Professional Documents
Culture Documents
Cathy Hopkins - Ljubavna Lutrija
Cathy Hopkins - Ljubavna Lutrija
Ljubavna
LUTRIJA
Prevod:
Branislava Maoduš
Naziv originala:
Cathy Hopkins
LOVE LOTTERY
Veliko hvala Brendi Gardner, Melisi Pejti
i fenomenalnom timu u Pikadiliju. I hvala, kao
i uvek, Stivu Laveringu na svoj pomoći i podršci,
naročito na tome što je išao sa mnom na sve
lokacije koje se spominju u knjizi i fotografisao ih.
1.
***
Kada sam otvorila ulazna vrata, do mene je kroz kuću dopro divan miris
vrućeg peciva.
„Stigla sam“, viknula sam.
„U kuhinji sam, vojvotkinjo“, doviknuo je tata. Kada sam bila mala,
tata me je zvao princeza, ali je početkom ove godine, kada sam ušla u
nacionalno takmičenje pevača koje se zove Pop princeza, odlučio da mi
promeni nadimak. Kako sam osvojila treće mesto, šali se da sam
vojvotkinja, pošto nisam uspela da osvojim titulu princeze.
Probila sam se do kuhinje gde me je dočekao neočekivani prizor: tata u
plavo-beloj kecelji na pruge u blistavo čistoj kuhinji.
„Šta se dešava?“, upitala sam dok sam posmatrala blistave površine i
tatu. Čak mu je i kosa, koju ovih dana nosi puštenu (u pokušaju da izgleda
kao rok zvezda, kao Zak Aksford) i koju često zaboravi da počešlja, bila
uredna i sklonjena sa lica.
Tata se nasmešio. „Malo sam radio po kući. Želeo sam da iznenadim
tvoju majku. I tebe.“
„Bogami“, rekla sam osvrćući se. Na stolu je stajala čak i vaza sa
cvećem. Ružičaste ruže. I postavio je sto za večeru.
„Hej, znaš da večeras izlazim, zar ne?“
Tata je pokazao rernu. „Roštilj kod Skvidža povodom kraja školske
godine. Da, setio sam se i zato sam, tada“, teatralno je otvorio rernu,
„ispekao pogačice koje ćeš da poneseš.“
„Ali tata... nikada nisam... Ti ne umeš da kuvaš.“
Tata je spustio tepsiju na šporet. Pogačice su izgledale savršeno.
„Nema kod mene ’ne umem’. Nabavio sam recept, kupio sastojke. I bingo.
Mislim da će biti dobre.“
Prišla sam mu i zagrlila ga. Zaista volim mog tatu. I vidim da se silno
trudi da popravi stvari, i pored toga što mama to ne može.
„Sigurna sam da će biti savršene“, rekla sam. „Šta si pripremio mami
za večeru?“
„Sve ono što voli. Fetučine. Rukolu izbašte...“ Iznenada me je uhvatila
panika. „O bože! Da joj nije rođendan? Ili vam je godišnjica?“
„Ha. Nisu nam potrebni rođendani i godišnjice da bismo imali povoda
za slavlje u ovoj kući. Jok. Ne...“ Seo je. „Zapravo, imam vesti. Dobre
vesti. Stvari će se ovde promeniti. I to nabolje, veruj šta ti kažem.“
„Hajde, reci mi.“
Tata se nasmešio kao drski klinac koji ima tajnu. „Ne mogu.“
„Zašto?“
„Želim da sačekam da tvoja mama dođe kući. Želim obema da vam
kažem zajedno.“
Izgledao je tako srećno. Odavno ga nisam videla tako srećnog.
„Našao si posao“, rekla sam.
„Neeee. Nije to.“
Trebalo je da znam da nije to u pitanju. Odavno je prestao da traži
pravi posao nakon što je konačno pronašao književnog agenta. Mesecima
su ga odbijali pre nego što je jedan pristao da radi za njega. Prvi stepenik,
rekao je tada. Nisam razumela značaj toga, ali mi je on objasnio da mnogi
izdavači ponude i ne razmatraju ako ih ne iznese agent. Bio je oduševljen
vestima, ali je prošla skoro čitava godina a da njegova agentica nije uspela
da proda njegovu knjigu, premda ju je mnogo puta slala mnogim
izdavačima. Sve više je bilo onih koji su ga odbili. Tada su svađe između
njega mame i postale sve gore i češće. Uglavnom su se svađali oko novca.
Želela je da on pronađe neki honorarni posao. On je želeo da sledi svoj
san, ili bar da mu pruži priliku. Počeo je da radi na novoj ideji i bio je
zaista uzbuđen zbog toga i poslao je sažetak i prva tri poglavlja agentu pre
samo tri nedelje.
„U pitanju je tvoja nova knjiga“, rekla sam. „To je, zar ne? Agent je
uspeo da proda tvoju knjigu.“
Tata više nije mogao da se obuzdava pa mu se licem raširio osmeh.
„Dobro. Pogodila si. O, ma dođavola, reći ću ti. Tvoja majka će se vratiti
tek za nekoliko sati. Da, agentkinja me je jutros zvala. Zapravo me je
nazvala još prošle nedelje, ali nisam želeo ništa da kažem dok ne bude
sigurno, jer ove stvari umeju da se uruše u poslednjem trenutku. Ali vesti
su dobre. Ne samo jedan, već dva izdavača žele moju knjigu. Nadmetali su
se za nju.“
„Nadmetali se? Šta to znači?“
„To znači, mala moja vojvotkinjo, da se nadmeću ko će ponuditi veću
svotu. To znači da je avans koji će mi isplatiti sve veći i veći.“
„I…“
Tata je počeo da pleše po kuhinji. „Bogati smo“, pevao je, „Bogati
smo.“
2.
Sledećeg jutra naglo sam se trgla iz sna. Ispred šatora se čula neka buka.
Glasovi. Neko je napolju...
Zavukla sam se dublje u vreću za spavanje osećajući kako mi srce
divlje udara i počela da osluškujem. Zatim sam shvatila. Kako sam glupa!
Nisam u vreći za spavanje. Nisam u šatoru. Kod kuće sam. U svom
krevetu. Savršeno bezbedna. Uh, kakvo olakšanje, pomislila sam dok sam
sklanjala pokrivač. Sanjala sam da sam izgubljena u šumi kao u Veštici iz
Blera. Kakav je to užasan film bio. Baš strašan. Za razliku od onih horor
filmova sa toliko preteranim specijalnim efektima da su prosto smešni,
ovaj je delovao realno i prepuštao je mnogo toga mašti. A moja je odmah
ubacila u brzinu i baš sam se uplašila. A i Lija se uplašila. Videla sam da
je i ona van sebe i bilo mi je drago kada su se svetla upalila na kraju filma.
Ali i dalje sam čula glasove. Povišene glasove iz kuhinje. Ustala sam
iz kreveta, odšunjala se do stepeništa, a zatim se spustila niz nekoliko
prvih stepenika i počela da osluškujem.
„Zaista mislim da to nije dobra zamisao“, čula sam mamu kako govori.
„Ma hajde, ljubavi“, rekao je tata. „Ovakve stvari ne dešavaju se
svakog dana. Trebalo bi da slavimo dobre trenutke. Ne traju uvek dugo.
Sam bog zna da će tek sada uslediti mučan posao kada budem morao da
sednem i završim knjigu.“
Zadržala sam se još malo u slučaju da ponovo počnu da se svađaju.
„Znam“, rekla je mama, „i smatram da su to sjajne vesti. Rekla sam ti
to i sinoć. Ali zašto ne možemo da napravimo malu proslavu? Nešto što ne
košta previše.“
Strčala sam niz stepenice i pridružila im se u kuhinji. „Proslava?
Kakva proslava?“
Tata je, ponovo u svom neurednom izdanju sa uobičajeno
razbarušenom kosom, sedeo za stolom u svom toplom kućnom ogrtaču.
Mama je, u odeći za posao - tamnoplavom odelu, beloj košulji i kose
uredno vezane šnalom - stajala za sudoperom.
„Dobro jutro, ljubavi“, rekao je tata i pokazao čajnik. „Čaj?“
Odmahnula sam glavom i prišla frižideru. „Uzeću sok, hvala. Šta se
dešava?“
„Mislim da bi trebalo da proslavimo prvi ugovor sa izdavačkom
kućom koji sam sklopio“, rekao je tata. „I mislim da bi trebalo to da
učinimo na nekom fantastičnom mestu.“
„Sjajna ideja“, rekla sam i sela za sto. „Gde?“
Mama je nastavila da pere sudove. Okrenula se i uzdahnula. „Ne vidim
zašto ne bismo prosto otišli u neki lep restoran u Plimutu ili na vidikovac
gore u zalivu Vitsend.“
„Šta imaš na umu, tata?“
Tata je sanjivo pogledao kroz prozor. „Negde dalje“, rekao je. „Pošto
dugo nigde nismo bili porodično, mislio sam da bismo možda mogli da
odemo malo u neki velegrad. Pariz, London, Barselona, Prag, Istanbul...
Šta misliš?“
„O, da, pristajem na sve gore navedeno“, rekla sam. Obično su
Aksfordovi išli na fenomenalne destinacije, i premda su poveli mene i Ket
kada su proslavljali rođendan Lijine mame u Maroku, bilo bi sjajno, za
promenu, otići negde sa mamom i tatom.
Mama se leđima naslonila na kuhinjski pult i prekrstila ruke. „Znaš, ne
zarađuješ ti koliko i Dž. K. Rouling.“
„Ali uspeo je da postigne lep dogovor, zar ne, tata? Jesi li joj rekao da
su se nadmetali za knjigu?“
Tata je klimnuo.
„A jesi li Beki rekao da je avans jedva toliki da potraje godinu dana?“,
rekla je mama. „A imamo i dugove koje moramo da otplatimo, kreditne
kartice, minuse, da ne spominjem hipoteku. Samo sam praktična. I ne
zaboravi da će tvoj agent uzeti svojih deset procenata, i da nećemo dobiti
sav novac odjednom. Vidiš, Beka, avans koji izdavač uplaćuje deli se na tri
rate. Prva rata dobija se nakon potpisivanja ugovora. Druga kada se preda
kompletan rukopis. A treća nakon izdavanja knjige.“
„Aha. A onda će knjiga dospeti u knjižare i bićemo bogati. Jupi“, rekla
sam.
„Ne mora da znači“, rekla je mama. „Ko zna hoće li se knjiga
prodavati. Nećemo to znati dok ne izađe. I ko zna hoće li konačni rukopis
biti prihvaćen! Ne možemo da spiskamo novac koji još nije ni legao na
račun.“
Po načinu na koji je tata držao ramena videla sam da mu je sasvim
pokvarila raspoloženje. U poslednje vreme to stalno radi. To nije pošteno.
Podržavala sam tatu u ovom slučaju. Proslavi uspeh. Pokreni se.
„Mislim da bi trebalo da idemo“, rekla sam. „Iskoristi dan i tako to.“
Tata se slabašno nasmešio. „Pa, to zapravo zavisi od tvoje majke.“
Mama je zaječala i tresnula šoljom koju je prala o deo sudopere koji je
služio za ceđenje sudova. „O, zaboga. Zašto uvek ja moram biti glas
razuma? Odgovorna odrasla osoba? Zašto uvek ja moram da gledam na
svaki dinar? Pa, znate šta? Neću to da radim ovog puta. Izvoli. Potroši
novac. Rezerviši putovanje. Samo nemoj meni prebacivati kasnije kada se
pokaješ što ga nisi ostavio sa strane.“
Odoh ja odavde, pomislila sam. Nisam volela da gledam tatu tako
nesrećnog, naročito pošto je konačno imao dobre vesti i želeo je da ih
podeli.
