Uspon

Lucy Clarke
.
Naslov izvornika - The Hike
 .

Za Matta Clarkea
 UVOD

Tijelo joj leži polomljeno na padini planine. Nalazi se

na tamnoj stjenovitoj podlozi, pod smrskanom joj je
lubanjom tanki jastuk od zelenog lišaja.
U njezinim šarenicama odražava se nebo, oblaci
putuju preko beživotnih zjenica. Lice joj je
netaknuto, što je gotovo zastrašujuće, koža blijeda i
čista. Povjetarac raznosi miris zemlje, soli, krvi.
Poigrava se pramenom kose na sljepoočnici, potom
se zabavlja ovratnikom njezine majice. Izuzme li se
to, mirna je.
Iznad nje diže se planina Blåfjell, ravnodušan,
grubi svjedok. Vidjela je sve, ali ne govori ništa.
Za nekoliko sati prva osoba na poprištu događaja
opipat će joj bilo. Javiti preko radija.
Nagađat će što je pošlo po zlu. Pitati se zašto nema
naprtnjaču. Zašto ispod njezinih noktiju ima
sasušene krvi. Zašto se na gornjem dijelu njezine
lijeve ruke nalaze četiri srcolike modrice.
Policija će htjeti razgovarati s osobom koja je tu
mladu ženu posljednja vidjela živu.
Domaći ljudi pitat će se zašto je planinarka
nađena sama.
Njezini bližnji pohodit će to mjesto, nogama gazeći
po stazama u potrazi za odgovorima.
Za sada njezino tijelo leži samo, neotkriveno.
 Planine ne otkrivaju nijednu svoju tajnu. Ipak
ondje, skriven među kamenim procjepima, netko
točno zna kako je ta žena poginula. I zašto.
DAN DOLASKA
 1

LIZ

Liz je učvrstila vezice svojih planinarskih cipela, a

onda se pogledala u zrcalu u predsoblju. Prijateljice
će je zadirkivati što u njima ide u zračnu luku, ali u
njezinoj naprtnjači više nije bilo mjesta. Jako je
pazila kod pakiranja. Uživala je u tome da bude
učinkovita, da uzme samo najpotrebnije, izbaci sve
suvišno, pazeći na svaki gram. Bilo joj je drago što će
moći pješačiti noseći na leđima sve što joj je
potrebno. Voljela je slobodu koja je išla uz to, možda
malo previše.
Pogledala je na sat. Krene li odmah, bit će kod
Helene petnaest minuta prije dogovorenog vremena.
Naprtnjača je čekala u autu. Spremnik je bio
napunjen benzinom. Popis je bio provjeren. Više nije
imala što napraviti, osim pozdraviti se.
Bilo je teško povjerovati da će do večeri ona,
Helena i Maggie biti u Norveškoj. Na njoj je bio red da
odabere mjesto kamo će ići na odmor. Proteklih
godina odabrala je Krf, Madeiru, jug Francuske.
Voljela je te odmore uz plažu: cjelivanje sunca,
uzbuđenje što je s prijateljicama, ljenčarenje pokraj
bazena, no u posljednje vrijeme čeznula je za nečim
drukčijim. Imala je trideset i tri godine, bila je žena,
majka, liječnica opće prakse. Svakodnevni joj je život
bio organiziran, suhoparan, isplaniran. Trebala joj je
pustolovina.
 - Ti to ozbiljno? - pobunila se Helena kad joj je Liz
spomenula svoju zamisao o četverodnevnom
planinarenju i kampiranju u Norveškoj. Liz je na to
odgovorila: - Oduvijek želim vidjeti fjordove i planine.
- Onda uplati krstarenje.
Nekoliko mjeseci ranije, zahvaljujući puknutom
remenu ventilatora, za čiji je popravak mehaničaru
trebala cijela vječnost, Liz je bila prisiljena pješice ići
u ordinaciju. Dok je hodala, izgleda da se dogodilo
nešto čudesno, sa svakim prijeđenim korakom
oslobađala se stresa zbog neobavljenih kućanskih
poslova, spremanja užina, uvijek istih zametnutih
stvari. Počela je primjećivati pjev ptica, naučila je
nazive stabala kraj kojih je prolazila, našla je
vremena mahnuti susjedima za dobro jutro. Kad je
stigla na posao, činilo joj se da joj je um bistriji, da
joj je tijelo zahvalno za kretanje. Bila je vani po
svakom vremenu i osjećala atmosferu dana.
Pokretanje nogu, korak za korakom, značilo je da je
na posao stizala svježa i puna snage.
Liz kao Liz, poželjela je shvaćati psihološku
dobrobit hodanja pa se bacila na istraživanje. Otkrila
je da redovito pješačenje popravlja imunitet,
smanjuje kolesterol i čovjek se bolje osjeća. Tu
spoznaju podijelila je sa svojim pacijentima. -
Prepisujem vam svakodnevnu šetnju. - To je bilo
jednostavno, besplatno i većini izvedivo. U nekim
slučajevima mijenjalo je život.
Bacila je pogled prema kuhinji. Čula je jutarnju
simfoniju doručka: zveckanje zdjelica postavljenih na
stol, curenje vode iz slavine, struganje stolaca, Eviein
visoki glas nadjačao je Danielov, smireni Patrickov
glas umirio je oboje.
Krenula je prema glasovima svoje obitelji pune
života. Zbog debelih potplata na cipelama, hod joj je
bio čudan. Našla se na vratima kuhinje a da je nitko
nije primijetio i, na nekoliko zbunjujućih trenutaka,
činilo joj se kao da promatra nečiji tuđi život. Koliko
će im nedostajati, pitala se. Patrick je jako dobro
poznavao svakodnevnu rutinu, on je bio taj koji je
pripremao užinu, vozio u školu i pomagao pisati
zadaće.
Evie, kose raščupane od spavanja, prva ju je
primijetila. - Mamice! Sad odlaziš?
- Da - rekla je osjećajući kako joj suze zapinju u
grlu. Nikada nije voljela dugačka opraštanja. Kroz
vrata pa idemo. To je najbolje.
Patrick se okrenuo, toplim smeđim očima prešao
je preko njezinoga lica, ali nije ju pogledao u oči. -
Znači, prvo ideš po Helenu? Onda po Maggie?
- Poslije toga, Norveška, stižemo! - Pokušala je
pokazati ushićenje, ali glas joj je bio prilično
ravnodušan.
- Molim te, pošalji Heleninu sliku u planinarskoj
opremi! - cerekao se.
Liz je otišla do svojega sina koji je sjedio za pultom
gdje je doručkovao trpajući u usta kukuruzne
pahuljice. Utisnula mu je poljubac na obraz, osjetivši
micanje njegove vilice.
Evie je spustila žlicu i uhvatila klimavi prednji zub
pitajući: - Hoće li ispasti dok se vratiš?
 Liz je kimnula. Vjerojatno će se vratiti i naći kćer
s novom rupom u savršenom redu mliječnih zuba.
Prepustit će onaj slatki trenutak šuljanja u mračnu
sobu i zamjene zuba umotanog u papirnatu
maramicu sa sjajnom kovanicom od jedne funte.
Bila je naviknuta na to da propusti neke stvari.
Evieinu prvu riječ (dan- dan), Danieleve prve korake
po podu predsoblja - zaustavio se u Patrickovom
naručju - praćenje blizanaca na prvom satu plivanja.
No bilo je puno drugih stvari kojima je Liz
prisustvovala i znala je da je nabrajanje onoga što je
propustila, a što nije samo tablica na kojoj je urezan
njezin osjećaj krivice, besmisleno.
- Pazite jedni na druge dok me nema - rekla je,
upozorivši ih sve. Poljubila ih je u glavu, rekla da ih
voli.
Išla je za Patrickom do ulaznih vrata. Otvorio ih je
u sunčano rujansko jutro, a zbog nečega u tom
njegovom potezu, Liz se osjećala kao da je gost.
- Jesi uzbuđena? - pitao je.
Usiljeno se nasmiješila kimnuvši. - Vidjet ćemo se
kad... – zastala je. Neće ga vidjeti kad se vrati.
Dogovorili su se za mjesec dana. Pokusno
razdvajanje, na smjenu će izbivati iz kuće kako to ne
bi utjecalo na djecu, tjedan dana u Norveškoj za nju,
a onda za njega tjedan dana u posjetu bratu, potom,
kad se vrati, nove zamjene i dogovaranja. Mjesec
dana razdvojenosti kako bi imali vremena odlučiti što
žele.
Što ti želiš? pitala se kratko pogledavši Patricka.
 - Bok, Liz - rekao je nagnuvši se kako bije poljubio
u obraz. Mirisao je po prepečencu, kavi i njihovom
domu.
Uhvatio ju je čudan, iznenadni osjećaj, kao da
mora ispružiti ruku, uhvatiti se za njegovu
postojanost, dok se ostatak svijeta odmiče od nje.
Na brzinu je zatreptala spustivši pogled na
uredno svezane planinarske cipele. Duboko je
udahnula, potom se okrenula i izašla iz svog života.
 2

HELENA

Helena je promatrala svoju naprtnjaču. Bila je

nehajno i bezobrazno naslonjena na ulazna vrata
zapriječivši joj izlaz. Kopče i remeni napeli su se zbog
količine stvari u njoj. Jutros je s nje odrezala etiketu
pri čemu se škaricama za nokte ubola u palac. Jedna
kapljica krvi pala je na prednju stranu naprtnjače
ostavivši na njoj tamnu mrlju. Primijeti lije Maggie,
bit će uvjerena da je to loš znak. Helena, međutim,
nije vjerovala u te znakove. Ona je vjerovala u to da
mora biti opreznija sa škaricama.
Pijuckala je kavu, uživajući u bogatom, opojnom
okusu, svjesna da joj je to do daljnjega posljednja
ovakva kava. Četiri vrećice instant kave ugurala je
ujedan džep svoje naprtnjače, po jedan za svako jutro
planinarenja. Na Googleu je tražila putno kuhalo za
kavu, zamišljajući si tu divotu kako pišti na malom
kuhalu za kampiranje, a u pozadini prekrasna
norveška priroda. Slika joj se toliko svidjela da je
pritisnula kupi, ali kad je kuhalo za kavu stiglo i ona
ga je stavila na slobodni ležaj zajedno s ostalim
paketima koji su gotovo svakodnevno stizali,
nepropusne vreće, vodootporne nadhlače, čarape od
merino vune, šator za dvije osobe, vreća za spavanje,
lagana smotana podloga, kuhalo za kampiranje,
spremnik plina, znala je da nema opravdanja za
dodatnu težinu.
 Oprezno je krenula prema naprtnjači, onako kako
bi možda prilazila plahom konju, polako položivši
dlan na bok. Stvarno će to četiri dana tegliti po
divljini?
Nasmijala se koliko je to suludo. Ona, Helena
Hali, odlazi kampirati u divljinu Norveške!
Vražja Liz. Ove godine ona je birala odredište. Kad
je prije tri godine bio Helenin red, ona je odabrala
Ibizu. Čak se i Joni pojavila, doletjevši na dva dana
usred svoje turneje i nabavivši im propusnice za
jedan VIP klub. Njih četiri provele su tjedan
izležavajući se na suncu, plivajući po stjenovitim
uvala i partijajući do mraka. To je bio odmor.
Planinarenje po Norveškoj? To će hiti pustolovina,
uvjeravala ih je Liz, dok su se njezine usnice silom
trudile ne bi li se razvukle u osmijeh. Ipak. Neće
ostati sama u svom stanu, a one će zajedno otići. Kad
si u tridesetima sam, uvijek skačeš kad ti se ukaže
prilika da nekamo odeš sa svojim prijateljicama.
Ranije taj tjedan, u ponoć, poslala je Liz poruku.
Zahodi! Kamo ću se ići posrati? Liz joj je poslala
ikonice kakice i šume. Potom joj je poslala poveznicu
na lopaticu.
Krasno. To će biti baš krasno.
Popila je kavu, oprala i obrisala šalicu, potom ju
je spremila u ormar, s ručkom okrenutom prema
van. Dlanovima je prešla po bedrima. Osvrnula se
uokolo. Granitne površine bile su prazne. Rasvjeta
ugašena.
Pogledala je na sat. Liz će stići za petnaest
minuta.
 Otišavši u spavaću sobu, kroz otvoreni prozor
čeznutljivo je bacila pogled na grad. Vani, pod
ranorujanskim suncem, sve je poprimilo nekakvu
zlaćanu toplinu, posljednji trzaji ljeta. Njezin grad,
Bristol, mirisao je po benzinu, betonu i smeću.
Napunila je pluća tim mirisima. Ah, koja ljepota
pločnika, zgrada, prometa i lupkanje obuće na petu.
Nigdje na vidiku planinarskih cipela ni flisa. Nevoljko
je zatvorila prozor.
Krajičkom oka ugledala je paketić koji je stajao na
njezinom toaletnom stoliću, još uvijek u vrećici. Neko
vrijeme ga je gledala, stisnutih usnica, bilo joj se
ubrzalo, premišljala se. Tada ga je zgrabila, izvadila
iz vrećice i zagledala se u test za trudnoću.
Osjeti vrelinu uslijed naleta straha. Nije htjela
uzeti test. Nije ga htjela ni pogledati. Međutim, mora
to obaviti. Onda može zaboraviti na njega i uživati u
putovanju. Bit će to dobra pričica za avion. Liz i
Maggie mogle bi zbijati šale na račun njezinoga
bezgrješnoga samačkoga života.
Otvorila je kutiju i letimično pogledala upute a da
nije pročitala nijednu riječ. Znala je kakav je
postupak. Popiški se na trakicu. Čekaj tri minute
preznojavajući se.
Odnijela ju je u zahod, uzrujavši se kad je vidjela
da joj ruke drhte.
Piški li mi se uopće? pitala se skinuvši gaćice i
čučnuvši iznad školjke.
Stavila je trakicu između nogu. Zaklopila je oči.
Pokušala se usredotočiti na to da se opusti.
 Ostala je pribrana samo trenutak jer je zazvonilo
zvonce. - Isuse! - vrisnula je skočivši sa školjke.
Navukla je gaćice pa otišla u hodnik,
zakopčavajući hlače.
- Ja sam! - kroz interfon se začuo Lizin ozareni
glas.- Vani sam.
Naravno da je Liz uranila.
- Spremna? - uzbuđeno je pitala.
Pogledavši neiskorišteni test za trudnoću, osjetila
je nalet ljutnje prema Liz zato što je ranije došla, ali
u pozadini toga, osjećala je olakšanje zbog te odgode,
metak izbjegnut.
Približila je usnice mikrofonu. - Spremna.
 3

MAGGIE

Maggie je proučavala svoju kćer, gledala je kako u

sitnoj šaci stišće bojicu, vršak jezika viri joj iz usta
jer je usredotočena.
Vani je pod automobilskim gumama zaškripao
šljunak. Phoebe je digla pogled. Oči su joj bile velike
i okrugle. Na inače glatkom čelu pojavio se jedan
nabor. - Tata?
Maggie se potrudila da joj glas bude vedar i
raspoložen. - Da. - Bacila je pogled na sat u kuhinji,
kasnio je jedan sat. Seronja. - Ne želim ići.
- Znam - rekla je Maggie raširivši ruke da dočeka
toplo i sitno Phoebeino tijelo dok se penjala k njoj.
Pritisnula je lice na kćerin vrat, udišući slatki miris
njezine kože.
Phoebejoš nikada nije ostala kod Aidana. Maggie
je to odgađala, navodeći da je mora dojiti pa poslije
uz nju spavati, ali sada je Phoebe imala tri godine.
Aidan je uporno tražio da ostane kod njega spavati.
Što bi bilo pošteno, znala je. Doista je. Uz to, Maggie
je htjela da on i Phoebe imaju dobar odnos. Ipak,
pomisao na to da će biti odvojena od nje u njoj je
izazivala tjelesnu, snažnu bol. Bilo je nečeg
iskonskog i primitivnog u njezinoj potrebi da osjeti
tijelo svoje kćeri stisnuto uz sebe, da kroz njezinu
pamučnu pidžamu osjeti otkucaje njezinoga srca.
 Zato je Norveška došla u pravom trenutku.
Maggie ne bi mogla ostati kod kuće bez Phoebe. Svaki
kutak njihove unajmljene kućice bio je pun
podsjetnika na Phoebe, vrata njihove seoske kuće
bila su prekrivena uvinutim crtežima, tu je bio stol
od borovine gdje su popodne pile mlijeko i jele kekse,
velika vreća za sjedenje u koju su se znale zavaliti
dok joj je čitala priče, prozorska daska na koju su
stavile dragoljub posađen u male kasirane lonce.
Čula je škripu kočnica kad se auto zaustavio
ispred kuće. Motor je utihnuo. Vrata su se otvorila i
zatvorila. Začuli su se koraci na šljunku.
Maggie je namjestila široki osmijeh na lice dok je
nosila Phoebe prema vratima, govoreći: - Bit će ti jako
lijepo za vikend.
Zazvonilo je zvonce na ulaznim vratima.
Maggie je prstima uhvatila kvaku pripremivši se.
- Teta Helena! - razveselila se Phoebe izmigoljivši
se iz Maggienih ruku.
Helena je stajala na vratima u odrezanim crnim
hlačama, s crvenim ružem i otmjenom bob frizurom.
Nisko se sagnula raširivši ruke kad se Phoebe
zaletjela u nju. - Mislile smo da je tata! - povikala je.
- Joj, ne. Ja izgledam puno bolje od tate.
Iza nje Liz je u punoj planinarskoj opremi stupila
naprijed i čvrsto zagrlila Maggie.
Helena je pogledala podignutih obrva. - Još ga
nema? - Kasni, Maggie je usnicama oblikovala riječ.
Helena zakoluta očima.
 - Bojim se - prošaptala je Phoebe stisnuvši se još
bliže Heleni, uhvativši prstima zlatnu potkovu koja je
visjela na tankom lančiću oko njezinoga vrata. - Ti si
poni?
- Danas nisam, zato što poniji ne mogu proći
sigurnosnu provjeru u zračnoj luci. No koji put
jesam. Phoebe je ozbiljno kimnula.
- Sad mi reci, zašto se bojiš?
Phoebe pokaže na svjetloljubičasti kovčeg i
presavinuti poplun koji su stajali u predsoblju. Na
vrbuje, kao na straži, sjedio plišani leopard. - Idem u
tatinu kuću. Možda ću se htjeti vratiti kući.
Maggie je osjetila kako joj se srce steže. Morala se
prisiliti da ne posegne za Phoebe govoreći joj. Ne
moraš ići. Ostat ćemo ovdje! Mama neće otići!
- Tako - rekla je Helena jednako ozbiljna kao i
Phoebe. - Da, ponekad i ja imam takav osjećaj.
Zapravo, - stišala je glas - upravo sada imam taj
osjećaj.
- Stvarno?
- Da, stvarno. Vidiš, Liz me natjerala da idem u
Norvešku i kampiram na planini. Nikada prije nisam
to radila pa se malo bojim da bih mogla poželjeti
vratiti se kući.
Phoebe je nagnula glavu promatrajući Liz.
- Nisam je baš natjerala... - dodala je Liz.
Činilo se da nije uspjela uvjeriti Phoebe. Trenutak
poslije otišla je do svog kovčega, uzela plišanog
leoparda s njegovoga mjesta i pružila ga Heleni. -
Možeš posuditi Leopolda.
 Maggie se ugrizla za donju usnicu. Leopold je bio
Phoebina najdraža igračka. Spavala je s njim
stisnutim ispod svoje brade, a od silne ljubavi, krzno
oko vrata bilo mu je izlizano.
- Jao, dušice, - kazala je Helena- kako si ti dobra.
No i Leopold bi se mogao uzrujati što je na nekom
novom mjestu pa moraš paziti na njega, dobro?
Sve tri su se okrenule i kroz otvorena vrata vidjele
kako se po uskom putu polako spušta Aidanov crveni
sportski automobil. Šminka. Poludio bi da ogrebe tu
šminku.
Parkirao je iza Lizinog Forda i ugasio motor.
Izašao je raširenih ruku, sav ozaren. - Phoebe! -
Phoebe se stisnula Maggie uz noge uvijajući sitnim
prstićima rub suknje svoje limunskožute haljine.
- Zdravo, Aidane! - rekla je Maggie, nastojeći svim
silama da se nasmiješi i da to bude iskreno.
- Maggie. - Kimnuo je. - Liz, Helena.
Helena ga je gledala s prijezirom koji je čuvala
samo za njega. Vidjelo se to po načinu na koji je
držala vilicu, po uzdignutoj bradi tek neznatno više
nego kod većine ljudi što je stvaralo dojam da ga
doslovce gleda preko nosa. U Aidanovom slučaju, to
je i činila.
Proučavao je izgled Maggiene otvorene terase pa
je zaključila da će primijetiti mjesto na kojem se ljušti
boja pa se vidi žbuka, kao i obraslu posudu za cvijeće
na prozoru koju nije stigla poplijeviti. Ono što nije
mogao vidjeti bilo je veselje s kojim su ona i Phoebe
sadile to cvijeće, stavljajući u proljeće sjemenje u
zemlju na tajne gredice, potom namačući ruke u
sudoperu punom tople vode pucajući mjehuriće
zraka prstima pod čijim je noktima još uvijek bilo
zemlje. Aidan je uvijek vidio nered ondje gdje je
Maggie vidjela veselje.
- Jesi li spremna, mala? - rekao je koraknuvši
prema Phoebe, promrsivši joj kosu. - Imam
iznenađenje za tebe u autu! - Već glumi ljubav,
pomisli Maggie.
- Idem ti zakopčati pojas - hrabro je kazala Maggie
dignuvši Phoebe. Odnijela ju je do auta, utiskujući
svoju ljubav u kćer, sjedinjena s njom i dušom i
tijelom.
Zakopčala je pojas i rekla: - Dušice, jako te volim.
Nedostajat ćeš mi. Čuvaj Leopolda, dobro?
Phoebe je kimnula. Tada je šapnula: - Čuvaj tetu
Helenu. Boji se planina.
- Hoću - odgovorila je Maggie smiješeći se. Ljubila
ju je, i ljubila, i ljubila, a onda se prisilila da se
odmakne, zatvori vrata auta, ustima oblikujući volim
te.
Iza nje Aidan je govorio njezinim prijateljicama. -
Maggie će se popeti na tu planinu?
Uz osmijeh, Helena je odgovorila:- Dvije godine
bila je udana za tebe tako da će joj uspon na planinu
biti poput šetnje parkom.
Maggie mu je htjela reći sto stvari: Ako se Phoebe
u noći probudi, otpjevaj joj „Blistaj, blistaj zvijezdo
mala“, podivlja ako pojede previše slatkog, nemoj je
postaviti pred televizor kad ti dosadi, nemoj puno piti
dok je kod tebe, ali samo je rekla: - Molim te, čuvaj
je.
 Phoebeino lice bilo je okrenuto prema prozoru
auta, u očima su joj blistale suze, stiskala je Leopolda
uz sebe.
Ne, ne može to ona. Ne može je pustiti da ode. Kad
je krenula naprijed, osjetila je daju Helena prima za
ruku. Liz je Maggie primila ispod druge ruke,
prijateljice su je držale s obje strane.
Aidan je uključio motor. Phoebe je držala dlan na
prozoru kao da se pokušava osloboditi.
Maggie se grlo stegnulo. Iz grla joj provali jecaj.
- Počni plesati, Maggie. Odmah. Hajde!
Radilo se o plesu iz mjuzikla koji su gledale jedno
popodne prošlu zimu, a Phoebe je bilo najsmiješnije
kad su teta Helena i mamica oponašale taj ples,
dižući noge kao u kankanu, mašući rukama.
Helena je izbacila jednu nogu, Liz joj se
priključila. - Idemo! - uskladivši ritam s
prijateljicama.
Maggie se prisilila izbaciti desnu nogu, potom
lijevu. Mašući rukama, Helena je rekla. - Samo tako!
Plešemo! Gibamo se! Mašemo!
Mala Phoebina usta razvukla su se u osmijeh,
prsti su joj se odlijepili od prozora kad je i sama
počela mahati rukama.
Nastavile su plesati dok je auto vijugao niz put sve
dok nije potpuno nestao, a Phoebe otišla.
- Dobro je, Mags, - rekla je Helena - sad možeš
prestati plesati.
Maggie je osjetila kako je tijelom klonula na
prijateljice, koje su je čvrsto držale.
 - Ovo je najteži dio, odvajanje, a ti si to učinila.-
Lizju je stisnula kad je rekla. - Sad se možeš početi
veseliti povratku kući, dobro?
.

Maggie je na putu da zračne luke sjedila na stražnjem

sjedištu. Prestala je plakati prije otprilike trideset
kilometara, ali jaka glavobolja i dalje joj je pritiskala
sljepoočnice.
U pretincu na sjedalu ugledala je staru izlizanu
knjižicu. N- O- R- V- E- Š- K- A, pisalo je debelim
slovima na prvoj stranici u crvenoj, bijeloj i plavoj
boji, bojama norveške zastave. Ispod toga bila su
napisana Lizina i Jonina imena.
- Vaš projekt iz geografije! - rekla je Maggie
stavivši je na koljena. - Našla sije!
- Bila je na tavanu - kazala je Liz.
Ispod naslova nalazila se slika žene koja je stajala
na vrhu strme planine, ruku raširenih prema
vedrome nebu, arktičkoplavo more protezalo se
prema zapadu, a ispod nje, krajolikom prepunim
valovitim brdima i dolinama, probijao se trag srebrne
rijeke.
- Znači, ovo je planina na koju ćemo se penjati? -
pitala je Maggie. Liz kimne. - To je ta, Blåfjell.
Maggie se sjetila da su se Liz i Joni, kao
tinejdžerice za vrijeme sata geografije, dogovorile da
će jednoga dana zajedno otići na planinarenje na to
mjesto. Bila je veljača. Neumoljivo sivo nebo. Svijet
školskih zvona, vlažnih torbi i mokrog betona.
Planine su izgledale kao drugi svijet, onaj koji su
htjele istraživati. Vidjele su ih u ružičastom svjetlu,
obećavajuće, spojile su male prste preko svojih
školskih klupa.
- Joni se još uvijek nije javila? - pitala je Maggie.
- Nije - odgovorila je Liz.
Maggie je u retrovizoru primijetila Heleninu
uzdignutu obrvu.
Bit će to druga godina da se Joni nije pojavila na
njihovom odmoru. Tjednima se nije javljala u njihovu
grupu.
Na turneji je - rekla je Liz odano, međutim, Maggie
je znala da je Liz sigurno jako razočarana. Jonije
uvijek bila dobro društvo, raspoložena za sve, uvijek
spremna navući naprtnjaču, nasmijana kad je
morala kenjati u šumi. Uz nju je sve bilo ljepše i
zabavnije zato što je ona bila Joni.
Idemo joj poslati sliku - predložila je Maggie
proslijedivši svoj mobitel naprijed Heleni.
Helena se nagnula tako da su sva lica bila u
kadru. Liz je nakratko maknula ruku s upravljača
kako bi salutirala. Helena je izražajno napućila
crvene usne kao nadurena patkica. Maggie je prstima
pokazala V. Okidač je škljocnuo.
Uzevši mobitel natrag, Maggie pogleda sliku. Tada
je natipkala: Još ima vremena, i pritisnula Pošalji.
 4

JONI

Gola, samo u crnim tangama, Joni je hodala

hotelskim apartmanom u potrazi za svojom
kožnatom jaknom. Prošla je pokraj staklenog stola
punog praznih boca od šampanjca, čaša s tragovima
ruža i tragovima kokainskog praha. Djevojka koju
nikada prije nije vidjela ležala je izvaljena na kauču.
Dugačke umjetne trepavice bacale su sjenu na
njezine obraze.
Kroz otvorena vrata spavaće sobe čula je Kaijevo
isprekidano hrkanje, a u pozadini toga buku prometa
pomiješanu s glazbom koja je dolazila negdje iz
nekakvog zvučnika.
Protrljala je oči. Koji je ovo grad? U kojoj sam
državi?
Snažan, bolan pritisak osjećala je u obama
sljepoočnicama. Greblo ju je grlo. Sinoć se nije
ugrijala. Kasno je išla trčati jer...
Berlin! sjetila se s olakšanjem. Tako je! Svirali su
u Huxleyju1. Strašna gužva, jedna djevojka upada na
pozornicu za vrijeme posljednje pjesme. Majica
natopljena znojem...
Misao se prekinula kad je ugledala svoju jaknu
bačenu na pod. Čučnula je prislonivši gola koljena na

1 Huxley’s — Neue Welt (hrv. Novi svijet), prema Huxleyjevom romanu Vrli
novi svijet — naziv koncertne dvorane u Berlinu.
debeli sag, opipavajući džepove. Kratki su joj nokti
bili crno lakirani, s munjom nacrtanom na lijevom
palcu. Nije tražila tu munju. Rhianne, njezina
vizažistica, nije mogla znati da se Joni užasava
grmljavine. Kad je izvukla ruku, Rhianne se
pobunila. - Ali napravila sam samo jednu munju!
Jonije spustila pogled na još mokre nokte i
slegnula ramenima. - Munja nikad ne pogađa
dvaput.
Htjela je odstraniti lak. Htjela je s tamne valovite
kose maknuti lak za kosu. Htjela je isprati miris
sinoćnjeg znoja i seksa sa svojega tijela. Htjela je stati
pod tuš i oribati svaki trag sebe.
Tu je! Izvadila je paketić kokaina iz gornjega
džepa, a usput je ispao i njezin mobitel. Bilo ga je
dovoljno za dvije crte. Uvijek je tvrdila da se drogira
samo za zabavu. Malo koke i nekoliko šuteva prije
svirke da postane vrckava, a poslije malo šampanjca
i još malo koke da ostane dobra vibra, onda malo
trave i nekoliko tableta da malo uspori i lakše zaspi.
Što je onda ovo? Poticaj da se ujutro pokrene? Vidjela
je druge na tom putu. Neće ga slijediti.
Klizim.
Kroz otvoreni prozor do nje je dopro dječji smijeh
i ona pogleda u smjeru zvuka škiljeći pred navalom
svjetla. Htjela je baciti pogled na njih i roditelja s
kojim šeću. Drže li se za ruke? Idu li na doručak? U
kupnju? Htjela je znati, vidjeti. Nije mogla reći zašto.
Možda se samo htjela uvjeriti da vani ima i dobrih
stvari.
 Oglasio se mobitel obavještavajući je da je dobila
poruku. Pogledala je na zaslon i srce joj se stegnulo,
fotografija Liz, Helene i Maggie, stisnutih u Lizinom
autu. Smijale su se, lica su im bila čista, oči širom
otvorene, bistre. Bile su tako prokleto zgodne! Liz, s
jednom rukom na upravljaču, a drugom salutira.
Helena, sa sjajnom modernom bob frizurom ravno
odrezanom u visini brade, napućenih usta. Maggie
nagnuta prema naprijed, obraza punih pjegica, očiju
boje lješnjaka, pune toplih bora dok je pokazivala
znak V. Bile su ondje, upravo sada, zajedno, jureći u
svoju pustolovinu.
Joni obuze čudan uznemirujući osjećaj, kao da ih
promatra iz daljine, gleda nešto što se već dogodilo, a
ona ne može doći do njih.
Poruka je glasila: Još ima vremena.
Stisnutih zuba, Joni odmahne glavom. Nemate
pravo. Osjećala je vlastiti dah, odvratan i težak,
osjećala je masnu naslagu šminke za sinoćnji
nastup. Osjećala je gađenje, sram i uzavrelu mržnju
prema samoj sebi, dovoljno jaku da joj se činilo da će
se raspasti. S druge strane, u njoj više nije bilo ničega
što bi se moglo izliti iz nje i ta praznina bila je
zastrašujuća.
Ostavila je mobitel i oteturala prema niskom
stoliću odgurnuvši u stranu boce i čaše. Istresla je
malo koke na staklenu površinu, snježni brežuljčić
čekao je da je odnese od nje same, da ispuni prostor
kratkim, zlatnim svjetlom.
Kad se nagnula, pritisnuvši vrhom prsta jednu
nosnicu, ugledala je svoj odraz. Izgledala je jadno,
kao netko koga ne prepoznaje. Istresla je cijelu
vrećicu kokaina na svoj odraz. Mora se izbrisati.
Poželjela je umrijeti. Umrijeti.
Zateturala je pomislivši to, zaprepastivši samu
sebe.
Dlanovima je pokrila usta kao da se boji da bi
mogla naglas izreći te riječi i da bi to onda nešto
značilo.
Drhtala je.
Jurnula je kroz apartman do glavne spavaće sobe,
zapevši nogom o praznu bocu koja se zavrtjela i
udarila u nogu kreveta. Čula je kako se Kai okreće,
gunđa, vidjela je tetovirani list koji visi s kreveta.
Navukla je na sebe preveliku majicu i kratke
traper hlače, zgrabila kožnu jaknu i torbu.
Cipele! Gdje su mi cipele?
Pogledom je pretražila sobu. Potom dnevnu sobu.
Pogled joj se zaustavio na crti kokaina koji je još
uvijek stajao na stolu, osjetila je daju poriv u
njezinom tijelu kao plimni val vuče na more.
Otiđi. Otiđi odmah. Glas je bio ovdje, duboko u
njoj.
Izasla je iz hotelske sobe, ušla u dizalo, a onda
pohitala preko ulaštenog poda u predvorju i pojavila
se u berlinskom jutru, bosa.
Digla je ruku dozivajući taksi. Druguje držala u
džepu, prstiju položenih na glatkom zaslonu svojega
mobitela. Još ima vremena.
 5

LIZ

Liz je gledala kroz avionski prozor. Na tlu su

svjetlucale rijeke, jezera i fjordovi. Ogromne planine
dizale su se iz zemlje, najviše su bile okrunjene
snijegom. Bilo je jako malo gradova, građevina ili
cesta, samo kopno, voda i nebo.
Od straha, osjeti drhtanje u prsima, one će ondje
planinariti.
- Još jednu? - pitala je Helena sa sjedala uz
prolaz, držeći malu bocu vina.
Liz odmahne glavom. - Uskoro ću voziti. - Kad
slete u Bergenu, čeka ih duga vožnja na sjever.
Rezervirala im je smještaj u jednom planinarskom
domu u podnožju planinskog lanca Svelle, gdje će
provesti prvu noć prije nego što sljedeće jutro krenu.
Maggie, koja je bila smještena između njih, s
otvorenom knjigom položenom na polici- stoliću,
upita: - Što misliš, koliko ćemo sati dnevno pješački?
- Sedam, možda osam - odgovorila je Liz. Vidjevši
Maggien izraz lica, dodala je. - Bit ćeš dobro. Sve
vježbanje će se isplatiti. - Maggie je dignula plastičnu
čašu s vinom i popila piće.
- Kako se osjećaš kad nemaš vezu s uredom?- Liz
upita Helenu.
 Helena okrene mobitel i pogleda zaslon. - Imam
osjećaj da će mojem mobitelu i meni dobro doći malo
odvajanja.
Helena je bila vlasnica tvrtke za organizaciju
različitih događanja i pripremala je kongrese za velike
klijente poput BMW- a ili
Hiltona. Bila je jako dobro organizirana i
izvanredna u pregovaranju što je jako dobro
naplaćivala, no to je značilo da su njezini klijenti
očekivali da im u svako doba dana bude dostupna.
- Naporno radiš - rekla je Liz. - Zaslužuješ odmor.
- Sad kad smo u avionu, - kazala je Helena -
mislim da se možemo prestati pretvarati da je ovo
odmor.
Liz se nasmije. - Pristala si na to!
- Ovo je naš godišnji izlet. Mogla si predložiti da
odemo u Južnu Afriku roniti s morskim psima i ja
bih došla. Uvijek ću se pojaviti. - Liz osjeti provalu
ljubavi prema Heleni.
Helena natoči ostatak vina u svoju plastičnu čašu
i reče: - Drago mi je da sam se prošli mjesec našla s
Patrickom.
- Danima je govorio o tom mjestu gdje se jedu
juneći odresci.
- On je moj najdraži vegetarijanac – rekla je
Helena uz osmijeh. - Činilo mi se da je dobro. Super
da dobiva proviziju od trgovine Clifton.
- Je. - Patrick je održavao i popravljao starinske
satove, a ako je imao neku dostavu u Bristolu,
ponekad je s Helenom otišao na večeru ili na piće.
 - Vas dvoje ste dobro?
Zazvonilo joj je zvono za uzbunu. Je li Patrick
nešto rekao? Bila je uvjerena da to ne bi učinio.
Nije joj bilo u redu iznošenje bilo kakvih primjedbi
na račun njihovoga braka. Patrick je također bio
Helenin, Maggien i Jonin prijatelj. Bio je dva razreda
ispred njih u školi, najbolji prijatelj Lizinog starijeg
brata, tako da su ga poznavale kao tipa koji je u školu
dolazio na skejtu, pušio u šumi i dvije godine za
redom nosio istu majicu s natpisom Nirvana
„Unplugged“. Liz je od četrnaeste godine bila
zaljubljena u njega, da bi se, napokon, na završnom
plesu poljubila s njim, dok su Helena, Maggie i Joni
s ruba plesnoga podija klicale.
Liz se od tada nije poljubila ni s kim drugim.
Nekad je to bilo pitanje ponosa, ali u posljednje
vrijeme to ju je počelo mučiti. Isto tako, nikada se nije
maknula iz svojega rodnoga grada. Nikada nije radila
nigdje drugdje osim u medicini. Nikada nije hodala ni
s kim osim s Patrickom. Drugi su toliko toga učinili
u životu. Maggie je bila konobarica, aranžerka
cvijeća, bavila se refleksoterapijom, a sada je po
narudžbi izrađivala natpise od suhoga cvijeća.
Helena se odselila iz gradskoga stana u kojem je
odrasla uspinjući se na karijernoj ljestvici, a sad je
vodila vlastiti posao i posjedovala je tri nekretnine.
Jonina glazba odvela ju je po cijelome svijetu,
gostovala je po svim velikim gradovima i snimala
albume u nekim od najpoznatijih studija.
Što je Liz učinila? Preselila se dvije ulice niže od
kuće u kojoj je odrasla. Udala se za svoju
mladenačku ljubav. Radila je u ambulanti u kojoj je
nekad bila pacijentica.
- Dobro si? - pitala je Helena.
Liz je žmirnula. Shvatila je da krši ruke.
Razdvojila ih je položivši dlanove na bedra.
Maggie i Helena promatrale su je zbunjenih izraza
lica.
- Dobro sam - rekla je. - Dobro smo. Patrick je
super.
Možda ima krizu srednjih godina. To je sigurno to.
Neki se ljudi upuštaju u aferu ili kupe sportski
automobil, a ona gnjavi svoje prijateljice odlaskom na
kampiranje u divljini.
Pogledala je kroz prozor. Bože, mrzi letenje.
Previše sjedenja na miru. Bit će dobro kad počnu
planinariti. To joj treba. Izaći na stazu. Hodati.
 6

MAGGIE

Još malo pa smo ondje - kazala je Liz, stavila

unajmljeni automobil u nižu brzinu dok su se
drndale po cesti s jednim kolničkim trakom.
Planinski lanac na zapadu bio je obavijen
oblacima pa je Maggie vidjela samo šumom oivičeno
podnožje koje se uzdiže u valovitu bijelu maglicu.
Boje kasnoga ljeta potamnjele su zbog nadolazeće
promjene godišnjega doba. Obišle su zavoj i pred
njima se ukazalo veliko jezero, njegova tamna, mirna
površina podsjećala je na sjajna leđa nekakvoga
kukca. Na njegovom kraju stajao je drveni
planinarski dom.
Liz se zaustavila na pošljunčanom parkiralištu
pokraj kamioneta natovarenog cjepanicama. Ugasila
je motor, otkopčala pojas, onda je otvorila vrata.
Oštri vjetar obogaćen mirisom planine zapuhnuo
je automobil. Maggie je zadrhtala.
Liz je stajala ruku položenih na bedra zureći u
planine. Putovala je u planinarskoj opremi, cipelama,
planinarskim hlačama i plavome flisu, izgledala je
spremna za pokret. - Ovdje je stvarno divljina - rekla
je, a Maggie se zapitala čuje li u njezinom glasu
naznaku straha.
Helena se okrenula na svom sjedištu. - Ideš,
Mags?
 Gutnula je. Noge su joj bile teške dok je izlazila.
Vjetar joj je dignuo rub haljine i ona preko ramena
prebaci vestu. Osjeti napetost s lijeve strane
kralježnice, svoje je osjećaje ispoljavala kroz svoje
tijelo.
Maggie je uvijek smatrala da živi na selu zato što
joj je dom bio u predgrađu Batha. Uvijek se
doživljavala kao osoba koja voli prirodu i divljinu.
Međutim, stojeći ovdje, upijajući krajolik sazdan od
stijena i leda, prošaran jezerima i šumom, koji huči
ispod vjetrovitog neba, shvati da je njezino poimanje
divljine srušeno. Na dugačkom putu dovde, prolazile
su kroz guste šume i neprestano zelenilo. Planine su
se dizale iz zemlje, a vrhove su im progutali oblaci.
Prolazile su pokraj tako dubokih i moćnih rijeka da
se činilo da paraju krajolik.
Osim planinarskog doma, nije vidjela nijednu
drugu zgradu. Ova divljina izazivala je vrtoglavicu. To
je bilo previše. Preveliko. Odjednom osjeti paniku,
kao da je učinila strašnu pogrešku. Počela se znojiti.
Okoliš je izgledao surov, iako lijep, nešto čemu se
čovjek divi kroz prozor, ali planinariti ovuda? Penjati
se planinskim stazama? Spavati ondje?
Liz je iz auta izvadila njihove naprtnjače i svoju je
stavljala na leđa. - Ja ću nas prijaviti. - Maggie se nije
micala.
Helena reče Liz. - Doći ćemo za tobom.
Liz zaključa auto, potom krene prema ulazu u
planinarski dom. Naprtnjača joj je zaklanjala pola
gornjega dijela tijela.
Helena ramenom trkne Maggie pitavši: - Dobro si?
 Ona odmahne glavom. - Kakvo je to...
prostranstvo. Sve je tako veliko. Previše je svega,
osjećam se tako daleko od kuće, od Phoebe. - Iz džepa
haljine izvadila je mobitel i trepćući pogledala zaslon.
- Samo je jedna crtica signala. Što ako ne mogu
nazvati Phoebe? Moram moći razgovarati s njom. Što
ako se pojavi nekakva poteškoća? Ako me treba?
Maggie je znala da se ne bi trebala žaliti Heleni,
ona je platila njezine letove jer si Maggie ne bi mogla
priuštiti dolazak, ipak, svi njezini strahovi odjednom
su izašli na vidjelo, nezaustavljivo. - Sjećaš se plana
treninga koji je Liz poslala? Onaj za koji sam rekla da
sam ga se držala? Lagala sam. Ispisala sam ga.
Zalijepila na hladnjak. Namjeravala sam držati ga se,
ali... - Odmahnula je glavom. - Znam da zvučim kao
one mame koje se stalno izvlače na djecu... ali
iskreno, nisam imala vremena ići planinariti. Phoebe
je već preteška za nošenje, a jedino vrijeme koje imam
za sebe je dvaput tjedno kad ide u malu školu, ali
onda idem u nabavu.
Pogledala je prema planinarskom domu baš kad
je Liz ulazila unutra. - Liz mi je rekla da umjesto toga
navečer vježbam uz video. - Nakreveljila se. - Jesam,
tri puta. Dobro. Dva. Za kraj, uspjela sam napraviti
samo tri skleka, a onda sam se srušila na kauč i
gledala kako lik radi čučnjeve i zgibove, a ja sam jela
kekse. Sad sam tu, potpuno nespremna i sve ću vas
iznevjeriti i... bilo bi najbolje da jednostavno odem.
To bih trebala učiniti. Da, trebala bih otići. Znam da
si platila moj put, jao bože, tako si velikodušna i
dobra prema meni, grozno mi je što sad govorim da
želim ići kući, ali želim. Želim ići kući. - Grozničavo
je kimala glavom. - Baš sam usrana prijateljica, ali
moram otići. Vratit ću se, iskoristiti to vrijeme da
obavim neke poslove. Obojit ću prozorske okvire.
Raščistiti šupu. Dosijati travnjak tamo gdje nedostaje
trave... – Zašutjela je jer joj je napokon ponestalo
riječi.
Helena ju je pozorno promatrala. Uzdignula je
jednu tamnu obrvu rekavši: - Htjela bi otići kući i
dosijati travnjak? - Maggie podigne ramena.
Helena stisne svoje crvene usne. - Znaš da uvijek
to radiš, je li?
- Što?
- Prestrašiš se. Želiš otići. Sjećaš se izleta u
Barcelonu kad si se htjela vratiti u zračnu luku?
Maggie se na trenutak zamislila, prisjećajući se da
joj se nisu svidjele visoke zgrade ni miris asfalta zbog
cestovnih radova i da joj se sve činilo odbojno i
neusklađeno. - Uvijek to činim?
- Dugački vikend u Francuskoj?
Prisjetila se toga. - Dobila sam osip od vrućine i
prepala se da se radi o nekakvoj zaraznoj bolesti pa
sam zaključila da se trebam vratiti kući pod nadzor
zdravstvene službe.
- Točno. Do sutra ćeš biti dobro. Jedva ćeš čekati
da se popenješ na planinu.
- Jedva čekati?
- Možda ne jedva čekati, ali pomirit ćeš se s tim.
Maggie uzdahne osjetivši olakšanje. - No, istina je,
gledala sam lika kako vježba, a ja sam jela kekse.
- Ja sam ga gledala dok sam se kupala.
 Maggie se nasmijala.
- Možda je najbolje da Liz ne spominjemo da
nismo vježbale. Ona se neprestano smije od uha do
uha što znači, a neće priznati, da je i ona zasrala.
- Misliš li da ja to mogu? Planinariti?
Helena je pogleda. - Znaš zašto sam ti platila ovo
putovanje?
- Zbog mojih divnih monologa o emocionahioj
inteligenciji?
- Zato što sam htjela planinariti s nekim tko će to
mrziti još više od mene. – Dotaknula je Maggienu
naprtnjaču, potom svoju. - Hajde. Da vidimo možemo
li dići ove gadure.
 7

LIZ

Palčeva zataknutih za naramenice naprtnjače, Liz je

podigla pogled kad je ušla u planinarski dom.
Udahnula je miris svježega drva borovine.
Tradicionalni drveni zidovi spajali su se s ogromnom
staklenom površinom koja se protezala južnim
zidom. Staklo je predstavljalo okvir za zapanjujući
pogled na jezero i okolna brda. Velika peć na drva
stajala je u jednom kutu planinarskog doma,
okružena niskom klupom pokrivenom krznom.
Pokraj ulaza visoki muškarac u kasnim
pedesetima sam je sjedio na drvenoj klupi, odjeven u
izblijedjelu kariranu košulju zakopčanu do grla.
Tamna šilterica bacala je sjenu na njegove oči. Pod
njegovim nogama kuštravi pas lizao je šapu.
Bok - veselo je rekla Liz, sretna što je stigla.
Odgovorio je kimnuvši, prateći je pogledom dok je
išla prema recepciji.
Na recepciji, izrezbarenoj iz jednog komada drveta
i glatko izbrušenoj, stajalo je tanko prijenosno
računalo, crvena mapa i nije bilo nikoga.
Otvorena vrata vodila su u mali ured gdje je Liz iz
profila vidjela muškarca širokih ramena odjevenoga
u kratke hlače, sokne i planinarske cipele. Njegova
gusta svjetlosmeđa kosa bila je navrh glave stegnuta
u čvor otkrivajući četvrtastu vilicu i uredno
podšišanu bradu.
Stajao je s rukom u džepu, ozbiljna lica, dok je
slušao nekoga izvan vidokruga, tko je govorio na
brzom norveškom.
Ne želeći prekidati, Liz je skinula naprtnjaču,
vesela što se riješila njezine težine i naslonila je na
stol. Otišla je do planinarske karte pričvršćene za
oglasnu ploču. Voljela je karte. One su bile spoj
precizne tvorevine i obećane pustolovine.
Pomoću prsta uputila se dalje od planinarskog
doma, uočivši niz jednodnevnih planinarenja oko
jezera ili onih koji su zalazili duboko u šumu. Pogled
joj je prešao na dulju, crveno označenu rutu koja je
označavala četverodnevnu stazu Svelle.
Osjetila je nabore na karti dok je slijedila stazu
zapadno od jezera, koja je prolazila dolinom, potom
uz rijeku, pokraj koje je sa svojom skupinom
namjeravala provesti prvu noć u divljini. Nakon toga
prošle bi uz podnožje planine što bi ih dovelo do
udaljenog dijela obale gdje će kampirati na plaži.
Pustila je da joj pogled otplovi Norveškim morem gdje
na obzoru nije ležalo ništa u njegovom protezanju na
sjever prema Arktiku.
Progutala je kad je došla do posljednjeg i najtežeg
dijela puta, strmog uspona uz sjevernu stranu
planine Blåfjell nakon čega je slijedio prelazak vrhom
grebena koji je bio poveznica s drugim vrhom. Silazak
će morati obaviti u jednome danu kako bi se sigurno
spustile s grebena, a posljednju noć provest će niže
u planini. Nakon toga trebale bi se vratiti ravno u
planinarski dom.
Čuvši povišene glasove iz ureda, Liz se okrenula.
Plećati muškarac s kosom svezanom navrh glave još
uvijek je slušao nekoga, šireći dlanove. Nastupila je
duga tišina. Tada je izdahnuo, gurnuo ruke duboko
u džepove i odlučno kimnuo, spustivši pogled.
Trenutak poslije drugi muškarac potpuno sijede
kose, ošišane skoro do tjemena, izašao je iz ureda.
Koža mu je bila glatka i jako potamnjela, ističući
njegove ledenoplave oči kad se nasmiješio Liz. Prešao
je predvorje, kuštravi pas skočio je na noge ne bi li ga
podragao, prije nego što je nestao kroz vrata koja su
vodila u blagovaonicu. Liz je ugledala skupinu ljudi
okupljenih oko dugačkih stolova, žamor glasova i
smijeh nadmetali su se sa struganjem i zveckanjem
pribora za jelo. Prije nego što su se vrata zatvorila,
osjetila je privlačan miris krumpira, mesa i nečega
usoljenoga.
- Oprostite što ste čekali - rekao je čovjek s
punđom na glavi, izašavši iz ureda. Bio je otprilike
njezinih godina, u ranim tridesetima, ali imao je
preplanulu kožu čovjeka koji puno vremena provodi
na otvorenom. Izgledao je zabrinut, prešao je rukom
po bradi i rekao: - Ja sam Leif. Dobrodošli u
planinarski dom Svelle. Kako vam mogu pomoći?
Uočila je njegovu visinu i mišićavu građu tijela.
Imao je čvrste, upečatljive crte lica, visoko čelo, ravan
nos, četvrtastu vilicu.
Uhvatila se kako se malo ispravila da bude viša i
rekla: - Imam rezervirano na ime Liz Wallace. Tri
smo. - Otvorila su se ulazna vrata i ona ugleda
Helenu kako ulazi, s ružem na usnama, naprtnjačom
koja joj stoji visoko na leđima, ulaštene čizme
lupkaju joj po drvenom podu.
Maggie se vukla za njom, žuta haljina bila je
izgužvana pod naramenicama njezine naprtnjače,
kralješnica svinuta pod njezinom težinom. Kad je
došla do recepcije, skinula je naprtnjaču i svukla
vestu.
Liz je vidjela da Leif razrogačenih očiju zuri u
Maggie. Čelo mu se nategnulo od iznenađenja kad je
kao ukopan stao na mjestu, kao daju je prepoznao.
Maggie, izgleda nesvjesna njegove reakcije, sa
strane iz naprtnjače izvadila je bočicu vode i popila
malo, koža na vratu joj se zacrvenjela.
- Imate rezervaciju? - požurivala ga je Liz.
Leif je na brzinu žmirnuo, oštro zakimao glavom i
pročistio grlo. - Da. Vaše sobe su spremne.
- Ovo smo mi? - pitala je Maggie približivši se
karti. - Staza Svelle? - Liz je kimnula.
Maggie se ugrize za donju usnicu. - Čini se jako
dugačka.
- To je krasno planinarenje, ali na mjestima malo
zahtjevno - kazao im je Leif na savršenom engleskom.
- Mislite li da ćemo je savladati? Čini se jako
dugačka - rekla je Maggie pogledavši ga, kršeći ruke
u džepovima haljine.
Liz je išlo na živce što je Maggie svoju neovisnost
uvijek predavala u ruke svakoj osobi koja je pokazala
trunku autoriteta.
 Leif je razmišljao o odgovoru. - Nije poteškoća
duljina. Nego uspon. Težak teren. Moguće loše
vrijeme. Prelasci preko rijeke. Pripremljenost osoba.
Krećete sutra, ja?
Kimnule su.
- Provjerite vrijeme. U planini je promjenjivo.
Također, upišite se u planinarsku knjigu - rekao je
položivši dlan na crvenu mapu. - Volimo znati kad
možemo očekivati povratak planinara. Mislim da je
put dobro označen, - nastavio je Leif - ali na kraju
sezone markacije nisu uvijek pouzdane, osim toga,
tim se putem ne ide jako često pa u zadnje vrijeme
nemam nikakve podatke o stanju staze. Imate kartu
i kompas, da?
- Da - odgovori Liz.
Maggie upita: - Je li put pokriven signalom
mobitela?
Leif odmahne glavom. - Teško je planine pokriti
signalom. Očekujte da ga većim dijelom neće biti.
Kad se Maggie snuždila, Leif doda: - Možda ćete
imati sreću pa na vrhu uhvatite signal, ali samo ako
bude lijepo vrijeme.
- Sve će biti dobro, Mags - rekla je Liz uz
umirujući osmijeh. - To je samo nekoliko dana.
Vani je nekoliko mladih muškaraca sportskog
izgleda prošlo pokraj doma s punim rukama drva za
ogrijev i sanduka piva. Jedan se odvojio od drugih,
ramenom otvorivši vrata planinarskog doma. Na sebi
je imao crnu majicu bez rukava, debelu kožnu
narukvicu na ručnom zglobu, vukavši za sobom
jedno pojačalo držeći ga za ručku. Dugačkim
koracima krenuo je prema Leifu, nadvisivši ga, a
onda je ramenom otvorio vrata blagovaonice, gdje su
ga dočekali brojni glasovi pozdravljajući ga.
Večeras je ovdje zabava povodom kraja sezone -
objasni Leif. - Bit će gužva. Planinari, penjači,
sezonski radnici. Uz to, doći će domaći ljudi iz sela.
Pripremamo svirku za poslije. Želite li nešto pojesti,
kuhinja se zatvara za pola sata.
Dok im je Leif davao ključeve soba, u planinarski
dom je, držeći se pod ruku, ušao jedan stariji par.
Žena je imala velike podočnjake, povinuta ramena.
Čovjek sa šiltericom nije se micao sa svojega
mjesta na klupi, pas je poslušno sjedio pokraj njega,
a on ih pozdravi dok su prolazili. - Bjørn, Brit - rekao
je kimnuvši svakome ponaosob.
Potom je istupio Leif pozdraviti par. Žena mu se
toplo nasmiješila položivši ruku na njegovu golu
podlakticu. On je malo spustio glavu, ozbiljna lica.
Govorili su norveški, ali Liz je u njihovom
pozdravljanju osjetila izvjesnu posebnost. Leif se
rukovao sa starijim čovjekom, stegnuvši njegovu
ruku s obje svoje ruke. Nakon još nekoliko riječi, Leif
je pokazao prema blagovaonici i poveo ih prema njoj.
Dok je žena išla za njim, pogled joj je skrenuo na
njihovo društvo, a onda se sledio, prikovan za
Maggie. Razrogačila je oči. Činilo se da joj je sva boja
nestala s lica.
Maggie joj uzvrati pogled, zbunjena.
Primijetivši to, Leif se tihim glasom obratio starijoj
ženi, uhvativši je nježno za ruku i povevši je prema
blagovaonici. Međutim, i dok je hodala, neprestano je
tužnim očima gledala preko ramena u Maggie.
- Što je to bilo? - tiho je šapnula Maggie kad su se
za njima zatvorila vrata blagovaonice. - Jeste li vidjele
kako je zurila u mene?
- Leif je napravio istu stvar kad si ušla - rekla je
Liz.
- Slični ste njihovoj kćeri - kazao je glas iza njih,
one su pogledale i vidjela da se čovjek sa šiltericom
diže s klupe, a pas ide za njim. - Ja sam Vilhelm. -
Potom je zamišljenim, zabrinutim izrazom lica
pogledao Maggie. - Ta vaša kosa - polako je rekao -
mislim i oči, također.
Maggie zatrepće. - Da, dobro...
- Ma, izgledalo je kao da su vidjeli duha - rekla je
Liz. Vilhelm je tužno kimnuo. - Prošle godine Karin je
nestala.
- Nestala? - ponovila je Liz stišanim glasom.
- Planinarila je u brdima. - Pogledao je prema nizu
tamnih vrhova, pogled mu je postao odsutan. - Nije
se vise vratila.
Liz zadrhti, kao da joj je kožom prošao hladni
vjetar.
 8

HELENA

U blagovaonici su im poslužili velike porcije mesnih

okruglica s pire krumpirom, koje su jele iz okrhnutih
birtaških tanjura. Nisu bile ništa posebno, ali Helena
je junački postrugala posljednje tragove krumpira na
vilicu znajući da će to u sljedeća četiri dana biti
posljednji pravi obrok.
Kad je završila, ustala je. - Moja runda.
Ušla je među mnoštvo probijajući se prema
šanku. Uletjela je skupina mladih muškaraca
pozdravljajući momka kojemu je na kukici na
hlačama visio karabiner. Središnji stolovi gurnuti su
uza zid kako bi dobili prostor za privremenu
pozornicu gdje je čovjek s plamenocrvenim
planinarskim logom na majici priključivao svoju
gitaru na pojačalo.
Konobarica za šankom, sredovječna žena u
debeloj vunenoj vesti, kose složene u jednu pletenicu,
posluživala je skupinu motorista u odjeći marke
Patagonia.
Helena je prstima lupkala po šanku, čekajući.
Osvrćući se po prostoriji zaključila je da je sve u
planinarskom domu primjereno, drveni podovi,
fenjeri koji su visjeli po zidovima, čak i ljudi, pomisli
promatrajući njihova živahna, vjetrom šibana lica i
bore od zdravoga smijeha. Njihova čila, mišićava
tijela govorila su da borave na otvorenom. Nije
vjerovala da itko od njih ima Starbucksovu karticu
vjernosti.
To nisu bili njezini ljudi. Helenini ljudi bili su
zaokupljeni slanjem poruka, srkanjem kave za van i
nisu ni primjećivali okoliš. Njezini ljudi nosili su
obuću koja je sprječavala prirodni hod i donje rublje
koje im je otežavalo disanje. Njezini ljudi dugo su
ostajali u uredu, a još dulje u barovima, a izmilili bi
van samo subotom kako bi pronašli mjesto gdje se
poslužuje obilan doručak.
Pokušala je, ali nije uspjela, privući pozornost
žene za šankom. Uzdahnula je, prekrižila ruke na
prsima, potom se trgnula spustivši ruke. Prsa su joj
bila mekana. Sumnjičavo pogleda dekolte i osjeti zrno
tjeskobe. Slika neiskorištenog testa za trudnoću
nepozvana se ubaci u njezinu glavu. Gurnula je test
u naprtnjaču prije nego što je ušla u Lizin automobil.
Zato je sad bio ovdje u Norveškoj, oblak koji se nadvio
nad njihov izlet.
Muškarac njezinih godina, obrijane svijetle kose,
prišao je šanku. Na sebi je imao pleteni pulover s
uzorkom riblje kosti dignutih rukava. Dok je čekao,
nalaktio se na šank, zlaćane dlake na njegovoj ruci
zaplele su se o njegov srebrni sat.
- Austine! - šankerica ga pozdravi smiješeći se.-
Kako je čamac? - pitala je na engleskome.
- Sve je dobro. Sve je dobro.
- Što piješ?
 Pokazao je na Helenu. - Ova dama bila je prije. -
Pogled mu je putovao Heleninim licem, preletjevši na
brzinu njezinim tijelom.
Helena se naslonila na šank i rekla. - Bocu
merlota i tri čaše, molim.
Dok je šankerica išla po vino, čovjek je svrnuo
pogled svojih ledenoplavih očiju na nju. Imao je
dječački osmijeh. - Došli ste se ovamo penjati ili
planinariti?
- Nikada mi nitko nije za šankom postavio takvo
pitanje - rekla je, više se okrenuvši prema njemu. -
Planinariti. Trebale bismo proći stazu Svelle.
Upitno je pogledao. - Trebale?
- Malo je prezahtjevna.
- Svi najbolji planovi su takvi. Vi ste iz Engleske?
Kimnula je.
- Oduvijek sam je htio posjetiti. Toliko povijesti.
Buckinghamska palača, Parlament, Big Ben. -
Nabrajao je nazive znamenitosti kao da je upravo
završio školski projekt o glavnome gradu. - Htio bih
jednoga dana putovati - kazao joj je.
- Što vas sprječava?
Zatreptao je kao da nikada nije razmišljao koji je
odgovor na to.
- Posao. Novac. - Pogleda preko ramena. - Moj
otac.
Šankerica se vratila s bocom merlota i nespretno
izvadila čep. Stavila ju je pred Helenu.
Čovjek je izvadio debeli svežanj novčanica. - Ja ću
to platiti. - Bio je zgodan, na njegovom širokom licu
ogledala se nekakva samouvjerenost, iako dječačka,
oči su mu bile plave, prodorne.
Nagnula je glavu na jednu stranu. - Ne prihvaćam
piće od neznanaca.
Oklijevao je, a onda, našavši rješenje, ispruži
ruku. - Ja sam Austin.
- Helena - rekla je prihvativši je. - Sad nismo
neznanci.
Nasmijao joj se, ruka u njezinoj bila je topla i
suha.
Zahvalila mu je na vinu, potom je uzela bocu i,
prolazeći kroz mnoštvo, vratila se svojim
prijateljicama.
 9

MAGGIE

Maggie je tek s pola uha slušala Liz, koja je preko

njihovog stola raširila kartu i pokazivala obrise
strmoga dijela koji je zaokružila crvenom bojom. - U
podnožje Blåfjella trebale bismo stići drugu noć.
Maggie je bila svjesna bockanja u stražnjem dijelu
vrata i osjećaja da je netko gleda. Čekala je nekoliko
trenutaka, a onda se okrenula.
U kutu šanka stariji par Bjørn i Brit gledali su u
njezinom smjeru. Kad je dignula glavu, odvratili su
pogled.
Maggie se neugodno osjećala, obrazi su joj se sve
više zagrijavali. Nitko ne želi biti dvojnica djevojke
koja je nestala.
Helena se vratila s vinom, stavila bocu nasred
karte i natočila tri čaše. - Onda, šefice? Što se kuha?
Liz je gurnula bocu na rub karte. - Razgovaramo
o mjestima gdje ćemo noćiti. Kad stignemo do
Blåfjella, na usponu više neće biti puno ravnog
terena gdje možemo postaviti šatore pa se moramo
pobrinuti...
Maggie je osjetila da joj se nešto očešalo o noge pa
je spustila pogled i pod njihovim stolom ugledala psa
iz predvorja. Imao je ispucalu kožnatu ogrlicu koja se
činila jako čvrsto svezana pa se sagnula i nježno ga
počešala iza uha. Pasje dignuo glavu prema njezinoj
ruci.
- Runa, kom! - pozvao je Vilhelm, njegov vlasnik.
Kad je pas skočio prema njemu, povodac se zapleo
o nogu stola i vino se prolilo po karti.
- Runa! - zagrmio je Vilhelm, pustivši pseći
povodac. - Oprostite - rekao je izvadivši maramicu iz
džepa.
- Sve je u redu - rekla je Maggie podragavši psa.
Vilhelm je brisao kartu pa se Lizina crvena oznaka
razmazala. - Blåfjell - primijeti Vilhelm pogledavši
malo bolje. - Ondje ćete planinariti?
- Da - odgovori Liz.
Vilhelmov pogled zadržao se na tom mjestu. Izraz
lica bio mu je pomalo zabrinut. - To je zahtjevan vrh.
Maggie ga bolje pogleda osjetivši da je htio još
nešto reći. Čekala je, ali nakon nekoliko trenutaka on
je pomnjivo složio maramicu i stavio je natrag u džep.
Povukao je pseći povodac i htio otići.
- Čekajte! - kazala je Maggie, trbuhom joj se počeo
širiti čudan, neugodan osjećaj. - Prije ste rekli da je
na toj planini nestala jedna djevojka.
Vilhelm je stao. Potom je polako kimnuo. - Karin.
- Gdje je planinarila?
Stisnuo je usta, kao da ne želi ništa više reći, ali
Maggie je u njegovoj šutnji naslutila odgovor.
- Na Blåfjell, nije li tako?
Vilhelm spusti pogled. - Tamo je posljednji put
viđena, da...
 - Je li Blåfjell... opasan? - pitala je Maggie.
- Sve planine mogu biti - oštro je kazala Liz.
Vilhelm kimne Liz, ponovo spreman otići, kao da
je otpušten.
- No ima u Blåfjellu još nešto, je li tako? - dobacila
je Maggie za njim.
Vilhelm je zastao. Tihim glasom rekao je: - Neki
domoroci misle da na tom mjestu... postoji nekakva
sila. Nešto puno veće od nas. - Samo se obraćao
Maggie. - Nekakvo zračenje, recimo to tako. Ovaj to
zna. Dlaka mu se digne. Uši priljube uz glavu. Počne
cviliti. Psi osjećaju te stvari.
Maggie se sledila koža. - Te stvari?
Vilhelm pogleda ravno u nju, pogled mu je bio
jasan i prodoran. - Nešto izvan dosega naše spoznaje.
Taj osjećaj nemira, da niste sami, nešto što se ne da
odmah objasniti. To je tamo gdje visi magla. Gdje
hladnoća prodire do kosti. Nije stvar temperature. To
je osjećaj. Kao da vam nešto pritišće prsa.
Maggie je zadrhtala.
Stišao je glas. - Kaže se da je Blåfjell... tanko
mjesto. Znate li što to znači?
Polako, Maggie kimne. Već ranije je čitala o
takvim mjestima. - To su mjesta na kojima je granica
između ovoga i onoga svijeta mala, tanja.
- Točno. Gdje se sastaju red i kaos. Gdje se
sastaju život i smrt. Gdje vidite stvari koje radije ne
biste vidjelima? Ja ne idem na planinu. Držim se
šume, rijeke, drugih vrhova. Ne na Blåfjell.
 - Hvala na upozorenju, - rekla je Liz odrješitim
glasom - ali bit ćemo dobro.
Vilhelm se uspravio. Jednom kimnuo. Potom je
lagano povukao pseću uzicu i njih dvoje odoše dalje.
Maggie se nagnula naprijed sve dok nije osjetila
da joj stol pritišće donji dio rebara. - Što ako ima
pravo? Što ako Blåfjell jest tanko mjesto?
- On nas straši - rekla je Helena. - Vjerojatno je
vidio da na Lizinom flisu još uvijek visi etiketa.
Maggie pogleda kartu, slijedeći oštre linije
prijelaza između zelene šume u smeđe stjenovite
vrhove koji se uzdižu iz tla. - Ima više od tisuću
metara! Zastrašujuće je.
- To je karta - reče Liz.
Maggie je odjednom rekla: - Mislim da se ne bismo
trebale penjati na njega.
- Zbog Vilhelma? - pitala je Liz, ne vjerujući.
- Možda bismo trebale proći samo prvi dio staze.
- To je kružni put - kazala je Liz. - Ne možemo
prijeći samo jedan dio!
- Blåfjell je previsok. Prezahtjevan.
- Ne bi bio da ste redovito vježbale - kratko
odgovori Liz.
Nastupila je tišina.
Maggie je osjetila kako joj se po vratu širi toplina.
- Nećemo sad odustati - Liz je bila ustrajna.-
Prošle smo ovoliki put da bismo se popele na Blåfjell.
- Ja nisam - kaza Maggie odmahujući glavom. -
Ja sam ovdje zato što nisam htjela ostati doma sama
bez Phoebe. Helena je ovdje zato što joj treba odmor
od posla. Jedini razlog zašto smo u Norveškoj u ovom
planinarskom domu je to što je bio tvoj red da biraš,
Liz, a mi smo te htjele podržati, ali zar si morala
izabrati nešto tako teško? Tako neizvedivo za nas
ostale?
- Stalno smo boravile negdje pokraj bazena. Toga
mi je dosta! Trebala sam promjenu! Pustolovinu.
Resetiranje.
Maggie je primijetila napetost, gorčinu u boji
Lizina glasa, kao da će svaki čas puknuti.
Helena je uzela bocu s vinom. - Popijmo još jednu.
Opustimo se. Zaboravimo na današnje putovanje.
Sutra ćemo se drukčije osjećati.
 10

LIZ

Liz je trebalo zraka. Izašla je iz blagovaonice, prošla

je kroz prostor recepcije i izašla van osjetivši ugriz
hladne noći. Noć je bila zvjezdana i puno hladnija
nego što je očekivala. Povukla je patent na flisu sve
do brade i gurnula ruke u džepove. Duboko je
udahnula.
Nije ju trebalo čuditi što je Maggie puna sumnji.
Bila je to stara Maggie. Liz je nastojala pomoći joj da
se pripremi za planinarenje, poslala joj je vježbe s
rasporedom treniranja, poslala joj linkove za videa s
vježbama, rekla je da će vikendima čuvati Phoebe ako
želi trenirati, ali Maggie je uvijek našla neki izgovor.
Zavrnula je ramena prema natrag nastojeći riješiti
se napetost. Tada se sjetila cigareta spremljenih u
džep flisa. Kupila ih je na putu do Helene. Bilo bi
nezgodno kupovati cigarete u mjestu u kojem žive
njezini pacijenti. Ne možeš biti liječnik opće prakse i
pušiti. To je isto kao da si vegetarijanac, a mesar.
Okrenula je kutiju u ruci, otvorila kartonski
poklopac i digla ih do nosa. Sklopila je oči, a opori,
sladunjavi miris duhana vratio ju je u tinejdžerske
godine kad bi pušila na prozoru Jonine spavaće sobe
dok bi Joni u dnevnoj sobi gledala Odbrojavanje.
 Stavivši cigaretu između usana, kresne upaljač.
Plamen je zasjeo u mraku. Povukla je i u grlu osjetila
žarenje od vrućega dima.
Bilo joj je jasno da pušenje nije prihvatljivo, pa je
ovo bio mali izraz pobune. Liz se obično držala
pravila, poštovala je zakon, ponavljala za ispite i bila
osoba koja je uvijek sve rješavala do kraja. Upravo
zato povremeno joj je trebala cigareta.
Povukla je još jednom, gledajući kroz staklenu
stijenu planinarskog doma unutra u blagovaonicu.
Prostor se napunio, pred šankom je stajao dugački
trostruki red. Staklo je podrhtavalo od glazbe.
Uspjela je razabrati Maggie i Helenu za njihovim
stolom, skupljenih glava. Znala je da će sigurno
razgovarati o njoj. Ona je uvijek bila malo po strani.
To je nije mučilo kad je Joni bila s njima, tada je sve
bilo u ravnoteži, ali u troje nije bilo te stabilnosti.
Liz je povukla još jedan dim, proučavajući
planinske vrhove koji su se kao crne sjene izdizali u
mrkloj noći. Izgledali su zloslutno, imuno na njezine
sitne brige. Sutra će krenuti u tu divljinu na
planinarenje. Željela je to. Željela je osjetiti peckanje
u bedrima, iscrpljenost, tjelesni napor i izdržljivost.
Hodanje ju je spasilo ovih proteklih nekoliko mjeseci.
Kretanje je oslobađalo potisnute i uzdrmane osjećaje,
vraćalo joj snagu.
Homo sapiens oduvijek je hodao, još prije nego što
se pojavio jezik, hodao je. Radilo se o jednostavnoj,
osnovnoj potrebi te vrste, hodanju. Zašto ga onda svi
izbjegavaju, koriste aute, električne bicikle, pomične
stepenice, dizala? Rado je svoje pacijente podsjećala
na nevjerojatnu mehaniku ljudskoga stopala:
dvadeset i šest kostiju, trideset i tri zgloba i više od
stotinu mišića, tetiva i ligamenata, koji svi zajedno
skladno djeluju i tako nam omogućuju hodanje.
Sutra ujutro će ona, Helena i Maggie morati to
raditi. Ne može dopustiti da Maggie to upropasti.
Treba joj to.
Liz ugasi cigaretu, dim je imao oštar okus, kad je
blijesak farova obasjao planinu iznad planinarskog
doma. Zaškiljila je zbog svjetla pitajući se tko to
dolazi u ovo doba.
Ispred planinarskog doma zaustavio se taksi.
Otvorila su se stražnja vrata i van je izbačena
naprtnjača. Tada je izašao par vitkih, osunčanih
nogu. Bile su ugurane u crne martensice. Liz digne
pogled, vidjevši ženska leđa koja se saginju u taksi i
plaćaju vozaču. Zalupila su se vrata i taksi ode.
Crvena stražnja svjetla obasjala su lik u oblaku
prašine kad se okrenula. Kratke traper hlače,
nehajno spuštena kožnata jakna, tamna kosa
skupljena navrh glave, tamni kolobari oko velikih
očiju.
Liz zatrepće. Ruke joj polete na usta.
Odmahnula je glavom ne vjerujući u to što vidi.
Tada joj se lice razvuklo u osmijeh. - Joni!
 11

JONI

Liz. Liz. Liz.

