SIR ARTHUR CONAN DOYLE

BASKERVILSKI PAS

Dragi moj Robinsone,

U legendi sa zapadnih strana koju ste mi Vi ispričali začetak je ove

priče, pa Vam se na tome, i na pruženoj pomoći u povodu njene razrade,
najusrdnije zahvaljujem.

Hindnead – Haslemere

Vaš odani
A. Conan Doyle
 Preveli s engleskog:
Ružica i Aleksandar Vlaškalin

Naslov originala:
A HOUND OF THE BASKERVILLES

Copyright © Jonathan Clowes Ltd.

Conan Doyle je često igrao golf sa prijateljem Fletcherom Robinsonom,

koji je znao mnoge legende iz Dartmoora. Jedna od njih o golemom,
tajanstvenom psu, toliko je zaokupila piščevu maštu da je 1901. godine
obišao taj kraj i šetajući pustarom smislio osnovni zaplet svog romana:
Mještani pripisuju naprasitu smrt Charlesa Baskervillea upravo tom psu-
fantomu koji je još 1648. rastrgao pretka sir Charlesa i od kojeg je toj
porodici, po vjerovanju praznovjernih mještana, dolazilo svako zlo.
 Poglavlje I
Gospodin Sherlock Holmes

Gospodin Sherlock Holmes, koji je obično ustajao kasno, osim u ne baš

rijetkim slučajevima kad bi probdio na nogama cijelu noć, sjedio je za
stolom i doručkovao. Ja sam stajao na prostirci pred kaminom, a u ruci mi
je bio visoko podignut štap što ga je bio zaboravio sinoć naš posjetitelj. Bio
je to lijep krupan komad drveta okrugle drške. Ispod drške bio je širok
srebrn prsten s urezanom posvetom "Jamesu Mortimeru MGRS od njegovih
prijatelja iz C. C. H 1884. godine". Bio je to štap kakav su nosili obiteljski
liječnici: dostojanstven, solidan i pouzdan.
— No, Watsone, što velite na to?
Holmes je sjedio okrenut leđima prema meni, a ja mu nisam nikakvim
znakom bio dao na znanje da se bavim štapom.
— Otkud znate što sad radim? Vi kao da zaista imate oči na leđima.
— Nemam oči na leđima, ali imam pred sobom srebrn vrč za kavu –
reče on. – No recite mi, Watsone, do kakvih ste zaključaka došli
promatrajući štap našeg posjetioca? Kad smo već bili tako loše sreće da
nam ode ostavivši nas da nagađamo o njegovim namjerama, onda i ovakva
slučajno zaboravljena stvar dobiva na značenju. Nego, recite mi, možete li,
ovom štapu zaključiti kakav je čovjek njegov vlasnik?
Služeći se što sam bolje mogao metodom svojeg prijatelja, odgovorih. –
Mislim da je stari doktor Mortimer glasovit i cijenjen liječnik, kad mu
njegovi znanici na takav način odaju priznanje.
— Dobro, reče Holmes. – Odlično!
— Postoji, nadalje, vjerojatnost da je posrijedi seoski liječnik koji velik
broj svojih posjeta obavlja pješice.
— Zašto?
— Zato što se teško može pretpostaviti da taj štap, premda je nekada bio
vrlo lijep, pripada nekom gradskom liječniku, jer je prilično istrošen. Sudeći
po njegovom željeznom vršku, jasno se vidi da s njime prevaljene velike
udaljenosti pješice.
— Savršeno logično – reče Holmes.
 — Pa onda, ti prijatelji iz C. C. H! Pretpostavljam da je riječ o nekom
mjesnom lovačkom društvu, čijim je članovima taj čovjek možda pružao
liječničku pomoć, a oni su mu se odužili tom malom uspomenom.
— Zaista, Watsone, vi nadmašujete same sebe – reče Holmes
odgurnuvši od sebe stolicu i pripalivši cigaretu. – Moram vam priznati da
ste prema meni bili uvijek i suviše ljubazni, jer ste, opisujući moje pothvate,
neprestano podcjenjivali svoje sposobnosti. Možda vi i niste pri tom
pokazali da posjedujete neku osobitu umnu svjetlost, ali ste sasvim sigurno
njezin vodič. Neki ljudi, iako nisu genijalci, imaju jaku moć poticanja
genijalnosti kod drugih ljudi. Priznajem, dragi prijatelju, i ja sam u
mnogome vaš dužnik.
Nikada mi prije nije toliko toga rekao. Njegove su riječi, priznajem, u
taj čas ostavile jak dojam jer me često pogađala njegova ravnodušnost
prema mojem divljenju njegovoj vještini i pokušajima da skrenem pažnju
javnosti na njegov rad. Bio sam ponosan što sam tako dobro ovladao
njegovim sistemom i što sam ga mogao tako uspješno primijeniti u ovom
slučaju da mi i on sam odaje na tome priznanje. Uzme mi štap iz ruke i
šutke ga promotri nekoliko trenutaka, zainteresira se, pa odloži svoju
cigaretu i priđe štapom bliže prozoru, kako bi ga bolje pregledao pomoću
svoje konveksne leće.
— Zanimljivo, premda sasvim jednostavno – reče, vrativši se u svoj
omiljeni kut na naslonjaču. – U svakom slučaju, ovaj štap pruža nekoliko
podataka. Pruža osnovu za nekoliko zaključaka.
— Nešto mi je promaklo? – upitah donekle samozadovoljno. – Mislim
da nisam previdio ništa bitno.
— Bojim se, dragi Watsone, da su vaši zaključci većim dijelom
pogrešni. Iskreno govoreći, kad sam vam maločas rekao da vi čovjeka
potičete, mislio sam zapravo reći da katkad dolazim do istine uočavajući
vaše pogrešne zaključke. Taj je čovjek zaista seoski liječnik. Niste, dakle,
ovoga puta bili na sasvim krivom putu. Osim toga, točno je i to da taj
čovjek mnogo pješaci.
— Znači li to da sam bio u pravu?
— Da, donekle.
— Ali, to je sve.
— Ne, ne, dragi moj Watsone, nije to sve. Prije će biti da je liječnik
dobio taj dar od neke bolnice nego od kakvog lovačkog društva. Ako se,
naime, slova C. C. stave ispred H, to jest, prije riječi "Hospital", onda se
može lako pretpostaviti da su ona prva dva slova kratica za Charing Cross.
— Možda ste u pravu.
— To je sasvim vjerojatno. Ako nam to bude polazna točka, imamo
čvrst oslonac na osnovu kojega možemo stvoriti predodžbu o našem
nepoznatom posjetitelju.
— Dobro. Dakle, pretpostavljajući da je "CCH" kratica za "Charing
Cross Hospital", kakvi su daljnji zaključci?
— Zar ih ne uočavate? Vi poznajete moje metode. Primijenite ih.
— Dolazim jednostavno do zaključka da je taj čovjek najprije radio u
gradu, a potom prešao na praksu u selo.
— Mislim da možemo poći i dalje. Promotrite sad predmet s ovog
stajališta: kojom se prigodom daje takav poklon, odnosno, kad su njegovi
prijatelji mogli takvim darom njemu odati priznanje? Zacijelo kad se doktor
Mortimer povukao iz bolnice da nastavi raditi kao privatni liječnik. Znamo
da mu je poklon uručen. Pretpostavljamo da je liječnik prešao iz gradske
bolnice na privatnu praksu u selu. Jesmo li pretjerali ako ustvrdimo da mu
je poklon bio uručen prilikom njegova preseljenja ?
— To se čini sasvim vjerojatnim.
— A sad, nadalje, zar vam nije jasno da on, po svemu sudeći, nije
mogao biti jedan od glavnih bolničkih liječnika, jer takvo mjesto dobiva
liječnik koji je već stekao dobru praksu u Londonu? A takav se ne bi
povlačio na selo. Što je onda bio? Ako je radio u bolnici, a nije se ubrajao
među glavne liječnike, onda je svakako služio kao asistent ili stažist, bio je,
dakle, nešto više od studenta na završetku studija. Iz bolnice je morao otići
prije pet godina – to se vidi po datumu koji je ispisan na štapu. I tako je,
dragi moj Watsone, ishlapio vaš sredovječni, ozbiljni, obiteljski liječnik, a
pojavio se mlad, ugodan, nenametljiv, rastresen čovjek od kojih trideset
godina, a k tome i vlasnik psa kojega jako voli, psa koji je, ugrubo, veći od
jazavčara, a manji od doge.
Nisam mogao prikriti svoj sumnjičavi osmijeh. Sherlock Holmes se,
međutim, dublje zavalio u svoj naslonjač i počeo izdisati prema stropu
drhtave kolutiće dima.
— Nemam mogućnost ustvrditi što je posrijedi – rekoh – ali, napokon,
nekoliko podataka o godinama i dosadašnjem radu ovoga čovjeka neće biti
teško naći.
 — Skidoh s police na kojoj su stajale moje knjige "Medicinski vodič" i
otvorih imenik. Bilo je u njemu nekoliko Mortimera, ali ono što nam je bilo
poznato o našem posjetiocu moglo se ticati samo jednog od njih. Pročitah
Holmesu na glas bilješku.
— "Mortimer James MRCS, 1882, Grimpen–Dartmur–Devon. Stažist
kirurg od 1882. do 1884. u bolnici Charing Cross. Dobitnik Jacksonove
nagrade za usporednu patologiju na osnovi radnje: "Je li bolest
ponavljanje?". Dopisni član švedskog patološkog društva. Pisac djela
"Nekoliko misli o atavizmu" (Lancet 1882), "Napredujemo li?" (Psihološki
časopis – ožujak 1883). Općinski liječnik za Grimpen, Thorslev i Gornji
Barrow."
— Ni spomena o onom vašem lovačkom društvu, Watsone – nasmije se
Holmes, zadirkujući me – ali točno je da se radi o seoskom liječniku; to ste
dobro zaključili. Moje su pretpostavke, čini mi se, prilično potvrđene. Što
se njegovih osobina tiče, rekao sam, ako me sjećanje ne vara: ugodan,
nenametljiv i rastresen. Znam iz vlastita iskustva da samo ugodan i
nenametljiv čovjek može dobiti priznanje na ovom svijetu, da samo
nenametljiv čovjek napušta karijeru u Londonu kako bi postao seoski
liječnik, i da samo rastresen čovjek ostavlja svoj štap umjesto posjetnice,
budući da je, čekajući vas, odsjedio čitav sat.
— A pas?
— On je imao običaj da nosi štap za svojim gospodarom. A kako je štap
težak, pas ga je nosio stegnuvši ga čvrsto po sredini, pa se na njemu sasvim
jasno vidi otisak njegovih zuba. Sudeći po razmaku njegovih zuba, pas ima
suviše široku čeljust za jazavčara, a preusku za dogu. Možda je to ... pa
jasno, očito je, to može biti isključivo kovrčavi pas – mješanac.
Holmes ustade i poče se šetati po sobi. Napokon je zastao pri
prozorskom udubljenju. U njegovu je glasu, kad je izrazio tu tvrdnju, bilo
toliko uvjerljivosti da sam iznenađeno podigao oči prema njemu.
— Ali, dragi prijatelju, kako možete to tvrditi s tolikom sigurnošću?
— Zato što taj pas stoji pred našim vratima, a njegov gospodar, evo, već
zvoni. Ne odlazite, Watsone, molim vas. On je vaš kolega, pa mi vaša
prisutnost može samo koristiti. Trenutak koji se sada, Watsone, odigrava,
sudbonosan je i dramatičan. Niz stepenice dopiru koraci koji ulaze u vaš
život, a vi ne znate nose li dobro ili zlo. Što želi učenjak, doktor James
Mortimer, od Sherlocka Holmesa, stručnjaka za pronalaženje zločinaca?
Naprijed!
 Izgled našeg posjetioca me iznenadio, očekivao sam tipičnog seoskog
liječnika. A radilo se o vrlo visokom, mršavom čovjeku, duga kljunasta
nosa, koji mu je izbijao između dva oštra, duboko usađena, siva oka. Oči su
mu sijale kroz stakla zlatom uokvirenih naočala. Odijelo je odgovaralo
njegovu položaju, iako nekako neuredno, iznošeno; kaput mu je bio izlizan,
a hlače na krajevima nogavica ofucane. Iako mlad, držao se malo
pogrbljeno. U hodu bi ispružio glavu naprijed, ostavljajući dojam
dobronamjerne radoznalosti. Pri ulasku mu je pogled pao na štap u
Holmesovoj ruci, pa se požurio prema njemu i veselo uskliknuo.
— Neizmjerno se veselim – reče – nisam bio siguran jesam li ga ostavio
ovdje ili u brodarskoj agenciji. Nizašto na svijetu ne bih želio izgubiti taj
štap.
— Kako vidim, to je poklon – reče Holmes.
— Da.
— Od bolnice Charing Cross?
— Od nekoliko mojih ondašnjih prijatelja, prigodom mojeg vjenčanja.
— Ah, šteta – reče Holmes vrteći glavom.
Doktor Mortimer zažmiri pomalo začuđeno kroz svoje naočale: – A
zašto bi to bila šteta?
— Pa zato što ste malo poljuljali naše pretpostavke. Prigodom vašeg
vjenčanja, kažete ?
— Da. Oženio sam se i zato napustio bolnicu, a tako i svaku nadu za
pristojnom praksom. Morao sam osnovati vlastiti dom.
— E pa onda, sve u svemu, nismo ni pogriješili – reče Holmes. – A
sada, doktore James Mortimere...
— Samo gospodine James Mortimere, dragi gospodine, ja sam samo
liječnik sa završenim medicinskim studijama, ali bez doktorata.
— I očito čovjek oštra duha.
— Samo učenik na polju znanosti, gospodine Holmes, čovjek koji
sakuplja školjke na obali velikog nepoznatog oceana. Pretpostavljam da
govorim s gospodinom Sherlockom Holmesom, a ne s...
— Ne, ovo je moj prijatelj, doktor Watson.
— Drago mi je što sam se upoznao s vama, gospodine. Čuo sam kako
spominju vaše ime uz prijateljevo. Vi me jako zanimate, gospodine Holmes.
Nisam nikako očekivao takvu dolikocefalnu lubanju i toliko izrazito
razvijen njezin supraorbitalni dio. Imate li štogod protiv da prijeđem prstom
preko vašeg tjemena? Odljev vaše lubanje, poštovani gospodine, bio bi
ukras svakog antropološkog muzeja sve dok ne bude u mogućnosti da se
dođe do originala. Ne želim reći ništa neprilično, ali priznajem, volio bih
imati vašu lubanju.
Sherlock Holmes ponudi rukom našem posjetiocu stolicu da sjedne.
— Vi ste, opažam, strasno vezani za vaše polje rada, baš kao i ja za
svoje – reče. – Po vašem kažiprstu vidim da sami motate svoje cigarete.
Slobodno zapalite.
Naš posjetilac izvadi duhan i papir, pa s iznenađujućom spretnošću
zamota cigaretu. Prsti su mu bili dugi, drhtavi, pokretni i nemarni, poput
pipaka kakva insekta.
Holmes je šutio, ali su njegovi kratki oštri pogledi na našeg čudnog
gosta, pokazivali da ga taj čovjek zanima.
— Pretpostavljam, gospodine – reče na kraju – da mi niste iskazali čast
svojim sinoćnjim, pa i današnjim posjetom samo zbog moje lubanje?
— Ne, gospodine, zaista nisam, mada sam sretan što sam imao prilike to
vidjeti. Došao sam k vama, gospodine Holmes, jer sam, priznajem,
nepraktičan čovjek, a neočekivano sam se spotaknuo o vrlo ozbiljan i čudan
problem. A budući da ste vi po meni drugi autoritet po redu u Europi...
— Zaista? A smijem li pitati tko ima čast biti prvi? – upita Holmes
suhim glasom.
— Na čovjeka izrazito znanstvena duha vrlo privlačno utječe rad
gospodina Bartillona.
— Zar onda ne bi bilo bolje da se njemu obratite za savjet?
— Rekoh, gospodine, na čovjeka izrazito znanstvena duha. Ali što se
tiče primjene, poznato je da vam nema premca. Nadam se, gospodine, da
nisam nehotice...
— Ostavimo se toga – reče Holmes. – Mislim, doktore Mortimere, da bi
bilo pametnije kad biste bez okolišanja jasno, glasno i točno ispričali kakve
je prirode problem u vezi kojeg tražite moju pomoć.
 Poglavlje II
Baskervilsko prokletstvo

— Imam u svom džepu jedan rukopis – reče doktor James Mortimer.

— Opazio sam ga čim ste ušli u sobu – odvrati Holmes.
— To je stari rukopis.
— S početka osamnaestog stoljeća, ako nije falsifikat.
— Kako možete to tvrditi, gospodine?
— Promatrao sam ga cijelo vrijeme dok ste govorili, jer vam je za
malčice virio iz džepa. Bijedan bi to bio stručnjak koji ne bi mogao utvrditi
približnu starost jednog takvog dokumenta s najviše dva, tri desetljeća
razlike pri utvrđivanju njegove starosti. Možda ste čitali moju malu
raspravu o toj stvari. Rukopis potječe, mislim, otprilike iz 1730. godine.
— Upravo iz 1732. godine. – Doktor Mortimer izvadi rukopis iz svojeg
gornjeg džepa na prsima. – Ovaj obiteljski dokument povjerio mi je sir
Charles Baskerville, čija je nenadana tragična smrt prije tri mjeseca
uzbudila cijeli Devonshire. Iskreno govoreći, bio sam mu ne samo liječnik,
već i osobni prijatelj. Bio je to čovjek snažna duha, lukav, praktičan i
pomalo sklon maštanju, upravo kao i ja. Ipak, ozbiljno je shvaćao ovaj
dokument i bio je pripreman upravo na takvu smrt kakva ga je snašla.
Holmes ispruži ruku i uze rukopis pa ga raširi na koljenu. – Opažate li
Watsone, kako se slovo "s" ponavlja sad kao dugo, a sad kao kratko. To mi
je, uz druge znakove, omogućilo da utvrdim vrijeme kad je rukopis nastao.
Bacih pogled preko njegova ramena na požutjeli papir i izblijedjeli
rukopis. U zaglavlju je pisalo "Baskerville Hall", a ispod toga velikim
krivim brojkama 1732.
— Kao da je neka vrsta zapisa.
— Da, to je zapis o legendi koja živi u obitelji Baskerville.
— Ali, ako sam vas dobro razumio, željeli ste moje mišljenje vezano za
neki suvremeniji događaj iz stvarnog života?
— Da, radi se o sasvim suvremenom događaju. Stvar je hitna i
konkretna, hitnija i konkretnija ne može biti, i mora se riješiti za dvadeset i
četiri sata. Ali, rukopis je sasvim kratak i bitno povezan s događajem. S
vašim dopuštenjem, pročitat ću vam ga.
 Holmes se zavali u svoj naslonjač, osloni vrhove prstiju jedne ruke na
prste druge i zatvori oči kao čovjek koji se predaje sudbini. Doktor
Mortimer okrenu rukopis prema svjetlu, pa tankim hrapavim glasom pročita
slijedeći, neobični, na starinski način napisan iskaz:
"O postanku Baskervilskog psa pričalo se svašta, ali, kako ja potječem u
pravoj liniji od Huga Baskervillea, pa sam priču čuo od svojeg oca, kao što
ju je i on čuo od svojeg, zapisao sam je u uvjerenju da se sve dogodilo
onako kao što je ovdje i opisano. I molim vas, sinovi moji, vjerujte da
Pravda, koja kažnjava grijeh, u svojoj velikoj milosti može i praštati, pa se
prokletstvo, ma koliko teško bilo, može poništiti molitvom i pokajanjem.
Naučite, stoga, iz ove pripovijesti ne plašiti se zlih plodova prošlosti i pazite
da vam pogane strasti, koje su tako strašno pogodile našu obitelj u prošlosti,
ne naškode i u budućnosti.
Znajte, dakle, da je u doba velike engleske revolucije, čiju je povijest
napisao učeni lord Clarendon, a koju vam najozbiljnije preporučam
pročitati, zamkom Baskerville gospodario Hugo istog roda i imena. Ne
može se poreći da je taj čovjek bio obijestan, pokvaren i bezbožan. Susjedi
su mu to mogli i oprostiti, jer u ovom kraju nije nikada bilo svetaca, ali je u
njega bila nekakva drska, okrutna narav, zbog koje se njegovo ime pročulo
po cijelom zapadnom kraju naše zemlje. Dogodilo se da se ovaj Hugo
zaljubio (ako se tako svijetlom riječju uopće može nazvati tako mračna
strast) u kćer jednog slobodnog seljaka čije je imanje bilo u blizini dobra
Baskerville. No, mlada djevojka, inače smjerna i na dobrom glasu, sklanjala
mu se s puta, jer se bojala njegova izvikana imena. I tako se dogodilo da
Hugo, dobro znajući da djevojčin otac i braća nisu kod kuće, krišom upade
s petoricom ili šestoricom svojih raskalašenih i bezbožnih drugova u
seljakovo imanje i otme djevojku. Kad su je doveli u Hall, zatvore je u
jednu sobu na gornjem katu, a Hugo i njegovi drugovi ostanu dolje, slaveći
vjenčanje kako je i običaj. Jadna djevojka bila je izvan sebe slušajući
pjevanje, viku i strahovite psovke koje su dopirale odozdo, jer se za Huga
Baskervillea tvrdilo da je u pijanstvu izgovarao kletve koje su mogle
upropastiti svakoga tko bi ih slušao. U strahu i očajanju, ona se napokon
ohrabrila učiniti nešto čega bi se plašio i najhrabriji i najspretniji čovjek.
Grčevito se uhvatila za bršljan kojim je bio obrastao, kao što je i \ danas,
cijeli južni zid zamka, pa se, na taj način, sa strehe spustila na zemlju i
pohrlila preko močvare svojoj kući. Ali, trebalo je puna tri sata hoda od
zamka do imanja njezina oca.
 Dogodilo se to da je ubrzo zatim Hugo napustio svoje goste, kako bi na
jelo, piće i na nešto još i gore doveo i svoju zatočenicu, ali pronašao je
kavez prazan, jer je ptica bila odletjela. Zatim, kao da ga je sam vrag ušao u
njega, sjuri se niz stepenice u blagovaonicu, skoči na velik stol, i to tako da
su popadale sve zdjele i boce, pa na sav glas, pred cijelim društvom, povika
kako će još iste noći predati tijelo i dušu paklenim silama, ako ne uhvati
djevojku. I dok su drugovi zaprepašteno zurili u razjarena čovjeka, jedan,
koji je bio još pokvareniji ili možda još pijaniji od ostalih, povika da treba
za njom poslati pse. Hugo onda istrča iz kuće pa naredi konjušarima da mu
osedlaju kobilu i puste pse. Zatim dade psima ponjušiti djevojčinu maramu,
sve ih stjera u čopor i pusti da jurnu preko močvare obasjane mjesečinom.
Neko je vrijeme cijelo ono pijano društvo bilo zanijemjelo od čuda.
Brzina kojom se sve to odigralo nije dopuštala da dođu k sebi. Ali malo–
pomalo počelo se u njihovim nakvašenim glavama bistriti i oni shvatiše što
će se odigrati u močvari. I tad se podiže grdna graja. Jedini su vikali i pri
tom dizali svoje pištolje, drugi su podbadali konje, a treći tragali za novim
bocama vina. Napokon dođoše malo k sebi, i cijelo društvance, njih trinaest,
uzjaha konje i pođe u potjeru za djevojkom. Mjesec im je jasno pokazivao
put, i oni su trkom jurili istim onim putem kojim je djevojka morala proći
kad je krenula kući.
Jahali su kilometar–dva, kad susretoše jednoga od onih pastira koji
tjeraju svoje ovce preko močvare. Zapitaše ga, vičući, je li vidio u tom kraju
nekog konjanika koji je pošao u lov sa svojim psima. Predaja kaže da je
pastir bio gotovo obamro od straha, pa su mu riječi zastajale u grlu.
Napokon im ipak reče da je doista vidio nesretnu djevojku i pse na njenom
tragu. "Ali vidio sam i nešto više", reče on, "jer je kraj mene projahao na
svojoj crnoj kobili Hugo Baskerville, a za njim je jurila neman, nekakvo
pakleno pseto, ne dao mi dragi Bog da mi ikad takvo što bude za petama".
Pijana gospoda nagrdiše pastira, pa odjezdiše dalje. Ali uskoro im se
naježi koža, jer se začu jurnjava preko močvare, a kraj njih projuri sva
zapjenušana crna kobila. Uzde su se vukle za njom, a sedlo je bilo prazno.
Ta se pijana družba stisnula u gomilu, i sve ih obuze strava. Usprkos tome
produžiše jahati preko močvare, mada bi svatko od njih, da je bio sam, rado
bio okrenuo svog konja natrag. Jašući lagano dalje, sustigoše pse. Iako
poznati kao rasni i hrabri, psi se skupiše u gomilu, cvileći na ulazu u
duboku jarugu ili jamu, kako mi zovemo tu udolinu u močvari. Nekoliko
pasa čak pobjegnu u stranu, a drugi, nakostriješene dlake i izbuljenih očiju,
gledali su dolje, u onu usku uvalu pred sobom.
Društvo se zaustavilo. Možete i sami zaključiti da su bili trjezniji nego
na polasku. Većina nije htjela nikako dalje, ali njih trojica najhrabrijih, ili
možda najpijanijih, zajahali su u jarugu. Jaruga se pred njima polako širila,
a u njoj su bila dva velika kamena. To je kamenje još i danas ondje, a
postavili su ga ljudi koji su već odavno zaboravljeni. Nad čistinom je jasno
blistao mjesec, a posred nje je ležala nesretna djevojka, ondje gdje je pala
mrtva od umora i straha. Pa ipak se ona trojica nisu uzbudila ugledavši
njezin leš, pa ni ugledavši les Huga Baskervillea, koji je ležao pokraj
njezinog, već tek kad spaziše kako se nad Hugom nadnijela nekakva
grozna, golema, crna zvijer u obliku psa, veća od bilo kakva psa, kakva
nikad nije vidjelo oko čovjeka. Dok su užasnuto gledali, psina iščupa
grkljan Hugu Baskervilleu, pa se, krvave gubice i užarenih očiju zagleda u
jahače. Na to sva trojica povikaše, pa vičući odmagliše usplahireni preko
močvare. Za jednog kažu da je još iste noći umro od straha, a druga dvojica
ostadoše oštećena duha i tijela do kraja života.
To je, sinovi moji, priča o podrijetlu psa za kojega se kaže da otada
nemilosrdno progoni našu obitelj. Zabilježio sam to, jer poznate stvari
zadaju manje straha od onih o kojima se šapće ili naslućuje. Ne može se,
međutim, poreći da su mnogi iz naše obitelji izgubili živote zlokobnom
smrću, naglo, tajanstveno i krvavo. No ipak, vjerujmo u beskrajnu milost
Providnosti. Ona, kao što kaže Sveto pismo, nikad ne kažnjava nevine i ne
ide dalje od trećeg ili četvrtog koljena. Toj providnosti, sinovi moji, ja vas
preporučujem i savjetujem vam da budete oprezni i da se čuvate močvare u
onim tamnim satima kad caruju sile Nečastivog.
Hugo od Baskervillea napisao je ovo za sinove svoje, Rogera i Johna, s
porukom da ništa o ovome ne govore svojoj sestri Elizabeth.
Kad je doktor Mortimer završio čitanje ove neobične pripovijesti, gurnu
svoje naočale na čelo, pa pogleda Sherlocka Holmesa. Ovaj zijevnu i baci
opušak cigarete u vatru.
— Pa – reče. – Zar ne mislite da je stvar zanimljiva?
— Za nekoga tko sakuplja bajke.
Doktor Mortimer izvadi iz svog džepa presavijenu stranicu novina.
— Onda ćemo vam, gospodine Holmes, pokazati nešto što nije toliko
staro. Ovo je "Devon Countv Chronicle" od 14. lipnja ove godine. Tu je
kratak prikaz probranih činjenica o smrti sir Charlesa Baskervillea, koja je
nastupila nekoliko dana prije.
Moj prijatelj se malo nagnu, a lice mu dobi izraz radoznalosti. Naš
posjetilac ponovo namjesti svoje naočale i produži:
— Skorašnja nenadana smrt sir Charlesa Baskervillea, za kojega se
govorilo da će na slijedećim izborima biti kandidat Liberalne stranke,
odjeknula je žalosno u cijelom okrugu. Premda je sir Charles odnedavno
stanovao u Baskerville Hallu, njegova prijazna priroda i izuzetna
širokogrudnost pridonijeli su da stekne naklonost i poštovanje svih ljudi
koji bi došli s njim u dodir. U ovo doba bogatih skorojevića čovjeku je
drago kad potomak neke stare obitelji toga kraja, koja je prošla teške dane,
vlastitim snagama stekne imovinu i njom osvježi sjaj svoga roda. Kao što je
dobro poznato, sir Charles zaradio je velike svote u južnoafričkim
transakcijama. Bio je mudriji od ljudi koji su čekali da se kolo sreće okrene
protiv njih, pa je unovčio cijelu svoju dobit i s njom se vratio u Englesku.
Prije dvije godine se uselio u Baskerville Hall, a već je cijeli kraj već
govorio o njegovim opsežnim planovima za obnovu i izgradnju zemlje, koje
je prekinula njegova smrt. Nemajući djece, izjavljivao je otvoreno kako želi
da se cijeli taj kraj, još za njegova života, okoristi njegovom imovinom.
Mnogi će zbog toga imati i osobnih razloga oplakivati njegovu preranu
smrt. O njegovim velikim prilozima u dobrotvorne svrhe bilo je često riječi
u našem listu.
Okolnosti pod kojima je umro sir Charles istraga nije mogla potpuno
rasvijetliti, ali je utvrđeno dovoljno da se pobiju određene glasine koje
potječu iz lokalnog praznovjerja. Nema ni najmanje osnove za pomisao o
nekom zlodjelu, a još manje za pomisao da su posrijedi neke natprirodne
sile. Sir Charles bio je udovac i čovjek o kojem se govorilo da je, u neku
ruku, nastrane ćudi. I pored svog velikog bogatstva živio je skromno, a
bračni par Barrymore bili su jedina posluga koja je živjela u Baskerville
Hallu. Suprug je bio zaposlen kao poslužitelj, a žena kao domaćica. Prema
njihovim iskazima, kao i prema svjedočenju nekoliko pokojnikovih
prijatelja, sir Charles već je neko vrijeme bio slaba zdravlja i patio od
srčane bolesti koja se očitovala u iznenadnim promjenama boje lica, u
teškom disanju i u napadima duševne potištenosti. James Mortimer, prijatelj
i kućni liječnik pokojnika, dao je isti iskaz.
Činjenice su u ovom slučaju jednostavne. Sir Charles Baskerville imao
je običaj da svake večeri, prije nego što legne, prošeta poznatom alejom
tisovine pred Baskerville Hallom. Da mu je to bio običaj, svjedoče i
Barrymoreovi. Na dan 4. lipnja, sir Charles je izjavio, kako sutradan
namjerava poći u London, pa je naredio Barrymoru da mu spremi prtljagu.
Uvečer je izašao u svoju uobičajenu šetnju, za vrijeme koje je bio navikao
popušiti cigaru. S te se šetnje više nije vratio. U dvanaest sati se Barrymore,
vidjevši da su vrata predvorja još otvorena, uznemirio i krenuo s upaljenim
fenjerom tražiti svoga gospodara. Noć je bila vlažna, pa su se tragovi sir
Charlesa lako raspoznavali po aleji tisovine. Na sredini tog puta nalaze se
mala vrata koja vode prema močvari. Po određenim znakovima može se
zaključiti da je sir Charles stajao tu neko vrijeme, a da je potom produžio
alejom, na kraju koje je pronađen njegov les. Nije objašnjena okolnost.
Barrymore svjedoči da se tragovi, počevši od malih vrata koja su na sredini
puta, mijenjaju, pa se čini kao da je njegov gospodar odande hodao na
prstima.
Ciganin, po imenu Murphy, trgovac konjima, nalazio se u to doba blizu
tih vrata, negdje uz močvaru, ali po vlastitom iskazu, prilično pijan. On
izjavljuje da je čuo nekakve krikove, ali da ne može reći iz kojeg su smjera
dolazili. Tragovi nasilja na lesu nisu se mogli pronaći. Ipak su, sudeći po
liječničkom nalazu, crte njegova lica bile nevjerojatno izobličene – toliko
izobličene da doktor Mortimer u prvi mah nije mogao povjerovati da je pred
njim tijelo njegova prijatelja i pacijenta. Međutim, to je česti simptom kad
smrt nastupi zbog srčanih bolesti. To objašnjenje potvrđeno je obdukcijom,
koja je utvrdila da je riječ o organskoj bolesti srca. Zato je istražna porota i
donijela zaključak koji je suglasan s liječničkim uvjerenjem. Dobro je to što
je sve ovako ispalo, jer je, razumije se, od najveće važnosti da i sir
Charlesov nasljednik ostane u Hallu i da nastavi, ovako tužno prekinut,
koristan rad. Da prozaično rješenje istražnog suca, zasnovano na
liječničkom nalazu, nije ušutkalo romantičnu priču koja je kružila od uha do
uha, moglo se dogoditi i to da bi teško pronašli novog stanara u Baskerville
Hallu. Kako saznajemo, najbliži rođak je, pod pretpostavkom da je živ,
gospodin Henry Baskerville, sin mlađega brata sir Charlesa. Taj mladi
čovjek, prema posljednjim vijestima, boravi u Americi. Poduzete su mjere
kako bi ga se obavijestilo o nasljedstvu koje ga čeka". Doktor Mortimer
ponovo savi svoje novine i gurnu ih u džep.
— To su, gospodine Holmes, službeno potvrđene činjenice u vezi smrti
sir Charlesa Baskervillea.
 — Moram vam zahvaliti – reče Sherlock – što ste mi skrenuli pažnju na
slučaj koji krije mnogo zanimljivih pojedinosti. Svojevremeno su mi zapeli
za oko neki novinski izvještaji o tome, ali sam upravo tada bio zaokupljen
sasvim neobičnim, neznatnim slučajem s vatikanskim kamejima, pa sam, u
želji da zadovoljim Papu, izgubio vezu s raznim zanimljivim slučajevima iz
engleskog života. Rekli ste da su činjenice spomenute u ovom članku
službeno potvrđene.
— Da.
— E, sad mi recite što se neslužbeno doznalo. – Rekavši to, Holmes se
zavali u naslonjač i spoji vrhove prstiju, a lice mu poprimi izraz
nepokretnosti, izraz koji je uvijek upozoravao na to da nešto pažljivo
razmatra i prosuđuje.
— Reći ću vam nešto što dosad nisam još nikome povjerio. Čak sam i
pred istražnim sudom to prešutio. Učinio sam to zato što znanstvenik ne
smije ostavljati dojam da pomaže narodno praznovjerje. Imao sam još jedan
razlog: znao sam, naime, budući da i novine tvrde, da će Baskerville Hall
svakako ostati nenastanjen ako se pogorša već ionako loš glas koji prati taj
dom. Zbog ta dva razloga nisam htio reći sve što znam, ponajprije zato što
od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ali, prema vama nemam razloga da ne
budem potpuno otvoren.
— Močvara je sasvim rijetko naseljena, tako da su svi susjedi prilično
upućeni u živote jedno drugih. Zato sam i ja prijateljevao sa sir Charlesom
Baskervilleom. Izuzevši gospodina Franklanda iz Lafter Halla i gospodina
Stapletona, prirodnjaka, u cijelom kraju nema obrazovanih ljudi. Sir Charles
je bio povučen čovjek, ali nas je njegova bolest zbližila, a zbliženju je
posebno pridonijelo naše obostrano zanimanje za znanost. Sa sobom je iz
južne Afrike bio donio pregršt znanstvenih podataka, pa smo mnoge večeri
ugodno provodili raspravljajući o usporednoj anatomiji Bušmana i
Hotentota.
Posljednjih mjeseci bilo mi je sve jasnije da su živci sir Charlesa napeti
do krajnjih granica. Legenda koju sam vam pročitao ostavila je na njega jak
dojam – toliko jak da ga nikakva sila na svijetu nije mogla nagnati da noću
kroči u močvaru, iako je to bio njegov posjed. Ma koliko vam se to činilo
nevjerojatnim, gospodine Holmes, on je najozbiljnije vjerovao da se zla kob
urotila protiv njegova roda, a primjeri koje je spomenuo o svojim precima
nisu bili nimalo utješni. Neprestano ga je morila pomisao da ga progone
zlodusi, pa me je nekoliko puta pitao jesam li noću, prilikom posjeta svojih
bolesnika, ikad vidio neku čudnu spodobu ili čuo lavež psa. Posebno me
često pitao za ovo drugo i pri tome bi mu glas uvijek zadrhtao od
uzbuđenja.
Jedne večeri, sjećam se dobro tog događaja, otprilike tri tjedna prije
njegove nesretne smrti, vozio sam se prema Baskerville Hallu. On se
slučajno našao baš na malim vratima. Sišao sam s dvokolice i stao pred
njega, kad mi se učini kao da su mu se oči zapiljile u nešto iza mog ramena
i da prestrašeno zuri u tom smjeru. Okrenuo sam se i vidio kako je gornjim
krajem puta prošlo nešto za što sam mislio da je veliko crno tele. Toliko je
bio uzbuđen i usplahiren da sam morao otići do onog mjesta ne bi li
ustanovio o kakvoj je životinji riječ. Međutim, ona je nestala. Ta pojava ga
se teško dojmila. Ostao sam cijelu večer kod njega, i tom prilikom, ne bi li
mi objasnio svoje uzbuđenje, dao mi je na čuvanje ovu pripovijest koju sam
vam upravo pročitao. Spomenuo sam ovaj mali događaj, jer ima posebno
značenje u vezi s tragedijom koja ga je kasnije snašla. U to vrijeme,
međutim, bio sam uvjeren da je posrijedi slučajna pojava i da je njegovo
uzbuđenje lišeno bilo kakve osnove.
Sir Charles, na moj savjet, odlučio je otputovati u London. Znao sam da
boluje od srčane mane. Stalno uzbuđenje u kojem je živio ozbiljno je
narušilo njegovo zdravlje, iako je njegovo uzbuđenje bilo lišeno stvarne
osnove. Mislio sam da će se nakon nekoliko mjeseci razonode u velikom
gradu vratiti preporođen. Naš zajednički prijatelj, gospodin Stapleton, koji
je također bio zabrinut za njegovo zdravlje, prihvatio je moje mišljenje.
Nesreći ipak nije izbjegao.
Sluga Barrymore iste je noći, kad je našao leš, poslao k meni na konju
Perkinsa, konjušara, da me o tome obavijesti i kako sam, premda je bilo već
kasno, još bio na nogama, uspio sam sat vremena poslije događaja stići u
Baskerville Hall. Ispitao sam i usporedio sve činjenice koje je istraga
zabilježila. Pratio sam tragove nogu u aleji tisovine, vidio mjesto kraj malih
vrata koja vode put močvare u kojoj je on, čini se nešto čekao, primijetio
promjenu tragova na putu koji vodi od tog mjesta i utvrdio kako na mekom
tlu, osim tragova koje je ostavio Barrymore, nije bilo drugih što bi ih
ostavili ljudi. Napokon sam pažljivo pregledao leš, koji do mog dolaska nije
bio nitko dirnuo. Sir Charles ležao je licem okrenut prema zemlji,
ispruženih ruku, prstiju zarinutih u tlo i, zbog jakog uzbuđenja, toliko
izobličena lica da sam jedva mogao prepoznati svojeg prijatelja. Tjelesnih
ozljeda nije imao.
 Ali je Barrymore dao u istrazi lažni iskaz. Izjavio je da na tlu u blizini
leša nije bilo nikakvih drugih tragova. On ih nije bio opazio. Ali, ja sam
malo podalje ustvrdio svježe i jasne tragove...
— Tragove nogu?
— Tragove nogu!
— Muških ili ženskih?
Doktor Mortimer nas čudnovato pogleda, a zatim reče tiho, gotovo
šapatom:
— Gospodine Holmes, bili su to tragovi divovskog psa.
 Poglavlje III
Problem

