitvi bez otkinuća od ţelja i
prohtjeva koji su usredotoĉeni na sebeljublje, jer ljubav pretpostavlja uništenje svega što se
protivi ljubavi. Sve to vrijedi bilo za molitvu, bilo za duhovni ţivot, jer nema više osim jedne
ljubavi.
Kad molimo nalazimo se pred poteškoćama i u dvoumici se pitamo što nam je ĉiniti da
iz poteškoća iziĊemo. EvanĊelje nam jednostavno na to pitanje odgovara: “Ako ne postanete
kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,1). Radi pomanjkanja ovog djetinjeg
 60

raspoloţenja, za nas grešne ljude, koji smo još puni tmine, molitva će biti i ostati samo borba,
po kojoj moţemo lako malaksati i molitvu napustiti Na tu opsnost upozorava i Katekizam
Katoliĉke Crkve, primjerice:br.2734.
Ako pak borbu shvatimo kao borbu krštenika,koji treba obući Isusa Krista, a zato je
potreban duboki teologalni ţivot, ţivljenje u Otajstvu Uskrsnuloga Krista, njegove muke smrti
i uskrsnuća, ne samo da nećemo malaksati pred poteškoćama u molitvi nego ćemo steći
srĉanost u borbi. Sve to zahtijeva da ne pripadamo sebi. Kako ne bi pripadali sebi moramo se
otrgnuti od sebe. Otrgnuće od sebe ne moţe biti bez umiranja, bez smrti. Kao što je smrt
prijelaz u Pashu (Uskrsnuće), tako je isto otrgnuće prijelaz iz egoizma u ljubav. U molitvi,
moramo biti oprezni i nesmijemo bjeţati od konkretnog ţivota i od prihaćanja Kristovih
zahtjeva muke smrti i uskrsnuća. Ako mislimo izbjeći našim bijedama ili našim problemima
kod molitve, pod izlikom da se sklonimo u Boga, pod izlikom da mu posvetimo posebno
vrijeme, a zaboravimo na ostalo što je potrebno prihvati kako bi se Kristu suobliĉili, mora biti
jasno da naš put molitve nevalja. Ako na to ne pazimo lako ćemo biti ugroţeni i zapasti u
kraljevstvo sanjarenja i iluzije, i nećemo susresti Boga “djelom i iskreno” (I Iv 3,18).
Kako bi susreli Boga u molitvi ĉujmo Njegov glas koji nam govori kroz naš ţivot:
“Što ĉiniš ti za moje kraljevstvo u tvom osobnom ţivotu i u ţivotu tvoje braće”? Ako zaista
moţemo iskreno odgovoriti da traţimo Boga u našem ţivotu, u našem apostolatu i u drugim
ţivotnim zaposlenjima, mnoge će naše poteškoće u molitvi prestati. Ili radije one će prestati
biti zaprekom i mi ćemo naći Boga posred svakidašnjeg ţivljenja po vjeri i ljubavi.
Sv.Ivan od Kriţa,osim spomenute ĉistoće srca, (Usporedi,Uspon na Goru
Karmel,3,40,2), dodaje da je potrebno za molitvu, po kojoj ţelimo svoje srce okrenuti k Bogu
da je molitelju potrebna ţiva vjera u povezanosti ĉvrste nade.Iako se moţda po tome
ponavljam ţelim istaknuti da sv. Ivan od Kriţa istiĉe da od samih poĉetaka treba biti jasno
svakom odvaţnom molitelju da mu je potrebno iskljuĉiti iz ţivota ono što se naziva:oslanjanje
na vlastite snage.i na traţenje uţitka u molitvi. Ta odrknuća su uvjeti kako bi se duša otvorila
Bogu u svoj iskrenosti.Nesmije biti dakle u molitvi nikakva pogaĊanja s Bogom(Uspon na
goru Karmel,3,36..). To na prvi pogled moţe prestrašiti dušu, ali sveti ućitelji molitve tvrde
da, ako duša taj korak napravi stiĉe slobodu duha, unutarnju vedrinu duha,mir (Ţivi plamen
ljubavi,3,34..),Sv.Ivan od Kriţa jasno upozorava na spomenute zapreke autentiĉnoj molitvi.
Traba im pogledati u oĉi i pobijediti svako pomanjkanje pouzdanja i svake napasti koja
sumnja u vrijdnost molitve.To je vaţno posebno kontemplativnim dušama.(Duhovni Spjev,B.
2,8..). Osobito ako je sredina u kojoj se ţivi neprijateljski raspoloţena prema molitvi ili slabo
cijeni molitvu i vrijednost kontemplacije.(Noć,1,4,1-2:2,7.Duh.Spjev,1,13,2,234...).
 61

METODE MOLITVE RAZMATRANJA

Molitva razmatranja ima svoje stupnjeve. Kad se ona predstavlja kao molitva
poĉetnika dobro je pribjeći metodama kako bi nauĉili umijeće molitve i otvorili se Bogu na
dublje susrete.Naglašam da je metoda korisna ali nije bezuvjetna.
Molitva, otajstveni dijalog izmeĊu Boga i duše, izgleda pun obaveza.Pri tome metoda
molitve moţe biti korisna kako bi se orientirali u sreĊivanju situacije.Utisak da je molitva
dijalog pun obaveza isĉezava kad se ljubavni dijalog izmeĊu Boga i duše pomalo
pojednostavljuje.U pojednostvaljanju metoda molitve moţe koristiti. Metoda moţe pomoći da
zaţive vjera,ufanje i ljubav. U mjeri zaţivljavanja u duši jaĉeg zahvata Duha svetoga i kada se
njegovom ljubavlju duša raţari, metoda više nije potrebna. Dijalog ljubavi izmeĊu Boga i
duše, treba biti pripravljan ,usavršavan, suradnjom, molitelja.Toj suradnji metoda molitve
moţe koristiti. Kako bi nauĉili i pridonijeli umijeću molitve,u koliko to ovisi od ljudskog
ĉimbenika, preporuĉuju se metode molitve.
Metoda razmatranja nije ništa drugo do li jedno sredstvo, jedno pomagalo, što
podrţava duh, što podrţava dušu, u njezinom intimnom općenju s Bogom putem vjere,ufanja
i ljubavi.
Treba odmah napomenuti da metoda molitve nije jedino sredstvo za sve molitelje. U
mnogim sluĉajevima zato moţe metoda molitve biti zamijenjena drugim pomagalima, već
prema konkretnim okolnostima pojedinih molitelja. Ipak,u većini sluĉajeva, metoda molitve
predstavlja se normalno sredstvo koje moţe pomoći kako bi nauĉili umijeće molitve.
Svaki onaj koji ţeli nauĉiti jednu umjetnost, kao što je glazba, slikarstvo, mora se
sluţiti jednom prokušanom metodom ili se izloţiti neuspjehu, tako mora postupiti u
normalnim sluĉajevima, i onaj, koji se posvećuje molitvi. Tko ne nauĉi umjetnost molitve, u
konkretnom sluĉaju, moţe pretvoriti molitvu razmatranja u jednu vjeţbu, koja se obavlja bez
uvjerenja i s mlakošću. Kao što mora onaj koji se posvećuje glazbi, podloţiti dosadnim
vjeţbama jedne metode, koja se vremenom napušta, tako tko se uĉi moliti, obavljati
razmatranje, mora se podloţiti propisima metode sve dotle dok se ne stekne sposobnost da
uĊemo u istine vjere i podignemo srce Bogu, osobnim ĉinima, na osoban naĉin, kreativno.
Sveta Terezija od Isusa, ta prokušama uĉiteljica molitve, nije nam u svojim djelima
ostavila ni jednu metodu molitve, iako nam je ostavilaa neke savjete koje mogu biti sastavnice
metodiĉke molitvu.
 62

