REALIZAM I TEORIJA PRAVEDNOG RATA

Moć tj. sposobnost primjene prisile ostaje krajnje sredstvo za postizanje nacionalnih interesa u globalnom
društvu. Od stare Grčke filozofi i povjesničari su reagirali na primjeni oružane sile pri ulasku u sukob.
Reakcija na koju se osvrćemo je od povjesničara Tukidida kojeg se zbog svog djela Povijest Peloponeskog
rata smatra ocem realističke tradicije. Njegovo djelo imalo je velik utjecaj posebice na njegove "učenike"
poput Niccola Machiavellija, Thomasa Hobbesa, a nakon njih su uslijedili realisti 20. stoljeća E. H. Carra,
Hansa Morgenthaua, Kennetha Waltza te Karla von Clausewitza.
Definicija rata
Definicija rata je u pravilu vrlo teška za objasniti ili definirati, međutim smatra se da je rat oružani sukob
između organiziranih grupa s ciljevima koje one smatraju nepomirljivima. Rat se može voditi iako to nije
formalno rat, dakle to znači da se rat ne može promatrati samo kao vojni već i kao politički, što mu daje
pravni fenomen. (Rat koji je SAD vodio u Vijetnamu nikada formalno nije postao rat, nije objavljen). Jedna
definicija je jasna a to je da je rat vrsta sukoba.
Sukob može biti bilo što, a da to zapravo nije rat i nema naznake da će započeti rat. Definicija rata trebala
bi uključivati sve uvjete koje sukob mora zadovoljiti da bi se smatrao ratom. Rat je fenomen ili događaj
koji se zbiva samo između političkih zajednica koje su pak definira kao oni subjekti koji su ili države ili
namjeravaju postati države. Rat je sredstvo za postizanje određenih ciljeva - političkih ciljeva i možemo
ga procjenjivati samo unutar okvira politike.
Etika i politika
Clausewitz - rat je nastavak političkog odnosa, dakle rat i politika su neraskidivo vezani. Primarni ciljevi
rata su politički ciljevi te se prema tome rat nikad ne može promatrati odvojen od njegove političke svrhe.
Ako rat promatramo i procjenjujemo na osnovi njegova političkog cilja, tada pitanje igraju li moralne
vrijednosti ulogu prilikom ulaska u rat i ratovanja ovisi o tome igraju li one ulogu u politici uopće. Odluka
o uključivanju moralnih vrijednosti i načela prilikom ratovanja ovisi o tome što se misli o odnosu etike i
politike.
Od doba Aristotela etika se promatra kao integrali dio politike, proučavanje etike nužno je prethodilo
proučavanju politike. Iako se Aristotelova vizija savršene države uvelike razlikuje od onoga što danas
možemo smatrati pravednim i poštenim društvom., i dalje ostaje vjerovanje da su moralne vrijednosti
predmeti političke znanosti, i prema tome dio političkog života, bez obzora na njihovu prisutnost ili
odsutnost. Aristotel navodi da je važnije upotrijebiti moralne vrijednosti na političkoj razini nego na
osobnoj.
S druge strane, suočeni smo s realističkim pogledom. Najjednostavniji opis jest da je realizam oblik
skepticizma. Realisti tvrde da utjecaj i uloga moralnih vrijednosti u ljudskom životu, uključujući i politički
život jesu jasna činjenica. Međutim, unutarnja politika, unutarnje djelovanje države, zakoni koji se donose i
provode su jedno područje, dok je međunarodna politika, i time vanjska politika posve različito područje s
različitim pravilima i vrijednostima. Stoga, Aristotelova vizija politike možda djeluje unutar države ali ne i
među državama jer to nije u potpunosti „prikladno“.
Središnje pitanje neće biti trebaju li moralna prosudba i moralni elementi igrati ulogu prilikom ulaska u rat
i samog ratovanja, već kako bi oni trebali biti primijenjeni.

1
Amoralni realizam
Prema stajalištu jakih realista, moralno razmatranje stvarno nije "prikladno" u međunarodnim odnosima,
pogotovo kada je riječ o ratu. Države nisu vezane jedna uz drugu nekim moralnim kodeksom te etičko
raspravljanje u njihovim odnosima postaje suvišno, a možda i opasno za nacionalne interese države o
kojima je riječ. Dakle, etičko raspravljanje nije prikladno za međunarodne odnose i za pitanja rata jer nije u
skladu s nacionalnim interesima državama.
Morality and the "National Interest" - četiri stajališta koje su se razvila u povijesti međunarodnih odnosa
po pitanu tog odnosa.
1. Moralnost i nacionalni interesi predstavljaju "fundamentalno različite imperative", što znači da kad god
moralno vrši utjecaj na vanjsku politiku, nacionalni interesi su isključeni.
2. Drugo stajalište je vrlo različito; tvrdi se da uopće nema napetosti između moralnosti i nacionalnog
interesa. Ono što je u nacionalnom interesu je samo po sebi moralno. Primarna moralna dužnost
državnika jest osigurati preživljavanje države.
3. Treće stajalište tvrdi da su moralnost i nacionalni interesi samo različiti načini razmatranja
međunarodnih odnosa. Prvog zanima što je pravedno, dok drugi propituje što je probitačno. Moralni i
nacionalni interesi se "empirijski podudaraju"
4. Tvrdi da pojam nacionalnog interesa nema moralni sadržaj te da će vanjska politika zasnovana na tom
pojmu češće ili rjeđe "pasti na ispitu moralnosti"; priznaju da su nacionalni interesi isprepleteni s
moralnim interesa i da imaju moralni sadržaj ali da svejedno mogu dovesti do nemoralnog djelovanja.
Postavlja se pitanje što je to nacionalni interes? Welch navodi da sam taj termin podrazumijeva barem
opstanak države; međutim opstanak države je rijetko kada stvarno ugrožen što znači da svaki političar u
pojedinom trenutku može odlučiti što je nacionalni interes (financijska stabilnost, međunarodni ugled i sl. )
Moralnost nije prikladna za međunarodne odnose i pitanja rata, jer nije u skladu s nacionalnim interesima
države, sporno iz dva razloga: 1. nije jasno što je koncept nacionalnog/ih interesa obuhvaća, osim u
slučaju njegove minimalne interpretacije; 2. bez obzira na to u koje od četiri navedena realistička stajališta
o odnosu moralnosti i nacionalnih interesa vjerujemo, nijedno od njih ne dokazuje da je izuzimanje
moralnog suda iz vanjske politike, pogotovo u pitanju rata, nužno u nacionalnom interesu.
Pregled realista i teoretičara pravednog rata kada je u pitanju moralna prosudba i nacionalni interesi.
Tukidid
Objašnjenje uzorka rata prva je važna točka koju Tukidid iznosi, govori između sukoba dva velika saveza
grčkih polisa, Delski savez pod vodstvom Atenjana i Peloponeski savez. Tukidid u djelu navodi uzrok rata
kao porast moći Atene i strah Spartanaca te su se zbog toga odlučili na rat. To se danas naziva Sigurnosna
dilema, koja se opisuje kao stanje koje prirodno proizlazi iz same činjenice međunarodne anarhije. S
obzirom na okruženje u kojem države djeluju anarhično, one nemaju nikakvu garanciju za vlastiti opstanak
osim skupljanja što više moći li održavanja ravnoteže moći sa svojim susjedima.
Dakle ako je rat u nekom trenutku najbolji način za osiguravanje opstanka, onda je on posve legitimno
sredstvo vanjske politike u svijetu u kojem svaka država ima razloga strahovati za vlastitu sigurnost. Može
se reći da je strah oko opstanka države moralni razlog za ulazak u rat i možda oblik moralnog opravdanja
za bilo koji postupak tijekom rata.