Priznajem da sam se naježio kad sam čuo te riječi. I doktorov je glas

podrhtavao, i sam je bio uzbuđen zbog svojih riječi. Holmes se uzrujano
nagnu naprijed, a oči mu zasjaše suhim ukočenim sjajem, kakvim su mu
sjale kad god bi ga neki slučaj posebno zainteresirao.
— Vidjeli ste te tragove?
— Jasno, kao što sada vidim vas.
— I ništa niste rekli.
— Kako objašnjavate da nitko drugi, osim vas, nije vidio te tragove?
— Drugi su bili udaljeni dvadesetak koraka od leša, pa im ti tragovi nisu
mogli upasti u oči. Ni ja ih vjerojatno ne bi bio opazio, da nisam znao
legendu.
— Ima li mnogo ovčarskih pasa uz močvaru?
— Ima, ali to nisu bili tragovi ovčarskog psa.
— Kažete da su bili veliki.
— Golemi.
— Ali, ta životinja nije prilazila lesu?
— Nije.
— Kakva je bila noć?
— Vlažna i hladna.
— Da li je u to vrijeme padala kiša?
— Nije.
— Kako izgleda aleja?
— Sastoji se od dviju starih, gustih živica tisovine visokih četiri metra i
potpuno neprovidnih. Put koji vodi sredinom aleje širok je tri metra.
— Ima li još nešto između živice i puta?
— Da, sa svake strane između puta i živice prostire se travnjak širok
dva metra.
— Pretpostavljam da je živica od tisovine na jednom mjestu probijena
nekim vratašcima?
— Da, vratašcima koja vode prema močvari.
— Postoji li ondje još koji otvor?
 — Ne.
— Da čovjek stigne u aleju tisovine, treba se, dakle, uputiti iz kuće ili
krenuti iz močvarnog kraja i proći kroz ta vratašca?
— Postoji još prolaz kroz paviljon na kraju aleje.
— Zar jer sir Charles dotle stigao?
— Nije, ležao je otprilike čedrdeset i pet metara daleko od paviljona.
— E, recite mi sada, doktore – a to je važno – da li je istih takvih
tragova, kakve ste vidjeli na putu, bilo i na travi?
— Na travi se tragovi nisu mogli vidjeti.
— Da li ih je bilo na onom mjestu puta gdje se nalaze vratašca s
izlazom u močvarni kraj?
— Da, bilo ih je na rubu puta, ondje gdje vratašca vode prema močvari.
— Još me nešto neobično zanima. Jesu li vratašca bila zatvorena?
— Zatvorena i pod zasunom.
— Koliko su visoka?
— Otprilike metar i dvadeset.
— Znači, svatko ih je mogao preskočiti?
— Da.
— A kakve ste tragove opazili uz vratašca?
— Nikakve.
— Gospode bože! Da li je netko ispitao to mjesto?
— Ispitao sam ga ja.
— I niste našli ništa?
— Zemlja je bila prilično izgažena. Sir Charles je također tu stajao pet-
deset minuta.
— Po čemu to zaključujete?
— Po tome što je dva puta otresao pepeo sa svoje cigare.
— Odlično. To je, kolega Watsone, po našem ukusu. A tragovi?
— Na tom malom prostoru posvuda je bilo tragova njegovih nogu.
Druge nisam mogao otkriti.
Sherlock Holmes se nestrpljivo udari rukom po koljenu i poviknu:
— Ah! Šteta što nisam bio tamo! Pred nama je neobično zanimljiv
slučaj, koji bi stručnjaku otvorio oči. Taj komad zemlje, s kojega bih mogao
čitati kao s komada papira, sad je, poslije toliko vremena, poravnan kišom i
izgažen klompama radoznalih seljaka. Oh, gospodine Mortimere, gospodine
Mortimere, zašto me niste pozvali? Veliku ste odgovornost natovarili na
svoju dušu.
 — Nisam vas mogao pozvati, gospodine Holmes, jer bih time pred
javnošću otkrio određene činjenice. Međutim, već sam vam iznio razloge
zbog kojih to ne želim. Osim toga... Osim toga...
— Zašto ste se ustručavali?
— Postoji područje u kojem je i najoštroumniji i najiskusniji detektiv
nemoćan.
— Hoćete li reći da su posrijedi natprirodne sile?
— Ne kažem to.
— Ne kažete, ali sumnjate na to.
— Od one noći, gospodine Holmes, saznao sam za razne slučajeve koji
se teško mogu ubrojiti u prirodne.
— Na primjer?
— Još prije nego što se odigrao taj strašni događaj, razni su ljudi u
močvari vidjeli neku spodobu koja odgovara opisu baskervilskog
nečastivog duha, sigurno je da nije riječ o nekoj poznatoj životinji. Svi se
slažu u tome da je to svjetlucavo stvorenje bilo golemo, jezivo i sablasno.
Saslušao sam sve te ljude. Jedan je priglup poljodjelac, drugi potkivač, a
treći napoličar. Sva trojica pričaju istu priču o strašnoj prilici koja odgovara
opisu paklenog psa iz legende. Mogu vam reći da u cijeloj okolici vlada
smrtni strah. Samo vrlo smion čovjek usuđuje se noću proći močvarom.
— Zar vi, kao školovan čovjek, vjerujete da strah spada u natprirodno
područje?
— Ne znam što misliti o tome.
Holmes sleže ramenima i reče:
— Do sada sam svoja istraživanja ograničavao na ovaj svijet. Koliko su
mi moje skromne snage dopuštale, borio sam se protiv zla. Ali napasti oca
svog zla, to bi bio možda odveć častoljubiv pothvat. Morate ipak priznati da
je trag nogu nešto sasvim stvarno.
— I pojava one psine, koju sam vam prije spomenuo, stvarna je, jer je
jednom čovjeku istrgla grkljan, a ipak je to vražje stvorenje.
— Vidim da ste potpuno prešli u natprirodno. Kažite mi sada još nešto,
gospodine Mortimere: Ako zastupate takva načela, zašto ste došli k meni po
savjet? Kažete mi da ne vrijedi istraživati smrt sir Charlesa, a u isti mah
želite da to ipak učinim.
— Nisam rekao da to od vas želim.
— Kako vam mogu onda pomoći?
 — Time što ćete mi dati savjet što da radim sa sir Henry Baskervilleom;
on dolazi – i tu doktor Mortimer pogleda na svoju sat – točno za sat i četvrt
na stanicu Waterloo.
— Kao nasljednik?
— Da. Poslije smrti sir Charlesa potražili smo mladog gospodina i
saznali da živi u Kanadi kao poljodjelac. Prema obavijestima koje smo
dobili, u svakom je pogledu odlučan mladić. Sad ne govorim kao liječnik,
nego kao čuvar sir Charlesove oporuke.
— Zar u suprotnom nitko drugi ne polaže pravo na to nasljedstvo?
— Nitko. Jedini rođak, koji bi osim njega, mogao doći u obzir, bio je
Roger Baskerville, najmlađi od trojice braće od kojih je sir Charles bio
najstariji. Drugi brat, koji je u mladosti umro, bio je otac našeg sir Henryja.
Treći, Roger, bio je crna ovca obitelji. U žilama mu je tekla ona stara, opaka
baskervilska krv. Kako su mu pričali, bio je slika i prilika svoga pretka,
starog Huga. Kad mu u Engleskoj poče gorjeti tlo pod nogama, pobjegao je
u Srednju Ameriku i ondje je godine 1876. umro od žute groznice. Henry je
posljednji Baskerville. Za jedan sat i pet minuta naći ću se s njim na stanici
Waterloo. Primio sam njegov brzojav da je jutros stigao u Southampton.
Dakle, gospodine Holmes, što mi savjetujete uraditi ?
— Glupo je ne otići u dom svojih predaka.
— To je prirodno, zar ne? Pa ipak, pomislite da je svakom Baskervilleu
koji se tamo useli dosuđena strašna sudbina. Uvjeren sam da bi me sir
Charles prije svoje smrti, da je mogao, savjetovao da posljednjeg potomka
tako stare loze, nasljednika tako velikog bogatstva, ne pustim u tu zloduhu
kuću. S druge strane, ne može se poricati da blagostanje cijelog onog
čemernog kraja ovisi o njegovoj prisutnosti. Svo dobro koje je sir Charles
činio bit će uzaludno, ako Baskerville Hall ne bude imao svog gospodara.
Plašim se da će na mene utjecati interes koji osjećam za tu stvar, pa sam
zato iznio cijeli slučaj i molim vas da me posavjetujete.
Holmes razmisli, pa reče:
— Da vam kažem u nekoliko riječi: po vašem se mišljenju tu umiješala
nekakva nečastiva sila, i Dartmoore je postao opasno mjesto za boravak
jednog Baskervilla. Mislite li na taj način ?
— Svakako. Rekao bih da postoji razlog za takvo mišljenje.
— Tako je. Ali je sigurno i ovo: ako je točna vaša pretpostavka o
natprirodnim silama, ona bi ovom mladiću i u Londonu mogla isto tako
nauditi kao i u Devonshireu. Ne ide mi u glavu da vrag ima prostorno
ograničenu moć koja vrijedi samo za jednu župu.
— Vi uzimate tu stvar nešto šaljivije, gospodine Holmes, nego što biste
to učinili da ste sami doživjeli ovaj slučaj. Ako sam vas dobro razumio, vi
mislite da je mlad čovjek isto toliko siguran u Devonshireu koliko i u
Londonu. On dolazi za 50 minuta, što mi preporučujete?
— Preporučujem vam, dragi gospodine, da uzmete kola, da pozovete
svog psa mješanca, koji grebe po mojim vratima, da se odvezete do postaje
Waterloo i dočekate sir Henrvja Baskervillea.
— a onda?
— A onda mu nećete o tom slučaju ništa govoriti sve dok mi stvar ne
postane jasna.
— Koliko će vam vremena za to trebati?
— Dvadeset i četiri sata. Bit ću vam zahvalan, gospodine Motimere, ako
me posjetite sutra ujutro u deset, a za moje buduće članove bit će mi od
znatne pomoći ako dovedete k meni sir Henrvja Baskervillea.
— Tako ću i učiniti, gospodine Holmes.
Mortimer zabilježi taj sastanak na manšetu svoje košulje, pa na svoj
čudan, pomalo rastresen način, potrča prema vratima. No Holmes ga zovnu
sa stepenica.
— Još samo jedno pitanje, gospodine. Vi kažete da su prije sir
Charlesove smrti neki ljudi vidjeli tu sablast u močvari?
— Da, njih trojica.
— Da li ju je netko vidio i poslije toga?
— Nisam ništa o tome čuo.
— Hvala vam i zbogom.
Holmes ponovo sjede na stolicu, gledajući ispred sebe mirnim
pogledom punim zadovoljstva, kao da vidi pred sobom zadatak dostojan
njegova uma.
— Izlazite li danas, Watsone?
— Izlazim, osim ako vam mogu pomoći.
— Ne, dragi moj, obratit ću vam se za pomoć tek kad bude trebalo nešto
raditi. Ovaj je slučaj divan, u nekom pogledu čak i jedinstven. Ako prođete
pokraj Bradleyeve radnje, recite mu, molim vas, da mi pošalje funtu svog
najjače sječenog duhana. Hvala. Dobro bi bilo da nekako udesite da se ne
vraćate prije večere. Meni će biti pravo zadovoljstvo ako budemo mogli
usporediti svoje dojmove o ovom jako zanimljivom jutarnjem problemu.
 Znao sam da su povlačenje u sebe i usamljenost potrebni mom prijatelju
u tim trenucima intenzivnog razmišljanja, kad mjeri vrijednost svakog
djelića dokaza i donosi zaključke o tome koje su okolnosti značajne, a koje
beznačajne. Proveo sam zato cijeli dan u svom klubu i tek se uvečer vratio u
Baker Street. Bilo je gotovo 21 sati kad sam ponovo ušao u našu sobu.
Čim sam otvorio vrata, prva mi je misao bila da je izbio požar, jer je
soba bila toliko ispunjena dimom da se jedva vidjela svjetlost svjetiljke na
stolu. Ipak, kad uđoh u sobu, uvidjeh da se varam. Bio je to samo ljut dim
jakog duhana koji mi je stezao grlo i natjerao me na kašalj. Kroz dim
ugledah nejasno Sherlocka Holmesa, koji je s crnom glinenom lulom u
zubima, u kućnom ogrtaču, sjedio udobno zavaljen u svom naslonjaču. Oko
njega je ležalo nekoliko svitaka papira.
— Da niste nazebli, Watsone? – upita me.
— Ne, nego je kriv ovaj otrovni zrak.
— Hm! Imate pravo, i meni se čini da je gust.
— Gust? Nepodnošljiv je!
— Otvorite onda prozor. Vi ste, kao što vidim, cijeli dan proveli u svom
klubu?
— Ali, Holmes, zaboga!
— Jesam li u pravu?
— Da, ali kako ste...
— Zaista, toliko ste bezazleni, Watsone, da me oduševljavate. Uživam
što mogu svoje slabe sposobnosti malo iskušati na vama. Jedan gospodin
izlazi po kiši. Uvečer se vraća i izgleda kao da je izišao iz kutije: šešir i
cipele su mu besprijekorni. Cijeli je dan, dakle, proveo na jednom mjestu.
Prisnih prijatelja nema. Gdje je onda bio? Zar to nije samo po sebi
razumljivo?
— Svakako, prilično je razumljivo.
— Svijet je pun razumljivih stvari na koje nitko ne obraća pažnju. Što
mislite gdje sam ja bio?
— Isto tako, cijeli dan kod kuće.
— Naprotiv, bio sam u Devonshireu.
— Duhom?
— Tako je. Moje je tijelo ostalo u ovom naslonjaču, kao što s žaljenjem
primjećujem, za vrijeme moje odsutnosti je popilo dva velika vrča kave i
uništilo Stamfordovu generalštabnu kartu tog dijela močvarnog predjela, a
moj duh je cijelog dana lebdio nad tim komadom zemlje. Uvjeren sam da
bih se mogao potpuno slobodno snalaziti po tom kraju.
— Karta je, svakako, rađena u velikom mjerilu?
— Vrlo velikom.
On razvi mapu i raširi je na svom koljenu.
— Evo, to je kraj koji nas zanima. Usred njega je Baskerville Hall.
— A okolo je šuma?
— Da. Pretpostavljam da se aleja tisovine, mada nije unesena u kartu
pod tim imenom, pruža u tom smjeru. Kao što vidite, močvarni kraj nalazi
se desno odatle. Ovaj mali skup kuća je seoce Grimpen u kojem živi naš
prijatelj Mortimer. U krugu od osam kilometara, kao što vidite, ima samo
nekoliko rasturenih kuća. Tu je Lafter Hall, o kojem je u priči bilo riječi. Tu
je ucrtana kuća, možda stan onog prirodnjaka, Stapletona, ako me sjećanje
ne vara. Tu su, zatim dva majura, High Tor i Foulmire. Napokon, dvadeset i
dva kilometara odavde nalazi se Princetown s velikim kaznenim zavodom.
Između tih dalekih točaka, kao i oko njih, pruža se tužna, pusta močvara. To
je, dakle, scena na kojoj se odigrala ova nemila stvar i na kojoj će se,
možda, s našom pomoći ona i razviti.
— Čini se da je kraj jezovit.
— Da, priliči u potpunosti velikom zločinu. Kad bi vrag poželio da se
umiješa u ljudske stvari...
— Zar ste i vi skloni natprirodnim objašnjenjima?
— I vražja oruđa mogu biti od krvi i mesa, zar ne? Moramo postaviti od
dva pitanja. Prvo: je li počinjen uopće zločin? Drugo: o čemu se sastoji
zločin i kako je počinjen? Razumije se, ako su Mortimerove pretpostavke
točne i ako imamo posla sa zlim duhovima, koji su izvan prirodnih zakona,
onda nam je posao uzaludan. Ali naša je dužnost da iscrpimo sve
pretpostavke prije nego što nam ostane ova. Ako nemate ništa protiv,
mislim da ponovo trebamo zatvoriti prozor. Prilično je čudno, ali
koncentrirana atmosfera pomaže mi da sredim misli. Još nisam došao dotle
da se zavučem u škrinju, pa da mislim, mada bi to bila logična posljedica
mojeg uvjerenja... Jeste li i vi malo razmislili o tom slučaju?
— Radi se o zbrkanom slučaju.
— Ima u njemu nekoliko značajnih točaka: promjena tragova nogu, na
primjer. Što mislite o tome?
— Doktor Mortimer tvrdi da je Baskerville dio staze u aleji prešao
nečujno, na prstima.
 — On samo ponavlja ono što je neki glupan rekao prilikom očevida.
Zašto bi čovjek išao niz aleju na prstima? On je trčao, Watsone, očajnički je
trčao, trčao u smrtnom strahu, sve dok ga nije pogodio infarkt, pa je pao
licem na zemlju.
— Trčao, ali zašto je trčao?
— U tom je pitanju naš problem. Neki znakovi govore da je razum
izgubio od straha još prije nego što je počeo trčati.
— Kako znate ?
— Pretpostavljam da je uzrok njegova straha dolazio prema njemu iz
močvare. Ako je to tako, a čini se da jest, onda samo čovjek koji je izgubio
razum može trčati od kuće umjesto da trči prema njoj. Ako se složimo da je
Ciganinov iskaz istinit, onda je sir Charles, zapomažući, trčao upravo u
smjeru odakle je najmanje mogao očekivati pomoć. I nadalje, koga je on
čekao te noći i zašto je čekao u aleji tisovine, a ne u svojoj kući?
— Mislite li da je on nekoga čekao?
— On je bio već u godinama i boležljiv. Razumljivo je što je uvečer
izlazio u šetnju, ali zemlja je bila vlažna, a noć hladna. Zar je prirodno da
on pet do deset minuta stoji na istom mjestu, kao što je doktor Mortimer, s
više dara za zapažanje nego što sam to od njega očekivao, zaključio po
pepelu cigare?
— Ali on je svake večeri izlazio.
— Smatram kako nije vjerojatno da je svake večeri čekao kraj vratašca
koja vode prema močvari. Svjedoci nas, naprotiv, uvjeravaju da je
izbjegavao močvaru. A te je večeri čekao. Bila je to večer prije nego što je
trebalo da otputuje u London. Stvar se već razvija, Watsone. Stvari se
uklapaju. Smijeni li vas zamoliti da mi dodate violinu? Sva razmišljanja o
toj stvari odgodit ćemo za sutra ujutro, kad će nam posjet doktora
Mortimera i sir Henryja Baskervilla pružiti nove, korisne podatke.
 Poglavlje IV
Sir Henry Baskerville

Nakon doručka su raspremili stol prije nego što običavaju, pa je Holmes

dočekao obećani posjet u kućnom ogrtaču. Naši su gosti bili točni, jer je sat
otkucavao upravo deset kad je ušao Mortimer s mladim barunom. Bio je to
omanji živahan čovjek, crnih očiju, u ranim tridesetima; vrlo snažne grade,
gustih obrva i oštrih crta lica koje su odavale borbenost. Imao je smeđe
vuneno odijelo, a cijela njegova pojava, preplanula na suncu i vjetru,
odavala je čovjeka koji gotovo čitavo svoje vrijeme provodi pod vedrim
nebom. U njegovu čvrstu pogledu i mirnom, sigurnom držanju nešto je
odavalo džentlmena.
— Ovo je sir Henry Baskerville – reče Mortimer.
— Da, gospodine Holmes. U cijeloj toj priči neobično je to što bih vas
ja i sam bio potražio, čak i da mi to prijatelj nije predložio. Vi ste, kako
čujem, slavni odgonetač zagonetki, a ja sam jutros postavljen pred jednu
zagonetku čijem rješenju nisam dovoljno dorastao.
— Molim vas, sjednite, sir Henry. Ako sam vas dobro razumio, htjeli ste
reći da ste doživjeli nešto neobično otkad ste u Londonu.
— Nije to osobito važno, gospodine Holmes, bit će da je riječ o
nekakvoj šali. Posrijedi je pismo, ako se to može nazvati pismom. Primio
sam ga jutros.
On spusti na stol omotnicu, pa svi pridosmo bliže stolu. Bila je to
prilično jednostavna omotnica sivkaste boje. – Na njoj je štampanim
slovima, neispisanim rukopisom, evo vidite, ispisana adresa: "Sir Henry
Baskerville, Hotel "Northumberland". Pismo ima poštanski pečat "Charing
Cross", a pečat na marci je udaren sinoć.
— Tko je znao da ćete odsjesti u hotel "Northumberland"? –upita
Holmes našeg posjetioca, promatrajući ga oštrim pogledom.
— Nitko to nije mogao znati. Za taj hotel sam se odlučio tek kad sam
susreo doktora Mortimera.
— Ali doktor Mortimer je, bez sumnje, već bio odsjeo tamo.
— Ne, odsjeo sam kod jednog prijatelja – reče liječnik.
 — Sastavljača ovog pisma ništa nije moglo navesti na pomisao da
namjeravamo odsjesti u ovom hotelu.
Holmes izvadi iz omotnice dvostruko presavijenu polovinu arka papira.
Razvi ga i prostre na stol. Usred lista je bila napisana jedna jedina rečenica,
složena pomoću nalijepljenih tiskanih riječi. Rečenica je glasila:
"Ako vam je stalo do života, držite se što dalje od močvare".
Rukom je bila ispisana samo riječ "močvare", i to tiskanim slovima.
— No, – reče sir Henry Baskerville – možda nam Vi možete reći što to
znači, sto mu gromova, i tko je taj koji se brine o meni ?
— Što vi mislite o tome, gospodine Mortimeru? U svakom slučaju,
morate priznati da to pismo nije nešto natprirodno.
— Ne, nije, ali možda ga je poslao netko tko je uvjeren da je cijela ta
pripovijest natprirodna!
— Kakva pripovijest? – upita sir Henry oštro – čini se, gospodo, da vi o
mojim stvarima znate mnogo više od mene.
— Prije no što napustite ovu sobu, sir Henry, uputiti ćemo vas u sve ono
što znamo – reče Holmes. – To vam obećavam. Ali sad ćemo, s vašim
dopuštenjem, ograničiti svoju pažnju na ovaj vrlo zanimljiv dokument. On
je morao biti sastavljen i predan na poštu sinoć. Imate li jučerašnji "Times",
Watsone?
— Eno ga tamo u kutu.
— Smijem li vas zamoliti da mi dodate unutrašnju stranicu lista, onu s
uvodnicima. – Brzim je pogledom preletio preko stupaca. – Odličan članak
o slobodi trgovine. Dopustite da vam iz njega nešto pročitam:
"Bez uvoza nema izvoza, jer svaka država teži k uravnoteženoj
novčanoj bilanci. I zato, što dalje od mjera zaštite u privredi! Isto tako,
svakom građaninu treba iskreno reći: 'Ako vam je stalo do života, do boljeg
života, držite se privredne politike bez zaštitnih carina. Budite svjesni da je
interes zemlje važniji od interesa pojedinaca'. To bi trebala biti izborna
parola".
— Što mislite, Watsone? – povika Holmes, trljajući oduševljeno ruke. –
Zar ne smatrate da je to mišljenje dostojno divljenja?
Doktor Mortimer je promatrao Holmesa ispitivačkim pogledom
zabrinuta liječnika, a i sir Henry Baskerville je upro, sasvim iznenađen,
svoje crne oči u mene, i dobacio :
— Ne razumijem se u carine i slične stvari, ali čini mi se da smo se, bar
što se mojeg pisma tiče, malo udaljili od teme.
 — Naprotiv, mislim da smo već prilično blizu. Watson bolje poznaje
moje metode od vas, ali čini mi se da ni on nije sasvim shvatio značenje
ovog uvodnika.
— Ne, priznajem da nisam našao nikakvu vezu.
_ Pa ipak, dragi moj Watsone, postoji tijesna veza, jer je ovo pismo
izrezano iz ovog uvodnika: "Ako vam je stalo do života" i onda "što dalje
od"... Zar ne vidite odakle su izvađene te riječi?
— Grom i pakao, u pravu ste. To je umijeće! – povika sir Henry.
— Ako ste iole sumnjali, sad više ne možete, kad vidimo da tih
nekoliko riječi, zapravo čitavih dijelova rečenice, na primjer "ako vam je
stalo do života", tvore cjelinu izrezanu kao jedan komad.
— Zaista, tako je.
— Zbilja, gospodine Holmes, to je previše za moju pamet – reče
Mortimer i pogleda začuđeno našeg prijatelja.
— Mogao bih razumjeti da mi je netko rekao: "Riječi su iz nekih
novina". Ali da vi kažete i ime i broj tih novina i da dodate da je to mjesto u
njihovu uvodniku, to zapanjujuće. Kako ste došli do toga?
— Pretpostavljam, doktore, da vi na prvi pogled razlikujete lubanju
Crnca od lubanje Eskima.
— Naravno.
— A kako to?
— Kako? Jer sam proučavao lubanje. Razlika je velika. Uzvišenje iznad
očnih duplji, ugao lica, zavod donje čeljusti...
— E, a ja opet proučavam ovo, i tu su razlike goleme. Za moje oči,
između prorijeđenog borgisa Timesova uvodnika i nečistog sloga nekog
večernjeg lista od pola pennya postoji isto toliko velika razlika kao što je vi
uočavate između crnačke i eskimske lubanje. Razlikovanje pojedinih tipova
slova ubraja se u temeljno znanje kriminalistike. Ipak, moram vam priznati
da sam jednom u ranoj mladosti pomiješao "Leeds Mercury" s "Western
Morning News". Ali uvodnik u "Timesu" je nešto sasvim posebno. Kako je
pismo sastavljeno jučer, pretpostavljao sam da su riječi, vjerojatno, uzete iz
jučerašnjeg izdanja.
— Ako sam vas razumio, gospodine Holmes – opazi sir Henry
Baskerville – netko je ove riječi škarama...
— Škarama za nokte. Kao što vidite, škare imaju kratke krake, pa su se
duži isječci morali dva puta zarezivati.
 — Točno. Netko je, znači, tekst pisma izrezao škarama s kratkim
kracima i zalijepio ga.
— Gumiarabicom! – reče Holmes.
— Gumiarabicom na papiru. Ali, htio bih znati zašto je riječ "močvara"
ispisana crnom tintom.
— Zato što je rijetko kada otisnuta. Sve su druge riječi jednostavne i
mogu se naći u svakom broju novina, ali riječ "močvara" nije baš česta.
— To je svakako dobro objašnjenje. Jeste li uspjeli iščitati još nešto iz
ovog pisma, gospodine Holmes?
— Ima još nekoliko sitnica, premda se pošiljalac trudi da izbriše sve
tragove koji bi ga mogli odati. Adresa je, kao što vidite, ispisana nespretnim
slovima. Ali "Times" je list koji čitaju uglavnom školovani ljudi. Možemo
zato pretpostaviti da je pismo sastavio neki obrazovani čovjek, koji želi
pobuditi dojam da pripada nekoj neobrazovanoj klasi, a njegov trud da
iskrene rukopis nameće nam zaključak da vam je njegov pisac poznat ili da
biste ga mogli prepoznati. Opazit ćete, dalje, kako riječi nisu zalijepljene u
ravnini jedna do druge, već su neke više od drugih. Na primjer, riječi "držite
se" stoje izvan reda. To bi moglo značiti nepažnju prilikom izrezivanja, a
možda i da je onaj koji je izrezivao bio uzbuđen ili se pak žurio. Ipak, više
vjerujem u posljednju pretpostavku, jer je sastavljanje ovog pisma bilo
zacijelo važna stvar, pa nije vjerojatno da bi sastavljač pri tom bio nepažljiv.
Ako se, pak, žurio, onda ta okolnost dovodi do zanimljiva pitanja – zašto se
žurio? Svakako, pismo koje bi do ranog jutra bilo predano na poštu moralo
bi doći u ruke sir Henryja prije nego što on napusti hotel. Da li se sastavljač
pisma plašio da ga netko ne prekine, i ako se plašio, koga se to mogao
plašiti?
— Nagađajući, stvari odlaze u nama nepoznata područja – reče
Mortimer.
— Recite radije da odlaze u područje u kojemu razmatramo sve
mogućnosti i odlučujemo se za najvjerojatniju. Maštu upotrebljavamo za
znanstvena zaključivanja. Ali zaključivanja uvijek zasnivamo na čvrstim,
stvarnim postavkama. Možda mislite da govorim napamet, ali potpuno sam
uvjeren da je na ovoj omotnici adresa napisana u nekom hotelu.
— Kako, zaboga, možete reći tako nešto?
— Ako pažljivo ispitate omotnicu, opazit ćete da su piscu i pero i tinta
činili teškoće. Pero se u jednoj jedinoj riječi dva puta razmaknulo, a tinte je
pri pisanju ove kratke adrese nestajalo tri puta, što je dokaz da je u tintarnici
bilo malo tekućine. U privatnoj kući teško bi dopustili da tinta i pero budu u
takvom stanju, pa se gotovo nikad ne događa da oboje nisu ispravni. Vi,
zacijelo, svi znate da su tintarnice i pera po hotelima gotovo uvijek kritični.
Da, evo, bez kolebanja vam kažem: kad bismo mogli pregledati koševe za
papir po svim hotelima u blizini Charing Crossa, dok ne nađemo ostatke
izrezana "Timesova" članka, uhvatili bismo osobu koja je poslala ovo
neobično pismo... Oho, oho, a što je ovo?
On još jednom ispita papir s nalijepljenim riječima, držeći ga blizu
očiju.
— Dakle?
— Ništa – reče ostavljajući papir. – Obična neispisana polovina arka,
nema čak ni vodenog znaka. Mislim da smo iz ovog običnog pisma izvukli
sve što se moglo. A sada, sir Henry, još nešto: – je li vam se dogodilo nešto
vrijedno spomena otkada ste došli u London?
— Ne, zaista nije, gospodine Holmes. Mislim da nije.
— Niste li opazili da vas netko promatra ili slijedi?
— Imam dojam da sam upao u bezvrijedni roman – reče naš posjetitelj.
– Sto mu gromova, zašto bi mene netko slijedio ili promatrao?
— O tome ćemo još popričati. To je sve što imate za reći prije nego što
prijeđemo na stvar?
— Hm, ovisi o tome što je po vama vrijedno spomena.
— Sve ono što odstupa od uobičajenog toka života.
Sir Henry se osmjehnu, pa reče: – Zasad mi život u Engleskoj nije dobro
poznat, kako sam od rane mladosti živio u Sjedinjenim Državama i u
Kanadi. Ali nadam se da gubitak jedne cipele kod vas nije uobičajena stvar.
— A vi ste izgubili cipelu?
— Gospodine – uzviknu Mortimer – on ju je morao jednostavno negdje
zametnuti. Naći ćete je kad se vratite u hotel. Kakvog smisla ima
uznemirivati takvim sitnicama gospodina Holmesa?
— Pa on je htio saznati sve što odstupa od uobičajenog života.
— Tako je – reče Holmes: – i taj me neznatan događaj zanima, ma
koliko se on činio beznačajnim. Rekli ste, dakle, izgubili ste cipelu.
— Ili sam je zametnuo, ako hoćete. Sinoć sam stavio obje cipele pred
vrata, a jutros sam našao samo jednu. Od dječaka koji je čistio cipele nisam
mogao doznati ništa pametnoga. Najgore je što sam tek sinoć kupio na
Strandu te cipele, tako da ih nisam bio još ni obuo.
 — Pa, kad ih niste ni obuli, zašto ste ih onda stavili pred vrata da ih
očistite?
— Bile su to žute cipele. Još nisu bile namazane, pa sam ih zato stavio
pred vrata.
— Znači, vi ste jučer odmah nakon dolaska u London kupili Par cipela?
— Nakupovao sam mnogo stvari: pratio me je pritom doktor Mortimer.
Znate, kad je čovjek plemić i posjednik mora se malo urediti, a ja sam se,
može biti, na dalekom zapadu malo zapustio. Između ostalih stvari, kupio
sam žute cipele, dao sam šest dolara za njih... No, jedna je ukradena prije
nego što sam je obuo.
— Jedna cipela nije bogzna kakav plijen za lopova – reče Sherlock
Holmes. Mislim da je Mortimer u pravu i vjerujem da će se izgubljena
cipela ubrzo pronaći.
— A sad, gospodo – reče odlučno mladi barun – čini mi se da smo
dovoljno govorili o samo nekolicini stvari koje za sad znamo. Vrijeme je da
i vi ispunite svoje obećanje i opširnije objasnite što sve to znači.
— Vaša je želja opravdana – odgovori Holmes. – Gospodine doktore,
mislim da ćete najbolje učiniti ako svojem prijatelju ispričate priču onako
kao što ste je ispričali nama.
Tada učeni gospodin izvadi ispisani papir iz džepa i, služeći se njime,
izloži sve kao i dan ranije. Sir Henry Baskerville slušao ga je veoma
pažljivo i s vremena na vrijeme iznenađeno uzvikivao.
— Ja sam, čini se, uz posjed naslijedio i osvetu kakvih mračnih sila –
reče kad je liječnik završio svoju dugu pripovijest. Istina, još kao dijete
neprestano sam slušao o nečastivu psu. To je omiljena legenda u našoj
obitelji, ali nikad u nju nisam ozbiljno vjerovao. Ipak, tajanstvena smrt
moga strica ... kao da me je sasvim zbunila. Ne ide mi u glavu što to znači.
Ni vama nije, vjerujem, sasvim jasno tko bi trebao voditi ovaj slučaj,
policajac ili svećenik?
— Tako je.
— A sad još ovo pismo koje sam dobio u hotelu. Čini mi se da je pismo
u nekoj vezi s tragičnim događajem što se zbio u blizini močvare.
— Čini se da je netko o tom događaju bolje obaviješten od nas – reče
doktor Mortimer.
— A zatim – reče Holmes – taj netko nije prema vama neprijateljski
raspoložen, jer vas upozorava na opasnost.
— Možda me on zbog vlastite koristi želi udaljiti odavde?
 — Moguće je, naravno, i to. Zahvaljujem vam, gospodine Mortimere,
što ste me stavili pred problem koji dopušta razna zanimljiva rješenja. A
sad, najprije trebamo odlučiti o jednoj okolnosti, sir Henry. Mislite li da je
preporučljivo nastaniti se u Baskerville Hallu ili nije?
— A zašto ne bi bilo ?
— Čini se da bi to moglo biti povezano s opasnostima.
— Mislite li na opasnost našeg obiteljskog zloduha ili nekog ljudskog
bića?
— To tek moramo ispitati.
— Bilo kako bilo, moj odgovor je jasan, gospodine Holmes: nema vraga
u paklu ni čovjeka na zemlji koji bi me mogao spriječiti da se nastanim u
kući svojih predaka. Toga ću se držati.
Crne mu se obrve pritom skupiše, a obraze mu obli snažno rumenilo.
Vatrena narav Baskervillea nije se ugasila u posljednjem izdanku tog roda.
— Međutim – produži on – još nisam imao vremena razmisliti o svemu
što ste mi rekli. Teško je zahtijevati od čovjeka da se odmah odluči na nešto
što jedva može shvatiti. Želio bih da o svemu tome mirno razmislim i da
tada odlučim. Sad je već jedanaest i trideset. Vratit ću se u hotel. Kako bi
bilo da vi i vaš prijatelj, doktor Watson, u 14 sati ručate sa mnom? Tada bih
vam točno mogao reći što mislim o toj priči.
— Da li vam odgovara prijedlog, Watsone?
— U potpunosti.
— Dobro, doći ćemo. Želite li da vam naručim kola?
— Hvala vam. Više volim pješačiti jer me je ova priča poprilično
uzbudila.
— Dopustite mi da vas otpratim – reče Mortimer.
— Naći ćemo se, dakle, u 14 sati. Au revoir!
Slušali smo korake naših posjetitelja, koji su silazili niz stepenice, a
zatim, kad se vrata zatvoriše, Holmes se odjednom pretvori iz mislioca–
sanjara u čovjeka od akcije.
— Brzo se odjenite, Watsone; navucite cipele i uzmite šešir, brzo, ne
smijemo gubiti ni trenutka.
On požuri u svoju spavaću sobu, zbaci sa sebe kućni ogrtač i smjesta se
pojavi u kaputu. Pojurili smo niza stepenice i izišli iz kuće. Mortimer i
Baskerville još su se nazirali oko stotinjak metara ispred nas, u blizini
Oxford Streeta.
— Da potrčim i da im kažem da nas pričekaju?
 — Ne, za ime Boga, dragi moj Watsone. Vi ste mi sasvim dovoljni,
samo da vam ne bude dosadno sa mnom. Naši novi poznanici dobro su
učinili što su se uputili pješice. Zaista je divan dan za šetnju.
On ubrza hod sve dok razdaljinu između nas i oba gospodina nije
skratio otprilike na polovinu. Išli smo Orford Streetom, a onda niz Regent
Streeet. Oni odjednom zastadoše ispred nekog izloga. Holmes učini isto.
Najednom mu se ote usklik zadovoljstva. Slijedeći njegov brz pogled,
spazih dvokolicu u kojoj je sjedio jedan čovjek. Dvokolica se lagano
odmicala s mjesta na drugoj strani ulice, gdje je do maločas stajala.
— To je naš čovjek, Watsone. Naprijed! Da ga malo bolje pogledamo,
ako mu već ne možemo ništa.
Istog časa opazih čupavu, crnu bradu i par očiju prodorna pogleda koje
su kroz prozor dvokolice gledale na nas. Smjesta se dignuo krov na kolima i
putnik doviknu nešto kočijašu, a kola pojuriše niz Regent Street. Holmes se
poče odmah osvrtati za nekom slobodnom kočijom, ali u blizini nije bilo
slobodne. Onda, luđački pojuri niz ulicu za kolima. Nažalost, ona su bila
već daleko odmakla i uskoro se više nisu mogla vidjeti.
— Eto – reče Holmes gorko, kad se sav blijed i zadihan kroz gomilu
kola progurao do mene. – Jeste li ikad vidjeli ljepšu priliku i manje sreće,
Watsone. Ako ste savjestan čovjek, morate zabilježiti tu budalaštinu i
suprotstaviti je mojim uspjesima.
— Tko je bio taj čovjek?
— Nemam pojma.
— Uhoda?
— Hm, prema svemu što sam čuo i vidio, netko poput sjene prati
Baskervillea od samog trenutka kad je stigao u London. Kako bi, u
suprotnom, tako brzo saznao da je mladi barun odsjeo u hotelu
"Northumberland"? Budući da su ga slijedili prvog dana, zaključujem da će
ga pratiti i drugoga. Možda ste opazili da sam dvaput prilazio prozoru dok
je Mortimer čitao onu legendu.
— Da, sjećam se.
— Gledao sam da li netko vreba na ulici, ali nisam mogao otkriti
nikoga. Imamo posla s vještim čovjekom, Watsone. Čitava je ta stvar vrlo
ozbiljna. Istina, još ne znam točno imamo li posla s prijateljskim ili
neprijateljskim stvorenjem, ali neprestano mi se vrte u glavi dvije stvari:
"sredstvo" i "cilj". Kad su naši posjetioci otišli, pošao sam odmah za njima,
u nadi da ću pronaći nevidljiva pratioca. To je, zacijelo, lukava glava. Nije
se pouzdao u svoje noge nego je uzeo kola, pa je mogao na trenutak
prolaziti kraj njih, na trenutak ići za njima, a da ga oni ne vide. Takav
postupak ima prednost, čovjek koji tako postupa može pratiti ljude koje drži
na oku čak i kad oni uzmu kola. Međutim, jedna strana tog postupka je
loša....
— Čovjek ovisi o svom kočijašu.
— Tako je.
— Nešto smo ipak zaboravili.
— Dragi moj Watsone, istina je, budalasto sam postupio. Ali ne mislite
valjda da sam zaboravio pogledati na broj kola? Naš nepoznati čovjek bio je
u kolima broj 27704. No, zasad od toga nemamo nikakve koristi.
— Ne mogu shvatiti da ste više od toga mogli učiniti.
— Mogao sam, čim sa opazio kola, okrenuti se i poći u suprotnom
smjeru. Bio bih tako i sam mogao mirno uzeti neka kola i na malom
razmaku pratiti tog čovjeka, ili što bi bilo još bolje, otići do hotela
"Northumberland" i sačekati ga ondje. Kad bi tako naš neznanac dopratio
mladog Baskervillea do hotela, mi bismo ga potukli njegovim vlastitim
oružjem i vidjeli bismo kamo dalje. Zbog naše nepromišljene žurbe
nepoznati protivnik je brzo i odlučno iskoristio našu grešku, i mi smo ga
izgubili u gužvi Sami smo si krivi.
Išli smo lagano Regent Streetom i razgovarali, a Mortimera smo i
njegova pratioca već odavno prestali slijediti.
— Nema smisla da ih dalje pratimo – reče Holmes. – Sjena je iščeznula
i neće se više pojaviti. Moramo razmisliti o kartama koje su nam ostale u
ruci i odlučno ih baciti na stol. Biste li pred sudom mogli reći kakvo je bilo
lice onog čovjeka u kolima?
— Mogao bih opisati samo njegovu bradu.
— Zaključujem da je brada, po svemu sudeći, lažna. Pametnom čovjeku
koji je pošao na tako tugaljiv posao potrebna je brada samo da bi sakrio
lice. Dođite sa mnom, Watsone.
Holmes uđe u Ured kurirske službe u kojemu ga je poslovođa dočekao
jako srdačno.
— Vidim, Wilsone, niste zaboravili onaj mali slučaj kad sam bio u
mogućnosti pomoći vam.
— Naravno da nisam! Spasili ste mi tada čast, a možda i život.
— Vi pretjerujete, dragi prijatelju!... Čini mi se, Wilsone, da među
svojim kuririma imate nekog Cartwrighta koji se pokazao okretnim
prilikom naše prethodne suradnje.
— Da, gospodine, on je još kod nas.
— Možete li ga pozvati? Hvala. Zatim, želio bih da mi usitnite ovih pet
funti.
Poslovođa zazvoni, i čas zatim pojavi se četrnaestogodišnji dječak jakih
crta lica i spoštovanjem stade pred slavnog detektiva.
— Dajte mi, molim vas, adresar hotela – reče Holmes. Hvala... evo,
Cartwrighte, ovdje su napisana imena 23 hotela, svi se nalaze u blizini
Charing Crossa.
— Vidim.
— Obići ćeš ih redom, jedan za drugim.
— Razumijem.
— U svakome ćeš dati po šiling vrataru na vanjskim vratima. Evo ti 23
šilinga.
— Razumijem.
— Reći ćeš mu da želiš pogledati sve jučerašnje otpatke papira, jer
tražiš važan telegram koji je pogrešno dostavljen. Jesi li me razumio?
— Jesam.
— Ti ćeš, zapravo, potražiti srednji arak jučerašnjeg "Timesa". U njemu
su škarama izrezane rupe. Evo, to je broj tog "Timesa". A ovo je stranica
koju tražimo. Prepoznat ćeš taj list, zar ne?
— Hoću, gospodine.
— Vratar s vanjskih vrata pozvat će vratara iz predvorja. Tom vrataru
dat ćeš također šiling. Ovdje su ti još 23 šilinga. Na 20 mjesta od 23 reći će
ti da je sadržaj koševa za papir spaljen ili nekako uništen. U tri hotela
pokazat će ti papire, pa ćeš potražiti onaj boj "Timesa". Vjerojatnost da
nešto nađeš jako je malena. Evo ti još 10 šilinga za nepredviđene izdatke.
Pošalji večeras brzojavni izvještaj na moju adresu u Baker Street. A sad,
Watsone, trebamo se još raspitati o vlasniku kola broj 27704. Zatim ćemo
poći u neki umjetnički salon u Bond Streetu i utuci vrijeme do dolaska u
hotel.
 Poglavlje V
Tri prekinute niti