„Baš umeš da upropastiš čoveku raspoloženje“, rekla sam mami. „U
ovoj kući više nema zabave.“
Ustala sam i pošla prema stražnjim vratima. Nisam želela da budem
tu. Doručkovaću negde drugde. Negde gde nema napete atmosfere i gde se
ljudi ne svađaju.
I nisam želela da idem na put ako će se mama ovako ponašati. Zašto ne
može da se potrudi i bude kakva je bila pre, zabavna i spremna na sve?
„Da sam izmišljeni lik, ko bih bio“, upitao je Skvidž ležeći na leđima na
Kosend plaži.
Ćutali smo dok smo razmišljali o tome. A tu smo bili Mek, Lija, Ket,
Skvidž i ja. Ležali smo na suncu jedni pored drugih na peškirima za plažu
kojima nas je snabdela Skvidžova mama. Bili smo tu veći deo dana, nismo
radili ništa posebno, malo smo se brčkali, razgovarali, čitali knjige i
časopise i smejali se. Uživala sam što sam na plaži sa prijateljima i skoro
da sam ponovo bila srećna dok sam udisala miris morske trave, slani
vazduh i losion za zaštitu od sunca.
„Digori iz one knjige Tajni vrt“, rekla sam.
„Savršeno“, rekla je Ket.
„Nema šanse“, rekao je Skvidž i seo, obrisao sunčane naočare i stavio
ih. „To je tako staromodna knjiga. Ne. Pogledajte me. Ja sam mnogo više u
trendu. Rekao bih Kijanu Rivs u Matriksu.“
„Samo ti maštaj, dušo“, rekla sam. „Odabrala sam Digorija zbog
njegove ličnosti, a ne njegovog izgleda. Premda kao i ti ima otvoreno lice,
on je dete prirode i voli da je napolju. A i Matriks je sada gotovo jednako
star kao i Tajni vrt.“
„Koješta“, rekao je Mek. „Moraš progovoriti, pa makar i na dupe.“
Ket je prasnula u smeh. „E to bih volela da vidim. Možeš li da
zamisliš? Sjajno bi bilo izvoditi to kao trik na žurkama.“
„Matriks će uvek biti kul“, rekao je Skvidž i ponovo legao. Činilo se
da se naljutio što sam ga uporedila sa likom iz nekog starog romana, ali
njegova je ideja bila da igramo ovu glupu igru Da sam izmišljeni lik.
„A šta je sa mnom?“, upitao je Mek. „Bond? 007?“
Ket, Lija i ja zagrcnule smo se od smeha zbog čega nas je Mek
pogledao povređeno.
„Ma daj“, rekla je Ket. „Svi Bondovi su bili visoki. A ti, moj mili
krzneni prijatelju, ti si, uh...“
„Imaš hendikep u pogledu visine“, rekla sam smejući se, „što je
politički korektan način da se kaže da si nizak.“
„Nema šanse da sam nizak“, pobunio se Mek. „Visok sam sto šezdeset
sedam. Srednje visine.“
„I veoma si simpatičan“, rekla je Lija.
Skvidž ju je razigrano gurnuo u nadlakticu.
„Hej! I ti si“, rekla je i zakolutala očima. „Iskreno! Momci.“
Mek se pokunjio. „Izgled ne govori sve o čoveku“, rekao je nadureno.
„U meni čuči Džejms Bond.“
„A u meni čuči Kijanu Rivs“, rekao je Skvidž koji je odmah požurio da
podrži druga, kao i obično.
„Dobro, nisam Džejms Bond“, rekao je Mek. „Ko sam?“
„Tintin“, rekla je Ket.
Mek se zagrcnuo. „On ima crvenu kosu. Ne shvataš ovu igru ozbiljno.“
„Shvatam“, rekla je Ket.
„Dobro, onda si ti Beti Bup.“
„Nisam.“
„Jesi“, rekao je Mek. „Slatka, sa tamnom kosom. Baš si Beti Bup.“
„Beti Bup? Ali ona je crtani lik“, rekla je Ket. „Ja sam živo ljudsko
biće.“
„O, prestanite da se svađate“, povikala sam gledajući u nebo. „Zašto se
ovih dana svi svađaju!“
Mek je spustio ruku na moju nadlakticu. „Ne svađamo se. Zadirkujemo
jedni druge. To je velika razlika.“
„Dobro. Ko sam onda ja?“, pitala sam.
Mek me je pažljivo odmerio. „Lako. Gospa od Šalota. Oduvek sam
mislio da izgledaš kao jedna od onih devojaka sa prerafaelitskih slika, sa
tom dugačkom, crvenom, svilenom kosom i bledom kožom. Ali sa slika
Edvarda Bern-Džonsa, ne sa Rosetijevih - njegove dame bile su mračnije,
sa velikim, punim ustima. Tvoje crte lica su delikatnije.“
„Delikatnije? Zvuči mi smrtno dosadno“, rekla sam. „Zar nisu sve
prerafaelitske žene bile tragične junakinje?“
„Pretpostavljam da jesu“, rekao je Skvidž. „Da. Sve su oplakivale
svoje momke vitezove koji su otišli u krstaške ratove, ili su činili neka
druga hrabra dela.“
Ket je sela i čežnjivo pogledala u more. „Šteta što više nema vitezova
na belim konjima“, rekla je. „Mislim da bi mi se to dopalo. Baš bi bilo
romantično kada bi me vitez spasao i odveo u neki zamak. Sada imamo
samo seljačine na biciklima koji se razmeću tako što voze bicikl bez ruku,
a zatim obično padnu. Tako da je, rekla bih, naš život sada mnogo
tragičniji nego život junakinja u ono vreme. Nema ničeg tragičnijeg od
nedostatka lokalnog talenta.“
„Slažem se. Ja sam savremena tragična junakinja“, rekla sam i sela i
nabacila plemenit, ali tragičan izraz lica. „Mislim da bih čak mogla da
napišem i pesmu na tu temu.“ Pokušala sam da pronađem odgovarajuće
reči za pesmu o junakinjama, ali sve što mi je padalo na pamet bilo je: ledi
Beka, čeka doveka, svoga čoveka, o ledi Beka. Bože. Gluposti, pomislila
sam.
„Pff“, dunuo je Mek. „Šta je tragično u tvom životu?“
„Sve“, rekla sam. „Ne znaš ti.“
„Gluposti“, rekao je. „Kako čujem, sjajno si se provela sa jednim od
Olijevih drugara u Maroku.“
Zabacila sam kosu. „Sa Henrijem. To je bila kratka romansa na
odmoru. Ali on živi u Londonu. Ponekad mi pošalje imejl, ali ne želim
vezu na daljinu.“
Ket je izgledala zbunjeno. „O, stvarno“, rekla je. „Tvoja pesma.“
Mislila je na pesmu koju sam im otpevala prošle noći nakon večere
kod Skvidža. Napisala sam pesmu o Henriju i zvala se Ljubav na daljinu
preduga je za mene. Nije im se dopala. Jasno mi je to bilo na osnovu
izraza na njihovim licima. „Ljubav na daljinu, ljubav na daljinu, udaljena
ljubav, baš je trula“, pevala sam. Pokušali su da mi pruže podršku, ali
poznajem ih dovoljno dobro da znam kada glume, a i nije mi to bila jedna
od boljih pesama - čak sam i ja to znala. Kada sam kasnije otpevala drugu
pesmu, soul numeru iz šezdesetih, iskreno su bili impresionirani i tapšali
su kao ludi.
„Zašto ne bi ostala u kontaktu sa Henrijem? Tako ste se lepo slagali“,
rekla je Lija. „Ket je u kontaktu sa Džejmijem, zar ne, Ket?“
Ket je klimnula, a ja sam ponovo zabacila kosu. „I?“, rekla sam. „Neće
potrajati. Ljubav nikada ne traje. Kako bilo, završila sam sa momcima. I
završila sam sa vezama."
„Otkad to?“, upitala je Ket.
„Od sada. Upravo sam to odlučila.“ Otkako su moji roditelji počeli da
se svađaju, pomislila sam - ali nisam to nameravala da kažem svojim
drugarima. Nisam želela da se pročuje da se ne slažu. I dalje sam se nadala
da će uspeti da prebrode krizu i da ćemo ponovo biti srećna porodica
kakva smo nekada bili.
„Aha“, rekao je Mek.
„Ne, zaista. Ne poznaješ me. Zaista sam, zaista, završila sa momcima.
Veze su trule.“
„Ne, nisu“, rekla je Lija. „Ponekad mogu biti sjajne.“
„Pa, ti i Skvidž ste izuzetak“, rekla sam. „I još ste u fazi koju u
časopisima nazivaju ’medeni mesec’. Samo čekaj. Neće potrajati. Nikada
ne potraje.“
„Beka“, pobunila se Ket. „Zašto si odjednom tako cinična? Obično si
ti najromantičnija od svih nas.“
„Samo sam praktična“, rekla sam, a zatim shvatila da sam zvučala kao
moja mama i naljutila se. „O, ćuti.“
“Ti ćuti, depresivka“, rekao je Skvidž. „Nećemo ovo trpeti, zar ne
društvo? Istina, izazov, poljubac ili obećanje. Samo što nemaš prava da
biraš. Poljubac. Ja, kralj Rame, i moji kraljevski podanici, svi ti nalažemo
da bi smesta trebalo ponovo da uzjašeš...“
„Kog prokletog konja da uzjašem? Konji, vitezovi - vi sve neke
gluposti pričate. A i ti voziš bicikl, ne jašeš konja - ili si ga bar vozio dok
nisi slomio nogu.“
„Govorim metaforički. Konja života. Ljubavi. Veza“, rekao je Skvidž.
„Iiih“, rekli smo svi uglas.
„On i njegovi teatralni govori“, rekla je Ket. „Ali slažem se. Poljubac.
Moraš... moraš...“
„Poljubiti prvog momka koji dođe na plažu“, dovršio je Skvidž umesto
nje.
„Nema šanse“, rekla sam. „Biće to neki lokalni štreber sa pegama i
krivim nogama.“
„Prekasno ti je sad da se buniš“, rekao je Mek. „Hajdemo, društvo.
Hajde da čekamo na klupama kod kafea da vidimo ko će naići.“
Mek, Ket i Lija ustali su i pomogli Skvidžu da ustane i osloni se na
štake. Zatim su pokupili stvari i stali iznad mene. Skvidž je čak mahnuo
štakom prema meni.
“Neću“, rekla sam. „I ne možete me naterati.“
„Plašljivice, plašljivice“, rekao je Mek. „Plašiš se, zar ne? Nije to
cinizam. To je strah.“
„Nemoj da si jadan. Naravno da se ne plašim.“
„Onda uradi to“, rekla je Ket.
Ustala sam i pošla za njima do klupe pored uličice koja je vodila od
trga Kosend do plaže. Nanela sam sjaj za usne. I očešljala kosu četkom.
„Pokazaću vam ja ko se plaši, a ko se ne plaši“, rekla sam. „Čekam.“
„Pripremite se za pućenje“, rekao je Mek neodređeno dok smo sedali
na klupu i spremali se da čekamo.
Najpre je naišla tročlana porodica. Tata, mama i beba u kolicima.
Ustala sam da priđem muškarcu.
Skvidž me je povukao. „Neeee. Uh... postoje pravila. Ne možeš ljubiti
oženjene muškarce, ni muškarce preko trideset godina, i nikoga ispod...
uh, trinaest.“
„U redu“, rekla sam i ponovo sela.