2
Niccolo Machiavelli
Machiavelli u svoje djelu Vladar nastoji opisati kako netko može postići i zadržati političku moć. Sam je
Machiavelli svojim naukom o vladavini nastojao istaknuti realistički karakter politike kao umijeća,
odvajajući ju od morala i religije i smatrajući ju racionalnom metodom upravljanja, posebno naglašavajući
da su za stvaranje jake vlasti u državi dopuštena sva sredstva. Vladar je uzrokovao mnogo rasprava te je
Machiavelliju donio zloglasan ugled diljem Europe.
Rat je preferirano sredstvo političara koji žele ostati na vlasti, nema razlike između ratova među državama i
građanskih ratova jer obje vrste stoje na raspolaganju političarima koji žele steći i zadržati moć. Uvjet
političke moći jest virtu - raspon osobnih odlika koje će vladaru biti neophodne da bi stekao i zadržao
vlastitu državu i da bi postigao velike stvari. Prava je umjetnost državništva upravo umjetnost ratovanja.
Rat je neizbježan, a imperijalizam, viđen kao dominacija jakih nad slabima.
Još dvije točke povezuju Machiavellija s realistima. Prva je njegova uvjerenost u neizbježnost rata u
međunarodnim odnosima, a druga njegovo zagovaranje stabilnost sustava ravnoteže moći. Da bi država
postigla ravnoteži moći u vlastitu korist. Država se mora povezati s manje moćnim susjedima da bi ili
porazila jače susjede ili oslabila njihov utjecaj. Machiavelli zatim tvrdi da svaki vladar mora poželjeti da ga
se smatra milosrdnim, a ne okrutnim. Je li bolje biti vlada kojeg podanici vole ili kojeg se boje. Machiavelli
odgovara da je u tome slučaju ili biti oboje ili je bolje da ga se boje. U Machiavellijevom Vladaru nalazimo
većinu važnih elemenata realizma u međunarodnim odnosima. Prvi element je pesimističan pogled na
ljudsku narav. Drugi element je općeniti dojam da ne samo države već i pojedinci obitavaju u stanju
anarhije, iako Machiavelli sam nikad ne koristi taj termin. Nadalje, državnik ili vladar može biti siguran
jedino ako održava za sebe pogodan sustav ravnoteže moći suparnicima. Naposljetku, rat je neizbježan
rezultat odnosa među državama i kao takav nije vezan nikakvim moralnim vrijednostima ni u svojim
razlozima ni u samom vođenju. Ipak, Machiavelli se ne može smatrati realistom u klasičnom smislu zato
što ne smatra moralnost neprikladnom za međunarodnu politiku i rat u pogledu dobra za državu, odnosno iz
nacionalnih interesa.
Thomas Hobbes
Prvi realist koji je objasnio odnos među državama pomoću apstraktnih pojmova i zasnovan na prethodno
osmišljenoj metodi, a ne samo ostavljajući djeliće neke obuhvatne teorije u svom tekstu. Tukidid je jako
utjecao na Hobbesa, ali je Hobbes bio filozof koji je vjerovao da se politička načela mogu izvesti i
prihvatiti kao rezultat filozofskog istraživanja. Njegov je utjecaj najjači u proučavanju međunarodnih
odnosa. Hobbesova vizija imala je velik utjecaj na modele koje su u 20. stoljeću razvili realist Hans
Morgenthau i Kenneth Waltz.
Kod Hobbesa pojmom prirodnog stanja ne označavamo kakvi su ljudi sami po sebi, već kako bi se oni
ponašali i mislili u situaciji u kojoj nad njima nema službene političke vlasti. Dva su pokretača ponašanja
koja pronalazimo u prirodnom stanju jednakost i oskudica. Zbog oskudice željenih dobara ljudi se nalaze u
situaciji koja ih samom svojom prirodom nagoni na sukob, a ne na suradnju. Ako nema vladajućeg
autoriteta koji bi koordinirao i ograničio sebično ponašanje pojedinca, oni će u biti uvijek biti potaknuti na
sukob da vi ostvarili ono što trebaju za preživljavanje i održavanje sigurnosti. Prirodno stanje, jest ratno
stanje i to je rat sviju protiv svih. Hobbes smatra da se rat sastoji od dispozicije za borbu, ne od produljenog
oružanog sukoba, a u prirodnom stanju takva dispozicija je uvijek prisutna. Život kako ga Hobbes opisuje
opak je, brutalan i kratak. Zbog toga ljudi ne žive u prirodnom stanju, već se radije podvrgavaju autoritetu
suverenih država.
Međunarodna politika, odnos među državama i njihovo ponašanje, svi postoje u prirodnom stanju. Ako
nema autoritet iznad njih, onda su i države slobodne ponašati se kako žele da bi osigurale vlastiti opstanak

3
na koji god način mogu. Ako se države u međunarodnom sustavu nalaze u istoj poziciji kao pojedinci u
prirodnom stanju, nužno će biti potaknute na sukob.
Drugo, sve države u međunarodnom sustavu su jednako sposobne nanijeti štetu drugim državama (ne baš
Hrvatska protiv Rusije nema šanse) jedino ako ne uđe u savez sa drugim manjim državama da bi se
zaštitila.
Treće, u stanju međunarodne anarhije sve države će prije svega drugog slijediti vlastite nacionalne interese
jer im njihova fundamentalna jednakost omogućava da to čine. Međutim zbog oskudice resursa države će
se često naći u sukobu oko nacionalnih interesa koje pokušavaju ostvariti.
Naposljetku, ratovi među državama ne mogu se promatrati kao pravedni ili nepravedni. Zbog činjenice da
se države nalaze u sustavu koji ih nužno nagoni na sukob ili točnije zbog kojeg su već u ratu bez obzira na
njihov izbor žele li ratovati ili ne. Gdje nema autoriteta suverene vlasti, nema zakona, a gdje nema zakona,
nema ni nepravde. Jedini zakon je zakon nužnosti i države će jednostavno vladati gdje god mogu.
Edward Hallet Carr
Pruža nam zanimljiv odmak u povijesnom razvoju realizma, dajući mu određeniji i manje deterministički
oblik. On je znan po obuhvatnoj kritici zapadne diplomacije, te najpoznatijem djelu Dvadesetogodišnja
kriza. Carr pruža obuhvatni prikaz idealističkog stajališta. Idealist vjeruje da su ljudi razumni i racionalni
akteri te da su na osnovi razuma sposobni prepoznati vlastite interese kao usklađene. Štoviše, ljudi su
sposobni to isto činit i preko državnih granica, što znači da države imaju zajedničke interese, a ponašanje
država ona može biti dovoljno razumno da bi se interesi ostvarili na miran način. Umjesto da povećavaju
vlastitu moć i da vladaju gdje stignu, države se mogu pobrinuti za vlastiti opstanak putem
institucionaliziranih oblika kolektivne sigurnosti. Carr tvrdi da je idealistički pristup tj. Utopistički –
nezreo. Ali smatra da je u svom čistom obliku realizma posve sterilan.
Politika mora ima ograničene ciljeve, a Carr tvrdi da nema čiste realističke premise s koje bi se mogao
utvrditi konačan ograničen cilj, ne može se formulirati koherentna vanjska politika.
Ograničeni ciljevi moraju biti takvi da istovremeno mogu biti emocionalno privlačni. Ograničeni cilj poput
pobjede u ratu a to će uroditi plodom samo ako se može prema javnosti usmjeriti emocionalni apel vezan
uz taj cilj.
Politika mora uključivati pravo na moralno prosuđivanje. Drugim riječima, moralno prosuđivanje se ne
smije izostaviti iz procesa donošenja političkih i vanjskopolitičkih odluka.
Politička misao ili bilo koja misao kojom se vodi donositelj političkih odluka mora pružiti čvrstu osnovu za
političko djelovanje. Realizam u međunarodnim odnosima ne pruža nam tu osnovu.
Carrov je zaključak da je utopizam beskoristan jer samo pruža krinku za interese privilegiranih, i dužnost je
svakog realista da ih raskrinka. Moralne vrijednosti mogu se uvesti u međunarodnu arenu, prema Carru,
samo da bi pomogle zadržavanju statusa quo. Čisti (jaki) realizam pruža nam neprekidnu borbu za moć,
stoga je pouzdana jedino ona politika koja uspješno pronalazi ravnotežu između idealističkih i realističkih
principa. Carr smatra vojnu moć presudno važnom jer je rat krajnje sredstvo za rješavanje neriješenih
političkih razmirica. Vanjska se politika ne može niti bi se ikad smjela odvajati od strategije.
Zaključak – Carr je realist ali one nije realist u smislu u kojem bi tvrdio da ima teoriju koja može objasniti i
previdjeti što se događa u međunarodnim odnosima na temelju teorijskog zaključivanja iz nekog zadanog
skupa načela. On je realist u smislu političkog konzervativizma, te vjeruje da utopistički ideali ne mogu
činiti osnovu međunarodne politike. Carrov doprinos razvoju realističke misli leži u njegovoj procjeni
realističkih i idealističkih principa kroz prizmu konzervativne političke razboritosti, razboritosti koja ne
pita nužno što je pravedno, a što nije, ni koje vrste načela utječu na djelovanje država, već se pita koji su
nam stavovi zajednički i kako oni utječu na djelovanje.