Sherlock Holmes se uspješno odmarao od svakidašnjih briga. Slijedeća

dva sata kao da je potpuno smetnuo s uma zagonetan slučaj u čije smo se
tajne bili zapleli i mirno je promatrao slike moderne belgijske škole. Čak i
kad smo napustili galeriju, govorio je, sve dok nismo stigli do hotela,
uglavnom o umjetnosti, o kojoj je, uzgred rečeno, imao barbarske pojmove.
— Sir Henry Baskerville je gore i čeka vas – reče šef recepcije.
— Zamolio me da vas, čim dođete, odvedem k njemu.
— Nemate ništa protiv da najprije pogledam vašu knjigu gostiju? –
upita ga Holmes.
— Samo izvolite.
Iz knjige se vidjelo da su poslije imena Baskerville zabilježene još dvije
grupe gostiju: "Teophilus Johnson s obitelji iz Newcastlea" i "Gospođa
Oldmore sa služavkom, iz Nigh Lodgea, Alton".
— Čini se da je taj gospodin moj stari poznanik – reče Holmes. –
Odvjetnik, zar ne? Sijede kose i pomalo hrom?
— Ne, ovaj gospodin Johnson je vlasnik rudnika ugljena; vrlo snažan
gospodin, koji nije stariji od vas.
— Da se ne varate što se tiče njegova zanimanja?
— Ne, ne varam se, on odsjeda već nekoliko godina kod nas i dobro ga
poznajem.
— A tako, onda je sve u redu. Sad još o gospodi Oldmore. Čini mi se da
se sjećam njezina imena. Oprostite što sam tako radoznao, ali kad se čovjek
raspituje o nekom poznaniku, često ima prilike naići na drugog.
— Gospođa Oldmore je boležljiva stara dama. Suprug joj je predsjednik
općine Gloucester. Kada god dođe u London, odsjeda u našem hotelu.
— Hvala. Čini mi se da ju poznajem... Ovim pitanjima smo utvrdili
značajnu činjenicu, Watsone – produži Holmes lagano, dok smo se penjali
uz stepenice. – Sada znamo da ljudi koji se tako predano brinu o sir Henryju
nisu uzeli stan u njegovu hotelu. Iz toga proizlazi da njima nije stalo samo
do toga da ga Promatraju, kao što smo vidjeli, već i da oni sami ne budu
viđeni. Ta okolnost govori sama po sebi.
 — Što, na primjer?
— Govori najprije... Ej, dragi gospodine, što se to dogodilo?
Gore, na kraju stepenica, je naletio na nas sir Henry Baskerville. Bio je
sav zajapuren od ljutnje, a u ruci je držao neku zaprašenu staru cipelu.
Gušio se od gnjeva, a u njegovim se riječima razabirao razvučeni naglasak
zapadne Engleske, koji tog jutra nismo opazili.
— Ovi iz hotela misle, valjda, da sam balavac – vikao je. – Ali vidjet će
oni na koga su nabasali. Ja se ne šalim. Grom i pakao, ako onaj magarac ne
nade moju cipelu, bit će svega. Volim šalu, gospodine Holmes, ali ovo je
već prešlo mjeru.
— Vi još tražite svoju cipelu?
— Tražim je, i moram je naći.
— Ali rekli ste da je to bila nova, žuta cipela.
— I bila je. A sad je tu jedna stara, crna!
— Što! Nećete valjda reći...?
— Da, baš to hoću reći. Sve u svemu imao sam tri para cipela: nove
žute, stare crne i ove lakirane koje sad imam na nogama. Sinoć su mi uzeli
jednu žutu, a danas prije podne, eto, ukrali su mi i jednu crnu. No, jeste li
napokon stigli? Govorite, čovječe, što tako buljite u mene! – obrati se
uzbuđeni sir Henry sobaru, Nijemcu, koji se upravo bio pojavio.
— Ne, gospodine! – reče sobar. – Po cijelom se hotelu raspitujem, ali o
tome nitko živ ništa ne zna.
— Slušajte! Ili će se do večeri ta cipela pronaći ili ću vašem šefu reći da
smjesta napuštam hotel.
— Cipela će se pronaći, gospodine, obećavam da će se pronaći. Naći
ćemo je, imajte samo malo strpljenja.
— Pazite, ovo je posljednji put da mi nestaju stvari u ovoj razbojničkoj
spilji... Gospodine Holmes, oprostite što vas zadržavam ovakvim sitnicama.
— O, meni se čini da to nije sitnica.
— Zar vi nestanak cipele smatrate toliko ozbiljnim?
— Kako vi to tumačite?
— Ne pokušavam ništa protumačiti. Nešto gluplje i neobičnije nije mi
se, čini mi se, nikad dogodilo.
— Neobično... da, može biti – reče Holmes zamišljeno.
— Što mislite vi o tome?
— Hm, ne mogu reći da sam dosad nešto razumio. Sir Henry, vaš je
slučaj zamršen. Ako ga dovedem u vezu sa smrću vašeg strica, zaista ne
znam da li sam između 500 prvorazrednih slučajeva, kojima sam se do sada
bavio, još ikad imao tako čudnovati. Ali, držimo u ruci nekoliko niti, a ima
nade da će nas ova ili ona dovesti do istine. Izgubit ćemo možda nešto
vremena prateći neku pogrešnu nit, ali, prije ili kasnije, moramo naići na
pravu.
Imali smo prijatan ručan na kome nismo ni spomenuli slučaj zbog
kojega smo se bili okupili. Tek poslije ručka, kad prijeđosmo u susjedni
salon, Holmes upita sir Henryja Baskervillea, što namjerava učiniti.
— Idem u Baskerville Hall.
— A kada?
— Potkraj ovog tjedna.
— Smatram – reče Holmes – da je vaša odluka mudra. Potpuno sam
uvjeren da ovdje u Londonu motre na vaše korake, a u milijunskom gradu
teško je utvrditi koji vas to ljudi prate i zašto. Ako imaju zle namjere, mogu
vam učiniti nešto nažao, a ja to neću moći spriječiti. Vi vjerojatno ne znate,
gospodine Mortimere, da vas je danas prijepodne netko pratio kad ste izišli
iz naše kuće?
Mortimer skoči sa stolice i uzviknu: – Pratio nas je netko, a tko?
— To vam, na žalost, ne mogu reći. Imate li medu svojim poznanicima i
susjedima u Dartmooru nekog čovjeka s velikom crnom bradom?
— Ne, Ili, čekajte... Imam. Da. Barrymore, sir Charlesov nadstojnik ima
veliku, crnu bradu.
— Ha! Što radi taj Barrymore?
— On sada upravlja imanjem u Baskerville Hallu.
— Uvjerit ćemo se najprije je li zaista tamo ili je možda u Londonu.
— Kako mislite to učiniti?
— Dajte mi formular za telegram. Uputit ćemo Barrymoreu telegram s
ovim riječima: "Je li sve spremno za sir Henryja?" Tako, to je dovoljno.
Koja je pošta najbliža? Grimpen. Vrlo dobro. Upravitelju pošte u Grimpenu
poslat ćemo ovaj brzojav: "Telegram za gospodina Barrymorea treba predati
samo njemu u ruke. Ako je odsutan, molimo da to javite telegramom sir
Henryju Baskervilleu, Hotel 'Northumberland'". Tako ćemo još prije večere
doznati da li je Barrymore na svojoj dužnosti u Devonshireu ili nije.
— U pravu ste – reče Baskerville. – Uostalom, recite nam, gospodine
Mortimere, kakav je čovjek taj Barrymore?
— On je sin bivšeg, sad već pokojnog upravitelja imanja. Obitelj služi
već četiri generacije. Koliko znam, on i njegova supruga neizmjerno su
poštovani bračni par u cijeloj okolici.
— Pa, ipak, jasno je – upade mu Baskerville u riječ – da sve dok nitko
od obitelji ne živi u zamku, oni imaju na raspolaganju divnu kuću i ne rade
ništa.
— Tako je.
— Je li Barrymore imao nekakve koristi od sir Charlesove oporuke? –
upita Holmes.
— On i njegova supruga dobili su po 500 funti.
— Oho! A jesu li znali da će to dobiti?
— Da. Sir Charles je volio govoriti o svojoj posljednjoj volji.
— To je zanimljivo.
— Nadam se – reče Mortimer – da vi ne gledate nepovjerljivim očima
na svakoga koga se sir Charles sjetio u svojoj oporuci, jer je i meni ostavio
tisuću funti.
— Ta što kažete! A da li je i drugima što ostavio?
— Ostavio je mnogo manjih legata pojedinim osobama i nekoliko većih
javnim dobrotvornim ustanovama. Sve ostalo pripalo je sir Henryju.
— A koliki je taj ostatak?
— Sedam stotina i četrdeset tisuća funti.
Holmes iznenađeno podigne obrve. Mortimer nastavi:
— Svi smo smatrali sir Charlesa vrlo bogatim čovjekom, ali ipak nismo
ni slutili koliko je bogat sve dok nismo popisali njegove vrijednosne papire.
Ukupna vrijednost njegove imovine doseže gotovo milijun funti.
— Sto mu gromova! To je već ulog zbog kojega se netko može odlučiti
na očajničku igru. Još jedno pitanje, gospodine Mortimere. Ako
pretpostavimo da se našem mladom prijatelju dogodi nešto – oprostite mi,
molim vas, zbog te neprijatne pretpostavke, sir Henry – tko bi onda
naslijedio ovo imanje?
— Kako je mladi sin sir Charlesov brat, Roger Baskerville, umro
neoženjen, cijelo imanje pripalo bi obitelji Desmond. Oni su dalji srodnici.
James Desmond je stariji svećenik u Westmorlandu.
— Hvala. Sve su te pojedinosti od velike važnosti. Jeste li ikad osobno
vidjeli Jamesa Desmonda?
— Jesam. Došao je jednom u posjet sir Charlesu. To je čovjek
dostojanstvena izgleda, koji živi pobožno. Sjećam se kako nikako nije htio
pristati da od sir Charlesa primi neku rentu, koju mu je on gotovo naturao.
 — I taj čovjek, navikao da živi tako jednostavno, mogao bi, znači,
naslijediti od sir Charlesa stotine tisuća!
— On bi naslijedio Baskerville Hall, jer je to obiteljsko dobro. A
naslijedio bi i novac, ako sadašnji vlasnik ne odluči drukčije, što, razumije
se, ovisi o njegovoj volji.
— A jeste li sačinili svoj testament, sir Henry?
— Ne, gospodine Holmes, nemam. Tek sam jučer doznao kako stvari
stoje, pa nisam imao za to vremena. Ali, po mom mišljenu novac treba
pripasti onome tko dobije titulu i imovinu. Tako je mislio i pokojni stric.
Kako bi vlasnik mogao uspostavi stari sjaj Baskervillea, kad ne bi imao
novca da održava posjed u dobrom stanju? Kuća, imanje i novac trebaju
ostati zajedno.
— Tako je! I ja sam, dakle, sir Henry, vašeg mišljenja da morate
oeodgodivo otići u Devonshire. Moram vam samo nešto napomenuti:
nikako ne smijete putovati sami.
— Gospodin Mortimer svraća se sa mnom.
— Ali doktor Mortimer ima svoju praksu i živi nekoliko milja dalje od
vas. I unatoč najboljoj volji, možda vam ne bi mogao pomoći. Ne, sir
Henry, morate povesti nekog pouzdanijeg čovjeka koji će uvijek biti uz vas.
— Bi li bilo moguće da vi osobno pođete sa mnom, gospodine Holmes?
— Ako dođe do neke krize, potrudit ću se da budem prisutan. Ali
razumjet ćete da se zbog svoje velike prakse i stalnih poziva za pomoć koje
dobivam sa svih strana, ne mogu na neodređeno vrijeme udaljiti iz
Londona. Sad su jedno od najčasnijih imena Engleske ugrozili neki bijedni
ucjenjivači i samo ja mogu spriječiti taj skandal. Uvidjet ćete i sami da ne
mogu poći u Dartmoor.
— Koga biste mi onda preporučili?
Holmes spusti ruku na moje rame i reče:
— Ako je moj prijatelj voljan da vas prati, onda u trenutku opasnosti ne
možete pokraj sebe imati boljeg čovjeka. Nitko to ne može reći pouzdanije
od mene.
Prijedlog je bio došao iznenada, prije nego što sam imao vremena da
nešto odgovorim. Baskerville me dohvati za ruku, stisnu je srdačno i
uzviknu:
— To je zaista ljubazno od vas, gospodine doktore! Vidite i sami što se
sa mnom događa i znate o cijeloj toj stvari isto toliko koliko i ja. Ako me
hoćete pratiti u Baskerville Hall i pomoći mi, to vam nikad neću zaboraviti.
 Pustolovine su za mene uvijek imale veliku draž, a polaskale su mi i
Holmesove riječi pune priznanja i radosti kojom me je mladi baron
pozdravio kao svojeg pratioca. Zato rekoh:
— Poći ću s vama. Ne bih svoje vrijeme mogao bolje upotrijebiti.
— Vi ćete me tačno izvještavati o svemu – reče Holmes. – Ako nastupi
kakva kriza (a da će nastupiti, u to sam uvjeren), uputit ću vas što treba da
radite. Do subote ćete valjda posvršavati sve poslove u Londonu.
— Slaže li se s tim i doktor Watson?
— Potpuno.
— Onda ćemo se naći, ako ne dobijete drugu obavijest, u subotu na
postaji Paddington, na vlaku koji polazi u deset i trideset.
Ustadosmo da se oprostitmo, kad Baskerville iznenada radosno uzviknu
i jurnu u kut sobe, u kojem ispod ormara izvuče jednu žutu cipelu.
— Moja izgubljena cipela! – uskliknu.
— Kad bi se samo sve teškoće mogle ovako lako svladati! – reče
Sherlock Holmes.
— Ali, to je ipak vrlo čudnovato – opazi Mortimer. – Prije doručka sam
vrlo pažljivo pregledao ovu sobu.
— I ja – reče Baskerville – svaku stopu.
— Cipele u njoj zaista nije bilo.
— Možda ju je sobar tamo stavio dok smo mi ručali.
Pozvaše Nijemca, ali on nije znao odgovoriti ni na jedno pitanje.
Bio je to još jedan sitan dodatak u nizu malih tajni ta kratka dva dana:
dolazak onog pisma sa tiskanim slovima, bradati špijun, nestanak nove žute
i stare crne cipele, te ponovna pojava žute cipele. Holmes je sjedio šutke u
kolima kojima smo se vraćali u Baker Street, a ja sam po njegovim
natmurenim obrvama i zamišljenom licu vidio kako se trudi, baš kao i ja,
doći do nekog zaključka koji bi mogao obuhvatiti sve te prividno
nepovezane događaje. Kad smo stigli kući, proveo je sjedeći cijelo
poslijepodne i veliki dio večeri, sav obavijen u guste oblake duhanskog
dima, zadubljen u svoje misli.
Prije nego što smo se sjeli večerati, stigla su dva telegrama. Prvi je
glasio:
"Saznao da je Barrymore u Baskerville Hallu. Baskerville." Drugi je
javljao:
"Po uputi obišao 23 hotela, ali traženi broj "Timesa" nisam našao.
Cartwright."
 — Dvije niti su mi se prekinule, Watsone! Ali ništa ne potiče čovjeka
jače negoli razmišljanje koje nema mnogo uspjeha. Moramo potražiti drugi
trag.
— Ostaje nam fijakerist koji je vozio onog crnog špijuna.
— Svakako. Brzojavio sam prijavnom uredu da mi javi ime i stan tog
čovjeka... Ne bih se začudio kad bismo baš sad dobili odgovor na moje
pitanje.
U tom trenutku zazvoni zvono na vratima, a to je bio nešto bolji znak od
običnog odgovora, jer se vrata otvoriše i u sobu stupi neotesan čovjek, očito
kočijaš.
— Dobio sam obavijest od policije – reče kočijaš – da se gospodin koji
stanuje ovdje u Baker Streetu raspituje za mene. Već sedam godina tjeram
kola i nikada nisam imao posla s policijom Došao sam vas osobno upitati
što imate protiv mene?
— Protiv vas, dobri čovječe, nemam ništa – reče Holmes. –Naprotiv,
spreman sam vam dati deset šilinga, ako mi jasno i točno odgovorite na
neka pitanja.
— E, to je onda nešto drugo – reče kočijaš, smiješeći se. – Što biste
željeli znati, gospodine?
— Kao prvo, vaše ime i adresu, kako bih vas, ako bude potrebno,
mogao pronaći.
— John Clayton, Terpey Street broj 3, u Borou. Vozim kola koja su
vlasništvo Siprijeve kompanije, čije je sjedište pokraj stanice Waterloo.
Sherlock Holmes zabilježi adresu i nastavi:
— Dakle, Claytone, recite mi sve što znate o čovjeku koji je jutros u
devet sati u vašim kolima čekao blizu ove kuće, a onda vam naredio da
vozite za dvojicom gospode kroz Regent Street.
Kočijaš se iznenadi i zbuni.
— Pa – reče poslije kratka razmišljanja – možda nema smisla da vam
pričam, jer vi, čini se o tome znate isto koliko i ja. Stvar je u tome što mi je
gospodin rekao da je detektiv i da to nikom ne smijem reći.
— Dragi prijatelju, posrijedi je ozbiljna stvar, i vi možete imati velikih
neprijatnosti ako pokušate nešto prešutjeti. Kažete, vaš putnik vam je rekao
da je detektiv?
— Da, tako mi je rekao.
— Kada?
— Kad je odlazio.
 –Je li još nešto rekao?
— Da, rekao mi je svoje ime.
Holmes me likujući pogleda, pa reče:
— O, rekao vam je svoje ime, zatim? To je obazrivo. A jeste li ga
upamtili?
— Kako da ne! – odgovori pošteni kočijaš. – Njegovo je ime Sherlock
Holmes.
Nikad nisam vidio svojeg prijatelja toliko zgranutog, kao kad je čuo
kočijašev odgovor. Nekoliko trenutaka je sjedio bez riječi. Onda se od sveg
srca počeo smijati, pa uzviknu:
— Opet poraz, Watsone, nesumnjivi poraz, naišao sam na čovjeka koji
upravlja čamcem isto toliko brzo i vješto, kao i ja. Taj me je čovjek zaista
dobro pogodio. Njegovo je ime, dakle, Sherlock Holmes, rekoste?
— Da, gospodine, to mu je ime.
— Odlično. Recite mi sada kad ste se s njim našli i ispričajte sve što
vam se s njim dogodilo.
— Oko devet i trideset susreo me je na Trafalgar Squareu. Rekao mi je
da je detektiv i obećao mi je dvije gvineje, ako cijelog dana budem radio
ono što mi naredi i ne budem ništa pitao. Pristao sam, razumije se, s
oduševljenjem Najprije smo se odvezli do hotela "Northumberland" i čekali
dok dvojica gospodina nisu izišla i ušla u jedna kola. Vozili smo za
njihovim kolima sve dok se ovdje negdje, u blizini nisu zadržali.
— Ovdje, pred mojim vratima! – upade u riječ Holmes.
— Ne mogu točno reći, ali moj putnik je dobro motrio. Zaustavili smo
se nešto podalje i čekali sat i po. Tada su oba gospodina prošla pokraj nas,
pješačila Baker Streetom, a mi smo krenuli za njima, i onda...
— To već znam – reče Holmes.
— A onda smo prešli otprilike tri četvrtine Regent Streeta. Tada je
gospodin u kolima odjednom dignuo krov i rekao mi da vozim što brže
mogu na stanicu Waterloo. Otpustio sam kočnice i, nije prošlo ni deset
minuta, a mi smo stigli do stanice. Dao mi je dvije gvineje i ušao u stanicu.
Prije nego što je otišao, okrenuo se i rekao: "Možda će vas zanimati da
čujete da ste vozili Sherlock Holmesa". Tako sam doznao njegovo ime.
— Razumijem. I niste više ništa vidjeli?
— Ušao je u stanicu i dalje ne znam ništa.
— A kako biste mi opisali tog Sherlock Holmesa?
Kočijaš se počešao iza uha.
 — E, pa, to i nije gospodin kojega čovjek može lako opisati. Čini mi se
ima četrdesetak godina, srednjeg je rasta, valjda dvije-tri inče inače niži od
vas. Odjeven je vrlo fino, ima crnu bradu, koja je dolje široko podrezana, a
lice mu je blijedo. Drugo ne bih o njemu znao reći.
— A kakve su mu oči?
— Ni to ne bih znao reći.
— Zar se zaista ne možete sjetiti ničega drugog?
— Ne, gospodine, to je sve.
— Evo vam pola gvineje, a drugu polovinu dobit ćete ako mi javite
nešto novo. Laku noć!
— Laku noć, gospodine, i hvala vam lijepa.
John Clayton iziđe sav radostan, a Holmes slegnu ramenima pa se s
mrzovoljnim osmijehom na usnama okrenu prema meni i reče :
— Eto! I naša se treća nit prekinula, pa smo sad opet na početku. Lukav
je taj nitkov. Znao je broj naše kuće, sjetio se da me sir Henry Baskerville
došao pitati za savjet i prepoznao me u Regent Strettu. Pomislio je onda da
sam vjerojatno opazio broj njegovih kola pa da ću lako pronaći kočijaša i
zato mi je poslao po kočijašu tu drsku poruku. Kažem vam, Watsone, ovaj
put imamo posla sa suparnikom koji je dostojan nas. Ja sam u Londonu
matiran! Mogu još samo poželjeti vama više sreće u Devonshireu. Ali,
brinem se...
— Zbog čega?
— Zbog toga što vas tamo šaljem. To je neugodna stvar, Watone, vrlo
neugodna i opasna, i što je duže ispitujem, sve mi se manje sviđa. Da, dragi
moj prijatelju, možda ćete mi se smijati, ali tako mi časti, veselit ću se kad
vas opet budem vidio živa i zdrava ovdje, kod nas, u Baker Streetu.
 Poglavlje VI
Baskerville Hall

Sir Henry Baskerville i doktor Mortimer bili su dogovorenog dana

spremni za put. U dogovoreno vrijeme smo se odvezli na stanicu
Paddington. Sherlock Holmes me je otpratio do stanice i na rastanku mi je
dao posljednje upute i savjete.
— Ne bih htio utjecati na vas slutnjama i sumnjama, Watsone. Od vas
ne zahtijevam ništa drugo nego da mi što opširnije podnosite izvještaje o
činjenicama. Prepustite meni da stvorim teoriju.
— O kakvim činjenicama vas trebam izvještavati? – upitah ga.
— O svemu što vam se čini da može biti povezano s ovim slučajem.
Posebno o odnosima mladog Baskervillea sa svojim susjedima, kao i o svim
onim okolnostima koje saznate u vezi smrti sir Charlesa. Posljednjih dana
sam na svoju ruku tražio neke obavijesti, ali bojim se da je rezultat
negativan. Nepobitno je, čini se, samo jedno: da je, naime, James Desmond,
najbliži nasljednik, stariji gospodin, vrlo pošten i ljubazan, i da on nije
krivac. Mislim da njega možemo isključiti iz svih pretpostavki. Onda ostaju
još oni ljudi koji žive u okolici sir Henryja Baskervillea.
— Zar ne bi bilo dobro da najprije otjeramo onaj bračni par Barrymore?
— Ne, za Boga miloga ! Goru pogrešku ne biste mogli učiniti. Ako su
nevini, bila bi to strašna nepravda, ako su pak krivi, izgubili bismo sve
mogućnosti da dokažemo njihovu krivicu. Ne, ne, ostavit ćemo ih na listi
sumnjivih, i ništa više. Osim njih, ako se dobro sjećam, na imanju živi još i
konjušar. U blizini su, u močvarnom kraju, i posjedi one trojice seljaka.
Imamo, zatim našeg prijatelja Mortimera, koji je, mislim, častan čovjek, i
njegovu suprugu, o kojoj ništa ne znamo, a u obzir dolazi i onaj prirodnjak
Stapleton i njegova sestra, koja je, govore, privlačna mlada dama. Za nas je
nepoznanica i gospodin Frankland, iz Lafter Halla, a onda su tu još i dva–tri
susjeda. To su ljudi koji trebaju postati posebnim predmetom vaše pažnje.
— Potrudit ću se koliko god budem mogao.
— Jeste li ponijeli kakvo oružje?
— Da. Pomislio sam da mi može zatrebati.
 — Razumije se, neka vam revolver bude pri ruci danju i noću, i budite
uvijek oprezni.
Naši poznanici su već zauzeli kupe prvog razreda i čekali nas na peronu.
— Ne, nemamo ama baš ništa nova da vam kažemo – reče Mortimer,
odgovarajući na pitanje mojeg prijatelja. – Ali mogao bih se zakleti u to da
nas ova dva dana nitko nije pratio. Dobro smo pazili kad god smo izlazili, i
nitko nam nije mogao promaći.
— Vi ste, pretpostavljam, izlazili uvijek zajedno?
— Da, osim jučer poslijepodne. Uvijek kad sam u Londonu, jedno
poslijepodne posvetim stvarima koje me osobito zanimaju. Tako sam,
ovoga puta, posjetio muzej kirurškog društva.
— A ja sam malo promatrao svijet koji se šetao po parku – reče
Baskerville. – I nisam imao nikakvih neprijatnosti.
— To ipak nije bilo obazrivo – reče Holmes, vrteći glavom, s izrazom
ozbiljnosti na licu. – Molim vas, sir Henry, nemojte izlaziti sami. Ako to
budete činili, dogodit će vam se nesreća. Jeste li našli svoju drugu cipelu?
— Ne, nema je nigdje.
— Zaista, to je zanimljivo. E, pa sretan put! – reče, kad je vlak krenuo.
– Uznite k srcu, sir Henry, savjet iz one stare priče koju nam je doktor
Mortimer pročitao i čuvajte se močvare u mračne sate, kad se javljaju
nečastive sile.
Kad smo se već bili prilično udaljili, osvrnuh se još jednom na peron i
opazih visoku, ozbiljnu priliku Scherlocka Holmesa, koji je još uvijek stajao
ondje nepomično i gledao za nama.
Put je prošao brzo i prijatno. Uspio sam se pobliže upoznati s dvojicom
suputnika. Poslije nekoliko sati vožnje, nakon crne zemlje naiđe crvenica, a
umjesto kuća od opeka ugledali smo granitene građevin.. Po lijepo
ograđenim livadama, čija je sočna i bujna vegetacija bila znak da je klima,
unatoč vlazi, povoljna, pasle su žute krave. Mladi je Baskerville neprestano
gledao kroz prozor, pa je radosno uzviknuo prepoznavši krajolik svojeg
zavičaja.
— Otkako sam otišao odavde, doktore Watsone, vidio sam pola svijeta,
ali nikad kraj koji bi se mogao usporediti s ovim.
— A ja još nisam susreo nikada čovjeka iz Devonshirea koji nije
zaljubljen u svoj kraj – rekoh.
— To se može objasniti i krajolikom, a ne samo ljudima – reče doktor
Mortimer. – Ako letimično pogledamo lubanju našeg Prijatelja, utvrdit
ćemo da je okrugla, keltska, i kao takva, krije keltsku sposobnost
privrženosti, sklonost oduševljenju. Lubanja sir Charlesa bila je rijetkost.
Glavne su joj crte bile djelomično galske, a djelomično irske. Ali vi ste,
vjerujem, bili vrlo mlad kad ste posljednji put vidjeli Baskerville Hall, zar
ne?
— Kad mi je otac umro, bio sam još dječak, a kao dječak nisam nikada
vidio posjed naše obitelji jer sam živio na jednom malom imanju na južnoj
obali. Odatle sam otišao prijatelju u Ameriku Moram reći da mi je okolica
Baskerville Halla isto toliko nova kao i doktoru Watsonu, pa jedva čekam
da vidim močvaru.
— Zaista? Onda vam se želja već ispunjava, jer odavde možete vidjeti
močvaru – reče Mortimer.
Iza zelenih četvrtastih livada i niske šume dizali su se u daljini sivi,
sjetni bregovi s neobičnim zupčastim vrhovima, tužni i neodređeni kao
kakav fantastičan krajolik iz sna. Baskerville je sjedio očiju uprtih u tu
sliku. Na njegovu sam izražajnom licu uvidio kako ga je duboko dirnuo prvi
pogled na kraj kojim su tako dugo vladali njegovi preci, ostavivši na njemu
tako duboke tragove. Sjedio je preda mnom čovjek s američkim naglaskom,
u vunenom odijelu, sjedio je u kutu jednog sasvim običnog željezničkog
kupea, pa ipak, kad sam se zagledao u njegovo tamno, izražajno lice uvjerio
sam se, više nego ikad, da imam pred sobom pravog potomka onog starog
roda čistokrvnih i fantastičnih gospodara. Ponos, hrabrost i snaga
provirivale su iz njegovih gustih obrva, iz drhtavih nosnica te iz očiju boje
lješnjaka. Ako nas je u tom močvarnom kraju možda i čekala neka teška i
opasna zagonetka, on je to svakako i sam osjećao, bio je to čovjek s kojim
se moglo poći u opasnost, jer je bilo sigurno da će je on hrabra srca
podijeliti.
Vlak se zaustavio na maloj stanici, i mi smo sišli. Vani, pred niskom,
bijelo oličenom drvenom ogradom, čekala su nas lovačka kola s dva konja.
Naš dolazak je bio zacijelo velik događaj jer nam je smjesta prišao šef
stanice i nosač koji se pobrinuo za naše stvari. Bilo je to lijepo selo, ali
opazih s čuđenjem da na izlasku iz stanice stoje dva čovjeka nalik
vojnicima, u uniformama zagasite boje. Oslonjeni na svoje karabine, gledali
su nas poprijeko dok smo prolazili pokraj njih. Kočijaš, snažan čovjek niska
rasta i opaljena lica, pozdravi sir Henryja Baskervillea, a već smo nekoliko
minuta poslije jurili širokom cestom. S obje strane ceste prostirale su se
livade s valovitom travom, iz gustog granja provirivale su stare kuće sa
zabatima, ali tamo dalje, iza mirne i suncem obasjane zemlje, pružala se,
ocrtavajući se na večernjem nebu, duga turobna linija močvare koju su
samo ponegdje prekidali zupčasti, oštri vrhovi brežuljaka.
Lovačka kola skrenuše s glavne ceste na sporednu, i sad smo prolazili
vijugavim, poljskim putem koji su vozila već stotinama godina rovala,
između obronaka obraslih svijetlom paprati. O zalasku sunca ljeskala se
brončana bujad poprskana točkicama ine Polako smo se penjali uzbrdo i
napokon stigli do uskog kamenog mosta pod kojim je, između krupnoga,
sivog stijenja, šumio brzi potok. Dolina, kroz koju se blagim usponom
provlačio put, bila je obrasla sitnim hrašćem i borovima.
Na svakom zavoju bi Baskerville glasno uzvikivao, oduševljeno Se
osvrtao na sve strane i postavljao liječniku bezbroj pitanja. U njegovim je
očima sve to bilo tako krasno, a ja sam ipak osjećao neku sjetu u tom kraju,
nešto već obilježeno žigom jeseni. Kao po nekom debelom sagu, kotrljali su
se nečujno kotači naših kola cestom pokrivenom žutim lišćem koje je
padalo s drveća po nama. Tužan je bio doček koji je priroda pripremila
nasljedniku doma Baskerville.
— Hej! – uzviknu iznenada doktor Mortimer. – Što to znači?
Pred nama se na kraju močvare uzdignuo brežuljak obrastao vrijesom.
Na njegovu vrhu, nalik na spomenik s postoljem, stajao je vojnik na konju,
mračan i ozbiljan, a u ruci je držao pušku. Motrio je na put kojim smo došli.
Naš kočijaš se malo okrenu na bok i odgovori:
— Jedan je osuđenik pobjegao iz Princetowna, gospodine, pa se krije tu
negdje već tri dana. Stražari kaznenog zavoda motre na svaku cestu i na sve
željezničke kolodvore, ali ga dosad nisu uhvatili. Moram vam reći da se
seljaci u okolici ne osjećaju baš ugodno.
— Ali čujem da će svatko tko pruži kakve obavijesti o odbjeglom
robijašu dobiti pet funti.
— Dobit će, gospodine, ali slaba korist od toga, ako on prije toga
nekome prereze grkljan. Taj čovjek nije običan zatvorenik. Taj se ne boji
ničega.
— A tko je to?
— Seldou, ubojica iz Notting Halla.
Sjećao sam se dobro tog slučaja, jer se Holmes interesirao za njega zbog
neobične okrutnosti kojom je zločin počinjen i zbog njegove krvoločnosti.
Smrtna mu je kazna pretvorena u doživotnu robiju jer je zločin tog čovjeka
bio toliko nečovječan da se donekle posumnjalo u potpunu uračunljivost
osuđenika.
Naša lovačka kola stigla su do vrha jednog visa. Pred nama se sada
pružala prostrana površina močvarnog kraja, posijana kamenim brežuljcima
i oštrim stijenama. Odande je do nas dopirao hladan vjetar, prožimajući nas
do srži. Negdje u toj strašnoj, pustoj ravnici vrebalo je to sotonsko
stvorenje, krijući se kao divlja zvijer u nekoj spilji, srca puna gnjeva za
čitav ljudski rod koji ga je bio odgurnuo. Samo nam je još to bila potrebno
da upotpunimo jeziv osjećaj koji je u nama budila pusta močvara, na
hladnom vjetru, pod mračnim večernjim nebom. I Baskerville je bio ušutio i
uvio se u svoj ogrtač.
Iza i ispod nas prostirala se plodna zemlja. Osvrnuvši se, vidjeli smo
kako kose zrake sunca na zalasku pretvaraju potoke u zlatne niti,
obasjavajući nedavno preorana polja i šumu. Put pred nama vodio je kroz
sve tužniji kraj, vijugajući se kroz maslinasto zelene obronke obasute
gromačama. S vremena na vrijeme nailazili smo na poneku seosku kuću
golih kamenih zidova i kamenih krovova bez imalo zelenila. Odjednom
smo opazili pred sobom kotlinu obraslu borovima i hrastovima čije su
krošnje bili razbarušili vjetrovi. Dvije vitke, visoke kule dizale su se iznad
drveća. Kočijaš podigne bič i reče:
— Baskerville Hall!
Njegov gospodar ustade zarumenivši u obrazima i zagledavši se
svijetlih očiju u vitke kule. Kroz vrata smo ušli u park. Od kovanog željeza,
između dva stupa, fantastična su vrata bila obrasla mahovinom, a nad njima,
na njihovu vrhu, isticala se glava divljeg vepra, amblem baskervilskoga
grba.
Vratarova kućica, sva od crnoga granita, bila je prava ruševina, ali je
nasuprot nje bila podignuta nova, upola dovršena, zgrada, uređena sir
Charlesovim južnoafričkim zlatom. Od tih smo se vrata vozili glavnom
alejom prema zamku. Opet su se kotači kotrljali po opalom lišću, a nad
glavama nam se nadvio tamni svod povijenih, raskrštanih grana starog
drveća.
Baskerville kao da zadrhta kad je na kraju aleje spazio kuću koja je
sablasno provirivala između drveća.
— Nesreća se ovdje dogodila? – upita.
— Ne, ne, aleja tisovine je na drugoj strani.
 Mladi čovjek se okrenu: – Nije ni čudo – reče – što je moj stric imao
predosjećaj da će mu se dogoditi nesreća. Ovdje svakoga može obuzeti
neugodan osjećaj. Neće proći ni šest mjeseci, a ja ću ovdje postaviti niz
električnih svjetiljki, pa ovu aleju više nećete prepoznati. Tu, na ulazu u
zamak svijetlit će velika svjetiljka "Swen i Edison" od tisuću svijeća.
Aleja je vodila preko širokog travnjaka. Na kraju aleje nalazio se
zamak. U sutonu sam mogao razabrati srednji dio zgrade: masivan blok s
portalom. Čitav prednji zid bio je obrastao bršljanom, pa se samo kroz
prozore u njemu nazirao ponegdje prozor, ponegdje grb. Iznad srednjeg
dijela zgrade dizale su se dvije stare kule s kruništem i puškarnicama.
Desno i lijevo od kule bila su sagrađena dva novija krila, sva od crnog
granita. Kroz poneki starinski prozor probijala je slaba svjetlost, a iz jednog
visokog dimnjaka, koji se dizao iznad šiljastog strmog krova, izlazio je,
lelujajući se, taman oblak dima.
— Dobro došli, sir Henry! Dobro došli u Baskerville Hall!
Iz mračnog predvorja iziđe visok čovjek i otvori vrata na lovačkim
kolima. Pri žućkastom svijetlu što je dopiralo iz predsoblja vidjela se ženska
prilika koja pomaže suprugu skinuti s kola prtljagu.
— Nećete se ljutiti ako odmah produžim do svoje kuće – reče doktor
Mortimer – čeka me supruga.
— Nemojte odmah otići. Večerajte s nama!
— Ne, moram ići. Čeka me sigurno popriličan posao. Ostao bih inače
da vam pokažem kuću, ali Barrymore će svakako biti bolji vodič od mene.
Do viđenja, i nemojte se ustručavati da me pozvete – danju ili noću – ako
vam čime mgu koristiti.
Lupa kotača gubila se u daljini dok smo sir Henry i ja ulazili u predvorje
Baskerville Halla. Za nama su se tupo zatvorila vrata. Ušli smo u lijepu i
prostranu odaju s teškim stropom od hrastovih greda, pocrnjelih od starosti.
U velikom starinskom kaminu pucketala je i praskala vatra. Prilično
prozebli od dugog putovanja, sir Henry i ja smo pružili ruke prema vatri, a
zatim se osvrnuli na sve strane. Visok uski prozor od šarenog stakla, zidovi
obloženi hrastovinom, jelenski rogovi i štitovi s grbom na njima, sve je to
bilo mračno i tmurno u prigušenom svjetlu svjetiljke koja je visjela sa
stropa nasred prostorije.
— Upravo tako sam i zamišljao taj dvorac – uzviknu sir Henry,
gledajući naokolo. – Nije li to uzor starinskoga plemićkog doma? Već sama
pomisao da su u ovoj dvorani proteklih 500 godina živjeli moji preci dovodi
me u svečano raspoloženje.
Opazih kako mu tamno lice obasjava mladenačko oduševljenje. Stajao
je u punom svjetlu ispod svjetiljke, čije su duge crne sjene prekrivale zidove
nadvivši se nad njim poput crnog svoda.
Smjestivši prtljagu u naše sobe, Barrymore se vratio u dvoranu. Stajao
je pred nama u poniznom stavu dobro odgojenog sluge. Bio je to neobično
lijep čovjek, visok, stasit, široke, ošišane brade i plemenita, blijeda lica.
— Želite li da vam se jelo odmah posluži, gospodine?
— Da li je gotovo?
— Bit će za nekoliko trenutaka. U svojoj sobi naći ćete tople vode.
Moja supruga i ja bit ćemo sretni ako nam dopustite da ostanemo kod vas,
sir Henry, dok se ne smjestite, razumjet ćete, nove okolnosti u kući
zahtijevaju više posluge.
— Kakve to nove okolnosti spominjete?
— Htio sam samo reći, gospodine, da je sir Charles živio povučeno i da
smo mu mi bili dovoljni. Vi ćete, razumije se, imati veće društvo oko sebe i
zato ćete morati mijenjati poslugu.
— Hoćete li time reći da mi vi i vaša supruga otkazujete službu?
— Ako se vi s tim složite.
— Ali, vaša je obitelj kod nas već nekoliko pokoljenja, zar ne? Bilo bi
mi žao kad bih morao svojim dolaskom u ovo mjesto kidati tako staru
obiteljsku vezu.
Učini mi se kao da na blijedom nadstojnikovu licu vidim trag
uzbuđenja.
— Ja i moja supruga imamo isti osjećaj, gospodine – reče nadstojnik,
ali, iskreno govoreći, mi smo oboje bili vrlo privrženi sir Charlesu. Njegova
nas je smrt duboko pogodila i otada ova dolina budi u nama samo neugodne
uspomene. Bojim se da za mene i za moju suprugu neće biti više radosti u
Baskervilleu.
— Pa što namjeravate?
— Mislim da bih mogao imati uspjeha s otvaranjem neke radionice.
Darežljivost sir Charlesa pružila nam je za to sredstva. A sada, gospodo, zar
ne bi bilo najbolje da vam pokažem vaše odaje?
Oko dvorane, ispod stropa, protezala se široko ograđena galerija. Do nje
su vodile dvostruke stepenice. Dva duga hodnika, u kojima je bilo nekoliko
vrata, vodila su u spavaće sobe. Naše sobe, moja i sir Henryjeva, bile su u
istom krilu, vrata do vrata. Te su prostorije bile mnogo suvremenije od onih
u srednjem dijelu zamka, a njihove svijetle tapete i mnoge svjetiljke
ublažavale su dojam tmurnosti koji me je bio obuzeo pri dolasku.
Blagovaonica, u koju se ulazilo iz predvorja, bila je, pak, kao i
predvorje, tamna i tmurna, i u njoj je na uzvišici bio smješten sol za kojim
je ručala obitelj. Niži dio prostorije bio je određen za poslugu. Na njezinom
kraju nalazila se galerija s bardima koji su pjevali. Od starosti pocrnjele
grede podržavale su strop potamnio od dima. Osvijetljena nizom zapaljenih
buktinja, ispunjena šarenim bojama slike srednjovjekovne gozbe, možda je
ova blagovaonica djelovala i prisnije. Ali sad su u toj prostoriji, u malom
kraju svjetla što je bacala stolna lampa, sjedila samo dva gospodina u crnim
kaputima, pa je čovjek zato morao šaptati, a raspoloženje je bilo tmurno.
Niz portreta sir Henryjevih predaka u svim mogućim kostimima, počevši od
viteza Elizabethina herojskog doba pa sve do dendija iz kruga Princa
Regenta, zurio je u nas u polumraku i još nas više zbunjivao svojim
šutljivim društvom. Govorili smo malo, a ja sam se iskreno razveselio kad
je večera bila gotova, pa smo se povukli u moderno namještenu sobu za
biljar popušiti koju cigaru.
— Čovjek ovdje nema dojam da je u nekoj veseloj kući – reče sir
Henry. – Nadam se da ću se s vremenom naviknuti, ali zasada se osjećam
još pomalo neprijatno. Ne čudim se što je moj stric bio, u neku ruku,
osobenjak, kad je mogao živjeti potpuno sam u takvoj kući ... Pa ipak, ako
nemate ništa protiv, večeras moramo rano leći. Sve je to možda vedrije pri
jutarnjem svijetlu.
Prije nego što legoh u postelju, razmakoh zastore i pogledah kroz prozor
koji je gledao na travnjak pred kućom. U daljini su šumila dva reda drveća,
ljuljajući se na noćnom vjetru. Kroz otvore oblaka što su brzo promicali,
pojavljivao se s vremena na vrijeme polumjesec. U njegovu hladnom
svjetlu, iza drveća, iza sumorne močvare, pomaljale su se šiljate stijene.
Toliko me se dojmio taj prizor da sam, spustivši zastor, pomislio kako je
najbolje da se odmorim.
Niie to bio posljednji utisak toga dana. Bio sam umoran, ali nisam
mogao zaspati. Vrtio sam se nemirno s jedne strane na drugu, ali nisam
mogao zaspati. Svakih 15 minuta u daljini je zvonilo neko zvono, a u kući
je vladala grobna tišina. Odjednom iz te duboke, grobne noćne tišine, dopre
mi do usiju jasan razgovijetan glas. Bio je to prigušen plač, jecanje žene
koju razdire bol i nevolja. Sjedoh na postelju i pažljivo osluhnuti. Plač nije
mogao dopirati izdaleka. Bit će da je netko plakao u kući. Pola sata čekao
sam napetih živaca, ah se ništa vise nije čulo, osim zvona koje je brojilo
sate i noćnog vjetra koji je šumio u bršljanu kojim je bio obrastao zid.
 Poglavlje VII
Stapletonovi

