Arthur Conan Doyle

LIJEPA BOLNIČARKA

Copyright © Centrum, 2009.

Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim,
uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za
pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.
ISBN 978-953-7482-15-2
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 712002.
NAKLADNIK
Centrum Lopašićeva 13
ZA NAKLADNIKA
Manuela Božić
UREDNIK
Željko Degoricia
PRIJEVOD I LEKTURA
Elidija Degoricia
GRAFIČKA PRIPREMA
Centrum
Copyright © Centrum, 2009.
arthur conan doyle
 1. poglavlje

- Ovo je zbilja posljednji put da sve tako mirno slušam! - poviče Sherlock
Holmes, skoči sa sjedala i stade hodati po sobi.
Njegov pomoćnik Harry Taxon odloži novine iz kojih je na glas čitao i
pogleda radoznalo svoga majstora.
- Što hoćete, Mr. Holmes? Nije vam još ništa povjereno, a po svoj prilici neće

vam ni biti, jer se za zločine obično pročuje tek onda kad su već izvršeni.
- Tako je - potvrdi detektiv ozbiljno - obično se tako događa. Tek se u rijetkim

slučajevima tragovi zločina otkriju prije no što je sam zločin izveden. Onda ga
dabome spriječimo, ukoliko se spriječiti dade.
- Što se vas tiče, Mr. Holmes, vi biste sigurno znali svaki zločin na vrijeme

spriječiti, samo kad bi o njem štogod i slutili.

- Tvoje mi povjerenje laska, mladiću moj, ali ne znam, no čekaj - čujem

Berberove korake na ulici. Bit će posla, jer me on zacijelo ne bi posjetio kad za to

ne bi imao važna razloga.
Koraci što ih je Sherlock Holmes tako točno već s ulice prepoznao, bijahu
uistinu neobični: odavahu šepanje, a ujedno i povlačenje nogu. Odmah iza toga uđe
u sobu čovjek isto tako neobične vanjštine kao što mu je i hod bio neobičan.
Bijaše malena, oniska stasa, neizmjerno velike i malo četvrtaste glave. Široko
je nisko čelo bilo obrubljeno gustom i kovrčavom kosom, jake obrve zasjenjivale
su uske zelenkaste oči, a ispod jakog i crnog brka pružale su se izvanredno uske
usnice tako široko od jednog kraja lica do drugog, da su Berberovi dobri znanci
običavali govoriti:
- Usta bi Berberova dosezala sve do stražnjeg dijela glave kad ih slučajno uši

ne bi priječile!
Uostalom, nije to podrugljivo prosuđivanje moglo oduzeti posebnu ljepotu
koju je njegovom licu podavao izraz oštroumlja i ljubaznosti. A u časovima
zlovolje znao mu je pomoći i revolver; no djeci i slabićima išao je, ako je to bilo
potrebno, uvijek na ruku.
Ovaj čovjek, doseljeni Amerikanac, ušavši u sobu stisne ruku Sherlocku
Holmesu, sjedne na stolac i poviče:
- Taxson, dragi prijatelju, brzo čašicu brandya. U ovo zadnje vrijeme sam

vidio i previše lešina pa se trebam malo okrijepiti.

Harry donese brandy što ga je Berber svagda i svagdje običavao uzimati za
okrjepu i pogleda ga radoznalo, kao da nešto iščekuje.
 No jako se razočarao kad Berber primijeti:
- Tako, dragi sinko, a sada gledajte da se kamo izgubite. Ono što imam reći

vašem majstoru, za sada je samo za četiri uha, a ne za šest.

Ostavši sam s velikim detektivom nagne se odmah k njemu i stade šaputati:
- Sire, (tim je imenom običavao osloviti svoga vrlo cijenjenog prijatelja) -

sire, stari će lord zdvajati - treći je njegov sin donesen kući ubijen.
- Što, lord Elport? Njegov sin Frederik?!

- Da, da, pa tko drugi! Ta rekao sam vam već jednom da se iza ove proklete

stvari mora nešto kriti. Sada je još ostao samo najmlađi, Sir Gerald, ali neće dugo
potrajati, pa će i on umrijeti od metka.
Sherlock Holmes zgrabi novine iz kojih mu je Harry čas prije čitao na glas i
pokaže rukom na jedno crvenom olovkom označeno mjesto.
- Tek prije četvrt sata - reče - čitao mi je baš Harry da drugi sin lorda Elporta

nije umro, već da je nastradao. I baš sam bio malo prije izjavio da dalje tu stvar
neću moći više samo onako mirno slušati, kad mi eto i vi javljate novu nesreću.
Šalje li vas lord k meni?
- To baš ne - možete misliti da stari gospodin umalo nije poludio. Skočio sam

svojevoljno u vlak i pošao ovamo, jer sam znao da ste jedino vi podobni da
rasvijetlite tu stvar. Zato pođite što brže sa mnom, znam da će mi stari lord biti
zahvalan što sam pošao po vas.
- Kad to i ne bi bio, - promrmlja Sherlock Holmes - moja me dužnost zove u

Elporthall. Kao da je sam nečastivi u ljudskoj spodobi upleten u čitavu ovu stvar.
Slučaj na tako grozan način ne uništava tri puta uzastopno čovječji život. Tri sina u
najljepšoj dobi sahranio je eto lord u nekoliko tjedana - ta i slijepac bi opazio da se
iza toga kriju zločinci.
Dok je genijalni kriminalist tako govorio, složi na brzinu nešto stvari u
kovčežić koji je uvijek bio već na pola pripravan da ga prati na mjesto bilo kojeg
nedjela.
Prekrasna i velika lordova imanja bila su samo pola sata udaljena od Londona
pa se moglo onamo poći i željeznicom, ali i kolima po dobroj cesti.
Usput sazna detektiv što se dogodilo, ali mu ni Berber, lordov lovac, nije znao
mnogo reći.
- Lord Elport - reče on - je bio danas prije podne doduše manje turoban no
obično, jer je dobio vijest da Lady Eliza dolazi k njemu. Ova lijepa mlada
gospođica trebala je, kako mislim, poći za sira Frederika, a da li je to bila njezina
vlastita želja, ne znam. Prije više je godina, još kao dijete, bila u Elporthallu; ja još
nisam bio tamo, bio sam lovac na divljem zapadu Amerike. Ubogi je lord sam dao
Siru Frederiku svoju trocjevku, jer je mislio da ova bolje gađa nego li ikoja od
njegovih pušaka. Tri sata kasnije našli smo mladog gospodina s metkom u glavi u
šumi, nedaleko od mjesta gdje je bilo dogovoreno da dođem po njegov lovački
plijen.
- S metkom u glavi? A zna li se zasigurno da taj metak ne potiče iz njegove

vlastite puške?
Berber se lecne.
- Sire, ta valjda ne mislite... kakvoga bi razloga mogao imati veseli Sir
Frederik da se sam skonča?
Detektiv slegne ramenima.
- Ne trebamo tražiti razlog prije no što ne znamo činjenice. Prije svega trebalo

je ispitati metak -
- Nije bilo potrebno, njegova je puška bila još puna - zato mora da je netko

drugi pucao.
- Hm... to je vrlo čudno.

- Što je čudno?

- Da je puška bila puna; zar Sir Frederik u sva tri sata nije ni jedanput pucao?

- Je, na njegovoj torbi visjelo je nešto divljači, ali kao svaki pravi lovac

napunio je i on pušku iza svakog hitca.

- Koliko je naboja imao sa sobom? Znate li to točno?

- Ponio je pun pojas naboja, koliko je naboja moglo biti, svakako se da reći.

No kad smo ga našli, manjkalo ih je samo četiri - a ustrijeljena su bila tri komada
divljači; treba dakle pretpostaviti da jednom nije pogodio, što se svakome može
dogoditi. Ne, ne, sire, metak u glavi mladog Frederika je ubojičin. Možda i od
zvjerokradice, kojih danas ima dosta. Liječnik, koji je međutim ondje bio i
pregledao ranu, moći će vam pokazati metak.
- To ću i zahtijevati, - primijeti Sherlock Holmes predostrožno - a sada
nastavite pripovijedanje, Berberu, što misli lord o tomu. Sumnja li on na kojega
neprijatelja koji bi ga tako strašno progonio?
- Na tako nešto ne može ni posumnjati, jer on zbilja na cijelom svijetu nema

neprijatelja. Ta vi i sami znate da boljeg, milosrdnijeg i obljubljenijeg čovjeka na

daleko i široko nema.
Sherlock Holmes klimne glavom.
Uistinu je lord Elport bio starac koji je uveliko zasluživao i uživao sklonost i
štovanje. Narod ga je takoreći obožavao, a sućut koju je prema lordu prigodom
gubitka dvojice starijih sinova pokazivao i osjećao, bila je velika. Što bi dakle
moglo biti povodom ovim nesrećama u koje Sherlock Holmes nije vjerovao i koje
je pripisivao tajanstvenim zločincima?....
Do dolaska u Elporthall nije više progovorio ni riječi. A i onda, prolazeći kroz
visoku, slikama predaka te bojnim oklopima urešenu dvoranu, i stupivši u sobu u
kojoj je na odru ležao sir Frederik, također ne reče još ništa.
Lord Elport čekao je detektiva dolje u biblioteci. Nije dakle imao mnogo
vremena poduzeti prve korake u istraživanju; ta katkada nije bilo dovoljno samo
pažljivo promotriti i ispitati leš.
Frederik Elport ležao je svučen u svom krevetu kao da spava. Nijedna crta
njegovog ljepuškastog mlađahnog lica nije odavala da bi bio umro silovitom
smrću, a još manje da je počinio zdvojan čin.
Na jednom stolcu ležalo je odijelo koje su mu svukli. Sherlock Holmes ga
uzme i pretraži džepove. U njima ne bijaše ničega osim onog što mlad čovjek
obično uzme sa sobom u lov: dalekozor, rubac, lijep lovački nož i novčanik s nešto
sitniša da putem može nadariti prosjaka ili djecu.
Detektiv htjede već metnuti kaput na stranu kad začuje kako je nešto zašuštalo
poput papira premda u džepovima nije našao ništa tome nalik.
- Ovdje se mora nalaziti kakav papir, - promrmlja on - po svoj prilici mora biti

negdje kakav diskretan džep.

Pretraži još jednom sve temeljitije i nađe da se na strani prsiju nalazi još
nekakav malen otvor, nalik džepu.
Prsti mu se dotakoše papira ili nečega sličnoga; izvuče - bijaše to fotografija
mlade djevojke ili mlade gospođe.
S njegovih usana začuje se tiho zviždanje. Stade pobliže promatrati pravilne i
fine crte lica koje su i crtama i izražajem pokazivale nešto mačjega.
Metnuvši sliku u bilježnicu šapne Sherlock Holmes:
- Za ovu ljepoticu neću pitati staroga lorda, već mladoga slugu Toma koji je

uvijek bio u Londonu sa sirom Frederikom kad je ondje boravio u svom stanu. Više
je no sigurno da stari lord ništa ne zna o ljubavnim doživljajima svojih sinova.
Uostalom, ostao mu je samo još jedan jedini - ne bih se čudio kad bi se sir
Gerald od sad sa svim oprezom, da ne reknem strahom, klonio svijeta i svih
pogibelji.
Sir Gerald, najmlađi i posljednji od lordovih četiriju sinova, bio je časnik
garde u Londonu. Upravo kad je Sherlock Holmes izlazio iz sobe u kojoj je
Frederik Elport ležao na odru, sastane se s najmlađim sinom kuće, koji je detektiva
osobno poznavao.
Geraldovo se ljepuškasto i blijedo lice malko razvedri kad ugleda Sherlocka
Holmesa i prije no što pogleda brata povuče Holmesa naglo k sebi.
- Mr. Holmes, hvala Bogu da ste ovdje da mi razjasnite zagonetku grozne

sudbine koja nas progoni!

- Sire Geralde, upravo sam stigao. Nitko ne bi bio veseliji od mene da sam već

naišao na tragove. Još lutam posve u mraku; možda biste mi vi mogli reći slutite li
tko bi vašu obitelj mogao tako silno mrziti da želi smrt sviju vas?
 Gerald je buljio smrknuto preda se.
- Kasnije ću s vama govoriti i navesti vam svoje osobne neprijatelje. Imam ih,

te sam potpuno uvjeren da ni ja neću moći izbjeći istoj sudbini. Moja tri brata i
otac - ne, oni nisu imali neprijatelja. Pitajte koga vas je volja i svatko će vam isto
odgovoriti; zagonetka će ostati nerazjašnjena ako je vi ne odgonetnete.
Sherlock Holmes metne ruku na rame mladog plemića.
- Neću žaliti truda. Pođite sada i oprostite se sa svojim bratom. U
međuvremenu ću se pokušati progurati do lorda Elporta koji, kako čujem, ne želi
nikoga vidjeti.
Siđe u dvoranu da ga najave lordu. No prolazeći zadnjim stepenicama spazi
neku stranu ženu visoka stasa, koja je kroz dvoranu više lebdjela no išla.
Ova pojava u nošnji bolničarke imala je glavu pokrivenu bijelom kapom ispod
koje je provirivalo nekoliko zlatokosih uvojaka. Stas joj bijaše vitak, a ujedno
punašan, a lice osobito lijepo.
Očima koje su obrubljivale tamne vjeđe, bijaše poniknula, no podigne ih na
časak kad ju je detektiv prolazeći kraj nje pozdravio.
Začuđeno je pogledao za njom.
Toliko dražesti a ujedno dostojanstva i ljupkosti, tako klasično pravilne crte
lica na kojemu su se rumena ustašca djetinjim pouzdanjem osmjehivala i tako
krasne tamne ljubičasto-modre oči nije još nikada vidio.
Gledao je za njom sve dok nije iščezla u blagovaonici. Tada zapita slugu
Josipa:
- Tko je ova sestra? Njeguje li koga u kući?

- Da, došla je prije nekoliko tjedana njegovati lorda. Ne da joj otići odavde,

premda nije zapravo bolestan. K nama ju je poslala stara grofica Mountains,

mylordova sestrična.
- Hm! - progunđa detektiv. Onda se udalji zamišljeniji no prije.
 2. poglavlje - Komadić olovke

Na lordu Elportu, starcu dostojanstvene pojave, sijede kose i brade, slabo se

opažala strašna bol što ga je izjedala.
- Vi mislite da bi to mogao biti zločin - reče on detektivu s kojim je preko

jednog sata tiho i prigušeno razgovarao o udarcima koji snađoše njega i njegovu
kuću. - Ja vam, Mr. Holmes, velim da nije ništa drugo do li pravednost koja ovdje
slijepo vlada: kad čovjek do sedamdesete godine nepomućeno uživa sreću, kao ja,
mora ga makar na koncu stići sudbina i pokazati da ni on nije ništa bolje zaslužio
od milijuna drugih smrtnika!
- Sve je to, mylorde, plemenito rečeno; ali ne mogu dijeliti vaše mišljenje. Vaš

najstariji sin umro je od otrovanja krvi - uostalom, čudim se da nije pošao u kakvu
bolnicu, ondje bi ga mogli možda još i spasiti.
- O ne, ta moj je ubogi sin bio u bolnici - u St. Johns bolnici - i ondje ga je

njegovala ista sestra koja sad i mene njeguje. Uz svu njezinu požrtvovnu njegu ne
bijaše Luisu spasa. Baš kod ovog udarca koji me je snašao, ne može se govoriti o
zločinu.
- A drugi sin?- nastavi Sherlock Holmes ne odgovorivši ništa na zadnje
lordove riječi - Njega su našli mrtva u krevetu, zar ne?
- Da, kap ga je udarila. Znate da je Harry bio nešto gojazan - pio je odveć

jakih vina - češće me je naš kućni liječnik upozoravao da bi ga odjednom mogla

udariti srčana kap. Što se momu jadnomu Frederiku dogodilo, to naravno nitko ne
zna. Nesretne je sudbine. Već prije, jednom zgodom kad je skočio preko nekog
obora, spotaknuo se, puna mu je puška odapela i skoro ga pogodila u glavu.
- No vi, mylorde, zaboravljate da je ovoga puta sir Frederikova puška bila

puna kad su ga našli. Zar vam to Berber nije rekao?