4
Hans Morgenthau
Morgenthau je prvi realist koji je zapravo razvio realizam u obuhvatnu teoriju međunarodnih odnosa, i tako
nijedna procjena realizma ne može proći bez njega. Čak je prozvan i „papom“ međunarodnih odnosa. On
stavlja volju za moć u središte ljuske egzistencije te tako i u središte međunarodnih odnosa. Morgenthau je
snažni protivnik idealizma i tvrdi da idealistička tradicija nije uspjela proizvesti ispravnu sliku
međunarodnih odnosa i politike jer je izmislila vlastiti pogled na te fenomene umjesto da ih razotkrije
onakvima kakvi postoje u stvarnosti. Morgenthau – 6 stajališta koja su postala poput temeljnih komponenti
klasične realističke tradicije
1. Politički realizam vjeruje da politikom kao i društvom općenito, upravljaju objektivni zakoni koji svoje
korijene imaju u ljudskoj naravi. To znači da politika ima objektivne zakone koje moramo razumjeti da
bismo objasnili što se u njoj događa. Za Morgenthau realistička teorija sastoji se od utvrđivanja
činjenica i davana značenja putem razuma, što predstavlja snažnu analogiju metodologiji empirijskih
znanosti.
2. „Glavni putokaz koji političkom realizmu pomaže u orijentaciji na terenu međunarodne politike jest
pojam interesa definiran na terminima moći.“ Dok prvi princip jednostavno uspostavlja znanstvenu
osnovu realizma, drugi princip uvodi on što Morgenthau naziva „putokazom“ koji svim teoretičarima
omogućuje otkriti zakone koji vode ponašanje i država i političara. Političkim akterima upravljaju
njihovi interesi, a njihov glavni interes je stjecanje i održavanje moći. Dokle god je riječ o država,
njihov glavni cilj se definira kao moć.
3. „Realizam podrazumijeva da je njegov pojam interesa definiranog u terminima moći objektivna
kategorija koja je univerzalno važeća, ali ne obdaruje taj pojam značenjem koje je jednom zauvijek
određeno.“ Države mogu imati različite specifične ciljeve, ali te ciljeve uvijek vodi princip interesa.
Isto vrijedi i za moć, koja može imati više oblika u različitim situacijama i dok će njezina uporaba biti
odrađena skupom političkih konteksta, ona je unatoč tome prisutna kao određujući element
nacionalnog interesa.
4. Politički realizam je svjestan moralne važnosti političkog djelovanja. Također je svjestan neizbježne
napetosti između moralne naredbe i potreba političkog djelovanja“ Iako je politički realist svjestan da
politička djelovanja imaju stvarnu moralnu važnost, tvrdi da se moralni principi ne mogu primijeniti na
djelovanja država u njihovim apstraktnim formulacijama. Drugim riječima, iako su važni, oni su
također vrlo relativni, može reći relativni u odnosu i na danu situaciju i na principe interesa.
5. „Politički realizam odbija poistovjetiti moralne težnje određene nacije s moralnim zakonima koji
vladaju svemirom.“ Moralne težnje i uvjerenja jedne nacije ili grupe ljudi ne bi se trebali smatrati
univerzalnim moralnim istinama koje trebaju biti važeće za svakoga.
6. „Razlika između političkog realizma i drugih škola mišljenja je stvarna i duboka“ Politički n realist
uvijek podređuje sve ostale moguće standarde za prosuđivanje djelovanja države onim standardima
koji su čisto politički tj. Onima koji su izraženi pojmom interesa definiranog u terminima moći.
Kenneth Waltz
Kenneth Waltz je neorealist, a neorealizam se još naziva i strukturalni realizam jer uzroke rata ne pronalazi
u pokvarenoj ljudskoj naravi ni u inherentnoj zloći pojedinih političkih režima, već u načinu na koji je
svijet međunarodnih odnosa strukturiran. Waltzova teorija je razvije kroz dva klasična teksta koja razdvaja
više od dva desetljeća; Čovjek, država i rat (MSW) i Teorija međunarodne politike (TIP). Waltz je
vjerovao da su prethodne teorije međunarodnih odnosa pisane prelabavo, te kako jedan od svojih prvotnih

5
ciljeva navodi oblikovanje teorije međunarodne politike koja ispravlja nedostatnosti prethodnih teorija.
Waltz se pita postoje li načini za smanjene pojave ratova i povećanje vjerojatnosti mira. Uzroci rata mogu
se rasporediti u tri razine analize ili kako ih Waltz naziva tri predodžbe. Prva predodžba o ratu jest da je
rat produkt loše ljudske naravi. Zli ljudi uzrokuju rata, zli ljudi su u korijenu vojnih sukoba. Ako zli ljudi
uzrokuju rat, onda se rat može spriječiti prosvjećivanjem i pružanjem potrebnih psiho-socijalnih usluga
kako bi se ljudi promijenili. Zaključak je da je ljudska priroda previše složena da bi ili služila kao uvjerljiv i
inteligibilan izvor uzroka rata ili nam pružila rješenje za uspostavu dugotrajnog mira.
Druga predodžba smješta uzroke rata u strukture pojedinih država, tj. U unutarnjopolitičke i društvene
strukture država. Zle države uzrokuju ratove, dobre države uzrokuju mir. Ono što ih čini dobrima i zlima
jesu njihova unutarnja politička uređenja, za primjere daje Rusiju i Austriju sredinom 19. stoljeća kada su
bile ratoborne. Rješenje za to je da bi države trebale biti preuređene kako bi postale dobre države te tako
promovirale i održavale miran suživot.
Treća predodžba je predodžba o međunarodnom sustavu. Waltz navodi da se prva i druga ne mogu
shvatiti značajno bez treće, najvažnije. Osnovni uzrok rata leži u samom međunarodnom sustavu. Waltz
tvrdi da će se u sustavu s mnogim suverenim državama koje nisu ograničene nikakvim višim zakonom ili
kako smo prethodno rekli, koje nisu obavezne nikakvom višom silom, svaka država ponašati u skladu s
vlastitim željama i potrebama, što znači da s vremena na vrijeme mora doći do ratova.
Waltz nam nudi inovaciju na dva način – 1. strukturira uzroke rata prema svoje tri predodžbe, te nam tako
pruža strukturiran način gledanja se samo na uzrok već i na stavove prethodnih autora o uzrocima rata u
međunarodnoj politici. 2. opisuje međunarodnu anarhiju kao permisivan ili temeljan uzrok rata, dok ljudska
i unutarnja organizacija država predstavljaju neposredne uzroke.
Prve dvije analize slike predstavljaju nam sile koje određuju vanjsku politiku, dok nam treća slika daje
osnovni okvir svjetske politike bez kojega bi bilo nemoguće procijeniti važnost i predvidjeti rezultate prve i
druge predodžbe.