Evo je! Izgleda isto kao i uvijek, koža bez šminke,
vedre oči, kosa uredno povezana na zatiljku,
nasmiješena.
Pohitale su jedna drugoj, zagrlile se čvrsto,
sudarivši se jagodicama, primile se za ruke, smijući i
ljubeći se.
- Došla si! - vrištala je Liz.
- Jesam! A ti si pušila! - reče Joni, udišući miris
cigareta i praška za pranje rublja. - Nemoj mi reći da
sam propustila vidjeti kako doktorica Liz Wallace
puši cigaretu! - Odmaknula se, opipavajući Lizine
džepove dok nije našla tanku kutiju cigareta. -
Uhvatila sam te!
Liz se nasmijala, zabacivši glavu.
Joni otvori kutiju, izvadi dvije cigarete, jednu
zatakne Liz za uho, a drugu za svoje. - Znaš da ne
smiješ pušiti bez mene.
- Što radiš ovdje? – povikala je Liz. - Što je s
turnejom?
- Gotova.
- Imala si još jedan nastup. - Svidjelo joj se što Liz
prati njezin raspored, pamti u kojim zemljama i kojim
dvoranama je nastupala. Poslala bi poruku pitajući:
Kako je u Helsinkiju? Ondje je na rivi jedna divna
galerija portreta ako imaš vremena posjetiti je. Ili:
Vidjela sam da je Pariz rasprodan!
- Gotova sam. Morala sam se maknuti.
Liz namršti čelo. - Zašto?
Kako da objasni Liz na što joj život liči, ili bilo
kojoj od njih? Sjetila se njihove slike dok su se vozile
u zračnu luku, Jos ima vremena. .. i koliko je htjela
vjerovati u to da ima. Morala se povući iz života koji
je živjela. Željela je čistu, svježu ljepotu divljine.
Mjesto na kojem će se izgubiti.
Kad je stupila na hladni berlinski pločnik, bosa,
jedna majka u prolazu ustuknula je, čvršće primivši
dijete za ruku, i Joni je imala osjećaj da ju je
pljusnula. Nije htjela biti osoba zbog koje roditelji
povlače djecu bliže sebi. Uzela je taksi do zračne luke,
stala usput kupiti čizme. Oprala je lice na
umivaoniku s hladnom vodom i jeftinim sapunom za
ruke, potom je otišla na prijamni šalter i kupila kartu
za prvi let do Bergena.
Čekajući na ukrcaj, drhtavih ruku, s vrtoglavicom
zbog iscrpljenosti, poslala je poruku Kaiju, svojemu
dečku i menadžeru, obavijestivši ga da je otišla.
Znala je kakvu je bombu ostavila za sobom. Bend joj
to neće oprostiti. Ne možeš samo tako otići. Sve je
iznevjerila. Nije se smjela ni sjetiti obožavatelja koji
su mjesecima ranije kupili karte, planirali kako će
gledati njezin nastup. Međutim, učinila je to. Gotovo
je. Njezin spremnik bio je prazan. Nije ostao nijedan
djelić nje koji je mogla prepoznati.
 - Moram se odmoriti. Želim biti ovdje, Liz. Trebam
svoje prijateljice. Trebam tebe. - Krenula je naprijed i
primila Liz za ruke. - Možeš li mi dati ispričnicu?
Otvoriti mi bolovanje? Još uvijek sam upisana u
tvojoj ordinaciji. Napiši da sam iscrpljena, pod
stresom. To je istina.
Liz je zabrinuto pogleda. - Naravno.
- Hvala ti - rekla je Joni brzo povukavši Liz u čvrsti
zagrljaj, a onda ju je pustila. Tada je Joni uhvatila
naramenicu svoje naprtnjače i digla je na leđa. -
Odvedi me unutra. Želim i njih iznenaditi!
Liz ispreplele prste s Joninima, a dok ju je vodila
kroz mnoštvo, vjenčani joj se prsten sudario sa
srebrnom lubanjom koju je Joni nosila na srednjem
prstu. Blagovaonica je mirisala po jelu i dimu od
drva. Ljudi su plesali ispred privremene pozornice na
kojoj je jedan momak svirao gitaru. Joni se
ispričavala budući da je društvo bilo prisiljeno
razmicati se zbog njezine velike naprtnjače.
Ispred sebe ugledala je ostale. Maggie je, odjevena
u limunsko- žutu haljinu, valovite kestenjaste kose
raspuštene oko njezinoga lica, imala bradu
naslonjenu na ruku dok je govorila. Helena je bila
nasuprot nje, zavaljena na stolcu, jedna joj je noga
bila prekrižena preko druge, a garava crna kosa bila
joj je ravno podšišana do brade, imala je ruž.
Joni spusti naprtnjaču.
- Joni! – vrisnula je Maggie skočivši na noge,
prevrnuvši stolac. Bacila je ruke oko Jonina vrata.
- Šališ se! - Helena se smijala pridruživši se
zagrljaju.
 Uvukle su i Liz na hrpu pa su se njih četiri grlile,
stiskale i skakale na mjestu. Joni je udahnula miris
Maggiena biljnoga šampona za kosu, skupe
hidratantne kreme koju je Helena godinama
koristila, miris Lizina čistoga rublja i osjeti suze u
očima. Ovo je dom!
Maggie se odmakne, bez daha. - Nismo mislile da
ćeš doći! Što je s turnejom? Liz je znala?
- Htjela sam vas sve iznenaditi! - Joni se smijala.
Ispružila je ruku i dodirnula Maggien obraz. - Bože,
kako mi je nedostajalo ovo lice'. Tako si lijepa, ti
majčice! Kako je Phoebe?
Maggiene oči su blistale. - Izvrsno je!
Joni se okrene Heleni. - A ti? Sviđaju mi se šiške!
Helena godinama nije mijenjala svoju bob frizuru,
a sada su joj čelo pokrivale ravne šiške.
- Skrivaju bore - kaže Helena.
Joni uhvati Liz za ruku. - Ti si to pripremila.
Norvešku! Kao u našem projektu iz geografije! Sjećaš
se? Tu smo, baš kao što smo rekle. – Osjetila je
provalu sreće u grudima. Bilo je divno, vrhunski i
posebno, tako da je gotovo poletjela od te silne
ljepote.
Pogled joj pade na kartu na stolu. - To smo mi?
Na koju planinu se penjemo?
Helena i Maggie pogledaše jedna drugu. Ništa
nisu rekle.
- Što? Ovamo idemo, je li tako?
Maggie je i dalje imala spušten pogled.
 Joni reče: - Upravo sam pokupovala cijelu
trgovinu stvari za planinarenje. Molim vas, recite mi
da ćemo se penjati na tu jebenu planinu!
Helena je, gledajući Maggie, pitala: - Mags?
Polako, Maggie je digla glavu. Tada se njezino lice
razvuklo u osmijeh. - Dobro, penjat ćemo se na tu
jebenu planinu!
Liz se nasmijala kao da joj je laknulo. Potom je
počela objašnjavati put kojim će ići, pokazujući
mjesta na kojima bi mogle prenoćiti. U naletu
oduševljenja, sve su govorile u isti glas.
Joni se uhvatila kako joj šank privlači pozornost
jer su ondje na polici blistale boce sa žesticom. - Za
početak, ova runda je moja. - Udaljila se od njih.
- Što da vam dam? - pitala je šankerica.
- Bocu pjenušca, molim vas. I duplu votku.
- Pjenušca? - začuđeno je pitala šankerica. - To
me ne traže svaki dan.
- Poslužit će sve s plutenim čepom. Štogod imate.
Prvo je stigla votka. Strusila ju je uz grimasu pa
rukom obrisala usta.
Šankerica je odnekud izvukla prašnu bocu
pjenušca. Kad ju je stavila u posudu s ledom,
krajičkom oka pogledala je Joni. - Znam vas, vi ste u
bendu, da? Moj sin to sluša. Horse Fly.
Joni je htjela odgovoriti: Ne znate me, ne znate da
su to što pjevam samo prazne rijeci. Ni da na putu
jedino tražim votku i grickalice. Kao ni to da kad mi
klinac veli: „Želim hiti kao ti!“, dobijem volju da ga
zgrabim za ramena i kažem: „Ne, ne želiš“.
 - To sam ja! – odgovori Joni uputivši joj široki
osmijeh. Potom je rukom obuhvatila posudu za led,
prstima zakvačila stalke čaša za pjenušac, zasjao je
crni lak na noktima, i vratila se za stol.
Prijateljice su se još uvijek cerekale i smijale,
dovukavši četvrti stolac.
- Pjenušac! - usklikne Maggie, pljesnuvši rukama.
Vidjela je kako Helena koluta očima. Neukusno?
Je li to pomislila?
Joni izvadi čep i natoči im čaše, pjenušac se
prelijevao preko ruba, kapajući na kartu, dio staze
izgubio se ispod pjenušavih mjehurića.
Digla je čašu visoko u zrak. - Za to što smo
zajedno... i što ćemo se izgubiti u divljini!
 12

MAGGIE

U točionici planinarskog doma vladala je gužva.

Hrpa ljudi plesala je ispred pozornice gdje je jedan lik
lupao po gitari i urlao u mikrofon. Skupina
muškaraca odjednom je počela klicati i galamiti
dižući čaše s pivom u zrak.
Maggie je pjenušac ugodno omamio. Kod kuće
nije puno pila, činilo joj se neprimjereno otvarati
bocu vina samo za nju dok je Phoebe spavala. Tu su
se onda ubacili keksi.
Čovjek s recepcije, Leif, probijao se kroz
prostoriju. Majica mu je bila pripijena uz mišićava
prsa, u ruci je držao bocu piva. Kad se približio
njihovom stolu, pogledao ih je smiješeći se. - Dobro
se zabavljate? - pitao je.
- Itekako - rekla je Liz cerekajući se, opuštena
izraza lica zahvaljujući vinu. Pokazala je na prazan
stolac. - Pridružite nam se?
Vretenasti mišići njegovoga tijela napeli su se dok
se spuštao, prekriživši noge ispod stolca. Nagnuo se
naprijed naslonivši debele podlaktice na stol. Maggie
nije mogla prestati gledati napete mišiće na Leifovim
rukama, istaknute vene, uredno podrezane nokte i
snažne prste. Ruke penjača. Alkohol nije bio jedina
stvar koja joj je navečer nedostajala. - Ovo je Joni -
rekla je Liz. - A ovo je Leif.
 Joni se nasmiješila, rastvorivši usnice iznad
ravnih bijelih zuba. - Drago mi je što sam vas
upoznala.
Bezbroj bora pojavilo mu se oko očiju kad se
nasmijao. - Vi ste pjevačica Horse Flya! - Odlijepio je
prste s piva, obrisao ih u majicu i ispružio ruku da
se rukuju.
Prihvatila ju je smiješeći se opušteno.
- Joni nas je iznenadila! - Maggie je blistala. - Nas
četiri svake godine idemo na jedno putovanje,
međutim, nismo vjerovale da će Joni uspjeti ići na
ovo.
- Svake godine? - pitao je Leif.
- Otkako smo navršile osamnaest - ponosno će
Joni.
- Iako su na tim putovanjima obično uključeni
bazeni i kokteli - dodala je Helena.
- Koliko dugo se poznajete? - pitao je Leif.
Maggie se nagnula preko stola da ponovo napuni
čaše. - Oduvijek - rekla je, a u glasu joj se čulo lagano
frfljanje. - To su meni najdraže osobe.
- Upoznale smo se u srednjoj školi- kazala je
Helena. - Maggie i ja dolazile smo autobusom iz
krivoga dijela grada.
Škola je pokrivala veliko područje, od gradskih
stanova gdje su živjele ona i Helena, do naselja punog
zelenila gdje su u samostojećim kućama s lijepim
dvorištima odrasle Joni i Liz.
- Krivi ili pravi dio grada, nije važno - rekla je Liz
naslonivši se u svom stolcu. - Sve smo bile u istom
razredu. Po četiri u klupi. Bila je to ljubav na prvi
pogled.
Leif se nasmijao. - Ostale ste bliske cijelo to
vrijeme.
- Mi smo obitelj - kazala je Joni obgrlivši rukom
Liz i Maggie koje su joj sjedile sa strane.
Liz reče: - Sjećate se onoga višednevnoga
putovanja kad su nas smjestili u odvojene sobe?
Iskrale smo se s vrećama za spavanje i spavale u
spremištu za čamce kako bismo bile zajedno!
- Što bi bilo dobro - rekla je Helena - da Joni nije
odlučila izvući čamac na vesla da možemo gledati
zvijezde pa nas je jedan od čuvara primijetio.
- Uvijek nas je vodila na krivi put - rekla je Liz
cerekajući se Joni. - Sjećaš se kad si nas nagovorila
da s najviše police s filmskim bitovima maznemo
DVD pa nas je onaj klinac s kase ganjao po cijeloj
ulici?
- Ili ono kad si pripremila ludnicu u kamenolomu
- kazala je Maggie – koja je prekinuta, a doma nas je
odvela policija! Vrijedilo je biti mjesec dana u kazni
zbog plesanja u kamenolomu koji je odzvanjao
odjeke, ritam glazbe osjećao se u cijelome tijelu.
Joni je u sebi imala nešto zbog čega je Maggie
uvijek osjećala životno uzbuđenje. Kad su se ona i
Aidan vjenčali, Joni im je dala vjenčani poklon za
kuću, ali također je kupila nešto zasebno. Samo za
tebe, šapnula je gurnuvši to Maggie u ruku. Maggie
je sama otvorila lijepo umotani paket i otkrila
komplet prekrasnih kistova i akrilnih boja s porukom
na kojoj je pisalo: Ostani svoja. Uvijek kreativna.
Utrobom joj se proširi val srama kad se sjetila boja,
još neupotrijebljenih, gurnutih u stražnji dio ormara
gdje čekaju pravo vrijeme. Potisnula je te misli.
Večeras neće žaliti ni za čim.
- Prošle ste puno toga - rekao je Leif smiješeći se.
Maggie je bilo drago što se njihovo prijateljstvo,
kroz Leifove oči, doživljava kao nešto dragocjeno i
lijepo. Njih četiri proživjele su poslovne uspone i
padove, propale veze, dolazak djece, gubitak
roditelja, i u svemu tome bile su jedna drugoj
potpora.
Njihova godišnja putovanja nisu bila samo poput
granulog sunca ili naleta zraka. Maggie su značila
sve. Kad su njih četiri bile zajedno, podsjetila se da je
njezino mlađe ja još uvijek ovdje, zračeći ispod
odgovornosti odrasle dobi, nanovo osvježeno
prisutnošću njezinih prijateljica.
- Jeste li već bile u Norveškoj? - pitao je Leif.
Odmaknule su glavama.
- Svidjet će vam se planine. One vas mijenjaju. Ne
možete otići u divljinu a da ne otkrijete divlju stranu
sebe.
Helena upita: - Oduvijek živite ovdje?
- Da. Prvi planinarski dom sagradio je moj djed.
Potom su ga preuzeli moji roditelji i vodili ga dvadeset
i pet godina. Oca smo izgubili prije tri godine i mojoj
majci je bilo preteško voditi ga sama, nije baš
potpuno zdrava pa se sad ja brinem za dom. Prošle
godine smo ga obnovili, prvi put od sedamdesetih.
 - Napravili ste izvanredan posao - rekla je Helena.
- Sviđa mi se tradicionalni duh koji dom ima, s druge
strane velike staklene stijene daju osjećaj svježine i
prostora.
- Hvala - odgovori Leif, a lice mu se zajapurilo od
ponosa.
- Kad jedan prostor prelazi s naraštaja na
naraštaj, stvara li to određeni pritisak? - pitala je
Maggie sa zanimanjem. - Imate li osjećaj da morate
ostati ovdje?
Leif odmahne glavom. - Ovo mjesto ima sve.
Imamo planine. Obalu. Jezero. Vrelo sunce ljeti.
Snijeg zimi. Nigdje ne bih više volio biti.
Maggie se nasmiješila kad ga je čula kako
zaneseno govori o svom domu. Dignuvši čašu, rekla
je: - Za vas i vaš planinarski dom. – Leif je dignuo
svoje pivo i kucnuo je o njezinu čašu.
Ispred njih otvoriše se vrata blagovaonice i zgodan
lik, koji je izgledao kao da je u kasnim dvadesetima,
uleti u prostoriju. Na jednom ramenu visjela mu je
izblijedjela naprtnjača, a narančasta kapa bila mu je
navučena nisko na glavu, pramen tamne kose padao
mu je na čelo, a na bližoj strani vrata imao je crnu
tetovažu.
Šankerica je stala u pola koraka, od iznenađenja
širom otvorivši oči.
Skupina mladih žena prestala je piti, počele su se
međusobno došaptavati.
Leif je bio potpuno miran, pogleda prikovana za
pridošlicu.
 Čovjek je prelazio prostorom, opuštena koraka,
mašući rukama. Pogledom je prelazio po mnoštvu,
isturene brade, kao da nijemo pita: Što gledate?
- Tko je to? - šapne Maggie osjetivši da je ozračje
u prostoriji postalo napeto.
Ne skidajući pogled s njega, Leif odgovori: - Moj
brat.
Stol se zatresao kad se Leif dignuo na noge i piće
se prolilo.
Na Leifa se spusti bratov pogled i on stane.
Leif i njegov brat stajali su oči u oči.
Činilo se da svi ljudi u domu zadržavaju dah.
Pjevač je stao usred pjesme. Leifov brat rekao je nešto
na norveškome, lice mu je bilo ozbiljno.
Leif nije odvraćao pogled.
Potom je Leifov brat širom raskrilio ruke, lice mu
se razvuklo u osmijeh. Stupio je naprijed.
Samo je trenutak oklijevao, a onda je Leif učinio
isto zagrlivši ga i rekao: - Erik!
Dok su se tapšah po leđima, Maggie primijeti
kako je pogledao u stranu. Pogledom je potražio
Bjørna i Brit, koji su sjedili za stolom u kutu.
Brit je razrogačila oči, a piće koje je držala počelo
se tresti. Bjørn je ukočeno sjedio, rukama čvrsto
stežući bočne strane stolca, bijelih članaka. Oboje su
zurili u Erika kao da su ugledali vraga koji je ušao.
 13

HELENA

Raspoloženje u domu nakratko je splasnulo

Erikovim dolaskom. Helena je primijetila tihe
glasove, čudne potajne poglede, skupine ljudi koji su
pili zbijenih glava. Međutim, uskoro je ponovo počela
glazba, gitarist je navinuo pojačalo i ponovo je
krenula bučna zabava.
Maggie se digla i Helena ju je gledala kako se
probija prema pozornici, a kosa joj se njiše po leđima.
Helena je obožavala pijanu Maggie. Tijelo bi joj
postalo kao bez kosti, kao da se topi od silne ljubavi
koju je osjećala prema svima oko sebe.
- Što radi? - pitala je Liz.
Maggie, dignuvši se na prste, šaptala je nešto
pjevaču na uho. Tada se okrenula, gledajući prema
njihovom stolu, pokazujući, nasmijana od uha do
uha.
Helena gurne Joni. - Mislim da je tvoja slobodna
večer gotova.
- Joni je pogledala.
Na drugom kraju prostorije Maggie se cerekala,
dozivajući Joni.
- Jao, bože... - zastenjala je Joni odmahujući
glavom prema Maggie, oblikujući usnama: Nemoj!
 Međutim, pjevač se već nagnuo prema mikrofonu
i na klimavom engleskom najavio: - Rečeno mi je da
večeras ovdje imamo posebnu gošću.
Nekoliko pari očiju odmah se okrenulo prema
njihovom stolu.
Liz, s cigaretom zataknutom za uho, položila je
podlaktice na stol. Nagnula se naprijed sve dok se
nije našla licem u lice s Joni. Lupila je dlanom po
stolu, a onda i drugim. Pogledala ju je u oči, polako
je počelo ravnomjerno lupanje, a njezino lice razvuklo
se u široki osmijeh. - Joni- Gold! Joni- Gold! -
ponavljala je.
Helena je uhvatila ritam, njezino prstenje lupkalo
je po rubu stola, čaše s pjenušcem podrhtavale su.
Za šankom, drugo se društvo priključilo
skandiranju: - Joni- Gold! Joni- Gold! Joni- Gold!
Zvuk je postajao glasniji, svi su gledali u njihovom
smjeru. Liz je ustala, pružila ruku i povukla Joni na
noge.
Jonije uzela pjenušac, iskapila ga, a onda pustila
da je povede prostorijom dok je mnoštvo klicalo.
Naprijed je Maggie oduševljeno pljeskala kad se Joni
provukla pokraj pojačala. Glazbenik je nešto rekao
Joni na uho, onda je skinuo gitaru koja mu je visjela
oko vrata i ona je stavi oko svoga.
Helena se uputila do pozornice i stala uz Maggie i
Liz.
- Ne mogu vjerovati da će to učiniti! – rekla je Liz,
nevjerojatno uzbuđena, dok je Joni provjeravala je li
gitara dobro ugođena.
 - Ja mogu – kazala je Helena. Pljesak je bio Jonina
hrana. Nikada nije bila djevojka koja bi zvala: Ej,
gledajte me, tu sam! Čekala je da bude tražena. Dok
ne počnu dozivati njezino ime. Dok ne počnu lupati
po stolovima i dok sve u prostoriji nije obuzelo
uzbuđenje i nada, nada da će nastupiti. Tada, tek
tada, izašla je pred njih.
Helena je proučavala Joni. Na sebi je imala staru
majicu i poderane kratke hlače, mršave noge ugurala
je u teške cipele. Na desnoj ruci nosila je niz kožnatih
narukvica, a u probušenom nosu imala je srebrnu
iglu. Oko očiju nanijela je samo crnu crtu, a
istaknute jagodice i zelene šarenice obavile su
ostatak posla.
Svi su je gledali. Pozornica je bila njezina.
Joni zaklopi oči, tijelo joj se počelo zibati, a ritam
je već osjećala u glavi. Nagonski je nagnula lice
prema mikrofonu. Gotovo dotičući ga ustima,
razdvojila je usnice, otvorila oči. - Bok. - Jedna riječ,
prigušena, tiha, duboka.
Prostorija je utihnula.
U toj tišini počela je pjevati.
Jao, Isuse! Taj glas.
Taman, dubok. Glas je odjekivao planinarskim
domom od čega se Helena naježila po vratu.
Bila je prava rock zvijezda.
Svaki par očiju bio je uperen u Joni. Dok je svirala
gitaru, glazba je pokrenula mnoštvo, kimalo se
glavama, njihalo bokovima, noge su se gibale. Nitko
nije mogao skinuti pogled s nje. Joni je bila takva,
njezina nadarenost zapanjujuća. Moglo je se osjetiti,
izvornu, prekrasnu, uzbudljivu. Čovjek je poželio
pružiti ruku, dodirnuti je, zato što mu je bilo jasno
da je svjedok nečega posebnoga.
Helenina koža bridjela je od naboja u prostoriji.
Bilo je predivno gledati Jonin nastup. Glas joj je bio
slojevit. Promukao i dubok u jednom trenutku,
potom nježan i privlačan pri promjeni samo jedne
note. Činilo se da nije samo glas taj koji pjeva, već i
njezina duša duboko u njoj. Gitara je postala dio nje,
njezini dugački prsti nagonski su se kretali po vratu
gitare, pritišćući žice, odabirući note. Moglo se vidjeti
kako pjesma prolazi njezinim tijelom, savijanje
kičme, naginjanje vrata, blago sklapanje kapaka.
Postala je lepršava, preobražena.
Joni nije izvodila glazbu. Ona je bila glazba.
Prostorija je bila nabijena energijom. Maggie je
pustila da joj tijelo preplavi glazba, potpuno se
opustila. Izvadila je mobiteli i pritisnula tipku
„video“.
Liz je iz kose maknula gumicu i raspustila konjski
rep. Maggie se vrtjela kao da je u zanosu, dižući
haljinu iznad koljena. Iza njih neka djevojka je
zviždala, snažno gurnuvši prste između usnica.
Čovjek u košulji raskopčanoj do pupka dizao je ruke
u zrak.
Maggie je rukama obujmila Helenu i Liz pa su se
njih tri oslanjale jedna na drugu. Helena je nakratko
okrenula mobitel prema njima dok su se smijale, a
onda prema Joni, koja je digla pogled s mikrofona,
ravno u njih, nasmijana od uha do uha. Mogle su
imati dvanaest, ili osamnaest, ili dvadeset i pet
godina. U tome je bila čarolija starih prijateljstava,
brisala je godine. Joni je bila njihova i one su bile
njezine. Nestala je svaka bol, ljutnja i gorčina jer je
Joni zračila takvom vedrinom da je izbrisala sve
ružne misli, Helena je bila tako omamljena i
osupnuta da je zaboravila na ljutnju.
Na kraju pjesme rulja je počela pljeskati. Joni se
nasmiješila, blistavih očiju, otkrivši savršene bijele
zube s veoma sitnim razmakom između prva dva.
Njezin prvi menadžer tražio je od nje da to da
popraviti, a Joni je rekla: - Naravno. Odmah nakon
što vi popravite svoju narav. - Takva je bila Joni, nije
podnosila sranja. Činila je ono što je htjela, i to je bilo
zarazno.
Trebala je otpjevati samo jednu pjesmu. Tako je
Joni rekla. Samo jednu. No Helena je osjećala da se
rulja zapalila. Nije dolazilo u obzir da je puste. Kad je
Joni skinula s ramena remen gitare, prijašnji pjevač
izašao je pred publiku pitajući. - Tko hoće još? -
Prostorija je proključala.
- Ja! - derala se Liz, skačući gore dolje na mjestu.
- Otpjevaj Crnu školjku!
Bilo je ljupko vidjeti kako je Liz silno ponosna na
svoju najbolju prijateljicu. Nikada nije bila
ljubomorna na Joninu ljepotu, uspjeh ili slavu.
Pomirljivo je prihvatila njezino dugo izbivanje, nije se
žalila. Liz je bila počašćena što je, usprkos glamuru
Joninoga svijeta, ipak zbog nje stigla na avion.
 - Ova je za moje prijateljice - Joni je hrapavim
glasom rekla u mikrofon. Potom je zasvirala prve
taktove Crne školjke i rulja se raspametila.
Helena je također voljela tu pjesmu. Sjetila se da
joj je poslala još svježu snimku iz studija. - Poslušaj
ovo - rekla je svojoj majci pustivši joj je. Suze su
ispunile majčine oči, slušajući je, pritisnula je ruku
na srce. - Reci Joni da sam jako ponosna na nju.
Mora me posjetiti kad sljedeći put dođe kući.
Dok su bile tinejdžerice, Joni je gotovo svaki dan
poslije škole dolazila Heleni doma. Helenina majka
naučila ju je svirati klavijature, čitati note, kako
koristiti svoj nevjerojatan raspon glasa. Za Jonin
sedamnaesti rođendan, njezina majka dala je cijelu
dnevnicu za bilježnicu s tvrdim koricama, stavila ju
je u njezine ruke, rekavši: - Za pisanje tvojih vlastitih
pjesama.
Kad je Helenina majka umrla, Joni je ostavila
svoje stare klavijature ijednu starinsku drvenu kutiju
u kojoj su stajali notni zapisi prema kojima su
vježbale. Helena je to namjeravala dati Joni kad dođe
na pogreb, samo što se Joni nije pojavila.
Rulja se izvijala, ali Helena je ostala mirna. da je
njezina majka živa, ona bi izvikivala Jonino ime.
Odmahnula bi na to što ju je Joni povrijedila jer nije
nazvala ni posjetila njezinu majku kad je bila
bolesna, zato što je njezina majka odmah prepoznala
njezin talent, njezinu ljepotu, njezinu osjetljivost,
njezino krhko samopouzdanje i htjela ju je zaštititi.
Njezina majka bi joj oprostila. Kao i svi drugi.
 No Helena nije mogla. Pokraj izlaza netko je bio
naslonjen na zid, nije plesao. Više je okrenula glavu.
Bio je to muškarac sa šanka. Austin. Pogled
njegovih ledenoplavih očiju nije počivao na Joni Gold.
Gledao je nju.
Helena sretne njegov pogled. U izrazu njegovoga
lica prepoznala je želju. Osjetila je da joj od
iščekivanja počinje lupati u grudima.
Rulja se opet razigrala, piće se prolijevalo, ruke su
se dizale u zrak. Kad su se malo smirili, Austin se
maknuo od zida prema vratima. Držao ih je
otvorenima, gledajući je. Bio je to poziv.
Helena je na brzinu pogledala svoje prijateljice,
koje su se prepustile njezinoj čaroliji, potom se
provukla kroz mnoštvo, a druga su tijela zauzela
prostor na kojem je bila ona.
 14

JONI

Joni se nagnula sasvim blizu mikrofona. - Ova je

zadnja. - Mnoštvo je počelo zviždati i galamiti.
Sa strane uz privremenu pozornicu, čovjek s
gustom, kovrčavom kosom doda joj cugu. Iskapila ju
je, rukom obrisala usta i bacila mu praznu čašu.
Joni je spustila pogled na gitaru u svojim rukama
i malo zastala, kao da nije točno znala kako je tamo
dospjela, ni gdje je. Prostorija je utihnula. Lagano se
zanjihala. Imala je osjećaj da joj je glava prazna,
blokirana.
Digla je pogled na more lica. Vidjela je Liz u
prednjem dijelu prostorije. Naborala je čelo jer se
zabrinula, prišla je bliže, spremna.
Liz je uvijek bila gdje treba, spremna uhvatiti je
kad padne.
Joni je nije zaslužila. Kad se povremeno znala
izgubiti na nekoliko mjeseci, Liz bije pokušavala
nazvati, poslati joj e- mail ili joj preko njezine
diskografske kuće poslati pakete vitamina i dodataka
prehrani, nadajući se da će joj ih proslijediti.
U stankama između turneja, Joni bi povremeno
ostala kod Liz i Patricka, izležavajući se iscrpljena,
blijede kože. Liz bi joj složila rezervni krevet, ubrala
cvijeće u vrtu i stavila ga u vazu na prozorskoj dasci,
a taj prvi dan Joni bi spavala i spavala. Potom bi se
pojavila tiša, malo nježnija, povukavši Lizinu djecu u
zagrljaj. Evie bi izvodila plesne točke, željna pohvala,
dok bi Daniel sramežljivo pokazao svoj najnoviji pojas
u karateu, nadajući se da će ga zamoliti da joj pokaže
što zna, udarajući sitnim nogama i šakama jastuke
na kauču. Navečer bi Patrick od korjenastog povrća
koje je uzgojio tijekom zime pripremio hranjive
obroke, a odrasli su ostali dokasna budni. Joni i
Patrick slušali su stare, bezvremenske albume,
zadržavajući se na određenim frazama i dinamici
akorda.
Zadirkujući ih veselo, Liz je rukom skrivala
zijevanje.
Liz ju je i dalje nagovarala da u mjestu kupi kuću
kamo bi se vraćala između dviju turneja. Dom iz
njezinog djetinjstva prodan je prije desetak godina,
nakon smrti njezine bake. Znala je da bi Liz voljela
da ima korijene, i pusti ih u njezinoj blizini. No Joni
se nije mogla vratiti.
Sad je Liz krenula prema pozornici. - Joni -
pozvala ju je, zabrinuta.
Joni zatrepće. Sasvim lagano kimne, nijemo joj
dajući do znanja da je dobro. Tada su se njezini prsti
počeli pomicati, prebirući po žicama. Tri note. Kratka
stanka. Tada je ubacila glas.
Osjetila je kako je nose energija, endorfin i alkohol
sve dok nije poletjela na krilima glazbe. Gledala je
kako se Liz s olakšanjem smiješi.
Na pozornici Joni se gibala u ritmu glazbe, kosa
joj je bila mokra od znoja, unutrašnja strana bedara
vlažna. Bokovi su joj se spustili niže, kosa joj se
raspustila uz vrat.
Letim jako visoko / Dodirujem oblake, pjevala je
punim glasom, stišćući dijafragmu, prstima
prebirući po žicama.
Mala skupina gibala se ponesena riječima, s
rukama dignutim u zrak, zajapurenih lica. Majice su
se zalijepile za vrela, oznojena tijela.
Usne je spustila do mikrofona pjevajući: No oni ne
vide/Ja ne letim.
Jedan, posljednji zvuk gitare. Potom, posljednji
udah, uvučen duboko u tijelo. Dižući glavu, usnama
je očešala mikrofon. Padam. ..
Zadržala je posljednji ton, osjetivši da je zvuk
dublji i šupalj kad je izašao iz njezinoga tijela, steglo
ju je u prsima, žarilo u utrobi. Tada je spustila glavu,
ispražnjena od zvuka, tamna kosa zastrla joj je lice.
Domom se prolomio gromoglasni pljesak.
Omamljena pljeskom, zadržala je spušten pogled.
Nekoliko trenutaka kupala se u njemu, osjetivši
povezanost s tim neznancima. Bile su to njezine
riječi. Njezini osjećaji. Prosuti. A kad su doprli do
druge osobe, onako kako treba, bile su kao iskre u
mraku. Zaboravila je kako je to biti s malo publike
nadomak ruke. Bez zasljepljujućih svjetala, kostima,
velikih zaslona. Samo djevojka s gitarom koja ima
nešto za reći.
Polako, dignula je glavu, lica razvučena u
osmijeh, ogromna toplina koja ju je obuzela kad je
promotrila prostoriju. Dva mlada dečka skakala su
na mjestu, jedan drugome držeći ruke na ramenima.
Maggie i Liz pljeskale su kao lude, izvikujući njezino
ime.
Joni spusti lice do mikrofona. - Hvala vam što ste
me slušali – kazala je tihim glasom. Tada je otkvačila
remen gitare, vratila je glazbeniku koji se cerekao, a
onda su prišle Maggie i Liz.
- Ovo je bilo nevjerojatno! – uskliknula je Liz
zagrlivši je.
- Bila si fenomenalna! – kazala je Maggie
pridruživši se zagrljaju.
Joni se usredotočila na ugodan osjećaj koji su
izazvale čvrsto stisnute ruke njezinih prijateljica oko
nje, duboko u grudima još joj je brujala glazba,
glasno pjevušenje čulo se u prostoriji. Bilo je blizu
toga da bude kako treba. Gotovo savršeno.
Digla je pogled, promatrajući lica. Namrštila je
čelo. - Gdje je Helena?
 15

HELENA

Helena je polako hodala prema Austinu, svaki

korak bio je promišljen, gledali su se u oči. Osjećala
se seksi, željeno i nadmoćno. Nije bilo riječi. Neće biti
razgovora.
Došla je ravno do njega, stala nekoliko
centimetara pred njim. Tijela su im bila jedno uz
drugo.
Imao je ugodno lice. Ciste ruke. Dobre tenisice.
To je bilo dovoljno.
Napućila je usnice. Učinila mali pokret glavom.
Prijedlog.
Kimnuo je.
Poznavala je ovaj ples. Možda je znala što će se
dogoditi kad je prihvatila bocu vina. Bila je to
predigra koju je već puno puta odigrala.
Austin je prošao rukom kroz svoju svjetloplavu
kosu. Iz njega je izbijala nekakva toplina, blaga,
prštava smjelost. Pitala seje li napušen.
Uhvatio ju je za ruku. Njegova je bila topla, malo
ljepljiva. Lagano ju je vukao za sobom. Soba. Kabina.
Spremište. Prazan hodnik. Nevažno.
Ramenom je otvorio vrata zahoda za invalide.
Helena ih je zatvorila za njima. Zaključala ih.
Svjetlo je bilo jarko i neugodno, obasjavajući masnu
kožu po hrptu Austinova nosa. Pore su mu bile
prilično otvorene, a uz rub kose imao je pojas
raspršenih ožiljaka od akni.
Gledao ju je gladnim očima, s određenom dozom
samozadovoljstva, kao da ne može vjerovati kakvu
sreću ima. Ovo nije bio neki gradski klub. Ovo je
planinarski dom u podnožju brda. Zakvačila je prst
za njegov pojas. Privukla ga k sebi. Poljubila ga.
Jabukovača i meso. Nešto kiselo. Pritisnula se uz
njega, kroz traperice osjetila tvrdoću njegovoga
kurca. Uopće to nije htjela. Osjećala se isto kao neki
ljudi kad shvate da imaju još samo jedan red
čokolade. Ne žele je pojesti, ali znaju da hoće pa je
bolje da to čim prije obave. Obavljeno.
Morala je to obaviti.
Spustila je hlače i gaćice do koljena i on ju je
dignuo na rub mokroga umivaonika. Potom je bio u
njoj. Prebrzo.
Pokušala je uhvatiti ritam u kojem bi uživala.
Pogled joj padne na zgužvanu maramicu na podu
zahoda. Odvrati pogled. Uhvati sebe u zrcalu
obješenom s unutarnje strane vrata. Nije izgledala
kao žena koja sve ima pod kontrolom. Ruž joj se
razmazao, izgledala je tužno, prazno, bezosjećajno i
usamljeno.
Čvrsto je stisnula oči.
Austin ju je uhvatio za dojke, stisnuo. Nastojala
je ne jauknuti. Bile su mekane. Ne bi trebale biti
mekane. Još se žešće nabila na ^ega’ gibajući se brzo,
ubrzavajući.
Svršio je zadrhtavši.
 Tada se spustila s umivaonika, navukla gaćice,
zakopčala hlače.
Gledao ju je širom otvorenih očiju.- Uh. Ovo je
bilo... - Kurac mu je još uvijek bio vani i pogled na
njega bio joj je neugodan. Otišla je do vrata.
- Čekaj! Odlaziš? Već? - Austin je odjednom
izgledao kao dječak, ranjiv.
- Da.
- Mogu li te... opet vidjeti?
- Sutra odlazim planinariti - rekla je, s rukom na
vratima.
- Vraćaš se u planinarski dom? - viknuo je.
Izašla je kroz vrata u slabo osvijetljeno predsoblje.
- Naravno - dobacila je, morala je otići.
- Vidimo se opet! - viknuo je i ona osjeti grižnju
savjesti jer se u njegovom glasu osjetila sreća.
Dok su njezine čizme lupkale po drvenom podu,
prenula se jer je morala proći pokraj Vilhelma i
njegovog psa, koji su se vratili svojoj tihoj straži na
klupi. Kapa mu je bila nisko nabijena na čelo i nije
mu mogla vidjeti oči, ipak, osjetila je da je, dok
prolazi, prati pogledom, koža ju je peckala od srama.
 16

LIZ

Šank doma ispraznio se, raja je oblačila kapute i

odlazila van nastaviti partijati uz obalu jezera.
- Ideš? - pitala je Liz Maggie.
- Zove me krevet i moram ići - rekla je, lagano se
zibajući na nogama, s rukama u džepovima svoje
žute haljine.
Liz se nasmiješi. - Dobro, laku noć. Volim te. -
Ona utisne poljubac na Maggien topli obraz,
prijašnja napetost među njima već je bila
zaboravljena.
Liz je slijedila skupinu žena, koje su žustro
razgovarale na njemačkome, na izlasku iz doma. Noć
je bila hladna, oštar planinski zrak štipao je za lice.
Zastala je, odvojivši se od hrpe ljudi, čekajući da joj
se oči priviknu na mrak.
Nad jezerom se nadvio polumjesec. Vatra je
hučala u velikoj bačvi za ulje, mnoštvo ljudi stiskalo
se bliže, glazba je svirala. Između drveća visjela je
žica puna žaruljica. Neki su ljudi plesali, dok su se
drugi zavalili na drvene klupe. Nad vodom su se širili
smijeh i glazba.
Tražila je Joni, pretpostavljajući da ju je odvukla
skupina obožavatelja. Zadnji put vidjela ju je prije
četiri mjeseca kad je nastupala najednom događanju
u Dublinu. Joni je nazvala i rekla: - Možeš li doći
ovamo? Stavila sam te na popis gostiju. - Patrick je
kupio karte za let. Djeca su na brzinu odvedena na
spavanje Lizinom bratu i njezinoj šurjakinji. Liz je
spakirala malu torbu i oni su otišli. Sve to činilo joj
se nevjerojatno uzbudljivo, kao da markira od života.
Joni je na pozornicu došla u plaštu sa šljokicama
kao kakva sirena, raspuštene tamne kose, sa
srebrnim nakitom u kutovima očiju. Izgledala je
poput predivnog, svjetlucavog stvorenja iz oceana.
Kad joj se lice pojavilo na velikom zaslonu, gomila je
počela vrištati i stenjati.
Ona je najljepša žena na svijetu - divila se Liz,
glave naslonjene na Patrickovo rame.
Samo što izgleda tužno - uzvrati Patrick.
Liz se zagledala u svoju najbolju prijateljicu, u
njezino točkasto lice na ogromnom zaslonu, crni lak
na noktima i pomislila. Ima pravo. Izgleda.
Nakon svirke Liz je htjela provesti dobar dio
vremena s Joni, ali uletjela je migrena i skratila noć.
Potom se Joni nije javljala tjednima zato što je Joni,
kad su stvari krenule po zlu, činila upravo to,
zatvorila se, isključila iz svega.
No sad je u Norveškoj! Imat će sljedeća četiri dana
za hodanje i razgovor.
Ugledala je Joni, ne u društvu, već kako sjedi
sama. Smjestila se na naslon klupe okrenuta jezeru,
s čizmama na sjedištu, s mobitelom na uhu. Kožnata
joj je jakna bila prebačena preko ruba, dugačka bosa
stopala podvučena pod nju. Pomnjivo je slušala,
kimajući spuštena pogleda.
 Dok je Liz hodala po rosnoj travi, do nje je dopro
Jonin glas. Bio je tih, zabrinut. - Ne znam što da
kažem... - Rukom je obavila stražnji dio vrata, široki
srebrni prsten zasjao je na mjesečini, crni se lak za
nokte sjajio.
Bilo je nečega u Joninom držanju i njezinom glasu
što je Liz navelo da zastane.
Joni je nastavila govoriti, usana blizu mobitelu,
glasom punim emocija. - Naravno da ne!
Liz je čekala u mraku, ruku stisnutih uz tijelo.
Joni se pomaknula. Potom, kao da je odjednom
postala svjesna Liz, okrenula se, raširila oči, blijeda
na mjesečini. U mobitel je rekla: - Moram ići.
Završila je razgovor i spustila mobitel u džep svoje
kožnate jakne. Liz se popela kraj nje na klupu. - Tko
je to bio?
- Kai.
- Bio je naporan?
Kimnula je.
Liz ju je rukom trknula po njezinoj ruci. - Dobro
si?
Nastupila je tišina. Jezero je bilo mirno, nije bilo
ni daška vjetra. Iza njih nabijali su basovi. - U
Norveškoj sam. S tobom. Naravno da sam dobro!
Liz se nasmiješila. Bilo je toliko toga što je htjela
pitati Joni, o tome zašto je napustila turneju, je li
gotovo s Kaijem, što će sad... ali to može pričekati.
Imaju četiri dana hodanja za to.
Joni izvuče cigaretu iza Lizinog uha, gurne je Liz
među usnice i izvadi upaljač iz džepa.
 Plamen je obasjao Jonine tamne šarenice i Liz u
njima ugleda vlastiti odraz. Slabo povuče cigaretu,
vrući dim dođe joj u pluća. Nije htjela cigaretu. Izvadi
je iz usta i pruži je Joni.
Joni je snažno povukla, a onda se digla na noge.
- Dođi, idemo do vatre! Želim plesati! - Zgrabila je Liz
za ruku i povela je prema mnoštvu. Neki je čovjek
bacio još jednu kladu na vatru, a iskre su poletjele
visoko u noć. Iz zvučnika, koji je bio naslonjen na
balu sijena, treštala je glazba. Skupina muškaraca
nešto je prolazeći dobacila Joni, nasmijala im se, ali
nije se zaustavila.
Joni otetura bliže vatri. Djevojka u tamnoj majici
s kapuljačom iz hladnjaka izvadi dva piva i da ih Liz
i Joni.
Liz je zahvalila, ali držala je ohlađenu limenku u
ruci ne otvorivši je. Od dima su ih pekle oči. - Možda
bismo trebale malo odspavati. Rano krećemo.
Joni se nasmijala i stisnula Liz ruku, kao da je
rekla nešto smiješno. Povukla je otvarač na limenci i
pohlepno otpila, potom je otplesala prema vatri, a od
tijela su joj se odbijali neobični oblici koje je stvarao
dim, prozračni i vijugavi.
Na drugoj strani vatre primijetila je Erika, Leifova
brata, kako sam stoji u sjeni. Kraj sebe je imao bocu
nečega, narančasta kapa bila mu je navučena preko
cijele glave, pramen tamne kose uvijao se prema
bradi. Rastreseno se premještao s noge na nogu,
pogleda prikovana za plamen, sjena urezanih na
njegovom licu.
 Blizu, Leif je stajao usred skupine muškaraca koji
su razgovarali i smijali se. Iako je Leifovo držanje bilo
opušteno i mirno, pogled mu je stalno bježao prema
bratu.
Liz je vratila svoje neotvoreno pivo u hladnjak i
obrisala mokre ruke o bedra. Pred njom je Joni
lagano posrtala pružajući ruke prema bačvi od ulja u
kojoj je gorjela vatra. - Pazi - rekla je Liz iskoračivši i
primivši je za slobodnu ruku, trenutak prije nego što
ju je Joni položila na vreli metal.
Joni je obavila ruku oko Lizina struka, smiješeći
se odsutno.
Glazba je odjednom stala, ugasile su se žarulje na
žici. Začuli su se povici kad su uronili u mrak bez
glazbe. Jedan momak, koji je imao naopako okrenutu
kamiondžijsku kapu, skočio je prema generatoru i
podignuo žicu. Njegovi prijatelji su ga gurali dok ju je
ponovo pokušavao prikopčati.
Kroz noć se prolomio oštar glas. - Du!
Liz se okrenula. Bjørn i Brit, stariji par iz doma,
prolazili su pokraj partijanera. Muž je dignuo ruku
uperivši prst ravno u Erikovo lice.
Erik uzvrati pogled. Otpije gutljaj piva ne
skidajući oči s Bjørna.
Bjørn je odvojio ruku od ženine i stupio naprijed,
uzdignute brade. - Du er modig som viser deg her!2 -
napao gaje.
Erik je dugo gledao u njega, potom je slegnuo
ramenima.

2 Du er modig som viser deg her (norv.) - Hrabar si što si se pojavio ovdje.
 Bjørnovo lice postalo je napeto. Krenuo je još
korak naprijed i našao se samo nekoliko centimetara
od Erika. Kut usana titrao mu je od napetosti, od
bijesa su mu se grčili mišići na rukama, stiskao je
prste uz tijelo.
- Jaevel!3 - vikao je.
- Što to govori? - šapnula je Liz djevojci u majici s
kapuljačom, koja je stajala pokraj nje.
Prije nego što je uspjela odgovoriti, Bjørn se
okrenuo mnoštvu koje je gledalo, vičući: - Han drepte
Karin!4 - Šakama je lupao po svojim prsima. - Det
vetjeg!5
Djevojka s kapuljačom u nelagodi je protrljala
ključnu kost. - Kaže... kaže da je Erik ubio njegovu
kćer.
Liz i Joni se pogledaše. U što su to upale?
Erik je i dalje bijesno gledao Bjørna, isturene
brade, ramena povučenih prema natrag, s bocom
koja mu je visjela u ruci. Iz njega je izbijala napetost.
Izgledao je kao da je spreman napasti.
Tada je Bjørnova žena požurila naprijed, zgrabivši
Bjørna za ruku. Pokušao ju je otresti, ali čvrsto je
ispreplela svoju ruku s njegovom govoreći tihim,
brzim glasom blizu njegovoga uha.
Bjørn je pljunuo na tlo ispred Erikovih nogu. Tada
se okrenuo i pustio da ga se odvuče. Liz je promatrala
kako se Bjørn oslanja na svoju ženu, njih dvoje tvorili

3 Jaevel (norv.) – Da.

4 Han drepte Karin (norv.) - Ubio je Karin.
5 Det vetjeg (norv.) - Znam to.
su strašnu sliku poraza dok su se vukli prema
parkiralištu.
Svi pogledi oko vatre okrenuli su se prema Eriku.
Stao je pred njih, blijed u licu, ogorčen.
- Hva?6 - Rulja je šutjela.
Divlje zarežavši, Erik je dignuo nogu, udarivši u
bačvu od ulja.
Liz i Joni odskočile su kad su se goruće drvo i
žeravica rasuli po tlu. Iskre su ispunile noćno nebo.
- Hej! - viknuo je momak s kratkim dredloksima,
istupivši naprijed kao da će se skobiti s njim, no
ondje se iznenada stvorio Leif. Dignuvši ruke,
smirujući ih. Nešto je rekao tihim glasom, potom je
Eriku stavio ruku oko ramena namjeravajući odvesti
ga nekamo.
Erik ju je otresao, bijesna izraza lica. Zateturao je
prema jezeru, zaustavivši se tek na njegovom rubu
kako bi skinuo čizme. Tada je ugazio ravno u vodu,
potpuno odjeven, a voda se oko njega mreškala dok
je on plivao.
Liz i Joni gledale su kako pliva sve dalje, slijedeći
srebrni trag mjeseca. Leifovi prosvjedi odzvanjali su
kroz noć.

6 Hva? (norv.) - Što?

 17

HELENA

Helena se vratila u svoju sobu, napeta čela, s vrelim

suzama u očima. Osjećala je okus alkohola u dahu,
bol među nogama.
Dignula je naprtnjaču na uski krevet i otvorila
patent na bočnom džepu. Počela je vaditi stvari,
svjetiljku za glavu, malu toaletnu torbicu, rezervne
čarape.
Vani na hodniku čula je korake, a onda petljanje
po bravi.
Pokušala je s drugim džepom, gurnuvši ruku
duboko među čvrsto nagurane stvari. Prekopavajući
neko vrijeme, izvukla je ono što je tražila.
Maggie je otvorila vrata, kosa joj je bila
raspuštena, zbog osmijeha su joj svjetlucale oči. - Tu
si! – Tada je Maggie zabrinuto nabrala čelo jer je
ugledala Helenin izraz lica. - Što je? Što se dogodilo?
Pogled joj je pao na predmet koji je Helena držala u
ruci. Prišla je bliže. - To je... test za trudnoću?
- Da.
Maggie zatrepće. - Za tebe?
- Moram to napraviti, odmah sada. Trebam te
ovdje. I ne želim razgovarati o tome.
- Dobro... - rekla je Maggie polako, oprezno.
 Helenine ruke tako su se tresle da je počela
petljati oko kutijice koja joj je potom ispala. - Kvragu!
- Evo - rekla je Maggie, prišla joj i polako joj uzela
kutijicu.
Izgledala je tako ljupko u svojoj limunskožutoj
haljini, blistava pogleda, raspuštene kose. Pokraj nje
Helena se osjećala prljavo, na koži je još uvijek
osjećala Austinov miris.
Maggie je pažljivo izvadila test iz kutijice, potom
je na krevet položila upute. Kratko je čitala, potom je
s testa za trudnoću skinula čep i rekla: - Popiški se
na ovaj dio.
Helena je uzela traku, srce joj je tutnjalo i ušla je
u zahod kao osuđenica. Piškila je pokraj odškrinutih
vrata, osjetivši kako joj se vrući mlaz mokraće slijeva
po prstima. Kad je završila, stavila je test na
vodokotlić pa oprala i obrisala ruke.
- Mjerim tri minute - kazala je Maggie, namjestivši
vrijeme na mobitelu.
Helena je u ušima osjećala bilo. Tri minute.
Protrljala je ključnu kost. Vode. Treba čašu vode.
U ovom zahodu nije bilo nijedne proklete čaše.
Otišla je do svoje naprtnjače i drhtavim rukama
kopala tražeći svoju bočicu za vodu. Otpila je veliki
gutljaj, tekućina joj se cijedila po bradi.
Maggie ju je promatrala. - Imam neka pitanja.
- Šteta. – Helena je počela hodati. Soba je bila
mala, jednostavno namještena s dva kreveta i
drvenim stolom.
 Pogledavši na sat, Maggie je rekla: - Moramo
popuniti dvije minute i trideset i četiri sekunde. Pitat
ću te štogod hoću dok to vrijeme ne prođe.
Helena ju je sumnjičavo gledala. - Onda više
nikad nećemo razgovarati o ovome?
- Ako je to ono što želiš.
- To je ono što želim.
- Onda dobro - kazala je Maggie. - Prvo pitanje,
koliko ti kasni?
Helena je ponovo počela hodati. - Osam dana.
- Osam? - glasno je ponovila Maggie.
Helenin ciklus bio je točan kao sat. Dvadeset i
devet dana. Ovulacija je bila petnaesti dan. Od
dvadeset i sedmog do dvadeset i devetog dana bila je
živčana ko sam vrag. Tada bi prokrvarila. Nikad joj
nije kasnila.
Helena je hodala od prozora do vrata. Šest koraka.
Okret. Ponovo.
- Zašto misliš da bi mogla biti trudna? Imala si
neke poteškoće s kontracepcijom?
- Da, u tome je poteškoća. - Uzdignute brade,
pogledala je Maggie. - Prestala sam je koristiti.
Maggie je zinula. Stvarno, vilica joj se spustila,
kao da joj je zglob popustio. - Ali ti si... uvijek
koristila kontracepciju.
- Kraljica kontracepcije. Da, da, znam. - Helena je
od šesnaeste godine koristila pilulu, a koristila je i
kondome. Nije htjela djecu, pa zašto onda biti
neodgovoran kad je kontracepcija u pitanju?
 Maggie je i dalje zurila u nju, njezine velike oči
boje lješnjaka blistale su, zbunjeno. - Zašto sije
prestala koristiti?
To je bilo pravo pitanje, nije li? Ono o kojem
Helena nije htjela razmišljati. - Vrijeme? - izderala se.
Maggie pogleda na mobitel. - Još minuta i
četrdeset.
Prestala je hodati i spustila se na kraj kreveta,
sadržaj njezine naprtnjače odskočio je pod njezinom
težinom. - Ja... ja ne znam... - nije to mogla izraziti
riječima. Odnosno, ništa joj nije imalo smisla. - Nešto
se promijenilo, Mags, a ja to ne znam objasniti, tebi,
sebi, nikome.
- Ima li to veze s Robertom?
Jao, Robert. Njezin Robert. Njezin zgodan,
zabavan, recimo, bivši dečko. Robert Louth. Helena
je veći dio svojih dvadesetih provela sama, i bila je
zadovoljna. Sve do Roberta. On je uzdrmao njezin
svijet i to na pravi način, zato što se odjednom pojavio
muškarac za kojim je bila potpuno luda, a on je, isto
tako, bio lud za njom. Nijedno od njih nije htjelo
djecu i ona sije dopustila povjerovati da će ostati s
njim do kraja života. Zato je Helena, prije dvije
godine, kad su jedne nedjelje ujutro sjedili u krevetu,
pijući kavu, okruženi novinama i masnim mrvicama
kroasana, a Robert odložio šalicu s kavom i kazao:
Moram ti nešto reći, odložila kavu i pomislila: To je to,
sad će me zaprositi.
Predomislio sam se - kazao joj je Robert. - Želim
obitelj.
 Da joj je rekao daju je prevario, to joj ne bi bio
takav udarac. Bilo bi to nešto što bi mogli riješiti.
Prijeći preko toga.
Ali imati djecu... dakle, ili ih želiš, ili ne želiš.
Ona ih u svakom slučaju nije željela.
Prekid je bio bolan. Još su bili zaljubljeni i željeli
su jedno drugo. Samo više nisu željeli istu
budućnost. Helena se bacila na posao, druženja i u
krevete drugih muškaraca.
Potom je prije godinu dana odgovorila na
telefonski poziv kojeg se bojala. Robert je nekoga
upoznao. Zaručili su se. Njegova zaručnica bila je
trudna. - Ja sam htio biti taj koji će ti to reći. Oprosti,
znam da ti je teško.
Maggie je sjela na krevet pokraj Helene i primila
je za ruku.
Helena je rekla: - Vidjela sam Robertovu sliku s
njegovom kćeri. Savršena je. Ima njegov nos. Njegovu
boju, smiješno vlasište u obliku slova V. Jao, bože,
činilo mi se da gledam kako je moglo izgledati naše
dijete.
Maggie joj je čvrsto stisnula ruku.
Oduvijek sam znala da će biti izvrstan otac, i
uopće ne sumnjam daje, samo ne našem djetetu. –
Izvukla je ruku iz Maggiene i otišla do prozora.
Razmaknula je zavjese prema mračnoj noći. U odrazu
vidjela je Maggieno zabrinuto lice. Otvorila je prozor
pustivši unutra nalet hladnoga planinskoga zraka.
 Vrijeme kad je stiglo Robertovo dijete... - počela je
Maggie - bilo je jako blizu onome kad si izgubila
mamu.
Helena kimne. Njezina majka umrla je prije deset
mjeseci i taj ju je gubitak gotovo uništio. Čovjek ne
zna koliko nekoga voli sve dok ne shvati da ga više
nikada neće vidjeti. Da mora živjeti u svijetu u kojem
te osobe više nema. Konačnost toga, neizmjerna bol,
sve to bilo je previše. Nije to mogla popraviti. Niti
promijeniti. Niti se pogađati. Niti imati nadzor nad
time. To se jednostavno dogodilo i ona je bila
bespomoćna. Bolje bila tako jaka da nije znala hoće
li preživjeti. Koje dane ulovila bi se kako luta ulicama
Bristola osvrćući se, pitajući se: Koliko vas je izgubilo
nekoga koga ste voljeli, kako se još držite na nogama?
Kazala je Maggie: - Kad je mama umirala, samo
sam je mogla držati za ruku. Na to se svede život u
tim posljednjim trenucima, na odluku da ćeš tu
osobu držati za ruku. Ništa nisam mogla učiniti da
mama ostane živa. Nisam joj mogla odagnati bol. No
mogla sam je držati za ruku. To sam mogla. Ja sam
njezina kći, Maggie, i bila sam s njom držeći je za
ruku kad je otišla. - Udahnula je. - Kad ja budem
umirala, želim da me netko drži za ruku.
U odrazu je vidjela da se Maggie grize za usnicu.
Da se rasplakala, igra bi bila gotova. Helena bi se
otvorila i sam bog zna što bi sve izgovorila. - Vrijeme?
- izderala se skočivši na noge s rukama na bokovima.
Maggie je skočila. Pogledala na mobitel. - Pedeset
i osam sekundi.
 Želudac joj se zgrčio. Pogledala je prema otvorenoj
kupaonici. Njezina budućnost bila je zapisana na
trakici. Znojila se. Pod rukom su joj se stvorile vlažne
mrlje. Prešla je na drugi kraj sobe, ponovo počela
koračati.
- Možda to nema nikakve veze s Robertom ili s
gubitkom mame - kazala je Helena. - Možda je na
mojem biološkom satu odzvonila ponoć koji je
mojemu mozgu poslao suludu hormonsku poruku:
Kreni, razmnožavaj se!
Gurnula je ruke u kosu. - Kakvo sranje. Ja sam
usrana. Ovo je, - rekla je pokazujući prema kupaonici
- ovo je sranje!
- Četrdeset i pet sekundi - izvijesti je Maggie.
Smučilo joj se u želucu. Obrisala je dlanove o
bedra. Maggie je pitala: - S kim si spavala?
- S kim nisam? Uredno sam obilazila pristojne
dijelove Bristola. - Prihvaćala je prljave pozive
muškaraca sa stranica za upoznavanje i spavala s
muškarcima koje je upoznala po raznim lokalima.
Svaki tjedan bio je netko. U prošlosti dovoljno puta
prolazila je kroz razbludna razdoblja, a dovoljno puta
sjela je ha stolac kod psihijatra da zna da je
zaokupljena pitanjem vlastite vrijednosti i da joj je
potrebno biti željena, voljena. Bože, kako je sve to
jadno i predvidivo. - Upravo sam se poševila s onim
tipom, Austinom, u zahodu planinarskog doma jer
sam tako uspjela na trideset sekundi naći predah od
svojih vlastitih misli. Primjer zdravog ponašanja, nije
li?
- Jao, dra...
 - Vrijeme?
Maggie pogleda na sat. - Dvadeset sekundi.
Preplavi je vreli val straha. - Ne mogu to pogledati.
Ti mi reci.
- Dobro.
Kad je Maggie ušla u kupaonicu, zastala je leđima
okrenuta Heleni. - Što bi htjela da test pokaže? Da si
trudna ili da nisi trudna?
- Ja... ja... - prestala je hodati.
Pomislila je na majčinu ruku, hladnu i mirnu u
svojoj kad je posljednji dah napustio njezino tijelo.
Pomislila je na Roberta s djetetom u nosiljci na
prsima, blistava pogleda od sreće i ponosa. Pomislila
je na svoj prekrasan stan čiji su zidovi, osim skupe
rasvjete i umjetničkih slika, bili goli, dok su stanovi
njezinih prijatelja bili prepuni fotografija i zgužvanih
crteža njihove djece. Želi li to?
Međutim, nije baš voljela djecu. Osim Phoebe.
Helena ne može imati dijete. Presebična je. Previše
okupirana poslom. Ne bi joj bilo drago da nazaduje
na poslu. Za boga miloga, nema čak ni partnera!
Njezin stan uopće nije pogodan za podizanje djeteta.
A vino... voljela je vino! Ne bi bila dobra majka.
Nikada nije željela djecu. Uvijek je to jasno davala do
znanja. Svi su to znali. To je bio dio nje. Tako je
doživljavala samu sebe.
Maggie spusti pogled na test za trudnoću. Heleni
se zgrčila utroba. Koža joj je bila bolno vrela. Njezina
budućnost ovisila je o ovom trenutku. Progutala je
slinu. - Reci mi.
PRVI DAN
 18

MAGGIE

Kroz prozor planinarskoga doma sjajilo je jutarnje

sunce.
Maggie i Helena stajale su rame uz rame,
gledajući Maggienu naprtnjaču, koja je ležala na
uskom krevetu. Bila je ogromna. Pretrpana. Teška za
nositi.
S rukama na bokovima, Helena reče: - Jedva se
može dignuti. Kako namjeravaš s njom planinariti? -
Helena je bila odjevena u crne, uske planinarske
hlače, crvene vunene sokne koje su pristajale uz
njezin ruž i majicu s dugim rukavima koja je upijala
vlagu. Nekako joj je uspjelo da njezina planinarska
odjeća izgleda moderno.
- Pročitala sam Divljinu. Mislila sam da će biti
žuljeva i znoja, ali na kraju, pobijeđene su sve
nevolje.
- Cheryl Strayed dva je mjeseca sama hodala po
pustinji i planinskom snijegu. Mi idemo na četiri
dana. Moraš izvaditi pet kila prije nego što izađemo
iz ove sobe.
Helena je imala pravo. U većini stvari imala je
pravo. Iako se nikada nije popela na planinu, niti je
spavala u šatoru, istraživala je, postavljala pametna
pitanja, razgovarala s pravim ljudima, kupila pravu
opremu. Vraški je odradila posao pripreme.
 Maggie je počela vaditi stvari iz naprtnjače. - Ti si
mi dala pola tih stvari. - Paketi su neprestano stizali
na njezinu adresu, Helena joj je govorila da je
zabunom naručila po dva komada od svega.
Dvije vreće za spavanje? Stvarno? Obje su znale
da joj je Helena poslala te stvari zato što je znala da
Maggie nema viška novca kako bi se opremila za taj
put.
- Da, pola korisnih - odgovorila je Helena
podigavši ružičasti dalekozor. - Baviš se
promatranjem ptica?
- Što ako moramo nešto pogledati u daljini?
- Na primjer?
- Na znam. Stazu? Najbolji put?
- Slijedimo stazu. Imamo kartu. Liz ima kompas.
– Prinijela je dalekozor licu, zaškiljila. - Je li to
Phoebino?
- Možda... - prizna Maggie. Loše je pakirala.
Sigurnije se osjećala kad je uz sebe imala osobne
stvari. Bila je jedna od onih koji uvijek nose veliku
torbu, a da je rijetko kad znala što sve ima u njoj.
Nije vjerovala ljudima koji su okolo hodali s malim,
praktičnim torbicama. Prevelika učinkovitost.
Previše donošenja ispravnih odluka. Voljela je kad ju
je netko pitao: Imate li možda kremu za ruke?, a onda
je malo pokopala po torbi i na kraju izvadila tubicu
nečega što nije vidjela dvanaest mjeseci. - Da, imam.
- Usredotoči se.
Je li ona sad pomislila na to, ili je to rekla Helena?
Maggie je tako često provodila ono što je Helena rekla
da joj je bilo teško reći. Suočena s teškom odlukom,
pitala bi se Što bi Helena učinila?, ali sad kad je
stajala pokraj Helene, bilo joj je teško odlučiti je li se
sad javila stvarna ili zamišljena Helena.
- Možda ovo može proći? - rekla je Maggie
pokazavši kutijicu flastera s likom Pepe Praščić.
Helena ih je prezrivo pogledala. - Točno. - Tada je
s kreveta uzela pribor za šivanje. - Što namjeravaš
raditi s tim?
Maggie podigne ramena. - Možda nešto pokrpati?
Helena je bacila pribor na stranu. - Dalje. Treba
ti knjiga?
- Volim čitati prije spavanja.
- Ja također, ali Shantaram7 ima 930 stranica, a
čini se da ti je ostalo još samo pedeset. U svakom
slučaju, Lin se ne uspijeva riješiti navike da uzima
heroin i završava u jednoj jazbini podzemlja gdje se
puši opijum. Kraj.
Maggie se uhvati za grudi. - Sad si mi pokvarila
užitak!
Zajedno su pregledavale i vadile stvari otkinuvši
vrh četkice za zube od bambusa, skinule ambalažu s
kuhala, maknule vlažne maramice i rezervne majice.
Smjela je ostaviti dva para čarapa. Pidžamu ne. Tri
para gaća. Rezervnu prostirku. To je bilo okrutno, ali
Helena je bila usredotočena i zaposlena, a kad je
Helena bila zaposlena, bila je sretna.
Prošlu večer, kad je Maggie htjela razgovarati o
rezultatu testa za trudnoću, Helena ju je prekinula. -
Nema više pitanje. Nema više značajnih pogleda.

