I žene naviju, zar ne?

Iako je Hrvatska već gotovo sedam godina članice Europske unije, život u njoj baš i nje „med
i mlijeko“. Ekonomska nesigurnost, male plaće, te kronična nezaposlenost mladih samo su
neki od problema koji nas svakodnevno muče. I upravo zbog toga prošlotjedni uspjeh naših
rukometaš došao nam je kao melem na ranu. Barem na trenutak uspjeli smo zaboraviti kakvi
nas sve problemi svakodnevno muče, te s uživanjem pratiti našu reprezentaciju kako osvaja
srebrnu medalju. Naravno, osvajanje zlata bilo bi idealno, ali niti sa srebrom i drugim
mjestom nitko nije nezadovoljan. Ono što posebno veseli, jest činjenica kako ovaj uspjeh nije
tek izolirani slučaj, odraz puke sreće ili laganog ždrijeba, nego samo jedan u nizu naših
sportskih uspjeha. Ako uzmemo u obzir da smo na Svjetskom nogometnom prvenstvu u
Rusiji postali vice prvaci svijeta, onda epitet „sportske nacije“ koji toliko volim koristiti
definitivno nije bez težine.

No sportski uspjesi, sami za sebe, nisu jedina stvar koja izdvaja Hrvatsku od ostalih zemalja.
Ono što nas posebno ističe jest količina sreće, entuzijazma i pozitivne energije koju ti uspjesi
pobuđuju u čitavom društvu. Treba samo usporediti način na koji je Hrvatska dočekala svoje
nogometne heroje s povratka iz Rusije, te način na koji je to učinila Francuska i sve će odmah
biti jasno.

Zanimljiva je činjenica kako u ovim slavljima sportskih uspjeha u podjednakom broju

sudjeluju i žene i muškarci. Ne samo da se zajedno raduju, već na jednako težak i mukotrpan
način proživljavaju sav stres i neizvjesnost koju nam u infarktnoj završnici naši sportaši često
prirede. Moram priznati kako mi je ovo izuzetno zanimljiv fenomen o kojemu bih volio u
nastavku teksta podijeliti par misli. Odmah na početku izlažem se opasnosti da me netko
prozove zbog šovinizma i rodne diskriminacije, ali sve jedno skupit ću hrabrosti i iznijeti
tvrdnju kako žene sport generalno ne zanima i ne privlači u jednakoj mjeri kao što on zanima
i privlači muškarce. Da je tome tako, lagano ćemo se uvjeriti ako uđemo u neki kafić za
vrijeme održavanja utakmica nogometne Lige prvaka. Pred ekranima koji prikazuju
utakmicu, skoro pa u stanju delirija sjedi gotovo isključivo muška publika.

No ovakvo stanje dramatično se mijenja kada je u pitanju sportski događaj u kojemu

sudjeluje nacionalna reprezentacija. Tada se muškoj publici pridružuju i žene. Zajedno se
navija, zajedno se slavi, zajedno se proživljava ushićenje pobjede, ali se i zajedno tuguje
prilikom poraza. Ono što dodatno fascinira jest činjenica što žene ovakve događaje
proživljavaju čak i emotivnije od muškaraca. Euforija poslije pobjede kod njih je jača i
iskrenija, a tuga prilikom gubitka snažnija i bolnija. Da je tome tako uvjerio me razgovor
između dvije sredovječne gospođe, koji sam ne džentlmenski prisluškivao za vrijeme vožnje
tramvajem. Razgovor je odvijao na ljeto 2018. godine tokom „nogometnog ludila“. U tome
razgovoru jedna je tvrdila kako je jučerašnju utakmicu (radi se o utakmici Hrvatska-
Engleska) jedva odgledala, te je priznala kako napete trenutke utakmice nije mogla normalno
pratiti, već je tek povremeno gledala prema ekranu vireći kroz prste. Druga je tvrdila kako su
penali na prošloj utakmici (Utakmica Hrvatska-Rusija) za nju bili kobni, te je nakon godina
apstinencije od stresa ponovno propušila. Ovaj nevjerojatno zanimljiv razgovor potakao me
na razmišljanje zašto su sportski događaji na kojima nastupa hrvatska reprezentacija toliko
popularni kod ljepšega spola. Kroz svoje razmišljanje došao sam do trostrukoga zaključka.

