Krist to može učiniti jer je „živ u sebi kao Sin Očev koji ima proslavljenu i preobraženu

ljudsku narav“1 po kojoj se nerazdruživo i zauvijek kao Sin Očev ujedinio s nama po
čovještvu te je istobitan nama po svojoj ljudskoj naravi. Po uskrsnuću i uzašašću k Ocu ta je
narav Isusova ušla u stanje Božje slave i u tome stanju je spasenjski prisutan među nama u
Crkvi i svijetu. On sada živi kao uskrsli za nas i djeluje za naše spasenje jer nas kao Bog i
proslavljeni čovjek ljubi. „Bit kršćanstva je da je On sada živ i da je sada čovjek“. 2
Misliti da se Isusov tijelo u uskrsnuću rasplinulo ili da će se rasplinuti na Sudnji dan znači ne
poznavati ovaj Božji naum ljubavi sa čovjekom koji se očituje u Kristvom utjelovljenju,
uskrsnuću i ulasku ili uzašašću s desne Ocu sa svojom preobraženom i pobožanstvenjenom
ljudskom naravi. Odbacivanje istine vjere da je Isus po utjelovljenju „neodvojivo“, „zauvijek“
i „do vijeka“3 uzeo ljudsku narav, koja je u uskrsnuća doživjela preobrazbu i pobožanstvenje,
ima za posljedicu i nijekanje cjelovitosti uskrsnuća čovjeka, vrijednost čovjeka, poziv
čovjeka u Božje naumu koji se sažimaju u mogućnosti da čovjekovog sa svojom cjelovitom
naravi postigne pobožanstvenje i da živi na božanski način
U uskrsnuću i uzašašću Isusovome dogodio se rascvat zajedništva s Bogom u najvećem
mogućem smislu, rascvat svih ljudskih moći po tome što Bog prima čovjeka u svoje
zajedništvo i pruža mu sama sebe, saopćuje mu se i omogućuje da sve što čovjek jest i što
čovjek ima postigne pobožanstvenje.4 To je Krist, što se tiče njegova čovještva, postigao po
uskrsnuću. Krist uskrsnuo on je sada čovjek, što znači da je ona ljudska priroda, tijelo i duša
koju je Krist nosio, u kojoj je živio za vrijeme svoga zemaljskog života, prije raspeće i
polaganja u grob, zadobila je život jedne druge vrste i viši život, ali tako da je ostala ista
ljudska priroda.5 Ostala je ljudska priroda, ostali su dijelovi tijela, ljudska duša i ljudski
razum.6 „Samo božanska snaga, dodir s božanskim je tako tu ljudsku prirodu prožeo da je ona
proslavljena“.7
Ako istražimo i rezimiramo cjelinu novozavjetnih tekstova, dolazimo do spoznaje, kako i
Šagi-Bunić svjedoči, da su za vjeru prve kršćanske zajednice središnja tri događaja: Isusova
smrt na križu za nas, Njegovo uskrsnuće i uzašašće k Ocu za nas te slanje Duha da se trajno
nastani ili ostane u vjernicima i osposobljava ih za božansku ljubav.8 Po svojoj muci, smrti,
uskrsnuću i uzašašću Krist je omogućio dar Duha Svetoga, a po daru Duha ljubav koja našu
ljudsku egzistenciju (bivanje) oblikuje i usmjerava kao proegzistenciju-bit za drugoga, to jest
ljubiti drugoga. Ljubav je osnovica svega Bitka i sve povijesti kako ju je Otac htio i zamislio. 9
Ljubav je „zakon i osmišljenje života u vremenu“.10 Poruka Isusa koji se predaje u smrt i koji
1
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Vrijeme suodgovornosti I, Zagreb, 1981., 240.
2
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Propovijed održana u zagrebačkoj katedrali, 22. X. 1967., u: OATJŠB,
Zagreb, 1967., 2-3.
3
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Kršćanstvo ne može biti umorno, Zagreb, 2002., 43. O sjedinjenu Boga i
