Emocionalna inteigencija

Emocionalna inteligencija predstvalja sklop više sposobnosti u koje ubrajamo: sposobnost

prepoznavanja, razumijevanja i kontrole vlastitih, ali i tuđih emocija. Ona spaja dva područja na
koja se donedavno gledalo kao nespojiva: afektivni i kognitivni aspekt mentalnog
funkcioniranja. Howard Gardner je prvi naveo kako postoji sedam različitih vrsta inteligencije te
je emocionalna inteligencija jedna od njih. U praktičnom smislu emocionalne inteligencije znači
biti svjestan svojih emocija i načina na koje one utječu na naše ponašanje, osobito u interakciji s
drugim ljudima.
EQ je naziv koji se u psihologiji koristi kao skraćenica za emocionalnu inteligenciju. Emocionalna
inteligencija uključuje emocionalne i socijalne vještine koje utječu na način na koji doživljavamo
sebe, kako se izražavamo, razvijamo i održavamo odnose te kako se nosimo s izazovima. Drugim
riječima, biti „emocionalno inteligentan“ znači koristiti emocionalne informacije na efikasan i
smislen način. Golemanova definicija emocionalne inteligencije govori kako se ona sastoji od
sposobnosti kao što su mogućnost motiviranja samoga sebe i ustrajavanje unatoč poteškoćama
i frustracijama (npr. obuzdavanje impulzivnosti i odgađanje trenutka primanja nagrade,
reguliranje svojih raspoloženja i onemogućavanje uzrujanosti da zaguši sposobnost razmišljanja,
suosjećanje i nadanje). On je razvio najpoznatiji teorijski model emocionalne inteligencije.
Prema njemu, emocionalna inteligencija sastoji od pet aspekata: samosvijest kao sposobnost
“čitanja” vlastitih emocija i shvaćanja kakav utjecaj imaju na okolinu. To je razumijevanje
vlastitih emocija te uvida u svoje potrebe. Zatim samoregulacija, intrinzična motivacija, empatija
(razumijevanje tuđih osjećaja), uvažavanje različitih mišljenja te socijalne vještine. Osobe s
visokom emocionalnom inteligencijom prepoznatljive su po dobrom upravljanju vlastitim
emocijama. Jasno progovaraju o njima. Iskreni su prema sebi, prepoznaju svoje slabosti i
emocije te im pristupaju na drugačiji način nego prosječni ljudi. Imaju razvijenu sposobnost
samoprihvaćanja ili samootkrivanja jer mogu prihvatiti svoje mane, ali i cijeniti svoje vrline.
Preuzimaju odgovornost i predviđaju posljedice osobnih odluka te su empatični. Svjesni vlastitih
slabosti i pogrešaka, imaju razumijevanja za tuđe. Razumiju kako zaposlenici mogu imati loš
dan, pa zbog toga i pogriješiti. Pronicljivi su, prepoznaju obrasce ponašanja. Kod njih nećemo
primjetiti da su ih obuzeli bijes, strah, tuga ili krivnja jer ne dopuštaju da ih svladaju negativne
emocije. Ono što je važno naglasiti jest njihova sposobnost razumijevanja uzroka vlastitih
negativnih emocija te korištenje i transformiranje u pozitivno djelovanje. Ono što nam
razvijanje emocionalne inteligencije omogućuje jest građenje autentičnog i iskrenog odnosa sa
sobom, ali i drugim ljudima, prepoznajući svoje i tuđe emocije i reagirajući na njih. Osobe koje
imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju s lakoćom prepoznaju vlastita emocionalna stanja i
imaju bolji uvid u povezanost njihovih emocija s njihovim ponašanjima te kako one utječu na
njihovu svakodnevnicu. Također, osim što imaju veći uvid u svoja ponašanja i potrebe povezane
s emocijama, lakše prepoznaju emocije drugih ljudi i pružaju im potrebnu podršku. Naziv,

Margita Akmačić 3.a.