LOKACIJA OPIS VRSTA UZROKA

Prva predodžba Ljudska narav Neposredan

Druga predodžba Unutarnja organizacija država i Neposredan

društava
Treća predodžba Međunarodna anarhija Permisivan/temeljan/posredan

Zaključak
U dugoj povijesti realizma, javljaju se razni uzorci:
Ljudska priroda/narav – smatraju da je ljudska narav važna za analizu međunarodne politike. Tukididovo
mišljene o ljudskoj naravi je razmjeno neutralno, Machiavelli izražava istinski pesimizam i opisuje ljude
kao prevarante, lažljivce, sebičnjake i pohlepnike, koji stoga nastavljaju sustav samopomoći u kojem
države djeluju i na razini unutarnje politike. Hobbes nije vjerovao da su ljudi inherentno loši ali je smatrao
da se ljudi u svom prirodnom stanju ponašaju sebično te da će pokušavati pokoriti duge ljude, a ne
surađivati s drugima. Carr nema čvrsto opisa ljudske naravi, niti ju smatra izrazito važnim za objašnjenjem
događaja u međunarodnoj politici. Prema Morgenthau, ljudi su rođeni s pohlepom za moći i ta pohlepa je u
središtu međunarodne politike, te zato moć smatra središnjim pojmom teorije međunarodnih odnosa. Za
Waltza, ljudska priroda može ali i ne mora biti važan čimbenik u međunarodnoj politici jer je previše
složena i nejasna da bi je ijedan teoretičar međunarodnih odnosa istražio i identificirao kao uzrok ratova ili
drugih fenomena u međunarodnoj politici.

6
Države – svi realisti promatraju države kao glavne aktere u međunarodnim odnosima. Tukidid kada
objašnjava Povijest PR ne govori o strahovima pojedinih političara već država. Machiavelli stavlja fokus na
osobi vladara, dok su države samo sredstvo koja vladar koristi da bi postigao veću moć. Za Hobbesa je
država, Levijatan, sigurno jedini važan sudionik međunarodne politike. Monarh stoji izvan države. E. H.
Carrova kritika utopističkih međunarodnih organizacija poput Lige naroda samo označuje realističku viziju
pozicije države u međunarodnoj sferi. Morgenthauov drugi princip realizma također učvršćuje ulogu
države kad kaže da međunarodnu politiku određuje pojam interesa definiranog u terminima moći. Kenneth
Waltz – međunarodnu politiku određuje pojam interesa definiranog u terminima sigurnosti.
Opstanak – primarni cilj države je njezin opstanak, dok je opstanak drugih država tek relativan u odnosu na
opstanak vlastite države. Nije jasno je li se taj opstanak realizira putem povećanja moći ili sigurnosti.
Morgenthau izričito kaže da se nacionalni interes definira putem moći, a Waltz to pretvara u izričitu točku
kritike kad kaže da se moć ne bi trebali promatrati kao cilj sama po sebi i da je sigurnost, a ne moć krajnji
cilj država. Carr nacionalni interes se definira pojmom sigurnosti. Za Machiavellija su moć i sigurnost
koekstenzivne, ali i dalje ostaje vidi li opstanak države samo kao cilj ili kao sredstvo za održavanje moći
vladara. Za Tukidida to pitanje ostaje neodgovoreno; Waltz – i nedostatak i višak moći mogu biti prijetnja
sigurnosti i opstanku države.
Samopomoć i anarhija – u međunarodnoj politici svaka je država odgovorna za vlastiti opstanak i ne može
trajno ni u potpunosti računati na druge države ili savez država za vlastiti opstanak i sigurnost. Svi
navedeni autori dijele mišljene da države postoje u sustavu međunarodne anarhije i da su one same
odgovorne za vlastiti opstanak.
Moralnost i međunarodni odnosi – uloga moralnosti u realističkog literaturi višeznačna je i nejasna.
Realistički autori ne slažu se oko toga mogu li i kako moralne vrijednosti biti dio međunarodnih odnosa,
pogotovo kad je riječ o ratu. Četiri stajališta o odnosu moralnosti i nacionalnih interesa mogu se pronaći u
realističkoj literaturi. Prvo stajalište, moralnost i nacionalni interesi predstavljaju „fundamentalno različite
imperative“, može se pronaći kod Machiavellija, ali taj pogled je teško pronaći kog drugih autora. Drugo
stajalište, pogled je da u međunarodnim odnosima vrhovni moralni pojam nacionalni interes, jasno je
podržan u međunarodnim odnosima. Morgenthau, Carr i Waltz podržavaju to stajalište. Treće stajalište je
pretežno idealističko, kada se prva dva stajališta uzmu zajedno, mogu predstaviti novo stajalište prema
kojem su nacionalni interesi vrhovni moralni pojam u međunarodnoj politici, ali koje su pojedinim
prilikama naizgled mora zapostaviti u korist dugog moralnog principa, no samo zato jer vjeruje da je
dugoročno u skladu s nacionalnim interesima. Četvrto stajalište, prema kojem nacionalni interes ima
moralni sadržaj, ali radnje izvršene u korist nacionalnog interesa nisu uvijek vrijedne moralne pohvale.
Uloga moralnih vrijednosti u pitanjima rata – na prvi se pogled čini da realisti ne brinu oko moralnih
vrijednosti kad je u pitanju ulazak u rat i ratovanje. Kod Tukidida to ostaje neodgovoreno pitanje; Carrovo
je mišljenje o moralnosti rata složeno i zanimljivo. Vjeruje da postoji minimalni kodeks kojeg bi se države
trebale pridržavati tijekom rata. Najvažnije pravilo je razlikovanje boraca i neboraca, minimalizacija
nepotrebnih smrti i patnje. Ali navodi da je sve teže pridržavati se toga u uvjetima modernog ratovanja.
Realistički elementi koji se mogu integrirati s principima teorije pravednog rata. Prvo, države će biti
prihvaćene kao primarni sudionici u međunarodnoj politici. Drugo, nacionalni interesi definirani u
terminima opstanka države, nacionalne sigurnosti i opće dobrobiti stanovništva države su principi koji
upravljaju donošenjem odluka u vanjskoj politici. Treće, rat će se smatrati legitimnim sredstvom za
postizanje tih nacionalnih interesa. Četvrto, anarhija i samopomoć će biti prihvaćena kao središnji faktor u
međunarodnom sustavu, ali zaključak da oni vode do potpunog odbijanja moralnosti neće biti prihvaćen.
Treba li realist biti amoralan ili treba pronaći mjesto za moralne principe u svom pristupu međunarodnoj
politici i ratu? Mora biti prihvatljivo barem prima facie reći da realist može integrirati moralna razmatranja
u svoja stajališta. Naravno, ti razlozi moraju biti realistički – oni nacionalnog interesa i strategije.