7 Shantaram, roman Gregoryja Davida Robertsona objavljen 2003. godine

Nisam raspoložena za razgovor. Imala si svoje tri
minute za pitanja.
Ali Helena... - pokušala je.
Nema ali. Gotove smo. Moramo prijeći planinski
lanac. Na to se moramo usredotočiti. - Razgovor je
završio.
Sad je Maggie počela postrance pogledavati
Helenu pitajući se kako se osjeća, pitajući se zašto je
odjednom prestala koristiti kontracepciju, pitajući
se...
Evo - rekla je Helena prekinuvši joj misli kad joj
je dodala naprtnjaču. - Pokušaj sada.
Maggie je digla naprtnjaču na leđa. Bila je teška,
glomazna i dalje joj je opterećivala kičmu, ali vedro
se nasmijala kad je rekla: - Uopće nemam osjećaj da
nešto nosim. - Provukle su se kroz ulazna vrata
planinarskoga doma.
Tu ste. – rekla je Liz nasmiješivši se kratko. Na
vrpci oko vrata visjela joj je karta u prozirnom omotu.
Kosa joj je bila svezana u uredni konjski rep, a na
vezicama planinarskih cipela imala je dvostruki čvor.
- Ja se u naše ime upisujem u knjigu planinarenja -
kazala je povlačeći olovkom po knjizi, upisujući
njihova imena.
Liz Wallace
Joni Gold
Helena Hall
Maggie Padden
Kod rubrike Očekivani datum povratka, Liz je
zastala, olovka je na trenutak ostala u zraku.
Provjerila je datum na ručnom satu, a onda upisala
onaj četiri dana od današnjeg.
- Jesi li pogledala vrijeme? - pitala je Helena.
- Izgleda miješano. Vjerojatno će biti svega
pomalo. No jutros je prekrasno – kazala je Liz
pogledavši prema otvorenim vratima.
- Misliš li da će biti kiše? - pitala je Maggie.
Planinarenje po kiši bilo bi grozno.
- Četiri godišnja doba u jednome danu. Tako kažu
- veselo odgovori Liz.
Vani, nebo je bilo plavo plavcato. Planine su se
oštro uzdizale obasjane jutarnjim suncem. Lagani
povjetarac dizao se s kopna, donoseći miris trave i
nečega lagano zemljanoga.
Joni je u sjeni sjedila na svojoj naprtnjači,
povijenih ramena, s naočalama na nosu. Tamna joj
je kosa bila dignuta navrh glave, vrpca boje meda
držala je slobodne pramenove dalje od lica. Bila je u
kratkim hlačama i istoj odrezanoj majici kao sinoć.
Zbog blijede boje njezine kože i povijenih ramena,
Maggie se pitala je li uopće došla do kreveta.
- Kako se osjećaš?- pitala je Maggie, skinuvši
naprtnjaču s leđa.
- Kao da sam kopala.
Helena je odmjeravala Joninu naprtnjaču. -
Izgleda lagana. Imaš sve što treba?
- Putem sam stala u trgovini planinarskom
opremom. Molila sam klinca za pultom da mi složi
sve što mi treba da preživim četiri dana.
Pretpostavljam da ćemo vidjeti kako je to izveo.
 - Idem pokušati nazvati Aidana - kazala je Maggie
izvukavši mobitel iz džepa i odmaknuvši se od
ostalih. Otišla je malo prema jezeru sve dok joj se nije
pojavila crtica da ima signal, onda je nazvala. Držala
je mobitel na uhu, hodajući, dok je čekala da joj se
javi. Nije mogla dočekati da čuje Phoebin glas, da joj
kaže da je voli, da čuje je li spavala cijelu noć, da čuje
treba li se vratiti kući.
Promatrala je kako se njišu vezice na njezinim
planinarskim cipelama, dok je slušala kako zvoni.
Čekala je cijelu minutu. Pa još jednu.
Utroba joj se stisnula od razočarenja što se Aidan
nije javio. Suze su je zapekle na donjim kapcima dok
mu je tipkala poruku namijenjenu Phoebe, puneći
zaslon sličicama srca. NEDOSTAJEŠ MI! USKORO
ĆU BITI DOMA!
- Ne možeš ga dobiti? - pitala je Joni kad se
Maggie dovukla natrag do nje.
Zakimala je glavom. - Što ako Phoebe pomisli da
sam je zaboravila?
- Ona je najvoljenije dijete na svijetu. Zamisli
samo kako će biti ponosna kad se vratiš i kažeš joj
da si se popela na planinu?
Maggie stisne usta, kimajući. Joni ima pravo.
Popeti se na tu vražju planinu. Samo to je važno. Kad
jednom dođu na drugu stranu, bit će na putu kući,
natrag k Phoebe.
- Prije nego što krenemo, moramo napraviti jednu
skupnu fotografiju - izjavila je Liz kad je izašla iz
planinarskoga doma. - Stanimo ovdje na početku
staze.
 Sve su poslušale, stavivši naprtnjače na leđa i
otišavši do obale jezera gdje je na drvenoj ploči stajao
natpis da je to početak staze. Svelle Trail.
Nagurale su se jedna uz drugu. Maggie je rukom
pokušala obujmiti Helenu oko struka, ali naprtnjače
su bile prevelike pa su se sve četiri primile za ruke.
Dok je Liz namještala mobitel, tražeći od svih da
se još malo stisnu, Maggie je postala svjesna da ih
netko promatra.
Erik je stajao malo dalje na stazi, ispijena lica,
mračna pogleda. Na leđima je nosio tešku
naprtnjaču. Zurio je u nju, na licu mu se vidjelo da
mu je teško. Pogled mu je bio strašno odsutan.
Utrobom joj se proširi osjećaj nelagode.
- Mags! Osmijeh! - uputi je Liz.
Vratila je pogled natrag na zaslon ispunjen
Heleninim crvenim usnama, Lizinim vedrim
osmijehom, Joninim očima skrivenim iza sunčanih
naočala.
Okidač je stisnut. Slika njih četiriju na trenutak
se zamrznula, Maggien izraz lica bio je kolebljiv,
nesiguran.
Kad su je prijateljice pustile, okrenula se.
Ugledala je stražnji dio Erikove naprtnjače, koračanje
njegovih osunčanih nogu u izlizanim planinarskim
cipelama. Gledala je, uznemirena, kako nestaje
stazom kojom su one upravo trebale krenuti.
 POTRAGA

Leif je naslonjen na otvorena vrata. Bio je četvrti dan

od zabave povodom kraja sezone i gostiju u domu bilo
je na kapaljku. Ozbiljni penjači nahrupit će na toplija
mjesta i zimu ispratiti u Grčkoj ili Španjolskoj, dok
skijaši neće doći prije prvoga ozbiljnoga snijega. Izvan
sezone Leifu je planinarski dom neobičan, nedostaje
mu žamor i priljev novopridošlica.
Nebo više nije bilo plavo kao prije nekoliko dana.
Sada je puhao jak vjetar, jezero je zapljuskivalo
stijene. Planine su progutali tamni oblaci. Danas će
na Blâfjellu biti slaba vidljivost.
Na planini jesen dolazi brzo, pomisli, primijetivši
da je lišće već počelo padati. Kao djeca, u ovo doba
godine on i Erik su prije škole švrljali po visokoj,
smeđoj travi, a slatkasti miris nastao obrtanjem lišća
ispunjavao je zrak. Njihova majka poslala bi ih
pobrati posljednje divlje borovnice, spremna
pripremiti marmeladu koja će im pomoći prebroditi
zimu. Vratili bi se, s plavim mrljama na prstima,
blatnim čizmama, a između njih njihala se vreća
voća.
Pamtio je slatki, medeni miris marmelade koja je
kipjela na štednjaku u kuhinji doma, debele, izvezene
tkanine majčine suknje, dolazak oca koji je na koži
sa sobom donio miris čistoga zraka. Činilo mu se da
je to bilo jako davno... prije nego što je umro njihov
otac, prije nego što je majčina multipla skleroza
stvarno uzela maha, prije nego što je Erik otišao.
Prelazi rukom po dovratku, podsjećajući se: Još
uvijek imamo planinarski dom.
Mnogi ljudi njegove dobi odselili su. Otišli u Oslo
ili Bergen. Prezimiti gdje je toplije. Svakome tko pita
kaže da voli ovo mjesto, to je dom, i to je istina.
Međutim, u posljednje vrijeme ulovio se kako mašta
o odlasku, o toj neusporedivoj slobodi da počne
iznova negdje drugdje.
S Erikom na pameti, odmiče se od vrata i vraća se
na recepciju. Povukavši k sebi planinarsku knjigu,
pogledom putuje po kratkom popisu planinara na
stazi Svelle.
Evo ga. Erikovo ime napisano lošim, ružnim
rukopisom. Iznenađenje što se uopće upisao. Leifu bi
bilo draže da nije otišao, ali što je mogao učiniti?
Odjuriti za njim? Reći: Nemoj ići?
Diže pogled, gleda kroz otvorena vrata, proučava
zelene padine najbliže planine. Staza Svelle ide kroz
doline i šume kako bi se došlo do udaljenoga
obalnoga pojasa, prije početka strmoga uspona preko
planinskog grebena na Blåfjell, a onda se vraća do
planinarskog doma. Većini planinara, za prijeći ovaj
put, treba četiri dana.
Uobičajeno, posljednje jutro voljeli su krenuti čim
ranije kako bi do doma stigli u vrijeme ručka. Pogleda
na sat. Podne.
Cijelo jutro imao je čudan osjećaj, kao da mu se
grči utroba, kao da je na vrhu vlaka smrti, napet je,
spreman za padanje.
 Zglobovi na prstima miču mu se naprijed- natrag
ispod brade. Leif poznaje ove planine bolje od većine
ljudi. Zna kad se mijenja vrijeme. Zna kako se može
navući magla i progutati sve što je poznato. Zna kako
varljive sjene na planini mogu biti izazovne i za
najiskusnije vodiče. Zna da strah može biti koban.
Pogled mu putuje niskim podnožjima brda. Za sve
planinare koji su išli stazom Svelle i popeli se na
Blåfjell, ovo je jedini put natrag do doma.
Gleda i dalje osjećajući kako mu srce sve brže
kuca.
Staza je potpuno prazna.
 19

LIZ

Liz je koračala dolinom, sunce joj je tuklo u lice,

dugačka trava doticala joj je noge. Zrak je mirisao po
ozonu i borovini.
Nasmiješila se, ovdje su, njih četiri, planinare pod
širokim, plavim norveškim nebom, sa šatorima na
leđima! Osjećala se snažno i spremno, planinarske
cipele bile su čvrste na ravnom sipkom tlu.
Patrik se uvijek šalio da je Liz zapravo visoka
osoba zarobljena u niskom tijelu. Blizanci su se
uvijek žalili da prebrzo hoda, ali voljela je brzo hodati,
osjećati kako joj se bilo ubrzava. Već su prošle jezero
i počele su ići uzbrdo, gdje su se zaustavile ručati,
naslonivši se na svoje naprtnjače dok su jele sendviče
pripremljene za njih u kuhinji planinarskoga doma.
Sad su uživale u posljednjim dijelovima ravnoga
terena jer su prošle dno doline. Velike valovite zelene
površine protezale su se dokle im je pogled sezao,
livade su prelazile u drvećem obrubljene brežuljke,
uspinjući se prema planini. Vjetar je bio slab, sunce
žarko i blistavo.
Stala je pogledavši otraga. One su bile malo iza
nje, zvuk njihovoga glasa miješao se s udaljenim
zveckanjem ovčjih zvona. Maggie je bila na začelju,
pognutih leđa pod težinom svoje naprtnjače. Liz je
nedavno pročitala jedan članak o obeshrabrujućem
učinku koje je imalo hodanje na začelju skupine pa
je rekla samoj sebi da se mora pobrinuti da Maggie
preuzme vodstvo.
Pred njima, srušeni balvan ležao je uz stazu. Stala
je ondje pruživši ostalima priliku da je stignu.
Skinula je naprtnjaču s leđa i uzela bočicu s vodom
upijajući pogled. Staza je presijecala poljoprivredno
zemljište. U daljini se nalazio tradicionalni štagalj
načinjen od crvenih dasaka. Pred njim je stajao
traktor, ogromne valjkaste bale sijena bile su
umotane u plastičnu foliju. Pokraj štaglja nalazila se
mala kuća, iz dimnjaka se dimilo. Pitala se kako je
živjeti na tako udaljenom mjestu. Izgledalo je lijepo
kad je dan bio ovako sunčan kao danas, ali što je zimi
kad polja prekrije snijeg i put do nje i od nje nije
prohodan?
Liz na stražnjoj strani vrata osjeti bockanje, imala
je osjećaj da je netko promatra.
Okrene se.
Podeblja žena u tamnim hlačama stajala je uz rub
polja, podlakticama naslonjena na stup ograde.
Izgledala je deset godina starija od Liz, koža joj je bila
potamnjela od sunca i oronula.
- God morgen!8 – doviknula je Liz.
- Planinarite stazom Svelle? - pitalaje na
savršenom engleskome, topla pogleda.
- Da, točno.
Stisnula je usta, onda se okrenula i pogledala
prema zapadu u smjeru obale. - Jeste li provjerili
vrijeme?

8 God morgen (norv.) - Dobro jutro

 - Da. - Danas ujutro pogledala je tri vremenske
prognoze, sve dok nije naišla na onu čija joj se
prognoza svidjela. Prve dvije za sutra navečer
najavljivale su sijevanje i grmljavinu. Treća nije.
- Dolazi niski tlak. Sutra će biti nevrijeme.
Liz digne pogled prema vedrom, čistom, plavom
nebu. - Imamo vodootporne jakne.
Žena se lagano nasmiješila, no glas joj je bio čvrst
kad je rekla: - Bolje pričekajte da prođe, Ja?
Nisu mogle čekati. Morale su se držati plana. Ili
danas kreću, ili uopće neće ići. Uvažavala je ženin
savjet, ipak je ovo njezino područje, ne Lizino, ali ne
mogu odustati od cijelog izleta samo na temelju
mišljenja jedne osobe. Ako počne nevrijeme, sklonit
će se. Riješit će to. Pogledala je preko ramena i,
ugledavši Joni, osjeti da je zbog grižnje savjesti
pocrvenjela po vratu.
- Recite prijateljicama da se vrate- kazala je žena
tiho, ozbiljno. Tada se maknula od ograde i otišla
poljem.
Jednostavno nije dolazilo u obzir da se okrenu i
vrate. Liz je ovo bilo potrebno. Zamislila je povratak
kući u nesigurnost svega što ju je čekalo podbaci li u
ovome. Ne. Neće dopustiti da se to dogodi.
Liz pogleda svoje prijateljice. Jonije pjevala,
prstima dodirujući visoku travu. Maggieni obrazi bili
su rumeni od sunca. Helen je hodala uspravno, nije
imala mobitel na uhu. Sve su to trebale baš kao i Liz.
Neće donositi odluke zasnovane na strahu.
Kad su došle do nje, Joni upita. - Što je žena
rekla?
 Liz je samo trenutak oklijevala.- da je dan lijep za
planinarenje.
 20

HELENA

Helena je bila svjesna jakog, neugodnog trljanja

peta o stijenke planinarskih cipela. Nije htjela ni
pomisliti na tu riječ, ipak, bila je tu, neprestano joj
se pojavljivala u glavi - žuljevi.
Jao, bože, bit će među tim planinarima. Onima
koji se stalno nešto žale. Stvarno, koliko
razumijevanja čovjek može imati za tuđe žuljeve?
Planinarske cipele kupila je prije više od mjesec
dana i stvarno je mislila razgaziti ih. Postavljalo se
pitanje, gdje? Teško da ih je mogla obuti i otići u svoj
ured u Bristolu u sakou i planinarskim cipelama.
Obuvala ih je samo navečer u svom stanu, što je
doslovce značilo da ih je pokušavala razgaziti
hodajući do svog hladnjaka po vino.
Očajnički je htjela šutnuti ih od sebe, svući znojne
čarape i razgibati nožne prste. Zamišljala je sebe
zavaljenu u udoban naslonjač, nogu oslobođenih tih
okova. No, naravno, ovdje neće biti udobnih
naslonjača. Samo kampiranje u divljini, Liz je to tako
zvala. To se činilo tako uzbudljivo dok su za večerom
razgovarale o tome u restoranu u kojem su
posluživali čips od palente i brancina s ružmarinom.
Nikada nije razumjela po čemu je kampiranje tako
privlačno, plaćaš da bi spavao u šatoru pokraj obitelji
s cmizdravom djecom koja se bude u ranu zoru. Ako
ništa drugo, kampiranje u divljini imalo je u sebi
nešto pustolovno i posebno, boravak na slikovitom i
osamljenom mjestu. Tako je mislila. No sad kad su
se našle usred ničega, razmišljala je o kampu sa
izletničkim stolovima i klupama, zahodu s tekućom
vodom, a i tuš na kovanice mogao bi se tome
pridodati.
Nastavila je hodati jer takav je bio dogovor.
Stavljaj nogu pred nogu i hodaj.
To je bilo tako lako.
To je bilo tako teško.
Kad bi se mogla usredotočiti na ritam svojih
koraka, tada bi joj bilo lakše ne obazirati se na
žuljanje planinarskih cipela i napetost u leđima.
Međutim, još je bilo teže ne obazirati se na svoje
misli. Neprestano su se vraćale na ružičasti križić na
testu za trudnoću. Sjetila se polaganog treptanja
Maggienih očiju kad je test okrenula prema Heleni
rekavši: - Trudna si. - To joj se činilo nestvarno.
Smiješna činjenica.
Helena Hali je trudna.
Ta rečenica spadala je u život neke druge osobe.
Ne njezin. Njezin život sastojao se od drugih rečenica.
Helena Hali voli koktele.
Helena Hali voli odmor u gradu.
Helena Hali ne voli tuđu djecu.
A vidi je sad. Trudna. U Norveškoj. U
planinarskim cipelama.
Helena Hali ima dijete u trbuhu. Helena Hali
nikada nije promijenila pelenu.
 Helena Hali nema majku koju bi pitala: Što da
radim?
Helena Hali prestala je hodati.
Helena Hali shvaća da joj suze teku iz očiju.
Na podlaktici osjeti toplu ruku. Maggie je bila kraj
nje, lica naborana od brige. - Stoje?
- Upravo sam doživjela mali živčani slom.
Slobodno me zaobiđi.
- Daj. Skini to sa sebe - rekla je Maggie otkopčavši
prednju naramenicu Helenine naprtnjače, pomogavši
joj da je skine.
- Znaš da je nikada neću ponovo staviti na leđa.
Maggie skine svoju naprtnjaču, a onda stane pred
Helenu i zagrli je, prislonivši svoje lijepo, mekano
tijelo, koje je mirisalo po svježem zraku uz natruhu
hidratantne kreme od marelica, uz Helenino.
Zakopala je lice u gustu, crvenkastosmeđu,
valovitu Maggienu kosu. Otkako je umrla njezina
majka, morala se priviknuti na plakanje i prihvaćanje
zagrljaja. Počela ih je voljeti. Učinilo joj se da su
pogađali ispušni ventil, dopuštajući njezinim suzama
da poteku.
- Sve će biti u redu. Sve će biti u redu - tješila ju
je Maggie.
Kad se Helena konačno smirila, obrisala je lice,
potom je gurnula ruku u naprtnjaču i izvadila zlatnu
kutijicu s ružem. Pobožno je skinula poklopac i
udahnula, ruže s natruhom vanilije.
Helena i njezina majka uvijek su stavljale ruž. Bilo
je to njihovo oružje. Evo me, svijete. Da te vidim! Čak
i u posljednjim tjednima majčina života, kad su joj
mišići propali i kad joj je disanje postalo otežano, i
dalje je stavljala ruž. Kad je bila toliko bolesna da to
nije mogla učiniti sama, Helena je to učinila umjesto
nje. Ruž nije ništa popravio, ali bio je to način da
zadrži svoje ja, kad joj je već bolest oduzela sve drugo.
Sad je Helena nanijela boju na svoje pune usne. -
Evo je natrag - cerekala se Maggie.
- Osvrneš li se ikada na svoj život i pomisliš: Nije
to život kakav bih trebala voditi?
Maggie je pogleda. - Ja sam rastavljena
samohrana majka u unajmljenom stanu s određenim
olakšicama. Mislila sam da ću postati umjetnica, s
hrpom djece, da ću živjeti u ogromnoj kući na selu sa
suprugom koji će me obožavati i s ateljeom u
dvorištu.
Helena se nasmijala. - No meni se sviđa tvoj život!
Ti si ga zagorčavaš!
Maggie odmahne glavom, iako se smiješila.
- Znaš zašto sam otišla na ovaj put? - pitala je
Helena.
- Zato što si se bojala Liz reći ne?
- Došla sam zbog mame.
Maggie nagne glavu na jednu stranu.
- Na samome kraju, znaš što mi je rekla? Da žali
što nije vidjela više svijeta. Dovraga, Mags, tako je
puno radila. Dva posla. Nikada nije htjela ići bez
mene. Znaš kako je teško kad sam odgajaš dijete, a
mama je to činila s veseljem. - Njezina majka bila je
danju pomoćnica u nastavi, a vikendom je odrađivala
noćnu smjenu u domu za starije kako bi dodatno
zaradila.
- Baš kad je namjeravala otići u mirovinu, evo ga
na, dobila je rak. Život je sranje, nije li? Znaš da sam
je htjela odvesti u Barcelonu? Pregledavale smo
turističke prospekte, planirale što ćemo sve posjetiti.
Samo sam čekala rupu u poslu... - U očima su joj se
pojavile suze. - Nikada nemoj odugovlačiti, Mags. -
Spustila je glavu, val boli čekao je da se utopi u
njemu. Maggie se nije žurila razbiti tišinu.
Helena je stisnula usta. Osjetila je okus svojega
divnoga ruža. Digla je pogled. Kakav prizor, zeleni
sag, koji se protezao sve do zapanjujućeg pogleda na
planine, podsjetivši je da je život također lijep.
Udahnula je okrenuvši se prema Maggie. - Mama
me je zamolila da prospem njezin pepeo „negdje u
dalekom prostranstvu“. '
Dirnuta, Maggie sklopi oči. - Donijela si njezin
pepeo?
Pogledala je naprtnjaču. - Dio. Sav je težio četiri
kile pa sam se morala odlučiti između toga i
dehidriranih jela. Donijela sam više rižota od gljiva.
Maggie se nasmijala.
Učinit ću to kad dođemo do obale.
Tamo je najljepše - kazala je Maggie blistavih
očiju. Htjela je reći još nešto, i Helena je osjetila da
će iskoristiti ovaj osjećajni trenutak da spomene
rezultat testa, no Liz im je počela davati znakove da
bi ih trebale sustići.
 Helena kimne glavom. - Ne možemo pustiti da nas
šefica čeka - rekla je Maggie, potom stavila
naprtnjaču na leđa.
Rame uz rame, nastavile su hodati.
 21

JONI

Joni je duboko udahnula, napunivši pluća svježini

zrakom s mirisom borovine. U ušima joj je odzvanjala
tišina. Visoka trava povijala se i lelujala na vjetru,
niže, zelene padine planine bile su okupane zlaćanim
suncem. Nije marila za težinu svoje naprtnjače, niti
za bubnjanje u glavi od sinoćnjeg mamurluka. Mislila
je samo na ovo: Gle gdje sam!
Trebala bi biti na tonskoj probi u velikoj dvorani
u Njemačkoj. Udisala bi ispušne plinove motora
autobusa s kojim su bili na turneji, ili ustajali znoj
putnika, ili lagani smrad aparata za pripremu suhog
leda. Bilo bi ondje ljudi koji bi pokušavali privući
njezinu pozornost, isprobavah bi se zvučnici, gitare i
bubnjevi, bežični mikrofoni koji se pričvršćuju za
odjeću, tople baterije oko njezinoga struka, slojevi
šminke koje treba nanijeti, trepavice za zalijepiti.
Nikada prije nije napustila turneju. Niti jedanput.
Čak ni onda kad je slomila gležanj pet sati prije
nastupa i kad su je toliko nakljukali lijekovima protiv
bolova i kokainom da su je kolege donijeli u kolicima
na pozornicu, a pjevala je sjedeći na izgužvanom
baršunu, slomljena gležnja podignuta na mali stolac,
dok su pod reflektorima blještali srebro i lak.
Predstava je uvijek išla dalje.
Do sada.
 Odstupila je. Otišla.
Krenula dalje.
I gle gdje je sada!
Osvrnula se uokolo, upijajući bogatu dolinu, gusti
šumski svod pred sobom, nazubljene vrhove planina
koji su se dizali u plavo nebo. Bilo je zapanjujuće, uz
toliko prostora, obzora i neba, bilo je nemoguće
odrediti udaljenosti.
Došla je do Liz koja je čekala rukama
zakvačenima za naramenice naprtnjače. Glavu je
okrenula prema planinama. - Ovo prostranstvo
doista jest nešto potpuno drugačije, nije li?
- Ovaj prostor, teško mi je pojmiti to - divila se
Joni. Bio je to drevni krajolik na koji je Jonino tijelo
odgovorilo drevnim instinktom, kao da se budi iz
dubokog sna bez snova. Bila je uzbuđena, potpuno
pribrana, kao da je ostatak života provela hodajući u
snu.
- Sinoć nismo uspjele pošteno porazgovarati-
rekla je Liz kad su uhvatile korak uz sunce koje im je
tuklo u lice. - Kako se osjećaš?
Joni se usredotočila na pritisak tvrde zemlje pod
planinarskim cipelama. Htjela je biti iskrena prema
Liz, ali kako da joj uopće počne objašnjavati? Lizin
život imao je smisao. Imala je muža, dvoje djece,
posao. Sve kvačice bile su joj u pravim kućicama.
Slava je suprotna razumu. To je zbrka. To je šum
izazvan drogom i alkoholom. To je vrtlog autobusa
kojima se putuje, hotela i prilagođavanja
vremenskim razlikama. To je žuti tisak u čijim si
raljama, u utorak te slave, a u srijedu ocrne. To je
nelagoda zbog neznanaca koji izvikuju tvoje ime. To
je neprekidno novinarsko proganjanje. To je
bezizlazni položaj.
Kad je u publici na svom koncertu u Dublinu
ugledala Liz i Patricka, zaključila je da su točne sve
priče koje je sama sebi ispričala o svom životu. Joni
je vjerovala, ili je htjela vjerovati, da je ona
neobuzdana, slobodna i sretna. Međutim, ondje, u
mnoštvu, zagrljeni, stajali su Liz i Patrick, urlajući i
izvikujući njezino ime, ozarenih lica, djecu su ostavili
na brizi obitelji, imaju dom u koji će se vratiti.
Što ako je to bila priča koju je Joni htjela?
Liz baci pogled u stranu očekujući odgovor. Bilo
je toliko toga što joj ne može reći. - Izgorjela sam -
počela je.
Liz blago kimne. - U Dublinu si me trebala, je li
tako? Oprosti. .. Imam osjećaj kao da smo došli na
nastup, iskoristili besplatne karte, potom se izgubili.
- Nemoj to činiti. Imala si migrenu. Nemoj se
ispričavati za stvari za koje nisi ti kriva. - Pogleda Liz
u njezinim lijepim planinarskim hlačama, s kosom
počešljanom u konjski rep, s tim dobrim, otvorenim
srcem. Jonije prestala hodati. - Uvijek si bila kraj
mene kad sam te trebala. - Sjetila se onog vremena
kad je Liz vozila na drugi kraj države kad je ona
prekinula s momkom s kojim se viđala u
Manchesteru, a nije imala novaca za povratak kući.
Ili kad je Liz došla usred noći kad joj je umrla baka i
nije odlazila dva tjedna. - Ti si moj dobri duh. Nadam
se da to znaš. Oduvijek si bila.
 Usred doline, one su se zagrlile. Lizin obraz uz
njezin, bio je topao i gladak. Osjetila je kako joj
naviru osjećaji, osjećaji koje nije htjela preispitivati.
Joni zazvoni mobitel u džepu.
- Ovdje imaš vezu? - pitala je Liz.
Joni ga izvadi iz džepa i pogleda zaslon. - Jednu
crticu. - Bila je to poruka od Kaija. Dok ju je čitala,
sva joj je krv nestala s lica.
- Stoje? - upita Liz.
Joni digne sunčane naočale navrh glave i zagleda
se u zaslon. Potom okrene mobitel prema Liz.
Poruka je glasila: Trebat ćeš odvjetnika.
Ispod nje bio je video. Pritisnula je play.
Liz je stala pokraj nje dok se video učitavao.
Odjednom je u kadru Joni ugledala sebe kako pjeva
na privremenoj pozornici, s posuđenom gitarom u
rukama i malom skupinom ljudi koja skače gore-
dolje.
- Jao ne..., ne... - rekla je odmahujući glavom.
Maggie i Helena su ih stigle. - Što to gledate? -
pitala je Helena skinuvši naprtnjaču s leđa, teško
dišući dok je zavirila u zaslon.
Joni reče: - Video na kojem sam ja dok sviram i
pjevam u planinarskom domu. - Sve su pogledale u
zaslon, ali slika se zamrznula.
- Ovime sam prekršila ugovor! Trebala sam biti na
bolovanju! Na temelju tvoje liječnice doznake, -
kazala je Liz - koja me opravdava. Znači, osigurana
sam. Svi koji imaju ulaznice dobivaju povrat novca.
Sastav je isto tako plaćen. Samo ne ako istu večer
nastupam negdje drugdje!
Video snimka ponovo se pokrenula. Tkogod je to
snimao također je plesao usmjerivši mobitel na
pozornicu. Joni se gledala, s ustima spuštenima
blizu mikrofona, prebirući prstima po gitari,
zaklopivši oči kad je odsvirala visoki ton. Potom se
kamera prebacila na mnoštvo, putujući po moru lica,
s rukama dignutima u zrak. Zaustavila se na Maggie
i Liz, koje su obavile ruke jedna oko druge zibajući
se, smijući se od uha do uha izravno u kameru,
pjevajući zajedno s njom. Potom je slika poskočila
kad se kamera okrenula, na slici se kratko pojavila
jedna ruka, prije nego što se zaustavila na Heleni.
Ona je napućila usne pa digla kažiprste i male prste
u znak Rock on!
Video je završio. Nastala je tišina.
- To je tvoj video? - isprekidanim glasom u
nevjerici je pitala Joni okrenuvši se Heleni.
- Nisam razmišljala. Oprosti! To sam samo stavila
na svoj Instagram. Imam otprilike deset pratitelja.
Joni je steglo u prsima. - Ti pratitelji to su
podijelili sa svojim pratiteljima i sad je posvuda'. Već
ima 300 000 pregleda! Žuti tisak će me razapeti!
- Dobro, oprosti! Nisam znala da je taj nastup
tajna.
- To nije bio nastup! - ispalila je Joni - Maggie me
je odvukla na pozornicu!
Maggie je ustuknula. - Jao, bože. Nisam mislila...
 - Nemaš se zbog čega ispričavati - rekla je Helena
ukočenih leđa. Joni je prepoznala boju Helenina
glasa, promjena na nešto oštrije, obrambeno. - Nisi
baš odvukla Joni.
- Što to znači? - upita Joni.
Helena je osjećala napetost u vratu. - Mogla si reći
ne.
- Očekivala si da ću stati za mikrofon i objasniti
da neću pjevati jer je to protuzakonito i nije u skladu
s odredbama osiguranja?
- Očekivala sam da ćeš doći na pozornicu jer to
voliš. Prostorija puna ljudi koji uzvikuju tvoje ime?
Koji te mole da nastupiš? Nemoj srati!
Joni se uzrujala. Remenje teške naprtnjače
urezalo joj se u ramena. Otkvačila je kopče pustivši
da naprtnjača padne na pod. Okrenula se od Helene,
primivši se za glavu.
Počeo ju je hvatati strah, cijelo tijelo joj je bridjelo.
- U govnima sam! Tužit će me zbog ovoga. Saznat će
da je liječnica koja mi je dala bolovanje moja
prijateljica. Liz je na tom videu!
Liz je problijedjela. - Jao, bože. Hoću li i ja upasti
u nevolje? Što ako u domu zdravlja saznaju za to?
Nisi ni bila na pregledu. Nisam ti smjela otvoriti
bolovanje dok sam na godišnjem! - kazala je kršeći
ruke. - Zbog ovoga bi mi mogli oduzeti licencu!
Helena odmahne glavom. - To se neće dogoditi. U
tvojim papirima piše da je Joni iscrpljena i pod
stresom, točno?
Liz kimne.
 - Onda će sve biti u redu. Ti si svoje napisala, ali
ne ovisi o tebi kako će Joni prihvatiti tvoj savjet.
Joni je malo povrijedila boja Helenina glasa, kao
da je ona klinka koja je izazvala nevolje. Bilo je isto
kao kad su bile tinejdžerice, držale su se zajedno
štiteći jedna drugu kadgod je Joni otišla predaleko.
Lizina besprijekorna karijera ne može biti ugrožena.
Maggie ne treba kriviti što ju je odvukla na pozornicu,
Helena ne može upasti u nevolje samo zato što je
objavila jedan video. Joni je ta, ona je kriva za sve.
Zločesta cura.
Pogledala je jednu za drugom. - Zajebale ste me.
Helena je zinula. - Nas okrivljuješ?
- Došla sam ovamo da budem sa svima vama. Da
se malo odmaknem od svojega zbrčkanoga života. Ne
da me se odvuče na pozornicu, a onda da završim na
društvenim mrežama da dobijete nekoliko lajkova od
ljudi koje uopće ne poznajete!
Zavladala je tišina.
Maggie se premještala s noge na nogu.
Lizin pogled bio je na njezinim planinarskim
cipelama.
- Tako ti gledaš na naše prijateljstvo? - pitala je
Helena smrtno ozbiljnim glasom. - Tjednima nismo
čule ništa o tebi na našoj WhatsApp grupi? Onda si
uletjela s osmijehom i šampanjcem. Ti si započela
Joni Gold Show. Posipala nas svojim šljokicama. Što
sad slijedi? Planinarit ćeš s nama nekoliko dana, a
onda ćeš se ponovo izgubiti na godinu- dvije? - Oštro
je zakimala glavom. - Nemoj od mene očekivati
pljesak, ni za tebe, ni za tvoje povremeno
prijateljstvo.
Joni se osjećala kao da je primila udarac u trbuh.
Pogledala je svaku svoju prijateljicu. Pogledi su im
bih okrenuti na drugu stranu.
- Osim toga, - kazala je Helena stavljajući
naprtnjaču - nisam objavila taj video da bih dobila
nekoliko lajkova od ljudi koje jedva poznajem. Učinila
sam to jer sam bila ponosna na tebe. Bila sam sretna
što si nastupila za nas. Zato sam ga objavila.
 22

LIZ

Liz je promatrala Helenu kako korača dnom doline

s naprtnjačom visoko dignutom na leđima.
Maggie se okrenula i bespomoćno pogledala Liz,
koja je samo raširila ruke. Potom je i ona stavila
naprtnjaču, kreveljeći se dok je pokušavala gurnuti
ruke u naramenice, i pošla za Helenom.
Joni je ponovo stavila sunčane naočale i krenula
u suprotnom smjeru, hodajući tako neko vrijeme, a
onda se bacila u duboku travu potpuno mlohava,
opuštena tijela i zagledala se u nebo.
Liz je bilo vruće u flisu, sukobljavanje bi kod nje
uvijek izazvalo znojenje. Povukla je patentni zatvarač
i bacila flis navrh naprtnjače.
Kao tinejdžerice, Helena i Joni često su se
sukobljavale. Obje su znale biti oštre i svojeglave,
brzo su planule i polako popuštale. Liz i Maggie bile
su posrednice pokušavajući izgladiti čvorove na
tkanini njihovoga prijateljstva.
Nekako se Liz i Joni nisu nikada svađale. Možda
zato što se nikada nisu postavljale jedna prema
drugoj. Oduvijek su bile potpuno različite, Liz sa
svojim učenjem, usredotočena, s odlučnim
stavovima, a Joni sa svojom glazbom i jurnjavom za
neobuzdanom slobodom. Poput magneta privlačile
su ih te suprotnosti.
 Gazila je kroz visoku travu, sunce ju je grijalo po
leđima. Naišla je na Joni koja je još uvijek ležala u
travi s prstima gurnutima uz korijen kose.
Liz pruži ruku prema njoj.
- Nisam spremna.
Uzdahnuvši, Liz se spusti pokraj nje polegnuvši
jedan dio visoke trave. Neko vrijeme ništa nije
govorila, puštajući Joni da prodiše. Iz iskustva s
pacijentima naučila je da je često stanka ključna.
Pregledala je travu tražeći krpelje pitajući se
prenose li norveški krpelji lajmsku bolest. Morat će
pogledati kad bude signala. Tada je digla pogled
promatrajući pticu grabljivicu kako kruži iznad
granice šume, njezina raširena krila tamna su
nasuprot blještavom suncu.
Napokon Joni progovara: - Helena uvijek traži
izgovor da se može iskaliti na meni. Ona uvijek misli
da nosim glavu u guzici. Jesi li vidjela kako me je
pogledala kad sam sinoć kupila pjenušac? Ona
uvijek strašno pazi na novac.
- Morala je puno raditi za sve što je stekla.
- Aja nisam? - pitala je Joni i sjela. - Naravno,
moja baka imala je kuću, ali nikada nismo plivali u
novcu.
Liz je to znala. Ona i Joni živjele su u istoj ulici, u
samostojećim kućama u ulici s drvoredom i mjestom
za dva automobila na prilaznom putu. Ništa
raskošno, ali bilo je dovoljno.
- Odrekla bih se kuće u trenu da imam ono što je
ona imala. Što ste svi imali. - Obitelj.
 Jonina majka, čileanska manekenka zaslužna za
Jonine velike, tamne oči i upečatljivu strukturu
kostiju, umrla je tjedan dana nakon što je rodila, od
infekcije uzrokovane dijelom posteljice koja nije
izašla iz tijela. Jonin otac, britanski fotograf, ostavio
je Joni baki na brigu kad je imala sedam godina.
Sad joj se javljao samo ako je trebao propusnicu
za bilo koji festival na kojemu je ona bila glavna.
Joni je skinula naočale i stisnula hrbat nosa.
Koža joj je izgledala blijedo i imala je tamne kolutove
ispod očiju. Tada je pogledala Liz, lice joj je bilo
zabrinuto. - Nadam se da te nisam uvalila u nevolje
zbog otvaranja bolovanja. Nisam te iskorištavala.
- Znam to - rekla je Liz i govorila je istinu. Joni je
povremeno znala biti nagla i malo sebična, ali nikada
nije bila podmukla. - Sve će biti dobro. Dom zdravlja
će stati iza mene.
- Nisam te smjela dovesti u taj položaj i nisam
trebala otići s turneje, ni iznevjeriti svoje kolege,
Kaija...
- Misliš da će stvarno poduzeti pravne korake?
Slegnula je ramenima: - Prekršila sam ugovor.
- Što je Kai rekao kad si sinoć razgovarala s njim?
Joni ju je blijedo gledala.
- Pokraj jezera. Razgovarala si s njim na mobitel?
- Ma, da. - Joni pogleda na drugu stranu. -
Pokušavao me nagovoriti da dođem odraditi turneju.
Liz kimne. - Kad se smiri, možda će se sve srediti.
Rekla si da je s njim gotovo?
 Kimnula je. - Loše djelujemo jedno na drugo.
Uzimamo previše kokaina. Previše svega. Ne vidim da
bi se toga ostavio. Ima jednu opaku crtu.
Jonin ljubavni život uvijek je bio jako buran.
Srljala je iz jedne veze u drugu. Imala je jednoga
španjolskoga plesača s kojim je kratko bila zaručena.
Onda jednoga vlasnika kluba na Ibizi s kojim je dvije
godine živjela. Pa australskog učitelja surfanja koji ju
je htio odvesti natrag na Bondi. I onda Kaija.
Liz reče: - Hrabro si postupila otišavši.
- Ali način na koji sam to učinila... Sve sam
zabrljala, dolazak ovamo, uvlačenje vas u nevolje.
Napravila sam toliko grešaka, Liz. Povrijedila toliko
ljudi. Kad bi znala... – Zašutjela je odmahujući
glavom. - Nisam trebala doći.
- Nemoj to govoriti! Zbog mene si došla na ovo
putovanje! Helena i Maggie razmišljale su o tome da
odustanu. Da nema tebe, provodila bih dane u
planinarskome domu i odlazila na lagane šetnje oko
jezera. Trebam te!
- Ti trebaš mene? - Joni se uspjela nasmijati. -
Liz, ti si najjača, najsposobnija osoba koju sam u
životu upoznala. Ti ne trebaš nikoga! - Sjena joj je
prešla preko očiju. - Osobito ne mene.
 23

HELENA

Zbog silne napetosti, Helena je jako stezala čeljust.

Pri svakom koraku pekle su je pete pune žuljeva,
naprtnjača joj je poskakivala na leđima.
Liz i Maggie nikada se nisu suprotstavile Joni.
Kao da je ona toliko posebna, toliko zlatna da ne
može podnijeti istinu.
Tada se sjetila kako se Jonino lice snuždilo kad je
spomenula ono o povremenom prijateljstvu. Ispod
žara bijesa, osjeti malu grižnju savjesti.
Koračala je dalje. Dolina je vodila u šumu gdje su
srebrne breze bile gusto zbijene, lagani vjetrić zibao
im je grane. Tlo je u šumi bilo puno prvog otpalog
lišća te jeseni.
- Pričekaj!
Helena se okrenula i vidjela Maggie koja je
pokušavala trčati pod težinom svoje naprtnjače.
Konačno ju je dostigla, zajapurena u licu, mokra
uz rub kose.
- Imaš dugačke korake! - rekla je zadihana.
- Hodanjem izbacujem bijes.
- Kako ti ide? - pitala je Maggie brišući čelo.
- Pitaj me na vrhu Blåfjella. Možda to do tada
usvojim za ubuduće. - Osvrnula se i vidjela da su se
Liz i Joni ponovo pojavile na stazi. - Pošto oklada da
će Liz braniti Joni?
Maggie nije ništa komentirala.
- Nije li to za poludjeti, Joni se pojavi,
nenajavljeno, a nismo je vidjele osamnaest mjeseci?
Ne zove. Ne javlja se. Mi druge tjednima se
pripremamo za ovo putovanje, kupujemo potrebnu
opremu, nabijamo kondiciju... - Maggie ju je malo
smeteno gledala.
- Dobro, recimo, ali dala si sve od sebe, nije li
tako? Joni, međutim, sve odluči u posljednji
trenutak! Onda naređuje nekakvom zanesenom
tinejdžeru u nekom bezveznom dućanu da joj izabere
opremu i samo tako evo je ovdje, pjeva u
planinarskom domu, tulumari cijelu noć. Onda se
diže, ujutro je na stazi, prstima prelazi po travi kao
da je pronašla blaženstvo. Kad bih ja toliko pocugala,
tulumarila do zore i zaspala našminkana, drugo jutro
izgledala bih kao maškara. Joni se, međutim, budi sa
savršenom crtom oko očiju, skupi kosu navrh glave,
stavi vrpcu na čelo i izgleda kao vražja rock zvijezda.
- Ona jest rock...
- Dobro! Bit je u tome, - rekla je, iako nije točno
znala u čemu je bit - bit je u tome da je Joni jučer
kupila svoje planinarske cipele i nije ih razgazila, ali
hoće li ona dobiti žuljeve? Naravno da neće!
Stojeći kraj nje, Maggie se trudila da se ne počne
smijati.
- Zašto imaš takvu facu?
Magge je raširila osmijeh. - Ono što tebe živcira
kod Joni njezina je... ležernost, to što se njoj živo
svira za planove, ona se uvali u sve situacije, ali to su
i razlozi zašto je voliš.
Čuvši to, Helena je na trenutak stala. Spasila se
od toga da mora priznati da Maggie, zapravo, ima
potpuno pravo jer ih je staza kroz uzak pojas drveća
dovela do obale rijeke.
- Jao - rekla je Maggie kad se drveće prorijedilo
otkrivši ledenoplavu rijeku između dviju visokih
travnatih obala. Površina joj je bila načičkana vodom
zaglađenim kamenjem.
- Ovo je sigurno mjesto na kojem moramo prijeći
- rekla je Helena primijetivši dva crvena znaka
nacrtana na suprotnim stranama rijeke.
Tri ravna kamena izgledala su kao da se na njih
može stati, ali trebat će im još desetak žele li na
drugu stranu doći suhih nogu.
- Čini se preduboko - kaže Maggie.
Helena je, međutim, već razmišljala o tome kakvo
će to biti olakšanje skinuti znojne čarape i umočiti
noge u hladnu vodu.
.

Kad je Liz stigla do obale, stavila je ruke na bokove i

rekla: - Ne možemo ovdje prijeći. – Provjerila je na
karti koja joj je visjela oko vrata. - Mislim da bismo
trebali nastaviti pješačiti, vidjeti ima li gore dalje
kakav uži dio.
Helena je osjećala kuckanje i pečenje u žuljevima.
Liz se nije ni znojila. Izgledala je utrenirano, svježe.
Kao i Joni, na njezinim petama, nesumnjivo, nije bilo
žuljeva. - Ja prelazim ovdje- ispalila je odvezujući
planinarske cipele.
Jonije stajala nekoliko koraka dalje ruku
prekriženih na prsima.
- Preopasno je - upozori je Liz. - U svakom slučaju,
očekuje se da kod prelaska preko rijeke, zbog boljeg
oslonca, ostaneš u planinarskim cipelama.
Helena zabaci glavu. - I što, da sljedeća četiri dana
hodam u mokrim cipelama? Pete su mi već kao kaša.
Ne vjerujem da će mokra kaša pomoći. - Bila je
nabrušena na Liz i činilo se da se ne može obuzdati.
Skidala je čarape pune krvavih mrlja, bolno
iskrivljena lica jer su se zalijepile za oštećenu kožu.
- Tvoja stopala! - uskliknula je Maggie trgnuvši se.
- Dobro su - rekla je Helena ni ne pogledavši ih.
Skinula je hlače, ugurala ih u naprtnjaču, a onda
vezicama zavezala cipele za naprtnjaču. Dignula je
naprtnjaču na leđa i krenula prema rijeci.
- Helena, nemoj - kazala je Liz.
Helena je polako prelazila preko prva tri kamena,
a onda je stopala spustila u ledenu vodu. Nalet
hladnoće naveo ju je da zastenje od užitka i bola. Pod
tabanima dno rijeke bilo je puno velikih, okruglih
kamenja obloženih algama. Zastala je na trenutak da
uhvati ravnotežu, uhvativši se nožnim prstima za
oblo kamenje. Težina naprtnjače prisilila ju je da se
malo nagne naprijed dok je oprezno napravila jedan
pa drugi korak.
Voda joj je ubrzo bila iznad koljena, a struja ju je
vukla iznenađujuće snažno. Bila je svjesna toga da je
sve tri promatraju. Nastavila je hodati došavši polako
do sredine rijeke.
Liz je imala pravo, podcijenila je dubinu i struju.
- Preduboko je? - vikne Liz. Lizin odsječni
zapovjednički glas natjerao ju je dalje. Napravila je
još jedan korak, a kad je to učinila osjetila je da joj
se stopalo lijeve noge poskliznulo po kamenu punom
algi. Izgubila je ravnotežu, tijelo joj se zanijelo prema
naprijed, a težina naprtnjače još ju je dodatno
gurnula. Ispružila je ruke, ali nije se imala za što
uhvatiti.
Osjetila je kako joj je ledena rijeka zapljusnula
lice. U trenu se našla pod vodom. Ledena voda
sklopila joj se nad glavom, šumeći val ušao joj je u
uši i nos. Osjetila je okus zemlje i minerala kad joj je
voda navrla u usta.
Naprtnjača joj je bila dobro pričvršćena, povlačeći
je prema dolje. Koljenima je dodirnula dno rijeke, ali
ona su samo skliznula preko klimavog kamenja.
Pokušavala se vratiti na površinu, ali težina
naprtnjače, koja se napunila vodom, držala ju je
prikovanom na dnu.
Čula je izobličene krikove svojih prijateljica na
obali rijeke. Prstima je uhvatila remen na prsima,
petljajući po njemu, uspaničena. Uspjela je otvoriti
kopču i skinuti ga s ramena, ali drugom kopčom još
uvijek joj je bio pričvršćen oko struka.
Pluća su joj gorjela, oči iskolačene od peckanja
zamućene rijeke. Ukočenim prstima petljala je pod
vodom ne bi lije otkopčala. Mokra kosa lelujala joj je
ispred lica.
 Osjećala je očajničku potrebu za disanjem.
Zgrabila je kopču.
U plućima joj je gorjelo.
Ovako ću umrijeti, pomisli.
Odjednom iznad sebe osjeti snažan trzaj i ona
osjeti da je naprtnjača izvađena iz vode, a Helena
skupa s njom. Izletjela je na površinu, gušeći se,
hvatajući zrak.
Joni, mokra, bila je u rijeci. Otkvačila je kopču na
Heleninoj naprtnjači oslobodivši je njezine težine.
- Sve je dobro - rekla je Joni, mirno. Sa sunčanih
naočala cijedila joj se voda. - Na sigurnom si.
Adrenalin se širio Heleninim žilama dok je
uvlačila još jedan udah, kose zalijepljene za lice.
- Hajdemo pregaziti na drugu stranu, može?
Helena je kimnula čvrsto držeći Joni za ruku dok
su zajedno gazile po dnu rijeke. Joni je držala
naprtnjaču visoko iznad glave, mišići su joj bili
napeti.
Došavši do suprotne obale, Helena je na
koljenima ispuzala van, teško dišući. Tijelo joj je bilo
u šoku. Klonula je na travnatu obalu, brišući s lica
sluz iz nosa. Joni se iskobeljala pokraj nje, mokre
odjeće, mokrih cipela i odvukla naprtnjaču dalje od
ruba. Čučnula je ispred Helene, voda joj je kapala s
odjeće. - Jesi li ozlijeđena?
- Mogla sam se utopiti - rekla je Helena, glas joj je
bio tih. - Bila sam u vodi do struka, ali nisam mogla
stajati. Nisam trebala prelaziti, žao mi je - rekla je,
ponižena. Počela je drhtati, od zime ili šoka.
 - Hajde, skini mokru odjeću.
Helena je kimnula skidajući mokru majicu.
Joni je pregledala Heleninu naprtnjaču tražeći
rezervnu odjeću, koja je srećom bila spremljena u
vodonepropusne vrećice i dodala joj topli flis.
Helena osjeti navalu velike zahvalnosti... i srama.
Joni je bila ta koja je skočila ravno u rijeku. Bez
oklijevanja. Ne razmišljajući o posljedicama.
Helena je pogleda. To je Joni, nije li? Nagla,
hrabra, spontana. Bilo je to njezino prokletstvo, i
njezina odlika. Baš kao što je Maggie rekla. U ljudima
tražiš one stvari koje bi promijenio, a onda shvatiš da
su upravo te stvari razlog zbog kojeg tu osobu voliš.
Helena je maknula mokru kosu s lica. - Žao mi je
zbog onoga prije. Zbog svega. Zbog toga što sam
objavila taj video. Zbog onoga što sam rekla.
Joni slegne ramenima. - Žao mi je što sam tebe
krivila. Ja sam sve to zakuhala. Na menije da to
raščistim.
S druge obale Liz i Maggie dozivale su obje,
pitajući jesu li dobro.
Joni i Helena dugo su se gledale u oči.
- Dobro smo - napokon je odgovorila Helena, bilo
je to poput primirja koje je među njima zavladalo.
 POTRAGA

Leif među zubima steže metalni čavao, dok diže

vrata natrag na svoje mjesto, poravnavajući šarke.
Koristeći svu snagu, drži ih na mjestu jednom
rukom, dok drugom vadi čavao iz usta i stavlja ga u
šarku. Okreće odvijač, pričvršćujući prvu šarku,
potom radi istu stvar s drugom.
Provjerava vrata, miče ih naprijed- natrag, čuje
onaj pravi škljoc kad su se vrata zatvorila. Riješeno.
Vraća alat u ormarić sa strane pokraj
planinarskoga doma. Dok je ondje, pogledava
Vilhelmov stari plavi kamionet parkiran na šljunku.
Znao je da je ovdje, vidio ga je i prije, ali njegova
prisutnost navlači sjenu na njegovo raspoloženje.
Prošli tjedan Vilhelm je njegovoj majci donio
svježe ulovljenu riječnu ribu i ona ga je pozvala da joj
se pridruži dok je bude pripremala. Leif je ušao u
kuhinju planinarskoga doma i ugledao Vilhelma, s
nogama pod stolom, na mjestu gdje je obično sjedio
njegov otac. Dignuo je glavu kad je Leif ušao i
opušteno se nasmiješio.
Sad Leif staje pokraj Vilhelmovoga kamioneta.
Osvrće se, potom otvara vozačeva vrata, u planinama
nitko ne zaključava svoje vozilo. Ne traži ništa
posebno nego ga samo želi procijeniti. Neobično je da
čovjek može godinama živjeti u istom selu kao i netko
drugi a da ga zapravo uopće ne poznaje. Unutra je
pseća deka uredno složena na suvozačevom mjestu.
Kolut strune za pecanje i dalekozor stoje u pretincu
za rukavice. Ispod sjedala nema ničega osim
originalnog priručnika za vozilo, stranice su mu
posmeđile i na njima ima mrlja od vode.
Vadi dalekozor i namješta ga na hrbat nosa,
podešavajući uvećanje tako da dobro vidi u daljinu.
Nalet vjetra zahvaća vrpcu i ona mu zaleprša oko
vrata.
Pogled mu uhvati brzu kretnju.
Zatrepće, zatečen. Podesi dalekozor da mu to
dođe u prvi plan.
Izašavši između drveća, samo stotinjak metara
daleko, nalazi se žena. Tamna kosa joj je raspuštena,
sakriva joj dio lica. Nagonski zna da nešto nije kako
treba. Prema načinu na koji se kreće, brzo, napola
trčeći, napola posrćući. Okreće glavu, pogledava
preko ramena.
Iza nje, Leif vidi drugu ženu. Prati je dalekozorom.
Izgleda da je naprtnjača na leđima opterećuje, usta
su joj otvorena dok dahće.
Leif spušta dalekozor i počinje trčati.
 24

MAGGIE

Složile su se da će podići logor i prenoćiti pokraj

rijeke, previše iscrpljene da bi dalje hodale. Velika
čistina bila je okupana zalazećim suncem i Liz opipa
tlo tražeći suho, ravno mjesto za njihove šatore.
Maggie je vrtjela ramenima, osjećajući da joj se
mišići bolno grče s lijeve strane kralježnice. Istegnula
se na jednu, a onda i na drugu stranu, usana
izobličenih u grimasu. Nije se mogla sjetiti kad je bila
toliko iscrpljena.
Pogledavši prema šumi kroz koju će sutra
planinariti, osupnula se koliko je drveće bilo gusto.
Činilo se kao da ih krajolik pritišće, taj debeli zeleni
zid. Gurnula je ruku u naprtnjaču da vidi ima li
signala na mobitelu.
Dočeka je prazan zaslon. Nijedne crtice. Imala je
snažan, neugodan osjećaj da je predaleko od Phoebe.
Predaleko od svega.
Iza nje, Helena, sa žuljevitim petama, kose još
uvijek mokre od pada u rijeku, rasprostrla je njihov
šator po travi, doimajući se poraženo.
Maggie je samo željela sjesti. Ne micati se. Željela
je da to bude jedina stvar na popisu njezinih
zahtjeva, ali znala je da mora pomoći.
Gurnula je ruku u naprtnjaču da izvadi vreću s
klinovima i motkama rasporedivši između njih težinu
šatora. Stavila ih je na dvije hrpe pokraj šatorskog
dna.
Helenino lice bilo je ozbiljno, oči tupe.
- Dobro si? - pitala je Maggie.
- Dobro - Helena ju nije pogledala.
- Upute su ušivene u šatorsku vreću, sjećaš se?
Motke su označene bojama. To je baš seksi, nije li? -
Dobra organizacija uvijek je popravljala Helenino
raspoloženje.
- Jako.
Maggie je počela spajati motke u dugačke cijevi,
potom ih je provukla kroz prošivenu tkaninu šatora.
Ona i Helena to su uvježbavale u njezinom vrtu prije
nekoliko tjedana. Helena je tim povodom donijela
vino i masline. Snimile su to s ubrzanjem pa su se
smijale dok ih nije zabolio trbuh, gledajući kako se
češu po glavi, kako ga slažu i rastavljaju, a Phoebe se
provlači ispod poda šatora.
Ovaj put nisu imale vino koje bi ih potaknulo, ni
Phoebe koja bi ih nasmijavala. Za nekoliko minuta
spojile su motke, pričvrstile podlogu i promatrale svoj
dom za ovu noć.
Helena se izgubila unutra, rasprostrla svoju
prostirku i vreću za spavanje i raspodijelila svoje
stvari po šatorskim pretincima.
Maggie je bosonoga hodala po mekanoj travi
prema riječnoj obali. Sunčeva svjetlost zlatnim je
mrljama obasjala njezinu površinu, živopisno
kamenje pojavljivalo se i nestajalo s vidika u bistroj
vodi.
 Skinula je hlače, nastojeći ne gledati svoja
ružičasta bedra puna celulita. Preko glave je skinula
majicu natopljenu znojem. Ledena voda u koju je
oprezno ušla, bila je divna. Nije zaboravila Helenino
prijašnje iskušenje pa je odlučila držati se obale.
Smočila se vodom ispod pazuha i otraga po vratu,
ispirući tako dnevni napor. Koža joj je bila naježena
dok se verala natrag na obalu. Nije imala ručnik pa
je sjela okrenuta suncu puštajući da joj posljednji
trzaji topline osuše kožu. Sklopila je oči slušajući
umirujući šum vode koja je tekla preko stijena, tiho
brujanje razgovora između Liz i Joni, koje su
postavljale svoj šator, glasni cvrkut ptice u krošnji
drveta. Začula je veoma tihi zvuk vode, nakon čega je
uslijedio lagani buć. Otvorila je oči i pogledala rijeku,
tražeći pticu ili neku od svojih prijateljica koja baca
kamenčiće, ali Helena nije izašla iz šatora, a Joni i
Liz još su se borile sa svojim.
Zujanje je dolazilo dalje uz obalu. Zbunjena,
osvrnula se uokolo, a onda primijetila tanko
strujanje koje prolazi po površini vode. Nagnula je
glavu, zureći u to, začuđena. Kretalo se u suprotnom
smjeru od riječnoga toka.
Potom je primijetila da ta linija svjetluca pa se
gubi iz vidokruga, primjetna samo zbog vode koja
kapa s te tanke niti.
Struna za pecanje.
Zatreptala je prateći strunu koja se protezala do
suprotne obale gdje je, skrivenog iza gustoga grmlja,
razabrala jedan muški lik.
 Maggie se prenula. Zgrabila je majicu i povukla je
na prsa.
On je imao tamnozelene hlače, kariranu košulju i
šiltericu. Odmah ga je prepoznala. Vilhelm iz
planinarskoga doma. Pogled mu je bio spušten na
rijeku, ali sigurno ju je vidio. Sve ih je vidio. Galamu
i razgovor dok su postavljale šatore, šarene boje
među svim ovim zelenilom. Je li bio ovdje kad su
stigle, promatrajući ih u tišini?
Zadrhtala je. Njegova udica pala je samo nekoliko
metara dalje. Što daju je zakačila? Pomislila je na
metalnu udicu otraga na svom vratu, povlačenje i
deranje kože.
- Hej! - glasno je viknula dajući mu do znanja:
Ovdje sam, vidim vas!
Polagano, Vilhelm je dignuo glavu. Njegov pas
ležao mu je uz noge s njuškom na šapama.
- To je Vilhelm! - šapnula je Liz došavši s Joni do
nje.
- Skoro me je upecao dok sam se prala. Ovo je
jezivo, on ovako daleko.
Rekao je da će pecati uz stazu - kazala je Liz.
Maggie se obgrlila rukama, osjetivši da je njihov
mali komadić mira odjednom ugrožen.
Sprema stvari - šapne Joni, dok je on motao svoju
strunu pa stavio štap u vreću.
Ne gledajući ih, stavio je naprtnjaču na leđa,
okrenuo se i otišao istočno u šumu. Njegov pas trčao
je za njim.
 Bila je to jeziva, usamljena slika na svjetlu koje se
gubilo.
Kamo ide? - pitala je Joni.
U onom smjeru nema nikakve staze - kazala je Liz
tihim glasom.
Promatrale su, u tišini, kako ga je progutala
šuma.
 25

LIZ

Pala je noć, krajolikom, je zavladala tišina. Iza

njihovog kampa rijeka je naslijepo tekla, zaglađeno
kamenje okretalo se u mraku. Vjetar se smirio,
uljuljkan kasnim satom.
Njih četiri stajale su oko male vatre koja se više
dimila nego što je gorjela. Drva koja su ranije
pokupile s poda u šumi bila su premokra da bi
gorjela.
Liz potegne vilicom po rubu tavice skupljajući
posljednje ostatke rezanaca. - Mogla bih to stalno
jesti.
Digla se na noge, stražnjica joj je utrnula zbog
tvrdoga debla na kojem je sjedila. Stavila je naglavnu
svjetiljku i odnijela tavu do riječne obale.
Usmjerila je snop svjetlosti na suprotnu obalu
razmišljajući kako je čudno što je Vilhelm ranije bio
ondje. Roj sitnih kukaca ulijetao je i izlijetao sa
svjetla, ali činilo se da je obala prazna.
Klečeći na mokroj travi, uronila je tavu u ledeni
tok. Zagrabila je vodu i prstima isprala ostatak
rezanaca zagorjelih uz rub tave.
Dalje od sjaja vatre i svojih prijateljica, neugodan
osjećaj golicao joj je osjetila. Imala je osjećaj da joj
leđa nisu zaštićena, da joj je kralješnica na udaru, da
je s leđa vreba neka neimenovana prijetnja.
 U glavu joj je dolutalo Vilhelmovo upozorenje o
prirodi u kojoj se nalaze, mračno i uznemiravajuće.
Žustro odmahne glavom kako bi odagnala te
misli, ljuta što je dopustila da joj se mašta tako
uzburka. Oprala je tavu, a onda požurila natrag k
vatri, zahvalna na njezinom slabom svjetlu i
prisutnosti svojih prijateljica.
Maggie je uokolo nudila čokoladu. - Sigurna si? -
pitala je Liz. Zalihe su dragocjene kad sa sobom
moraš nositi sve što si naumila pojesti u naredna
četiri dana.
- Naravno.
Liz je zahvalno otkinula jednu kockicu dignuvši je
pobožno prema licu, udišući njezin slatki, mliječni
miris. Stavila ju je u usta, čokolada joj se topila na
jeziku.
- Preživjele smo prvi dan - rekla je Helena
ispruživši noge prema umjerenoj toplini vatre. Ona i
Joni postavile su kraj nje svoje mokre planinarske
cipele da se osuše. - Planinarile smo, prešle smo
rijeku, postavile šatore, kuhale na kuhalu, a imamo
i vatru. Dobro, dim.
- Voljela bih da nas Aidan može vidjeti! -
pobjedonosno reče Maggie.
- Kako je tvoj prekrasan bivši muž? - pitala je
Joni.
- Još uvijek ogorčen što nisi pjevala na našem
vjenčanju. - Joni se nasmijala po prvi put nakon
nekoliko sati.
- Bože, što sam vidjela u njemu? - pitala je Maggie.
 - Nemoj mene pitati - Helena slegne ramenima.
- Mislim da me je privukao svojim romantičnim
ponašanjem, iznenadio bi me vikendom u
Amsterdamu i Parizu, stalno mi je slao cvijeće,
osjećala sam se obožavano, pa nisam vidjela...
- Kakav je sebični, napuhani, narcisoidni seronja?
- Helena joj pritekne u pomoć.
- Ne trebaš se suzdržavati- podrugljivo će Maggie.
- Znala sam da stvari nisu onakve kakve bi trebale
biti, ali onda sam ostala trudna, vjenčanje je već bilo
zakazano, pa sam se osjećala obaveznom da
nastavim s tim. Zar to nije bolesno? Udala sam se za
njega jer ini je bilo neugodno reći da sam se
predomislila. Bože, kakav sam ja slabić. - Pod
svjetlom logorske vatre izraz lica bio joj je tužan.
- Nisi slabić - rekla je Joni s laktovima na
koljenima. - Mislim da si se nadala. Bila si trudna s
njegovim djetetom. Htjela si da sve bude kako treba.
Htjela si da bude divan otac. Htjela si da brak uspije.
Zato si se nadala i nadala. To se dogodilo.
Iza njih, na tamnom rubu šume, Liz se učinilo da
je vidjela nekakvo gibanje. Sledila se, zureći.
Zatreptala je u mraku, ali sjena se rasplinula u šumi.
- Kako se ti i Patrick snalazite? - Maggie je pitala
Liz.
- Ona je trepnula: - Mi?
- Godinama ste zajedno. Vaša veza uvijek je bila
čvrsta, postojana. Tako ste zaljubljeni. Sjećam se kad
ti je Patrick snimio vrpce s raznim pjesmama, sve je
naslove napisao rukom.
 Liz se nasmiješila. Još je imala te vrpce pune
pjesama Red Hot (Tili Peppersa, Lennyja Kravitza,
Beastie Boysa. Stalno ih je slušala dok je isprobavala
odjeću za odlazak s njim u kino, ili na ribu s
krumpirićima u gradu. Već dva desetljeća nema
magnetofon, ali sve ih je zadržala. Maggie je
nastavila. - Preživjeli ste studiranje u dva različita
grada. Preživjeli ste tvoje liječničke premještaje.
Ostah ste zajedno kad ste dobili djecu... U čemu je
tajna?
Liz još uvijek nije rekla ni riječ. Pogled je zadržala
na vatri. Pokušala se nasmiješiti, ali usnice su se
samo trznule.
- Što je? - pitala je Maggie glave nagnute na jednu
stranu.
Liz je osjetila kako je sve tri gledaju preko vatre.
Htjela ih je uvjeriti da je sve u redu. Da, ona i Patrick
još su uvijek ludo zaljubljeni. Međutim, izgleda da
nije mogla svoje usnice natjerati da se pomaknu. Na
kapcima su je počele bockati suze. Vrućina joj je
šiknula u obraze.
- Jao, Liz - rekla je Maggie dojurivši do nje,
položivši svoju toplu ruku na njezina leđa.
Zastao joj je dah. - Patrick i ja... smo se
privremeno razdvojili. - Htjela je dodati: Ali sve je u
redu, to je dobro, to nije prava razdvojenost, samo za
probu. Htjela je naglasiti riječ proba. To je bio važan
dio, oni se samo pokušavaju podsjetiti koliko se vole,
ali nije mogla reći ništa od toga jer je, na svoj užas,
počela plakati. - Oprostite - rekla je brišući lice.
 - Nemoj se ispričavati zbog svojih osjećaja - rekla
je Maggie izvadivši iz džepa paketić maramica.
- Nisam namjeravala ništa reći. Nisam htjela
pokvariti raspoloženje.
- Mi smo stare prijateljice! - uskliknula je Maggie.
- Zajedno i u dobru i u zlu. Na ovom zbrčkanom
putovanju, dobro? - Joni je naglašeno kimnula
glavom.
- Znam. - Možda nije ništa rekla zato što bi to
onda bilo stvarno, ili možda zato što je htjela da ljudi
za nju misle da je snažna i sposobna. Ona je bila ta
kojoj su ljudi dolazili po savjete. Bili su to temelji
njezinoga bića. Bez toga, što je Liz Wallace?
- Zašto ste se razdvojili? - pitala je Helena.
Dim je išao prema njoj, gušio je. - Stvari su... već
neko vrijeme. .. napete. Ne mogu čak ni objasniti što
je pošlo po krivu. – Zatresla je glavom. Osjećala je
daju gledaju, iščekujući. - Nešto smo... izgubili-
pokušala je. - Već se dugo nismo zajedno smijali.
Nekoć smo razgovarali o svemu, razumijete? O
sastavima, pustolovinama, knjigama, snovima,
svemu. Sad samo imamo vremena razgovarati tko je
naručio užinu za školu, ili koja je izvanškolska
aktivnost otkazana. Živimo prema uobičajenom
obrascu prije i poslije djece. Vidjela je da se ista stvar
dogodila u braku njezinih roditelja, poljupci su se s
usta premjestili na obraze, bračni krevet zamijenile
su odvojene sobe, razdraženost umjesto smijeha. To
nismo mi, mislila je.
Samo što su bili. Liz je i dalje gledala u vatru kad
je priznala. - Prestali smo se seksati. - Nije se radilo
o tome da se netko od njih izvlačio. Uglavnom, nisu
se zamarali time. Vrlo jednostavno i grozno. Tajna
želje ležala je u iščekivanju i tajnovitosti. U početku
nije imala pojma što će Patrick izvesti u krevetu, zato
ju je sve iznenađivalo i uzbuđivalo. Međutim, tijekom
veze shvatila je da čovjek postaje toliko opsjednut
time da želi saznati više, da želi biti čvršće vezan uz
nekoga, da se nehotice iscrpi. Potom se osvrne, a više
nema ni iščekivanja ni tajnovitosti.
- Još uvijek ga voliš? - tiho je pitala Maggie.
- Čija je zamisao bila da se razdvojite? - pitala je
Joni.
- Moja.
- Ali zašto? - pitala je Helena.
- Htjela sam čuti da mi Patrick govori da je ta
zamisao luda, - šmrcnula je - ali nije. Rekao je da mu
se to čini kao dobra zamisao.
- Jao, Liz - uskliknula je Maggie.
- Sve je bilo tako pristojno. Tako civilizirano.
Dogovorili smo se. Načinili plan. Stavili sve na papir.
Naizmjence ćemo boraviti kod kuće, po tjedan dana.
Djeca još ne znaju što se zbiva. Ovo je moj tjedan da
budem odsutna.
- Možda će to biti dobro - rekla je Maggie. - Kao
da ste stisnuli tipku za resetiranje.
Kimnula je očajnički želeći da Maggie ima pravo.
Obrisala je lice, spustila pogled na planinarske
cipele. Zato je trebala ovo putovanje. Trebalo joj je
hodanje s ovim ženama. Osjećala se potpuno
izgubljeno, u braku, u sebi, u ovom trenutku jedino
što je imalo smisla bilo je prelaženje staze od jedne
do druge točke, korak po korak.
 26

