Ručak siromaha

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić bio je jedan od najpoznatijih pjesnika hrvatskog modernizma koji je živio u prvoj
polovici 20. stoljeća. Također, bio je esejit, prevoditelj i kritičar. Kao kritičar pisao je vrlo oštro o
domaćim autorima. Pisao je o svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima iz razdoblja
ekspresionizma te je bio dobro upućen u francusku, ali i skandinavsku književnost. Time ga smatramo
najznačajnijim predstavnikom hrvatskog ekspresionizma.

Vrsta ovog djela je lirska pjesma. Tema pjesme su siromasi koji se srame sjesti jedan pored drugog i
ručati misleći da će drugi mjeriti koliko je prvi pojeo, pa se razbjesniti ili izraziti gađenje. Ideja pjesme
su teškoće i siromaštvo s kojima se suočavaju siromašni ljudi, s naglaskom na njihovu glad. Motivi
djela su ručak, siromaštvo, gađenje, tišina i težina. Pjesničke slike djela su vizualne („Kad ustanu od
stola…”) i auditivne („Tišina i težina…”). Pjesma se sastoji od četiri strofe, dva distiha i dvije katrene.
Stihovi su u rasponu od peterca do trinaesterca. Stih je slobodan, no u zadnje dvije kitice pojavljuje se
isprekidana rima (lica – ubica, tijelo – jelo). Stilske figure koje uočavamo su aliteracija („kao da je
jednog drugo jelo”), asonanca (“Jedno pred drugim stide se da sjednu”), anafora („I svako misli da je
drugom ubica/ i da je krv što teče kroz njegovo tijelo”) i metafora („i dokle jedu boje se/da ne bi jedno
drugom život pojeli.”)

Smatram da ova pjesma potječe na razmišljanje o nejednakosti u društvu i teškoćama s kojima se ljudi
svakodnevno suoćavaju. U djelu mi se svidjelo to što Šimić koristi snažne opise kako bi dočarao
njihovu situaciju i izazvao suosjećanje. U današnje se vrijeme mnogo ljudi suočava s nestašicom novca
ili osnovnih potrepština što sa sobom donosi veliku težinu i sram kao što je istaknuto i u pjesmi.