Lijepo svježe jutro sutrašnjeg dana pridonijelo je da se u nama polako

izbrišu mučni i turobni dojmovi na Baskerville Hall. Dok smo sir Henry i ja
sjedili za doručkom, kroz visoke, dvostruke, zasvodene prozore ulazila je,
poput bujice, sunčeva svjetlost, bacajući na zidove ina pod šarene odsjaje s
grbova što su krasili okna. Zbog zlatnih zraka žarila se po zidovima, poput
bronce, taman drveni oblog, pa smo teško mogli razabrati da sjedimo u onoj
istoj sobi koja je prošle večeri izgledala onako žalosno.
— Čini mi se da smo sami krivi za to, a ne kuća – uzviknu mladi barun.
– Bili smo umorni od puta i prozebli od vožnje, pa nam se zato ova kuća
učinila tako sumornom. Sad smo svježi i odmorni, pa je sve veselo.
— Pa, ipak, nismo sve to umislili – rekoh. – Zar niste čuli, na primjer,
da je netko noćas jecao? Rekao bih da je to bila neka žena...
— Zaista čudno! I meni se učinilo kad sam tonuo u san da sam tako
nešto čuo. Prilično sam dugo osluškivao, ali se više ništa nije čulo, pa sam
pomislio da sanjam.
— Ja sam uvjeren da je to bilo jecanje neke žene.
— Trebamo se odmah raspitati.
Sir Henry pozove Barrymorea. Na glas zvona, sluga odmah dotrča.
Meni se učini da su nadstojnikove blijede crte lica, u trenutku kad je čuo
pitanje svojeg gospodara, postale još bljeđe.
— U kući su samo dvije žene, sir Henry – odgovori. – Jedna je
služavka, koja spava u prednjem krilu zgrade, a druga je moja supruga, a
nju sigurno niste čuli plakati.
No, nije govorio istinu. Poslije doručka naišao sam, naime, u dugom
hodniku na gospođu Barrymore. Pri punom sunčanom svjetlu mogao sam
joj dobro osmotriti lice. Bila je to visoka, naizgled ravnodušna žena, grubih
crta lica čvrsto stisnutih usana. Pogled ju je ipak izdavao. Gledala me
podbulim, uplakanim očima. Bilo je očito da je plakala cijelu noć. Ako je
zaista plakala, onda je njezin suprug to morao znati. Rekao nam je, dakle,
laž koju je bilo lako otkriti. Zašto? A zašto je njegova supruga ronila tako
gorke suze? Taj naočiti, blijedi čovjek crne brade, već je ionako bio okružen
nekakvom tajanstvenom mračnom atmosferom. On je prvi otkrio sir
Charlesov leš. Samo na osnovi njegova iskaza saznali smo za mnoge
okolnosti u vezi smrti starog gospodina. Postavljalo se sad pitanje nije li
možda Barrymore bio onaj čovjek kojeg smo vidjeli u kolima u Regent
Streetu? Sudeći po bradi, to je bilo moguće. Istina, prema opisu onog
dobroćudnog kočijaša, čovjek u kočiji bio je znatno manji, ali u takvim
situacijama čovjek lako pogriješi. Pitao sam se kako ću o svemu tome
doznati nešto više. Bilo je očito da trebam, prije svega, posjetiti poštara u
Grimpenu i provjeriti je li telegram doista predan Barrymoreu u ruke. Ma
kakav odgovor bio, imat ću što javiti Sherlocku Holmesu.
Sir Henry je poslije doručka morao još pregledati mnoge papire, pa sam
mogao iskoristiti to vrijeme za izlazak. Šetnja je bila ugodna. Prešao sam
četiri kilometara. Hodao sam pokraj močvare i napokon stigao do sivog
seoca u kojemu su se, među niskim kućicama, isticale veće zgrade – krčma
i kuća gospodina Mortimera. Poštar, koji je držao i trgovinu živežnih
namirnica, još se dobro sjećao telegrama, pa odgovori:
— Da, gospodine, brzojav sam točno po uputi dostavio Barrymoreu.
— Tko ga je odnio?
— Ovaj moj dječak. Jamese, ti si odnio telegram prošlog tjedna u
Baskerville Hall gospodinu Barrvmoru, zar ne?
— Da, oče.
— Jeste li mu ga predali u ruke? – upitah.
— E, on je baš tada bio u potkrovlju, pa mu ga nisam mogao aredati, ali
sam ga zato dao gospođi Barrymore, a ona mi je obećala da će brzojav
odmah odnijeti suprugu.
— Jeste li vidjeli gospodina Barrymorea?
— Nisam, gospodine, kao što rekoh, on je bio u potkrovlju.
— Pa njegova supruga mora znati gdje je bio – reče poštar namrgođeno.
– Zar nije dobio telegram? Ako nešto nije u redu, trebalo bi da se gospodin
Barrymore sam žali ...
Činilo mi se da nema smisla postavljati daljnja pitanja. U svakom
slučaju, bilo je jasno da, unatoč lukavstvu Sherlocka Hollesa, nemamo
nikakav dokaz da Barrymore nije bio u Londonu.
Pretpostavimo da je isti čovjek koji je posljednji vidio sir Charlesa živa i
da je prvi počeo uhoditi novog gospodara kad je došao u Englesku. Što iz
toga proizlazi? Radi li po nalogu drugih |ili on sam ima neke zle namjere?
 Kakve bi koristi mogao imati da progoni obitelj Baskerville? Pade mi na
um ona neobična opomena izrezana iz "Timesova" uvodnika. Je li to bilo
njegovo djelo ili možda djelo nekoga drugog koji je želio pokvariti njegove
planove? Jedini razlog kojega sam se mogao sjetiti bio je taj što ga je
spomenuo i sir Henry: Barrymoreovi će do kraja života prijatno stanovati,
ako im pođe za rukom zastrašiti i otjerati pokojnikovu obitelj. No, takva
pretpostavka nije mogla opravdati sve te, tako duboko smišljene i vješto
postavljene planove koji su mladog baruna bili ogradili, čini se, nekom
mrežom. Holmes je rekao da zamršenijeg slučaja nije imao u svojoj,
događajima bogatoj, praksi. Dok sam hodao sam, sivom cestom, molio sam
Boga da mog prijatelja što prije oslobodi sadašnjih poslova kako bi mogao
doći u Baskerville Hall i skinuti s mojih pleća težak teret odgovornosti.
Odjednom mi nešto prekine tok misli: za sobom sam osluhnuo brze
korake i glas koji me dozivao imenom. Okrenuh se, misleći da ću ugledati
doktora Mortimera, ali na moje iznenađenje, za mnom je hitao nepoznati
čovjek. Bio je to omanji, mršav gospodin, nježna izbrijana lica, plave kose i
koščate vilice, star tridesetak godina, odjeven u sivo odijelo, sa slamnatim
šeširom na glavi. O ramenu mu je visjea botanička kutija, a u ruci je nosio
zelenu mrežu za hvatanje leptira.
— Oprostite što sam toliko slobodan, gospodine Watsone – reče u
trenutku kad je sav zadihan stigao do mjesta gdje sam ga čekao. – Ovdje, u
ovom kraju, ljudi ne paze mnogo na lijepo ponašanje i ne čekaju da budu
uljudno predstavljeni kao što dolikuje. Možda ste već čuli za moje ime od
našeg zajedničkog poznanika, doktora Mortimera. Ja sam Stapleton iz
Merripits Housea.
— To su mi već odale vaše mreže i botanička kutija – odgovorih, jer
znao sam da je gospodin Stapleton prirodnjak. – Kako ste me prepoznali?
— Razgovarao sam s Mortimerom, a on mi vas je pokazao s prozora
upravo u času kad ste onuda prolazili. Budući da idemo istim putem, palo
mi je na pamet da potrčim za vama, da vam se predstavim. Nadam se da se
sir Henry odmorio poslije puta.
— Zdrav je, hvala na pitanju.
— Svi smo se plašili da nakon tužnoga kraj sir Charlesa mladi barun
možda neće htjeti stanovati ovdje. Nije lako bogatu čovjeku doći u ovaj kraj
i ovdje se ukopati. Ne trebam vam reći od kolike je važnosti za cijelu ovu
okolicu sir Henryjev dolazak u Baskerville Hall. Sir Henry valjda nije
praznovjeran.
 — Sumnjam.
— Vama je, razumije se, poznata legenda o nečastivom psu koji goni
obitelj Baskerville?
— Čuo sam za nju.
— Čovjeku stane pamet od lakovjernosti ovdašnjih seljaka. Od prvog
do posljednjeg, svi će se zakleti kako su vidjeli u močvari takvo stvorenje.
Govorio je to s osmijehom na usnama, ali po njegovim očima učini mi
se da cijelu stvar ozbiljnije shvaća.
— Ta je priča – produži – jako zanimala sir Charlesa i ja ne sumnjam da
je ona bila uzrok njegove tragične smrti.
— Kako to?
— Njegovi su živci bili toliko narušeni, da je pojava bilo kakvog psa
mogla biti uzrok njegove smrti. Po mom mišljenju, barun, koji je bio srčani
bolesnik, vidio je one noći u aleji tisovine nešto slično. Odavno sam se
plašio da će mu se dogoditi kakva nesreća jer sam jako volio starog
gospodina, a znao sam da mu je srce slabo.
— Od koga ste to saznali?
— Pričao mi je to moj prijatelj Mortimer.
— Vi, dakle, mislite da je neki pas pojurio za sir Charlesom, pa je on
umro od straha?
— Imate li vi kakvo bolje objašnjenje?
— Nisam još o tome stekao neko određeno mišljenje.
— A gospodin Sherlock Holmes?
Na spomen tih riječi zastade mi dah, ali brz pogled na bezazleno lice i
spokojne oči mojeg pratioca uvjeriše me da me ne namjerava zbuniti i
isprovocirati.
— Ne poričem da ste nam poznati, gospodine Watsone – reče. –
Izvještaji o pothvatima vašeg prijatelja detektiva stigli su i do nas. Vi ga
možete proslavljati u svojim knjigama, a da pri tom vi sami ostanete
nepoznati. Kad je Mortimer spomenuo vaše ime, nije mogao poreći da ste
prijatelj gospodina Holmesa. Kad ste vi ovdje, jasno je da se i Sherlock
Holmes zanima za tu stvar. Prirodno je što sam radoznao, zato bih želio čuti
što on o svemu tome misli.
— Na to vam pitanje, na žalost, ne mogu odgovoriti.
— Smijem li vas upitati hoćemo li imati čast da nas posjeti ?
— Zasad ne može napustiti London. Zauzet je drugim predmetima.
 — Kakva šteta! On bi možda unio više svjetla u ovu tamu koja nas
okružuje. Ali, ako vam mogu biti od koristi u vašoj istrazi, molim vas, na
usluzi sam vam. Kad biste me upoznali s vašim sumnjama ili mi bar rekli
kako mislite voditi istragu, mogao bih vam, možda, već sad dati kakav
koristan savjet.
— Uvjeravam vas da sam došao samo u posjet svom prijatelju,
sirHenryju, i da mi nikakva pomoć nije potrebna.
— Odlično – reče Stapleton. – Potpuno ste u pravu što ste oprezni i
šutljivi. Osjećam da ste mi dali dobru lekciju zbog moje neoprostive
nasrtljivosti i obećavam vam da o tome više neću govoriti.
Stigli smo do mjesta gdje se uska, travom obrasla staza, odvajala od
puta i, poput zmije, vijugala prema močvari. Desno se uzdizao strm brijeg,
sav u gromačama, koji je prije, vidjelo se po dubokoj rupi, služio kao
kamenolom. S druge strane dizao se taman, stjenovit obronak iz čijih su
pukotina i udubljenja rasli paprat i kupina. U daljini se lelujao na nebu, kao
neko golemo pero, siv oblačak dima.
— Mala šetnja ovom stazom dovodi nas do Merripits Housea.
Prvo što sam pomislio bilo je to da trebam biti uz sir Henryja. Ali tada
se sjetih gomile papira i računa kojima je prekriven njegov pisaći stol. Znao
sam da mu ne mogu pomoći, a Holmes mi je bio izričito rekao da proučim
dobro susjede u tom močvarnom kraju. Zato sam prihvatio Stapletonov
poziv, pa krenusmo zajedno uskom stazom.
— Zaista je neobičan ovaj močvarni kraj – reče Stapleton, promatrajući
dugi niz brežuljaka koji su se pružali poput golemih zelenih valova,
načičkanih zupčastim granitnim krestama fantastičnih oblika. – Čovjeku
nikada ne dosadi promatrati taj kraj, vi i ne slutite kakve čudnovate tajne on
krije. Tako je širok, pust i tajanstven...
— Vi ga, čini se, dobro poznajete?
— Ovdje sam tek dvije godine. Ljudi me smatraju došljakom. Došli
smo ovamo nedugo nakon sir Charlesa. Ali moja me je strast natjerala da
dobro ispitam ovaj kraj, pa vjerujem da ima malo ljudi koji ga poznaju bolje
od mene.
— Mislite li da je čovjeku teško snaći se ovdje ?
— Vrlo teško. Vidite li, na primjer, onu veliku zaravan tamo na sjeveru,
s koje se dižu uzvišice neobičnih oblika? Opažate li nešto posebno?
— Bilo bi to odlično trkalište.
 — Potpuno mi je jasno što mislite, ali ta je misao već mnoge ljude
stajala života. Vidite li one svjetlozelene mrlje što se tako često javljaju na
toj površini?
— Da. Čini se da je ta zemlja plodna.
— To je veliko Grimpensko blato. Pogrešan korak donosi smrt i čovjeku
i životinji. I jučer sam vidio jednog ponija koji je tamo zalutao i nije se više
odande izvukao. Dugo sam gledao njegovu glavu kako viri iz blata, sve dok
nije nestao. Čak je i u sušno doba opasno prolaziti tim močvarnim krajem,
ali sada, poslije jesenskih kiša, to je mjesto strahovito. No ipak se snalazim,
ne bojim se tajnovitih kutaka i vraćam se živ i zdrav. Gle, opet je, čini mi
se, neki zlosretni poni upao u blato!
Nešto tamno valjalo se i skakalo po zelenom tršćaku. Potom se jedan
vrat izdužio smrtno prestravljen, a užasan krik odjeknu močvarom. Mene
obuze jeza, ali moj je pratilac imao sigurno jače živce.
— Gotov je – reče. – Ščepalo ga je blato. Dva ponija u dva dana, a
možda i više njih, jer oni lutaju i pasu po okolici, a ne znaju razlikovati
blato od čvrstog tla, sve dok ne stradaju. Opasno je to veliko Grimpensko
blato.
— A vi kažete da ipak tuda prolazite?
— Da, postoje dvije – tri staze kojima vješt čovjek može proći. Ja sam
ih našao.
— Ali zašto prolazite tim opasnim tlom?
— Vidite li tamo one brežuljke? To su pravi otoci. Već su godinama
okruženi blatom sa svih strana. Tu čovjek nalazi najljepše biljke i leptire,
treba samo znati stići do njih.
— Onda ću i ja slijedeći put okušati sreću.
On me pogleda iznenađeno, pa uzviknu:
— Za Boga miloga, izbijte sebi iz glave tu pomisao. Ne želim vas nositi
na duši. Uvjeravam vas da nema ni najmanje nade da se odande vratite živ.
Ja mogu tamo stići samo zato što sam zapamtio nekoliko znakova koje je
teško opisati.
— Hej! – uzviknuh. – A što je to?
Duboko, dugo i neopisivo tužno zavijanje odjeknulo je kroz močvarni
kraj. Ispunjavalo je čitav onaj prostor, a ipak se nije moglo ustanoviti
odakle dopire. Najprije se činilo da je šapat, a onda je naraslo sve do urlika,
pa opet postepeno nestajalo kao sjetan drhtavi šapat. Stapleton me pogleda,
a lice mu pritom poprimi neobičan izraz.
 — Neobičan je ovaj močvarni kraj – reče.
— A što je to?
— Narod kaže da je to baskervilski pas koji zavija očekujući plijen. Čuo
sam ga dosad jedanput–dvaput, ali nikad ovako glasno.
Od straha mi se stegnulo srce, i počeo sam se osvrtati promatrajući
veliku zelenu i sivu ravnicu oko sebe. Na cijeloj toj širokoj površini ništa se
nije kretalo osim nekoliko gavrana koji su grakćućisjedili povrh hridi iza
nas.
— Vi ste obrazovan čovjek – rekoh. – Ne vjerujete valjda u takve
gluposti? Što je po vašem mišljenju uzrok tom čudnom zvuku?
— Rupe u blatu odjekuju katkad nekim nesvakidašnjim glasom. To
dolazi od mulja koji se spušta, od vode koja se penje ili od nečeg sličnog
tomu.
— Ne, ne, to je bio glas živa stvora.
— Jeste li možda čuli bukačev glas?
— Nisam nikad.
— Bukač je sada u Engleskoj vrlo rijetka ptica, recimo da je izumrla, ali
u močvari se možda zadržala. Ne bi me iznenadilo da je urlik koji smo čuli
glas posljednjeg bukača.
— Još nisam čuo tako sablastan i čudan glas.
— Da, to je ugodan kraj! Vidite li obronak onog brežuljka? Što opažate
na njemu?
Čitavu padinu prekrivalo je dvadesetak okruglih, kamenih građevina.
— Kakve su to zgrade? Torovi?
— Ne. To su kuće naših predaka. U pretpovijesno doba ovaj močvarni
kraj bio je gusto naseljen, a kako kasnije nije nitko ovdje stanovao, utvrdili
smo da su kuće onakve kakve su bile kad su napuštene. To su njihovi
vigvami bez krova. Ako ste baš radoznali, možete i sada vidjeti njihova
ognjišta i ležajeve.
— Pa to je čitav grad. A kad je bio naseljen?
— Iz neolitika. Datum nije poznat.
— Čime se čovjek ovdje bavio?
— Pasao je stoku. Zatim je naučio kopati cink, a onda je brončani mač
zamijenio kamenom sjekirom. Vidite li one duboke tragove na onom
drugom brežuljku? I to su ljudski tragovi. Da, vidjet ćete i naći ćete
neobične stvari u našoj močvari, gospodine doktore! Oh, oprostite trenutak!
To je sigurno ciklop!
 Neka mala muha, ili mušica, preletjela je preko našeg puta, i Stapleton
istog časa, spretno i brzo, pojuri za njom. Na moju žalost, buba je poletjela
prema velikom blatu, a moj poznanik, ne premišljajući, poče skakati s
jednog, travom obraslog otočića, na drugi, dok je pritom zelena mreža za
leptire lepršala u zraku. Možda zbog sive boje njegova odijela, možda zbog
njegova rascjepkana nepravilna kretanja po močvari, bio je, i on sam, poput
neke velike mušice. Stajao sam i promatrao ga, diveći se toj njegovoj
neobičnoj okretnosti, obuzet ujedno strahom, jer je svakog časa mogao
izgubiti čvrsto tlo pod nogama i pasti u podmuklo blato.
Odjednom osluhnuh iza sebe šum koraka. Kad sam se okrenuo, ugledao
sam na stazi ženu. Došla je iz smjera u kojem je, sudeći po dimu, ležao
Merripits House, ali je ja, zbog valovita zemljišta, nisam bio opazio sve dok
nije stigla do mene.
Bilo mi je jasno da preda mnom stoji gospođica Stapleton, sestra
gospodina Stapletona, o kojoj sam bio već prije štošta čuo. Dame su, naime,
bile rijetkost u ovom kraju, a sjećao sam se također da su mi o njoj govorili
kao o pravoj ljepotici. Žena koja mi je u taj čas prišla bila je zaista ljepotica,
i to ljepotica posebvrste. Između brata i sestre nije mogla zamisliti manja
sličnost Stapleton je imao svijetlu kosu i sive oči, kakve se često viđaju a
ona je bila najtamnija crnka koju sam ikad vidio u Engleskoj – vitka, visoka
i elegantna. Njezino ponosno, fino lice bilo pravilno, kao da je isklesano,
usne lijepe, a tamne, krasne oči pune života. Svojim besprijekornim stasom
i lijepim haljinama zapanjila me, bila je to zaista neobična pojava na toj
usamljenoj stazi usred močvarnog kraja. Kad se okrenuh, opazih kako joj
oči prate brata. Ubrzavši korake, priđe mi. Skidoh šešir u namjeri da joj
objasnim, ali njezine su mi riječi odvele misli na sasvim drugu stranu.
— Vratite se – reče mi. – Vratite se odmah u London!
Promatrao sam je zbunjen i bez riječi. Blistavih očiju, ona nestrpljivo
udari nogom.
— Zašto da se vratim u London?
— Ne mogu vam dati nikakva objašnjenja!
Govorila je brzo. U njenom dubokom glasu osjetih naglasak tipičan za
tudinku.
— Tako vam Boga, učinite što vas molim! Smjesta se vratite. Neka vaša
noga ne stupi nikad više u ovo blato.
— Ali ja sam tek stigao...
 — Čovječe, čovječe! – uzviknu ona. – Zar nećete poslušati opomenu
koju vam dajem radi vašeg dobra? Vratite se u London! Otputujte još
večeras! Udaljite se brže–bolje odavde... Pst! Dolazi moj brat. Ne
spominjite pred njim da sam vas opomenula. Hoćete li biti tako dobri da mi
uberete onu orhideju, tamo iza onog žbunja? Ovdje u močvari imamo
mnogo orhideja. Došli ste, istina, malčice prekasno da vidite sve divote
našeg kraja...
Stapleton je napustio lov, pa se sad vraćao rumenih obraza, sav zadihan.
— Gle, tu je Beryl – reče.
Učinilo mi se da ton njegova pozdrava nije baš srdačan.
— Oh, što si se oznojio, Jack!
— Da, jurio sam jednog ciklopa. To je sasvim rijedak leptir, posebno
kasno ujesen. Šteta što ga nisam mogao uhvatiti.
Govorio je ravnodušnim glasom, ali njegove male, svijetle oči šetale su
neprestano od djevojke do mene.
— Vi ste se sami upoznali, kao što vidim – produži.
— Da, upravo sam rekla sir Henryju kako je prava šteta što je zakasnio,
pa neće moći vidjeti sve neobične divote našeg močvarnog kraja.
— SirHenry? Ti misliš da je gospodin... sir Henry?
— Pa da, pretpostavljam da je to sir Henry Baskerville.
— Ne, ne! – uzviknuh. – Ja sam obični građanin, ime mi je Watson.
Djevojčino izražajno lice porumenje od nelagodnosti i ona reče:
— Naš razgovor je.dakle, nastao zbog nesporazuma.
— Pa, za razgovor baš niste imali mnogo vremena – reče njen brat,
bacivši na nas još jedan ispitivački pogled.
— Govorila sam kao da je doktor Watson stanovnik našeg kraja, a ne
gost u njemu – reče ona. – Njemu može biti sasvim svejedno da li su u jesen
tek procvale ili su već uvele orhideje... Ali, vi ćete svakako biti naš gost u
Merripits Houseu – zar ne?
Kratki dio puta vodio je do prave seoske kuće sumornog izgleda koja je
prije pripadala nekom imućnom stočaru, a sada je bila preuređena u
moderan stan. Kuća je bila okružena voćnjakom, ali je drveće u njemu bilo
zakržljale i oštećeno, pa je ostavljalo tužan i neugodan dojam. Vrata nam
otvori neobičan služitelj naborana lica, odjeven u izblijeđenu uniformu,
svojom jepojavom prilično odudarao od kuće.
Kuća je imala nekoliko prostranih, elegantno namještenih soba koje su
odavale ukus lijepe djevojke. Pogledah kroz prozor. Beskrajni močvarni
kraj, načičkan granitnim stijenama, pružao se pred mojim pogledom sve do
dalekog horizonta. I nehotice sam samog sebe morao zapitati što je jednoga
obrazovanog čovjeka i jednu lijepu djevojku natjeralo da izaberu živjeti u
ovakvom kraju.
— Neobičan kraj, nimalo zgodan za život, zar ne? – reče on kao da je
pročitao moje misli. – A ipak smo ovdje sasvim sretni, zar ne, Beryl?
— Vrlo sretni – odgovori ona, ali njezine riječi nisu zvučale uvjerljivo.
— Imao sam jednu školu – nastavi Stapleton – tamo gore na sjeveru. Ali
automatiziran posao nije zanimljiv, posebno ako se njime mora baviti
čovjek kao što sam ja. Pa, ipak sam se osjećao sretnim u stalnom dodiru s
omladinom, nastojeći da dječje duše podučim i ispunim svojim idealima.
Na žalost, sreća mi nije bila dugo sklona. U školi je izbila opaka zaraza i tri
su nam dječaka umrla. Od toga se udarca naš zavod nije više mogao
oporaviti, pa je najveći dio mog kapitala nepovratno izgubljen. Najteže me
je pogodio gubitak mojih dječaka koje sam toliko volio. Ipak sam i u toj
nesreći imao sreće, jer sam ovdje našao neograničeno polje rada u području
botanike i zoologije, a i moja sestra voli prirodu kao i ja. Održao sam vam
ovaj dugi govor, doktore Watsone, zato što ste se toliko zamislili
promatrajući močvaru.
— Zaista, upravo sam mislio kako je ovdje zacijelo dosadno... možda
manje vama nego vašoj sestri.
— Oh, meni nikad nije dosadno – uzviknu ona.
— Imamo knjiga, bavimo se znanosti, a imamo i interesantne usjede.
Doktor Mortimer je u svojoj struci vrlo učen. Jadni sir Charles bio je
također vrlo društven čovjek. Lijepo smo se slagali pa nam je bez njega
sada tako teško, ne mogu vam reći koliko nam nedostaje. Što mislite, hoću
li smetati sir Henryju, ako ga već danas poslije podne posjetim u
Baskerville Hallu?
— Naravno da nećete, on će se, naprotiv, oduševiti vašem posjetu.
— Onda budite tako dobri i recite mu da ću doći. Možda ćemo mu i mi
moći pomoći da se što brže navikne na novu sredinu. Hoćete li poći sa
mnom gore, gospodine doktore, da razgledate moju zbirku leptira? Mislim
da je to najpotpunija zbirka ove vrste u jugozapadnoj Engleskoj. Za to će
vrijeme i ručak biti gotov.
Ali, žurio sam se da se vratim sir Henryju. Sjetan močvaran kraj, smrt
nesretnog ponija, onaj strašni glas koji me usred bijela dana podsjetio na
jezivu legendu o nečastivom psu – sve me je to navodilo na tužne misli. Uz
to se tim neodređenim utjecajima pridružila jasna opomena gospođice
Stapleton, jasna i razgovijetna. Opominjući me, gospođica je bila toliko
uporna i ozbiljna, da je za to, bez sumnje, imala važnih razloga. Zato sam
se, unatoč njihovu navaljivanju, odbio zadržati i vratio sam se u Baskerville.
Išao sam stazom obraslom travom, istim putem kojim smo i došli.
Međutim, vjerojatno je postojao i neki prečac, jer prije nego što sam stigao
do ceste, ugledao sam na svoje veliko iznenađenje gospođicu Stapleton
kako sjedi na velikom kamenu pokraj staze. Lice joj se zarumenilo od brzog
trčanja, a to ju je činilo još ljepšom. Držala je ruku na srcu.
— Trčala sam cijelim putem da vas stignem, gospodine doktore – reče.
– Nisam imala ni toliko vremena da stavim šešir na glavu. Ne smijem se
dugo zadržati, jer bi brat opazio da me nema kod kuće. Htjela sam vam reći
da mi je žao što sam se onako glupo zabunila i pomislila da ste vi sir Henry.
Molim vas, zaboravite moje riječi, one za vas nemaju nikakv značaj.
— Ali ja ih ne mogu zaboraviti, gospođice Stapleton – odgovorih joj. –
Prijatelj sam sir Henryja, pa mije njegovo dobro pri srcu. Recite mi zašto
ste onako navaljivali da se sir Henry vrati u London!
— Ženska ćud, gospodine doktore! Kad me budete bolje upoznali,
vidjet ćete kako ne mogu uvijek objasniti svoje riječi i postupke.
— Ne, ne! Još mi u ušima zvuči vaš glas, još mi je pred očima vaš
pogled. Molim vas, budite iskreni prema meni, gospođice Stapleton. Otkako
sam stigao ovamo, imam osjećaj da sam okružen nekim tajanstvenim
sjenama. Život ovdje izgleda kao ovo veliko Grimpensko blato, s puno
mulja u koji čovjek može utonuti. I nigdje nikoga da nam pokaže put!
Molim vas, recite mi što znače vaše riječi, a ja vam obećavam da ću sve reći
sir Henryju.
Preko njena lica je preletio načas izraz neodlučnosti, ali odmah su se
zatim njezine oči ispunile hladnim sjajem, i ona odgovori:
— Preveliko značenje pridajete mojim riječima, gospodine doktore.
Mojeg brata i mene je potresla sir Charlesova smrt. Bili smo dobri prijatelji,
a njegova ga je omiljena šetnja vodila k nama preko močvare. Mučilo ga je
prokletstvo njegove obitelji. Kad ga je obuzeo strah, o kojemu je tako često
govorio, on nije bio sasvim bezrazložan. Uplašila sam se pri pomisli da će
opet jedan član njegove obitelji htjeti stanovati ovdje i imala sam osjećaj da
ga moram upozoriti na opasnost koja mu prijeti. Moje riječi nisu imale
nikakvo drugo značenje.
— Ali u čemu se sastoji ta opasnost?
 — Zar ne znate legendu o psu?
— U takve gluposti ne vjerujem!
— Ali ja vjerujem! Ako možete utjecati na sir Henryja, odvedite ga što
dalje od ovog mjesta koje je za njegovu obitelj bilo uvijek opasno. Zašto
živjeti u tako opasnom kraju?
— Upravo zato što je taj kraj opasan. Takva je priroda sir Henryja. Ako
mi ne date neke bolje razloge, bojim se da ga neću uspjeti nagovoriti da ode
odavde.
— Ništa vam određeno ne mogu reći jer ne znam ništa.
— Htio bih vam postaviti pitanje, gospođice Stapleton. Ako ste me
svojim prvim riječima željeli samo opomenuti, zašto ste se onda toliko
brinuli o tome da vaš brat ništa ne sazna? U tim riječima nije bilo ničega
zbog čega bi vam on, ili itko drugi, mogao zamjeriti.
— Mojem bratu je stalo do toga da Baskerville Hall ne ostane pust. On
vjeruje da je to važno za naše siromašne seljake. Ljutio bi se kad bi čuo da
sam rekla išta što bi sir Henryja moglo navesti da napusti ovaj kraj.... Ali ja
sam obavila svoju dužnost i neću više ništa reći. Moram sad ići kući jer će u
suprotnom moj brat opaziti da sam otišla i posumnjati da sam razgovarala s
vama.
Onda se okrenula i za nekoliko trenutaka nestala iza granitnih stijena, a
ja sam produžio u Baskerville Hall pun neodređenih strepnji.
 Poglavlje VIII
Prvi izvještaj doktora Watsona

Odsad ću pratiti događaje po pismima koje sam upućivao Holmesu.

Pisma su preda mnom, na mojem stolu. Nedostaje samo jedno. Izložit ću ih
točno onako kao što sam ih napisao, jer su u njima svi moji osjećaji i
sumnje bolje zabilježeni negoli u mojem sjećanju, premda je i ono sačuvalo
jasno i točno uspomene na sve ove tragične događaje.
Baskerville Hall, 13. listopada
Dragi moj Holmes,
Moja dosadašnja pisma i telegrami uglavnom su vas točno obavještavali
o događajima, pa znate za sve što se zbiva u ovom kraju iza božjih leđa. Što
duže ostajem ovdje, to me više muči ova močvara i njezina pustoš, pa čak i
njezina jeziva dražest. Kad čovjek dođe ovamo, potpuno je odsječen od
suvremene Engleske, zato bolje upozna život i mjesto pretpovijesnih ljudi.
Kud god krenem nailazim na kuće ovog davno nestalog naroda, na njegove
grobove i velike stijene koje smatraju stupovima njegovih hramova. Kad
čovjek bolje razgleda sive kamene kolibe na obroncima bregova, zaboravi
na vrijeme u kojem živi. Kad bi kroz ona niska vrata izišao kakav dlakav
čovjek ogrnut krznom, s lukom i strijelom, njegova bi se pojava učinila
sasvim prirodnom. Najčudnije je to što su pretpovijesni ljudi mogli živjeti
na ovom tlu koje je oduvijek bilo neplodno. Nisam arheolog, ali vjerujem
da je to bio narod bez ratnih odlika, gonjen mnogim neprijateljima, pa se
morao zadovoljiti onime čime se nitko drugi ne bi zadovoljio.
Ali sve to nema nikakve veze sa zadatkom koji ste mi povjerili, pa će,
nesumnjivo, biti nezanimljivo vašem praktičnom duhu. Sjećam se vrlo
dobro kako je vama bilo sasvim svejedno okreće li se Sunce oko Zemlje ili
Zemlja oko Sunca. Stoga ću se vratiti činjenicama u vezi sir Henryja
Baskervillea. Posljednjih dana niste dobili nikakav izvještaj jednostavno
zato što vam nisam imao što javiti. Ali sada se iznenada pojavila okolnost s
kojom ću vas ovim pismom upoznati.
Prije svega, moram vam javiti nekoliko stvari, koje će vas, vjerojatno,
zanimati. Jedna je bijeg robijaša iz Princetovma, koji sam dosad samo
uzgred spomenuo. Robijaš se bio sklonio u ovaj močvarni kraj, ali se danas
gotovo sigurno može vjerovati da ga je potpuno napustio, što za usamljene
seljake koji u njemu žive znači velika briga manje. Od njegova bijega
prošla su već dva tjedna, i za to vrijeme ga nitko nije ni vidio ni išta o
njemu čuo. Gotovo je nemoguće da je ovih 14 dana mogao preživjeti u
močvarnom kraju. Skriti se, razumije se, nije bilo teško. Svaka mu je
kamena koliba mogla poslužiti kao sklonište. Ali vjerojatno je gladovao,
osim ako nije uhvatio kakvu ovcu u močvari i zaklao je. Zato mislim da je
otišao, pa seljaci u močvari sad mirnije spavaju.
Nas četvorica bismo u zamku lako odbili svaki njegov napad, ali
priznajem da se brinemo za Stapletonove. Oni žive kilometrima udaljeni od
ljudske pomoći. U njihovoj je kući samo četvoro ljudi: jedna služavka, stari
sluga i Stapletonovi, brat i sestra. Stapleton nije osobito snažan čovjek, pa
se ne bismo mogli obraniti kad bi u kuću upao očajnik poput tog ubojice iz
Notting Halla. Sir Henry je isto tako shvatio opasnost njihova položaja, pa
je htio poslati u Merripits House svog konjušara Perkinsa, no Stapleton nije
htio ni čuti o tome.
Ne može se poreći da se naš prijatelj, mladi barun, jako zanima za našu
lijepu susjedu. To nije čudno jer čovjeku koji je, kao sir Henry, navikao na
rad, vrijeme ovdje zacijelo strahovito sporo prolazi, a ona je čarobno lijepa
žena. Ima nešto toplo i egzotično u njezinoj pojavi, nešto što odudara od
hladnog i proračunatog bića njezina brata. Pa, ipak mi se ponekad učini da u
njemu tinja skrivena vatra. U svakom slučaju, njezin brat utječe na nju, jer
sam opazio kako razgovarajući neprestano gleda u njega, kao da za svaku
riječ koju kaže traži od njega odobrenje. Nadam se da s njom postupa
lijepo. U njegovim se očima vidi nekakav hladan odsjaj, a usne su mu tanke
i stisnute, i jedno i drugo odaje, kako odlučan, tako i okrutan karakter. Vi
ćete ga pobliže moći proučiti.
Već prvog dana upoznao se sa sir Heryjem, a slijedećeg jutra poveo nas
je do mjesta na kojemu se pretpostavlja da je izgubio glavu obijesni Hugo,
čija je smrt i dala povoda legendi. To je mjesto nekoliko kilometara duboko
u močvari i turobno utječe na čovjeka, pa mi je jasno kako je uopće mogla
nastati legenda. Između zupčastih stijena našli smo jarugu koja je izbila na
mekoj livadi obrasloj, ponegdje bjeličastom travom. Usred jaruge se dižu
dva velika sura i zlokobna kamena, čiji su oštri vrhovi nalik golemim
očnjacima kakve divovske zvijeri. Mjesto u svakom pogledu odgovara sceni
davne tragedije o kojoj govori legenda. Sir Henry je nekoliko puta zapitao
Stapletna vjeruje li on natprirodne moći mogu umiješati u sudbinu smrtnika.
Govorio je to u šaljivom tonu, ali se lako moglo opaziti da sve uzima
ozbiljno. Stapleton je bio obazriv u odgovorima: iz obzira prema
osjećanjima mladog barona zatajio je što o tome misli. Pričao je o sličnim
slučajevima, o obiteljima koje su trpjele od takvih progona, i mi smo stekli
dojam kako on u ovom slučaju potpuno prihvaća narodno praznovjerje.
Po povratku smo svratili na ručak u Merripits House, i tu se sir Henry
upoznao s gospođicom Stapleton. Čini se da je od prvog trenutka osjetio
naklonost prema njoj, i uvjeren sam da je taj osjećaj obostran. Dok smo se
vraćali kući, neprestano je govorio o njoj, i otada nije prošao nijedan dan, a
da mladi barun nije vidio brata i sestru Stapleton. Večeras će oni večerati
kod nas, a već je bilo riječi i o tome da ćemo idućeg tjedna mi biti pozvani k
njima. Čini se da bi Stapletonu takva partija odgovarala. Više puta sam,
ipak na njegovu licu primijetio izraz očitog nezadovoljstva kad bi zapazio
da sir Henry laska njegovoj sestri. Stapleton nju, nesumnjivo, jako voli, i
život bi mu bio pust kad bi ga ona napustila, ali bio bi veliki egoist kad bi
joj upropastio tako sjajnu priliku. Siguran sam samo ujedno: on ne želi da se
to prijateljstvo pretvori u ljubav, pa se trudi ne ostavljati ih ni trenutka
same. Uzgred rečeno, meni bi bilo puno teže obaviti zadatak koji ste mi
povjerili – da sir Henryja nikad ne ostavljam sama – kad bi se ostalim
teškoćama pridružila i ljubav. Ubrzo bih prestao biti mio, kad bih u tom
pogledu doslovno slijedio vaše upute.
Jednom – u četvrtak – ručao je kod nas Mortimer. Pregledao je jedan
grob u Long Downu i našao pritom nekakvu pretpovijesnu lubanju kojoj se
razveselio. On je zanesenjak kakvog nema. Poslije ručka su došli
Stapletonovi, pa nas je liječnik odveo do aleje tisovine, te nam, na molbu sir
Henryja, točno objasnio kako je one zlokobne noći došlo do tragična
događaja.
Aleja tisovine duga je i pusta staza između dvije visoke potkresane
živice; staza je ograničena i s jedne i druge strane uskim travnjakom, a na
njezinom se drugom kraju ulazi u stari, trošni Paviljon. Otprilike na pola
puta nalaze se vratašca koja vode prema močvari, i tu je stari gospodin bio
stresao pepeo svoje cigare. Vratašca se sastoje od letava, a imaju i kvaku.
Iza njih se prostire velika močvara. Sjetio sam se vaših pretpostavki, pa sam
sebi dočarao sliku tragičnog događaja. Kad je stari gospodin, rekli ste,
stajao blizu tih vrata, vidio je kako nešto dolazi iz Močvare, nešto čega se
toliko prestrašio da je izgubio prisutnost duha, pa je trčao i trčao kroz dugi
mračni tunel dok nije od straha i iznemoglosti pao mrtav. Što ga je to
gonilo? Neki ovčarski pas iz močvare? Ili crni golem pas iz pakla? Jesu li u
sve to bil umiješane ljudske ruke? Je li blijedi Barrymore znao više nego što
je htio reći? Sve je nesigurno i neodređeno, ali iza zagonetke se naslućuje
crna sjena zločina.
Od mog posljednjeg pisma upoznao sam se još s jednim susjedom, s
gospodinom Franklandom iz Lafter Halla, mjesta udaljenog oko četiri
kilometara od nas prema jugu. To je stariji gospodin crvena lica i sijede
kose, po prirodi prgav. Strast mu je britansko pravo, pa je potrošio čitavo
lijepo imanje u razne parnice. Parniči se zbog čista zadovoljstva i uvijek je
spreman u nekom sporu zastupati jednu ili drugu stranu. Nije čudo što ga to
zadovoljstvo skupo stoji. S vremena na vrijeme uskrati pravo služnosti na
nekom putu; tada općina mora povesti parnicu kako bi postigla da se cesta
opet otvori. Drugi put, opet, obori ogradu na nekom putu, da dokaže kako je
tu od pamtivijeka postojala služnost puta, i onda vlasnik imanja mora voditi
parnicu da bi pobio njegove tvrdnje.
Dobro poznaje stara općinska i posjednička pravila koja vrijede u ovom
kraju i svoje znanje primjenjuje, čas u korist stanovnika Fernvortija, čas
opet protiv njih. Zato ga mještani ponekad slave, a ponekad spaljuju
njegovu lutku u znak negodovanja. Sad, kažu, vodi sedam parnica, koje će
svakako progutati ostatak njegova imetka. To će mu oduzeti mogućnost da
se dalje parniči, otrovni zubi bit će mu povadeni, pa će ubuduće biti
bezopasan. Usprkos strasti za suđenjem, ostavlja dojam ljubaznog i
dobronamjernog čovjeka, i ja sam ga spomenuo samo zato što ste vi od
mene posebno zahtijevali da vam što točnije opišem sve osobe iz naše
okoline.
Trenutno se bavi nekim čudnim poslom. On je amater astronom i ima
odličan daJekozor, pa po cijeli dan leži s njim na krovu svoje kuće i
promatra močvaru u nadi da će otkriti odbjegla robijaša. Kad bi se ograničio
samo na to bilo bi dobro, ali ljudi pričaju kako namjerava povesti parnicu
protiv doktora Mortimera koji je iskopao jednu neolitičku lubanju u Long
Downu i to zato što je pritom, priča Frankland, bez dozvole najbližeg
srodnika otvorio grob! Frankland tako unosi malo promjene i nešto veselja
u naš jednolični život, a to nam je zaista potrebno.
A sad, kad sam vam ispričao sve što znam o odbjeglom robijašu, o
Stapletonovima, o Mortimeru i Franklandu iz Lafter Halla, na kraju svojeg
izvještaja javit ću vam najvažnije novosti – nešto više o Barrymoreu, a
posebno o neobičnom događaju koji se odigrao prošle noći.
 Najprije još nešto o onom brzojavu koji ste bili poslali iz Londona, kako
biste mogli utvrditi je li Barrymore bio zaista ovdje ili nije. Kao što sam
vam već javio, iskaz poštara pokazuje da vaša mjera opreza nije uspjela, jer
se nikako ne može dobiti dovoljno dokaza ni za jednu, ni za drugu
pretpostavku. Rekao sam sir Henryju kako stvar stoji, a on je postupio
otvoreno i praedno, pa je odmah pozvao Barrymorea i zapitao ga je li
primio telegram. Nadstojnik je na to pitanje odgovorio potvrdno.
— Je li dječak predao telegram vama osobno? – upita ga onda mladi
barun.
Barrymore se malo iznenadi, razmisli trenutak, pa zatim reče:
— Ne, ja sam tada bio u potkrovlju, donijela mi ga je gore supruga.
— Jeste li sami odgovorili?
— Nisam, rekao sam supruzi što treba odgovoriti, i ona je sišla to i
napisati.
Uvečer se Barrymore vratio na tu temu, premda ga nitko ništa nije pitao.
— Ne mogu razumjeti – reče – s kakvom ste mi namjerom jutros
postavili ona pitanja, sir Henry. Nadam se da nisam izgubio vaše
povjerenje.
Sir Henry ga umiri i dade mu nešto od svojih starih stvari. Odijela koja
je bio naručio u Londonu bila su već stigla.
Zanima me gospoda Barrymore. To je jednostavna i ograničena žena, ali
časna i sklona puritanizmu. Ne može se lako raznježiti. Ipak, prve sam je
noći ovdje čuo kako plače, to sam vam već javio, a otada sam na njezinom
licu više puta opazio tragove suza. Neka duboka bol mori njezino srce.
Ponekad se pitam ne muči li je možda savjet neke krivnje, a ponekad opet
sumnjam u to da je Barrymore tiranin u kući. U početku sam imao osjećaj
da ima neobičan i sumnjičav karakter, a ono što sam prošle noći doživio
daje toj sumnji jasniji smjer, iako će se vama to možda činiti beznačajno.
Kao što znate, ne spavam čvrsto, a otkada sam u ovoj kući na straži, san
mi je lakši no ikada. Noćas – bilo je to oko dva sata ujutro – probudio me
šum pritajenih koraka u hodniku. Ustao sam i otvorio vrata. Kroz hodnik se
provlačila duga, crna sijena. Bio je to neki čovjek sa svijećom u ruci koji se
bio oprezno nekamo uputio. Bio je u košulji i hlačama, bosonog. Mada sam
mu mogao vidjeti samo siluetu, odmah sam, po stasu, prepoznao
Barrymorea. Kretao se vrlo lagano, neprestano se osvrtao, a njegovo je
vladanje odavalo da nešto krije.
 — Kao što sam vam već napisao, hodnik je prekinut okruglim
balkonom koji se diže iznad velikog predvorja, pa se opet nastavlja.
Pričekao sam da Barrymore nestane, a onda sam pošao za njim. Kad sam
prešao preko balkona, on se nalazio na drugoj strani hodnika i već je ušao,
vidjelo se po svjetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata, u jednu od soba.
Kako su sve prostorije prazne, bez namještaja, njegovo vladanje mi se
učinilo još zagonetnijim. Svjetlo nije treperilo pa sam po tome zaključio da
Barrymore stoji. Krenuo sam za njim što sam tiše mogao i provirio kroz
odškrinuta vrata u sobu.
Barrymore je stajao na prozoru i držao svijeću na prozorskoj dasci. Bio
je upola okrenut prema meni, pa sam opazio da mu je lice ozbiljno i
ukočeno: zurio je u mrak iznad močvare. Čekao je nekoliko trenutaka, a
onda je duboko uzdahnuo i ugasio svijeću. Odmah sam pošao u svoju sobu,
a nekoliko trenutka poslije prošli su opet ti pritajeni koraci pokraj mojih
vrata.
Poslije dužeg vremena, kad sam već bio zadrijemao, začuo sam kako se
u jednoj bravi okreće ključ, ali nisam mogao utvrditi odakle taj zvuk dopire.
Ne znam što to znači, ali sigurno je da se u kući događa nešto
tajanstveno. Prije ili poslije otkrit ćemo o čemu je riječ. Neću vam
dosađivati teorijama jer ste me molili da vam javljam samo činjenice. Jutros
sam dugo razgovarao sa sir Henryjem, pa smo, na osnovu onoga što sam
prošle noći zapazio, ugovorili pravu ratnu akciju. Danas vam o tome neću
ništa pisati, zato da moj idući izvještaj ne bude manje zanimljiv.
 Poglavlje IX
Drugi izvještaj doktora Watsona

