Ladislav Bognar

PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA

MUCANJE

Osijek, 2021.
PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (1)
Gledam prije neki dan u emisiji kulinarskog showa „Večera za pet“ kako voditelj razgovara s jednim
sudionikom pa su tako došli i do njegova djetinjstva. On tada zastade i uozbilji se te počne pričati kako je
u djetinjstvu imao veliki problem s mucanjem, kako su mu se djeca rugala, a onda su ga počele gušiti
emocije i rasplakao se. Očito je to za njega bilo teško traumatsko iskustvo. Kasnije je rekao da se toga sam
oslobodio kad je počeo raditi i kad se afirmirao na svom poslu. Mene sad kao pedagoga zanima što su sve
radili u vezi s tim njegova učiteljica, nastavnici u višim razredima osnovne i profesori u srednjoj školi. Očito
nisu ništa. U nas se očito smatra da to nije pedagoški problem, a ja mislim da je to i pedagoški problem te
želim u nekoliko nastavaka iznijeti svoje razmišljanje na tu temu.

PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (2)

Putujem jednom iz Zagreba u kupeu s jednim pristojnim i uglađenim čovjekom. Ja obično ne počinjem
razgovore u takvoj situaciji osim ako ta osoba to želi i započne razgovor, a upravo se to dogodilo. Priča mi
da je inženjer i radi u jednom uspješnom poduzeću i da je zadovoljan na poslu, a kad je čuo da sam ja
pedagog imao je potrebu da mi ispriča svoje traumatsko iskustvo iz školovanja. Kaže da je u srednjoj školi
bio jedan profesor koji mu je bio razrednik, a kasnije i ravnatelj škole, koji mu je stalno govorio, da od
njega nikad neće biti ništa, da je on jedna ništarija nesposobna da uradi bilo što pozitivno. I sad mu je vrlo
bolno da se prisjeća svih tih ružnih riječi kojima ga je obasipao taj čovjek. Njega je to slomilo jer nije imao
ni od koga podršku i počeo je mucati. Čak je razmišljao i o samoubojstvu što eto srećom nije učinio. Pita
me, da li ja mogu vjerovati da je on nekada imao teški problem s mucanjem jer sad govori vrlo tečno i
razgovjetno. Pitam ga kako se toga oslobodio. Kaže tek kad je završio studij i kad je postao uspješan na
svom poslu uspio se toga osloboditi.
Učitelji, nastavnici, profesori su vrlo moćne osobe i mogu imati negativan utjecaj kao u ovom slučaju, ali i
pozitivan. Kad je riječ o mucanju to posebno dolazi do izražaja. Evo malo objašnjenja stručnih osoba i
jedan pozitivan primjer:
https://youtu.be/5l_S6JAwiQ0
PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (3)
Mnoge poznate osobe također su imale problem s ovim govornim poremećajem. Kod nas su o tome u
jednoj TV emisiji govorili znanstvenik i političar Tonči Tadić, glazbenik Gibonni i nogometni trener Slaven
Bilić kako su se nosili s ovim problemom. U prilogu donosimo imena nekolicine svjetski poznatih glumaca,
sportaša, znanstvenika i političara koji su imali taj problem i koji su ga uspjeli riješiti kad su se društveno
afirmirali na području svog djelovanja. Ovim fenomenom danas se uglavnom bave govorni terapeuti i na
sreću mi ih imamo dosta i vrlo su uspješni. No ja ovdje mislim naglasiti da je to i pedagoški problem, jer
odgojiteljica u vrtiću, učiteljica u razrednoj nastavi, nastavnici u višim razredima osnovne i profesori u
srednjoj školi ne mogu reći da ih se to ne tiče. Oni su ti koji će prvi uočiti taj problem, a u procesu terapije
i oni moraju obaviti značajan dio posla bilo da osiguraju podršku tom djetetu, da utječu na vršnjake da i
oni budu podrška, a u kontaktu su i s roditeljima čija je uloga tu važna.

PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (4)