Stari gospodin problijedi i pogleda ga nijemo.
- Ne ... to jest ... ja to valjda ... veliki Bože, ta bio sam kao omamljen ... to sam

i sada još ... Berber je dakle pregledavao pušku i vidio da je još puna?
- Da, bila je netaknuta. Uzeo sam pušku pa ću se sada odvesti na mjesto gdje

su našli vašeg nesretnog sina. Dopuštate li siru Geraldu da me prati, ili biste htjeli
možda prije s njime još govoriti?
- Već sam ga vidio. Jadnog mladića, sadašnjeg nasljednika moga imena i

svega moga, obuzeo je i odveć razumljiv strah. Vjeruje da i njega čeka ista
sudbina!
Bilo je neugodno gledati starog gospodina kako ledenim mirom govori o
takvoj mogućnosti. Sherlock Holmes klimne samo glavom.
- Ne bojte se, mylorde, to je samo praznovjerje. Sira Geralda neće, ako Bog

da, stići sudbina njegove braće. A sada na posao. Ostajte mi zbogom, mylorde.
Molim vas, dajte mi vašu punomoć nad vašim činovnicima i služinčadi da me ni u
kojem slučaju ne priječe ili ne ometaju.
Izašavši pred vrata detektiv već nađe ondje kola koja su ga imala zajedno s
Geraldom odvesti na mjesto gdje se nesreća dogodila. Berber sjedne na bok i kola
pojure u šumu.
Već se izdaleka na nekoj maloj čistini, premda je snijeg poput mekog plašta
pokrio sve osim površina u gustoj šumi, ipak vidjelo jedno strašno crveno mjesto.
Krv ubijenog mladića bila je zakrvarila snijeg.
Lovački pas, ljubimac unesrećenog, ležao je ondje spustivši lijepu tamnu
gubicu na noge i čuvajući tragove krvi kao zadnje pozdrave svoga gospodara.
- Pseto leži tako već od ranoga jutra - primijeti Berber. - Mladi ga gospodin

nije uzeo sa sobom, no ja sam ga poveo kad sam pošao tražiti gospodara te me za
čas doveo do pravog mjesta. Ah, da vam je bilo čuti ono njegovo tužno zavijanje
kad je ugledao mrtvog gospodara!
- Što, zar je samo zavijao? Nije li trčao naokolo? Nije li pokazivao da njuši

zločinca?
- Ne, nije. A bilo bi mu to i teško, jer je odmah iza toga počelo sniježiti. Zar

ne vidite da je sve pokriveno novim snijegom? Ako je ubojica uopće prekoračio

čistinu, o čemu dvojim, njegov se trag izgubio pod snijegom.
Detektiv se sagne i pretraži tamno mjesto gdje se krv vidjela samo zato što je
vrući dah psa onamo sezao i otopio snijeg.
- Kako je ležalo tijelo? Na leđima?

- Ne, lice je bilo okrenuto k zemlji. Obje su ruke bile ispružene, a puška je

ležala uz desnu ruku!

- Je li na odijelu bilo štogod u neredu?

- Nije. Nitko se nije ni dotaknuo sira Frederika nakon što ga je hitac pogodio -

barem se ništa nije opažalo ni na odijelu, a niti na tijelu.

- Čujte, Berberu, vi ste se dobro slagali s mladim gospodinom - nije li on

nosio kakve papire ili što slično uza se, koji bi možda bili od osobite vrijednosti za
kojeg njegovog protivnika ili suparnika?
Gerald se okrene i reče Sherlocku:
- Mr. Holmes, nije bilo iskrenijeg čovjeka od mojega brata, jadnog Ferderika.

On nije imao nikakvih tajni, pa ni najnedužnijih. Mislite li možda na koju ženu,

mogu vam reći da je za njih bio nepristupačan.
Sherlock Holmes ne spomenu ništa o malenoj slici koju je našao, već samo
pomisli u sebi da je pokojnik bio mnogo manje iskren no što su mislili.
A i Berber kimnu glavom:
- Sir Gerald ima pravo! - reče on. - Sir Ferderik mario je samo za lov i svoje

starine koje je skupljao.

- Tako? On je skupljao starine? A gdje se one nalaze?

- U njegovom stanu u gradu. Ovdje u dvoru Elporthallu nije našao mjesta za

njih - običavao je šaleći se govoriti.

- Onda ću i njegov stan u gradu morati detaljnije pregledati. Point - dobro

moje pseto, dođi ovamo!

Point se nije ni maknuo. Sherlock Holmes se sagne i metne psu pod nos
džepni rubac kojeg je izvadio iz džepa umorenoga.
Point zalaje tužno i pridigne se k Sherlocku Holmesu pogledavši ga upitnim
pogledom.
- Traži, dobro moje pseto, traži! - vikne mu detektiv, okrene se prema šumi i

krene u nju.
Point pođe za njim.
Berber ih je također slijedio. Nije znao čemu bi to traženje na sreću moglo
koristiti, ali je naslućivao da ovaj znameniti muškarac ne čini ništa bez razloga i
cilja.
Kako je Sherlock Holmes pošao ravno k najgušćem grmlju, bilo je jasno da
ono mjesto smatra sjedištem ubojice. A imao je i pravo, jer je i pseto najednom
postalo pažljivo i nemirno: stalo je brzo i marljivo njušiti po zemlji.
- Čudno! - promrmlja sir Gerald. - Point njuši samo moga ubogog Frederika -

je li on bio ondje u grmlju?

Sherlock Holmes je pažljivo promatrao psa. Znao je da će mu ova vjerna i
pametna životinja u njegovom daljnjem istraživanju biti od najveće koristi.
Njegov pokušaj zbilja ne bijaše uzaludan. Prigne se i digne neki maleni
predmet čiji je samo mali šiljak provirivao ispod snijega.
Bila je to široka, plosnata tesarska olovka koja na prvi pogled nije odavala
ništa osobito.
Ali Point prestade tražiti nakon što je gubicom otkrio predmet i pogleda tihim
štektanjem detektiva.
Ovaj najprije prijeđe rukom preko čela na kojem se pokazaše velike kapi znoja
i vrati se na čistinu gdje je samo tamna mrlja odavala dramu koja se jutros ovdje
odigrala.
Berber kao da je pogodio Geraldove misli te zapita:
- Dakle, sire, mislite li da ste našli ključ ove zagonetke?
 - Još nisam. Ali sam našao put kojim mi je poći.
- Kako to? Što ste osobito otkrili? - upita Berber.

- Otkrio za sada nisam još ništa. Point je otrčao u šumu i njušio ovu izoštrenu

olovku.
- Hm, stari komad olovke koju je koji od tesara jednom ovdje izgubio! -

primijeti šumar i slegne ramenima.

- Kad bi samo to bilo. Mislite li da bi Point onda njušio?

- Nego?

- Pas je njušio zato jer se sir Frederik sam morao dotaknuti te olovke, i to

upravo danas.
- Ah, molim vas! Kako bi mladi gospodin došao u ovo nisko grmlje?

- To je lako moguće - uplete se Gerald koji je to razlaganje pozorno slušao. -

Možda je Fred pucao na kakvu pticu pa je onamo pala. Ali uza sve to - moj je brat
uvijek uza se nosio zlatnu olovku...
- Uistinu - potvrdi Berber. - Bez svoje zlatne olovke nije mladi gospodin

nikuda izlazio! Svagda ju je nosio sa sobom u džepu na prsima. I sam sam još
jutros vidio kako ju je gurnuo u džep.
Oštroumne sive detektivove oči pogledavale su čas Berbera čas Geralda, a
onda opet komadić tesarske olovke koji je držao u ruci.
- Onda,- reče detektiv polagano - onda je to čudnovata zamjena mladog
gospodina. Ta ja sam malo prije pretražio njegove džepove i nisam našao ništa što
bi sličilo zlatnoj ili drugoj kojoj olovci, dok mi je pas posvjedočio da je sir
Frederik morao u ruci imati upravo ovaj stari komad.
Oba su slušatelja šutjela, dok se Sherlock Holmes napokon opet ne okrene
kolima i ne reče:
- Barometar pada, izgleda kao da će opet sniježiti, no možda će biti i južine. U

tom slučaju nisu mi potrebne osobite priprave; ali bude li se smrzavalo ili sniježilo
morat ću se sutra izvesti ovamo s ugljenom i s malom peći za taljenje.
- Vjere mi, sire, vi se razumijete u iznenađenja. Što, za Boga, kanite sa žarkim

ugljenom u šumi?
Gerald metne ruku lovcu na rame.
- Ostavite našeg prijatelja, Berberu. Po svoj prilici gospodin Holmes hoće

šumsko tlo na mjestu zločina i oko njega očistiti od snijega da pseto može dalje
pretražiti to mjesto.
- Pogodili ste, sire Geralde! Pa i ako ne tvrdim da će Point štogod otkriti, ipak

je moguće. Naprijed, kočijašu, vozite nas brzo kući.

Sherlock Holmes metne onaj komadić olovke u džep i ne prozbori do dolaska
u dvor ni riječ.
 No tim brže su mu bile misli.
Zašto da prerano oda što je otkrio?
Bila je samo malenkost, ali njemu je bila ipak dosta važna da na nju nadoveže
cijeli niz misli.
Na gornjem, ni malo čistom dijelu olovke opazio je neke utiske koji su mogli
potjecati od ljudi koji imaju lošu naviku uzimati olovku u usta i zatim je grickati
dok se čim drugim bave.
Na gornjem dijelu plosnate olovke opažala su se dva izrazita oštra utiska,
proizvedena zubima donjeg zubala. Na suprotnoj strani su se također vidjeli utisci -
no sasvim druge naravi, kosi i ne tako duboki.
Sherlock Holmes zaključivao je sljedeće:
Olovka je bila svojina nekog tesara ili obrtnika sličnog zanata, jer odaje
tragove česte uporabe. Dotični je držao olovku češće u zubima, a uz to su zubi
njegovog gornjeg zubala bili trošni, jednog zuba uopće nije imao, dok je drugi bio
prekinut ili naheren. U tu zubnu šupljinu gurao je taj čovjek olovku, što mu je
valjda bilo osobito ugodno.
Prvo je pitanje: Tko bi mogao biti taj čovjek?
Drugo: Kako to da je sir Frederik neposredno prije smrti imao u rukama tako
običnu olovku?
Napokon: Kamo je dospjela skupocjena zlatna olovka koju je pokojnik uvijek
imao uza se?
 3. poglavlje - Plava vlas

Dan je prošao, a da Sherlock Holmes u svom istraživanju nije poduzeo ništa

bitno. Njegova šetnja u selo, odakle se vratio s uobičajenim izrazom na licu koje
nije ništa odavalo, ne bijaše nikomu čudnovata.
Lord se Elport već rano povukao u svoju spavaonicu da, kako reče, prespava
nekoliko sati. Ali svatko je znao da rastuženi otac ondje nemirno šeće amo-tamo,
da ga ne obuzme zdvojnost.
Za to vrijeme sjedila je lijepa bolničarka u biblioteci, pišući nekoliko pisama
kako joj je to lord naložio.
Bilo je to nekoliko riječi udaljenoj rodbini kojoj su u kratko vrijeme po treći
put stizala crno obrubljena pisma.
Lice je u bolničarke bilo žalosno i nemirno.
Od časa do časa upravljala je poglede na susjednu dvoranu u kojoj su pri
slabom svjetlu svjetiljke sjedili Sherlock Holmes i Gerald, te od časa do časa
izmjenjivali po koju riječ.
Sestra nije ni slutila da je netko oštro promatra. Sherlock Holmes bio joj je
okrenut leđima, no koso pred njim visjelo je brušeno zrcalo u kojemu se iz
biblioteke odražavala njezina dražesna pojava. Koliko fin bijaše grčki nos sestre
Ethel. Poput granata crvene bijahu krasne joj usne, a duge svilene trepavice
zasjenjivale su zavodljivo nježne obraze.
- Ne obazirite se sada, - šapne Sherlock Holmes svome sugovorniku - ne

gledajte nipošto u biblioteku, nego mi recite tko je ova lijepa bolničarka koju je
vaša gospođa tetka preporučila?
- Bože moj, - odvrati mladić u neprilici koja detektivu nije umakla - ja je ne

poznajem pobliže. Bila je u bolnici u kojoj je umro moj najstariji brat. Ondje je bila
osobito požrtvovna, tako da je zadivila cijelu našu obitelj. Po mom mišljenju
bolničarka mora biti požrtvovna; zato nisam ni vidio ništa izvanredno u njenom
zdušnom vršenju dužnosti.
Detektiv dobro opazi prisiljenu ravnodušnost u Geraldovu glasu te se
neopaženo osmjehnu:
- Kad ona ne bi bila ništa više do li požrtvovna bolničarka, ne bih ja ni pitao.

No ona je upravo Venera.

Gerald pocrveni ponovno i odvrati ljutito:
- Već sam prije čuo da je ljepotica. Po mom ukusu - nije!

- No dobro - odgovori Sherlock Holmes suhoparno. - Vi valjda nemate tako

osobito loš ukus? No ja bih, ozbiljno govoreći, rado znao iz koje obitelji potiče ova
boginja u nošnji bolničarke.
- Pitajte je, to je najjednostavnije - glasio je kratki mladićev odgovor.

- Toga ću se čuvati! Dok boravim u dvoru, moram svakoga člana ove obitelji

smatrati svojim protivnikom, to jest, svatko će naslućivati da u meni pobuđuje

sumnju. To doduše ne izaziva povjerenje ljudi, a sestra će već po naravi biti nešto
nepovjerljiva.
- A zašto to, ako smijem pitati?

- Jer je lijepa i siromašna. Jeste li već često vidjeli lijepe i ujedno siromašne

žene koje bi bile povjerljive? To ne mogu ni biti, jer su tome krivi sami muškarci
svojim opsjedanjem.
Uto u biblioteku stupi sluga i reče nešto Ethel, na što se ova naglo digne i
izađe iz sobe.
Sherlock Holmes pođe smjesta tiho kao sjena u susjednu sobu i nagne se nad
pisaći stol.
Oštrim pogledom preleti započeto pismo.
Već je naslov glasio nekako čudnovato.
«Moj jedini i ljubljeni Haralde!»
Iza toga su slijedili ovi redci:
«Nemam ti ništa osobito javiti.......... »
Upravo kod tih riječi morala je sestra otići i u brzini je zaboravila na pismo.
Sherlock Holmes tiho zazviždi udaljivši se isto tako brzo i neopaženo kao što
je i došao.
Tek što je sjeo, vrati se opet sestra Ethel i poleti naglo k pisaćem stolu.
Sherlock Holmes opazio je u zrcalu da je pogledala na gospodu koja se
prividno nisu ni maknula sa svoga mjesta.
Na licu joj se opet pojavi izraz umirenja, koji pozornom motriocu nije
umakao.
- Molim vas, izađite sada! - promrmlja detektiv okrenuvši se Geraldu - moram

progovoriti nekoliko riječi sa sestrom.

Kada je mladi gospodin izašao, digne se detektiv i pođe u biblioteku.
- Oprostite, ako vas smetam - poče. - Pošto ćemo neko vrijeme biti kućni

drugovi, nužno je da se i bolje upoznamo nego je to moguće jednostavnim

predstavljanjem. Ja naime mislim, sestro, da biste mi vi najbolje mogli dati neke
podatke koji su mi potrebni da ne lutam u potpunoj tmini.
Ona ljubazno okrene lijepo lice i odvrati:
- Pitajte samo, Mr. Holmes, teško da ću znati što bi vam moglo koristiti: moje

me naime zvanje sasvim zaokuplja, a vrijeme što mi preostaje provodim u čitanju

nabožnih knjiga, pa tako slabo opažam što se oko mene događa.
 - Ali sestro, kad je čovjek tako lijep i mlad kao vi, malo je neprirodno da se
toliko uklanja od svijeta.
- Život me je učinio takvom - odvrati ljepotica.

- Ja sam upravo radi svijeta koji mi ne bijaše sklon, odabrala svoje tegobno

zvanje.
- Uistinu? A smijem li pitati kako ste prije živjeli? - zapita genijalni
kriminalist.
- Kćerka sam jednoga odvjetnika. Otac mi se zvao Johnson, a umro je prije

nekoliko godina. Ostavši sama i bez sredstava pokušala sam zaslužiti kruh kao
odgajateljica, družica, crkvena i koncertna pjevačica. Svugdje sam se borila s
poteškoćama. Napokon pođoh među bolničarke i kao takva sam našla mira.
- Dobro smišljeno! - pomisli Sherlock Holmes. Pričanje mu se nije pričinilo

odveć vjerojatno. Barem što se oca tiče, jer je ime bilo vrlo poznato.
- Zašto se ne udate? - upita je on. - Uz vaš izgled... Ethel se nasmije i kao da

se u tom času pokazalo njeno pravo lice, lice koje je izražavalo obijest i volju za
životom, gotovo lakoumlje.
- Nemojmo govoriti o meni - odvrati ona izbjegavajući odgovor. - Malo prije

rekoste da želite neke podatke, Mr. Holmes?

- Da, htio bih prije svega znati tko bijaše ljubavnica sira Ferderika - možda ste

vi štogod o tome čuli?

Ona se preplaši.
- Sira Frederika ... zar je imao ljubavnicu? Mr. Holmes, čini se da ste u

zabludi glede moga položaja u dvoru! Ja njegujem lorda i ništa više.

- Ta lord zapravo i ne treba njege.