Zatim su naišli gospodin i gospođa Makiver. On je imao barem
sedamdeset godina, tako da nije dolazio u obzir.
Nakon njih naišla je gomila devojaka koje su izgledale kao da im je
dvanaest godina. Pogledale su koketno Meka i Skvidža. Lija je odmah
uhvatila Skvidža pod ruku, a Mek im je uputio svoj najbolji frajerski
pogled, što znači da je izgledao kao da će svakog trenutka zaspati.
A zatim narednih deset minuta nije bilo nikoga.
„Ovo je besmisleno“, rekla sam. „Hajdemo na neko drugo mesto.“
„Ne, čekaj“, rekao je Skvidž. „Neki ljudi izlaze iz kola na trgu.
Pogledaj.“
Pogledali smo u uličicu i videli da je ispred paba upravo stao
automobil svetlotirkizne boje. Pomislila sam kako to sigurno nije lokalac
jer bih taj automobil upamtila. Izašao je proćelav muškarac koji je
izgledao kao da je u četrdesetim godinama, a za njim je izašla jedna lepa
devojka sa plavom kosom do ramena. Nosila je baš sjajnu odevnu
kombinaciju: cvetnu haljinu na preklapanje koja je izgledala starinski,
farmerke i najneverovatnije sandale na platformu sa velikim crvenim
cvetom. Definitivno nisu odavde.
Trenutak kasnije je iz automobila izašla i žena sa dugačkom, plavom
kosom upletenom u pletenicu. Mora da je mama, pomislila sam. U
poređenju sa devojkom koja je izgledala baš otmeno, mama je izgledala
kao da se obukla u mraku. Nosila je crveno-belu majicu na pruge i cvetnu
suknju u narandžastoj boji i boji limete. Nije to bila dobra kombinacija.
Iznenada me je Ket gurnula laktom. „Ovo bi moglo biti zanimljivo“,
rekla je kada je sa zadnjeg sedišta izašao momak koji je izgledao kao da
ima petnaest ili šesnaest godina.
Hmmm. Nije loše, pomislila sam. Bio je srednje visine, plavkaste kose
i nosio je farmerke, majicu kratkih rukava i kačket. Nije bio prelep kao
Lijin brat, ali je bio sladak. Uopšte mi neće teško pasti da ga poljubim.
„Ne“, rekla sam. „Možda su momak i devojka.“
„Mislim da nisu“, rekao je Mek koji je očima gutao devojku kao da
nikada pre devojku nije video. „Imaju iste oči. Mislim da su brat i sestra.“
„Aha“, rekao je Skvidž. „A ćelavac izgleda kao tata, a žena sa
pletenicom izgleda kao mama.“
„Pazi, idu ovamo“, rekla je Lija kada su četiri pridošlice primetile
uličicu i okean, a zatim krenule prema nama.
Ket, Mek, Lija i Skvidž ispratili su pogledom čoveka, ženu, i devojku
dok su prolazili, a zatim su se okrenuli da pogledaju momka koji se vukao
za njima. Kada se približio, okrenuli su se prema meni da vide hoću li se
uplašiti, ili mu zalepiti poljubac.
Duboko sam udahnula, skliznula sa zida, prišla dečaku i uhvatila ga za
ruku dok je prolazio. Okrenuo se prema meni.
„Uh, izvini“, rekla sam i poljubila ga pre nego što izgubim petlju.
„Mo... uh... oho“, zamuckivao je.
Povukao se za korak i odmerio me od glave do pete, a zatim mu se
licem raširio osmeh. „Opa“, rekao je. „Mislim da će mi se Kornvol
dopasti.“
3.
Sunašce ti žarko
Nisam momku pružila priliku da kaže bilo šta drugo jer sam, nakon što
sam pogledala u njegove roditelje i videla izraz na njihovim licima,
odlučila da bežim odatle. Nisu bili preterano srećni što je njihovom sinu
prišla neka neznanka čim je izašao iz automobila. Devojka je, međutim,
prasnula u smeh.
„Bravo, buraz. Čini se da je danas tvoj srećan dan“, čula sam je kako
govori dok sam se okretala i bežala sa lica mesta ostavljajući dečaka
sasvim preneraženog.
Lija, Mek i Ket došli su na istu ideju kao i ja, pa smo, sa Skvidžom
koji je šetao za nama na štakama, potrčali uličicom smejući se do
iznemoglosti, a zatim se spustili jednom od sporednih uličica i udaljili se
od trga.
„Hvala bogu što ne žive ovde“, rekla sam dok sam virila iza ćoška u
tirkizni automobil u kom su došli. „Nadajmo se da ih više nikada nećemo
videti.“
„Ne znam“, rekla je Ket. „Izgledao je fino. A čini se i da nije imao
ništa protiv poljupca, nakon prvobitnog šoka.“
To je bilo istina. Bio je sasvim privlačan, sa onim svojim nasmešenim
plavim očima, ali sam odlučila da sasvim zanemarim ovo iskustvo. Bila je
to samo igra. Verovatno je u prolazu sa porodicom, kao i mnogi drugi u
ovo doba godine, i ide dalje u Kornvol, u odmarališta kao što su Penzans
ili Pedstou. Ali šta me briga. Ja sam sa momcima završila.
„Lija i ja idemo do mene“, rekao je Skvidž kada smo se približili
njegovoj kući. „Želite li da uđete?“
Mek je odmahnuo glavom. „Ja ću samo uzeti svoj bicikl.“
„I ja“, rekla sam.
„Ket?“, upitao je Skvidž.
Ket je odmahnula glavom i pogledala na sat. „Ne. Obećala sam da ću
čuvati Emili da bi tata i Džen mogli da odu ponovo da pogledaju novu
kuću.“
„Kako to napreduje?“, upitao je Mek.
Svi smo znali da preseljenje mnogo znači Ket. To je značilo da će, po
prvi put u životu, dobiti svoju sobu. Sada je još morala da deli sobu sa
Emili, koja je imala samo šest godina i iako je bila medena, ponekad je
umela da dovede Ket do ludila.
„Ne mogu da dočekam“, rekla je Ket. „Ako sve bude išlo po planu,
razmena će se obaviti sledeće nedelje pa bi trebalo da možemo da se
preselimo početkom avgusta. Ura!“
„Zašto ne bi Luk ili Džo za promenu čuvali Emili?“, upitala sam.
„Uvek je ti čuvaš. Čini mi se da tvojoj braći polazi za rukom da se lako
izvuku od obaveza.“ Ponekad mi je bilo žao Ket. Otkako joj je mama
umrla kada je imala devet godina, ona skoro da je na sebe preuzela ulogu
majke. Obavlja mnogo više kućnih poslova od svih nas, a i kuva, i mora da
se brine o mlađoj braći i sestri. Avgust će za nju biti veoma važan mesec
jer će se njen tata ponovo oženiti, a svi se slažemo da je to fantastično - ne
samo zato što je njegova verenica, Džen, baš fina, već i zato što bi to
moglo da znači da će Ket konačno imati više slobode. Nadam se da će tako
biti.
Ket se nasmejala. „Lepa je to zamisao, i u pravu si, ali možeš li da
zamisliš šta bi bilo kada bismo ih ostavili da izigravaju bebisiterke?
Poslednji put kada smo Luka zadužili da pazi ostale, on i Džo odlučili su
da se pretvaraju da su Daleci iz serije Doktor Hu. Džo je na glavu nabio
tiganj koji nije mogao da skine, a Luk je na čelo zalepio gumu za
otpušavanje ve-ce šolje pa smo obojicu morali da vodimo u urgentni. Oni
su pokretna katastrofa. Tako da ne, to još ne dolazi u obzir. Biće lakše kada
se Džen sasvim preseli kod nas. Vidimo se.“ Nastavila je dalje putem, a mi
smo krenuli za Skvidžom i Lijom prema njegovoj kući.
„Želiš li da svratiš do mene?“, upitao je Mek. „Mama će nam
verovatno napraviti nešto za užinu ako si gladna.“
Klimnula sam. Nisam još želela da se vratim kući, iako mi je na
telefon stigla poruka i od mame i od tate - tata me je pitao da li sam dobro,
i da li želim da odemo na sladoled u Vitsend, a mama mi je rekla da
uključim telefon. (Uključila sam da proverim poruke, a zatim ga ponovo
isključila). I dalje nisam želela da razgovaram sa njom. Bila sam ljuta na
nju što je sve upropastila. Čemu da se vraćam kući? Letnji je raspust. Šta
očekuju da radim? Da sedim i budem sudija u njihovim svađama? Ili da se
pretvaram kako smo srećna porodica, i kao da se ništa nije desilo i kao da
je sve baš super? Nema šanse.
„Šta se dešava?“, upitao je Mek nakon što smo se pozdravili sa
ostalima i uzeli bicikle iz stražnjeg dela Skvidžove kuće.
„Ništa. Zašto?“, odgovorila sam kada smo krenuli uzbrdo.
„Jer te poznajem, Rebeka Hauard, a danas nisi svoja.“
„Dobro sam. Uradila sam ono što je Skvidž tražio od mene i poljubila
onog momka, zar ne?“
„Da, ali... ne izgledaš mi preterano srećno.“
„Jesam.“
„Nisi.“
„Jesam.“
Mek je sišao sa bicikla i pokazao mi da i ja to učinim. Spustio je ruku
na moju nadlakticu. „Slušaj. Ako ne želiš da razgovaraš, u redu, ali ako
želiš, tu sam. OK?“
Gledao me je sa takvom toplinom da sam osetila kako me suze peku u
očima. Šmrknula sam pokušavši da ih potisnem.
„Vidiš“, rekao je Mek. „Znao sam da se nešto dešava.“
„Možeš li, molim te, ništa da me ne pitaš? Nemoj biti dobar prema
meni. Mrzim kada su ljudi dobri prema meni.“ Osetila sam kako moje
suze prerastaju u srdžbu. Šta sa mnom nije u redu ovih dana, pomislila
sam. Deo mene želi da vrišti na sav glas. Jedan drugi deo želi da nešto
udari nogom. A treći deo želi da cmizdri kao dete. Najbolje bi bilo da sva
ta osećanja potisnem. Užasavala sam se pomisli na to što bi se desilo kada
bi se mama i tata zaista razišli. Mekovi mama i tata su se razveli i njegov
tata živi u Londonu i on jedva da ga viđa. Ne bih mogla da podnesem da ne
vidim mamu ili tatu, i zato ću se nadati da se to neće desiti ako o tome ne
budem razmišljala. „Samo me ostavi na miru, OK?“
Ovo OK izgovorila sam malo previše agresivno i Mek je izgledao
povređeno.
„OK“, rekao je i ponovo seo na bicikl i počeo brzo da okreće pedale.
Osećala sam se užasno. Samo je želeo da bude fin. Bože, ponašam se
kao moja mama, shvatila sam. Guram od sebe ljude koji samo žele da mi
pomognu. Nikako ne želim da budem kao ona.
Vozila sam bicikl za njim što sam brže mogla, ali nisam mogla da ga
stignem.
Stigao je do svoje kuće pet minuta pre mene.
Kada sam ušla biciklom u dvorište ispred kuće njegove bake, videla
sam ga kako nestaje kroz luk ruže puzavice koji je vodio u stražnji deo
dvorišta.
Žurno sam sišla sa bicikla i pošla za njim.
„Žao mi je“, rekla sam kada se spremao da uđe na stražnja vrata.
Slegao je ramenima, ali sam videla da je i dalje ljut na mene.