7
Teorija pravednog rata (TPR)
Nedvojbeno je najvažnija teorija koja se bavi moralnim pitanjima u suvremeno doba. Njezina duga povijest
proteže se od prvih izvora u doba klasične Grčke i starog Rima preko kasne antike i srednjeg vijeka sve do
suvremenog doba.
Razlika između teorije i tradicije; kada govore o „teoriji“ suvremeni autori uglavnom imaju na umu
filozofsku raspravu o opravdanosti ratova, a kada govore o „tradiciji“ obično promatraju pravila i
međunarodne sporazume koji su prihvaćeni i provođeni u djelo tijekom povijesti, poput Ženevske
konvencije. U tradiciju se ubrajaju konvencije i institucije koje pokušavaju ograničiti ratno djelovanje,
teorija pruža raspravu i argumente o valjanost samih institucija i konvencija te pokušava iznaći koji se
njihovi elementi trebaju promijeniti.
Teorija pravednog rata stoji na međi pacifističkog pristupa koji sve ratove naziva nemoralnim i amoralnog
realističkog pristupa koji ratove jednostavno smatrano moralno neutralnima.
Pravila/uvjet/načela TPR-a spadaju u dvije, ponekad i tri kategorije.
Ius ad bellum (pravno na rat) – opisuju se uvjeti pravednog ulaska u rat
a) Pravedan uzrok – država može legitimno ući u rat ako i samo ako postoji pravedan uzrok za to. A to su
samoobrana, obrana od drugih agresija, zaštita ljudskih prava, kažnjavanje okrutnih zlodjela.
b) Ispravna namjera – država može legitimno ući u rat ako i samo ako je ulazak zasnovan na ispravnim
namjerama. Nije dovoljno imati pravedan uzrok. Ne smije imati skrivene motive (resursi, etnička
mržnja i slično)
c) Mjerodavan autoritet i javna objava – ako je odluku u rat donio mjerodavan autoritet i ako taj isti
autoritet službeno objavi rat svojim građanima i građanima protivničke države. Često se danas
spominje i autoritet Vijeća sigurnosti UN-a
d) Posljednje sredstvo – može ući u rat ako i samo ako je rat posljednje sredstvo tj. Ako su sve druge
mirnodopske metode bile neuspješne u rješavanju sukoba interesa među državama.
e) Razumna nada u uspjeh – ako i samo ako postoji razumna nada u uspjeh tj. U postizanje političkih
ciljeva rata. Ako pobjeda ili bilo koji drugi politički cilj koji rat pokušava ostvariti ne može ostvariti
ratom onda se rat treba izbjeći.
f) Proporcionalnost – može legitimno ući u rat ako i samo ako su univerzalna dobra koja se ratom žele
postići jednaka ili veća od zala koja sam sukob želi zaustaviti. To se odnosi na ljudske žrtve, ali se
često proširuje na ekonomsko i kulturno razaranje.
Ius in bello (pravo u ratu) – odnosi se na moralna ograničenja tijekom samog ratovanja, pravila i uvjeti
koji su iznesi tu obično se odnose na političko vodstvo država jer upravo ono donosi odluku o ulasku u rat,
te na vojne zapovjednike i vojnike
a) Diskriminacija – rat se legitimno vodi ako i samo ako se pravi razlika („diskriminira“) između boraca i
neboraca. Civilno stanovništvo koje nije uključeno u nanošenje štete smatra se moralno imunim od
izravnog i namjernog napada neprijateljske vojske.

8
b) Proporcionalnost – samo ako je uporaba vojne sile proporcionalna ciljevima koje rat želi postići. Očit
primjer pretjeranog nanošenja štete je uporaba oružja za masovno uništenje. Krše pravilo
diskriminacije.
c) Usklađenost s međunarodnim pravnim normama o zabrani oružja - rat se legitimno vodi ako i samo
ako država poštuje međunarodne pravne norme o zabrani oružja i suzdržava se od korištenja kemijskog
i biološkog oružja poput plinova koji su korišteni u Prvom svjetskom ratu. Nuklearna oružja nisu
službeno ograničena ali se njegova uporaba smatra izrazito nelegitimnom.
d) Dobrohotan tretman ratnih zatvorenika – rat se legitimno vodi ako i samo ako se protivničke vojnike
koji su se predali i postali ratni zatvorenici tretira dobrohotno jer ti zatvorenici više nisu smrtna
prijetnja i računaju se kao neborci.
e) Suzdržavanje od sredstava mala in se – rat se legitimno vodi ako i samo ako se ne koriste oružja i
metode poput genocida, etničkog čišćenja, masovnih silovanja itd. takva se oružja smatraju zlima sam
po sebi (mala in se)
f) Suzdržavanje od odmazde – države ratuju legitimno ako i samo ako ne krši pravila TRP-a jer ih je
druga strana u ratu prekršila.
Ius post bellum (pravo nakon rata) – odnosi se na pravednost tijekom posljednjih faza rata i mirovnih
sporazuma koji se sklapaju nakon završetka rata, a dijelom se miješa i s raspravom o problemima
političkog pomirenja. Odnosi se na sve koji sudjeluju u tranziciji ka miru: političare, vojnik, bivše
zaraćene pojedince, nevladine organizacije itd.
a) Proporcionalnost i javnost – rat završava pravedno ako i samo ako je mirovni sporazum odmjeren,
razuman i javno proglašen. To pravilo služi da bi se obeshrabrilo pobjedničku stranu od nametanja
nerazumnih uvjeta predaje i daljnjih ograničenja gubitnika nerazumnim sankcijama.
b) Potvrda i obrana prava – rat završava pravedno ako i samo ako se prava čije je kršenje dovelo do rata
potvrde i obrane. Ako, primjerice, ljudska prava onih radi koji je rat vođen nisu potvrđena i obranjena,
rat se smatra nepravednim i neuspjelim.
c) Diskriminacija – rat završava pravedno ako i samo ako pobjednička strana pravi razliku (diskriminira)
između vođa, vojnika i civilnog stanovništva gubitničke strane. Civili trebaju biti izuzeti od sankcija i
mjera, ali to nije moguće izuzeti kod ekonomskih sankcija.
d) Kazna – vođe režima na gubitničkoj strani moraju biti prikladno kažnjeni izvođenjem pred pravedni
međunarodni sud za ratne zločine.
e) Rehabilitacija – ako su reforme koje su nametnute poraženoj strani proporcionalne zlima koja je prošli
i sada poraženi režim nametnuo toj državi. To uključuje razoružanje, demilitarizacija, ponovna obuka
policije i sudstva, sveukupna transformacija društva.
Kao što je prethodno rečeno ius post bellum nije tradicionalni dio TRP-a. Danas se smatra da se rat ne
može smatrati pravednim ako ne uključuje moralnu izlaznu strategiju.

POVIJEST RAZVOJA TRP-A

Kršćanske perspektive I.
Aurelije Augustin (354. – 430.)
Počeci TPR-a i kao sekularne i kao kršćanske teorije još uvijek se vežu za Augustina. Iako on nije prva
osoba koja zadire u teoriju pravedno rata, on je za razliku od ostalih ostavio velik utjecaj. Sv. Augustin nije
imao teoriju TPR već se govori o njegovom pristupu pravednom ratu. On je pisao o važnim problemima
svojeg vremena, a jedan od tih problema je pomirenje kršćanskih vjerovanja petog stoljeća sa stvarnošću
svijeta u kojem je kršćanstvo postalo dominantna religija. U takvom svijetu postojala je velika potreba za
pomirenjem ranog kršćanskog pacifizma sa stvarnošću rata i pronalaskom kompatibilnosti između
kršćanske vjere i vojnog poziva.