Ako sam vam prvih dana morao slati samo oskudne izvještaje o svojoj
aktivnosti, morate priznati da sad nadoknađujem sve što sam propustio, jer
događaji naprosto lete jedan za drugim. Vrhunac mog prošlog izvještaja bio
je kad opisujem kako sam iznenadio Barrymorea kraj prozora. Danas opet
imam punu vreću novosti koje, mislim, neće biti manje zanimljive.
Događaji teku nepredviđeno. Svi odnosi postali su u posljednjih 48 sati
donekle jasniji, ali i mnogo zamršeniji. Ja ću vam sve reći, pa ćete o svemu
moći sami prosuditi.
Prije nego što sam slijedećeg dana pošao na doručak, krenuo sam
hodnikom i ispitao sobu u koju je te noći bio ušao Barrymore. Prozor na
istočnom zidu, uz koji je on stajao i s najvećom pažnjom gledao u noć,
razlikuje se, kao što sam odmah opazio, od ostalih prozora na zgradi,
jednom osobinom: odatle se pruža najbolji vidik na močvaru. Kroz njegov
otvor ona se vidi između dva drveta sasvim jasno, a s ostalih prozora mogu
se razabrati samo njezini udaljeni dijelovi, i to, slabo i nejasno. Kako je
samo jedan prozor, kao što rekoh, tako smješten, nameće se zaključak da je
Barrymore u močvari nekoga ili nešto tražio. Noć je bila vrlo mračna i zato
mogu jedva pretpostaviti da se nadao kako će moći nekoga vidjeti u mraku.
Pomislio sam da je možda posrijedi neka ljubav. To bi moglo objasniti
njegovo prikradanje, a u isto vrijeme i utučenost njegove supruge. Svojom
naočitošću taj je čovjek mogao dirnuti u srce neku seljančicu. Otvaranje
vrata koje sam čuo kad sam se vratio u sobu moglo se objasniti njegovim
izlaskom na tajni sastanak. Tim sam mislima bio jutros zaokupljen, pa vam
ih želim reći, mada su događaji pokazali da one nisu odgovarale stvarnosti.
Međutim, nijedno me objašnjenje te Barrymoreove noćne šetnje nije
moglo zadovoljiti, pa sam osjetio da bi mi savjest bila opterećena suviše
teškom odgovornošću kad bih tu zagonetku zadržao za sebe sve dok ne
našem nekakvo rješenje. Zato sam poslije doručka potražio mladog baruna
u njegovoj radnoj sobi i rekao mu sve što sam te noći vidio. On se iznenadio
manje nego što sam očekivao.
 — Znao sam već – reče mi – da Barrymore noću šeće po kući i trebao
sam s njim razgovarati o tome. Dva ili tri puta, baš u doba koje ste vi
spomenuli, čuo sam njegove korake u hodniku.
— Možda on svake noći odlazi do onog prozora?
— Možda. Ako je tako, mogli bismo ga krišom slijediti i vidjeti zašto to
čini. Volio bih znati što bi sada učinio vaš prijatelj Holmes da je ovdje.
— Svakako, isto to što ste vi sad predložili – odgovorih. – Krenuo bi za
Barrymoreom da svojim očima vidi što on to radi.
— Onda ćemo ga zajedno slijediti.
— Ali on će nas sigurno čuti.
— Malo je nagluh. Ali, bez obzira na to, moramo vidjeti što on to radi.
Noćas ćemo ostati u mojoj sobi i čekati dok ne naiđe. – Sir Henry je
zadovoljno trljao ruke. Očito se veselio ovoj pustolovini, koja je unosila
promjenu u njegov tako miran život u ovom kraju.
Mladi barun odmah je stupio u vezi s arhitektom koji je pravio planove
za sir Charlesa, a zatim i s jednim londonskim poduzetnikom. Možemo se,
dakle, nadati da će tu brzo doći do velikih promjena. Već su ovamo došli
trgovci namještajem i soboslikari iz Plymouta, pa se po svemu može vidjeti
da naš prijatelj ima velike planove i da neće štedjeti ni novca ni truda kako
bi obnovio stari sjaj svoje obitelji. Kad kuća bude popravljena i namještena,
bit će potrebna još samo žena koja će je održavati u savršenom redu. Medu
nama, po nekim se jasnim znacima može zaključiti da je ta žena već
pronađena, samo se treba odazvati pozivu sir Henryja, jer sam rijetko kad
vidio čovjeka toliko zaljubljena kao što je sir Henry zaljubljen u našu lijepu
susjedu, gospođicu Stapleton. Ali ta se ljubav ne razvija tako glatko kao što
se moglo očekivati. Danas je, na primjer, naš prijatelj bio toliko potresen
jednim nenadanim događajem da je poslije toga ostao u velikoj nedoumici i
bio neobično neraspoložen.
Poslije razgovora o Barrymoreu, sir Henry uze šešir i spremi se izaći.
Ja, razumije se, učinih isto to.
— Što, zar ćete i vi izići, Watsone? – upita me, gledajući me neobično.
— Zavisi od toga jeste li se uputili prema močvari – odgovorih.
— Da, idem tamo.
— E, pa, vi znate kakve upute imam. Žao mi je što vam smetam, ali i
sami ste čuli kako je Holmes odlučno zahtijevao da vas ne ostavljam sama,
a naročito da vas ne puštam da sami idete prema močvari.
Sir Henry mi s prijateljskim osmijehom spusti ruku na rame:
 — Dragi prijatelju – reče – iako je Holmes mudar nije predvidio neke
stvari koje su se dogodile za vrijeme mog boravka ovom kraju. Vi me
razumijete. Nadam se da mi ne namjeravate kvariti zadovoljstvo. Moram ići
sam.
To me je dovelo u neugodan položaj. Nisam znao ni što da mu
odgovorim, ni što da učinim, a prije nego što sam išta odlučio, on je uzeo
štap iz kuta i izišao.
Međutim, kad sam o tome dobro razmislio, počeo sam se optuživati što
ga ipak nisam pratio. Kako bih vam mogao izići pred oči, pomislio sam, kad
bih vam morao priznati da se nesreća dogodila zato što nisam poštovao vaša
naređenja. Mogu vam samo reći da sam pri toj pomisli pocrvenio. Tada mi
pade na pamet kako još nije kasno da ga stignem, i zato sam se bez
oklijevanja uputio prema Merripits Houseu.
Žurio sam cestom što sam više mogao, ali sir Henryja nisam više vidio
sve dok nisam došao do mjesta gdje se odvaja pješačka staza koja vodi
prema močvari. Strahujući da nisam možda na krivom putu, popeo sam se
na onaj brežuljak na kojem je kamenolom, odakle se nadaleko širi pogled. I
zaista, preda mnom se u daljini pojavi sir Henry. Išao je onom stazom kroz
močvaru, otprilike pola kilometara daleko od mene, u društvu dame koja je
mogla biti samo gospođica Stapleton. Bilo je očito da među njima postoji
neki sporazum; vjerojatno su se dogovorili tako. Udubljeni u razgovor
odmicali su polako stazom. Ona je često, brzo i kratko, odmahivala rukom,
kao da u govoru nešto ističe, a on ju je slušao s velikom pažnjom i samo je
nekoliko puta energično zanijekao glavom. Skriven iza stijene, promatrao
sam ih pažljivo i nisam jednostavno znao što učiniti. Poći za njima i
umiješati se u njihov povjerljiv razgovor, bila bi to uvredljiva neljubaznost,
a dužnost mi je, međutim, jasno naređivala da ga ni za trenutak ne
napustim. Uhoditi prijatelja zbilja je bijedan zadatak. Nisam našao drugo
rješenje nego promatrati ih sa svojeg brežuljka i zatim mu sve priznati i
time olakšati svoju savjest. Da se slučajno nađe u kakvoj opasnosti, ja bih,
razumije se bio odveć daleko od njega da mu pomognem. I sami ćete
priznati da sam bio u teškom položaju i da nisam mogao postupiti drugačije.
Naš prijatelj, sir Henry, i njegova dama zastali su i zacijelo su u
razgovoru zaboravili da postoji i ostali svijet. Odjednom opazih da nisam
jedini svjedok njihova sastanka. Nešto zeleno zaleprša u zraku, a kad sam
bolje pogledao vidio sam da je ta zelena stvar pričvršćena o štap koji je
nosio čovjek koji se brzo kretao preko močvare. Bio je to Stapleton sa
svojom mrežom za leptire.
Nalazio se puno bliže mladom paru nego ja, pa se lijepo vidjelo kako
ide ravno prema njima. U tom je trenutku sir Henry odjednom privukao
mladu damu k sebi. Njegova je ruka zagrli, ali mi se učinilo da se ona
pokušava, okrenuvši lice, odmaknuti od njega. On približi svoje lice
njezinom, a ona podigne ruku kao da negoduje. Odmah zatim vidjeh kako
se razdvajaju i brzo okreću. Uznemirio ih je Stapleton. Dok je trčao,
njegova je mreža za leptire smiješno je lepršala za njim. Vidjeh ga kako
gestikulira i gotovo poskakuje od ljutnje. Nisam mogao objasniti taj
događaj. Činilo se da Stapleton nešto žestoko predbacuje sir Henryju. Ovaj
mu je, vjerojatno, nešto objašnjavao, a onda se i sam naljutio, jer ga onaj
drugi nije ni slušao. Dama se nije micala i ponosno je šutjela.
Najzad se Stapleton okrenuo i zapovjedničkim pokretom ruke dao znak
sestri da krene s njim. Ona pogleda još jednom neodlučno sir Henryja, pa
onda pode s bratom. Po ljutitim prirodnjakovim kretnjama zaključio sam da
nije zadovoljan ponašanjem svoje sestre. Mladi barun je čitavu minutu
gledao za njima, a zatim se, oborene glave, vratio putem kojim je i bio
došao. Vidjelo se da je utučen.
Kao što sam već rekao, nije mi bilo jasno što što to znači, ali sam se
posramio što sam kao nepoželjan svjedok prisustvovao tom prizoru. Požurih
niz brežuljak i nađoh se dolje s mladim barunom. Lice mu je bilo crveno od
ljutnje, a obrve natmurene, kao da ne zna na što bi se odlučio.
— Zdravo Watsone – uzviknu kad me primijeti. Koji vas je vjetar
ovamo donio? Nećete mi valjda reći da ste ipak pošli za mnom?
Izjavih mu otvoreno da nisam mogao ostati kod kuće i zato sam ga
pratio i bio svjedok onog događaja. Najprije me je oštro pogledao, ali je
moja iskrenost odmah razoružala njegov gnjev, pa je prasnuo u smijeh u
kojem je, doduše, bilo i prizvuka tuge.
— Mislio sam – reče – da se u ovoj pustinji čovjek može nesmetano
sastati s djevojkom, a kad tamo, k vragu, kao da se cijelo susjedstvo diglo
na noge da vidi kako izjavljujem ljubav. Odakle ste gledali, doktore?
— Odande, s onog brežuljka.
— Stajali ste, dakle, u posljednjem redu. Njezin brat je, međutim,
ugrabio mjesto u prvom, gotovo pred samom scenom. Jeste li vidjeli kako je
naletio na nas?
— Vidio sam.
 — Je li vam se ikad učinilo da je njezin brat lud?
— Ne bih to mogao reći.
— Ni ja. Smatrao sam ga do danas potpuno normalnim, ali, vjerujete
mi, ili meni ili njemu treba navući luđačku košulju. Kako stoji stvar sa
mnom, što mislite? Vi ste sa mnom proveli nekoliko sedmica, Watsone.
Recite mi, dakle, otvoreno: ima li u meni nešto po čemu bi se moglo
zaključiti da ne mogu biti dobar suprug ženi koju volim?
— To nipošto ne bih mogao reći.
— Mojemu društvenom položaju ne može se naći zamjerka, prema
tome, ja mu jednostavno nisam simpatičan. Što može imati protiv mene?
Koliko znam, cijeloga života nisam učinio nikome ništa nažao. Pa, ipak mi
on ne dopušta da dodirnem ni vrhove njezinih prstiju.
— Je li to rekao?
— To, i još mnogo više. Znate, Watsone, ja sam djevojku upoznao tek
prije nekoliko tjedana, ali sam od prvog trenutka osjećao da je stvorena za
mene, a i ona je bila sretna kad se sastala sa mnom, u to se mogu zakleti.
Oko žene kaže više od riječi. Ali Stapleton nas nije nikada ostavljao same.
Danas nam se prvi put pružila mogućnost da izmijenimo nekoliko riječi, u
četiri oka. I ona se veselila što će se naći sa mnom. Međutim, kad smo se
susreli, nije htjela ni čuti da joj govorim, a još manje da sama govori o
ljubavi. Ja sam joj tek bio počeo govoriti koliko je volim, ali odmah me je
prekinula. Često se vraćala na to kako je ovaj kraj opasan i kako bi ona bila
najsretnija kad bih odmah napustio to mjesto. Odgovorio sam joj da mi se,
otkad nju znam, nimalo ne žuri da odem odavde i da, ako ona zaista želi da
odem, nema drugog načina nego da pođe sa mnom. Otvoreno sam joj se
ponudio za supruga, ali tada je, prije nego što je stigla odgovoriti, naišao
njezin brat i skočio na nas kao luđak. Bio je blijed kao krpa, njegove
svjetloplave oči sijevale su od ljutnje. Pitao me je što tražim od dame na
takvom mjestu i kako se usuđujem nametati se, i mislim li možda da, kao
barun, mogu činiti što me je volja? Da nije njezn brat, bio bih mu odgovorio
kako je i zaslužio. Ovako sam se zadovoljio time što sam mu rekao da
imam prema njegovoj sestri poštene namjene i da se nadam kako će mi ona
ukazati čast da postane moja supruga. Međutim, to, čini se, nimalo nije
popravilo situaciju. Onda sam i ja izgubio strpljenje, pa sam mu odgovorio
oštrije nego što sam smio u njezinoj prisutnosti. Napokon je, kao što ste
vidjeli, on otišao s njom, a ja sam ostao preneražen. Objasnite mi, zaboga,
što sve to znači i bit ću vam vječno zahvalan.
 Pokušao sam na neki način riješiti tu zagonetku, ali sam i sam bio
zbunjen. Plemićka titula našeg prijatelja, njegovo imanje, njegove godine,
karakter i vanjština – sve je to išlo njemu u prilog, pa zaista nisam znao što
bi moglo biti protiv njega, ako se izuzme ono mračno prokletstvo što
progoni njegovu obitelj. Čovjek se morao zaprepastiti pred činjenicom što
su njegovu prosidbu tako oštro odbili, što se djevojka nije pitala za
mišljenje i što se ona, uz to, sama tome pokorila, bez ijedne riječi.
Dok smo još tražili objašnjenje, pretekao nas je njezin brat koji je tog
istog poslijepodneva došao u Baskerville Hall. Želio se ispričati zbog svoje
neodgojenosti, i dugačak razgovor sa sir Henryjem u četiri oka, u njegovoj
radnoj sobi, svršio se time što se sve opet izgladilo i što smo, u znak
pomirenja, pozvani da u petak ručamo u Merripits Houseu.
— Ne mogu tvrditi da on nije lud – reče mi sir Henry. – Ne mogu
zaboraviti izraz njegovih očiju kad je jutros nasrnuo na mene, ali moram
priznati da se nitko ne bi mogao bolje ispričati od njega.
Ja sam Henryja upitao je li mu Stapleton nekako objasnio svoje
vladanje, a Henry mi je onda nastavio objašnjavati kako je došlo do sukoba
između Stapletona i njega. Stapleton mu je rekao da mu je sestra sve što
ima u životu, a Henry mu je onda odgovorio da ga potpuno shvaća i da mu
je drago što cijeni sestru. Uvijek su bili zajedno, a on je živio usamljen i
nije imao drugog društva osim nje – nastavio se Stapleton ispričavati sir
Henryju – pa mu je pomisao da je sad izgubi strašna. Nije opazio da se
između sir Henryja i djevojke javlja prisnija veza, a kad je to vidio i kad mu
je postalo jasno da će mu sir Henry oduzeti sestru, to ga je toliko pogodilo
da određeno vrijeme nije znao ni što govori ni što radi. Bilo mu je žao što je
došlo do te neugodne upadice i priznao je da je ludo i sebično od njega
zamišljati da će tako lijepu djevojku kao što je njegova sestra moći cijeloga
života zadržati pored sebe. Ali, kad ga ona već mora napustiti, bilo bi mu
draže da joj suprug bude susjed kao što je Henry, a ne netko drugi. U
svakom slučaju, to bi bio za njega težak udarac, pa mu je potrebno neko
vrijeme da se na to privikne. Spreman je odreći se svakog otpora, ako mu
Henry obeća da tri mjeseca neće žuriti s vjenčanjem i da će se za to vrijeme
zadovoljiti time što će njegovoj sestri iskazivati samo prijateljstvo, ne
tražeći njezinu ljubav. To mu je Henry obećao i tako je to, zasad, riješeno.
Tako je, dakle, objašnjena jedna od malih tajni! I to nešto vrijedi kad u
ovom blatu po kojemu se krećemo naiđemo bar na jednom mjestu na čvrsto
tlo. Sad znamo zašto Stapleton tako poprijeko gleda na prosca svoje sestre,
premda je prosac divan čovjek.
A sad prelazim na drugu nit koju sam bio izdvojio iz zamršenog klupka
tajni: na noćne jecaje i tragove suza na licu gospođe Barrymore i na
nadstojnikove skrivene noćne šetnje od njegove sobe do prozora, na
zapadnoj strani kuće. Čestitajte mi na sreći koju sam pri tom imao, dragi
moj Holmes, i recite mi da vas, kao izaslanik, nisam razočarao, pa da ne
žalite što ste me poslali ovamo. Sve te mračne tajne objašnjene su u jednoj
jedinoj noći.
Kažem "jednoj jedinoj noći", ali bile su nam za to potrebne dvije noći,
jer nam je prvi put cijela muka bila uzaludna. Sjedio sam sa sir Henryjem
do tri sata ujutro u njegovoj sobi, ali se niotkuda nije čuo glas. Jedino je na
stepenicama otkucavao sat. Bila je to tužna noć, provedena na straži, pa
smo na kraju obojica zaspali u naslonjačima. Na sreću, neuspjeh nas nije
obeshrabrio već smo odlučili pokušati još jedanput. Sutradan uvečer opet
smo uvrnuli fitilj svoje lampe i sjedili u potpunoj tišini, pušeći cigare. Sati
su prolazili nevjerojatno sporo. Ipak nam je neka vrsta strpljive radoznalosti
pomogla da izdržimo, imali smo osjećaj da smo lovci koji vrebaju pokraj
klopke u koju treba upasti neka divlja zvijer.
Sat je otkucao jedan u noći, zatim i dva, već smo, izgubivši gotovo
svaku vjeru u uspjeh, htjeli dići ruke od svega, kad smo se odjednom
obojica u isti čas podigli iz svojih naslonjača.
Bili smo se pretvorili u uho. Iz hodnika je dopirao prigušen šum koraka.
Čuli smo kako se čovjek sasvim tiho prikradao sve dok taj šum nije
nestao u daljini. Mladi barun je otvorio onda polagano vrata, i mi smo
krenuli za čovjekom. Naš se čovjek već okrenuo prema hodniku, koji se
pred nama prostirao u potpunom mraku. Krenuli smo tiho hodnikom prema
drugom krilu. U posljednjem času spazismo dugu priliku, sa crnom bradom
kako se na vršcima prstiju prikrada kroz hodnik. Prilika uđe, zatim, na ona
ista vrata kroz koja je ušao prošli put, i u tamnom hodniku pri svjetlu
svijeće ocrta se četvrtasti otvor. Pipajući pažljivo, krenuli smo i mi prema
tom mjestu. Svaku smo dasku najprije ispipavali nogom, a tek je zatim
opteretili svojom težinom. Zbog opreza smo bili izuli cipele još prije, ali su
pod našim nogama stare daske ipak pucketale i škripale. Činilo nam se u
trenucima da on čuje kako mu se približavamo. Ali taj je čovjek, na sreću,
zaista nagluh, a osim toga, misli su mu bile zauzete nečim drugim. Kad smo
napokon stigli do vrata i pogledali u sobu, vidjeli smo ga kako stoji uz
prozor, sa svijećom u ruci, a lice, s izrazom najdublje pažnje, pritišće o
okno. Bio je u istom položaju u kojem sam ga bio iznenadio prije dvije
noći.
Nismo prije bili izgradili određen plan, ali prirodi mladog baruna
odgovara da uvijek ide najkraćim putem. On uđe u sobu, a Barrymore,
kriknuvši oštro i prigušeno, odskočio od prozora, zastavši i dršćući, sav
blijed, pred nama. Crne su mu oči blistale na blijedom licu poput kakve
maske, i pune užasa i iznenađenja, gledale u sir Henryja i mene.
— Što radite ovdje, Barrymore?
— Ništa, gospodine.
Bio je toliko uzbuđen da nije mogao govoriti. Toliko je dahtao da je
sjena svijeće naprosto skakala po zidu.
— Došao sam ovamo zbog prozora, gospodine. Obilazim ih noću sve da
vidim jesu li dobro zatvoreni.
— Na drugom katu?
— Da, gospodine, ja pregledavam sve prozore.
— Slušajte, Barrymore – reče mu sir Henry ozbiljno. – Mi smo odlučili
doznati istinu od vas. Uskratit ćete sebi puno neugodnosti, ako je budete
odmah rekli umjesto da okolišate. Govorite, dakle! Ne lažite! Što ste tražili
na prozoru?
Čovjek nas je gledao s bespomoćnim izrazom na licu i kršio ruke
očajavajući.
— Nikakvo zlo nisam učinio, gospodine. Držao sam samo svijeću na
prozoru.
— A zašto ste je držali?
— Ne pitajte me za to, sir Henry, molim vas, ne pitajte me! Dajem vam
riječ da to nije moja tajna, pa je stoga ne mogu reći. Da se to tiče samo
mene, ne bih vam je ni pokušao zatajiti.
Odjednom mi pade na pamet jedna misao, i ja digoh svijeću s prozorske
daske na koju ju je Barrymore bio ostavio.
Svijeću je sigurno držao na prozoru kao znak – pomislih. –Vidjet ćemo
hoće li stići neki odgovor.
Držao sam svijeću isto onako kao što ju je on dotad držao i gledao u
noćnu tamu. Nejasno sam nazirao krošnje drveća u vrtu, a iza njih svjetliju
površinu močvare, jer se mjesec bio sakrio iza oblaka. Onda odjednom
pobjedonosno uzviknuh, jer jedna točkica, sitna kao vrh iglice, raspori o
crni veo mraka i zažari se, ostajući na istom mjestu u crnom četverokutu
prozora.
— Eto! – uzviknuh.
— Ne, ne, gospodine, to nije ništa, zaista nije ništa – upade mi
nadstojnik u riječ. – Uvjeravam vas, gospodine...
— Pomičite svjetlom amo–tamo, Watsone! – narediti mi mladi barun. –
Vidite, drugo svjetlo se također kreće. A sada, huljo, hoćeš li priznati da
nekome daješ znak ? Govori! Što je to? Tko je taj tvoj zavjerenik vani i
kakva se to zavjera ovdje kuje?
Barrymoreovo lice poprimi odjednom prkosan izraz.
— To je moja briga – reče – a ne vaša. Ništa neću reći!
— Onda napustite odmah moju službu!
— Razumijem, gospodine. Kad je tako, otići ću.
— Sramotno ćete napustiti moju kuću! Grom i pakao, trebalo bi vas biti
sram ! Vaša obitelj već stotinu godina živi s mojom pod ovim krovom, a ja
vas zatečem ovdje u nekoj mračnoj zavjeri protiv mene!
— Ne, gospodine ne! Ne protiv vas!
Ženski glas izreče te riječi. Kad smo se okrenuli, vidjeli smo kako na
vratima stoji gospođa Barrymore, još bljeđa i zbunjenija od svog supruga.
Njezin nespretnilik, u marami i doljnjoj suknji, učinio se gotovo smiješnim,
no izraz užasnog straha na njezinu licu govorio je drugo.
_ Moramo ići, Eliza! Tako se, eto, sve svršilo! Možeš spremiti naše
stvari! – reče joj suprug.
— Oh, Johne, Johne, zar sam te dotle dovela? To je moja krivnja, sir
Henry, samo moja. On je to sve činio samo meni za ljubav, samo zato što
sam ga ja za to molila.
— Pa, govorite onda! Što to sve treba da znači?
— Moj nesretni brat luta gladan i žedan po močvari. Nismo ga mogli
pustiti da skapava od gladi pred našim vratima. Svjetlo je znak za njega da
smo mu pripremili hranu, a ono svjetlo u noći označava kuda ćemo je
odnijeti.
— Znači da je vaš brat...
— Odbjegli zatočenik, da, gospodine... Zločinac Seldou.
— Tako je, gospodine – potvrdi Barrymore. – Rekao sam vam da to nije
moja tajna i dalje vam nisam mogao ništa reći. Ali sada ste sami čuli i
uviđate da to nije bila neka zavjera protiv vas, ako može biti riječi o zavjeri.
 To je, dakle, bilo objašnjenje tog noćnog Barrymoreova prikradanja i
svijeće na prozoru. Sir Henry i ja gledali smo zbunjeno u ženu. Zar je bilo
moguće da ova očito ograničena, ali čestita žena bude od iste krvi i mesa
kao taj najozloglašeniji zločinac kojemu nema premca u ovoj zemlji?
— Da, gospodine – nastavi ona. – Ja sam se prije zvala Seldou, i to je
moj mlađi brat. Razmazili smo ga još dok je bio dječak, i sve smo mu činili
po volji, pa je na koncu umislio da je cijeli svijet njegov i da može činiti što
ga je volja. Kad je odrastao, dospio je u loše društvo i vrag je zagospodario
njime, dok naposljetku nije slomio srce mojoj majci i ukaljao naše ime.
Tonuo je sve dublje i dublje, iz zločina u zločin, i samo ga je milost božja
spasila od vješala. Ali za mene je on, gospodine, još onaj dječak kovrčave
kose, kojega sam, kao starija sestra, čuvala i s kojim sam se igrala. Zato je i
pobjegao s robije, gospodine. Znao je da sam ovdje i da ću mu pomoći. A
kad se jedne noći gladan i iscrpljen dovukao do naših vrata, bježeći od
gonitelja, koji su mu bili za petama – što smo mogli učiniti? Pustili smo ga
unutra, dali mu hrane i njegovali ga. Tada ste vi došli ovamo, gospodine, i
moj brat je pomislio da će biti sigurniji vani u močvari, dok se ne stiša prva
buka i ne prođe potjera. Zato se krio vani. Ali, morali smo se svake druge
noći uvjeriti je li još ovdje, pa smo zato stavljali svijeću na prozor, i kad bi
on odgovorio na taj znak, moj suprug je iznosio kruh i meso. Svakoga smo
se dana nadali da će otići, ali dok je ovdje, nismo ga mogli ostaviti bez
pomoći. Sve je to istina, a vi ćete uvidjeti da se – ako već nekoga treba
koriti – mojem suprugu ne može ništa predbaciti, nego samo meni, jer je
sve to činio zbog mene.
Žena je govorila tako ozbiljno da smo joj morali povjerovati.
— Je li to istina, Barrymore?
— Da, sir Henry! Od prve do posljednje riječi!
— Onda vas ne mogu optuživati što ste pomagali vlastitoj supruzi.
Zaboravite što sam vam rekao. Vratite se sa svojom suprugom u svoju sobu.
Sutra ćemo razgovarati.
Kad su se udaljili, pogledali smo opet kroz prozor. Sir Henry ga otvori, i
hladan nas je noćni vjetar ošinuo po licu. U mračnoj se dolini još blistala
žuta točkica svjetla.
— Čudim se kako se usuđuje to raditi! – uzviknu «VHenry.
— Možda je svjetlo tako postavljeno da se vidi samo odavde.
— Vrlo vjerojatno. Koliko je, po vašem mišljenju, udaljeno odavde?
— Čini se da je kod Cleft Tora.
 — Dakle, jednu ili dvije milje odavde.
— Jedva toliko.
— U svakom slučaju, ne može biti daleko jer je Barrymore morao nositi
hranu. Tamo vani, taj zlikovac čeka kraj svijeće. Kvragu, Watsone, izići ću i
uhvatiti ga.
I meni je to isto palo na pamet. Barrymoreovi nam nisu bili rekli da to
učinimo. Tajna im je silom izvučena. Taj je čovjek bio opasan za društvo.
Bio je to nemilosrdan zlikovac koji nije zasluživao ni milost ni opraštanje.
Učinit ćemo zato svoju dužnost, pomislili smo, ako ga vratimo onamo gdje
ne može štetiti ljudima. Ako toga okrutnog zločinca ispustimo iz ruku,
stradat će nevini ljudi. Naši susjedi Stapletonovi, na primjer, bili su svake
noći u opasnosti da ih napadne. Možda je upravo ova posljednja misao i
navela sir Henryja na ovu pustolovinu.
— Poći ću s vama – rekoh.
— Uzmite onda svoj revolver i navucite cipele. Što prije pođemo, to
bolje. Inače će ova hulja možda ugasiti svjetlo i otići.
Nije prošlo ni pet minuta, a mi smo bili već vani. Brzo smo prošli kroz
mračni vrt. Noćni vjetar jednolično je zavijao, a lišće šuštalo. Zrak je bio
pun magle. S vremena na vrijeme javljao se mjesec, ali su nebo pokrivali
brzi oblaci i upravo u trenutku kad smo već bili blizu močvare, počela je
sipiti kiša.
— Jeste li naoružani? – zapitah.
— Imam štap s olovnom drškom.
— Moramo ga što prije napasti. Iznenadit ćemo tog opasnog zlikovca i
onesposobiti ga prije nego što i pomisli na otpor.
— Recite, Watsone – reče mladi barun – što bi na to rekao Holmes? Što
je ono rekao o noćnim satima kad caruju sile nečastivog?
U isti čas, kao odgovor na to pitanje, s mračne široke površine močvare
odjeknu iznenada ono zlokobno zavijanje koje sam već jednom čuo na rubu
velikog Grimpenskog blata. Na krilima vjetra je kroz noćnu tišinu doprlo do
nas. Bilo je to dugo, duboko stenjanje, a onda sve jači urlik, pa opet jezivo
jecanje koje se polako gubilo. Još jednom, a zatim i treći put, začulo se to
zavijanje, koje kao da je ispunjavalo čitav svemir divljim, prijetećim,
prodornim kricima. Mladi me barun uhvatio za rukav, a ja, usprkos mraku,
vidjeh da mu je lice mrtvački blijedo.
— Za ime Boga, što je to, Watsone?
 — Ne znam. To je glas koji se čuje u močvari. Ja sam ga već jednom
čuo.
Glas umuknu, i oko nas zavlada najdublja tišina. Slušali smo napetih
živaca, ali ništa se više nije čulo.
— Watsone – reče mladi barun – to je bilo zavijanje nekog psa.
Krv mi se sledila u žilama, jer mu je glas bio sasvim tih. Osjećao sam da
ga je odjednom obuzeo užas.
— Kako ovdje nazivaju taj urlik? – zapita me.
–Tko?
— Pa, ljudi u ovom kraju.
— Ah, taj je svijet praznovjeran. Što vas briga što ljudi o tome govore?
— Govorite, Watsone! Što kažu o tom zavijanju?
Okrenuh se. Na to pitanje nisam mogao ne odgovoriti.
— Kažu da zavija baskervilski pas.
On uzdahnu. Nekoliko je trenutaka šutio, pa onda izjavio :
— Zaista je to bio pas, ali je to zavijanje dolazilo izdaleka. Odande, čini
mi se.
— Teško se može reći otkuda je dolazilo.
— Čulo se sve jače, a potom je oslabilo, kao da ga je vjetar odnio. Zar
nije u tom smjeru veliko Grimpensko blato?
— Da.
— Hm, glas je dolazio odande. Budite iskreni, Watsone! Zar niste i vi
uvjereni da je to zavijao pas? Nisam dijete! Možete mi bez straha reći
istinu...
— Kad sam ga prošli put čuo, bio je sa mnom Stapleton. On kaže da bi
to mogao biti glas rijetke ptice.
— Ne, ne, to je pas. Bože, zar može biti istinita ta priča? Zar je moguće
da i meni prijeti neka tajanstvena, mračna opasnost? Ne vjerujete li valjda i
vi u to, Watsone?
— Ne, ne vjerujem.
— Eto, u Londonu smo se tome mogli smijati, ali je sve drukčije kad
stojimo ovdje u tami, blizu močvare, i slušamo kako zavija pas. A moj stric!
Pokraj mjesta gdje je ležao nađen je trag nekog divovskog psa. Sve se slaže.
Mislim da nisam kukavica, Watsone, ali kad sa čuo onaj glas, učinilo mi se
da mi se ledi krv u žilama. Dodirnite mi ruke!
Ruka mu je bila hladna kao led.
— Sutra ćete se opet dobro osjećati.
 — Mislim da će mi to zavijanje još dugo brujati u ušima. Što bi, po
vašem mišljenju, trebalo učiniti?
— Hoćemo li se vratiti?
— Za Boga miloga, neću! Krenuli smo uhvatiti tog zlikovca i uhvatit
ćemo ga. Mi smo pojurili za robijašem, a nečastiv je pas, bez sumnju,
pojurio za nama. Krenimo! Završit ćemo priču, pa makar svi vragovi iz
pakla jurili u ovu močvaru.
Krenuli smo polagano kroz tamu. Oko nas se uzdizao vijenac stjenovitih
brežuljaka, a pred nama je, još na istom mjestu, sjala ona žuta točka. Ništa
čovjeka ne može toliko prevariti koliko udaljenost neke svjetlosti u tami.
Sad je bila daleko, a sad blizu. Napokon smo vidjeli odakle dolazi i bili smo
sasvim blizu nje. Svijeća, s koje je kapao vosak, bila je postavljena u
procijep stijene, čiji su zidovi sa svih strana štitili plamen od vjetra, i svjetlo
se vidjelo samo iz Baskerville Halla. Jedna granitna gromača omogućila
nam je da se neopaženo prikrademo. Puzali smo iz tog zaklona i pažljivo
gledali u svijetlost. Čudna je bila ta usamljena svijeća koja je gorjela usred
močvare. Okolo nije bilo ni znaka života, već samo taj žuti plameni odsjaj
svjetla koje je obasjavalo zaklon.
— Što ćemo sad? – prošapta sir Henry.
— Čekat ćemo ovdje! On mora biti negdje u blizini svoje svijeće. Vidjet
ćemo hoće li se pojaviti pred nama.
Bio sam tek izgovorio te riječi kad ga obojica ugledasmo. Iznad stijene
u procijepu, u kojemu je gorjela svijeća, pojavi se kukavno, strašno,
odvratno lice, puno brazgotina, unakaženo niskim strastima. Prljavo i
obraslo u oštru bradu i zamršenu kosu, nalikovalo je na lice jednoga od onih
pretpovijesnih divljaka koji su živjeli po spiljama na obroncima bregova.
Svjetlost koja je gorjela ispod njega titrala je u njegovim malim očima, koje
su bijesnim pogledom zurile malo udesno malo ulijevo u mrak, kao oči
divlje zvijeri koja je čula korak lovca.
Bilo je jasno da je nešto u njemu izazvalo sumnju. Možda je Barrymore
davao neki znak, za koji mi, razumije se, nismo znali, a možda je taj čovjek
imao i neki drugi razlog da pomisli kako nije sve u redu. Njegovo
zločinačko lice jasno je odavalo strah. Svakog trenutka mogao je jednim
skokom nestati iz područja dotle je dopirale svjetlo i nestati u mraku. Zato
skočih na njega, sir Henry pođe za mnom. U tom trenutku robijaš riknu,
opsova glasno i baci o gromaču, koja nam je dotle služila kao zaklon, veliki
kamen koji se razbi u komade.
 Tad skoči na noge, pa se dade u bjesomučni bijeg, a ja stigoh samo
baciti pogled na njegov mali, ali snažan stas. U isti se čas, na sreću, između
oblaka pojavio mjesec. Nas dvojica jurnusmo. Uspevši se na vrh brežuljka,
vidjeli smo kako robijaš bježi s druge strane niz brijeg, preskačući hitro,
poput divokoze, kamenje koje mu je bilo na putu. Dobar pogodak iz mog
revolvera mogao ga je raniti, ali oružje sam uzeo za obranu, a ne zbog
pucanja na nenaoružana čovjeka koji bježi.
Obojica smo bili dobri trkači i obojica zdravi i snažni, ali uskoro smo
shvatili da ga nećemo sustići. Dugo smo ga na mjesečini gledali kako bježi
ispred nas, dok napokon nije, poput sitne točkice, nestao u brzom trku među
gromačama, na obronku udaljenog brežuljka. Tražili smo i trčali dok nam
nije ponestalo daha, ali razmak između njega i nas postajao je sve veći i
veći. Napokon smo napustili gonjenje i sjeli zadihani na dva velika kamena.
On se izgubio u daljini.
U taj tren dogodi se nešto neobično i posve neočekivano. Ustali smo s
kamenja i odlučili se vratiti kući, jer smo gonjenje, kako je bilo beznadno,
potpuno napustili. Desno od nas, nisko na nebu, sjao je mjesec, a šiljati vrh
jedne granitne hridi dizao se do doljnjeg dijela srebrnoga mjesečevog
koluta. Oštro ocrtanu, crnu poput kipa od slonove kosti, ugledali smo jasno
na svijetloj pozadini mjesečinom obasjanu priliku čovjeka koji je stajao na
vrhu hridi.
Nemojte misliti, Holmes, da su me oči prevarile! Uvjeravam vas da u
životu nikad nisam vidio ništa jasnije i sigurnije. Koliko sam mogao
ocijeniti, bio je to lik nekog visokog vitkog čovjeka. Stajao je raširenih
nogu, prekrštenih ruku i oborene glave, kao da promatra zamišljeno
beskrajnu, pustu močvaru pred njim. Uzbuđena je mašta zamišljala tako zla
duha koji caruje nad ovim strašnim mjestom. Nije to bio robijaš. Taj je
čovjek stajao daleko od mjesta gdje je nestao Seldou. Osim toga, bio je
puno viši. Oteo mi se usklik iznenađenja, i pružih ruku da ga pokažem
mladom barunu, ali u isti čas, kad se okrenuh prema sir Henryju, njega više
nije bilo. Oštri vrh granitne stijene dizao se pred nama još ispod samog
mjeseca, ali onoj nijemoj nepomičnoj prilici nije bilo više traga.
Rado bih bio otišao tamo malo bolje pogledati onu hrid, ali bila je
prilično daleko od nas. Živci mladog baruna bili su nakon onog zavijanja
prilično rastrojeni, sjetio se mračne povijesti svoje obitelji pa nije bio
raspoložen da se upušta u nove pustolovine. Nije ni opazio čovjeka na vrhu
hridi i nije osjetio jezu koja je mene bila prožela pri pogledu na tu neobičnu
i čudnu figuru.
— Nema sumnje da je to bio jedan od stražara koji progone Seldoua! –
reče on. – Otkako je taj zlikovac pobjegao, ima ih mnogo oko močvare.
Možda je to objašnjenje i bilo točno, ali volio bih imati za to joj koji
dokaz.
Danas namjeravamo obavijestiti činovnike u Princetownu gdje tražiti
bjegunca, ali strašno nam je krivo što nismo imali sreće dovesti ga kao
zarobljena.
To su pustolovine koje smo doživjeli noćas, dragi moj Holmes. Priznat
ćete da sam vas o svemu iscrpno obavijestio. Nema sumnje da vam se štošta
od toga što sam vam ispričao neće učiniti posebno zanimljivim, ali ipak
mislim da je najbolje zabilježiti sve činjenice bez izuzetaka, a vama
prepustiti da birate i zaključite. Nesumnjivo je da napredujemo. Što se tiče
Barrymoreovih, čini nam se da smo donekle objasnili njihove postupke, a to
je sigurno uvelike razjasnilo situaciju.
Ali, močvara sa svojim tajnama i svojim stanovnicima ostaje i dalje
zagonetka, kao što je i bila. Možda ću u slijedećem pismu malo rasvijetliti i
tu tamu. Najbolje bi bilo da vi dođete ovamo.
 Poglavlje X
Izvadak iz dnevnika doktora Watsona

Do ovog trenutka moje priče mogao sam prepisivati samo izvještaje

koje sam u početku svog rada u Baskerville Hallu slao Sherlocku Holmesu.
Ali sada se više ne mogu služiti tim metodama već moram crpiti podatke iz
svojih uspomena, pomažući se pri tom i bilješkama koje sam svaki dan
unosio u svoj dnevnik. Dat ću vam najprije kratak izvadak iz mog dnevnika,
a onda ću odmah preći na događaje koji su se nezaboravno urezali u moje
sjećanje. Počet ću od jutra nakon one naše bezuspješne potjere za
osuđenikom i drugih neobičnih pojava u tom močvarnom kraju.
Šesnaesti oktobra. Turoban i maglovit dan sa stalnom sitnom kišom.
Kuća je obavijena teškim oblacima koji se s vremena na vrijeme razmiču i
otvaraju pogled na pust, valovit močvarni kraj. Na obroncima brežuljaka
vide se tanke, srebrno–bijele žilice, a granitne gromače u daljini, s vremena
na vrijeme, zablistaju kad na njihov mokar kamen padne svjetlo. Tužno je
raspoloženje i vani i u kući. Obeshrabren sam i imam osjećaj da nam prijeti
neka opasnost ne baš neposredna, ali to strašnija zbog toga što ne znam u
čemu je.
A zar nemam razloga za takvo strahovanje? Za nama je niz događaja, i
svi, bez izuzetka, navode na mišljenje da u našoj blizini vlada neka
tajanstvena sila. Tu je, prije svega, smrt bivšeg vlasnika zamka, događaj
koji se u potpunosti uklapa u obiteljsku predaju. Zatim, imam iskaze
mnogih seljaka koji su vidjeli nekakvo jezivo stvorenje u močvari. Dva puta
sam osobno čuo onaj glas koji podsjeća na zavijanje nekog golemog psa.
Nevjerojatno je, čak i nemoguće, da bi taj glas mogao biti natprirodan.
Razumije se da nema sablasnog psa koji ostavlja tjelesne tragove nogu i
ispunjava zrak svojim lavežom. Neka Stapleton vjeruje tom praznovjerju i
neka mu se Mortimer pridružuje, ali, ako ja imam koju dobru osobinu, onda
je to trezven i zdrav razum, i ništa me neće navesti na to da povjerujem u
takvo što. Kad bih u to povjerovao, spustio bih se do onih jadnih seljaka
koji se ne zadovoljavaju čak ni nekim običnim užasnim psom nego ga
opisuju kao životinju kojoj iz čeljusti i očiju izvire pakleni plamen. O
takvim maštarijama Holmes ne bi htio čuti, a ja sam ovdje njegov zamjenik.
Ali činjenice ostaju; dva puta sam čuo zavijanje psa u močvari.
Pretpostavimo da po močvari zaista luta neki golemi pas – time bi se sve
dalo objasniti. Ali gdje se krije takav pas, gdje se hrani, odakle je došao, i
kako to da ga nitko danju nije vidio? Moram priznati da je prirodno
objašnjenje gotovo isto toliko teško prihvatiti kao i natprirodno. No, bez
obzira na psa, ostaje činjenica da se i u Londonu u to umiješao neki čovjek;
imamo onu ličnost u kolima i ono pismo koje je pozivalo sir Henryja da
ostane daleko od močvare. To je pismo, doduše, zaista poslano, ali ono
može potjecali, koliko od dobronamjernog čovjeka, toliko i od neprijatelja.
Gdje je u ovom trenutku taj prijatelj ili neprijatelj? Je li ostao u Londonu ili
nas je dopratio ovamo? Da li je on., da li je on onaj stranac kojega sam
vidio na hridini?
Istina, ja sam ga samo letimično pogledao, ali u vezi toga događaja
mogu ipak izvesti zaključke. Mogao bih se zakleti da onaj stranac ne spada
u krug ljudi koje sam ovdje upoznao, a do sada sam ovdje upoznao puno
ljudi. Bio je puno viši od Stapletona, puno vitkiji od Franklanda. Mogao je
to biti Barrymore, ali njega smo ostavili kod kuće, pa sam uvjeren da nas
nije mogao neprimjetno pratiti. To znači da nas ovdje netko prati, upravo
kao što nas je onaj stranac uhodio po Londonu. Za svo to vrijeme nismo ga
se oslobodili! Kad bih ga se mogao dočepati, našim bi teškoćama bio kraj.
Moram sada upotrijebiti sve svoje snage da postignem taj cilj. Prva mije
pomisao bila da kažem srrHenryju svoje planove. Druga, pametnija, dovela
me je do odluke da radim sam i da svoje namjere što je moguće manje
otkrivam. Sir Henry je šutljiv i rastresen čovjek. Živci su mu neobično
oslabili otkad je u močvari čuo ono zavijanje. Neću mu reći ništa što bi
moglo povećati njegov strah, ali ću poduzeti što god bude u mojoj moći
kako bih postignuo cilj.
Jutros se, poslije doručka, odigrala mala scena. Barrymore je zamolio
sir Henryja da mu dopusti da razgovara s njim, i ostali su kratko vrijeme
nasamo u njegovoj radnoj sobi. Sjedeći u bilijarskoj sali, čuo sam ih
nekoliko puta kako dižu glas, pa sam mogao zamisliti o čemu su govorili!
Poslije nekog vremena, mladi barun je otvorio vrata i zamolio me da uđem.
— Barrymore smatra kako ima razloga da se požali – reče mi. – Misli
da smo, goneći njegova šurjaka, nepošteno postupili jer nam je on
svojevoljno i iskreno otkrio tajnu svojeg noćnog obilaska.
Nadstojnik je stajao pred nama blijed, ali potpuno pribran.
 — Možda sam i suviše oštro govorio, gospodine – reče. – Molim vas da
mi oprostite. Bio sam vrlo iznenađen kad sam čuo da su se oba gospodina
vratila tek jutros rano i da su gonili Seldona. Jadni čovjek dovoljno je
prepatio, pa nije trebalo da ga još netko stavlja na muke.
— Da ste nam odmah otkrili tajnu, onda bi to, razumije se, bilo drukčije
– odgovori mladi barun. – Ali vi ste nam je otkrili tek ... ili, bolje rečeno,
vaša nam ju je supruga otkrila tek kad nije više bilo drugog izlaza.
— Ali, ja nisam mislio da ćete se vi time poslužiti, sir Henry. Na to
nisam ni posumnjao !
— Taj je čovjek opasan za društvo. Svugdje u ovom kraju ima
usamljenih kuća, a on je zločinac koji ne preže ni od čega. Treba samo na
trenutak vidjeti njegovo lice, pa da čovjeku to bude jasno. Uzmite, na
primjer, kuću gospodina Stapletona. Tu bi samo on mogao braniti svoje
sustanare. Ne, čitav je kraj u opasnosti dok god se Seldou ne nađe opet iza
rešetaka.
— Neće on napasti nijednu kuću, gospodine. Dajem vam časnu riječ.
Neće on dirnuti u ovom kraju živa čovjeka. Uvjeravam vas, sir Henry, da će
za nekoliko dana biti završene sve pripreme, i moj će šurjak poći u Južnu
Ameriku. Tako vam Boga, nemojte ga prijaviti gospodine, nemojte otkriti
policiji da je još tu, u ovom močvarnom kraju. Prestali su ga tražiti, i ako
bude miran, moći će tu pričekati brod i krenuti u svoje novo prebivalište.
Ako ga odate, dovest ćete sigurno i mene i moju suprugu u težak položaj.
Molim vas, gospodine, ne prijavljujte ništa policiji–
— Što mislite o tome, Watsone?
Slegoh ramenima i odgovorih:
— Ako ode iz zemlje, mirni porezni obveznici bit će oslobođeni jednog
opterećenja.
— Ali, ako još nekoga napadne prije nego što otputuje?
— Takvu ludost neće nikako učiniti, gospodine. Mi smo ga opskrbili
svim stvarima. Ako, ipak, počini kakav zločin, otkrit će ga tu, u močvari.
— U pravu ste – reče sir Henry. – Ako je tako, Barrymore ...
— O, neka vas Bog blagoslovi, gospodine! Hvala vam od svega srca.
Moja bi jadna supruga svisnula od muke kad bi joj opet uhitili brata.
— Čini mi se, Watson, da možemo odgovarati još i za prikrivanje
zločinca, ali, poslije svega što smo čuli, nemam srca odati tog čovjeka. Sve
je u redu, Barrymore, možete ići.
 Barrymore promuca nekoliko riječi zahvalnosti i pođe. Ali, odjednom
zastade oklijevajući, vrati se i reče:
— Bili ste tako dobri prema nama, gospodine, pa bih vam se želio
odužiti koliko mogu. Znam nešto, sir Henry, i bio bih to možda rekao i
prije, ali sam za to doznao poslije sudske rasprave i očevida leša sir
Charlesa. Dosad nisam nikome ni riječi o tome rekao. Tiče se smrti mog
jadnog bivšeg gospodara.
Mladi barun i ja smo skočili istoga trena iz svojih naslonjača.
— Znate li možda kako je poginuo?
— Ne, gospodine, to ne znam.
— Pa, što onda znate?
— Znam zašto je u ono doba stajao pokraj malih vrata. Imao je sastanak
s jednom ženom.
— Što?
— Da.
— A kako se zvala?
— To vam ne mogu reći, ali znam da su u njenom imenu i prezimenu
bila početna slova L.L.
— Otkud to znate, Barrymore?
— Vidite, sir Henry, vaš stric je onoga jutra dobio pismo. Obično je
dobivao puno pisama, jer je u ovom kraju bio istaknuta ličnost, a dobrota
njegova srca bila je svima poznata. Zato se svatko kome je nešto trebalo
obraćao sir Charlesu. Ali onoga jutra dogodilo se da je stiglo samo jedno
pismo, pa mi je upravo zato i palo u oči. Pismo je bilo predano na pošti u
Coombe Tracvju, a adresa je bila ispisana ženskom rukom.
— Dalje!
— Više o tome nisam razmišljao, gospodine, i ne bih se kasnije bio toga
sjetio. Međutim, prije nekoliko tjedana moja je supruga pospremala sir
Charlesovu radnu sobu – poslije njegove smrti nije u njoj ništa taknuto – pa
je u kaminu našla pepeo spaljenog pisma. Najveći dio pisma bio se raspao u
komade, ali se jedan dio donjeg kraja jedne stranice bio sačuvao, pa se
nekoliko riječi moglo pročitati, jer su se slova isticala na crnoj podlozi.
Pomislili smo da je to neki post scriptum. Riječi su glasile: "Molim vas,
molim vas kao džentimena, spalite ovo pismo i budite u 22 sata pokraj
malih vrata!". Ta je rečenica bila potpisana slovima L.L.
— Jeste li sačuvali taj komadić pisma?
— Nismo, gospodine. U rukama nam se raspao u pepeo.
 — Je li sir Charles i prije primao pisma istoga rukopisa ?
— Ne znam. Inače nisam obraćao pažnju na njegova pisma. Ne bih ni o
ovome, da nije stiglo samo.
— A nemate pojma tko je ta L.L?
— Ne, gospodine, baš kao ni vi! Ali, pretpostavljam da bismo, kad
bismo uspjeli naći tu damu, mogli saznati nešto više o sir Charlesovoj smrti.
— Ne razumijem, Barrymore, kako ste mogli kriti od nas tako važnu
okolnost.
— Pa, sir Henry, mi smo našli pismo upravo onih dana kad smo zbog
šurjaka i sami bili veoma zbunjeni. A onda, gospodine, oboje smo voljeli sir
Charlesa. Zar je i moglo biti drukčije poslije svega što je za nas učinio? Da
smo potegnuli tu stvar, to našem jadnom starom gospodinu ne bi bilo ni od
kakve koristi, a kako je riječ o dami, bolje je da čovjek bude obazriv...
— Mislite li da bi to moglo naškoditi njegovu dobru glasu?
— Pa, mislio sam da u svakom slučaju nikakvo dobro ne može iz toga
izići. Ali, vi ste sada bili toliko dobri prema nama, pa, osjećam da ne bi bilo
nimalo lijepo kad vam ne bih rekao sve što znam o tome.
— Vrlo dobro, Barrymore! Možete ići.
Kad je Barrymore izišao, sir Henry se okrenu prema meni i reče:
— No, Watsone, što mislite o ovom novom svjetlu koje pada na tajnu
smrti mojegstrica?
— Čini mi se da je mrak još gušći nego što je bio.
— To je i moje mišljenje. No, kad bismo pronašli tu L.L., sve bi se
objasnilo. Što sad treba učiniti po vama ?
— Odmah obavijestimo Holmesa o svemu. Za njega će to biti oslonac
koji je tako dugo tražio.
Otišao sam odmah u svoju sobu napisati izvještaj o jutarnjem
razgovoru. Zacijelo je posljednjih dana bio zatrpan poslom, jer sam iz
Baker Streeta dobio samo nekoliko redaka u kojima nije bilo riječi o mojim
izvještajima. Čak je i zadatak koji sam trebao obaviti u Baskerville Hallu
spomenut samo uzgred. Nema sumnje da je zauzet istragom koju vodi u
vezi one ucjene.
Ali novoj okolnosti za koju smo danas saznali morat će pokloniti punu
pažnju, a to će oživjeti njegov interes. Volio bih da je i on ovdje.
Sedamnaesti oktobra. Danas je cijelog dana lijevala kiša, šumila u bršljanu
na staroj kući i žuborila u žljebovima. Mislio sam na odbjeglog zločinca
koji luta bez krova po pustoj i hladnoj močvari. Jadnik! Ma koliko je bio
strašan njegov zločin, on je patio, pa se time donekle iskupio. Mislio sam
tada i na onoga drugog čovjeka, čije smo lice vidjeli u kolima i čija se
prilika pokazala na mjesečini u močvari. Je li i on, ta nevidljiva uhoda, taj
čovjek iz mraka, sad na kiši?
Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih
misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru
koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz
močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne
hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s
visine pogledao turoban krajolik. Na sve strane samo pusta zemlja, kiša
koja se slijevala i sivi, tromi oblaci. S lijeve strane, daleko, utonuli u maglu,
nazirali se iznad drveća veliki tornjevi Baskerville Halla. Bili su to jedini
znaci da tu žive ljudi. Inače, svuda okolo su jedina prebivališta –
pretpovijesne kamene kolibe na obroncima bregova. Nigdje ni traga
usamljenom čovjeku kojega sam noćas vidio na tom mjestu.
Kad sam krenuo kući, sustigao me doktor Mortimer u svojem
jednopregu. Vozio je lošim putem preko utrine, dolazeći s imanja Foulmire.
On je pažljiv prema nama. Gotovo da nema dana da se ne pojavi u
Baskerville Hallu, te da se ne raspita o našoj istrazi. Zamolio me da se
popnem u njegova kola, želio me je odvesti do kuće. Bio je neraspoložen i
rastresen, jer mu je pseto bilo pobjeglo u močvaru i nije se više vratilo.
Pokušao sam ga utješiti, ali sam neprestano mislio na onog ponija, kojega
sam vidio kako nestaje u Grimpenskom blatu, pa sam bio uvjeren da više
nikada neće ugledati svog malog prijatelja.
— Ah, recite Mortimere – upitan ga, dok smo se vozili izrovanim putem
– u ovom kraju sigurno nema čovjeka kojega vi ne poznajete?
— Nema, mislim da nema.
— Znate li možda neku ženu čije ime i prezime počinje slovima L.L?
On razmisli na čas, a onda odgovori:
— Ne znam. Ima nekoliko Cigana i nekoliko nadničara, kojima ne znam
točno ime, ali od seljaka i gospode što ih poznajem nitko nema takvo ime i
prezime. Nego, čekajte, čekajte malo – produži on nakon kratke stanke. –
Postoji Laura Lyons. Eto u njenom su imenu i prezimenu početna slova L.L.
Sada ne stanuje ovdje već u Coombe Tracyju.
 — Tko je ta žena? – upitah ga.
— To je kći gospodina Franklanda.
— Što, zar starog Franklanda, parničara?
— Tako je. Udala se za slikara Lyonsa, koji je dolazio ovamo slikati
krajolike. Poslije se ustvrdilo da je to prava bitanga. Napustio ju je. Po
svemu što sam čuo, krivnja možda i nije bila samo na njemu. Njezin otac se
nije brinuo za nju. Ona se, znate, udala protiv njegove volje – a možda je
imala i drugih razloga...! tako joj je bilo loše i kod oca i kod supruga.
— A od čega sad živi?
— Čini mi se da joj je stari Frankland dao neku malu svotu. Puno u
svakom slučaju nije, jer je i on bio u teškom stanju. Bez obzira na to da li je
sama kriva za svoju nesreću ili ne, nismo je mogli gledati kako propada.
Razgovarali smo o njezinom položaju, pa su joj razni ljudi u ovom kraju
pomagali da dođe do pristojne zarade. Stapleton je za nju nešto učinio, sir
Charles također, a i ja sam nešto priložio, pa je nabavila pisaći stroj i sad
živi od prijepisa.
On me potom upitao zašto me to zanima. Uspio sam zadovoljiti njegovu
radoznalost, a da mu pri tom ne kažem mnogo, jer se nije bilo pametno
povjeriti većem broju ljudi. Sutra ujutro poći ću u Coombe Tracy, pa ću
pokušati naći tu gospođu Lyons. Kako je na sumnjivu glasu, možda ću
uspjeti u razgovoru s njom objasniti mnoge, poprilično tajanstvene
događaje. Za sebe mogu reći da sam danas bio lukav kao zmija, jer sam
Mortimera, kad me počeo salijetati pitanjima, upitao sasvim uzgred kojem
zapravo tipu pripada glava starog Franklanda. Posljedica tog mog pitanja
bila je ta da sam cijelim putem morao slušati čitavo predavanje o
kraniologiji. Nisam uzalud godinama živio sa Sherlockom Holmesom.
Mogu zabilježiti još jedan događaj koji se u odigrao danas, u turobnom
raspoloženju kišnog dana. U razgovoru s Barrymoreom izvukao sam
odličnu kartu koja će se pokazati dragocjenom kad dođe vrijeme da je
bacim na stol.
Mortimer je ostao kod nas na ručku, i poslije ručka su on i mladi barun
kartali. Ja sam otišao u biblioteku i zamolio Barrymorea da mi onamo
donese kavu. Iskoristio sam priliku da mu postavim nekoliko pitanja.
Upitao sam ga: – Je li vaš divan rođak otišao ili se još krije u močvari?
— Ne znam, gospodine. – Nadam se da je otišao, jer nam je zadao već
mnogo muka. Nisam o njemu čuo ništa više otkako sam mu posljednji put
odnio hranu, a to je bilo prije tri dana.
 — Jeste li ga tada vidjeli?
— Ne, ali kad sam slijedeći put pošao da mu poneseni hrane, nije je više
bilo.
— Onda je svakako morao navratiti onamo.
— Trebalo bi biti. Ali postoji i druga mogućnost, možda je namirnice
uzeo netko drugi.
Htio sam upravo prinijeli šalicu kave usnama, ali u isti čas pogledah
Barrymorea.
— Netko drugi? Vi znate, dakle, da tamo živi i netko drugi?
— Da, gospodine. U močvari se krije još jedan čovjek.
— Jeste li ga vidjeli?
— Nisam.
— Otkada onda znate za njega?
— Seldou mi je pričao o njemu. Ima otada tjedan dana, a možda i više. I
on se krije, ali, po svemu što sam mogao doznati, nije odbjegli robijaš. To
mi se ne sviđa, gospodine doktore, iskreno vam kažem, to mi se nimalo ne
sviđa.
Osjetio sam odjednom neobičnu ozbiljnost u Barrymoreovu glasu.
— Slušajte, Barrymore! U svemu ovome meni je stalo samo do interesa
vašega gospodara. Došao sam ovamo da mu budem od pomoći. Kažite mi
iskreno: što vam se ne sviđa?
Barrymore je trenutak oklijevao, kao da žali što se prepustio svojim
osjećajima, pa ne može naći prave riječi. Napokon, pokazujući rukom na
prozor koji je gledao na močvaru, a o čija je okna udarala kiša uzviknu:
— Ne sviđaju mi se svi ti događaji, gospodine! Posrijedi je zločin,
sprema se strašna nevolja, u to bih se mogao zakleti. Bio bih zaista sretan
kad bih znao da će se sir Henry vratiti u London.
— Ali što vas to uznemiruje?
— Sjetite se samo smrti sir Charlesa! Sve su okolnosti zbog kojih je
došlo do nje vrlo sumnjive, usprkos svim tvrdnjama istražnog suca. Pa,
onda ono zavijanje noću u močvari... Nitko živ se iz ovoga kraja ne usuđuje
noću prijeći preko močvare, makar mu platili ne znam koliko. A onda taj
stranac koji se krije vani, posvuda luta i njuška. Što on traži? Što to znači?
Nikakvo dobro ne čeka nikoga tko se zove Baskerville. Bio bih iskreno
sretan kad bi sir Henry našao novu poslugu, pa da ja sa svim ovim nemam
više nikakve veze.
 — Ali kako stoji stvar s tim strancem? – upitah ga. – Biste li mi mogli
reći štogod o njemu? Što vam je rekao o njemu Seldou? Da li vam je otkrio
gdje se taj čovjek krije i zna li se kakav mu je cilj?
— Vidio ga je samo jedanput ili dvaput. Radi se o vrlo šutljivom
čovjeku, nimalo razgovorljivom. Seldou je najprije mislio da je to policajac,
ali je uskoro opazio da taj čovjek ima neke osobite namjere. Kakve, to nije
mogao otkriti, ali je uvjeren da je riječ o otmjenom gospodinu.
— Ali je li vam rekao gdje živi taj gospodin?
— U staroj kući na brežuljku, zapravo u prastaroj kolibi.
— A kako nabavlja hranu?
— Seldou je opazio da ima dječaka koji se brine o njemu i nabavlja mu
sve što mu treba. Vrlo je vjerojatno da mu on to donosi iz Coombe Tracyja.
— Lijepo, Barrymore, još ćemo jednom o tome porazgovarati.
Kad je sluga otišao, prišao sam prozoru i kroz okna, zamućena od kiše,
pogledao u oblake i drveće koje se savijalo pod jakim vjetrom. Noć je bila
neprijatna i u kući, a kako li je tek morala biti vani, u tom močvarnom
kraju, u nekoj kamenoj kolibi? Neka strašna mržnja vjerojatno muči
čovjeka koji se u ovo godišnje doba krije u takvom skrovištu? Čemu stremi
čovjek koji se izlaže tolikim naporima? Zacijelo je riječ o ozbiljnom i
važnom cilju. Tamo, u kamenoj kolibi, u tom močvarnom kraju, nalazi se
problem koji me tako strašno muči. Kunem se, neće proći ni jedan jedini
dan, a ja ću učiniti sve što je u ljudskoj moći da proniknem u tu tajnu.
 Poglavlje XI
Čovjek na hridi