- To sam i ja već češće puta primijetila, no lord neće ni čuti o tom. Tvrdi da

mu nitko osim mene ne zna prirediti čaj i na glas čitati. Osjeća se osamljen pa hoće
društvo. Upravo sam pisala bratu da mu ništa osobito nemam javiti. Ovaj novi i
teški udarac pretrpio je stari gospodin, kako se čini, prilično lako - samo da ne
uslijede loše posljedice.
Sherlock Holmes je dakle saznao da je pismo s natpisom «jedini i ljubljeni
Harolde» glasilo na brata. Zašto da ne vjeruje u to? Zašto ga nije ostavljala slutnja
da gospođica Ethel glumi?
Digne se i nakloni:
- Sutra možemo nastaviti naš razgovor, sestro. Mislim da je bolje za sve nas
ako pođemo na počinak. Sutrašnji će dan donijeti novoga posla, a mi trebamo
skupiti svatko za sebe novu snagu, zar ne?
Polaganim ali teškim koracima pođe on stubama, da bi se odozgo pokrajnjim
stepenicama spustio u vrt odakle je mogao promatrati biblioteku.
 Kroz otvor što ga je činio malo na stranu odmaknut zastor, mogao je vidjeti
sve što se u biblioteci zbivalo. Taj je otvor sam Sherlock Holmes prije namjestio da
može neopaženo obavljati svoja promatranja.
Vidio je kako je sestra Ethel nastavila pisanje prije započetog pisma.
Pero joj je po papiru tako reći letjelo, a kad je završila pisanje, zapečati pismo
pečatom staroga lorda, koji je ležao na stolu.
Metnut će pismo u poštansku torbu, pomisli Holmes u prvi mah, pa će ga
moći sasvim lako otvoriti i pročitati.
Ali se prevario. Bolničarka je bila mnogo opreznija no što je mislio. Ona
gurne pismo u džep i pođe stepenicama u gornje odaje s nakanom da se sutradan
odveze na kolodvor i preda pismo.
No dobro! - pomisli detektiv. - Ovo pismo sigurno ne glasi na brata. No vidjet
ću je li poslano na gospodina Johnsona. Nosi li drugo ime, bit će još zgodnije da ga
prije malo pregledam. Zato uđe u kuću i htjede već potražiti svoju sobu, ali se još
nečega sjeti.
Pođe u spavaću sobu umorenoga, gdje je Berber stražario.
Još jednom izvadi polako iz ormara odijelo koje je Ferderik nosio. Ponese ga
u pokrajnju sobu i pretraži ga posve temeljito, no ne nađe ništa u džepovima.
- Ništa - doda nakon male stanke.

Na rukavu lovačkog kaputa bilo je na desnoj strani otrgnuto dugme, a tkanina

bijaše poprilično izgužvana i zamazana.
- Aha! To sam i mislio! - promrmlja detektiv. - Ipak je bilo borbe. Neće biti

baš na čistini, već u grmlju, gdje sam i olovku našao.

Sada samo treba pronaći tko ima zlatnu olovku koja je Frederiku nestala. A
nadalje, kakvu ulogu igra u ovoj kući lijepa bolničarka.
Zašto je Sherlock Holmes bio uvjeren da je Ethel bezuvjetno povezana s
tragičnim događajima porodice Elport?
Zbog posve neznatne sitnice:
Čas prije pretražio je pomno Frederikov pisaći stol koji je bio čvrsto zatvoren.
Tom zgodom našao je na malenom rubu brončanog okova jednu finu dugu zlatnu
vlas.
 4. poglavlje - Tesar Tribold

Sljedećeg dana stiglo je u Elporthall bezbroj tugujuće rodbine koju je ovamo u

kratko vrijeme već po treći put sabrao tako žaloban događaj.
Bližnje rodbine osim najmlađega sina stari lord nije imao. Jedina mlada lady
Eliza, koja je svoj posjet već bila najavila, stajala je u užoj rodbinskoj vezi. Svi su
znali da je lord Elport živo želio da mu ovo dražesno dijete postane snaha, da
doživi veselje da njegovo nekoć tako cvatuće, a sada umalo izumrlo obiteljsko
stablo procvate novim pupoljcima.
A sada je preostao samo još Gerald.
Mnogi od gostiju u dvoru primjećivahu da bi lady Eliza isto tako mogla uzeti
Geralda, budući da brak između nje i jednog od najstarijih bratića ionako nikada ne
bi bila strastvena veza ljubavi.
Na sreću, ni Eliza, a ni Gerald o tim primjedbama nisu ništa naslućivali.
Plačući bacila se mlada djevojka starom lordu oko vrata, a i Gerald ju je jedva
mogao pozdraviti od plača. Zatim prkosno podigne glavu i povikne:
- Oprostite mojem plaču, lud je i beskoristan. Geralde, molim te, pođi sa
mnom u sobu i pričaj mi
o jadnom Frederiku. Mislila sam da ću s vama proživjeti ugodne časove, međutim
je sudbina htjela drugačije. Zato hoću bar potanje čuti o svemu što se dogodilo. Ne
mogu vjerovati u sve te nesretne slučajeve.
Zadnje riječi prošaputa ona tiho svome bratiću pošavši stepenicama na gornji
kat.
Osim Geralda čuo ih je još netko komu se njihova iskrenost osobito svidjela.
To bijaše Sherlock Holmes koji se bio naslonio o uporište na stepenicama i gledao
u dvoranu, a da ga mladi ljudi nisu ni opazili.
Mirno je promatrao Elizu koja se polagano uspinjala stepenicama.
Na prvi pogled je bila nekako malena, no razmjerna i graciozna stasa, tako da
se čovjeka ugodno dojmila.
Kosa kestenjave boje, bila joj je oko glave spletena u teške i meke uvojke, a
tamne i sjajne oči dobro su pristajale uz njeno nešto zagasito lice s kratkim, uskim
nosićem i ne baš odviše malenim, ali lijepim ustima.
Njezin pogled i kretnje odavale su osobitu živahnost i razboritost; sigurno je
bila i neobično pametna
i iskrena; ona svježa usta sigurno nisu još nikada slagala.
- Elizo, - reče joj Gerald - želiš li saznati potankosti, obrati se gospodinu
Holmesu, znamenitom detektivu koji boravi ovdje da ako uzmogne, otkrije tragove
zločina.
Prisluškivač Holmes neopaženo iščezne u svoju sobu iz koje je upravo kao
slučajno izašao u isti mah kad je lady Eliza prolazila pokraj sobe.
Gerald ga predstavi, a mlada ga djevojka otvoreno pogleda.
- Rado bih s vama govorila, Mr. Holmes. Imate li malo vremena?

- Koliko god vam je drago. Molim, izvolite ovamo, ovdje nas nitko neće

smetati.
U sobi, gdje bijaše sve tiho i koja je bila odmah do spavaonice Sherlocka
Holmesa, spusti se Eliza u naslonjač.
- Ja bih……. - započne ona.

- Vi ne vjerujete, ledy Elizo, da bi nesreća progonila ovu kuću pa biste rado

čuli što o tom mislim?- prekine je detektiv.

- Da! - odvrati ona začuđeno. - Odakle vi to znate?

Detektiv se osmjehnu. Zašto se ljudi čude obično najjednostavnijim stvarima?

- Imate pravo, - odgovori on izbjegavajući - i ja sam osjećam da se iza svega

ovoga kriju zločinačke namjere. Samo mi još nije jasan razlog zašto ubijaju djecu
siromašnog starca?
- Jer se netko hoće s njim oženiti i tako postati jedinom baštinicom! - povikne

Eliza srdito.
- Ah, vi sumnjate na stanovitu osobu! Mislite vi na ... na …

- Lijepu bolničarku! Da, izrecite samo, Mr. Holmes! Ja je mrzim otkada sam

je vidjela u bolnici uz moga ubogog bratića.

- To me iznenađuje. Upravo se ondje, vele, uzorno ponašala! No ne zaboravite

da se baš onda dogodila prva nesreća. Valjda nije sestra već onda uplela svoje
prste, kad si je vaš bratić otrovao krv.
- Ne, s početka nije. Nesretni događaj mogao je tek biti početkom, no onda,

kad je siromah bolovao, tada je štošta namjeravala. Možda sam nepravedna;

nemam dokaza, tek je moj osjećaj, moj instinkt okrivljuje, a vi joj to uostalom
nećete reći. No, recite što vi sami mislite.
- Nikada ne stvaram sud prije, dok još nemam dovoljno oslonca za to. Taj mi

još manjka; no moguće je da ću ga još danas naći. Međutim, vi biste mi mogli

pomoći, cijenjena lady, kad biste htjeli. Promatrajte bolničarku. Ja još do sada
nisam mogao opaziti da misli na starijeg gospodina, a i bilo bi nezgodno vrijeme
budući je od boli, kako vele, na pola poludio!
- Dobro, pripazit ću, a kad ćemo se opet vidjeti, Mr. Holmes?

- Poslije podne. Sada imam posla u selu - glasio je njegov odgovor.

Detektiv izađe iz dvora nakon što se preobukao i krene parkom, dakle velikom
stranputicom u selo.
 Nitko tko ga je čas prije bio vidio, ne bi ga prepoznao. Sada je bio zagasite
puti, nosio je ladanjsko odijelo, tamnu bradu, a u ruci je držao čvrstu batinu.
Tako je lutao kroz selo u kojem su svi u to doba radili.
U dvoru je bio saznao da u selu ima raznih obrtnika, postolara, kovača, tesara i
krojač.
Zato pođe najprije k jednom tesaru.
Uđe u radionicu gospodina Tribolda.
Tu nađe nekog starijeg čovjeka gdje marljivo radi uz blanjaču.
Opazivši stranca stupi tesar pred njega i zapita ga što želi.
- Trebao bih stalak za pušku - počne Sherlock Holmes.

- Tako, gospodine? Onda se niste na pravog namjerili, to je stolarski posao, ja

sam tesar.
- Mislio sam da u selu nema razlike. Ta vi ste baš sada zaposleni nekim

manjim poslom. Ako se ne varam, to je noga od stolca, zar ne? Uostalom vrlo
zgodno izrađena.
Te riječi polaskaše tesaru i on nastavi:
- Dakako da je to stolac, ali za moju vlastitu uporabu. Osim toga bavim se još

izradama za kola, plugove itd.

- Vidim - reče Holmes - da vam nije stalo do moje narudžbe. Ništa zato,

gospodine Tribolde. Ja sam ovdje ionako samo u prolazu. Tražim naime spretnog
radnika za London.
- Tako? Za London - da pravo kažem, radio bih i ja vrlo rado u Londonu. Pa

naravno, čovjek ne bi htio ostati dovijeka na selu.

- Ali vi, majstore, niste više dosta mladi za takvu promjenu!

- Izgledam stariji no što jesam. S četrdeset godina čovjek valjda još nije star.

- O zaista ne! Tako dakle, vi biste se htjeli preseliti u grad? No to bi moralo

biti veoma brzo. Bilo bi vam se teško tako brzo odseliti od kuće i kućišta.
- Nemam ni kuću ni kućišta, ovu sam kuću unajmio, nisam rođen u Elportu.

Sherlocku Holmesu se činilo da taj čovjek ovakvu promjenu olako uzima. Ima
li možda kakva razloga što bi rado ostavio Elport? Htjede ga još bolje iskušati.
- Razumijem - reče - da čovjek tako rado odavde odlazi, jer sam čuo groznih

priča o ovdašnjoj gospodi. Čini se kao da na njima leži kletva. Bog zna, neće li
sudbina koja progoni gospodu, stići i selo?
Tribold je buljio preda se. Je li detektiv računao s njegovom praznovjernošću
ili nije, no ipak se na seljaku nije moglo vidjeti je li njegova strelica pogodila cilj.
- Pomislite samo, - nastavi Sherlock Holmes - pripovijedali su mi da lord

Elport drži da su mu sina umorili.

 - To nije istina! - reče naglo Tribold. No u isti se mah ugrize za usnicu i
promrmlja:
- Mislio sam da je i vama poznato da je mladi gospodin i malo previše
lakoumno živio. Možda je uslijed toga i prosvirao glavu.
Sherlock Holmes sjedne na klupčicu, izvadi svoju lulu i ponudi duhanom
tesara.
- Uzmite samo, prijatelju, duhan je dobar, darovao mi ga je gospodar u
Londonu, moj a možda i vaš budući gospodar. Ali dajte da se malo bolje upoznamo
- neće vam škoditi ako vas budem zagovarao.
Tribold, kojemu je čini se bilo jako stalo da što brže ode iz sela, klimne i
napuni lulu ponuđenim duhanom.
- A sada mi malo pričajte - reče Sherlock Holmes prijateljski. - Vi kako se čini

znate više toga o blagorodnoj gospodi. Mladi sir Frederik bijaše dakle lakouman
mladić?
- Uistinu, bio je ženskar! - promrmlja Tribold kroz zube. - Više mu je mladića

u selu prijetilo osvetom, a svaki je želio i izvršiti tu osvetu.

- Aha, - zabadao je dakle u djevojke seoskih momaka. Zar je imao toliku sreću

kod žena?
- Vrag bi ga znao, čini mi se da jeste. Mene se, gospodine, to ne tiče. Možete

se u selu propitati. Ja se nisam nikada brinuo za djevojke, a bome i neću.

- Po tom što mi pričate, moglo bi se dakle zaključiti da je mladoga gospodina

ustrijelio koji od njegovih neprijatelja.

- To ne mislim - odvrati tesar ponovno. - Po svoj prilici se sam ustrijelio ... a

može biti i da se dogodila nesreća.

- O ne, - izusti Sherlock Holmes polagano - vi čini se ne znate da je puška

mladoga gospodina bila još puna kad su ga našli mrtvoga.

Tribold ne odgovori ništa, a Holmesu se pričini kao da je promijenio boju lica.
No odmah na to nastavi Tribold mirno govoriti:
- Zar ne mislite, gospodine, da bi ubojica ipak bio tako mudar pa iz puške

umorenoga izvadio jedan naboj? Ta razumije se samo po sebi da bi on stvar htio

prikazati tako da izgleda kao da se mladić sam ustrijelio?
Sherlock Holmes se divio oštroumlju ovoga priprostog čovjeka. Ako li je
možda on sam bio ubojica, nije mogao spretnije odstraniti svaki trag krivnje sa
sebe.
Da mu se ne učini sumnjivim, svrati razgovor ponovno na izmišljeno
namještenje kojim ga htjede namamiti.
- Pustimo tu otmjenu gospodu, - reče on lagodno - što nas se najposlije tiču!

Recite mi radije, imate li kakvih svjedodžba o vašem prijašnjem zanimanju? Kad

već ne mogu vidjeti neki vaš bolji rad, želio bih ipak da bar nešto mogu predočiti
šefu, na osnovu čega bi vas primio. Vi mi se sviđate i velim vam iskreno da
trebamo inteligentnih ljudi, makar se i ne mogli pohvaliti remek djelima.
Tribold pođe u kut svoje radionice gdje je stajao jedan stari fino izrađen
ormarić.
- Ovaj sam ormar - reče on tražeći stari umjetnički izdjeljan ključ - ovdje

našao. Nasljedstvo je iz obitelji prijašnjeg tesara u Elportu, koji je prije dvije

godine ovdje umro. Dobar je i jak stari predmet pa u njem pohranjujem svoje
važnije stvari.
Prekapajući časak po ormaru ispade mu komadić papira koji on naglo digne.
Zatim se vrati i držeći u ruci svežanj papira reče:
- Ovo su moje svjedodžbe, gospodine. Iz njih ćete razabrati da sam već kod

mnogog dobrog majstora radio i da se ne bih bio zakopao u ovom selu, da nije …
Tu prekine govor i stisne usne.
Sherlock Holmes se pretvarao da nije ništa čuo i stade listati po papirima koji
su bili složeni u potpunom redu.
Uz to je neprekidno mislio:
U odsutnosti ovoga čovjeka moram pretražiti ovaj ormarić. Mora mi to ma na
kakav način uspjeti i to već sutra. Ovaj mi čovjek izgleda sumnjiv: držim da sam
naišao na pravi trag.
Onaj mali komadić papira, koji je čas prije iz ormara pao na pod i koji je
Tribold tako naglo digao, pobudio je u detektivu ove misli.
Mada je na podu ležao samo časak, ipak je Sherlock Holmes na njemu jasno
razabrao rukopis koji mu se pričinio poznatim.
Bijaše to rukopis lijepe Ethel, zlatokose bolničarke.
 5. poglavlje - Ethel, elegantna gospođa

- Dopustite, mylorde, - reče sestra Ethel još istoga popodneva lordu Elportu -
da se odvezem na nekoliko sati u grad. Imam štošta nabaviti, a moram i u bolnicu
zamoliti daljnju dozvolu budući da moram i dalje ovdje ostati.
Lord podiže pogled sa slike koju je držao u svojoj mršavoj staračkoj ruci i
odgovori besvjesno:
- Što ste htjeli, drago dijete? Htjedoste u grad poći? Ta naravno, sasvim ste

slobodni ... što velite za ovu sliku ovdje? Našao sam je u pisaćem stolu moga
jadnoga Frederika kad sam ga čas prije pregledavao s Geraldom.
Slika koju je držao u ruci ne bijaše ništa drugo no portret mlade djevojke čiju
je sliku već i Sherlock Holmes otkrio u kaputu umorenoga.
No ova nije pokazivala mladu djevojku samu; kraj nje je stajao i sir Frederik
obujmivši je rukom.
Sestra Ethel vrati sliku i reče tiho:
- Znala sam da je sir Frederik bio veliki ... ljubitelj žena. Mislim da bi se

sličnih slika, kad bi se pomno tražilo, još i više našlo. Ovu djevojku ne poznajem.
- Niti ja je ne poznajem - odvrati lord. - No na slici me zanima sasvim nešto

drugo. Ne vidite li da je snimljena u Manchesteru? Upravo prije tri tjedna, a u ono

vrijeme Fred nije bio u Manchesteru.
- O, mylorde, pa kako bi inače mogli izraditi ovu sliku? - primijeti sestra

klimajući glavom.
- Ima više mogućnosti. Možda je ovdje bio kakav putujući fotograf koji
izrađuje snimke, a atelier mu je u Manchesteru, odakle odašilje izrađene slike.
- Dobro, pa to opet ne bi bilo ništa čudno, zar ne?