„Vidi, loš mi je dan. Ako zaista želiš da znaš šta se dešava, reći ću ti. U
pitanju su... stvari kod kuće. Mama i...“, ponovo sam osetila peckanje suza
u očima.
Mek se odmah istopio. Prišao je, zagrlio me i poveo do stola za piknik
u stražnjem delu dvorišta. „Hajde, idiote“, rekao je.
Seli smo za sto, a ja sam se zagledala u travu snagom volje
pokušavajući da oteram suze.
„Tvoji se ne slažu?“, upitao je Mek.
Odmahnula sam glavom, pa klimnula. „Zaista, zaista, brinem da je
ovog puta ozbiljno. I ranije su se svađali, ali ovo je drugačije. Pre bi se
uvek pomirili. I ako se raziđu... šta će se desiti sa nama? Gde ćemo živeti?
Kako ćemo živeti? Šta će se desiti meni?“ Strašan jecaj pretio je da mi se
otme iz grla i pokušala sam da ga progutam.
Mek mi je stegao ruku. „Pa, ako iko razume tako nešto, onda sam to ja.
Sećam se da je i meni bilo baš teško kada smo živeli u Londonu i kada su
mama i tata počeli da se svađaju.“
Ponovo sam klimnula. „Ja... ne mogu da podnesem da budem u kući.
Ja... Znaš šta, Mek? Ne volim da idem kući. Uvek se trudim da pronađem
neki izgovor da ostanem napolju da ne bih morala sa njima da se suočim.
Ponekad je to užasno, kao nakon što svi odete kući na večeru, a ja ostajem
napolju i sama obilazim razna mesta - a prošle nedelje sam sedela na
jednoj od klupa na Kingsend plaži, a pored mene je prošao gospodin
O’Rajli i pitao me imam li ja kuću. Znam da se šalio, ali sam pomislila
kako je zapravo i nemam. Bar ja više ne osećam da je to moj dom...“
Mek me je pogledao sa mešavinom sažaljenja i panike. „Žao mi je,
Bek...“
A zatim je brana popustila i ja sam počela naglas da plačem.
Mek se osvrnuo kao da se brine da bi neko mogao da nas vidi ili čuje i
pomisli da je on rekao nešto što me je uznemirilo.
„O bože, Beka, ne plači“, rekao je i ponovo stegao moju ruku. „Ne
volim kada plačeš.“
Ponovo mi je stegao ruku, baš snažno.
,Jao!“, povikala sam. „TI si me pitao šta NIJE U REDU. TI si ovo
pokrenuo.“
Mek je izgledao kao da nema pojma šta da radi i samo je zurio u mene
dok su mi se suze slivale niz obraze. Nisam marila. Na neki neobičan
način, bilo mi je lakše jer sam zaplakala.
Mek je sklonio ruku i ustao. „Pa, žao mi je“, rekao je i počeo da korača
gore-dole, osvrće se, pa potišteno da me gleda kao da ne zna šta sad da
uradi. Seo je, pa ponovo ustao. „O,fromage. Uh. Šta da se radi? Uh... čaj?
Šta bi želela? Možemo ovo da rešimo, Beka, ali moraš da prestaneš da
plačeš.“
Iznenada sam shvatila da je jako smešan kada tako maše rukama kao
da su mu pantalone pune mrava pa sam prestala da plačem i počela da se
smejem. Ali ovo ga je samo još više zbunilo.
„O bože. Zašto se smeješ?“, upitao je, a zatim uzdahnuo i seo preko
puta mene. „Izdrobljenih mu ljuskara. Devojke. Nikada ih nisam razumeo.
Želiš li da odem po Ket?“
Odmahnula sam glavom i pokušala da se smirim dišući polako.
„Znaš šta“, rekao je Mek. „Potreban nam je plan. Da. To nam je
potrebno. Plan da te razveselimo. Šta možemo da uradimo?“
„Možemo da nateramo moju mamu da prestane da se ponaša svetski
sumorno i bude LJUBAZNA prema mom tati za promenu. Ne zaslužuje da
se ona tako ponaša prema njemu. Ponekad je baš MRZIM.“
Mek je izgledao još zatečeniji jer sam naglas povikala reč ’mrzim’.
„O, dobro“, rekao je, ali je sada izgledao već potpuno zbunjeno. „Da.
To je to. Da. Dobro. Plači, smej se. Viči. Da. Izbaci to iz sebe. O bože...“
Izgledao je kao da želi da uradim bilo šta drugo osim da izbacim sve iz
sebe, ali odlučila sam da poslušam njegov savet. U jednom od ženskih
časopisa pročitala sam da je najbolji način da se čovek oslobodi stresa
upravo da izbaci sve iz sebe.
Ustala sam i prišla najbližem drvetu i počela da ga šutiram. „MRZIM
JE“, vikala sam koliko me grlo nosi, a onda sam, čisto reda radi, šutnula
drvo još tri puta.“
Nastupila je tišina. Zatim sam čula kako se neko nakašljava.
„Hej! Šta li ti je to siroto drvo zgrešilo?“, rekao je neki mlad muški
glas.
„O bože! Ko je to?“, povikala sam. „Ko je tamo? Mek! Dođi brzo - u
dvorištu je neka skitnica. Tamo! Iza žbuna!“
Začulo se šuškanje i pojavio se neki momak. Bio mi je poznat. Onaj
koga sam poljubila na plaži, i izgledao je kao da se teškom mukom
obuzdava da se ne nasmeje.
Pružio je ruku. „Ćao. Pošto smo već obavili unošenje u lice i
ljubljenje, mislim da bi trebalo da se predstavim. Ja sam Lorens Lavering,
ali me drugovi zovu Lal. Nisam skitnica. Ja sam gost. Boraviću sa
porodicom ovde dve nedelje. Upravo smo stigli. Gospođa u kući rekla mi
je da obiđem dvorište dok ona pripremi čaj.“
„Uh, to je moja mama“, rekao je Mek ustavši od stola. „Ćao. Ja sam
Mek. Moja mama vodi ovaj pansion.“
Trenutak kasnije pored Lala pojavila se i plavokosa devojka sa plaže.
„Ćao“, rekla.je. „Ja sam Lusi.“
Sunašce ti žarko, to je ona grupa iz Londona, pomislila sam. O, ne,
mora da izgledam strašno ovako otečenih očiju, a sigurno mi se i maskara
razlila.
Lal i Lusi pogledali su Meka, pa mene.
„Oh, da. Ja. Uh. Ja sam... Beka. Da. Obično ne šutiram drveće i ne
ljubim nepoznate momke, znate...“
„Nemoj mi reći da ljubiš drveće i šutiraš momke“, rekao je Lal, a Mek
i Lusi su se nasmejali.
Prostrelila sam ga ubistvenim pogledom.
„Izvini“, rekao je Lal široko se smešeći. „Prekinuo sam te. Gde si
stala?“
„Rekla sam - ili sam bar pokušala da kažem - da sam sasvim normalna,
zaista. Ozbiljno vam kažem da jesam. Nisam uopšte luda.“
„Šteta“, rekao je Lal, „jer mi se dopadaju lude devojke. Pored njih je
život zanimljiviji.“
A zatim me je na trenutak pogledao u oči, a ja sam osetila kako moj
želudac poskakuje pa se grči, onako kako ima običaj kada se u vazduhu
oseti prisustvo zgodnog komada. Hmmm, pomislila sam. Možda ipak
nisam sasvim završila s momcima...
4.
Osveta
„Ne želim da idem. Izvini“, rekla sam kada mi je mama pokazala brošuru
u utorak uveče za vreme večere.
Mama je polako izdahnula. Bio je to jedan od onih izdaha koji vam
govore kako se neko teškom mukom obuzdava da nekoga ne tresne preko
lica. Taj neko sam, u ovom slučaju, bila ja. Nije me bilo briga. Dovoljno je
puta u poslednje vreme ona meni kvarila raspoloženje.
„Kako to misliš - ne želiš da ideš?“, upitala je. „Prošle nedelje, kada je
tvoj tata predložio odlazak na odmor, jedva si čekala da kreneš.“
„Predomislila sam se.“
„O, Beka. Ponekad umeš da budeš tako teška“, rekla je i uzdahnula.
„Ja, teška? Ti nisi htela nigde da ideš. Ti si želela da ideš u restoran u
Plimutu. Zar se ne sećaš?“
Na trenutak je mama izgledala umorno. „Pretpostavljam. Da,
pretpostavljam da sam se i ja predomislila.“
„Pa sada i ja mislim da je odlazak u restoran sasvim dobra ideja.“
Tata je došao iz bašte gde je otišao da ubere bosiljak: „Što si tako
obesila nos, vojvotkinjo?“, upitao je dok je kidao lišće i posipao njime
našu testeninu, a zatim se okrenuo mami. „Šta se dešava? Jesi li joj
saopštila vest?“
Mama je slegla ramenima. „Ne želi da ide.“
Tata je izgledao zatečeno. „Ne želi da ide u Prag? Šališ se? To bi
trebalo da je jedan od najlepših gradova Evrope.“
„Mislim da je mama bila u pravu prošle nedelje“, rekla sam igrajući se
hranom. „Mislim da bi trebalo da budemo razboriti i mislim da bi bilo
dobro da štediš novac, tata. Mislim, živimo na tako divnom mestu za
odmor - zašto bismo bilo gde išli?
„Jer je tvoj tata upravo rezervisao...“, počela je da zamuckuje mama.
„Uh... to što ne želiš da ideš“, prekinuo ju je tata, „da to nema neke
veze sa izvesnim momkom koji te je zvao telefonom poslednjih nekoliko
dana, je li?
„Nema“, odgovorila sam i odgurnula tanjir. „Kojim momkom?“
Zapravo je i te kako imalo veze sa „izvesnim momkom“. Lalom
Laveringom. Njega mi je sam bog poslao i upravo mi je on bio potreban da
mi skrene misli sa problema koji se zove mama i tata.
Od subote smo se družili svaki dan i pokazala sam mu sva lepa mesta
koja poznajem. Vreme je bilo sunčano i bilo je divno pokazati mesto
nekom ko ga nikada nije video jer sam imala prilike da sva poznata mesta
vidim njegovim očima i podsetila sam se koliko je sve fenomenalno. A i
imala sam izgovor da se ne viđam sa svojim kornvolskim društvom. Ne
zato što mi se nisu dopadali, već zato što bi, s obzirom da smo toliko dobri
prijatelji, primetili da nisam svoja i počeli bi da me, kao i Mek pre neki
dan, pitaju šta nije u redu, a to nisam želela. To je u meni budilo previše
osećanja sa kojima nisam umela da se nosim. Bili su prosto srećni što sam
sa Lalom - pogotovo Skvidž. On je verovao da je on u potpunosti zaslužan
za ovaj ljubavni spoj i rekao mi je da ga zovem Kupidon. Lal me nije
poznavao dobro kao što su me oni poznavali pa neće znati da li sam
potištena i neće moći da proceni da li me nešto muči.
U nedelju smo istraživali sela i zalive u Kingsendu i Kosendu, a ja sam
mu pokazala skrivenu plažu na Rtu Penli za koju znaju samo lokalci.
Savršena je za ljubljenje i maženje u osami, a on je za to bio izuzetno
raspoložen. To je zapravo bila jedna od stvari koje su mi se kod njega
dopadale. Malo smo se upoznavali na uobičajeni način: govorili jedno
drugom koji su nam omiljeni filmovi, muzika, šta smo u horoskopu i tako
to, i otkrila sam da je, premda je pomalo teatralan i pun sebe, zapravo fin
momak koji želi da mu bude lepo. A ponajviše je voleo da se ljubi, igra se
sa mojom kosom i drži za ruke. A to mi je za sada savršeno odgovaralo.