Svetica preporuĉuje metode molitve i upućuje na knjige, koje su u njezino vrijeme

govorile o metodi molitve (Put Savršenosti, 19,1.).
Preporuĉujući razne metode molitve sveta Terezija upućuje na metode koje su u
njezino vrijeme obradili Luis de Granada, dominikanac, i Petar Alkantarski, franjevac. U naše
vrijeme, temu o metodama molitve obradio je, napisavši pozamašnu knjigu, nekadašnji
bolonjski nadbiskup, kardinal Giacomo Lercaro “Metodi di orazione mentale” (Editrice
Massini, Milano, 3 izdanje, 1969.).
Pozivajući se na metode svoga vremena, sluţeći se i pri tome i uĉenjem sv. Terezije od
Isusa i sv. Ivana od Kriţa, vremenom su razni karmelski pisci napisali posebnu metodu
molitve, što ovdje ţelim prikazati, kao jednu od raznih metoda. Po prvi puta susrećemo se sa
metodom molitve u “Pouci Novaka”, što je izdala španjolska kongregacija redovniĉke obitelji
Karmela i koja je izašla u tisku 1591. godine i predstavlja tradiciju slavnog karmelskog
novincijata u Pastrani. Kasnije ova će se metoda pojaviti, opet u Španjolskoj u proširenom
izdanju, u posebnoj knjizi, kao djelo oca Ivana od Isusa i Marije Aravalles-a, dugogodišnjeg
uĉitelja novaka u Pastrani.
Ova metoda molitve sastavljena je od sedam toĉaka: priprave, ĉitanja, razmatranja,
kontemplacije, zahvale, prošnje i zakljuĉka.
Prve dvije toĉke imaju obiljeţje priprave. Dvije zadnje toĉke koje su, prema mišljenju
oca Gabrijela od sv. Marije Magdalene, samo sporedne, mogu biti i ne biti u molitvi, imaju
smisao zakljuĉka. Središnje toĉke ove metode su razmatranje i kontemplacija, odnosno
razgovor s Bogom, pun intimnosti i ljubavi. Razmatranje je podreĊeno kontemplaciji tj.
intimnom razgovoru punom ljubavi. Ĉasni sluga Boţji Ivan od Isusa i Marije, karmelićanin iz
Kalahore, koji je imao vaţnu ulogu za razvoj karmelske duhovnosti u Italiji, svojom
uobiĉajenom jasnoćom, opisuje svaku od toĉaka metode istiĉući cilj i znaĉenje svake od njih
u uĉenju umijeća molitve. “Posve je razumljivo, piše on, da svaki koji ţeli razgovarati s
nekim velikim dostojanstvenikom, osobito ako je to sam Gospodin Bog, mora se pripremiti za
razgovor; tome cilju sluţi priprava. Shvatljivo je jednako tako da je potrebno pripremiti teme
za razgovor; tome u metodi molitve sluţi ĉitanje. Kako bi razgovor bio što plodniji, potrebno
je produbiti pojedine teme koje su se uoĉile kod ĉitanja; tu ulogu vrši razmišljanje o
temama,koje su se kod ĉitanja otkrile. Razmišljanje o temama treba spontano probuditi u duši,
probuditi osjećaje ljubavi prema Gospodinu, koji nas je prvi ljubio i toliko nam molosrĊa i
dobrote iskazao (Škola molitve i kontemplacije). Intimni osjećaji ljubavi, zahvalnosti
predstavljaju vrhunac molitve.Ĉasni sluga Boţji taj ĉin naziva kontemplacijom.
U ovu “kontemplativnu napetost”,koju priprema posebno ĉitanje i izbor teme
razmatranja, po uĉenju istoga sluge Boţjeg, treba molitelj ukljuĉiti darivanje samoga sebe
 63

Gospodinu Bogu, i pretvoriti svoje osjećaje u zahvalnost, i ţelje, kojima je cilj potaknuti
volju na kreposne odluke i dosljedne vjeţbe u odlukama kroz dan. Sve se to treba odigravati
u toĉki zahvale i darivanja sebe Bogu. Kako ĉovjek, sam svojim silama, nije u stanju potpuno
se predati na sluţbu Bogu, potrebna mu je pomoć Boţje milosti. Toj svrsi sluţi toĉka prošnje
u metodi molitve, kako bi duša zadobila potrebnu milost, pomoću koje bi se osposobila braniti
od grijeha i obskrbila se potrebnim krepostima ustrajnosti, u dobru i u radu za slavu Boţju, i u
konaĉnici postigla vjeĉni ţivot.
Doduše sluga Boţji Ivan od Isusa i Marije kalaguritanac, ne stavlja toĉku ili rijeĉ
“kontemplacija” u svojoj metodi molitve razmatranja, kao što to ĉini njegov istoimeni subrat
iz Španjolske, ali i on naglašava da u molitvi sve ima biti usredotoĉeno na intiman i pun
razgovor s Gospodinom. On ne ukljuĉuje u metodu molitve toĉku"kontemplacija", po svoj
prilici, kako novaci,kojima je pouka o metodi molitve upućena, nebi pomiješali nadnaravnu
konteplaciju, s intimnim i dubokim razgovor s Bogom u molitve razmatranja. Kao što je za
druge karmelske autore tako je i za Ivana od Isusa i Marije iz Kalahore, vaţno istaknuti da je
intimni razgovor, pun ljubavi, vrhunska i srdedišna toĉka molitve razmatranja. Kako je
intimni razgovor s Bogom,pun ljubavi, vrhunac molitve razmatranja, treba reći nekoliko
rijeĉi o njegovim obiljeţjima. Kad kaţemo “intimni i pun ljubavi razgovor” ne ţelimo reći,
niti to ţele reći karmelski autori, da u molitvi treba stalno ili puno govoriti. U tom razgovoru
nije potrebna velika rjeĉitost. Razgovor treba biti prekidan kako bi se dalo više mjesta
osluškivanju kojim duša ţeli ĉuti što joj u dubini duše sam Gospodin govori. Otac Aravalles
o tome piše: “Ponekad je duša koja govori: volja pravi odluke i ispravlja svoje ţelje. Ponekad
duša opet sluša a govori Gospodin. To ne znaĉi da naše tjelesne uši ĉuju ili trebaju ĉuti rijeĉi.
Radije to znaĉi da dok volja, na trenutke, obustavlja rad u nastojanju oko dobrih odluka, duša
ţeli da joj razum, kao u boţanskoj šutnji, prisluškuje i otkrije svojoj volji, ne po svojem
razumskom djelovanju, nego po osvjetljenju koje dolazi od Boga, što treba poduzimati u
dubljem povezivanju s Bogom” (Rasprava o molitvi "Tratado de oraciòn"). Moţda bismo
mogli, smisao ove vrhunske toĉke u metodi molitve, o kojoj govori otac Aravalles, ovako
opisati: to je ĉin ţive vjere, koja je proţeta bogoslovnom ljubavlju i koja sadrţi u sebi susret
sa ţivom Osobom koji susret zahtjeva, predanje nas samih Bogu kao osobe Osobi”. Isto tako
traba istaknuti da je taj ĉin,ĉin volje a ne osjećajnosti, ili sentimentalizma. Volja je kraljica
koja vlada, u kojoj stoluje ljubav, u kojoj stoluje bogoslovna ljubav. Sve nam ovo pojašnjenje
moţe, barem doĉarati, kakvu vrijednost ima,u molitvenom ţivotu, ova toĉka metode. To je
zapravo srţ molitve razmatranja, koja je otvorena kontemplativnoj madnaravnoj molitvi.Dok
se obogaćuju i ostvaruju odluke duše, raste ljubav,a ono je otvoreni put višim
 64