- Da. No meni je čudno da se je Fred slikao u tako nježnom položaju s meni

posve nepoznatom djevojkom. Inače nije nikada zaboravljao svoju čast. Ova
djevojka odjevena je u odijelo seoske ljepotice. Moje je sluge ne poznaju. Kućni se
je dvornik propitivao za nju.
Ethel je vodila taj cijeli razgovor, iako je sva gorjela od nestrpljenja. Onda
izvadi jednostavnu srebrnu uru i promrmlja:
- Mylorde, vi ćete mi o tom dobrostivo dalje pripovijedati. Bojim se da bi me

predstojnica mogla ukoriti ako zakasnim.

 - Oprostite što sam vas zadržavao. Pođite, sestro, mojim najbržim
automobilom. Već čeka pred vratima, jer je i moj sin nakanio poći nekamo.
Predomislio se međutim pa će ostati kod kuće. Možete upotrijebiti automobil.
Sestra se požuri van i uđe u automobil praćena vozačem i jednim slugom.
Iz unutrašnjosti se automobila nije moglo s ovom dvojicom drugačije govoriti
nego samo pomoću jedne cijevi.
Sestra Ethel dakako nije znala da je sluga na boku bio Sherlock Holmes, koji
je u grad pošao samo zato da je slijedi.
- Molim vas, odvezite me u bolnicu St-John - rekla je ona vozaču ulazeći u

automobil. No kad su kola stigla u grad prema naznačenom mjestu kretanja, začuje
Sherlock Holmes iznenada kroz cijev njezin melodičan glas:
- Ipak je bolje da prije obavim neke poslove. Molim vas, vozite me u Regent

ulicu do ugla blizu cirkusa - ondje ću izaći i reći vam gdje da me opet počekate.
- Vjere mi! - pomisli detektiv - ta umije igrati ulogu otmjene gospođice! Kao

da su joj danomice automobili i služinčad na raspolaganju. Što li samo vodi

pobožnu sestru u Regent ulicu?
Zato odluči ne pustiti je iz vida, što mu i uspije. Nakon što je gospođica Ethel
izašla iz automobila, ušulja se on u kuću pred kojom automobil doduše nije stao,
ali u koju je vidio da će ona ući.
Bila je to uska visoka kuća s više dućana u prizemlju i stanovima u ostalim
katovima.
Ona se zaustavi u prvom katu te pozvoni na vratima na kojima je stajala
posjetnica: Emmy Falston, kitničarka.
- Tako! - pomisli detektiv. Kitničarke ove vrste dobro su nam poznate, obično

su drugo no za što se izdaju. Svakako moram pričekati dok izađe, a kasnije ću

možda i sam posjetiti Emmy Falston.
Šetao je amo tamo nasuprot kuće, pazeći dobro na vrata. Ogrtač svoje livreje i
šešir ostavio je kod vozača, pa ga tako nitko u ovom odijelu nije mogao prepoznati.
- Stvar je vrlo zamršena - pomisli u sebi čekajući. - I kod tesara sam do sada

malo obavio, jer mi na žalost nije bilo moguće promotriti mu zube kako bih se
uvjerio da ima mjesta držati olovku među zubima u ustima. Svakako neću mirovati
dotle dok i njegov stari ormar ne pretražim.
Kako je morao dugo čekati, a sestra još uvijek nije izašla, poboja se da nije
možda iščezla kojim drugim izlazom.
I nije se prevario.
Bolničarka je upravo izašla iz kuće, ali ne na druga vrata, kako je detektiv
mislio, već kroz jedan od dućana, u koji se moglo ući iz dvorišta.
Opazivši to, Sherlocku Holmesu otkine se kletva s usana.
 - Proklete bile te poput jegulja glatke žene. Sigurno je opazila da je slijedim
pa mi je hotimice umakla! Sada ću još pomnije pripaziti na kitničarku Emmy
Falston.
Grom i pakao! A što je to?
Iznenada spazi prekrasno odjevenu gospođu gdje izlazi iz kuće i sjeda u jedan
automobil koji je čekao pred kućom.
Gospođa je imala svijetlo-smeđu, elegantnu opravu, ispod koje je šuštala
svilena donja suknja. Šešir su resila tri skupocjena bijela nojeva pera, a cipele na
malenim nožicama bijahu od najfinije kože.
Ova napadno elegantna gospođa ne bijaše nitko drugi no sestra Ethel.
Za čas se Sherlock Holmes vrati vozaču Elportovog automobila i poviče:
- Naprijed, slijedite onaj zeleni automobil!

Projure kroz City, a onda zakrenu do sredine jednog zapadnog predgrađa. Tu

se Ethel zaustavi pred nekom malom vilom i izađe.
Sherlock Holmes se nasmiješi.
- Ta znao sam! Lijepa je bolničarka dakle u vezi s jednim od naših
najpoznatijih raskošnika!
U ovoj vili stanovao je Mr. Vilian, čovjek iz vrlo dobre obitelji, koji je,
premda nije imao imetka, vrlo raskošno živio.
Sherlock Holmes je znao da je Harold Vilian igrač i ženskar, jedan od onih
«neodoljivih», koji se kao ljubimci žena uvijek iznova dignu, mada ih već odavno
smatraju nevrijednima.
Ovamo je dakle lijepa Ethel ušla!
- Dogodilo se što mu drago, - mislio je detektiv - ja moram saznati o čemu

razgovaraju.
Siđe, naloživši vozaču da ga počeka na uglu Regent ulice, gdje je i sestra bila
izašla. Po svoj je prilici zaboravila dati novi nalog pa bi joj onda moglo pasti na um
potražiti Elportova kola.
Poprimivši izraz običnog obrtnika pozvoni Sherlock Holmes i rekne slugi koji
mu je otvorio:
- Ja sam pećar te sam došao radi popravka. Kako se mogu najzgodnije uspeti u

gornji kat?
Sluga mišljaše da ga je poslao pravi gospodar kuće (jer Vilian je imao vilu
samo u najmu) pa ga ništa ne sluteći povede stepenicama u gornje odaje.
- Čini mi se da se radi o kaminu u gostinjskoj sobi. To je jedini u kojem ne

gori.
- To je onaj iza sobe gospodina Viliana - odvrati Sherlock Holmes.

- Jeste, to će biti taj. Ovo je, molim, soba; pogledajte! Kada dovršite, javite se,

molim vas, da znam na čemu sam kad koji od obrtnika dođe.

 Detektiv skine kaput da ne pobudi sumnju i zavuče se u kamin.
Sluga izađe iz sobe u kojoj je Sherlock ostao sam.
Jedino u kaminu u koji se zavukao nije gorjelo, a bio je povezan s kaminom u
sobi u kojoj je Vilian običavao boraviti. Sherlock Holmes mogao je tako dobro
razabrati poznati mu ženski glas i jedan muški gdje govore. No nije čuo o čemu
govore. Zato izađe iz kamina i pođe k prozoru. Uz prozor se vila brajda, a tik do
nje žlijeb.
- Prekrasno! Ovdje gore doduše ne mogu mnogo čuti, ali tim više ću moći

dolje vidjeti.
Tiho i spretno spusti se kroz prozor, uhvati za brajdu i posklizne žlijebom. To
nije dugo trajalo, jer je kuća bila niska i za čas je stajao pred prozorom donje sobe.
Srećom je u sobi bilo električno svjetlo, inače ne bi mogao ništa vidjeti.
Zastori su bili nehajno spušteni, s vrtne se strane nije trebalo nikoga bojati.
Polagano i oprezno pogleda Sherlock Holmes unutra.
Vidio je gospodina Vilina gdje sjedi pred kaminom u naslonjaču, a na
njegovom krilu bila je bolničarka, obgrlivši ga rukom oko vrata.
- Do bijesa! - promrmlja Sherlock Holmes - kako je to lijepa žena! Već je kao

bolničarka bila zamamna, no sada je upravo božanstvena.

Bila je svukla krznom obrubljeni ogrtač pod kojim je imala izrezanu bluzu od
čipaka s otvorenim rukavima.
Bijeli vrat resio je lanac urešen dragim kamenjem, a krasno lice pogledavalo
je očaravajućim smiješkom na muškarca, koji se bio k njoj okrenuo svojim nešto
proživjelim licem.
Oboje se smijalo. Valjda su razgovarali nešto veselo.
- Puklo kud puklo, - šapne Sherlock Holmes - moram čuti što govore!

Vrati se polagano u kamin istim putem kojim je i došao, no nije mnogo mogao
čuti.
Brzo obuče opet kaput, otvori vrata i pogleda niz stube. Nije vidio nikoga pa
je mogao neopaženo ući u druge sobe.
- Ovo je ona soba na ulicu, - pomišlja on - ovamo moram ući ako hoću štogod

čuti; iz vrta sam opazio da ova soba nije otvorena.

Hura! - pomisli u sebi.
- Stvar ide kao po loju, neka me vrag odnese ako sada ne uspijem.

Oprezno zatvori vrata te ih dapače zaključa da ga nitko ne iznenadi. Zatim je

prisluškivao na vratima i gle, razabrao je točno svaku riječ.
- Dakle, draga, - čuo je Harolda Viliana - stvar je gotova. Ili ćeš oženiti onoga

staroga luđaka ili ćeš nastojati da postanem što prije njegovim nasljednikom.
- Tiho, tiho, Harolde, ne želim to čuti! To mi nekako zvuči kao da sam ja one

druge usmrtila!
 - Bože sačuvaj, ti znaš da ja to ne tvrdim! Ti si samo razborito i spretno
stvorenje! - Biser među ženama! Kako si se samo krasno domislila: igrati ulogu
bolničarke!
- Molim, Harolde, o «igranju» nema ni govora! Ja sam svoje školovanje

sasvim ozbiljno prošla, a to nije bilo baš ugodno. Misliš li da mi se je sviđao

zagušljivi zrak u bolnici? Tako je moralo biti ako nisam htjela umrijeti od gladi ili
propasti.
Vilian je žalosno gledao preda se:
- Ti si uvijek bila kreposna. Velim da si bila i vrlo lukava i da nisi htjela

pokvariti svoj glas i svoju budućnost.

- Imala sam pravo. Zar bi me ti htio oženiti da se nisam tako hrabro ponijela?

- Na to ne bih ni pomislio. Ali kako sada stoje stvari, mislim ozbiljno na to.

Ne postaneš li naime lady Elport.

Ethel skoči i zapljeska rukama:
- Lady Elport bit ću svakako. Ili ću uloviti staroga ili ću čekati dok ondje svi

ne pomru i ti postaneš baštinikom. Ah, Harolde, ipak je prekrasno da nitko ne zna

da si tako blizak rođak tamošnje gospode!
- Često bih volio da sam smio to odati – uzdahne Vilian. - Imao bih onda

tisuću puta veću vrijednost nego sada

- Ne, to se ne bi dogodilo za života njegovih sinova! Tko bi štogod uzajmio

siromašnom bratiću? Sada je dakako sve ljude obuzeo praznovjerni strah. I sam
stari lord vjeruje da će on sam ili njegov sin uskoro slijediti ostale.
- U tom se neka ne prevari! - vikne Vilian, a lice mu poprimi nešto
đavolskoga.
- Za Boga, neću te slušati, Harolde! Što to opet govoriš? Jesi li ti možda

ustrijelio mladog Frederika?

- Glupost, ti znaš da nije tako. No dakle...! A jesi li možda ti otrovala Henrya?

Umro je u svojoj postelji i svi su držali da ga je udarila kap.

- Pa tako je i bilo.

- Glavno je da mi iz kućnog arhiva pribaviš papire s pomoću kojih ću moći

postaviti svoje zahtjeve.

- Znam da ti se žuri pa ću i nastojati učiniti to što brže. Nezgodno mi je samo

što je taj Sherlock Holmes u Elporthallu.

Vilian se digne tako naglo da je Ethel skliznula s njegova krila i umalo da nije
pala na pod.
- Sherlock Holmes! Taj čovjek koji čuje travu rasti i svagdje sve njuši ... to je

prava nesreća!
 - Uostalom, njegova me prisutnost ništa ne smeta. Zašto da ga se bojim? Ne
može mi ništa, niti će me spriječiti da i ubuduće budem uz staroga lorda koji me
uistinu očinski ljubi.
Na te riječi se lukavo nasmiješi, a Harold je obijesno pogleda.
Onda je naglo uhvati za ramena i, pogledavši je žarko, vikne hrapavo:
- Ethel, iznevjeriš li me, ja ću te zadaviti.

- Ah, - osmjehnu se ona - ne bih li uzela staroga lorda?

- To je druga stvar. Taj bi te starac uistinu ljubio samo kao otac

- Varaš se jako! Mislim, ako mi uistinu ponudi ruku i srce, da se neće

zadovoljiti samo mojom djetinjom sklonošću! To trebaš upamtiti. Prije svega
izgubit ćeš mene, a drugo, nećeš postati odmah baštinikom Elportskog imetka, već
nekoliko godina kasnije nego li u slučaju da lord sada umre. Razumije se da se
ponajprije još Geraldu mora nešto dogoditi.
- Zmijo! - viknu Sherlock Holmes odlazeći s mjesta na kojem je prisluškivao

pošto je Harold ustao kao da će k vratima.

Pobrza niz stube i izađe iz vile, a da ga nitko nije opazio.
Sjedne u prva kola i odveze se u londonski stan pokojnog sira Frederika.
Još uvijek nije gubio nadu da će ondje saznati štošta o životu i običajima
nesretnog mladića. Ujedno je htio pogledati i zbirku starina; jer se ne može nikada
znati što sve kriju prividno nedužne stvari.
 6. poglavlje - Kitty, mačkica

Lijepa Ethel kao da nije ni opazila da ju je Elportov vozač čekao više sati;
barem to nije pokazivala kad se u jednostavnoj nošnji bolničarke vratila do auta.
Isto tako nije ni opazila da u kolima više nema sluge.
Sigurno su je zaokupljale važne i ugodne misli, jer joj je oko lijepih ustašca
titrao smiješak kojega nestade kad su stigli u prastari elporthallski dvor.
Lice joj poprimi žalostan izraz, a u očima umalo da joj se ne pojaviše suze.
U međuvremenu je Sherlock Holmes pošao u londonski stan Frederika
Elporta.
Znao je da je mladi sluga s kojim je još jučer htio govoriti u dvoru, u gradu i
da nadzire stan.
Tom, mladi sluga, bio je rodom iz Elporta, te je, po pričanju, imao mnogo
dobrih karakternih osobina. Zato se Sherlock Holmes začudi kad mu unatoč duljeg
kucanja nitko nije otvorio.
Napokon pozvoni dva puta oštro, kako to listonoše običavaju, na što začuje
tihe korake gdje se približavaju vratima.
Kako nije kroz otvor za listove bacio nikakav spis, začuje unutra ženski glas:
- Listonošo, jeste li to vi?

- Nisam. Otvorite u ime zakona! - odvrati ljutito Sherlock Holmes.

Vrata se otvore i pred njim se stvori dražesna i poznata mu pojava.

Bila je to djevojka koju je prepoznao po slici što ju je bio našao kod Frederika.
- Tko ste vi? - upitala je mlada djevojka preplašeno, koraknuvši natrag i

pogledavši ga svojim velikim izrazitim očima.

Sherlock Holmes se unatoč razmišljanju nije mogao nikako domisliti gdje je
već vidio ovu djevojku.
Zatvarajući za sobom vrata, reče:
- Dolazim iz redarstva pretražiti stan pokojnoga sira Frederika. A tko ste vi?

- Ja sam, ja sam ... u posjetima kod Toma.

- Tako? A gdje je gospodin Tom?

- Izašao je kupiti večeru. Odmah će doći.

- Tim bolje. No vi mi još niste kazali svoje ime.

- Zovem se Kitty - Kitty Smith.

Kao munja proleti mu misao da mu je rekla lažno ime.

Mirno povuče djevojku koja se je opirala, otvori u sobi električno svjetlo i
pogleda je pobliže.
 - Kitty - mačkica, to vam ime pristaje! - promrmlja on. - Izgledate baš kao
kakva lukava bijela mačkica, no sa mnom se nemojte šaliti, a i uzalud mi štošta
pričate. Vi se ne zovete Smith. Ne pretvarajte se dalje. Ako vam je savjest čista,
možete mi mirne duše povjeriti da ste bili pokojnikova draga, pa ste sada ovdje da
od pokojnikovih stvari odnesete što više možete.
- Ne, to nije istina! - vikne Kitty plačnim glasom. - Fred mi je toliko toga

darovao da ne trebam ništa od njegovih stvari. Što hoćete od mene? Nisam ništa
zlo učinila. Pustite me da odem!
- Ne žutite se tako, dijete moje! Vi ćete ovdje ostati dok se Tom ne vrati, a on

valjda neće izostati cijeli vijek. Što se mene tiče, ne trebate mi ništa govoriti: ta
znam ja gdje ću moći saznati sve što hoću.
Pođe onda u kut sobe u kojem je stajao stakleni ormar pun starih kaciga.
Ključ je bio u ključanici, a Sherlock Holmes opazi usput da su vrata samo
pritvorena.
- Ona je po njemu prekapala, pa se zato pod kacigama mora skrivati nešto

osobito - pomisli on otvarajući vrata ormara.