Obično volim o svemu da razgovaram. O onome što mi se vrti po glavi, o
svakakvim stvarima. Ali ne i u poslednje vreme. Radije bih bila sa
momkom koji može da mi skrene misli sa onoga što mi se mota po glavi,
nego sa nekim koji bi želeo da razgovara, razgovara, razgovara, a Lal
svakako nije veliki pobornik priče. On je bio sav od akcije. Demonstracije.
Sjajno je bilo osetiti da te neko želi toliko. Bez igrica. Bez pokušaja da
budemo kul.
Lal mi je, bez sumnje, od svih mojih momaka, najotvorenije pokazivao
naklonost. Zapravo, podsećao me je na preterano uzbuđeno kučence, koje
očajnički traži pažnju, ali je toliko slatko da nemaš ništa protiv da ga
pomaziš. Predstavljao je prijatnu promenu u odnosu na neke od momaka
sa kojima sam izlazila i koji su ili bili previše stidljivi, ili su se previše
plašili odbijanja da bi rekli šta zaista žele. Lal nije imao inhibicija. Znao
je dobro šta želi, a to je bilo da mi se približi što je više i što je češće
moguće. Morala sam da ga obuzdavam da ne ode predaleko, jer se pomalo
zaneo na plaži i zavukao ruke pod moju majicu. Ubrzo sam ga udarila po
rukama i naterala da se povuče jer ga nisam dobro poznavala. Ali nije mu
to smetalo i samo je rekao da ne mogu da mu zamerim što je pokušao.
Rekao je da bi svaki momak koji ima i zrno pameti to pokušao. Pored
njega se osećam kao najpoželjnija devojka na planeti i zato on ne može da
drži ruke podalje od mene.
U ponedeljak smo obišli stranu poluostrva na kojoj se nalazi Vitsend.
Krenuli smo od vidikovca na vrhu litice, gde sam gotovo morala da
skidam jednu od konobarica sa njega. Zove se Šaza i plavokosa je, sa
velikim grudima koje se ne stidi da pokaže. Lal je izbacio oči kao u
crtanom filmu kada se nagnula preko stola da mu doda meni. Zapravo je
jako fina i duhovita, ali je preterano koketna kada su momci u blizini. Ona
je jedna od onih devojaka koje nemaju mnogo drugarica jer više vole
muško društvo. Skvidž je zove UHŠ - uzavreli hormoni i štikle. Na
trenutak sam otišla do toaleta, a kada sam se vratila, ona gotovo da se
obmotala oko Lala. Uskoro sam uspela da je se otarasim, ali sam videla da
je Lalu laskala njena pažnja i, iskrena da budem, bilo je lepo znati da se
momak sa kojim sam, našao na kornvolskom spisku poželjnih zato što je
tako privlačan.
Nakon soka u kafeu i dugačkog poljupca čisto da se postaram da je
Šaza dobila poruku, spustili smo se niz stazu na litici i pridružili se Liji,
Skvidžu, Ket i Meku na plivanju na jednoj od udaljenih plaža Vitsenda
(gde je Lal pokušao da zavuče ruku pod moju majicu kada je mislio da nas
drugi ne vide). Kasnije smo šetali kroz talase bosonogi i držali se za ruke,
a ja sam se osećala kao da sam u nekom romantičnom filmu. To je bilo
dok me nije podigao i zapretio da će me baciti u more u odeći. Ali čak mi
se i to činilo romantično - premda podozrevam da je on zapravo samo
želeo da vidi kako ću izgledati kada mi se pokvasi majica. On je taj tip
momka. Hodajući testosteron, rekla bi Ket. Kada malo bolje razmislim, on
i Šaza verovatno bi bili savršen par. Nemam ništa protiv toga što je Lal
takav nestaško jer prestane sa svim ludorijama čim kažem „Neee“. A kada
to ne bi upalilo, uvek bih mogla da primenim neki od rezervnih metoda,
kao što je udarac kolenom u klikere. Mislim da bi to trebalo da deluje na
svakog momka koji se preterano zanese. Na svu sreću, nikada to još
nikome nisam morala da uradim.
Jutros smo ustali baš rano i otišli smo na Skvidžovo omiljeno mesto da
gledamo izlazak sunca. To je razrušena crkva na vrhu brda Rejm i pogled
odatle je spektakularan. Nebo, more i kilometri netaknute obale. To je
prelepo mesto u svako doba dana, ali se u tako rano jutro osećao nekakav
neverovatan spokoj, kao da čitav svet spava, a samo smo Lal i ja budni.
Sedeli smo tamo čitavu večnost umotani u tople dukseve. On je sedeo iza
mene, a ja sam se, sedeći mu između nogu, naslanjala na njegove grudi.
Radovala sam se što ću biti sa njim sve vreme njegovog boravka ovde.
Već sam osmislila i raspored aktivnosti.
Poslednje što mi je bilo potrebno bilo je da me odvuku u nekakav
obilazak istorijskih znamenitosti u nekom nepoznatom gradu u
inostranstvu. Strava i užas. Ne, hvala.
„Onaj momak iz Londona koji te stalno zove“, rekla je mama. „Lal, zar
ne?“
Slegla sam ramenima. Nisam želela da razgovaram sa njima o njemu.
On je bio moja tajna. Moj beg. Moj dokaz samoj sebi da je moguće imati
dobru i zabavnu vezu. „Pokazujem mu okolinu", rekla sam. „To je usluga.“
„Kome činiš uslugu?“, upitala je mama. „Zar njegovoj porodici to ne
smeta? Mislila sam da žele da provedu vreme sa njim pošto im je ovo
porodični odmor.“
Slegla sam ramenima. „Niko se do sada nije bunio. Ket vodi njegovu
sestru, Lusi, u obilazak poluostrva, a njegovi mama i tata uživaju u
dugačkim šetnjama. Tako da su svi srećni. A i neki prijatelji su im juče
stigli, a još neki bi trebalo da dođu sledeće nedelje.“
„O, da, čula sam. Ljudi koji su kupili vikendicu Rouz. Lekari?“, upitala
je mama.
Klimnula sam. „I njihova kćerka, Ti Džej, i još dve njene drugarice.“
Sve o njima sam znala od Lala i od Ket, koja, čini se, ni o čemu
drugom nije ovih dana mogla da priča, osim o njima.
Tata je seo i pogledao me molećivo. „Dopašće ti se Prag, Bek, zato ne
želim da čujem više ove budalaštine kako ne želiš da ideš. A i ponašamo
se razborito. Otišao sam juče u putničku agenciju da vidim šta se nudi i
dobio sam fenomenalnu ponudu. Aranžman u poslednjem minutu, tako da
ćemo odsesti u jednom od najboljih hotela za baš male pare, a i let je
uračunat u cenu. Ne možemo pogrešiti.“
„Koliko dugo?“, upitala sam.
„Od petka do ponedeljka. Krećemo sad u petak. Na svu sreću imamo
direktan let iz Bristola pa samo moramo da stignemo do tamo i krećemo.
Vraćamo se u ponedeljak.“
„Ovaj petak?“, upitala sam.
Tata je klimnuo. „Misliš li da ćeš podneti rastanak od svoje ljubavi na
toliko dugo?“
„Ljubavi?“, upitala je mama. „Tek ga je upoznala! Naravno da može to
da podnese.“
„Nije to u pitanju“, rekla sam. „Moram da vežbam za festival. Moram
da pevam svaki dan da bi mi glas bio u formi.“ Ovo je samo delimično
bilo istina. Bilo je to nešto što sam naučila kada sam se prijavila na
takmičenje Pop princeza. Treneri pevanja terali su nas da vežbamo i
vežbamo, i samo su nas zasipali vokalnim vežbama. I upalilo je. Kada sam
redovno vežbala glas, glasovni obim mi je bio mnogo širi i pevala sam sa
više lakoće, nego kada nisam vežbala.
„Možeš da pevaš bilo gde“, rekao je tata. „Možeš da pevaš i u svojoj
hotelskoj sobi.“
„Pretpostavljam.“
Pokušala sam da ih ubedim da je njima zapravo potrebno da provedu
vikend nasamo, ali nisu naseli.
„Ne bismo ni pomislili da te ostavimo samu“, rekao je tata užasnuto.
„A i ovo putovanje je nagrada za sve nas.“
Pokušala sam da ih zamolim da odlože putovanje do kraja letnjeg
raspusta (kada Lal i njegovi više ne budu tu).
„Ne možemo ići kasnije“, rekla je mama. „Sve je rezervisano i ja baš
sada mogu da uzmem odmor, tako da se sve savršeno uklopilo.“
Pokušala sam da im kažem da sam otkrila da imam bolest zbog koje
mi se krv zgrušava na dugačkim putovanjima avionom, i da bi za mene
putovanje moglo da bude opasno. Objasnila sam im da im nisam ništa
rekla pre jer nisam želela da ih brinem.
A onda su počeli da se smeju.
Videla sam da ne mogu pobediti, a i tata je bio toliko ushićen i nisam
želela da mu kvarim raspoloženje svojim ponašanjem. Ne bi bilo pošteno
prema njemu.
Tako da je to bilo to. Moja sudbina je zapečaćena. Odvukli su me od
zabave baš kada je situacija postala zanimljiva.
Ponekad život ume da bude tako strašno okrutan.
5.
Prag
„Biće mi strašno bez tebe“, rekla sam Lalu kada smo završili sa
maratonom u ljubljenju u petak ujutro. Baš je bio pravo srce i pojavio se
nedugo nakon doručka sa buketom ruža. Razboriti deo mene pomislio je
kako je to glup poklon, budući da odlazim na tri dana. Verovatno će biti
potpuno suve kada se vratim. Ali drugi deo mene bio je ganut. Obožavam
cveće.
„Samo se potrudi da se zabaviš“, rekao je Lal čežnjivo dok smo sedeli
na zidu ispred moje kuće, zaklonjeni od pogleda mojih radoznalih roditelja
velikim žbunom rododendrona. „Meni za ljubav. Ne bih mogao da
podnesem pomisao da si nesrećna.“
„Pokušaću“, rekla sam i pokušala da izgledam hrabro. „Ali biće mi
teško. Mislim da je sada bolje da uđem i dovršim pakovanje. Mada ne
marim šta ću poneti niti kako ću izgledati jer ti nećeš biti sa mnom.“
Lal je klimnuo i tužno se zagledao u svoja stopala. „I ja se isto tako
osećam.“
„Zbogoim“, uzdahnula sam.
„Zbogom“, uzdahnuo je.
Ustao je, još jednom me dugo pogledao, a zatim se okrenuo i otišao.
Bila sam stvarno tužna. A bio je i on tužan. Videla sam to po načinu na
koji je oborio ramena.
Nisam to mogla da podnesem. Čitava tri dana bez njega.
„Laaaal“, povikala sam.
Okrenuo se pa smo potrčali jedno drugo u naručje i još jednom se, za
rastanak, poljubili. Taaaako romantično, kao u romantičnom filmu. Zatim
me je poljubio u čelo, okrenuo se i ponovo oborio ramena. Ovog puta je
zaista otišao.
Niz ulicu. Pa skrenuo za ugao.
Čekala sam pet minuta da se vrati za još jedan strastveni rastanak. Ali
nije. Ha... No, dobro.
Mislim da se u Romeu i Juliji kaže Rastanak je slatka tuga. Bilo je
tužno, da, ali na neki neobičan način i veoma prijatno. Bolje nego ne
osećati ništa...