HELENA

Helena je ležala u svojoj uskoj vreći za spavanje s

rukama uz tijelo jer ih nije imala gdje drugdje staviti.
Uživaju li ljudi spavati u šatoru? Svaki put kad se
pomaknula, njezin madrac na napuhavanje
pucketao je, a vreća za spavanje jako se izgužvala.
Činilo joj se kao da spava u vrećici čipsa.
Pritisnula je mjehur provjeravajući treba li ići
piškiti. Pomisao na izvlačenje iz vreće za spavanje,
otvaranje šatora, guranje žuljevitih nogu u cipele, a
onda posrtanje po mraku i čučanje s hlačama oko
gležnjeva tjeralo ju je u plač. Osjećala je čežnju za
svojim stanom.
Postala je svjesna svojih ruku koje su se
pomaknule i sad su počivale iznad njezine maternice.
Pod dlanovima osjećala je toplinu svojega tijela.
Negdje unutra nalazi se... fetus. Da. Fetus. To je
prava riječ. Dijete bi bilo suviše emotivno. Djeca su
stvarna, s osjećajima i potrebama. Fetus je... nešto
više znanstveno. Apstraktno.
Pomicala je dlanove u malim, polaganim
krugovima. Bilo joj je ugodno, pa nije stala. Namjera
joj je bila ne razmišljati o trudnoći, ni razgovarati o
njoj, ali poteškoća je bila u tome što je njezino tijelo
srljalo prema naprijed, proizvodilo je hormone zbog
kojih se osjećala iscrpljeno, tijelo joj je bilo mekano,
tek velik. Ili su se svi tako osjećali nakon
cjelodnevnog planinarenja i tegljenja velikih
naprtnjača?
Trebala bi spavati. Izvukla je ruku iz vreće za
spavanje, posegnula za malom svjetiljkom koju je
Maggie ostavila upaljenu pa ju je ugasila. Ležala je
na miru čekajući da joj se oči prilagode na mrak.
Digla je ruku pred lice. Nije ju vidjela. Čekala je.
- Tako je mračno da ne mogu disati - šapnula je
Maggie.
- Mislila sam da spavaš.
- Previše se bojim.
Helena je čula kako se Maggie okreće na bok. -
Jesi li dobro nakon svađe s Joni?
- Iznenadila sam se što se potrudila izvući me iz
rijeke.
- Znaš da te Joni voli, je li tako? To što se nikada
ne pojavljuje nema veze s nama, već s njom.
- Znam - tiho je rekla. Tada se i ona okrenula na
bok. Bože, sve ju je boljelo, pa je još više stišala glas.
- Zapanjilo me je Lizino i Patrickovo razdvajanje.
Osjetila je Maggien dah blizu svog lica kad je
pitala. - Kako ti se činio Patrick kad ste se nedavno
našli?
- Sretan što je pušten s uzice.
- Helena!
- Molim? Znaš da voli popiti nekoliko pića kad Liz
nema u blizini. - Zastala je. - Ne osjećaš se malo
nasamarena? Liz je pripremila ovaj izlet da joj se
uklopi u raspored razdvajanja.
 Maggie nije ništa rekla. Njoj se moglo svašta
prišiti, ali nikada nije bila gadura.
Njezina šutnja samo je ohrabrila Helenu. - Zašto
bi njezin život morao biti tako uređen, tako savršen?
- Pssst - rekla je Maggie.
- To je točno! Pun osmijeha, planova, nacrta,
popisa, a nije mogla dignuti slušalicu, nazvati i reći:
Znate što, Patrick i ja prolazimo kroz teško razdoblje,
dobro bi mi došlo da se malo maknem, idete sa mnom,
a mi bismo rekle: Idemo.
- Rekla sam pssst zato što sam nešto čula!
- Aha - Helena je zašutjela osluškujući. Izvan
šatora čula je da kroz granje drveća puše slabi vjetar.
Zar se to borove iglice međusobno došaptavaju?
Maggien glas bio je neodlučan kad je pitala: -
Vilhelm... što misliš, kamo je otišao?
- Doma u krevet, ako je pametan.
- Imao je opremu za kampiranje.
To je bilo točno. Izgledao je kao osoba koja je u
stanju tjednima preživjeti u divljini, možda
postavljajući zamke za zečeve ili živeći na ribama koje
ulovi.
Maggie još više stiša glas. - Zna da ovdje
kampiramo, same. Sve one stvari koje je govorio o
tankim mjestima, preplašile su me. - Maggie u mraku
potraži Heleninu ruku.
- To je moja sisa.
- Ajme.
Izvan šatora, Helena začuje gibanje.
 Maggie se ukipila.
Ponovo ista stvar. Koraci? Tada je krenula
grančica pod cipelom.
- Netko je vani! - šapnula je Maggie.
Helena je zadržala dah slušajući jasan zvuk
koraka koji su se približavali. Mišići su joj se zgrčili.
Iznenada je došlo do navale pokreta i Helena zaurla
jer je primila udarac po ramenu.
Maggie je zavrištala u mraku.
Zbunjena, Helena udari po šatoru. Njezina ruka
udari u nešto tvrdo, ljudsko s druge strane.
Vrisak!
Helena ponovo udari u mrak.
- Joj!
Tada je Maggie uhvati za ruke. - Prestani! –
viknula je Maggie.
Izvan šatora, začula je Lizin glas: - To sam ja! Zar
me pokušavaš ubiti?
Helena se izmigoljila iz vreće za spavanje, otvorila
šator i gurnula glavu van. Na mjesečini, vidjela je
Lizin obris kako se pokušava dići na noge.
- Koji vam je vrag? - rekla je Joni pojavivši se iz
šatora i upalivši svjetiljku.
Liz je držala ruku ispred lica. - Išla sam piškiti i
spotaknula sam se na njihovo uže!
- Pala si na mene - rekla je Helena koja je još
uvijek pokušavala doći do daha, dok joj se srce
stezalo u grudima. - Mislile smo da nas netko hoće
ubiti na spavanju!
 Joni se počela smijati, taj zvuk razbio je napetost,
zraka svjetla podrhtavala je.
- Oprosti! - kazala je Liz.
Joni se još uvijek smijala. Maggie također.
Helena je zaključila da je to stvarno smiješno.
Kad se već digla, sad bi i ona mogla otići piškiti.
Nije si mogla zamisliti staviti nažuljana stopala u
planinarske cipele, pa je bosa zagazila u mokru
travu. Čučnula je malo dalje od njihovih šatora
slušajući kako vruća mokraća udara u zemlju.
Pitala se zašto je Liz bila tako blizu njihovog
šatora da je zapela za uže i je li čula njihov razgovor.
Svejedno. Helena nije rekla ništa što nije mislila.
Popiškila se i navukla hlače. Kad je digla pogled,
začula je nekakvo kretanje iza vatre koja se gasila.
Petljala je sa svjetiljkom usmjerivši je prema tom
zvuku, ali nije bilo ničega.
Pomicala je snop svjetlosti po travnatoj površini,
polagano kružeći, škiljeći ne bi li bolje vidjela. Drveće
se nadvijalo visoko, s mnoštvom tamnih sjena među
njima. Imala je osjećaj da je netko promatra, iako se
nije mogla sjetiti da je ikada bila dalje od civilizacije.
Čudno, glavom joj je prošla slika muškarca s
kojim se poševila u planinarskom domu. Austina.
Sjetila se mirisa jabukovače i mesa u njegovom
dahnu. Hladnih plavih očiju. Načina na koji joj je
doviknuo: Vidimo se opet!
Helena je bacila još jedan pogled uokolo, a onda
se ponovo uvukla u šator, povukavši patent za
sobom.
 POTRAGA

Leif neumorno trči, cipele udaraju o tlo, u rukama

steže dalekozor. Pogled mu je prikovan za dvije žene
koje teturajući idu prema planinarskom domu.
Sprijeda trči mlada žena sa svezanom jaknom oko
struka, kosa joj vijori. Na majici ima tamne mrlje od
znoja. Kad ugleda Leifa, ritam njezinog trčanja se
gubi, od olakšanja opuštaju joj se mišići.
Leif je prepoznaje. Mlada Njemica. Možda
osamnaest. Žena iza nje njezina je majka. Njih dvije
jučer su krenule. Koliko se sjećao, bile su na
dvodnevnom planinarenju. Večerale su u
planinarskom domu večer prije nego što su krenule,
lica su im bila ozbiljna dok su proučavale kartu.
Što se dogodilo? - viče on smanjujući razmak
između njih.
Mlada žena se zaustavlja, teško diše. Naginje se
naprijed, stavlja ruke na koljena, prsa joj se dižu i
spuštaju. Čelo joj sjaji od znoja.
Njezina majka posrćući dolazi do nje, obrazi su joj
tamnocrveni. Obje, i majka, i kći, okreću se dižući
ruke prema Blåfjellu.
On diže pogled, škiljeći na blještavom svjetlu. Ne
zna što bi trebao vidjeti. Druge ljude? Dim koji se diže
na vrhu? Međutim, odavde samo vidi planinu,
visoku, šiljatu i pustu.
 Kći progovara prva. - Jedna žena... - kaže,
prekinuvši. Njezina majka uvlači zrak. - Pala je. - Leif
osjeća bilo u grlu.
Vikale smo! Ali bile smo predaleko! - govori
njezina majka.
Pokušale smo javiti gorskoj službi...
... ali nije bilo signala - dovršava kćer.
Trčale smo ovamo po pomoć.
Leifa snažno steže u prsima. - Je li žena... živa?
Majka i kći gledaju jedna drugu.
Ledeni strah obuzima mu tijelo.
Možda si majka zamišlja kćerinu sudbinu dok se
igra navrh planine jer joj se oči isti tren pune suzama.
Tada se okreće Leifu. Glas joj je sada puno tiši, strah
blijedi, a zamjenjuje ga nešto puno jezovitije. - Ne
znamo. Nije se micala.
DRUGI DAN
 27

LIZ

Navala hladnoga zraka pogodi Lizinu kožu kad je

otvorila patent vreće za spavanje i izvukla se iz nje.
Pokraj nje spavala je Joni s jednom rukom
zabačenom iza glave. Jato tetoviranih čvoraka
spuštalo se od lakta prema zapešću. Lagano je disala,
razdvojenih usnica, kapci su joj treperili jer je nešto
sanjala.
Liz izađe iz šatora stresavši kapljice vode koje su
se skupile na tkanini. Nad njima je visjelo plavo nebo,
ali čistina na kojoj su kampirale ostala je u sjeni,
sunce je tek osvajalo najviše vrhove.
Kava. To joj treba. Postavila je kuhalo na travu
punu rose, potom je odnijela posudu do rijeke.
Kleknula je na obalu, rosa joj je namočila hlače
dok je u posudu grabila vodu. Rijeka je polako tekla,
iznad nje kružile su sitne mušice poput zrnaca
prašine. Mala ribica izjurila je iz riječne trave,
izgubivši se jednako tako brzo. Imala je potrebu
viknuti: Riba! kao što bi činila dok su blizanci bili
manji.
Voljela je to razdoblje pokaži- imenuj: Gledaj!
Kopač! Vatrogasno vozilo! Ptica! i veliku radost koju
je to isti trenutak izazvalo. To razdoblje završilo je,
uredno pospremljeno ispod novog sloja djetinjstva.
 Obuze je nekakav tmuran osjećaj, osjećaj da je
već toliko toga iza nje. Je h se previše davala svojoj
ordinaciji i pacijentima, a premalo obitelji? Nečega se
sjetila, vraća se kasno s posla, Patrick tetura po
njihovom travnjaku, na svakoj ruci visi mu jedno
dijete. Djeca su već bila u pidžamama, a on joj je
viknuo: - Našao sam dva tvora. Što da radim s njima?
Liz je u radnim cipelama stajala na njihovom
nadsvođenom trijemu. - Jesu li mesnati?
- Provjerit ću - rekao je bacivši ih na travu
odmjeravajući njihove udove uz oduševljenu ciku.
Trebala im se pridružiti, igrati se i valjati po travi,
grickati njihovu svježe okupanu kožu, ali nešto ju je
kopkalo vezano za pacijenta kojega je ranije posjetila,
pa se vratila u kuću i zapisala bilješku u podsjetnik.
Kad je završila, djeca su već bila u krevetu i nije im
dala poljubac za laku noć.
Takva sjećanja ostavljala su modrice na duši. No
kao liječnica nije mogla zabušavati. Liz nije mogla
uzeti slobodan dan ili ne pojaviti se, ulog je bio
previsok. Znala je to.
Odmahnula je glavom nastojeći prekinuti ovo
samokritično promišljanje. Odnijela je posudu do
njihovoga šatora i upalila kuhalo, plavičasti plamen
oživio je zašištavši.
Iz šatora, pospani glasovi budili su se zijevajući.
- Kava je postavljena! - viknula je, spremna za
društvo.
Začuo se žamor oduševljenja i ona je otišla
potražiti njihove lončiće za kavu, emajl je zveckao dok
ih je skupljala, brišući prljavštinu s njihova dna. Kad
se okrenula, nešto joj je zapelo za oko.
Odskočila je.
Velika smeđa riba, duljine njezine podlaktice, bila
je položena na stijenu pokraj utrnule vatre. Po tijelu
je imala kao rijeka zelene točkice, bila je blistava i
vretenasta. Bila je mrtva, odnedavno, tamne,
izbuljene oči bile su joj bistre. Na trbuhu je imala
tanku crvenu crtu. Nagnuvši se bliže, uspjela je
vidjeti ravni rez po cijeloj donjoj strani, utroba je bila
izvađena, na njezinom mjestu ostala je samo krvava
praznina.
Kosa joj se digla na glavi. Digla je pogled. Čistina
je bila prazna, tu su bili samo njihovi šatori, ali
drveće iza njih bilo je obavijeno mrakom.
Skočila je, ali bio je to samo zvuk otvaranja
patenta na šatoru. Pojavila se Joni, mutnih očiju,
navlačeći vestu, otkrivši pritom djelić osunčanog
trbuha.
Iz susjednog šatora, Maggie je izašla zijevajući, s
raspuštenom valovitom smeđecrvenom kosom oko
ramena.
- Imala sam osjećaj da spavam u grobu - kazala
je Helena iza nje, zapetljane šiške zapele su joj sjedne
strane čela.
Maggie je stala kad je ugledala Lizin izraz lica. -
Stoje?
Liz pokaže ribu.
Joni, trljajući čelo, priđe bliže proučiti je.
- Vilhelm ju je ostavio! - izjavi Helena.
 - Stišaj glas - šapne Liz.
Maggie se obgrli rukama, osvrćući se po čistini. -
Misliš da... sluša?
Liz je pogledom pretraživala rub šume.
Helena šapne: - Zašto bi ovdje ostavio ribu?
- Možda je ulovio više nego što treba - zaključi Liz,
razumno.
Helena je sumnjičavo gledala. - Zašto nam je onda
ne bi dao? Zašto bi se šuljao okolo po mraku i ostavio
mrtvu ribu u našem kampu? Znam da sam sinoć
nekoga vidjela.
- Molim? - reče Maggie.
- Dok sam piškila, čula sam šuškanje. To je
sigurno bio Vilhelm. - Ljutito se stresla.
- Što ćemo učiniti s njom? - pitala je Maggie.
Njih četiri zagledale su se u ribu.
Helena je rekla: - Nema šanse da ću ja to jesti!
- Mogli bismo biti zahvalne na tome, nakon četiri
dana rezanaca - primijeti Liz.
Želiš je staviti u svoju naprtnjaču? - upita Helena.
Bacimo je u rijeku - predloži Joni.
Helena prekriži ruke. - Jaje neću dirati.
Uzdahnuvši, Liz istupi naprijed i primi ribu za
koščati, mokri rep. Držeći ruku odmaknutu od tijela,
odnijela ju je na obalu rijeke i bacila je u nju, čuo se
pljusak.
Riba je plutala na boku, trbuh je zjapio otvoren,
rijekom se proširio tanki trag krvi.
 28

MAGGIE

Maggie je bila na začelju skupine. Ponovo. Kupala

se u znoju i teško je disala. Prste je zakvačila za
naramenice naprtnjače, ali skupina mišića između
njezinih lopatica bila je i dalje zgrčena.
Činilo se da sa svakim korakom šuma postaje sve
gušća, plavo nebo brzo je progutao zeleni svod. Zrak
je bio težak zbog puno vlage, osjećao se zemljani
miris mahovine, spora paprati i slatkasti miris truleži
otpaloga lišća.
Hodale su cijelo jutro, stale su samo za kratki,
nedostatni objed sastavljen od dvopeka, orašastih
plodova i sira, prije nego što su nastavile dalje. Nije
imala pojma koliko će još morati hodati da stignu do
obale.
Staza se postupno penjala. Nagib je bio jedva
vidljiv, ali osjećala ga je u listovima i zaboravljenim
mišićima u leđima.
Pognute glave, vukla se dalje. Promatrala je
dizanje i spuštanje svojih debelih bedara u crvenim
tajicama. Bilo joj je žao što nema više kondicije.
Nikada nije potpuno uspjela skinuti kile koje je
dobila dok je bila trudna s Phoebe. Nije znala kako je
Liz to uspjelo, imala je blizance i karijeru kojom je
trebala upravljati. No, s druge strane, Liz je bila jedna
od onih discipliniranih osoba koje nikada ne bi pojele
cijelu kutiju keksa.
Vukla se dalje, disanje joj je postalo isprekidano.
Tlo je bilo puno korijenja i tamno. Šumsko tlo bilo je
prošarano stijenama obloženim jarkožutim lišajem.
Mahovina se uhvatila za tanka debla mladica, tako
da je na kraju sve bilo zeleno.
Ispred nje društvo je stalo. Skinule su naprtnjače,
prinijele ustima bočice s vodom, zabacile glave. Zraka
sunca pronašla je put kroz debele zelene krošnje i
baš ih je lijepo pogodila, obasjavši Helenino glatko
lice. Kako njoj to uspijeva, trudnoj, s petama punim
žuljeva? Maggie se posramila što je na začelju, što
prigovara, usporavajući ih.
Kad ih je stigla, one su već stavljale čepove na
bočice s vodom, dizale naprtnjače na leđa.
Liz je proučavala kartu koja joj je visjela oko vrata.
- Samo još dva kilometra pa izlazimo iz šume na
obronku planine. Odande bismo trebale moći vidjeti
obalu.
To nije daleko. Maggie to može svladati. Mora to
svladati.
Ostale su se već vraćale na stazu, pokazujući na
novu crvenu markaciju pred njima.
- Samo moram piškiti - viknula je Maggie, ljuta
što se nije uspjela odmoriti.
Čučnula je dalje od staze, pogazivši cipelama
mekanu mahovinu, koju su zrake sunca obasjale
zlatnozelenom bojom. Mučila se s otkopčavanjem
pojasa na hlačama, pa je morala skinuti naprtnjaču.
 Čučnula je pokraj jednoga drveta, osluškujući
tišinu šume, zujanje kukaca, lagani ples povjetarca
kroz lišće. Kad je završila, vrhom cipele izdubla je
rupu u zemlji i u nju zakopala papir. Trebala je papir
uzeti sa sobom, znala je to, ali onda bi trebala
prekopati naprtnjaču da nađe vrećicu s patentnim
zatvaračem koju je donijela, a iskreno, nije imala
snage za to.
Lice joj se izobličilo zbog bolova koje je osjetila kad
je stavila naprtnjaču na leđa, zakopčavši remenje na
prsima i oko struka.
Krenula je naprijed, a onda je stala. U kojem
smjeru ide staza? Tlo je bilo puno mahovine i žila
korijenja, sve je izgledalo isto. Je li sišla sa staze... ili
je još na njoj? Bila je potpuno dezorijentirana kao kad
izađeš iz neke trgovine u pretjerano osvijetljenom
trgovačkom centru i shvatiš da uopće ne znaš gdje si.
Okrenula se na mjestu, tražeći stazu po kojoj su
išle. Bila je ovdje, sigurno. Gledala je kroz drveće s
debelim stablima pokušavajući vidjeti gdje su druge,
ali progutala ih je gusta šuma. Po tjemenu je osjetila
prve žmarce panike. - Helena? - pozvala je.
Nije bilo odgovora.
- Joni? Liz?
Čekala je. Iz daljine se čuo tihi šum vode.
- Gdje ste? - viknula je, ovaj put glasnije, žurnije.
No nije bilo odgovora.
One su otišle.
Možda je nisu čule kad je rekla da mora stati
piškiti. Nije se zadržala više od nekoliko minuta.
Jedna od njih sigurno će se okrenuti i vidjeti da je
nema.
Grudima joj se širio strah, počela je brže disati,
imala je osjećaj da se šuma zatvara nad njom.
Njezina veličina i prostranstvo, činilo se zloslutno,
prijeteće. Pogled joj je zabrinuto lutao.
Iznad nje došlo je do lavine gibanja u krošnjama.
Ustuknula je, ruke podigla prema licu braneći se, ali
to su se samo potukle ptice. Panika se sve više
pojačavala, srce joj je divljački tuklo.
Nije mogla zaustaviti misli koje su se rojile, što
ako ih ne nađe? Predočila sije kartu ovoga područja,
ogroman prostor, divljina. Ako je u nekoliko minuta
izgubila svoje prijateljice, kako će je netko naći?
Gurnula je ruku u bočni džep naprtnjače i
izvadila mobitel. Stavila ga je pred lice, želeći da se
na zaslonu pojave čarobne crtice koje znače da ima
signal.
Signala nema.
Obrisala je usta.
Palcem je lupnula po mobitelu i otvorila kartu,
škiljeći. Prije odlaska iz planinarskog doma slikala je
kartu njihove staze. Svjetlo je sigurno bilo slabo kad
je približila sliku pa je karta bila mutna.
Sranje!
Odgurnula je mobitel i osvrnula se uokolo.
Prestrašena, okretala se po ovom mjestu i sad je
potpuno izgubila orijentaciju. Suma je postala zeleni
zid, sunčevu svjetlost progutale su guste krošnje.
Maggie je bila izgubljena.
 POTRAGA

Leif zove gorske spasitelje. Stavlja mobitel na uho,

ono malo podataka što zna prenosi Knutu, čovjeku
koji prima prijave u sjedištu GSS- a.
Tijekom godina Leif je upoznao većinu volontera.
Njegov otac bio je jedan od njih. Oni su pouzdana,
iskusna skupina penjača, planinara i umirovljenih
zdravstvenih radnika. Ako treba izvesti operaciju
spašavanja, nema skupine koju bi radije zvao.
Govori Knutu: - Žena je uočena blizu istočnog
grebena planine Blåfjell. Nema GPS lokacije, ali
planinari koji su je vidjeli misle da je otprilike
dvadeset metara niže.
Knut ništa ne govori o tim podacima, ali Leif zna
što misli, mogućnost da se preživi pad od dvadeset
metara na stijene, mala je. - Ima li kakvih znakova
da je žena još živa?
- Planinarke su je zvale, ali nije bilo odgovora.
- Vremenske prilike na Blåfjellu?
Leif pogleda kroz otvorena vrata. Vrhovi planine
još uvijek su obavijeni oblacima. - Čini se da je
vidljivost slaba. Vjetar se dignuo. Ne može se
isključiti kiša.
Knutov glas je miran i staložen dok govori lošu
vijest. - Helikopter je već vani. Dogodila se još jedna
nesreća gore na Hyviku.
 - Na stijeni?
- Da.
Stijena Hyvik omiljeno je odredište turista, a ove
se godine ondje dogodio cijeli niz nesreća. Brojni
turisti sa svojim štapovima za slikanje selfija stanu
preblizu ruba. Razgovara se o tome da bi ondje
trebalo postaviti zaštitnu ogradu.
- Helikopter je tek krenuo. Moglo bi potrajati
nekoliko sati. Onda treba ponovo natočiti gorivo.
Možeš dobiti drugi kamion i drugu ekipu. Prvi je već
krenuo na Hyvik.
Leif razumije. - Ja ću ići pješice. Idem odmah. Da
vidim kakvo je stanje.
- Dobar si čovjek - govori Knut. - Ostavi radio
upaljenim.
Leif je prošao osnovnu obuku spašavanja i prve
pomoći. Kao i većina mjesnih penjača. Kad čovjek
provodi puno vremena na planini, mora biti
pripremljen.
Prije nego što Knut prekida vezu, postavlja još
jedno pitanje. - Znamo li tko je ta žena?
Leif povlači k sebi planinarsku knjigu. Otvara je,
gleda popis imena. Težina mu pritišće prsa. - Ne. Još
ne.
 29

HELENA

Staza vijuga kroz mračnu šumu. Heleni je

nedostajao otvoreni, prostrani krajolik doline i
snažno gibanje rijeke. Suma je djelovala
klaustrofobično, drveće je gutalo pogled i svjetlo.
Nastojala je ne obazirati se na bolove u petama,
što je bilo teško jer je na čarapama osjećala kako joj
žuljevi cure.
Sve joj je išlo na živce, poskakivanje Lizinoga
konjskoga repa dok je hodala, izgledao je tako
prokleto veselo držeći korak s njezinim žustrim
hodom. Jonino tiho pjevušenje dok je pjevala za sebe,
izgubljena u vlastitim pjesničkim mislima.
Helenine misli bile su čvrsto povezane s
trudnoćom. Pitala se je li luda što je otišla na
planinarenje. Iscrpljenost je bila stvarna. Nije bila
sigurna kako će dugo još moći hodati, a najteži dani
tek su bili pred njima.
Zaključi da će je oraspoložiti pogled na Maggieno
mučenje, pa se okrenula. Bila je točno takva bolesna
prijateljica, voljela je kad je njezina muka imala
društvo.
Okrenula se pregledavajući okoliš.
Staza iza Helene bila je prazna.
Čekala je trenutak, zagledavši se bolje u gomilu
drveća.
 Maggie nije bilo.
Stavila je ruke na bokove. - Mags?
Kad nije bilo odgovora, pozvala je ostale. - Hej,
čekajte! Gdje je Maggie?
Joni je prestala pjevati i okrenula se. Liz također.
Obje su gledale praznu stazu, promatrala je njihova
lica očekujući da će netko reći: Pretekla nas je, evo je
ondje.
- Ovom brzinom hodat ćemo do mraka - kazala je
Liz pljesnuvši komarca.
Čekale su minutu.
Pa još jednu.
Jonije pustila da joj naprtnjača sklizne na tlo.
Liz pogleda na sat.
Helena je promatrala praznu stazu, uhvatio ju je
nemir.
Tri minute, potom četiri.
- Maggie? - viknula je.
Nije bilo odgovora.
Među Lizinim obrvama pojavila se uska bora. -
Kad ju je posljednji put netko vidio?
Joni se zagledala u šumu. - Ne otkad smo stale
popiti vode.
- Isto - prizna Helena. Bila je toliko zaokupljena
vlastitim problemima da se nije osvrnula pogledati
gdje je.
Liz se namrštila. - Pa to je bilo davno. Prije
četrdeset minuta. Možda i više. Zašto niste
provjeravale?
 Prigovor ju je natjerao da ugrize. - Da nisi toliko
žurila, Maggie bi nas možda uspjela dostići!
- Znači, ja sam kriva? - planula je Liz.
- Nitko nije kriv- reče Joni.- Vjerojatno je tu
negdje iza okuke.
- Idem je potražiti - rekla je Helena proguravši se
pokraj njih dvije.
Liz vikne za njom. - Trebale bismo se držati
skupa.
- Onda dođite!
- Idemo samo malo razmisliti! - rekla je Liz
sustigavši Helenu. - Što bi ti učinila kad bi sišla sa
staze?
- Ostala bih gdje jesam - nagonski će Helena. -
Čekala bih da netko dođe.
- Ja ne bih - reče Joni. Nema šanse da bih sama
samcata ostala u ovoj jezivoj šumi. Pokušala bih naći
izlaz.
Liz upita: - Ali što bi učinila Maggie?
Helena na trenutak razmisli. - Vičući bi nas
dozivala.
 30

MAGGIE

Helena! Liz! Joni! - vikala je.

Teturala je, zadihana, nije imala pojma kreće li se
prema ostalima ili tone dublje u divljinu. Sve je u
svim smjerovima izgledalo isto. Zbijeno drveće koje
prijeći prolaz svjetlosti. Zrak je bio težak, teško je
disala.
- Helena! - zovne ponovo.
Suma je odgovorila mješavinom krckanja i šapta.
Preplavio ju je silan strah zavlačeći se u svaki
djelić njezinoga tijela. Natjerala se da nastavi hodati.
Kupala se u znoju, isprekidano je disala. Iz tamne
zemlje virilo je debelo, kvrgavo korijenje. Ptica
zakriješti, uznemirena. Stopalom je zapela zajedan
korijen i odjednom poleti naprijed, težina naprtnjače
dodatno ju je gurnula. Osjetila je kako ju je u leđima
presjekla bol kad se okrenula i svom snagom
tresnula na prednju stranu tijela, udarivši obrazom
u tlo.
Ležala je mirno, s okusom zemlje u ustima, oči su
joj bile pune vrelih suza. Zastenjala je prikliještena
težinom svoje naprtnjače.
Nije bilo nikoga tko bije čuo. Tko bi joj pomogao.
Ležala je u prašini, prestrašena, sama.
 Daje Phoebe pala, Maggie bi došla do nje, govoreći
joj: - Diži se! Tako je. Otresi prašinu sa sebe, ti hrabra
djevojčice. - Slika njezine kćeri dala joj je dozu snage.
Trgnuvši se zbog bolova u leđima, digla se na ruke
i koljena, a onda je, zanoseći se, uspjela stati na
noge. Zamaglilo joj se pred očima. Udahnula je i
polagano izdahnula.
Još jednom.
Misli.
Stajala je mirno jedan trenutak, osluškujući.
Samo drveće. Šuma. Priroda. Čula je šum rijeke.
Tada se nečega sjetila, sve rijeke teku nizbrdo.
Staza Svelle vodila ih je uz planinu pa Maggie mora
slijediti rijeku uzbrdo, što će ju dovesti gore i van iz
šume.
Krenula je dalje, suze su joj se osušile na
obrazima. U leđima se javila nova bol, zgrabila ju je
snažno, nisko u križima, no to je nekako bilo bolje od
straha pa je stisnula zube.
Gdjegod je mogla držala se čim bliže rijeci,
redovito dozivajući svoje prijateljice.
Rijeka je na mjestima vijugala i krivudala, vodeći
je u čudnim smjerovima. Počela je sumnjati u sebe,
teku li rijeke uvijek nizbrdo, ili postoje iznimke? Što
ako je ne izvede van iz šume, već je odvede dublje u
divljinu?
Morala se usredotočiti na to kud gazi, iako bi
mogla izvrnuti gležanj u visokim, krutim cipelama.
Peklo ju je u mišićima dok se vukla dalje. Dalje i dalje
kroz šumu, širom otvorenih očiju tražeći nekakav
znak ili tračak crvene boje koja je označavala stazu.
Vrijeme je prolazilo. Pod njezinim cipelama tlo je
postajalo mekše, kao da hoda po prostirci od opruga.
Slojevi biljaka u raspadanju stvarali su dobru zemlju.
Narančaste i sive gljive niknule su iz vlažnoga tla. Je
li već bila ovdje?
Maggie je osjećala da se sve više brine. Stala je
popiti vode, ispraznivši bocu. Činilo joj se kao da
svjetlo pada pod drugim kutom nego prije. Izgubila je
osjećaj o tome kako je dugo odvojena od svojih
prijateljica. Spušta li se mrak? Srce joj je brže
zakucalo na pomisao da se približava tama.
Ne može sama provesti noć u ovoj šumi.
Polako se okrenula na mjestu, očajnički želeći
vidjeti stazu. Kad je to učinila, počela joj se dizati
kosa na glavi. Imala je grozan osjećaj da je šuma
promatra.
Naježila se po rukama.
Osjetila je lagano pomicanje zraka.
Prišuljalo se Vilhelmovo upozorenje, mračno i
podmuklo. Osjećaj nelagode, osjećaj da nisi sam,
nešto što se ne može odmah objasniti.
Nešto se pomaknulo između dvaju stabala.
Sledila se, usta su joj se osušila.
Svaki djelić tijela bio joj je napet. Stisnula je oči,
pretražujući.
Ondje, pokraj kvrgavoga debla, stajao je jedan
muškarac, sam, promatrajući je.
 31

LIZ

Liz se zagledala duboko u šumu. - Maggie!

Maggie!
Prvih sat vremena slijedile su vlastite tragove po
stazi. Potom su se okrenule i pošle šumom u slučaju
da je Maggie promašila stazu i pretekla ih. No njoj
nije bilo ni traga. Liz je bila svjesna da se sunce
počinje spuštati.
Liz je dignula kartu koja joj je visjela oko vrata.
Ćelo joj se naboralo dok je proučavala široki zeleni
pojas s obje strane njihove staze, a protezao se
desecima kilometara u svim pravcima. Ako je Maggie
skrenula s puta, mogla je biti bilo gdje.
- Pogledajte svoje mobitele - uputila ih je izvadivši
svoj. Uočila je prazan prostor gdje su trebale stajati
crtice koje pokazuju da ima signala.
- Još uvijek ništa - reče Helena.
- Ni kod mene. - Joni protrlja
jednu stranu lica. - Što da radimo?
- Da se vratimo u planinarski dom i podignemo
uzbunu? - predloži Liz.
- To je dan i pol hoda. Maggie ne može provesti
noć tu vani, nema čak ni šator - reče Helena.
Liz se zaprepastila. - Molim?
- Podijelile smo se. Maggie je uzela motke i
klinove. Ja imam tkaninu.
 Liz je znala da planinari najviše stradavaju
ostanu li izloženi svemu i svačemu. Noću je ovdje
hladno. Prošlu noć temperatura je sigurno pala na
niskih pet ili šest stupnjeva.
- Naći ćemo je – rekla je Liz, ali izjava joj je
odjednom zazvučala šuplje, čak i njezinim vlastitim
ušima.
Bez dogovaranja, sve su ubrzale korak, pogledom
pretražujući prostor između drveća.
Odjednom se Liz sledila, dignuvši ruku kako bi
ostalima pokazala da stanu.
U ušima je čula kucanje srca dok je čekala, na
oprezu.
Suma je brujala od gibanja lišća i nevidljivih
kukaca.
Sad je jasnije čula, tihi zvuk gibanja, užurbano
lupkanje koraka po tlu.
Sve su šutjele, čekajući.
Pred njima se razmaknulo grmlje, tamno
stvorenje približavalo im se, brzo. Taj stvor, njegova
brzina, u njezinoj utrobi izazove strah.
Iza nje Jonije teško disala.
Tamni pas kovrčave dlake, ušiju priljubljenih uz
glavu, trčeći je izašao iz šume. Usta su mu bila
otvorena, jezik isplažen. Kad je došao do njih vidjele
su da mu iz dugačke dlake oko njuške kaplje krv.
Pasje uskom stazom projurio pokraj njih. Liz je
osjetila kako se dlakama očešao o njezinu nogu,
njegov topli, životinjski miris, pomiješan s mirisom
krvi.
- Je li to Vilhelmov... - Helena je započela pitanje.
Duboko u šumi, čule su vrisak.
 32

MAGGIE

Čovjek je stajao napola skriven iza jednoga drveta,

promatrajući je. Rukama je stezao naramenice
poluprazne, izlizane naprtnjače. Nije bilo osmijeha.
Ni pozdrava. Uočila je tamnu jednodnevnu bradu,
usku vilicu, narančastu kapu gurnutu otraga na
glavi.
Erik.
Sjetila se načina na koji je hodao kroz točionicu
planinarskoga doma, neobične tišine koja je
zavladala u prostoriji.
Sjetila se kako su Bjørn i Brit bijesno gledali,
gledajući Erika kao da je ušao sam vrag.
Sjetila se kako je jučer krenuo na stazu Svelle,
okrenuvši se i pogledavši preko ramena... nju. Sad je
bio ovdje.
Gledao je, očima tamnim kao šuma. - Karin... -
tiho je rekao, glas mu je bio jedva čujan.
Koža joj se pretvorila u led.
Prisilila se da odmahne glavom. Da kaže: - Ja sam
Maggie. - Erik je polako zatreptao. Rukom prešao
preko lica.
Stabla uokolo bila su zbijena. Bila je svjesna
tišine koja je zavladala oko njih. Tako je uporno zurio
u nju da se uzrujala.
 Srce joj je snažno lupalo u prsnome košu.
Pogledao je lijevo pa desno. - Izgubili ste se? -
pitao je na engleskome, glas mu je bio hrapav kao da
ga nije cijeli dan koristio.
Kao ženu, učili su je da hoda sa
samopouzdanjem, da izgleda kao da zna kamo ide.
Da ne pokazuje slabost, zato što predator to osjeti.
Kako je to moguće da se nađeš usred divljine u
Norveškoj i nemaš pojma gdje si?
Nema signala mobitela.
Nema pomoći.
Nitko neće čuti tvoje krikove.
Udahnula je, a onda se prisilila da joj glas bude
pun samopouzdanja. - S prijateljicama sam. - On se
osvrnuo oko sebe.
- Razdvojile smo se. - Disanje joj je ubrzavalo. -
Tražit će me.
- Kamo idete?
- Na obalu.
- Znate smjer? - pitao je, njegov norveški naglasak
bio je snažan. Oklijevala je.
Gledao je ravno u nju.
Nije mu mogla reći da zna. S druge strane, gledat
će je kako odlazi i znat će da laže.
- Izgubila sam orijentaciju - rekla je.
Izraz njegovoga lica nije se dao pročitati. - Ja ću
vas odvesti.
Može je odvesti bilo gdje.
 To bi mogla biti zamka, a ona to ne bi znala.
Moguće je da ih cijeli dan prati, čekajući da se jedna
od njih odvoji. No ako kaže ne i ostane ovdje, što
onda? Past će noć i ona će ostati ovdje sama. Nema
šator. Temperatura će pasti. Koliko će izdržati?
Erik se okrenuo i počeo hodati, krećući se između
drveća, sagibajući se da izbjegne niske grane,
odmičući u stranu stabljike paprati.
Maggie je bila uvjerena da je vodi u krivom
smjeru. Vodi lije dublje u šumu?
- Ja... ja sam mislila da je staza u onom smjeru -
kazala je pokazujući prema istoku.
Odmahnuo je glavom. Nastavio hodati.
Maggie gaje, ustreptala srca, slijedila.
Držala se nekoliko koraka iza njega,
odmjeravajući ga. Naprtnjača mu je bila izblijedjela
od sunca i poluprazna, otrcana i obješena preko
jednog ramena. Na sebi je imao ofucane kratke hlače,
noge su mu bile potamnjele i mršave, mišići na
listovima i bedrima gipki.
Maggie je pročitala da ako osjećaš da ti od nekoga
prijeti opasnost, moraš ga natjerati da govori,
povezati ga sa sobom. Povesti razgovor. - Vi ste Leifov
brat, je li tako?
- Da - odgovorio je.
- Kazao je da je vaša obitelj vlasnik planinarskoga
doma? To je krasno mjesto za odrastanje. Ja sam iz
jednoga mjesta na jugu Engleske. Mislila sam da je
to selo dok nisam došla ovamo. - Tišina. - Imam kćer,
Phoebe. Ima tri godine. Sad je tjedan dana kod
mojega bivšega muža. Do sada nije bila kod njega... -
Grlo joj se stegnulo i ona zašuti. Odmahnula je
glavom, suze su je zapekle u kutovima očiju. Da se
nisi usudila plakati!
Kupala se u znoju, otežano je disala. Nije htjela ići
dalje. Imala je osjećaj da šuma postaje sve gušća. Tlo
se počelo spuštati, dok je ona očekivala da će se
dizati. Vodi je dalje od staze, bila je uvjerena u to.
Tiho, otkopčala je kopče svoje naprtnjače u
slučaju da se mora okrenuti, potrčati. Naprtnjača se
opustila prebacivši više težine na njezina ramena.
Čula je vlastito disanje, osjećala kako je sve više lovi
panika. Pogled joj je uzrujano prelazio preko sve
mračnije šume. U travi punoj mahovine, ugleda
kamen veličine šake. Napravila je nekoliko koraka
prema njemu i brzo ga zgrabila. Uspravila se
obuhvativši prstima hladni, tvrdi kamen.
Kad je digla pogled, Erik je stajao. Stajao je veoma
mirno, ruku spuštenih uz tijelo, promatrajući je.
Pogledi im se sretoše. Suma je utihnula, svijet je
nestao.
Erik upita: - Zašto ste to uzeli?
Lice joj je gorjelo. - Ja... samo sam... učinilo mi se
da je lijep.
Oboje su gledali kamen u njezinoj ruci. Bio je to
običan sivi kamen, velik kao njezina šaka, neravnih
rubova.
Vratio je pogled na njezino lice, gledajući je ravno
u oči. - Lažljivice.
 POTRAGA

Leif stavlja stvari u naprtnjaču, opremu za penjanje,

radio, kutiju za prvu pomoć, dvije bočice vode, dvije
energetske pločice, potom je stavlja na leđa, uopće ne
primjećujući koliko je teška.
Tijelom mu se širi adrenalin. Zna da spasilačka
služba još satima neće doći na planinu. Sve ovisi o
njemu.
Dvije žene iz Njemačke, koje su izvijestile o
događaju, stoje pokraj oglasne ploče proučavajući
kartu staze. Majka prstom pokazuje područje na
kojem vjeruje da leži žena. - Ovdje. - Leif gleda u to.
Zna da je s tog mjesta u planini ženama trebalo
pet sati da se vrate u planinarski dom. No on ima
kondicije, svjež je. Ukoliko vremenski uvjeti ondje
gore nisu jako loši, procjenjuje da on može onamo
stići za pola tog vremena.
Zahvaljuje im i okreće se da ode.
Već je skoro na vratima kad mu nešto pada na
pamet. Kopalo ga je što su Njemice, planinarke,
spominjale samo jednu ženu. Nitko drugi nije zvao ni
prijavio nestanak suputnika. Pogledao je knjigu
planinarenja, na stazi nema planinara koji je sam,
barem se nijedan nije upisao.
- Jeste li sigurne da je žena bila sama?
- Jesmo - odgovorila je majka.
 Tada se kći uspravi. - Iako smo ranije vidjele
nekoga.
- To je točno - govori njezina majka. - To je bilo
čudno, nije li?
Kći objašnjava. - Prije... Mlađega muškarca. Bio
je sam. Držao se za glavu.
Leif osjeća kako mu bilo ubrzava. - Kako je
izgledao?
Kći razmišlja. - Srednje dvadesete, možda. Bio je
mršav. Tamna kosa kratko ošišana. Imao je tetovažu
na vratu.
Proguta. - Čega?
Djevojka zastaje. Gleda u prozor kao da je
odjednom nešto shvatila. - Planine.
Leif se sjeća da je Erik to dao napraviti. Dvije
godine prije izgubili su oca, spašavanje u planini koje
je pošlo po zlu. Njegov otac i Knut poslani su pronaći
dva neiskusna planinara koji su kasnili jedan dan u
povratku sa staze. Ni Leif ni Knut nisu znali da su
ranije prekinuli planinarenje, a zaboravili su to
upisati u planinarsku knjigu niti su kome rekli što
su učinili. Gore u planini nastalo je nevrijeme i njihov
otac je pao, odsklizao niz sipinu, klizeći sve brže i
brže niz planinu. Tijelo mu je pronađeno s trideset i
šest slomljenih kostiju.
Erik je teško podnio njegov gubitak. Izgubio se na
dulje vrijeme, pun bijesa i mržnje. Mrzio je planine.
Mrzio je planinare turiste. Mrzio je cijeli prokleti
svijet. Otišao je u Bergen, vratio se nekoliko mjeseci
poslije, mršav, s podočnjacima, s crnom tetovažom
na vratu.
 Leif je bio stariji brat. Njegova dužnost bila je
brinuti se za njega, poboljšati stvar. Samo što Leif
nije znao kako. Umjesto toga, bacio se na vođenje
planinarskog doma, uvjeren da je to splav koja će
njegovu obitelj spasiti od utapanja.
Zna da je Erik ondje na stazi Svelle, zbog čega ima
loš predosjećaj. Ponavlja si planinarkin opis Erika,
samog, drži se za glavu.
Dok gleda prema planini, Leif razmišlja: Erik, što
si učinio?
 33

JONI

Kroz šumu se prolomio krik, prodoran, paničan,

zbog čega su se Joni dignule dlake na rukama.
Helena je počela trčati. - Maggie!
Joni je pošla za njom. Drveće je jurilo pokraj njih.
Korov se pleo o njihove gole noge. Naprtnjača joj je
skakala gore dolje po leđima. Liz je trčala pokraj nje
mašući rukama.
Vrisak se pojačao, kreštavo očajan da je zvučao
neljudski.
Njih tri naglo su stale, teško dišući.
Jedan lik bio je nisko pognut; nešto je ležalo pred
njima na tlu.
Još jedan kreštavi krik proširio se šumom.
Joni shvati da je taj lik Vilhelm. Jedno koljeno bilo
mu je u prašini, desna ruka bila je dignuta, u ruci je
držao kamen. Udario je kamenom iako je Joni
potrčala naprijed vičući: - Ne! - Čuo se tupi udarac
kamena po mesu.
Krik je utihnuo.
Vilhelm ispusti kamen, onda se digne na noge.
Joni je osjećala miris potočića tople krvi.
Sad kad se maknuo, mogla je pod njegovim
nogama vidjeti mlohavo tijelo zeca, glave smrskane
od udarca.
 Vilhelm je obrisao ruke u svoje tamne hlače.
Tužno je zakimao glavom. - Runa ga je dohvatila.
Nikada ih ne ubije odmah. Osjeti miris krvi i odjuri
tražiti sljedeći obrok.
Joni je zurila u mrtvoga zeca. Krzno mu je bilo
mokro od pseće sline, na trbuhu koji više nije disao
vidjele su se rane od ugriza.
- Netko drugi će se od ovoga najesti, nadam se. -
Stavio je naprtnjaču na leđa, njegovo krupno tijelo s
lakoćom se nosilo s njezinom težinom.
- Krik... - kazala je Joni.
- Strašan zvuk, nije li? Pogrešno je pustiti ga da
pati.
Vilhelm je glasno zazviždao dozivajući Runu.
Nekoliko trenutaka poslije pasje skačući došao do
njih, isplažena jezika.
- Ne znaš drukčije, je li? - kazao je gladeći ga po
glavi.
Joni je osjetila da joj srce počinje polaganije tući.
Vilhelm upita: - Je li vam bila dobra riba koju sam
vam ostavio? Taje dobra. Prevelika samo za mene.
Pogledale su se.
- Je. Hvala - kazala je Liz, oprezno, nastojeći i
dalje procijeniti ga.
Vilhelm ih promotri. - Jedna vam nedostaje.
- Da, Maggie. Odvojila se - objasni mu Joni. -
Hodale smo šumom... mislile smo da je iza nas.
Činilo se da je Vilhelm zabrinut. - Kad je nestala?
Nestala. Riječ se učinila uznemirujuće ozbiljnom.
Nestala osoba.
 To podrazumijeva policiju. Potragu...
Liz pogleda na sat. - Dva sata. Imate li radio
stanicu? Naši mobiteli nemaju signal. Moramo
pozvati pomoć...
- Nemam radio, - reče Vilhelm - ali pomoći ću vam
nacije.
 34

MAGGIE

Maggie se suočila s Erikom, još uvijek je držala

kamen u ruci.
Naprtnjača joj je bila otkopčana, mogla ju je
odbaciti, potrčati... no činilo joj se da je Erik brži,
spremniji. Uhvatio bi je. Osim toga, kamo bi
pobjegla?
- Ne vjerujete mi - reče Erik. Na licu mu se vidjelo
da je povrijeđen, vilica mu je bila stegnuta.
Krv joj je navrla ispod kože, toliko vrela da je imala
osjećaj da joj cijelo tijelo pulsira. - Što su vam rekli?
- Držala je zatvorena usta.
Činilo se da je uzrujan dok je čekao njezin
odgovor, češući se palcem po bradi. Odjednom, Erik
pogleda preko svog ramena. Maggie se napela,
uznemirena.
Iza Erika čuo se zvuk kretanja. Zadržala je dah,
osluškujući.
Potom se ponovo čulo, zvuk koraka po tlu. Tada
joj se učinilo da čuje ženski glas.
Maggie je počela vikati. - Helena! Liz! Joni! - Erik
širom otvori oči.
Krv joj je bubnjala u ušima dok je čekala. Tada je,
nakon tišine, iz guste šume počelo odzvanjati njezino
vlastito ime. - Maggie? Maggie?
 - Ovdje sam! - viknula je Maggie i posrćući
krenula prema poznatim glasovima.
Preplavi je olakšanje kad je ugledala Helenu koja
se pojavila trčeći prema njoj, izvikujući njezino ime.
Liz i Joni bile su samo nekoliko koraka iza nje,
naprtnjače su im poskakivale na leđima, zajapurene
u licu. Uočila je i četvrtu osobu. - Vilhelm? - a onda
su je progutali zagrljaji njezinih prijateljica.
Čvrsto se uhvatila za taj spoj naprtnjača, ruku,
laktova. Navala pravog, toplog olakšanja, preplavi joj
tijelo, ali su joj koljena klecala.
- Izgubile smo te! Bože moj, jesi li dobro? - pitala
je Helena grleći je čvrsto.
- Tako mi je žao! - ponavljala je Liz. Njih četiri još
uvijek su tvorile neobičan čvor sastavljen od udova. -
Nisi bila iza nas! Nismo to primijetile! Žao mije!
Kad su se razdvojile, Maggie je s lica brisala suze,
ugledala je Vilhelma koji je stajao sa svojim psom uz
noge.
- Vilhelm nam je pomogao tražiti - objasni Joni.
Maggie proguta. - Jao, hvala vam. - Tada se
okrenula, pregledavajući srebrna debla breza,
pogledom prelazeći preko stabala i gustoga grmlja.
No šuma je bila prazna. Erik je otišao, stopio se sa
šumom kao da je umislila da je tu.
- Što je? - upita Helena primijetivši njezin izraz
lica.
- Erik... Jeste li ga vidjele?
Njezine prijateljice pogledaše jedna drugu,
odmahujući glavama.
 - Bio je ondje.
Okrenule su se, kao i Vilhelm, zagledani duboko
u šumu.
- Kad sam se izgubila, on je bio u šumi, samo je
stajao ondje... - stišala je glas - promatrajući me.
- Ma pas mater! - prosiktala je Helena. - Je li nešto
pokušao? Jesi li dobro, Mags?
Maggie spusti pogled, uočivši da još uvijek steže
kamen u šaci. Rastvorila je prste i on padne na
šumsko tlo. - Dobro sam, ali bilo je... čudno, kako me
je gledao. Nazvao me je Karin.
Vilhelm je zurio u nju.
- Erik je rekao da će me odvesti do obale,
međutim, imam osjećaj da je ovo krivi smjer. -
Okrenula se prema Vilhelmu. - Je?
Polako, Vilhelm se okrenuo u suprotnom smjeru.
- Obala je na ovoj strani.
Nešto hladno prođe joj kroz želudac.- Kamo me je
Erik vodio?
Njezine prijateljice pogledaše jedna drugu.
- Možda prečicom? - ustvrdi Vilhelm, ali glas mu
nije bio pretjerano uvjerljiv.
Maggie se osvrnula kao da očekuje da će ga naći
napola skrivenog među drvećem. Stišala je glas kad
se obratila Vilhelmu. - U planinarskom domu činilo
se da su domaći ljudi podozrivi prema Eriku. Zašto?
Prije nego što je odgovorio, Vilhelm je malo
namjestio svoju šiltericu. Glas mu je bio dubok, tih.
- Erik je s Karin planinario stazom Svelle kad je ona
nestala. On je posljednja osoba koja ju je vidjela živu.
 Čuvši taj podatak, Maggie je zatreptala očima. -
Što se dogodilo?
Vilhelm polako zakima glavom, kao da želi reći da
ne zna. - Koliko sam shvatio, došlo je do svađe. Erik
kaže da je otišao. Ostavio Karin.
- Mislite li da joj je nešto učinio? - pitala je Maggie.
- Nitko ne zna sigurno - odgovorio je Vilhelm. - U
divljini nema svjedoka.
.

- Izađimo iz ove šume! - izjavi Joni.

Maggie je kimnula. Zaželjela je vidjeti nebo,
udahnuti svježi zrak.
- Koliko je daleko more? - Liz je pitala Vilhelma.
- Još kilometar pa šuma postaje sve rjeđa, a obala
je odmah iza sljedećega grebena- odgovorio je. -
Međutim, uskoro dolazi loše vrijeme. Na obali ćete
biti jako izloženi.
More, Maggie je žudjela za njim. Široki otvoreni
prostor, mjesto gdje se može oprati. Svjetlo je slabilo
i nije htjela provesti noć u šumi. - Želim da krenemo
dalje - bila je odlučna Maggie. - Moram izaći iz ove
šume. - Ostale su kimnule složivši se s njom.
- Ujutro ćemo možda razmisliti o tome da se
vratimo? - predloži Maggie.
- Menije dosta ako dođemo do obale - reče Helena.
- Zbog žuljeva osjećam se kao bogalj.
Javila se Joni: - Mislim da nemam snage uspeti
se na Blåfjell.
- To su bili pusti snovi - prizna Liz. - Nisam nas
trebala toliko opteretiti. Ne moramo se uspeti na
planinu. Samo sam htjela da budemo zajedno.
Oprostite. Idemo do obale. Ondje ćemo kampirati.
Ujutro se vraćamo, pravac planinarski dom. -
Maggiena ramena opuste se od olakšanja.
- Jeste li sigurne? - upita Vilhelm. - Ja se sad
vraćam do rijeke. Mogu vam pokazati put natrag.
- Sve je u redu, - kaza Liz - no hvala vam na svoj
pomoći.
Nije bio siguran da ih treba pustiti da nastave
planinariti, ali tako su odlučile. Vilhelm prekopa po
naprtnjači i izvadi malu pločicu čokolade, još uvijek
zamotanu, i pruži je Maggie. - Da zadržite snagu -
rekao je.
- Hvala vam - kazala je iznenađena toplinom
njegovoga postupka.
Vilhelm pozove Runu k nozi i čovjek i pas odoše
izgubivši se u mraku šume.
Njih četiri nastavile su dalje, Maggie je razlomila
čokoladicu na četiri dijela i podijelila je. - Mmmm,
kakav divan okus - rekla je pustivši da joj se čokolada
topi pod jezikom.
Svakako bolje od ribe s izvađenom utrobom - doda
Helena.
Otkucaji Maggienog srca snizili su se sad kad se
drveće razrijedilo. Ranovečernje sunce probijalo se
kroz prorijeđeno granje. U udovima je osjećala
strašan umor, a, iako je bila iscrpljena, bila je
zahvalna što je ovdje, sigurna, sa svojim
prijateljicama.
 Naposljetku tlo je postalo tvrđe, kamenje je
zamijenilo korijenje.
Dok su hodale, Liz je došla do nje i u tišini primila
Maggie za ruku. - Oprosti što smo te iznevjerile u
šumi. Što sam te ja iznevjerila.
- Nisi. Nisi ti odgovorna za mene. - Dopustila je
svima njima da je nagovore na ovaj izlet, Helena joj je
platila let, poslala joj pravu opremu, presložila joj je
naprtnjaču, ista je stvar s Liz, ona je isplanirala put,
pratila kakvo će biti vrijeme, poslala joj popis stvari
koje treba ponijeti. Međutim, Maggie je ta koja treba
prijeći ovu divljinu i izaći na drugoj strani. Nitko to
ne može učiniti umjesto nje.
Pogledala je rumeno večernje svjetlo, vrhove
planina vidljive u daljini. Bila je to divlja ljepota, ali
isto tako vidjela je koliko može biti opasna. Mora
početi preuzimati odgovornost. Shvatiti to ozbiljno.
Sve moraju.
Od sada pazimo jedna na drugu - rekla je Maggie.
Liz je pogleda u oči. Kimne.
Joni, koja je malo odmaknula naprijed, odjednom
stane. Okrene se, vičući. - Društvo! Brzo! Morate ovo
vidjeti!
 35

JONI

Njih četiri stajale su rame uz rame na vrhu grebena.

Ocean.
Ovdje je, njegovo blistavo, široko plavetnilo
oduzima dah. Zaklonjena strmim planinama, tu se
nalazi kao šećer bijela obala. Proteže se uz kristalno
čisti zaljev, voda je arktičkoplava, kao s drugoga
svijeta. Nije još vidjela nijedno mjesto kao ovo.
Joni je stajala kao ukopana na mjestu,
oduševljena. - Moj bože! – krv joj je uzavrela od čiste
energije. Svježi povjetarac, s primjesom soli, poput
ljubavnika milovao ju je po vratu.
Pokraj nje Liz je rukom zastrla oči od sunca,
polagano njišući glavu. Na drugoj strani Helena je
zabacila glavu smijući se.
Na samom kraju dugačke obale, dizala se planina
Blåfjell, visoka i golema, u postojanim sivim bojama,
čuvajući svoju draguljnoplavu tajnu. Usamljeni
crveni ribarski brod napuštao je zaljev, bijeli trag bio
je sve što je ostalo za njim, kad se izgubio zaklonjen
planinom.
Put dolje do obale zavojito se spuštao u nizu
strmih okuka. Joni je pustila da je povuče prirodni
nagib staze, natjeravši je u trk. Zaboravila je na bolne
mišiće i tešku naprtnjaču, prepustivši se ovom
predivnom trenutku.
 Čula je da ostale idu za njom, vičući i urlajući dok
su jurile prema moru koje ih je čekalo.
Tvrdu nabijenu zemlju zamijenio je vjetrom
oblikovani pijesak.
- Nijednog otiska stopala! - divila se jedna od njih.
Bez riječi, skinule su naprtnjače, razvezale
planinarske cipele, skinule vlažne čarape.
Jonije svukla kratke hlače, prsluk, donje rublje.
Koža joj je bila vrela, okupana znojem.
Maknula je vrpcu koju je imala svezanu na glavi i
gola potrčala prema svjetlucavom plavetnilu,
dozvana morem, solju, vjetrom.
Osjetila je pljusak vode po nogama. Bila je strašno
hladna. Zaronila je, voda se nad njom nakratko
zatvorila prije nego što se ponovo pojavila na površini
uz oduševljeni uzvik. More se činilo kao ledenohladno
piče koje utažuje jaku žeđ.
Poput psa, otresla je vodu s kose. Okrenula se i
ugledala Helenu kako trči u plićak, rukama držeći
pune bijele dojke. Za njom je slijedila Liz, trčeći u
vodu, gola i mršava, naramenice njezine naprtnjače
ostavile su crveni trag na njezinim ramenima.
Na obali, Maggie se nećkala, svukla je samo
planinarske cipele i čarape.
- Hajde! - pozove je Joni.
Helena je vikala: - Trebamo te, Mags!
Ukipila se na trenutak, ne znajući što će. Potom
je, slegnuvši ramenima, svukla preostalu odjeću i na
prstima, cičeći, ušla u ledenu vodu, njezino divno
oblikovano tijelo treslo se, a smeđecrvena kosa
vijorila za njom.
Bile su ovdje sa svojim lijepim, stvarnim tijelima,
usred ničega! Žuljevitih peta. Okrvavljenih koljena.
Crnih noktiju. Sa svim i svačim!
Jonije zaronila, znoj i prljavština skidali su se s
kože. Prebacila se na leđa, dojke okrenula suncu,
zagledana u nebo bez oblačka.
Napunila je pluća, osjetivši okus soli čistoga
oceana, pomiješan s mirisom šume i blagom
primjesom planinskog zraka. Imala je osjećaj da je
svaki udah pročišćava.
Liz je plivala smiješeći se, lice joj se opralo, oči su
blistale.
Olakšanje što ne nosi nikakav teret, što su ovdje
i zajedno, bilo je gotovo nepojmljivo. Gazile su po
vodi, promatrale prazan obzor. Između njih i
Grenlanda nije bilo ničega.
Večernje svjetlo umanjilo je bore na Lizinom čelu,
izraz lica bio joj je otvoren i jasan. Jonije odjednom
shvatila zašto ih je Liz dovela ovamo. Da do ove obale
vodi cesta, da su izašle iz auta, radost dolaska na ovo
mjesto bila bi umanjena. Užitak je bio u nagradi koja
je uslijedila poslije napora.
Jonije osjetila da je ta misao nešto proširila, nešto
razjasnila u njezinoj glavi. Je li moguće da su radost
i napor tako duboko povezane da ne možeš doživjeti
jedno bez drugoga? Ona je uvijek išla prečicom.
Drogom, pićem i galamom drugih ljudi potiskivala je
ružne osjećaje.
 Posegnula je za Lizinom rukom i ispreplela svoje
mokre prste s njezinima. Njezin crni lak za nokte
ogulio se, munja se pretvorila u zlatnu pukotinu. -
Hvala ti - šapnula je.
Liz je pogleda, glave nagnute na jednu stranu,
mokre kose priljubljene uz glavu.
Liz je uvijek bila prava osoba, uvijek uz Joni i
njezine divlje uspone i teške padove. Razumjela je
Joninu potrebu da se izgubi, da se povuče u sebe, a
onda se opet pojavi kad je spremna za to. Podržavala
je Jonino pisanje pjesama, ne njezinu slavu, i bila je
uz nju za vrijeme mučnih dana nakon smrti njezine
bake. A sad je ovdje, na ovom putovanju,
ispunjavajući obećanje koje su jedna drugoj dale da
će jednoga dana doći u Norvešku.
- Hvala ti što si nas dovela ovamo. Nije važno što
se nećemo uspeti na Blåfjell. Došle smo zbog ovoga.
Lizine oči zaiskrile su dok je kimala, kapljice vode
visjele su s njezinih trepavica.
Turneja s koje je otišla, prijetnja zakonskim
mjerama, njezine pogreške, sve to činilo se jako
daleko. Možda sve to pusti. Bas sve. Na trenutak bila
je puna nade. Vedrija. Mogla je zamisliti jednostavnu
kolibu, gitaru, bilježnicu koja se postupno puni
pjesmama.
Joni je zaronila, odgurujući se prema morskom
dnu sve dok je valovite konture pijeska nisu okrznule
po trbuhu i ona se zadržala ondje, zaustavljena, bez
težine.
 Kad je izašla na površinu, na prostranom nebu
pojavio se prvi oblak, stvorivši na obali dugačku
sjenu.
 36

HELENA

Helena je plutala na leđima, voda joj je ljuljala

glavu. Hladna voda djelovala je poput izvrsnog
anestetika.
Pustila je da joj uši ispune šum i zvukovi oceana.
Grudi su joj bile nabrekle i mekane, uživala je
plutajući ovdje, gola. Pokušavala je sebe zamisliti
trudnu, dobro, trudna je, ali zamisliti sebe stvarno
trudnu. Debeli napeti trbuh pred sobom, tako velike
cice da treba potpuno novo rublje. Nije znala kako se
zbog toga osjeća.
Dovraga, bila je previše umorna da bi znala kako
bi se trebala osjećati.
Dok je plutala, misli joj odlutaju na njezinu
majku. Tugovanje je takvo, mjehurići s uspomenama
nepozvani izbijaju na površinu. Njezina majka uvijek
je voljela plivati, u njezinom djetinjstvu za vrijeme
ljeta odmor bi provodili na sjeveru Devona, na tjedan
dana unajmili bi stan uz more, njezina majka plivala
bi svako jutro bez obzira na vrijeme. Plutala bi na
leđima, namazanih usta, tijela predana moru. Helena
je voljela gledati ju takvu, opuštenu, mirnu, a vodaju
drži.
Ovdje ću prosuti tvoj pepeo, obeća Helena. U zoru.
Omiljeno doba dana njezine majke. Zadovoljna tom
odlukom, okrenula se potrbuške i zaplivala prema
obali.
Kad je izašla, koža joj je bila naježena, bradavice
poput metaka. Sunce je sad progutao oblak i ona
zadrhti. Nije imala ručnik pa je upotrijebila vanjsku
stranu flisa da se obriše, a onda je obukla posljednju
čistu majicu.
Liz i Maggie već su se odjenule, rukama su
obgrlile tijela lupajući nogama kako bi se ugrijale.
Jonije izašla posljednja, imala je blaženi izraz lica
dok je hodala obalom. Podigla je ruke cijedeći vodu iz
tamne svezane kose. Unutarnja strana zapešća bila
je iscrtana sitnim tetoviranim pticama. Nova tetovaža
koju Helena još nije vidjela protezala se od kuka do
stidne kosti. Svojevremeno je znala svaku Joninu
tetovažu i kakvo značenje ima, ali ta bliskost je
isparila. Jonije uvijek imala moć dignuti te i spustiti,
poput vala.
- Gledajte - rekla je Maggie okrenuvši se
pokazujući prema moru skupljenih obrva.
Sve su slijedile njezin pogled. Tamna gomila
kišnih oblaka približavala se s obzora.
- Trebale bismo postaviti šatore - kazala je Liz.
Nestalo je posljednje sunčevo svjetlo, sad se
približavao mrak, a s njim je počeo puhati vjetar.
Helenin pogled odluta na more gdje su se vrhovi
valova pretvorili u bijele krijeste. U zraku se osjećao
miris nadolazeće kiše.
.
Helena je upotrijebila petu svoje planinarske cipele
da u tlo zabije posljednji klin. Tada se odmaknula,
procjenjujući šator, od brige je dobila grčeve u
želucu.
- Jeste li sigurne da je ovo dobro mjesto? - kazala
je društvu. - Nismo li preblizu planine?
Postavile su šatore na samom kraju staze, ondje
gdje se planina spaja s obalom. Maggie nije htjela
načiniti ni korak više nego što je bilo potrebno,
tvrdeći da su na pravom mjestu za sutrašnji pokret
dalje.
Helena je gledala strmu, zemljanu padinu.
- Ništa se ne nadvija nad nama - rekla je Joni
slegnuvši ramenima.
- Ne možemo učvrstiti šatore na pijesku- rekla je
Liz. - Klinovi neće držati.
Helena je osjetila prvu kap kiše koja se spustila s
neba, krupnu i tešku. Jedna joj je pala na nadlanicu,
druga na jagodicu.
- Vrijeme je da uđemo - rekla je Liz povukavši se
s Joni u svoj šator.
Maggie je sa svoje naprtnjače otresla pijesak, a
onda je ubacila u šator. Ispustila je duboki uzdah
dok se uvlačila za njom.
- Dobro si? - pitala je Helena i povukla patent na
njihovom šatoru.
- Samo moja leđa - odgovori Maggie.
Nalet vjetra zatrese šator puhnuvši tkaninu u
njih.
 Obje su se potrudile da u šatoru bude udobno,
napuhale su prostirke, razmotale vreće za spavanje,
načinile jastuke od odjeće. Večeras neće biti večere
skuhane na kuhalu pa su obje izvadile energetsku
pločicu, svjesne da se moraju time zadovoljiti. Helena
se uvukla u vreću za spavanje grickajući suhu zob
pomiješanu s medom, usput slušajući kišu koja je
počela ozbiljno padati. Vani više nije bilo svjetla.
Osjeti laganu tjeskobu, koju je uvijek osjećala kad bi
noć progutala dan. Helena upali bateriju. Izvadila je
mobitel iz naprtnjače, po običaju gledajući ima li
kakvu poruku, međutim, naravno, i dalje nije bilo
signala.
- Ništa? - pitala je Maggie koja je dizala i spuštala
ramena kako bi popustila napetost u leđima.
Helena odmahne glavom gurnuvši mobitel natrag
u svoju torbu.
Neko vrijeme obje su šutjele, slušajući sve jači
vjetar.
- Ranije u šumi,- reče Helena, povisivši glas da se
čuje od vjetra i kiše - što si mislila pod tim da je Erik
bio ondje?
- Ne znam, činilo mi se kao da je znao gdje ću biti.
- Misliš da nas je slijedio?
Ne. Ne znam. Možda. - Maggie spusti pogled na
krilo. - Ma, samo to kako se samo stvorio ondje,
zureći u mene. Kako me nazvao Karin, a onda se
izgubio kad ste se vi pojavile.
Helena ju je pomnjivo promatrala.
 Maggie pogleda prema ulazu u šator. - Misliš li da
je još uvijek ondje vani?
Na sigurnom smo - kazala je Helena posegnuvši
za Maggienom rukom, stisnuvši je baš kad je šator
pogodio još jedan nalet vjetra.
 POTRAGA

Leif trči stazom protiv hladnoga vjetra.