Jedna iskrena ljudska priča koju je u TV emisiji na HRT-eu iznijela Vlatka Bakran Burić govori kroz što sve
prolaze djeca koja imaju ovaj problem, ali i kako i djeca i učitelji mogu još pogoršavati problem. Vlatka
kaže: „Osjećala sam se kao neka roba s greškom. Osnovna i srednja škola i kasnije na fakultetu mucanje
mi je bilo kao neka teška kazna i osjećala sam se jako loše. Jedna nastavnica je došla na ideju da kad ja
počnem mucati da mi se svi smiju. To je djeci bilo fora, ali meni je bilo strašno.“ Dakle vidimo da je to
ozbiljan pedagoški problem. Taekwondo koji je trenirala donio joj je sigurnost u sebe koja joj je
nedostajala. Ona je vlastitom upornošću i vježbanjem uspjela pobijediti ovaj problem, ali nitko joj u
procesu školovanja nije pomogao.
https://youtu.be/OKcouR6lXSs
PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (5)
Jedna vrsna učiteljica Mara Užarević je opisala slučaj svog učenika iz seoske osnovne škole koji je mucao:
„Čestim razgovorom s roditeljima otkrila sam mnoge činjenice koje su mi kasnije pomogle u radu s tim
dječakom. Dijete je počelo mucati čim je naučio govoriti. Govor se kod njega razvijao nešto sporije.
Roditelji su ga neprestano ispravljali i zahtijevali da za njima ponavlja riječi. Kad je navršio četiri godine
počeli su ga voditi specijalisti, ali se stanje nije popravljalo. Roditelji su mu se prijetili kako će mu se djeca
rugati kad pođe u školu. To se i dogodilo i mucanje je postalo još intenzivnije. Kod djeteta se stvorio strah
od vlastitog govora. Uz mucanje kod djeteta se javila potištenost i nekontrolirano mokrenje.“
Učiteljica je zapazila da ima smisao za glazbu. Lijepo je pjevao i dok je pjevao nije mucao. Učiteljica ga je
poticala da pjeva i uvijek je doživio aplauz ostale djece, čak su djeca više puta tražila da im pjeva. Učiteljica
je jednom organizirala malo natjecanje u pjevanju i prema ocjenama učenika on je pobijedio i učiteljica
kaže, da nema riječi kojima bi mogla opisati njegovu sreću. A evo što je još učiteljica činila:
„Često sam ga snimala na kazetu kad govori i kad pjeva. Snimanje govora bilo je svakodnevno po nekoliko
riječi i rečenica. Trudio se svaki put da riječi izgovori što bolje da ga pohvalim. Radovao se uspjehu. U radu
s njim bila sam strpljiva, puna razumijevanja, pružala mu mnogo mogućnosti da govori. Preporučila sam
mu da govori usporeno, da nekoliko riječi povezuje u cjelinu, to smo i vježbali snimanjem na kazetu.
Roditeljima sam skrenula pažnju da mu ne govore – ne mucaj, da mu ničim na to ne skreću pažnju, da
strpljivo sačekaju kraj njegovog izlaganja, a to su u školi činila djeca u razredu. Tako smo djetetu ulijevali
samopouzdanje koje mu je potrebno da pobijedi ovu neurozu.“
Učenik je u trećem razredu prestao mucati i počeo je govoriti lijepo i tečno, kaže ova vrsna učiteljica koja
je s tim dječakom radila od prvog razreda. Na slici je učiteljica Mara Užarević i njeni učenici na nastavi.

PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (6)

Jedne godine na fakultetu sam uočio jednog studenta koji je jako mucao. Pitao sam ga, da li se on želi
riješiti tog problema. Rekao je: „Joj, sve bih dao da to mogu.“ Mi u Osijeku imamo SUVAG instituciju u
kojoj rade vrsni govorni terapeuti i ja sam ih zamolio da prime ovog mog studenta, a njemu sam objasnio
kako će pronaći SUVAG (na slici). Kasnije mi je rekao da je bio i da su počeli raditi s njim i da je jako
zadovoljan. Nekoliko godina kasnije prišao mi je taj student, sad već završeni profesor, i rekao kako se
zaposlio i da je jako zadovoljan na poslu, a
odlučio je upisati i doktorski studij.
Govorio je tečno i bez mucanja.
Ja sam se opet upitao kako je moguće da
je taj mladić prošao i vrtić, i razrednu
nastavu i predmetnu u osnovnoj školi, i
cijelu srednju školu da nitko nije ni
pokušao pomoći ovom mladiću, a moglo
se.

PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (7)