kontemplativnijim stupnjevima molitve, o kojima govori sv. Terezija od Isusa, u kojima Bog
uzima sve više i više inicijativu rasta duše u Bogu i povezivanju s Njim.
Na kraju spomenimo problem nepovjerenja prema metodama molitve. Prema piscima
duhovnog ţivota razloge nepovjerenja treba traţiti u pomanjkanju produbljenog poznavanja
povijesti same metode molitve razmatranja i u pomanjkanju poznavanja psihološkog
bogatstva što moţe pruţiti metoda molitve razmatranja, i po tome obogatiti duhovni ţivot.
Potrebno je zato dublje prouĉavanje metoda molitve razmatranja, u kojem knjiga o metodama
molitve kard, Lercaro moţe pruţiti korisne upute.
Drugi razlog zašto se malo cijene metode molitve razmatranja je u bojazni da metoda
ne umanji spontanost molitve razmatranja. Baš je protivno istinito: tko dobro upozna i
primjenjuje metodu molitve, iako moţda na poĉetku malo materijalno, vremenom obogaćuje
dušu iskustvom i po tome pridonosi da duša opći s Gospodinom s punom spontanošću.
Upotreba metode svakako se smanjuje, u molitvenom ţivotu, već prema stupnju steĉene
intimnosti razgovora s Bogom. Njezina upotreba po malo nestaje, ili joj se vraća, prema
potrebi uspostave intimnog razgovora s Bogom. Molitva razmatranja ima jednu
transcendentalnu vrijednost u duhovnom ţivotu pojedinca kao i Crkve, otajstvenom
Kristovom Tijelu.Tko tu svijest stekne, ili stiĉe,znat će razluĉiti kada se treba sluţiti tako
vaţnim pomaghalom u molitvi kao što je metoda molitve a kada ne.Znat će tome sredstvu
pribjeći u trenutcima velike zaokupljenosti, i posebno kako bi pobijedio duhovnu lijenost ili
psihološko raspoloţenje modernog ĉovjeka koji je više okrenut prema aktivnostima nego li
intimnom razgovoru s Bogom. Suvremeni ĉovjek radije voli ĉitati nego razmatrati. Svakako,
kako smo već rekli, i u metodi molitve razmatranja postoji trenutak za ĉitanje ali to ĉitanje
priprema razgovor s Bogom kojega ljubimo jer znamo da nas on ljubi,kako istiĉe sv. Terezija
od Isusa. Ĉitanje, kod molitve je.kadkada sredstvo za molitvu, posebno u trenucima nemoći za
molitvu, zbog umora ili vlastitih briga, bolesti. U tim okolnostima ćitatnje postaje sredstvo po
kojem se nastoji provesti vrijeme molitve onako kako je u tim okolnostima moguće. Na takve
se sluĉajeve izgleda odnosi spomenuti sluga Boţji o. Ivan od Isusa i Marije iz Kalahore: "U
molitvi, piše on “treba nastojati da se vladamo pristojno, da budemo smireni i puni poštovanja
prema ĉinu koji vršimo; treba izbjegavati svaki nemir, okretanje ovamo ili onamo. Treba
izbjegavati svaku vrstu nepotrebne komotnosti, kao naslanjanja, sjedenje … Svaka duša, koja
se posvećuje molitvi sa takovom lakoumnošću, osim ako to nije iz opravdanih razloga, kao
što je bolest, slabost ili sliĉni razlog, oslabljuje molitvu i izvlaĉi se iz nje malo koristi”.
Ĉitanje vrijdi u spopmernutim okolnostima kao molitva,ako ĉitamo polagano zadrţavajući ne
pojedinim mislima kako bi po njima uhvatili intimniji kontakt s Bogom. Kada ostaje u molitvi
samo mogućnost ĉitanja, iz navedenih razloga, treba postupati,uĉi sv.Tterezija od Isusa, kao
 65

ptica koja pije vodu. Ona uzme vodu u svoj kljun, a onda digne kljun prema gere i pomalo
pije vodu što je unijela u svoj kljun. Tako,ĉitanjem, kada ostaje jedina mogućnost,zbog
spomenuztih smetnji,postupa duša,koja na taj naĉin popdrtţava svoj kontakt s Bogom u
molitvi. Treba ipak otkriti razloge nemoći u molitvi. Te nemoći moţe uzrkovati i razvoj
molitve, kako smo sspomenuli, kada se dogaĊa prijelaz iz meditacije u kontemplaciju.
Sva ova razmišljanja o metodi molitve vode k zakljuĉku, da, kako bi metoda ispunila
svoju ulogu, u molitvenom ţivotu i kako bi unaprijedila molitvu, jednom rijeĉju, kako bi
ispunila svoju ulogu u molitvenom ţivotu duša i u otajstvu Crkve, da ona mora ići u korak,što
smo već puno puta naglasio, sa zauzetošću i opreddjeljenjem molitelja. Molitvena metoda je
uĉinkovito sredstvo kako bi nauĉili teško umjeće molitve razmatranja i zato joj treba data
primjereno mjesto. Istina je, doduše, da prema razvoju molitve, metoda moţe s vremenom
postati i suvišna, ali ostaje istina da je metoda molitve razmatranja, sredstvo uĉenja umjeća
molitve. Sluţimo se dakle ovim uĉinkovitim sredstvom kako bi ono postalo izvor poĉinka i
sigurnosti u Bogu i intimnom općenja s njime.

KONKRETNE VJEŢBE BOGOSLOVNIH KREPOSTI I PONIZNOSTI

Metoda molitve, kako smo je predstavili, već stvara potrebna raspoloţenja kod
molitve.Kako je molitva ĉin teologalnih kreposti i poniznosti, vaţno je ukazati na konkretna
raspoloţenja ovih kreposti koji se isprepliću u molitvi, a o kojima smo pouĉeni po samoj
Boţjoj rijeĉi.
Sv.Matej evangelist pruţa nam u svome evanĊelju konkretne smjernice kako proţimati
molitvu teologalnom krepostima i poniznošću."...Kad molite ne budite kao licemjeri.Vole
moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokaţu ljudima...(6,5).Molitva pripada
unutarnjoj i intimnoj sferi vjere svake duše. Predstavlja se kao sadrţaj istine o sebi. Kada
molimo trebamo pokazati pred Bogom ono što stvarno jesmo pred njegovim licem. Mora doći
do izraţaja sve ono što smo pred Bogom. Već je reĉeno, a ovdje ponovaljamo, sadrţaj onoga
što o nama mora doći na vidjelo u molitvi, pred Bogom, simbolizirano je, posebno u Bibliji,
pojmom"srca"." Srce" je simbol unutarnjeg ĉovjekovog bića iz kojega izvire svijest, istina o
samome ĉovjeku koji moli, koji se suprostavlja prijevari i prividu. Ĉovjek uistinu moli kada
izraţava Bogu poštovanje vlastitoga "srca", koje je uvijek izraz istine. Takvo raspoloţenje
"srca" pred Bogom u molitvi je uvijek u odnosu lucidnosti kojom molitelj poznaje samoga
 66

