Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za sociologiju

Religija iz empirijskog kuta gledanja te njena funkcija

iz Luhmannovog kuta gledanja

Akademski esej

Kolegij: Vrijednosti u sociologijskoj tradiciji

Mentor: prof. dr. sc. Siniša Zrinščak
Kandidat: Suzana Gabud

Zagreb, travanj 2024.

Sadržaj

1. Uvod.................................................................................................................................................1
2. Modernizacija, ekonomski razvoj i demokracija.............................................................................2
3. O teoriji sistema...............................................................................................................................4
3. Luhmannovo poimanje religije u kontekstu njene funkcionalnosti.................................................5
4. Luhmann nasuprot teoriji modernizacije.........................................................................................6
5. Funkcionalna diferencijacija u kontekstu sekularizacije.................................................................7
6. Kritika Luhmana..............................................................................................................................8
7. Zaključak.........................................................................................................................................9
8. Bibliografija....................................................................................................................................10
 Ovaj akademski esej se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu biti će riječi o modernizaciji,
ekonomskom razvoju i demokraciji koje sa sobom donosi moderno doba, s osvrtom na promjene u
postindustrijskim društvima, posebice u ekonomiji, politici i religiji. Iako su promjene obuhvatile i
druge kategorije, najtemeljitije će se obrađivati religija, koja ima neizmjerno veliku zadaću
opstanka u postindustrijskom društvu koje ju (uslijed ekonomskog razvitka i egzistencijalnog
osnaživanja) ne smatra prioritetom. Kao rezultat ekonomskog razvoja bit će spomenute i vrednote,
posebice one ekspresivne. Drugi, još važniji i opširniji dio bavit će se Luhmanovim shvaćanjem
funkcije religije, kroz njegovu teoriju sistema. Današnje društvo kompleksnije je nego ikad.
Društvo ne čini jednu cjelinu, nego cijeli jedan niz mišljenja, perspektiva i vjerovanja. Niklas
Luhmann jedan je od najkompleksnijih socioloških teoretičara koji je ponudio svoje viđenje
modernog društva u svojoj poznatoj teoriji sistema. Obzirom da se nije fokusirao na ljude već na
sisteme, dolazi do odgovora kako bi trebala izgledati teorija jednog modernog društva. Uz vrlo
kompleksnu filozofsko sociološku teoriju, Luhmann detaljno objašnjava odnos okoline i sistema, za
koji je tvrdio da se sastoji, ne od ljudi, već niza komunikacija. Valja spomenuti da je na Luhmanna
posebno utjecao i Jürgen Habermas, njegov vječiti debatni oponent, kao i njegova teorija
komunikacije. U kompleksnoj teoriji sistema, javlja se pojam diferencijacije, koji u toj teoriji
predstavlja zaseban koncept. U pravilu, svaki sistem se razvija od jednostavnog prema
kompleksnom, vođen procesom koji se odvija na određenoj razini, primjerice od embrija pa sve do
kompleksnog ljudskog bića. U svojim promatranjima religije, Luhmann je smatrao da ona ima
određenu funkciju u društvu, povezujući teološku i sociološku disciplinu. U ranijim radovima,
Luhmann odriče religiji funkcionalne elemente, tvrdeći da ih nema, što u svojim kasnijim radovima
mijenja. Također, u svojoj knjizi on govori o posebnosti i originalnosti samog nastanka božanske
organizacije. Zastupao je mišljenje kako vjerske zajednice, crkve i samostani (kao i ostale vjerske
organizacije) ne mogu nastati spontano, već nastaju kao dio organizacijskog sustava za razliku od,
primjerice, interakcijskih sustava, čije formiranje ovisi o određenoj situaciji poput prosvjeda,
političkog okupljanja, demonstracija vojnih vježbi i slično. Promatrajući Luhmannova shvaćanja o
religiji i njenoj funkciji, dolazi se do brojnih pitanja. Primjerice, kako Luhmann promatra samu
religiju te koje posljedice povlači njegov pristup u sociološkim istraživanjima religije. Također je
potrebno spomenuti Luhmanova stajališta nasuprot teoriji modernizacije. Sam pojam religije ne
može biti potpun, budući da nedostaju elementi, odnosno nešto što je istovrijedno samoj religiji, kao
kompenzacija za nju. Postavlja se pitanje postoji li nešto što bi moglo nadomjestiti religiju, ili ju u
potpunosti zamijeniti. Može li (post)moderno društvo ponuditi određene nereligijske alternative
koje rješavaju probleme koje je do sada rješavala isključivo religija i predstavlja li to prijetnju
samoj religiji. Također će biti riječi o tome što za Luhmanna predstavlja pojam crkve, obzirom da se
postavlja pitanje za koje je točno probleme odgovorna religija i što ona točno treba rješavati. Budući
da se društvo evolucijski mijenjalo i još se mijenja, ipak su određene stvari ostale slične, ili gotovo
iste. Također, mijenja se društvena vjerska terminologija i društvena interpretacija iste, kao i
simbolika religijske prakse. Međutim, kao što je spomenuto, određene stvari se ne mijenjaju, a
možda su i najvažnije, poput zajedništva, vjere i brige za druge, vrednote su koje čine unutarnji
religijski sadržaj modernog, odnosno postmodernog društva.