čovjeka u Isusu Kristu u teološkoj misli Šagi-Bunića usp. Andea FILIĆ, Šagi-Bunićeve intuicije o sjedinjenju
Boga i (svakog) čovjeka kroz prizmu usporedbe Kalcedonskog koncila i Drugog vatikanskog koncila, u:
Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 4, 873-813.
4
Usp. Isto, 256.
5
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Katedrala, Uskrs, 06. travnja 1969. g., u: OATJŠB, Zagreb, 1969., 3.
6
Usp. Isto, 3.
7
Isto, 4.
8
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Duh Sveti u Isusu Kristu, u: Živjeti Kristovim Duhom Svetim, Zagreb,
1998., 17.
9
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Isusov silazak u carstvo mrtvih, u: Prema civilizaciji ljubavi, Tomislav
Zdenko Tenšek –Andrea Filić (ur.), Zagreb, 1998., 410.
10
Usp. Isto, 410.
nije mogao ostati mrtav je poruka da treba sačuvati ljubav prema svima, pa i prema osobnim
neprijateljima jer ljubav je jedino ono božansko u povijesti, u vremenskim događanjima i
samo ona giba povijest naprijed i osmišljava naš život.11 Baš je to ono „bitno za spašenost
čovjeka i čovječanstva: da nam je dan Duh Sveti i da on u nama ostaje kako bismo mogli
činiti djela božanske ljubavi (…)“.12
, da nam je Kristovim uskrsnućem i uzašašćem omogućen novi život u Kristu i da smo kao
ljudi na taj život pozvani. Ako pitanje povijesnosti uskrsnuća daje objektivan i razuman temelj
vjeri u Isusa Krista, vjera u transcendentnu dimenziju uskrsnuća daje osmišljenje svemu
čovjekovom životu, temelj čovjekovom dostojanstvu i praksi ili ortopraksi na kojoj je Šagi-
Bunić jako inzistirao.
Premda ne možemo sveobuhvatno iznijeti njegovu teološku misao o Duhu Svetome13,
potrebno je uputiti na neke njezine bitne naglaske. U jednoj od njih Šagi-Bunić kaže: „Ako
razmatramo cjelinu novozavjetnih tekstova, bez ikakva krzmanja možemo reći da su za vjeru
prve kršćanske zajednice stožerna tri događaja: Isusova smrt na križu, njegovo uskrsnuće i
uzašašće o desnicu Očevu, te slanje Duha Svetoga da se nastani i trajno ostane u
vjernicima“.14 Ovim riječima on ističe potrebu da se u govoru o središnjem otajstvu kršćanske
vjere za spasenje čovjeka, a to je Kristovo pashalno otajstvo u koje ulazi ne samo smrt,
uskrsnuće i uzašašće Kristovao za nas, ne zanemari bitni dio toga otajstva, a to je darivanje
Duha Svetog od Oca po Sinu. „Trebalo je da Krist umre i da Duh Sveti, namjesto duha
đavolskog, zavlada u novom rodu ljudi, upravo da tako nastane novi rod čovječanstva, novi
ljudi koji su sinovi Božji, za kojima vapi svijet“
Krist je poslan od Oca da bude Emanual - S nama Bog-Bog za nas. Njegov život, riječi i
djela, osobito muka, smrt i uskrsnuće, uzašašće i dar Duha jesu „zapravo duboko i neizrecivo
otkriće da je Bog ljubav, da je Svebitak zapravo Otac, Sin i Duh Sveti“.15 Štoviše, u Isusu
Kristu su Bog ljubavi i čovjek unišli u vječno i nerazdruživo jedinstvo, u vječno drugovanje.16
Ova istina kao plod Isusovog uskrsnuća presudno je važna za život čovjeka kao pojedinca i
život čovječanstva, te svjedočanstvo njoj jest hitan zadatak naše generacije kršćana. 17
: Krist nas ujedinjuje u međusobnoj ljubavi. Po predanju u smrt iz ljubavi prema ljudima,
uskrsnućem, uzašašćem o desna Ocu i izlijevanjem Duha Svetoga u naša srca Isus nas
osposobljava i omogućava nam zajedništvo uzajamne ljubavi.

