CONTENTS

Editor’s Foreword xi

Lecture 1: ‘what being really is’ 1

Against the philosophy of standpoints and philosophical
world-views; the meaning of rigour in philosophy and the
positive sciences • The plan of these lectures; immanent
critique • ‘What being really is’; ontology as structural
interconnection • The doctrine of being contra idealism and
methodology • The concept of meaning; the being of beings;
the meaning of being • Being and essence • Categorial
intuition versus abstraction

Lecture 2: on ontological difference 10

The structure of being and being itself; regional ontologies
and fundamental ontology • On the problem of ontological
difference (I) • Ontic questions and ontological questions •
Questions concerning the meaning of being • Question of
origin as petitio principii • Circular reasoning (I) • Critique
of origins • Circular reasoning (II) • Fusion of mysticism
and the claim to rationality • Historical dimension
of ‘the question of being’

Lecture 3: history of the concept of being 21

Circular reasoning (III) • The unreflected ‘question of
being’ • Being in the pre-Socratics, in Plato and
vi c o nt e nt s

Aristotle • Experience of being is not ‘prior’; being as

product of abstraction • Being and thought in Parmenides;
abstraction and vital powers not distinguished for archaic
thought; the most ancient not the truest • Philosophy and
the particular sciences; dialectic of enlightenment; residual
character of being • Two kinds of truth

Lecture 4: being and language (I) 32

Prehistory of the new ontologies: Franz Brentano; ontology
as counter-Enlightenment • A double front against realism
and conceptualism • Fundamental ontology as hermeneutics;
being and language; nominalist critique of language •
Analysis of the concept of being; positivism and language •
Conceptuality as domination of nature; inadequacy of
concept and thing; thing in itself and being • Functional
understanding of concepts; double sense of being as concept
and anti-concept

Lecture 5: being and language (II) 42

Ambiguity of the concept of being (I) • Arbitrariness in
concept formation; Kant versus Spinoza • Ambiguity of the
concept of being (II) • Ambiguity of the concept of being
(III) • Subjectivity as constitutive for ontology • Substantial
character of language; borrowing from theology • On the
analysis of language; obligations regarding linguistic
form • The wavering character of being

Lecture 6: separating being and beings 52

Examples from antiquity; on Aristotle’s terminology; the
priority of the tode ti • Genesis and validity; Heidegger’s
being as third possibility; on Heidegger’s concept of origin •
Archaic dimension of Heidegger’s ontology; against genetic
explanation; phenomenology and history • Phenomenological
method; red and redness; the inference to being-in-itself in
Scheler and Heidegger • Husserl’s return to transcendentalism

Lecture 7: mind in relation to beings 63

‘Priority’ as petitio principii • Critique of the possibility
of ontology; on Cartesian dualism • Phenomenological
reduction of the subject; objectivity of the second level;
 c o nt e nt s vii

shutting out beings • Philosophical compulsion for

cleanliness • Allergy towards beings; an aura borrowed
from theology; the story of Snow White • Ontology as
counterpart to nominalism and positivism

Lecture 8: ontologizing the ontic (I) 73

The subject–object division not permanent; fundamental
ontology and the loss of tradition; the ‘unintelligibility’ of
Heidegger • Oblivion of the numinous; material stuff and
abstraction in the pre-Socratics • Ontology or dialectics;
‘being’ as ‘the wholly other’ • Critique as differentiation;
original non-differentiation; Heidegger’s
anti-intellectualism • Against postponement • Heidegger’s
trick: ontologizing the ontic

Lecture 9: ontologizing the ontic (II) 84

Conceptualizing the non-conceptual; philosophy of being
and idealism, Heidegger and Hegel • Ontologizing
existence • Spurious appeal of the new; fascination through
ignorance • Subreption of the nominalized verb ‘being’ •
Dasein as being and a being • ‘Be who you are!’ • Eidetic
science and ontology • Subjectivity as the site of being

Lecture 10: ontological need 95

Heidegger and Kant; Kant’s ultimate intention •
Heidegger’s thought as the site of being; a diminished
concept of subject: absence of labour and
spontaneity • Initial observations on the ontological
need • A sociological interjection • The ‘elevated tone’;
Heidegger’s language and Adorno’s great-grandfather;
fundamental ontology as index of a lack

Lecture 11: the abdication of philosophy 106

On the sociology of the ontological need • Philosophy and
society; distracting effect of Marxism; the relevance of
morality • Philosophy and the natural sciences; philosophy
and art • Kant’s abdication before God, freedom and
immortality • The ‘resurrection of metaphysics’; impotence
of philosophy in the face of the essential • Schelling,
Schopenhauer, Nietzsche
viii c ont e nt s

Lecture 12: the relation to kierkegaard 118

Science versus philosophy; accepted heresies • An
anti-academic academy • Licensed audacity • Relation to
Kierkegaard • ‘Subjectivity is truth’ • History of the concept
of ontology

Lecture 13: critique of subjectivism 130

The anti-subjectivism of modern ontology • The problem
of relativism (I); how questions vanish • The problem of
relativism (II); ‘to the things themselves’ • Transcendental
subjectivism and egoity • The acosmism of post-Kantian
idealism; the unreason of the world • The crisis of
subjectivity and the development of cosmology • Critique
of the domination of nature; fundamental ontology and
dialectical materialism; changes in the concept of reason

Lecture 14: hypostasizing the question 141

The crucial role of subjectivity in Heidegger’s early thought;
Heidegger and Lukács • Need and truth; question and
answer • The philosophical structure of the question;
hypostasis of the question in Heidegger • The question as
surrogate answer; the mechanism of subreption • The
ideology of ‘man’

Lecture 15: time, being, meaning 151

‘Man’, ‘tradition’, ‘life’: indices of loss • Philosophy of
existence and philosophy of life • Labour and the
consciousness of time; phenomenology of ‘wisdom’; loss
of historical continuity, America • Antiques business and
abstract time; ontologizing the concept of substance • Time
and being as complementary concepts; disenchantment of the
world and the creation of meaning • Raiding poetry

Lecture 16: ontology and society 162

Heidegger’s archaic language; feigned origins; primordial
history and petit bourgeois mentality • Social
presuppositions of ontology • Ontology as philosophical
neo-classicism • Impossibility of ontology today •
Heidegger’s strategy; sympathy with barbarism •
Phenomenological caprice • ‘Project’
 c o nt e nt s ix

Lecture 17: mythic content 174

Regression to mythology • Fate and hubris in the concept of
being • Blindness, anxiety, death; relation to religion •
National Socialism and the homeland; National Socialism
and the relation to history • The indeterminacy of myth and
the longing for the concrete; the most concrete as the most
abstract • Being as ‘itself’

Lecture 18: the purity and immediacy of being 186

Tautological determination of being; purity in Husserl;
scholasticism and empiricism in Brentano • The method
of eidetic intuition • Intuition and the a priori • On the
concept of ontological difference (II) • Purity and immediacy
irreconcilable; conceptuality as the Fall • Idle talk and the
forgetfulness of being; the experience of being, the language
of nature and music

Lecture 19: the indeterminacy of being 196

Pro domo • Indeterminacy as determination • The
‘overcoming’ of nihilism; being as ens realissimum • The
question of constitution versus the priority of being;
synthesis and the synthesized; the physiognomic gaze • The
particular transparent to its universal • Being θέσει • The
meaning of being (I)

Lecture 20: meaning of being and the copula 207

The meaning of being (II) • Ontology as prescription •
Protest against reification; the problem of relativism (III) •
Structure of the lectures • The copula (I)

Lecture 21: the copula and the question of being 216

The copula (II) • The copula (III) • No transcendence of
being • The childish question; language and truth • The
question of being (I); ‘authenticity’ and the decline of
civilization • The question of being (II); θαυμάζειν

Lecture 22: being and existence 227

Heidegger’s turn; the concept of ontological difference
(III) • The mythology of being; archaism • Function of
the concept of existence • ‘Dasein is ontological in itself’ •
x c o nt e nt s

‘Existence’ as authoritarian • ‘Historicity’ • Against the

ontology of the non-ontological • History as the medium of
philosophy • Critique

Lecture 23: the concept of negative dialectic 239

‘Peep-hole metaphysics’ and negative dialectics • Left
Hegelianism and the ban on images • Priority of the
object • Reversing the subjective reduction • Interpreting
the transcendental • ‘Transcendental illusion’; against
hierarchy