sebe u odnosu na Boga. U mjeri te spoznaje je kvaliteta molitve. U jasnom pozavanju sebe
treba napredovati i u mjeri napredovanja raste kvaliteta našeg otvaranja Bogu, i priprava za
intimni razgovor. Istinito molimo nebeskoga Oca, razgovaramo s njim uistinu, kada imamo
nakanu prestaviti se pred njim u svoj istini samih sebe. Hipokriti to nisu sposobni uĉiniti.
Hipokriti ne mole jer premještaju molitvu s dijaloške razine na razinu isticanja sebe, dajući
tako publicitet o sebi. U stvari oni u molitvi ne pokazuju istinu o sebi i po tome ne mogu se
nazvati pravim moliteljima. Sv. Terezija od Isusa, istinu o sebi, kao preduvjet autentiĉne
molitve, naziva poniznoću, a sv. Ivan od Kriţa,meĊu ostalim"desnudez" tj. potpuno
odcjepljenje od sebe, potpunom slobodom duha, koja se postiţe ţivljenjem vjere, ufanja i
ljubavi, i poniznosti.
EvanĊelista Matej navodi još jedno drugo vaţno rasploţenje duše, koje treba postići,
kako bi se istinu molili .To raspoloţenje on navodi u 6,7,njegova EvaĊelja;"Kad molite,ne
blebećite kao pogani.Misle da će s mnoštva rijeĉi biti uslušani".Dok je u predhodnom ulomku
za molitvu bilo rijeĉi o samome molitelju,u ovom ulomku je rijeĉ o "Boţjoj istini".Pogani kad
mole ţele nekako "primorati" njihova boţanstva, "snagom rijeĉi", da ih uslišaju. Bog
"pogana" je slika boga – idola, što su oni sami sebi predoĉili. Pogani preduĉuju Boga koji
naliĉi na ĉovjeka, na sliku što su si oni stvorili."Pogani" se ne obraćaju Bogu kao onome koji
je neizmjerno savršen i zato nemogu se osloniti niti povjeriti Bogu potpuno, što zahtijeva
autentiĉnu poboţnost u duhu i istini. Bogu nije potrebna pomoć ĉovjekova, "ĉovjekovo
blebetanje", jer ne pokazuje religioznu vrijednost, dijalog s Bogom,koga ne treba pomagati
našim molitvama kako bi nas uslišio. Kako ne bi bilo nesporazuma u primjeni ovog naĉela,
posebno na molitvu prošnje, treba pojasniti pojmove,posuĊujući rijeĉi od sv.Jeronima,koji
piše:"(Kad prosimo),mi nismo ljudi koji priĉamo, nego ljudi koji prosimo. Jedno je iznijeti
naše potrebe onome koji ih nepoznaje a drugo je moliti za pomoć onoga koji ih poznaje. U
prvom je sluĉaju priopioćavanje ,(radi informiranja), a u drugom štovanje,(poklon).U prvom
sluĉaju vjerno priopćavamo naše jade,a drugom,kao bijedni, kakvi smo, pokorno molimo."
(Commento al Vangelo di Matteo,trad. S.Aliquò,Città Nuova ed.,1969,str.50). Ovaj odgovor
crkvenog uĉitelja nas upozorava kako izbjeći "poganiziranju" molitve prošnje i prionuti
Boţjoj Istini, Bogu koji je sama Svetost, neizmjerno Savršen. Onaj koji sve zna nije mu
potrebno dobivati informacije .To vodi zakljuĉku da molitva prošnje nije nabrajanje dobara
koji su nam potrebna, nego uzdizanje Bogu naše duše,kao poklona jednoga koji
vapije.Uĉinkovitost ne ovisi o jasnoći pojmova koje izgovaraamo,ili broja rijeĉi koje
upotrebljavamo, nego od raspoloţenja koje potiĉe molitelja da podigne svoju dušu k Bogu".
Moţemo si postaviti pitanje:kakva onda korist od molitve prošnje? MeĊu odgovrima
navodim onaj sv. Tome Akvinskog koji piše:"Potrebna je ĉovjeku (molitva prošnje),da bi
 67

dobio nešto od Boga, radi njega samoga :kako bi sam upoznao svoje nedostatke, kako bi
uskladio svoje srce, ţarko i poboţno ţelio i nadao se, i tako sebe osposobio primiti (što
prosi). (Compendium Theologiae,pars II,cap.2).
Iz reĉenoga jasno se razabire da se po ovom razmišljanju molitva pokazuje kao ĉin
vjere i nade po kojima je molitelj pozvan da prione uz istinu Boga. Molitva je neodjeljiva od
punog Boţjeg otajstva i od odnosa ĉovjeka s Bogom. Molitva je auteniĉna samo u okvirima
ove globalne istine.Stoga je laţna molitva ona koja ţeli pridonijeti Boţjoj spoznaji ili
izmijeniti u nekom obliku Boţju volju. Baš to ţele "pogani" potaknuti njihovim krivim
religioznim predodţbama usmjerenim na to kako bi kod Boga postigli vlastite rezultate.
Ĉovjek koji moli u duhu evanĊelja, proţet bogolsovnim krepostima,sluţi se molitvom kao
sredstvom, što mu milosrdni Bog daje na raspolaganje, kako bi postao sposoban primiti od
Boga ono što mu je uvijek spreman dati.Promjena kojoj teţi molitva ne zanima Boga nego
ĉovjeka koji moli. Ovo raspoloţenje molitelja je u tome što zahtjeva ustrajnost. Sv.Augustin
to objašnjava ovako:"Moliti više i dugo nije isto, što moliti s mnogo rijeĉi,kako neki misle.
Jedno je dugo nabrajanje u molitvi a drugo je dugotrajno raspoloţenje... Neka je zato daleko
od molitve rjeĉitost ali neka joj ne manjka produţena molbenica koju prati gorljiva
paţnja"(Epistola ad Probum). U konaĉnici,molitva koja nije "poganska" je ona koja se
pokazuje kao izraz vjere, tj.prijanjanja razuma i srca, istinama trascendentnog Boga
.Pomanjkanje ove vrijednosti u molitvi,što je tipiĉno"pogansko" pomanjkanje, ĉini molitvu
uznositom,"brbljavom" a ne ustrajnom i neprestanom.
"Molite i dat će vam se...(Usp.Lk,11,5-11;Mt..7,,7-11)", predstavlja se kao jedna
sastavnica vjere, u smislu ustrajne smionosti, ili neke vrste "nasilja" što odraţava raspoloeţnje
molitelja, vjernika, koji je uvjeren da Otac nebeski oĉekuje da mu molitva bude takva.Takva
molitva ukazuje na molitelja koji ja potaknut na taj korak vjerom koja raĊa osjećaje
povjerenja prema Bogu. Moli tako jer je uvjeren da Otac nebeski ţeli da mu se takvom
molitvom obrati.Inaĉe, prema egzegetama, nebi se mogla razumjeti ta parabola ako nebi imala
ove sadrţaje, ove implicitne intuicije kao pouke. (Giovanni Helewa,Insegnamenti evangelici
sulla preghiera,šripta, str.27.Teresianum)."Ako budete imali vjeru i ne posumnjate,ĉinit ćete
ne samo sa ovom smokvom,.... reknete li i ovoj gori: Digni se i baci u more, bit će tako.I sve
što zaištete u molitvi vjerujući, primit će te"(Mat.21,221,22).Slijedi da je vjera ona koja daje
našim prošnjama religioznu kvalitetu a jednako tako je vjera koja garantira uĉinkovitost
molitve pred Bogom. Sv. Ivan apostol dodaje: "I ovo pouzdanje koje imamo u Njega:ako što
ištemo po volji njegovoj, uslišava nas... znamo da već imamno što smo od njega
iskali."(1,Iv.14,15). Ĉinjenica da smo molili, upravljajući Bogu prošnju koja izraţava vjeru u
 68

Njega i priananjanje uz otajstvo njegove volje, to je, već po sebi, svjedoĉanstvo da je prošnja
uslišana i da će donijti plodove.