Do Bristola smo išli automobilom, i sve to vreme Lal i ja smo slali jedno
drugom poruke kako nam je teško, ali mi je posle, premda sam se silno
trudila, bilo teško da dugo zadržim tragično raspoloženje. Volim da
putujem i volim metež i gužvu na aerodromu, obilazak prodavnica u delu
za odlaske, isprobavanje sunčanih naočara, isprobavanje parfema,
ukrcavanje na avion i poletanje u oblake. To mi je skrenulo misli sa Lala i
bola zbog rastanka sa njim.
Kada je avion počeo da se spušta u Prag, pogledala sam u tatu i široko
mu se nasmešila. Bio je to samo jedan vikend, a čak se i mama trudila da
bude dobro raspoložena.
Bilo je toplo, a naš hotel bio je fenomenalan. Znala sam da će mi se
dopasti čim smo ušli u ogromni, mermerom popločani foaje. Bio je baš
otmen, sa džinovskim vazama punim belih ljiljana koji su božanstveno
mirisali.
„Pet zvezdica“, rekla je mama sa osmehom i namignula mi.
Nakon što smo se prijavili u hotel, recepcioner nas je pitao želimo li da
večeramo u hotelu i pozvao nas da pogledamo trpezariju. Bila je
spektakularna. Zidovi su bili obloženi drvenom oplatom, stolovi pokriveni
platnenim stolnjacima, i sve je bilo prepuno cveća. Na svakom stolu
nalazile su se orhideje, a u sredini prostorije bila je ogromna, okrugla vaza
sa bar pedeset orhideja. Mora da su koštale čitavo bogatstvo. Trpezarija je
izgledala veoma otmeno, a otmeno su izgledali i ljudi koji su u njoj sedeli.
Nisu bili nalik na turiste u Kornvolu koji su nosili majice kratkih rukava i
japanke. Ovi ljudi bili su obučeni u odeću za izlaske, a bilo je tek četiri
sata posle podne. Bilo mi je drago što sam, uprkos tome što sam Lalu rekla
da mi nije stalo kako izgledam, zapravo spakovala veoma pristojnu odeću.
Izašli smo na terasu sa stražnje strane da uživamo u pogledu. Hotel se
nalazio na obali reke, a sa naše leve strane video se stari, sivi, kameni
most oivičen statuama. Iza njega, u daljini, na jednom brdu, bio je zamak
koji je izgledao kao zamak iz nekog Diznijevog filma, sa kulama koje su
se pružale visoko ka nebu.
„To je čuveni Karlov most“, rekao je tata pokazujući na most, „a iza
njega je Praški zamak.“
Izgledao je prelepo - bio je tako star, ali i dalje otmen. Ovo putovanje
postajalo je sve bolje i bolje.
„Ovo je sušta suprotnost otvorenim poljima i plažama Kornvola“,
rekla je mama dok smo se vraćali unutra da bismo se liftom popeli na prvi
sprat.
Mladić u crvenoj uniformi uzeo je naše kofere i ušao sa nama u lift i
pratio nas hodnikom, a zatim nam otključao sobe i dao nam ključ-kartice.
„Opa“, rekla sam kada je otišao. „Kul.“
Moja soba bila je prelepa. U njoj se nalazio ogroman krevet, dovoljno
velik za troje, sa svilenim prekrivačem boje kestena i šest punih jastučića,
televizor, mini-bar, pisaći sto, udobna fotelja boje kestena, draperije u
istoj boji, bledi zidovi boje meda i besprekorno čist tepih krem boje na
koji mi se činilo da bi bilo greh zgaziti.
Tata se nasmešio. „A dobila si i svoje kupatilo. Pogledaj, Beka“, rekao
je pokazujući prema vratima kupatila.
„Ostavićemo te“, rekla je mama. „Samo pokucaj ako ti je nešto
potrebno, mi smo odmah pored. Vidimo se za sat vremena i krećemo u
istraživanje.“
Klimnula sam. Bilo je lepo videti mamu da se ponovo smeši.
Čim sam ostala sama, otišla sam u kupatilo. Bilo je ogromno. Gotovo
jednako veliko kao i moja soba kod kuće, sa mermernim podovima i svim
drugim površinama, sa velikim dvostrukim umivaonikom i ogledalom od
zida do zida, i ogromnom kadom sa zlatnim slavinama. Pustila sam vodu u
kadu i sipala pozamašnu količinu gela za kupanje koji je stajao na ivici
kade pored šampona i balzama. Mirisao je božanstveno - na narandže i
začine. A zatim sam pevala koliko me grlo nosi dok sam se kupala. Najpre
sam pevala svoje vokalne vežbe, a zatim sve srećne pesme koje sam znala,
a koje su oslikavale moje raspoloženje.
Dvadeset minuta kasnije ležala sam umotana u meki, beli, frotirski
ogrtač i, ispružena na jastucima na ogromnom krevetu, menjala
televizijske kanale. U ruci sam držala tablu čokolade i pakovanje
koštunjavih plodova iz mini-bara. Bilo je to pravo blaženstvo. Osećala
sam se kao princeza.
Kada sam uzela telefon da pošaljem poruku Ket i Liji, zapištao je da
me obavesti da mi je stigla poruka.
NEDOSTAJEŠ MI. LAL. LJUBIM, LJUBIM, LJUBIM, LJUBIM,
pisalo je.
Žurno sam mu odgovorila. NEDOSTAJEŠ I TI MENI. LJUBIM.
Ali, ups - nije mi nedostajao. Zapravo sam sasvim zaboravila na njega.
Suviše me je fantastičnih stvari okupiralo umesto da venem za nekim ko je
hiljadama kilometara daleko.
Prvo veče proveli smo šetajući starim gradskim trgom. Bio je to najpre
šok, nakon raja u hotelu, jer je na njemu bilo milijardu ljudi, a najmanje
polovina bili su Italijani koji su putovali u velikim grupama od po
dvadesetoro ili tridesetoro. Ali trg je bio veoma slikovit, okružen starim
zgradama i crkvama koje su izgledale milion godina stare. Tata mi je
objasnio da je arhitektura mešavina stilova - baroka, art nuvoa, gotike,
renesanse... Nije me bilo briga. Želela sam da se vratim u hotel, jer mi je
smetala masa ljudi na ulicama. To mi je smetalo i više nego kada sam bila
u Londonu i kada sam išla u kupovinu u Oksford strit.
Subota je fantastično započela. Za doručkom su se prema nama
ponašali kao da smo kraljevske krvi. Izbor je bio raznovrstan: kroasani,
voće, žitarice, jogurt, slanina, jaja, pečurke - sve što smo želeli. Ja sam
uzela mafine i džem od kajsija, toplu čokoladu, kafu, koju su mi poslužili
u zasebnoj srebrnoj posudi, a uz nju su mi doneli i jednu srebrnu posudicu
sa toplim mlekom. Konobar je bio mnogo sladak, sa tamnom kosom koja
mu je padala na ramena i vatrenim tamnosmeđim očima. Izgledao je kao
da mu je devetnaest godina i sasvim je odgovarao slici češkog princa
kakvu sam ja u svojoj glavi stvorila. Da nisam bila sa mamom i tatom,
više bih flertovala sa njim, ali nisam nameravala da to radim pred njima
da ne bi primetili i da ne bi počeli da me zadirkuju. Malo je falilo da
pošaljem Ket poruku da joj kažem kakav je konobar, ali sam zaključila da
je bolje da to ne činim; mogla bi reći svojoj novoj drugarici Lusi, a ona bi
mogla reći Lalu.
Dan je bio lep i sunčan pa smo ga proveli u obilasku i istraživanju.
Bilo mi je drago što sam obula patike jer smo, bogami, hodali. I hodali. I
hodali. Obišli smo mnoštvo crkvi. Crkvu Svetog Nikole. Svetog Petra,
Svetog Vida. Činilo mi se da je svaki svetac imao svoju crkvu. Obišli smo
dosta starih zgrada. I muzeja. Bio je to lep grad. Stari i lep, a neki njegovi
delovi izgledali su kao iz bajke. Ali nakon nekoliko sati postalo mi je
dosadno. Mislim, u koliko crkvi moramo da uđemo? Sve su mi, nakon
prvih pet, izgledale slično.
Karlov most bio je zanimljiviji.
Tata je pogledao u knjigu koju je nosio sa sobom dok smo se
približavali jednoj od ogromnih kula koje su se podizale na jednom
njegovom kraju. „Most je sagrađen u gotskom stilu, a statue na njemu su
barokne.“
Pokušala sam da izgledam zainteresovano, ali istorija nije bila moja
jača strana. Mene su više zanimale tezge sa suvenirima, muzičari koji su
svirali na mostu i umetnici koji su slikali portrete turista. Oni su barem
bili živi, za razliku od sablasnih statua koje su se izdizale iznad nas dok
smo prelazili na drugu stanu.
„Najčuvenija statua“, nastavio je tata, „jeste statua Svetog Jovana iz
Nepomuka, češkog mučenika koga su bacili sa mosta.“
„To nije bilo naročito lepo“, rekla sam dok sam se podizala na vrhove
prstiju i gledala preko zida u reku koja je tekla pod nama.
„Ne, nije“, rekao je tata. „Ipak, turisti izgleda dodiruju njegovu statuu
jer se veruje da donosi sreću.“
Kada smo pronašli Svetog Jovana, mama i tata su otišli da ga dotaknu,
ali ja nisam. Rezonovala sam, ako su ga već bacili preko mosta u reku i
ubili, mora da nije imao sreće ni sebe da spase, a kamoli viška da deli
gomili ljudi koju ne poznaje.
Kada smo prešli most, otkrila sam mesto koje mi je uskoro postalo
omiljeni deo Praga. Kaldrmisane ulice koje su vodile do zamka bile su
prepune malih prodavnica koje su prodavale džidžabidže, slike i svakakve
zanimljive stvari. Tu sam kupila poklone za Ket i Liju: male plave
staklene bočice parfema prekrivene srebrnom mrežom, sa inicijalom K na
jednoj, i L na drugoj. Tata je meni kupio jednu sa inicijalom R (Rebeka), i
rekao je što da moje drugarice imaju te bočice a ja ne, i da bi to mogao da
bude moj suvenir iz Praga.
Kupili smo po parče pice na nekoj tezgi i jeli dok smo šetali gradom na
suncu. Končano sam ponovo imala utisak da smo srećna porodica.
Nakon obilaska prodavnica, otišli smo do zamka i obišli još velikih
dvorana, još crkvi, statua i slika mnoštva mrtvih ljudi sa žalosnim
izrazima na licu. Neko vreme je to bilo sasvim OK, ali ja sam zapravo
želela da se vratim u naš fenomenalni hotel, da se ponovo okupam u onoj
raskošnoj kadi, slušam muziku na ajpodu i možda poručim neku hranu u
sobu, koju bi, nadala sam se, mogao da mi donese onaj konobar što liči na
češkog princa. Zamišljala sam ga kako se spušta na koleno i govori mi da
je mene čekao celog svog života i da me je konačno pronašao. Možda bi
mogao i da zapeva. Čak bismo mogli zapevati u duetu. Zatim bismo se
sasvim predali ljubljenju na krevetu, pa bismo pojeli ostatak čokolade iz
mini-bara... ili tako nešto.
Ali nisam ja bila te sreće. Mama i tata želeli su da još malo obilaze
grad, pa sam se vukla za njima dok sam slala poruke Ket, Liji i Lalu,
pazeći da ne spomenem češkog princa...
Negde oko četiri sata, činilo mi se, konačno smo krenuli nazad prema
hotelu.