I drugi teolozi, na drugačiji način, također govore o naravi spasenjske moći koju je Krist dobio snagom
uskrsnuća i uzašašća, to jest uzlaska u nebo (Dj 1, 9; 1, 11; božansku slavu i život Presvetoga Trojstva, sjedajući
s desne Bogu Ocu ( Mt 26, 64; Mk 14, 26,16, 9; Lk 22, 69; Ef 1, 20; Kol 3, 1; Dj 2, 33, 5, 31; 7, 55; 1 Pt 3, 22;
Heb 1, 3; 8, 1; 10, 12; Otk 5, 7): kraljevska moć (Ef 1, 20-22; Fil 2, 9-11; 1 Pt 3, 22), moć zagovaranja (Rim 8,

11
Usp. Isto, 410.
12
Usp. Tomislav Janko ŠAGI- BUNIĆ, Duh Sveti u Isusu Kristu, u: Živjeti Kristovim Duhom Svetim, Zagreb,
1998., 24-25.
13
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Živjeti Kristovim Duhom Svetim, Zagreb, 1998.
14
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Duh Sveti u Isusu Kristu, u: Prema civilizaciji ljubavi, Tomislav Zdenko
Tenešek – Andrea Filić (ur.) Zagreb, 1998., 431.
15
Usp. Tomislav Jano ŠAGI-BUNUĆ, „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas“, u: Prema civilizaciji
ljubavi, Tomislav Zdenko Tenešek – Andrea Filić (ur.), Zagreb, 1998., 393.
16
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Vrijeme suodgovornosti I, Zagreb, 1981., 262-266.
17
Tomislav Jano ŠAGI-BUNUĆ, „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas“, u: Prema civilizaciji ljubavi,
Tomislav Zdenko Tenešek – Andrea Filić (ur.), Zagreb, 1998., 393.
34), moć obraćenja (Dj 2, 33-38), svećenička moć (Heb 5, 9; 7, 25), žrtvena moć posvećivanja, moć Glave,
uglavljivanja, darivanje darova i organiziranja Tijela-Crkve (Ef 1, 22-23; 2, 16; 4, 8-11; Kol 1, 18), moć vladanja
i životvornog božanskog utjecaja (Kol 1, 19; 2, 9). O tome usp. Jean GALOT, Isus Osloboditelj. Soteriologija,
Đakovo, 1997., 417-430.
 „Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima" (Rim 14,9). Uzašašće Kristovo na
Nebo znači sudjelovanje njegova čovještva u moći i vlasti samoga Boga. Isus Krist jest Gospodin:
posjeduje svu moć na nebesima i na zemlji. On je "iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i
gospodstva", jer Otac "mu sve podloži pod noge" (Ef 1,20-22). Krist je Gospodar svemira i povijesti. U
njemu povijest čovjeka kao i sve stvoreno nalazi svoju "rekapitulaciju", svoje nadnaravno dovršenje“,
u: KKC,br. 186.
 Ako istražimo i rezimiramo cjelinu novozavjetnih tekstova, dolazimo do spoznaje,
kako i Šagi-Bunić svjedoči, da su za vjeru prve kršćanske zajednice središnja tri
događaja: Isusova smrt na križu za nas, Njegovo uskrsnuće i uzašašće k Ocu za nas te
slanje Duha da se trajno nastani ili ostane u vjernicima i osposobljava ih za božansku
ljubav.18