Kreće se brzo i spretno. Misli su mu usredotočene
samo na to gdje stavlja noge. Tlo se promijenilo, iz
mekane trave u kamenitu stazu, kamenje mu je
frcalo ispod nogu.
Stvara se mliječna kiselina, osjećaj pečenja steže
mu listove. Održava ravnomjerno disanje, unutra-
van kroz nos.
Osjeća žeđ u grlu, ali govori samome sebi da neće
stati dok ne dođe do sljedećeg vrha.
Svjestan je da možda trči prema tijelu, ipak,
postoji li i najmanja mogućnost da je žena nekako
preživjela, tada je svaka sekunda važna. Znao je
penjača koji je padao pedeset metara, zaustavio se na
debelom sloju borovih iglica i samo slomio gležanj.
Znao je čovjeka koji je pao s ljestvi s tri gazišta i
slomio kičmu.
Diže pogled prema Blåfjellu. Uhvati se kako
razmišlja o hrabrosti svoga oca u ovim planinama,
opasnostima kojima se izlagao, ljudima koje je
spasio, ljudima koje je izgubio. Leif se pita kakav će
biti njegov rezultat na kraju dana.
Ide dalje, ubrzano diše. Pogledava na svoj sat.
Uspije li zadržati bilo na 150 otkucaja u minuti, može
trčati unedogled.
 Uvijek je u dobroj formi. Kako ne bi bio kad ima
sve ovo na pragu. Sjeća se kako je kao dijete uokolo
istraživao s Erikom, Austinom, Karin i još nekom
domaćom djecom. Izmislili su igru koju su nazvali
Potraga u kojoj bijedno od njih zaklopilo oči i prstom
nasumce označilo neko mjesto na stazi, a onda bi se
utrkivali do ondje.
Nije bila važna samo brzina, već i dobro
poznavanje planine i vremenskih prilika, poznavanje
terena, vlastite sposobnosti. Leif je možda bio
tjelesno najspremniji, ali Erik je bio u prednosti jer
se izlagao opasnosti, skakao je preko grebena, nije se
zaustavljao promisliti je li doskočište sigurno ili tlo
čvrsto. Austin je rijetko kad stigao prvi, nije bio
dovoljno izdržljiv, ali bio je sretan što ima razlog cijeli
dan izbivati iz kuće. Često se znao pojaviti s
masnicom na oku ili razrezanom usnicom, a ostali su
znali da je pametnije ništa ne pitati. Karin je bila ta s
kojom se Leif volio nadmetati zato što je bila brza,
žilava i, najvažnije od svega, izdržljiva. To je ono što
na planini donosi pobjedu. Sposobnost
prevladavanja poteškoća.
Sad, dok trči, Leif govori samome sebi da je ovo
još jedna igra Potrage. Utrka prema nasumičnom
cilju na karti. Ne želi vjerovati da možda trči prema
truplu. Ne želi vjerovati u Erikov opis na stazi: Držao
se za glavu.
Ipak, ne može odagnati strah.
Putem preskače preko kamenja, naprtnjača mu
se čini lagana, tijelo sposobno i snažno. Zahvalan je
na tome, znajući da je život jako okrutan. Evo, prije
nekoliko sati, žena je bila savršeno sposobna, a sada
leži dvadeset metara niže. Planina je surova.
Nepredvidiva. Svejedno joj je tko leži polomljen i
krvav. Svejedno joj je plače li netko ili se raduje.
To je razlog zašto se ovdje ljudi gube. Nema tu
osude. U divljini možeš biti bilo tko.
 37

LIZ

Liz je probudilo zavijanje vjetra. Nešto hladno i

vlažno pritiskalo joj je obraz. Mamurna od sna,
ispružila je ruke i dlanovima dodirnula hrpu vlažne
tkanine iznad sebe. Šator se srušio! Pipkala je po
mraku tražeći bateriju, dok je vani vjetar urlao, a
valovi se razbijali o obalu.
Pronašavši bateriju, obasjala je šator svjetlom.
Vidjela je Joni kako sjedi s koljenima stisnutim na
prsima, stisnutim očima, zibajući se naprijed-
natrag.
- Ajme, Joni! Jesi li dobro? Nevrijeme će proći...
Čim je to rekla, šator pogodi još jedan nalet vjetra,
srušivši ga na njih. Liz je dignula ruke iznad glave
kako bi maknula tkaninu s njihovih lica. Tada je
nebo zaparala munja, osvijetlivši šator.
Joni se još više stisnula u sebe, zakopavši glavu
među koljena.
Liz je u tišini brojala sekunde nakon munje. Udar
groma odjeknuo je negdje u planini. Procijenila je da
je oluja udaljena još nekoliko kilometara.
Odjednom se otvorio patent na šatoru, tkanina je
počela lepršati na vjetru. Liz je dignula ruku pred oči
kad je svjetiljka obasjala šator.
 Kiša se slijevala niz Maggie i Helenu koje su se
skutrile na ulazu. - Naš šator se ne drži! - viknula je
Maggie.
- Također prokišnjava. Sve je mokro - rekla je
Helena.
- Uđite! - reče Liz, pomaknuvši se dok je iza njih
padala kiša. Uvukle su se u skučeni prostor dobro
zatvorivši patent za sobom. Jedva su imale mjesta za
gibanje, krov šatora pritiskao je vrhove njihovih
glava. Zbog mokrih vunenih čarapa i neopranih
tijela, zrak je imao miris po mokrome psu. Sve je bilo
zasuto pijeskom.
Nebo propara munja, osvijetlivši šator.
Liz je počela brojati. Nakon osam sekundi
planinom se prolomi strašna grmljavina. Imale su
osjećaj da taj zvuk ima fizičku snagu.
Joni vrisne.
- Otkud se stvorila ta oluja? - poviče Helena. - Bila
je prognozirana?
Liz je bridjela koža kad se sjetila svih vremenskih
prognoza koje je pogledala, na većini njih stajala je
sličica munje. Na zaslonu se prognoza činila potpuno
bezopasna, samo sitna žuta cik- cak linija. Osjećajući
grižnju savjesti, ona proguta sjetivši se seljankina
upozorenja. Pada tlak. Sutra će donijeti nevrijeme,
rekla je. Recite svojim prijateljicama da se vrate.
Samo što nije. Ništa im nije rekla.
Obrazi su joj pocrvenjeli kad je kazala: - Vilhelm
nam je svima rekao da se vrijeme mijenja, nije li?
Pogledala sam prognozu i činila mi se mješovita,
rekla sam vam to. Nisam imala pojma da će biti ovako
ružno. Mislila sam da oluja možda neće doći...
- Oluja? – rekla je Helena. - Znala si da stiže oluja?
- Već smo krenule i...
- Čekaj, kako to misliš već smo krenule?
Osjećaj krivnje kao da je tjerao istinu iz njezinih
usta. - Žena koju sam prvo jutro srela u polju, ona je
spomenula da bi se vrijeme moglo promijeniti.
Pod svjetlom baterije Helenino lice izdužilo se od
iznenađenja. - Nisi nam ništa rekla.
- Nisam vas htjela plašiti. Odlučile smo...
- Što je rekla? - htjela je čuti Helena.
Liz se trgnula. - Recite svojim prijateljicama da se
vrate. Ali kad je to govorila, nebo je bilo vedro.
Izgledalo je savršeno za hodanje... Ja- - -
- Isuse, Liz - planula je Helena. - Nije bilo na tebi
da odlučiš! Trebale smo sve zajedno odlučiti, kao
skupina.
- Zašto onda nitko drugi nije pogledao prognozu
vremena? Ne mogu ja biti odgovorna za sve!
Sve su zatreptale, kao da su iznenađene bojom
njezinoga glasa.
Nije trebala planuti, ali ponekad je Liz bila
umorna od toga što svi očekuju da se ona pobrine za
sve. - Gledajte, žao mije. Stvarno je. Da sam znala da
će biti ovako, vratile bismo se...
Nalet vjetra sruči se s planine, ravno prema
njima.
 Liz je znala da je uprskala, ali sad se moraju
pozabaviti s ovim što je pred njima. - Nije sigurno
ostati u šatorima.
- Želiš da izađemo na ovo? - Maggie je zinula.
- Šatori imaju metalne šipke. One provode
elektricitet. - Na prvom radnom mjestu kao liječnica
obrađivala je pacijenta u kojega je udario grom. Bilo
je strašno. Udar je bio tako jak da su mu odletjele
cipele, spalivši potplate, a on je zadobio teške
opekline i rane po cijelome tijelu. - Moramo odjenuti
nepromočive jakne i obuti planinarske cipele, one
maju gumene potplate.
Sve su digle pogled kad je negdje iza njih bljesnula
munja, obasjavši šator. Samo trenutak poslije začula
se grmljavina. Oluja je bila blizu.
- Odmah! - viknula je Liz.
Maggie i Helena iskobeljale su se iz šatora, ali Joni
je ostala sklupčana u kutu. Tresla se. Liz joj položi
dlan na ruku.- Moramo ići. - Joni se nije micala.
- Ja ću te čuvati, obećavam - kazala je Liz
povukavši Joni na noge.
Vani je kiša pljuštala po njima dok su na
nevremenu zbog kojeg se ništa nije vidjelo, uz slabo
svjetlo baterija, odjenule nepromočive jakne,
stegnule kapuljače, ugurale noge u planinarske
cipele.
Liz je pomagala Joni odjenuti opremu za kišno
vrijeme kad je
Helena viknula: - Ljudi, konopi neće izdržati!
 Prešavši svjetiljkom preko nagnutih stranica
drugog šatora, Liz je vidjela da užad nije bila
pričvršćena dovoljno daleko od šatora. Zgrabila je
najbliže uže, kleknula na mokro tlo, škiljeći zbog jake
kiše, i izvukla klin iz zemlje. Kad je to učinila, vjetar
je puhnuo ispod tkanine šatora izvukavši uže iz
njezine ruke. Divljački je poletjelo zrakom.
- Pazite! - viknula je, kad je uže fijuknulo natrag
ošinuvši mokro tlo samo nekoliko centimetara dalje
od Helene.
Helena se bacila za užetom, a Liz je držala
stranicu šatora, postavljajući klin natrag na njegovo
mjesto. Tlo je već bilo natopljeno jakom kišom,
klinovi su se olabavili u zemlji. Nije imala pojma hoće
li ijedan od njihovih šatora izdržati snažne nalete
vjetra.
Kad je završila, osvrnula se oko sebe,
pokušavajući razmisliti. Znala je da se moraju
maknuti dalje od planine, električna pražnjenja
pogađaju najviše predmete, ali i otvoreni prostor.
Većinu ljudi ne pogodi munja, već stradaju od
naknadnog udara odnosno od električnog pražnjenja
u kojem se energija kroz zemlju prenosi na nešto... ili
nekoga tko je u blizini.
Osvrtala se i osvrtala, svjetiljka na njezinoj glavi
obasjavala je okoliš. - Mislim da bi na kraju zaljeva,
pokraj Blåfjella, mogla biti nekakva pećina. - Ranije
dok je plivala, vidjela je tamnu rupu. - Možemo se
ondje skloniti.
Povela ih je preko pješčanih nanosa. Kiša ih je
šibala sa strane. Bijele pruge odražavale su se u
svjetiljci na njezinoj glavi, voda je otjecala s planine,
uske bujice slijevale su se niz stijene.
Mokri pijesak lijepio joj se za planinarske cipele,
vodootporna jakna zalijepila se za nju na vjetru.
Munja je bljesnula gotovo ravno iznad njih, potom je
odmah prasnuo grom. U jednom zapanjujućem
trenutku, činilo se kao da je dan. Vidjela je kako je
Maggie pogledala prema nebu. Helena je stala kao
ukopana na mjestu, trepćući brzo. Joni je vrisnula i
pala na koljena, ruku stisnutih uz glavu kao da je
ustrijeljena.
- Sve je dobro! – viknula je Liz nastojeći nadglasati
kišu, stisnuvši Joni za ramena. Strašno ju je pekla
savjest. - Ovuda! - viknula je, povukavši Joni na noge
vodeći ih na sam kraj zaljeva, baterijom obasjavajući
podnožje planine u potrazi za ulazom u špilju. Vjetar
je na oceanu stvarao tamne valove dižući pjenu
visoko u zrak. Naleti vjetra udarali su preko travom
obraslih nanosa pijeska, zavijajući i valjajući se
prema prednjoj strani planine.
- Tu je! - napokon je rekla, osvijetlivši baterijom
otvor u tamnoj stijeni. - Unutra ćemo biti na
sigurnom!
 38

MAGGIE

Vjetar je Maggie zalijepio kapuljaču uz glavu.

Škiljeći pod naletima kiše, zagledala se u špilju.
Njezin mračni, ljeskavi ulaz bio je nadsvođen poput
crkvenih vrata.
- Moramo ući unutra! - viknula je Liz pokazujući
im da je slijede.
Maggie je svoju bateriju ostavila u šatoru. Htjela
je tu žutu, sjajnu zraku u svojoj ruci, nešto što bi joj
osvijetlilo put, smirilo otkucaje srca.
Liz je ušla prva, Joni za njom.
Maggie se držala Helene dok su hodale prema
špilji, pijesak je u vodi imao srebrnu boju.
Mrak je unutra bio drukčiji, tako gust da je gotovo
gušio. Zrak je imao ustajali vlažni miris, pomiješan
sa slabim mirisom amonijaka. Voda je kapala kroz
pukotine u kamenu, sve je bilo blistavo i vlažno.
Zastala je osvrćući se natrag prema ulazu,
gledajući zavjesu od kiše.
- Maggie! - pozove je Helena, zraka svjetlost s
njezine svjetiljke na glavi zaigra po njoj. - Moraš ući
dublje!
Ona je kao ukopana stajala na mjestu.
 Helena se vrati po nju.- Moraš se maknuti s ulaza.
Munja putuje po okomitoj površini kako bi došla do
zemlje. Ovdje nije sigurno.
Maggie je duboko u sebi osjetila opiranje, nešto
iskonsko i nekakav nagon upozoravali su je da ne ide
dublje u mrak.
- Evo, uzmi moju svjetiljku za glavu! - Helena ju
je skinula i dala joj je.
Odjednom se daleko od špilje začula snažna
tutnjava. Zemlja pod njezinim nogama počela je
drhtati. Čekala je blijesak munje. Nije je dočekala.
- Jesi li ovo osjetila? - pitala je Maggie ubrzano
dišući.
Helena se, širom otvorenih očiju, zagledala prema
obali. - Jesam.
- Što je to bilo?
Helena odmahne glavom. - Možda je munja
udarila u nešto?
- Nije bilo bljeska.
Nekoliko trenutaka obje su šutjele. - Idemo dalje
- napokon će Helena.
Slijedile su Liz i Joni dublje u špilju. Maggie je
hodala s ispruženim rukama, pipajući u mraku ima
li kakvih prepreka, stijene su joj pod prstima bile
grube poput pijeska. Naposljetku se stijena pretvorila
u širi prostor, veličine srednje velike sobe.
- Gledajte! Vrše za jastoge! - viknula je Liz dalje
naprijed, usmjerivši svjetiljku na još desetak vrša
naslaganih u jednom kutu špilje.
 Pogled na njih, na nešto stvoreno ljudskom
rukom, bio je pomalo utješan. Osjetila je njihov slani
miris, vlažan i jak.
- Pričekajmo ovdje - rekla je Liz vodeći Joni prema
vršama. Jonije sjela na jednu, zaobljene kičme,
koljena stisnutih na grudi. Maggie, previše
uznemirena da bi sjela, hodala je amo- tamo,
svjetiljkom obasjavajući mračnu, prostranu
unutrašnjost špilje. Usmjerila je svjetlo prema gore
pitajući se jesu li se gore ugnijezdili šišmiši. Slika
ljepljivih krila koja joj se zapliću u kosu natjerala ju
je da čvršće stegne kapuljaču uz lice.
Prošlo je nekoliko minuta, oluja izvana odjekivala
je u njihovom šupljem skloništu. Maggie se
neprestano kretala istražujući unutrašnjost špilje,
primijetivši da neke stijene svjetlucaju pod svjetlom
njezine svjetiljke. Dok je prstima prelazila po
stijenama i izbočinama, pogled joj privuče nešto malo
i srebrnkasto. Usmjerila je svjetlo sa svjetiljke na
glavi obasjavši malu prirodnu kukicu na kojoj je
visjelo nešto usko.
Nagnula je glavu pomnije pogledavši.
- Što je to? – doviknula je Helena.
- Nešto sam našla - odgovorila je prešavši prstom
po kukici pa je skinula srebrni lančić.
Kad ga je maknula sa stijene, zasjao je na svjetlu
baterije, oko kopče zaplela se paučina.
Sad je bolje vidjela. - Narukvica.
Svjetlo baterije obasjalo ju je i ona primijeti da se,
upletena među srebrne karike, ovdje nalaze neka
slova. - Na njoj je neko ime.
 Stisnula je oči okrećući je među prstima. Koža joj
se sledila kad je pročitala pet slova.
- K- A- R- I- N.
- Njezina je... - šapne. - Od Karin, djevojke koja je
nestala.
- Ne znamo radi li se o istoj Karin - istakne
Helena.
- Vilhelm je rekao da je bila ovdje, na stazi Svelle,
kad je nestala - kaza Maggie. - A pogledajte,
narukvica je prekrivena paučinom, znači da je već
neko vrijeme ovdje.
Dodala ju je Liz, koja ju je pomnjivo pregledala
pod svjetlom baterije.
- Što ti misliš? - upita Maggie.
- Čini se moguće - odvrati Liz. – Narukvica je
napravljena za ruku odrasle osobe. To je njezino ime.
Maggie upita. - Samo, što radi u špilji?
- Možda se ovamo sklonila kao i mi? - zaključi
Helena.
Dignula je svjetiljku na svojoj glavi prema svodu
špilje, gledajući tu prazninu pitajući seje li Karin
nekoć sjedila na ovom mjestu, baš kao i ona.
 39

JONI

Joni je zabila nokte u meso svojih golih listova,

pripremajući se za još jednu munju.
Ostale su si dodavale narukvicu, raspravljajući o
Karin. Joni se nije mogla uključiti u razgovor, misli
su joj lutale zbog straha.
Bacila je pogled preko ramena, vidjevši uski otvor
ulaza u špilju. Vani je nebo zaparala munja u nizu
sjajnih bljeskova. Srce joj je bubnjalo u grudima, krv
joj je šumila u ušima.
Pokraj nje Liz upita. - Jesi li dobro?
Pokušala je proizvesti nekakav zvuk, uvjeriti Liz
da je dobro, ali iz nje nije bilo ni glasa.
Odmah ispred špilje još jedan blijesak munje
obasjao je noć. Potom se s neba sručila bjesomučna
grmljavina. Joni je ostala bez daha.
Liz se okretala, govorila, uvjeravala je da će oluja
ubrzo prestati, ali njezin se glas činio udaljen kao da
se Joni nalazi na kraju tunela.
Sve joj se jače stezalo grlo od straha i ona osjeti
kako se odmiče od drugih, progutalo ju je sjećanje na
njezinu prvu oluju.
Imala je šest godina. Pridružila se ocu koji je bio
na fotografiranju. U kući koju su unajmili bilo je
bučno, puno modela, stilista, vizažista, a nad svima
njima orio se glas njezinoga oca. Ona se držala po
strani, tako joj je bilo rečeno. Netko od pomoćnika
donio je pizzu u njezinu sobu, a usprkos glasovima i
glazbi, u jednom trenutku ona je zaspala.
Probudila se nekoliko sati poslije od strašne
tutnjave vani. Sledila se ispod pokrivača,
prestrašena. Pipajući, tražila je svjetiljku, ali nestalo
je struje pa je i dalje bilo mračno. Kroz prozor je
vidjela kako je šumu obasjalo svjetlo, jezivo i divlje.
Vrisnula je i oteturala do vrha stuba gdje je bilo
mračno kao u rogu, dozivajući očevo ime.
No njega nije bilo ondje.
Nikoga nije bilo.
Bila je dijete. Nije joj bilo jasno da je nestalo
struje. Da su njezin otac i njegovi prijatelji pili u birtiji
u susjedstvu gdje je, zahvaljujući generatoru, bilo
struje. Nije znala da nije napuštena.
Satima poslije, kad su se njezin otac i ostali
vratili, našao ju je usnulu na otiraču, pidžama joj je
bila mokra od mokraće. Netko ju je odnio natrag u
krevet, on, pomoćnica..., ali nisu je presvukli.
Ujutro, otac je bio mamuran, mrzovoljan,
zaokupljen snimanjem. Nije ju pitao kako je. Nije joj
se ispričao zbog toga što ju je ostavio. Znala je da mu
njezin strah, njezini osjećaji, njezina prisutnost idu
na živce. Povukla se u sebe, nastojala je biti
nevidljiva.
Nekoliko tjedana poslije njezin otac imao je
snimanje u Francuskoj, a nju je ostavio u bakinoj
kući u Oakscombeu kao što je i prije činio. Samo što
se ovaj put nije vratio.
Doista je bila nevidljiva.
 Sljedeći blijesak munje i ona osjeti kako strah
jača, grlo joj se sve više steže. Čvrsto je stisnula oči,
zabila nokte u kožu, stisnula zube. Disanje joj je bilo
isprekidano, malo duboko pa plitko u njezinim
prsima.
Doplovivši iznad vjetra i kiše, začula je zvuk. Ne
riječi. Ne prijateljice koje joj nešto govore, već glazbu.
Pokraj nje, Maggie je počela pjevati.
Još uvijek zatvorenih očiju, Joni je slušala. Under
the Bridge od Red Hot Chili Peppersa. Pjesmu koju
su obično pjevale kao tinejdžerice, dok su išle na sat
držeći se za ruke. Pokušala se uključiti u pjesmu
kako bi zaustavila strah koji ju je odvlačio jako
daleko.
Pjesmi se pridružio još jedan glas. Glasan i
raspoložen, nažalost bez sluha, ali snažan. Helena.
Još jedan prasak groma. Jedna... M...
Munje su vani plesale, parale nebo sve do tla, kao
da je vatromet. Oluja je bila točno iznad njih. Ukočila
se, čekajući da pogodi u špilju...
Maggie i Helena, naslonjene na vrše, nastavile su
pjevati, a onda im se pridružila i Liz. Okružili su je
glasovi njih triju, sve glasniji, odzvanjajući u
mračnom prostoru špilje, pjevale su glasnije i od kiše,
i od valova, i od vjetra.
Joni podigne glavu. Otvori usta. Počne pjevati.
Glas joj je bio drhtav, slab, ali koristeći ga, počela
je osjećati kako je pokreće ritam pjesme, kako jača.
 Šćućurene nisko pokraj vrša za lov jastoga, uz
vodu koja je kapala u špilji, s kao čelik čvrstom
planinom iza sebe, njih četiri su pjevale.
 40

MAGGIE

U prostranoj špilji pjevanje je predivno odzvanjalo.

Čvrsto je držala Joninu malu, hladnu ruku, dok je u
drugoj ruci držala Helenine prste.
Bile su zajedno. Povezane. Sigurne.
Kad je pjesma završila, ona slučajno pogleda Joni.
Imala je malo opušteniji izraz lica, malo mekanije
čelo. Popustila je napetost oko usta.
Joni pogleda svaku svoju prijateljicu. Oči su joj
bile mutne od suza. Ništa nije rekla, nije ni trebala.
Liz se digla rekavši: - Idem vidjeti kakvo je vani
vrijeme.
Već su neko vrijeme bile sklonjene u špilji i
Maggie je, iscrpljena i mokra, jedva čekala da se vrate
u šatore, spavati.
Nekoliko trenutaka poslije, čula je Lizin glas kako
viče s ulaza u špilju. - Oluja odmiče!
Hvala bogu! - rekla je Maggie. - Možemo se vratiti.
Ne znam što je gore – kazala je Helena. - Mokra,
vlažna špilja ili mokri, vlažni šator.
Točno. Maggie se digla sa svojega mjesta na vrši
za lov jastoga, ukočenih koljena od tako dugog
sjedenja. Peta njezinih planinarskih cipela, zapela je
za mrežu stavljenu preko vrša pa su se prevrnule.
Plutača za vezanje otkoturala se lupajući po podu
špilje.
- Dobro si? - pitala je Helena pomogavši joj da se
uspravi.
- Dobro - odgovorila je otresajući prašinu s
koljena.
Pogledala je dlan u kojem je još uvijek držala
Karininu narukvicu i uopće ne razmišljajući, gurnula
narukvicu u džep.
Joni je pomogla poravnati vrše, ali učinivši to,
snop svjetla iz njezine svjetiljke zaustavio se. - Ovo je
čudno.
- Sto? - pitala je Liz.
Joni se šćućurila niže. - Nešto je ispalo iz vrše.
- To je samo plutača...
- Ne. Nešto je bilo unutra. - Svjetiljkom je obasjala
narančastu plutaču. Ona se po sredini rastvorila, a
iznutra je ispao smeđi paketić. Kad ga je digla, iz
poderotine se prosuo bijeli prah.
- Sranje! - šapne Joni.
Maggie je zastao dah u grlu. - Je li to... - Nitko nije
odgovorio.
Njih četiri zurile su u kao šećer bijeli prah koji je
svjetlucao pod zrakom svjetla iz svjetiljke.
Maggie je u ušima čula kako joj kuca srce.
Nakon jednog trenutka Joni je pružila ruku i
gurnula prst u prah. Digla ga je na svjetlo.
Potom ga je prinijela ustima.
 - Nemoj! – viknula je Maggie baš kad je utapkala
prah u desni.
- Isuse! Ne znaš što je to! - zaderala se Liz.
Nastala je stanka.
Joni je digla glavu, sve ih pogledavši. - Da, znam.
- Kokain? - pitala je Maggie.
Joni kimne.
- Zašto je vrećica s kokainom u ovoj špilji? –
prošaptala je Helena osvrćući se uokolo, uzrujana.
Joni je proučila paketić, a onda i plutaču za
sidrenje. - Namjerno je skriven u ovu plutaču.
- Usred ničega smo - primijeti Helena. - Tko bi
ovdje ostavio vrećicu kokaina?
- To je sigurno samo dio - rekla je Joni. Potom je
otišla do sljedeće vrše, pregledavši je. Za svaku je
vršu bila pričvršćena jedna narančasta plutača.
Primila je drugu plutaču, prešavši prstima po tvrdoj
plastičnoj površini.
- Što radiš? - upita Maggie.
- Bit će toga još.
Gotovo isti tren kad je to rekla, Joni je na plutači
našla pukotinu, pritisnula je i razderala.
Zraka svjetla s njezine svjetiljke poskakivala je po
unutrašnjosti plutače u kojoj je našla drugu vrećicu
kokaina.
Tiho je zazviždala. - Čini se da ga ovdje ima na
kile.
Maggie nije imala pojma koliko vrijedi kilogram
kokaina, ali znala je da je ovo ozbiljna stvar.
 Helena se uspravila. – Tkogod je ovo ostavio ovdje
neće blagonaklono gledati na to da švrljamo po
njegovom skladištu.
- Slažem se - rekla je Liz. - Moramo otići odavde.
No Joni je već skidala plutaču sa sljedeće vrše.
Prinijela ju je uhu. Jednom je protresla. Sigurno je
čula tupi udarac paketića unutra jer je rekla: - Ima
ga i tu.
- Prestani to dirati! Molim te! - preklinjala ju je
Maggie.
Jonije vratila plutaču na mjesto i držeći ruke na
bokovima osmotrila špilju. - Ovdje ima više od deset
vrša s plutačama na sebi - nastavila je. - Ako se u
svima nalazi kokain, onda je to dvanaest kilograma
kokaina. Tu, na ovome mjestu.
- Koliko to vrijedi? - upita Helena.
- Nemam pojma kolika mu je ulična vrijednost u
Norveškoj, ali kod nas, pretpostavljam da je to
sigurno... - zastala je računajući. - Više od jednoga
milijuna.
Helena zazviždi. - To se više isplati nego loviti
jastoge - reče Joni. - Sinoć smo vidjele onaj ribarski
brod koji je odlazio iz zaljeva. Sjećate se? Možda ga
taj brod prevozi.
Tada se Maggie taj prizor činio tako živopisan,
crveni drveni motorni brod polako izlazi iz praznoga
zaljeva. Sad je taj prizor dobio jedan opasan
predznak. - Mislite li da su nas vidjeli?
Liz odmahne glavom. - Ne, bili su jako daleko. Bilo
bi nas teško primijetiti s planinom u pozadini - reče
Joni. - Ako je taj brod ovdje ostavio kokain, onda je
tu samo pretovar. Netko drugi doći će po to.
- Drugi brod? - upita Helena.
- Može biti, - reče Joni - ili će netko doći pješice.
Ako ovdje ima desetak kilograma, moguće je to
odnijeti pješice.
Maggie kožom prođe jeza. Mogle su se mimoići s
osobom koja dolazi po to. Sjetila se Erika, koji se
pojavio iz sjene u šumi.
Prstima je dodirnula narukvicu u džepu. - Mislite
li da to ima ikakve veze s narukvicom?
Liz slegne ramenima. - Ja samo znam da moramo
otići odavde. Spremiti šatore. Otići.
- Slažem se - kaza Helena, dignuvši vrše na
mjesto.
- Što je s robom koja se prosula?- upita Maggie.-
Što ćemo s tim?
Sve su pogledale poderanu vrećicu kokaina koji
se prosipao po mokrom podu špilje.
Liz je rekla. - Ostavit ćemo tu vršu kako je, na
boku. Možda će izgledati kao da ju je srušila nekakva
životinja.
- Koje si životinje ovdje vidjela? - upita Helena.
- Ne znam, - odgovori Liz - ali ne možemo je
maknuti, vrećica je poderana. Bilo bi očito da je netko
to pokušao prikriti.
- Naši su tragovi posvuda po obali! - rekla je
Maggie. - Vidjet će kojim putem smo otišle!
Vani još uvijek pada kiša. Isprat će ih - reče Liz. -
Moramo otići. Odmah.
 Maggie je bacila još jedan pogled na vrše. Potom
je pošla za zrakom svjetlosti kroz prolaz u špilji s
prstima gurnutima u džep jakne, prebirući po
slovima Karininog imena.
 41

HELENA

Helena se iza Liz provlačila preko pješčanih nanosa,

pijesak joj se u debelim naslagama lovio za
planinarske cipele. Trava na nanosima povijala se na
vjetru, šiljate vlati poput igle su je bockale po
vodonepropusnim hlačama.
Rijeke vode slijevale su se na obalu, pod svjetlom
njezine baterije imale su srebrnasti odsjaj. Povrh kiše
koja je neprestano padala, čula je nove vodopade koji
su se obrušavali s planine. Maggie ju je sustigla,
mokra kosa mlitavo joj je visila oko lica. - Voljela bih
da nismo našle taj kokain - rekla je zadrhtavši. -
Imam loš predosjećaj u vezi s tim.
Helena se slagala. Zagadio je čistoću divljine i
ljepotu planinarenja. - Sad više ne želim ovdje prosuti
mamin pepeo. Više mi se ne čini primjereno.
Žao mije. Znam da si imala osjećaj da je ovo pravo
mjesto.
Ispred njih Liz je naglo stala. Baterijom je
osvijetlila obalu. - Gdje su šatori?
Helena je preko pijeska gledala prema nižim
padinama planine po kojima su došle. Čudno, nije
vidjela njihove šatore. Usmjerila je svoju svjetiljku
nešto dalje: planina, obala, ocean.
Nema šatora.
 Škiljila je prateći snop svjetla, zbunjena. Sigurno
su u mraku izgubile orijentaciju.
Moraju biti ovdje - rekla je Maggie u čijem se glasu
sve više osjećala panika.
Helena je ponovo počela tražiti, slijedeći liniju
bijele vode sve dok nije došla do obale.
O, moj bože! - uskliknula je Joni sa začelja
skupine. - Gledajte!
Njih četiri stale su na mjestu kao ukopane.
Jonina svjetiljka bila je uperena prema stazi po kojoj
su prije nekoliko sati do- planinarile.
Niža padina planine sada je bila blatna rijeka
zemlje i kamenja.
- Odron - netko je šapnuo.
Helena je polako zatreptala kad je snop svjetla
otkrio razmjere razaranja, veliko brdo zemlje stajalo
je ondje gdje su bili postavljeni njihovi šatori. Srušio
se jedan cijeli dio planine.
Ne... ne...
Naši šatori...
Sve su govorile istovremeno, glasova otegnutih u
nevjerici, snopovi svjetla obasjavali su prostor iz
različitih kutova, ali sa svakim snopom svjetla samo
su otkrivale još veće razaranje.
Veliki dio brda bio je odvaljen, povukavši za
sobom labavo kamenje, drveće, grmlje koji su sad
zapriječili pristup obali poput velike lavine blata.
Osjetila sam podrhtavanje tla dok smo bile u
špilji... - kazala je Maggie bez daha. - To je bilo to.
Odron.
 Ne mogu vjerovati... - rekla je Liz. - Jaka kiša
sigurno je pomaknula zemlju i kamenje.
Dok su promatrale razmjere klizišta, Helena u
tijelu osjeti hladnu jezu. - Da se nismo sklonile u
špilju, bile bismo...
- Mrtve - šapne Maggie obujmivši se rukama.
Ta mogućnost bila je tako strašna da su sve
zašutjele.
Helena sije zamišljala tutnjavu zemlje, strašnu
buku kad se tlo počelo urušavati, kliziti, mrviti se,
žurbu da izađu iz šatora, težinu tona zemlje koja juri
prema njima i ruši sve pred sobom.
Olakšanje zbog toga što su se sklonile u špilji bilo
je kratka vijeka. - Samo... sve su nam stvari bile u
šatorima - primijeti Liz.
Helena je pustila da joj sjedne ozbiljnost njihovog
položaja.
Nema šatora. Nema vreća za spavanje. Nema
kuhala. Nema hrane. Nema vode.
Panika se pojačavala, poput velikog vala koji se
obrušio na njih dok su stajale mokre i prestrašene,
nanovo proživljavajući šok.
U Heleninoj glavi vrisne još jedno pitanje: pepeo
njezine majke! Za trenje trčala prema obrušenoj
zemlji.
- Helena! Stani! - vikala je Maggie.
Ona je međutim nastavila posrtati penjući se
preko prve hrpe zemlje dok su joj cipele tonule u
blato.
 Mora pronaći šatore! Doći do majčinog pepela. Ne
može je ostaviti ovdje u ovoj zastrašujućoj hrpi
zemlje!
- Helena, nemoj! Preopasno je! - vikala je Liz.
Ona se penjala dalje koristeći veliki kamen za
potporu. Miris mokroga blata snažno je osjećala u
nosnicama.
Noga joj je upala dublje, blato joj je došlo do
koljena. Pokušala se odgurnuti dalje, ali osjetila je
kako joj blato povlači cipele, kao da ih pokušava
skinuti s njezinih nogu dok ih je ona izvlačila.
Izvukla je lijevu cipelu iz debelog blata. Napravila
je još jedan korak, ali ovaj put utonula je još dublje,
sve do bedara.
- Helena! - Sve su vrištale.
Upotrijebila je ruke, kopajući zemlju naišavši na
komade kamenja.
Lice joj je bilo prošarano suzama i blatom.
Tada su se na njezinim ramenima našle ruke,
povlačeći je natrag.
Pokušala ih je otresti, ali nije mogla.
Maggie joj je počela govoriti, uvjeravati je da će sve
biti dobro.
Neprestano je to ponavljala.
No neće biti dobro.
Ne može biti.
Pepeo njezine majke izgubljen je.
 42

LIZ

Helena se snažno oslanjala na Maggie dok ju je ona

odvodila od odrona. Njihove noge i cipele bile su pune
blata, kosa slijepljena sve do tjemena.
Kad su se našle dovoljno daleko od odronjene
zemlje, Helena je klonula na obalu. Svinute kičme,
nisko pognute glave, njezini isprekidani jecaji
odzvanjali su kroz kišu.
Maggie je čučala kraj nje, gladeći je po leđima u
polaganim krugovima, govoreći tihim, smirenim
glasom.
- Žao mi je - rekla je Liz i stala s Helenine druge
strane. - Sve će biti dobro.
Shrvana vlastitim šokom i bolom, Helena nije
odgovarala.
Liz se osjećala bespomoćno. Nije mogla učiniti
ništa da popravi stvar, kao nijedna od njih. Nije bilo
načina da dođu do pepela. Bio je izgubljen.
Također je znala da ima puno važniju stvar s
kojom se mora pozabaviti. Uspravila se, pomnjivo
svjetiljkom pregledala planinu, pretražuju svaki
djelić okoliša.
Joni ju je gledala. - Liz? Što je?
- Naša staza odavde. Nema je.
Joni razrogači oči.
 Maggie pogleda preko ramena. - Nema?
Liz kimne. Zurila je u stotine tona zemlje i
kamenja koje su se srušile na obalu. Nema načina da
prijeđu preko toga, zemlja se urušava, opasno je,
slobodno kamenje nestabilno. Bilo bi nemoguće,
pogubno.
- Mora postojati drugi izlaz odavde - rekla je Joni.
Liz odgovori. - Postoji. - Okrenula se gledajući u
suprotnom smjeru sve do samog kraja obale. Tada se
njezin pogled digne prema ogromnoj zvijeri od
planine koja se ondje dizala.
- Blåfjell - šapne Joni. - Ali... mi to ne možemo
svladati. Sama si rekla, Liz. Preteško je!
- Nemamo drugog izbora. Nema druge staze.
Jonin glas bio je jadan.- Planina je ogromna.
Nemamo nikakvu opremu... nemamo vodu, ni hranu,
ništa.
- Naići ćemo na potoke i vodopade - kazala je Liz.
- Voda neće biti problem.
- A hrana?
- Bit ćemo gladne. No preživjet ćemo. - Osjećala je
kako joj srce brzo kuca u grudima, ali mora sačuvati
hladnu glavu. One se oslanjaju na nju. - Imamo
vodonepropusnu odjeću i planinarske cipele.
Budemo li oprezne, možemo to učiniti. - Tada se
sjetila: - Moja karta, ostavila sam je u šatoru.
- Ja imam svoj mobitel - reče Joni. - Slikala sam
stazu.
- Da vidim - rekla je Liz primaknuvši se do Jonina
ramena.
 Kiša je oslabjela i pretvorila se u kišicu koja je
kapala na zaslon mobitela dok je Joni palcem
otvarala sliku karte.
Kad se stisnula bliže pojavila se poruka. Slaba
baterija 20 %.
Liz se zgrčila utroba.
Joni ukloni poruku i mokrim kažiprstom i palcem
poveća kartu.
- Ovdje smo sada - rekla je Liz pokazujući obalu.
- Uskoro će svanuti. Staza prema Blåfjellu trebala bi
biti dobro označena. – Čitala je o tom usponu i znala
je da su uvjeti teški, ima puno veranja i strmih
uspona. - Ovaj prvi vrh izgleda pristojno. Međutim,
izazov je prijeći preko grebena. Prijelaz je dugačak
pola kilometra, ali uzak je što znači da je jako opasan
kad je mokro i vjetrovito ili kad je slaba vidljivost.
Joni je čelo bilo jako naborano kad je rekla: - Čak
i ako prijeđemo greben, što onda? Gdje ćemo spavati?
Nemamo šatore... nemamo vreće za spavanje...
- Ovdje je - rekla je Liz pokazujući - sklonište PD-
a.
- Što je to? – upita Joni.
- Planinarska koliba. Ima ih po cijeloj Norveškoj.
To su male drvene kolibe koje se ostavljaju
otključane za izletnike i planinare. Nešto slično
škotskim brvnarama. Imaju peć na drva. Bit će nam
toplo. Suho. Ako imamo sreće, mogli bismo naći i
zalihe hrane.
- Izgleda daleko. O kojoj visini govorimo?
- Više od tisuću metara - kazala je Liz.
 - Misliš li da je Helena dorasla tome? - pitala je
Joni.
Obje su pogledale onamo gdje je Helena ostala
zgurena na tlu, a Maggie ju je tješila. Helena je
snažno drhtala, ruke su joj bile obavijene oko tijela,
mokra kosa bila joj je zalijepljena za tjeme.
- Morat će biti.
Joni, stisnuvši usnicu palcem i kažiprstom, upita:
- Koja je druga mogućnost?
Liz pogleda kartu, pomnjivo proučavajući valovite
obrise terena. Odmahnula je glavom. - Nema je.
TREĆI DAN
 POTRAGA

Zuji Leifov radio. Skida ga s pojasa kratkih hlača ne

usporavajući korak, odgovara trčeći.
Knut je iz sjedišta spasiteljske službe. - Na stijeni
Hyvik je kaos - govori bez uvoda. - Helikopter je još
vani. Prema tebi sam poslao drugu ekipu cestom, ali
tunel Hyvik je zatvoren. Radovi na vražjoj obnovi. Još
sat vremena neće stići do tvojega planinarskoga
doma.
Leif osjeća sve veću navalu adrenalina. Prepušten
je sam sebi. - Javi kad ugledaš planinarku - govori
Knut.
- Hoću - potvrđuje Leif. Leifov otac puno je radio
s Knutom dok je volontirao kao gorski spasitelj.
Njegov otac znao je reći da Knut nije osoba s kojom
bi čovjek uz čašu piva podijelio svoje probleme, prije
osoba koju bi rado imao kraj sebe na opasnom
mjestu u akciji spašavanja, odlučan, smiren,
spreman donijeti teške odluke, brz.
- Kakvi su ondje vremenski uvjeti? - pita Knut.
- Niski oblaci - odgovara Leif, još uvijek trčeći dok
govori. - Umjerena vidljivost. Ako vjetar stane, mogla
bi nas dočekati magla. - To bi bilo opasno. Bez GPS
lokacije gotovo da nema šanse pronaći planinarku.
Bio je na planini kad se navuče magla, čovjek ima
sreću ako vidi vlastitu ruku ispred lica. Zastrašujuće
ko sam vrag. Jedan krivi korak i padaš u ponor.
Međutim, jutros je vrijeme ovdje bilo uglavnom
vedro ili se barem tako činilo iz planinarskoga doma.
Bez magle zbog koje bi
Lucy Clarke čovjek načinio pogrešan korak ili zbog
koje bi došlo do nesreće. Ne shvaća to.
Počinje dahtati, ali trudi se zadržati što je moguće
ravnomjernije disanje.
Knut govori: - Javi položaj kad je nađeš. Ako je
duboko dolje, nemoj izigravati junaka. Čekaj ekipu,
dobro?
- Naravno - slaže se, ali Leif zna da je ovdje svaka
sekunda važna i da ekipa kasni za njim nekoliko sati.
Ako bude sigurno, spustit će se do nje, hoće.
 43

MAGGIE

U tišini odlaze s obale. Zora je bila siva, valovi su se

polako valjali prema obali.
Maggiena ramena bila su neopterećena, što ju je
smetalo, nedostajala joj je težina hrane, šatora, vode
koje je nosila u naprtnjači. Nisu imale ništa osim
odjeće na sebi.
Već se navikla na to da ona i prijateljice hodaju
opterećene teškim naprtnjačama. Liz se doimala
prilično nemoćno bez karte koja joj je visjela oko
vrata i ruksaka s tehničkim pomagalima. Joni je
hodala uz nju, ruku obješenih uz tijelo, spuštena
pogleda, naježenih golih nogu. Vrpca je i dalje
pridržavala hrpu vlažne kose, iako je skliznula na
jednu stranu, zbog čega se činilo da je izgubila
ravnotežu. No izgleda da je Helena bila najviše
shrvana. Planinarske hlače bile su joj potpuno
blatne. I po licu je imala blata. Ni traga od šminke.
Kosa bez sjaja, zapetljana. Doimala se iscrpljena,
strašno blijeda.
Maggie je prekoračila preko hrpe morske trave
koju je nanijela oluja, uznemirivši nakratko muhe
koje su se digle istražiti njezine blatnjave ljubičaste
tajice, prije nego što su se preselile dalje po plaži.
Sjetila se kako su potratile onu ribu koju im je
Vilhelm ostavio u njihovom posljednjem kampu.
Osjećaj praznine već joj se širio utrobom, bilo joj je
žao što sinoć nisu pojele pošteni obrok.
Kad su stigle na sjeverni kraj zaljeva, zaustavile
su se u podnožju Blåfjella. Digla je glavu sve dok više
nije mogla jače svinuti vrat.
Pogled joj je obuhvatio zid crnih, oštrih stijena.
Njezina dva vrha izdizala su se iz jutarnjih oblaka
poput dvoglave beštije. Dva vrha povezivao je uzak
greben strm s obje strane. Utabana staza njihovoga
puta, vidljiva s podnožja, izgledala je uska i strma, a
ubrzo se gubila među nanizanim slojevima stijena.
Tijelo joj prožme hladan, neugodan osjećaj.
Okrenula se, osvrnuvši se na srušenu padinu
brijega koja je ostala iza njih. Stotine tona zemlje i
kamenja pretvorilo se u gomilu otpada. Ona je htjela
da ondje kampiraju, ne želeći ići ni korak dalje. Ona
je kriva što su sad bez opreme, što je izgubljen pepeo
Helenine majke, što ih čeka uspon na vrh planine, a
nemaju nikakve zalihe.
Suočena s ogromnim Blåfjellom, osjeti kako je
hvata strah. Htjela se okrenuti, pobjeći. Učiniti da sve
ovo nestane. Nije dovoljno spremna. Dovoljno
snažna. Dovoljno hrabra.
Međutim, nije bilo drugog izbora, osim popeti se.
Mora to učiniti.
Ugledala je prvu izblijedjelu markaciju nacrtanu
na velikom kamenu. Stupila je naprijed, položila dlan
pokraj nje, kao da dodiruje sveti predmet, moleći
siguran prolaz. Nokti su joj bili prljavi, a na nadlanici
imala je krvavu ogrebotinu.
 Jonije u tišini došla do nje i položila svoju ruku
pokraj Maggiene.
Tada su im se pridružile Liz i Helena, položivši na
kamen svoje dlanove.
Šutjele su. Četiri dlana položena na kamen.
Maggie je polako pogledala svaku od njih, u oči.
Ovdje, s rukama na markaciji, osjetila je kako se
nešto snažno i žestoko zapalilo u peći njezinoga srca,
one to mogu.
Maggie će se popeti na tu planinu. Čuvat će svoje
prijateljice. Doplaninarit će natrag svojoj kćeri.
Bile su preiscrpljene da bi razgovarale, penjale su
se, noge su im bile kao utezi. Prošao je jedan sat. Pa
još jedan i još jedan.
Maggie je očajnički trebao odmor, ali čemu?
Planina će ih i dalje čekati. Zaustave li se, to samo
znači da će ponovo morati krenuti.
Ovdje gore, zrak je bio hladniji, oštri vjetar udarao
je o stijene i hladio znoj na njezinim leđima. - Tako je
hladno - rekla je.
- Sa svakih trideset metara visine temperatura
pada za jedan stupanj - objasnila je Liz.
Joni se uznemirila. Ona je jedina u društvu imala
kratke hlače. - Znači, kad stignemo do vrha, bit će
deset stupnjeva hladnije nego na obali? - Liz kimne.
Ispred njih Helena se spotaknula, nožnim palcem
zapela je za kamen. Posrnula je prema naprijed, pala
na sve četiri. Maggie je otrčala do nje, primila je za
lakat i pomogla joj dići se. - Jesi dobro?
- Samo mi se malo vrti. Dobro sam.
 - Tamo gore je vodopad- rekla je Maggie
pokazujući. - Idemo se odmoriti.
Strmi komad stijene bijelio se od nabujale vode.
Tekla je odmah uz kamen, prelijevajući se preko
paprati koja je rasla u pukotinama.
Skrenule su sa staze, svladavajući sipinu koja sije
našla put preko njezinih planinarskih cipela čime su
njezine čarape dobile još jedan grubi sloj.
Kad je prišla bliže, uši joj ispuni šum vodopada.
Sklopila je ruke, no snaga toka snažno je udarala u
njezine dlanove prskajući joj lice ledenom vodom.
Pokušala je ponovo, našavši nešto sporiji tok, pa
je uspjela u dlanove uhvatiti toliko vode da može
srkati. Voda je imala okus škriljevca i zemlje s
trunkom minerala, ali pila je sa zahvalnošću, puneći
želudac.
- Hajde - rekla je, povukavši Helenu bliže. - Pij.
Helena to učini. Malo je gucnula, a onda ostatak
polije po licu, čisteći blato sa sljepoočnica i obraza,
namočivši tamne podočnjake ispod očiju.
Liz je sjedila malo dalje od drugih, pognutih
ramena. Maggie je malo zabrinulo što je izgubila polet
i snagu, lice joj je bilo blijedo, oči tupe. - Ima li tko
nešto korisno u džepovima? - pitala je izvrnuvši svoje
džepove pa na kamen koji je poslužio kao stol stavila
paketić maramica zajedno sa svojom svjetiljkom za
glavu.
Joni se protegnula i položila ondje svoj mobitel i
paketić žvakaćih.
 Nakon nje Helena je izvadila svoju svjetiljku,
potom je još malo prekopala i pronašla ruž za usta.
Gledala ga je trenutak, a onda ga je otvorila i
nanijela, vješto prešavši njime po usnicama.
Nakratko je zaklopila oči, a Maggie je pretpostavila da
je njegov miris odnosi dalje od stjenovite planine.
Učinilo se da su joj se ramena malo povukla prema
natrag kad je otvorila oči i podigla bradu.
- Evo je natrag - rekla je Maggie namignuvši.
Helena se uspjela nasmiješiti.
- Maggie, što ti imaš? - pitala je Liz.
Popipala je jaknu nadajući se da će u jednom od
brojnih skrivenih džepova otkriti zametnute
grickalice, međutim, našla je samo malu srcoliku
školjku, vrpcu za kosu i Karininu narukvicu.
Lagano je prstima prešla po srebrnim slovima, a
njezino postojanje nekako joj se činilo važnim. -
Mislite li - tiho je rekla, izrekavši misao koja ju je
mučila - da je Karin u špilji našla kokain? Možda je
na neki način bila umiješana u to?
Ostale su ju pogledale.
- Možda je zato nestala... - Šum vodopada bio je
jedini zvuk koji se čuo.
Željela je da jedna od njezinih prijateljica kaže,
Naravno da nije! Nemoj biti smiješna! Ali sve su
šutjele.
Iznenadni zvuk kotrljanja sve je natjerao da dignu
glave. Sitno kamenje rušilo se s planine malo dalje od
njih. To je izgledalo kao vodopad kamenja. Sitno
kamenje padalo je i kotrljalo se niz strmu padinu,
povlačeći pri padu novo kamenje.
Maggie se ukipila očekujući da će se odroniti još
zemlje, da će početi tutnjava. Da će planina popustiti
i da će početi podrhtavati pod njezinim nogama, da
će osjetiti početak klizanja zemlje koja se pomiče.
No više se ništa nije dogodilo. Sitno kamenje je
stalo. Umirilo se.
Nitko nije ništa rekao. Sve su znale koliko je ovaj
teren nesiguran. Koliko moraju biti oprezne.
Maggie se digla i nastavila penjati se.
 44

HELENA

Staza se strmo dizala, manje planinareći, više verući

se, Helena se malo po malo penjala, a staza je bila
puna stijena i kamenja. Najednom osobito strmom
dijelu stijena je izbušena i postavljen je lanac kako bi
se čovjeku pomoglo da se digne.
Helena je umirala od gladi. Bila je željna slane,
svjetlosmeđe hrane: prženog kikirikija, čipsa s
jabučnim octom, posoljenog morskom soli ili komada
zreloga sira. Pitala se koliko bi novčanica u ovom
trenutku dala za komad sira.
Tisuće, zaključi.
Pred njom Joni se uhvatila za veliki sivi kamen,
odgurnuvši se uvis, gunđajući. Kad se ispružila, u
dubokom džepu njezine jakne pojavila se izbočina.
Čudno, pomisli Helena. Oblikom je bila prevelika
da bi se radilo o mobitelu ili paketiću žvakaća, a to
su bile jedine stvari koje je Joni ranije pokazala.
- Joni? - pozove je, snažno pušući dok ju je
sustizala. - Što to imaš u džepu?
Joni odmah prstima pokrije izbočinu uz tijelo. -
Maramice - odgovori ne usporivši korak.
Odgovor joj je bio previše lepršav, prebrz. Helena
se zapitala skriva li nešto za jelo.
- Možeš li mi dati jednu?
 Oklijevanje. - Zašto?
- Moram piškiti.
- Trebamo ih štedjeti - kazala je Joni ne
usporavajući.
Dok se Joni dalje penjala, Helena nije skidala
pogled s izbočine u džepu. Bila je prevelika, prečvrsta
za maramice.
- Stvarno- ponovo vikne Helena nastojeći držati
korak s njom. - Što to imaš u džepu?
Joni se pravila da ne čuje.
Helena se morala verati da dođe do nje, teško je
disala. Stavila je ruku na Jonino rame.
Joni se okrenula, stisnutih očiju. - Stoje?
Helena udahne. - Što imaš ovdje? - Joni je otresla
njezinu ruku i pokušala se vratiti na stazu.
Helena je pošla za njom, zahvaljujući bijesu bila
je brza. Potom je, jednako tako brzo, stala. Zatreptala
je zureći u Jonina leđa i odjednom shvatila. - Jao,
bože! Nisi valjda? - Ispred nje Joni je zastala.
Maggie i Liz, dostigavši ih, upitaše: - Što se
događa?
Polako, Joni se okrenula suočivši se sa svojim
prijateljicama. Njezina potamnjela koža postala je
blijeda.
Helena ju je bijesno gledala. - Maznula si tu
jebenu koku!
Izraz Jonina lica bio je neobičan, pogled čvrst, ali
blistav. – Vrećica je već bila poderana. Što bi s njom
učinili?
- Vratila si se po nju? - pitala je Liz, zgrožena.
 - Pa?
Joni je posljednja izašla iz špilje. Sigurno je uzela
vrećicu i gurnula je u džep svoje jakne.
- Zašto sije uzela? - upita Liz. Glas joj je bio tih,
zbunjen.
Ona slegne ramenima. - Ako nam ponestane
snage, to će nam pomoći da se izvučemo.
Helena se pobunila. - Želiš da na pola uspona na
ovu vražju planinu šmrčemo kokain? Jesi luda?
Nismo na glazbenom festivalu! Na udaljenoj smo
planini! Ako nećemo naše guzice držati skupa,
nećemo se spustiti s planine, umrijet ćemo ovdje!
Maggien glas bio je slabašan. - Sve si nas dovela
u opasnost!
Joni ih je bijesno gledala poput zvijeri stjerane u
kut. Kad nije imala pravo, Joni se svađala.
- Ja sam nas dovela u opasnost? Nije bila moja
ideja da šatore postavimo u podnožju planine...
Maggie je izgledala poniženo. - Žao mije. Nisam
mislila...
- .. .niti je bila moja ideja da odemo planinariti po
divljini usprkos upozorenju da dolazi loše vrijeme!
Sad je došao red na Liz da pocrveni.
- Ako vas toliko brine kokain, - rekla je Joni,
izvukla vrećicu iz džepa i bacila je između njih na
stijenu - onda ćemo ga baciti.
Helena je zurila u vrećicu koju je Joni uspjela
zalijepiti komadićem ljepljive trake s kojom je vrećica
bila zatvorena. - Ne možemo ga baciti! Netko će doći
pokupiti tu drogu, a kad otkriju da jedna vrećica
nedostaje, neće biti sretni. - Ona zakima glavom. -
Nikad ne razmišljaš! To je tvoj problem, Joni!
- To je moj problem? - uzvrati Joni prekriživši
ruke.
- Jedan od problema.
- Kad si postala tako uštogljena? - upitala je Joni.
- Nekad si prva stala u red da bi došla do jedne crte.
- Da. U klubu. Kad je bio dugački vikend. U mojim
dvadesetima. Ne za vrijeme uspona na planinu!
Nisam se došla u Norvešku urokati, došla sam ovamo
provesti vrijeme sa svojim prijateljicama i prosipati
pepeo svoje majke. - Osjetila je bol zbog tog gubitka,
sjetivši se pepela izgubljenog pod tonama zemlje.
Nepovratno izgubljenog. Pogledala je Joni stisnuvši
oči. - Tebe je baš briga za sve to!
Jonije zatreptala na ovu brzinsku promjenu teme.
- Što to znači? Maggie digne ruke. - Nemojmo...
- Ti jako dobro znaš što to znači! - Helena je
planula. - Nisi došla kad je majka umirala. Nisi došla
na njezin sprovod. Otada nisi bila ondje.
Jonije izgledala kao da je dobila pljusku. Stajala
je veoma mirno, samo joj se polagano dizao i spuštao
prsni koš dok je disala.
- Znaš li koju je pjesmu majka poželjela da se
izvede na početku sahrane?
Joni proguta.
- Jednu tvoju. Duge. Mama je napisala svoje
posljednje želje. Duge, da je otpjeva Joni. Potom je u
zagradi dodala: Ili na CD- u ako Joni ne bude mogla
doći. - Helena duboko udahne. - Srce mi se slomilo
kad sam to vidjela zato što je mama znala da se nećeš
pojaviti.
Jonije brzo treptala. - Nisam mogla doći. Bila sam
na turneji. Imala sam nastup.
- Provjerila sam tvoj raspored- Helenin pogled bio
je još uvijek prikovan za nju. - Nije bilo nastupa.
 45

JONI

Joni je umirala od srama. Helena je imala pravo.

Nije bilo nastupa.
- Provjerila sam kad si imala nastupe - govorila je
Helena jedva mičući usnice. - Noć prije pogreba bila
si u Madridu, a sljedeći nastup imala si dva dana
poslije u Pragu. Mogla si doletjeti natrag. Imala si
vremena. - Glas joj je zadrhtao kad je pitala: - Što si
to radila što je bilo važnije od toga da se oprostiš od
moje majke?
Joni je osjetila da je sve prijateljice gledaju.
Nekoliko puta je progutala jer nije znala kako da im
objasni.
Kad joj je Helena poslala poruku za pogreb,
pitajući je hoće li pjevati, Joni je bila usred turneje.
Znala je da bi bilo naporno u četrdeset osam sati
odletjeti tamo i natrag. Raspored joj je bio veoma
zgusnut, dvadeset i sedam nastupa u trideset i tri
dana, trebala je tu rijetku priliku da se odmori.
Turneju nije moguće objasniti. To je luda,
zbrčkana, izobličena stvarnost. Droga i alkohol.
Omamljenost zbog vremenske razlike. Grozna
nesanica. Adrenalin koji joj nije izlazio iz tijela i nije
ju puštao da spava. Obožavatelji koji vrište. Novinari
koji prate svaki njezin korak. Kamere koje joj se
unose u lice.
 Večer za večeri dolazila je na drugu pozornicu,
svjesna da više ništa ne može dati. Stojeći iza
pozornice gleda more lica, obožavatelji izvikuju
njezino ime, očekujući Joni Gold. Samo što to nije
ona. To je netko drugi s namještenim osmijehom tko
izlazi pod blještava svjetla širom rastvorenih ruku:
Zdravo, Brooklyn! Zdravo, Sidney! Zdravo, Tokyo!, a
sve što želiš je sklupčati se negdje u mraku jer ondje
pripadaš. Samo što ne možeš. Moraš ispucati tu
energiju, napuniti njome cijeli stadion, a to mora
odnekuda doći. Međutim, u tebi više nema ničega. Ti
si ljuštura. Prazna, slomljena ljuštura! Pa se snalaziš
na svaki mogući način. Tu su kofein, kokain,
antidepresivi, pjenušac, votka, nikotin, ketamin, sve
do čega možeš doći.
Pomisao na to da ode kući, da stoji u maloj,
uglednoj crkvi u mjestu u kojem je odrasla, da vidi
sve ljude koji ju poznaju, hvale je, vjeruju u nju,
jednostavno... nije to mogla učiniti.
Nije odletjela kući, niti je posjetila Heleninu
majku dok je bila bolesna. Nije se osjećala dovoljno
vrijednom da se pojavi na pogrebu, pjeva pred cijelom
crkvom i za to dobije pohvale. Tako da nije odletjela
kući. Sjedila je sama u hotelskoj sobi i izbacila to iz
glave.
- Ja... nisam bila sposobna za to... - pokušavala
je Joni. - Bila sam u lošoj fazi. Nisam htjela tako
ispratiti tvoju mamu.
- Pa je nisi uopće ispratila - rekla je Helena očiju
blistavih od suza.
- Poslala sam cvijeće...
 - Besramno veliki buket koji je vjerojatno naručio
tvoj menadžer. Htjela sam da ti budeš ondje. Mama
je htjela da budeš ondje. Nisi me čak ni nazvala u
tjednima koji su uslijedili. Jednostavno si nastavila
živjeti svoj krasan, raskošan život, a mene si ostavila.
- Helena je jedva izgovorila posljednje dvije riječi.
Joni su u očima zapekle suze. Grlo joj se stezalo.
Zrak na planini činio joj se rijedak. Jedva je disala.
Maggie i Liz malo su zaostale, širom otvorenih očiju.
- Oprosti - naposljetku je rekla. - Nisam znala da si
stekla takav dojam. Voljela sam tvoju mamu...
Helena odmahne glavom. - Ti voliš samo sebe.
- Helena - tiho je rekla Liz.
- Nemoj se miješati. Braniti je - zagrmjela je
Helena. - Ne namjeravam...
- Joni se svi ulizuju. Zahvalni su joj na
najmanjem znaku pažnje. Ti si isto takva, Maggie.
Ona upadne na tvoje vjenčanje, ta super zvijezda
visokog društva, obavi svoje za mikrofonom i svi
misle da je glavna. Onda je opet ne vidiš. Ni kad si
prolazila kroz razvod, ni kad si sama podizala
Phoebe. Reci ako griješim.
Maggie je to zaboljelo i samo je gledala u svoje
cipele.
- Nije zlato sve što sjaji - reče Helena. - Za mene
je prijatelj onaj tko je uz tebe onda kad ga trebaš, kad
ti umre roditelj, kad se razvodiš, kad ti život nije
blistav i sjajan. Ne za vrijeme praznika i blagdana, ili
kad želiš negdje provesti Božić u obiteljskom
okruženju.
 Joni je zapeklo u grudima. - Ti ne razumiješ moj
život!
- Brzo! Uzmi gitaru! Ovo je zarazni refren.
- Jebi se - odbrusi Joni, suze su sad navirale.
Okrenula se na drugu stranu. Mozak joj je ubrzano
radio, zbog navale adrenalina zaboravila je na bolne
mišiće i iscrpljenost. Dala se u trk, ne obazirući se na
Lizine povike.
Vjetar joj je puhao u lice. Glasno je zaurlala u
vjetar, bio je to vrisak patnje, bola, ni sama nije znala
čega! Znala je samo da želi biti bilo gdje, samo ne na
ovoj planinskoj stazi.
Imala je osjećaj da joj je netko oderao kožu. Željela
je kokain. Htjela je pobjeći od sebe.
- Daj stani! - vikala je Liz.
Joni se vratila.
- Stoje? - pitala je Maggie.
Lizino lice se izobličilo. Pokazivala je prema obali.
- Gledaj! Netko je tamo dolje.
 46

LIZ

Dolje na obali Liz je samo razaznavala obrise neke

osobe.
- Tko je to? - šapnula je Maggie.
Liz je zaškiljila pokušavajući izoštriti sliku, ali
samo je uspjela razabrati jednu osobu koja se kretala
na inače mirnoj slici. - Tko- god to bio, uputio se
prema špilji.
Stojeći ovako zajedno, sve su postajale sve
napetije, Jonina i Helenina svađa pretvorila se u
pozadinske mumljanje.
Maggie odmahne glavom rekavši: - Stazu prema
obali uništio je odron. Kako su došli onamo?
Liz baci pogled prema moru. - Ne vidim nikakav
čamac.
- Mi nismo nikoga srele na planinskoj stazi - doda
Helena.
- Osim ako... - počela je Liz sledivši se na tu
pomisao - .. .ta osoba nije cijelo vrijeme bila dolje.
- Ulazi unutra! - povika Maggie obgrlivši svoje
tijelo vlastitim rukama.
Zašutjele su promatrajući kako se usamljeni lik
izgubio u otvoru koji je vodio u špilju.
Liz je zamišljala kako osoba vadi svjetiljku iz
džepa, a njezina svjetlost obasjava put prema
naslaganim vršama. Hoće li na tlu vidjeti prosuti
prah i prevrnutu vršu? Koliko će mu vremena trebati
da ustanovi da jedna vrećica nedostaje?
- Otkrit će, je li tako? - pitala je Maggie paničnim
glasom. - Znat će da je netko uzeo kokain.
- Žao mi je - tiho je rekla Joni potištenim glasom.
Ruke su joj bile obješene uz tijelo, glava spuštena. -
Usrala sam. Nisam ga smjela uzeti. Jako mi je žao. -
Nitko ništa nije rekao.
Sve oči bile su uperene u špilju.
- Što mislite, tko je tamo dolje? - pitala je Maggie,
stišanim glasom.
- Mogao bi biti bilo tko - rekla je Liz povlačeći
ovratnik svoje jakne. Tkogod to bio, Liz je znala da se
s tom osobom ne želi naći licem u lice.
Pogledala je vrećicu kokaina koja je još uvijek
stajala pred njima na stijeni. - Što da radimo s tim?
- Bacimo ga niz planinu! - rekla je Maggie.
- Ne! - kazala je Joni stupivši naprijed. - Ako ga
netko dođe tražiti, pametnije je da ga vratimo. –
Dignula je kokain i htjela ga spremiti u džep, ali Liz
istupi otvorivši dlan.
Jonin pogled padne na njezin dlan. Oči su joj bile
tupe s velikim podočnjacima pod njima. Prstima je
još uvijek čvrsto držala kokain. Liz se pitala koliko je
stvar postala ozbiljna. Mislila je da Joni uzima drogu
samo u društvu, iz štosa, da drži korak s drugima, a
možda je to ono što je htjela da bude. Međutim, to da
je Joni bila spremna izložiti se opasnosti da ukrade
kokain, da ga uopće želi u ovim okolnostima, to ju je
brinulo.
Pogleda je u oči čekajući da joj ga preda.
S planine zapuše vjetar, hladan i oštar.
Ubrzo Joni stavi kokain na Lizin dlan. Tada omota
ruke oko sebe kao da joj je odjednom postalo hladno.
Liz ugura vrećicu u najveći džep svoje jakne i
povuče patent.
Kad se okrenula, Helena je, još uvijek škiljeći,
gledala prema špilji;
- Što je? - upita Maggie.
- Tkogod da je u toj špilji, otkrit će da nešto
kokaina nedostaje. Onda će ga ići potražiti. -
Zašutjela je okrenuvši se licem prema ostalima. - Mi
stojimo na jedinoj stazi za Blåfjell.
Prijateljice pogledaše jedna drugu.
Liz reče: - Moramo krenuti dalje.
 POTRAGA

Leif se vere na sljedeći dio planine. Uspon je strmiji

pa se mora s obje ruke primati za veliko kamenje da
se digne gore. Zbog brzine sišao je sa staze koja se
postupno diže zahvaljujući brojnim zavojima i vodi
blažom stranom brda. Leifov put uštedjet će mu pola
sata, ako ne padne.
Svaki trenutak je važan, zna to, razmišljajući o
povrijeđenoj ženi koja nepomična leži na jednoj
izbočini. Velika visina i duga izloženost lošim
vremenskim uvjetima nisu dobre. Ako su njezine
povrede ozbiljne, možda je već zakasnio.
Dok se uspinje, osjeća da mu je majica ispod
naprtnjače mokra od znoja. Povlači se preko velike
kamene gromade, pogled mu je oštar, osvrće se
uokolo, stalno na oprezu.
Kao dijete s Erikom je često dolazio ovamo. Uvijek
su bili dobri penjači. To nije bilo nešto naučeno, to je
jednostavno bio dio njihove svakodnevice, veranje po
planini zato što su bili ondje. U njihovom selu nije
bilo ravne površine. Nigdje nisu mogli igrati nogomet
osim na dnu doline koja je bila ravna, ali ljeti vlažna
i u sjeni, a zimi pokrivena snijegom. Pa su se zato
penjali.
Tek kad je Leif odrastao i posjetio druga mjesta u
Europi, gledajući ravna, kvadratna dvorišta i
betonska te ciglena zdanja, shvatio je da živi na
predivnom mjestu.
Znao je da se prije tri dana Erik uputio na stazu
Svelle. Erik mu ništa nije rekao, samo je to učinio.
Ime u planinarskoj knjizi. Naprtnjača na leđima.
Otišao. Uvijek je nisko letio, držeći se tla. Tajnovit.
Leifa nije puštao blizu.
Možda ni ja nisam drukčiji, razmišlja Leif.
Diže pogled prema vrhu planine, potom se okreće
ugledavši greben, pa drugi vrh. Pita se gdje je sad
Erik. Sjeća se opisa koji su mu dale Njemice. Mlađi
muškarac... sam. Drži se za glavu.
Ta ga je slika podsjetila na pogreb njihovoga oca.
Erik odlazi usred sviranja himne, nogom otvara
vrata. Leif ga je poslije našao, ne na groblju, već dolje
kraj planinarskoga doma gdje je njihov otac znao
sjediti uz jutarnju kavu i promatrati ptice kako se
obrušavaju loveći kukce. Erik je klonulo sjedio na
klupi s rukama na glavi, prstiju zakopanih u kosu.
Leif je pokušavao razgovarati, reci mu da će sve biti
dobro, ali on je počeo vikati, pričati o tome kako
turisti nemaju pravo dolaziti u planine i ugrožavati
živote spasioca. Bio je ljut, povrijeđen, sve je krivio,
sve napadao.
Ako je Erik bio na stazi Svelle, onda negdje
planinari. Trebali su se mimoići.
Leif još jednom promatra krajolik.
Njegovom bratu ni traga.
 47

MAGGIE

Maggie se nikada nije osjećala tako iscrpljeno.