Editor’s Notes 250

Index 308
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

PREDAVANJE 1
8. novembra 1960

Dame i gospodo,1
Dobro je poznato da je Gustav Maler bio strastveno zainteresovan
za Dostojevskog, koji se oko 1890. godine zalagao za nešto sasvim
drugačije nego u doba Moellera van den Brucka.2Jednom prilikom,
tokom ekskurzije sa Šenbergom i njegovim učenicima, Maler im je
rekao da im je savetovao da manje vremena provode proučavajući
kontrapunkt, a više čitajući Dostojevskog. A Webern je navodno
odgovorio s herojskom bojažljivošću: 'Izvinite, gospodine direktore, ali
imamo Strindberga.' Priča je vjerovatno apokrifna, ali se može
prikladno primijeniti na odnos između ontologije i dijalektike.
Posljednja stvar koju želimo ovdje reći je 'Imamo Strindberga', ili
'Imamo dijalektiku'. Možda bi bilo primamljivo usvojiti ovaj pristup u
pokušaju da se ponudi neka početna orijentacija za one koji se
profesionalno ne bave proučavanjem filozofije. Ali u ovim
predavanjima posebno želim da odem dalje od svega što liči na
'filozofiju stajališta'.3Drugim riječima, želim da se odreknemo ideje da
možemo podržati poziciju ontologije s jedne strane ili poziciju
dijalektike s druge strane. Jer tada bismo se već osjećali kao da je
zadatak da biramo između takvih stajališta. Ipak, među filozofima koji
imaju bilo kakve veze sa specifičnim pravcima mišljenja koje smo
naznačili – i vjerujem da to mogu reći bez preterivanja – niko ni s jedne
strane nikada nije imao vremena za koncept filozofskog 'stajališta', ili ,
kako bismo to možda mogli i reći, za filozofiju kao 'pogled na svijet'.
Zaista, svi oni koji su ozbiljno razmišljali o ovim stvarima uvijek su
imali pravo
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

2 predavanje1

prezirali su ideju o svjetonazoru koji bi se mogao odabrati iz niza

drugih ili se smatrati nekom vrstom dopune života i napustili su
ovaj pristup diletantima. Ipak, ovaj stav je aktivno podstaknut
kulturnom klimom u kojoj se nalazimo; a moć ove kulturne klime je
tolika da je možda preporučljivo da zastanete i razmislite o tome
na trenutak. Drugim riječima, razmišljati o načinu na koji se sve
između neba i zemlje, a sasvim sigurno sve u domeni uma, stalno
predstavlja u takvim poistovjećenim i zgusnutim oblicima i
jednostavno stavljeno na izbor. To je ono što generalno opisujem
kao postvarenu svijest koja je izražena u tako komodificiranim
vrstama misli. Kako to biva, tek nedavno sam pročitao o raspravi o
radiju u kojoj je neko navodno teorijski zainteresovan za ulogu
radija u savremenoj kulturi – zove se Maletzke4– tvrdili su da ljudi
izrazito imaju pravo da im se predstavi niz slika od kojih mogu
birati. I, Bog zna, to sve zvuči vrlo demokratski – zvuči kao da smo
imali slobodan izbor između visokog i niskog. Ali u stvarnosti ovo
već predstavlja svijet uma i kulture poput niza automobila na
prodaju, gdje možete dobiti nešto jeftino, poput malog
Volkswagena (ako se još nađe) ili nešto izuzetno skupo, kao što je
Cadillac iz uvoza iz Amerike. Mislim da je dobra ideja da razmislite
o ovim stvarima kako biste unaprijed imali ideju o tome čemu će
se ova predavanja zaista baviti. S jedne strane, svakako želim da
zadovoljim vašu radoznalost o tome šta stoji iza alternative o kojoj
govorimo; drugim riječima, želim da se pozabavim ovom
potrebom u smislu da biste zaista mogli naučiti zašto ja i moj
prijatelj Horkheimer zauzimamo tako kritičku poziciju prema
ontologiji i pokušavamo braniti dijalektičku filozofiju. Upravo to
želim pokazati na predavanjima koja slijede. Ali istovremeno želim
da vam pokažem da suprotnost između ove dve filozofije nije sama
po sebi posredna – drugim rečima, da ne govorimo o dva tipa
mišljenja između kojih bi trebalo da birate, na način da biste mogli
izabrati da glasate za Hrišćansko-demokratsku stranku ili
Socijaldemokratsku partiju. Jer pristup koji vam ovdje nudim
zamišljen je kao dobro motiviran i utemeljen pristup, a ne onaj koji
se na proizvoljan način zasniva na takozvanoj odluci. Jer pristup
koji je ovdje predstavljen mora se shvatiti kao pristup koji proizlazi
iz same materije. Stoga, umjesto izbora između onoga što su samo
pogledi na svijet, možda ćete dobiti pravi osjećaj – ako uspijem u
onome što pokušavam – onoga što bismo mogli opisati kao
filozofski motivisanu misao, za razliku od vrste misli koju je
zainteresovan samo za uspostavljanje a
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

'šta zaista jeste' 3

'stajalište'. Ali dozvolite mi da i ovo odmah kvalifikujem, jer svakako

nemam želju da izazivam bilo kakva lažna očekivanja među vama.
Jer strogost koju sljedeća razmatranja mogu zahtijevati za sebe
nije ista kao ona s kojom ste upoznati u području pozitivnih nauka,
na primjer, ili matematički orijentiranih prirodnih nauka.
Strukturalna strogost koja pripada filozofiji i koja dozvoljava
filozofskim mislima da steknu vlastitu uvjerljivost i opravdanost,
vrlo se razlikuje od one u prirodnim znanostima. Iznad svega, za
vrstu fundamentalnih filozofskih kontroverzi kojima ćemo se baviti
u narednim mjesecima, ne možemo pretpostaviti niti se pozivati
na strukturu pozitivnih znanosti jer je oblik i karakter same naučne
misli nešto što se prvo konstituira referencom. na ona
konstitutivna pitanja filozofije koja se moraju pozabaviti samim
sobom. Stoga bismo postali žrtva aὕστερον πρώτερον[husteron prō
teron]5ako pokušamo da nauku i postupke povezane sa naukom
pretvorimo u kriterijum onih razmatranja koja sa svoje strane
takođe prethode nauci i koja bi trebalo da pruže kritičko
istraživanje same nauke. I ovo je, uzgred, tačka na kojoj mogu
odmah reći – iako bi to moglo začuditi mnoge od vas – da se
slažem sa Hajdegerom.

Najprije bih samo skicirao put kojim se nadam da ću ići u ovim

predavanjima. Općenito, naravno, nisam previše naklonjen takvim
najavama unaprijed. Ali pošto ćemo se ovdje morati pozabaviti
onim što je zaista u suštini sistematično
– to jest, suštinski međusobno povezani procesi – mišljenja, koji
sami po sebi često nikako nisu jednostavni, možda bi bilo dobro da
znate kako nameravam da nastavim; a način na koji ću postupiti
proizlazi iz činjenice da nemam namjeru iznositi jednu poziciju na
eksterni način u suprotnosti s drugom; naprotiv, želim da precizno
pokažem kako ova pozicija nužno proizilazi za svoj deo iz tretmana
drugog. Drugim riječima, put koji treba da vas dovede do
dijalektičkog mišljenja, do razmatranja određenih dijalektičkih
modela, je put imanentne kritike (kako se to općenito naziva u
dijalektičkoj tradiciji).6Počinjem, dakle, od potrebe za ontologijom
koja se pojavljuje u sadašnjosti. I zasigurno nema sumnje da se
ontologija ne bi pokazala toliko uticajnom kao što jeste osim da za
njom ne postoji odgovarajuća potreba među mislećim
pojedincima, pa čak i općenito. Želio bih da razmotrim ovu potrebu
iu pozitivnom iu negativnom smislu. Drugim riječima, pokušao bih
vam predstaviti i opravdanost i sumnjiv karakter ove potrebe,
odnosno ovih potreba. Jer ja ću pokušati da ovaj kompleks
ontološke potrebe razriješim u njegovu
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

4 predavanje1

različiti aspekti; i pokušaću, kroz imanentnu kritiku, da nas

odvedem dalje od određenih motiva iza ontologije; a ja ću se
obavezati da vam pokažem, upravo uzimajući ontologiju na riječ,
mjereći je u odnosu na njene vlastite tvrdnje, da ona ne uspijeva
iskupiti ovu tvrdnju. A ono što je poznato kao dijalektika, u osnovi,
nije ništa više od samog postupka. Mogli bismo to izraziti i rekavši
da je, u našoj sadašnjoj situaciji, dijalektika posredovana
ontologijom; a analize koje nas vode do dijalektičkih iskaza, u
određenom smislu, nikako nisu povezane s onom vrstom
fenomenoloških analiza koje su izvorno vodile ka ontologiji. Mogao
bih otkriti ovu srodnost direktnim pozivanjem na samog Hegela, a
posebno na njega Logika. Kasnije u toku ovih predavanja, nakon
što sam rekao bar nešto o teksturi i strukturi hegelijanske misli,
možda ćemo moći da uđemo u ovu tačku malo detaljnije. Ovo je
dijalektika: da se prijelaz na dijalektiku sastoji upravo u
samorefleksiji ontologije. Ili, da to preformulišemo u više
hegelijanskih termina, dijalektika je posredovana u sebi upravo
kroz ontologiju. Da ovdje ne deklariram samo prazne riječi, ili se
jednostavno upuštam u prazna nagađanja, i da upravo ova
razmatranja proizlaze iz same filozofske tradicije, nešto je što
možete lako i odlučno potvrditi sami. Za jedan od najosnovnijih
tekstova dijalektičke misli, HegelovGreater Logic, naimeNauka o
logici, počinje doktrinom oBiti, a sam dijalektički pokret prolazi
samo kroz analizu koncepta bića – to jest, kroz analizu onoga što
'biće' zaista znači. Ipak, sasvim je karakteristično da moderna
ontologija, budući da je filozofija bića, posebno zanemaruje ovaj
dijalektički pokret koji je uključen u vlastiti koncept. Nakon što sam
ovaj prijelaz na dijalektiku razvio na, nadam se, prilično uvjerljiv
način, pokušat ću, u završnim predavanjima, razviti i predstaviti
određene kategorije i modele samog dijalektičkog mišljenja.