9
Augustin i Morgenthau imaju načelno negativan pogled na ljudsku prirodu i može se reći da ljudsku
pohlepu za moći smatraju silom vodiljom političkog života. Međutim Augustina njegovo religijsko
vjerovanje navodi da se čovjek može spasiti.
Augustin je umjereni realist i pruža nam snažnu vezu između realističke tradicije i TPR-a.
1. Ius ad bellum
a) Pravedan uzrok - država može imati pravedan razlog za ulazak u rat kad je nekako povrijeđena i
nema drugog načina da se vrati status quo osim putem rata. Rat može imati pravedan uzrok samo
ako ne postoji drugi način za ostvarenje naknade za nanesenu povredu. Navodi da može postojati
božanski i moralni pravedni uzrok. Naknada za povredu nije nužno povezana samo s povredom
nacionalnih prava, već i s povredom božanskih prava. Božanski dekret je također pravedan uzrok
za rat. Ako Bog proglasi da postoji potreba za ratom onda sva ostala razmatranja ius ad bellum
postaju suvišna.
S današnjeg sekularnog i liberalno-demokratskog stajališta taj pogled na kriterij pravednog rata.
Eliminira mogućnost prigovora savjesti u slučajevima nepravednog rata, a kao drugo, koncept
"svetog rata" je u suvremeno doba neprihvatljiv.
b) Ispravna namjera - ispravna je namjera jedino na kojoj je mir prvotni cilj. Ljudi koji imaju
ispravno usmjerenu volje ne mogu željeti rat, niti im rat može pružati ugodu. Međutim, zlobno
usmjerena volja može se prekriti propagandom.
c) Mjerodavni autoritet - rat mora proglasiti mjerodavan autoritet i da to mora učini javno. Za
Augustina postoje dva mjerodavna autoriteta: Bog i suveren koji vlada po božanskom imenovanju.
Uvjet mjerodavnog autoriteta dovodi do više pitanja o prihvatljivosti Augustinova pristupa TRP -u
u suvremeno doba te o općoj (ne)kompatibilnosti religioznih i sekularnih pristupa koncepciji
pravednog rata.
2. Ius in bello
a) Proporcionalnost - nasilje tijekom rata mora biti ograničeno vojnim potrebama. Po tome možemo
Augustina smatrati ocem doktrine vojne nužnosti. Navodi kao principi ius in bello trebaju biti
zadovoljeni čak i u slučajevima kada se u rat ulazi kao čin poslušnosti Bogu vojni postupci izuzeti
od krivnje osim ako nije riječ o strašnim postupcima koji su neproporcionalni ciljevima rata i
nadilaze ono što vojna nužnost nalaže.
b) Diskriminacija - Augustinov uvjet diskriminacije ima nekoliko razina. Prvo, tu je moralni status
vojnika. Njima država i uvjeti pravednog rata daju moralno dopuštenje da ubijaju. Ako se
pridržavaju vojne nužnosti, smatra ih se nevinima, a ubijati mogu samo u bitki. Drugo, tu je
moralni imunitete onih koje nazivamo neborcima (djeca, stariji i ostali) ne smije im se nauditi
ratnim djelovanjem jer su takvi postupci nepravedni. Diskriminacije između boraca i neboraca
vrijedi i kada se rat vodi zbog božanskog dekreta.
c) Dobra vjera - država i vojska moraju imati dobru vjeru tijekom svojih interakcija s protivnikom
tako da se strogo drže sporazuma te da ne provode rat na podmukao način. Međutim, to ne
isključuje mogućnost taktičke obmane, jer prema Augustinu teško je smatrati taktičku obranu
činom dobre vjere. U suvremenom žargonu dobra vjera može obuhvaćati sve uvjete kao što su
poštivanje međunarodnog prava, pravedni tretman zatvorenika, suzdržavanje od uporabe sredstava
mala in se. Taktička obrana ne krši nužno nijedno od tih pravila i uvjeta te stoga ne mora biti
kršenje dobre vjere.
Augustinov značaj za razvoj TPR-a teško je odvagnuti jer su mnogi aspekti njegovog učenja nespojivi sa
suvremenom inačicom teorije, ali oni dijelovi koji su u skladu s modernim mišljenjem jasno predstavljaju
formativni začetak teorije. On na pokazuje da rat mora biti ograničen moralnim uvjetima proporcionalnosti
i diskriminacije čak i kada se vodi u uvjerenju da je to u skladu s Božjom voljom.
Kršćanske prespektive II.
Toma Akvinski (1225. - 1274.)

10
Austina i Akvinskog dijeli 8 stoljeća povijesti, ali usprkos tome Augustin je imao velik utjecaj na Tomu
Akvinskog. Njegove misli su uvelike izvede iz Augustinovih. Elementi TPR-a koji su prisutni kod
Akvinskog zapravo su isti kao i kod Augustina. U svoja četiri članka o ratu u Summa theologica pruža
nekoliko zanimljivih uvida u TPR. Četiri pitanja s kojima se bavio su: Može li se ikoja vrsta rata smatrati
zakonitom? Je li zakonito da se svećenici i biskupi bore? Je li zakonito postavljati zasjede u ratu? Je li
zakonito ratovati na svete dane?
1. Može li se ikoja vrsta rata smatrati zakonitom? Može, ako su poštovani određeni uvjeti. Prvo, rat mora
objaviti mjerodavna autoritet, to jest suveren. Drugi uvjet ius ad bellum je pravedan uzrok - važno je
utvrdi pravedan uzrok da bi se napadalo one koji zaslužuju da ih se napada jer se želi ispraviti neka
nepravda i jer neprijatelji trebaju biti kažnjeni zbog nedjela koja su počinili ili zbog teritorija koji su
nepravedno zauzeli. Pošto ne postoji viša moć od država, one su nekada prisiljene preuzeti odgovornost
kažnjavanja loših država ili povrata teritorija koji je nepravedno zauzet. Treći uvjet ius ad bellum je
ispravna namjera među zaraćenim stranama. On spominje "zaraćene" kao da bi obje strane trebale
imati pravednu namjeru da bi ijedna mogla voditi pravedan rat. Ustvari, je to rijeko moguće, jer je
nezamislivo da dvije države imaju ispravne namjere i da imaju potrebu zbog toga ratovati. On ne daje
izravne uvjete za ius in bello, ali uvjet za ispravnu namjeru može služiti kao vodilja za neke principe
ius in bello.
2. Je li zakonito da se svećenici i biskupi bore? Tvrdi da ratni poduhvati nisu u skladu s dužnostima
svećenika iz više razloga. Prvo, ratoborno djelovanje puno je nemira te sprečava svećenika u brizi za
njegove dužnosti poput kontemplacije božanskih stvari, hvaljenja Boga itd. Drugo, svi svećenici su
usmjereni ka službi na oltaru, neprikladno je za njih da prolijevaju tuđu krv, već trebaju prolijevati
vlastitu krv za Krista. Također, uključenost u štetu nije ograničena samo na izravna djela, već i na one
koji to zagovaraju, zagovaraju krvoproliće ili bilo kakve druge ratne aktivnosti.

3. Je li zakonito postavljati zasjede u ratu? Tvrdi da se pojmu obmane može pristupi na dva načina: Prvo,
obmana može biti ostvarena laganjem ili kršenjem obećanja. Takva vrsta obmane je nezakonita. S
druge strane, neprijatelja možemo obmanuti tako da mu ne otkrijemo svoje taktičke planove, taj oblik
obmane nije ni na koji način suprotstavljen Augustinovu principu dobre vjere, te je ustvari pitanje
taktičke nužnosti (npr. vojnici jedne sukobljene strane doznali bi informaciju o stazi kojoj se njihovi
protivnici kreću da bi naprimjer ojačali vlastitu poziciju u nekoj regiji te ih dočekali u zasjedi s ciljem
stjecanja taktičke prednosti.
4. Je li zakonito ratovati na svete dane? Nije nereligiozno boriti se dok god je u pitanju zaštita ljudskih
života. On taj argument proširuje prema kojem je liječnicima dozvoljeno obavljati svoj posao na svete
dane, a naročito kada je ljudski život u pitanju. Isto tako je vojnicima dozvoljeno boriti se da bi obranili
živote. Ali on bi zabranio planiranje početka velike ofenzive na sveti dan.
Postavlja se pitanje što se događa kada je riječ o tuđoj religiji. Bi li bilo ispravno za kršćansku
sekularnu državu da započne napad na muslimansku državu na Ramazanski bajram?