MOLITVA RAZMATRANJA DINAMIĈNA STVARNOST

Molitva razmatranja ili intimno "općenje s Onim za koga znamo da nas voli",
je dinamiĉna stvarnost. Dinamiĉnost molitive izvire iz same naravi ljubavi kojom je moltva
proţeta.U molitvi dinamika ljubavi razvija se obiĉno stupnjevito iako Bog nije vezan u svojim
darovima nikakvim pravilima. Prema uĉenju sv. Terezije od Isusa kao prvi stupanj razvoja
molitve nalazi se u “molitvi sabranosti”, koja prethodi krizu duhovne suše i nesposobnosti
razmatranja što, kako smo već spomenuli, prema sv. Ivanu od Kriţa, obiljeţava poĉetak
kontemplacije.
Temeljno iskustvo u molitvi sabranosti je svijest o prisutnosti Boga ţivoga u duši
moliteljici. U razmatranju duša se trudi postati svijesna da je Bog u njoj prisutan,
oţivljavljavanjem svoje vjere i hranjenjem svoje volje ljubavlju i pouzdanjem.Trud tada raĊa
u duši iskustvo prisutnoga Boga. Kako se razmatranje odvija sve više kao razgovor, pun
sinovske ljubavi, u kojem element razumovanja se sve više smanjuje, ljubav uzima njegovo
mjesto. Obiljeţava ovu molitvu neka njeţnost, familijarnost s Bogom.
Ako duša ostane vjerna Bogu ovaj oblik molitve, nazvan “ oblikom molitve
sabranosti”, koji je pun osjećaja, pripravit će dušu na daljnji razvoj njenog molitvenog ţivota
i, u isto vrijeme,cjelokupnog njezinog duhovnog ţivota.
Usporedba "molitve sabranosti"sa stupnjem molitve koji slijedi "molitvi sabranosti", daje
nam znati da Bog dozvoljava ovu slatkoću kod "molitve sabranosti", kako bi pripremio dušu
na veću otcjepljenost, koja, kad ojaĉa,stvara u duši mogućnost zrelije ljubavi.
Stupanj molitve koji slijedi "molitvi sabranosti" je stupanj"poĉetne kontemplacije"
koji je obiljeţen krizom i doţivljava kao suša i nemoć razmatrati.Takav stupanj sv. Ivan do
Kriţa naziva" poĉetnom kontemplacijom.(Sv. Ivan od Kriţa,Uspon na Goru
Karmel,pogl.12,,2). Kada nastupi kriza, koju treba provjeriti uĉenjem Ivana od Kriţa,
kršćanin koji moli ,doţivljava kao da je izgubio sposobnost formuliranja poboţnih misli, i ne
osjeća nikakvu radost lijepim duhovnim mislima kojima se prije radovao. Duša koja dopre do
ovoga stupnja ne bi napustila molitvu ni za ţivu glavu, ali ima utisak da su svi njezini odnosi s
 69

Bogom izgubljeni zato što se osjeća nesposobnom oblikovati misli i govoriti familijarno s
Gospodinom. Sve joj izgleda prazno, muĉno i tamno.O tom smo već govorili
Dodajmo da sveti Ivan od Kriţa nastoji utješiti duše, koje se nalaze u takovom stanju i
koje nisu tome krive, jer smatra to stanje napretkom, a ne nazadovanjem. Dapaĉe, mistiĉni
Doktor savjetuje takovim dušama, da puste razmatranje i da se zadovolje jednostavnom
paţnjom, punom ljubavi, na prisutnoga Boga što je uvijek moguće ostvariti bogoslovnom
vjerom i ljubavi. Uvjerava dušu kako nebi mislila da je takvo ponašanje gubljenje vremena.
Ako duša ustraje volja će ojaĉati, tvrdi Ivan od Kriţa, i jedan drugi stupanj molitve,
nadomjestit će prethodni stupanj; razmatranje će dati mjesto kontemplaciji. Bez sumnje ni
ovaj prijelaz ne mora biti trenutaĉan, nego moţe biti progresivan. Nemoć razmatranja nije
tada neprestana; ako mogućnost razmatranja postoji, uĉitelji Karmela savjetuju, da joj se
vratimo u mjeri mogućnosti.
Kako je redovito razvoj molitve progresivan i, malo po malo, sjedinjuje dušu s Boga ,
molitva se, u svom razvoju,po uĉenju karmelskih uĉitelja, ne zaustavlja niti se iscrpljuje u
poĉetnoj kontemplaciji, nego je podloţna daljnjem razvoju, ali daljni razvoj,(ulivena
kontemplacija) je nadnaravni dar Boţji. U daljnjem razvoju sv. Terezija Avilska molitvu
naziva “molitvom mira”. “U molitvi mira" samo je volja sjedinjena s Bogom” (Ţivot 15, 1,
14, 2).
U "molitvi mira" duša iskustveno doţivljava "sjedinjenje" s Bogom, po ljubavi.
Drugim rijeĉima, u ovom stupnju molitve duša osjeća da nije više sama, koja usmjeruje svoju
volju prema Bogu, nego osjeća da ju netko privlaĉi. Duša se osjeća zarobljenom od onoga koji
ju je stvorio i prvi ljubio.
Kao uĉinak ovog stupnja molitve je u objedinjenju kontemplacije i djelatnosti: duša je
ospopsobljena biti danima uronjena u Boga i da istovremeno vrši djelotvorno svoja apostolska
zaduţenja..
U najvišem stupnju molitve, što sveta Terezija od Isusa naziva “molitvom sjedinjenja”
Bog proţima sve moći duše “u samom korijenu”.U ovom stupnju molitve prvo mjesto
zauzima volja, ali za razliku od prethodnog stupnja, ovdje je volja potpuno obuzeta, duša
djeluje, ali poticaj dolazi od Boga.
Sveta Teretzija Avilska iznijela je ove stupnjeve molitve u jednoj sugestivnoj
prispodobi. Vrijedi tu prispodobu uvrstiti kako bi dublje shvatili dinamiku molitve, odnosno
dimaniku Boţje ljubavi i ljudskog suddjelovanja u toj dinamici.
Kako bi protumaĉila stupnjeve i razvoj molitve, rad duše i rad Boga, sv. Terezija od
Isusa, sluţi se uporedbom o ĉetiri naĉina koja se moţe primijeniti u navodnjavanju jednog
vrta. U usporedbi vrt je duša i rad oko dobivanja vode za navodnjavanje vrta, je nastojanje što
 70

mora prije svega imati vrtlar, tj onaj tko moli. Veće ili manje obilje vode je milost koja
djeluje u duši. Što je lakši naĉin kojim se dobiva voda za navodnjavanaje vrta to je veći
stupanj molitve u kojoj se duša moliteljica nalazi. Već prema teţem ili lakšem naĉinu
navodnjavanja smanjuje rad duše (vrtlara), a u duši djeluje jaĉe milost Boţja, koja pomalo
prevladava tj molitva postaje lakša.
Evo prispodobe u rijeĉima same svete Terezije: “Mislim da se moţe (vrt) polijevati na
ĉetiri naĉina. Ili se crpi voda iz zdenca, a to je na veliku našu muku; ili se crpi, kao što sam i
sama crpila kadkad, s pomoću kotaĉa, koji se okreće. Crpi se s manjom mukom više vode. Ili
se voda navede iz rijeke ili potoka, tako se natopi još bolje, pa zemlja bude još vlaţnija, ne
treba je zalijevati tako ĉesto i vrtlaru (duši) se treba mnogo manje truditi. Ili se natapa
izdašnom kišom, kad Gospodin polijeva vrt bez ikakvog našeg truda. Ovo je polijevanje
neusporedivo bolje od svih spomenutih Ova ĉetiri naĉina kojima se vrt navodnjava moţe se
primjeniti na ĉetiri stupnja molitve …
Oni koji istom zapoĉinju obavljati unutarnju molitvu, moţemo reći, da su sliĉni onima,
koji crpe vodu iz zdenca. Moraju ĉiniti veći napor kako bi uspjeli moliti.Teško im pada napor
kako bi se osloboli rastresenosti i smirili sjetila … Moraju nastojati promtrati aktivno ţivot
Kristov, a to umara razum…
Drugi naĉin navidnjavanja se sastoji kada vrtlar crpi vodu pomoću mehanizma
sastavljenom od kotaĉa i odvodnih cijevi.Crpi tada više vode s manjom mukom i nemora
vazda raditi, nego moţe i poĉivati. Nešto sliĉno biva u molitvi.Ovaj naĉin"navodnjavanja"
ostvaruje se u"molitvi mira.U "molitvi mira" duša se poĉima sabirati laganije i već se dotiĉe
nadnaravnoga, što ne moţe nikako postići svojim naporom. Istina, ĉini se, da se neko vrijeme
muĉi, okrećući kotaĉ i puneći cijevi, tj. radeći razumom, ali sve je to s manje napora.Ovdje
voda lakše dotiĉe, pa se stoga muĉi mnogo manje, nego kad je vukla vodu iz zdenca.Miilost
se naime daje bolje osjetiti i jasnije poznati.
Treći naĉin navodnjavana, ili doticaanje milosti.,kojim se polijeva vrt duše u molitvi,
to je voda tekućica koja dotiĉe iz rijeke ili iz vrela. Natapa se s mnogo manje truda, premda
zadaje nešto truda dovoĊenje vode. Vrtlaru se,tj. duši pomaţe tako, da Gospodin sam, u neku
ruku, postaje vrtlar i radi sve sam… tako "voda milosti doseţe toj duši do grla…”,piše sv.
Terezija
Kod svih, do sada nabrojenih naĉina "navodnjavana", radi nešto i vrtlar,tj.duša,
premda je kod tih posljednjih naĉina "navodnjavanja"rad spojen s takvom slavom i utjehom
duše, koju "vrtlar" ne bi htio nikada ostaviti. Stoga se rad ne osjeća kao trud nego kao slava…
 71