Ali prije nego što počnem da vam govorim o ontološkoj potrebi,7o

njenom opravdanom ili neopravdanom karakteru, mislim da bih
prvo trebao reći nešto o tome šta je 'ontologija' zapravo. Ali to je
lakše reći nego učiniti. Jer koncept ontologije – kao i svaki filozofski
koncept, koji nikada nije samo proizvoljno odredjen dio
terminologije – samo stvarno otkriva svoje bogatstvo u i kroz
istraživanje same materije. Sada je posebno teško u ovom slučaju
početi sa univerzalno prihvaćenom definicijom ontologije, budući
da (kako ljudi vole da kažu) ne postoji konsenzus naučnika o
značenju ovog pojma. Vjerovatno ćete znati da postoji čitav niz
navodno 'ontoloških' pristupa u filozofiji, od kojih je Nicolai
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

'šta zaista jeste' 5

Hartmann8bio je jedan od prvih predstavnika u Njemačkoj. A ako

pročitate spise, a posebno kasnije spise, najpoznatijeg ontološkog
filozofa u Njemačkoj, naime Martina Heideggera, otkrit ćete da
ono što Hartmann razumije pod ontologijom, naime povratak na
'realizam', doktrinu koja potvrđuje postojanje vanjskog svijeta
neovisno o svijesti, Heidegger odbacuje kao autentičan kriterij
ontologije, barem implicitno, i opisuje ga kao previše površan
pogled na materiju. I opet je Hajdeger ovdje sasvim u pravu. Sada
u ovim predavanjima nemam nameru da vam ponudim istoriju
filozofije, ili da dam pregled savremenih kretanja u filozofiji, već
samo želim da iznesem suštinska pitanja koja su uključena, tako da
neću ulaziti u sve ovo u detalje. Ali želim barem jednu stvar da vam
razjasnim ovdje. Ontologija, u prvom i najjednostavnijem značenju
te riječi, je doktrina bića. Pitam, dakle, šta "biti" ispravno znači.
Sada je očito (a mislim da to teško da zahtijeva dalje pojašnjenje)
da ničemu ne služi samo verbalna definicija bića, tako što se
jednostavno zagleda u ovaj jedinstveni koncept. Sasvim je tačno, u
kasnijoj fazi Heideggerove misli, da je često teško izbjeći utisak da
se nešto bogatija žila egzistencijalne ontologije koju je on započeo
zapravo sve više skupljala s jednim konceptom bića, pretvorila u
upornu meditaciju. na ovom jednom konceptu, postalo je nešto
što se sada teško može opisati kao promišljanje ovog koncepta, ali
liči na neku vrstu opsjednutog i fasciniranog buljenja u isti.
Zanimljivo je da je ovaj stav prema konceptu bića anticipirao i
prezreo sam Hegel. Jer on je već prepoznao i oštro kritizirao
ovakav stav prema konceptu bića u Jakobijevom djelu.9Ali ako sve
to zanemarimo u ovom trenutku, a u svrhu naših uvodnih
zapažanja danas jednostavno razmotrimo ono što je bilo utjecajno
pod imenom ontologija, onda je jasno da ne govorimo samo o
tome, ili nejednostavnoo onome što Hajdeger naglašeno naziva
pitanjem ili problemom bića, pitanjem o biću koje kao da zahteva
konačan odgovor. Jer nalazimo i pokušaj da se razotkrije struktura
u kojoj se predstavlja upravo to 'biće' – mislim na način na koji
stariji tradicionalni oblici ontologije, posebno Aristotelova i
ontologija Akvinskog koja je bila tako usko povezana s njom. ,
predstavio ontologiju kao artikulisanu strukturu fundamentalnih
pojmova. U ranijim, originalnim fazama ontološke misli govorilo se
i o 'artikulaciji bića', nečemu što je služilo samo da se uveća patos
koncepta 'bića'. Jer ovaj koncept se ne može jednostavno prikovati
jednim potezom, kao da je kao i svaki drugi koncept. Da bi se
uhvatio u koštac sa konceptom bića, takođe je bilo neophodno
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

6 predavanje1

razviti čitavu mrežu koncepata koja je jedina bila sposobna dati

ono što koncept bića zaista označava. Kada je Hajdeger uveo
koncept 'okvira'10u jednom od njegovih kasnijih tekstova, nečemu
što zvuči užasno konkretno, ali i otkriva istu ontološku namjeru,
možete vidjeti da ovaj pokušaj da se odgovori na takozvano pitanje
bića, pitanje šta bitak zaista jest, upućivanjem na neku vrstu
struktura je jednako jasno na djelu u današnjim ontološkim
školama kao i u prošlosti.
Ontologija, dakle, treba da bude doktrina bića. Dobro sam
svjestan takve tvrdnje, koja jako liči na definiciju
– a što se zaista može izvesti iz određenih Aristotelovih pasusa na
koje ću se vratiti kasnije11– u početku neće biti od velike pomoći. Ali
upravo je tako s filozofskim konceptima i doktrinama: kada ih
sretnemo u ovom izolovanom obliku, prije svega bez one
karakteristične razlike koja ih izdvaja od onoga što zapravo
izazivaju ili osporavaju, od onoga na što odgovaraju, tada reci nam
vrlo malo. I mogu da zamislim da, kada čujete da je ontologija
doktrina bića, ili doktrina onih struktura koje zajedno čine biće,
možete reagovati rekavši: Pa, onda, ovo su jednostavno brige
filozofa, i naravno oni žele da nam ispričaju priču o biću, ali koja je
svrha ovog razgovora o biću kao takvom? Pobliže ću se osvrnuti na
ono što bih nazvao istorijskim značajem čitave ove problematike
kada budem govorio o 'ontološkoj potrebi' u narednih nekoliko
sesija. Ali želio bih barem ovdje otvoriti ovu perspektivu za vas i
naglasiti da je ontološku filozofiju koja je nastala kao odgovor na
Husserlovu fenomenologiju prvo izričito formulirao Max Scheler
kao ontologiju, a zatim je postala posebno utjecajna preko
Heideggera – da ova ontologija duguje svoje efekat i ima svoju
snagu kroz suprotstavljanje neokantizmu posebno i poziciji
idealizma uopšte. Ako se dobro sjećam, kaže Hajdeger u svom
esejuO suštini tlada razlika između ontološkog mišljenja i
idealizma nije odlučujuća stvar.12I odmah da kažem da je odnos
između ontologije i idealizma izuzetno složen, te da je teza koju ću
vam ja sam iznijeti u vezi s tim direktno suprotstavljena
uobičajenim pogledima, barem, koji idealizam stavljaju u direktnu
opoziciju. na ontologiju. Ali prvo je potrebno razumjeti patos koji
pripada takozvanom pitanju o biću, zašto se ljudi toliko uzbuđuju
zbog problema bića, zašto se cijelo ovo pitanje pokazalo tako
utjecajnim i pojmove kao što su 'usklađivanje', ' situacija” i drugi
slični izrazi13su se skoro uvukle u radio najave i reklame paste za
zube. Ali s tim u vezi
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

'šta zaista jeste' 7

dobro je da shvatite šta se krije iza čitavog ovog filozofskog

pokreta, koji nikako nije iznutra jedinstven i čiji su predstavnici
stalno jedni drugima za gušu, a to je misao da se pitanje o biću
stavlja naglasak ili prioritet u odnosu na pitanje o status znanja.
Zaista vjerujem da ovo možemo identificirati kao temeljni motiv
ontologije, i na taj način prepoznati njeno suštinsko gađenje
prema filozofiji koja je u osnovi postala ništa drugo do
metodologija – svedena je, drugim riječima, na pitanje kako
razmišljamo, ili kako su objekti konstituisani mišlju ili svešću. I čini
se da takvo razmišljanje više ne iskupljuje ono zbog čega postoji
filozofija, naime da se otkrije nešto, ako mogu ovo jednostavno
reći, o stvarima koje su zaista bitne.