Budući da sam radio na fakultetu koji priprema buduće nastavnike ja sam u svojoj nastavi na različite
načine spominjao ovaj problem s pedagoškog aspekta. Tako sam npr. upoznavajući studente s nenasilnim
govorom (žirafskim), čiji elementi su zapažanje, osjećaji, potrebe i želje, i nasilnim (zmijskim), čiji elementi
su dijagnosticiranje, poricanje odgovornosti i zahtjevi, s lutkama zmije i žirafe odglumio dijalog koji u
zbornici vode dvije nastavnice od kojih jedna koristi nenasilni (žirafski govor), a druga nasilni (zmijski
govor). Razgovor se vodio o učeniku koji ima problem mucanja. Poslije nastave jedna studentica me pitala
zašto ja spominjem problem mucanja jer ona misli da o tome ne bi trebalo razgovarati jer to vrijeđa one
koji imaju taj problem. Mislim da je u pitanju ove studentice i odgovor kako se većinom u našim školama
gleda na problem mucanja – misli se da je to hendikep kojem nema lijeka, a to je pogrešno. Evo tog
dijaloga:
ŽIRAFA: Vidim da je Mladen dobio jedinicu iz matematike. Jako sam nesretna zbog toga.
ZMIJA: Ti stalno nešto patiš.
ŽIRAFA: Mladen je mucao i pokazalo se da je to kod njega vezano za doživljaj neuspjeha.
ZMIJA: Ja sam njemu, kao i ostalima, lijepo objasnila što treba naučiti. On nije znao i dobio je jedinicu. Ja
mu tu zaista ništa ne mogu pomoći. Ne misliš valjda da ću ja dijeliti pozitivne ocjene samo zato što netko
muca.
ŽIRAFA: Već tri mjeseca radim s njim da mu povratim samopouzdanje. Mucanje je već gotovo potpuno
nestalo. Sad se bojim da će ova jedinica vratiti sve na početak.
ZMIJA: Ti draga moja stalno u ovoj školi izigravaš nekog psihoterapeuta. Shvati da ti to nisi. Ti si samo
nastavnik stranog jezika i uopće nisi stručna za to čime se ti stalno kao baviš.
ŽIRAFA: Željela bih da me pokušaš shvatiti. Da se staviš u moju situaciju. Toliko sam truda uložila da
pomognem tom dječaku i radovala se svakom malom pomaku i strašno mi je stalo da cijeli taj moj trud ne
padne u vodu.
ZMIJA: A ja tebe lijepo molim da me ne opterećuješ s tim svojim psihološkim prenemaganjima. Ti jako
dobro znaš u koliko razreda ja predajem matematiku i koliko je to učenika. Kud bih ja stigla ako bi
razmišljala kao ti. Moje je da ih naučim matematiku i kao što znaš ja to i uspijevam. Uostalom, već kasnim
na nastavu
PEDAGOŠKA RAZMIŠLJANJA (8)
A sad malo teorije. Ako proanaliziramo primjere koje sam iznio vidimo da je to vrlo traumatsko iskustvo
kod svih osoba koji su imali u mladosti taj problem. Svi spominju da im je to negativno utjecalo na
samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti i da su se mucanja oslobodili tek kad su uspjeli vratiti vlastito
samopouzdanje. Ako pogledamo Maslowljevu hijerarhiju ljudskih potreba vidimo da je samopoštovanje
jedna od osnovnih ljudskih potreba. Tu potrebu, kao i ostale, mi možemo zadovoljiti samo u odnosu s
drugim ljudima. Mi osjećamo da nešto vrijedimo ako nas drugi cijene, a ako nam se rugaju, ismijavaju nas
ili nam direktno tvrde da mi ništa ne vrijedimo onda je ta potreba ozbiljno osujećena. Mucanje može biti
uzrok nezadovoljavanja potrebe za samopoštovanjem, ali može biti i simptom koji ukazuje da je ta potreba
ugrožena nekim drugim uzrokom. Mi inače potrebe ne vidimo, ali vidimo simptome i oni nama koji se
bavimo pedagoškim djelovanjem su poziv na akciju.
I na kraju evo što bi jedna učiteljica mogla učiniti ako ima učenika s problemom mucanja:
1. Razgovor s roditeljima i dogovor da se dijete uputi govornom terapeutu. S roditeljima dogovoriti
da dijete ne upozoravaju na mucanje nego da ga pažljivo slušaju što želi reći. Roditelji trebaju
govoriti polako i razgovjetno i tako biti govorni uzor djetetu. Važno je da se dijete osjeća sigurno i
voljeno u svojoj obitelji.
2. U školi svu djecu upozoriti da dijete koje muca ne smije biti izvrgnuto ruganju. Dogovoriti s djecom
u razredu da mu svi budu podrška u nastojanju da pobijedi mucanje.
3. Ne inzistirati na nastavi da učenik govori pred svima ako mu je to neugodno, ali učiteljica će uvijek
naći vremena da s njim razgovara i pohvaliti ga za svaki napredak. Iako terapiju vrši stručna osoba
to je u određenim intervalima, a dijete je u školi svaki dan pa u dogovoru s terapeutom učiteljica
može također provoditi s učenikom neke jednostavnije vježbe.
4. Ustanoviti u čemu je učenik posebno dobar pa to isticati kako bi dobio podršku vršnjaka i tako mu
vratiti samopouzdanje. Možda je dobar u sportu pa će ga svi htjeti u svoju ekipu. Možda lijepo
slika ili je dobar u matematici pa pomaže ostalima. Možda je kao onaj Marin učenik talentiran za
glazbu.
5. Treba biti strpljiv i uporan jer taj proces može potrajati pa ne treba odustati.