1.
Religija je oduvijek imala važnu funkciju u životu čovjeka. Dolaskom modernizacije kao
socijetalnoga procesa, te promjenom vrednota kroz vrijeme i generacije religija u nekim pitanjima
gubi svoj do sada neosporan status. Dolaskom demokracije, tehnološkog napretka i racionalne misli
te industrijalizacije, religija više nije odgovorna za rješavanje određenih problema. Valjalo bi se
zapitati što to donosi promjenu vrednota i koje bi bile posljedice tih promjena. Valja primijetiti da
su se unatoč veoma snažnim promjenama koje sa sobom donosi modernizacija ipak zadržali
određeni kulturni običaji i ponašanja. Unatoč tehnološkom napretku, religija ostaje važan čimbenik
u životima mnogih pojedinaca. Ekonomski razvoj, praćen političkim previranjima u društvenim
težnjama za demokracijom, također je jedan od ključnih faktora u promatranju šire slike
modernizacije. Poput religije, i kultura se prenosi s koljena na koljeno. Kulturni se naglasak
premješta s kolektivne discipline na individualiziranu slobodu, s prilagodbe skupini na ljudsku
raznolikost, te s državne vlasti na autonomiju pojedinca, potičući nastanak jednog sindroma koji
nazivamo ,,ekspresivne vrednote” (Ingelhart, Welzel, 2007). Modernizacija, u velikim segmentima
praćena sekularizacijom donosi individualne slobode pojedinaca koji imaju veće mogućnosti
kreiranja vlastitih života te donošenje odluka. Pojedinac može sam odlučivati što je za njega
vrijedno, jesu li to obitelj i religija, ili pak novac i uspješnost u poslu. Rodne uloge, vjerska
opredjeljenja, načini potrošnje, radne navike i biračko ponašanje - sve to postaje sve više stvar
individualnog izbora (Ingelhart, Welzel, 2007). kako se kulture međusobno vrlo razlikuju, tako se
razlikuju i kulturne vrednote. Te razlike uvelike pridonose boljem razumijevanju institucionalnoga
djelovanja na svjetskoj razini. Djelovanje jedne institucije u nekoj razvijenoj zemlji može se uvelike
razlikovati od djelovanja institucije u nekoj od zemlja u razvoju. U prijašnje doba, određeni
vrijednosni sustavi nisu dozvoljavali individualne ekspresije i individualizaciju. U vrijeme,
primjerice Jugoslavije ili SSSR-a, čovjek nije imao slobodu slobodnog izražavanja vlastitih
političkih razmišljanja, pogotovo u vrijeme Staljinovih čistki. Intelektualci su smatrani državnim
neprijateljima, dok oni danas predstavljaju vrijednosni stup svakog društva. Znanje i sloboda
izražavanja uvelike dobivaju na važnosti promjenom vrijednosti koje sa sobom donosi
modernizacija. Rastuće ekspresivne vrednote pretvaraju modernizaciju u proces ljudskog razvitka
koji osnažuje i potiče čovjekovu slobodu i izbor.
Kada bi se išle uspoređivati zemlje širom svijeta, došlo bi se do velikih različitosti u normama i
vrijednostima. Do dana današnjeg, određena društva su zadržala obitelj i religiju kao glavne
vrednote, dok su druga usmjerena racionalnijem i manje tradicionalnom. Neke zemlje odgoj i
obrazovanje stavljaju u prvi plan, kao i dijete i djetinjstvo. Mnogi vole reći kako je hrvatsko društvo
procesima modernizacije i sekularizacije raskrstilo s tradicionalnim, ali se to u mnogo aspekata
pokazalo netočnim. Ipak, u današnje vrijeme određena istraživanja sugeriraju da je dijete jedna od
najvećih vrednota, bilo da se radi o braku ili obitelji. Ono predstavlja jednu od najvećih vrednota,
pod uvjetom da su (financijski/materijalni) uvjeti za odgoj djeteta zadovoljeni. U tradicionalnim,
srednjovjekovnim društvima odgajalo se puno drugačije nego danas. Suvremena sociološka
promatranja i viđenja djetinjstva oštro se suprotstavljaju tradicionalnim paradigmama kakvo bi
djetinjstvo trebalo biti te što se od samog djetinjstva očekivalo. U tradicionalnom, prošlom
vremenu, dijete je tretirano kao objekt, nisu postojala prava djeteta, te su se od njega očekivala
određena ponašanja i djelovanja. To je poznatije pod pojmom djetinjstva kao strukturalne forme.