Ova tendencija protiv koje se ontologija posebno buni je vrlo

očigledna kod Kanta. I kada Hajdeger naglašeno tvrdi Kanta za
ontologije, to se svakako mora priznati – i na to ćemo se kasnije
vratiti u detalje14– da kod Kanta zaista postoje ontološki aspekti i
da je Kant bio sve samo ne običan subjektivista. Ipak, u prvom
slučaju konkretno Kantzabranjenonas od postavljanja apsolutno
obavezujućih tvrdnji o biću, Bogu, slobodi i besmrtnosti – drugim
riječima, o krajnjim objektima metafizike. A potreba da se kaže
nešto zaista obavezujuće o ovim bitnim stvarima, umjesto da se
samo prepuste nekakvom nedjeljnom svjetonazoru, sigurno je
jedna od bitnih potreba koje su motivirale ovo pitanje o biću.
Ontologija je dakle filozofija koja se bavi naglašenom suprotnošću
filozofiji koja ostaje suštinski posvećena preliminarnom pitanju,
naime pitanju kako je znanje uopće moguće, ali koja općenito više
ne dopire do onoga što bi trebalo biti poznato, do onoga što
znanje je u suštini zabrinuto. Sada u jednom trenutkuBiće i vrijeme
Hajdeger izričito definiše ontologiju kao 'eksplicitno teorijsko
pitanje o značenju bića'.15Ova formulacija je teška i u određenom
smislu lako se može pogrešno shvatiti. I vjerujem da ovu izjavu
(koja će zasigurno biti poznata svima vama koji ste čitali
Hajdegera) ne biste trebali jednostavno shvatiti naivno kako se
ovdje može činiti – kao da govorimo o bilo kojim bićima koje želite
spomenuti i koje biste trebali pokušati , u nekoj vrsti mistične
spekulacije, da protumači svojeznačenjeu smislu nekog tajnog
božanskog značenja stvaranja ili metafizičkih procesa koji su na
neki način skriveni ili skriveni unutar kreacije. Jer izraz 'značenje' –
a to bih trebao reći odmah, pošto ćemo o tome imati mnogo toga
za reći – dvosmislen je u svim današnjim ontološkim školama. I
svaka kritika koncepta ontologije mora obratiti posebnu pažnju na
ovaj koncept značenja. S jedne strane proizlazi iz
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

8 predavanje1

fenomenologija, koja je u suštini analiza značenja, pokušaj da se

razjasni i odredi značenje pojmova. Ali ima i određenu metafizičku
kvalitetu: šta je smisao svega ovoga? Šta ovo zaista znači za nas?
Ali ni to ovdje nije presudno. Ako je Heidegger u ovom kontekstu
ontologiju definirao kao pitanje o značenju bića, to zapravo već
krije odgovor koji oni od vas koji se još niste posebno bavili svime
ovim teško da očekuju – naime daznačenje bića upravo bi trebalo
da budebiće. I tu dolazim upravo do centralnog kompleksa pitanja
koja je bitna za čitav problem bića, odnosno pitanje odnosa bića i
bića. Ili, da opišem ovu opoziciju u grčkoj terminologiji iz koje ona
zaista i potiče, razliku izmeđuτὸ ὄν[do on] gdje srednji oblik
jednine participa odgovara našem 'biću', i tὰ ὄντα[ta onta], gdje
oblik množine odgovara konceptu mnogih i različitih pojedinačnih
bića. U početku biste mogli pomisliti (a gramatika to samo
podstiče) da 'biće' nije ništa drugo nego najopštiji koncept koji
pokriva sva bića; tako da sveὄντα, uzeto zajedno, posebno bi
uključivalo 'biće'. Ali ono što je odlučujuće ovdje, i sadrži cijelu
problematiku ontologije ukratko, jeste da barem vodeće
formulacije programa ontologije to izričito osporavaju. Stoga, za
ontologiju, 'biće' nije jednostavno najuniverzalniji koncept koji
obuhvata sva pojedinačna bića, jer je samo 'biće' navodno nešto
kvalitativno drugačije od onoga što pokriva.

Možda vam sve to zvuči prilično mistično. Ali relativno je lako razumjeti
šta to znači kada razmišljate o konceptu koji je u svakodnevnom
kontekstu izričito suprotstavljen konceptu bića, a koji mu je izričito
suprotstavljen i kod Hegela, naime konceptu bića.esencija. Suština
označava ono što prvo stvarno dozvoljava svakom i svakom biću da bude
ono što jeste u skladu sa svojim konceptom. Sve što ima biće trebalo bi da
ima suštinu. Dakle, kada percipiramo sve odjevne predmete u ovoj
prostoriji koji pokazuju nijanse crvene, onda je relevantna suština sama
crvena koja se otkriva u svojim raznim 'adumbracijama', kako kažu
fenomenolozi, u tim konkretnim predmetima.16
Razlika između to dvoje – i imperativ je da to shvatite od početka,
makar samo terminološki, ako želite da shvatite šta je uključeno u
ovu raspravu o biću – trebalo bi da bude sledeća:τὰ ὄντα[ta onta]
su bića koja postoje u stvari, naime ono što je individuirano u
prostoru i vremenu, kako bi to rekli Šopenhauer i zaista Huserl.
Ono što je individualno i posebno u prostoru i vremenu je dakle
ono što odgovara izrazuτὰ ὄντα[ta onta]. Zatim, za razliku od
ovoga, postoji čisto konceptualna suština za koju se pretpostavlja
da ima valjanost kao nešto apstraktno što je
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

'šta zaista jeste' 9

nezavisno od takve individue. Ova suština, na najvišem nivou

apstrakcije, treba da budeτὸ ὄν[na uključeno]. Dakle, ovo je koncept
bića kojim se ovdje bavite. I razjasnio sam ovaj koncept bića prilično
jednostavno na način na koji ga možete sresti u svakodnevnoj svijesti,
naime kroz apstrakciju: postoji suština 'crvena' neovisno o određenim
individuacijama crvene koje se mogu pronaći.17I na vrlo sličan način
možemo također formirati najvišu moguću apstrakcijsku 'biće'
neovisno o pojedinačnim bićima koja su obuhvaćena ovim konceptom
u svakom slučaju. Barem sa genetske tačke gledišta, ovo je put kojim
idemo da bismo formirali ovaj koncept bića, koji (kao što vjerujem da
sam ovdje pokazao) ima mnogo više veze s konceptom suštine nego
što biste općenito težili razumeti pod 'bitim'. Ipak, nije slučajno, kao
što takođe želim da istaknem, da ontološka filozofija u svom
najkonzistentnijem obliku naziva ovo „nešto“ o čemu govorimo „biće“,
a ne „suština“. I to nas već dovodi do ključne teze koja je
karakteristična za modernu ontologiju barem u njenom
najradikalnijem obliku, jer ova filozofija tvrdi da je to puka iluzija ili
nesporazum od strane apstraktnog, organizirajućeg, klasifikatorskog i
znanstvenog mišljenja da pretpostavimo da je prvo izvući ovaj koncept
bića iz svih pojedinačnih bića koja postoje, da je ono nešto
sekundarno u odnosu na potonja, da je lažni odraz onoga što je slučaj
u svijesti koja je 'izgubljena za postojanje', kao što bi Hajdeger recimo,
ili više nije u stanju da održi koncept bića. Zaista bi danas Hajdeger
otišao toliko daleko da bi rekao da,sensu strictissimo, biće zapravo
uopšte nije pojam. Drugim riječima, bitak ne bi trebao biti najviša
apstrakcija do koje dolazimo izostavljanjem svake pojedinačne
individuacije na strani prostornih i vremenskih bića. Naprotiv, biće
zapravo treba da bude ono što je krajnje prethodno i primarno, ono
što je najviše i najkonstitutivnije, a u odnosu na koje su individualna
bića sekundarna. Ili ono što ima partikularnu i individualnu
egzistenciju takođe bi trebalo da bude ništa drugo do 'način
postojanja', kako kaže Hajdeger, a ne samo 'biće'.
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

PREDAVANJE 2
10. novembra 1960

U našoj posljednjoj sesiji uveli smo određena elementarna

razmatranja o značenju riječi 'ontologija' i takozvanom pitanju bića
– sve to kako bismo vam dali zaista preciznu ideju o čemu se ovdje
zapravo radi. Skrenuo sam vam pažnju na jednu od temeljnih tema
ontološke filozofije, koja nikako nije svojstvena ontološkoj filozofiji
našeg vremena, a to je odnos između 'bića',τὸ ὄν[do on] (iako to
nije doslovan prijevod grčkog), i 'bića',τὰ ὄντα