---- KRI
Spomenuti događaji interpersonalnosti – Kristovog pashalnog misterija
povezanog s utjelovljenjedm, uzašašće Ocu i slanje Duha Svetoga – Kristova
događaja koji su ostavili duboki egzistencijalni trag u svijest prve zajednice
imaju zajedničku nit koju je potrebno pratiti kako bi se, kako kaže naš teolog,
otkrila njihova posljedica za nas i naše živote jer u njihovom cjelovitom čitanju
otkriva se istina o osobi, njenom potpunom ostvarenju i suživotu s D/drugim.
Naime, ako je utjelovljenje dinamičan proces koji se progresivno ostvaruje u
Isusovom životu, zaključuje naš teolog, tada njegova smrt jest završni dio
njegovog počovječenja, nužno ulaženje u puninu ljudskoga iskustva 19. No,
nastavlja Šagi-Bunić, kako njegova smrt na križu nije samo dovršenje ljudskoga,
već predstavlja nužan preduvjet nove stvarnosti egzistiranja – bezuvjetno
predanje, dovršenje ljudskog u božanskom. Stoga, poput prve zajednice
18
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Duh Sveti u Isusu Kristu, u: Živjeti Kristovim Duhom Svetim, Zagreb,
1998., 17.
19
Cfr. Očekujemo Sina njegova s neba kojiega je uskrisio od mrtvih, u:Vrijeme suodgovornosti 1, 257.
stvarnost Isusove smrti na križu, nužno je potrebno promatrati iz uskrsne
perspektive koja postaje polazište razumijevanja unutarnje povezanosti s
otajstvom utjelovljenja, javnog djelovanja te interpersonalnosti s Ocem u koju
postupno uvlači svoje učenike.
Naime, jedinstven govor i odnos s Bogom tijekom suživota s učenicima
kojem su oni svjedočili, ima za cilj, kako zaključuje naš teolog, objavljivanje,
trajnu teofaniju Božjega bića. Ovaj odnos posuđen je iz međuljudske
interpersonalnosti kako bi označio ne samo informacijski, već performacijski
govor, to jest Sin je ovaj odnos kojeg je navješćivao čitav život, morao iskazati
na ljudski način. «To nije bilo samo objašnjenje o tome kako u Bogu postoje ti
odnosi, slični ljudskim odnosima, nego je to bilo na ljudski način i u ljudskom
položaju ozbiljenje odnosa koji Sin ima prema Ocu»20.