2.
U postavkama razmišljanja koje su bile na snazi u prošlosti su postojale razne predodžbe o
djetinjstvu, odnosno, kakvo bi ono trebalo biti, i te postavke se radikalno razlikuju od današnjih
paradigmi gdje dijete predstavlja aktivnu osobu koja ima svoja prava, što znači da dijete samo i
aktivno sukonstruira svijet kojim je okruženo. Kada se usporede današnje metode odgoja s onim,
primjerice, srednjovjekovnim, dolazi se do zaključka da su se mnoge stvari radikalno promijenile –
dijete koje je do samo nekoliko desetljeća unazad smatrano objektom dolazi na pijedestal.
Srednjovjekovni roditelji su se zbog velike smrtnosti djece emocionalno distancirali od svoje djece
koja su često rano napuštala roditeljski dom, a nježan i sentimentalan odnos prema djeci proizvod je
tek mnogo kasnijih vremena (Nikolić-Jakus, 2014:378). Razvoj medicine i dostupna njega igraju
veliku ulogu u prolongiranju životnoga vijeka današnjeg čovjeka, dok u srednjem vijeku to nije bio
slučaj. Modernizacija, koja ima različite slojeve i faze, sa industrijskom revolucijom donosi
promjenu vrijednosti iz tradicionalnoga u racionalno. Berger i Luckman su smatrali da modernim
blagostanjem koje društvo uživa, čime se prvenstveno misli na razvoj znanosti i tehnologije religija
gubi svaku priliku da i dalje monopolistički pristupa društvenim pitanjima te da u njihovu
rješavanju ima glavni autoritet. Pokazuje se da je varijacija među kulturama iznenađujuće
koherentna, a širok spektar stavova (koji odražavaju uvjerenja i vrednote ljudi u vrlo različitim
područjima života kao što su obitelj, rad, religija, okolina, politika i seksualno ponašanje) odražava
samo dvije glavne dimenzije: jednu koja uključuje polarizaciju između tradicionalnih vrednota i
sekularno racionalnih vrednota; i drugu dimenziju, koja uključuje polarizaciju između vrednota
opstanka i ekspresivnih vrednota (Ingelhart, Welzel, 2007). U tradicionalnim, slabije razvijenim
društvima obitelj je smatrana jedinom institucijom u kojoj je moguće reproduktivno stvarati novi
život.
Obitelj predstavlja najveću vrijednost i stup svakog društva. Posljedično, tradicionalne kulture oštro
osuđuju svako ponašanje za koje se smatra da ugrožava reprodukciju i odgoj djece u obitelji, poput
homoseksualnosti, razvoda i pobačaja, no u postindustrijskim društvima s razvijenim institucijama
socijalne države, snažna obitelj više nije nužna za opstanak (Ingelhart, Welzel, 2007). Kada bi se
promotrile određene katoličke zemlje u Europi, tu bi se mogle (čak i na empirijskoj razini), vrlo
dobro iščitati promjene koje sa sobom donosi religija. U postmodernim društvima, ona je od
neizmjernog značaja u kontekstu njenog proučavanja i analiziranja unutar raznih teorijskih okvira.
Jedan od tih sveobuhvatnih, širih teorijskih okvira je teorija sekularizacije, koja uz brojne inačice,
pretpostavlja da razvoj društva u smislu (post)modernizacije vodi sve nesigurnijem položaju religije
i smanjivanju društvenih, pa i individualnih, uloga religije (Nikodem, Zrinščak, 2023). Bilo je
velikih empirijskih istraživanja na temu međugeneracijskih vrednota i ta istraživanja su vrlo važna u
prikazu različitih načina razmišljanja i djelovanja. Ne bi se moglo sa sigurnošću tvrditi da će starija
populacija uvijek zagovarati tradicionalne vrednote, kao što ne mora biti slučaj ni da će mladi
zagovarati ekspresivne vrednote. Sve je to vrlo relativno. Prisutnost međugeneracijskih razlika ovisi
o tome je li društvo postiglo visoke razine društveno ekonomskog razvitka (Ingelhart, Welzel,
2007). Ingelhart će kasnih sedamdesetih istraživati postmaterijalističke vrednote i doći će do
određenih saznanja o njima. Podaci koji su dobiveni tijekom višegodišnjih mjerenja upućivali su na
to da ekonomska i materijalna sigurnost bivaju nadjačani potrebom za samoaktualizacijom te
životnim standardom.