[ta onta], određene stvari koje stvarno postoje, područje činjenica

koje smo navikli da suprotstavljamo onom suštine, onim što je
individualizirano u prostoru i vremenu. Već sam istakao da pitanje
ontologije ne uključuje samo doktrinu bića u najčistijem smislu,
naime u smislu koji radikalno razlikuje koncept bića od koncepta
bića u principu. Jer ontologija sebe shvaća i kao pitanje o biću bića
– a to izričito implicira da se tema ontologije ne bavi samo onim
čistim bićem o kojem čitate posebno u kasnijim Heideggerovim
spisima, već i odnosom između ovu izuzetnu kategoriju bića i bića
koja se toliko različito tumače u odnosu na prvu. I u tom smislu
pitanje bića, prema citatu iz Hajdegera koji sam vam pročitao i
protumačio, zapravo bi trebalo da bude pitanje o značenju bića, ili
pitanje o biću bića. Ontologija u uobičajenom smislu, u ovom
krajnje radikalnom i
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

o ontološkoj razlici 11

kritičko osjećanje nečega što prethodi svim bićima, podrazumijeva

se da uključuje 'ideje', na primjer, najviše koncepte svih mogućih
posebnih regija – drugim riječima, strukturalne kategorije koje
služe da konstituišu određena polja kao takva. U tom smislu
možemo govoriti o ontologiji etike kao oličenju najviših etičkih
principa ili, opet, o ontologiji fizike (čak i ako bi se prirodni naučnici
razumljivo opirali ovom jeziku) kao oličenje aksiomatskih principa
teorijske fizike, ako zaista ima takve principe. Skrenuo sam vam
pažnju na problem odnosa između ontologije i ovih najviših
regionalnih jedinstava kada sam tvrdio da ontologija uglavnom
uključuje dvostruku perspektivu: pitanje u vezi sa takozvanom
strukturom bića i pitanje o pojmu bića samog. U obliku koji je
ontologija poprimila kod Heideggera, i koji će većina vas gotovo
sigurno povezivati s konceptom ontologije danas, upravo ovaj
odnos između strukture bića, između osnovnih kategorija bića
općenito ili posebnih područja bića, a sam koncept bića je
problematičan i zaista je pravi problem. Kada Hajdeger opisuje
svoju ontologiju kao 'fundamentalnu ontologiju', to uključuje
distinktivnu tvrdnju da postoji još jedno fundamentalno pitanje
koje treba pozabaviti u odnosu na ontologije pojedinih nauka i
posebnih polja znanja – ili kako bih to rekao u odnosu na
ontologije koje se bave bićima, fundamentalno pitanje od kojeg
same te posebne ontologije zavise. Stoga je posebno
karakteristično za metafizičku i filozofsku tvrdnju koju postavljaju
savremeni oblici ontologije da je takozvano ontološko pitanje o
značenje samog bićaje prije pitanja u vezi sabiće od bićašto i
ontologija sebe shvata. Ovaj prioritet koji se pripisuje pitanju bića –
naspram najviših oblasti, najviših i najuniverzalnijih pojmova svih
mogućih klasa bića – je ono što je ovde odlučujuće, kao što ćete
videti, upravo zato što zaista uključuje problem mogućnosti
ontologija kao takva – naime da li se takva čista doktrina bića može
smatrati takvom nezavisno od doktrine o poretku bića. Zato
morate jasno prepoznati ovu razliku – između ontologije kao
pitanja o značenju bića i jednako ontološkog pitanja u vezi sa
specifičnim područjima bića – jer središnja kritička razmatranja
koja ćemo pokrenuti o ontologiji zavise upravo od ovog pojačanog
ili intenziviranog koncepta. ontologije. Drugim riječima, zavise od
toga da li pitanje o biću kao takvom zaista prethodi istraživanju
bića ili načina postojanja koji pripada bićima. Jer pitanje o
mogućnosti same ontologije u konačnici ovisi o tome
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

12 predavanje2

pitanje, o mogućnosti ovog pitanja i o odgovoru koji je tako blisko

povezan s njim.
Pre nego što pokušam da vam ovo razjasnim pozivajući se na jedan
važan odlomak u Hajdegeru – i znam da je to prilično izazovno, ali
nema načina da ga zaobiđete ako ozbiljno želite da razumete osnovni
ontološki problem i niste voljni da prihvatite puko brbljanje u s tim u
vezi – prije nego što pobliže istražim pitanje kako bih vam pomogao
da shvatite o čemu ovdje govorimo, jer možete kritički razmišljati o
ovim stvarima samo kada ste zaista shvatili o čemu je riječ
– prije svega htio bih samo ispraviti mali terminološki propust za
koji sam bio odgovoran u prošloj sjednici. Pokušavao sam da
razjasnim razliku, fundamentalnu za svu ontologiju, izmeđuτὸ ὄν
[do on], 'biti', iτὰ ὄντα[ta onta], 'bića', ili također izmeđuεἶναι
[einai], ili 'biti', kako je izraženo u posebno poznatom odlomku kod
Aristotela,1i određena bića. U tom kontekstu, od Heideggera,
postalo je sasvim uobičajeno govoriti, u što je prilično korisna
terminološka inovacija, o problemu ove razlike između bića i bića,
koja se u našem jeziku ogleda u naizgled jednostavnoj i naizgled
gotovo proizvoljnoj razlici. između infinitiva (sein) i particip (das
Seinde); drugim riječima, postalo je uobičajeno govoriti o ovoj
razlici, ili problemu ove razlike, kao o problemuontološka razlika.2
Ontološka razlika se stoga podrazumijeva kao razlika između bića i
bića. Sada ova razlika označava razliku, ali i, u ontološkom
pogledu, vezu između ta dva momenta upravo zato što bića treba
da imaju poseban i značajan karakter za ontologiju. S druge
strane, prema Hajdegeru, bez 'razumijevanja bića' ne možemo
doći ni do kakvog razumijevanja bića, pa stoga ni takozvanih
partikularnih regionalnih ontologija. Dakle, kad god koristim izraz
'ontološka razlika' u onome što slijedi, govorimo o toj razlici
između bića i bića u pojmu bića samoga, u uobličavanju samog
ontološkog pitanja. Zamolio bih vas da ovo pažljivo imate na umu.
Jer ćete moći da shvatite šta nam je u pitanju samo ako vam je od
početka sasvim jasno ovo specifično – iako samo po sebi prilično
proizvoljno – terminološko pitanje.

Dozvolite mi da se sada osvrnem na taj poseban odlomak u

Heideggeru gdje se takozvana fundamentalna ontologija, u smislu
pitanja o biću ili pitanja bića, razlikuje od drugih vrsta ontologije u
smislu doktrine o najvišim pojmovima i propozicijama. koji se
može primijeniti na bića, najviših domena objekata – kao što je
koncept ontologije koji je u novije vrijeme Huserl ponovo uveo u
filozofiju.3Vratiću se na ovo
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

o ontološkoj razlici 13

preontološki koncept ontologije (ako bih mogao ovako da se

izrazim) mnogo detaljnije, tako da ćete i ovdje shvatiti odnos i
razliku između Heideggerove filozofije i posebno fenomenologije.
Odlomak koji sam spomenuo dolazi blizu početka Heideggerovog
glavnog djela,Biće i vrijeme, a naći ćete ga na strani 11 šestog
izdanja (iz 1949. godine). Pročitaću vam to: 'Ali takvo istraživanje [i
ovdje on misli na ontologiju kao istraživanje konstitutivnih istina,
prije na način na koji Aristotel ili Akvinski traže takve istine] –
ontologija uzeta u svom najširem smislu bez upućivanja na
specifične ontološke pravcima ili tendencijama
– samoj sebi još uvijek treba smjernica. Istina je da je ontološko
istraživanje originalnije od ontičkog istraživanja pozitivnih nauka.'4
Sada bih vam ovo pojasnio na sljedeći način. Ovdje morate jasno
razlikovati tri nivoa. Prvo, postoji nivo ontičkog ispitivanja.
Jednostavno rečeno, ovo je nivo naivnih neposrednih naučnih
pitanja o tome šta je slučaj: koji zakon upravlja trajanjem zvuka;
koje određene matematičke propozicije vrijede ili možda vrijede
samo uz određene kvalifikacije; za koje se istorijske događaje može
sa sigurnošću reći da su se dogodili u koje vrijeme. Ovo su pitanja
koja se u početku mogu opisati kao ontička po karakteru. Zatim
postoji nivo ontološkog propitivanja u prilično naivnom smislu, ako
to želite tako da kažete, naime pitanja koja se tiču najviših
principa koji su u svakom slučaju konstitutivni za određenu nauku
ili oblik istraživanja. Ovdje, na primjer, postavljamo pitanja poput
ovih: Koji su osnovni principi koji vrijede za istoriju općenito? Šta je
sama istorija? Šta podrazumevamo pod motivacijom u istoriji? Šta
je uzročnost u istoriji? Šta podrazumevamo pod relevantnošću u
kontekstu istorije? Ili, opet, koji principi ili zakonitosti djeluju u
filologiji? Ili, da uzmemo primjer koji sam ranije spomenuo, koji su
nepromjenjivi aksiomi teorijske fizike, ako ih zaista postoje? To je
ono što Heidegger naziva ontološkim propitivanjem u naivnom
smislu: pitanje o osnovnim istinama koje bi, kao istine o bićima,
trebale biti u osnovi svih bića ili entiteta koje istražuju određene
discipline, a ovdje mislimo posebno na naučne discipline. Ovo
ontološko propitivanje, prema Hajdegeru, svakako je „izvornije“ od
ontičkih pitanja pozitivnih nauka – jednostavnih pitanja o tome šta
je slučaj koje sam ranije spomenuo. On nastavlja: 'Ali ostaje naivan
i neproziran ako njegova istraživanja o biću entiteta ostave
nerazjašnjeno značenje bića općenito.'5Tako se, prema Hajdegeru,
svakako može pitati o biću bića u kontekstu pojedinih nauka.
Drugim riječima, umjesto da jednostavno pitate o istorijskim
činjenicama, možete pitati šta znači istorijska promjena,
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