Nadalje, njegova ljudski življena interpersonalnost s Ocem ima za cilj

uvlačenje učenika u taj odnos. «Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge;
kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste
moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge» (Iv13, 34-35). Za našeg se
teologa u ovim riječima krije Kristova novost, magna charta njegovog
djelovanja koje nije izolirano od Očevoga, dapače, ima za cilj osposobljavanje
učenika da po njemu zadobiju identitet sinovstva21. Isusova ljubav prema
učenicima proizlazi iz Očeve ljubavi prema njemu. Ona nije samo etička norma,
već odraz dublje stvarnosti, sredstvo ulaska u novo djelovanje koje vlada između
Oca i Sina, djelovanje koje znači savršeno predanje, ljubav koja u potpunosti
transcendira sebe kako bi se predala drugome. Nova zapovijed ljubavi tako
prikazuje objavu novoga saveza, nove razine odnosa koju Bog želi uspostaviti s
čovjekom kako bi stvorenje bilo osposobljeno djelovati poput Stvoritelja. No,
kako je moguće nasljedovanje ovog novog iskustva ljubavi koja je na ljudski
način izražena, no po svojoj naravi jest božanska? Nužno je Isusovo polaganje
života kojim se omogućuje nasljedovanje, ne imitiranje načina života, već
omogućavanje da egzistencija bude življena kao proegzistencija po uzoru na
Njega i Oca22. Na tom tragu, naš teolog povezuje slavlje Isusove pashalne večere
s učenicima sa smrću na križu kojom gesta predanja, proegzistencije postaje
stvarnost te nerazdjeljivi izvor slavlja euharistije i danas.
Iz ove perspektive Tomislav Janko Šagi-Bunić, promatra teologiju križa –
Kristova smrt na križu jest omogućenje nasljedovanja ovoga odnosa, sredstvo
kojim Baštinik dijeli baštinu, iskustvo i življenje bogosinovstva 23. Naime, on
kritizira kako se stvarnost Isusove smrti na križu, na neki način, odvojila od
cjelovitog promatranja njegove osobe i poslanja. Naime, on smatra kako smo
20
Vrijeme suodogovornosti 1, 259
21
Jedini put čovječanstva jest Isus Krist, 263-4.
22
Usp. Raymond E. BROWN, The Gospel According to John, XIII-XXI, 681., Usp. Rudolf
SCHNACKENBURG, The Gospel According to St. John, III, 103.
23
Cfr, Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Drugovanje s Bogom, u: Prema civilizaciji ljubavi, Tomislav Zdenko
Tenšek – Andrea Filić (ur.), Zagreb, 1998., 127.
naslijedili «pasivnu teologiju križa» koja nije na taj način promatrana unutar
prve zajednice. Naime, izvorni pogled prvih zajednica na stvarnost Učiteljeve
muke i smrti na križu, nije za cilj imala pasivnost «golog dolorizma»,
podnošenja nepravdi i činjenje dobra neprijateljima, trpljenje i progonstva tako
postaju put nasljedovanja Krista koji je trpio odbačenost, nerazumijevanje jer
kršćanstvo ne može biti reducirano samo na trajnu i nepokolebljivu habitualnu
usmjerenost na činjenje dobra svim ljudima jer moralna općeljudska
usmjerenost prema dobru vidljiva je iz naravnog imperativa koji proizlazi iz
ljudske prirode24.
Na tom tragu, nastavlja naš teolog, kako je važno razumijeti značenje
slavlja Pashe unutar židovskog konteksta. Naime, židovski je narod u slavlju
Pashe obredno, u spomenčinu uzbiljavao, uvijek iznova ponovno proživljavao
stvarnost izlaska iz egipatskog ropstva (zikkaron). Konkretnije, dvanaesto
poglavlje Knjige Izlaska govori o drugoj vrsti prolaza (hebr. pesah – prolaz),
odnosno o prolazu anđela zatornika koji je prošao i pobio egipatske
prvorođence, a poštedio domove Izraelaca, poškropljene krvlju janjeta. Izraz
proći, proći pokraj znači da su izraelski prvorođenci bili sačuvani. Taj se
događaj slavi kao Pasha, dakle, prijelaz iz smrti u život, iz egipatskog ropstva u
Obećanu zemlju kako bi Bog sklopio savez sa svojim narodom25.
Slaveći blagdan Pashe svoga naroda, Isus nastavlja njegovo iskustvo,
postaje dionik toga iskustva (njegovo utjelovljenje kao dinamična stvarnost),
pritom mu dajući novo značenje i ostvarujući ga. Dakle, Isusovo slavlje Pashe
najava je onoga što će biti ostvareno u narednim danima – prijelaz iz smrti u
život, izlazak iz ropstva u slobodu kako bi bio sklopljen savez s Bogom.
Tijekom Pashalne večere, čaša svakog sudionika se puni i pije četiri puta. Svaka
od ovih čaša, s vlastitim redoslijedom, blagoslovom i imenom, simbolizira dio
Božjeg četverostrukog obećanja otkupljenja koje se nalazi u Izlasku 6:6, 7:

«Zato reci sinovima Izraelovim: Ja sam Gospod, i izvest ću vas ispod

tereta Egipćana, i izbavit ću vas iz njihova ropstva, i iskupit ću vas ispruženom
mišicom, i s velikim sudovima: I uzet ću vas k sebi za narod, i bit ću vam Bog; i
znat ćete da sam ja Gospodin, Bog vaš, koji vas izvodim ispod tereta
egipatskih».