3.
Vrednota kvalitete života postaje važnija od puke materijalne sigurnosti. Analiza kohorti i
međugeneracijske usporedbe upućuju na to da svjedočimo postupnoj međugeneracijskoj promjeni
vrednota povezanoj s društveno – ekonomskim razvitkom, procesu koji govori o činjenici da zbog
sve povoljnijih egzistencijalnih uvjeta ljudi sve manje ovise o religiji i sve više naglašavaju osobnu
ekspresiju (Ingelhart, Welzel, 2007).
Pojavom sekularizacije, o čijem porijeklu raspravljaju mnogi znanstvenici, mijenja se položaj
religije, iz čvrstog i sigurnog u oslabljenog i upitnog. Ako se postavi pitanje što je to sekularizacija i
kako ju se može definirati, Luhmann će kasnije u ovom radu reći da prvo treba krenuti od društva
njegove kompleksnosti, o problemima s kojima se to društvo susreće, pod uvjetom da je ono
visokodiferencirano. U svakom slučaju religija gubi svoj utjecaj u nereligijskim područjima poput
ekonomije ili znanosti, iako će određeni teoretičari reći kako za takve tvrdnje ne postoji znanstvena
utemeljenost, u smislu da se ne može sa sigurnošću empirijski tvrditi jača li sekularizacija uslijed
procesa modernizacije ili ne. Mnogi sociolozi su očekivali potpuno povlačenje religije pred
modernizacijom i tehnološkim napretkom, no postoje određena stajališta kako modernizacija i
religija mogu zajedno funkcionirati (određeni autori navode Sjedinjene Američke Države, gdje
religija ostaje vitalna sila unatoč snažno izraženim procesima modernizacije u toj zemlji) te se
spominje čak i termin desekularizacije. U svakom slučaju je jasno da se događaju kulturne
promjene, demokracija jača i tehnologija se svakodnevno razvija. Sve prisutnije ekspresivne
vrednote predstavljaju društvenu snagu koja pogoduje demokraciji i pomaže uspostavi demokracije
ondje gdje još ne postoji, a ondje gdje već postoji, jača demokraciju popravljajući djelotvornost
demokratskih institucija (Ingelhart, Welzel, 2007).
Dok su procesi sekularizacije i njeni učinci u europskim protestantskim zemljama relativno dobro
dokumentirani, kako u teorijskom, tako i u empirijskom smislu (Davie, 2000)., analiza religijskih
promjena u europskim katoličkim zemljama unutar toga teorijskog okvira sekularizacije (Nikodem,
Zrinščak, 2023). Tu se valja ukratko povijesno dotaknuti samog kršćanstva, koje nije europski
proizvod. Iako je za većinu evropskih naroda kršćanstvo bilo presudnog značenja u njihovom
razvitku, pa se stoga smatra izvornim evropskim identitetom, kršćanska religija nije navlastito
evropsko svojstvo (Luncer,1989:573). S obzirom na mjesto nastanaka kršćanstva, te brojnih
povijesnih događaja koji odgađaju dolazak kršćanstva u Europu, može se reći da je taj proces bio
mukotrpan i nimalo lak. Arapska osvajanja Orijenta i sjeverne Afrike, spriječila su gotovo tri
stoljeća prodor kršćanstva na Stari kontinent (Luncer,1989:573). Islam, kao do tada dominantna
religija u Europi biva potisnut dolaskom kršćanstva, dugo odgađanog. Tu se vrlo brzo dolazi do
religije u današnje doba. Postavlja se pitanje koja je uloga religije u čovjekovom društvu. Kako ona
opstaje unatoč promjenama vrednota koje se događaju kroz generacije. Kako odolijeva vremenu i
izazovima koje pred nju postavlja moderno društvo. Prije toga bi valjalo sagledati ulogu, odnosno
funkciju religije u društvu, i to kroz jedan malo drugačiji pristup od onog empirijskog. Niklas
Luhmann, jedan od najznačajnijih teoretičara po pitanju funkcije religije, iznio je svoja stajališta
koja do dana današnjeg izazivaju polemike i brojne rasprave. Za razliku od empirijskog pristupa,
koji uključuje razna mjerenja i analize, Luhmann funkciji religije pristupa fenomenološki, iz
filozofske perspektive, kroz svoju poznatu teoriju sistema, nudeći tako mogućnost da se njegova
teorija prihvati, ili odbaci.