Proučavanje Tome Akvinskog i Augustina upoznajemo se s ranom kršćanskom poviješću teorije, ali
također postajemo svjesni nekih religijskih komponenti koje su često zanemarene u suvremenom TPR-u, a
trebali bi im posvetiti više pažnje.

Hugo Grotius (1583. - 1645.)

Bio je diplomat, odvjetnik, sudac, znanstvenik, filozof i teolog, a njegov legalistički pristup donio mu je
velike pohvale. Njegovo objašnjene uzorka rata bilo je realističko po tome što je implicitno priznavalo
razlike između domaće hijerarhije i međunarodne anarhije i idealističko, jer je vjerovao da postoji nešto
poput država i da je ono vezano određenim pravilima međunarodnog prava, ili onim što je on nazivao
pravom naroda ius gentium. Prema tom drugom pristupu, ratove uzrokuju neuspjesi međunarodnog

11
pravnog sustava i institucija koje ga promiču u pronalasku mirnodopskog rješenja prijepora među
državama. "Koliko god ima izvora pravnih akcija toliko ima i uzroka rata" jer ondje gdje metode pravde
prestaje, počinje rat.
Osnova za pravedne uzroke su pravo naroda i prirodno pravo (ius naturale). Ius naturale je nepromjenjivi
skup principa koji se izvodi iz same racionalne ljudske naravi. Njegova moć proizlazi iz kvalitete moralnih
osnova ili moralne nužde. S druge strane, ius gentium je zasnovan na volji naroda na koji je primijenjen.
On je, dakle, promjenjiv, njegov se sadržaj može mijenjati na temelju odluke.

Pravedni uzroci prema ta dva skupa su:

a) obrana od ozljeda, stvarnih ili prijetnji, ali ne anticipatornog karaktera,
b) povrat onoga što zakonski pripada oštećenoj strani
c) izvršavanje kazne nad stranom koja je učinila prijestup

Sva tri uzroka su uobičajena TPR-u te naizgled ne predstavljaju inovaciju u razmišljanju o pravednom ratu.
Međutim, prvi uzrok predstavlja nov način gledanja na obranu države i ima dalekosežne posljedice za
realističku tradiciju i međunarodno pravo te za način na koji razmišljamo o fenomenu suvremenog
preventivnog ratovanja. Prema Grotiusu, ratovi koji proizlaze iz sigurnosne dileme ne bi bili pravedni jer
država ne može postići potpun osjećaj sigurnosti u međunarodnoj areni, a osjećan nesigurnost nije
opravdava ulazak u rat. Nadalje, Grotius je vjerovao da ratovi bez pravednog uzroka znatno utječu na način
na koji bi se države trebale ponašati prema nepravedno ratobornoj državi. Prvo, tvrdi da svi ugovori i
savezi prestaju bit važeći spram države koja je ušla u nepravedan rat. Drugo, građani kojima je naređeno da
idu u nepravedan rat imaju pravo, čak i dužnost to odbiti. Treće, neutralnim državama bi prema ius gentium
trebalo biti zabranjeno davati pomoć državi koja je uključena u nepravedan rat, ali im je dopušteno, iako
nisu i obvezne, davati pomoć državi koja je uključena u pravedan rat.

Grotiusova razmatranja principa ius ad bellum inovativna su i zanimljiva, te im pristupa kao jurist.
Međutim kada je riječ o ius in bello, njegovi tekstovi se iznenađujuće blagi i neprivlačni, a kada je riječ o
ratnom pravu, smatra da Pravo naroda odobrava ubijanje svih ljudi koji se nalaze na neprijateljskom
teritoriju i svih neprijatelja gdje god se oni nalazili, dok ubijanje zarobljenih i onih koji su se predali nije
dopušteno - taj se stav oštro suprotstavlja suvremenom TRP-u.

Uvodi ideju temperamenta belli (umjerenog ratovanja) - ali ta je ideja samo emocionalni apel za
ublažavanjem ratovanja, ali ta ideja nema pravni okvir jer u nju nije uvršten ius gentium.

Tijekom Tridesetogodišnjeg rata doktrina raison d Etat postala je najutjecajnija doktrina u međunarodnoj
politici - tvrdi da dobrobit države opravdava sva sredstva koja se koriste da bi se država unaprijedila -
Grotius se protivio toj doktrini i tvrdio je da se nijedna država ne može smatrati tako moćnom da bi si
mogla priuštiti izdaju povjerenja svih drugih država. Međutim, Grotius je tu pogriješio i ta je doktrina
postala prevladavajuća u svijetu u nadolazećim stoljećima.

Immanuel Kant (1724. – 104.)

Tijekom svog rada, pridonio je razvoju mnogih filozofskih disciplina. Vodilja u njegovim radovima je
pitanje: Kako postići vječni mir? Kant tvrdi da je prirodno stanje čovječanstva stanje rata sviju protiv svih.
On predlaže rješenje za vječni mir ali ono je vrlo udaljeno od realističke ideje ravnoteže moći kao najboljeg
načina održavanja mira. Možemo ga smatrati idealistom kad kaže da se osiguranje mira može zasnivati
jedino na političko-pravnom okviru koji bi ujedinio nacije svijeta pod jednim barjakom. Vječni mir
predstavlja radikalnu i neophodnu transformaciju ljudskih odnosa bez koje su sva vlasništva i sigurnosti
samo privremeni. On zahtijeva uspostavu univerzalnog građanskog ustava.

12
Brian Orend bavi se proučavanje Kanta te je li ona zaista teoretičar pravednog rata ili ne. Kant u svoja dva
djela navodi kako ne postoji pravedan rat. Argument koji kaže da se pravednost ne može primijeniti jer
nema hijerarhije koja bi ej provela u djelo zvuči realistički.

S jedne strane Kant tvrdi da nijedno pravilo rata nema međunarodnu zakonsku snagu, što je izrazito
realistička izjava. S druge stana kaže da moralnost nalaže da uopće ne bude rata jer ranit nije način na koji
bi države trebale ostvariti svoja prava – to je izrazito pacifistička izjava. Zbog toga se Kant čini u isto
vrijeme i pacifist i realist i nijedno ni drugo.

Kant se na elemente TPR-a osvrće na sljedeći način

1. Ius ad bellum
a) Pravedan uzrok – država ima pravedan uzrok za ulazak u rat prilikom obrane, zaštite i opravdanja
osnovnih prava. Pravedan uzrok se utvrđuje u slučaju prijetnje ili invazije. Kant osuđuje
anticipatorni rat.
b) Ispravna namjera – država ima istu namjeru ići u rat ako i samo ako je njezina namjera održati
pravedan uzrok koji je utvrdila. Ratoborne strane moraju jasno znati zašto se druga strana bori
protiv njih i među njima ne smije biti skrivenih namjera.
c) Mjerodavan autoritet i javna objava – da bi se rat smatrao pravednim mora ga javno objaviti
mjerodavan autoritete. Za Kanta je mjerodavan autoritet da se svaka objava rata mora posavjetovati
s građanstvom; demokratski mjerodavni autoritet.
d) Posljednje sredstvo – Orend navodi sljedeće: Kantov stav; kada jedna država prema drugoj državi
poduzima odmazdu ne tražeći od druge države naknadu (mirnim putem), je formalno slično
izbijanje rata bez prethodnog ukidanja mira (bez objave rata)
e) Dosljednost s idealom vječnog mira – ako se u rat želi uči pravedno, to mora biti dosljedno s
idealom vječnog mira. Ne može biti riječ o vrsti rata koji bi pogoršao buduće sukobe. Funkcija tog
kriterija jest natjerati državu koja planira ući u rat da promisli je li u stanju zadovoljiti kriterije ius
in bello i ius post bellum.
2. Ius in bello
a) Diskriminacija između boraca i neboraca – rat se vodi pravedno samo ako neborci nisu izravne
mete oružanih snaga.
b) Nikakva sredstva koja su zla po sebi – rat se ne može voditi pravedno ako uključuje stvari poput
istrebljivanja, podčinjavanja ili uništenja stanovništva ili uporabu atentatora i špijuna, čak i ako
država vodi rat u samoobrani. Kant predlaže da korištenjem sredstava koja su zla po sebi država
radi protiv ideala vječnog mira tako što još više narušava povjerenje među državama.
3. Ius post bellum
Važno je naglasiti da upravo ovdje Kant daje svoj najveći i originalni doprinos TPR-u kao prvi autor
koji izričito raspravlja uvjete koje država i njezina vojska trebaju ispuniti da bi kasniji stadiji rata i
njegov kraj bili pravedni. Uvodi posve novu kategoriju TPR-a; ograničava mjeru u kojoj država
pobjednica može kazniti gubitnika nakon što je rat završio.
Orend prepoznaje samo jedan uvjet ius post bellum kod Kanta; a to je Prednost člancima vječnog mira.
Odredbe Vječnog mira dijele se na preliminirane i definitivne.