Nakon paljenja svijeća i odgovarajućeg blagoslova, čita se zapovijed

svetkovanja Pashe iz Izlaska 12 – zatim dolazi prva čaša, čaša posvećenja koja
izdvaja tu noć od ostatka godine, kadoš čini je svetom, odijeljenom. Druga čaša
dolazi mnogo kasnije u Sederu. Poznata je kao čaša hvale, ili Hallel. Može se
naći odmah nakon čitanja psalama 113 i 114 u onome što je poznato kao Hallel.
Sudionici se potiču da slave Gospodina za ono što je učinio kroz Pashu. Ova
čaša odgovara izrazu «izbavit ću te iz njihova ropstva». Nakon jela i lomljenja
24
Početak novog kozmičkog reda, Kršaćnstvp ne može biti umorno, 52-53.
25
Cfr. Što znače riječi «Vazmeno otajstvo», u: Izazov starih, 185-7.
kruha (koje se naziva Afikomen) toči se treća čaša, čaša otkupljenja. Prema
evanđeoskim izvještajima, u ovom dijelu pashalne večere, blagoslov, razlamanje
pashalnog kruha u kojem se Isus ostavlja koje postaje njegovo Tijelo koje se
predaje te blagoslov obredne čaše koja postaje njegova Krv, krv novog saveza.
Ova se čaša u svom podrijetlu temeljila na izrazu iz Izlaska 6, «Iskupit ću te» -
Jahve je rekao Mojsiju da kaže djeci Izraelovoj: “‫( ”ְוָגַאְלִּת י ֶא ְת ֶכם‬i ja ću vas
otkupiti). Hebrejski glagol ga'al «otkupiti» doslovno znači: «vratiti pod svoje» 26.
Otkupljenje jest sredstvo vraćanja pod svoje, u zajedništvo sa Stvoriteljem, u
communio27. Communio jest svrha prolijevanja Isusove krvi i ostavljanja sebe u
kruhu učenicima. No, Isus za vrijeme pashalne večere ne ispija posljednju čašu,
čašu prihvaćanja. Ne ispija tijekom večere, no ispija na križu tako povezujući
slavlje Pashe s učenicima sa svojom smrću na križu. Naime, Isus malo prije
smrti na križu, traži piti. Vojnici mu daju za piće ocat na izopovoj trsci, no grčki
izvornik koristi riječ: «exous», kiselo vino. Isus ispija čašu prihvaćanja na križu,
križ postaje «čaša prihvaćanja», tako povezujući sklapanje novog saveza s
križem i slavljem vlastite Pashe s učenicima28.
Tomislav Janko Šagi-Bunić u smrti na križu promatra vrhunac Isusovog
spuštanja, prihvaćanja ljudskog, postati u svemu čovjek znači iskusiti smrt.
Time utjelovljenje kao dinamičan proces silaženje dolazi do vrhunca, iz
vječnosti u ponor ljudske smrti i kontingentnosti 29. No, Božje prihvaćanje
ljudskog nema za cilj samo silaženje, već spuštanje postaje nužan preduvjet
kako bi se ljudsko uzvisilo, kako bi Bog mogao prihvatiti ljudsko i u punini ga
ostvariti30. Novost saveza, nove razine uzajamnog prihvaćanja između Boga i
čovjeka, ostvarenje trajnog communia između njih u osobi Isusa Krista proizlazi
iz njegove proegzistencije za Oca i ljude, prolijevanja krvi, smrti koja mora biti
oživljena kako bi Otac potvrdio Sinovljev identitet i savez s ljudima u njegovoj
osobi, novu razinu interpersonalnosti.