Mišići na nogama pekli su je od mliječne kiseline, u
sljepoočnicama osjećala je snažan pritisak, disala je
isprekidano dašćući.
Helena i Joni jedna drugoj nisu uputile ni riječ.
Njihova svađa nadvila se nad sve njih opteretivši
atmosferu.
Helena je žustro hodala na početku, Joni se vukla
na kraju. Našavši se u sendviču njihovog
neprijateljstva, Liz i Maggie također su hodale u
tišini.
Usprkos sve jačem vjetru, Maggie je u jakni bilo
vruće. Stala je, otvorila patent i zavezala je oko
struka. Pjegava koža na njezinim rukama bila je
rumenoružičasta. Istegnula se na jednu pa na drugu
stranu opuštajući leđa.
Joni se malo približila, pogleda uperena u pod,
tmurna izraza lica. Pramenovi tamne kose pobjegli su
joj ispod vrpce za kosu. Polet i žar koji je pokazala na
pozornici planinarskoga doma istopili su se i sad se
doimala umorno i ranjivo.
Dobro si? - pitala je Maggie.
Joni odmahne glavom. - Ja sam usrana osoba.
Nemoj to govoriti.
 Sve što je Helena rekla o meni, točno je. Nisam
bila uz nju kad joj je umrla mama, a trebala sam. Što
se tebe tiče, Mags, - kazala je suznih očiju - ima
pravo. Kad ste ti i Aidan prekinuli, nisam te dovoljno
obilazila. Iznevjerila sam te.
Možda je u tome bilo nešto istine. U to vrijeme,
Maggie se osjećala napuštenom, ali nije imalo smisla
udarati nekoga tko je na podu. - Bila si odsutna.
Razumjela sam to.
- Nisi trebala razumjeti! Voljela bih biti prijateljica
na koju se možeš osloniti, kakve su Liz i Helena.
Ima pravo da su Liz i Helena bile izvrsne. Liz je
pronašla kuću koju sad ima u najmu, a tko se
odrekao vikenda da joj pomogne preseliti se? Dovezla
se i Helena, stigla je s hranom kojom je napunila
kuhinjske ormare, a donijela je i dvije boce pjenušca:
- Da nazdravimo tvojoj slobodi!
- Mogla sam te nazvati, poslati ti poruku, nešto
poslati Phoebe. Ali nisam - rekla je Joni. - Nešto sa
mnom ne valja. Razmišljam o tome da učinim nešto
lijepo, a onda to nikada ne provedem u djelo!
Maggie je znala da Joni u potpunosti živi u
trenutku u kojem je i da uglavnom ne staje razmisliti
o nečemu izvan te stvarnosti. Kad je vani i pije,
nikada neće razmišljati o tome da drugi dan treba
rano ustati ili da će biti mamurna. Maggie je
pretpostavljala da za Joni kao da ni ne postoje dok
nisu zajedno. Nije stvar u tome da je Joni bešćutna i
sebična, jednostavno, živjela je u drugom trenutku, a
one nisu bile njegov dio.
 - Vas tri, vi ste sve što imam - Joni je imala suzne
oci - a ja... ja uvijek zaserem.
- Uvijek ćemo biti ovdje. Mi te volimo.
- Samo što vas ja ne zavređujem. Nijednu od vas.
Ima nekih stvari koje sam učinila... – rekla je
pogledavši naprijed Helenu pa Liz. Odmahnula je
glavom, zaostavši.
- Joni?
- Oprosti. Nisam neko društvo. Mislim... Samo
moram malo biti sama. - Ne čekajući odgovor, malo
je ubrzala korak ostavivši Maggie samu na stazi.
Kamenita staza nastavila se strmo penjati,
vijugajući između velikih kamenih gromada. Raslinja
je bilo sve manje, samo otporna niska trava i žilavo
grmlje koje je virilo iz kamenja. Pretpostavljala je da
će staza po kojoj sad hodaju za nekoliko tjedana biti
pod snijegom.
Maggie gurne ruku u džep i napipa narukvicu
koju je ondje gurnula. Prstima je stisnula hladno
srebro, prelazeći od slova do slova Karininog imena,
kao na krunici.
Misli joj se vratiše na onaj trenutak u šumi kad je
skrenula sa staze i odvojila se od ostalih. Sjetila se
silnoga straha kad je shvatila da se izgubila. Ledenog
užasa što je ondje sama. Tada se sjetila kako se iz
sjene pojavio Erik, zureći ravno u nju. Oči skrivene
kapuljačom, mračne i uznemirene. Karin, šapnuo je i
sledio joj krv.
Maggie je brže prelazila po slovima, osjećajući
pritisak svakog od njih.
 Jesu li to na obali vidjele Erika kako ulazi u
špilju? Sjetila se obješene naprtnjače koju je imao u
šumi. Puno prostora da ga napuni vrećicama
kokaina.
Uskoro će Erik, ili tkogod to dolje bio, otkriti da
dio kokaina nedostaje. Slijedit će tragove. Znat će što
su učinile.
Pogleda preko ramena. Stezalo ju je u prsima dok
se pitala kad će krenuti za njima. Koliko će mu
trebati da ih sustigne. I što će se onda dogoditi.
 48

HELENA

Helena je hodala ispred svih. Sa strane u vidokrugu

počele su joj plesati svijetle točke. Znala je da se
previše napreže, ali nije htjela usporiti i dopustiti da
je ostale sustignu. Trebalo joj je prostora.
Njezine planinarske cipele lupale su po kamenju i
stijenama. Blato kojim su joj bile prošarane noge i
koje se zalijepilo za njezine čarape osušilo se i
raspucalo pa su joj komadići padali u cipele. Hvala
bogu, žuljevi više nisu bili tako bolni, sinoć ih je
uspjela oblijepiti flasterima.
Nastavila je dalje svjesna da joj srce kuca sve
brže. Potom je u nogama osjetila nešto neobično, kao
da nema kosti.
Čudno, pomisli.
Bez ikakvog upozorenja, tijelom joj se proširi val
vrućine, a vid joj se počeo mutiti, dok joj se činilo da
joj izmiče tlo pod nogama. Potom mrak.
- Helena! - čula je kako Maggie u daljini viče.
Trepnula je polako otvorivši oči. Ležala je na
podu, s obrazom na hladnome tlu. Maggie je čučala
pokraj nje, držeći joj ruku na ramenu, zabrinuta
pogleda. - Što se dogodilo?
- Onesvijestila si se - odgovori Maggie.
Stvarno? Helena se pridigla oslonivši se na
dlanove. Vrtjelo joj se.
 Sve su je okružile gledajući zabrinuto. Stisnula je
usta. Osjetila je da joj se pijesak zalijepio za ruž.
Nadlanicom je obrisala usta.
Maggie ju je gladila po leđima. - Moraš nešto
pojesti. U trudnoći šećer zna divljati... - Helena
zatrepće.
Vidjela je kako su Joni i Liz okrenule glave i
pogledale Maggie. Maggie rukom pokrije usta. -
Oprosti! Ja...
- Pobogu! - rekla je Helena dižući se, tlo se malo
ljuljalo.
- Miruj - rekla je Maggie. - Moraš se odmoriti.
- Stiže li hitna, obavijesti me - zajedljivo će Helena.
Otresala je prašinu sa sebe, a Liz i Joni samo su je
gledale. - Što? - pitala je dok su one šutjele.
- Trudna si... - čudila se Liz, blistavih očiju.
- Da, trudna sam. Ne, ne znam tko je otac. Da, i
ja sam još u šoku. Ne, nisam odlučila što ću učiniti.
Mislim da su to odgovori na sva glavna pitanja.-
Pomaknula se da prođe pokraj njih rekavši: - Toliko
da znate.
- Ma, čekaj! Jesi dobro? - upita Liz. Po glasu se
čulo da je zabrinuta. Stajala je na uskoj stazi,
prepriječivši Heleni put. - Ovo je ozbiljno. Kako se
osjećaš?
- Kao da sam tri dana pješačila i na pola puta sam
do vrha brda, bez hrane i vode.
- Ne mogu vjerovati da nam prije polaska ništa
nisi rekla! - rekla je Liz. - Nikada ti ne bih dopustila
da kreneš. Jesi li dobro? Stvarno?
 Helena je htjela reći da je dobro, ali osjetila je da
joj se grlo steže zbog navale osjećaja. - Gle, dosta. Ima
ozbiljnijih stvari o kojima se u ovom trenutku
trebamo brinuti.
Maggie je oštro pogleda. - Sad si ti važna. - Upita.
- Jesi li uopće razmišljala o tome što želiš?
Helena je ovdje bila tako daleko od normalnog
života da joj je sve bilo svejedno. Nije znala ima li to
uopće smisla, samo je znala da je slika o tome tko
ona je, kakav bi njezin život trebao biti, malo
zamućena na rubovima. Sad joj se sve činilo moguće.
U tom moru mogućnosti, bilo je prostora za to da
odluči što želi.
Maggie ju je gledala, čekajući.
Kao dijete posjetila je jednu stariju rođakinju čije
je novorođenče netko gurnuo Heleni u ruke. Dijete ju
je jednom pogledalo i počelo se derati. Helena se
sjećala da je pomislila da je dijete sigurno osjetilo da
s njom nešto nije u redu. Znalo je da kod nje nije
sigurno. Druge djevojčice uvijek su jedva čekale da
drže dijete, ali ona se sustezala, govorila je da djeca
nisu za nju, štogod to značilo. Počela je govoriti da ne
želi djecu. Bila je to priča koju sije toliko često
ponavljala da je povjerovala u nju.
Sad se, međutim, pitala je li smislila tu priču zato
što se bojala da neće biti dobra majka.
- Razmislit ću o svim mogućnostima - rekla je
svjesna da zvuči kao da je na poslovnom sastanku.
Na Lizinom licu pojavi se slabašni osmijeh.
 - Ako ćeš imati to dijete, znaš da ćemo biti uz tebe,
je li?- kazala je Maggie. - Nećeš morati sama proći
kroz to.
Joni je stajala malo po strani. Tiho je rekla: - Ti
ćeš biti divna majka.
Helena je zatreptala. Od njihove svađe, Joni nije
rekla ni riječ, držala se otraga, spuštena pogleda,
ruku stisnutih u šake. Sad je tu stajala, gledala
Helenu ravno u oči, govoreći nešto tako nevjerojatno
da je Heleni zastao dah u grlu.
Te riječi, ti, divna, majka... nešto su pokrenule.
Bile su to riječi koje je trebala čuti. - Doista to misliš?
Joni ju je i dalje gledala, ravno u nju, kao da točno
zna kakva je Helena. - Ja to znam.
 49

LIZ

Vjetar je jačao što su se više petljale. Pritiskao im je

jakne uz tijelo, krao riječi iz usta, šibao im kosu po
licu.
Pri svakom koraku Liz je osjećala težinu kokaina
koji ju je udarao po boku. Svakih pet minuta jedna
od njih je stala, osvrtala se preko ramena, gledajući
niz stazu da vidi slijedi li ih tko. Nije bilo znakova da
je netko ondje, ipak, nije se mogla otresti dojma da
ih netko promatra.
Maggie je opet odjenula jaknu povukavši rukave
preko prstiju da se griju. - Koliko još imamo dnevnog
svjetla?
Helena, na početku skupine, pogleda na sat. - Još
sat i pol do zalaska sunca.
To nije dovoljno, znala je Liz pogledavši planinsku
stazu koja se protezala uzbrdo. - Joni, mogu li
pogledati kartu?
Joni, koja je hodala s kapuljačom svezanom ispod
brade, izvadi mobitel i pruži ga Liz.
Liz se nije obazirala na obavijest da je baterija pri
kraju već se usredotočila na to da utvrdi njihov
položaj. Trepnula je škiljeći u kartu, nastojeći
usredotočiti se. - Čini se da imamo još kilometar do
vrha. - To je ništa što se tiče udaljenosti... kad se
hoda po ravnom, ali pri strmom, zahtjevnom usponu,
to je potpuno druga stvar.
- Nakon toga - rekla je Liz - moramo prijeći preko
vrha grebena. Planinarska koliba trebala bi biti na
drugoj strani. - Vidjela ju je označenu na karti kao
malu crvenu kućicu.
- Što ako ne nađemo tu kolibu? - pitala je Maggie.
Provest ćemo noć navrh planine, bez šatora, vreća
za spavanje, kuhala, pomisli Liz.
Jonije već bila stisnuta u svojoj jakni, golih nogu,
naježena i bila je uvjerena da nema nade da prebrodi
noć a da ne bude pothlađena.
- Naći ćemo je - odlučno odgovori Liz.
.

- Ovo je sigurno planinski prijevoj! - viknula je Helena

sprijeda, crvenih obraza, zapuhana.
Jonije stala s rukama na bokovima, loveći zrak.
Trudile su se iz petnih žila da prije mraka stignu do
prijevoja, ali sad su utihnule, nijeme zbog onoga što
su ugledale pred sobom.
- Kako je usko! - rekla je Maggie, blijeda u licu.
Vrh na kojem su stajale bio je povezan s najvišim
vrhom Blåfjella, otprilike petsto metara dalje. Staza
je vodila po vrhu grebena s velikom strminom na obje
strane. Odavde se staza na nekim mjestima činila
tako uska da je Liz pomislila kako samo jedan
pogrešan korak može bilo koju od njih odvesti u smrt.
Liz među lopaticama osjeti nešto neobično,
nejasno kao strah, već nešto mračnije. Zurila je u
crni, stjenoviti greben koji je presijecao sve tamnije
nebo. Utroba joj se zgrčila.
Vjetar na planini snažno je puhao, priljubivši joj
jaknu uz tijelo. Zbile su se bliže.
- Na grebenu nema zaštite od vjetra pa puzite ako
treba - rekla je - i moramo se držati skupa.
Liz je jače stegnula kapuljaču na jakni kako bi se
zaštitila od jakoga vjetra. Bilo je teško reći otkuda
dolaze najsnažniji udari, planina je stvarala posebne
vremenske uvjete dok se hladan zrak valjao s oceana,
dizao prema gore, uskovitlao se i pobjegao.
Strah je šištao i ključao u njezinim venama kad je
počela voditi Maggie, Joni i Helenu na drugu stranu.
Noge su joj drhtale, zbog premorenih i preopterećenih
mišića, dok je teturajući išla naprijed, držeći se nisko
uz tlo.
Danje svjetlo je nestalo pretvarajući se u sve veći
mrak, pri čemu se gubila struktura tla i bilo je teško
procijeniti dubinu svakog koraka.
Moglo se jedino naprijed. Patent na njezinom
kaputu njihao se i klatio na vjetru. Nije bilo nikakve
ravnine na koju bi usmjerila pogled, samo strmina s
obje strane grebena. Udahnula je, zrak je bio hladan.
Odjednom, kao da se tlo ispod nje pomaknulo,
kao da se giba. Sve joj se uskomešalo u glavi pa se
šćućurila uz tlo uhvativši se rukama za kamenu
stazu. Oblio ju je znoj. Počela je ubrzano i plitko
disati ležeći na tlu, obraza položena na kamen.
- Što je? - viknula je Maggie.
 Nikada prije nije to iskusila, ali nagonski je znala
o čemu se radi. - Vrtoglavica...
Tijelo joj je obuzeo zastrašujući osjećaj poniranja,
kao da pada, kao da se zemljina os vrti oko nje. Iako
je pod sobom osjećala tvrdo tlo, imala je osjećaj da se
sve vrti, da izmiče ispod nje s namjerom da je baci niz
strminu.
Vrtoglavica nije isto što i strah od visine. Ovo je
slanje poruka njezinom mozgu da tlo nije ravno i da
sustav njezinih osjetila nije u stanju obraditi poruke
koje prima. Liz je ležala priljubljena uz tlo, ukipljena,
ne vjerujući samoj sebi, ni kamenu, da se neće
otkotrljati. Osjećala je mučninu, nešto vrelo i tekuće
dizalo joj se u grlu.
Maggie položi ruke na Lizine. - Dobro je. Samo
diši.
Liz je udisala i izdisala zrak. Iza sebe čula je kako
Joni i Helena pitaju je li dobro, no nije se mogla
izložiti opasnosti i okrenuti glavu, bojeći se da ne
padne s grebena.
Pokušala je usmjeriti pogled na Maggie, ali oko
nje cijeli se okoliš vrtio i pomicao. Zatvorila je oči.
Osjetila da su joj usta puna sline.
- Otvori oči! - uputi je Maggie.
Liz postupi kako joj je rečeno.
- Samo se usredotoči na mene i to će proći, dobro?
Liz kimne, pogleda prikovana za Maggie.
Primijetila je crvenkastosmeđe vrhove njezinih
trepavica, mnoštvo pjegica po hrptu nosa, njezine
raspucale usnice kad se Maggie nasmiješila. - Proći
će, a kad prođe, krećemo dalje.
- Ne mogu.
- Ako ne možeš hodati, obavit ćemo to na
dlanovima i koljenima, dobro? Skoro smo na pola
puta. Na drugoj strani čeka nas koliba. Ugrijat ćemo
se. Odmoriti se. Mi to možemo.
Liz ponovo duboko udahne.
- Obećavam ti da neću dopustiti da ti se nešto
dogodi.
Svijet oko nje malo se smirio. Mogla se malo bolje
usredotočiti na Maggieno lice. Uspjela je kimnuti.
- Pužemo, dobro?
Liz se digla na dlanove i koljena. Kamenje se
zabadalo u tkaninu njezinih planinarskih hlača.
Prisilila se da krene naprijed, centimetar po
centimetar, slijedeći Maggie.
Postupno, vrtoglavica je prestala, zajedno sa
svjetlom, sve dok njih četiri nisu puzale po mraku,
bolnih koljena, izgrebenih dlanova, čuo se samo šum
vjetra, njihovo disanje i struganje po tlu.
 .

POTRAGA

Leif staje popiti malo. Hladna tekućina teče mu kroz

grlo. Osjeća snažno lupanje srca u grudima, kolanje
krvi. Sviđa mu se taj snažni osjećaj vlastitoga, živoga
tijela.
Već je gotovo na vrhu Blåfjella. Okoliš je siv, pust.
Stijene, zemlja, lišajem obraslo kamenje. Vjetar je
ovdje strašan, udara po njemu sa svih strana.
Nikada mu nije bilo ugodno na Blåfjellu. Postoje
drugi vrhovi koje voli, gdje je spavao u svom šatoru
pod zvijezdama i osjećao se kao da lebdi, ali ovdje
gore osjeća pustoš. Ova planina privlači oblake, koji
su zbijeni tako blizu da zaklanjaju svaki pogled.
Naleti vjetra šibaju ovu planinu kao da je guraju.
Leifu se dižu dlake na rukama, ne od hladnoće.
Sjeća se da je njegov otac govorio o Blåfjellu.
Tanko mjesto. Čudne sile. Te su se riječi izgovarale
stišanim glasom.
Kad je Leif bio još dječak, njegov otac poznavao je
jednog učitelja koji je svako ljeto vodio svoje učenike
u planinu.
Jedne godine u skupini se nalazio jedan
sedamnaestogodišnji momak, poznat po tome da je
predosjećao neke stvari. Njegov učitelj bio je čovjek
koji nije previše mario za predosjećanje stvari, ali
poslije požalio je što nije.
 Taj se momak uspeo do pola Blåfjella i stao kao
ukopan. Očito, stajao je ondje, nasred staze,
zagledan u vrh, odbijajući ići dalje. Rekao je da na
tom mjestu nešto nije kako treba. Kazao je učitelju
da bi se svi trebali vratiti.
Učitelj nije pristao na to. Pokušavao ga je
nagovoriti da nastavi planinariti. Prijetio mu je svim
i svačim ne krene li dalje, ali momak je odbijao. Da
ga vuče, nije dolazilo u obzir. Nije mogao pustiti
momka da se sam vrati kući, pa je učiteljica u pratnji
krenula s njim. Momak ju je molio, preklinjao da
ostale odgovori od nastavka planinarenja, ali ostatak
skupine pošao je dalje.
Knut je primio poziv u pomoć. Zahvatila ih je
čudna snježna mećava. Više od metar snijega u svega
nekoliko sati. Bio je srpanj. U vremenskoj prognozi
nije bilo ni naznake nevremena.
Učitelj i njegovi učenici ostali su zarobljeni navrh
Blåfjella, snijeg je progutao markacije, sve je bilo
bijelo.
Spasitelji su ih otkopali sljedeće jutro, među
njima je bio Leifov otac. Učitelj i njegovi učenici
preživjeli su. Sve su učinili kako treba, podigli zaklon
od snijega, stisnuli se jedni uz druge, razgovarali su
i pjevali da ostanu budni, međutim, bili su
prestravljeni. Stalno su ponavljali da kad su prve
pahulje počele padati, nisu bile bijele već crne.
Leifov otac nije bio čovjek koji se lako prestrašio,
ali Leif je to ljeto na njegovom licu vidio strah. Pojavio
se dodatan oprez. Strah je učinio svoje.
 Gleda svoje naježene ruke. Stišće pesnice.
Nastavlja dalje.
 50

MAGGIE

Uspjele su prijeći planinski prijevoj, krvavili i

izgrebenih koljena, ubrzano dišući.
Maggie se osvrne da vidi kako je Liz, koja je
sjedila, glave dignute u noć, zraka svjetlosti s njezine
čeone svjetiljke gubila se u mraku. - Dobro si? -
dovikne joj Maggie.
- Da... Mislim da jesam. Ti si me dovela prijeko.
Bez tebe to ne bih mogla učiniti...
Iako iscrpljena, Maggie je pucala od ponosa.
Nikada nije mislila da bi bila u stanju prijeći preko
planinskog prijevoja, ali učinila je to, a vodila je i
druge.
- Gdje je koliba? – upita Joni koja je stajala ruku
obavljenih oko sebe, cupkajući s noge na noge kako
bi se ugrijala.
Liz je ustala govoreći: - Mislila sam da će biti
odmah tu. - Uperila je snop svjetlosti na praznu stazu
pred sobom.
Maggie je iza sebe čula nekakvo jezivo stenjanje,
tihi plač koji se čuo pa se izgubio. Ovdje gore činilo
se kao da je vjetar živ, mrsio joj je kosu, uvlačio joj se
pod odjeću, spuštao joj se niz vrat.
- Što je to bilo?
Sve su prišle malo bliže. - Ne znam - rekla je
Helena, kojoj se u glasu osjećao strah.
 Ponovo se začuo taj zvuk, poput tihog režanja.
Maggie posvijetli uokolo, no nije bilo ničega, samo
mrak.
- Da još jednom vidimo ima li signala - reče
Helena.
Joni izvadi mobitel, drhtavih ruku, blijeda.
Kad je zaslon oživio, Maggie primijeti da se
mobitel ispraznio na deset posto, a crtica signala nije
bilo. Joni je svejedno nazvala čvrsto držeći mobitel na
uhu da utiša huk vjetra.
Ostale su čekale slušajući zavijanje vjetra među
stijenama.
Maggie nije osjećala nožne prste u cipelama pa ih
je stezala i opuštala ne bi li potaknula protok krvi.
- Veze nema - jasno je objavila Joni. Isključila je
mobitel i taj mali tračak nade ugasio se.
Liz je, trljajući ruke, rekla: - Moramo krenuti
dalje. Koliba mora biti blizu.
Vukle su se, Maggie je svjetiljkom obasjavala
stazu. Bez stropa i zidova koji bi ih štitili, hladan
vjetar kao da ih je vrebao, posezao za njima. Imala je
ružan osjećaj da nešto vreba u blizini. Držala je
svjetiljku usmjerenu na tlo ispred njezinih nogu, a
onda ju je povremeno digla, prošaravši okoliš snopom
svjetla, kao da će nekoga uhvati da se šulja za njima.
Na začelju, Helena je koristila svjetiljku za
pretraživanje vrha planine u lovu na neki znak da je
koliba tu. Nije bilo ni zvijezda, ni mjeseca koji bi im
pomogli u snalaženju, debeli sloj oblaka zaklonio je
svu svjetlost.
 Maggie je gurnula hladnu ruku u džep jakne i
napipala hladnu Karininu narukvicu. Sjetila se
Vilhelma koji im govori da je Karin posljednji put
viđena na Blåfjellu. Opisao je to kao mjesto na kojem
se spajaju stvarni i nestvarni svijet. Nešto izvan
granica shvatljivoga. Taj osjećaj nelagode, osjećaj da
nisi sam, nešto što se ne da odmah objasniti.
Ponovo se na planini začuo tihi plačljivi zvuk,
vjetar je postao još hladniji. Ruke su joj se naježile
što se proširilo na stražnju stranu njezinoga vrata.
Imala je osjećaj da ih netko promatra.
Toliko se usredotočila na taj osjećaj da je
propustila pogledati kamo stavlja nogu. Pod njom se
pomaknuo kamen, odjednom je izgubila ravnotežu i
posrnula izgubivši čvrsto tlo pod nogama. Osjetila je
čudan, hladan stisak oko gležnja, kao daju je
nekakva ledena ruka izbacila iz ravnoteže. Zbog
debelog potplata planinarskih cipela nije osjećala tlo,
nije se uspjela zadržati i gležanj joj se izvrnuo.
Osjetila je to, rastezanje i krckanje u gležnju.
Vrisnula je zbog oštre, jake boli.
Ispružila je ruke i ispala joj je svjetiljka. Potom je
i sama pala na tlo, jako tresnuvši. Ostala je ležati,
izbijen joj je zrak iz pluća.
Liz je došla do nje. - Maggie?
- Moj gležanj! - zastenjala je. - Uganula sam ga. -
Jaka bol javljala joj se na mahove.
- Što se dogodilo? - pitala je Helena čučnuvši kraj
nje.
- Valjda sam se spotaknula... - Maggie se osvrnula
i usmjerila svoju čeonu svjetiljku tražeći kamen ili
stijenu krivca za njezinu nezgodu, ali kad je
pogledala, ondje nije bilo ničega. Prisjetila se osjećaja
da je nešto snažno povlači za gležanj. Uspjela je
potisnuti strah. - Rekla je: - Moramo doći do kolibe...
- Još jednom je duboko udahnula. - Pomognite mi
ustati.
Joni ju je primila za jednu, Helena za drugu ruku
i one podigoše Maggie na noge.
Liz je uzela svjetiljku i uperila je u Maggien
gležanj. - Možeš li ga opteretiti?
Pokušala je, ali gležnjem sijevne snažna bol. Čak
joj je jako smetala i težina planinarske cipele. - Ne
mogu!
- Nasloni se na nas - rekla je Joni kojoj su zubi
cvokotali. - Sigurno smo blizu.
Uhvativši se rukama za Joni i Liz, teturajući je
krenula škrgućući zubima od bolova.
Nalet vjetra zahvatio je planinu zabijajući se u
njih. Stisnule su se jedna uz drugu, stegnutih mišića.
Liz je podigla svjetiljku, snop svjetla ponovo je
obasjao stazu po cijeloj dužini putujući preko velikih
gromada kamenja. - Čekaj! Stani! - viknula je Joni. -
Ondje! Vrati natrag! - Polako, Liz je usmjerila snop
svjetla natrag prema njima.
- Ah! - Maggie se čula kako je viknula. Ondje,
samo pedesetak metara dalje, stajala je mala koliba,
naslonjena na brdo.
 51

JONI

Hvala bogu! - rekla je Joni kad je snop svjetlosti

obasjao malu drvenu građevinu smještenu najednom
istaknutom komadu stijene. Na dva četvrtasta
prozora odražavala se svjetlost njihove svjetiljke.
Joni je preusmjerila svjetlo na uska drvena vrata
pokraj kojih je stajala tabla na kojoj je crvenim
slovima pisalo: PD BLÅFJELL. - Uspjele smo!
- Što ako je zaključano? - pitala je Helena iza njih.
Liz odgovori: - Ne bi trebalo biti. Skloništa se
ostavljaju otvorena kako bi svi u planini mogli doći u
njih.
Pritisnuvši dlan na hladno drvo, Joni je u tišini
molila boga da Liz ima pravo.
Gurnula je.
Vrata su se škripeći otvorila i ona hrabro uđe
unutra udišući miris vlažnoga drveta. - Zdravo? -
rekla je po navici.
Nije bilo odgovora. Svjetiljkom je prešla po drvom
obloženom prostoru, osvijetlivši četiri kreveta na kat,
mali stol i stolce i peć na drva. Jedan kutak bio je
odvojen od središnje prostorije, ondje je stajao
ormarić i na njemu kuhalo s dva plamenika, metalni
sudoper i polica. - Otvoreno je! Uđite! - viknula je
ostalima držeći širom otvorena vrata kako bi Liz
mogla pridržati Maggie koja je teturajući ušla unutra.
 Vrata su se za njima zatvorila i vjetar je utihnuo.
Tu je bilo tiho, osim škripanja drvenog poda pod
njihovim cipelama i šuškanja njihovih jakni. Zrak je
bio ledeno hladan, ali bar su se maknule s vjetra.
- Uspjele smo! - rekla je Helena ganutim glasom,
toliko joj je laknulo.
Bilo je neobično naći se u zatvorenom poslije
nekoliko dana hodanja i izloženosti ćudima prirode.
Zahvalno je prislonila prljave dlanove na drveni zid,
uživajući u tome što imaju krov nad glavom, pod
nogama čvrsti pod.
Liz je izvukla stolac za Maggie i pomogla joj sjesti.
Tada je izvukla drugi stolac da Maggie digne nogu na
njega. Dok je Liz pregledavala Maggien gležanj, Joni
je koristeći svjetiljku pretraživala ormare.
- Svijeće! - rekla je našavši desetak rabljenih
svijeća pričvršćenih na stalke pokraj kutije šibica.
Ukočenim prstima samo jednom šibicom, koja joj je
dogorjela do prstiju, zapalila je svaki pocrnjeli fitilj.
Postavila je svijeće, dvije na stol pokraj Maggie,
jednu na prozorsku dasku, više njih pokraj peći na
drva i kuhala, njihov topli sjaj odmah je donio
olakšanje.
- Ima hrane! I vode! - viknula je Helena dignuvši
svjetiljku prema jednom ormaru. Iz vadila je boce s
vodom, paket rezanaca, konzerve graha i mesa u
konzervi.
- Ovdje ima još - rekla je Joni otvorivši sljedeći
ormar gdje je našla vrećice kave i vruće čokolade te
mlijeko u prahu. Bila je tu i obavijest na kojoj je
pisalo da se ormari nadopunjavaju suhom hranom
koja se plaća putem kutije poštenja.
- Možeš li Maggie donijeti malo vode? - viknula je
Liz koja je pronašla kutiju prve pomoći i čistila
porezotinu na Maggienom koljenu na koju se
prebacila.
Joni je Maggie donijela vodu upitavši: - Kako ti je
gležanj?
- Bit će dobro. Uspjele smo doći do kolibe. To je
najvažnije - odgovorila je Maggie smiješeći se hrabro.
- Ti si bila moja junakinja gore na prijevoju, -
rekla je Liz - ne bih ga uspjela prijeći bez tebe.
Joni je Maggie stisnula ruku. - Idem naložiti peć.
Našla je košaru punu suhih drva i sitnoga za
potpalu, pokraj toga stajala je kutija puna norveških
novina. Kleknula je, golim koljenima na hladan pod,
hladnim prstima gužvajući papir u kuglice. Na njih je
stavila sitno, sjetivši se koliko je puta prije škole baki
palila vatru.
Zapalila je šibicu i prinijela je papiru, gledajući
kako se pali i počinje gorjeti, ližući po suhom drvu.
U kuhinjskom prostoru Helena je našla kuhalo i
pristavila je lonac vode za rezance. Uz upaljene
svijeće i vatru koja je počela davati malo topline, Joni
je osjetila kako joj se ramena opuštaju. Bile su na
sigurnom.
Kolibu je ispunio miris toplih rezanaca. Privukle
su stolce blizu peći, a sve što se moglo čuti bilo je
zveckanje vilica po emajliranim zdjelicama, pod
svjetlom svijeća dizala se para.
 Joni je opekla jezik, suviše gladna i nestrpljiva
pričekati da se rezanci ohlade.
- Ovo je najukusnije jelo koje sam ikada kušala -
rekla je Maggie, zdjelice dignute visoko blizu usta.
- Jesi li se sada ugrijala? - Helena je pitala Joni.
Kimnula je. - Ne znam bih li preživjela noć da
nismo pronašle kolibu.
Na planini je sad vjerojatno bilo blizu ništice, uz
taj ledeni vjetar. - Hvala bogu da jesmo - kazala je
Maggie ozbiljna izraza lica. Sve su znale što bi sve bilo
na kocki da nisu uspjele pronaći kolibu.
Nitko nije želio razmišljati o tome što će donijeti
sutrašnji dan, kako će Maggie spustiti s planine. U
tišini su pojele ostatak obroka, iscrpljenost ih je
potpuno svladala.
Kad je Joni završila, pokupila je prazne zdjelice i
složila ih pokraj kuhala. Napokon ugrijana,
otkopčala je jaknu i objesila je na naslon stolca. Dok
je to činila, primijetila je Lizinu koja je ondje bila
obješena, na džepu se vidjela izbočina gdje je stajao
kokain.
Isti tren obuze je čežnja.
Odvratila je pogled, bilo joj je žao što ga nije bacila
dok je imala priliku. Svijest o tome da je ovdje, s njom
u kolibi, izazvala je veliku zbrku u njezinoj glavi. Bilo
bi tako lako na brzaka šmrknuti jednu crtu.
Tijelo joj obuze nekakav mračni, neugodni osjećaj.
Sama sebi se gadila. Našle su kolibu, na sigurnom
su, ali to još uvijek nije dovoljno.
 Protegnula se preko stola posegnuvši za
bilježnicom koja je ondje stajala, DNEVNIK PD- a
pisalo je na koricama, a kemijska je jednom uzicom
bila pričvršćena za hrbat. Otvorila ju je, prelistavši
rukopisom ispisane stranice s imenima, datumima,
opaskama. Bliže je privukla svijeću, a onda potražila
današnji datum i vidjela da je prazan. Vratila se
nekoliko redova unatrag i shvatila da se već deset
dana nitko nije zaustavio u kolibi. Privukavši
dnevnik bliže, otvorila je kemijsku i ispod današnjeg
datuma napisala njihova imena. Rukopis joj je bio
sitan, drhtav. Bilo joj je jako važno vidjeti imena njih
četiriju napisana na toj stranici iako nije znala
objasniti zašto.
Joni digne pogled prema prozoru, noć je bila
mračna, bez zvijezda, poharana vjetrom.
Uspjela je vidjeti svoj odraz u staklu, raščupanu
kosu, pramenove koji su ispali iz zavezane marame.
Uz rub lica vidio se odraz upaljene svijeće i ona se
usredotoči na to puštajući da joj plamen iskrivi
odraz, spaljujući lice- masku koju svijet poznaje,
topeći je, dio po dio, dok nije ostalo samo nešto
izobličeno i zastrašujuće.
Zatreptala je. Odvratila pogled, uznemirena
mračnim područjima u koja je odlutao njezin um.
Prstima je počela lupkati po stolu. Još je jednom
pomislila na koku. Samo trunku, trebalo joj je samo
toliko.
Prisilila se ne misliti na to, umjesto toga ponovo
se usredotočila na dnevnik. Prelistavala ga je čitajući
popise imena i narodnosti. U zimskim mjesecima
koliba je bila uglavnom prazna, no ljeti gotovo svaki
tjedan se netko upisao.
Joni se uhvatila kako zastaje na današnjem
datumu godinu dana ranije, pročitavši samo dva
imena. - Na današnji dan prije godinu dana u kolibi
je - tiho je rekla - boravio Erik.
Nasuprot nje Maggie se namršti. - S kirnje bio?
Joni pročita naškrabani rukopis ispod njegovog
imena. - S Karin.
 52

HELENA

Helena je zurila u Erikovo i Karinino ime u

dnevniku. Uznemirilo ju je kad je pomislila da su
prije točno godinu dana bili ovdje, kao neka zloslutna
jeka koja se zadržala u kolibi.
Kroz dimnjak je fijuknuo vjetar i razbuktao vatru.
Maggie je zadrhtala. - Jesam li to samo ja i moj um
ili i vi imate osjećaj da planina želi ući u kolibu?
Činilo se da noć pritišće prozore, vjetar je
pronalazio pukotine u oknima. Osjetila je da puše i
kroz pod. S vanjske strane koliba je s dva čelična
užeta, oko kojih je zavijao vjetar stvarajući silnu
buku, bila pričvršćena za stijenu.
- Stalno mislim na onu osobu koju smo vidjele na
obali, koja je išla u špilju - rekla je Helena uhvativši
se za privjesak u obliku potkove koji joj je visio oko
vrata.
- Ja također - kaza Liz premjestivši se bliže vatri.
- Radi se o načinu na koji je hodao obalom, išao je
ravno prema špilji. - Znao je što je unutra, nije li?
Jonije zurila u vatru, ples plamena odražavao joj
se u zjenicama. - Nisam smjela uzeti kokain.
Oprostite...
U tami kolibe, Joni se činila sitnija, sjedeći
prekriženih nogu na podu, pogleda spuštena na
krilo. Promatrajući je, Helena dođe do zaključka da
Joni nije ukrala kokain da se drogira iz čiste zabave.
Možda bi to učinila nekad davno, ali ne ovdje, na
planini, s njima. Uzela ga je jer je htjela pobjeći od
stvarnosti.
Helena joj se htjela obratiti i pitati što je muči.
Mogla je istupiti kao prijateljica, ali bila je suviše
iscrpljena, a možda je bilo previše toga da bi se
upuštala u tako nešto.
Maggie reče puna nade: - Postoji mogućnost da taj
koji je došao u špilju pokupiti kokain nije primijetio
da ga malo nedostaje.
Helena je začuđeno pogleda. - Mislim da ću se
skljokati - rekla je dignuvši se. Iscrpljenost je bila zid
kroz koji se nije moglo proći.
- I ja - složi se Liz.
Dok je prelazila kolibu i išla prema krevetima na
kat, bacila je pogled kroz prozor i učinilo joj se da je
vidjela blijesak svjetla. Helena je prvo mislila da je to
možda odraz neke od svijeća, ali kad je ponovo
pogledala, svjetlo se micalo.
Nije to bio odraz. To je dolazilo izvana.
- Je li netko to vidio?
- Što to? - pitala je Liz otišavši do prozora.
Helena je primaknula lice bliže staklu, njezin dah
ostavio je na njemu zamagljeni krug. Tada je shvatila
što vidi. - Baterijska svjetiljka.
U kolibi je nastala tišina, samo je još jedan nalet
vjetra udario u vrata.
Sve su promatrale kako svjetiljka putuje preko
planinskog prijevoja.
- Netko je ondje - rekla je Helena - i ide ovamo.
 53

JONI

Maknite se od prozora! - rekla je Joni. - Tkogod to

bio, vidjet će vas.
Helena se brzo odmaknula stisnuvši se uza zid
kolibe. - Da ugasimo svijeće? - pitala je Maggie.
Liz odmahne glavom. - Svejedno, osjetit će miris
dima iz dimnjaka. Znati da smo unutra.
Svjetlo baterije prođe pokraj prozora prešavši po
zidu kolibe.
Helena šapne. - Dolazi bliže.
Joni se sjeti usamljenog lika koji su prije vidjele
kako hoda obalom i ide prema špilji. - Dolazi po
kokain... - prošapta za sebe, počela se znojiti ispod
ruke. Pokrenula je nešto što nije mogla zaustaviti.
Liz uvuče zrak pogleda prikovana za treperavo
svjetlo. - Ništa ne govorite, dobro? Držimo se skupa.
Ima nas četiri.
Izvana su čule bat koraka koji se približavaju. Bili
su teški, polagani. Lupanje planinarskih cipela po
kamenu.
Nagonski, njih su se četiri stisnule bliže,
naguravši se kod Maggie koja je još uvijek sjedila s
povrijeđenim gležnjem na povišenom.
Koraci su se približili, slijedeći rub kolibe, dolazeći
ravno prema vratima.
 Tada su se zaustavili.
Joni je zadržavala dah. Pogledala je svoje
prijateljice. Pod svjetlom svijeća mogla je vidjeti
Lizino namršteno čelo, Helenine stisnute zglobove
budući da su joj dlanovi uz tijelo bili stisnuti u šake.
- Što radi tamo vani? - šapnula je Maggie.
Tkogod bio vani, sigurno je čekao s druge strane
vrata.
Joni je uzela žarač koji je ležao pokraj vatre,
osjećajući u rukama njegovu ohrabrujuću težinu.
Držala ga je uz sebe, prekasno shvativši da su trebale
zaključati vrata.
Vrata kolibe otvoriše se. Vjetar s planine grune
unutra, ugasivši svijeće. Hladan vjetar dignuo je
zavjese, prelistao stranice dnevnika, zatresao
otvoreni ormar, a onda je stao jer je neznanac ušao
unutra i za sobom zatvorio vrata.
Joni je slobodnu ruku digla pred lice kad je kolibu
obasjao prodorni snop svjetla. Stranac je skinuo
čeonu svjetiljku i na trenutak ostala je samo tama i
šum krvi u Joninim ušima.
Postupno oči su joj se privikle na slabo svjetlo iz
peći na drva i na ulazu je razabirala jedan krupni lik.
Pojavili su se obrisi muškarčeva lica, sjena tamne
brade, svinuti nos kao protuteža mršavome licu,
nisko nabijena narančasta kapa.
Čula je Maggieno gutanje. - Erik!
.

Pod svjetlom vatre iz peći Joni je promatrala kako

Erik, ne trepćući, zuri u Maggie. Nakon nekoliko
dugačkih sekunda, prešao je rukom preko lica kao
da briše pomisao da nije dobrodošao.
Nakašljao se. Pogledao ostale. - Zdravo - rekao je
grubim glasom.
Liz je pohitala ponovo zapaliti svijeće, petljajući u
mraku sa šibicama.
- Oprostite na uznemiravanju - rekao je spuštena
pogleda, čudno službenim glasom.
- Kasno je za planinarenje - rekla je Joni, držeći
žarač uz bedro, izvan njegova pogleda.
- Je - kazao je ne rekavši ništa više.
U kolibi je zavladala tišina, razmjenjivali su se
pogledi, prebacivalo se s noge na nogu. - Smijem li...
ući?
Prijateljice su se pogledale. Što su mogle reći?
Koliba nije bila njihova. Sjetila se kako je Liz
objasnila filozofiju koja stoji u pozadini takvih
skloništa, da se nikada nikoga ne odbija.
Naposljetku Joni kimne.
Erik skine naprtnjaču koja tresne o pod. Nije li
Maggie rekla da je bila poluprazna kad je naletjela na
njega u šumi?
Sad je izgledala puna, kopče su bile zategnute.
Skinuo je jaknu i odvezao cipele odloživši ih
uredno pokraj vrata. Prešao je kolibu prema
kuhinjskom prostoru, vlažna stopala ostavljala su
mokre tragove na drvenim podnim daskama.
Osjećala je da mu iz kože izbija nekakav životinjski
miris.
 Pod očima je imao tamne podočnjake, izgledao je
kao da danima nije pošteno spavao. Iz njega je
izbijala neumorna energija dok se prebacivao s noge
na nogu kopajući po ormarima. Na brzinu je preko
ramena bacio pogled na Maggie, a onda ga brzo
odvratio.
Kopao je po jednoj ladici i iz nje izvadio tavu i
drvenu žlicu. Iz druge je izvadio nekakvu mesnu
konzervu, povukao prsten za otvaranje i istresao
njezin sadržaj u tavu.
U kolibi je vladala neobična napetost. Osjećala se
uznemireno, živčano, nastojeći objasniti si njegov
neočekivani dolazak. Je li došao zbog kokaina? Ili
jednostavno planinari? Nije im predstavljao
neposrednu prijetnju, ipak Jonino srce divljački je
tuklo, kao da je u opasnosti. Okrenula je žarač u ruci,
ne znajući što će.
- Otkuda ste došli? - pitala je.
- S planine.
Joni pogleda svoje prijateljice, pokušavajući
pročitati što one misle. Htjela je Erika navesti na
razgovor, pokušavajući odgonetnuti što ima na umu,
zašto je tu. - Vi i Leif ste braća, nije li tako?
Upalio je kuhalo i stavio tavu na vatru. - Je.
- Rekao je da ste neko vrijeme bili odsutni.
Kimnuo je. - Motao sam se okolo.
- Sigurno je bilo lijepo ponovo se sresti - rekla je
Joni prilično usiljenim glasom.
 Slegnuo je ramenima. - Lakše je kad sam
odsutan. - Maggie uhvati njezin pogled, izgledajući
jednako nesigurno kao što se ona osjećala.
Erik gurne ruku pod svoju narančastu kapu
pomaknuvši je na svojoj tamnoj kosi. Joni je uočila
sličnost u strukturi kostiju dvojice braće, ali dok je
Leifovo držanje bilo smireno, postojano, Erik se
doimao živčan, stalno se lagano trzao i grčio,
spuštena pogleda.
Dok je čekao da mu se jelo ugrije, izvadio je
pljosku i otpio iz nje. - Hoćete li, konačno, malo
potaknuti vatru? - kazao je Joni na brzinu bacivši
pogled na žarač u Joninoj ruci.
Osjeti žarenje u obrazima. - Naravno. - Kleknula
je ispred peći, napravila predstavu iz stavljanja
cjepanice na vatru popravivši je malo žaračem.
Pokraj nje Helena je, prekriženih ruku, rekla: -
Čula sam da ste nabasali na Maggie kad se izgubila
u šumi.
Erikov smrknuti pogled nakratko ošine Maggie: -
Jesam.
- Iznenadile smo se kad smo je našle tako daleko
od staze - rekla je Helena, prema boji njezinoga glasa
bilo je jasno da ga izaziva. - Trebali ste je odvesti
natrag do obale.
Erik malo skupi oči. - Jesam, samo sam išao
obilaznim putem da izbjegnem prijelaz preko rijeke.
Helenu nije uspio uvjeriti u to. - Brzo ste nestali
kad smo mi ostale stigle.
Maggie joj uputi upozoravajući pogled.
 Nastupila je tišina. Prekinuvši je, Erik reče: -
Došao sam ovamo da budem sam.
Helena se osvrne po kolibi rekavši: - Evo ga, a sad
ste ovdje.
Erik stisne usta. Više ništa nije rekao. Nije
spomenuo Karin, kao što nije spomenuo ni kokain.
Taj nedostatak riječi djelovao je uznemiravajuće.
Joni je čula prve mjehuriće kad se vlažno meso
počelo grijati u tavici.
Zavladao je neugodan osjećaj iščekivanja da se
nešto dogodi, ali što, nije znala.
 54

MAGGIE

Maggie je bolno kuckalo u gležnju, koža joj je bila

napeta zbog otekline i nabrekla na dodir. Iz peći se
širila jaka, suha vrućina. Zrak je postao težak od
zadaha neopranih tijela i vlažnih čarapa. Mali prostor
kolibe djelovao je klaustrofobično, svijeće su bacale
sjenu na mjesta gdje je trebalo biti svjetlo.
Samo je htjela biti kod kuće sa svojom kćeri.
Zamišljala je Phoebinu toplinu u svojem naručju,
njezino lagano tijelo, miris njezinoga vrata, savršeno
glatke obraze.
Na donjim kapcima zaprijetile su suze. Pogledala
je u strop trepćući, pokušavajući ih tako otjerati.
Začuo se zveket kad je Erik maknuo tavicu s
kuhala i donio je do maloga stola, drvene noge stolca
zaškripale su kad se spustio na njega- Stavio je punu
žlicu mesa u usta nalakćen na stol. Brzo je jeo, kao
da je prošlo puno vremena otkad je pojeo posljednji
obrok.
Joni, koja je došla do stola, uzme dnevnik.
Već ste prije bili u ovom skloništu?
Odgovorio je laganim kimanjem glave.
Bili ste ovdje prošle godine u isto vrijeme.
Erik se polako okrenuo, spustivši pogled na
dnevnik, a onda ga digne na Joni. - Točno.
Tu piše da ste bili s Karin.
 Spustio je žlicu. Bijesno je pogledao Joni. - Karin
je bila moja djevojka.
Maggie primijeti da je upotrijebio riječ bila.
Kad je ponovo uzeo žlicu, Erik se odjednom
ukipio. Razrogačio je oči iako mu je ostatak lica ostao
potpuno miran.
Zagledao se u nešto na drugom kraju stola.
Maggie se okrenula slijedeći njegov pogled pa se
trgnula kad je shvatila što je ugledao. Na stoluje
ostavila Karininu narukvicu.
Erik je odgurnuo večeru u stranu i, polako, pružio
ruku pa povukao narukvicu prema sebi.
Okrenuo ju je prema svjetlu svijeće i Maggie je
promatrala kako mu se čelo mršti. Zatreptao je,
rukom prešao po potiljku masirajući mjesto na kojem
mu je bila tetovirana planina.
Ustao je koljenom trknuvši stol, svijeća se
zanjihala. Erikovo lice potpuno je izgubilo boju.
Okrenuo se, blistava pogleda. - Otkud se ovo
stvorilo? - Maggie pogleda ostale.
Sve su šutjele.
- Otkuda? - upitao je tako divljački da su sve
skočile. - Ja sam to dao Karin! Baš ovdje! U ovom
planinarskom skloništu! Stavio sam je oko njezine
ruke. Otišla je spavati noseći tu narukvicu! - Rukom
se uhvatio za čelo. - Policija je pretražila kolibu. Nisu
našli ništa njezino. Ništa! - Erik ih je bijesno gledao.
- Jedna od vas stavila ju je ovamo, je li tako?
Maggie odmahne glavom. - Ne! Ja sam je našla.
 On teturajući krene prema njoj. - Gdje? Recite mi
gdje ste ju našli!
- Bilo je to sinoć. Kampirale smo na obali. Bila je
u špilji.
Erik razrogači oči.
Čim je to rekla, shvatila je da je pogriješila.
.
Maggie zahvati val silne panike, odala je gdje su bile.
- Spilji? - ponovi Erik trepćući.
Polagano, ona kimne.
- Samo... Karin nikada nije bila u špilji. Bili smo
ovdje gore. U planinarskom skloništu. Namjeravali
smo planinariti sljedeći dan. Sići s Blåfjella, vratiti
se u planinarski dom... Ne razumijem... Kako je
mogla biti ondje?
Počeo je hodati, koraci su mu bivali sve brži.
Zaustavio se ispred Maggie. Glas mu je bio tiši. -
Recite mi kako ste je našli?
Osjetila je kako se odmiče od njega, stolac joj je
škripao. - Visjela je na jednoj izbočini. Prekrivena
paučinom. Mislim da je dugo bila ondje.
- Je li u špilji bilo još nečega?
Spustila je pogled na krilo. Odmahnula glavom.
Odmjerio ju je stisnutih očiju. - Jeste li sigurni?
Istupi Helena, glas joj je bio žustar kad je rekla: -
Da. Sve smo bile ondje. Pregledale smo špilju. Unutra
nije bilo ničega, samo neke spremljene vrše. - Bilo je
nečega izazovnoga u njezinom glasu, kao da ga
iskušava.
 Erik nije reagirao na njezinu opasku, samo je
spustio glavu, ponovo gledajući narukvicu,
nepomičan.
- Što se dogodilo Karin? - pitala je Maggie. - Dok
smo bili u šumi nazvali ste me njezinim imenom.
Tjeskobno je gledao. Navukao je usnice preko
zuba. – Nestala je.
Klonuo je na stolac, vrteći narukvicu u ruci. -
Došli smo ovamo za Karinin rođendan. Danas je.
Imala bi dvadeset i šest godina - kazao je spuštene
glave, opuštenih ramena. – Narukvica je bila moj
rođendanski dar. Ovdje smo proveli noć i drugi dan
smo trebali ići planinariti. No... posvađali smo se.
- Zbog čega? - pitala je Helena.
Podigao je usnice prema nosu kao da ga sjećanje
na to boli. - Ničega važnoga.- Povukao je dlan preko
prsa pa rekao:- Karin mi je rekla da se prijavila
zajedan posao u Bergenu. Voljela je umjetnost, a
posao se nudio u jednoj izvrsnoj ondašnjoj galeriji.
Trebao sam joj reći da ga prihvati. Međutim, uplašio
sam se. Rekao sam joj da je sebična jer odlazi. -
Odmahivao je glavom. - Razljutio sam se. Izašao.
Neko vrijeme sam lutao stazama. Kad sam se
napokon ohladio i vratio ovamo, Karin se bila
spakirala i otišla je.
On je šutio, a vjetar je zavijao u dimnjaku peći,
zbog čega je plamen plesao.
Mislio sam da je otišla natrag u planinarski dom,
ali ondje se nije pojavila. Nitko ne zna zašto.
Jednostavno je... nestala.
Nitko je više nije vidio?
 Bilo je nekih opažanja, to nam je svima neko
vrijeme davalo nadu, ali ništa od toga.
Cjepanica se u peći raspala, crvena žeravica
zarušila se.
Žao mi je - tiho je rekla Maggie.
Meni također- kazao je Erik skupivši prste oko
tanke srebrne narukvice, zatvorivši je u svoju šaku.
 55

LIZ

Nakon Erikove ispovijedi ozračje u kolibi ostalo je

napeto.
Moram malo odspavati - kazala je Helena
zijevajući.
Prema klonulom držanju, Liz je bilo jasno da je
iscrpljena. Ruž joj se već davno izbrisao, a pod očima
je imala podbule podočnjake.
U maloj kolibi bila su samo četiri kreveta na kat
pa je Erik razmotao svoju prostirku pokraj vatre. - Ja
ću spavati ovdje dolje. - Prije nego što se smjestio,
ponovo je obuo cipele i izašao van.
Kad su se za njim zatvorila vrata, Liz se primakla
bliže ostalima. - Što mislite? Je li sigurno da sve
odemo spavati dok je Erik ovdje?
Helena odmahne glavom. - Vidjela si kako su svi
reagirali kad se Erik pojavio u planinarskom domu.
Njegov vlastiti brat izgledao je zabrinuto.
Liz kimne sjetivši se kako se sukobio s Karininim
roditeljima kraj jezera. - Onda ćemo spavati na
smjene. Ja prva ostajem budna.
Maggie pogleda prema vratima, namrštena čela. -
Mislite da on ima nekakve veze s kokainom?
Liz podigne ramena. - Zar nas onda ne bi
ispitivao? Zar ne bi htio znati nešto više o špilji?
 - To možemo saznati samo na jedan način - rekla
je Joni pokazujući na njegovu naprtnjaču. - Ako je
išao u špilju po njega, onda bi trebao biti ovdje
utrpan.
- Mislite da bismo trebale pogledati?
Joni kimne. - Ja ću pogledati. Slušajte vraća li
se...
Prije nego što je Joni uspjela završiti rečenicu,
vrata su se otvorila, zaplesao je plamen svijeća i Erik
se vratio zatvarajući patent na hlačama. Potom je
čučnuo razmotati vreću za spavanje i smjestio se na
pod.
Budući da nisu mogle ništa učiniti, žene su
odabrale svaka svoj krevet, a Maggie im je dodala
pokrivače koje je našla u jednom ormaru.
Liz je provjerila vatru i svijeće, a onda se popela
na gornji krevet. Usta su joj bila puna dlaka i prljava
i tako bi rado oprala zube, ali samo je mogla leći na
kvrgavi madrac i slušati vjetar koji je udarao o zidove
kolibe.
Prema njihovom disanju Jonije prva zaspala,
potom nakon kratkog vremena Maggie i naposljetku
Helena. Kad je sve utihnulo, čula je kako se u peći
ruše cjepanice, pretvarajući se u pepeo.
Ležeći ondje, Liz osjeti oštar ubod usamljenosti.
Nedostajao joj je Patrick zbog čega je u sebi osjećala
duboku prazninu. Razmišljala je o njemu i o tome
kako je u ovom trenutku, o njihovom domu i velikom
bračnom krevetu, o njemu u majici i gaćama, kakav
je bio svaku noć, pitajući seje li pružio ruku na
njezinu stranu kreveta zaboravivši da je nema. Ili se
ispružio uživajući jer ima puno prostora.
Što ako će se Patricku dopasti ova privremena
razdvojenost? Pa poželi da postane trajna?
Liz se nadala da postoji put povratka na staro, na
ono što je nekad bilo. Nije bila glupa, znala je da se
ni kod jednoga para nije s godinama zadržao onaj
osjećaj grčenja u želucu, osjećaja da, kad ste
zaljubljeni, u utrobi imate leptiriće. Ali barem nešto
malo od toga? Da, mislila je da bi još mogli težiti k
tome.
Možda je ovo putovanje imalo veze s tim, pomisli
Liz dok je mirno ležala promatrajući sjene koje su
plesale po zidovima kolibe. Liz je došla ovamo u
potrazi za djevojkom kakva je bila. Onom u koju se
Patrick zaljubio.
Liz se okrene na leđa. Oči su je jako pekle zbog
dima iz peći na drva. U kolibi je bilo prevruće. Bila je
tako umorna da je oči jedva držala otvorene.
Čula je zvuk micanja vreće za spavanje na podu i
ne gledajući znala je da je Erik još uvijek budan.
Pogledala je na sat. Još četrdeset minuta, a onda
može probuditi Joni da ona preuzme smjenu.
Pomnjivo je slušala kako njezine prijateljice hrču,
tiho udisanje i izdisanje, uspavljujuće u svom ritmu.
Liz se trudila ostati budna, stvarno je, ali sve
slabije svjetlo svijeća, tihi zvuk usporenog disanja i
toplina vatre polako su je uspavali i zaklopili joj
kapke.
ČETVRTI DAN
 56

JONI

Joni se probudila. U mraku je čula tiho hrkanje

ostalih. Obuzdaju je velika sjeta, poput teškog tereta
koji joj pritišće grudi.
Preplavio ju je silan strah.
Prva jasna misao bila joj je: Treba mi kokain.
Mrzila je samu sebe zbog toga. Mrzila je to
magnetsko privlačenje, vrelu i očajnu krv koja žudi
za šutom. Kad je bila na turneji, bilo je lakše nazvati
to drugim imenom: partijanjem, urokavanjem,
životom na cesti.
Ovdje, u čistoći planine, to je imalo samo jedno
ime, ovisnost.
Tiho se iskrala s donjeg kreveta. Listovi su joj bili
ukočeni i zgrčeni od jučerašnjeg uspona dok je na
prstima polako hodala po ledenom podu. Spavala je
u hlačama i Elisu, ali sada, kad se peć na drva
ugasila, u kolibi je bilo hladno. Gole su joj noge bile
naježene, a dok je disala, vidjela je male, prozirne
oblačiće.
Šuljala se kroz polumrak prema stolcu na kojem
je Liz ostavila svoju jaknu. Oprezno, zaobišla je Erika
koji je ležao na svojoj prostirci u vreći za spavanje
navučenoj do brade. Došavši do jakne, gurnula je
ruku u džep.
Prazan.
 Srce joj je poskočilo među rebrima. Treba taj
kokain!
Iza nje Erik se promeškoljio. Ukipila se čuvši da
se okreće na bok, čvršće stegnuvši vreću oko sebe.
Joni je čekala jedva dišući. Nakon nekoliko
trenutaka, kad je konačno bila sigurna da se
namjestio, gurnula je ruku u drugi džep Lizine jakne.
Tu je! Pod prstima je osjetila poznati oblik i težinu
vrećice. Osjeti nevjerojatno olakšanje.
Zgrabila je svoju jaknu, gurnula kokain u
najdublji džep i krenula prema vratima pokupivši
usput svoje planinarske cipele.
Iskrala se u ranu zoru, duboko udahnuvši kad je
stopalima dotaknula vlažno tlo, a za njom su se tiho
zatvorila vrata kolibe.
Jonije malo hodala, bosi su joj se prsti lijepili za
kamenu stazu. Jutro je bilo hladno, zrak je bio vlažan
zbog guste magle.
Brzo se kretala, želeći ostaviti što više prostora
između sebe i kolibe, da to može obaviti nasamo.
Staza je bila kamenita i zemljana, spuštajući se
polagano prema ivici brda. Bacila je pogled preko
ramena, ali koliba se još uvijek vidjela. Mora se
maknuti izvan vidokruga.
Jonije sigurno hodala otprilike petnaest minuta
kad je primijetila malu izbočinu u stijeni koja se
nadvijala preko ruba planine. Izgledala je kao
pozornica postavljena iznad oblacima zastrte
planinske doline.
 Privučena k njoj, Jonije sišla sa staze i primakla
se bliže. Izbočina je bila široka svega dva metra, a
doslovce je visjela, neizgled nemoguće, u zraku.
Jednoga dana taj kameni izboj odlomit će se i
survati niz planinu.
Koji dan će to biti?
Za tri desetljeća?
Sutra?
Sada?
Stala je na njega.
Pogledala je širom otvoreni krajolik, uočivši
valovite planine, obalu u daljini, koju su s vremena
na vrijeme otkrivali dugački oblaci koji su plovili
nebom, a ispod sebe rijeku koja je vijugala duboko,
duboko dolje.
S vjetrom u lice, kokainom teškim u džepu,
polako je stizala zora. Ovo je to mjesto, shvati.
Naslovnica njezinog projekta iz geografije koji je
radila s Liz. Znale su da se nalazi negdje na stazi
Svelle, a to je ovdje.
Joni nije osjećala nikakvo ushićenje jer taj
trenutak trebao je biti za njih dvije, zajedničko
ispunjenje obećanja iz djetinjstva. Iskovanog u
nevinosti. Stvarnost je, međutim, bila puno mračnija,
ona je ovdje, sama, s vrećicom ukradenog kokaina
uguranog u džep njezine jakne. To je postala Joni
Gold. Osoba koja kopa po prijateljičinim stvarima.
Koja je ostavila svoj bend. Koja se nije pojavila kad je
trebala. Koja je lagala. Varala.
 Jučer, Helenine su je riječi pogodile u dušu. Sve
što je rekla bilo je točno. Umjesto da ode na pogreb,
Joni je ostala na turneji, izbacila je to iz glave. Nije
čak ni digla čašu Heleninoj majci u čast. Nije čak ni
znala koji je dan u tjednu.
Takva je bila.
Netko tko učini tako nešto svojoj prijateljici.
Netko tko bi učinio i nešto gore.
Pitala se kakav bi to bio osjećaj da učini još jedan
korak. Ravno preko ruba. Taj trenutak kad ne
osjećaš težinu. Poniranje u dubinu, dodir oblaka na
licu.
Primakla se još malo bliže, čekala da nešto osjeti.
Broj otkucaja srca nije se promijenio. Polako,
ravnomjerno. Čekala je da osjeti nalet straha, nečega
jačega od neugode. Međutim, ništa se nije dogodilo.
Pomaknula je nogu još malo dalje.
Nije bilo nikoga tko bije zaustavio osim nje same.
 POTRAGA

Leif rastvara kartu na stjenovitom tlu, koristi

koljeno i dlan da je izravna.
Škilji u papir koji leprša. Da. Točno iznad nalazi
se mjesto koje su opisale njemačke planinarke. Ondje
je kamena izbočina koja viri iz brda, veoma blizu
planinarskog skloništa.
Presavija kartu najbolje što može, sprema je u
naprtnjaču, potom nastavlja dalje.
Snažni vjetar puše mu u lice, otežava mu disanje
pri izdahu. Hladi mu znoj na leđima, osjeća da se
naslanja na njega, ima osjećaj kao da vjetar nosi dio
njegove težine.
Kad je dan vedar, mogu se vidjeti kilometrima
udaljeni vrhovi na istoku te ocean ravno na zapadu.
Ovo popodne, međutim, oblaci se brzo nadvijaju i
obavijaju planinu, poput bijeloga dima. Neodlučno
hoda prema vrhu, kad dolazi do njega, želudac mu se
steže. Želi da to ne bude točno, da su žene iz
Njemačke pogriješile. Bile su prilično daleko, tamo na
donjoj stazi. Mislile su da su vidjele jednu ženu, a
možda je to bila samo optička varka. Ne bi bile prve
koje su u divljini vidjele nešto čega nema.
Udiše, a onda staje na kamenu ploču nagonski
dignuvši ruke radi ravnoteže. Osjeća vjetar koji se
diže uz padine brda, oštar na njegovoj koži.
 Zašto bi planinarka ovdje bila sama? Zašto se
netko ne bi javio? To ga muči.
Stavlja nogu na samu ivicu, potom gleda dolje.
 57

LIZ

Isti tren kad je Jonin krevet vidjela prazan, znala je.

Nije trebala pretražiti džepove svoje jakne da zna
da kokaina nema. Bila je glupa što ga je ondje
ostavila! Liz nije bila svjesna, ili možda samo nije bila
spremna priznati koliko je stvar s Joni loša.
Sad su njezine cipele lupale po tvrdom,
kamenitom tlu dok je pretraživala vrh planine. Vani
je bilo hladno i ona spusti rukave na jakni.
Gledajući lijevo, do kuda joj je pogled sezao, vrh
planine doimao se prazan, iako se tu i tamo, na
mračnim mjestima, navukla gusta magla. Jonije
sigurno bila na stazi koja je vodila u drugom smjeru,
koja se od vrha spuštala prema šumi.
- Joni? - pozvala je u zrak koji je mirovao.
Krenula je dalje, ukočenih i krutih mišića.
Osjećala se neodmoreno i dehidrirano, radije bi bila
u kolibi, podsticala vatru, otvarala vrećicu kave dok
se voda kuha, budeći se polako, osmišljavajući plan
za taj dan.
Ne ovo.
Prstima je protrljala kapke. Bili su suhi i
nadraženi od dima i... zar je plakala u snu? Bili su
osjetljivi i natečeni, a probudila se s nekim mučnim
osjećajem, neprestano je mislila na Patricka. Nije bilo
vrijeme za kopanje po njezinom braku u raspadu.
Mora pronaći Joni. Pomoći joj. Smisliti način kako da
se sve četiri sigurno spuste s planine.
Išla je dalje, koljena su se bunila, osjećala je kako
se kamenje i zemlja truse pod njezinim cipelama.
Obišla je veliku kamenu gromadu na kojoj je
stajala crvena markacija, taj prizor malo ju je smirio.
Ako budu mogle pridržavati Maggie, možda se uspiju
spustiti stazom prije nove noći.
U daljini Liz primijeti izbočinu koja je virila iz
brda, komad stijene koja se držala za njezin rub.
Ondje je, na kraju, stajala Joni. Preplavi je veselje
kad je shvatila da je to ta stijena, ona iz njihovog
projekta!
Potom joj tijelo prožme ledena hladnoća kad je
shvatila što to vidi. Joni je stajala na rubu, pognute
glave proučavajući provaliju ispod svojih nogu. Tek
malo popuštanje koncentracije bilo bi dovoljno.
Liz je htjela viknuti, reći joj da se makne od ruba,
ali nije se usudila da je ne prestraši.
Tada se, odjednom, Joni pomaknula, izvadila
nešto iz džepa prevrćući to u ruci. Potom je digla
ruku i pustila da predmet padne preko ruba izbočine
u bezdan.
 58

JONI

Joni se odmaknula od ruba. Kad se okrenula,

ugledala je Liz koja joj se približavala, ružičastih
obraza, kose koja joj je slobodno padala oko lica,
napeta izraza lica od brige.
Liz je stala, ne stupivši nogom na stijenu.
Ispružila je ruku. - Preblizu si ruba!
Da, pomisli Joni. Gledala je Lizinu ispruženu
ruku, svjesna duboke provalije iza svojih leđa i Liz
ispred sebe. Srce joj se snažno stegnulo. Liz. Liz. Liz.
Uvijek dolazi za njom.
Odmaknula se od ruba, prihvatila Lizinu ruku,
dopustivši joj da je povuče u toplinu svog zagrljaja.
- Jesi li dobro? - pitala je Liz držeći Joni za gornji
dio ruku, gledajući ravno u nju.
Lizina koža bila je tako svježa, oči su joj blistale.
Joni se pitala kako bi to bilo da živi u njezinom
svijetu. Da ima dvoje djece koja su stalno uz nju. Da
ima muža koji uzgaja povrće koje ti poslužuje za
večeru. Da ima posao koji donosi promjene u živote
ljudi. Da ima dom kamo se može vratiti, pun ljudi
koje voliš. Lizin život bio je sazdan na čvrstom,
plodnom tlu gdje rastu samo dobre stvari.
Joni je šutjela pa Liz reče: - Molim te, razgovaraj
sa mnom.
 Jao, Liz, pomisli. Mogla ju je zamisliti u ordinaciji,
s rukama na stolu, dok pomnjivo sluša, naborana
čela od usredotočenosti jer traži rješenje.
Liz je htjela riješiti svačiji problem, međutim, neki
ljudi bili su nepopravljivi.
- Hoću da znaš - kazala je Joni - da te volim. Znam
da sam ponekad prijateljica za posrati, da je moj život
kaotičan, da se ne snalazim dobro, ali stvarno te
volim.
Liz je čvrsto stisne. - Znam.
- Uzela sam kokain iz tvog džepa - tiho je rekla
Joni. Kimnula je. - Sve je u redu...
- No nisam ga šmrkala - kazala je Joni, okrenula
se i pokazala. Bacila je koku preko ruba što je bio
simbolični čin koji je označavao njezin novi početak,
da ostaje čista. Nažalost, vrećica se zakvačila za
jednu izbočinu dvadesetak metara niže, ali svejedno,
bio je to važan potez.
Lizino lice razvuče se u osmijeh. - Dobro si
učinila!
Voljela je Liz zbog toga, zbog njezine otvorene,
iskrene pohvale. Joni se to uvijek činio nemogući
poduhvat uskladiti ta dva svijeta, bend, glazbu,
turneje i drogu s Liz, Maggie i Helen i njihovim
sređenim, ispunjenim životima. No Joni je samo
znala da bi to htjela pokušati.
Hoću se srediti. Biti čista. Ponovo imati bistru
glavu. Malo se odmoriti od svega. Znaš, početi
donositi odluke.
 Liz je kimnula. - Upravo si počela. - Nasmiješila
se, sad već bolje volje.
Liz se okrenula pogledavši okolinu. - Na našem
smo mjestu. Iz projekta iz geografije.
Znam - rekla je Joni, rukom obujmivši Liz oko
struka.
Planinarenje možda nije ispalo onako kako smo
se nadale, ali ovdje smo i ja sam ponosna na to.
- Ja također.
Zajedno su uživale u pogledu s visine. Magla je
bila sve gušća, mjestimice toliko da je zaklanjala
pogled dolje na rijeku. Činilo se da se diže, hladna i
neprozirna te polako obavija planinu.
Jonije shvatila da se, za vrijeme koje je ovdje
provela, vidljivost značajno smanjila. - Ne sviđa mi se
ova maglica. Sve više se pretvara u gustu maglu. -
Kakav nam je plan za silazak s planine? Misliš da će
se Maggie moći spustiti odavde?
- Ukoliko ne nađemo signal mobitela, nema
drugog izbora - rekla je Liz.
- Može li Erik pomoći? Imamo povjerenja u njega?
Liz nesigurno slegne ramenima.
Joni izvadi mobitel iz džepa, ali, kad ga je
uključila, znak za bateriju svijetlio je crveno. Ostalo
je još samo jedan posto, a još uvijek nije imala
nijednu crticu signala.
- Idemo na brzinu pogledati kartu. Da vidimo
koliko je daleko planinarski dom - rekla je Liz.
Dala je mobitel Liz, koja je krenula otvoriti kartu,
ali palcem je lupila po susjednoj ikonici, Poruke.
 Liz se htjela vratiti, ali zastala je.
- Patrick? - rekla je.
Joni prebaci pozornost na zaslon. - Molim?
- Kakvu ti je poruku slao Patrick... – zurila je u
zaslon gledajući oznaku vremena - prije tri dana?
Krv joj se sledila. - Ma. Samo je... rekao da je čuo
da sam se pridružila planinarenju.
Liz ju je gledala, a mala bora između obrva
postajala je sve dublja. - Samo što ja nisam s njim
razgovarala. On to ne zna.
- Joni su se osušila usta.
Vidjela je da se Liz sprema otvoriti poruku.
- Nemoj!
- Ne? - pitala je Liz, zbunjena. - Da ne pogledam
poruku koju ti je poslao moj muž?
- To je... samo...
Liz je zurila u nju glave nagnute na jednu stranu.
- Molim te, Liz, nemoj.
Bilo je prekasno. Liz je već otvorila poruku i
počela čitati.
.