Preliminirani članci su:

1. Nijedan mirovni ugovor ne treba smatrati valjanim ako je sklopljen tako da prešutno sadrži povod
budućem

13
2. Nijednu samostalnu državu ne može druga država steći naslijeđem, zamjenom, kupovinom ili
darivanjem.
3. Stajaće vojske trebaju s vremenom potpuno nestati
4. Nijedna država se ne smije nasilno upletati u ustav u vladu druge
5. Država se ne smije zaduživati zbog vanjskih državnih razmirica.
6. Nijedna si država u ratu s drugom ne smije dopustiti takva neprijateljstva kakva bi u budućem miru
nužno onemogućila međusobno povjerenje, a to su : iznajmljivanje plaćenih ubojica, trovača,
kršenje ugovora u državi s kojom se ratuje.
Definitivni su članci:
1. Građanski ustav u svakoj državi treba biti republikanski
2. Pravo naroda treba se temeljiti na federalizmu slobodnih država
3. Pravo građana svijeta treba se ograničiti na uvjete općeg hospitaliteta
Kada je riječ o Kantovu ius post bellum, Orend navodi kako preliminirane i definitivne odredbe se
odnose na ius post bellum, međutim, 6. članak ima jasne posljedice za budući mir ali se odnosi na ius
in bello.
Kant dakle uvodi dvije važnosti inovacije. Prvu predstavljaju njegovi članci vječnog mira putem koji
učimo da primjena moralnih standarda nije važna samo kada odlučujemo hoćemo li ući u rat ili kako
voditi sam rat, već i nakon završetka rata. Druga, također iznesena u člancima vječnog mira, uči nas da
odluke i potezi vezani uz rat trebaju kao cilj imati ne samo pobjedu već i mir. Stoga se svaka odluka
koja nije donesena s ciljem mira, osim ako se procijenit neophodnom, mora smatrati nepravednom.
Michael Walzer (1935. - )
On je posljednji teoretičar pravednog rata te su njegova dva djela o teoriji pravednog rata Pravedni i
nepravedni ratovi gdje je opisan izvor povijesnog razvoja teorije, te esej Trijumf teorije pravednog
rata i opasnosti uspjeha koji razotkriva probleme s kojima se teorija suočava u praksi suvremenog
ratovanja.
Walzerovo djelo Pravedni i nepravedni ratovi predstavlja pokušaj pronalaska srednje puta između
realizma i pacifizma da bi se ratovanju u suvremenom svijetu moglo pristupiti sredstvima moralne
kritike. Kao središnji pojam on ne ističe božanski ili prirodni zakone, već suvremeni pojam
individualnih ljudskih prava. Individualna prava (na život i slobodu) prožimaju najvažnije tvrdnje koje
možemo donijeti o ratu. Walzer navodi da će individualna ljudska prava postati osnovni koncept
modernog TPR-a te da su ta prava, prirodna ili izmišljena, dio našeg suvremenog moralnog pejzaža te
stoga najbolji kandidat za teorijsku osnovu i još važnije praktični vodič našem djelovanju i odlukama
u pitanju rata.
Walzer pokušava istaknuti da se rat može voditi s određenim ograničenjima; može poštivati određen
zakone. Doktrina silent leges je razvijena samo zbog onih koji znaju da je to što čine nezakonito i
nemoralno. Ističe da će i unutar države i na međunarodnom planu zakone opisivati kao beskorisne i
neprikladne upravo oni koji iz žele prekršiti.
Walzet razlikuje moralno standarde u dva uzastopna dijela svakog sukoba, neposredno prije skupa (ius
ad bellum) i tijekom samog sukoba (ius in bello). Moralne granice unutar kojih je dozvoljeno
ratovanje su za Walzera jasno određene pojmom individualnih ljudskih prava. Pošto su ta prava prema
samoj doktrini ljudskih prava, neotuđiva, sve zaraćene strane u nekom sukobu obavezne su poštivati
moralna ograničenja nepovredivosti neboraca i proporcionalnosti u primjeni sile. Ta dva pojma su srž
Walzerova pristupa ius in bello.
Što se tiče ius ad bellum, Walzerove misli su nešto složenije. Individualna ljudska prava mogu
zahtijevati ograničenja borbe, ali moralna dopustivost ratovanja više je povezana s pravima državama

14
nego s individualnim pravima, jer službeno rat vode države, a ne pojedinci. Zbog toga Walzer mora
opravdati prava država tako da se poziv na individualna prava, a argument za to je da države imaju
prava jer države stražare nad zajednicom svojih građana, barem u nekoj mjeri. S obzirom na to da je
država instrument koji se štite ljudska prava, zaštita tog instrumenta jednako je važna kao i zaštita
samih ljudskih prava.
Kada se sve sagleda, jedino što osigurava pravedan ulazak u rat jest agresija protiv prava države i
individualnih prava. Walzer razvija teoriju agresije čiji je najvažniji aspekt tzv. Legalistička paradigma
(legalist paradigm). Teorija agresije zasnovana je na legalističkoj paradigmi i sastoji se od sljedećih
elemenata:
1. Prostoji međunarodno društvo suverenih država
2. To međunarodno društvo ima zakon koji utvrđuje prava svojih članova – iznad svega prava na
teritorijalni integritete i politička suverenost.
3. Svaka uporaba sile i neminovne prijetnje silom jedne države protiv političke suverenosti druge
države predstavlja agresiju i to je kriminalni čin.
4. Agresija opravdava dvije vrste nasilnog odgovora: rat u samoobrani od strane žrtve i rat
primjene zakona od strane žrtve ili neke druge članice međunarodnog društva.
5. Samo agresija može opravdati rat
6. Nakon što je država agresor vojno odbijena, može je se i kazniti.
Prema legalističkoj paradigmi, najvažniji su uvjeti ius in bello sadržani u četvrtom i petom elementu.
Čini se da Walzer daje pravno nekim državama da povremeno krše neke od uvjet, pogotovo peti, zato
jer je nekad opravdano da država ide u rat čak i kada nije bilo čina koji bi predstavljao agresiju protiv
nje same ili neke druge države.
Walzer nam daje tri uvjeta po kojima je dozvoljeno kršiti njegova pravila:
1. Kad je vojan potpora opravdana legitimnim secesionističkim pokretom, to jest prilikom
pokreta nacionalnog oslobođenja
2. U slučaju građanskog rata, kad je druga suverena sila nelegitimno intervenirala, to jest u
slučaju protuintervencije
3. U slučajevima teških kršenja ljudskih prava od strane države nad vlastitim građanima, to jest u
slučajevima masakra i porobljavanja.
Četvrtu mogućnost predstavlja slučaj preduhitrene (preemptivne) samoobrane. Važno je imati uvid u
moralne uvjete koje iznosi jer oni predstavljaju osnovu modernih formulacija teorije.

15