ELEKTROTEHNIKI FAKULTET SARAJEVO

INENJERSKA FIZIKA II
Predavanja II dio

13. BOHROVA TEORIJA ATOMA

13.1. Zakonitosti atomskih spektara Uarena vrsta tijela emitiraju svjetlost s kontinuirano raspodijeljenim valnim duinama. Od temperature uarenog tijela zavisi koji je dio spektra najintenzivniji, ali intenzitet svjetlosti opada prema manjim i veim valnim duinama. Nasuprot ovome kontinuiranom spektru vrstih tijela, opaa se kod plinova i para diskretne linije koje su karakteristine za pojedini kemijski element. itav spektar se sastoji od niza otro odreenih linija. Lako je vidjeti da linijski spektar potie od atoma. Elektrino pranjenje u cijevi niskog pritiska izaziva uvijek veliki broj atoma na emisiju svjetlosti. Linijski spektar moemo prouavati na emisionom ili apsorpcionom spektru. Pusti li se bijela svjetlost (svjetlost sloenog spektra, npr. sunev spektar) kroz neke pare ili gas, opaa se u dobivenom spektru da su neke linije ugaene. Tamne linije stoje tono gdje bi leale emisione linije. Gas dakle apsorbira svjetlost onih valnih duina koje bi inae emitirao. Emisioni spektar slae se potpuno sa apsorpcionim spektrom. Ova odreenost u spektrima kemijskih elemenata, jedan je od osnovnih zakona atomske fizike. Spektar atoma vodika kao najjednostavnijeg atoma, prua najbolje mogunosti za analizu strukture atoma na osnovu njihovog spektra. kad se kroz Geisslerovu (Gajsler) cijev s vodikom propusti elektrina struja, ona emitira svjetlost koja se dovodi u spektralni aparat i dobiva se linijski spektar sa velikim brojem linija, preko kojih je superponirana jedna serija linija poredanih karakteristinim redom. Ova pojava se objanjava injenicom da je vodik normalno u molekulskom stanju i da je pri prolasku elektrine struje jedan broj molekula razdvojen na atome odnosno ione. Poveanjem intenziteta struje kroz cijev, serija linija u spektru sve vie dolazi do izraaja dok se mnotvo linija gubi. To znai da se pri poveanju struje sve vei broj molekula razlae, pa se dobiva preteno spektar vodika u atomskom stanju. Prvi je vajcarski fiziar Balmer 1885. godine otkrio da se vodik spektar moe prikazati jednostavnom matematskom formulom. Njemu su tada bile poznate etiri vidljive vodikove linije sa valnim duinama.

Crte 13.1. Osim navedenih linija, koje su u vidljivom dijelu spektra, u ultraljubiastom dijelu pojavljuje se mnogo linija koje su sve blie jedna drugoj i zavravaju se sa H=365 nm. Balmerova formula daje zakon po kojem se moe izraunati valna duina svake linije ove serije:

1 1 = R 2 2 , m = 3,4,5,... 2 m 1
gdje je R Rydbergova (Ridberg) konstanta i iznosi:

(13.1.)

R = 1,097 10 7 m1

(13.2.)

Usavravanjem spektrografskih aparata pronaene su i druge serije u infracrvenom i ultraljubiastom dijelu spektra vodika. Njihove valne duine raunaju se prema jednostavnom zakonu:

1 1 = R 2 2 2 m 1
Gdje je n=1,2,3,4,5 a m=n+1,n+2,..., odnosno:

(13.3.)

n=1, Lymanova (Lajmanova) serija, ultraljubiasto podruje, m=2,3,... n=2, Balmerova (Balmer) serija, vidljivo podruje, m=3,4,5,... n=3, Paschenova (Paen) serija, infracrveno podruje, m=4,5,6,... n=4, Brackettova (Breket) serija, infracrveno podruje, m=5,6,... n=5, Pfundova (Pfund) serija, infracrveno podruje, m=6,7,8,...

Teoretski m , te svaka serija ima beskonano linija, ali za vee m, linije su tako blizu da se vie ne mogu razliiti.

13.2. Rutherfordov model atoma Dimenzije atoma su izraunate jo u 19. vijeku pomou kinetike teorije materije. Odreeno je da polumjer atoma iznosi oko 10-10 m. Prvi model koji je razradio J.J.Thomson 1 (1904.) bio je tzv. statiki model atoma. Meutim, ovaj model nije mogao objasniti spektre zraenja i vrlo brzo je odbaen. Da bi se ispitala struktura atoma i raspodjela negativnog i pozitivnog naboja u atomu, Ernest Rutherford (Raderford) 2 i njegovi suradnici bombardirali su (1911.) metalne folije alfa esticama i promatrali promjenu njihovog smjera pri prolazu kroz foliju.