«Proces Božjeg utjelovljenja završava uskrsnućem – ne smrću, ali je

neostvariv bez smrti – kao dobrovoljnog i apsolutno povjerenog predanja
ljudskog u volju božanskog, da onda Bog može to ljudsko definitivno povući u
savršeno jedinstvo sa sobom i dati mu svoju slavu»31.
--- uskrs
Isus je tijekom svog zemaljskog života isticao jedinstven odnos s Bogom,
to jest nazivajući ga Abba poslužio se stvarnošću ljudskih odnosa kako bi
prikazao dubinu intimnosti s Ocem koju ima oduvijek. Njegova smrt na križu
26
William Lee Holladay and Ludwig Kohler, A Concise Hebrew and Aramaic Lexicon of the Old
Testament (Leiden: Brill, 2000), 52.
27
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Katedrala, 29. X. 1967., u: OATJŠB, Zagreb, 1967., 1. Neobjavljena
propovijed.
28
Usp. Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Da oni u nama budu jedno, u: Kršćanstvo ne može biti umorno,
Zagreb, 2002., 98.
29
Važne značajke objave, 450.
30
Charles H. DODD, The Interpretation of the Fourth Gospel, 433 – 434
31
Rascvat života kroz vrata smrti, 258., u vrijeme suodgovornosti 1
vrhunac je onoga što je Isus iz Nazareta živo, potpuno predanje za Oca i ljude,
zapravo On je na ljudski način uzbiljio u potpunosti ostvario odnos s Ocem koji
živi čitavu vječnost te na ljudski način pokazao ljubav koju Bog ima prema
čovjeku. Smrt na križu čin je totalnog povjerenja Ocu, predanja samoga sebe
kojim se na ljudski način pokazuje što znači živjeti sinovski odnos s njime –
Otac i Sin međusobno se potpunosti predaju jedan drugome. Smrt tako postaje,
ulaženje u puninu ljudskoga te potpuno predanje, komuniciranje sebe, izlazak iz
sebe kako bi se sebe ostvarilo u odnosu prema Drugome, kako bi se s drugim
ostvarila punina egzistencije. Uskrsnuće od mrtvih, tako jest Očeva potvrda da
sve što je Sin činio jest u njegovo ime i povezano s njim; potvrđuje Sinovljev
identitet i poslanje32.
No, zaključuje hrvatski teolog, uskrsnuće nije samo potvrđivanje da je
Isus njegova vječna Riječ, već Otac prihvaćanjem Sina u uskrsnuću prima
čovjeka u svoje zajedništvo te na taj način ispunja ljudsko svojom božanskom
puninom. Tako omogućuje rascvat, puninu čovještva i svega ljudskoga, svih
njegovih odnosa, struktura, svega što čini i jest jer Otac prima čovjeka u svoje
zajedništvo te mu se predaje, predaje se Sinu kao što čini oduvijek, no u njihovo
interpersonalno darivanje jest trajno, neraskidivo, zauvijek uvučena i ljudska
narav33. Dakle, događaj Uskrsnuća jest nije samo pobjeda nad smrću pod
biološkim vidom, povratak u zemaljski oblik egzistencije.
Naime, Šagi-Bunić promatra Kristovo uskrsnuće kao pobjedu nad smrću
kao simbolom, stvarnošću nemogućnosti predanja sebe drugome bez interesa, iz
slobode u ljubavi. Isusova pobjeda nad smrću zapravo je pobjeda nada
stvarnošću anti-ljubavi, nad otajstvenom silom koja je zarobljavala čovjeka, svu
njegovu djelatnost i strukture. Uskrsnuće je, dakle, dokidanje zarobljenosti
logikom lažne, obrnute divinizacije koja objektivizira čovjeka – koja jest u
korijenu poremećaja subjekt-subjekt –subjekt-objekt; oslobođenje čovjeka svih
stvarnosti povezanih s njime, čitavoga kozmosa, prodor oslobođenja
samosvrhovite stukture anti-ljubavi koje su neprestano omogućavale suživot,
međusobnu ljubav i ostvarenje egzistencije zajedno s drugim. 34. Neprestana želja
za predanjem drugome u kojem se ostvaruje čovjekov potencijal
transcendentnosti sada je oslobođen, ostvaren te postaje izvor i početak
izgradnje nove stvarnosti interpersonalnih odnosa koja je dokidanje prokletstva
u kojem je čovjek bio zarobljen sobom te na taj način živio protiv sebe i svoje
transcendentalne prirode35. Tako Kristova smrt jest ostvarenje potencijaliteta
upisanog u ljudsku narav, potencijaliteta koji je bio zamagljen zbog stvarnosti
anti-ljubavi, kako bi se čovjeku, čitavoj stvorenoj stvarnosti pribavilo novo
dostojanstvo, dostojanstvo uskrsnuća36.

32
Rascvat života nakon smrti256, v suodg1
33
34
Uskrsnuće kao nada čovjekove transcendencije
35
Xfr. 286-8.
36
Cfr. Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili, 900-1.
 «In tal modo, le creature di questo mondo non ci si presentano più come
una realtà meramente naturale, perché il Risorto le avvolge misteriosamente e le
orienta a un destino di pienezza. Gli stessi fiori del campo e gli uccelli che Egli
contemplò ammirato con i suoi occhi umani, ora sono pieni della sua presenza
luminosa37».
Ostvarenje totaliteta egzistencije – proegzistencija kao jedini mogući
oblik egzistencije
- Uzašašće ocu – hebreji
- Duh sveti – upisano u ljudsku narav da je stvorena za međuosobnu
ljubav, communio kao jedini put ostvatenja

OTAC POTVRDIO DA JE SIN – 260 VRIJEME

SUODGOVORNOSTI!!!!