Kod ĉetvrog oblika navodnjavana duša nema osjećaja da nešto radi, već samo osjeća
uţitak, i to tako da se ne razumije, što uţiva Ovaj oblik navodnjavanaja sv. Terezija zove
sjedinjenjem … o kojem govori mistiĉna teologija.
Tko ţeli dublje upoznati ritam i dinamizam razvoja molitve što daje doĉarati
uporedba svete Terezije od Isusa,o naĉinima navodnjavanja, neka ĉita poglavlja što je sama
ova nauĉiteljica Crkve, a posebno uĉiteljica molitve, napisala u poglavljima: od 9 do 18
ukljuĉivo, svoje autobiografije, koju imamo na hrvatskom jeziku, u izdanju Kršćanske
Sadašnjosti..

MOLITVA I DJELATNI APOPSTOLAT

"Razgovor o spasu duša.."što nareĊuje naše pravilo povjesniĉari tvrde da se odnosi na

djelatni apostolat, koji se na gori Kartmelu, odvijao posebno meĊu kriţarima, kako tvrdi
O.Karlo Ciconetti u svojoj knjizi"La regola del Carmelo, Rim,1973, 434 i one što slijede).
Kardinal Ballestrero, što nije u proturjeĉju s tvrdnjama Karla Ciconetti, našega subrata
iz stare grane reda, je mišljenja da je prva briga tih rijeĉi, najprije upućena na brigu oko braće
i sestara, koji ĉine zajednicu. On vidi u navedenim rijeĉima, meĊusobnu brigu braće, jednog
za drugoga, kao poticanje jednih drugih na kreposni ţivot, na sveto natjecanje, stavljajući sve
u zajednioštvo ţelja, putem, poniznog ispovjhedanja vlastitih nedostataka i slabosti.
meĊusobnog ispravljanja. Iskazivanja djela ljubabvi bolesnoj braći .(ondje,182) Rekli bismo
da kardinal,kao da ţeli reći, ono što kaţe poslovica:"košulja je bliţe tijelu nego kaput".U
djelovanju dakle nesmije se zaboraviti braću i sestre; treba im sluţiti dobrim primjerom i
djelotvornom ljubavlju, kad su posebno u potrebi.To vrijedi posebno danas, kada
radi"zaposlenosti" i dijelima djelatnog apostolata, zaboravljhanmo svoje i, u najboljem
sluĉaju, kako to ĉini laiĉko društvo na zapadu, stavljamo ih u bolnicu ili staraĉki dom.Zato,
istiĉe kard. Ballestrero."salus animarum ili spas duša"o kojem govori prvilo, ne smije zaobići
ili preskoĉiti svojom brigom o subraći i o susestrama.
Ne znaĉi da trebamo zanemariti brigu o dušama, ali nesmijemo zaobići vlastitu
zajednicu. Spomenimo,osim braće u potrebi, zajednicu odreĊenu za formaciju.Takva
zajednica treba imati brigu za one koje su u formaciji i to je vrlo odgovoran djelatni apostolat.
"Bratsko ispravljanje", je apostolat koji ne smije završiti u formalizmu.Trebalo bi
stvoriti ozraĉje da si braća mogu reći ili radije primijeniti rijeĉi sv.Pavla:"ĉineći ljubav u
istini". "U pluralistiĉkom društvu" to je teško jer svaki ima svoju istinu, koje se ĉesto
 72

nadahnjuju na ono što sam rekao o"odrţati se i afirmirati se" a ne na istinu koja izlazi iz
vjere,iz ljubavi.(Usporedi:Ballestreo od str.182 pa na dalje).
Što se tiĉe djelatnosti, koja dodiruje ĉak i misijske krajeve,što je danas cijeli svijet, ona
se mora temeljiti na onom što je,naš prvi i najdjelotvorniji zagovaratelj misija, Ivan od Isusa
Marije,kalaguritac,zapisao u Uputama za misionare: traba biti proţeta ljubavlju ne "puĉkom"
nego najsavršenijom. U svijetlu te ljubavi planirati i proţimati ono što je predloţeno u
konstitucijama, poslije koncila, za braću, a sestre neka obuhvate kontemplativnom molitvom,
cijeli svijet.
U cijelom našem radu,kao molitelja i kao apostola,moramo paziti da "moderno" ne
zamijenimo s individualizmom i komotnišću . Kardil Ballestrero smatra tu opasnost nejvećim
našega vremena u kojem postoji opasnost da"modernost"postane sinonim
komotnosti."Modernost,kao sinonim komotnosti" on poistovjetuje s izobiljem sredstava
kojima se sluţi, prtljagom,koja nije više vreća starih misonara, nego radije autovlak koji ga
prati.Takva "modernost",nije dobra,ako se postavlja u ime misijlskog poslanja. Naţalost
dodaje u tom problemu nismo još našli riješenja. (ondje,197). Pada mi ovdje na pamet kao
potvrda,kada su poslani cisterciti kako bi u juţnoj Francuskoj obratili Katare,da su išli tamo s
cijelom logistikom. Nisu imali uspjeha meĊu Katarima koji su zagovarali, ĉak ekstremno
siromaštvo. Imali su uspjeha dominikanci kad su tamo došli lišeni svega, kao siriomasi meĊu
siromahe!
U svakom sluĉaju ova razmišljanja su dostojna paţnje kako nebi izgubili ravnoteţu u
povezivanju molitve i djelatnosti.Kako ne bi zaboravili, putem djelatnog
apostolata.apostolsku ljubav za svoju braću i sestre.

PROBLEM KONTEMPLACIJE

Ĉitajući izlaganje o molitvi, posebno o stupnjevima molitve, spontano nam se nameće

pitaanje: da li su sva ta duhovna bogatsktva molitve za sve kršćane? Da li su za sve duše?
Odgovor ovisi o razvezivanju pitanja o naravi kontemplacije: ako su za ostvarenje
kontemplacije potrebni izvanredni darovi, karizme, “gratiae gratis datae”, onda je jasno da su
darovi nadnaravne kontemplacije, kao što je "molitva mira" i "molitva sjedinjenja", o kojima
govori sv. Terezija od Isusa u svojim pisanim djelima, samo za izabrane duše. Da bogatstvo
kontemplacije nije za sve duše! Ako pak kontemplacija nije drugo nego ostvarenje sviju
 73