Prvi i najbanalniji razlog jest estetska privlačnost hrvatskoga dresa. Da su kockice vizualno
izuzetno privlačne, te da se savršeno dobro uklapaju na bilo koji dres vjerojatno ne treba
dodatno obrazlagati. Imajući to u vidu, svi mi pa tako i pripadnice ljepšega spola, volimo na
sebe odjenuti jedan nesvakidašnji, ali estetski izuzetno privlačan modni detalj u vidu
hrvatskoga dresa. Ako se tome na obraze nadoda i make up u vidu šahovnice, za žene tim
veće veselje. Kao što sam rekao ovaj prvi razlog je najbanalniji, ali definitivno ga ne bih
ispuštao iz vida.

Drugi razlog koji ovdje navodim jest puno ozbiljniji, a odnosi se na samu pozadinu
navijanja. Razlog zbog kojega je navijanje toliko popularno, jest taj što ono u svojoj suštini
ima izuzetno pozitivne terapeutske učinke. U procesu navijanja čovjek ima potpunu slobodu
izraziti svoje emocije. Niti jedna društvena konvencija ili bon ton ne obvezuju ga prilikom
navijanja. Kada navijamo možemo se derati, vikati, skakati, pa čak i ispustiti poneku ružnu
riječ. Predmet našega zadovoljstva, ali i bijesa i mržnje često uopće nisu igrači koje trenutno
gledamo na ekranu. Oni su samo medij, odnosno posrednik koji koristimo, kako bi svoje
riječi uputili onima kojima to u stvarnom životu ne možemo izgovoriti. Sudci su u takvim
situacijama česta meta navijačke kritike. Živcirajući se na sudačke pogreške i propuste
zapravo posredno iskazujemo ljutnju zbog nepravde koja je prema nama počinjena na poslu
ili u nekoj drugoj okolini . Sudci predstavljaju svemoćnog i nepogrešivog arbitra koji može
odlučivati o svemu, a njegovu odluku gotovo nitko ne smije dovesti u pitanje. Time oni
postaju savršena supstitucija za nekog nerazumnog šefa, te riječi koje izgovaramo sudcu
zapravo su sve ono što želimo istresti svome šefu u lice. Oblik emocionalnog pražnjenja koji
omogućava sportsko navijanja obilato koriste i muškarci i žene. Muškarci to čine češće,
možemo reći gotovo na dnevnoj bazi, dok im se žene pridružuju samo tijekom nastupa
nacionalne reprezentacije.

I na kraju treći, po mome sudu i ključan razlog zbog kojega svi (bez obzira na spol) navijamo
za reprezentaciju jest osjećaj zajedništva. Iz same definicije pojma proizlazi činjenica da
nacionalna reprezentacija predstavlja naciju, odnosno sve nas, cijeli kolektiv koji se u
određenom vremenu nalazi na nekom određenom prostoru. Reprezentacija predstavlja
kolektivno „Mi“, odnosno naš kolektivni identitet. Ta ideja zajedništva motivira nas da
uspjehe reprezentacije doživljavamo kao vlastiti uspjeh. Tako nisu samo nogometaši postali
vice prvaci već smo i „Mi“ kao društvo dospjeli na sam svjetski vrh. Nisu rukometaši za
ulazak u finale u fatalnoj završnici pobijelili Norvešku, već smo „Mi“, iako puno siromašniji i
ekonomski slabiji, pokazali da možemo biti bolji i uspješniji od „Njih“ odnosno Norvežana..
Ovakav oblik kolektivne euforije i poistovjećivanja sportskih uspjeha s uspjehom čitavoga
društva podjednako je privlačan i muškarcima i ženama. Stoga nije čudno što žene aktivno i
predano navijaju za naše nacionalne timove.

Na kraju ću zaključiti kako je upravo taj osjećaj kolektivnog identiteta koji predstavlja
reprezentacija i osjećaj da je uspjeh reprezentacije ujedno i uspjeh čitavoga društva, presudan
razlog zbog kojega se žene navijački snažno angažiraju onda kada igraju „naši dečki“