„Gde ćemo na večeru?“, upitala je mama dok smo čekali da prođe
tramvaj da bismo prešli put.
„O, hajde ponovo da večeramo u hotelu“, rekla sam. Večera sinoć bila
je baš ukusna. Rižoto sa bundevom sa sirom i krem brule sa pistaćima koji
je bio nestvarno božanstven.
Mama je odmahnula glavom. „Naš paket obuhvata samo noćenje sa
doručkom“, rekla je, „tako da smo sinoćnu večeru morali da platimo, a
kako je to verovatno najbolji hotel u Pragu, ona nije bila jeftina.“
„Zapravo, za večeras sam rezervisao nešto posebno“, rekao je tata.
„Trebalo je da bude iznenađenje. Čitao sam o tome u jednom od vodiča.
Trebalo bi da je predivno. Pravo boemsko iskustvo.“
Primetila sam da je mama ukrutila leđa kada je izvadio vodič iz ranca i
pokazao nam kritike i fotografije.
Ja sam mislila kako mesto izgleda baš glamurozno, ali je mama
odmahnula glavom. „Ne. Ne možemo jesti tu. Suviše je skupo.“
„Jednom u životu“, rekao je tata. „Hajde. Kada ćemo ponovo doći
ovamo?“
Videla sam da se mama trudi da podeli njegovo oduševljenje, ali da joj
to teško pada. O, molim vas, nemojte sada početi da se svađate, pomislila
sam. Ne nakon tako lepog dana.
„Mnoga mesta na trgu izgledala su mi sasvim pristojno“, rekla je
mama. „Mogli bismo tamo jesti, sigurna sam da je hrana jednako ukusna,
ali mnogo jeftinija.“
Tata je izgledao razočarano. „Ali ambijent neće biti tako lep“, rekao je.
Sećam se da su se pre svega godinu dana moji roditelji šalili kako je u
njihovoj vezi tata papučica za gas, a mama za kočnicu. I dalje je to bilo
istina, ali im izgleda više nije bilo smešno.
Videla sam hotel ispred nas i krenula prema njemu. „Vidimo se u
hotelu kada se dogovorite oko planova za večeru“, rekla sam i ubrzala
korak. Nisam želela da slušam. Znala sam okidače njihovih svađa, a novac
je uvek bio jedna od njih.
Otišla sam pravo u sobu i pomislila kako bih mogla da obavim vokalne
vežbe ili otpevam neke pesme, ali nisam bila raspoložena za pevanje. Ni
najmanje. Nisam bila raspoložena da otpevam ni jednu jedinu pesmu.
Pozvala sam Lala na mobilni da se malo oraspoložim.
Isključen.
Ha, pomislila sam. Očigledno je da mu ni najmanje ne nedostajem, jer
bi mu telefon bio stalno uključen da mu nedostajem.
Zatim sam pozvala Ket.
„O, ćao, Beka“, rekao je njen tata. „U Pragu si, zar ne?“
„Da. Da li je Ket tu?“
„Izašla je sa onom njenom novom drugaricom iz Londona, Ti Džej“,
rekao je gospodin Kenedi. „Mislim da su svi zajedno otišli na plažu.“
Osetila sam žaoku ljubomore. Ket je bila moja najbolja drugarica, a
izašla je sa tom Ti Džej. Kada sam pokušala da je pozovem na mobilni,
ustanovila sam da ga je isključila. Nadala sam se da je ova nova devojka
neće potpuno opčiniti.
Pozvala sam Liju. Na svu sreću, ona je bila kod kuće, ali je pričala
samo o Ti Džej i njenim drugaricama i kako će svi oni ići u Barton hol
sutra na ručak.
„Ići će i Lal i njegova sestra?“
„Da, mislim da će ići oboje“, rekla je Lija. „Baš su kul. Zaista su
zabavni. Sinoć su stigle Ti Džejine druge drugarice, Nesta i Izi. Nesta je
prelepa, i Izi isto, ali na drugačiji način. Zaista će ti se dopasti.“
Ma važi, pomislila sam nakon što sam prekinula vezu. Nisam tako
sigurna. Sve mi one zvuče tako pune sebe. Svi padaju na nos od
oduševljenja samo zato što su došle iz velikog grada. Pa, neće biti
dovoljno da se samo pojave da bi se meni dopale, moraće nešto i da urade!
Tata je pobedio u raspravi oko večere pa smo nakon što smo se
okupali, doterali i naparfemisali otišli u restoran malo dalje niz reku od
našeg hotela. Mama je izgledala baš lepo u dugačkoj, crnoj lanenoj haljini
sa crvenom svilenom ešarpom preko ramena. Za promenu je pustila kosu.
Ja sam nosila moju tirkiznu majicu koja se vezuje oko vrata, crne
pantalone i sandale sa kaišićima sa visokim potpeticama.
„Pored mene su dve najzgodnije devojke u gradu“, rekao je tata dok
nam je pridržavao vrata da uđemo u restoran.
Unutrašnjost je bila božanstvena, kao da smo ušli u neko drugo doba,
možda u osamnaest vek - u svakom slučaju izgledalo je starinski. Prozori
su se pružali od poda do plafona i gledali su na reku, mesto je bilo
ukrašeno raskošnim, baršunastim, zelenim draperijama i lusterima koji su
izgledali kao da su koštali čitavo bogatstvo, iako nisu bili uključeni.
Prostorija je bila obasjana svećama. Stolovi su bili pokriveni belim
platnenim stolnjacima na kojima je stajalo kristalno i srebrno posuđe.
Osećala sam se kao da sam na filmskom setu kostimirane drame i kao da
bi trebalo da nosim dugačku haljinu i ogrlicu pripijenu tesno uz vrat i
plešem valcer.
„Taaako je otmeno“, prošaputala sam tati. „Dobar izbor.“ Rođena sam
da budem veoma bogata, pomislila sam kada nas je konobarica povela do
našeg stola. Osećala sam se zaista lagodno na ovakvim mestima.
„Ovo zaslužujemo, vojvotkinjo“, odgovorio mi je tata šapatom.
Hrana je bila ukusna, ali moglo je da je bude više jer sam nakon večere
bila još gladna. Sićušni komadi ukusnih stvari posluženi su na ogromnim
belim tanjirima.
Zalogajčići zanimljivih ukusa aranžirani kao umetnička dela. Činilo
mi se da je prava šteta narušiti dizajn time što ću ih pojesti. A zatim još
jedan krem brule sa pistaćima - mora da je to specijalitet u Pragu - i
čokoladice sa kafom u ljupkim maleckim šoljama koje su poslužene nakon
večere.
Spolja gledano, sve je bilo vrhunski i otmeno, ali je atmosfera između
mame i tate bila užasna - ledena. Nisu se svađali i nisu bili zli jedno prema
drugom. Bili su preterano učtivi, u fazonu: „Molim te, dodaj mi maslac“,
„Hvala“, „Želiš li još vode?“. Bilo je to užasno. Brbljala sam da prekinem
tišinu, o mestima koja smo obišli i ljudima koje smo videli. A oni su
slušali i odgovarali, ali nisu razgovarali međusobno. Nisu se čak ni
gledali. Očigledno je bilo da su se silno posvađali dok sam telefonirala u
svojoj sobi i pripremala se za večeru.
Kasnije te noći, kada sam se ušuškala u svoj prelepi krevet dostojan
princeze, osećala sam se veoma sitno i usamljeno i imala sam užasan
osećaj u dnu stomaka da će se nešto u mom životu uskoro promeniti i da
mi se to neće dopasti.
6.
Nazad kući
Slomljeno srce
Plašljivica iz Blera
Fantastična četvorka
Noćenje
Prošla vremena
Kod kuće sam zatekla tatu u kuhinji. Pred njim su na stolu stajali albumi
sa fotografijama i moja poruka.
„Gde je mama?“, pitala sam.
„Još se nije vratila“, odgovorio je, a zatim pokazao albume. „Ali
mislim da moramo da razgovaramo. Samo ti i ja. Slažeš li se?“
Polako sam klimnula. Želela sam da se suočim sa realnošću onoga što
se dešava, ali u duši sam se osećala kao da sam nedužna žrtva kojoj će
neko upravo izreći zatvorsku kaznu.
Tata je duboko udahnuo. „Slušaj, Beka, što se tiče tvoje poruke..."
„Da li sam ja kriva?“, prekinula sam ga. „Da li sam ja uradila nešto što
je sve pokvarilo? Da li sam bila suviše zahtevna? Loša kćerka? Bezdušna?
Da li sam mislila samo na sebe? Znam da je bilo teško kada sam želela da
učestvujem u finalu takmičenja Pop princeza, a vi niste imali novca...“
„Nisi ti ni za šta kriva!“, rekao je tata. „I moraš to sebi izbiti iz glave
ovog časa. Razumećeš kada budeš starija. Niko nije kriv, ponekad se
osećanja prosto promene.“
„Pričaj mi o tome“, rekla sam. „Znam ja sve o promeni osećanja. Ne
moram čekati da budem starija!“, pomislila sam na sve svoje bivše
momke. Svu četvoricu. Fila Dejvisa u osmom razredu - potpuni
bezveznjaković, ali mi se dopadao kada sam bila mala i poremećena. Mek
u devetom razredu. Na svu sreću, još smo drugari. Henri, iako to nije bilo
ništa ozbiljno, samo romansa na putovanju. I Lal - još jedan budući bivši.
„Znam. Teško je izneveriti ljude, čak i kada si siguran da ne funkcioniše,
ali... ti i mama ste funkcionisali.“
Tata je klimnuo. „Jesmo. Mnogo godina. Ali ovde niko nikoga nije
izneverio - iskreno ti to kažem. Ovo je sporazumna odluka. I tvoja mama i
ja želimo da se raziđemo, ali ostaćemo prijatelji. Zaista to želimo - za
razliku od nekih parova. Suviše smo godina bili srećni, kao što si videla
listajući albume, da bismo to tek tako pustili. Zapravo, mislim da ćemo
biti bolji prijatelji kada budemo razdvojeni.“
„Zaista?“ Nisam bila uverena. Mekovi mama i tata nisu ostali u
prijateljskim odnosima, Daleko od toga - jedva da su razgovarali. A ni
gospodin i gospođa Abot, koji su nekada živeli pored pošte, nisu ostali u
prijateljskim odnosima. Sećam se da su se strašno posvađali kada su se
razišli. Izbacila ga je napolje, sa svim koferima, a on je, sav utučen, stajao
na ulici okružen gomilom radoznalih nametljivaca. Pogledao ju je i tužno
je pozvao: „Džuli, imaš li neke poslednje reči po kojima bih te pamtio?“ A
ona je rekla: „Da. Drži ga, Rovere.“
„Ponekad u životu, Bek“, rekao je tata, „moraš prihvatiti da nešto ne
funkcioniše i moraš pustiti neke aspekte onoga što ti je postalo poznato i
potražiti način da kreneš dalje. Nije da se nismo trudili da popravimo naš
odnos.“ Uzdahnuo je i provukao prste kroz kosu. „Misliš li da postoji
način da ovo razumeš?“
Na trenutak sam se zamislila. Pomislila sam na svoje pesme. I kako mi
pisanje pesama nikako nije polazilo za rukom i kako bih mogla da
nastavim da teram dalje sa tim stihovima, premda sam znala da su gori
nego prosečni. Ili sam mogla da to ostavim iza sebe. Da prihvatim da sam
pokušala, ali da imam svoje granice - da možda pisanje pesama nije za
mene. Bila sam sigurna da postoje drugi ljudi na planeti koji umeju da
pišu, ali ne umeju da pevaju, i neki srećnici koji umeju i jedno i drugo, ali
tata je bio u pravu. Ponekad u životu moraš da prihvatiš da postoje stvari
koje možeš da uradiš, i da postoje stvari koje ne možeš da uradiš. Moraš
pustiti i nastaviti dalje.