Joni je osjetila kako blijedi. Potpuno se umirila,

sleđena od užasa. Gledala je kako Liz čita poruku na
njezinom mobitelu, desetak kratkih poruka koje je
trebala izbrisati, ali koje je htjela ostaviti, da joj pruže
što? Dokaz da se to dogodilo?
Sad je shvatila kako je bila glupa.
Patrick Wallace. Njezina prva školska ljubav sa
svojim ležernim, lijenim osmijehom koji mu je uvijek
bio na licu. Njegovo zabacivanje glave uvijek kad bi
prasnuo u smijeh. Način na koji je slušao, stvarno
slušao, cijelim tijelom.
Vidjela je kako ju Patrick gleda, no Liz je bila
očarana njime. Liz je puno vremena provela pričajući
o Patricku pa kad je Joni napokon sama razgovarala
s njim, već je znala da mu je najdraži sastav Green
Day, da voli trčati i klizati, da je najsretniji kad je
vani.
Ono ljeto kad su ona i Liz navršile osamnaest,
Lizin stariji brat priredio je tulum i Patrick je bio
ondje. Cijelu je večer tražio Joni i našao ju je vani u
vrtu kako sama puši. Neko vrijeme su izlazili i sjeća
se da je uvijek mirisao, čisto i svježe, po pasti za zube,
sapunu i dobrom deterdžentu za rublje. Znala je da
nije u redu mutiti sa simpatijom svoje najbolje
prijateljice. Znala je to. No kad se nagnuo prema njoj,
lagano držeći ruku na njezinim križima, sva
suzdržanost se istopila pod vrelinom njezine želje.
Nakon toga Maggie je našla Joni u suzama.
Kad joj je Joni sve objasnila, govoreći da ne zna
što da radi, Maggie ju je stisnula za ruku i rekla: -
Drugi mjesec ideš na put. Ondje će biti stotine
momaka.
Maggie je imala pravo. Bilo je. Patrick je bio samo
jedan momak, a ondje ih je bilo još tako puno. Bilo
ju je stid što joj je netko drugi morao reći kako da
ispravno postupi.
Tako je otišla, krenula putovati.
Kad se vratila, dvije godine poslije, Liz i Patrick
bili su par.
 Znala ih je promatrati dok su bili zajedno i
razmišljati. Ovo je u redu. Odgovaraju si. Patrick sa
svojim osmijehom s mirisom paste za zube i Liz sa
svojim zdravim navikama spavanja, svojom
marljivošću i svojim poslom.
Povremeno, međutim, kad su Patrick i ona bili
sami, onda je tu nečega bilo, neka privlačnost koju
nije željela imenovati. Zavaravala se da to nije tako.
Godinama je sve bilo dobro. On i Liz su se vjenčali,
dobili su blizance, na njegovom licu vidjela je ponos i
obožavanje dok je gledao svoju obitelj. Volio je Liz
svim svojim bićem pa je Joni gušila taj plamen s
drugim muškarcima, svojom glazbom, blještavim
svjetlima slave.
Sve dok jednoga dana nije shvatila da taj plamen
još uvijek gori.
Liz je završila s čitanjem poruka. Digla je glavu.
Izraz njezinoga lica nije bio neumoljiv i bijesan.
Izgledala je prestrašeno.
 59

LIZ

Liz nije čula ništa osim kolanja krvi u svojim ušima.

Pročitala je svaku poruku, šireći oči kako su se na
zaslonu pojavljivale rijeci kao na primjer: Dublin...
hotelska soba... Liz nikada neće saznati...
Zatreptala je. Odmahnula glavom.
Ne.
Molim te.. .jao, Bože! Ne!
Patrick je poznavao Joni gotovo jednako dugo kao
i Liz. Poštovao je Joni, nasmijavao ju je, štitio,
zauzimao se za nju, ali Liz sije uvijek govorila da mu
nije privlačna.
Zašto je odlučila vjerovati u to? Prošlog ljeta jedan
ženski časopis proglasio je Joni „najseksipilnijom
ženom na planetu“. Ona i Patrick smijali su se tom
članku u kuhinji dok su pripremali quesadille9. Sad
je digla pogled prema Joni čije liceje bilo blijedo, usta
suha.
- Dublin - šapnula je Liz shvativši. - Kad sam se
vratila u hotel jer me je boljela glava, vas dvoje... -
nije mogla dovršiti rečenicu.
Sjećala se da je bila iza pozornice, da je već imala
takvu migrenu da su joj svjetla plesala pred očima
kad je rekla Joni da ne može ići na tulum poslije

9 quesadilla, vrsta meksičke hranetortilje punjene nadjevom

koncerta. Joni je bila toliko razočarana da joj je Liz
kazala: - Patrick će tulumariti s tobom! - Ponudila ga
je kao utješnu nagradu.
Patrick se okrenuo Liz. - Jesi li sigurna da nećeš
da se vratim s tobom?
- Uzet ću taksi. Ostani! Tulumari! Molim te. Sutra
ćeš mi ispričati kako je bilo.
Patricka nije trebalo dugo nagovarati. Oduvijek se
volio zabavljati. Bila je vesela kad bi došao kasno pa
se drugo jutro probudio mamuran i mazno
raspoložen. Zato je ispratila njih dvoje. Jonije blistala
u svojoj haljini i šminki za nastup, sa zanimljivim i
zgodnim Patrickom kraj sebe. A ona, glupa i naivna
Liz, uzela je taksi do hotela, a da nije imala pojma da
je dovela u opasnost svoj brak.
 60

JONI

Joni je osjećala sve veći pritisak u prsima. Liz je

stajala pred njom, a iza nje nije bilo ničega, samo
oblak, zrak i duboka strma provalija.
Lizin glas bio je slab, isprekidan, prepun emocija.
- Jesi li spavala s Patrickom?
Joni je nekoliko puta progutala, spuštena
pogleda. Primijetila je da su joj gole noge naježene, da
joj je jedna vezica na cipeli odvezana. Vjetar ju je
šibao po vratu.
Dublin. Ta svirka bila je spas budući da je znala
da će Liz i Patrick biti ondje. Na toj je turneji potpuno
izgubila glavu. Trebala ih je. Iza pozornice, nakon
svirke, kad je Liz rekla da ima migrenu, da mora otići,
Joni je mislila da će svisnuti od silnog razočaranja.
Sve je izmicalo nadzoru, njezin život, njezine misli,
droga, sve. Liz je bila njezin spas.
A onda je Liz rekla: - Patrick će tulumariti s tobom
- a Joni ga je zgrabila za ruku kao da je pojas za
spašavanje.
Odvela je Patricka na tulum poslije koncerta,
upoznala ga s bendom i ponosno rekla: - Ovo je jedan
od mojih najstarijih prijatelja, Patrick Wallace. -
Njezin menadžer Kai, s kojim je već spavala, htio ju
je navući da ušmrka jednu crtu kokaina, ali htjela je
imati bistru glavu. Htjela je biti s Patrickom i uživati
u njegovom društvu, Kaiju je rekla ne.
- Nisam mislio da možeš reći ne - šapnuo joj je Kai
zadržavši osmijeh na licu. - Ostavit ću ti jednu crtu
na noćnom ormariću za poslije.
Tada je shvatila da mora otići s tuluma. - Idemo
negdje drugdje - rekla je Patricku uzevši ga za ruku.
Tako su se našli u mračnom hotelskom baru gdje
je nitko neće prepoznati, u hladnim kožnim
naslonjačima, pijući Guinness. Ostala je u svojoj
haljini sa šljokicama pa joj je preko ramena ogrnuo
svoj kaput i ona je udisala miris svježega sapuna iz
njegovoga i Lizinoga doma. Mirisalo je na sigurnost i
ona se sklupčala u njega podvinuvši bose noge pod
tijelo.
- Kako si, Joni? - pitao ju je u tišini bara, a način
na koji je to rekao, gledajući je ravno u oči, govorio
joj je da točno zna kako je.
Iskreno mu je ispričala kako su turneje naporne,
kako joj je presušila inspiracija za pisanje pjesama,
da nije sretna. Primio je njezine ruke u svoje. Dok su
razgovarali, postala je svjesna topline njegovih
prstiju, povezanosti, dlana uz dlan. Patrick je spustio
pogled na njihove spojene ruke. Progutao je. - Nisam
siguran - rekao je veoma polako - da bih te trebao
držati za ruku.
Osjećala je tako snažan naboj u sebi da se nije
mogla suzdržati a da se ne nagne prema njemu, ne
nasloni na njega. Poljubili su se.
Bila je to bomba. Bolje od svake droge koju je
probala, imala je osjećaj da joj je tijelo ošinula munja,
vrela, predivna, ugodna, treperava i tako, tako
privlačna da joj je tijelo počelo drhtati i bolno vapiti
za još, zato što nije željela da se taj veličanstveni
osjećaj prekine.
Oprosti... - kazao je Patrick gurnuvši ruke pod
pazuhe kao da ih silom mora obuzdati. - Ne mogu...
Znam - rekla je jer doista je znala. Liz i Patrick bili
su dvoje ljudi koje je Joni voljela najviše na svijetu i
nije mogla izgubiti ni jedno od njih.
Ipak, te misli izbrisala je silovita želja, potreba,
žudnja, a bez tog razmišljanja ostalo je samo tijelo, a
njihova tijela su se stisnula, ljubeći se, i znala je daju
želi. Bio je to najbolji provod u njezinom životu. A ako
je Joni Gold nešto voljela u životu, onda je to bio
dobar provod.
Već su bili u hotelu.
Trebala im je samo soba. Tko kaže ne kad je piće
već natočeno i na putu prema tvojim ustima?
Ovdje je Joni ispustila glasni uzdah.
Liz je zurila u nju čekajući odgovor na svoje
pitanje.
Jesi li spavala s Patrickom?
 61

LIZ

Da - napokon je priznala Joni. - Jesam.

Liz je pokrila lice rukama. Imala je osjećaj da će
joj srce puknuti.
Joni je govorila, ispričavala se, ali Liz nije slušala
zato što joj je pred očima samo bilo to kako se Joni
ševi s njezinim mužem.
Mozak joj je radio sto na sat. Pokusno razdvajanje.
To je bila moja ideja. Ja sam to htjela. Predložila.
Mislila je da je ona postavila uvjete. da je to dobra
zamisao. Dijagnosticirala je problem u njihovom
braku pa se ponašala kao liječnica i, nakon puno
razgovora, zato što je dobra komunikacija bila temelj
njihove čvrste veze, predložila je pokusno
razdvajanje.
Kad je rekao da mu se to čini dobra zamisao,
osjetila je duboku, snažnu bol u srcu, kao da ga
nešto para.
Rekla je samoj sebi da će sve biti u redu. Da bi to
moglo biti dobro zato što će, kad budu razdvojeni, on
biti prisiljen zamisliti svoj život bez nje, a kad se
ponovo vrati, bit će jači, spremni za borbu.
No sad je sve izgledalo drukčije.
Joni Gold.
Prvu noć kad su bile u planinarskom domu,
naletjela je na Joni kako kraj jezera razgovara na
mobitel. Govorila je tihim glasom, a kad je ugledala
Liz, problijedjela je u licu i šapnula je sugovorniku: -
Moram ići. - Liz je rekla da je to bio Kai.
No bio je to Patrick.
Liz se počela tresti. Počeli su je svrbjeti prsti.
Odjednom se osjetila potpuno slomljena, fizički
odvojena od svoje obitelji. Ona ih je ostavila i uskočio
je vuk.
Zamišljala je Joni kako sjedi na mjestu gdje
doručkuju, blizanci joj se smiju, Patrick se smiješi
pokraj štednjaka, čeka da se skuha kava.
- Što želiš? Mojega muža? Moju obitelj?
- Ne! Nikada ti to ne bih učinila!
- Spavala si s Patrickom! Slala mu poruke dok
smo za probu razdvojeni?
Joni zubima pritisne donju usnicu.
- Od toliko muškaraca, Joni. Od toliko
muškaraca! - Tijekom godina provedenih u školi, Liz
je sa zavišću promatrala kako momci salijeću Joni.
Zračila je privlačnošću sa svojim zaraznim, dubokim
smijehom i načinom na koji bi rekla nešto potpuno
neočekivano što bi čovjeka ulovilo nespremnim, ili to
kako se odijevala ne mareći što će ljudi misliti. Liz se
pomirila s tim da je svi zaobilaze pa kad ju je Patrick
poljubio, odabrao nju, Liz je shvatila da ostali momci
više nisu važni jer ona ima Patricka.
Liz reče: - Možeš imati koga poželiš, Joni.
Svakoga. Zašto Patrick?
Joni udahne. - Mislila sam da sam zaljubljena u
njega.
 - Ljubav? - kroz zube je prosiktala Liz. - Da se nisi
usudila koristiti tu riječ! Nije to neka pjesma, Joni!
To je moj život!
Liz joj priđe korak bliže. Tijelo joj se počelo tresti
od nadnaravnoga, divljačkoga bijesa. Vidjela je
Jonine bjeloočnice, kako su joj se od straha raširile
kad je shvatila koliko je blizu ruba.
Liz pomisli na svojega muža, svoju djecu, na to da
će joj se obitelj raspasti. Krv joj je ključala od silnoga
bijesa. Ruke su joj se tresle kad ih je podigla.
Prsti su uhvatili tkaninu Jonine jakne.
Zaslijepljena bijesom, u tom trenutku nije
razmišljala, ostao je samo neopisivi, divljački bijes i
ona se nagne.
 POTRAGA

Leif u planinarskim cipelama stoji na rubu provalije.

Vjetar puše po njegovim golim listovima, spušta se
niz izrez njegove majice, hladeći mu znoj na leđima.
Ovo je to mjesto.
S nogama na rubu, gleda dolje.
Jako je duboko.
Ne!
Njemačke planinarke imale su pravo, dolje leži
žena. Nepomično leži. Izgleda kao da ju je netko
namjestio u položaj za oživljavanje, noge su joj
savijene, na boku je, jedna joj je ruka jako svinuta uz
tijelo.
Otkad je čuo to što su njemačke planinarke
ispričale, u uhu je čuo zloslutni šapat: Samo da ne
bude ona.
Čak ni sada, govori samome sebi, ne mogu biti
siguran. Ne može joj vidjeti lice, skriveno joj je kosom.
Sigurno je dvadesetak metara niže, zaustavljena na
izbočini koja viri van tako da nije pala dolje, sve do
rijeke.
Viče: - Hej! Hej! Jeste li dobro?
Pitanje se čini glupim. Ništa što vidi ne izgleda
dobro. Vadi radio stanicu i upućuje poziv. Ruka mu
drhti. - Našao sam je - govori Knutu. da je mu GPS
položaj. - Na izbočini sam. Dozivao sam je. Ne
odgovara. Ne miče se.
- Misliš li da nas čeka premještanje tijela?
Leif guta. Osjeća snažan vjetar na usnama dok
odgovara. - Možda. - Gledajući je i dalje, pita: - Koliko
daleko su spasioci?
- Momci se s kamionom pokušavaju probiti
stazom za izvlačenje drva, tako će doći bliže.
Leifu su trebala tri sata trčanja da dođe do ovog
mjesta. Čak i da, koristeći stazu za izvlačenje drva,
skrate put za nekoliko kilometara, još uvijek će im
trebati dva sata. To nije dobro.
- A helikopter? - pita u nadi.
- Moguće da dođu najmanje za jedan sat, a najviše
za tri sata. Obavještavat ću te. Je li netko s tobom?
- Nije, sam sam - odgovara Leif. Pogled mu je i
dalje na ženi, procjenjuje silazak. Bilo bi moguće
spustiti se do nje po užetu. Pogledom pretražuje
područje koje može biti pogodno. Misli da vidi mjesto
gdje je to moguće.
- Što ćeš učiniti, Leif? - pita Knut.
- Spustiti se dolje po užetu. Da vidim.
Očekuje da će ga Knut pokušati spriječiti. To se
kosi sa svakim postupkom spašavanja. Bez
junačenja. Sve je izračunato, provjereno i uvježbano.
Nakon nekoliko trenutaka čuje kako Knut govori:
- Dobar si čovjek.
 62

HELENA

Kad se Helena probudila, u kolibi je vladao jezivi

mir. Mirno je ležala zatvorenih očiju, osluškujući.
Vjetar je tijekom noći prestao i sve je bilo mirno.
Prema ledenoj temperaturi, vatra se sigurno ugasila,
ali u zraku se zadržao miris dima.
Duboko u grlu osjećala je laganu mučninu,
povremeni osjećaj da će dobiti morsku bolest.
Otvorila je oči sjetivši se, dijete.
Zatreptala je. Čekaj. Dijete, ne fetus.
Čudno, ta riječ u njoj nije izazvala paniku. Samo
joj se stvorila u glavi. Dijete.
Osjetila je još jedan val mučnine u trbuhu i
pomislila: Dobro, tu si, javljaš se. Očito su se u
njezinom tijelu događale neke stvari, izlučivanje
hormona, stvaranje kemijskih spojeva, povećano
kolanje krvi, bez obzira na njezine želje.
Bilo bi joj drago da može nazvati svoju majku.
Reći: Mama, trudna sam! Htjela je čuti majčin glas.
Jao bože, tako je, tako očajnički, htjela čuti njezin
glas, zato što bi njezina majka rekla točno ono što
treba, a Heleni je bilo potrebno čuti to što treba, zato
što sama nije znala što je to.
Njezina majka poznavala je Helenu bolje nego bilo
tko. Preko telefonske veze, stotinama kilometara
daleko, znala je kako je Helena raspoložena čim bije
pozdravila. Ja sam. Prepoznavala je stvari koje nitko
drugi nije, recimo, kad je bila zgažena, na hrbatu
nosa pojavile su joj se dvije suhe mrlje kože, ili da je
uvijek najviše voljela nositi hlače zato što je bila
svjesna kakva su joj koljena. Bile su to sitne stvari.
Nebitne. Međutim, za nju jako važne.
Shvatila je da usamljenost nije nedostatak ljudi.
To je nedostatak ljudi koji te razumiju.
Njezina majka voljela ju je više, snažnije i bez
zadrške kao što je nikada neće voljeti nijedno drugo
ljudsko biće. Kad ju je Helena izgubila, kao da je
izgubila dio sebe. Bunar bola otvorio se u njezinim
grudima čekajući da padne u tu duboku tamnu
prazninu. Osjećala je njegovu kolebljivu, prevrtljivu
prisutnost i pripremila se, spremna da je proguta.
No njezino tijelo zahvatio je još jedan val mučnine,
a usta su joj bila puna sline. Taj osjećaj bio je tako
snažan i iznenadan da se naglo uspravila
usredotočena samo na disanje.
Nekoje vrijeme ostala tako, čekajući da mučnina
prođe, ipak izdaleka svjesna daju je u stvarnost
vratila svijest o novom životu koji raste u njoj.
Naposljetku je sišla s kreveta, dok je stajala,
zatezala ju je koža na žuljevitim petama. Protrljala je
oči, osvrnuvši se po mračnoj kolibi. Susjedni kreveti
na kat u kojima su spavale Joni i Liz bili su prazni.
Zatreptala je prešavši rukom po licu, odjednom
uplašena.
Erikova naprtnjača bila je naslonjena na stol, ali
njegova prostirka na podu kolibe stajala je prazna.
Gdje su svi?
 Tada je začula tiho mrmljanje pa se okrenula.
Maggie! Ona je još bila tu, meškoljeći se na donjem
krevetu, lica zagurana u jastuk.
- Mags, gdje su svi?
Digla je glavu. Promrmljala da ne zna.
Helena je otišla do prozora, razmaknula zavjese,
uznemirivši noćnoga leptira. Potražila je greben. Nije
ga bilo. Debeli oblak progutao ga je cijeloga, zastrvši
cijeli planinski lanac. Ispod kolibe nije bilo ničega,
samo more oblaka, gusto kao dim.
Činilo joj se kao da se probudila u drugom svijetu.
Osjećala se odsječeno. Zarobljeno.
Prošla je kolibom i otvorila vrata prema danjem
svjetlu. Vjetar je noću stao, a temperatura se
spustila. Koža joj se naježila i ona posegne za
jaknom.
Primijeti da nema Joninih i Lizinih planinarskih
cipela. Ni Erikovih. Helena se nije potrudila gurnuti
noge u svoje cipele pa je izašla bosa, kamena staza
pod njezinim stopalima bila je hladna.
Oči su joj se nakon nekoliko koraka polako
prilagodile na mutno dnevno svjetlo, pregledavajući
okoliš i tražeći neki znak da su joj prijateljice tu.
Iza nje otvorila su se vrata kolibe, okrenula se i
vidjela Maggie kako šepajući izlazi. Uzela je metlu i
upotrijebila je kao štap oprezno stupivši na stazu i
krećući se prema Heleni.
Pospanim glasom, Maggie upita: - Misliš li da je
Erik s njima?
 - Naprtnjača mu je još unutra - rekla je Helena uz
neugodan osjećaj u grudima. Nije znala je li to zbog
straha ili je zbog buđenja u planini ili je nagonski
znala da nešto nije kako valja.
Maggie je stišala glas i nagnula se bliže Heleni. -
Mogle bismo pregledati Erikovu naprtnjaču.
- Potražiti kokain? Još uvijek misliš da je on
upleten u to? - šapnula je Helena.
Maggie slegne ramenima. - To je jedan od načina
da ga isključimo.
Helena pogleda prema kolibi. - Morat ćemo biti
brze. Okrenule su se i uputile se natrag u kolibu.
Helena je pridržavala Maggie i pomogla joj je prijeći
preko praga.
Kad su se našle unutra, Helena baci pogled preko
ramena, a onda krene prema Erikovoj naprtnjači.
Čučnuvši, otkopčala ju je, razvezala uzicu i zavirila u
mračnu unutrašnjost naprtnjače.
- Isuse! Bože! - rekla je.
Maggie pogleda. - Stoje?
Heleni je tako jako lupalo srce, toliko je bila
usredotočena da nije čula tiho otvaranje vrata. Erik
je ušao.
 63

LIZ

Liz je trčala dalje od izbočine, lupajući nogama. Po

stijenama, gromadama, zemlji, kamenju.
Isprekidano je disala otvorenih usta.
Proganjale su je kojekakve misli, toliko strašne da
joj je bilo muka. Konjski rep joj se raspao, kosa joj je
vijorila i petljala se oko ramena. Kožu joj je oblijevao
hladan znoj.
Bila je spoj znoja, bijesa i ubrzanog kolanja krvi.
Nije znala kamo ide, samo je i dalje trčala.
Sumaglica se pretvorila u gustu maglu sakrivši
planinu. Međutim, bila je tu, surova i bezlična.
- JEBI SE! - zaurlala je u maglu, suha grla,
raspucanih usana. Poželjela je da se kamenje
zaljulja, da zemlja pod njom zatutnji, raspukne se,
propadne.
Sve za što je mislila da je postojano, čvrsto i
iskreno bila je laž! Teturala je dalje osjećajući vrelinu
vlastitog daha dok je dahtala. Uvukla je prste u kosu.
Ljubav, rekla je Joni.
Ta riječ na njezinim usnama bila je poput mača.
Suze su se kotrljale niz Lizino lice. Čula seje kako
jeca, taj zvuk bio je tako stran i čudan, planinom su
odjekivali jadikovanje i tuga.
 Sve za što se držala, svi oni osjećaji i brige koje je
uredno njegovala, u koje se uvjeravala, umjesto da se
usredotoči na činjenice.
Budi zahvalna. Budi ljubazna. Nemoj vrijeđati.
Budi smirena, pružaj podršku, budi jaka, vrijedna.
Zato što si ti takva, Liz Wallace. Pomažeš drugima.
Vođa si. Na tebe se može osloniti. Može ti se vjerovati.
Ispustila je čudan, grubi zvuk, napola smijeh,
napola prigušeni jecaj. Nema više te Liz!
Kad je stala na tu izbočinu, zgrabivši Joni
rukama, stara Liz Wallace pokazala bi čvrstinu.
Zaustavila bi se. Ustuknula bi korak. Dopustila bi
Joni da se ispriča, kaže nešto, objasni.
No ova Liz vidjela je kako je Joni razrogačila oči,
primijetila prvi drhtaj straha kad je Joni primijetila
koliko je blizu ruba, htjela je baš to. Htjela je da se
Joni boji.
Ne možeš ići u divljinu a da ne otkriješ nešto divlje
u sebi.
Jače je stisnula, pod rukama je osjetila kosti
Joninih ramena, zabivši joj palčeve pod ključnu kost.
Zurila je u njezino lice u te duboke smeđe oči s
gustim, tamnim trepavicama, i nije vidjela ništa što
je poznavala. Nosovi su im se gotovo dodirnuli kad je
Liz prosiktala: - Helena je imala pravo. Mi ti ništa ne
značimo. Zato što si prazna.
Joni je zatreptala, oči su joj plivale u suzama.
Liz je pod rukama osjećala divljačko lupanje
njezinoga srca i toplinu Jonina tijela.
Iza nje jedini promatrač bila je planina.
 POTRAGA

Radeći brzo, Leif postavlja klinove, potom,

provlači uže kroz osigurač na svom pojasu i čvrsto ga
povlači.
Tada se oprezno spušta preko ruba. Ne nosi cipele
za penjanje, a planinarske cipele imaju predebele
potplate i teške su. Jednu ruku koristi za otpuštanje
užeta, drugu drži na napetom užetu iznad glave.
Stopalima se oslanja na stijenu, s namjerom da mu
spuštanje bude sigurno. U stijeni je izbočina pa se
mora zanjihati da je zaobiđe. To čini presnažno pa pri
povratku nogama udara o stijenu i olabavi je. Gleda
kako se klima.
Nemoj pasti.
No pada.
Ruši se niz gotovo okomitu stranu planine, pada
i udara o izbočinu gdje ona leži. U jednom strašnom
trenutku, misli da će je pogoditi u glavu, ali kamen
prolazi pokraj nje, samo nekoliko centimetara, juri
dalje niz brdo i strmoglavljuje se duboko dolje u
rijeci.
Udiše. Prisiljava otkucaje srca da se smire. Tada
se ponovo počinje spuštati, više pazi kamo stavlja
nogu.
Kad napokon dolazi do izbočine, osigurava se
zakvačivši se za stijenu.
 Izbočina je široka svega nekoliko metara, ispod je
duboka provalija. U jednom trenutku, samo u
jednom trenutku, Leif pomišlja: Mogao bih otići.
Ne želi biti ovdje zato što sad sve ovisi o njemu.
Mora otići do nje. Mora saznati.
Međutim, naravno, već zna.
Znao je čim je vidio imena u planinarskom
dnevniku.
Znao je kad su njemačke planinarke opisale
muškarca koji se drži za glavu, s tetoviranom
planinom na vratu.
Zna i sada dok ide prema ženi koja nepomično
leži.
Čučne kraj nje. Govori: - Ovdje sam. Ja ću vam
pomoći. - Riječi koje izlaze ravnodušne su, beživotne
i neistinite zato što je preplašen, a pokušava ostaviti
dojam da drži stvar u svojim rukama. Sad može reći,
iz ove blizine, prema obliku tijela, prema boji kose,
prema vitkom ručnom zglobu.
Zna.
Miče joj kosu u stranu.
Otpočetka je znao.
Vidi joj lice, savršeno mirno, nepomične oči. Žena
koja je s njegovim bratom bila u planini. Govori: - Sad
sam ovdje, Karin.
 64

HELENA

Erik je stajao na vlatima kolibe s rukama

spuštenima uz tijelo, stisnute vilice. Narančasta
kapa na njegovoj glavi bila je gurnuta otraga, ispod
nje izvirivali su kovrčavi krajevi njegove kose. - Što
radite?
Helena je odskočila od njegove naprtnjače
dignuvši ruke.
Erik je ušao korak dalje u kolibu. Vrata su se
zatvorila za njim i on je stajao ondje zapriječivši im
izlaz.
Maggie se zagledala u nju nijemo upitavši: Što si
vidjela?
Helena ju je željela povući na stranu, reći joj što
je otkrila u Erikovoj naprtnjači, ali nije bilo vremena.
- Pitao sam što radite? - upita Erik.
- Oprostite, samo sam tražila... - Helena je stajala
kao ukopana.
Erik je u dva koraka prešao s jednog kraja kolibe
na drugi, dignuo naprtnjaču i povukao je k sebi.
Pogledao je u glavni pretinac, a onda se okrenuo
Heleni. - Vidjeli ste ih?
- Ne! Ništa nisam vidjela! - Iako je.
 Helena u njegovoj naprtnjači nije našla kokain.
Našla je svežanj pisama, desetke, sve s jednim
imenom napisanim na prednjoj strani.
Karin.
Erik ju je bijesno gledao, smrknuta pogleda. On
najednom odmahne glavom, tužno, kao da je
razočaran što mu je lagala. Potom je gurnuo ruku u
naprtnjaču i izvadio svežanj omotnica, spojenih
skupa elastičnom vrpcom. Vidjela je kako mu se
pomiče Adamova jabučica.
- Pišem Karin - naposljetku je rekao.
Helena pogleda Maggie, čije je čelo bilo namršteno
dok je gledala u snop pisama.
Erik palcem polako prijeđe preko Karinina imena
na najgornjoj omotnici. - Teško je... - poče, glas mu
je bio tih - zaboraviti na to kad nema odgovora.
Helena je šutjela.
- Zato pišem.
- Zašto ste ih donijeli ovamo?- pitala je Maggie
blagim glasom.
- Da ih spalim. U kolibi. Na godišnjicu. - Pogleda
obje.
- No ovdje smo mi - rekla je Helena shvativši zašto
je bio tako razočaran kad je prošlu noć njih našao u
kolibi. Pretpostavljao je da će u ovo doba godine
koliba biti prazna.
Maggie je, oslonivši težinu na zdravu nogu, blago
pitala: - Što piše u tim pismima?
Erik slegne ramenima. - Stvari koje joj ne mogu
reći.
 Helena je mislila da razumije. Prvih tjedana
nakon gubitka majke, nazivala bije i na telefonskoj
sekretarici ostavljala poruke za koje je znala da
nikada neće biti preslušane. No trebala joj je ta veza,
morala je negdje izraziti svoje misli. - Žao mi je -
Helena je naposljetku rekla - što sam vam kopala po
stvarima. To nije bilo u redu.
Vratio je pisma u naprtnjaču. - Što ste tražili?
Pogledala je Maggie koja je digla ramena kao da
govori: Imamo li drugog izbora?
Helena odgovori: - Kokain.
Erik trepne. - Kokain? Zašto?
Helena ga je pomnjivo promatrala. - Jučer smo
naišle na nešto na što nismo trebale. Na nekoliko kila
kokaina.
Razrogačio je oči. - Gdje? Ovdje?
Kimnula je. - Kampirale smo na obali i kad je
počela oluja, sklonile smo se u špilju. Tamo smo ga
vidjele. Skrivenoga u vršama za lov na jastoge.
- Čekajte - rekao je namrštivši se. - U istoj špilji u
kojoj ste našle Karininu narukvicu?
Maggie kimne.
Erik prijeđe rukom po zatiljku, namjestivši svoju
narančastu kapu. - Zašto ste mislile da kokain
pripada meni?
Maggie oprezno odgovori: - Mislile smo da ste,
možda, ovdje na ovoj stazi zato što ste došli pokupiti
kokain. Stvar je u tome da vam je naprtnjača, kad
smo se sreli u šumi, izgledala poluprazna. Onda ste
se prošlu večer... pojavili s punom.
 - Kad sam vas vidio, već sam postavio šator da
prenoćim. Ostavio sam svoj šator i pripremljenu
vreću za spavanje prije nego što sam vam pokušavao
pomoći da se vratite do svojih prijateljica.
- Aha, shvaćam - rekla je Maggie zarumenjevši se.
Erikovo čelo bilo je namršteno kad je pitao: - Tko
je ondje ostavio kokain? Jeste li nekoga vidjeli?
Helena odgovori. - Vidjele smo ribarski brod koji
je odlazio iz zaljeva, ali nismo vidjele nikoga na
palubi.
- Kako je brod izgledao?
Sjetila se predvečerja kad su stigle na obalu. - Bio
je crven.
Izraz Erikova lica smrknuo se. - To je Bjørnov
brod. Karinina oca.
Helena pomisli na mršavoga čovjeka kojega je
vidjela u planinarskom domu, čije je lice bilo poput
tužne maske.
- Mislite da Bj0rn krijumčari drogu?
- Ne, Bjørn je vozio taj brod dvadeset godina.
Opskrbljivao je mjesto ribom i jastozima. No stradala
su mu leđa. Trebao je pomoć oko vrša. Nadao se da
će nekoga zaposliti, pomoćnika, ali čovjek iz mjesta,
Austin, ponudio je da će odmah kupiti njegov brod,
preuzeti posao.
- Austin? - pitala je Maggie. - Nije li to lik s kojim
si... ? - počela je okrenuvši se Heleni.
Helena kimne. Sjetila se Austina kako ulazi u bar
i slankastog mirisa koji se širio oko njega. Potom,
poslije, svojih nogu obavijenih oko njega, njegovih
grubih, žuljevitih ruku na svojim dojkama. Skupoga
sata na njegovoj ruci. Načina na koji je gledao za
njom kad je odlazila.
- Srele smo ga u planinarskom domu- Helena je
rekla Eriku. - S kratko podšišanom svijetlom kosom?
- To je on - potvrdi Erik. - Karin je smatrala da
ima nešto sumnjivo u tome što kupuje brod. Karinin
otac nikada nije zarađivao puno novaca, ali Austin je
za njega platio puno više nego što je vrijedio. Činilo
se da mu posao baš ne ide, ali nikada mu nije
nedostajalo novaca.
Erik izvadi Karininu narukvicu iz džepa. Na
njegovom krupnom dlanu izgledala je tako krhka.
- Jučer smo vidjele da netko ulazi u špilju, - rekla
je Maggie - ali bile smo predaleko da bismo vidjeli o
kome se radi.
- Mislite li da vas je vidio?
Ona odmahne glavom. - Ne, ali shvatit će da je
ondje netko bio. Jonije uzela vrećicu kokaina.
- Sranje - kazao je Erik.
- Zbog odrona, - Maggie je objasnila što se
dogodilo s njihovim šatorima - jedini put do
planinarskog domaje preko Blåfjella. Onaj tko je bio
u špilji to zna.
- Mislite da ide za vama?
- Ne znamo - odgovori Helena.
Erik ponovo pogleda Karininu narukvicu. Nakon
nekog vremena rekao je: - Svi su pretpostavljali da je
Karin sišla s planine kao i ja. Da se spustila s
Blåfjella, kroz šumu i krenula prema planinarskom
domu. Ali što ako nije? Što ako je krenula u
suprotnom smjeru, prema obali?
Prešao je na drugi kraj kolibe, otišavši do prozora.
Što ako je vidjela kako Austin istovaruje vrše?
Možda ga je slijedila u špilju.
Mislite da je Karin otkrila kokain? - upita Helena.
Nakon nekog vremena Erik kimne.
U kolibi nije bilo zraka i bilo je vruće. - Nikada
nisam vjerovao da je Karin tek tako nestala.
Poznavala je ove planine jednako dobro kao i drugi.
Bila je iskusna, pametna.
Erik odvrati pogled s prozora i okrene se prema
njima.
Upoznali ste ovdašnje ljude. Jasno je da svi misle
da sam ja ubio Karin.
Helena primijeti koliko je potresen, njegove oči
pune tuge.
- Na neki način imaju pravo, netko je ubio Karin.
Ako to nisam bio ja, onda tko jest?
 POTRAGA

Leif zuri u Karin.

Njezino tijelo leži polomljeno u planini. Počiva na
postelji od tamne stijene, tankom jastuku zelenog
lišaja ispod smrskane lubanje.
U šarenicama joj se odražavalo nebo, oblaci
putuju zjenicama koje ne vide. Lice joj je nedirnuto,
gotovo nevjerojatno, koža joj je blijeda i čista. Vjetar
raznosi miris zemlje, soli, krvi. Igra se pramenom
kose na njezinoj sljepoočnici, potom se zabavlja
ovratnikom njezine majice. Izuzev toga, mirna je.
On čuje kucanje vlastitoga srca, bilo mu je u grlu
glasno i snažno. Sjeća se Karin dok je bila dijete, na
skijama, ružičastih obraza, kako ga zove da zajedno
prijeđu preko zamrznutoga jezera.
Leif zna da je Karin prije tri dana krenula iz
planinarskog doma na planinarenje s Erikom. Njegov
brat bio je jako uzbuđen dok se pripremao za to
planinarenje, provjeravajući vremensku prognozu,
pakirajući svijeće, dobru hranu i bocu vina usprkos
tome što je to bila dodatna težina. Bilo je lijepo vidjeti
ga sretnoga, za promjenu.
No sad Karin leži ovdje.
Erika nema.
Uočava nešto čudno, gdje je njezina naprtnjača?
Gleda okolo. Možda je pala s litice, dolje u rijeku? Ako
se otkotrljala preko ruba, onda nema nikakvog traga
da je bila ovdje.
Svijest o tome da nešto nije kako treba potiče ga
da bolje pogleda oko sebe. Hladna jeza obuzima mu
tijelo kad primjećuje četiri srcolike modrice na
gornjem dijelu njezine lijeve ruke. Usta mu se suše
kad joj pod noktima vidi osušenu krv.
Oglasi mu se radio prenuvši ga. Vadi ga iz futrole
spreman razgovarati s Knutom. Reći mu što vidi, za
što se nada da je potpuno u krivu. Ovo ne sliči na
nesreću.
 65

LIZ

Liz tetura dalje, misli joj se roje, uskomešane i

potresne. Obuzeo ju je neugodan osjećaj vrtoglavice,
imala je utisak da se tlo pomiče, propada, bježi joj
pod nogama.
Posrćući, uspjela je nastaviti dalje, drhtavih nogu.
Disanje joj je bilo plitko i ubrzano.
Bila je jako blizu toga da gurne Joni. U jednom
trenutku, kad ju je Liz uhvatila za ramena, htjela je
to, htjela je vidjeti trenutak kad Jonine noge
napuštaju čvrsto tlo. Njezino zaprepaštenje,
lamatanje rukama, fijuk zraka dok pada.
Liz je nekako uspjela spustiti ruke, odmaknuti se.
No on je bio tu, snažan nagon za uništavanjem.
Dvije žene zurile su jedna u drugu. Tada je Liz
samo rekla: S nama je gotovo, potom se okrenula i
otišla.
Nije imala pojma koliko dugo je hodala, samo je
bila svjesna udaranja stopala po tlu, kolanja krvi po
tijelu, no sad se napokon zaustavila. Stavila je ruke
na bokove, isprekidano dišući.
Pogledala je okolo, okrenula se na mjestu. Vlažna
sumaglica pretvorila se u gustu maglu zbog koje se
svijet činio kao u snu, nadnaravan, nisu se vidjeli ni
obrisi krajolika, vidik je bio potpuno zastrt. Vidljivost
je bila svega nekoliko metara. Protrljala je čelo,
pokušavajući snaći se.
Tražila je crvenu markaciju, no nije našla
nijednu. Je li sišla sa staze? Odjurila je od Joni,
uopće ne razmišljajući u kojem smjeru ide, a sad se
staza izgubila.
Liz se ponovo okrenula pogledom pretražujući
okoliš. Kolibi nije bilo ni traga. Vidjela je samo
stijene, kamene gromade, zemlju i maglu.
Bilo joj se promijenilo, sad je dobilo novi, brži
ritam.
Stajala je potpuno mirno, pustivši da joj sjedne u
kakvom se položaju nalazi. Nema mobitel, nema
hrane, nema vode, nikome nije rekla kamo ide. Mirno
sjedi, rekla je samoj sebi, nastojeći ne podleći panici.
Neka prođe ovakvo vrijeme. Nakon toga okolina će
ponovo biti vidljiva.
Spustila se na kamen, potom se ponovo digla,
suviše uzrujana da bi mirovala. Dignuvši se, Liz se
učinilo da je nešto čula.
Korake?
Pažljivije je poslušala.
Čula je jednolično udaranje cipela po tlu.
- Halo! - nagonski je viknula u maglu.
Koraci su stali.
- Halo? - ponovila je, pokušavajući još jednom.
Tada je ispred sebe ugledala nečiji lik koji se
pojavljivao iz magle. Kad se približio, prepoznala je
hod, ramena, debele noge u planinarskim cipelama.
Dignula je ruku, mahnula.
 POTRAGA

Radio poziv završava. Leif ostaje čučati na

planinskoj izbočini, oprema mu se urezuje u bedra,
zuri u radio. Srce mu snažno lupa. Kupa se u znoju.
Spušta pogled na Karin, sada prestrašen. Ona je
mirna, koža joj je blijeda kao zid.
Škripe mu zubi od napetosti.
Erik, razmišlja. Jao, ne. Erik.
Zamišlja si njihovu majku, samu u planinarskom
domu, lošega zdravlja, koja čeka da joj se sinovi
vrate.
Zabacuje glavu, kesi zube, najradije bi urlao sve
dok se planina ne zatrese. No sad nije vrijeme ni
mjesto ni za kakve emocije.
Udiše zrak, potom se oprezno primiče Karin.
Stavlja ruke pod Karinino tijelo, jednu joj gura ispod
ramena, drugu ispod bedara.
Nastoji ne udisati miris njezine kose, niti
primijetiti mekoću njezine kože.
Srce mu lupa. Misli mu lete i vrište, ali ističe se
ova: Nemam drugog izbora.
Tada je, u naletu snage, podiže. Napinje mišiće,
odlučan, čuje kako stenje od napora dok baca Karin
preko ruba sve dok mu pod rukama ne ostaje ništa
samo zrak.
 Gleda kako njezino tijelo pada. Pramenovi
crvenosmeđe kose vijore se na vjetru. Ruke su joj
raširene kao da maše posljednje zbogom. To traje
tako dugo, vrijeme kao da je stalo i on dobro vidi
svaku pojedinost, užasno lebdenje njezinoga
laganoga tijela, način na koji pada i pada. Srebrnu
rijeku koja se nalazi dolje. Gleda kako njezino tijelo
pada u vodu koja ga cijelog guta. To je tako daleko da
se ne čuje nikakav zvuk. Nikakav pljusak. Nikakav
klokot.
Leif stoji veoma mirno, srce mu ubrzano tuče,
vjetar ga štipa po vratu.
Može se vratiti korak natrag, na sigurno, ali on
ostaje na rubu, vjetar mu lijepi majicu na grudi.
Misli sporo dolaze. Sav se pretvorio u tijelo.
Nepravilno kucanje srca potresa mu prsni koš. Ruke
mu se tresu. Koža mu titra od velikog napora i
nekakve čudne hladne vrućine.
Gleda i dalje, raširenih i suhih očiju. Nema što
vidjeti. Nestala je.
Iz svojega života želi izbrisati posljednjih šezdeset
sekundi, napraviti čisti rez kao što bi kirurg
odstranio tumor.
Međutim, misli počinju navirati. Bjørn i Brit kod
kuće, gledaju na sat iznad kuhinjskog stola, pitajući
se kad će se Karin vratiti.
Knutova ekipa uskoro stiže na planinu.
Počinje potraga.
Svaki sljedeći korak, laž.
 66

LIZ

Leif! – uskliknula je Liz, skoro se srušila koliko joj je

laknulo.
- Hvala bogu! To ste vi!
Pojavio se kroz maglu s naprtnjačom na leđima,
usredotočena izraza lica. Bio je u kratkim hlačama,
na mišićavim nogama imao je planinarske cipele.
- Našli ste nas - rekla je drhtavim glasom u
nevjerici. - Nismo znale traži li nas tko! Ostale smo
bez svega u odronu! Maggie je... ozlijeđena. Ne znamo
kako ćemo sići s planine. - Udahnula je zrak, svjesna
da govori prebrzo.
- Sve je u redu - kazao je Leif krenuvši prema njoj.
- Sve ćemo riješiti, ja?
Osjećala je da je na rubu suza. Znala je kako
sigurno izgleda, kosa raščupana i beživotna, lice
izbrazdano suzama, prljavština ispod noktiju. - Ne
mogu naći kolibu. Spustila se magla, izgubila sam
orijentaciju.
- Gdje su ostale? - prekinuo ju je Leif. Prebacio je
težinu sjedne na drugu nogu. Nešto ju je kod njega
smetalo, gotovo uzrujavalo, što u početku nije
primijetila.
- Jonije negdje tamo. Mi... mi... posvađale smo
se... ne znam gdje je...
- A druge dvije? - pitao je ogledavajući se uokolo.
 - Kad sam otišla, Maggie i Helena bile su u
planinarskom skloništu. Još su spavale. Vaš brat
također je ondje.
Pogled mu poleti na njezino lice. - Erik?
Ona kimne.
Izraz njegova lica promijenio se, koža oko usta
postala je napetija, pogled mu je bježao, nije ga
mogao smiriti.
- Što je bilo?
Leif pogleda preko ramena, vidjela je kako mu
titra mišić na bradi. - Otkuda je Erik doplaninario? S
obale? S vama?
Odmahnula je glavom. - Ne. On je došao kasnije,
po mraku. Ne znam otkuda je došao. Mislim da je već
bio na planini.
Šutio je, čelo mu se sjajilo od znoja.
- Leif, što je? Jesu li moje prijateljice sigurne?
Čeljust mu se micala sjedne na drugu stranu. Nije
odgovorio.
Liz je osjećala vlažan pritisak vlage oko sebe, koji
joj je ledio kožu.
Nešto nije bilo kako treba. Toploga, prijateljski
raspoloženoga Leifa kakvoga se sjećala kad im se
pridružio za šankom planinarskog doma, nije bilo.
Sad se u njemu pojavio nekakav oprez i nemir koji su
je počeli plašiti.
Morala je pronaći način da se vrati u kolibu, da
bude sa svojim prijateljicama.
 Zazujala je nekakva elektronička naprava i ona je
vidjela kako Leif iz unutrašnjeg džepa svoje
naprtnjače vadi radio.
Odgovorio je na norveškome, okrenuvši se na
drugu stranu.
Osoba na drugom kraju veze govorila je brzom
paljbom, u njihovim glasovima osjetila se oštrina.
- Ja. Det er greit10 - odgovorio je Leif postrance
pogledavajući Liz.
Leđima ju je prošla jeza.
- Tko je to bio? - pitala je kad je Leif spremio radio
u naprtnjaču. - Baza za spašavanje.
- Jeste li im rekli da ste me našli?
Izgledao je uzrujano, neprestano je treptao. - Da -
kazao je, ali nešto joj je u izrazu njegovoga lica
govorilo da laže.
- Sada se želim vratiti u kolibu.
Leif je, međutim, samo zurio u nju, izgubili su se
i posljednji tragovi topline.
Pomislila je na Erika u kolibi s Helenom i Maggie,
dok je ona ovdje sama s Leifom. Liz odjednom nije
znala boji li se više za svoje prijateljice ili za sebe.

10 Ja. Det ergreit. (norv.) - Da. U redu je.

 67

MAGGIE

Maggie je provirila kroz prozor kolibe. Vani se od

magle ništa nije vidjelo. Više nije vidjela ni vrhove
planine ni prijevoj.
Imala je osjećaj da koliba pluta na oblaku,
neusidrena.
- Predugo ih nema - rekla je Maggie.
- Nešto ne valja - složila se Helena. - Moram otići
potražiti ih.
- Ne! - rekla je Maggie okrenuvši se prebrzo pa ju
je u gležnju ošinula bol. - Ne sama. Preopasno je.
U kutu kolibe Erik digne glavu. - Ja ću ići s vama.
Maggie i Helena pogledaše jedna drugu, pri čemu
su u tišini razmijenile pitanje: Možemo li vjerovati
Eriku?
Cijelo mjesto nije mu vjerovalo, a ipak, njegova
reakcija na Karininu narukvicu i kokain činila se
iskrena. Htjela je vjerovati u to da će pomoći. Morala
je vjerovati u to.
Njegove tamne oči prebacivale su se sjedne na
drugu, a prsti se pomaknuli prema tetovaži na vratu,
koju je lagano poćeškao.
Helena ga je dugo gledala, potom je kimnula. -
Dobro. Idemo onda.
 - Jesi li sigurna? - pitala je Maggie, glava joj je
plivala u brigama.
Kimnula je. Tada je Helena otišla do vrata kolibe,
trgnuvši se dok je gurala noge u svoje planinarske
cipele.
Erik, koji je kopao po svojoj naprtnjači, nešto
izvadi iz nje i stavi u džep jakne.
- Što je to bilo? - upita Maggie, primijetivši nešto
metalno.
- Džepni nožić - odgovorio je. - Bolje je biti
spreman.
Za što, pomislila je, uhvativši Helenin pogled.
Helena dođe do Maggie zagrlivši je na brzinu. -
Brzo ćemo se vratiti.
Lica stisnuta uz Heleninu kosu, ona šapne: - Jesi
li sigurna da Eriku možemo vjerovati?
Helena s ustima blizu Maggiena uha reče: -
Vjerujemo samo jedna drugoj. - Kad se Helena
odmaknula, uputi je prirodnim glasom: - Zaključaj
vrata za nama, dobro? - Maggie kimne.
S vrata je promatrala kako se udaljavaju od
kolibe. Erikovi goli listovi, vitki su i mišićavi, Helena
pokušava držati korak s njim, hlače su joj blatne od
dana prije. Magla je bila tako gusta da se radilo samo
o nekoliko metara prije nego što će njihovi likovi
postati blijedi, a onda potpuno nestati poput sablasti.
Maggie je zatvorila vrata kolibe.
Nastala je potpuna tišina, uznemiravajuća. Nije
čula ništa drugo osim otkucaja vlastitog srca i
laganog planinskog vjetra koji je vani šaputao.
Spustila je zasun na mjesto pri čemu se čuo klik.
 68

JONI

Joni je rukama obuhvatila koljena, brade

naslonjene na njih. Pustila je vrele i slane suze da joj
teku niz obraze. Gole noge bile su joj potpuno
naježene, ali nije osjećala hladnoću. Nije osjećala
ništa osim srama. Potpuno joj je obuzeo tijelo pa se
osjećala prljavo i iznutra i izvana.
Prisjetila se Lizina lica, izobličena od bola, kao da
joj se nakon Jonina priznanja para srce.
Liz, koju je voljela. Koja je bila jedina osoba koja
je bila uz nju kadgod je trebalo. Koja je nikada nije
napustila. Koja je bila čvrsta kao stijena na kojoj je
sjedila.
A Joni joj je to učinila.
Zbog čega?
Oslonila se na dlanove i koljena, polako pužući
prema rubu litice.
Pogledala je preko ruba i dolje je vidjela vrećicu
kokaina koja je zapela za jednu izbočinu. Jedan sat
prije, bacila ju je dolje, osjetivši se snažno i hrabro.
Sad ju je željela svim svojim bićem, kako bi odletjela
što dalje od same sebe.
Može li se spustiti niz liticu? Na nekim mjestima
izgledala je gotovo okomito, no možda ima dovoljno
hvatišta za ruke i uporišta za noge.
Što ako se posklizne?
 Onda će sve biti gotovo.
Vrtjelo joj se u glavi dok je gledala dolje u bezdan.
Nije li već sve izgubila?
Najbolju prijateljicu.
Patricka.
Helenu i Maggie.
Svoj bend.
Svoju karijeru.
Donosila je loše odluke, jednu za drugom.
Zamislila je svoje lice, blještavo na pozornici, ljude
koji viču i urlaju, koji žele biti ona.
A ona ne želi biti ona.
Dublin je bio greška. Znala je to i Patrick je to
znao. Jednu noć odmaknuo se od obiteljskog života,
a ona je predstavljala sve ono što mu je nedostajalo:
slobodu, glazbu, novinu i seks. Za Joni, koja je živjela
u svijetu punom kaosa i ludila, vrijeme provedeno u
Patrickovom društvu bilo je kao da je nakon boravka
na moru pronašla kopno.
Joni i Patrick, to nije bila ljubav. Možda je ona
mislila daje, jednom. Sada ne, Joni je bilo jako stalo
do njega, voljela ga je kao prijatelja, ali oboje su znali
da od toga neće biti ništa više. Nazvala ga je kad je
stigla u Norvešku da mu to kaže. Njihov odlazak u
krevet bio je propitkivanje života da vide kako će im
to odgovarati. Nije ona htjela Patricka, ona je htjela
nekoga tko bije volio kao što je on volio Liz.
Samo je htjela biti voljena.
To je bilo to. Gola, prava istina koja je stajala u
pozadini svega.
 Vidjela se savršeno jasno. Ta želja je poput rijeke
tekla iza svega u njezinom životu. Trebali su joj
nastupi pred publikom. Pokazivanje na pozornici.
Izvikivanje njezinog imena. Pljesak i divljenje bili su
samo još jedna vrsta ovisnosti.
Suze su joj curile niz lice kad se digla na noge.
Odmaknula se od ruba i počela hodati, izgubljena u
vlastitoj divljini.
 69

LIZ

Na koži je osjećala hladno bockanje. Dok je gledala

Leifov nedokučivi izraz lica, činilo joj se da gleda
potpunog neznanca.
- Što se događa, Leif? Tko je to bio na radiju?
Gledao ju je uznemireno, vrludajući pogledom.
Zanemario je njezino pitanje, ali postavio je svoje. -
Kad ste bile na obali i potražile zaklon od oluje, kamo
ste otišle?
- U špilju - odgovorila je.
Leifu se napela vilica, nešto mu je zatitralo na
licu.
Spoznaja, gruba i bjelodana, proširila se Lizinim
tijelom poput groznice. Leif je ovdje zbog kokaina.
Progutala je. Sigurno ju je odao izraz lica jer su se
Leifove oči stisnule. - Gdje je kokain? - pitao je.
Sjetila se njegovog ljubaznog, uslužnog ponašanja
u planinarskom domu, dok je sjedio s njima i
razgovarao o stazi kojom će ići. - Vi? - rekla je
zaprepaštena.
Pogledao je preko ramena. - Niste trebale biti
umiješane. Ni jedna od vas.
- Ali vi vodite planinarski dom. Imale smo u vas
povjerenje...
- Gdje je? - prekinuo ju je.
 - Ako niste htjeli da budemo na stazi, mogli ste
nam reći da promijenimo smjer!
- Isporuka nije trebala biti dok ste ovdje. Trebale
ste se sigurno vratiti. Nitko nije trebao biti na stazi.
Protrljao je stražnju stranu vrata. - Gdje je kokain
koji ste ukrale?
Odmahnula je glavom - Nema ga. Više.
Prišao je bliže. Imao je široka ramena, za glavu
viši od nje. Oči su mu bile blistave i nemirne. Vidjela
je sličnost između Leifa i Erika.
- Je li Erik u tome? Vas dvojica?
Leif nije odgovorio. - Nedostaje jedan kilogram.
Trebate mi ga vratiti.
Misli su joj bile zbrčkane i malodušne. Pokuša li
pobjeći, kojim putem bi krenula? Leif je u dobroj
formi, snažan, brz. Poznaje ove planine. Začas bije
uhvatio.
- Riješile smo ga se - prizna.
Dlanovi mu se stegoše u šake. - Gdje?
Pomisli na to kako Joni baca kokain s grebena i
kako se vrećica zakvačila za jednu izbočinu. Odvede
li Leifa onamo, hoće lije pustiti?
- Gdje? - pitao je glasnije.
- Nedaleko je jedan greben. Nekoliko minuta
hoda. Komad stijene koji viri van. Jonije s nje bacila
kokain, ali zakvačio se ispod za jednu izbočinu. Mogli
biste se spustiti dolje.
Pogledao ju je, grčeći prste dok nije odlučio. -
Idemo.
.
Leif je u tišini hodao pokraj Liz. Lagano se kretao
planinskim terenom, javio se samo da kaže kojim
smjerom moraju ići.
Zrak je bio težak, pun vlage, jakna joj je bila puna
sitnih kapljica, fina maglica natopila joj je
raspuštenu kosu.
Znao je o kojem grebenu govori, ali kad konačno
dođu do njega, što onda? Hoće li pokušati spustiti se
i doći do kokaina? Imao je uže pričvršćeno za
naprtnjaču pa je zaključila da je sposoban za to.
Hoće li to biti njezina prilika za bijeg? Koliba nije
daleko odande, ali što onda? Hoće li poći za njima?
Vrtjelo joj se u glavi od te neizvjesnosti, a iza sve
te zbrke i straha bio je Patrick. Njihova djeca. Sve što
su prošli svih tih godina, brak, djeca, obiteljski život,
sve bi to mogla izgubiti.
Progutala je, grlo joj se stezalo zbog siline
osjećaja.
- Ondje? - zagrmio je Leif. Pokazivao je prema
izbečenoj stijeni. Ispod nje, magla je progutala ponor
koji je završavao stotinjak metara niže u rijeci. - Je li
ovo to mjesto?
Kimnula je. Bilo je to isto mjesto gdje su nešto
prije stajale ona i Joni.
- Pokažite mi - zatražio je.
Liz se oprezno pomaknula prema stjenovitom
platou.
- Ovdje dolje je - rekla je pokazujući. - Magla! Sad
je ne vidim! Ali ondje je. Jedan kamen viri... za njega
se zakvačila.
 Na nadlaktici je osjetila čelični stisak Leifovih
prstiju. - Nemojte me zezati. Ljudi će stradati ako ne
dođem do tog kokaina.
- Ondje je, kunem se.
Bijesno ju je gledao. Lice mu je bilo potpuno
drukčije od lica muškarca kojega je upoznala u
planinarskom domu, među obrvama pojavile su mu
se duboke bore.
- Onda se - rekao je, vadeći užad iz torbe - možete
spustiti dolje po njega.
.

Leif je povukao uže oko njezina struka i čvrsto ga

zavezao.- Tako.
Liz su se tresle noge. Odmahnula je glavom. - Ja
to ne mogu učiniti! Nikada se prije nisam penjala. -
Leif se nije obazirao na to.
- Dok smo išle preko prijevoja, uhvatila me
vrtoglavica. Ne mogu to učiniti! Vi... vi se možete
spustiti. Ja ću držati uže.
Odmahnuo je glavom. - Pobjeći ćete.
Imao je pravo. Učinila bi to. Oboje su to znali. Isti
tren kad bi prešao preko ruba, ona bi zbrisala.
- Uže vas osigurava. Vi se samo morate spustiti
dolje. Počnite na ovom dijelu. Nije tako strmo.
- Što ako padnem?
- Ja ću držati uže. – Leif je nosio pojas i za njega
je zakvačio uže, a karabinerom se zakvačio za klin
koji je zabio u stijenu. - Sigurni ste. Hajde sad.
Krv joj je šumjela u ušima, nije bila u stanju
misliti. Nije htjela prijeći preko tog ruba. - Donesem
li kokain, - rekla je gledajući ga ravno u oči - što
onda?
Leif je izdržao njezin pogled. - Odlazite odavde.
Nije imala pojma hoće li održati riječ, ali ima li
drugog izbora? Duboko je udahnula, a onda je
krenula prema rubu stjenovitog platoa. - Ne znam što
da radim.
- Okrenite se. Stavite nogu preko ruba i potražite
uporište. Tada se počnite spuštati.
Sva se tresla, bilo joj je divljalo. Nije željela
maknuti noge sa čvrstoga tla. Mogao bi odvezati uže.
Mogao bije ostaviti ondje visjeti. Mogla bi dobiti
vrtoglavicu. Smrznuti se.
- Hajde! - naloži joj.
Pomaknula se do ruba spustivši se na ruke i
koljena. Stijena ispod njezinih dlanova bila je hladna.
Kad je spustila nogu preko ruba litice, osjetila je da
joj se diže želudac.
 70

LIZ

Uže svezano oko Lizina struka žuljalo ju je po

rebrima. Dok se spuštala, tijelom joj se širila panika.
Osjećala je kako joj se slina lijepi u grlu.
Magla je zastirala pogled prema dolje, pa joj se
činilo kao da se spušta u ništa.
Prsti su joj marljivo radili hvatajući se za udubine
i rubove kako ne bi pala. Spustila je lijevu nogu,
našla čvrsti oslonac, pa je spustila desnu. Pekle su je
i zatezale tetive na rukama, mliječna kiselina pržila
joj je mišiće.
Našavši sigurno mjesto da se odmori, digla je
pogled. O, moj bože! Kroz maglu nije čak mogla vidjeti
ni Leifa!
Imala je osjećaj da je ušla u zastrašujuću, drugu
sferu, sa stvarnošću ju je povezivalo samo uže.
Željela je pod sobom osjetiti ravno tlo. Počela ju je
opasno hvatati panika. Svim silama trudila se
zaustaviti njezin plimni val.
Počela je sve brže disati.
- Nastavite dalje! - viknuo je Leif negdje odozgo.
Njegove su je riječi potaknule da požuri pa je brzo
počela tražiti novo mjesto za staviti nogu, mjesto koje
je našla nije baš bilo sigurno. Stojeći samo na
vrhovima prstiju, ruke je opteretila prevelikom
težinom. Čvrsto ih je obavila oko dobrog hvatišta, ali
osjećala je da joj polako počinju popuštati. Nije se
više mogla držati!
Vrisnula je kad su joj se prsti odlijepili od
kamena. Uže se uz nju zanjihalo. U trenu se obrušila
u dubinu i nije imala vremena staviti ruke pred sebe,
koljenom je udarila o stijenu. Kriknula je od silne boli
koju je osjetila, vrele i trenutačne.
Stijenu je udarila bočnom stranom rasjekavši
mekani dio čašice koljena. Topla krv tekla joj je niz
kožu, cureći u planinarske čarape.
- Što se događa? - viknuo je Leif.
Čvrsto se držala za uže, viseći nad vlastitom
smrti. - Povucite me gore!
- Primite se za stijenu! - vikao je Leif.
Ovako ću umrijeti, pomislila je. To je to.
Um joj se ispraznio od užasa.
- Primite se, Liz! - urlao je.
S obje ruke čvrsto se držala za uže, bila je toliko
preplašena da ga nije htjela pustiti i vjerovati čvoru
oko struka.
- Učinite to! Uže je sigurno. Vi ste sigurni- vikao
je povukavši uže koje se malo trznulo i prenulo je iz
straha od kojega se sledila.
Ispružila je ruku i uhvatila kameni zid, našavši
dosta veliku udubinu za koju se desnom rukom
primila. Tada je ispružila lijevu. U stijeni je naišla na
usku površinu na koju je uspjela stati s obje cipele.
Noge su joj se divljački tresle, a tijelo joj je bilo
obliveno hladnim znojem.
- Dobro ste? - viknuo je.
 Priljubila se uz stijenu, isprekidano dišući, mozak
joj je radio sto na sat.
- Vidite lije?
Neće je povući gore dok se ne domogne kokaina,
znala je to. Udahnula je prisilivši se da pogleda dolje.
Vrećica s kokainom visjela je na velikoj izbočini
odmah ispod mjesta na kojem je sada stajala. Samo
se trebala malo pomaknuti u stranu, onda nekako
čučnuti i pokupiti je.
- Vidim je! - Duboko je udahnula. - Čvrsto me
držite.
Čekala je da se uže umiri. Dlanovi su joj se znojili,
mišići podrhtavali. Nožnim se prstima uprla o stijenu
i onda se protegnula udesno. Osjetila je istezanje
bočnoga dijela tijela, širenje rebara, dok je pružala
prste. Sranje! Nije ju mogla dohvatiti!
Pokušala je ponovo kreveljeći se dok se protezala,
koljeno ju je jako boljelo i u njemu je kuckalo.
- Jeste uspjeli?
- Skoro.
Upirući se i dalje stopalima o stijenu, spustila se
još nekoliko centimetara. Ovaj put, kad je ispružila
ruku, prstima je dodirnula vrećicu.
Konačno! Kad ju je digla, ta težina bila je prevelika
za njezine već iscrpljene prste. Osjetila je da joj
vrećica počinje kliziti.
Čvršće ju je zgrabila, uhvativši cijelom šakom
gornji dio plastike, no prsti su joj bili mokri, stisak
preslab.
 Ništa nije mogla učiniti, vrećica joj je iskliznula iz
ruke.
Ne... Gledala je kako kokain pada i nestaje u
magli.
Nije se čuo zvuk da je pao. Samo praznina.
Primila se za izbočinu. Praznih ruku.
U prsima joj je pištalo.
Odozgo se začuo Leifov glas. - Imate ga?
Usta su joj se osušila. Pogledala je u svoje prazne
ruke.
Što će Leif sada učiniti?
Hoće lije povući gore? Ili će odvezati uže?
Ponovo ju je počela loviti panika, grlo joj se
stezalo.
Ostani smirena. Misli.
- Liz! - dreknuo je. - Što se dolje događa?
Mahnito je pomicala ruke po stijeni tražeći.
Trebala je nešto veliko. Oštro.
Ukliješten u stijeni, našla je kamen veličine dlana,
najednom rubu imao je oštar šiljak. Uz veliki napor,
uspjela ga je izvaditi.
- Imate kokain? - ponovo je dreknuo.
Gurnula je kamen duboko u džep jakne.
- Da! - viknula je.
Potom je osjetila povlačenje užeta i Liz se počela
penjati.
 71