definiranje i prva istraživanja emocionalne inteligencije vezuju se uz imena dvojice autora,
Johna Mayera i Petera Saloveya, koji su svojstveno znanstvenoj metodologiji pomalo, ali
sustavno, razvijali modele i instrumente za procjenu EQ. Oni emocionalnu inteligenciju
određuju kao sposobnost uočavanja emocija, pristup i priziv emocija kao pomoć mišljenju,
sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih spoznaja, te kognitivna regulacija emocija u
svrhu promicanja emocionalnog i intelektualnog razvitka. Salovey i Mayer formulirali su model
koji se sastoji od četiriju čimbenika emocionalne inteligencije: percepcija emocija, razumno
korištenje emocija, razumijevanje emocija i upravljanje emocijama. Salovey i Mayer smatraju
kako je prvi korak u razumijevanju emocija dobra percepcija, a to podrazumijeva i dobro
tumačenje neverbalnih signala, kao što su govor tijela i izraz lica. U sposobnosti razumnog
korištenja emocija emocijama se služimo tako da potiču razmišljanje i kognitivne aktivnosti koje
nam pomažu odabrati ono što je relativno i prioritetno. Razumijevanje emocija pomaže nam
prepoznati razlog ili povod nečije neprimjerene reakcije, pomaže nam dešifrirati što se krije iza
svega i što te emocije doista znače (privatni problemi, nezadovoljstvo plaćom, osjećaj
nepravednosti). Upravo je ta sposobnost vrlo važna za ispravno upravljanje emocijama.
Sposobnost upravljanja emocijama ključni je dio emocionalne inteligencije. Reguliranje emocija
omogućava nam reagiranje na adekvatan način. Stručnjaci se slažu da o sposobnosti upravljanja
emocijama ovisi cjelokupna emocionalna inteligencija. Emocionalna inteligencija stječe se
genetskim nasljeđem (manjim dijelom) i procesom učenja (većim dijelom). Prema nekim
znanstvenicima emocionalna inteligencija urođena je osobina, dok drugi smatraju kako se ona
može naučiti i razvijati. Emocionalna inteligencija spaja, kako se donedavno smatralo, dva
nespojiva područja: afektivni aspekt mentalnog funkcioniranja i kognitivni aspekt mentalnog
funkcioniranja. Cilj razumijevanja emocionalne inteligencije nije samo poboljšati zdravlje i
dobrobit, već i pomoći ljudima da se bolje snalaze u svakodnevnom životu. Ljudi koji imaju
razvijeniju emocionalnu inteligenciju uspješniji su u mnogim područjima života, a naročito u
poslovnom svijetu. Kod njih je samomotivacija izuzetno jaka. Vjeruju u vlastite sposobnosti i
samopouzdani su, ali nikako egocentrični. Budući da imaju sposobnost ,,detektiranja’’ emocija,
kako kod sebe tako i kod svojih suradnika, zaposlenika pa i klijenata, mogu se postaviti na pravi
način. Znaju prigušiti vlastite emocije i ne dozvoljavaju im da prevladaju. Pribranim stavom
unose mir u uzburkanu atmosferu na poslu. Emocionalno inteligentni ljudi su samopouzdani jer
nemaju strah od promjena. Nemaju problem izići iz svoje konfort zone. Ne izbjegavaju reći ,,ne’’
kad je to potrebno i znaju to reći na način kako ne bi uvrjedili drugu stranu, ali se i nositi s
negativnom reakcijom. Nadalje, emocionalna inteligencija nastoji otkriti i istaknuti pozitivne
osobine osobe te je jako zastupljena u pozitivnoj psihologiji. Pozitivna psihologija naglašava
optimizam i pozitivne strane ljudskog funkcioniranja. Psiholozi tvrde kako je izrazito važno
poticati i otkrivati pozitivne karakteristike ljudi. Pozitivna psihologija uči kako ne trebamo
karakterizirati osobu kao dobru ili lošu, već da trebamo karakterizirati njezino ponašanje. U
području mjerenja individualnih razlika u emocionalnoj inteligenciji najčešće se spominju dva
pristupa: a) samoprocjene vlastitih sposobnosti i b) ispitivanje emocionalne inteligencije
testovima uratka. Prvi način procjene emocionalne inteligencije kao čovjekove sposobnosti, bila
je samoprocjena. Većina skala samoprocjena emocionalne inteligencije zasniva se na modelu

Margita Akmačić 3.a.

Mayera i Saloveya (1996; 1997). Najpoznatija je Schutteova skala emocionalne inteligencije
(Schutte Emotional Intelligence Scale – SEIS). Neke druge skale uz emocije i inteligenciju
uključuju i motivaciju, dispozicije, osobine ličnosti, socijalno i adaptivno funkcioniranje i dr. U
literaturi (Roger i Najarian, 1989) se spominje i Upitnik emocionalne kontrole kao opća
tendencija ka inhibiranju ekspresije emocionalnih reakcija, čije supskale "Kontrola agresivnosti",
"Uvježbavanje", "Bezazlena kontrola" i "Emocionalna inhibicija" mjere sposobnosti kontrole
emocija u izazovnim situacijama. U Hrvatskoj se upotrebljava Upitnik emocionalne
kompetentnosti konstruiran po modelu Mayera i Saloveya. Upitnik procjenjuje sposobnost
uočavanja i razumijevanja emocija, sposobnost izražavanja i imenovanja emocija i sposobnost
upravljanja emocijama. Na području mjerenja individualnih razlika u emocionalnoj inteligenciji
osim samoprocjene vlastitih sposobnosti autori V. Takšić, T. Mohoronić i R. Munjas spominju i
ispitivanje emocionalne inteligencije testovima uratka. Takšić i suradnici tvrde da je ispitivanje
emocionalne inteligencije pomoću testova uratka bilo potrebno iz razloga što su se u testovima
samoprocjene pojavili razni problemi. Jedan od prvih testova koji mjere emocionalnu
inteligenciju je test kojeg su konstruirali Mayer i Salovey na temelju svoje teorije o
emocionalnoj inteligenciji. Test je nazvan MEIS (Multifactor Emotional Intelligence Scale) te je
sadržavao četiri subtesta: uočavanje emocija, asimiliranje emocija u mišljenje, razumijevanje
emocija i upravljanje emocijama. Nakon što su uočeni određeni propusti u MEIS-u, Mayer,
Salovey i Caruso su konstruirali test MSCEIT (Mayer- Salovey – Caruso Emotional Inteligence
Test). On je zasnovan na ideji da emocionalna inteligencija uključuje rješavanje problema kako o
emocijama tako i uključujući emocije.
Bez ciljanog ulaganja vlastitog napora pojedinci ne mogu razviti ili povećati emocionalnu
inteligenciju. Isto tako, emocionalnu inteligenciju važno je razvijati jer nam ona omogućuje
stvaranje iskrenog odnosa prema sebi i drugima, prepoznavanje i razumijevanje svojih i tuđih
emocija te zrelo reagiranje na njih.

Margita Akmačić 3.a.