Izvadak iz mog dnevnika iznesenog u prošlom poglavlju završava 17.

oktobra. Tog su se dana počeli brzo razvijati neobični događaji koji su
vodili ka jezivom kraju. Događaji koji su se odigrali slijedećih dana ostali
su mi neizbrisivo urezani u pamćenju, tako da se, pričajući o njima, ne
moram služiti svojim tadašnjim dnevnikom.
Zato počinjem od slijedećeg dana, kad sam doznao dvije činjenice
velika značaja. Prvo, da je gospoda Laura Lyons iz Coombe Tracyja pisala
sir Charlesu Baskervilleu i ugovorila sastanak s njim na mjestu i u vrijeme
njegove nenadane smrti. Drugo, da se čovjek koji se krije u močvari može
naći u kamenim kolibama na obronku brijega. Kad sam sagledao te dvije
pojedinosti, učinilo mi se da bi mi samo nedostatak inteligencije ili
hrabrosti mogao onemogućiti da osvijetlim tu mračnu zagonetku.
Te večeri nisam mogao reći sir Henryju što sam saznao o gospođi
Lynos, jer je Mortimer do kasno u noć ostao s njim za zelenim stolom. Za
doručkom mu ipak rekoh svoja otkrića i upitah ga bi li me želio pratiti u
Coombe Tracy. On se najprije oduševi time, ali nam se poslije obojici
učinilo da ću bolje obaviti posao ako budem išao tamo sam. Lako nam se
moglo dogoditi da manje saznamo, ako posjet bude odveć formalan. Zato,
premda grižnje savjesti, ostavih sir Henrya i krenuh sam svojim putem.
Kad stigoh u Coombe Tracy, naredih Perkinsu da ispregne konje, pa se
raspitah za damu kojoj sam došao u posjet. Bez velike muke, našao sam
njezin stan: nalazio se u kući usred mjesta. Služavka me uvela u lijepo
namještenu dnevnu sobu. Za pisaćim strojem sjedila je dama. Ugledavši
me, ustala se, nasmiješila i ljubazno me pozdravila. Gotovo je u isti čas
nestalo s njena lica izraz ljubaznosti kad ugleda u meni nepoznata čovjeka.
Opet se sjedne i upita što želim.
Gospođica Lyons se na prvi pogled činila neobično lijepom. Tamna
kosa i oči, malo pjegavi obrazi, ali crnka divne puti s rumenilom koje se
krije usred cvijeta žute ruže. Prvi osjećaj koji mi je ulila bilo je divljenje, ali
se odmah zatim javila kritika. Lice joj je imalo čudan izraz koji nije
privlačio čovjeka: možda su čvrstina pogleda i oštrina usana smetale
savršenstvu njezine ljepote. Istina, sve te misli javile su mi se tek kasnije. U
prvom trenutku imao sam samo osjećaj da stojim pred vrlo lijepom ženom.
Upitala me što želim. Tek mi je to pitanje dalo otkrilo delikatnost moga
zadatka.
— Imam tu čast – počeh – poznavati vašeg oca.
Bio sam zaista nesretno započeo razgovor, i gospoda mi je to dala do
znanja.
— Između mog oca i mene – reče – nema nikakve veze. – Ja mu ništa
ne dugujem, a njegovi prijatelji nisu i moji prijatelji. Da nije bilo pokojnog
sir Charlesa Baskervillea, i da nisam našla još nekoliko dobrih duša, mogla
sam umrijeti od gladi – moj se otac ne bi bio pomaknuo.
— Ja sam i došao k vama upravo zbog pokojnog sir Charlesa
Baskervillea.
Dama se zacrvenila, i pjege na obrazima su postale jasnije.
— Što želite saznati o njemu, gospodine? – upita, a prsti joj nervozno
zaigraše po pisaćem stroju.
— Vi ste ga poznavali? Zar ne?
— Kao što sam vam već rekla, njegovoj ljubaznosti dugujem golemu
zahvalnost. Zbog njegove sućuti prema mojem nesretnom položaju danas
mogu sama zarađivati za svoj kruh.
— Jeste li se dopisivali s njime?
Ona me brzo pogleda, a u njezinim se smeđim očima javi odbljesak
ljutnje.
— Zašto me to pitate?
— Želim izbjeći skandal. Bolje je da vas to pitam ovdje nego na nekom
drugom mjestu, na kojemu bi cijela stvar krenula drugim putem.
Ona zašuti, a lice joj problijedi. Napokon podigne glavu, i u njenom
stavu osjetih lakomislen, izazivački prkos.
— Dobro, odgovorit ću! – reče. Pitajte!
— Jeste li se dopisivali sa sir Charlesom?
— Jesam, u dva pisma zahvalila sam mu se na ljubaznosti i brizi.
— Znate li datume tih pisama?
— Ne.
— Jeste li se ikad s njim sastali?
— Da, jedanput ili dvaput ovdje, u Coombe Tracyju. Živio je vrlo
povučeno, i kad bi nekom učinio dobro, volio je da za to nitko ne dozna.
 — Ali, ako ste mu tako rijetko pisali i ako ste tako malo s njim govorili,
kako je onda mogao znati za vaše neprilike i biti spreman da vam pomogne,
kao što je to i učinio, po onom što ste mi i sada rekli?
Na tu primjedbu odmah odgovori:
— Više je ljudi znalo za moju tužnu sudbinu, pa su mi odlučili pomoći.
Jedan od njih bio je i gospodin Stapleton, sir Charlesov susjed i blizak
prijatelj. On je bio vrlo ljubazan, i sir Charles je, zahvaljujući njemu,
doznao u kakvim sam prilikama živjela.
Znao sam da je sir Charles Baskerville nekoliko puta molio Stapletona
da mu kaže kome je u njegovu kraju potrebna novčana pomoć. Prema tome,
riječi ove dame činilo su se istinitima.
— Jeste li ikad pismeno predložili sastanak sir Charlesu? – produžih.
Gospođa Lyons je pocrvenila od ljutnje.
— Zaista, gospodine, to je posve neobično pitanje!
— Žao mi je, gospodo, ali moram ga ponoviti.
— Onda ću vam odgovoriti: "Ne! Nikada!"
— Čak ni onoga dana kad je sir Charles umro?
U isti čas nestade rumenila s njenih obraza, a lice joj postade mrtvački
blijedo. Usne su joj bile tako suhe da nije uspjela izustiti ni riječ "ne", pa
sam je mogao samo naslutiti nego što sam je mogao čuti.
— Pamćenje vas svakako vara! – rekoh. – Mogu vam čak citirati jedno
mjesto iz tog vašeg pisma. Ono glasi: "Molim vas, molim vas kao
džentlmena, spalite ovo pismo i budite u 22 sata kraj malih vrata".
Mislio sam da će pasti u nesvijest, međutim, ona ostade i, uz najveći
napor, promuca:
— Nema, dakle, više džentlmena!
— Nepravedni ste prema sir Charlesu. On je zaista spalio pismo, ali
ponekad se pismo može pročitati čak i kad se spali. Vi priznajete da ste to
pismo pisali?
— Da, pisala sam mu! – uzviknu, i njeno uzbuđenje izbi sad u bujicu
riječi. – Pisala sam. Zašto kriti ? Nemam se čega sramiti. Htjela sam od
njega zatražiti pomoć. Vjerovala sam da ću u tome sigurno uspjeti ako se s
njim sastanem, pa sam mu zato predložila sastanak.
— Ali zašto u to doba?
— Zato što sam kasno doznala da sutradan putuje u London i da se
možda mjesecima neće vratiti. Zbog nekoliko razloga nisam mogla tamo
prije otići.
 — Ali zašto sastanak umjesto posjeta?
— Mislite li da žena može u to doba otići sama u stan neoženjena
čovjeka?
— Pa, što se dogodilo kad ste stigli do malih vrata?
— Nisam otišla tamo.
— Gospođo Lyons!
— Ne! Kunem vam se svim što mi je najsvetije! Nisam otišla! Dogodilo
se nešto što me je u tom spriječilo.
— A što je to bilo?
— Osobna stvar. To vam ne mogu odati.
— Vi, znači, priznajete da ste sir Charlesu zakazali sastanak dan prije
njegove smrti, i to baš u vrijeme i na mjestu gdje je nastradao, ali poričete
da je taj sastanak održan?
— Tako je.
Još sam je dugo i dugo ispitivao, ali je nisam mogao navesti na to da o
tome kaže nešto više. Napokon ustadoh i prekinuh taj dugi i bezuspješni
razgovor.
— Gospođo Lyons – rekoh ustajući – imate veliku odgovornost i
stavljate sebe u neugodan položaj time što nećete svojevoljno reći sve što
znate. Ako budem morao pozvati policiju u pomoć, vidjet ćete u kakvoj ste
ozbiljnoj opasnosti. Ako ste nevini, zašto ste u prvi mah poricali da ste
onoga dana pisali sir Charlesu?
— Zato što sam se plašila da ćete moje priznanje pogrešno protumačiti,
a to bi me umiješalo u skandal.
— A zašto ste od sir Charlesa uporno zahtijevali da uništi vaše pismo?
— Ako ste ga čitali, znate i sami!
— Nisam tvrdio da sam pročitao cijelo pismo.
— Pa, citirali ste nešto iz njega.
— Da, post scriptum. Pismo je, kao što sam vam već rekao, bilo
spaljeno i nije se moglo pročitati cijelo. Još jednom vas pitam: zašto ste
tako uporno molili sir Charlesa da uništi vaše pismo koje je primio na dan
svoje smrti?
— Stvar je bila sasvim osobna.
— Zbog toga se onda još više morate potruditi da izbjegnete javnu
istragu.
— Onda ću vam reći. Ako ste čuli nešto o mojem nesretnom životu,
znate da sam se nepromišljeno udala, pa sam imala razloga da se zbog toga
kajem.
— Čuo sam za to.
— Od tog dana me suprug, kojeg prezirem, neprestano progoni. Zakon
je na njegovoj strani, i znam da sam svakog dana izložena tomu da me sud
može natjerati na zajednički život s njim. U času kad sam sir Charlesu
pisala ono pismo, saznala sam da bih mogla ponovo steći svoju slobodu,
pod uvjetom da imam određenu svotu novaca. Sve je zavisilo od toga – moj
duševni mir, moj ponos, moja sreća – jednom riječju, sve! Velikodušnost sir
Charlesa bila mi je dobro poznata, pa sam se nadala da će mi, ako sve čuje
iz mojih usta, sigurno pomoći.
— Ali zašto onda niste otišli na sastanak?
— Zato što sam u međuvremenu dobila pomoć s druge strane.
— Ali zašto to niste javili sir Charlesu?
— Bila bih to učinila da sutradan u novinama nisam pročitala vijest o
njegovoj smrti.
Tvrdnje te žene bile su logične, i nisam svim svojim pitanjima uspio
poljuljati njezine iskaze. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se još
raspitam je li ona zaista u vrijeme kad se dogodila tragedija u Baskerville
Hallu poduzela korake da se razvede od supruga.
Pretpostavljam da ne bi mogla poreći svoj dolazak u aleju tisovine u
Bakerville Hallu, ako je tamo zaista i bila otišla, jer bi se za tako nešto
morala poslužiti kolima, koja se prije ranog jutra ne bi bila mogla vratiti u
Coomb Tracy. Za takvo nešto bi se sigurno doznalo. Zato sam mogao
slobodno povjerovati u to da je rekla istinu, ili bar djelomičnu istinu.
Osjećao sam da nisam uspio, pa sam se sav utučen vraćao iz Coombe
Tracvja. Opet sam došao ispred onog neprobojnog zida na kojega sam, čini
se, nailazio kud god bih krenuo. Pa ipak, što sam duže mislio na izraz lica i
vladanja te dame, to mi je bilo jasnije da je od mene nešto krila.
Zašto je tako problijedjela? Zašto sam je morao prisiliti na svako
priznanje? Zašto je u dane kad se dogodila tragedija bila tako suzdržljiva?
Razumije se da to nisam mogao objasniti onako jednostavno kao što je ona
to bila učinila. U tom trenutku, međutim, nisam mogao ništa učiniti, već
sam se morao okrenuti drugom tragu, koji se nalazio u kamenim kolibama
močvarnoga kraja.
I to je bio sasvim nesiguran trag! Shvatih to tek na povratku kući, kad
ustanovih da na svim brežuljcima ima tragova pretpovijesnog naroda koji je
ondje živio. Barrymore mi je mogao reći samo da onaj nepoznati čovjek
živi u jednoj od tih napuštenih koliba, a sad sam vidio da ih u tom
močvarnom kraju ima na stotine. Ipak sam, kao polaznu točku, imao vlastiti
noćni doživljaj, jer sam tog čovjeka vidio na vrhu Black Tora. Jedino što
sam mogao učiniti bilo je to da krenem iz tog središta, pa da ispitujem
svaku kolibu, dok ga ne nađem. Ako ga pronađem u jednoj kolibi, morat će
mi priznati – pa makar i pod prijetnjom revolverom – tko je i zašto nas tako
uporno uhodi. U gužvi Regent Streeta mogao nam je pobjeći, ali to će mu
ovdje, u usamljenoj močvari, teško poći za rukom. Zatim, ako pronađem
kolibu, a čovjek ne bude u njoj, morat ću ga pričekati dok se ne vrati, pa
makar to čekanje dugo trajalo. U Londonu je pobjegao Holmesu. Bio bi to
trijumf za mene, doista, pobjedonosno uhvatiti čovjeka koji je izmakao
majstoru.
Sreća nam dosad nije bila sklona. Ali odjednom mi je došla u pomoć,
zaslugom starog Franklanda, koji je, crvena lica, stajao na vratašcima svoga
vrta, na putu kojim sam se vozio.
— Dobro jutro, doktore Watsone – uzviknu dobro raspoložen. – Morate
malo odmoriti konje i svratiti k meni na čašicu vina.
Nisam gajio nimalo prijateljske osjećaje prema čovjeku koji je, kako se
pričalo, tako loše postupao sa svojom kćeri, ali bilo mi je stalo do toga da
Perkinsa s kolima pošaljem kući, pa mi je ta prilika bila dobro došla. Zato
sidoh, a po kočijašu poručih sir Henryju da ću navečer biti kod kuće. Zatim
udoh s Franklandom u njegovu blagovaonicu.
— Danas je za mene velik dan, gospodine doktore. Jedan od rijetkih
dana u životu koje mogu podcrtati crvenom olovkom! – uzviknu smijući se.
Naučit ću ja ove ljude da je zakon – zakon i da ovdje živi čovjek koji se ne
plaši pozvati zakon u pomoć. Dokazao sam da je kroz sredinu parka starog
Middletona vodio službeni put, i to baš sredinom parka, nema ni stotinu
metara do njegovih kućnih vrata. Što kažete na to? Pokazat ćemo mi tim
bogatašima kako oni ne mogu nekažnjeno gaziti pravo nas građana, vrag ih
odnio! A onda, zatvorio sam i šumicu u kojoj Fernworthyjevi priređuju svoj
piknik. Ta vražja obitelj smatra da samo ona ima pravo na tu šumu i da se
svojevoljno može svugdje kretati po njoj sa svojim bocama i papirima u
koje zamata sendviče. Obje parnice su završene, doktore Watsone, i to u
moju korist. Takav dan nisam doživio otkad sam uspio osuditi sir Johna
Morlanda zato što je pucao u vlastitom kunićnjaku.
— A kako ste, zaboga, uspjeli?
 — Čitajte o tome u knjigama! Vrijedi to pročitati. Frankland protiv
Morlanda na sudu u Queens Benchu. To me je stajalo dvije stotine funti, ali
vrijedilo je.
— Jeste li od toga imali kakve koristi?
— Nikakve koristi, gospodine doktore, nikakve! Ponosim se što u tome
nisam imao nikakve osobne koristi. Postupam samo iz osjećanja dužnosti
prema općem dobru. Ne sumnjam, na primjer, u to da će me Fernworthyjevi
večeras spaliti "in effigie". Kad su to prošli put učinili, rekao sam na policiji
da se takvi sramotni postupci moraju spriječiti. U našem je okrugu policija,
gospodine doktore, zaista u bijednom stanju, pa mi nije pružila zaštitu koju
sam od nje zatražio. Krivična parnica po mom prijedlogu iznijet će to pred
javnost. Rekao sam onima iz policije da će zažaliti što su prema meni tako
postupili, a moje riječi su se već gotovo obistinile.
— Kako to?
Starac poprimi tajanstven izraz, pa prošapta:
— Eto, kako! Mogu sad njima reći nešto zbog čega su, trčeći naokolo i
tražeći, već propali. Međutim, ništa me na svijetu neće prisiliti na to da tim
nevaljalcima pružim ikakvu pomoć.
Već sam tražio izgovor koji bi me spasio njegova brbljanja, ali,
posljednje njegove riječi izazvaše u meni želju da doznam nešto više. Vidio
sam prkosan duh tog starog grešnika, pa sam bio uvjeren da će se odmah
svladati ako pokažem interes. Zato rekoh sasvim ravnodušno:
— Posrijedi je, zacijelo, nekakav lopov ?
— Ha, ha, mladiću, ne, već nešto mnogo, mnogo važnije! Pa da! Tiče se
robijaša koji se krije u močvari.
Trgoh se:
— Ne tvrdite, valjda, da znate gdje je taj čovjek?
— Ne znam možda baš sasvim točno gdje je, ali potpuno sam uvjeren
kako bih mogao pomoći policiji da ga uhvati. Zar niste nikad pomislili da se
odbjegli robijaš najlakše može uhvatiti ako se pronađe osoba od koje dobiva
hranu? Treba samo pratiti taj trag, i on će biti uhvaćen.
Stari gospodin bio je, kako se činilo, blizu istine, što mi u prvi mah nije
bilo baš ugodno.
— Nema sumnje da ste u pravu – rekoh – ali otkud znate da se on krije
u močvari?
— Znam, jer sam svojim očima vidio jataka koji mu nosi hranu.
 Uplaših se za Barrymorea. Nije bila šala doći pod zub starom gadu. Ali,
kada je nastavio, pao mi je kamen sa srca.
— Iznenadit ćete se kad vam budem rekao da mu hranu donosi dječak.
Gledam ga svakoga dana s krova pomoću dalekozora. Uvijek ide u isto
vrijeme i istim putem, a kome bi drugome mogao ići, osim odbjeglu
robijašu?
To je zaista mogao biti sretan slučaj. Razveselio sam se, ali nisam
razotkrio ničim svoju radoznalost. Dječak! Barrymore mi je bio rekao kako
onog našeg neznanca poslužuje dječak. Frankland je, dakle, bio ušao u trag
neznancu, a ne odbjeglom zločincu. Ako ga navedem na to da mi kaže sve
što zna, možda neću morati u dug i naporan lov. Da bih to postigao, najbolje
će biti da glumim kako me se sve to ništa ne tiče.
— Po mom mišljenju, mogao bi to biti i sin nekakvog pastira iz
močvare koji svom ocu nosi ručak.
Kad bi mu tko i najmanje proturječio, stari bi samodržac odmah planuo.
Dobaci mi otrovan pogled, a sjedi mu se zalisci pritom nakostriješiše kao
brci bijesne mačke.
— Pa, što govorite! – uzviknu pružajući prst prema močvari. –Vidite li
stjenku Black Tor? A vidite li iza nje onaj niski brežuljak prekriven
žbunjem? To je najkamenitiji dio u cijeloj močvari. Zar tu može kakav
pastir pasti stado? To je potpuna besmislica...
Odgovorih poluglasno da sam to rekao ne poznavajući činjenice. Moja
mu se poniznost svidjela i navede ga na daljnje povjerljive izjave.
— Vjerujete, doktore, uvijek imam jake razloge prije nego što o nečemu
iznesem mišljenje. Neprestano viđam dječaka sa zavežljajem. Svakoga
dana, a ponekad i dva puta dnevno mogu... Ali čekajte, doktore Watsone!
Varaju li me oči ili se baš sada netko penje na brežuljak?
Brežuljak je bio udaljen nekoliko kilometara, ali sam sasvim jasno
mogao vidjeti na tamnozelenom i sivom tlu crnu točku.
— Dođite, dođite! – uzviknu Frankland i pođe uza stepenice. – Možete
vlastitim očima vidjeti i sami prosuditi.
Na krovu njegove kuće nalazio se dalekozor, veliki instrument
postavljen na tri noge. Frankland prisloni oko uz leću, pa uzviknu sav
zadovoljan:
— Brzo, doktore Watson, brzo. Inače će nestati jer prelazi preko
brežuljka.
 Zaista, dječak je koračao sa zavežljajem preko ramena. Penjao se
polagano uz brežuljak, a kad stiže gore, vidjeh njegov lik kako ide plavom
nebu. Dječak se pažljivo osvrnu, kao da se boji da bi ga tko mogao pratiti, a
zatim nestade na drugoj strani brežuljka.
— No, jesam li u pravu?
— Da, taj se dječak, kako mi se čini, krije i pritom nešto kriomice radi.
— A što radi, to bi mogao pogoditi svaki policajac iz našeg okruga! Ali,
od mene policija neće ni riječi saznati, a zahtijevam i od vas, doktore
Watsone, da šutite. Ni riječi! Jeste li me razumjeli?
— Kako god vi želite.
— Oni su se sramotno ponijeli prema meni, sramotno. Ako u krivičnoj
parnici činjenice iziđu na svjetlo dana, naš će svijet biti ogorčen. Ništa me
neće navesti na to da ikako pomognem policiji koja bi bila spremna mirno
gledati kako ti nitkovi na lomači spaljuju i mene, a ne samo moju lutku. Što,
vi već idete. Zar mi nećete pomoći isprazniti bocu vina povodom ovog
događaja?
Nakon upornog odbijanja svih njegovih poziva, napokon mi pođe za
rukom da ga odvratim od namjere da me otprati do Baskerville Halla. Išao
sam cestom sve dok me je starac mogao pratiti pogledom, a tada skrenuh
prema močvari i uputih se prema brežuljku na čijem sam vrhu vidio
dječaka. Sve su se okolnosti bile okrenule u moju korist: bio sam svjestan
svoje snage i svog strpljenja, pa nisam sumnjao u uspjeh svog pothvata.
Sunce se već bližilo zapadu kad sam stigao do vrha brežuljka. Duge
jaruge podno mojih nogu blistale su, na jednoj strani u zlatno–zelenim
tonovima, a na drugoj ih je već pokrila siva sjena.
Iz sloja magle, koji je u daljini prekrivao horizont, dizale su se stijene
nevjerojatnih oblika. Na cijeloj toj širokoj površini nije se mogao čuti glas,
ni vidjeti pokret! Samo jedna velika siva ptica lebdjela je visoko nada
mnom na plavom nebu. Tužni krajolik, osjećaj potpune usamljenosti,
tajanstvenosti i važnost mojeg zadatka – sve mije to ispunilo srce ledenom
jezom. Dječaku nigdje ni traga. Ali dolje, poda mnom, u jednoj jaruzi,
ugledah čitav krug starih kamenih koliba, medu kojima se isticala jedna,
prilično očuvana, koja je mogla pružiti zaklon od nevremena. Srce mi silno
zakuca kad mi pogled zapene za nju. To je moralo biti sklonište našeg
neznanca. Napokon ću ga ugledati izbliza –njegova je tajna bila preda
mnom.
 Pažljivo pridoh kolibi – nalikovao sam u tom trenutku Stapletonu kad
svojom mrežom hvata leptira koji se spustio na neku biljku – pa opazih sa
zadovoljstvom kako to mjesto služi zaista nekome kao stan. Između
gromača vodila je do ulaza u kolibu jedva vidljiva staza. U njoj se čuto glas.
Možda se neznanac krio u njoj? A možda sad luta po močvari? Napetih
živaca uzbuđeno bacih cigaretu, izvadih revolver i brzim koracima pridoh
vratima. Zavirih unutra. Prostorija je bila prazna.
Ali u njoj je bilo odveć znakova koji su govorili o tome da nisam na
krivom putu. Nije bilo nikakve sumnje da je neznanac stanovao ondje.
Vuneni pokrivači, uvijeni u kišnu kabanicu, ležali su na kamenoj ploči koja
je neolitičkom čovjeku služila kao krevet. Primitivno ognjište bilo je
pokriveno gomilom pepela. Pokraj njega opazih nekoliko lonaca, te uz njih
vrč s vodom. Razbacane prazne kutije konzervi govorile su o tome da u
kolibi već dugo netko stanuje, a kad su mi se oči navikle na polutamu,
ugledah u kutu još jedan lonac i načetu bocu rakije.
Usred kolibe bio je ravan kamen koji je služio kao stol, a na njemu je
ležao zavežljaj, onakav kakav sam kroz dalekozor vidio na dječakovu
ramenu. U zavežljaju je, osim komada kruha, bilo nekoliko konzervi.
Pažljivo razgledah sve te predmete, a kad opet sjedoh, s uzbuđenjem opazih
ispod zavežljaja komad ispisana papira. Uzeh odmah papir i pročitah
slijedeće riječi, nevjesto ispisane olovkom:
"Doktor Watson odvezao se u Coombe Tracy".
Čitavu minutu sam skamenjen stajao ondje s papirom u ruci. Što je
značila ta kratka poruka? Da taj tajanstveni čovjek ne uhodi samo sir
Henryja već i mene? Nije me pratio sam, već je na mene poslao nekog
agenta, možda dječaka, a to je bio izvještaj? Možda od dolaska u močvaru
nisam napravio ni korak, a da me netko nije pratio i o tome javljao?
Sve jače sam osjećao kako me okružuje neka nevidljiva snaga koja
neobično vješto i pažljivo plete oko nas mrežu, tako laku i tanku da je
opažam samo u odlučnim trenucima, kad smo se već zapleli u nju.
Kad je neznanac dobio tu pismenu obavijest, morao je postojati još
netko. Pretresoh čitavu kolibu, ali ne nađoh nikoga. Isto tako, ne otkrih ništa
što bi mi moglo pobliže opisati karakter ili namjere čovjeka koji je bio
izabrao tako neuobičajen stan. Jasno je bilo samo jedno: taj je čovjek
navikao na spartanski život, pa mu nije stalo do kućnih udobnosti. Kad sam
se sjetio pljuskova posljednjih dana i kad sam vidio rupe na krovu, postalo
mi je sasvim jasno da ga je na tako negostoljubivu mjestu mogla zadržati
samo nepokolebljiva volja. Je li taj čovjek naš smrtni neprijatelj ili možda
naš anđeo čuvar? Čvrsto odlučih da tu kolibu neću napustiti dok to ne
razjasnim. Vani je sunce upravo zalazilo i rasipalo po cijelom zapadnom
dijelu horizonta zlatno–rumeni sjaj. Odbljesak tog sjaja titrao je u
crvenkastim barama dalekoga velikog Grimpenskog blata. Jasno sam
razabrao obje kule Baskerville Halla, a nejasan stup dima pokazivao mi je
gdje je selo Grimpen. Između te dvije točke, iza brežuljka, vidio sam
Stapletonovu kuću. Sve je to u zlatnom, večernjem sjaju sunca počivalo tiho
i mirno, ali moja duša, dok mi je pogled lutao po tom krajoliku nije osjećala
taj mir nego je drhtala, obuzeta neodređenom jezom prije sastanka koji se
svakog časa sve više približavao. I tako uzbuđen, ali odlučan, sjedio sam u
mračnom skrovištu kolibe i s turobnim strpljenjem očekivao povratak
čovjeka koji je u njoj stanovao.
Napokon sam čuo oštar udarac cipela kojom se korača po kamenom tlu.
Još jedan udarac, još jedan i opet jedan, sve bliže i bliže. Povukao sam se u
najmračniji kut, otkačio revolver u džepu, s namjerom da svoju prisutnost
ne odam prije negoli uspijem pogledati neznanca. Tada nastupi duga stanka.
Bio je zasigurno zastao. Koraci su se zatim opet počeli približavati, i neka
je sjena ušla kroz vrata.
— Večer je lijepa, dragi moj Watsone – čuo sam kako mi se javlja dobro
poznati glas. – Zaista, čini mi se, ljepše bi vam bilo da sjedite vani nego da
čamite tu unutra.
 Poglavlje XII
Smrt u močvari

