Budući

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić bio je jedan od najpoznatijih pjesnika hrvatskog modernizma koji je živio u prvoj
polovici 20. stoljeća. Također, bio je esejit, prevoditelj i kritičar. Kao kritičar pisao je vrlo oštro o
domaćim autorima. Pisao je o svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima iz razdoblja
ekspresionizma te je bio dobro upućen u francusku, ali i skandinavsku književnost. Time ga smatramo
najznačajnijim predstavnikom hrvatskog ekspresionizma.

Vrsta djela je lirska pjesma. Tema je beskrajnost i besprekidnost svjetova, nakon nas uvijek dolazi
netko novi. Ideja pjesme životni vijek čovjeka koji je zanemariv u odnosu na svijet koji je vječan.
Motivi djela su vrijeme, budući, Bog, svjetovi… Pjesničke slike koje uočavamo su vizualne („u
beskrajnom pogledu Boga ogledano”). Pjesma se sastoji od tri strofe, dva terceta i jedan disith.
Stihovi su različitih duljina. Stih je slobodan i rima se ne pojavljuje. Stilske figure u djelu su epiteti
(„dubokoga tamnog Božjeg krila”), metafora („besprekidno u svjetlost površine stižu budući”) i
inverzija („Budući već su bili”).

U pjesmi mi se svidjelo to što Šimić ukazuje na prolaznost ljudskog života i na to da se u ovom životu
ne trebamo uzdizati više od ostalih jer postoji mogućnost da ćemo s vremenom biti zaboravljeni.
Smatram da bismo u životu trebali uživati i biti sretni bez obzira na to koliko nam život traje. Ne
možemo promijeniti sudbinu i produljiti život, ali sve dok živimo trebamo nastojati raditi stvari koje će
na nas i našu okolinu, pa čak i u budućnosti, imati pozitivan utjecaj.