U to Kitty skoči poput divlje mačke, uhvati Holmesa za ruku i zakriješti:
- Te stvari vi ne smijete prekapati. Ja to neću! On je ljubio te starine - i nikoga

nije puštao do njih!

- Tako! Zato ste ih valjda vi prekapali? Vidim da ste prekapali. Pustite mi

smjesta ruku! Što, nećete?! Dobro, ja ću tome brzo učiniti kraj.

On uhvati obje njene ruke, prekriži ih i sveže remenom kojeg je izvadio iz
džepa.
- Tako, mala, a sad možete promatrati. Uostalom, opominjem vas, nećete li

postati još sumnjivijom, budite mirni.

Kitty ga bijesno pogleda. Zube pritisne na donju usnicu, a čelo joj se namršti.
Više no ikada sličila je mački: no lijepoj mački.
Detektiv stade podizati one stare sredovječne kacige, jednu za drugom, misleći
da će pod kojom od njih naći štogod skriveno. Ali ne nađe ništa dok ne spazi
lukavi pogled kojim ga je Kitty promatrala.
Ponovno uzme u ruku jednu okruglu i urešenu kacigu pa ju detaljnije
pregleda. Ali opet ne nađe ništa, no nečemu se ipak domisli: stade pobliže
promatrati kacigu i ustanovi da je od suhog zlata i od velike vrijednosti.
Polako je stavi na prijašnje mjesto, zatvori ormar i zadrži ključ kod sebe.
U taj čas se otvore vrata a u sobu uđe Tom. Ugledavši Sherlocka Holmesa i
Kitty sa svezanim rukama, začuđeno pogleda sad jedno, sad drugo. Na njegovom
dobroćudnom licu nije se opažala ni najmanja smetenost; on zapita:
- Mr. Holmes, što se dogodilo?
 - Htio bih vas najprije upitati, dragi moj, što traži ova djevojka sama u stanu
pokojnog sira Frederika?
- Mr. Holmes, ta ona je ovdje kao kod kuće - sir Frederik puštao ju je češće

dulje vremena samu.

- Tako! Kako se zove ta mlada gospođica, Tom?

- Zove se …….

- Tom! - vikne Kitty, - ti si nitkov, ako izdaš moje ime!

- Ti nisi sasvim pri pameti Kitty? Ovaj gospodin ima pravo sve pitati. Zove se

Kitty Tribold
- Ha, ha! - nasmija se detektiv - ta činili ste mi se slični tesaru u Elportu!

- Ono joj je brat - ali se među sobom baš najbolje ne slažu. Baš protivno ...

tako da bi Kitty najradije promijenila ime. Mislim da mrzi svoga brata ... Bože,
Kitty, što udaraš nogama, takvo što se češće u svijetu događa.
- Razumijem posve dobro, Tom. Valjda joj je brat predbacivao lakoumni život

koji vodi. Bila je draga mladog gospodina, a to je tesara valjda ljutilo.

Kitty se podrugljivo osmjehne.
Sherlock Holmes mahne Tomu i izađe s njim iz sobe koju zaključa.
- Tako! - reče vani - a sad pođite sa mnom u koju sobu gdje nas ona ne može

čuti. Ovamo? Dobro! Tom, sad dobro pripazite: ta vi niste lud momak, što mislite o
toj djevojci?
- Mr. Holmes, poznajem je već pola godine.

- To baš nije dugo.

- Svakako nije, za to je vrijeme bila draga mog gospodara, ali je nisam često

viđao. Lijepa je, mislim.

- Bez sumnje. Ali ne mislim to. Recite mi, od kada su Triboldovi u Elportu, i

da li je djevojka uistinu tesarova sestra?

- A što bi drugo bila? Živjeli su zajedno, a tesar ju je sa sobom doveo u selo.

Tomu su dvije godine.

- Hm. I oni su mirno živjeli zajedno sve dok nije postala dragom mladog

gospodina, zar ne?

- Da. Uostalom, nije Tribold mogao ništa o tom pobliže saznati, jer je mladi

gospodin bio vrlo oprezan. Kitty je jednoga dana otišla od brata, a mladi je
gospodin ostao još neko vrijeme u dvoru. Nitko nije znao gdje se Kitty nalazi.
Govorilo se da je otišla u grad podati se lakoumnom životu. Istom nekoliko
mjeseci kasnije vidio ju je možda koji od poznatih sa sirom Frederikom u kazalištu
ili gdje drugdje.
Sherlock Holmes klimne glavom.
 - Onda je za to saznao njezin brat i zamrzio mladog gospodina.
- A otkada je bolničarka u Elporthallu?

Tom ga začuđeno pogleda.

- Čudno kako gospodin Holmes dolazi na to pitanje! Ona je u kući tek četvrt

godine. I prije je bila već više puta kod nas, no uvijek na kratko vrijeme. Vele da
mylord više ne može biti bez nje.
- Da, da, Tom, stara se gospoda obično tako naviknu na one koji ih njeguju.

Recite mi još jedno - je li tesar Tribold ikada u dvoru štogod radio?

- Samo je jedanput popravljao prozor u sobi sestre Ethel pa je dolazio
nekoliko dana za redom. Inače ga nije bilo vidjeti. Zapravo ga nitko ne voli;
mrzovoljan je i šutljiv.
Sherlock Holmes mislio je svoje. Dalje nije mnogo govorio s Tomom - samo
ga je opomenuo:
- Tom, ja ću djevojku odvesti. Vi ste odgovorni za nju, ne smije više
prekoračiti ovaj prag. Ne puštajte je ni pod koju cijenu više u stan, jeste li
razumjeli?
- Ali, Mr. Holmes …

- Mir! Znam što hoćete reći. Kad bi mladi gospodin živio, mogla bi po volji

ulaziti i izlaziti. To je moguće. No ja sam ovdje kao neki upravitelj ostavštine, pa

imam razloga misliti da si je Kitty htjela pridržati najdragocjeniju kacigu od svih
kaciga.
- Ta što bi ona s njom?

- Jedna je od njih, moj sinko, od suhog zlata. Uostalom poslat ću vam još

nekoga da uzmognete lakše nadzirati stan. Velim vam povjerljivo - moglo bi se

dogoditi da Kitty sa sobom dovede nekoliko jakih ljudi s kojima bi mogla provaliti
u stan. Zato je bolje da ste dvojica. Imate li oružja, Tom?
- Ove moje šake, gospodine, cijeloga života još nisam rabio drugoga oružja.

- Hm, nosite barem bodež uza se. Ima ih dosta na zidovima, a neki od njih

valjda su i naoštreni. Sutra se mislim vratiti - danas moram još u Elport. Gdje vam
je telefon?
- Ovdje u sobi, gospodine, tamo u kutu.

Detektiv zatraži svoj vlastiti broj. A Harry Taxon odvrati:

- Ovdje Harry Taxon.

- Ja sam Harry. Magla i jaki vjetrovi.

Ove riječi iznenadiše Toma. Nije znao da su gospodar i pomoćnik za taj dan
ugovorili ovu lozinku.
Harry se smjesta oglasi:
 - Hallo, majstore, jeste li u gradu?
- Da, ali nemam te vremena posjetiti. Pripremi se za ovu noć - budi u
Harlingtonu Growe br.35.
- Dakle u stanu umorenoga sira Frederika?

- Oho, jesi li siguran da je umoren?

- Mislim da se ne varam. Upravo sam vam odaslao brzojav s tajnim pismom.

Mr. Holmes, bojim se za vaš život.

- A zašto?

- S tri razne strane pitali su za vas: da li ste u gradu i kada se vraćate. Željeli

su točno saznati dan, a čak i sat vašeg povratka.

- A što si ti odgovorio, sinko moj?

- Prvomu sam rekao da ste u susjednoj sobi i da pušite. Drugome da ste lađom

krenuli put Francuske. A trećemu da ga vrag odnese ...

- Ovo zaista nije bilo ljubazno. Ali dobro, dragi moj! Po svoj prilici rado bi

štogod poduzeli protiv mene. Ja ću se stoga pod kojim drugim imenom vratiti u
Elport. Nešto slutim - no za sada još nemam dokaza.
- Smijem li k vama, da vam pomognem?

- Ha, ha, zar misliš da si oštroumniji od mene?

- Dovodite me u nepriliku, Mr. Holmes! Kako ste me krivo shvatili! Htio sam

tek pripaziti na vas. Možda ste opkoljeni s bezbroj neprijatelja.

- Ne, s bezbroj nipošto, tek s jednom lijepom neprijateljicom koja je zato

opasnija od deset muškaraca. Uostalom, ipak ću se živ vratiti kući. A sada još
nešto. Prođe li noćas sve mirno, poći ćeš sutra ujutro Haroldu Vilianu -znaš na
koga mislim?
- Znam, ta samo je jedan igrač i ženskar ovoga imena.

- Dobro. Njega treba sutra uhapsiti. Dobit ćeš nalog da ga uhapsiš. Pobrini se

samo da ništa ne nanjuši i ne pobjegne.

- Njega je moguće uhapsiti samo na jedan način! Morali bi ga namamiti k

igraćem stolu, a to meni nije moguće.

- Znam. No ima još jedan način, Harry, koji upotrebljavamo u krajnjem
slučaju. Znaš …
- Medikamenti?

- Da. Pazi što ćeš uzeti, uostalom, nisi više početnik.

Harry Taxon se na drugom kraju telefona zadovoljno nasmiješi.

Sherlock Holmes objesi slušalicu i okrene se Tomu:
- Čuli ste dakle da će gospodin Taxon, moj pomoćnik, s vama provesti noć. A

sada moram otići - povest ću i gospođicu sa sobom. Budite hrabri, pa ako se ništa
ne dogodi - tim bolje.
Unatoč plača i ustručavanja morala je Kitty poći sa Sherlockom Holmesom.
- Kamo me vodite, gospodine? - jecala je ona. - Nemate pravo postupati sa

mnom kao s kakvom razbojnicom!

- To i ne činim! Ta odvezao sam vam ruke, a sada ćete mirno poći sa mnom u

Elport.
- U ... Elport - izusti ona prigušenim glasom.

- Da - k vašem bratu. Budite pametni, dijete! Onamo pripadate, a on vas

zacijelo neće zlo primiti...

- Učinite li to - reče Kitty - skočit ću iz vlaka ili ću počiniti što slično, kunem

vam se.
Oči joj se zaiskriše, problijedi tako da je i Sherlock Holmes morao povjerovati
u istinitost njezinih riječi.
Zato pokuša na drugi način.
Odvede je u jednu mračnu sobicu, uhvati za ruke i stane joj ljubazno govoriti:
- Dijete, budite pametni. Ja sam Sherlock Holmes o kom ste valjda već
čuli
Djevojka se lecnu, a on nastavi:
- Sada valjda više nećete dvojiti da želim razjasniti ovu stvar. Neću mirovati

dok sve ne saznam. Recite mi radije potpunu istinu. To je za vašu vlastitu sigurnost
najbolje.
- Ta ja ništa ne znam - šapne ona. - Zbilja ne znam što se Fredu dogodilo.

- Pa dobro - onda pođite sa mnom Triboldu.

Ona zdvojno krikne.

- Triboldu - ne, ne, k njemu, neću, ne mogu - radije ću se ubiti!

Sherlock Holmes je oštro pogleda. Ona zadrhta još jače, a u očima joj se
mogao razabrati silan strah.
- Što to znači? - upita je on. - Tko je taj Tribold?

Kitty se prigne k njemu i šapne mu u uho nešto što ga lecne.

Uto mahne rukom kočijašu, uđe s djevojkom u kola i odveze je u svoj stan.
- Možete nekoliko dana ostati kod mene - reče svojoj pratilici kojoj odlane. -

Kad je tako, neću vas voditi Triboldu.

 7. poglavlje - Otopljeni snijeg i jedno

otkriće

Sljedećeg dana svečano su pokopali Frederika. Sherlock Holmes nije

prisustvovao pogrebu. Kod svečanosti i govora nisu ga trebali, a njegovo je
vrijeme bilo dragocjeno.
Znao je da lady Eliza pomno promatra zanimljivu bolničarku, i da će ga
zajedno s Geraldom o svemu točno obavijestiti.
Za to vrijeme mogao je nastaviti istraživanja koja mu dosada nisu baš osobito
polazila za rukom.
U Berberovoj i Pointovoj pratnji odveze se detektiv na onu čistinu gdje je već
prije dao odnijeti nekoliko željeznih košara, napunjenih zažarenim ugljenom. Htio
je odstraniti snijeg u okrugu od nekoliko stotina metara.
Posao je prilično brzo napredovao, tako da je snijeg već nakon jednog sata
okopnio u željenoj daljini.
Sherlock Holmes pregleda detaljno šumsko tlo svojim sokolovim okom.
- Tako! - izjavi on radnicima - možete se vratiti kući, košare više ne trebam.

- Jeste li što našli, sire? - upita ga Berber u po glasa.

- Nisam mnogo, no ipak nešto. Pričekajte dok ovi ljudi odu, oni ionako
izgaraju od radoznalosti, a meni to nije milo, jer ne volim mnogo svjedoka.
Kad su radnici iščezli iza drveća, sagne se detektiv da nastavi tražiti na onom
mjestu u grmlju gdje je prije našao okrajak olovke.
I Point je njuškao po zemlji. Naišao je na trag kojeg je još jučer pokrivao
snijeg i kojeg ljudska osjetila nisu mogla primijetiti.
Taj trag vodio je dublje u šumu; pas se naglo zaustavi i stade zavijati.
- To sam mislio! - vikne Sherlock Holmes prignuvši se. Nije vidio ništa drugo

do razrovano tlo, no moglo se opaziti da se ovdje odigrala borba, možda samo

kratko hrvanje; vidjeli su se otisci krupnih, čavlima okovanih čizama, a dalje desno
spazi Sherlock Holmes sa zadovoljstvom jedan prazan naboj.
- U šumi ćete naći još više toga - dobaci nehajno Berber promatrajući nalaz. -

Mladi je gospodin valjda pucao na kakvu pticu pa je pušku ponovo napunio.

- Vi ste šumar kod Elportovih, a ipak ne vidite da je to naboj koji ne pristaje u

pušku sira Frederika.

Berber zbunjeno pogleda pušku detaljnije i promrmlja:
- Vjere mi, tako je! No naboj možda potiče od kojega gosta.
 - Zar je zadnjih dana bilo gostiju? To prvi put čujem.
- Nije u zadnje dane, i tjedne nije.

- Dakle. Ova stvar ne leži ovdje dulje od tjedan dana, a nije još ni zahrđala.

Oblik naboja ne odaje modernu pušku, već neku staru škljocaru, kakva se rabila
prije dvadeset i više godina. Pogledajte psa kako je uzrujan. On dobro njuši da mu
je gospodar bio ovdje.
- To uopće ni ne poričem, samo ne mogu pojmiti da bi to bilo nešto
izvanredno važno. Razjasnite mi to.
- Slušajte - reče detektiv oprezno. - Znam da niste brbljavac, ali ovo što ću

vam povjeriti, ne smije za sada nitko znati. Mislim da se sir Frederik na ovom
mjestu sastao s čovjekom kojega, čini mi se, poznajem. Dotični je imao razloga
mrziti i napasti mladog gospodina; ovdje možda i nije došlo do ozbiljnije svađe, jer
je sir Frederik izašao iz grmlja na čistinu. Tamo ga je stigao ubojičin metak. Netko
je onda pokušao izvaditi naboj iz puške usmrćenoga, da stvar više izgleda kao da
se radi o samoubojstvu. No nije mu uspjelo.
- A zašto nije? - prekine ga Berber. - Izvaditi naboj mislim da nije nikakvo

osobito umijeće.
- Niste li još opazili da je lordova puška koju je sir Frederik jutros imao, nešto

svinuta? Jeste li možda pokušali iz nje izvaditi naboj?

- Nisam, mylord mi nije dozvolio ni da je u ruke uzmem. Htio je da sve ostane

kako smo našli, da uzmognete bolje pretražiti.

- Imao je posve pravo. Ni ja nisam mogao odstraniti naboj. Uzrok što se puška

malo svinula je taj što se sir Frederik morao spotaknuti i pasti upravo na nju.
Ukratko: ni ubojica nije mogao izvaditi naboj. Sad se dakle radi samo o tom da
metak koji je liječnik izvadio iz srca umorenoga i predao ga meni sravnimo s
kuglama što ih je ubojica rabio. To će biti malo teže, jer izgleda da je dotični kakav
zvjerokradica. Niste li mi rekli da nijedan od seljana ne smije ići u lov?
- Ni jedan jedini. Zar možda mislite da je koji od seljaka bio ubojica? To su

sami urođenici, čestiti, vjerni ljudi Ne svi, Berberu! No još nije vrijeme da vam
sve odam. Ponajprije mi morate pomoći da onoga koga držim ubojicom, na sat,
dva udaljimo od kuće. Hajdemo, putem ću vam razložiti svoj plan.
***
Sherlock Holmes nije zaboravio da je na onom komadiću papira kod Tribolda
prepoznao rukopis lijepe bolničarke.
Ovo dvoje se dakle međusobno dopisivalo, a želi li Tribolda odstraniti iz kuće,
trebao je sestrinu pomoć.
Upravo kad se vratio u dvor, bila je dovršena žalobna svečanost u kapeli.
Naskoro će se vratiti rođaci, zato nije smio oklijevati.
 Detektiv se dakle popne stubama tako hitro i tiho poput izučenog lakaja, što je
do sada već češće puta učinio.
Prije svega pobrza u gornji kat u sobu lijepe Ethel. Znao je da ondje neće naći
ništa što bi je izdalo. Ova je žena bila i odviše lukava, a da bi što počinila
nesmotreno.
Izvadi svoj alat kojim otrgne komad vanjske strane na vratima. To učini
namjerno nespretno, povjerivši se ujedno sluzi Josipu.
- Josipe, sestra neka misli da je za vrijeme pogreba netko htio ovamo provaliti.