„Razumem, tata“, rekla sam. „Ponekad moraš pustiti i prihvatiti da
stvari ne idu onako kako si se nadao. Ali šta je sa mnom? Ne želim da
odeš. Volim da si ovde. Nije pošteno. Volim da živim sa tobom...“ Osećala
sam kako suze koje sam potiskivala prete da se proliju. „Znam kako to
ume da bude. Videla sam to na Mekovom primeru. Njegov tata je obećao
svašta, ali ga on zapravo retko viđa, i još ima i novu devojku. Mek čak
više nema ni svoju sobu u tatinom stanu...“
Ovo je bio znak tati da počne da me uverava da se to neće desiti, ali se
on samo nasmešio.
„Tata! Zašto se tako smešiš? Da li si toliko srećan što si pobegao od
nas?“
„Nisu sve veze iste. Nisu svi brakovi isti. A nisu ni svi razvodi. Ono
što se desilo Meku nema veze sa nama. Ja, na primer, nemam devojku. A i
da se zna, i ja volim da živim sa tobom.“
Uzeo je papir sa stola i mahnuo njime prema meni.
„Šta si nameravala da radiš danas?“, upitao je.
„Nisam sigurna. Zašto?“
„Želiš li da dođeš i pogledaš jednu kuću u Kingsendu sa mnom?“
„Kuću? U Kingsendu? Kako to misliš?“
„Pa, slažeš li se da bi trebalo, ako ćeš imati sobu kod mene, kao što je
imaš ovde kod mame, da onda i ti odobriš kuću koju nameravam da
uzmem?“
Bila sam zbunjena. „Sobu kod tebe? Mislila sam da ideš u Bristol kod
svoje sestre.“
„Samo na dve nedelje! Nameravao sam da odem kod nje da malo
razbistrim glavu i razmislim o svemu, ali tvoja majka i ja znamo šta
želimo na duže staze. Razgovarali smo o tome u Pragu i, da budem
savršeno iskren, nije to bilo prvi put da smo razgovarali o rastanku. Stvari
između nas ne štimaju već neko vreme. Pokušali smo da to prevaziđemo,
ali sada... pa, oboje smo se složili da je ovako najbolje. Ali ne želim da se
selim daleko - to nikada nije bila opcija. I volim ovaj kraj. Nameravao
sam da pronađem stan, kuću, bilo šta, što je bliže moguće, i dovoljno
veliku da ti imaš svoju sobu.“
„Blizu? Meni? Sa tobom?“
„Da. Naravno. I zadržaćeš sobu kod mame. Mislio sam da će potrajati
dok ne pronađem nešto odgovarajuće, pošto je leto i većina mesta već je
iznajmljena, ali nešto je iskrslo. Video sam matorog Dena Džejsona sinoć
u pabu u Kingsendu pa smo se zapričali. Ima nekoliko poseda u ovom
kraju i upravo mu je otkazao stanar koji je trebalo da se useli sledeće
nedelje. Den je u pabu psovao čoveka, ali sam ja video priliku...
„Ti ćeš... Hoćeš da kažeš da ćeš iznajmiti kuću u Kingsendu?“
Tata je klimnuo. „Da. Ova kuća bi mogla biti savršena. Na brzinu sam
je pogledao jutros, ali želim da znam šta ti misliš. Ima tri spavaće sobe:
jedna za mene, jedna za tebe i jedna koju ću da pretvorim u radnu sobu. I
ima predivan pogled na zaliv. To je ona plava s leve strane sela ako gledaš
prema moru.“
„Mislim da znam koja je! Tu u blizini je i prodavnica u kojoj se
prodaju riba i krompirići?“
Tata se nasmešio. „Upravo tamo. Možda smo se konačno podigli na
noge, mala. Polovinu nedelje možeš biti sa mamom, a drugu polovinu sa
mnom. Uvek ćeš imati sobu, ma gde da živim. Znaš to, zar ne? I to će uvek
tako biti.“ Izvadio je ključeve i mahnuo njima ispred mene. „Ključevi su
još kod mene, pa možemo da odemo tamo da vidimo šta ćeš ti reći. Možeš
da vidiš svoju sobu. Ali ako ti se ne dopadne, potražićemo nešto drugo.“
Obuzelo me je neverovatno osećanje sreće, kao da je neko uključio
grejalicu ispod mene. Kada su mi emocije navrle iz stomaka u grlo, na
svoje veliko iznenađenje, zaplakala sam.
„Beka! Oh, mislio sam da ćeš biti srećna.“
„I jesam...“, jecala sam. „Bar mislim da jesam. Zaista sam, zaista
srećna. Osećam se kao da sam dobila na lutriji ili tako nešto. Ali sam... ja
sam... zbunjena... Mislila sam da odlaziš i da te više neću videti i morala
sam da budem hrabra i ponašam se odraslo i kao da mi nije stalo jer su se
mnogima roditelji rastali - nije da si umro, ili tako nešto - ali osećala sam
se kao da si otišao, iako si još ovde...“ Obuzeo me je novi talas suza, i
zajecala sam još glasnije. „Izvini. Izvini. Srećna sam. Zaista jesam... I
volim Kingsend. Bliže je Skvidžu, i Ket.“
Tata je počeo da se smeje, pa sam i ja počela da se smejem, a zatim me
je snažno zagrlio.
„Ne bih mogao da ostavim svoju miljenicu, zar ne?“, upitao me je,
zbog čega sam ponovo počela da plačem. Osećala sam se kao da ludim.
Bila sam srećna, tužna, plakala sam, smejala se. Potpuno ludilo.
Kada sam se smirila, seli smo u kola i otišli do sela. Tata je parkirao
iza paba pa smo kupili ogromne sladolede u čajdžinici pored zaliva i otišli
da pogledamo kuću. Prošla sam pored nje hiljadu puta kada sam išla kod
Skvidža. Imala je pastelnoplavu fasadu i ogromne isturene prozore sa
ugrađenim sedištima odakle ste mogli da gledate more.
„Mislim da mi se dopada“, rekla sam dok smo obilazili sobe u
prizemlju i malu terasu koja je gledala na zaliv Kingsend.
Na spratu su se nalazile tri spavaće sobe i kupatilo, svetle i prozračne
prostorije sa sjajnim pogledom. Lako mi je bilo da zamislim sebe kako
živim ovde i tatu kako piše knjige i gleda u more. Biće fenomenalno.
„Ali... šta ako Den poželi da mu vratiš kuću?“, upitala sam.
Slegao je ramenima. „On zarađuje iznajmljivanjem kuća, Bek, tako da
mislim je neće tražiti nazad neko vreme. Želi da je iznajmi na duže vreme,
tako izbegava sve one odlaske i dolaske prilikom kraćeg iznajmljivanja za
vreme godišnjih odmora, i neizvesnost oko toga hoće li se ljudi pojaviti,
ili će ga u poslednjem trenutku izneveriti. Toliko je srećan što je pronašao
stanara na duže vreme da će mi je iznajmiti po posebno sniženoj ceni. A
ako se iz bilo kog razloga u budućnosti predomisli, biće to u redu. Možda
ću potražiti neku kuću koju bih mogao da kupim kada sam već ovde. Ako
se na tržištu pojavi prava kuća, što da ne? Stvari se menjaju. Život se
menja. Jedino što se ne menja smo ti i ja. Ja sam tvoj tata i zaglavila si sa
mnom doživotno.“
Zagrlila sam ga oko struka.
„Mislim da ćemo biti srećni ovde“, rekla sam.
„I ja tako mislim“, rekao je. „Oduvek sam želeo da živim u kući pored
mora.“
Tata me je odvezao kući, nakon što smo detaljno pregledali kuću, a
zatim otišao da potpiše ugovor sa Denom. Mama je bila u dnevnoj sobi,
pospremala je pa sam otišla da porazgovaram sa njom.
„Dobro, mama, možeš da biraš između tri stvari“, rekla sam joj. „Da
promeniš opredeljenje i postaneš lezbejka, zamonašiš se, ili ti ostaje
gospodin Rajli, prodavac novina.“
Mama se nasmejala. „A zašto biram između te tri stvari?“
„To je izbor kojim ćeš ispuniti ostatak svog života. Mislim da bi
trebalo da počneš da izlaziš.“
„Da izlazim!“
„Da. Suviše si mlada da bi bila sama.“
Mama se počešala po glavi. „Gospodin Rajli? Ali on ima sto godina.“
„Znam. Samo sam se šalila u vezi s njim, i sa promenom opredeljenja i
odlaskom u manastir. Premda ti ne bih zamerila ako bi ti to želela. Mama
Meri Ferguson iz jedanaestog razreda pobegla je sa jednom od servirki,
tako da se i to dešava...“
Mama me je začuđeno pogledala. „Uh. Stani malo. Premotaj. U
jednom trenutku vadiš albume i ostavljaš mi poruku da se pomirim s
tatom, a sada mi kažeš da treba da počnem da izlazim. Šta se desilo?“
„Razgovarala sam sa tatom. On je... pa... Razumem sada malo bolje i
želim da ti se izvinim. Ponašala sam se kao prava svinja, bila sam sebična
i samo sam na sebe mislila. Krivila sam te, a nije tvoja krivica što su se
tvoja i tatina osećanja promenila. I znam da mora da si bila uznemirena jer
nije lako s nekim raskinuti. Tako da mi je žao. I želim da znaš da želim da
budeš srećna i da neću više biti užasna - bar ne ako budem mogla da
utičem na to.“
Mama se nasmejala, ali su joj oči bile pune suza. Pružila je ruke prema
meni i ja sam joj prišla i zagrlila je. „I meni. Znam da sam u poslednje
vreme bila... pomalo napeta. Ali... pa, prebrodićemo ovo. Svi mi.“
„Znam“, rekla sam. „Jer smo svi odrasli.“
Mama se ponovo nasmejala i snažnije me zagrlila. „Važno je samo da
razgovaramo. I dalje smo ti, tata i ja porodica, i pored toga što ne živimo
svi zajedno.“
„Znam. Sada to znam.“
„Oh, Beka... Hvala što si mi predložila da počnem da izlazim, ali ne
želim nikoga. Zaista. Suviše je rano da bih o tome razmišljala. I nadam se
da znaš da se nismo zato razišli da bismo bili sa nekim drugim.“
„Znam. Tata mi je objasnio i shvatila sam. Na neki način.“
Mama me je uzela za ruku. „Dobro. I drago mi je što smo ponovo
prijateljice.“
Još jednom sam je zagrlila i setila se šta mi je Ket rekla o tome kako
imam samo jednu mamu i pomislila sam kako ona nikada neće ovako
nešto doživeti i oči su mi se napunile suzama.
„O bože, evo ponovo počinje“, rekla sam dok sam šmrcala i
pokušavala da potisnem suze. „Još cmizdrenja. Čini se da danas samo
cmizdrim, bilo da sam tužna ili srećna, što je čudno.“
„Moguće je plakati od sreće“, rekla je mama. „Kao da se led u tebi topi
pa izlazi na oči.“
Na ove njene reči još jače sam zaplakala. Najbolje je da se sve to
izbaci, pomislila sam. Ne može biti zdravo nositi velike, silne kocke leda
u grudima.
14.
Festival u Mejkeru
Grad blata