4.
Kada Luhmann govori o religiji, on pod time ne misli na crkvu ili teologiju kao takvu, već se osvrće
na cjelokupan proces sekularizacije. Kao što je kazao Habermas u jednom od svojih radova: on
zapravo karakterizira cijeli proces sekularizacije, u kojem religioznost ne jenjava, ali s
funkcionalnim i konstrukcijskim preobražava samu sebe. Iako Luhmann u svojoj knjizi Funktion
der Religion staje na stranu religije i njene funkcije, ostaje kritičan prema crkvi, kao i teologiji.
Empirijske znanosti koje nastoje objasniti fakticitet postavljanja svrha i pronaći promišljene ili
nepromišljene posljedice, dakle naročito psihologija i sociologija, odjeljuju se od znanosti koje se i
dalje trude oko ispravnosti djelovanja, ali svoju predodžbu djelovanja sada apstrahiraju od zbilje –
druge discipline nastoje steći sud o ispravnosti djelovanja tumačenjem normi ili vrednota
(Luhmann, 1968). Luhmann je vidio društvo kao skup funkcionalno diferenciranih sustava. Samo
društvo sastavljeno je od komunikacija i komunikacija kao takva predstavlja sponu između
individualca i socijalnog sistema. Tu su važni pojmovi djelovanja i sistema. Djelovanje predstavlja
svako smisleno orijentirano, prema van učinkovito ljudsko ponašanje, dok sistem predstavlja svako
zbiljsko biće koje se održava istovjetnim djelomično na temelju vlastitog reda, djelomično na
temelju vlastitih okolnosti, u jednoj sasvim kompleksnoj, promjenjivoj okolini kojom se ne može
posve ovladati (Luhmann, 1975).
Komunikacija predstavlja najvažniju stvar u Luhmannovoj teoriji, a religija, koja je uvijek bila
prisutna u svim društvima sve do danas, može imati svoju itekako važnu funkciju medija, iako se
moderan individualac već odavno prestao poistovjećivati s tradicijom i zajednicom kao takvom. Što
se tiče organizacija, valja spomenuti da je Luhmann prije svega mislio evolucijsko-teorijski, te je
smatrao da su vjerske organizacije, uključujući samostane ili vjerske zajednice, zapravo prethodnici
današnjih sekulariziranih tzv. organizacija kao što su gradovi, korporacije, sveučilišta ili političke
stranke. Za razliku od prijašnjih vremena, gdje je religija imala dominantnu ulogu, kasnije ona biva
odvojena, primjerice od prava, ekonomije, politike ili umjetnosti, iz čega proizlazi da je društvo
postalo gotovo autonoman sustav, s nizom stvarnosti, koje gotovo da nisu povezane jedna s drugom.
Određeni sistemi su problematični i zahtijevaju rješenja. Religija spada u jedan od tih sistema,
skupa sa, primjerice, politikom. Sistemi ne predstavljaju nešto stvarno, poput knjige, ili stola, već se
ostvaruju u komunikaciji između ljudi. S obzirom na to da se društvo funkcionalno izdiferenciralo,
ne postoji jedna stvarnost, već niz stvarnosti, poput ekonomske stvarnosti, političke stvarnosti,
obrazovne stvarnosti i slično. Kao jedan od važnih sistema, koji zahtijeva komunikaciju i rješavanje
problema, dolazi, dakako, religija. Luhmann pojam religije promatra u smislu i značenju društvenog
fenomena, jer u tom značenjskom kontekstu ovaj pojam otvara mogućnost priključivanja i
nadovezivanja religije na druga predmetna područja sociološke teorije (Markešić, 2001). Kao što je
maloprije spomenuto, Luhmann smatra religiju (kao i njene funkcije) izdvojenim od drugih sistema
(koji su također izdvojeni), poput ekonomije, gospodarstva, zdravstva, obrazovanja ili možda
zakona. Luhmann uviđa, a i tome javno govori, apelirajući, dakako na teologe i slične kadrove da
moderno društvo kao takvo nije isto kao prijašnja društva i da su sistemi drugačije podijeljeni te
imaju određenu funkciju. U staroj, i ako nikada posve objašnjenoj tradiciji sistemi se definiraju kao
cjeline koje se sastoje od dijelova, ali su više nego suma svojih djelovanja (Luhmann, 1968). Svijet
spada u mjesto previše kompleksno, a da bi ga čovjek mogao pojmiti. Uvođenjem pojma
kompleksnosti, Luhmann ističe da je svijet sam po sebi previše kompleksan te da bi ga valjalo
pojednostavniti, reducirati pomoću sustava.