14 predavanje2

o tome šta je sama istorija. Ili, da ovo zaista jednostavno kažem i

da ostavimo po strani razrađenu terminologiju, možete postaviti
bilo koje od ovih vrsta pitanja u kontekstu same nauke ili
sistematskog znanja. Kao naučnik ili istraživač možete interno
razmišljati o znanju koje posedujete; možete razmišljati o tome šta
takvo znanje znači i o najvišim i najopštijim propozicijama koje ono
pretpostavlja. Ali, po njemu, ako zaista razmišljate na ovaj način o
biću bića, ako pitate, na primjer, šta to čini povijesni podatak u
nešto povijesno kao takvo, pa čak i ako je to pitanje za njega
originalnije – tj. konstitutivno je dublje od bilo kojeg određenog
istorijskog pitanja – samo je ovo propitivanje još uvijek naivno.
Ono je još uvijek nereflektivno zarobljeno u poslovima određenog
naučnog znanja, ili u poslovima svakodnevne svijesti, osim ako
posebno ne razmišljate o konceptu bića koji je s njim povezan – o
tome šta je konstitutivno za historiju ili šta je konstitutivno. za
fiziku – i to na takav način da se suočite sa značenjem bića uopšte –
drugim rečima, šta bitak uopšte znači.

Hajdeger nastavlja: „I upravo ontološki zadatak genealogije

različitih mogućih načina postojanja (genealogije koja se ne može
konstruisati deduktivno) zahteva preliminarno razumevanje „šta
zaista mislimo pod ovim izrazombiće”.'6Skrenuo bih vam pažnju na
činjenicu, kao što sam već naglasio, da je koncept 'značenja' u ovoj
filozofiji dvosmislen: dok se ponekad odnosi na metafizičko
značenje, ponekad se koristi u jednostavno semantičko-
analitičkom smislu, ili treba da nam kaže šta tehnički izraz znači. U
tom smislu, barem prema metodi, semantička interpretacija bića
uživa prioritet u kontekstu fundamentalne ontologije. Drugim
riječima, pitanje o značenju biti ovdje zapravo ne podrazumijeva
ništa više – prema starim dobrim fenomenološkim pravilima igre –
nego da treba razumjeti šta se zapravo podrazumijeva pod
izrazom 'biti'. Ipak, kod Hajdegera možemo vidjeti na
najnevjerovatniji način kako sve te kategorije počinju, takoreći,
fluorescirati, i u određenom smislu uvijek znače više i nešto drugo
nego što čine na mjestu koje zauzimaju. To je vrlo karakteristično
za atmosferu ove filozofije i nešto što, iz dijalektičke perspektive,
nikako nije samo nedostatak. Naprotiv, postoji i, ako mogu tako
reći, nešto pozitivno i vrlo duboko ovdje, za svaki pojedinačni
koncept koji koristimo, osim ako ne govorimo prema utvrđenim
naučnim pravilima igre, znači više nego što može značiti
jednostavno u smislu njegovog specifično definisanog mesta.
Hajdeger nastavlja ovako: „Pitanje bića, dakle, ne teži samo
jednoma prioristanje
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

o ontološkoj razlici 15

mogućnost nauka...' Kao što sam već naglasio, naše razumijevanje

značenja riječi i koncepta bića općenito u ovom smislu je ispred
osnovnih kategorija i aksioma, ili temeljnih principa, koje nalazimo
u određene nauke, i stoga pripada sferi koja bi, za ovu filozofiju,
sama trebalo da konstituiše nauke i naučnu misao na prvom
mestu. I ne samo nauke 'koje entitete ispituju kao entitete tog i
takvog tipa, i pritom već operišu sa razumevanjem bića, već i za
mogućnost samih onih ontologija koje prethode ontičkim
naukama i koje obezbijediti svoje temelje.'7Stoga bismo ovo mogli
opisati kao razliku između ontologije ontičkog, onoga što
određene regije bića pretvara u ono što jesu, iiskreno ontološka
pitanja koja su upućena konceptu samog bića. Hajdeger nastavlja:
„Sva ontologija, bez obzira na to koliko bogat i čvrsto povezan
sistem kategorija ima na raspolaganju, ostaje suštinski slijepa i
izopačuje svoju najdublju namjeru ako prethodno nije dovoljno
razjasnila značenje biti i shvatila ovo pojašnjenje kao svoje
fundamentalni zadatak.'8Stoga je razjašnjenje značenja bića, onoga
što bitak stvarno označava, suštinski zadatak ontologije shvaćene
u ovom radikalnom smislu – a to je upravo ono što je
fundamentalna ontologija. To je razlika između fundamentalne
ontologije i pojedinačnih konkretno zamišljenih ontologija za koje
nalazimo da su tako obilno zastupljene, na primjer, u Nicolai
Hartmannu ili modernoj neo-sholastičkoj tradiciji.

I ovdje bih već želio da vam skrenem pažnju na problem unutar

ovog konkretnog odlomka iz Hajdegera, odlomka koji vam je
možda pomogao da vam razjasnimo poseban pristup kojim se
ovdje bavimo. Pokušao sam iznijeti neke glavne teme ovog
pristupa i zašto se one čine tako uvjerljivim. Ali s obzirom na ovaj
pristup kako sam vam ga predstavio, moram odmah reći da ga
jednostavno ne mogu progutati u formi u kojoj je iznesen. Ali ovdje
postoje dva pitanja o kojima bih volio da razmislite: kada on kaže
da je ontološko propitivanje originalnije od ontičkog propitivanja
pozitivnih nauka, onda to u određenoj mjeri već implicira – i na to
ovdje treba obratiti vrlo pažljivu pažnju ako se treba upoznati s
atmosferom ovakvog razmišljanja – već implicira da odluku o
pitanju sam Heidegger smatra središnjim pitanjem, tzv. pitanje
bića, kao zadatak fundamentalne ontologije, sam je napravljen. Jer
to već implicira da su ontologije pojedinačnih pozitivnih nauka i
njihovi aksiomatski sistemi više 'originalni' od empirijskih nalaza
koje sadrže. Sada bi neko mogao da odgovori na ovo
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

16 predavanje2

sa genetskim računom – a mislim da je to upravo ono što bi svaki

promišljeni naučnik uradio – i rekao da je put koji je uključen u ove
regionalne ontologije, ove navodno fundamentalne istine
pojedinačnih nauka, uglavnom obrnut. Drugim riječima, u
konkretnom naučnom radu, u stvarnom istraživanju, oni se
pojavljuju kao struktura koja slijedi nakon saznanja o čemu se radi
i iz koje su potom izvedeni. S genetske tačke gledišta, stoga, ovo
pitanje o 'poreklu' izgleda u najmanju ruku vrlo upitno. Mogli
bismo to takođe izraziti na sasvim jednostavan i jasan način i reći
da su većina ontologija koje se bave onim što konkretno postoji
zapravo apstrakcije koje su same apstrahovane iz polja konkretnih
bića. Sada bi Hajdeger, i svaki Heideggerov sljedbenik, u ovom
trenutku odgovorili s krajnjom iritacijom i žestoko insistirali da to
uopće nije ono što misle pod stvarno originalnim ispitivanjem.
Drugim riječima, ono što je ovdje 'originalno' ne treba shvatiti kao
ono što je 'ranije' u bilo kom vremenskom ili genetskom smislu.
Naprotiv, to znači da je originalnije ono što jeste ontološki
originalniji – to jest, bliži je ovom zagonetnom i izuzetnom 'biću',
više se bavi tim bićem nego bilo šta drugo. Ipak, ako pokušate
izbjeći ovu povijesno genealošku ili genetsku interpretaciju tako
što ćete na ovaj način otrgnuti koncept 'izvornog' od vremena,
upućujući ga na ontologiju kao nešto što je samo po sebi
originalnije, tada ste zapravo prejudicirali samu temu ontološka
problematika – drugim riječima, upravo prioritet bića u odnosu na
bića. Tako u ovoj centralnoj tački ove filozofije već nalazimo a
petitio principii.9Ono što zaista treba pokazati – naime prioritet
bića u odnosu na određene regije bića, a prvenstveno u odnosu na
određena bića – pretpostavlja se kao već sadržano u konceptu
onoga što je zaista 'izvorno'.