«Jedan od Trojstva koji je ujedno i jedan između nas» znači također sada
jednoga između nas koji je unutar Trojstva. Dok smo prije promatrajući
prvenstveno Krista u njegovom smrtnom stanju imali pred očima i doživljavali
njegovu ljudsku narav u njezinoj konkretnoj stiješnjenosti i ograničenosti, u
neku ruku u odijeljenosti od nas, zbog njezina prostorno vremenskog
siromaštva, sada – sa stajališta njezina položaja u okviru Trojstva – otvaraju se
sasvim drugačije perspektive. Iz ove smo perspektive doživljavali i njegovu
jednakost s nama u nemoći da stupi s nama u pravi osobni communio kao
čovjek, a sada (nakon uskrsnuća) doživljavamo njegovu ljudsku narav kao
čovještvo u kojem su ostvareni svi potencijaliteti i dostignut sav rascvat i
ljudskog i kozmičkog i uopće stvorenog bića. Pobožanstvenjena Kristova
ljudska narav sačinjava žarište svega kozmosa: on sada zrači (utječe) na sve
ljudske naravi i sve stvoreno. U ovoj ljudskoj naravi koja je u slavi Trojstva,
imamo najveće dosegnuće materijalnog kozmosa… Ovaj «jedan od nas» i «sav
naš» posjeduje sada moć da sa svima nama i sa svakim od nas stupi u osobno
zajedništvo i da nas sve poveže u jedno ljudsko i više jedinstvo»38

Odnos otac – sin – potvrda – uskrs - 259

Ova čaša, nastavlja, jest čaša koja je prije Isusovog slavlja imala za cilj
zazivanje prokletstva na sve narode koji tlače Izabrani narod 39. Dakle, predaja
svoga tijela i krvi, predaja samoga sebe jest potvrda Isusove egzistencije kao
proegzistenije, potpunog darivanja drugome. Predaja tijela i krvi svojim
učenicima, ima za cilj, dakle, pretvaranje prokletstva u blagoslov, dokidanje

37
Francesco, Laudato si, no. 100.
38
Kristološki traktat poslije Drugog vatikanskog koncila, 232-3.
39
Ibid.
stvarnosti anti-ljubavi i osposobljavanje za istinsku ljubav, priznanje drugotnosti
drugom od sebe koja se temelji na uvlačenju u Isusovu interpersonalnost s
Ocem40. Slavlje Kristove Pashe, tako postaje izvor dokidanja «starog»
prokletstva interpersonalnosti, stanja deficita anti-ljubavi te osposobljavanje za
novu razinu međuosobnosti koja postaje put ostvarenja egzistencije. Gesta
ostavljanja sebe za dar drugome koju Isus ostvaruje na večeri s učenicima,
kako bi ostala trajno prisutna i djelatna, nedovojiva je i od stvarnosti žrtve, to
jest egzistencija koja jest proegzistencija najbolje se razumijeva u stvarnosti,
kako nastavlja hrvatski kapucin, kojom Isus sažima svoj život djelovanja –
pšenično zrno – zadnja rečenica

Isus Krist kaže: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj
ljubavi“ (Iv 15, 9 ). Isus nam otkriva kao ćemo ostati u njegovoj ljubavi: čuvati njegove
zapovijedi ljubavi. Ovo je Kristova „oporuka“ na posljednjoj večeri: „zapovijed“ ljubavi (Iv
15, 12,17),
Naime, Isus je od slavlja Posljednje večere započeo uvoditi učenike u
stvarnost za koju ih je pripremao tijekom zajedničkog suživota. Naš teolog za
Na Posljednjoj večeri Isus je sa svojim prijateljima i učenicima posljednju put
proslavio bratsku gozbu i u njezinom tijeku navijestio svoju smrt koja će biti za njih, za sve
ljude.41

. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Katedrala, 29. X. 1967., u: OATJŠB, Zagreb, 1967., 1.

Neobjavljena propovijed:

40
41
Usp. Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Katedrala, 29. X. 1967., u: OATJŠB, Zagreb, 1967., 1. Neobjavljena
propovijed.