milosnih snaga što duša posjeduje zajedno sa posvetnom milosti, kao što su ulivene kreposti i
darovi Duha Svetoga, onda bi se moralo reći da je kontemplacija vrhunac normalnog razvoja
milosnih snaga što su u nama po krštenju i drugim sakramentima.U ovom drugom sluĉaju
kontemplacija ne bi imala obiljeţje izvanrednog nego bi bila nešto normalno, kamo teţi sav
nadnaravni duhovni organizam, koji struji u duši od dana krštenja.
Otac Gabrijel, karmelićanin, u svojoj raspravi o tom pitanju, pozivajući se na
nauk svetoga Ivana od Kriţa, tvrdi da je nadnaravna kontemplacija normalni dar,razvoj
milosnog ţivota u dušama. On se ipak ne usuĊuje reći da Bog poziva na postignuće
nadnaravne kontemplacije, sve duše. Nadnaravna kontemplativna ljubav ne mora se naime
razvijati karakteristiĉnim putovima "molitve mira i sjedinjena".Ako Bog ipak podijeli takvo
kontermplativno iskustvo koje je navlastito"molitvi mira i sjedinjenja" ne treba taj dar
smatrati kao nešto izvanrednoga, nego normalnim razvojem milosnog ţivota. Otac Gabrijel je
mišljenja,temeljeći se na uĉenju obnovitelja Karmela,sv.Terezije i sv. Ivana od Kriţa, i
njhovih uĉenika, da Bog ne uskraćuje nikome bit nadnaravne kontemplacije. Kontemplacija
moţe lako postati obilje dara u duši koja, opredjeljena za Boga, osjeća privlaĉnost prema
ţivotu molitve i velikodušno odgovara Boţjem pozivu u sabranosti i odcjepljenju s od svega
što nije Bog. (Gabrijele od sv. Marije Magdalene,L’orazione mentale contemplativa. Vita e
Pensiero Milano,(1947) st. 63-79).
Ako je nadnaravna kontemplacija vrhunac normalnog razvoja krsne milosti u duši
onda bi svi trebali teţiti za njom. Ako bi pak postigli bilo koji stupanj tog duhovnog
bogatstva, bili bi sposobni preobraziti svijet. U mjeri naime rasta kontemplacije, tvrdi sveta
Terezija od Isusa,, ostvaruje se jedinstvo kontemplativnog i djelatnog ţivota ţivota “Marija i
Marta idu zajedno”, a plodnost akcije raste po kontemplaciji.U tom kontekstu rijeĉi sv. Ivana
od Kriţa:"Malo ĉiste ljubavi vrijedi za Crkvu više nego sva djela",dobivaju svoje puno
znaĉenje
Domikanska škola se razlikuje od mišljenja o. Gabrijela po tome što tvrdi da nije samo
normalno,kad tko ţivi u milosti i s milošću suraĊuje,putem molitve,da postiţe
kontzemplaciju,već da sam duhovni organizam, primljen na krštenju, već po sebi vodi
kontemplaciji,i treba se ostvariti ako duša suraĊuje, jer je ona puni razvoj cjelokupnog
duhovnog organizma:milosti, ulivenih kreposti i darova Duha Svetoga.
Isusovaĉka se škola razlikuje od ova dva mišljenja po tome što smatra da je kontemplacija
posebni Boţji dar,uz darove milosti,ulivenih krteposti i darova Duha Svetoga.(Ondje).
 74

POTICAJI ZA RAZMIŠLJANJE

Sv. Ivan od Kriţa ima u svojim djelima ovaj poticajni poziv:"O duše stvorene za ove
veliĉine i na njih pozvane,šta ĉinite?Na ĉemu se zadrţavate? Vaše teţnje su niske i vaše
posjedovanje bijedno..budući da ste slijepi kod tolikog svijetla i gluhi na tako jasan
glas..ostajete bijedni i plašljivi,sputani i nedostojni tolikih dobara..(Duh.Spjev.XXXIX,7).Ove
vatrene rijeĉi sv. Ivana od Kriţa još su uvijek aktualne i poticajne kako ne bi molitvu
zanemarli.
Neka ovaj poticaji Ivana od Kriţa uĉvrste u nama i upozorenja redovitog uĉiteljstva
vrhovnih svećemika,koji upozoravaju kamo vodi ţivot bez molitve i kontemplacije. Već je
papa Pio XII digao glas protiv osporavanja jednog ţivota koji je posvećen molitvi i
kontemplaciji."Svijet buke i površnosti ne cijeni taj oblik skrivenog ţivota, koji je posvećen
kontemplaciji, kao da je on nepokretan,sapet, uzaludan i beskoristan za ljudski ţivot"(Vita
religiosa nel magistero di Pio XII,ed.Paoline,1961,str.57). Bl.papa Ivan XXIII je tome
dodao:"Krivo shvaćeni aktivizam ne razumije svu ljepotu (molitvenog i kontemplativnog)
ţivota" (Nagovor: poziv u posvećeni staleţ,16.XII.1961).
Pavao VI istiĉe da" je u toku jedan duhovni i praktiĉni pokret...u kojem djelatnost
prevladava nad kontemplacijom, a vanjski interes nad onim unutarnjim; "poslanje" nad
"bogoštovljem". (Papin nagovor u "Instituti di vita perfetta, Roma, ed.Paoline,,839). U
audijenciji, jednom generalnom kapitulu, papa Pavao VI naglašava: " da on absolutno ne ţeli
da bilo,(redovnici kojima govori), bilo drugi redovnici, drţe do laţnog mišljenja prema kojem
treba dati prvo mjesto djelima vanjskog apostolata, i drugotno brizi za unutanju
savršenost,kao da to zahtijeva duh našeg vremena i potreba Crkve".(In Cristo nella
Chiesa:Paolo VI alle religiose e ai religiosi,.Ed.Ancora,,1969).Jedan od razloga umanjenog
smisla za molitvu papa Pavao VI vidi u"horizontalizmu koji teţi ne prema prvoj i najvišoj
ljubavi i štovanju Boga,nego ljubavi i kultu ĉovjeka.Sociologija je postala kao glavni i
odluĉujući kriterij teološke misli i pastoralne djelatnosti".(Pavao VI,nagovor 15 sijeĉnja
1969).Propuštam navode iz koncilskih dokumenata kao i navode iz pobudnice Ivana Pavla II
"Posvećeni ţivot",jer su nam oni dostupni u hrvatskom prijevodu.Potiĉem da ih ĉitamo u
cjelosti, kako bi uoĉili da uĉiteljstvo Crkve ne propušta isticati vaţnost unutanjeg i
molitvenog ţivota onih koji su se Bogu posvetili,bilo u kojem obliku redovniĉkog
 75

ţivota.Uĉiteljstvo sigurno ne ţeli umanjiti vaţnost i znaĉenje djelatnosti ali sigurno ne ţeli da
ono bude buka, bijeg od istinskog i dubokog susreta s Gospodinom, sociologija!
Karmelićani Karmeliućanke bi posebno trebali uzeti u obzir uĉiteljstvo Crkve o
molitvenom i kontemplativnom ţivotu, i ĉitati ih u svijetlu uĉenja duhovnih roditelja
Karmela:Terezije od Isusa i Ivana od Kriţa i najnovije uĉiteljice Crkve Male Terezije, pa i sv.
Edith Stein,koja se već predlaţe, kao ĉetvrta ţena, za nauĉiteljicu Crkve.Po takvom
usmjerenju,svakako ne iskljuĉivom, nebi izgubili okus i praksu molitve, jer kako je rekao
papa Leon XIII,"bez molitve Karmel gubi na vrijednosti".Socijologija, kako je rekao Pavao
VI nebi imala tada glavnu rijeĉ u obnovi i nebi usmjeravala koncilsku obnovu radije na
prilagodbu nego li na obnovu. Potrebna je zato paţnja u našoj obnovi i na molitvu, koja
usmjeruje da hodamo putem autentiĉe obnove koja se neće ostvariti bez unutarnjeg ţivota,bez
molitve.Djelatnost nas nesmije obĉarati! Karmel je svakako i djelatan ali zar svojim
kontemplativnom sastavnicom nebi li mogao pronaći putove kako bi mogao pomoći obnovi
redova, osobito onih "mješovitog ţivota"da intenzivnije ţive svoj "mješoviti ţivot" i idenitet?
To bi bilo isto što kroĉiti pravim putom obnove,i tako obnoviti sebe i pomoći obnovi drugih?
Ovakav projekt svakako netreba suţavati samo na redovnike. Na ovo razmišljanje me navodi
teolog Hans Urs von Balthasar koji istiĉe da Karmel nije dobio svoju bogatu karizmu, svoje
uĉitelje, samo za sebe nego da hrani i druge!
Proslavio sam 63 obljetnicu od kako sam poloţio prve zavjete u Terezijanskom
Karmelu. Ţivio sam u više provincija i u meĊunarodnim samostanima naše Obnove,kao što su
poljska karmelska provincija,mletaĉka karmelska provincija, Teresianum i gora Karmel.
Mogu posvjedoĉiti da su redovnici u svim sredinama u kojima sam ţivio bili vjerni
"Zajendištvu molitve" u onome što se odnosi na molitvu dvosatnog razmatranja. Spomenuo
bih konkretno lik o. Gabrijela pod sv. Marije Magdalene, profesora na Teresianumu i
uglednog pisca, u polovici prošlog stoljeća. Njegova zaduţenja, redovnika, pisca i profesora,
poznatog konferecijera, nisu mu prijeĉili biti vjeran molitenon ţivotu Karmela. Kako se tada,
po dnevnom redu ustajalo rano, on je već u 5 sati imao sv. Misu, zatim razmatraanje sa
zajednicom, onda na svome mjestu profesora, pisca i konferencijera. Istiĉem rijeĉi
"Zajedništvo molitve" kako bi još jednom istakao da su naši redovnici "Zajedništvo molitve"
tumaĉili tako da svi trebaju biti, i materijalno, zajedno u molitvi razmatranja, jer su uvjereni
da je takvo "zajedništvo molitve", dio stila ţivota u Karmelu i ima svjedoĉko znaĉenje. Ne
smije ovaj stil pomanjaki ni sada iako moramo pronaći putove našoj specifiĉnoj
djelatnosti,koja nesmije biti "svaštarenje"..Kao potvrdu ovim stavovima navodim znaĉajan
broj 94 in pobudnice Ivana Pavla II"Posvećeni ţivot",koji potiĉe zajedništvo molitve s
Biblijom:"Boţja Rijeĉ je prvi izvor svake kršćanske duhovnosti.....Veliku vrijednost ima
 76