Alfa estice su, pozitivno naelektrizirane (+2e) i izlaze iz nekih radioaktivnih elemenata. To su ustvari jezgra helija 2He4 i imaju relativno veliku masu i kinetiku energiju i zbog toga, mogu posluiti kao projektili za ispitivanje strukture atoma. Pri prolazu kroz supstancu alfa estice se otklanjaju od prvobitnog smjera kretanja za razliite uglove . Rasprene estice udaraju u zaklon pokriven cinkovim sulfidom gdje izazivaju scintilacije (svijetljenja) koja se promatraju mikroskopom. Sve je smjeteno u evakuirani balon, da bi se smanjilo sudaranje alfa estice sa molekulama zraka. Mjerenja su pokazala da veliki broj alfa estica prolazi kroz tanki metalni listi (foliju) kao da je prazan prostor, na te alfa estice metalni listi ne djeluje, kao da ga i nema. Jedan dio se alfa estica raspri, neke za velike uglove. Analizirajui rezultate eksperimenta Rutherford je doao do zakljuka, da tako veliko skretanje alfa estica mogue je damo u tom sluaju ako se unutar atoma nalazi jako elektrino polje, formirano nabojem vezanim za veliku masu i koncentrirao u maloj zapremini. Na osnovu ovoga Rutherford je predloio model atoma sa jezgrom, tzv. nuklearni model. Prema ovom modelu, atom predstavlja sistem naboja u ijem se centru nalazi teko pozitivno jezgro sa nabojem Ze veliine 10-14 m a oko jezgra krui Z elektrona na udaljenosti 10-10 m. Nuklearni model je mogao objasniti rasprenje alfa estica, jer je jezgro 104 puta manje od atoma a u njemu je koncentrirana sva masa atoma (masu elektrona moemo zanemariti u usporedbi s masom jezgre), tako da je veliki dio atoma upravo prazan prostor.

J.J. Thomson (1856-1940), engleski fiziar. Prouavao voenje elektriciteta kroz plinove, otkrio electron 1897. Dobitnik Nobelove nagrade 1906. 2 Ernest Rutherford (1871-1937), dobitnik Nobelove nagrade iz kemije 1908.

Meutim, nuklearni model ne objanjava atomske spektre i nalazi se u suprotnosti sa zakonima klasine mehanike i elektrodinamike. Ovakav model ne daje stabilnost atoma. Elektroni koji se kreu oko jezgra po zatvorenim putanjama, kreu se ubrzano. Po zakonima klasine elektrodinamike, naboj koji se kree ubrzano emitira elektromagnetske valove. Stoga bi elektroni u atomu morali neprestano emitirati elektromagnetske valove, time gubiti energiju, tako da elektron na kraju mora da padne na jezgro. Smanjivanjem polumjera putanje rasla bi frekvencija emitiranja zraenja, frekvencija bi se dakle kontinuirano mijenjala, te bi atom, po klasinoj teoriji emitirao kontinuirane spektre, a ne linijske, kako pokazuju eksperimenti. Prema tome klasina fizika ne moe objasniti stabilnost atoma ni atomske spektre. 13.3. Bohrovi postulati Neils Bohr 3 (Nils Bor) je 1913. dopunio Rutherfordov model atoma sa dva postulata, i na taj nain uspio objasniti strukturu elektronskog omotaa i procesa emisije i apsorpcije svjetlosti. Prvi Bohrov postulat. Od beskonano mnogo elektronskih orbita (putanja), moguih sa gledita klasine mehanike, javljaju se u stvarnosti samo neke diskretne orbite, koje zadovoljavaju odreene kvantne usluge. Elektron, koji se nalazi na jednoj od tih orbita, bez obzira na to to se kree s ubrzanjem, ne emitira elektromagnetske valove.

Drugi Bohrov postulat. Zraenje se emitira ili apsorbira u obliku svjetlosnog kvanta energije h pri prijelazu elektrona iz jednog stacionarnog (stabilnog) stanja u drugo. Veliina svjetlosnog kvanta jednaka je razlici energije onih stacionarnih stanja, izmeu kojih se deava kvantni skok elektrona:

h = E m E n
Frekvencija emitiranja svjetlosti iznosi:

(13.4.)