5.
Pooštravanje istinitosnih zahtjeva pred kojima se raspada istina svrha, svjedoči o novovrsnoj svijesti
kompleksnosti svijeta u vremenskom, stvarnom i socijalnom pogledu (Luhmann, 1968). Iako
Luhmann slijedi svoje prethodnike poput Webera ili Durkheima, koji svrstavaju religiju u centar
svakog društva, on određene stvari ipak odbacuje. Tradicionalni sociolozi su smatrali da pojavom
kapitalizma religija gubi svoje mjesto u potpornom smislu (Weber), ili da će napretkom tehnologije
religija koja je i odgovorna za najviše problema u društvu jednostavno nestati, iščeznuti (Marx).
Weber smatra kako pobjedonosnom kapitalizmu od kada počiva na mehaničkoj podlozi više nije
nije potrebna nikakva potpora religije, dotle Luhmann tvrdi da danas religija upravo na temelju
povijesnog razvoja dobiva svoju posebnu i središnju funkciju. Iako se Luhmann ranih sedamdesetih
intenzivno bavio sociologijom religije, osamdesetih se posvećuje komunikaciji, odnosno proučava
religiozne komunikacije koje sa sobom nose određene problematike. Religija bi predstavljala
određenu formu komunikacije koja bi omogućila pojedincima osjećaj njihovog iskustva i
pronalaženju smisla u svijetu koji ih okružuje. Religija predstavlja način na koji ljudi međusobno
komuniciraju. Luhmann se bavio i komunikacijom s Bogom, uspoređujući Stari i Novi zavjet
tvrdeći kako se u prvom događala komunikacija s Bogom, dok je to poslije nestalo. Kako vrijeme
odmiče, Bog je sve dalje, ne komunicira se s Njim, te se On više ne obraća ni najsvetijim ljudima.
Bog sam odabire određen trenutak svoga objavljivanja, no to biva u određenom povijesnom
trenutku i u dalekoj prošlosti. Suvremenim metodama rješavanja problema, Bog postaje nešto
arhaično i vrlo daleko. Školska filozofija je na antiknim osnovama zahtijevala jedan prirodni
svršetak i u tom smislu neku svrhu niza učinaka, jer da beskonačnosti ne bože biti (Luhmann,
1968).
Postavlja se pitanje ima li u današnjem društvu i vremenu religija ikakvoga smisla, s obzirom da se
religijska praksa s vremenom sve manje upražnjava. Luhmann je smatrao da se svijet ne doživljava
više religioznim kao što je to bio slučaj u prijašnjim društvima. Koje probleme religija može riješiti
i za koje probleme ona može biti odgovorna, ukoliko, u kompleksnostima modernoga društva, ona
sama gubi na snazi? Kao sredstvo za problematiziranje Luhmannu služe duali patnja/spasenje, i
grijeh/otkupljenje, jer su patnja i grijeh oni agregati, oni poticatelji čijom se pomoći mogu
religiozno kvalificirati postojeća stanja stvari svakidašnjeg života, a koji mogu biti plodonosni i za
religijski sustav (Markešić, 2001). U prijašnjim vremenima se moglo religiju konzultirati, ukoliko je
postojao neki problem (ili više njih) koje je trebalo riješiti. To je uvijek bilo moguće učiniti. Religija
je bila u svim sferama i funkcijama društva te je sve polazilo od nje. Nije bilo moguće, budući da je
religija bila sveprisutna, zapravo odrediti koja bi bila njena funkcija. Ona je rješavala sve probleme,
i ispunjavala sve funkcije. Napuštajući praksu pukog nabrajanja funkcija i disfunkcija religije,
Luhmann se usmjeruje na to da dokaže kako je svaki društveni sustav (pa i religijski) upućen na
rješavanje mnoštva problema, pa time i na ispunjavanje mnoštva funkcija (Ćimić, 2004: 637-657)
Dolaskom suvremenog, modernog doba, to se radikalno mijenja, ali je ipak lakše odrediti koje
probleme religija može riješiti, kao i one za čije je rješavanje sama odgovorna. Tu se neminovno
dolazi do pojma sekularizacije, za koji Luhmann tvrdi da ga je gotovo nemoguće definirati budući
da ta riječ može imati više značenja ako uopće i ima neko pravo značenje. Poznato je da je
Luhmann postavio pitanje kojeg se gnušaju postaviti mnogi, a to je: je li zapravo uopće moguća
religija?