Vi joj onda recite da ste spazili jednog čovjeka kako je projurio stepenicama, ali da
ga niste mogli dostići; onda upitajte sestru možete li dati popraviti vrata i bi li
pozvali tesara. Ona će pristati, zato pošaljite odmah u selo po Tribolda; recite da ga
zove sestra Ethel. To će ga ponukati da pođe odmah. Popravi li prebrzo vrata,
zadržat će ga Berber; on zna što mu je činiti.
- Bit će kako želite, Mr. Holmes!

I doista, već pola sata nakon izdanih naloga pojavi se Tribold u dvoru; u isti
čas uđe Sherlock Holmes u tesarov stan u onoj istoj seoskoj nošnji koju je imao
neki dan na sebi.
Kuća je bila doduše zaključana, no to nije detektiva ništa smetalo. Otvori vrata
otpiračem i uđe u radionicu.
Pođe ravno k ormariću u kojem je Tribold, kako sam reče, čuvao svoje papire.
No ormarić se nije dao tako lako otvoriti kao vrata, i dugo se Holmes trudio
dok mu napokon nije i uspjelo.
Odmah naprijed ležala je slika koju Sherlock Holmes ljutito pogleda.
Bila je to Kitty «Smith»
- Prokleta mala, ta ima na duši dva čovjeka - mrmljao je detektiv. - Da nije

nje, Fred ne bi tako nastradao, a Tribold ne bi postao ubojicom. Naravno, ako ga

pograbim, tvrdit će da nije počinio umorstvo, već da je samo vratio milo za drago.
No još uvijek ne znam glavno, ne znam kako i zašto lijepa bolničarka ... ah ... gle!
Upravo je bio naišao na papirić s Ethelinim rukopisom.
- «Možete sutra doći po vašu nagradu» - glasile su riječi. «Čekat ću vas u

blizini sela. Ondje ćete mi izložiti nastavak vašeg plana.»

Holmes se iznenadi.
- Taj je dakle čovjek obični unajmljeni ubojica - povikne on. - To ne bih

mislio. Još uvijek ne mogu u to vjerovati. Moram saznati samo odakle je taj
vrijedni Tribold i čim se prije bavio.
Onda nastavi prekapati pazeći dobro da svaku stvar metne na njezino prijašnje
mjesto.
Napokon je naišao na malen, ali dubok, pun novčanik u kome je bilo, kako se
čini, svakovrsnih zanimljivih papira. Ali uto začuje korake na ulici. Bez sumnje:
Tribold se vraćao.
Nije više imao vremena oprezno zatvoriti ormar. Zato je bilo najbolje da što
brže pobjegne kako bi izbjegao borbu koja za sada nije bila potrebna.
Nije smio oklijevati.
Prije svega se uvjeri da su vrata iznutra otpiračem dobro zatvorena; otvori
polako prozor i izađe u dvorište u kojem je bilo tek nešto živadi.
Jedva što je došao do ograde, kad se otvore vrata radionice i Tribold naglo uđe
u nju.
Na prvi pogled je opazio da je netko ovdje bio - a onda opazi da je i ormar
razbijen.
Prokune i pobrza k ormaru te ga zatvori.
- Sherlock Holmes, to pseto je bilo ovdje! Dakle je Ethel ipak imala pravo kad
me je upozorila i poslala kući! Prišapnula mi je da sam u dvor namamljen jer mi je
Sherlock Holmes htio pretražiti kuću! A kad sam je upitao odakle to zna, nasmijala
se i rekla da ona čuje i travu kako raste. Prokleta vještica! Njoj imam zahvaliti ako
me ulove! Ali ne - ne dam se uloviti! Ta drska uhoda ... ah ... vjerojatno je
pobjegao kroz prozor!
Tribold spazi da je i jedno krilo prozora otvoreno, premda ga je on bio dobro
zatvorio.
I ne razmišljajući skoči van.
Prešavši ogradu nije ipak više vidio detektiva. Sad je bio uvjeren da onaj
stranac koji ga je neki dan posjetio i bajao mu o onom zaposlenju, nije bio nitko
drugi nego detektiv, onaj opće poznati i opasni čovjek čijem oštroumlju ništa ne
može izbjeći.
Slijepo pohita Tribold dalje.
- Mora da je još na putu u dvor - mrmljao je trčeći cestom koja je vodila u

dvor.
- Nisi li možda vidio proći kakva čovjeka? - upita nekog dječaka koji je na

livadi radio snjegovića.

- Dakako, otišao je prema gostionici.

Tribold prijeđe drvenim mostom koji je vodio preko isušene grabe, na živicom
ograđen poljski put.
Tek što je otišao, izvuče se Sherlock Holmes ispod mosta. Dobaci dječaku
srebrnjak i reče:
- Evo ti još nešto. Umiješ dobro lagati, sinko moj! No svašta čovjek mora

učiniti ako hoće izbjeći vjerovnicima. Tribold treba od mene dobiti novaca, a ja
nemam ni novčića. Kad se bude vratio, bit ću već daleko odavde.
Pojuri istim putem kojim je i došao, uđe kroz prozor u radionicu i stavi
cedulju na stol. Na cedulji je pisalo:
 “Ubojica Kittynog dragana neće umaći svojoj sudbini!“
- Tako! - reče on zadovoljno. - To će ga preplašiti. Noćas ću mu oko kuće
postaviti stražu, tako da neće moći umaći, a onda ću ga uhapsiti.
 8.poglavlje - Borba dviju žena

Zalud je lady Eliza nastojala poslije pogreba govoriti s ujakom.

Posve slomljen vratio se lord u svoju sobu i zaključao vrata.
Ni sestru nije puštao unutra. S pritajenim zadovoljstvom saznala je to Eliza od
starog Josipa koji joj prišapne:
- Bolničarka je htjela ući k mylordu. No on joj kroz zatvorena vrata reče:

Drago dijete - tako ju je uvijek nazivao - ne mogu sada nikoga vidjeti, pa ni vas.
- Pomisli! - vikne zgražajući se Eliza bratiću. - Niti vas! - rekao joj je. - Posve

je jasno da je sasvim u njenoj vlasti!

- Što da učinim, Elizo? Sutra se moram vratiti u pukovniju - bit ću daleko, a

vlast koju stranci imaju nad mojim ocem, odveć je velika.

- Ne smiješ se vratiti u pukovniju, Geralde. Sada si ti baštinik Elporthalla -

morat ćeš dakle istupiti.

Gerald je jedan časak šutio, a zatim uhvati Elizu za ruku.
- Ostaneš li ti, Elizo, u Elporthallu, uzet ću dopust od godinu dana, a nakon

toga ću istupiti. Ti znaš kako te otac voli!?

Pocrvenjevši obori Eliza oči. Nije smjela u tako ozbiljnom trenutku pokazati
bratiću kako ga ljubi, te je samo radi njega došla i ostat će ako on to želi.
- Vidjet ću - reče ona oklijevajući. - Za sada kanim ostati ovdje nekoliko

tjedana; neću nikako otići odavde, jer sam se voljna ogledati s tom zlatokosom
bolničarkom.
Oči joj ratoborno zaiskre, Gerald joj klimne:
- Elizo, ti si hrabra i mila djevojka. Mislim da je Sherlock Holmes imao pravo

kad je rekao da mu je ova bolničarka već od prvog dana sumnjiva. Uvijek sam ti
spreman pomoći ako ustreba. Pazi dobro, te budi oprezna. Čini mi se da te ona ne
podnosi.
- Ako je i istina, za sada to nitko nije mogao opaziti.

S poslom u finim ručicama stupila je sestra Ethel u dvoranu u kojoj je Eliza

sjedila i reče:
- Svi su gosti otišli, lady Elizo, mi smo jedine žene u dvoru. Nije li vam život

zimi na ladanju tužan?

- Ni najmanje! - odgovori Eliza. - Ljubim ladanjski život nadasve i neću

nikada drugdje živjeti. Ali vi, sestro, vi ste gradsko dijete, vama mora biti dosadno.
 - O, bolničarka ne misli na svjetske zabave. Moje zvanje traži da ostanem gdje
me trebaju. Lord Elport me treba, nikako me neće pustiti odavde mada sam ga već
odavno to molila.
- Da, takva su stara gospoda: često čudna. Tako je primjerice i oporuka moga

ujaka vrlo osebujna. Niste li išta čuli o njoj?

Anđeosko sestrino lice ni malo ne promijeni izraz.
- Nisam, lady Elizo. Takve me stvari ne zanimaju. Lord će Elport živjeti po

svoj prilici još vrlo dugo.

- Da, - uzdahne Eliza - ne stigne li i njega ista sudbina koja je zadesila moje

nesretne bratiće.
- Ali, mylady, ne biste smjeli tako govoriti!

- Zašto ne, sestro. Ta mi svi znamo da su to zločinačke namjere koje prijete

ovoj kući.
Na te riječi problijedi bolničarka.
- Zar štogod sumnjate? - vikne Ethel oštro. - Kako to mislite, molim?

- Bože moj, zašto se tako uzrujavate? Niste li i vi posumnjali da se iza toga

kriju zločinci?
Ethel se digne razljućena i pogleda dostojanstveno Elizu.
- Mylady! - reče hladno. - Nisam navikla misliti zlo o svojem bližnjem. Čini

se da se ne razumijemo, odlazim u svoju sobu.

- Dobro, sestro! Razmišljajte ondje da čovjek ne postiže uvijek cilj, kako mu

se to prividno čini.
- Vi govorite u zagonetkama. No dosta! Zamolit ću lorda Elporta da me pusti

u grad dok vi ovdje boravite.

- Kako god hoćete. Držim, sestro, da ujak neće na to pristati, jer ću ovdje

ostati po prilici godinu dana.

Ethel ne odgovori ništa i izađe uzdignute glave iz sobe.
Umjesto da pođe u svoju sobu, lutala je dvoranom koja je vodila u arhiv.
- Dobro - šapne - da sam si ključeve na vrijeme pribavila. Ta prpošna lady

Eliza sigurno bi me priječila u mojem pretraživanju. Krajnje je vrijeme da nađem

onaj papir za Haralda. Ovo dvoje mladih i Sherlock Holmes dostaju da čovjeka
prođu srsi.
Otvori arhiv, uđe, zabravi za sobom vrata da potraži dokument kojega je
Harald Vilian trebao. Cijeli niz škrinja i ormara bio je krcat raznim požutjelim
pergamentima i dokumentima.
U toj sobi nije bilo dragocjenosti pa se Ethel nije mogla nadati da će ovdje
naći kakvih dragulja ili obiteljskog nakita.
 Ipak joj se zažariše obrazi kad je sjela uz stol i stala prekapati po papirima koji
su se ticali živih.
Oči joj se nenadano zasvijetle i ona skoči:
- Evo ga! - šapne. - Ovo je papir kojega Harald želi imati! Moram ga izrezati i

ponijeti sa sobom. Dokazuje da je brat staroga lorda uistinu otišao u Australiju.

Po tom su njegova zakonita djeca baštinici Elporta, umre li lord bez sinova.
Harald je sin pokojnog gospodina Viliana u Australiji, drugo ime onoga Elporta
bilo je Vilian. Harald će dokazati da se i njegov otac drugim imenom zvao samo
Vilian i da se jedino radi taštog ponosa nije javljao. Ha, ha, već će uspjeti nabaviti i
druge papire
Ethel nenadano vikne i skoči sa stolice.
Problijedjevši pogleda prema prozoru i spazi mrtvačku glavu koja joj se stade
ceriti.
Odgurnuvši zastor svojim koštunjavim rukama stvori se pred njom kostur
neobične veličine, ovijen u sivi plašt.
U to se Ethel sruši iznemogla na pod, a po dvorani se razlegnu podrugljiv
smjeh.
To bijaše smijeh Sherlocka Holmesa koji sa sebe zbaci plašt i mrtvačku glavu.
Sagne se onda k Ethel, izvadi joj iz ruke dokument i ključ iz džepa!
- Neće umrijeti! - promrmlja on. - A da i umre, bila bi jedna zmija manje na

svijetu! A sada kad imam ključeve, pretražit ću brzo sobu i njezine kovčege. Kad
se probudi, mislit će da je sanjala!
Pokupivši plašt i mrtvačku glavu, izađe iz sobe i pojuri u sobu sestre Ethel.
Uz put sretne Elizu zažarenih obraza, koja je upravo izašla iz salona nakon što
se umirila nakon prepirke s Ethel.
- Vaša lijepa protivnica leži onesviješćena u arhivu! - dovikne joj on. - Kvarite

joj malo posao, no ipak je vidjela duha! Pustite je neka misli da je tako. Kasnije ću
vam sve razjasniti.
Prispjevši u Ethelinu sobu, zatvori vrata, a onda pretraži kovčežić koji je
stajao u kutu.
U njemu je bilo rublja i jednostavne odjeće. No na dnu otkrije Sherlock
Holmes neke malenkosti. Prije svega škrinjicu s mnogobrojnim kozmetičkim
sredstvima koja su odavala da svježa boja, prekrasne obrve i trepavice na lijepom
joj licu ne bijahu posve prirodne, - a onda nekoliko pisama.
Detektiv izvadi pisma i ode ih pročitati u svoju sobu.
Bila su to pisma Viliana Haralda, u kojima ju opominje da se požuri, budući
da su vjerovnici od dana do dana sve nestrpljiviji. Na svim je pismima bio potpisan
Harald.
Stane čitati:
 « - Moje ime Vilian upravo je od neopisive vrijednosti. Stari učenjak, koji piše
povijest obitelji Elport, upozorio me je kako se lijepo mogu okoristiti imenom
iščezloga. Sreća nam cvate, moja mala! Uskoro ćeš biti lady Vilian Elport! Ne
zaboravi uništiti sva moja pisma!»
Sestra Ethel je ipak na to zaboravila - ili što više, koliko se dalo suditi po
njenom proračunatom karakteru, ona je hotimice sačuvala ova pisma da svoga
dragoga može imati u vlasti.
- Moram samo domamiti toga gospodina Viliana - ili čekaj! Ako se ne varam,
već se Ethel za to pobrinula. Vidio sam je jutros kako se vozi na postaju.
Telefonom ću saznati za njezin brzojav.
Pođe u udaljenu sobu u kojoj je bio smješten telefon i zatraži broj brzojavne
postaje.
- Ovdje Elport.

- Jeste li to vi, Mr. Brave? Da? Ovdje Sherlock Holmes. Obećali ste mi

pomoći na sve moguće načine.

- Svakako, Mr. Holmes. Što želite?

- Jutros je bolničarka iz dvora kod vas predala brzojav, zar ne?

- Jest, a vi hoćete saznati njegov sadržaj? Molim samo čas.

Nakon nekoliko trenutaka dobije odgovor.

Brzojav je glasio na Haralda Viliana u Londonu:
«Poznata pogibelj prijeti sve više. On sumnja. Dođi spasiti mene i sebe.
Ethel.»
- Hvala lijepa, Mr. Brave! Pogibelj sam naravno ja. A sada me valjda treba

odstraniti - ipak je dobro kad čovjek unaprijed zna što ga čeka, ha,ha,ha.
- Ne smijte se, Mr. Holmes. Za Boga, pazite da ne nastradate!

- E, pa jedan čovjek manje na svijetu. No umirite se, meni se neće ništa

dogoditi.
- Što ćete učiniti za svoju sigurnost?

- Prije svega ću si posuditi vaše odijelo. Možete li mi ga dati?

- Drage volje. Htjeli biste ostati u dvoru preobučeni?

- Ne samo jedanput, već više puta preobučen. Uredovno odijelo uvijek je

najmanje opasno. Do viđenja, doći ću kasnije odaslati brzojav.

- Diktirajte mi.

- Ne, ne, moram sam doći. Hoću na kolodvoru pripaziti na pridošle. Nadam se

da prizvani pomoćnik neće čekati.

Sherlock Holmes se doskora odveze na kolodvor. Ondje ponajprije preda
brzojav za glavno redarstvo u Londonu, kojega zamoli za četiri do šest straćara koji
će opkoliti tesarovu kuću.
 - A sada mi dajte službeno odijelo - reče detektiv činovniku. - Sutra ću vam ga
neoštećeno vratiti, a za nagradu pripovijedat ću vam koliko sam bio uspješan.
- Na koga sumnjate, Mr. Holmes?

- Na tri čovjeka, krasan trolist. Dva muškarca i jedna žena. Zbogom, dragi

Brave. Znate da ne govorim rado prije reda.