Sada je Heidegger, koji je izuzetno akutan mislilac, prirodno

uvidio i ovaj problem; i pronašao je za to izuzetno nadahnut izraz u
tome što je rekao da zadatak filozofije nije da pobegne iz ovog
kruga već da uđe u njega na pravom mestu.10Priznao bih da u
ovome postoji nešto sasvim ispravno. Drugim riječima, ideja da se
jednostavno može početi od nule, ili dati neki apsolutno prvi
princip za razliku od bilo čega što je tek izvedeno – ideja koja je u
osnovi ove stalne brige oko kružnih argumenata i petitiones
principii–ima nešto himerično u sebi i u konačnici vodi do totalnog
subjektivizma: pojma da se apsolutno prvi princip može izvesti iz
čistih determinacija mišljenja. U toj mjeri, dakle, prihvatio bih
Hajdegerov argument, koji ću sada direktno iznijeti. Ali također
mislim da ovdje postoji razlika ili razlika: između potrebne
kvalifikacije kontinuirano
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

o ontološkoj razlici 17

traženje nazad, i nazad, i nazad – nešto karakterističnije za

Hajdegera, uzgred, nego što je to za dijalektičke filozofije – i
mišljenje koje brani koncept porekla kao potpuno istinitog i
iskonskog bića. Ali takvo razmišljanje u osnovi već pomaže samo
sebithema probandum, odnosno prioritet bića u odnosu na bića
koje daje svoj osebujni miris, kroz svojedefinicijašta znači
originalnost u ovom kontekstu. Želim da tačno razumete šta ovde
mislim: želim da kažem da kontra-prigovor koji Hajdeger iznosi
protiv čisto logičkog prigovora koji sam izneo u ovom trenutku
može uopšteno da važi, ali ne važi upravo ovde, gde sadržaj same
filozofije o kojoj se radi pretpostavlja se na taj način kao nešto već
dato. Ovaj pogled na stvari, naime da je filozofija u krajnjoj liniji
tautološka, da može eksplicirati samo ono što već istovremeno
postavlja – upravo je to suština idealističke filozofije od koje se,
kako ćemo vidjeti, ontologija tako naglašeno nastoji udaljiti. Zbog
toga je teza o originalnijem karakteru ontologija u odnosu na
samo ontičku, a opet o fundamentalnoj ontologiji u odnosu na
pojedinačne ontologije, tako vrlo problematična. Sasvim osim
toga, ovdje bih također želio istaknuti da ovaj kult koncepta
originalnosti također sugerira da prvobitni izvor do kojeg se sve
ostalo vraća na neki nevremenski način uključuje tvrdnju koja je
teško neproblematična u sebe. To je tvrdnja – i ovdje ontologija
zaista pokazuje svoj prilično tradicionalni karakter uprkos njenim
protestima o suprotnom – da prima philosophia, ono što je
primarno i izvorno, onoἀρχή [archē],istinitije je i bolje i dublje od
svega što iz njega proizlazi. To je vrsta misli koju je Niče jednom
ironično okarakterisao kao praznovjerje da istina ne može nastati,
da ono što nije nastalo, ono što je potpuno originalno, također
mora neizbježno biti istinitije.11Vjerujem da ovdje treba otkriti
zaista odlučujuću razliku između ontološkog i fenomenološkog
mišljenja s jedne strane i dijalektičkog mišljenja s druge. Drugim
riječima, ovaj primat Prvog, ili, paradoksalno rečeno, ta 'prvost',
ovaj prioritet Prvog, ova ideja o praćenju svega do onoga što je
'temeljno', ne može se prihvatiti na način na koji se to predlaže. po
ontologiji. I vjerujem da je nerv svake kritike ontologije općenito,
imanentne kritike ontologije, suštinski vezan za kritiku ovog
dogmatski postavljenog koncepta onoga što je navodno 'izvorno' –
koncepta, štaviše, s određenim prizvucima koji samo perspektiva
sa velikim predrasudama mogla bi se smatrati potpuno
nepovezanom sa specifičnim društvenim i političkim tendencijama.

Izuzetno mi je važno da jasno vidite stvari o kojima se ovdje

bavimo i da zaista shvatite o čemu se radi, pa da ponovim ovo
pitanje. Hajdeger kaže: Ne znam
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

18 predavanje2

poriču da raspravljam u krug, budući da sva razmatranja i

demonstracije koje iznosim kako bih pokazao originalniji karakter
bića u odnosu na sve pojedinačne ontologije, u odnosu na bilo šta
individualnog ontološkog ili ontičkog karaktera, već pretpostavljaju
projekat fundamentalne ontologije. Ali ono od čega počinjem je to
zrno proizvoljnog i kontingentnog, bez kojeg ljudska misao ne
može početi. A ja bih odgovorio da je Hajdegerova argumentacija
u principu sasvim legitimna, ali je preširoka da bi obuhvatila ono o
čemu se ovde zaista radi. Kao da je Kant rekao: Naravno, da
postoje kategorije i oblici intuicije je prethodna, takoreći, cjelini.
Kritika čistog razuma, a u dedukciji čistih pojmova razumijevanja i
transcendentalne estetike ne mogu u osnovi pokazati ništa osim
onoga što stvarno već pretpostavljam. Na jednom mjestu Kant
kaže da je činjenica da imamo ove kategorije i ove oblike intuicije,
a ne druge, nešto što na kraju izmiče samoj dedukciji – drugim
riječima, mi smo ovdje suočeni s nečim konačnim, nečim
nesvodljivo datim, nečim što mora biti prihvaćen. Ali to ga ne
oslobađa izuzetno teškog zadatka da zapravo pokaže, ako ovdje
samo ostanemo s Kantom, da prostor i vrijeme niti jednostavno
egzistiraju niti su ovdje u fenomenima našeg iskustva. Filozofija
ovdje preuzima ozbiljan zadatak da razjasni i rigorozno brani
vlastitu temeljnu koncepciju problema u intelektualnom smislu.
Ipak, ova vrsta posvećenosti je suštinski negirana Heideggerovim
pristupom. Kada stalno čitate i čujete da se Heideggerova filozofija
postepeno pretvorila u neku vrstu misticizma, to ne treba tumačiti
samo kao simptom ostarjelog filozofa koji je sve više opčinjen
konceptom bića. Jer ovo okretanje onome što se naziva misticizam
je zaista već implicitno u onoj dimenziji koju sam pokušao da vam
opišem. Možda bismo to mogli izraziti i rekavši da ova filozofija
krije unutrašnju manu, trenutak neistine, kojem se bori da
pobjegne. S jedne strane, koristi se jezikom, svim sredstvima
diskurzivne logike, postavlja sve tvrdnje koje misao, za ime Boga,
na kraju mora postaviti; pa ipak, stalno se prepušta ezoteričnom
gestu i implicitno izgovara neku vrstu abrakadabre. Iako se ponaša
kao da želi da se o njemu razmišlja kao o filozofiji ili, kako bi
Heidegger radije rekao, da pozove na razmišljanje, ono zapravo
sugerira da je razmišljanje u konačnici neadekvatno – da, ako ga
ne osjećate, nećete uzmi to.12Čak bi i taj način izražavanja bio
previše običan. Ako se biće za vas ne 'otkriva' ili 'osvjetljava', onda
samo ostaje u mraku. Sada svako ima pravo na ezoterične
doktrine, a ja sam posljednja osoba koja to pravo poriče, sve dok
su ove doktrine iskreno predstavljene u karakteru koji implicitno
tvrde
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

o ontološkoj razlici 19

za sebe. Ono što je ovdje toliko upitno je upravo način na koji je ovaj
ezoterični aspekt stopljen s racionalnom tvrdnjom koja je nužno povezana
s filozofijom i njenim konceptualnim jezikom, s njenim metodom
povlačenja konceptualnih razlika, prije svega s njegovom temeljnom
metodom analize značenja.
A sada, dame i gospodo, želeo bih samo da kažem nekoliko reči
o istorijskoj dimenziji takozvanog pitanja bića. Nemam nameru da
vam ponudim bilo šta što bi ličilo na istoriju pojma bića, iako bi to
bila prilično primamljiva tvrdnja, i zaista bi se dijalektika same
filozofske misli mogla razotkriti u terminima istorije ideje bića.
Naglašeno pitanje problema bića, kako ga nalazimo kod
Heideggera, potiče od filozofa koji igra osebujnu i odlučujuću
ulogu za čitav ovaj način mišljenja. Ipak, iako se ovakav način
razmišljanja direktno odnosi na ovog filozofa, on također odbacuje
dotičnu poziciju od početka jer nije dovoljno duboka, radikalna i
'originalna'. Govorim o Aristotelu, koji je postavio ovo pitanje
postojanja u čuvenim formulamaτὸ τί ᾖν εἶναι[to tiēn einai] iτί τὸ
ὄν[ti to on].13Ovi izrazi se obično prevode u terminima pitanja 'šta
bitak stvarno jeste', iako ovdje treba primijetiti dvije upečatljive
stvari: ono što nalazimo u drugoj formulaciji, umjesto infinitiva
εἶναι[einai], je nominalizovani participalni oblikὄν[on], što se
obično smatra da se odnosi na pojedinačno biće ili entitet koji
jeste. Ovo je nešto izvanredno preko čega fundamentalna
ontologija ima tendenciju da pređe, jer se čini da jedva da
potvrđuje ideju da je manje refleksivna ontologija antičke filozofije
zanemarila da tematizira ontološku razliku na način na koji se ona
pojavljuje kod Heideggera. Kasnije ću reći nekoliko riječi o
posebnom načinu na koji je ontološka razlika tematsko pitanje i u
antičkoj filozofiji. Ali ono što je još značajnije u prvoj formulaciji
ovdje je prisustvo riječi ᾖν[ēn], što, bukvalno prevedeno, znači
'bio', a ne 'jest'. Ne želim da ulazim u filozofske probleme koji su
ovdje uključeni, jer su to svakako vrlo teška pitanja. Ova rečᾖν[ēn]
prirodno nas dovodi u iskušenje da protumačimo pitanje o biću
kao ono što Gete naziva 'starom istinom'14– drugim rečima, kao
ono što je navodno oduvek i oduvek bilo ono što jeste, sa pojmom
ἀρχή [archē]u pozadini. Zaista, u vrlo ranoj grčkoj filozofiji, u
predsokratovcima, konceptἀρχή[archē]već posjeduje ovo
izvanredno dvostruko značenje: s jedne strane znači 'podrijetlo',
'prvi', 'najstariji' i pridjevἀρχαῖος[archaios] samo znači 'veoma star',
dok s druge strane znači i najviše i najopštije principe bilo koje
posebne koncepcije
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