6.
Je li moguća u modernom, suvremenom društvu gdje se nameću mnoge alternative samoj religiji, te
ona više nije odgovorna za rješavanje određenih problema za koje je u povijesnim društvima bila
jedan jedini autoritet. Postavlja se pitanje što je to sekularizacija i kako se ona može definirati.
Luhmann smatra da prvo treba krenuti od društva i njegove kompleksnosti, o problemima s kojima
se to društvo susreće, pod uvjetom da je ono visokodiferencirano. O društvenim uvjetima ovisi koje
će biti mogućnosti religije te pod kojim uvjetima će ona egzistirati. U nekim društvima ona nema
mnogo prostora te su njene mogućnosti ograničene, dok to u drugim društvima nije slučaj. On drži
da pojam sekularizacije ne treba unaprijed određivati pomoću dihotomije sveto/profano, zapravo, ne
treba ga određivati niti kao profaniranje svetoga ili pak ovu dihotomiju sažimati u jedan pojam:
sekularna religija (ili:civil religion) (Markešić, 2001). Ovdje nastaje važno pitanje a to je pitanje
funkcionalne diferencijacije u kontekstu sekularizacije, koja čini vrlo važan dio Luhmannove
teorije. S obzirom na to da se moderno društvo neprekidno diferencira, te, prema Luhmannu zbog
toga nastaju i određeni društveni sustavi, poput prava, obrazovanja, politike ili religije, postavlja se
pitanje koja bi bila funkcija religije u takvim sustavima, i nije li zapravo sekularizacija rezultat toga
neprekidnoga diferenciranja? Može li se religija, takva kakva jest prilagoditi konstantnim
promjenama koje nastaju u kompleksnoj okolini. Religija nema opciju nego se prilagoditi
promjenama, iako svakim novim diferenciranjem ona gubi na snazi. Sekularizaciju bi, dakle, drži
Luhmann, bilo moguće definirati i kao posljedični problem prijelaza iz stratificiranog u
funkcionalni društveni ustroj, kojeg religijski sustav ne želi, ali prema kojem se mora uskladiti, što
znači da prije početka svakog diferenciranja u društvu religijski sustav ima veću i značajniju
funkciju za samo to društvo nego što ga za to društvo ima nakon izvršenog diferenciranja
(Markešić, 1998: 375). Svako diferenciranje za religiju je mučno iskustvo, budući da ona uvijek
biva na gubitku, te se mora suočavati sa konstantnim izazovima, neovisno o tome što potiče
diferenciranje. Luhmann navodi tri glavne posljedice funkcionalnog diferenciranja na samu religiju.
Prva posljedica jest ta da religija postaje dio odluke pojedinca koji svjesno odlučuje da religija ima
značenje u njegovom životu, što Luhmann naziva privatiziranjem religioznog odlučivanja.
Individualno, pojedinac sam odlučuje o važnosti religije u njegovom životu, neovisno o
konstantnim diferenciranjima.
Međutim, u svezi s tim treba istaknuti kako je u ranim društvima nevjera bila, što se individue tiče,
ono što je vjera u suvremenom svijetu u razdoblju izdiferenciranih društava – privatna stvar
(Markešić, 2001). Druga posljedica odnosi se na integraciju u društvu, tj. njegov oblik. Luhmann
dosta negativno pristupa ovoj posljedici, tvrdeći da je sekularizacija jedna od posljedica, odnosno
smetnja religiji da primjeni svoje funkcije na cjelokupno društvo. Luhmann dakako, ne kritizira
društvo samo, već je želio istaknuti kompleksnosti koje moderno društvo sa sobom donosi. Upravo
pogledom na religijski sustav, društvena integracija ne počiva više na religiji, nego na kompleksu
odnosa sustav/okolica u okolici religijskog sustava koji omogućuje religiju (Markešić 2001).
Luhmann drži da u tako sekulariziranom društvu religija više nema šanse djelovati kao prije, te je
ograničena na povremeno javno djelovanje u smislu ispunjavanja svojih funkcija. Također, u
modernom društvu koje se stalno diferencira, religija ima dvije opcije: ili prihvatiti postojeće stanje
i povremeno funkcionalno djelovati na cjelokupno društvo ili se naprosto identificirati s društvenom
cjelinom (totalitet).

7.
Moderan život sa sobom povlači individualiziranje pojedinca koji se više ne oslanja na zajednicu
nego na sebe. Pojedinac odlučuje sam, mijenja mjesto boravka, posao, u svijetu koji je postao
fluidan bez čvrstog konstrukta i vrijednosti koje su bile prisutne u vrijeme kada je religija imala
veću ulogu u životima ljudi. Kao što je religija platila određenu cijenu konstantnog diferenciranja
društva, tako ju plaća i tradicija, gdje nestaju kulturne, obiteljske i tradicionalne vrijednosti, čime i
dalje jača proces funkcionalne diferencijacije sa sve većom samostalnosti podsustava koji su
rezultat cjelokupnog tog procesa. To se ponajviše odnosi na ekonomiju i znanost. Time se postavlja
pitanje je je li Luhmann dovoljno jasno vidio javnu ulogu religije ili to pak nije bio slučaj. Može li
religija, unatoč diferenciranju, ipak imati snažniju javnu ulogu nego što je to vidio sam Luhmann?
Treća posljedica se odnosi na oblike kompleksnosti koji su se promijenili i to je jedna od
najvažnijih posljedica funkcionalne diferencijacije. Kompleksna okolina rezultat je kompleksnih
sustava. Sekularizacija je, drži Luhmann jedna od konsekvencija preustroja društva u pravcu
primarno funkcionalno diferenciranog sustava, u kojem svako funkcionalno područje postiže veću
samostalnost i višu autonomiju, ali također postaje i ovisnije, od toga ispunjavaju li se i kako se
ispunjavaju druge funkcije (Markešić, 1998). Religija je, kao što je već spomenuto, ovdje na
gubitku jer se umanjuju ili čak gube određene funkcije koje je ona imala na društvo. Razvojem
poljoprivrede, znanosti i tehnologije te ekonomije, zauvijek se, prema Luhmannu, mijenja položaj
religije, u nemogućnosti da jednako funkcionalno djeluje kao prije. Moraju se pronaći drugi dijelni
sustavi koji će rješavati probleme koje je do sada rješavala religija, čime dolazi do još nepovoljnijeg
položaja za religiju, koja više niti ne može reagirati na sekularizaciju u zamahu. Zbog svojih je
teorija, iako hvaljen, Luhmann dobio jako puno kritika. Luhman je o vlastitoj teoriji sustava
raspravljao s Habermasom koji je uvažavao određene točke Lumnannove teorije sustava ali je
isticao i određene pogreške njegovih teza. Kazao je: središnja i kriva teza, s kojom Luhmannova
teorija stoji ili pada jest: da funkcionalistička analiza pokazuje jedini dopušteni put racionaliziranja
odluka (Markešić, 2001). Luhmanovu se teoriju, kao što je poznato, kritiziralo kao suviše
eklektičnu, sa previše koncepata koje Luhmann posuđuje za svoje teorije, a koji, prema kritičarima,
imaju previše izvora. Također je jedna od kritika nedostatak empirijskih dokaza kojima bi Luhmann
podupro svoje teze te je on svoju akademsku karijeru izgradio na formiranju isključivo teorija, bez
ikakvih empirijskih provjera. Ipak, Luhmann je bio sve, samo ne površan. Koncepte koje je
posuđivao iz drugih izvora vrlo je detaljno i pažljivo ugrađivao u svoju teoriju, za to navodeći i
razloge. O svakom posuđenom konceptu ozbiljno je promislio prije negoli ga je uvrstio u svoju
teoriju.
Modernizacija sa sobom donosi promjene koje pogoduju nastanku ekonomskog napretka,
poboljšanja egzistencijalnih uvjeta i pojedinac je u mogućnosti samostalnije promišljati i ne više
djelovati intrinzično i unutar kolektiva, kao što je to prije bio slučaj. Ekspresivne vrednote rezultat
su tih događaja. U demokratskim društvima, one predstavljaju unutarnju vitalnu snagu. Ekonomija i
društvo paralelno se razvijaju, u zajedničkoj simbiozi. Ljudski razvitak u masovnim razmjerima
pojava je novijeg datuma, ali ekspresivne vrednote oduvijek postoje (Ingelhart, Welzel, 2007).
Modernizacija sa sobom donosi određene promjene, posebice po pitanju religije. S druge strane,
Luhmanovo promišljanje ide u smjeru evolucije društva koje konstantnim diferenciranjem postaje
sve kompleksnije, što za rezultat ima stvaranje novih sustava unutar samoga društva. Religija je
također rezultat tih diferenciranja, kao poseban sustav.