Nekoliko sam trenutaka sjedio kao skamenjen. Zastao mi je dah. Nisam

mogao povjerovati vlastitim ušima. Odjednom osjetih kako mi sa srca pada
težak teret odgovornosti. Taj hladni, ironični, odsječni glas mogao je biti
samo glas jednog čovjeka. I ja uzviknuli: – Holmes!
— Iziđite – reče on – ali pazite na revolver.
Izvukoh se iz kolibe. Vani je na jednom kamenu doista sjedio Holmes.
Sive mu oči zaigraše od zadovoljstva kad mu pogled pade na moje
zaprepašteno lice. Bio je smršavio, ali je izgledao svježe i zdravo, premda
mu je oštro oblikovano lice bilo pocrnjelo na vjetru i suncu. Zbog vunenog
odijela izgledao je kao običan turist koji je posjetio močvaru, a bio je
obrijan i rublje mu je bilo čisto kao da je u svojem stanu u Baker Streetu.
— Nikad se u životu nisam toliko razveselio nekom čovjeku! –uzviknuh
rukujući se s njirn.
— I još se nikada niste toliko iznenadili, zar ne?
— Da, moram i to priznati.
— Moram vam reći da se niste iznenadili samo vi. Nisam mogao slutiti
da ste otkrili gdje se krijem, a još manje da ste i sami tu, sve dok nisam
stigao na dvadesetak koraka ispred ovih vrata.
— Opazili ste, zacijelo, trag mojih nogu?
— Ne, Watsone, moj dar zapažanja nije još stigao dotle da mogu
razlikovati trag vaših nogu od tragova ostalih ljudi. Ali, ako ste me zaista
željeli namamiti u klopku, trebali ste kupiti cigarete nekoga drugog
prodavača duhana. Ovako, kad nađem opušak na kojem piše adresa tvrtke
"Bradley, Oxford Street", onda znam da je moj prijatelj Watson u blizini.
Opušak vaše cigarete možete vidjeti tamo pokraj staze. Sigurno ste ga bacili
u posljednjem trenutku prije nego ste krenuli u napad na praznu kolibu.
— Tako je!
— To sam odmah pomislio. A kako poznajem vašu, divljenja dostojnu
izdržljivost, bio sam uvjeren da s oružjem u ruci sjedite u zasjedi i čekate da
se vrati čovjek koji u njoj stanuje. Jeste li doista mislili da ćete otkriti
zločinca?
 — Nisam znao koga čekam, ali sam čvrsto odlučio to otkriti.
— Odlično, Watsone! A kako ste otkrili moj stan? Da li ste me vidjeli
one noći kad ste gonili zločinca? Tada nisam bio obazriv prema vama, pa
sam stao ispred mjeseca.
— Da, vidio sam vas one noći.
— I zacijelo ste pretresli sve kolibe dok ste došli do ove?
— Ne, vidjeli su vašeg dječaka, pa sam tako doznao odakle treba početi
potragu.
— Vjerojatno ga je opazio stari gospodin s dalekozorom ! Otkrio sam
ga kad sam vidio kako se sunce odbija od leće njegova instrumenta.
Holmes je ustao, zavirio u kolibu i rekao :
— Ah, vidim, Cartwright je opet donio malo hrane. Nego, što treba
značiti ova cedulja? Ah, vi ste, dakle, doista bili u Coombe Tracyju?
–Da.
— Posjetili ste gospođicu Lauru Lyons.
— Tako je.
— Odlično. Naša su ispitivanja, dakle, tekla paralelno. Kad budemo
ispričali jedan dugome svoje doživljaje, uvjeren sam da ćemo imati prilično
jasnu sliku o cijeloj stvari.
— U svakom slučaju, veselim se od sveg srca što sam vas našao ovdje.
Moji bi živci jedva mogli dulje podnijeti odgovornost u vezi čitave te tajne.
Ali zašto ste, zaboga, došli ovamo i što radite ovdje? Mislio sam da sjedite
u Baker Streetu i razbijate glavu razmišljajući o onim ucjenjivačima...
— To ste i trebali misliti!
— Vi me, znači, koristite u svom poslu, ali mi ne vjerujete? –uzviknuh
prilično ogorčeno. – Mislio sam da zaslužujem bolje vladanje prema meni...
— Dragi mladiću, vi ste mi u ovom, kao i u mnogim drugim
slučajevima, bili od neprocjenjive koristi, pa sad molim vaš oprost, ako vam
se čini da sam se s vama malo našalio. U stvari, sve je to samo u vašem
interesu, a došao sam ovamo da slučaj ispitam izbliza, jer sam osjećao
veličinu opasnosti koja vam prijeti. Da sam uz sir Henryja i vas, gledao bih
zacijelo na čitavu tu stvar s vašeg stajališta, a moja bi prisutnost opomenula
na oprez naše vrlo opasne neprijatelje. Međutim, radeći na svoju ruku,
mogao sam se kretati slobodnije nego što bi mi bilo moguće da sam bio u
zamku. Ovako sam ostao onaj nepoznati činilac koji se u datom trenutku
može odjednom pojaviti.
— A, zašto mi niste ništa javili?
 — Da ste znali da sam u močvari, od toga ne bismo imali nikakve
koristi, a možda bi me napokon i otkrili. Poželjeli biste mi nešto reći, ili mi,
u svojoj dobronamjernosti, učiniti kakvu uslugu, a to bi bio nepotreban
rizik. Poveo sam sa sobom Cartwrighta – sjećate ga se zacijelo – to je onaj
dječak iz biroa kurirske službe. On se brine za moje osnovne potrebe – za
malo kruha i čist ovratnik. Što čovjeku više treba? On mi je bio drugi par
očiju i drugi par vrlo hitrih nogu, a i jedno i drugo bilo mi je od
neprocjenjive vrijednosti.
— Znači, moji vam izvještaji nisu bili ni od kakve koristi?
Glas mi je i nehotice bio zadrhtao, jer sam pomislio koliko su me truda
stajali i s kolikom sam ih ponosno pisao.
Holmes izvadi iz džepa svežanj papira i reče:
— Evo vaših izvještaja, dragi moj mladiću. Dobro sam ih proučio, to mi
možete vjerovati. Vaši su mi izvještaji puno pomogli, stizali su mi samo s
jednim danom zakašnjenja. Moram vam čestitati na marljivosti i
inteligenciji koju ste pokazali u ovom neobično teškom slučaju.
Bio sam pomalo ljutit zbog komedije koju je Holmes bio odigrao na
moj račun, ali sam se odmah smirio, toliko su me bile ganule njegove riječi.
Iskreno sam osjećao kako je u svemu što je rekao bio u pravu. Bio sam sad
uvjeren da je za naše namjere bilo zaista bolje što nisam ništa znao o
njegovoj prisutnosti u močvari.
— Sad je sve u redu – reče Holmes kad vidje kako s mog lica nestaje
sjena ljutnje. – Pričajte mi kako je bilo u posjetu gospođi Lauri Lyons. Da
ste bili kod nje, nije teško pogoditi, jer je ona jedina osoba u Coombe
Tracyju koja nam može biti od koristi. Zaista, da je vi danas niste posjetili,
po svoj prilici bih sutra otišao do nje.
Sunce je bilo već zašlo, i na močvaru je padao suton. Bilo je zahladilo. I
mi smo se povukli u kolibu u kojoj je bilo toplije. Tu smo u polumraku
sjedili jedan pokraj drugoga, pa ispričah Holmesu svoj razgovor s damom
koju sam bio posjetio. On me sasluša s velikim interesom: neke sam mu
pojedinosti morao čak ponavljati, pa bih tek onda mogao nastaviti pričanje.
— Sve je to od najveće važnosti! – uzviknu on kad završih. – U ovom
vrlo zamršenom slučaju postojala je dosad praznina koju nisam mogao
premostiti. Sad je ispunjena. Vi možda znate da između te dame i
Stapletona postoji intimna veza.
— O toj vezi ništa ne znam.
 — O tome nema nikakve sumnje. Oni se sastaju, pišu jedno drugome,
medu njima postoji potpun sporazum. Sad smo, vašim razgovorom, dobili u
ruke moćno oružje. Kad bih ga samo mogao upotrijebiti tako da njegovu
suprugu odvojim od njega...
— Njegovu suprugu?
— Da. Sad ćete čuti nešto novo, u zamjenu za sve ono što sam ja čuo od
vas. Dama, koju ovdje smatraju gospođicom Stapleton, u stvari je njegova
supruga.
— Zaboga, Holmes! Jeste li sigurni u to? Kako je onda mogao dopustiti
sir Henryju da se zaljubi u nju?
— To što se sir Henry zaljubio u nju moglo je naškoditi samo njemu.
Zato je Stapleton s najvećom pažnjom motrio da sir Henry tu svoju ljubav
ne provede u djelo, to ste sigurno i sami opazili. Ponavljam, ta je dama
njegova supruga, a ne sestra.
— Ali čemu ta smišljena varka?
— Jer je Stapleton pretpostavljao da će mu ona, kao neudana, biti od
velike koristi.
Svi moji neizrečeni razlozi za sumnju poprimili su odjednom određene
oblike, sve je govorilo protiv prirodnjaka. Činilo mi se da u tom blijedom
čovjeku bez strasti, sa slamnatim šeširom i mrežom za leptire, vidim sada
čudovište, nekakvo beskrajno strpljivo i vješto stvorenje nasmijana lica, a
zločinačka srca.
— On je, znači, naš neprijatelj? On nas je uhodio u Londonu?
— Mislim da je to rješenje zagonetke.
— Onda je zacijelo opomena došla od nje?
— Svakako.
Strašno zločinačko djelo, upola viđeno, upola samo naslućeno,
pojavljivalo se iz mraka kojim sam tako dugo bio okružen.
— Jeste li uvjereni u to što govorite, Holmes. Otkuda znate da je ona
njegova supruga?
— Reći ću vam. On se u jednom trenutku toliko bio zaboravio da vam
je na prvom sastanku ispričao istinit dio povijesti svojeg života, i, vjerujte,
on se otada nekoliko puta pokajao zbog toga. Zaista je bio učitelj u
sjevernoj Engleskoj. Ništa lakše nego saznati štogod o nekom učitelju!
Postoje posrednici za učiteljska mjesta i pomoću njih se može utvrditi
identitet svakog čovjeka koji je nekada bio učitelj. Malom istragom doznao
sam da je jedna škola pod strašnim okolnostima propala, a njen vlasnik, čije
je ime bilo lažno, iščeznuo zajedno sa svojom suprugom. Osobni opis
potpuno je odgovarao. Kad sam doznao da se bjegunac zanima za leptire,
više nije moglo biti sumnje.
Tama se polako spuštala, ali su se u sjeni mnoge stvari još razabirale.
— Ako je ona dama zaista njegova supruga – upitah – što je onda
gospođa Laura Lyons?
— To je točka koju ste vi rasvijetlili svojim ispitivanjem. Vaš razgovor s
tom damom razjasnio je situaciju. Nisam znao za vjerojatan razvod od njena
supruga. Ali kad stvari već tako stoje, onda je, nema sumnje, računala da će
se udati za Stapletona, jer ga je smatrala neoženjenim.
— A kad sazna da se prevarila?
— Onda će možda postati korisnim oruđem u našim rukama. Sutra
ćemo je zajedno posjetiti, to je prvo što moramo učiniti. Zar vam se ne čini,
Watsone, da već predugo niste na svom stražarskom mjestu. Trebalo bi da
ste u Baskerville Hallu...
Ugasili su se i posljednji zraci na zapadu i noćna tama se spustila na
močvaru. Na ljubičastom nebu naziralo se nekoliko zvjezdica.
— Još jedno, posljednje pitanje, Holmes! – rekoh ustajući. – Zacijelo
nećemo imati jedan pred drugim tajni. Što sve to znači?
Holmes mi odgovori šapćući:
— Posrijedi je ubojstvo, Watsone, podlo, hladnokrvno, smišljeno
ubojstvo. Ne pitajte me za pojedinosti! Moja mreža lebdi nad zločincem,
kao što njegova lebdi nad sir Henryjem, i vašoj pomoći mogu zahvaliti što
mi je zločinac predan u ruke na milost i nemilost. Prijeti nam samo jedna
opasnost: da on svoje djelo ne počini prije nego što ga uhvatimo. Još jedan
dan, najviše dva, i ja ću prikupiti sav dokazni materijal, ali vi dotle ustrajte
u svom poslu i bdijte nad sir Henryjem poput majke nad bolesnim djetetom.
Vaše je današnje putovanje bilo opravdano mnogim okolnostima, pa ipak bi
mi bilo draže da ga niste ostavljali sama... Slušajte! Što je to?
Užasan krik, dug, prodoran, pun strave i užasa dopre do nas iz puste i
nijeme močvare. Od tog mi se jezivog glasa bila sledila krv u žilama.
— Oh, bože! – uzviknuh – Što je to?
Holmes skoči. Tamna silueta njegova atletskog stasa ocrtala se na
vratima kolibe. Stajao je povijenih ramena, pognute glave. Oštrim
pogledom zurio je u mrak.
— Pst! – šapne Holmes. – Pst!
 Krik je dopro do nas, jer je bio neobično snažan, a kad mu se jeka
izgubila, bilo nam je jasno da se ugasio negdje u močvari. Tada do naših
ušiju dopre i drugi krik – bliži, glasniji, još prodorniji od prvoga.
— Gdje se to zbiva? – prošapta Holmes. Po drhtaju njegova glasa
razabrah da je taj čelični i željezni čovjek potresen do dna duše. – Gdje se to
zbiva, Watsone?
— Tamo, čini mi se!
Pokazah rukom negdje u mrak.
— Ne, tamo!
Smrtni jauk prolomi se još jednom kroz noć i tišinu, i to još glasnije i
bliže nego prije. S njim se, čini se, bio pomiješao novi glas, nalik na duboko
mumljanje, glas, sad zvučan i pun prijetnje, sad opet slabiji, kao da jenjava,
nalik na neprestani šum mora.
— Pas! – uzviknu Holmes. – Dođite, Watsone! Naprijed! Bože, samo da
ne zakasnimo!
On potrča preko močvare. Pratio sam ga u stopu. Ali odjednom, s druge
strane, gdje je močvara bila izbrazdana jarugama, dopre do nas posljednji,
očajnički krik, a zatim uslijedi tup i težak pad. Zastadosmo i osluhnusmo. U
teškoj tišini noći bez vjetra nije se više čuo glas.
Vidjeh kako se Holmes udara pesnicom u čelo, kao da je poludio.
Odjednom lupi nogom o zemlju i uzviknu:
— Pobijedio je, Watsone! Zakasnili smo!
— Ne, ne, nismo!
— Oh, bio sam lud! Zašto ga nisam odmah udario po glavi?! Watsone,
vidite sad posljedice toga što ste napustili stražu! Ali, tako mi Boga, makar
se i najstrašnije zbilo, mi ćemo ga osvetiti!
Jurnuli smo slijepo u mrak. Udarali smo o stijene, probijali se kroz
žbunje, zadihano se penjali uz brežuljke i u velikim skokovima preskakali
jaruge, idući prema mjestu odakle su se bili čuli oni strašni krikovi. Kad
god bismo se našli na nekoj visini, Holmes bi pogledao oko sebe, ali
močvara je bila mračna, a na njezinoj se pustoj površini ništa nije pomicalo.
— Vidite li štogod?
— Ništa.
— Slušajte, što se to čuje?
Do naših ušiju doprlo je stenjanje. A onda se začulo još jednom: sad je
dopiralo s lijeve strane. Čitav lanac stijene završavao se ovom visokom
hridi koja se, poput zida, bila nadnijela nad jednu jarugu. Na dnu jaruge, na
njenoj hrapavoj površini, iz koje su stršile stijene i gromače, pomoli se
tamna spodoba neobičnih obrisa. Kad smo pritrčali do nje, neobične su joj
linije poprimile jasniji lik. Pred nama je ležao čovjek, okrenut licem prema
zemlji. Glava mu je u strahovitom nagibu pala pod tijelo, ramena su mu se
bila zaoblila, a trup skupio kao da se čovjek prevrnuo preko glave. Položaj
u kojemu je bilo njegovo tijelo bio je tako neprirodan i neshvatljiv, da u
prvom trenutku nisam bio svjestan da sam, osluhnuvši njegov posljednji
uzdah, čuo i kako je izdahnuo. Kada mu nismo čuli više ni dah, ni hropac,
premda smo se bili nagnuli nad njegovo tijelo, Holmes ga dodirnu, ali se
odmah povuče. Onda upali žigicu. Slabo svjetlo pade na čovjekove
okrvavljene prste i na jezivu lokvu krvi koja je lagano tekla iz razbijene
lubanje nesretne žrtve. Ali to svjetlo osvijetli prizor koji nas zaboli i dovede
gotovo do nesvjestice – ugledasmo leš sir Henryja Baskervillea.
Ni na čas nismo posumnjali: prepoznali smo odmah neobično,
crvenkasto, polu vuneno odijelo, ono isto koje je imao onog prvog jutra kad
smo ga upoznali u Baker Streetu. Pri kratkotrajnom svjetlu žigice mogli
smo ga samo letimično pogledati, ali bio je to pogled koji ne vara. Žigica je
zaplamsala i ugasila se, kao što se ugasila i nada u našim srcima. Holmes je
uzdahnuo, a ja, usprkos mraku, vidjeh njegovo posve blijedo lice.
— Zvijer! Zvijer! – uzviknuh stežući šake. – O, Holmes, nikada neću
sebi oprostiti što sam sir Henryja ostavio bez zaštite njegovoj sudbini.
— Treba više optuživati mene nego vas, Watsone. Da bih ovaj slučaj
lijepo zaokružio i imao potpune dokaze, proigrao sam život svog klijenta.
To je najteži udarac koji me je ikada u karijeri pogodio. Ali kako sam
mogao znati, kako sam mogao znati da će on, usprkos mojim opomenama,
lutati sam po močvari i staviti život na kocku?
— Ah, a mi smo čuli njegove krikove, bože, kakvi krikovi, i nismo ga
mogli spasiti! Gdje je taj zvjerski pas koji ga je otjerao u smrt? Možda sada
leži sakriven ovdje između stijena. A gdje je Stapleton? Zaista, treba
položiti račun za svoje nedjelo!
— I položit će ga! Pobrinut ću se za to. Ubijeni su stric i nećak. Jednog
je otjerala u smrt sama pojava psa, životinje koju je smatrao natprirodnim
bićem, drugi je u divljem bijegu pred tom istom životinjom pao u provaliju!
Ali mi sad trebamo dokazati kakva je veza između Stapletona i te životinje.
Mi smo uvjereni da ta veza postoji, ali se pred sudom ne bismo mogli
zakleti da ona postoji, jer je do smrti sir Henryja došlo zacijelo zbog pada.
Pa ipak, tako mi Boga, ma kako lukav bio taj nitkov, uhvatit ću ga još prije
negoli prođu dvadeset i četiri sata.
Ogorčeni smo stajali kraj leša, svladani iznenadnom nenadoknadivom
nesrećom koja je tako neočekivano završila sve naše napore da spasimo
čovjeka koji je pao kao žrtva stravičnog zločina.
Kad se mjesec pojavio, popeli smo se na vrh stijene s koje je pao naš
jadni prijatelj. Odande smo promatrali prostranu močvaru na kojoj su se
smjenjivale mračne sjene i srebrnasta mjesečina. Kilometrima daleko,
prema Grimpenu, gorjelo je samo jedno jedino žuto svjetlo, uvijek na istom
mjestu. Moglo je dopirati samo iz usamljena Stapletonova stana. Pun
mržnje, zamahnuo sam šakama u tom smjeru, proklinjući zločinca.
— Zašto da ga odmah ne uhapsimo?
— Naši dokazi još nisu potpuni. Taj je čovjek oprezan i lukav. Ne radi
se o tome što mi znamo nego o tome što možemo dokazati. Ako učinimo
jedan jedini pogrešni korak, ta nam hulja čak i sada može pobjeći
— Što učiniti ?
— Sutra će biti posla u izobilju. Večeras možemo samo obaviti
posljednju uslugu svom jadnom prijatelju.
Sišli smo niza strm obronak. Pred nama se oštro ocrtavao leš poput
tamne mrlje na stijenama osvijetljenim mjesečinom. Pogled na ono zgrčeno
tijelo u smrtnom hropcu sasvim me svladalo. Niz obraze mi potekoše suze.
— Moramo nekoga pozvati u pomoć, Holmes. Ne možemo ga nositi
cijelo vrijeme putem do zamka. Bože, jeste li poludjeli?
Nagnuvši se nad leš, Holmes odjednom uzviknu. Skoči, zavrti se oko
sebe, grohotom se nasmiješi, pa mi prodrma ruku. Zar je to mogao biti onaj
moj ozbiljni povučen prijatelj? Da, da, u ljudima zaista tinja neka podmukla
vatra.
— Brada! Brada! Ovaj čovjek ima bradu!
— Bradu!
— To nije mladi barun... To je... Da, zaista, pa to je moj susjed, odbjegli
robijaš!
U grozničavoj žurbi okrenusmo leš na leda. I doista, pri hladnoj, sjajnoj
mjesečini vidjela se oštra brada. Nije bilo sumnje, to je bilo isto ono
istaknuto čelo, iste one utonule životinje oči koje su me promatrale pri
svjetlu svijeće iza stijene, bio je to zločinac Seldou!
I odmah mi sve postade jasno. Sjetih se da mi je mladi barun pričao
kako je dao Barrymoreu svoju staru odjeću. Barrymore ju je poklonio
Seldou da mu pomogne u bijegu. Cipele, košulja, kapa – sve je to prije
pripadalo sir Henryju. Tragedija je uvijek strašna, ali ovaj je čovjek po
zakonima svoje zemlje ipak bio zaslužio smrt. Ispričah Holmesu otkuda
Seldou to odijelo, a srce mi je pritom snažno zakucalo od radosti.
— Tako je odijelo sir Henryja otjeralo u smrt ovog čovjeka! –uzviknu
Holmes. – Sad je jasno da je netko dao psu ponjušiti neku stvar koju je sir
Henry nosio. Bila je to, po svemu sudeći, ona cipela koja je nestala u hotelu,
pa je stoga pas proganjao tog čovjeka sve do provalije. Međutim, jedna
neobična okolnost još nije objašnjena, otkud je Seldou znao u mraku da ga
goni pas ?
— Čuo ga je.
— Ako okorjeli zločinac kakav je bio ovaj čovjek, čuje da ga neki pas
goni, to ga ne bi dovelo do tolikog užasa da zapomaže jer zna da će time
dovesti sebe u opasnost i biti uhvaćen. Sudeći po zapomaganju koje smo
čuli, moramo zaključiti da je pretrčao veliki komad puta, jer je već bio
opazio za sobom psa. Otkud je znao za tog psa?
— Ako pretpostavimo da su naše sumnje točne, za mene je još veća
tajna zašto je taj pas...
— Ja ništa ne pretpostavljam!
— Dobro... Htio sam reći, zašto taj pas slobodno luta noću po močvari?
Mislim da ga ne puštaju uvijek slobodno juriti močvarom. Stapleton ne bi
pustio tu zvijer da nije bio uvjeren da je sir Henry u močvari.
— Dva nas pitanja muče, a na moje je puno teže odgovoriti. Na vaše
ćete, naime, u to sam uvjeren, ubrzo dobiti odgovor, a moje će ostati bez
njega ... Ali sada se pitam što da radimo s lešom tog nesretnika? Ne
možemo ga ostaviti ovdje da ga jedu lisice i kljuju gavrani.
— Predlažem da ga prenesemo u neku kolibu dok ne prijavimo policiji.
— Vrlo dobro. Ne sumnjam u to da ćemo ga nas dvojica moći odnijeti...
Hej, Watsone, tko je to? On osobno... To je zaista velika drskost. Nijednom
riječju ne smijete odati svoju sumnju, nijednom riječju, inače će otići k
vragu svi moji planovi!
Preko močvare dolazio je prema nama čovjek. Ugledah crvenkast žar
njegove cigare. Na mjesečini prepoznah odmah prirodnjakov mršav stas i
njegov brz korak. Kad nas je ugledao, zastade, a onda nam priđe i uzviknu:
— Doktore Watsone, niste to valjda vi! Nikada se ne bih nadao da ću
vas vidjeti u ovo doba noći vani, u močvari! Ali... Bože, što je to? Netko je
nastradao? Nije valjda... Tako vam Boga, nije to valjda sir Henry!
 Priskočivši do mene, nagnu se nad mrtvaca. Odjednom uzviknu, cigara
mu ispade iz ruke, i u isti čas upita, mucajući prigušenim glasom:
— Tko je... Tko je to? – promuca.
— To je Seldou, robijaš koji je pobjegao iz Princetowna!
Stapleton se tada okrenuo licem prema nama. Bio je smrtno blijed, ali s
velikim naporom volje svladao je iznenađenje i razočaranje. Pogleda oštro
najprije mene, a onda Holmesa i reče:
— Grom i pakao! To je strašno! A kako je to poginuo?
— Čini se da je slomio vrat kad je pao sa stijene. Moj prijatelj i ja šetali
smo po močvari, pa smo odjednom čuli jedan krik.
— I ja sam čuo taj krik. Zato sam i izišao. Bio sam u brizi zbog sir
Henryja.
— Zašto baš zbog sir Henryja? – nisam mogao odoljeti.
— Zato što sam mu predložio da večeras dođe k nama. Kako nije došao,
iznenadio sam se i, razumije se, uplašio zbog njega čim sam čuo jauke u
močvari. Uostalom – reče, prenoseći svoj oštri pogled s mog lica na
Holmesovo – zar niste čuli ništa drugo osim tog jadnog jauka?
— Ne – odgovori Holmes. – A jeste li vi štogod čuli?
— Nisam.
— A na što ste pomislili kad ste me to zapitali?
— Oh, znate, jednostavni ljudi pričaju svakakve priče o nekom
nečastivom psu, i tako dalje. Priča se da se noću čuje u močvari. Pomislio
sam da nije tko noćas čuo ili vidio tog psa.
— Ništa slično nismo čuli – odgovorih.
— A kako je, po vašem mišljenju, poginuo ovaj nesretnik?
— Ne sumnjam u to da su mu strah i opasnost pomutili razum. U
napadu manije gonjenja, potrčao je preko močvare i strovalio se ovdje, te
slomio pritom vrat.
— Boljeg objašnjenja zaista nema – reče Stapleton, uzdahnuvši pritom,
rekao bih s olakšanjem. – Kakvo je vaše mišljenje o tome, gospodine
Holmes?
— Vidim da ste me odmah prepoznali! – odgovori moj prijatelj,
poklonivši se.
— Otkako je doktor Watson stigao, očekivao sam da ćete i vi doći u
ovaj kraj. Došli ste u prvi čas da vidite tu tragediju.
— Da, u pravu ste. Ne sumnjam da se objašnjenje mojeg prijatelja
poklapa s činjenicama. Vratit ću se sutra u London s jednom neprijatnom
uspomenom.
— O, zar se već sutra vraćate?
— Da, namjeravam se vratiti.
— Nadam se da je vaš posjet unio nešto svjetla u te zagonetne događaje
koji nas zabrinjavaju. Holmes slegne ramenima:
— Ne može čovjek uvijek postići uspjeh kojemu se nada. Za istragu su
potrebne činjenice, a ne bajke i legende. Cijeli mi taj slučaj nije jasan.
Moj prijatelj je govorio, po svom običaju, otvoreno i bez okolišanja.
Stapleton ga oštro pogleda, pa mi se obrati:
— Predložio bih da tog jadnog čovjeka odnesemo u moju kuću, ali bi se
moja sestra odveć prestrašila, pa mi se čini da to nije dobro. Uvjeren sam da
će do sutra ostati netaknut, ako mu nečim prekrijemo lice.
Prihvatili smo taj prijedlog. Stapletonov smo poziv da se koristimo
njegovim gostoljubljem odbili, pa smo se Holmes i ja uputili u Baskerville
Hall, a prirodnjak se vratio sam svojoj kući. Jednom smo se osvrnuli, pa
smo ga vidjeli kako polako odmiče po prostranoj močvari, a iza njega, u
jaruzi osvijetljenoj mjesečinom, ležala je crna mrlja – leš čovjeka koji je
poginuo tako jezivom smrću.
— Napokon se borimo prsa u prsa! – reče Holmes dok smo zajedno išli
preko močvare. – Kakvi su živci tog čovjeka! Kako se odmah pribrao
unatoč užasu koji je morao osjetiti kad je odjednom vidio da je sasvim drugi
čovjek pao kao žrtva njegova prepada! Rekao sam već u Londonu, Watsone,
a sad vam još jednom kažem: nikad nismo imali neprijatelja koji nam je
toliko dorastao.
— Žao mi je što vas je vidio.
— I meni je u početku to bilo neprijatno. Ali tu nema pomoći...
— On sada zna da ste vi ovdje. Kako će to utjecati, po vašem mišljenju,
na njegove planove?
— Možda će ga navesti na najveći oprez, a možda natjerati na očajničke
mjere. Kao većina pametnih zločinaca, odveć se uzda u vlastitu pamet i
umišljen je da nas je nadmudrio.
— Zašto ga odmah ne bismo uhapsili?
— Dragi moj Watsone, vi ste rođeni za djelo! Vi se po instinktu uvijek
brzo odlučujete. Ali pretpostavimo, primjera radi, da ga uhapsimo još
noćas. Kakve bismo imali koristi od toga? Ne bismo mu ništa mogli
dokazati. U tome baš i jest vražja lukavost tog zločinca! Da se služi nekim
čovjekom kao svojim oruđem, mogli bismo računati da će taj čovjek
svjedočiti protiv njega, ali ako toga velikog psa izvučemo na svjetlo dana,
time još ne možemo svezati omču oko vrata njegovu gospodaru.
— Ali pred nama je nesumnjivo slučaj koji je zreo za sud!
— Naprotiv! Sve su to samo pretpostavke i sumnje. Bili bismo ismijani
pred sudom kad bismo istinitost svoje priče htjeli potkrijepiti ovakvim
dokazima.
— A smrt sir Charlesa?
— Sud je mišljenja da je to bila prirodna smrt, bez ikakva znaka nasilja
na njegovu tijelu. Vi i ja znamo da je on umro od straha i znamo što mu je
ulilo taj strah. Ali, kako možemo to svoje duboko uvjerenje uliti u glave
dvanaestorice ograničenih porotnika? Postoje li tragovi koji upućuju na
nekog psa? Gdje su tragovi njegovih očnjaka? Mi, razumije se, znamo da
pas ne ujeda leš i da je sir Charles bio mrtav prije nego što je do njega stigla
ta zvijer. Ali sve to treba dokazati, a mi to ne možemo.
— A večerašnji slučaj?
— Ni on nam ne može koristiti. Opet nije bilo neposredne veze između
psa i smrti tog čovjeka. Psa nismo ni vidjeli. Čuli smo ga, ali ne možemo
dokazati da je gonio tog čovjeka. Nedostaju dokazi da se radi o zločinu.
Moramo se pomiriti, dragi moj mladiću, s tim da, zasad, krivično djelo još
nije dokazano, pa vrijedi podnijeti rizik da to dokažemo.
— A što namjeravate učiniti?
— Polažem velike nade u to da će nam gospoda Laura Lyons pomoći
čim sazna kako stvari stoje. A osim toga, imam svoj plan. Mi ćemo još sutra
istjerati tu stvar načistac.
Nisam više ništa mogao saznati od njega. Hodajući pored mene, utonuo
je u misli. Napokon stigosmo do Baskerville Halla.
— Hoćete li i vi sa mnom?
— Da, nemam više razloga kriti se. Ali još nešto, Watsone. Ne govorite
sir Henryju ništa o psu. Pripišite Seldouovu smrt uzroku koji nam je htio
nametnuti Stapleton. Imat će onda jače živce za kušnju koja ga sutra čeka.
Ako se, naime, dobro sjećam vašeg izvještaja, sutra je on pozvan na večeru
kod tih ljudi?
— Da, i ja s njim.
— Vi ćete se onda ispričati, a on će morati poći k njima sam. To će se
lako urediti. A sada – mi smo, istina, propustili ručak, ali ćemo slasno
večerati.
 Poglavlje XIII
Bacanje mreže

Sir Henry se više razveselio nego začudio kad je ugledao novog gosta,
jer je već nekoliko dana iščekivao da će Holmes, ponukan nedavnim
događajima, naići iz Londona. Samo se iznenadio kad je vidio da je Holmes
stigao bez ikakve prtljage i da ne pokušava objasniti tu neobičnu okolnost.
Sir Henry i ja smo mu pomogli da dođe do najnužnijih stvari, tako da je u
blagovaonicu ušao u večernjem odjelu.
Za vrijeme večere ispričali smo mladom barunu što se dogodilo toga
dana, ali nismo spomenuli baš sve. Prije toga smo imali neugodnu dužnost
da Barrymorea i njegovu suprugu obavijestimo o Seldouovoj iznenadnoj
pogibelji. Barrymore je pritom osjetio olakšanje, a njegova je supruga
počela gorko plakati, krijući lice pregačom. Za sve druge, Seldou je bio
ubojica, stavljen izvan zakona, ali za nju je on bio čovjek kojega ne
oplakuje nijedna žena.
— Otkada je Watson rano jutros otišao, vrtio sam se cijeli dan po kući –
rekao je mladi barun, pa sam zaslužio da me pohvalite što sam održao
obećanje. Da nisam dao riječ da neću izlaziti, mogao sam provesti
zanimljivu večer, jer me je Stapleton bio pozvao da navratim malo do njih.
— Ni najmanje ne sumnjam u to da biste bili proveli zanimljivu večer –
reče Holmes suho. – Ali ono što sam htio reći... Vi možda i ne slutite da
smo vas mi oplakali. Bilo nam se učinilo da vidimo pred sobom vaš leš sa
slomljenim vratom.
Sir Henry razrogači oči od čuđenja i uzviknu:
— Kako to?
— Onaj nesretnik je imao na sebi vaše odijelo. Čini mi se da mu ga je
poklonio vaš sluga. Zbog toga možete imati neprijatnosti s policijom.
— Sumnjam. Koliko se sjećam, nijedan dio tog odijela nije bio
obilježen.
— To je sreća za vašeg slugu, i ne samo za njega nego i za sve vas, jer
ste se vi, u ovom slučaju, ogriješili o zakon. Ne znam, možda mi je
dužnost,, kao savjesnom detektivu, da prije svega pozatvaram sve ljude koji
stanuju u ovoj kući. Watsonovi izvještaji teško terete sve.
 — A kako stoji stvar s našim slučajem? – upita ga sir Henry. – Jeste li
bar malo razmrsili konce? Watson i ja nismo ništa pronašli.
— Uskoro ću vam, vjerojatno, moći objasniti cijelu situaciju. Slučaj je
neobično težak i zamršen. Još ima točaka koje zahtijevaju razmišljanje. Ali
se nadam da ćemo uskoro uspjeti sve objasniti.
— Imali smo vrlo značajan doživljaj o kojem vam je Watson, bez
sumnje, već pričao. Čuli smo zavijanje psa u močvari. I mogu se zakleti da
nas nije mašta prevarila. Ja sam tamo preko oceana, na Divljem Zapadu,
imao mnogo posla s psima, pa mogu o njima suditi čim im čujem lavež.
Zato ću vas pred svima okruniti najvećim detektivom svih vremena, ako
ovom psu uspijete nataknuti brnjicu ili lanac.
— E, ja vjerujem da ću psu, po svim pravilima vještine, nataknuti i
brnjicu i lanac, ako ste mi vi spremni pomoći.
— Učinit ću sve što mi kažete.
— Odlično! Ja bih vas u isto vrijeme zamolio da to što vam kažem
činite slijepo, bez pitanja.
— Kako god želite.
— Ako mi pomognete, imat ćemo, čini mi se sve uvjete da povoljno
riješimo naš mali problem. Nimalo ne sumnjam ...
Holmes iznenada zašuti, kao da je nekoga vidio iza mene. Puno svjetlo
svjetiljke padalo je na njegovo izrazito lice, koje je u taj čas ličilo na lice
nekog klasičnog kipa, na ostvarenje budnog iščekivanja.
— Što je? – uzviknusmo sir Henry i ja u isti mah.
Holmes spusti pogled svladavši unutrašnje uzbuđenje. Crte njegova lica
su sačuvale miran izraz, ali mu u očima zablista divlja radost.
— Oprostite što se ljubitelj umjetnosti načas zaboravio, diveći se
umjetničkim djelima – reče pokazujući rukom na slike koje su visjele na
suprotnom zidu. – Watson, istina, tvrdi da se ja ni najmanje ne razumijem u
umjetnost, ali to je čista ljubomora, jer se moja načela ne slažu s njegovima.
Ali, tu vidim zaista zbirku veoma lijepih slika.
— Kako? Radujem se što to čujem – reče sir Henry, gledajući naše
prijatelja s iznenađenjem. – Ne mogu reći da sam veliki poznavalac tih
stvari, razumijem se svakako više u goveda i konje nego u slike. Nisam ni
slutio da ste našli vremena i za umjetnost.
— Kad vidim slike, znam reći jesu li dobre ili ne, a ove su vrlo dobre.
Kladio bih se da je onu damu u plavoj svilenoj haljini, tamo u uglu, slikao
Neler, a debeli gospodin s vlasuljom zacijelo je od Revnoldsa. To su,
dakako, sve same obiteljske slike.
— Da, sve, bez izuzetaka.
— Znate li imena naslikanih ličnosti?
— Barrymore mi je rekao, pa mi se čini da bih njegovu lekciju mogao
prilično točno ponoviti.
— Tko je onaj gospodin s dogledom?
— To je kontraadmiral Baskerville koji je služio u zapadnoj Indiji po
Rodnvjem, a onaj čovjek u plavom fraku s ovitkom papira, to je sir William
Baskerville koji je u Pitovo doba bio jedan od najistaknutijih članova
Donjeg doma.
— A onaj vitez preko puta mene, u kaputu od crnoga samta, s čipkastim
ovratnikom?
— Ah, znao sam da će vas on zanimati! To je praotac sveg zla, tobožnji
Hugo, kojemu Baskerville treba zahvaliti što ih progoni nečastivi pas. Tog
čovjeka nećemo tako lako zaboraviti.
Okrenuh se radoznalo i prilično iznenađeno pogledah sliku.
— Gle, gle! – uzviknu Holmes. – Izgleda sasvim mirno i blago, ali u
njegovim očima kao da tinja neka vražja iskra. Zamišljao sam sir Huga kao
snažnijeg čovjeka, kao čovjeka okrutna izgleda.
— Nema sumnje da je slika vjerna, jer je na poleđini platna njegovo
puno ime i datum nastanka slike – 1647. godine.
Za vrijeme večere Holmes više nije ništa rekao, ali se činilo da ga slika
viteza raspusnika neobično privlači, jer ju je cijelo vrijeme uporno
promatrao. Tek kasnije, kad se sir Henry bio povukao u svoju sobu, rekao
mi je na što misli. Sa svijećom u ruci povede me još jednom u blagovaonicu
i osvijetli od starosti potamnjeli portret koji je visio na zidu.
— Pogledajte tu sliku! Zar ništa ne opažate?
Promatrao sam sliku pažljivo. Šešir sa širokim obodom i perom, duge
kovrče, čipkast ovratnik i duguljasto, ozbiljno lice; izraz lica nije bio
brutalan, ali sasvim neprirodan, leden, jeziv, tanke su usne bile čvrsto
stisnute, a oči su gledale hladno, zapovjednički.
— Ne podsjeća li vas ta slika na nekog čovjeka koji vam je poznat? –
upita me Holmes.
— Brada me podsjeća malo na sir Henryja.
— Hm, možda malo. Ali pričekajte trenutak... On se pope na stolicu i
savijenom desnom rukom pokri na portretu šešir i kovrče, a lijevom prinese
svijeću bliže slici.
— Bože! – uzviknuh zaprepašteno.
S platna me je gledalo Stapletonovo lice.
— Aha, sad i vi vidite! Ja sam izvježbao oči, pa one na licu gledaju
samo crte, a ne ukrase. Tko hoće tragati za zločinom mora, prije svega,
prodrijeti u prerušavanje.
— Ali, čudesna je to sličnost! Rekao bih da je pred nama Stapletonov
portret.
— Da, to je zanimljiv primjer prirodnog nasljedstva, i to, kako tjelesnih,
tako i duševnih crta. Čovjek treba samo proučiti neku zbirku porodičnih
slika i odmah će prihvatiti teoriju nasljedstva. Ona hulja je čistokrvni
Baskerville, to je nesumnjivo, sa svim lošim crtama toga roda u svojoj krvi.
— Točno.
— Slučajan pogled na tu sliku uvjerio me da sam našao najvažniju
kariku koja je još nedostajala u lancu mojih dokaza. Uhvatili smo ga,
Watsone, uhvatili! Mogao bih se zakleti da će se on još prije sutrašnje
večeri bespomoćno koprcati u našoj mreži, isto kao nekakav njegov drag
leptir. Jedna igla, komadić pluta, mali karton – i imat ćemo ga u svojoj
zbirci u Baker Streetu.
Govoreći to, Holmes okrenu leda slici i prasnu u smijeh. Rijetko se kad
smijao, a kad bi to činio, to nije bilo dobro za onoga kome bi se smijao.
Sutradan ustadoh rano, ali je Holmes bio ustao još ranije.
— Da, imamo još mnogo posla – reče trljajući zadovoljno ruke kad me
susrete. – Sve mreže su razapete, sad može početi posljednji čin. Prije nego
se dan završi, znat ćemo jesmo li uhvatili tu svoju štuku šiljaste glave ili
nam je promakla kroz neku rupu.
— Jeste li već bili u močvari?
— Poslao sam iz Grimpena izvještaj u Princetown o Seldouovoj smrti.
Mislim da vam mogu obećati da nitko od vas neće zbog toga imati
neprijatnosti. Obavijestio sam i Cartwrighta. Inače bi dobar dječak sigurno
legao na prag moje kolibe, kao pas koji na grobu svojeg gospodara čeka
smrt. Zato sam ga morao obavijestiti da sam živ i zdrav.
— Što trebamo učiniti ?
— Posjetit ćemo sir Henryja. Ah, evo ga!
— Dobro jutro, Holmes – uzvikne mladi barun. – Nalikujete na
vojskovođu koji sa šefom svojeg generalštaba govori o planu neke bitke.
— Usporedba je točna. Watson je zatražio da mu izdam naređenja.
 — I ja sam došao po njih.
— Drago mi je. Ako sam vas dobro razumio, vi ste danas pozvani na
večeru kod svojih prijatelja Stapletonovih?
— Nadam se da ćete mi se pridružiti. To su ljubazni ljudi, pa sam
uvjeren da će im biti drago ako i vas vide.
— Bojim se da ćemo Watson i ja morati otputovati u London.
— U London?
— Da, kako sada stvari stoje, čini mi se da ćemo tamo biti od veće
koristi.
Lice mladog baruna se izduži.
— Nadao sam se – reče – da ćete ostati sa mnom sve dok se čitav taj
slučaj ne rasvijetli. Baskerville Hall i močvara nisu najugodnije boravište
kad je čovjek sam.
— Dragi prijatelju, morate imati puno povjerenja i činiti sve što vam
kažem. Ispričajte nas svojim prijateljima. Recite im da je hitan posao
zahtijevao od nas da budemo danas u gradu, pa nam je neobično žao što
nismo mogli doći s vama, ali se nadamo da ćemo se brzo vratiti u
Devonshire. Nećete im zaboraviti to kazati?
— Ako vam je do toga...
— Uvjeravam vas da je to prijeko potrebno.
Vidio sam kako se mladi barun namrštio, pa sam zaključio da je duboko
uvrijeđen našim odlaskom koji smatra bijegom.
— Kad namjeravate otputovati? – upita napokon hladno.
— Odmah nakon doručka. Odvest ćemo se najprije do Coombe Tracyja,
ali Watson će ovdje ostaviti svoje stvari. Eto vam zaloga da će se on vratiti?
Watsone, vi ćete Stapletonovima napisati nekoliko redaka i u njima reći
kako žalite što ih ne možete posjetiti.
— Dopustite mi da otputujem s vama u London – doda mladi barun. –
Zašto ostati ovdje?
— Zato što vam je mjesto ovdje! Zato što ste mi dali riječ da ćete učiniti
sve što vam naredim. A ja zahtijevam od vas da ostanete ovdje.
— Dobro, ostat ću.
— Još nešto. Želim da se odvezete kolima do Merripits Housea. Ali,
onda vratite kola i recite Stapletonovima kako se namjeravate vratiti kući
pješice.
— Pješice preko močvare?
— Da.
 — Ali, vi ste me nekoliko puta opomenuli da to ne činim.
— Ovaj put možete to učiniti bez ikakve opasnosti. Da se u potpunosti
ne pouzdajem u vaše živce i u vašu hrabrost, ne bih vam to predlagao. A
sve zavisi od toga hoćete li pješice prijeći preko močvare.
— Onda ću vas poslušati.
— Ali, ako vam je život drag, idite samo pješačkom stazom koja od
Meripits Housea vodi prema grimpenskoj cesti. Uostalom, to je i najbliži
put za Baskerville Hall.
— Učinit ću kao što mi kažete.
— Vrlo dobro. Volio bih da što prije otputovati, da budem već poslije
podneva u Londonu.
Iznenadile su me Holmesove naredbe, premda sam se sjećao kako je
prošle večeri rekao Stapletonu da će se već sutradan ujutro vratiti u London.
Ipak, nisam mogao slutiti da će i mene povesti u London, a najmanje sam
mogao shvatiti zašto trebamo u ovom kritičnom trenutku obojica otputovati.
Ali, razumije se, ništa mi drugo nije preostalo nego slijepo poslušati.
Oprostili smo se stoga, od našeg neobično neraspoloženog prijatelja, sir
Henryja, i nekoliko sati poslije stigli smo do željezničkog kolodvora u
Coombe Tracyju, odakle smo vratili kola u Baskerville Hall. Jedan dječak,
koji je stajao pred stanicom, prišao je Holmesu čim nas je opazio.
— Imate li kakvu naredbu, gospodine?
— Sjest ćeš na ovaj vlak, Cartwrighte, i otputovati u London. Čim
stigneš, poslat ćeš još s kolodvora brzojav sir Henryju Baskervilleu,
potpisan mojim imenom, slijedećeg teksta: ako nade bilježnicu koju sam
izgubio, neka mi je preporučeno pošalje na moju adresu u Baker Street.
— Razumijem, gospodine.
— I upitaj ovdje šefa stanice je li došlo štogod za mene.
Dječak se vrati s telegramom koji je bio upućen Holmesu. Brzojav je
glasio:
"Telegram primio, Dolazim s nepopunjenim nalogom za uhićenje.
Stižem u 16,45. Lestrade".
— To je odgovor na moj jutarnji telegram – reče Holmes. – Lestrade je,
po mom mišljenju, najbolji profesionalni policijski istražitelj, a nama će,
možda, biti potrebna njegova pomoć. A sad ćemo, Watsone, najbolje
iskoristiti svoje vrijeme ako posjetimo poznanicu, gospodu Lauru Lyons.
Njegov mi je ratni plan bivao jasniji. Htio je pomoću mladog baruna
uvjeriti Stapletonove da smo otputovali. No, zapravo, kad naša prisutnost
bude potrebna, bit ćemo na licu mjesta. Kad sir Henry spomene
Stapletonovima telegram koji je primio iz Londona, prestat će sumnjati, ako
su nešto i sumnjali. Činilo mi se da vidim naše mreže kako se sve više
skupljaju oko štuke šiljaste glave.
Gospođu Lauru Lyons zatekli smo u njenoj sobi. Sherlock Holmes poče
razgovor bez uvoda, otvoreno, pa je potpuno smete.
— Bavim se – reče on – ispitivanjem okolnosti u kojima je nastupila
smrt sir harlesa Baskervillea. Moj prijatelj, doktor Watson, rekao mi je već
što ste mu ispričali i što ste mu prešutjeli.
— Što sam ja to, navodno, prešutjela? – upita.
— Priznali ste da ste zamolili sir Charlesa da vas u 22 sata čeka kraj
malih vrata, kroz koja vodi put za močvaru. Mi znamo da je on u to vrijeme
i na tom mjestu umro. Prešutjeli ste kakva je veza između te dvije stvari.
— Nema nikakve veze.
— U tom slučaju, podudarnost je vrlo čudna. Ali vjerujem da ćemo ipak
utvrditi tu vezu. Htio bih biti iskren prema vama, gospođo Lyons. Po mojem
mišljenju, posrijedi je ubojstvo. I prilikom istrage neće u to biti upleten
samo vaš prijatelj, gospodin Stapleton, nego možda i njegova supruga.
Gospoda Lyons skoči sa stolice i uzviknu:
— Njegova supruga?!
— Nije to više tajna. Osoba koju on predstavlja kao svoju sestru,
zapravo je njegova supruga.
Gospođa Lyons opet sjede. Rukama se grčevito držala za naslon od
stolice, tako grčevito da su joj od pritiska ružičasti nokti bili pobijeljeli.
— Njegova supruga – ponavljala je. – Njegova supruga! On nije
oženjen!
Holmes sleže ramenima.
— Dokažite mi, dokažite mi, i ako mi dokažete...
Munje koje su sijevale iz njenih očiju govorile su više od riječi.
— Očekivao sam da ćete zatražiti dokaz i zato sam se pripremio za ovaj
posjet – reče Holmes, vadeći pri tom razne papire iz džepa. – Ovo je
fotografija bračnog para snimljena prije četiri godine u Yorku. Na poleđini
piše "gospodin i gospođa Vandeleur", ali vi ćete ga lako prepoznati, pa i nju,
ako je poznajete iz viđenja. Ovdje su iskazi vjerodostojnih svjedoka s
opisima kako su izgledali gospodin i gospoda Vandeleur, koji su tada držali
privatnu školu u St. Oliveru. Pročitajte ih, pa mi onda recite sumnjate li još
u identitet ovog bračnog para.
 Ona preletje pogledom preko papira, a onda nas pogleda. Lice joj se bilo
ukočilo od očaja.
— Gospodine Holmes – uzvikne napokon. – Ovaj mi je čovjek obećao
da će se vjenčati sa mnom, ako se razvedem! Lagao je, hulja jedna, lagao je
kako ne možete ni zamisliti! Neprestano je lagao! Ali zašto, zašto? Mislila
sam da sve to čini mene radi. A sad vidim da sam uvijek bila oruđe u
njegovim rukama. Zašto da mu budem vjerna, kad me je uvijek varao?
Zašto da ga spašavam od posljedica njegovih zlodjela? Pitajte me o svemu
što želite znati! Ništa, ama baš ništa neću prešutjeti. Ali, kunem vam se, kad
sam pisala ono pismo starom gospodinu, nisam mu mislila učiniti ništa
nažao, jer on je uvijek bio moj velikodušni prijatelj.
— U to sam potpuno uvjeren, gospođo – odgovori Sherlock Holmes. –
Bit će vam teško ako mi ispričate sve što se zbilo, možda bi vam bilo
ugodnije da vam ja sve ispričam, a vi me ispravite, ako pritom pogriješim.
Stapleton vam je predložio da pošaljete pismo, zar ne?
— On mi ga je diktirao.
— Svakako je spomenuo da će vam sir Charles nekim zajmom pomoći
platiti troškove oko razvoda braka ako to učinite.
— Tako je.
— Kad ste poslali pismo, on vam je rekao da ne odete tamo.
— Rekao mi je kako to što će mi netko drugi dati novac, potreban za
troškove oko razvoda, vrijeđa njegov ponos, kako je on, istina, siromah, ali
će mi dati i posljednji šiling da uklonim prepreke koje nas dijele.
— Dosljedan karakter – reče Holmes ironično. – Onda niste više ništa o
tome čuli, sve dok u novinama niste pročitali izvještaj o smrti sir Charlesa.
— Nisam.
— A tada je zahtijevao od vas da mu se zakunete da nećete nikad
nikome ništa reći o sastanku koji ste bili zakazali sir Charlesu.
— Da. Rekao mi je kako je ta smrt tajanstvena i da bi, kad bi se doznalo
da sam sir Charlesu predložila sastanak, sumnja svakako pala na mene.
Uplašila sam se pa sam šutjela.
— To sam i mislio. Ali i vi ste pomalo sumnjali?
Oklijevala je i oborila oči. Poslije određenog vremena odgovori:
— Poznavala sam ga. Ali da je održao svoju riječ, ni ja ne bih nikad bila
pogazila svoju.
— Čini mi se da možete biti sretnom što ste se tako lako izvukli iz
svega toga – reče Sherlock Holmes. – Imali ste ga u rukama. On je to znao.
Ali, eto, još ste živi. Mjesecima ste bili na rubu ponora... Sad moramo ići,
gospođo Lyons. Do skorog viđenja...
Opet smo stajali na stanici, čekajući brzi vlak iz Londona.
— Krug se sve više zatvara i teškoće nestaju jedna za drugom – govorio
mi je Holmes. – Uskoro ću moći dati jednostavan i jasan prikaz jednog od
najčudnijih i najuzbudljivijih zločina sadašnjice. Tko se posebno bavi
kriminalistikom, sjetit će se sličnog događaja koji se 1866. godine dogodio
u Grodnu u Ukrajini. Tom događaju nalikuju, naravno, i Andersonovi
zločini u Sjevernoj Karolini. Ali naš se slučaj ističe određenim crtama koje
su svojstvene zločinima te vrste. Iako nemamo još jasnih dokaza protiv
ovog neobično lukavog čovjeka, čini mi se nemogućim da se sve to neće
potpuno razjasniti prije nego što večeras pođemo na spavanje.
U isti tren u stanicu uletje glasno bučeći londonski vlak i zaustavi se.
Nizak, čvrst čovjek, sličan buldogu, iskoči na peron iz vagona prve klase.
Rukovali smo se. Po pogledu punom poštovanja, kojim je Lestrade gledao
mog prijatelja, razabrah da je od našeg prvog zajedničkog posla ipak nešto
naučio. Sjećam se jako dobro prezriva osmijeha kojim je taj čovjek iz
prakse pratio naše teorijske postavke.
— Imate li dobrih novosti? – upita nas Lestrade.
— Imamo. Izvijestit ćemo vas o neobično zanimljivom slučaju, kakav
niste imali godinama – odgovori Holmes. – Dva sata koja imamo još na
raspolaganju najbolje ćemo iskoristiti, čini mi se, ako se sad okrijepimo
dobrim obrokom. Potom će vam se pružiti prilika da udahnete malo čistog
zraka u Dartmooru i pročistite grlo od londonske magle. Nikad niste bili
ovdje? Čini mi se da ćete teško zaboraviti svoj prvi posjet.
 Poglavlje XIV
Baskervilski pas