Em En h h

(13.5.)

Stacionarno stanje je takvo stanje pri kojem atom ne zrai nikakvu energiju, mada se elektron kree ubrzano. Neobinost Bohrovih postulata sastoji se u zabrani zraenja u stacionarnom stanju iako se elektroni kreu ubrzano. Takvo shvaanje se protivi klasinoj nauci o elektromagnetizmu, odnosno zraenju elektromagnetskih valova. 13.4. Franck-Hertzov eksperiment Franck 4 i Hertz (Frank i Herc) su 1914. uspjeli eksperimentalno potvrditi postojanje odreenih energetskih nivoa u atomu i opravdanost Bohrove teorije. Njihov ureaj sastoji se
3

Niels Bohr (1885-1962), danski fiziar, dobitnik Nobelo nagrade (1922) za model atoma vodika. 4 James Franck (1882-1964) I Gustav Hertz(1887-1975), njemaki fiziari koji su podjelili Nobelovu nagradu za fiziku (1925) za eksperimentalne radove koji se odnose na sudare

od triode napunjene razrijeenim ivinim parama, crte 13.3. Iz uarene katode izlijeu elektroni i ubrzavaju se prema anodi. Potencijal reetke je neto malo pozitivniji (oko 0,5 V) od potencijala anode, te e se elektroni, koji imaju energiju manju od oko 0,5 eV, zaustaviti na reetki, dok e se ostali elektroni vee energije skupiti na anodi. Mijenjanjem anodnog napona i mjerenjem anodne struje moe se snimiti karakteristika ove triode (U-I), crte 13.4. Kada napon raste od nule do 4,9 V, anodna struja raste jer elektroni stiu na anodu. Kad je napon oko 4,9 V, anodna struja pada (a struja reetke raste). Poveanjem napona ponovo raste struja, dok ne dostigne 9,8 V gdje se ponovo javlja maksimum anodne struje.

Ovaj eksperiment moemo objasniti ako pretpostavimo da su energetski nivoi elektrona u atomu ive kvantizirani. Kada je napon manji od 4,9 V, elektroni u cijevi nemaju dovoljno energije da pobude atome ive, ve se samo elastino sudaraju s atomima ive i zbog male mase, praktino im ne predaju energiju. Struja u cijevi raste jer elektroni dospijevaju na anodu. im je energija elektrona dostigla vrijednost 4,9 eV, elektron ima dovoljno energije da pobudi atom ive. U takvom neelastinom sudaru elektron izgubi energiju i umjesto na anodu dospijeva na reetku. Zbog toga anodna struja pada, a struja reetke raste. Reetka zbog svog pozitivnog prednapona privlai elektrone, koji su u sudaru u blizini reetke izgubili svu kinetiku energiju. Kada poveamo napon, elektroni ranije postiu energiju za neelastian sudar, koji se deava prije reetke, u prostoru izmeu katode i reetke, blie katodi, te elektron nakon sudara dok doe do reetke, ponovo dobije dovoljno energije da proe kroz nju. To je razlog da struja raste kada je napon vei od 4,9 V. Kada napon dostigne vrijednost 2x4,9 V, elektron je sposoban da izvri dva neelastina sudara, jedan ispred, a drugi blizu reetke. Ovaj efekt se ponavlja svakih 4,9 V, crte 13.4. Iz ovog eksperimenta moe se zakljuiti da tom ive iz osnovnog stanja moe prei u pobueno stanje primivi samo odreeni kvant energije. Atomi koji su primili kvant energije prelaze u pobueno stanje, iz kojeg se poslije veoma kratkog vremena vraaju ( 10-8 s) u osnovno stanje, emitirajui kvant svjetlosti energije h . Za ivu, energija od 4,9 eV je karakteristina i odgovara valnoj duini zraenja od:

elektrona i atoma.

2 hc 250 nm 4.9eV

(13.6.)

Poznato je da ivine pare emitiraju svjetlost pri tom procesu, izmjereno spektralnim aparatom od =253,7 nm, to je u dobrom slaganju sa vrijednou izraunatom relacijom (13.6.).

13.5. Elementarna (Bohrova) teorija vodikovog atoma Prema prvom Bohrovom postulatu dozvoljene su samo one orbite (kvantni uvjet) za koje vai da je moment koliine kretanja elektrona jednak cjelobrojnom viekratniku Planckove konstante h . Broj n je prirodan broj i naziva se glavni kvantni broj:

me vr = nh; n = 1,2,3,...
me - masa elektrona, v brzina i r polumjer orbite.