8.
Tek su pojavom moderne započela unutarnja diferenciranja društvenog sustava, na parcijalne,
funkcionalne sustave, tako što su drugi isto tako parcijalni sustavi preuzimali neke funkcije koje je
prema društvu i u društvu prije imala i religija, iz čega se zaključuje: Budući da se tijekom povijesti
društvo mijenja, s njim se mijenja funkcija religije u društvu (Markešić, 2001). Društvo kroz
povijest prolazi kroz mnoge promjene, što neminovno utječe i na religiju. Religija se ne nosi dobro
s konstantnim diferenciranjem te se svakim novim umanjuje njezina funkcija u društvu. Društva su
kompleksnija, što za rezultat ima kompleksniju okolinu. Religija ima za zadaću odgovoriti na
svakodnevne izazove okoline koja svakim novim diferenciranjem postaje sve kompleksnija.
Luhmanna je zanimalo za koje probleme u društvu religija ima odgovornost. Kako bi modificirao
svoju teoriju, Luhmann osmišlja svoj vlastiti pojmovnik i misaoni sistem koji je ponekad vrlo teško
pratiti. Komunikacija čini najvažniju komponentu u njegovoj teoriji, koju Luhmann smatra
ključnom za realizaciju religije. U modernom društvu u kojem e mnogo toga mijenja, pošteđena nije
ostala ni religija. Habermas u svojoj teoriji komunikativnog djelovanja komunikaciju smatra
glavnim okidačem za nestanak religije jer u procesu racionalizacije nestaje potreba za njom. Berger
i Luckman su smatrali da modernijim blagostanjem koje društvo uživa, čime se prvenstveno misli
na razvoj znanosti, religija gubi svaku priliku da i dalje monopolistički pristupa društvenim
pitanjima te da u njihovu rješavanju ima glavni autoritet. Ipak, unatoč ekonomskom napretku i
razvitku, religija još uvijek opstaje, te odolijevajući modernizaciji i dalje utječe na društvene
promjene.

9.
Bibliografija:

1. Baloban, J., Migles, S., Nikodem, K., Zrinščak, S. (ur) (2023.) Promjene vrijednosnog sustava u
demokratskoj Hrvatskoj, Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet
2. Ćimić, E. (2001). Ivan Markešić – Luhmann o religiji, Zagreb, Biblioteka »Filozofska-
istraživanja«, Hrvatsko filozofsko društvo
3. Inglehart, R., Welzel, C. (2007). MODERNIZACIJA, KULTURNA PROMJENA I
DEMOKRACIJA. Slijed ljudskog razvitka, Zagreb, Politička kultura
4. Luhmann, N. (1968). TEORIJA SISTEMA - Svrhovitost i racionalnost, Zagreb, Naklada Globus
5. Luhmann, N. (1992). Legitimacija kroz proceduru, Zagreb, Naprijed
6. Markešić, I. (1998). Luhmannovo shvaćanje funkcije religije, Zagreb,Miroslav Krleža
(375-396)
7. Markešić, I. (2001). Luhmann o religiji, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb
8. Markešić, I. (2005). Religija kao komunikacija, Razmatranja iz suvremene sociološke teorije,
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb (93-116)

10.