20 predavanje2

svet o kome govorimo. Čini se vjerovatno da je ovoᾖν[ēn] je ovdje

izvršio određeni utjecaj. I nedovoljno pažnje se ozbiljno pridaje
pitanju da li ova konkretna vremenska konstrukcija Aristotela ne
uključuje regresivni mitološki aspekt – tj. onaj koji nije filozofski
reflektovan – iako su u Heideggerovoj školi upravo te
karakteristike, ti arhaični aspekti čak i takozvane klasične grčke
misli, suprotstavljeni su, i suprotstavljeni u izrazito pozitivnom
smislu, modernom i prosvijećenom karakteru koji je već tako jak
kod Platona i svakako kod Aristotela. Pitanje šta je biće zaista, ovo
poznato i zaista fundamentalno Aristotelovo pitanjeMetafizika,
pitanje oko kojeg se metafizika kod Aristotela suštinski okreće,
seže do Platona i eleatske tradicije. I na kraju samo odražava one
vrste problema koji su se već pojavili među ovim misliocima. Jer
kada Platon razlikuje ono što posjeduje istinsko biće, ili ideju, odτὸ
μὴ ὄν
[do mēna], ili nebiće – drugim riječima, iz individualiziranog svijeta
i svijeta prostora – to je u osnovi vrlo slična razlika onoj izmeđuτὸ
ὄν[na uključeno] iliεἶναι[einai], naime bitak, na jednoj strani i naτὰ
ὄντα[ta onta], naime bića, s druge strane. Ova tema ontološke
razlike je stoga već implicitna kod Platona, kao što je, na vrlo sličan
način, i kod Aristotela. I izgleda da ovo potvrđuje ono što sam
govorio na prošloj sesiji. Drugim riječima, emfatički koncept bića
koji nalazite u novoj fundamentalnoj ontologiji je zapravo,sensu
strictissimo, uopće ne koncept bića već prije konceptesencija. Za
ovaj koncept bića – kao što možete vidjeti upravo iz razlike između
onoga što istinski jeste i područja nebića, prostora,τὸ μὴ ὄν[do mē
on], svijetδόξα
[doxa], pojave – proizilazi iz svijeta ideja kako ga je zamislio Platon.
Stoga ćete pravilno razumjeti koncept bića u modernoj ontologiji
tek kada ga vidite kao pokušaj rekonstrukcije metafizičkog
koncepta ideje koja postoji apsolutno sama po sebi, kako ga
nalazimo kod Platona, a koju je sam Platon naslijedio od Elejska
tradicija.
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

PREDAVANJE 3
15. novembra 1960

Pre nego što krenemo dalje, samo bih se vratio na nešto sa prošle
sesije, pošto sam čuo da se možda nisam dovoljno jasno izrazio po
pitanju ove tačke, i veoma mi je važno da zaista razumete osnovna
razmatranja koja moramo uvesti u vezi s tim. A tiče se onoga što
govorim o problemu kružnog rasuđivanja u filozofiji, a posebno o
Heideggerovoj tvrdnji da zadatak filozofije nije izbjeći takvo
razmišljanje, već ući u njega na pravom mjestu. Možda se sjećate
da sam prihvatio ovu tvrdnju u općim terminima u kojima ga
Heidegger formuliše1i da sam vam ukazao da zaista ne postoji
filozofija koja to ne priznaje. Ideja o filozofijiex nihilo, oblik
mišljenja koji se proizvodi jednostavno iz vlastitih resursa, anactus
purus–ovo nije zahtjev, kao što neki naivno mogu zamisliti, koji
bismo trebali postaviti prema bilo kojoj filozofiji. Jer ovo
pretpostavlja vrlo specifično filozofsko stajalište koje zaslužuje da
bude kritikovano samo po sebi. Ovo je stajalište filozofije
apsolutnog identiteta koja tvrdi da se biće i bića mogu adekvatno i
potpuno shvatiti čistom mišlju bez ostatka. A ova konkretna teza,
koja je zaista osnovna teza idealizma u strogom smislu, je ona koja
je izvanredno kontroverzna u filozofiji općenito. Naprotiv, mora se
priznati da filozofija negdje počinje – a ja bih dodao da filozofija ne
može uspostaviti svoj početak samo od sebe. Također bih priznao
da, u određenoj mjeri, postoji nešto kružno u vezi s tim, za
demonstracije koje filozofija nudi u svojoj
Translated from English to Bosnian - www.onlinedoctranslator.com

22 predavanje3

svoj karakterističan način su demonstracije koje općenito vode do

onoga što je u određenom smislu već od početka postavljeno kao
teza. Dakle, kada počnemo – i još jednom se okrećem Kantu da
ilustrujem šta mislim – uKritika čistog razumauz pretpostavku da
postoje sintetički apriorni sudovi – drugim riječima, da postoji
nešto kao što je čista matematika i čista teorijska fizika – onda se
argument rada u velikoj mjeri svodi na pokazivanje da takvi
sintetički apriorni sudovi zaista postoje. Za pitanjekako sintetički
apriorni sudovi su mogući – gdje zaista i sam Kant priznaje njihovu
datost,thema probandumsama – razvija se u demonstraciji koju
pruža prviKritikana način da semogućnostsintetičkih apriornih
sudova time treba dokazati; ono što je u pitanju je suština
sintetičkih apriornih sudova, a ne samo modus takvih sudova, kao
što bi samo pitanje moglo na početku da sugeriše.2Ipak, postupak
Heideggerove filozofije, za usporedbu, razlikuje se u jednom
prilično bitnom pogledu. Možda bismo to mogli ovako da izrazimo.
Kada afirmiše opštu tezu o prioritetu onoga što voli da nazove
pitanjem bića u odnosu na sva pojedinačna bića –a odgovor na ovo
pitanje ili ovu tezu biće srž onoga što pokušavam da kažem u
ovom kursu predavanja–onda bi morao da preuzme određenu
obavezu ako zaista želi da uđe u vrli ili legitimni krug, kako kaže da
radi. Ovo je obaveza, nakon što se pretpostavi iskustvo koje u
osnovi podržava ovo razmišljanje, da se sve ovo razotkrije na način
koji daje punu pravdu iskustvu održavanja. Metodološki prigovor
koji sam izneo na ovom mestu – a to je metodička razlika između
današnje dogmatske egzistencijalne ontologije i svake kritičke ili
dijalektičke filozofije – je upravo ovo: da Hajdeger nikada ne
ispunjava ovu obavezu da razotkrije svoj argument, već postavlja
gore ono što bismo psihološki mogli opisati kao tabu, ili politički
opisati kao vrstu 'terora', tako da svaki pristup kojine uključuje ovaj
prioritet bića u odnosu na bića već je odbačen ab ovoi oklevetan
kao inferioran, kao neuspeh, kao izdaja pravog pitanja. Njegova
paradoksalna tvrdnja da filozofija ne treba da pokušava da izbegne
krug, već da uđe u njega na pravoj tački je zaista sasvim tačna, ali
on ne uspeva u svojoj tezi do te mere da zapravo ostaje uhvaćen u
samo kružni argument. Drugim riječima, stalno nam se predstavlja
isto pozivanje, varijacija ili ponavljanje ove premise, odnosno
prioriteta bića u odnosu na bića, dok se sama premisa uopće ne
istražuje u smislu prave argumentacije. A ovaj pristup je
metodološki podstaknut prezirom prema argumentaciji kao takvoj,
a na kraju i prezirom prema mišljenju općenito, što je vrlo
karakteristično za ovu