Sherlock Holmes nije bio sklon o svojim planovima govoriti prije nego
ih je ostvario. Kao čovjeku koji je bio u svom poslu uvijek obuzet
osjećajem nadmoći, volio je u svakoj zgodi istupiti kao gospodar i majstor
koji iznenađuje svoju okolinu. Činio je to i zbog svoje urođene, a zbog
posla još i pojačane obazrivosti; nepredviđene slučajnosti za njega nisu
postojale. Takav način rada stavljao je njegove pomagače i suradnike na
tešku kušnju. Radeći s njim, često sam to bio iskusio, ali nikada toliko kao
te noći, za naše duge zajedničke vožnje. Pred nama se nazirao kraj naših
napora. Zagonetku je napokon trebalo riješiti. Holmes je zašutio, a meni je
preostajala samo slutnja o tome što ćemo dalje raditi. Napeto sam
promatrao, desno i lijevo od naše uske ceste, široke, turobne površine, a po
hladnom vjetru, koji mi je šibao lice, osjećao sam da smo dospjeli u
močvaru. Koraci naših konja i okreti kotača naših kola vodili su nas sve
bliže kraju jedne od naših najvećih pustolovina.
Kako je kočijaš s boka kola, koja smo bili iznajmili, mogao čuti svaku
riječ, razgovarali smo samo o beznačajnim stvarima, što nam nije bilo lako,
jer smo bili nestrpljivi i uzbuđeni. Napokon smo se približili Baskerville
Hallu, a time i pozornici na kojoj se trebao odigrati posljednji čin drame. U
glavnoj aleji siđosmo, isplatismo kočijaša, pa se pješice uputismo prema
Merripits Houseu.
— Imate li oružja, Lestrade?
Detektiv odgovori smiješeći se:
— Otkad imam na sebi duge hlače, nosim uza se, u stražnjem džepu,
oružje.
— U redu. I mi smo se, za svaki slučaj, opskrbili oružjem.
— Vi ste veoma rezervirani, gospodine Holmes. O kakvoj je to igri
ovdje riječ?
— Igra u kojoj se stavlja na kušnju strpljenje.
— Ovaj mi se kraj ne čini posebno veselim – opazi detektiv, uvijajući se
s jezom u svoj ogrtač i promatrajući turobne brežuljke i gustu maglu koja je
bila ovladala Grimpenskim blatom. – Čini mi se da do nas dopire svjetlo iz
neke kuće.
— To je Merripits House, cilj našeg puta. Molim vas da se sad šuljate na
prstima i da govorite samo šapatom, ako baš morate nešto reći.
Krenuli smo, šuljajući se prema onoj kući. Bili smo se približili kući na
razmaku od dvjestotinjak metara, kad nam Holmes naredi da stanemo.
— Tu ćemo stati – reče. – Ove stijene s desne strane pružit će nam
odličan zaklon.
— Hoćemo li ovdje čekati?
— Da, ovdje ćemo stati u zasjedu. Sklonite se u ovo udubljenje,
Lestrade. Vi ste bili u toj kući, Watsone, zar ne? Kakvi su ono prozori s
rešetkama?
— Čini mi se da su to kuhinjski prozori.
— A onaj prozor tamo, koji najjasnije svijetli?
— To je, svakako, jedan od prozora blagovaonice.
— Zastori nisu spušteni. Privucite se polako i pogledajte što se unutra
zbiva, ali pazite, tako vam Boga, da vas tko ne opazi.
Krenuh stazom na prstima, pa se sagnuh iza niskog zida koji je
ograđivao bijedni voćnjak. Idući uza zid, stigao sam do mjesta s kojega sam
mogao zaviriti kroz prozor.
U sobi su bili samo sir Henry i Stapleton. Sjedili su za okruglim stolom,
jedan prema drugome, pa su im se lica mogla vidjeti u profilu. Obojica su
pušila, srkala kavu i pijuckala vino. Stapleton je govorio živo, a mladi ga je
barun promatrao blijeda i rastresena lica. Barunu je možda teško padala
pomisao da će se morati vratiti sam preko puste i zloglasne močvare.
Stapleton odjednom ustade i napusti sobu. Sir Henry napuni sebi čašu,
zavali se u stolicu i počne iz cigarete praviti guste oblake dima. Tad su se
jedna vrata otvorila i po šljunku, s druge strane zida iza kojega sam stajao
zgrčen, zaškripali su koraci. Kad se škripa udalji, pogledah preko zida i
ugledah prirodnjaka. Zastavši pred vratima jedne sporedne zgrade koja je
bila u dnu dvorišta, je otvorio je vrata ključem, a kad je ušao u nju, iz nje
dopre do mene neobičan šum, sličan struganju nogu. Ostao je ondje najviše
nekoliko minuta, a onda čuh kako je opet okrenuo ključ. Koraci su prošli
pokraj mene, i Stapleton ude u svoju kuću. Spazih ga još kad je ušao u sobu
u kojoj ga je čekao sir Henry, a onda se privukoh pažljivo do svojih
prijatelja i rekoh im što sam vidio.
 — Vi kažete, Watsone, da dama nije sjedila s njim? – upita me Holmes
kada završih svoju priču.
— Nije.
— Gdje bi mogla biti? Svjetlo ne gori ni u jednoj ni u drugoj prostoriji
već samo u blagovaonici i u kuhinji.
— Nemam pojma.
Veliko Grimpensko blato bila je, kao što sam već prije rekao, pritisnula
gusta, bijela magla. Ona nam se sve više približavala i napokon zastala na
određenoj udaljenosti, nalik na nizak zid. Mjesec ju je obasjavao, pa su
vrhovi stijena koji su iz nje virili nalikovali na goleme granitne blokove.
Holmes je promatrao maglu i nezadovoljno gunđao, jer nam se ona sve više
približavala.
— Magla nailazi, Watsone!
— A zar je to važno?
— Još kako! To je jedini činitelj koji može utjecati na moje planove. Sir
Henry ne može ostati tu još dugo jer su već 22 sata. Naš uspjeh i njegov
život zavise od toga hoće li kuću napustiti prije nego što magla prekrije
cestu.
Nad nama se odjednom razvedri nebo. Sad su zvijezde blistale jasnim
sjajem, a polumjesec je prekrivao čitav kraj blagom, čarobnom svjetlošću.
Pred nama se pojavi kuća obasjana mjesečinom: njezin se krov, sa zabatom
i visokim dimnjacima oštro ocrta na srebrnastom noćnom nebu. Široki
mlazovi zlatnog svjetla prosuše se kroz prozore prizemlja na vrt i močvaru.
Odjednom nestade jednog od tih mlazova: posluga je bila napustila kuhinju.
Još je samo blagovaonica bila osvijetljena. U njoj su sjedila ona dvojica
čovjeka, ćaskajući uz vino: domaćin koji je smišljao ubojstvo i gost koji
nije ništa slutio.
Svakog trenutka bijeli se oblak magle, koja je prekrivala već polovinu
močvare, sve više i više približavao kući. Tanki prethodnici magle već su se
uvijali pred zlatnim četverokutom osvijetljenog prozora. Zid koji je
ograđivao voćnjak sve više je tonuo u maglu, samo je drveće još stršilo iz
nje, kao iz neke bijele pare. Sve gušći pramenovi magle već su bili opkolili
kuću i pretvarali je polako u gust oblak iz kojega je virio samo gornji kat s
krovom kuće, nalik na sablasni brod što plovi morem.
Holmes udari uzbuđeno šakom o stijenu iza koje smo se bili sakrili i
tresnu nestrpljivo nogo o tlo.
 — Ako za četvrt sata ne iziđe, put će biti prekriven maglom. Za pola
sata nećemo vidjeti ni prst pred okom.
— Da se povučemo malo natrag, tamo gdje se zemljište penje
— Da, to će biti najbolje.
Povukli smo se pola kilometra od kuće, a gusta, bijela masa, obasjana
mjesečinom, valjala se polako prema nama.
— Ne smijemo dopustiti da bude svladan prije nego što stigne do našeg
zaklona – reče Holmes.
On kleknu i prisloni uho na zemlju.
— Hvala Bogu! Čini mi se da ga čujem kako dolazi!
Zaista, u močvari, zaronjenoj u tišinu, začuli su se nečiji brzi koraci.
Priljubljeni uz stijenu, promatrali smo napeto greben magle koji se bjelasao
pred nama. Odjednom, iz bjeline guste magle iziđe čovjek kojega smo
čekali. Ugledavši pred sobom jasan, zvijezdama obasjan kraj, iznenadi se i
osvrnu. Brzim korakom požuri stazom uz naše sklonište i dalje, uz
brežuljak koji se iza nas blago dizao. Žurio je i neprestano se osvrtao. Očito
se nelagodno osjećao.
— Pst! – šapnu odjednom Holmes, i ja čuh nekakav zvuk. Holmes je
bio otkačio svoj revolver. – Pazite! Dolazi! – opomenu nas.
Iz sloja guste magle čulo se odjednom oštro i ritmično tapkanje. Oblak
magle bio je pedesetak metara ispred nas, i mi smo, sva trojica, buljili u nj.
Bili smo obuzeti strahom da nas odjednom ne zaskoči neko čudovište.
Ležeći uz Holmesa, promatrao sam ga: lice mu je bilo blijedo. Oči su mu na
mjesečini blistale, vjerojatno se u duši radovao. Odjednom pogleda
užasnuto preda se: usne su mu se rastvorile od zaprepaštenja. U isti čas
Lestrade kriknu od užasa i uroni lice u zemlju. Ja skočih. Ruke su mi stezale
revolver, ali nisam mogao pucati, ukočio sam se od straha. Pred nas je, iz
magle, iskočila strahovita životinja.
Bio je to ogroman pas, crn kao ugljen, pravo čudovište, kakvo oko
čovjeka nikad nije vidjelo. Otvorene čeljusti, oči, nozdrve, vrat, griva, sve
je na njemu podrhtavalo kao u plamenu. Ni luđak ne bi bio mogao u svojim
grozničavim snovima zamisliti strasnije i gadnije nakaze od te crne zvjerske
prilike koja je u taj tren pojurila prema nama.
Divovski je pas u velikim skokovima hitao uskim puteljkom. Dodirujući
njuškom zemlju, pratio je u stopu našeg prijatelja. Njegova nas je pojava
bila naprosto ošamutila. Još nismo ni bili došli k sebi, a životinja je već bila
projurila pokraj našeg zaklona. Holmes i ja smo tada opalili hitac gotovo u
isto vrijeme. Strašan nas urlik uvjeri da ga je bar jedan hitac pogodio. Ali
pas se, premda ranjen, nije zaustavio, već je odjurio dalje, nesmanjenom
brzinom. Sir Henry je već bio prilično odmakao. Blijed kao krpa, bio se
odjednom zaustavio i osvrnuo kao da očekuje našu pomoć. Podignutih ruku
buljio je užasnuto i bespomoćno u jezivo čudovište koje je jurilo prema
njemu.
Bolan urlik psa oslobodi nas straha. Ako je ranjen, pomislili smo, znači
da je ovozemaljski stvor. Ako smo ga, ipak, ranili, moći ćemo ga i ubiti.
Nikad nisam vidio čovjeka koji tako juri kao što je u ovom presudnom
trenutku jurio Sherlock Holmes. Mene smatraju osobitim trkačem, ali u tom
trenutku nisam mogao dostići svog prijatelja, a iza nas je, zaostajući isto
toliko za mnom, jurio londonski detektiv. Čuli smo krik za krikom, jauke
straha mladog baruna, a zatim dug i dubok lavež psa. Zvijer je bila skočila
na svoju žrtvu, bila je oborila na tlo sir Henryja i već ga uhvatila za grlo.
Tada, Holmes ispali pet metaka u psa. Razjapivši čeljusti, pas je zalajao još
jednom i srušio se na leda, još je jednom zamahnuo šapama, a zatim se
izvalio i utihnuo. Zadihan, skočih do psa i prislonih revolversku cijev na
njegovu strašnu glavu, obasjanu mjesečinom. Nisam više morao pucati, jer
je divovski pas bio mrtav.
Sir Henry ležao je bez svijesti na mjestu na kojem je pao. Raskinuli smo
mu ovratnik, i Holmes zahvali Bogu kad uvidi da nije ranjen i da je naša
pomoć stigla u pravi čas. Uskoro naš prijatelj otvori dršćući oči i učini slab
napor da se pokrene. Lestrade gurnu mladom barunu među zube svoju
pljosku s rakijom, a dva nas prestrašena oka pogledaše.
— Bože – prošapta sir Henry. – Što je to bilo? Zaboga, što je to bilo?
— Što god to bilo, sad ga više nema! – odgovori Holmes. – Vašoj
obiteljskoj sablasti smrsili smo konce jednom zauvijek.
Životinja koja je ležala opružena kraj naših nogu bila je strašna i po
veličini i po snazi. Nije to bio ni čistokrvni ptičar, ni čisti mastif, nego, kako
se činilo, neki njihov mješanac – čupav stvor veličine lava. I sada, dok je
ležao mrtav, iz njegovih velikih čeljusti kao da je gorio nekakav plavičasti
oganj, a duboko usađene, male zvjerske oči bile su okružene plamenim
prstenjem. Kad sam svojim rukama otvorio životinji strašne čeljusti, one su
zasjale u mraku.
— Fosfor! – uzviknuh.
— Da, preparat fosfora, i to veoma vješto pripremljen – reče Holmes,
nagnuvši se da pomiriše glavu ubijene životinje. To je nekakva otopina bez
mirisa, da psu ne bi oslabiloosjetilo mirisa... Od sveg srca vas molim da mi
oprostite, sir Henry, što smo vas izložili opasnosti. Očekivao sam psa, ali ne
ovakvog. A zbog magle jedva smo ga uspjeli dočekati s nekoliko metaka.
— Vi ste mi spasili život!
— No, najprije sam vas doveo u opasnost. Jeste li dovoljno jaki da se
držite na nogama?
— Dajte mi još jedan gutljaj rakije, pa ću biti sposoban za sve! Tako!
Hoćete li mi, molim vas, sada pomoći da ustanem? Što ćete najprije učiniti?
— Ostavit ćemo vas zasad ovdje. Vi niste više u stanju da ove noći
doživljavate još neke pustolovine. Ako nas pričekate, netko će vas od nas
odvesti do zamka.
Sir Henry se pokuša uspraviti. Ali još je bio blijed kao mrtvac: drhtao je
čitavim tijelom. Poveli smo ga do jedne stijene.
— Moramo vas sada ostaviti ovdje sama! – reče Holmes. –Imamo još
posla, a svaki trenutak je važan. Zločin je potpuno objašnjen, sada još
tražimo samo zločinca.
Dok smo žurili putem koji je vodio prema Merripits Houseu, Holmes
nastavi:
— Kladio bih se o što god hoćete da ga nećemo zateći kod kuće.
Pucnjevi su mu morali reći da je izgubio bitku.
— Bili smo prilično daleko od kuće, a magla je mogla ublažiti zvuk –
reče Lestrade.
— Pratio je psa u stopu, kako bi ga mogao odmah dozvati, ako zatreba,
u to možete biti uvjereni. Ne, ne, odavna je on pobjegao. Ali ćemo, za svaki
slučaj, pretresti kuću.
Kućna su vrata bila otvorena. Jurnusmo stoga unutra, na veliko
zaprepaštenje starog sluge koji nas je bio susreo u predsoblju i sav drhtao.
Svjetlo je gorjelo samo u blagovaonici, ali Holmes uze svjetiljku pa
pregleda svaki kut. Nigdje nije bilo čovjeka kojega smo tražili, nigdje ni
najmanjeg traga o njemu. Ali vrata sobe na katu su bila su zaključana.
— Netko je unutra! – uzviknu Lestrade. – Čujem da se netko kreće.
Otvorite vrata!
Začusmo iznutra slabo stenjanje i šuštanje haljina. Holmes razvali
nogom vrata i s revolverom u ruci sva trojica jurnusmo u sobu.
Ali velikom zlikovcu, kojega smo tražili, nije bilo traga. Umjesto njega,
pred nama je bio neobičan i neočekivan prizor, pa u prvi mah zastadosmo
bez riječi, kao okamenjeni.
 Soba je bila pretvorena u neku vrstu malog muzeja. Duž zidova su se
nalazili izlozi puni zbirki leptira i buba. Ti su kukci bili glavna razonoda tog
opasnog i neobičnog zlikovca. Usred sobe je stajao drven stup, oslonac
stare crvotočne grede na kojoj je počivao krov. Za taj je stup bila vezana
ljudska figura, možda čovjek, možda žena, to nismo mogli odmah razabrati,
jer je bila omotana plahtama. Jedan joj je ručnik bio prebačen oko vrata, pa
vezan za redu, a drugi joj je pokrivao donji dio lica. Dva su nas crna oka
promatrala, dva oka puna bola, sramote i straha. Odmah smo joj izvukli čep
iz usta, odvezali joj ruke, i gospođa Stapleton klonu onesviještena pred
nama. Lijepa joj je glava pala na grudi, a na njezinom vratu razabirali su se
jako crveni tragovi prouzročeni jahaćim bičem.
— Okrutni nitkov – uzviknu Holmes. – Ovamo, Lestrade, brzo bocu s
rakijom. Onesvijestila se od zlostavljanja i iscrpljenosti.
Nakon nekoliko trenutaka, ona ponovo otvori oči i upita:
— Je li se spasio? Je li izvan opasnosti?
— Neće nam pobjeći.
— Ne, ne pitam za svog supruga. Što je sa sir Henryjem? Je li izvan
opasnosti?
— Jest.
— A pas?
— Mrtav je.
— Hvala Bogu, hvala Bogu! – uzviknu ona, uzdahnuvši duboko od
olakšanja. – Ah, taj nitkov! Vidite li što je učinio sa mnom?
Podigla je rukav. Obje su joj ruke bile prekrivene krvavim modricama.
— Ah to nije ništa, ništa ... a kako mi je tek dušu mučio i prezirao... I
sve sam to podnosila... tako dugo dok sam se mogla nadati da me voli... Ali
sad znam da me je varao, da sam bila samo oruđe u njegovim rukama.
Rekavši to, poče grčevito plakati.
— Vidim da niste prijateljski raspoloženi prema njemu, gospodo – reče
Holmes. – Recite nam onda gdje ga možemo naći. Ako ste mu pomogli u
njegovim zlodjelima, pomozite nam sada i time ćete svoje grijehe iskupiti.
— Postoji samo jedno mjesto na koje se mogao skloniti – odgovori. Na
jednom otoku usred Grimpenskog blata stari je rudnik cinka. Ondje je držao
svoga psa i spremio sve što mu je moglo zatrebati ako se tamo skloni.
Zacijelo je tamo pobjegao.
Magla je, poput bijele vunice, bila pritisnula prozorska okna. Holmes
približi svjetiljku prozoru i reče:
 — Vidite! Nitko noćas ne može naći put kroz Grimpensko blato.
Ona se nasmijala i pljesnu rukama: bijeli zubi joj zablistaše, a oči
zasjaše divljom radošću kad uzviknu:
— Put do blata će možda naći, ali nikako put koji bi ga mogao spasiti.
Kako će noćas vidjeti znakove koje smo oboje, on i ja, zaboli da označimo
usku stazu kroz živo blato? Oh, da sam ih samo mogla počupati! Tad bi pao
u vaše ruke.
Uvidjeli smo da ga ne možemo goniti dok je magla na močvari. Ostavili
smo zato Lestradea u Merripits Houseu, a Holmes i ja smo se vratili
Baskervilleu. Više nismo mogli kriti istinu o Stapletonovima, ali on je bio
hrabar kad je čuo da je žena koju voli supruga ubojice.
Pustolovine koje je bio doživio te noći bile su odveć uzdrmale njegove
živce, tako da je do zore ležao u bunilu lake groznice, pa smo ga morali
povjeriti njezi doktora Mortimera. Odlučili smo da njih dvojica pođu na
putovanje po svijetu, kako bi se Henry Baskerville okrijepio, ozdravio i
postao bodar kakav je bio prije nego je postao gospodar ovog zlosretnog
posjeda.
Došao je kraj ovoj zaista nesvakidašnjoj priči. Njome sam pokušao
upoznati čitatelja sa svim stravama i slutnjama koje su nas tako dugo
obuzimale. Napokon je i njima došao kraj.
Sutradan je jutarnje sunce rastjeralo gustu maglu, i gospoda Stapleton
nas je odvela do mjesta gdje je započinjala uska staza kroz blato. Tu su
stazu bili otkrili njezin suprug i ona. Po njezinoj oduševljenoj spremnosti da
nas dovede na trag svojeg supruga, vidjeli smo kakav je pakleni život s njim
imala.
Vodila nas je do posljednjeg dijela čvrstog tla koje se u obliku uskog
poluotoka pružalo u tresetno zemljište, a od toga mjesta išli smo dalje. Od
busena do busena, između baruština, pokrivenih zelenim slojem smrdljivih
barica, krivudav je put, tu i tamo, bio označen ponekim štapićem. Iz bujne
trske širio se gust smrad truleži i zagušljiva kužna para šibala nam je lice. S
vremena na vrijeme upadali smo do bedara u crni glib što se na nekoliko
stotina metara valovito pružao prema nama. Ta ljepljiva masa kao da nas je
grabila i otežavala nam korake. Osjećali smo kako nas drži i ne pušta, kao
da nas zlokobna ruka nekog napasnika neodoljivo vuče u tamne dubine.
Samo smo na jednom mjestu opazili trag koji je upozoravao na to da je
jedan čovjek prije nas prošao tim opasnim putem. Na trski se bio zadržao
jedan taman predmet. Kad je Holmes skrenuo s puta da uzme taj predmet,
utonuo je do pasa u blato. Da nije bilo nas, njegova se noga nikada više ne
bi dočepala čvrstog tla. U ruci je držao staru crnu cipelu. U njoj smo našli
pečat "Mevers", Toronto.
— Zbog toga je vrijedilo okupati se u blatu! – uzviknu Holmes. – To je
cipela koja je nestala našem prijatelju sir Henryju.
— Stapleton ju je u bijegu bacio u blato!
— Tako je. Držao je u ruci cipelu, koju je najprije upotrijebio da navede
psa na trag. Bježeći, kad je već bio svjestan da je izgubio igru, nesretnik je
još držao cipelu u ruci. Na tome ju je mjestu bacio. Bar sad znamo da je
stigao dovde.
Ali, o Stapletonovoj sudbini ništa više nismo saznali. Bili smo upućeni
samo na pretpostavke, a ništa sigurno nismo mogli utvrditi. Nismo se mogli
nadati da ćemo u blatu naći tragove nogu, jer bi ih voda iz močvare odmah
ispunila i za nekoliko minuta poravnala površinu. Kad smo napokon stigli
do čvrstog tla, sva trojica smo počeli tražiti tragove. Ali nije ih bilo.
Stapleton nije stigao do spasonosnog otoka u blatu, prema kojem je žurio
kroz noć i maglu. Negdje usred Grimpenskog blata, duboko u močvari,
ležao je zauvijek čovjek s najhladnijim srcem ubojice.
Zločinac i njegov pas ostavili su za sobom puno tragova na putu kroz
more blata. Od napuštenog rudnika cinka ostalo je poluzatvoreno okno s
vitlom. Pokraj njega dizali su se porušeni zidovi rudarskih koliba čije je
nekadašnje stanare sigurno odande udaljio smrad mulja usred kojega su
živjeli. U jednoj takvoj kolibi bio je sigurno svojevremeno vezan i onaj
divlji pas, jer smo u njoj našli lanac, jednu kuku i gomilu oglodanih kostiju.
Tu je bio i kostur s pramenjem smeđe dlake. Taj je kostur, usred tih bijednih
ostataka, privukao našu pažnju.
— Gle, pseto! – uzviknu Holmes. – Tako mi Boga, pa to je onaj rudlavi
mješanac. Siromah Mortimer nikad više neće vidjeti svog ljubimca. Nisam
ni slutio da to mjesto krije i takve tajne. Stapleton je mogao sakriti svog psa,
ali ne i ušutkati ga. Otuda ono urlikanje koje je bilo neprijatno i po danu.
Samo u slučaju nužde mogao je držati svojeg psa u sporednoj zgradi
svojega posjeda u Merripitsu, ali je i to iz raznih razloga za njega bilo
opasno. Odlučio se na to tek posljednjeg dana, kad je bio naumio završiti
svoje napore. A ta smjesa u limenci, to je, bez sumnje, ona svjetlucava
materija kojom je psu namazao njušku i ostale dijelove glave. Na tu je
pomisao svakako došao slušajući legendu o nečastivom psu što progoni
članove obitelji Baskerville, pa je bio odlučio usmrtiti sir Charlesa time što
će ga prestrašiti. Kad je i onaj bijedni robijaš bježao i zapomagao, sigurno
bi se i sir Henry od straha dao u bijeg, a možda bismo i mi to bili učinili da
smo odjednom ugledali onu neman kako iskače iz mračne močvare, pa nas
u stopu goni. Zaista briljantan izum, jer je pomoću njega mogao svoju žrtvu
nagnali u smrt, a da se nitko od seljaka ne drzne da izbliza promotri
čudovište, premda su ga mnogi prije bili vidjeli.
Holmes mi je već u Londonu rekao: – Još nikad nismo vidjeli.,
opasnijeg čovjeka. Sad je taj čovjek ležao mrtav ondje. Holmes pokaza
svojom dugom rukom na prostor poprskan krupnim zelenkastim mrljama
blata. Bio je to golem prostor koji je širio i gubio na crvenkasto–smeđim
obroncima, tamo na horizontu gdje se završava močvara.
 Osvrt

Desilo se to jedne hladne i maglovite večeri potkraj studenog. Sjedili

smo pokraj rasplamtjele vatre, Holmes s jedne, a ja s druge strane kamina, u
našoj dnevnoj sobi u Baker Streetu. Poslije tragičnog ishoda našeg posjeta u
Devonshireu, istraživao je dva složena slučaja. U prvom je nastojao
raskrinkati okrutno vladanje pukovnika Upwooda u vezi s ozloglašenim
kartaškim skandalom u Nonpareil klubu, u drugom je branio nesretnu
gospođu Montpensier od optužbe za ubojstvo. Ta je gospoda bila
oklevetana da je ubila svoju pastorku, gospođicu Carere, mladu damu za
koju se, kao što je poznato, nakon šest mjeseci utvrdilo da je živa i da se
udala u New York. Iskoristio sam priliku kad je moj prijatelj bio u
izvanrednom raspoloženju zbog postignutih uspjeha u nizu teških i
značajnih slučajeva, i naveo sam ga na razgovor o pojedinostima neobičnog
baskervilskog slučaja. Strpljivo sam čekao tu priliku. Znao sam, naime, da
on ne dopušta da se njegova jasna i smišljena umna djelatnost ometa
prepletanjem raznih slučajeva i skakanjem iz sadašnjosti u prošlost. No,
kako su Henry i doktor Mortimer, poslije dugog putovanja, preporučenog
Baskervilleu radi oporavka njegovih rastrojenih živaca, upravo stigli u
London i za tu večer nam najavili posjet, bilo je sasvim prirodno da će se
povesti riječ i o tom slučaju.
— Čitav tok događaja – reče Holmes – sa stajališta čovjeka poznatog
pod imenom Stepleton bio je jednostavan i neposredan, iako se nama, koji u
početku nismo raspolagali činjenicama na osnovi kojih bismo mogli utvrditi
pod kakvim se okolnostima zločinac odlučivao na zločin, jer smo ih tek
upoznavali, činio krajnje složan. Koristilo mi je što mi se u dva maha
pružila prilika popričati s gospodom Stapleton, jer mi je to uvelike objasnilo
slučaj, tako da sam bio siguran da tu za nas nema više nikakvih tajni. O
cijeloj toj stvari naći ćete nekoliko bilježaka u mom indeksu slučajeva pod
slovom "B".
— Možda biste mi mogli dati pregled čitavog tog događaja po sjećanju?
— Svakako, premda ne mogu jamčiti da su mi baš sve činjenice ostale u
sjećanju. Kao što i branitelj, koji ima svoj slučaj u malom prstu, potpuno
samouvjereno raspravlja o predmetu pred sudom, često već za desetak dana
pozaboravlja sve, tako i ja osjećam mi svaki novi slučaj istisne prošli.
Slučaj gospođice Carere pritisnuo je u zaborav baskervilski slučaj. Naići će
zatim neki drugi beznačajni problem koji će me sasvim zaokupiti, pa će
pred njima izblijedjeli slučaj ljupke Francuskinje i nepoštenog Upwooda.
Stoga ću vam i u vezi crnog psa moći izložiti tok događaja samo ako ga se
budem sjećao, a vi me podsjetite ako što zaboravim.
— Moja je istraga neoborivo dokazala da obiteljski portret nije lagao i
da je onaj zlikovac zaista potjecao iz obitelji Baskerville. On je bio sin sir
Charlesova mlađeg brata, Rogera Baskervillea, koji se, zbog raznih svojih
ispada, morao skloniti u Južnu Ameriku. Govorilo se da je tamo umro
neoženjen. Ali to je bila zabluda. On se oženio, i u tom mu se braku rodio
sin koji se zvao Roger, kao i njegov otac. To je bio naš zločinac. On se
oženio najljepšom djevojkom Kostarike, nesretnom Garciom Beryl. Kad je
pronevjerio znatnu svotu, pobjegao je sa svojom suprugom u Englesku, u
kojoj je, pod imenom Vandeleur, držao školu u Vorkshireu.
On je naučio posao, jer je na putu u svoj stari zavičaj upoznao jednog
sušičavog učitelja i iskoristio njegove sposobnosti, što je na tom polju
pokazao određen uspjeh. Međutim, u zavodu brzo i sramno završava svoju
učiteljsku karijeru. Vandeleurovi tada uzimaju lažno ime Stepleton.
Zločinac prenese na jug, u Englesku, ostatke svoje imovine, svoje planove
za budućnost i svoju strast za entomologiju. Čuo sam da ga u Britanskom
muzeju smatraju uvaženim stručnjakom u toj grani i da je ime Vandeleur
zauvijek vezano uz određenu vrstu mušica o kojima je za vrijeme svog
boravka u Vorkshireu dao stručni prikaz.
Sad stižemo do razdoblja u njegovu životu koje je izazvalo naš interes.
Taj se nesretnik, zacijelo, vrlo dobro raspitao o basnoslovnom imanju
obitelji Baskerville i saznao koji su ljudi prepreka da se tog imanja dokopa.
Vjerujem da je otišao u Devonshire s posve neodređenim planovima, ali je
od samog početka imao nepoštene namjere, pa je svoju suprugu predstavio
ondje kao sestru. Već tada je u njemu bila sazrela ideja da se posluži njome
kao nekom vrstom mamca, iako u to vrijeme, vjerojatno još nije imao jasnu
predodžbu o svojoj zamisli. Cilj mu je bio dokopati se imanja, pa je bio
spreman poslužiti se svim sredstvima i izložiti se svim mogućim
opasnostima da to ostvari. Prva mu je misao bila da se nastani u
neposrednoj blizini svojeg pradjedovskog doma, a odmah zatim je počeo
održavati prijateljske veze s sir Charlesom i sa svojim susjedima.
 Govoreći mu o psu koji progoni njegovu obitelj, starije barun iskopao
sebi jamu. Stapleton – u daljnjem izlaganju događaja nazivat ću zločinca
tim imenom – je znao da starac ima slabo srce, te da ga strah može ubiti. U
to ga je uvjerio još više doktor Mortimer. Potom se i sam uvjerio da
Charles, kao praznovjeran čovjek, vjeruje u tu mračnu legendu. Kako je bio
pronicljiv, ubrzo je došao i na misao kako bi se sir Charles mogao usmrtiti,
a da se pri tom ubojica ne otkrije.
Kad je u njemu čitav plan sazrio, počeo ga je ostvarivati s duhovitom
prepredenošću. Neki nespretnjaković bio bi se zadovoljio time da upotrijebi
pri tom kakvo pomamno pseto. On, međutim, dolazi na genijalnu zamisao
da umjetnim sredstvima da sablasni izgled životinji. Kupio je psa kod firme
Ross &Manleš u londonskoj ulici Fulham Road. Bio je to njihov najsnažniji
i potpuno neukroćen primjerak. Dovezao ga je željeznicom preko sjevernog
Devona, a zatim ga je pješice odveo svojoj kući, tako da je ostao nezapažen.
Još prije je, loveći leptire, naučio se krećetati po Grimpenskom blatu i tako
je pronašao svom psu sigurno skrovište. Namjestio mu je štenaru i čekao
pogodan trenutak.
Morao je biti strpljiv jer se stari gospodin nije dao tako lako namamiti
da iziđe noću iz svog zamka. Vrebao ga je nekoliko puta, ali uzalud. Za
vrijeme takvih pokušaja seljaci su ga vidjeli, bolje reći, vidjeli su njegova
saveznika, a to je oživljavalo i potvrđivalo legendu o psu. Nadao se da će
njegovoj supruzi poći za rukom da namami starog gospodina u zamku, ali
odjednom, sasvim neočekivano, ona nije pristala. Nije htjela čuti o tome da
upliće sir Charlesa u neku ljubavnu igru kojom bi bio predan na milost i
nemilost svom neprijatelju. Ni prijetnjama, pa čak ni udarcima nije ju uspio
pridobiti za svoj plan. Zbog takva njezina držanja, Stapleton je morao
privremeno odustati od svog pothvata.
Međutim, slučaj mu je pošao za rukom, i on prebrodi i tu teškoću kad
mu sir Charles, koji je s njim držao prijateljske odnose, povjeri da provede
u djelo njegovu zamisao i vjenča se s nesretnom gospođom Lyons. On joj se
tada predstavi kao neženja, dokopa se potpuno utjecaja i obeća joj da će se
vjenčati, ako se ona razvede. Kad je saznao da sir Charles, po savjetu
liječnika, namjerava napustiti Hall, požuri ostvariti plan. S jedne strane
pretvarao se kao da se s tim savjetom slaže, a s druge strane morao je
odmah prijeći na djelo, da mu žrtva ne izmakne. Zbog toga prisili gospođu
Lyons napisati ono pismo u kojem je preklinjala starca da joj uvečer, prije
odlaska u London, omogući sastanak. U posljednjem trenutku pronađe
dobar izgovor kojim je spriječi da ode na taj sastanak, i tako mu se ukazala
prilika na koju je dugo čekao. Iste večeri, kad se iz Coombe Tracyja
odvezao kući, imao je još vremena da ode po psa, da ga namaze onom
vražjom masti i da ga odvede do malih vrata gdje je znao da će starac čekati
gospođu od koje je primio pismo.
Nahuškao je psa, ovaj preskoči mala vrata i poče goniti nesretnog starca
koji je bježao niz aleju. Prizor je morao biti strašan. Pod gustim drvećem
jedna je golema, crna životinja užarenih očiju, plamene grive i čeljusti
napadala svoju žrtvu. Na kraju aleje prestrašena žrtva pade mrtva od udara
kapi. Sir Charles je bio potrčao stazom, a pas je jurnuo za njim po travnjaku
pokraj njega, tako da se na stazi mogao razabrati samo trag čovjeka.
Ugledavši starca na zemlji, pas ga je vjerojatno samo onjušio, ali kad je
ugledao da je mrtav, okrenu se i nestade, no ostavi na tlu trag svojih šapa
koje je kasnije pronašao doktor Mortimer. Kad ga je gospodar pozvao, pas
potrča prema njemu, a ovaj ga odvede u jazbinu koju mu je bio uredio u
Grimpenskom blatu. Taj zagonetni događaj zbuni vlast, uzbudi čitav ovaj
kraj, a nama posluži kao povod da ga i mi razmotrimo.
Toliko o smrti sir Charlesa Baskervillea. Uviđate li tu vražju
dosjetljivost ? Bilo je sasvim nemoguće sastaviti neku ozbiljnu optužbu
protiv stvarnog ubojice. Njegov jedini suučesnik nije ga mogao odati, a
sasvim neobična, gotovo neshvatljiva priroda njegova plana samo je
pridonijela tome da se zamisao lakše ostvari. Jedino su obje žene upletene u
ovaj slučaj, gospođa Stapleton i gospođa Laura Lyons, odmah posumnjale
da je starčevu smrt skrivio Stapleton. Njegova je supruga znala za njegove
namjere, a znala je i za psa. Gospoda Lyons nije znala ni za jedno ni za
drugo, ali zabrinula ju je činjenica što je barun umro upravo tada kad se ona
s njim trebala sastati i što je ona, po Stapletonovoj izričitoj želji, morala
izostati s tog sastanka. Međutim, obje su žene bile pod jakim utjecajem
Stapletonove snažne volje, pa ih se nije plašio. Prvu polovinu zadatka bilo
je lako ostvariti, ali je sad trebalo prijeći na njegov drugi dio.
Stapleton nije znao da u Kanadi živi nasljednik sir Charlesa, ali uskoro
sazna to od Mortimera, koji ga potanko obavijesti o dolasku sir Henryja.
Najprije pomisli da mladog stranca iz Kanade već u Londonu pošalje na
drugi svijet, prije nego što i stigne u Devonshire. Nije imao povjerenja u
svoju suprugu otkada se ona usprotivila pomoći mu u likvidiranju starog
baruna, a nije se usuđivao ni ostavljati je duže vremena samu, jer se plašio
da bi se mogla osloboditi njegova utjecaja. Zato je i nju poveo u London.
Stanovali su u "Mexborough" hotelu u Craven Streetu, jedno od onih hotela
čije je koševe za papir, po mom nalogu, pretresao Cartwright. Kao što
znate, ta su istraživanja ostala bez uspjeha. On je svoju suprugu bio
zaključao u sobu, a sam je, zamaskiran lažnom bradom, pratio Mortimera
do moga stana, a zatim i do željezničkog kolodvora i hotela
"Northumberland".
Njegov supruga slutila je kakvim se on mislima bavi, ali ga se u isto
vrijeme, zbog njegova brutalnog postupka s njom, i plašila, pa se nije
usuđivala opomenuti mladog baruna kakva mu opasnost prijeti. Bojala se
opomenuti mladog baruna da se čuva, jer bi, kad bi to pismo dospjelo
Stapletonu u ruke morala strepiti za svoj život. Napokon joj pade na um,
kao što se sjećate, neobično sredstvo: izreže iz novina riječi za svoju
opomenu, pa izmijenjenim rukopisom adresira pismo. Tako mladi barun
primi prvu opomenu da se čuva, jer mu prijeti velika opasnost.
Stapleton je smatrao potrebnim dočepati se bilo kojeg dijela garderobe
sir Henryja : kad bi se morao poslužiti psom, time bi mogao usmjeriti psa,
svojeg saveznika, na pravi trag. U tome je, njemu svojstvenom brzinom i
smjelošću, brzo uspio. Netko je, bez sumnje, bio potkupljen, možda neki
čistač cipela ili neka hotelska sobarica. Međutim, slučajno je ispalo da je
cipela bila nova, pa mu stoga nije mogla poslužiti za tu svrhu koju joj je bio
namijenio. Stoga je vrati i dobije drugu. Za mene je to bila značajna
okolnost, jer me je uvjerila da imamo posla s običnim živim psom: nijedna
mi druga pretpostavka nije mogla objasniti nastojanje da se pošto–pošto
dođe do jedne stare cipele. Što je neki slučaj neobičniji, briljantniji, treba ga
pažljivije ispitati. Upravo ta neobičnost, koja neku okolnost čini prividno i
odveć zapletenom, ako se pravilno razmotri i do kraja sagleda, može pružiti
najvjerojatnije objašnjenje nečije tragične smrti.
Sutradan ujutro, nakon tog naoko beznačajnog događaja, posjetili su nas
prijatelji koje je Stapleton potom slijedio u fijakeru. S obzirom na to da je
imao adresu našeg stana, a imao sam na umu čitavo ponašanje, počeo sam
pretpostavljati da taj baskervilski slučaj nije prvi u njegovoj zločinačkoj
karijeri. Na to su me navele činjenice da su se u posljednje tri godine
dogodile četiri velike provale u zapadnim krajevima, i da ni u jednom
slučaju provalnik nije otkriven. Posljednja je provala bila u maju, u
Folkestone Courtu. Tom je prilikom sluga, koji je bio iznenadio
zamaskiranog i usamljenog provalnika, bio najhladnokrvnije ustrijeljen. Ne
sumnjam da je Stapleton, koji je godinama bio opasan čovjek, spreman na
sve, tako dopunjavao svoju blagajnu, koja je već bila siromašna.
Svoju nam je spretnost i drskost dokazao onoga jutra kad nam je tako
uspješno pobjegao, a zatim po kočijašu poručio da se zove upravo kao i ja.
Od toga trenutka znao je da sam taj slučaj preuzeo te da neće moći počiniti
ubojstvo u Londonu. Vratio se zato u Dartmoor i čekao da tamo stigne
mladi barun.
— Molim vas samo trenutak – uzviknuh. – Vi ste, nema sumnje, točno
izložili niz događaja, ali jedna je točka ostala neobjašnjena. Što je bilo s
psom dok je njegov gospodar boravio u Londonu?
— Ozbiljno sam se zabavio tom svakako važnom točkom i ne sumnjam
da je Stapleton imao nekog povjerenika, mada ga, vjerojatno, nije toliko
uputio u tajnu da bi mu tako mogao ugroziti sigurnost. U Merripits Houseu
imali su Stapletonovi nekog starog slugu po imenu Antony, koji je čini se,
došao s njima ovamo, a bio je i prije kod njih u službi. Taj je sluga, prema
tome, mogao znati da Stapletonovi nisu brat i sestra, već supruzi. No, nestao
je i nije se više nikada pojavio. Pada u oči i njegovo ime: u Engleskoj se
malo ljudi zove tim imenom, a u Španjolskoj i Latinskoj Americi, Antony
je često ime. On je, kao i gospođa Stapleton, vrlo dobro govorio engleski,
ali sa stranim naglaskom. Toga sam starca viđao često kako ide kroz
Grimpensko blato, i to stazom koju je Stapleton bio označio; vjerojatno je u
odsutnosti svog gospodara, hranio psa, premda možda nije znao čemu treba
poslužiti ova životinja. Stapletonovi su se zatim vratili u Devonshire, a za
njima ste, nešto kasnije, tamo došli sir Henry i vi. A evo što je bilo sa
mnom.
Možda se sjećate da sam papir onog pisma koje je opominjalo mladog
baruna točno pregledao, ne bi li otkrio vodeni žig. Kad sam ga približio
očima, osjetio sam slab miris parfema. Bio je to miris cvijeta bijelog
jasmina. Postoji 75 raznih parfema. Tko se profesionalno bavi otkrivanjem
zločina, mora znati razlikovati jedan od drugog; nekoliko puta mi se
dogodilo da neku, naizgled, neobjašnjivu zagonetku otkrijem zahvaljujući
osjetilu mirisa. Parfem me je i ovog puta doveo na pomisao da je posrijedi
dama, pa sam, sasvim prirodno, pažnju obratio bračnom paru Stapleton. Da
je za zločin bio upotrijebljen pas, u to nisam ni najmanje sumnjao, još prije
nego što sam napustio London, a pogodio sam i tko ga je počinio.
Moja je dužnost bila, prema tome, motriti Stapletonove. Ali, kako je
bilo očito da u tome ne bih bio uspio da sam bio neprestano uz vas, jer bi se
on tada jako čuvao, morao sam se kriti od vas, ali sam kradomice otišao
bliže zločincu, a prije toga sam sve uvjerio da sam u Londonu. Nisam živio
u oskudici kao što ste vi to možda zamišljali. Uzgred napominjem da tako
beznačajne stvari pri provedbi istrage nikada ne smiju biti smetnja.
Stanovao sam uglavnom u Coombe Tracyju, a onom sam se kolibom u
močvari koristio samo kad je bilo prijeko potrebno da se nađem na mjestu
događaja. Sa mnom je bio Cartwright, koji mi je, preodjeven u dječaka, bio
od velike koristi. On me je opskrbljivao hranom i rubljem. Dok sam ja
motrio na Stapletona, on je bdio nad vama, tako da sam neprestano držao
sve niti u rukama.
Rekao sam vam da su mi vaši izvještaji stizali uvijek na vrijeme, jer su
mi ih iz Baker Streeta upućivali odmah u Coombe Tracy. Mnogo su mi
pomogli, posebno onaj u kojem ste uzgred ubacili potpuno vjerne biografije
Stapletonovih. Ubrzo mi je pošlo za rukom da utvrdim identitet supruga, i
napokon sam vidio na čemu sam. Slučaj se bio prilično zamrsio pogibijom
odbjeglog robijaša, zbog njegovih odnosa s Barrymoreovima. Na osnovi
zapažanja uspio sam napokon razmrsiti sve konce tog klupka.
U to vrijeme vi ste me bili otkrili u močvari. Tada sam već bio potpuno
razjasnio čitav slučaj, ali ga nisam mogao iznijeti pred porotu, jer nisam bio
prikupio sve dokaze. Čak ni Stapletonov napad na sir Henryja one noći, koji
se završio pogibijom robijaša, nije nam mogao pomoći da ga optužimo za
ubojstvo. Preostajalo nam je samo da ga uhvatimo na djelu, a da bismo u
tome uspjeli, morali smo se poslužiti sir Henryjem kao mamcem. Trebao se
pojaviti sam, bez ikoga, prividno bez zaštite. Postupili smo tako, pa nam je,
po cijenu teškog živčanog sloma dragog klijenta, pošlo za rukom da
rasvijetlimo taj slučaj, namjestivši klopku Stapletonu. Moram priznati da
moju zamisao o izlaganju sir Henryja takvoj opasnosti treba osuditi.
Međutim, nismo mogli nikako predvidjeti kakav će strašni prizor izazvati
onaj čudovištan pas, a ni to da će se odjednom spustiti magla, u kojoj će pas
moći nezapaženo projuriti pokraj nas. Mi smo svoj cilj postigli po cijenu
nezgode za koju, na sreću, liječnik specijalist i doktor Mortimer tvrde da je
samo privremena. Na tom dugom putovanju naš će se prijatelj oporaviti ne
samo od živčanog potresa, nego i od ljubavne rane. On je prema toj dami
osjećao duboku i istinsku ljubav, tako da je u cijeloj toj mračnoj pripovijesti
njemu najteže palo to što se prevario u njoj. Ostaje mi još samo pobliže
odrediti ulogu koju je u čitavoj toj stvari imala ta dama. Nema sumnje da je
Stapleton nad njom imao golemu moć. Je li se ona zasnivala na ljubavi ili
strahu? To ne znam. Možda i na jednom i na drugom, jer se ta dva osjećaja
na isključuju. U svakom slučaju moć je postojala i djelovala. Na njegovu
zapovijed, ona je pristala predstaviti sebe kao njegova sestra; samo kad ju je
htio natjerati da surađuje u ubojstvu, njegova je moć naišla na granice.
Pokušala je opomenuti sir Henryja, koliko je to mogla učiniti bez opasnosti
za svog supruga. Opomenu nije uputila sir Henryju samo jedanput nego ju
je i ponovila. Stapleton je, čini se, bio ljubomoran: kad je vidio da se mladi
barun udvara njegovoj supruzi, u njemu je izbila sva divlja strast, mada mu
je i ljubav sir Henryja dobro došla pri izvedbi njegova ubilačkog plana. Kad
je kasnije pristao na njihovo prijateljstvo, znao je sigurno da će sir Henry
dolaziti često u posjet Merripits Houseu, pa će on tako, prije ili kasnije,
moći počiniti zločin koji je bio zamislio.
Od tog dana njegova se supruga odjednom izjasnila protiv njega. Čula je
nešto o smrti odbjeglog robijaša, a znala je i da je istog dana, kad je sir
Henry bio pozvan na večeru, pas doveden u sporednu zgradu u Merripits
Houseu. Otvoreno je predbacila suprugu da priprema zločin. Došlo je do
žučne rasprave, i Stapleton joj je, u gnjevu, odao da ima ljubavnicu. Njezina
se vjerna ljubav tada u isti čas pretvorila u mržnju, i on je uvidio da će ga
izdati. Zato ju je vezao i zatvorio joj usta da ne bi opomenula mladog
baruna. On se zacijelo nadao da će mu se ona vratiti i ponovo ga zavoljeti
kad okolina bude pripisala obiteljskom prokletstvu i život mladog baruna.
Nije sumnjao u to da će se pomiriti sa svršenom stvari, pa neće odati strašnu
tajnu. Tu se, po mom mišljenju, sudeći po svemu, prevario u računu. Njemu
ne bi bilo spasa, čak da se mi i nismo umiješali. Žena u čijim žilama teče
španjolska krv ne oprašta tako lako strašno poniženje. I to bi uglavnom bilo
sve što vam mogu reći o tom slučaju.
Ništa vam drugo, dragi moj Watsone, ne bih znao o tom zločinu reći, a
to sam vam izložio naći ćete u mojim bilješkama. Ne znam da li je još
nešto, donekle važno, ostalo neobjašnjeno.
— Ali, Stapleton se nije mogao nadati da će mladi, snažni sir Henry
umrijeti od straha kad ugleda psa, kao što se dogodilo sa starim barunom
koji je bio srčani bolesnik – rekoh Holmesu.
— Ne, nije. Ali, pas je bio krvožedan i izgladio. Izgled divlje životinje
vatrenih čeljusti morao je mladom barunu oduzeti snagu volje – odgovori
mi Holmes.
— Još nešto – nastavih – ako je Stapleton htio da se dokopa nasljedstva,
zar se nije plašio da će izazvati sumnju time što on, nasljednik, godinama
živi pod tuđim imenom ovdje u neposrednoj blizini svog imanja? Zar nije
mogao pomisliti da će to pobuditi sumnju, pa će vlastima dati povoda da
povedu istragu?
— To vam zaista ne mogu objasniti. Područje mojega djelovanja
proteže se samo na prošlost i sadašnjost. Zato vam na pitanje što bi netko
mogao učiniti u budućnosti ne mogu odgovoriti. Gospođa Stapleton, koju
sam, razumije se, pitao i o tome, rekla mi je da se njezin suprug u razgovoru
nekoliko puta dotakao i tog pitanja. Postojale su tri mogućnosti: mogao je
zatražiti nasljedstvo iz Južne Amerike i svoj identitet dokazati kod nekog
britanskog konzula, pa bi tako došao do posjeda, a da se i ne pojavi u
Engleskoj; za ono kratko vrijeme koje bi mu bilo potrebno da obavi u
Londonu formalnosti, mogao se vješto prerušiti; mogao je napokon
dokumente i papire predati nekom suučesniku koji bi primio nasljedstvo, a
njemu kasnije predati veći dio prihoda.
Po svemu što smo vidjeli, možemo zaključiti da bi se već bio snašao u
svim tim teškoćama. A sad, dragi moj Watsone, nakon toliko tjedana
napornog rada usmjerimo jednu večer naše misli i na nešto ugodnije. Imam
ložu za "Leš Hugvenots". Večeras pjeva De Reszkes. Smijem li vas zamoliti
da budete moj gost? Prije predstave navratit ćemo na malu večeru u restoran
"Marcini".

KRAJ
SCAN, OCR &OBRADA
PRAETORIOUS