zajedniĉarsko razmatranje Biblije.Ostvareno prema mogućnostima i okolnostima ţivota

zajednice,ono dovodi do radosnog dijeljenja s drugima bogastava crpljenih iz Rijeĉi
Boţje,zahvaljujući kojima braća i sestre rastu zajedno i pomaţu se u napredovanju u
duhovnom ţivotu...".Naše nas zakonodavstvo potiĉe da traţimo nove oblike u molitvnom
ţivot. Evo jednoga što nam uĉiteljstvo velikog svećenika preporuĉuje.Zašto,primjerice,takav
oblik molitve nebi mogao biti upriliĉen i prikladno ukljuĉen u kapitularne sastanke,koje su
odreĊeni za odrţavanje barem jednom mjeseĉno,i koji bi na nov naĉin poticali braću na
vjerniji ţivot,mjesto direktnih ispravljanja,kako je to bilo prema starim obiĉajima?Zaašto se
takav oblik nebi mogao upriliĉiti pred velike blagdana?Bila bi to"kreativna" primjena našeg
pravila koji potiĉe da nam Boţja rijeĉ bude u srcu i ustima!
Završavam komentarom kojim kard. Ballestrero komentira zadnje rijeĉi pravila, koje
govori o razboritosti,koja nam je potrebna posebno kada je rijeĉ o molitvenom ţivotu i
njegovom unapreĊenju i vjernosti.On piše:"Danas poticaji pravila na razboritost imaju vrlo
znaţnu, vatrenu, poruku jer ţivimo u presvjetnim (kulturalnim) vremenima, pretjeranog
potrošaĉkog druištva. "društveno,izgleda ţeli obuhvatiti sve.
Ţivimo u enciklopedijskom mentalitetu vremena, po kojem kultura kao da ţeli
nagomilati sve podatke kako bi se stvorio mentalitet eksperata u pogledu informacija,
zalaţenjem u detalje, u arhivske podatke, bibliografijske podatke,bez kraja, i td..
Sve je to kao neka nezasitnost koja obiljeţava kulturu našeg vremena i koja stvara
opasnost da izgubimo smisao za mjeru, i smisao za autentiĉnost duhovnog iskustva. Duhovna
se iskustva mnoţe,kao što su sekte,razni pokreti, pa male i velike individualistiĉke manije
proroka ili laţnih proroka, nostalgiĉaara i ne nostalgiĉara, štovatelja starog i novog Zavjeta.
Potrebna nam je razboritost, potrebna nam je sposobnost razluĉivanja izmeĊu autentiĉnog
svijetla i praha koji moţe zamagliti stvari; potrebno je osloboditi autentiĉnu slobodu od svih
zbrka na ljudskim putovima....Treba nam razboritost. Nije sve dobro; nije sve prikladno
nama;nije sve pomirljivo s jednim pozivom koji je tako valjano strukturiran i duhovno
osvijetljen...U svemu onome karizmatiĉkim,što kruţi, postoji opasnost da svaki od nas stvori
sebi svoj svijet,svijet na svoj naĉin, bez proĉišćavanja unutarnjom razboritošću svega što ĉini,
što govori, misli koje gaji u sebi, duhovni pravac što kultivira u sebi i tako dalje. Provjeru o
karizmama treba uĉiniti u Crkvi. Karizme se nikada ne mogu odijeliti od kreposti....Trebamo
biti autentiĉan Karmel u Crkvi i tu duţnost trebamo osjećati kao odgovornost, kojoj se
radujemo ali i za kjoju strepimo"(ondje 263-264).
Završavam ovo izlaganje o molitvi poticajem koje dolazi od sv.o. pape Ivana Pavla II
koji je na poĉetku trećeg tisućljeća, putem pisma, "Tertio millennio ineunte", nudi Crkvi cijeli
jedan program ţivota i djelovanja, MeĊu poticajima nalazi se jedan koji nama karmelićanima
 77

i karmelićankama treba biti na srcu,a to je molitva. Na temu molitve, meĊu ostalim, papa,
piše:Molitva je"pedagogija svetosti...." "Nije li jedan od znakova vremena što u današnjem
svijetu postoji vekliki zahtjev za duhovnošću?...zahtjev koji se izraţava velikim djelom
potrebom za molitvom...bitno je da edukacija u molitvi bude na neki naĉin kljuĉna toĉka
svakog pastoralnog planiranja". Dok papa ovako piše papa upućuje na velike mistike,a meĊu
misticima zapadne Crkve, spominje sv. Ivana od Kriţa, sv. Tareziju od Isusa.. Ako je po
papiunoj tvrdnji molitva "kljuĉna toĉka svakog pastoralnog planiranja", onda to treba vrijediti
posebno za karmeliućane u njihovoj specifiĉnoj djelatnosti.Molitva je dakle znaĉajna snaga u
koncilskoj obnovi:Kako bi molitva bila "kljuĉna toĉka" u pastoralu karmelićana potrebno je
da karemilaćani budu vjerni molitelji, nadahnjujući se prvenstveno na svoje duhovne roditelje.
 78

Sadrţaj

Proslov prvom izdanju......................................................................................2

Proslov drugom izdanju.......................................................................,,,,,,,,,,,,,3
Ĉemu sluţi molitva?.........................................................................................6
Što znaĉi moliti.?...............................................................................................12
Molitva kod sv.Terezije od Isusa i Ivana od Kriţa............................................15
Molitva bogoslovna stvarnost...........................................................................17
Boţja ljubav rezlivena u našim srcima..............................................................20
Isus Krist i molitva.............................................................................................23
Ivan od Kriţa uĉitelj kontemplacije...................................................................26
Umrtvenost i odcjepljenje...................................................................................30
Liturgijska i osobna molitva.................................................................................34.
Odnosi izmeĊu liturgijske i osobne molitve..........................................................36
Euharistijska molitva.............................................................................................39
Molitva Ĉasoslova.................................................................................................44
Poteškoće molitve koje imaju izvor u ĉovjeku kao ĉovjeku..................................48
Poteškoće suvremenog ĉovjeka..............................................................................52
Poteškoće molitve koje imaju izvor u nadnaravnom obiljeţju molitve..................56.
Metode molitve razmatranja....................................................................................62
Konkretne vjeţbe bogoslovnih kreposti i poniznosti...............................................66
Molitva razmatranja dinamiĉna stvarnost................................................................69
Molitva i djelatni apostolat......................................................................................72
Problem kontemplacije............................................................................................73.
Poticaji za razmišljanje............................................................................................75