HELENA

Erik je vodio, Helena je išla za njim. Hodali su u

tišini. Potrošila je svu snagu, ali adrenalin ju je gurao
dalje. Magla je bila gusta i navrh brda bilo je hladno
pa je zakopčala jaknu do brade.
Promatrala je Erika, kuda staje sa svojim
planinarskim cipelama, potamnjelu kožu na
stražnjoj strani listova, tamnu tetovažu na vratu. Sa
svakim korakom odmicala se dalje od sigurnosti
kolibe, od Maggie. Međutim, strah gdje su Liz i Joni
tjerala ju je dalje.
Pogledala je preko ramena, silno želeći da joj
planinarsko sklonište bude na vidiku, ali već se
izgubilo u magli. Vratila je pogled na stazu, tražeći
neke oznake koje će joj pomoći da zapamti put
natrag, ali vidjela je samo zemlju i stijene te velike
sive kamene gromade.
Nisu otišli daleko kad je Erik dignuo ruku
zaustavivši je. Ukipila se, slušajući.
Na trenutak, čula je samo tihi šum vjetra. Potom
se začuo bat cipela po tlu, najsitnije pomicanje
kamenja.
Mirovali su, slušajući.
Potom se ponovo čuo. Drugi korak.
Jonin? Lizin?
 Otvorila je usta da pozove prijateljice, ali Erik je
mahnuo rukom ušutkavši je.
Imao je pravo, ne znaju tko je tamo.
Pošli su malo dalje zureći u maglu, očekujući da
im pogled padne na nešto poznato.
Postupno, na rubu planine ukazao se obris neke
osobe. Muške. U kratkim hlačama i planinarskim
cipelama. Pokraj njega na podu stajala je naprtnjača.
Držao je uže otpuštajući ga polako kroz ruke.
- Leif? - kazao je Erik.
Leif naglo okrene glavu.
Helena je prvo pomislila, hvala bogu! To je Leif! No
odmah je osjetila znak za uzbunu. Njegov izraz lica
odavao je zatečenost i napetost, brzo je treptao
očima, gledao niz planinu pa odvraćao pogled.
Helena nije ništa znala o penjanju, ali mogla je
pretpostaviti da ovo nisu uvjeti koji bi nekome
odgovarali. Što onda Leif radi ovdje?
Pogledala je Erika procjenjujući kako je on doživio
ovu situaciju. Čelo mu je bilo namršteno dok je
gledao ravno u Leifa.
Tada Helena istupi naprijed zagledana u magloviti
ponor, pitajući. - Tko je dolje?
Leif nije odgovorio. Imao je opremu, uže u svakoj
ruci, svinuta koljena, napet, čvrsto držeći uže.
- Leif? - podsticao ga je Erik.
Brada mu se trzala, pogled je uzrujano prebacivao
s njih na planinu i obrnuto.
Helena se nagnula preko ruba, ali zbog magle i
dalje ništa nije vidjela. - Halo? - viknula je.
 Vladala je tišina.
- Tko je dolje? - viknula je glasnije.
Tada začuje svoje ime. - Helena? Jesi li to ti?
Želudac joj se zgrčio. - Liz! O, moj bože! Jesi li
ozlijeđena? Što se dogodilo? - Okrenula se prema
Leifu. - Povucite je gore!
Leif se nije micao.
Erik je imao širom rastvorene oči, prikovane za
svoga brata.
Helena je začula visoki, prestrašeni plač s kraja
užeta. Kroz maglu koja se valjala, nakratko je vidjela
vrh Lizine glave.
- Tu sam! - hrabrila ju je Helena. - Dići ćemo te!
Okrenula se Leifu. - Povucite Liz gore... ODMAH!
- Ne mogu! - uzviknuo je Leif pokazujući da čvrsto
drži uže, ali da je ne može dignuti samo uz pomoć
mišića. - Mora se popeti!
- Liz! - viknula je. - Moraš se nastaviti penjati,
dobro? Ja sam ovdje! Čekam te! Samo nastavi dalje!
Polako se počelo pojavljivati Lizino tijelo. Lice joj
je bilo blijedo kao krpa, oči raširene od straha. Rijeka
krvi tekla joj je iz jednog koljena, slijevajući se u
planinarsku čarapu.
- Više nije daleko- rekla je Helena dodatno
hrabreći je.- Drži se.
Liz je posegnula za novim komadom stijene.
Helena je vidjela kako joj se ruke tresu dok se dizala,
uže je služilo samo za osiguranje.
Liz je bila nadomak mjesta gdje se moglo doći do
nje.
 Helena ispruži ruku prema njoj. - Hajde! Primi se!
Liz namjesti nogu, odgurne se više, pustivši
stijenu i pruži ruku prema Heleni.
Njihove ruke se spojiše. Liz ju je čvrsto primila, a
Helena joj je pomogla popeti se na planinski vrh dok
je Leif čvrsto držao uže.
- Hvala bogu! - rekla je Helena čim je Liz stala na
čvrsto tlo.
Liz se uhvatila za nju, cijelo joj se tijelo treslo. -
Sad si na sigurnom. Držim te.
Lizino tijelo zadrhti u njezinom zagrljaju.
- Sve je dobro. Sve je dobro... - ponavljala je.
Pomogla je Liz odvezati uže oko struka govoreći joj: -
Sad je sve gotovo.
Iza njih Erik je razgovarao sa svojim bratom na
brzom norveškome, divlje mašući rukama.
Leif nije odgovarao, samo je koraknuo prema Liz i
pitao: - Gdje je kokain? - Ona se sva stisnula u sebe.
- Liz, gdje je? - Glasnije.
Odmahnula je glavom. - Nemam ga.
- Ali, moraš!
- Ispao mije! Žao mije...
Erik je zurio u svog brata. Lice mu je potpuno
izgubilo boju. - Du? - rekao je tihim glasom protkanim
nevjericom.
Leif se okrene i pogleda ga, brzo trepćući očima.
- Ne... - kaza Erik dignuvši ruke, sklopivši ih na
svojoj narančastoj kapi, laktovima čvrsto stežući
sljepoočnice.
 - Austin je ostavljao drogu u vršama za jastoge, -
rekla je Helena brzo razmišljajući - a vi ste dolazili po
njih, nije li tako?
- Nisam znao za kokain. Ne u početku - kazao je
Leif. - Samo sam pomagao Austinu... oko nečega.
Erikovo lice bilo je blijedo. - Oko čega?
- Austin je preko planinarskog doma htio oprati
nekakve novce. Trebao je posao u kojem se radi s
gotovinom. Planinarski dom činio se pogodan,
planinari i turisti u prolazu koji traže sobe, hranu,
piće. Nama je trebao novac. Znaš kakva je trgovina,
spora ko sam vrag. Mama i tata upropastili su posao.
Trebali smo dodatne novce za obnovu. Što misliš,
kako sam uspio osigurati nastavak rada? Nisam
mogao dozvoliti da dom propadne! To je naš dom!
Helena se sjetila kako je Leif pričao o
planinarskom domu one prve večeri za šankom. Bilo
je izvjesne žestine u njemu dok je objašnjavao kako
mu je dom sve.
Leif je nastavio. - Pranje novca trebalo je biti
jednokratno, ali, Erik, više me nisu puštali. Stalno su
od mene tražili još pa još. Ne samo da perem novac,
nego i da se upletem u posao s kokainom. - Glas mu
je bio očajan, toliko slab da se činilo da će puknuti. -
Prijetili su mi. Rekli su da će se okomiti na mamu.
Erik raširi oči. - Austin joj je prijetio?
Leif odmahne glavom. - Nije on taj koji vodi posao.
- Pogledao je Erika. - To je njegov otac.
Erik žmirne i prijeđe rukom preko lica. - Vilhelm?
 72

MAGGIE

Sama u kolibi, Maggie je čekala kraj prozora. Od

njezinih prijateljica još nije bilo ni traga ni glasa. Sve
gušća magla vukla se preko planine, njezin vlažni
dah pritiskao se o prozorsko staklo. S rukama
stisnutim na prsima, brinula se za Helenu. Trudna
je, nema mobitel ni kartu i s čovjekom je za kojega ne
zna može li mu vjerovati. Brzo lupanje srca tjeralo je
adrenalin kroz njezino tijelo, bila je napeta kao
struna.
Okrenula se na svom stolcu, osvrnula se po
kolibi. Jučer navečer izgledala je kao utočište, uz
toplu peć, treperenje svijeća, rezance koje su jele
pokraj peći. Međutim, u sivilu dana, koliba je
izgledala jadno, na podu je bilo pepela, prljavi prozori
propuštali su malo svjetla, na prozorskoj dasci
stajala je naslaga uginulih kukaca.
Pogled joj se zaustavi na zatvorenim vratima. Nije
htjela izaći, ah dugo je to odgađala, no sad je morala
otići piškiti. U gležnju je osjećala tupu bol, a svaki
put kad ga je pokušala malo opteretiti, prodorna bol
proširila se živčanim završecima zbog čega je oštro
udahnula.
Dohvatila je metlu koja joj je poslužila kao štaka
pa se digla sa stolca šepajući po kolibi.
 Na vratima je osluhnula, čula je samo zvuk
vlastitog disanja. Otvorila ih je i malo odškrinula.
Magla je obavila kolibu zamračivši prostor kojim
se vukla, pod bijelim dimom nestale su čitave padine.
Vilhelmov opis Blåfjella kao tankoga mjesta
ponovo joj padne na pamet. Šepala je kroz maglu
razmišljajući o mjestu gdje je granica između ovoga i
onoga svijeta najtanja. Osjećala je hladnoću u zraku
koja nije imala nikakve veze s temperaturom.
Osvrnula se oko sebe, odjednom uvjerena da nije
sama. Okretala je glavu lijevo- desno, ali nikoga nije
vidjela.
- Bok? - odlučno je viknula u maglu.
Ništa, samo tišina.
Okrenula se i pogledala preko ramena. Magla je
sad bila tako gusta da je otišla još samo nekoliko
metara, koliba bi nestala.
Jedna za drugom, njezine prijateljice otišle su iz
kolibe i nijedna se nije vratila.
Sad je i ona bila vani. Sama.
Nije smjela izgubiti kolibu iz vidokruga. Htjela se
vratiti unutra, zaključati vrata. Naložit će vatru, jaku,
iskoristit će dim kao signal koji će njezine prijateljice
dovesti natrag k njoj.
Spustila je hlače i nespretno čučnula, nije mogla
opteretiti gležanj s puno težine. Krajičkom oka, malo
dalje spazila je jednu sjenu koja se kretala.
Koža joj se sledila jer je osjetila primicanje neke
mračne energije. Čula je šum vjetra. Brzo je navukla
hlače.
 Iz magle pojavio se jedan lik. Bio je prenizak da bi
bio ljudski. Osjetila je kako joj krik zapinje u grlu.
Počela se kretati, hitro šepesajući prema kolibi,
koristeći metlu kao potporanj. Oštra bol probadala ju
je u gležnju.
Uletjela je u kolibu, srce joj je snažno tuklo.
Vrata su se za njom zatvorila i ona je uz glasan
zveket spustila zasun. Ostala je ondje stajati, dlanova
pritisnutih na drvena vrata, dašćući.
Prošlo je nekoliko trenutaka, tišina u kolibi kao
daju je bacila u trans i ona je čula samo vlastite
udahe i izdahe.
Potom je otraga na vratu osjetila hladnu jezu koja
joj se proširila niz kralješnicu. Na trenutak je
zadržala dah, osluškujući.
No zvuk udisanja i izdisanja čuo se i dalje.
Maggie se okrenula.
Na stolcu pokraj prozora sjedio je Vilhelm.
 73

JONI

Joni je posrtala, iscrpljena. Snažno je drhtala, zubi

su joj cvokotali od hladnoće.
Kad je digla glavu, vidjela je kako se u daljini
pojavljuje nešto veliko. U početku je mislila da se radi
o samo još jednoj kamenoj gromadi, četvrtasta
oblika, ali kako se magla prorijedila, ugledala je
obrise planinarske kolibe.
Pretpostavila je da je Liz već unutra, prepričava
ostalima što je učinila. Zamislila je zaprepaštenu
Maggie. Bijesnu Helenu.
Okupljene oko Liz, grlile su je, štiteći je.
Bilo je na tisuću stvari koje je Joni htjela reći Liz,
sve bi počele riječju oprosti. Najgora istina ležala je u
tome da Jonin grijeh nije utjecao samo na Liz, na
njezin brak, već će utjecati i na njezinu djecu.
Blizanci će doživjeti niz šokova jer će se to uvući u
njihov dom, i to će Joni proganjati.
Htjela se okrenuti, otići, ali nagonski je osjećala
da se sama nikada neće uspjeti živa spustiti s
planine. Trebala je vodu, hranu, ali najviše od svega,
trebala je njih.
Dok je sjedila ondje, u zavjetrini kamene
gromade, morala je odlučiti hoće li nastaviti hodati,
ili će se suočiti s njima.
 Joni je samo znala da bez svojih prijateljica, nema
ništa.
 74

LIZ

Sve je shvatila, polako i pribrano, Vilhelm je

Austinov otac, on sve vodi.
Grozno, ali sve je dobilo smisao. Počela je
sastavljati dijelove, sjetila se Vilhelma koji je taj prvi
dan kad je ušla u planinarski dom sjedio ondje, nije
bio samo mještanin koji je promatrao kako se odvija
život u planinarskom domu, nadzirao je Leifa. Bio je
u prijemnom uredu, razgovarao je s Austinom, kad je
izašao, lice mu je bilo napeto i zabrinuto.
Sjetila se kako ih je Vilhelm tada upozorio na
Blåfjell, a onda poslije u šumi, pokušao ih je
nagovoriti da se vrate.
- Vilhelm ima brata u Antwerpenu - rekao je Leif.
- On već godinama ondje vodi poslove. Vilhelm
pokriva prijevoz robe u Norvešku, uz Austinovu
pomoć. Zato su kupili Bjørnov čamac. Htjeli su
opremljeni ribarski brod koji neće izgledati sumnjivo
i morali su Bjørna maknuti s puta tako da zaljev
ostane njima.
Erik je nijemo stajao, zglobom palca gnječio je
bradu.
- Nisam htio ništa imati s kokainom, svega mi,
kunem vam se - rekao je Leif. - No ne puštaju me na
miru.
 - Ako nemate nikakve veze s kokainom, - rekla je
Liz - zašto ste me prisilili da se spustim dolje po
njega?
Leif se okrenuo i pogleda je u oči. - Vilhelm je
radiom javio da je vaša grupa uzela kilogram
kokaina. Rekao je da ga moram naći, prije nego što
on nađe vas.
Na njegovom vratu vidjela je da je polagano
progutao, a i nosnice su mu bile raširene. Leif se
bojao.
- Jesu li Austin i Vilhelm ovdje i traže nas? - pitala
je Liz.
- Austin nije, on je još uvijek na brodu, gore uz
obalu ima još jednu dostavu.
- A Vilhelm? - brzo nastavi Liz.
Leif polagano kimne. Podigao je pogled,
proučavajući planinu.
- Tu je negdje.
- Jao, bože - rekla je Helena, rukom pokrivši usta.
- Maggie je u kolibi. Sama.
 75

MAGGIE

Maggie se suočila s Vilhelmom. Koliba je bila

mračna i nije bilo zraka. U njoj se osjećao slabi miris
dima i miris nečega životinjskoga što je on donio na
svojoj odjeći.
Vilhelm je sjedio s rukama prekriženima na
prsima, kockasta košulja bila mu je zakopčana do
grla. Promatrao ju je sa zanimanjem, sa slabašnim
osmijehom na tankim usnama.
Maggie je u grlu osjećala snažno lupanje srca.
Čak i prije nego što je progovorio, sve joj je bilo jasno.
Kraj njegovih nogu vidjela je naprtnjaču, znala je da
su u njoj vrećice kokaina jer su kopče bile zategnute.
Raspetljao je ruke, položivši svoje krupne, prljave
ruke na svoja bedra. Drveni stolac zaškripao je kad
se nagnuo naprijed. - Rekao sam vam da se vratite, -
rekao je Vilhelm, razočaranim glasom - ali vi niste
slušale.
Mišići su joj se ukočili.
Čak sam vas upozorio na Blåfjell.
Tanka mjesta... neobična događanja... -
prošaptala je. - Laž.
Hladan osmijeh. - Možda. Možda ne. Nije loše da
ljudi ne budu sigurni u ono što ovdje gore vide. Cijelo
vrijeme vukao ih je za nos...
 Međutim, niste se obazirale na moja upozorenja.
Uplele ste se u nešto u što se niste trebale uplesti. -
Zakimao je glavom, hladno coknuvši jezikom. Digao
se na noge, pokazavši se u svoj svojoj veličini. - Baš
kao i Karin.
Krv joj se sledila.
Sad ste vi i vaše prijateljice napravile nered koji ja
moram počistiti.
Kosa joj se digla. - Ja nemam kokain. Propao je.
Popravio je šilt na vršak svoje kape. - E, to je
problem.
 76

HELENA

Ostavila sam Maggie samu u kolibi. Rekla sam joj

da zaključa vrata - rekla je Helena.
Lizino lice bilo je sivo. - Joni je također vani na
stazi.
Okrenuvši se Leifu, koji je na prednjoj strani
naprtnjače imao pričvršćen radio, Helena reče: -
Morate se javiti. Pozvati pomoć.
Leif je prestao skidati opremu. - Ne.
Helena se usprotivila. - Naše prijateljice su u
opasnosti!
Erik se još jače namrštio. - Leif? Daj im radio.
- Ne mogu.
- To je ludo! - planula je Helena. Nije bilo vremena
za sranja, morale su se vratiti do Maggie i Joni. Uzela
je radio s Leifove naprtnjače.
- Hej! – Leif je nasrnuo na nju, ali oprema za
penjanje još uvijek je bila zakvačena za osigurač što
ga je zadržalo. - Dajte mi to! - rekao je, trudeći se
skinuti opremu.
Helena je znala da mora brzo djelovati. - Liz! -
pozvala je. - Bježi! - Liz je u tren oka bila na nogama.
- Stanite! - vikao je Leif za njima.
Čvrsto držeći radio, Helena je nogama lupala po
kamenoj podlozi trčeći uz Liz.
 Koliba nije mogla biti daleko. Kad bi samo uspjele
ući unutra, zaključati vrata, pa bi već otkrile kako se
rukuje radijom.
Pozvale bi pomoć.
Bolnih mišića, isprekidano dišući, Helena je
pokušavala držati korak s Liz. Iza sebe čula je Leifove
korake koji su brzo grabili za njima. Bacila je pogled
unatrag.
Dolazio je!
- Brže! - viknula je Liz zgrabivši Helenu za ruku i
povukla je da ne zaostane.
- Stanite! - derao se Leif.
Strah ju je preplavio, srce joj je divljački tuklo.
Stizao ih je! Čula je njegov isprekidani dah.
Tada je i osjetila, njegove prste na ovratniku svoje
jakne. Ogrebali su je, promašili.
Napravila je jedan korak, pa drugi, a onda je on
opet ispružio ruku, ovaj put čvrsto zgrabivši rub
jakne, povukavši je prema natrag.
Bacila je radio Liz. - Trči! - viknula je.
Liz je uhvatila radio i nastavila trčati.
Leif je gledao kao da će je prestati loviti... ali onda
je promijenio taktiku. Jednim pokretom obavio je
desnu ruku oko Helenina vrata i lijevom rukom iz
džepa izvukao nož.
Obuze je hladni užas. - Liz!
Liz se osvrnula i, vidjevši taj prizor, stala kao
ukopana, lice joj je problijedjelo.
 Leif je stisnuo Helenu uz sebe, s nožem na
njezinom vratu.
- Dajte mi radio – Leif je naredio Liz.
- Nemoj - vikala je Helena. - Pozovi gorsku službu!
Dovedi pomoć.
- Tišina! - zaderao se Leif lagano pritisnuvši nož
na njezin vrat kako bi osjetila hladnu oštricu.
Erik je jurio za njima, sad ih je stigao. Ugledavši
nož, razrogačio je oči. Viknuo je nešto na
norveškome, lica ukočena od zaprepaštenja.
Leif se nije obazirao na njega. - Liz, dajte mi radio.
Onda čuje pustiti. - Liz ga je gledala žmirkajući.
- Leif, to nisi ti! - Erik je negodovao u nevjerici. -
Što to radiš? Samo im daj da se posluže radijom.
Helena je na svojem tijelu osjećala toplinu Leifova
tijela, čvrstoću njegovih mišića, njihovu snagu. -
Gorski spasitelji neće poslati pomoć - rekao je Leif u
jednom dahu, na uhu je osjetila toplinu njegovih
usana. - Ova stvar, puno je veća nego što mislite.
Erik se namrštio. - Kako to misliš? - Skinuo je
svoju narančastu kapu i prošao rukom po tjemenu
prije nego što ju je ponovo stavio.
Helena je osjetila da je Leifova ruka zadrhtala dok
joj je držao nož uz kožu, bojao se.
Leif je rekao: - Nazovite preko tog radija i spojit će
vas s Knutom, koordinatorom spasitelja. On je isto u
tome.
Erik odmahne glavom. - Molim?
- Knut godinama radi s Vilhelmom. Nekoć su
prebacivali kokain preko granice sa Švedskom, ali
pooštrene su pogranične kopnene kontrole. Zato sad
koriste more, i špilje. To se trebalo dogoditi svega
nekoliko puta, izvan sezone kad na stazi nema
planinara, ali sad su proširili posao. Upotrijebite li taj
radio, Knut neće poslati pomoć, javit će Vilhelmu vaš
položaj. Ili drugima. Ne znam koliko daleko je to
otišlo, ni kome možemo vjerovati.
Helena je još uvijek osjećala nož na vratu, oštrica
je ležala na tankom zlatnom lančiću s privjeskom u
obliku potkove.
Liz reče: - Onda neću nazvati Knuta. Nazvat ću
nekoga drugoga.
- Nije to satelitski telefon. To je obični radio za
spašavanje u planinama. Nema nikoga drugoga.
Liz pogleda radio u svojoj drhtavoj ruci, ne znajući
što bi.
Leif odmahne glavom. - Niste smjele ući u tu
špilju, ukrasti njihov kokain!
- Špilja - kazao je Erik naglo dignuvši glavu. -
Kokain nije bio jedina stvar koja je ondje bila. Bilo je
i ovo. - Izvadio je nešto iz džepa. Karinina narukvica
zablistala je kad ju je dignuo.
Leif je zurio u narukvicu, trepćući.
Erik je sigurno nešto primijetio na bratovom licu
jer je rekao: - Čekaj... ti si već znao?
- Ne... ja... pa... - mucao je Leif.
- Lažeš! - kazao je Erik poletjevši prema Leifu.
Leif je malo ustuknuo, povukavši Helenu za
sobom, snažno pritisnuvši nož o njezin vrat.
 Liz je zabrinuto pogledavala braću, osjećajući
kako napetost raste. Možda da potakne Leifa na
razgovor, ona mu se obrati, rekavši: - Mi smo našle
Karininu narukvicu u špilji. Je li i ona znala za
kokain?
- Da, Karin je našla kokain - kazao je hrapavim
glasom. – Vilhelm je to shvatio i pošao je za njom.
Slijedio ju je na Blåfjell.
Kao i nas, smrknuto pomisli Helena. Sigurno je
Vilhelm bio taj koga su vidjele da ulazi u špilju dok
su se penjale na Blåfjell.
- Stigao je Karin gore kod platoa. Skinula je
naprtnjaču i sjedila ondje. - Zastao je. - Dolje je
rijeka. Vilhelm je to znao.
Erikovo liceje problijedjelo. - Pa njezino tijelo neće
biti nađeno. – Leif polagano kimne. - Je liju gurnuo?
Helena je čula kako Leif guta.
Tišina. A onda: - Ja.
Erikova ruka poleti na potiljak. Prsti su mu
pobijelili od pritiska. Stezao je tako snažno da se koža
razvukla oko tetovirane planine, pretvorivši je u
razorene vrhove.
- Žao mi je - kazao je Leif.
Erik je mahao glavom sjedne na drugu stranu, iz
njega je izbijao silan naboj. - Ali... ali one njemačke
planinarke. Rekle su da su tamo vidjele jednu ženu,
na izbočini ispod platoa. Trčale su do planinarskog
doma, rekle su tebi i svima što su vidjele, a ti si... ti
sije otišao tražiti.
 - Nisam znao da je to Karin. Ne kad sam krenuo
u potragu.
- Rekao si da si se popeo do vrha, da si pogledao
mjesto na kojem su rekle da su nekoga vidjele. Ti... ti
si rekao da su se njemačke planinarke sigurno
zabunile. da je među stijene zapela samo nekakva
cerada. da je to iz daljine moglo izgledati kao žena. -
Glas mu je bio slab, potresen, mlađi brat htio je
vjerovati starijem. - To si mi rekao.
Između njih zavladala je neugodna tišina.
Erik je brzo žmirkao. - Samo to nije bila zabuna,
je li tako? To je bila Karin!
Leif uvuče zrak. - Da. To je bila Karin. Kad je pala,
tijelo se zaustavilo na izbočini. Spustio sam se do nje,
ali bila je mrtva, Erik. Bio je to pretežak pad da bi
preživjela.
Erik je u nevjerici odmahivao glavom. - Nisi mi
rekao...
- Nisam mogao...
- Zašto ne? - pitao je Erik.
- Dok sam bio dolje, preko radija javio se Knut.
Leifu je malo zadrhtao glas i Helena je osjetila
kako mu stisak slabi. Govori dalje, pomislila je.
Leif je nastavio. – Knut je rekao da je ekipa za
spašavanje udaljena jedan sat, i da kad dođu, ne
smiju naći Karinino tijelo.
Erik se potpuno umirio. Zurio je u Leifa, stišćući
oči. - Što si učinio?
- Ubili bi me. Ubili bi mamu! Proganjali bi tebe! –
Leif je disao brzo, plitko.
 Helena je osjetila da je pritisak na njezinom vratu
još malo popustio. Ruka kojom je držao nož malo se
spustila.
Čekala je trenutak, a onda oprezno koraknula u
stranu. Bacila je pogled otraga na Leifa, ali njegova
pozornost bila je potpuno usredotočena na Erika. -
Bila je mrtva, Erik! Već je bila mrtva! – gutnuo je.
- Što si učinio? - ponovio je Erik puno glasnije
učinivši korak naprijed.
- Ja... nisam imao izbora... - rekao je Leif raširivši
ruke. Pustio je da mu ispadne nož. Pao je na tlo.
Erik zgrabi Leifa za ramena. - Što si učinio? -
vikao mu je u lice. Sad je drmao Leifa kao da želi
istresti odgovor iz njega.
Leif posrne unatrag i padne na zemlju, a Erik se
svom težinom spusti na njega. - Žao mije...
- Reci! - vikao je Erik, slina mu je letjela iz usta.
Krajičkom oka na zemlji je spazio odbačeni nož.
Zgrabio gaje, držeći ga iznad Leifa. - Što si učinio
Karin? - procijedio je kroz zube.
Dok je ležao na zemlji, Leifu su se iz očiju slijevale
suze. Nije se pokušavao braniti.
Erik je polako spustio oštricu pritisnuvši vrh na
Leifova prsa, točno iznad srca.
Leif uvuče zrak. Gledao je Erika u oči i napokon
priznao: - Ja... gurnuo sam njezino tijelo preko ruba!
Iskešenih zuba, Erik je ispustio životinjski krik
očaja i bijesa.
Ruka kojom je držao nož drhtala je. - Svi su te
smatrali junakom, otišao si onamo, tražio Karin, a ti
sije gurnuo! Dopustio si da me svi okrivljuju za
Karinin nestanak. Cijelo selo. Svi misle da sam je
ubio! - Brzo je vrtio glavu sjedne na drugu stranu. -
A ti... moj vlastiti brat... ti si to dopustio! - Erik je
podigao nož.
Leif je gledao Erika, potom nož, koji je stajao iznad
njegovoga srca. Progutao je. - Učini to - kazao je
tihim, drhtavim glasom.
Erik, s ustima iskrivljenima u bolni urlik, spusti
nož.
Leif raširi oči.
Erik zabije nož duboko u zemlju, nekoliko
centimetara od Leifova vrata.
Polako, Leif trepne.
Svi su šutjeli. Oko njih puhao je vjetar, hladna
magla se vrtložila i razilazila.
Erik se odmakne od svog brata. Otpuže do velikog
kamena i klonulo sjedne kraj njega, s nogama
privučenima na prsa.
Leif se odgurnuo i sjeo. Gutao je zrak, lice mu je
bilo mokro od suza. - Erik, molim te... strašno mi je
žao. - Crte lica su mu omlitavile, kao da ih je težina
onoga što je učinio povukla prema dolje. Lice mu je
oronulo. - Htio sam ti reći... to me je ubijalo. Oprosti
mi za sve. - Leif je dopuzao do Erika, rukama uhvatio
Erikovu glavu i povukao je k sebi dok im se čela nisu
dodirnula. Čvrsto ga je držao, gledajući brata u oči. -
Žao mije, Erik. Ispravit ću to. - Erik nije ništa
uzvratio, samo je šutio.
Helena pogleda Liz.
Obje su shvatile, moraju se vratiti ostalima.
Zajedno su se okrenule i potrčale.
 77

MAGGIE

Vilhelm je promatrao Maggie sa slabašnim

osmijehom na usnama.
Idemo prošetati.
Obuze je strah, nije se mogla pomaknuti. Krv joj
je šumjela u ušima. Ostao joj je samo glas. - Ne.
Uzdahnuvši, Vilhelm makne ruku prema pojasu i
izvadi pištolj. Gotovo umorno uperi ga u nju, kao da
mu je bilo žao što je došlo do toga. - Rekao sam
idemo. - Maggie je zurila u pištolj, trepćući. Nije
moguće da se ovo događa. Vilhelm je dignuo pištolj
koji je sada bio u ravnini s njezinim čelom.
Ispustila je plačljivi zvuk, nagonski dignuvši ruke.
Okrenite se i IDEMO.
Učinila je kako je rekao krenuvši prema vratima.
- Moj gležanj. .. - počela je, ali ušutkala ju je hladna
cijev pištolja koju joj je pritisnuo otraga na lubanju.
Izašla je iz kolibe šepajući. Svaki korak bio je
mučenje.
Bilo joj je mutno pred očima od bolova. Magla se
počela razilaziti, na mjestima je više nije ni bilo pa su
se tu i tamo razaznavale stijene.
Hajde - naložio je.
Čula je vlastiti bolni jauk kad ju je u gležnju
ponovo ošinula bol.
 Vukući se dalje, Maggie je primijetila isti, nizak,
tamni lik koji se pojavljivao u magli, a već ga je ranije
primijetila. Polako im se približavao i u njoj se na
trenutak probudila nada.
To je, međutim, bio samo Vilhelmov pas, Runa,
zapetljane dlake, isplaženoga ružičastoga jezika.
Došao je do nje, stisnuvši joj se uz noge. Nagonski
je spustila nadlanicu i na njoj osjetila pseće krzno.
Vilhelm opsuje psu, tjerajući ga. On se spustio na
trbuh, obješenih ušiju.
Maggie potisne strah, sva su joj osjetila bila
napeta i na oprezu. Znala je u kojem smjeru Vilhelm
ide. Prema litici.
Pištolj joj je bio prislonjen na zatiljak.
- Ubit ćete me?
Čula je smijeh u Vilhelmovom glasu kad je
odgovorio: - Već ste mrtvi.
Obuze je hladna jeza.
- Uskoro će se pojaviti vijesti o odronu. Četiri žene
iz Britanije žive su zakopane dok su spavale.
Tragedija.
Hladan, jezivi osjećaj proširio joj se po vratu pa
niz ruke. Želudac joj se zgrčio, svi će misliti da su
ostale zgnječene ispod tona zemlje i kamenja.
Nitko ih neće tražiti.
Vilhelm može učiniti da sve nestanu.
Progutala je slinu koja joj se nakupila u grlu.
Bacit će je niz liticu, tijelo će joj nestati dolje u rijeci.
Nema dokaza. Nema svjedoka.
 Bas kao što je učinio s Karin. Taje pomisao
odzvanjala kao jeka.
- Vi ste ubili Karin, je li tako? - pitala je.
- Učinio sam ono što sam morao.
Progutala je. - Mogli ste je pustiti!
- Nemoguće. Progovorila bi. Austin, moj sin, on je
dobar momak, nije baš bistar, možda, ali nisam
mogao dopustiti da mu uništi život.
- Pa ste je gurnuli - prošaptala je tužna kad se
sjetila Karinina tijela izgubljena negdje dolje,
neotkrivena.
Duboko u sebi počela je drhtati.
Negdje iza njih čula je tiho Runino cviljenje,
žaloban zvuk koji se kovitlao s maglom.
Napinjala je mozak što da čini. U leđa joj je bio
uperen pištolj, ispred nje bila je litica, gležanj previše
ozlijeđen da bi potrčala.
Na trenutak sve se umirilo. Više nije ni hodala, ni
razmišljala. U njoj se javio neki osjećaj za koji nije
imala riječi. Radilo se o osjećaju koji se u njoj
probudio i nadjačao silni strah, koji ju je izvukao iz
vlastitoga tijela, kao da je izašla iz sebe i promatrala
se izvana.
Vidjela se na rubu litice, bujna crvenkastosmeđa
kosa vijori joj oko ramena, pogled joj je uperen u
maglu. Ruke joj opušteno vise uz tijelo, koža golih
podlaktica prošarana je pjegicama. Na ruci ima
srebrnu narukvicu, s privjescima u obliku slova.
Pogledala ih je.
K- A- R- I- N.
 Maggie nije vidjela sebe već Karin. Bio je to odraz.
Poveznica, živo sjećanje na ono što se ovdje dogodilo.
Suviše mistično da bi bilo shvatljivo pa ga je mogla
samo osjetiti.
Tanka mjesta, pomisli odsutno. Tanka granice
između ovoga i onoga svijeta.
Nije se plašila. To ju je utješilo
Tada je duboko u sebi čula Karinin glas, kao da u
njoj progovara Karin.
Bori se, Maggie.
Te su joj riječi udahnule snagu u mišiće. Sjetila
se Phoebe koja ju čeka kod Aidana, dugog
zajedničkog života koji su isplanirale, punog lokvica
od kiše i suncokreta, sobica gdje čitaju i obraza toplih
poslije spavanja.
Tada je Karin nestala, a ostala je samo Maggie na
rubu planinske litice. Načinila je još jedan nespretan
korak naprijed. Kad joj se zdrava noga spustila na
tlo, okrenula se neočekivanom brzinom i zaurlala. Taj
zvuk grunuo je iz dubine njezinoga tijela. Divlji.
Oštar. Ne od straha, već od jada i bijesa, nagonski. Iz
nje se javljao vuk, zavijao je i režao ispred Vilhelmova
zaprepaštenoga lica.
Iskoristila je trenutak iznenađenja izbivši mu
pištolj iz ruke. Čula je udarac metala o kamen kad je
pao. Taj tren našla se na njemu, koristeći šake,
palčeve, koje je zabila u njega, nokte, kojima ga je
grebla. Ta silna buka i borbenost dale su joj
prednost. Zabila mu je palčeve u oči, i dalje je režala,
otvorenih usta, iskešenih zuba.
 Naglo je dignula koljeno i zamahnula prema
njegovim preponama.
Vilhelm se presavinuo. Udarila ga je sa strane po
vratu, on je stenjajući pao na tlo.
No nije bio gotov. Vilhelmje puzao prema mjestu
gdje je ležao pištolj.
Ne može dopustiti da dođe do njega! Pokušala ga
je šutnuti dalje, ali kad ga je dotaknula nogom,
ozlijeđena noga je popustila, ona je posrnula i snažno
pala na koljeno.
Vilhelm je iskoristio prednost, dignuvši se na
noge. Zgrabio je pištolj i trenutak poslije ona osjeti
kako je peče tjeme jer ju je šakom uhvatio za kosu,
podigavši joj glavu.
Ona je mahnito grebla, ritala se, vrištala.
Pasje lajao, negdje.
Vilhelm je cipelom udari u rebra, metalna kapica
izbila joj je zrak iz pluća. Pustio joj je kosu i ona je
pala na tlo, dašćući.
Pasje sad pomahnitao, cvilio je u visokim
tonovima.
Vilhelm se izderao na njega. U ustima je imala
krvi. U nosnicama prašinu. Sklupčala se u loptu
kako bi se zaštitila od daljnjih udaraca, ali svejedno
ih je primila, novi snažni udarac u bočnu stranu
tijela prevrnuo ju je i ona se otkotrljala bliže rubu
ponora. Iznad nje disao je hropćući.
Mirno je ležala, sklupčana ispod njegovih nogu.
Iz pluća je ispustila hroptavo stenjanje. Borbenost
je nestala.
 78

JONI

Joni je gledala kolibu. Ne može to učiniti. Ne može

ući i suočiti se s prijateljicama.
Spustila je glavu, okrenula se, počela odlaziti.
Tada je, iza leđa, čula kako se otvaraju vrata.
Stala je, pogledavši preko ramena.
Izašla je Maggie. Za njom Vilhelm.
Joni je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što to
vidi: pištolj uperen u Maggienu glavu, Vilhelm je
usmjerava prema litici.
Sve je odjednom počelo dobivati smisao, Vilhelm
je došao ovamo po kokain, Vilhelm je otkrio da u špilji
dio nedostaje, Vilhelm ih je slijedio, lovio.
Srce joj je ubrzano tuklo kad se sakrila iza
kamene gromade, držeći se izvan vidokruga. Kad bi
mu viknula da pusti Maggie, Vilhelm bi mogao pištolj
uperiti u nju. Mora razmisliti. Biti pametna.
Usta su joj se osušila. Čula je bubnjanje krvi u
ušima.
Misli!
Mahnito se osvrtala oko sebe, misli su se rojile,
bila je očajna. Tada je pogledala prema kolibi, nešto
joj je palo na pamet.
Mora biti brza.
 Ostavši prignuta, počela se kretati, skrivajući se
iza kamenja gdje je to bilo moguće. Polako se šuljala
prema kolibi, Vilhelm se kretao u suprotnom smjeru.
Prokletstvo. Njegov pas ju je vidio! Runa je
dotrčala do nje mašući repom.
Vilhelm to nije primijetio, i dalje je vodio Maggie
prema litici. Joni je na brzinu počešala psa iza uha
da ostane tiho i otišla do kolibe.
Otvorila je vrata, trebalo joj je nekoliko trenutaka
da se privikne na tamu.
Gdje je?
Pregledala je prostor, srce joj je sve brže tuklo.
Tada joj pogled padne na nju, na Vilhelmovu
naprtnjaču.
Pohitala je prema njoj i otvorila kopče.
Evo ih! Kao što se nadala, ugledala je vrećice
kokaina složene jedna na drugu.
Izvana, odjednom se začula silna buka. Divlje
režanje, životinjske i bijesno.
Maggie?
Ne oklijevajući, Joni prebaci tešku naprtnjaču
preko ramena, potom je počela trčati, izletjevši iz
kolibe, slijedeći zvuk, udarajući nogama po tlu.
Ugledala je Maggie i Vilhelma na rubu litice.
Maggie je posezala za nečim, za pištoljem? A onda,
odjednom, više nije stajala već je ležala na tlu. Pasje
potrčao prema njima i lajao, pomahnitao je.
Čula je udarac kad se cipela spojila s tijelom.
Bolni krik.
 Tada je ugledala visoki, krupni Vilhelmov lik koji
se nadvijao nad Maggie.
Maggie je ležala sklupčana. Bila je jako blizu
ruba.
Još jedan udarac mogao bije prebaciti preko
njega.
Joni je poletjela prema njima zaustavivši se
nekoliko metara od njih. - da je niste taknuli! –
zavrištala je.
Lajanje je prestalo.
Vilhelm se okrenuo, zaprepašten. Zamahne
pištoljem prema njoj.
S obje ruke digla je naprtnjaču visoko u zrak,
držeći je iznad ponora.
- Kučko!
Maggie je malo pridigla glavu, gledajući Joni kroz
zavjesu raščupane kose. Iz usnice joj je kapala krv.
Kad je uspjela usredotočiti pogled na Joni, stisnula
je oči u nadi.
Maggie je vjerovala u nju. Uzdala se u nju.
Vilhelm, okrenuvši glavu prema Joni, zagrmi: -
Spustite tu naprtnjaču ili čuje ubiti!
Joni je znala kako privući pozornost. Kako
osigurati da sve oči u prostoriji budu uprte u nju.
Kako biti zvijezda predstave. Uzdignute brade, s
glasom izvučenim duboko iz ošita, rekla mu je: -
Taknite je još jednom i kokain leti!
- Znate da vas mogu ubiti? - grmio je Vilhelm.
Joni kimne. - U tom slučaju, kokain leti sa mnom.
Gurnuo je jezik između gornjih zuba i usnice.
 Sa zapadne strane planine, ugledala je dva lika
kako se pojavljuju iz magle. Hitali su stazom, rame
uz rame. Liz i Helena.
Liz je izgledala blijedo i potreseno, potkoljenica joj
je bila krvava. Helena je bila kraj nje, zajapurena u
licu. Razrogačile su oči kad su na vrhu planine
ugledale Vilhelma s pištoljem u ruci i Maggie
sklupčanu pod njegovim nogama.
- O, moj bože!! Maggie! – povikala je Helena trčeći
prema njoj.
Vilhelm se okrenuo uperivši pištolj u Helenu. - Ne
mičite se. Nijedna od vas!
Helena je stala dignutih ruku.
Vilhelm je brzo treptao, otvorenih usta, gubio je
nadzor nad događanjima. Joni je htjela da ostane
miran, da ne učini nešto ishitreno.
Još uvijek je držala naprtnjaču iznad pada u
ništa. Zbog njezine težine, mišići su joj počeli drhtati.
Više je neće moći dugo tako držati.
- Odmaknite se od Maggie - Joni naloži Vilhelmu.
- Potom bacite pištolj preko ruba, pa možete dobiti
svoj kokain.
Okrenuo se bijesno je gledajući, zamahnuvši
pištoljem u njezinom smjeru. Prst mu je bio na
okidaču. Usnama je prekrio zube, razmišljajući. Tada
je spustio pogled na Maggie. Nakon nekoliko
dugačkih trenutaka, gunđajući je pristao i
odmaknuo se korak od nje.
- Maggie, - smireno je rekla - odmakni se od ruba,
može? Idi do Liz i Helene.
 Maggie je malo podigla glavu, a onda se digla na
sve četiri i odvukla se do njih dvije. Vilhelmov pas po
trbuhu se dovukao do Maggie, njuškajući je nježno.
Kad je Maggie stigla do Liz i Helene, pomogle su joj
stati na noge, držeći je uz sebe.
- Sad bacite pištolj - naredi mu Joni.
Vilhelm ju je gledao stisnutih očiju, još uvijek
držeći pištolj uperen u njezino lice. Prst na okidaču
trzao mu se.
Navrh planine vladala je tišina.
Osjećala je kako joj mišići gore od mliječne
kiseline, ruke su joj drhtale. Ispustit će kokain.
Vilhelm je, napokon, spustio pištolj, mrmljajući
nešto sebi u bradu, prije nego što ga je bacio u ponor.
Gledala je kako se crno oružje okreće u zraku prije
pada u bezdan.
- Sad mi dajte kokain! - viknuo je Vilhelm.
- Hoću, a kad to učinim, otići ćete s planine.
Nijednu od nas nećete ozlijediti. Pravit ćete se da se
nikada nismo sreli. Mi ćemo učiniti isto. - Oštro ga je
gledala. - Dobro? - Pogled mu je bio na naprtnjači, ne
na njoj. - Dobro - pristao je. Međutim, po njegovim
usnama koje su se malo iskrivile i stisnutim očima,
znala je da laže.
Onaj tren kad se Vilhelm dokopa kokaina,
okrenut će se protiv njih. Ona će se žestoko se boriti.
Možda mu može zadati nekoliko udaraca, možda joj
se posreći pa ga onesposobi. Možda ne, a ako ne,
onda će se okomiti na druge. Maggie je teško
ozlijeđena, ne može trčati. Helena je trudna i ne može
se izložiti opasnosti da dobije udarac u trbuh. Liz
izgleda iscrpljeno, jako potresena. Vilhelm korakne
prema njoj. - Dajte mi ga.
Ruke su joj se trzale pod težinom naprtnjače.
Kilogrami kokaina, tog blistavog praha koji nikada
nije bio zlato već smeće, koji je ljude otimao od njih
samih, obećavao im nešto bolje, a to je uvijek bila
obična zabluda.
Krajičkom oka vidjela je kako su se njezine
prijateljice zbile zajedno, gledajući.
Jonije primijetila nešto što joj je prije
promaknulo, Vilhelm je u džepu hlača imao nož.
Vidjela je tamnu dršku koja je virila van. Trebat će
mu samo jedan brzi pokret. Vilhelm se približio još
jedan korak.
U pjesmi, najmoćnija nota je tišina. Ta stanka
trenutak je kad se šalje poruka. Osjetila je da je ovo
takav trenutak pa je pogledala prema Liz ne bi li im
se pogledi sreli. Joni joj je u tišini slala poruku,
ispričavala se za sve ono u čemu ju je iznevjerila,
govorila joj na koje sve načine je voli.
Tada se, kad je glazba u njezinoj glavi ponovo
počela svirati, njezin pogled vratio na Vilhelma.
Vilhelm je posegnuo za naprtnjačom, a kad je to
učinio, u naletu snage, Jonije baci u ponor. U tom
trenutku, dok su Vilhelmovi prsti bili ispruženi
prema naprtnjači, Joni iskoristi priliku.
Snažno je udarila Vilhelma sa strane. Dlanovi su
joj se sudarili s mesom i rebrima. Zaletjela se u njega
svom snagom i osjetila kako gubi ravnotežu, naginje
se prema rubu.
 Dok je posrtao, okrenuo se, očajnički mašući
rukama. Ispružio ih je, rastvorio prste, a onda ih
sklopio oko Jonina ručnoga zgloba.
Osjetila je trzaj u ramenoj čašici kad joj je snažno
povukao ruku, izgubila je tlo pod nogama, težina se
premjestila na drugu stranu, tijelo je posrnulo.
Čula je vlastiti uzdah.
Znala je što stavlja na kocku. Onesposobi li
Vilhelma, spašava svoje prijateljice. One imaju
obitelji. Svoj život kojemu će se vratit. Imaju jedna
drugu. Joni neće dopustiti da se to uništi.
Kotač vremena polako se okretao.
Osjetila je kako joj se stopala odvajaju od ruba,
stisak snažnih, koščatih prstiju na ručnom zglobu,
nalet vjetra pod jaknu kad se našla preko ruba.
Ispod je bila magla i strašan ponor.
Zaklopila je oči. Bila je na pozornici, mnoštvo
dolje čeka, pogleda uprtih u nju, more ruku
podignutih da je uhvate.
Čula je kako izvikuju njezino ime po posljednji
put.
 79

LIZ

Joni! - vrisnula je Liz.

Potrčala je prema mjestu na kojem je stajala Joni,
preplavila ju je navala adrenalina.
Zaustavivši se na rubu litice, zagledala se u
bezdan ispod nje. Samo stijene i srebrni tok rijeke
previše udaljen da bi se vidjelo mreškanje.
- Ne! Ne! Ne! – naricala je odmahujući glavom
sjedne na drugu stranu.
Nije moguće da se ovo događa.
Pritisnula je ruku na usta, ustuknuvši.
Helena je stajala uz njezino rame, blijeda lica,
otvorenih usta.
Liz je zgrabi za ruku. - Gdje je ona?- preklinjala je
Liz. - Gdje je Joni?
Helena je brzo treptala očima.
- GDJE JE JONI? - ponovo je viknula Liz.
- Ona je... pala preko ruba - rekla je Helena,
glasom hrapavim od nevjerice.
- Moramo doći do nje! Pomoći joj! – vikala je Liz,
približivši se rubu, tražeći put.
- Nema puta dolje - kazala je Helena.
- Moramo nešto učiniti! Pozvati nekoga! – Bila je
očajna, glas odlučan. Snažni, ledeni pritisak stvarao
se u njoj. - Jonije tamo dolje!
 Helena pogleda Liz u oči, polako odmahujući
glavom. - To nitko ne može preživjeti.
Sjetila se svog posljednjeg razgovora s Joni, prije
nekoliko sati, dok su stajale na litici, dok je rukama
stezala Jonina ramena. Htjela ju je gurnuti, izbaciti
iz svog života.
A sad je... sad je...
- Joni je mrtva.. . - napokon izusti Liz, shvativši.
Dignuo joj se želudac, vrela tekućina. Nagnula se
naprijed, oslonila ruke na bedra i povratila na tvrdu
zemlju.
Čučnula je ondje teško dišući. Jadna, shrvana.
Suze su joj tekle niz lice.
Helena je došla do nje, položila joj ruku na leđa.
Maggie se dovukla do njih. Kosa joj je bila raščupana,
neuredna. Desno oko počelo joj je oticati. Usnica joj
je bila rasječena, krv joj se na bradi osušila. Stala je
s druge strane Liz, čvrsto zagrlivši je.
Okrvavljene i natučene, lica umrljanih suzama,
krvlju i zemljom, stisnule su se skupa.
Tri gdje ih je trebalo biti četiri.
POSLIJE
 80

HELENA

Helena je hodala prva, planinarske cipele gazile su

po čistoj stazi na vrhu litice. Sunce je svjetlucalo na
mirnome moru, tlo je bilo mekano i pokriveno
ljubičastim vršcima vrijeska. Čelo joj se sjajilo
pokriveno znojem, palčeve je zakvačila za remenje
naprtnjače, podesivši ih tako da se težina malo
rasporedi.
Došla je do proširenja na stazi i ondje je stala
čekajući ostale. Uzela sije vremena za uživanje u
pogledu. Na jugozapadnoj stazi uz obalu nije bilo
nijednoga norveškoga planinskoga vrha, ali ondje je
bilo divlje ljepote valovitih brežuljaka i uzdignutih
litica uvijek s morem uz obalu.
Otkrila je jednostavnu ljepotu hodanja. To joj je
pomoglo da ne razmišlja, da se makne od ekrana, a
u tjednima nakon gubitka Joni, činilo joj se da je to
jedina stvar koja ima smisla.
Liz je pokušala znanstveno objasniti zašto
hodanje liječi, to je imalo nekakve veze sa
smanjivanjem aktivnosti u onom dijelu mozga koji je
odgovoran za negativne misli i propitkivanje, a
poticalo je onaj dio koji je zadužen za opuštanje i
probavu. Heleni, međutim, nije trebalo shvatiti to
znanstveno tumačenje. Njoj je samo trebalo hodanje.
 Zato su to radile. Njih tri. Sastajale su se kad god
su mogle i, šetnja za šetnjom, vijugale su stazom uz
jugozapadnu obalu. Činilo im se prikladno, u znak
počasti prema Joni, da to čine zajedno, korak po
korak.
Mediji su poludjeli kad se pročula vijest o Joninoj
smrti. Sirom svijeta obožavatelji Joni Gold tugovali
su. Komemoracija je održana u njezinoj omiljenoj
koncertnoj dvorani u Londonu. Ljudi su joj odavali
počast na društvenim mrežama. Činilo se da je
njezino lice na naslovnici svakog drugog časopisa.
Njezin posljednji album sedam je tjedana bio prvi na
top- listi. Kai, njezin menadžer, koji je, prikladno,
zaboravio na svoj osvetnički stav prema Joni, javno
je izjavio da je ona bila ljubav njegovoga života. Video
koji je Helena snimila u planinarskom domu bio je
posljednji snimak Jonina nastupa uživo i danas je
imao dvadeset milijuna pregleda.
Neko vrijeme Helena nije slušala vijesti niti je
kupovala časopise, sve ju je to previše uzrujavalo.
Bila je kod kuće, nije išla na posao. Držala se dalje
od svih, doživjevši dva bolna udarca. Oplakivala je
Joninu smrt, a još joj je bio svjež odlazak njezine
majke, kao da je nova tuga pojačala staru.
Svima im je bilo teško ostaviti Jonino tijelo na
Blåfjellu. Podupirući Maggie između sebe i Liz,
nekako su se uspjele spustiti s planine, Runa im je
cijelim putem bila za petama. Pri silasku gotovo
uopće nisu razgovarale, užas je bio previše svjež, ili
je bilo previše riječi pa nisu znale za kojom bi prvo
posegnule. Sjetila se kako joj je laknulo kad se
planina pretvorila u pitomiju šumu, a onda su
napokon ugledale jezero, prostrano i mirno, plavi
dragulj među drvećem, a na njegovom kraju čekao je
planinarski dom.
Sad su Liz i Maggie došle do nje. Ovaj vikend Liz
je bila vedrija, malo punija u licu. Ona je najteže
primila Joninu smrt, njezina tuga bila je toliko čvrsto
povezana s Patrickovom i Joninom pre- varom da joj
je bilo teško odvojiti jedno od drugoga.
Helena je pitala: - Što Patrick radi ovaj vikend?
- Sadi voćke s blizancima.
- Naravno - toplo je rekla. - Još uvijek idete na
šetnje?
Liz kimne. - Lakše je razgovarati kad nismo kod
kuće. Dok se krećemo. - Već im je prije objasnila da
su te šetnje kao i večernji izlasci, samo što sad
pješače, uz bocu vina koju popiju dok vijugaju uz
obalu rijeke Stour, ili hodanje po mjesečini po
brežuljcima oko njihovoga sela.
- Kako stoje stvari? - pitala je Helena.
Liz je podigla i spustila ramena. - Ima teških dana
kada sam još uvijek jako bijesna na njega, a ima i
dobrih dana, kad smo sretni, stvarno sretni. Recimo,
znamo koliko smo bili blizu toga da izgubimo jedno
drugo pa smo sad zahvalni na svemu. U svakom
slučaju, - rekla je ispravivši ramena dajući tako do
znanja da mijenja temu - kako je tvoja nova
naprtnjača?
- Najbolja koju sam do sada imala- odgovori
Helena uz osmijeh pruživši ruku iza sebe pipajući
duž dna naprtnjače dok prstima nije uhvatila sitno,
toplo stopalo. - Još spava?
 Maggie, koja je imala crvene tajice i poput
suncokreta žute čarape navučene preko planinarskih
cipela, dignula se na prste i zavirila u nosiljku. - Da,
spava.
Freddie je sada imao sedam mjeseci, mirno
djetešce rođeno s bujnom tamnom kosom i
svjetlozelenim očima, koje je naslijedio od svoje bake.
Bilo je nečega smirujućega, mudroga u njegovom
licu, pa je ponekad Helena znala leći kraj njega
gledajući te blistave oči kao da on zna odgovor na sva
pitanja koja u životu ima.
Ponekad uopće nije imala vremena leći, trebalo je
sterilizirati bočice, namjestiti auto- sjedalicu,
napraviti kašicu i nastojati sjetiti se da i sama mora
nešto pojesti. Uz to, negdje na ivici njezinoga
majčinstva, tu je bio i njezin posao. Još uvijek se
prilagođavala ritmu i obavezama majčinstva te novoj
inačici sebe, ali uživala je u tom putovanju.
Sjetila se kako je prije puno mjeseci ušla u tu
planinarsku kolibu, s mučninom i tužna, shrvana
spoznajom da je više nikada nitko neće voljeti tako
kao što ju je voljela njezina majka.
Sad joj je bilo jasno da majčina ljubav nije umrla
njezinom smrću. Svaki dan osjećala je dokaz toga,
kad je pjevala Freddieju, otkrivajući riječi uspavanke
za koju uopće nije bila svjesna da je zna ih dok ga je
zibala na svojim rukama, smirujući ga tihim,
šuškavim glasom kao što je nekoć njoj činila njezina
majka.
Gubitak majke, a potom i Joni, prisililo je Helenu
da shvati koliko je život kratak. Dok je stajala pokraj
Liz i Maggie, s toplim teretom svojega sina na leđima,
znala je da je došlo vrijeme da počne živjeti.
 81

MAGGIE

Maggie je hodala stazom na litici, vesela jer je

primijetila da se nije zadihala. Osjećala je da je u
dobroj formi kao što nije bila već godinama.
Phoebe je preko vikenda bila kod Aidana.
Dogovorili su se da dvije noći mjesečno boravi kod
njega, iako se Maggie još uvijek užasavala njihovih
rastanaka, uživala je u tome da ima malo vremena za
sebe.
Napokon je raščistila šupu, obojala ju je u
svjetloplavu kobaltnu boju, na pod je stavila jutenu
prostirku, dodala nekoliko lončanica, a na zidove
objesila reprodukcije omiljenih umjetničkih djela i
razglednice. Kupila je jedan stari drveni stol na kojem
je držala prešano cvijeće i slikarska platna. Njezina
trgovina rukotvorinama napredovala je i kad se nije
bavila narudžbama, uspjela je odvojiti malo vremena
za slikanje. Prošli mjesec, kad je bio Aidanov vikend,
napokon je otvorila prekrasni set akrilnih boja koji
joj je poklonila Joni. Kad je digla kist do novoga
bijeloga platna, kao da je čula Jonin glas: Budi svoja.
Uvijek kreativna.
Ispred nje na stazi dvojica mladih muškaraca
hodala su u suprotnom smjeru, na naprtnjači su
imali pričvršćenu užad za penjanje. Mahnuli su u
znak pozdravu kad su se mimoilazili, a kad ih je
vidjela, Maggie se sjetila Blåfjella.
 - Početkom tjedna javio mi se Erik - rekla je svima.
S vremena na vrijeme slali su si elektroničku
poštu. Bilo je to neočekivano, lijepo prijateljstvo, koje
je oboje iznenadilo. Počelo je onda kad je Maggie s
njim stupila u vezu jer se raspitivala tko se brine o
Vilhelmovom psu. Ja se za sada brinem za Runu,
napisao joj je Erik. Vesela je što dvaput dnevno dobije
hranu za što je zadužena moja majka. Onda je
postupno počeo pisati o drugim stvarima. Erik je
često htio pisati o Karin, a Maggie je bilo drago da mu
može odgovoriti jer je osjećala nekakvu povezanost s
njom, što joj je bilo teško objasniti bilo kome
drugome. - Kako je on?- pitala je Helena.
- Kaže da je ove godine rano došao snijeg. U
planinarskom domu je mir, ali snalaze se. - On je u
Leifovoj odsutnosti vodio dom, a isto tako brinuo se
o svojoj majci. - Kaže da Leif uskoro izlazi iz zatvora.
Leif je za svoju ulogu u cijeloj stvari dobio blažu
kaznu. Shrvan zbog onoga što je učinio i kako su
Vilhelmovi postupci naštetili njihovoj zajednici, Leif
se predao policiji i dao im je dokaze koji su doveli do
jedne od najvećih zapljena kokaina u norveškoj
povijesti i razbijanja lanca trgovine drogama,
hapšenja ljudi koji su cijelo desetljeće ondje haračili.
- Misliš li da će se Leif vratiti u planinarski dom?
- pitala je Liz.
Maggie se to također pitala. - To je dom. Ne
vjerujem da ga želi izgubiti.
Helena je pitala: - Je li Erik spominjao Austina?
- Ovaj put nije. - Austina su poslali u zatvor u
Oslo. Sudac je očito prema njemu pokazao
razumijevanje zbog prisile koju je nad njim provodio
Vilhelm.
Koliko je zla bilo skriveno u toj divljoj ljepoti,
pomisli Maggie dok su hodale u tišini svaka
izgubljena u svojim mislima.
Nakon nekog vremena, Liz se okrenula prema
vodi i rekla: - Pogledajte! – Pokazivala je prema uskoj
stazi koja je vodila prema moru.
Maggie se okrenula sjetivši se prvog pogleda na
kristalno čisti zaljev u Norveškoj, koji je svjetlucao
između planina. Joni se sjurila niz prečicu veselo
kličući, skidajući odjeću, trčeći ravno u ledeni
zagrljaj mora. Uvijek je živjela punim plućima, brzo i
hrabro.
Razgaljena tim sjećanjem, Maggie reče ostalima: -
Idemo se spustiti dolje!
Išla je prva, a kad su joj planinarske cipele došle
do pijeska, pomogla je Heleni skinuti nosiljku s leđa.
Freddie je još uvijek čvrsto spavao kad su ga oprezno
polegnule u sjenu.
Maggie se sjetila kako je na norveškoj obali
oklijevala, zabrinuta zbog strija i viška kilograma oko
struka, dok su je prijateljice zvale u vodu. Međutim,
te su se brige činile tako daleko jer zašto bi te stvari
uopće bile važne? Sada je imala nove ožiljke, neki su
bili vidljivi, neki nisu, ali preživjela je. Ovdje je. Živa.
Osjetila je navalu adrenalina u tijelu i počela je
odvezivati cipele. Svukla je tajice, skinula donje
rublje i, bez zastajkivanja, potrčala prema moru.
 82

LIZ

Liz se nije pridružila prijateljicama u plivanju.

Bosonoga, gacala je po plićaku, sama, hladna slana
voda zapljuskivala joj je gležnjeve.
Zadnji put kad je plivala u moru, Joni je bila s
njom. Zamislila je arktičko plavo more, Joni pliva
prema njoj, tamna kosa zalizana joj je prema nazad,
oči joj blistaju. Primila je Liz za ruku, prsti su im se
isprepleli, i zahvaljuje joj što je organizirala ovo
planinarenje rekavši: - Došle smo zbog ovoga. - Za
Joni su ovo bili dragocjeni trenuci, njih četiri,
zajedno, u oceanu.
Liz je stavila ruku u bistru vodu, posegnuvši za
školjkom. Okrenula ju je na dlanu proučavajući
njezin neravni rub i glatku unutrašnjost. Potom ju je
odnijela na obalu, oprezno položivši školjku u
udubinu koju je načinila, pritisnuvši njezino slano i
vlažno dno u pijesak.
Nisi se htjela okupati?- pitala je Maggie, iz mokre
kose kapalo joj je po ramenima.
Helena je vratila Freddieja na leđa pa im se i ona
pridružila.
Ne ovaj put - odgovorila je Liz, tiho.
Maggie je spustila pogled uočivši uradak koji je
Liz složila od školjaka i kamenčića. Brbavice, srčanke
i priljepci bih su složeni tako da se naprave slova koja
su se protezala duž jednoga metra obale.
JONI GOLD
Maggie se nasmiješila suznih očiju. - Prekrasno
je.
- Sanjala sam je prošlu noć - tiho je kazala
Helena. - To mi se često događa. Planinu. Onu noć u
kolibi. Prijelaz preko prijevoja. Oluju. Sve. - Protrljala
je ruke kao da joj je hladno.
Liz ju je također sanjala. Ponekad bi se probudila
oblivena hladnim znojem zbog noćne more koja se
ponavljala. U njoj ona je stajala na rubu litice,
slomljena srca od jada i rukama držala Joni za
ramena. Samo što u noćnoj mori Liz nije odstupila,
gurnula ju je. Dok je Joni padala, očiju razrogačenih
od užasa, vikala je: - Htjela si da umrem! - Tada bi se
Liz probudila, teško dišući, smušena, potražila bi
Patricka, svjetlo.
Neki bi put snovi bili lijepi. Njih je nastojala
zapamtiti. Joni pjeva razdraganom mnoštvu u
planinarskom domu. Dijele čokoladu uz logorsku
vatru. Bujna zelena trava oko njezinih gležnjeva dok
hoda ispod plavoga neba.
Suze joj teku niz obraze.
- Liz? - upita Maggie položivši dlan na njezinu
ruku.
- Još uvijek mi to ne ide u glavu. Kako smo mi
ovdje, a ona nije?
- Znam... - blago je rekla Maggie.
 - Planinarenje, bila je to moja zamisao. Da ja to
nisam predložila, Joni bi još uvijek bila živa. Osjećam
takvu krivicu. - Zatresla je glavom. Progutala. - No...
osjećam i ljutnju! Jebiga, bijesna sam na nju! Učinila
mi je ono najgore, spavala je s Patrickom! - Liz je
šutnula posložene školjke, razbacavši ih po cijeloj
obali, ostavljajući tamni trag u pijesku.
- S druge strane, učinila je najnesebičniju stvar
na svijet. - Pogledala je svoje prijateljice. - Joni je
umrla za nas i ne znam kako bih se trebala osjećati.
Nakon kratkog vremena Maggie tiho reče: - Kad
se radi o osjećajima nema toga kako bi trebalo.
Osjećaš se tako kako se osjećaš.
- Nedostaje mi. To osjećam - rekla je, sad je
neobuzdano lila suze. - Sve njezino mi nedostaje.
Nedostaje mi njezin smijeh. Nedostaje mi i njezina
svojeglavost. Nedostaje mi ona ja kakva sam bila dok
sam bila s njom. Nedostaje mi promjena ozračja u
prostoriji kad bi ona ušla. Nedostaje mi zajedničko
pušenje. Nedostaje mi njezino glumatanje, vedrina i
žudnja za životom. Tako mi nedostaje! – Dlanovima je
pokrila lice dok joj je tijelo podrhtavalo od jecanja. -
Da nije bilo mene, još bi bila tu.
- Imate pravo u jednoj stvari - rekla je Helena. -
Joni je umrla za nas. Zato nećemo ovdje stajati i tući
se po glavi, ni gubiti vrijeme na predbacivanje. Mogla
bih se ispljuskati zbog svih onih groznih stvari koje
sam na tom planinarenju rekla Joni, pozivajući je na
odgovornost jer nije došla na pogreb moje majke.
Zbog objave onog videa. Što sam je prozivala zbog
kokaina... koja korist od toga? Borila sam se s tim
demonima, a ispada da ima dovoljno vremena za to
kad si pola noći budan radi hranjenja, i znate što sam
shvatila? Joni to ne bi htjela. Htjela bi da počnemo
živjeti. Kao što je ona činila. Za danas. Brzo, žestoko,
veselo, punim plućima.
Liz je obrisala lice, kimajući kroz suze. Helena je
imala pravo. Freddie, sputan u nosiljci, počeo je
cmizdriti.
- Pokušavamo odvojiti malo vremena za sebe -
rekla je Helena pruživši ruku iza leđa, nježno mu
stisnuvši prstiće.
- Čini se da je vrijeme da pođemo - rekla je Maggie.
- Krenite. Ja ću vas stići - kazala je Liz koja je još
uvijek bila bosa.
Obula je čarape, onda je gurnula noge pune
pijeska u planinarske cipele očešavši se palčevima o
izlizanu kožu.
Zastala je na trenutak, primijetivši da su se pete
izlizale i da je jedna rupica za vezicu jako raširena.
Cipele su joj bile iznošene, izblijedjele, na njima je
bilo i zemlje, i pijeska, i prljavštine s planine. Hodala
je u njima po kiši, magli i suncu. Hodala je kad je bila
tužna i kad je bila sretna. Hodala je da nekamo stigne
i da odnekuda ode. Ali uvijek će hodati.
Ako ništa drugo, Liz je u planinama naučila da taj
put nije važan zato da se dođe na vrh. Čovjek se
penje, i nastavlja penjati se zato da bi svladavao
teškoće i usput uživao u ljepotama. Zbog onoga što
osjeća dok se penje.
Prije odlaska s plaže Liz je ponovo složila školjke
tako da je Jonino ime ostalo pokraj mora. Još jednom
ga je pogledala, a onda se okrenula i trčeći krenula
za prijateljicama.
Maggie je hodala uz Helenu, njih dvije pjevušile
su jednostavnu pjesmicu kako bi umirile Freddieja.
Staza je bila dovoljno široka da im se Liz pridruži.
Uspavanka koju su pjevušile bila je poznata i
opuštajuća.
Freddiejevo mumljanje utihnulo je, prsti su mu se
opustili.
Tada je Liz shvatila, pjesma joj je bila poznata ne
zato što je bila uspavanka, već zato što je bila jedna
od Joninih pjesama.
Kutovi njezinih usana podigoše se i ona također
počne pjevušiti, treperenje nota izazvalo je ugodu u
njezinom tijelu. Osjećala je glazbu u sebi, opuštanje
mišića, popuštanje napetosti u ramenima.
Bacila je pogled naprijed gdje je njihova staza
vodila preko vrha litice obasjane zlaćanim suncem na
zalasku i ona negdje u tom svjetlu osjeti Joninu
prisutnost, kako promatra njih tri, s njezinom
glazbom na usnama, kako se kreću korak za
korakom i nastavljaju hodati.
 BILJEŠKA AUTORICE

Odlučila sam u Usponu opisati izmišljeni događaj

na stazi Svelle na planini Blåfjell jer sam Liz, Joni,
Maggie i Heleni htjela dati cjelovito umjetničko
dopuštenje da svežu svoje planinarske cipele i ovu
pustolovinu učine svojom.
 ZAHVALE

Hvala mojoj agentici Judith Murray, mojoj

urednici Charlotte Brabbin i mojoj izdavačici Kim
Young, trima sjajnim, snažnim ženama koje su me
podržavale i bodrile na svakom koraku ovoga
spisateljskoga putovanja. Hvala im što su me
ohrabrile da nastavim svoju karijeru na način koji je
meni bio važan, nastojeći pronaći ravnotežu između
pisanja, istraživanja i obiteljskog života.
Hvala široj skupini ljudi u Ujedinjenom
Kraljevstvu među kojima su Kate Rizzo iz Greene &
Heatona, koja izvrsno rješava moja prava u
inozemstvu te Jane Villiers iz Sayle Screena, koja je
ostvarila moje televizijske i filmske snove.
Hvala cijeloj izdavačkoj ekipi HarperCollinsa u
Ujedinjenom Kraljevstvu, osobito Susanni Peden iz
oglašavanja, Hannah O‘Brien, Sarah Shea i Maddy
Marshall iz marketinga, Sarah Munro i Izzy Coburn
iz britanske prodaje, Alice Gomer iz međunarodne
prodaje i Claire Ward za dizajniranje naslovnice.
Hvala mojoj američkoj ekipi, osobito Grainne Fox
iz Fletcher&Coa i urednici Danielle Dietrich iz
Putnam Booksa na njezinim dovitljivim uredničkim
opaskama pri čemu nisam imala osjećaj da je između
nas cijeli ocean.
Hvala Mirni Hali kojaje sa mnom, rame uz rame,
prošla svaku inačicu knjige. Naše redovne glasovne
poruke i povlačenje na plažu kako bih ondje pisala,
za mene su bile pravo blago.
 Hvala mojim prvim čitateljima među kojima su
Faye Buchanan, Laura Crossley i Bečki Hunter.
Hvala Alanu Jamesu iz UKClimbing.com za sve
moguće stručne savjete vezane uz planine i penjanje.
Zahvalna sam vam na pomoći u snalaženju na
području tehnike. Sve pogreške su moje.
Hvala Jorid Matthiessen iz Strawberry
Publishinga na pomoći u korištenju
norveškogajezika. Taj doprinos bio je divan.
Hvala knjižarima, bookstagrammerima11,
knjižničarima, blogeri- ma i priređivačima festivala
koji gorljivo preporučuju i nude naše knjige. To se
jako cijeni.
Hvala mojim prijateljima, uz obalu i šire, koji
dulje od mene ostaju na predstavljanjima mojih
knjiga i bodre me kad mi je teško. Hura za Alice
Flynn, izvornoj družici s planinarenja!
Hvala mojoj obitelji, Jane Clarke, Tonyju Clarkeu,
Mattu Clarkeu, Audrey Smith, Theresi Allan i Philipu
Allanu - svi su me na razne načine podupirali u
pisanju.
Hvala mojem suprugu Jamesu, koji mi se
pridružio na istraživačkom pohodu u Norvešku, gdje
smo planinarili i planinarili, otkrivajući prazne
planinske kolibe, valovima oplakivane obale, brze
vodopade i prve snjegove. Živjeli smo na rezancima
pripremljenima na kuhalu i nikada mi nijedna hrana
nije bila bolja. Hvala mu što mi je bio opušteni
pratitelj na planinarenju i što je uvijek nosio više od
onoga što je bio njegov dio opreme.
 Hvala mojoj djeci Tommyju i Darcy, što su u
planinarenje po divljini unijeli nešto divlje. Bravo za
hodanje dvadesetak kilometara
dnevnojugozapadnom stazom uz obalu, noseći
vlastite naprtnjače i ne žaleći se kad je noćna
temperatura pala ispod pet stupnjeva, a imali ste
ljetne vreće za spavanje s pokvarenim patentom! Vi
ste moji junaci.
11 books tagrammer i, zajednica ljubitelja knjiga
na Instagramu
Uspješnu spisateljicu The Sunday Timesa Lucy
Clark na pisanje Uspona nadahnuloje pješačenje
divljim, surovim ljepotama Norveške, sa šatorom na
leđima. Autorica je još devet napetih romana čija se
radnja zbiva na određenim geografskim područjima
među kojima je Waterstonesov roman mjeseca The
Castaways te roman One of the Girls prema odabiru
Richardovog i Judynog književnog kluba.
Sirom svijeta romani Lucy Clark prodani su u više
od milijun primjeraka. The Blue/No Escape poslužio
je kao predložak za snimanje poznate TV serije kuće
Paramount, a trenutačno se pišu scenariji prema još
dvama njezinim romanima. Kad Lucy nije na svojim
istraživačkim putovanjima (što joj je najdraži dio
posla!), možete je naći kako piše u kući na plaži na
južnoj obali Engleske. Živi sa suprugom i njihovo
dvoje djece.
Stupite u vezu s Lucy: www.lucy- clarke.com
@lucyclarke_author /lucyclarkeauthor