- Stanite, Mr. Holmes! Reći ću vam nešto što će vas možda zanimati. Čas prije

stigao je brzojav za jednog čovjeka u selu.

- Za tesara Tribolda?

- Zar i to već znate?

- Još i više. Brzojav javlja da netko dolazi, pa neka ga se dočeka.

- Do vraga, kako to da vi uvijek sve znate?

- Nije teško pogoditi. Ta ja nadzirem željezničku postaju. Kada dolazi sljedeći

vlak?
- Za pet minuta. Hoćete li da promatram s prozora moje pisarne?

- Da, odande se može sve dobro vidjeti.

Za ovih pet minuta koliko je morao čekati, preobuče se Sherlock Holmes u

odijelo brzojavnog činovnika. I sada nitko nije mogao posumnjati u njega.
Vlak dojuri, a iz njega izađe samo jedan putnik. Bio je visoka stasa, malo
napadno odjeven. Imao je gustu bradu i naočale.
Sherlock Holmes se nasmiješi.
- Preobukao se! - promrmlja. - Misli da će me tako zavarati te mi umaći! No

nije mu uspjelo. Mr. Harald Viliane, u Londonu vas nisu uhapsili! Možda će se to
dogoditi ovdje u Elporthallu.
 9. poglavlje - Zlatna olovka

Sestra Ethel se brzo oporavila od svoje nesvjestice. Osvijestivši se našla se u

sobi kraj arhiva, a uz nju bijahu Josip i sobarica.
- O, sestro - povikne sobarica vidjevši da je Ethel otvorila oči. - Pali ste u

duboku nesvijest! Što vam se dogodilo?

- Meni? ... Što je... kako sam dospjela ovamo?

- Čuli smo glasan krik - pripovijedao je stari Josip - pa kako smo opazili da ste

pošli prema arhivu, pretpostavio sam da vam se dogodila nesreća. Lady Eliza
potrčala je sa mnom ovamo i mi vas nađosmo onesviještenu na podu arhiva
- Bože, moj Bože ... da kostur! - uzdahne Ethel.

- Bio je ovdje ... koračao je prema meni

- Što govorite, sestro? Ovdje u Elportu nemamo duhova!

- Vidjela sam ga! - ustvrdi Ethel. - Vidjela sam ga svojim vlastitim očima!

Mogu na to priseći!
- Pođite, sestro, - mirila ju je sobarica - vaši su živci još uzrujani. Nečega ste

se sigurno prestrašili. Spremit ću vas u postelju.

Ethel se predomislila i zaključila da je najpametnije prestati i ne pripovijedati
više ovim dobrim ljudima o kosturu.
Preumorna a da bi mogla sabrati sve svoje misli, dade da je sobarica odvede i
dozvoli joj da je spremi u postelju. Tek nakon jednosatnog nemirnog sna sjeti se
dokumenta što ga je izrezala iz stare knjige.
Nije ga bilo.
Strašan se krik vine s njezinih još uvijek blijedih usana; skoči s kreveta i
pretraži žurno svoje odijelo. Dokumenta radi kojega je počinila krađu u arhivu i o
kojem je ovisila Haraldova sjajna budućnost nestalo je netragom.
Teturajući padne Ethel opet na svoju postelju.
- Pripovijedat ću to Haraldu - pomisli sumorna. - Ne znam što se dogodilo.
Kad bi vjerovala u takvu glupost, morala bih misliti da je ono bio duh ... ali duhova
nema. Bože moj, ne mogu se više ničega sjetiti. Hajde da se barem naspavam.
I usnu tvrdo i slatko poput djeteta....
Međutim se u selu Elport odigravao prizor koji je trebao odlučiti o životu i
časti njezina prijatelja.
Na kolodvor prispjeli stranac, u kojem je Holmes prepoznao Viliana Haralda,
uputio se ravno u selo.
 Za put onamo propitao se već na kolodvoru pa nije mogao promašiti kuću
tesara Tribolda, jer je bila jedina svijetlo-zeleno oličena kuća, s vrtom koji je sada
ležao pod snijegom. Osim toga, mogao ju je prepoznati i po bunaru koji se nalazio
pred kućnim vratima, urešen starom slikom sv. Petra.
Sherlock Holmes je već htio poći slijediti Viliana, no njegov znanac, brzojavni
činovnik, mu reče:
- Čujte, Mr. Holmes, upravo kucka moj stroj, a čini mi se da će to biti kakva

vijest za vas.
- Zbilja? Dajte mi da ju pročitam, Brave.

I on sjede k stroju i pročita na uskom papiru sljedeće riječi:

«Moja će štićenica poslati dotičnu ženu onamo. Jeste li sporazumni da ju ja
sam dopratim? Noć u stanu je bila mirna, no svejedno sam zbirku radije prenio k
nama u pohranu. Harry»
- Divan mladić! - usklikne skočivši Sherlock Holmes.

- Za ovih godinu dana toliko je već naučio da će me možda uskoro moći već i

posve zamijeniti. Ja ću se onda povući u mirovinu i saditi samo još moj kupus.
- Ah, gospodine! - povikne Berber stupivši taj čas u čekaonicu - vi to nećete

učiniti pa ma da vas i starost shrva.

- Što tražite vi ovdje u ovo doba? - zapita ga detektiv koji je upravo htio sam

poslati svoj odgovor za London. - Trebali biste sad biti u dvoru i paziti, vi strogi
vojniče s divljeg zapada!
- Nema se ondje na što paziti. Lady Eliza i gospodin Gerald sjede i
razgovaraju o ozbiljnim stvarima, gledajući se pri tom zaljubljeno. Moj stari
gospodin spava već nekoliko sati, a lijepa bolničarka također. Znao sam da ste
ovdje na kolodvoru. Nemate li posla za mene?
- Kad ste već ovdje, pričekajte vani dok vas ne zovnem! - odgovori Sherlock

Holmes. - Do sad još nisam imao vremena podrobnije pregledati novčanik što sam
ga našao kod našeg prijatelja Tribolda. Sada ću to učiniti.
- Možda bi i ovo - prekine ga Berber lukavim smiješkom - htjeli malo
podrobnije pogledati!
Tim riječima preda začuđenom Sherlocku Holmesu jedan jednostavan gumb,
kakav se obično upotrebljava kod gospodskih odijela.
- Do vraga! - ta to je gumb s rukava gospodina Frederika! Čovječe, gdje ste ga

našli?
- Nisam ga našao, Point mi ga je donio.

- Što, zar pas? Šteta! Sada ne znamo gdje ga je životinja našla!

- Ipak se zna! Ja sam naime s Pointom pošao još jednom na mjesto gdje ste

dali otopiti snijeg, gospodine, a ondje je ležao gumb, baš nedaleko onog mjesta
gdje ste našli onaj prazni naboj među borovim iglicama.
- Aha! Nisam li vam, dakle, rekao da je ondje moralo doći do hrvanja?
Uvjeren sam da je onda neprijatelj napao gospodina Frederika i nakon kratke borbe
ubio ga na čistini. Ali gle, kad se o vragu govori, on obično nije daleko! Pogledajte
onamo, eno gdje dolazi Tribold iz sela!
I zaista, jednim puteljkom približavao se tesar koračajući smrknuta lica i sa
zamotkom u ruci prema kolodvoru.
- Ovaj ne smije otići! - prišapne Sherlock Holmes brzojavnom činovniku koji

je ujedno bio i glavar postaje. - Morate upotrijebiti sve da ga zadržite.

- Lako je to reći. Budem li mu prodao voznu kartu, morat ću ga pustiti da uđe

u vlak.
Sherlock Holmes stade malo razmišljati, a onda brzo zapita:
- Koji vlak sada dolazi? Da li brzi vlak koji se zaustavlja samo onda ako date

za to znak?
- Da. Samo projuri ako ne istaknem crvenu, već žutu zastavu; osim ako je u

njemu koji putnik za ovu stanicu. No to se rijetko događa.

- Dobro. Onda se to može srediti. Tko daje znakove, tko drži zastavu?

Glavar postaje je shvatio. Smiješeći se pokaže u kutić sobe gdje su stajale

zastave, onda pristupi k blagajni.
Tribold, koji se neprestano ogledavao, zatraži kartu za London i dobije ju.
Onda se uputi do tračnica i tu čekaše na vlak.
Na ulazu u stanicu stajao je Sherlock Holmes i mahao žutom zastavom.
Vlak je bučno projurio stanicom, a Tribold je samo zapanjeno gledao za njim.
Onda dotrči srdit k Bravu:
- Što to znači? Vlak nije stao. Žalit ću se!

Brave sliježe ramenima.

- Bio je nesporazum. Vlakovođa valjda nije vidio znak. Međutim, to nije

nikakva nesreća. Za dva sata opet ima jedan vlak.

- Već za dva sata! Je li čovjek kad što takvo čuo! Ja moram u grad, velim vam,

a vi ste krivi što sam ostao ovdje.

- Ne dosađujte mi, već se kupite odavde. Uostalom, dobili ste i jedan posjet.

Zato držim da vam je i bolje što ste zakasnili.

- Posjet? Ne znam ništa.

- Malo prije je stigao jedan gospodin koji se propitkivao za vas i za vaš stan,

pa se onda uputio u selo. Ako se požurite kući, sigurno ćete ga još ondje zateći.
Tribold se još više smrkne. Kad je tako «sudbina» htjela, što da onda ovdje
čeka? Ceduljica s onom prijetnjom što ju je našao u svojoj radionici, zadade mu još
više brige nego što je ionako osjećao nakon onoga tajanstvenog posjeta svojoj
radionici.
Uputi se polako stazom natrag u selo.
- Ako sam izgubljen, - šaptao je bijesno – onda neka bar skupo plate i oni koji

su mi skuhali ovu kašu. Što mi korist novac koji sam za ovu stvar dobio? Ništa!
Pravo sam imao kad sam uvijek govorio; nakon Kittyne izdaje propalo mi je sve.
Sherlock Holmes je čekao dok mu se Tribold izgubio iz vida. Onda pojuri, što
je brže mogao, u dvor i skupi oko sebe gospođicu Elizu, Geralda, Berbera i starog
Josipa.
- Ovo je - reče im on - tesarov novčanik, a na tesara opravdano sumnjam od

onoga časa kad sam u šumi našao onaj komadić olovke. Uvjerio sam se da u
gornjoj čeljusti ima šupljinu od koje potiču urezi na okrajku olovke. Nadalje sam
kod njega našao nekoliko pisama što mu ih je pisala bolničarka, a u kojima mu
javlja da mu kani izručiti nagradu. On vam je potkupljen od ljubavnika lijepe
bolničarke Ethel, nekoga Haralda Viliana, kako sam naslućivao.
- Viliana?! - prekinu ga Gerald. - Ta to je moj najveći neprijatelj - nisam li

vam rekao, Mr. Holmes, da imam neprijatelja pred kojim nisam siguran ni za svoj
život?
- Bilo bi onda dobro, sire Geralde, da se danas nikamo ne udaljavate iz dvora,

jer je prije jednoga sata Harald Vilian prispio ovamo preobučen i otišao u selo!
Htio bih samo još znati kad je umro vaš drugi brat Henry?
- 5 studenog.

- Tako! I onda je već sestra Ethel bila u dvoru, zar ne?

- Jest, nekoliko dana; moj ju je otac bio pozvao, ali je uskoro opet otputovala.

- Hm, je li tesar Tribold baš onih dana bio u dvoru radi popravka u sobi sestre

Ethel?
- Da li baš taj dan, ne znam, Mr. Holmes! - odvrati stari Josip.

Detektiv izvadi novčanik s ceduljom koju je našao u Triboldovom ormaru. Na

njoj je tesar napisao vlastitom rukom sljedeće: «5 studenoga popravljao prozor u
dvoru. Tri šilinga.«
- Ah! Iznenadi se Gerald. Vi mislite

- Još nisam dovršio - nastavi Sherlock Holmes. - Evo još jedne sitnice.

Iz pobočnog dijela novčanika izvadi on neki maleni predmet i pokaže im ga

slavodobitno.
Bila je to zlatna olovka umorenoga.
Gerald posegne za njom kriknuvši:
- Moj jadni brate! Dakle si uistinu ubijen iz zasjede!
 No prije no što je mogao dohvatiti olovku, začuje se u sobi slabi prasak.
Gerald zatetura i sruši se na pod.
Eliza krikne i htjede ga pridržati, no on je povuče sa sobom tako da su oboje
pali.
Sherlock Holmes priskoči im u pomoć.
No nije se bilo ništa dogodilo: metak ga je samo toliko dotakao da mu je
ogrebao lice. Sir Gerald nalazio se izvan svake pogibelji.
 10. poglavlje - Tesarski naučnik

Odmah iza zagonetnog praska pohitao je Berber iz sobe, a da to nije nitko

opazio.
Njegovo izvježbano uho jasno je razabiralo da je hitac bio ispaljen takozvanim
bezdimnim barutom i da je, sudeći po slabom prasku, bio rabljen Teshingov naboj
ili kakav sličan istoga kalibra.
- To je opet djelo one vražje žene! - pomisli pobrzavši uz stepenice da se

uvjeri je li Ethel u svojoj sobi.

No vrata su bila zaključana. Prodrma na to oštro vratima.
Preplašena sobarica dotrči i vikne:
- Ta gospodine Berberu, što to radite? Sestra leži, bolesna je i sigurno spava.

- Jeste li sigurni da je unutra?

- Kakvo je to pitanje! Sama sam joj pomogla kod svlačenja, pa bih morala čuti

da je ustala. Sigurno se iznutra zaključala da je nitko ne smeta, a vi sada eto dižete

toliku buku. To je zaista bezobzirno!
- Mir! - dahne Berber. - Netko je pucao na mladog gospodina, pa je
bolničarkina dužnost nadgledati ozlijeđenoga.
Djevojka prestrašeno krikne i pokrije oči rukama.
No Berber nastavi:
- Probudite smjesta sestru, neka dođe dolje. Ja ću međutim nastojati vidjeti....

I ne dovršivši rečenicu spusti se niz stepenice.

Bio se sjetio da je hitac mogao doći jedino iz sobe za pušenje, jer se nijedna
druga soba nije dodirivala salona u kojem su oni bili; a vrata opet, što vode u
dvoranu, bila su čvrsto zatvorena.
Ušavši u sobu nađe već Sherlocka Holmesa gdje sa skrštenim rukama stoji
usred sobe.
- Aha! - pozdravi on Berbera - valjda ste i vi došli pogledati ne bi li otkrili

ubojicu? Nije potrebno da dalje pretražujete. Evo pogledajte prozor.

Bio je na pola otvoren, a velika studen u sobi bila je dokazom da je prozor već
dulje vremena morao biti otvoren.
Berber ga otvori sasvim, nagne se i pogleda van.
- Vide li se stope u snijegu? - zapita ga Sherlock Holmes podrugljivo. - Ne

treba tamo ni tražiti. Ubojica je bio veoma lukav. Otvorio je prozor da nas navede
na krivi trag, međutim je on već iščeznuo kroz vrata.
- Do vraga, odakle to znate?
 - Evo! Kroz prozor nije pucano. Otvorio ga je već prije, da što brže umakne,
ali je nastradao; u brzini se okliznuo na ulaštenom podu i ostavio na njemu
ogrebotinu.
Sherlock Holmes pokaže na mjesto blizu vrata.
No Berber se nije dao tako lako uvjeriti.
- Bože moj! - reče on - ova je ogrebotina možda već od prije? Moj dragi sire?

- Dragi, ja ne običavam ništa uludo govoriti. Tek je jutros pod ulašten pod

Josipovim nadzorom, kao i one tri stepenice; vidio sam to svojim očima. Nisu
propustili ni najmanju ogrebotinu. Baš zato se zločinac, ili bolje reći zločinka,
okliznula.
- A! Vi dakle mislite…. Ali ja sam već pogledao gore, bolničarka leži.

- To vi velite i vjerujete! Ali ona niti nije u svojoj sobi. Čas prije sam se popeo

po ovim ljestvama koje ondje vidite i pogledao njezinu sobu. Tamo nema nikoga.
- A, gle ti bezobzirne komedijašice!

- Ne koristi psovati, dragi Berberu, time se neće ništa postići. S ljestava sam

pogledao i na cestu što vodi u selo i spazio sam nekog momka kako bježi ravno
prema tesarovoj kući.
- Tako! A to da je bolničarka?

- Sigurno. No valjda nije sišla s uma ako misli da će mi umaći. Oko

Triboldove kuće već odavno stoje straže i tko u nju uđe, taj više ne umakne. Idem i
ja sada onamo; ako hoćete, možete me pratiti.
- Hoću li? Itekako rado. Samo idem po pušku. Zar se siromašnom Geraldu

uistinu nije ništa dogodilo?

- Ništa. Zadobio je samo neznatnu ogrebotinu na licu. Uostalom, on je već

opet uz Elizu i tješi ju da ne plače. Svi ti zločini imaju bar tu dobru stranu što će se
ovo dvoje krasnih mladih ljudi sjediniti prije no što bi se to inače dogodilo.
- Hajdemo dakle. A gdje je Josip?

- Stražari pred vratima svoga staroga gospodara i ne pušta nikoga unutra. Lord

ne treba za sada saznati o tom novom napadu.

Berber pohita u svoju sobu i brižno se naoruža.
Drhtao je od pravednoga gnjeva i najradije bi ubio sve u Triboldovom stanu.
Sherlock Holmes ostao je, naprotiv, i nadalje hladnokrvan.
U Berberovoj pratnji pošao je sasvim miran pogledavajući samo od časa do
časa na sat.
- Za deset minuta - progunđa on - stići će mi pomoćnik Harry vlakom. Dovest

će sa sobom nekoga u čijoj prisutnosti Tribold neće moći ništa zatajiti. Pođite
sasvim tiho sa mnom, Berberu. Prije no što se pokažemo ovom cijenjenom društvu,
hoću da malo prisluškujemo.
 Upravo su stigli do zelene kuće.
Prekorače ogradu što je sa stražnje strane zatvarala dvorište.
Polagano i neopaženo dovuku se do stepenica koje su vodile u neko
potkrovlje, u neku sličnu sobicu koju je tesar rabio za sebe.
- Dođite samo ovamo - reče Sherlock Holmes. - Vidio sam da se u ovu sobu

ne može ući kroz radionicu, ali ima prozorčić u radionicu. Moći ćemo dakle sve
dobro čuti, a možda i vidjeti.
Ponajprije su čuli poznati melodični glas:
- Neću više ni sata ostati ovdje, Haralde. Velim ti, ovaj je detektiv sve otkrio.

Pretražio je Triboldove stvari i ukrao mu novčanik.

- Pseto! - viknu Tribold. - Kako sam se mogao samo tako dati nasamariti!

Proklet čas kad ste me nagovorili na zločine.

- Sad to smatrate zločinom? - vikne Harald Vilian ljutito. - A onda, onda ste

rekli da se želite osvetiti za pogaženu čast. Niste li rekli da je sir Frederik zaveo
vašu sestru?
- Ovo nije u vezi s onim prijašnjim. Već se odavno kajem što sam otrovao sira

Henrya. Nisam mu trebao metnuti otrov u čašu, on mi nije ništa skrivio.

- Da niste vi to učinili, bila bih ja! - vikne Ethel, obučena u modru bluzu od

platna, s pregačom kakvu običavaju nositi naučnici. Bujnu joj je kosu sakrivala
pletena kapa, poput onih kakve se zimi nose na selu.
Tribold se srdito okrene k njoj:
- Niste li mi vi rekli da trebate otrov koji smjesta djeluje? Nije li vam se baš

moj strihnin činio najzgodnijim? Na sve moguće načine ste me neprestanim

nagovaranjem i obećavanjem novca doveli do toga da sam to počinio; obećali ste
mi bezuvjetnu sigurnost, a ipak ste me odali!
- To nije istina! - uskliknu Harald i Ethel jednoglasno: - Nitko od nas nije ni

riječ odao, već je tajanstvena oštroumnost toga prokletoga detektiva otkrila cijelu
stvar!
- To ja ne nazivam oštroumljem, kad netko prekopa moje stvari i ukrade ono

što mu je potrebno.
- Ipak je morao najprije posumnjati! Još ni sada ne mogu shvatiti kako se to

moglo dogoditi. Na komadić olovke nije nitko ni pomislio.

Berber je već bio gore u sobici pripravan da naglo skoči kroz otvor i da sve
troje iznenada spopadne, ali ga Sherlock Holmes čvrsto uhvati.
- Mir! Da niste ni pisnuli! - prošapće on. - Dramatični akt slijedit će istom

kasnije.
- Prokletinje jedne! No zar stvar nije još dosta dramatična?
 - Trebam još neke sitnice - šapnu detektiv. - Poštenjaku Triboldu priušti ćemo
još jedno posebno iznenađenje.
Rekavši to, siđe posve tiho i oprezno u dvorište, pođe pred kuću i zafićuka
nekim osebujnim načinom.
U sjeni suprotne kuće stajala su skrivena tri čovjeka koja se približe na znak.
Bili su to stražari koji su čekali naloge Sherlocka Holmesa.
- Jedan neka stane ispod prozora, - zapovijedi tiho detektiv - drugi pred vrata,

a treći neka pođe za mnom unutra. Za čas će doći Harry Taxon. Vi ga valjda
poznajete?
- Dobro, Mr. Holmes!

- Njega i njegove pratioce pustit ćete naravno unutra. A sada naprijed!

 11. poglavlje - Kittyna prethodnica

Mada su redarstvenici posve tiho došli pred kuću, ipak ih je Tribold čuo.
- Netko dolazi! - viknu on. - Otkrili su nas! Izustivši to pograbi pušku koja je

bila naslonjena uz stol za blanjanje.

U isti čas začuje se hitac, a puška mu padne razmrskana iz ruku.
Vrata se otvore, a unutra uđe Sherlock Holmes.
U ruci mu je samokres iz kojega je malo prije ispalio onaj hitac. Sada ga uperi
ravno prema Triboldu.
- Ne mičite se s mjesta! - viknu on oštro. - Inače ću vas ubiti.

Odmah za njim pojavi se i Berber s puškom uperenom prema Haraldu Vilianu.

- Ruke u vis! - zapovijedi Sherlock Holmes.

Pošto Tribold nije odmah poslušao, vikne ponovo:

- Ruke u vis! - i nategne kokot na svom revolveru. Kao krpa blijed stajaše

Harald Vilian usred sobe.

Njegove pravilne crte lica poprimiše izraz iznemoglosti, tako da je izgledao
mnogo stariji.
Upotrijebivši sveopću uzrujanost, odšulja se Ethel k prozoru i skoči vještim
skokom van - no krikne zdvojno.
Redarstvenik koji je vani stražario, pograbi je i sveže.
- Čekaj momče! - uzvikne on i dovuče je u radionicu. - To ti nije uspjelo.

Gospodin Holmes će sigurno i tebi štogod reći.

U isti čas pokaže se na cesti i Harry Taxon, a s njim je došla i jedna starija
žena izmučena lica na kojem su se još opažali tragovi negdašnje ljepote.
- Oho! - klikne Sherlock Holmes - evo u pravi čas nekoliko svjedoka.
Gospođo Tribold, molim vas priđite bliže, ne bojte se vašeg muža, on vam neće
ništa učiniti.
Pogledavši svoju bijednu i bolesnu ženu Tribold se iznenadi. Pohita korak
bliže i bio bi na nju navalio da nije k njemu skočio Sherlock Holmes i pritisnuo mu
samokres na čelo.
- Lupežu! - zagrmi on. - Nisam li vam rekao da ću vas ubiti ako se pomaknete.

Dođite bliže, gospođo Tribold, i recite što nam imate reći o tom pokvarenjaku.
- Bio mi je mužem, - odgovori žena jednoličnim izmučenim glasom - ostavio

me je dok smo još živjeli u Irskoj. Kasnije je oženio neku djevojku imenom Kitty
Smith.
- Ah! - upadne joj Berber u riječ - ona mu dakle nije bila sestra? Pa zašto ju je

predstavljao kao sestru?

- Jer se bojao da će ga radi dvoženstva baciti u tamnicu. Ta on je već bio u

tamnici. Triput su ga optužili zbog trovanja, a jedanput je bio i osuđen. Tada je

pobjegao u Englesku, gdje mu je uspjelo zaludjeti ovu djevojku.
- Ona me je ljubila! - usklikne Tribold tašto. - Ona me je ljubila i pristala na to

da ju prikazujem sestrom. Rekao sam joj da ću samo onda ako me svijet bude
držao neženjom, naslijediti mali imetak.
- Dakako, - prekine ga gorko gospođa Tribold - ti si joj lagao. Ona mi je sve

sama ispričala! Pa kad sam jednog dana saznala za tebe i potražila te, htio si me
zadaviti; ali sam pobjegla sakrivajući se u Londonu i gladujući!
- Dalje! - rekne Sherlock Holmes. - Kitty Smith, vaša nezakonita žena, vas je,

naravno, varala sa sirom Frederikom i zato ste ga iz zasjede ubili.

- To potvrđujem i ja! - vikne iznenada Ethel - Od ljubomore umalo da nije

poludio i zakleo se da će se osvetiti.

- Laže! - vikne Tribold prezirno. - Ona me podmitila zajedno sa svojim
ljubavnikom, ovim gospodinom ovdje. Dali su mi novaca da ubijem mladog
gospodina.
Sherlock Holmes mahne rukom redarstvenicima da svežu Tribolda i Ethel.
- Dosta ste mi rekli - reče Sherlock Holmes. - Konac te stvari već mi je

poznat. Evo dokaza da je pobožna bolničarka uistinu tesara Tribolda mitila da iz

zasjede ubije sira Frederika. Uostalom, on ne može ništa nijekati, jer sam se već i
sam uvjerio da metak iz glave umorenoga pristaje u njegovu pušku.
Bijaše to puška neobično velikog kalibra. U grmlju, u koje je valjda najprije
pokušao ugurati sira Frederika, nađen je i jedan gumb s rukava umorenoga i jedan
prazni naboj. Nadalje sam našao i ovaj neznatni komadić tesarske olovke. Vrlo
čudno - pamti to, Harry, - da je ovakav neznatni predmet često od velike važnosti!
Detektiv metne olovku na stol. Da dosegne rukom do stola, morao se Holmes
približiti Haraldu Vilianu kojeg je neprestano i neopaženo oštro promatrao.
Naglo uhvati Haralda za ruku koju je ovaj upravo htio metnuti na usta.
- Čekaj! - vikne Holmes smješeći se - otrov inače rabite samo kad se radi o

drugima.
Rekavši to sveže ruke elegantnom nitkovu i pogleda ga:
- Mr. Harald Vilian, zbilja žalim što nećete moći izvesti svoje namjere i
umoriti ostalu gospodu u dvoru! Sada nećete moći dokazati da ste bližnji rođak
obitelji Elport. Isto tako nećete nikada postati željenim baštinikom, a ni sestra Ethel
neće postati lady Elport. Niti je lord Elport neće uzeti: ona će lijepo u kaznionici
Reading motati pređu.
Sva tri zločinca buljahu u pod i nijedno se nije usuđivalo podići oči.
- Naprijed s njima u automobil. Harry, prati da se ne bi štogod uz put dogodilo

Sherlock Holmes mahne redarstveniku, a on izađe pred vrata i dozove

automobil koji je čekao nedaleko od kuće.
- Zaklinjem vas, - moljaše sada Ethel, - pustite me još jednom u dvor! Ta vi

me možete pratiti da vam ne umaknem. Moram, čujete li, moram još jedanput
onamo! Ne radi sebe, već radi sigurnosti stanovnika u dvoru!
Sherlock Holmes se pritajeno nasmiješi i odgovori hladno:
- Vi biste na svaki način htjeli reći da ste nekamo postavili bombu koja će

prasnuti ako je vi ne odstranite, zar ne?

- Zar i to znate? - viknu Ethel u strahu, pretvarajući se tako dobro da joj je

umalo i sam detektiv povjerovao. Onda pogleda lijepu ženu i reče:

- Niti ste vi postavili kakvu bombu, gospođice Ethel, a niti se radi o
stanovnicima u dvoru, već jedino o vama. Uostalom, ako vam je baš toliko stalo do
toga, ispunit ću vam želju.
Na detektivov znak krenu Harry i ona dva redarstvenika koja su svezala
Tribolda i Viliana s njima u grad.
Gospođa Tribold je ostala u stanu preuzeti ostavštinu iza svoga nepoštenoga
muža.
Vezanih ruku u pratnji Berbera i Holmesa, vratila se Ethel u dvor.
Što je ondje htjela, nije se dalo odmah opaziti.
- Odvedite me u moju sobu - reče tiho i ponizno. - Tamo mi je kovčeg.

- O, što se njega tiče, - odvrati Holmes - njega sam već odavno pretražio.

Valjda me nećete htjeti uvjeriti da u njemu ima opasnih stvari!

- O, ipak! - reče Ethel. - Niste otkrili tajne pretince. To sam opazila danas

popodne, kad sam prekapala po njemu. To je i razlog što sam pokušala umaći.
- Ali vam nije uspjelo! Ta mogli ste i misliti da kod Tribolda nećete biti

sigurni!
- Nisam ja tražila Tribolda, već Viliana Haralda - reče Ethel. - On je moj

ljubavnik, no ujedno i moj zao duh.

- Poštedite nas, sestro Ethel. Vi ste sami krivi smrti najstarijeg Elportskog

baštinika.
- On je umro od trovanja krvi! - vikne Ethel ljutito.

- Jest, jer ste ga vi, umjesto da ga njegujete, natjerali u smrt. Isto ste tako od

Tribolda zatražili otrov za drugog sina i pružili mu priliku da ga otruje. A treće i

četvrto umorstvo ste vi zamislili. Ovo zadnje ste danas sami pokušali izvesti. U vas
je mnogo zločinačkog dara. Pošto se ne možemo okoristiti tom vrsti genijalnosti,
bolje je da svršite u kaznionici. Jeste li gotovi? Ili se možda još želite oprostiti s
lordom Elportom?
- Ne, ne s njim! Ali htjela bih još progovoriti nekoliko riječi s lady Elizom. Ne

trebate se bojati za nju, Mr. Holmes. Ta svezana sam.

Sherlock Holmes pozvoni i zamoli da lady Eliza na nekoliko časaka dođe k
njemu. Za to vrijeme šetala je Ethel uzrujana po sobi. Na njenom se licu
izmjenjivalo crvenilo s bljedilom i činilo se kao da će proplakati.
Kad je Eliza ušla u sobu, stajala je Ethel leđima naslonjena na ormar za pranje
nad kojim je bila polica raznovrsnih bočica i sličnog.
- Lady Elizo, - moljaše Ethel plačnim glasom. - Vi imate isto toliko razloga

kao i gospodin Holmes, dragi ljudi, da me smatrate pokvarenom. No ja ne mogu

otići iz ovog dvora, a da ne vidim da me barem žene shvaćaju. Vi ljubite, lady? Ja
to znam - ne tajite to!
Eliza je pogleda pocrvenjevši:
- U kakvoj je to vezi s vama?

- Odmah ćete znati. Ja mislim da budući i vi ljubite, razumjet ćete da sam sva

svoja djela mogla počiniti iz žarke ljubavi prema muškarcu kojemu htjedoh pomoći
da dođe do željenog sjajnog položaja.
- To je moguće - odvrati Eliza ravnodušno. - Ali ja ne vidim razlike između

zločina počinjenog iz ljubavi, mržnje ili pohlepe za novcem.

- Dakle mi ne možete oprostiti? - reče Ethel poniknuvši bolno glavom. - A ja

sam se nadala utjehi.

Čim je Eliza stala vrlo blizu Ethel, povuče ova svojom nogom neki konopac
na podu. U isti mah sruši se s police otvorena boca i bila bi pala upravo Elizi na
glavu, da ju Sherlock Holmes nije naglo povukao na stranu.
- To sam i mislio - vikne on sagnuvši se i promotrivši tekućinu koja se razlila

po podu i pušila. - Ovaj đavao vas je htio politi sumpornom kiselinom! To je dakle
bio onaj važan razlog radi kojega se ovaj đavao u spodobi žene htio vratiti u dvor!
Dok je to govorio, izvuče iz džepa remen, pograbi Ethel koja se đavolski
smiješila, baci je na divan da joj sveže i noge, kao što joj je bio svezao ruke.
- Berberu! Dođite da je obojica otpremimo u grad i predamo u zatvor.

- Već dugo nisam ni u čemu tako uživao, Mr. Holmes - gunđao je Berber. -

Tamo na zapadu ubio sam mnogu zvijer, no nijedna nije bila tako opasna kao ova
bolničarka.
Sherlock Holmes stekao je tako ponovno jednu zaslugu.
Stari lord Elport po malo se oporavljao od udaraca koji su ga snašli. Njegov
zadnji sin Gerald i mlada mu supruga Eliza upotrijebili su sve sile da mu zaslade
posljednje dane života.
U znak osobitog priznanja predade lord velikom kriminalistu zlatnu kacigu iz
zbirke svoga sina. No tipično, njemu je najveća zadovoljština bila to što je
zločince, koji su počinili tolika nedjela, strpao u zatvor.
- Moram vas izvijestiti - reče Harry Taxon svom gospodaru kad su nekoliko

dana kasnije sjedili u svom stanu u gradu - da sam dobio jednu vijest koja vas
sigurno neće iznenaditi.
- Hoćeš li mi možda kazati da si je Ethel oduzela život?

- Aha, baš sam vam to htio reći! A odakle vi to znate?

- Sasvim je razumljivo da tako genijalna zločinka ne bi htjela provesti ostatak

svog života u kaznionici. A što je učinila?

- A, ništa osobito! Razbila je staklenku u kojoj je preko noći dobivala vodu,

pa si je prerezala žile. Jutros su je našli mrtvu.

Sherlock Holmes se zamisli.
- Ona je zaista - reče - bila izvanredan stvor! Lijepa kao anđeo, lukava kao

zmija, pokvarena poput vraga. Čak je u zatvoru zavarala čuvare. Šteta što je takav
genijalni duh morao propasti na ovakav način. A sada, sine moj, ne mislimo više
na nju. Daj mi večernje novine i priredi dobar čaj. Možda nas već sutra čekaju
nove dužnosti.
KRAJ