(13.7.)

Tako je Bohr izrazom (13.7.) kvantizirao kretanje elektrona u elektronskom omotau atoma. Uzevi u obzir da Coulombova (Kulonova) sila izmeu protona i elektrona, uzrokuje centripetalnu silu potrebnu za kretanje po krunici, mogu se odrediti polumjeri stacionarnih orbita, brzine i energije elektrona na tim krunicama. Da bi elektron kruio po n-toj orbiti mora biti zadovoljen uvjet stabilnosti, tj. centripetalna sila Fc je jednaka Coulombovoj sili:

F (r ) =

1 4 0

Ze 2 , gdje je Z-redni broj, e-naboj elektrona i =8,854 10-12 C2/Nm2, r2

dielektrina konstanta vakuuma. Prema tome, uvjet stabilnosti glasi:

me v 2 Ze 2 1 = r 4 0 r 2

(13.8.)

Eliminacijom v iz jednadbe (13.7.) i (13.8.) dobivamo da polumjer elektronskih orbita moe da ima samo diskretne vrijednosti:

4 0 h 2 2 rn = n me Ze 2

( n = 1,2,3,...)

(13.9.)

Za prvu orbitu vodikovog atoma (Z=1, n=1) dobiva se:

4 0 h 2 r1 = = 0,053 nm me e 2
Iz (13.8.) i (13.9.) moe se izraunati brzina elektrona u n-toj orbiti:

(13.10.)

vn =

1 4 0 h n

e2 Z

(13.11.)

za osnovno stanje vodikovog atome v1 c/137. Ukupna energija elektrona sastoji se od kinetike i potencijalne:

E = Ek + E p
Kinetika energija moe se dobiti ako jednadbu (13.8.) pomnoimo s r/2:

(13.12.)

me v 2 1 Ze 2 = 2 4 0 2r

(13.13.)

Da bi dobili potencijalnu energiju elektrona u elektrinom polju jezgra, trebamo rijeiti integral:

E = F (r )dr =

1 Ze 2 Ze 2 dr = +C 4 0 r 2 4 0 r 1

(13.14.)

Obino se uzima da osnovni nivo bude Ep=0, kada r . Odavde slijedi da je konstanta C=0. Konano, potencijalna energija elektrona u atomu je negativna. Znak minus znai da je elektron u polju jezgra, elektron s pozitivnom potencijalnom energijom, je slobodan elektron. Znai potencijalna energija je jednaka:

Ep =

Ze 2 4 0 r
1

(13.15.)

Ukupna energija elektrona jednaka je:

Ze 2 1 Ze 2 1 Ze 2 = E= 4 0 2r 4 0 r 4 0 2r
1

(13.16.)

Uzevi u obzir relaciju (13.9.) dobivamo da je ukupna energija elektrona u n-toj orbiti jednaka:

En =

(4 0 )2

Z 2 e 4 me ;n = 1,2,... 2h 2 n 2

(13.17.)

Vidimo da je ukupna energija negativna i mijenja se sa 1/n2. Energija 5 osnovnog stanja za vodikov atom iznosi:

Energija elektrona u energetskim stanjima obino se izraava u eV. Rad potreban da se electron ili neka druga estica s jedininim nabojem, pomjeri izmeu toaka ija je potencijalna razlika 1V, zove se elektronvolt(eV): 1eV= 1,6 10
19

C 1V = 1,6 10 19 J

E1 =

e4 32 h
2 2 0 2

= 2,17 10 18 J = 13,6eV

(13.18.)

Energija E1, je energija koju je potrebno uloiti da bi se elektron oslobodio iz atoma, tj. da bi se atom vodika ionizirao i esto se naziva energija ionizacije. Energiju prvog pobuenog stanja dobivamo za n=2, drugog za n=3, itd.:

E2 = 3,4eV ;

E3 = 1,5eV ;

E4 = 0,85eV ;

E5 = 0,54eV

(13.19.)

Poto svakoj stacionarnoj orbiti odgovara odreena energija elektrona, esto se umjesto orbita, govori o dozvoljenim elektronskim nivoima elektrona u atomu. Shema energetskih nivoa odreenih relacijom (13.17.) prikazana je na crteu 13.5. Pri prijelazu vodikovog atoma iz stanja m u stanje n emitira se kvant, prema (13.5.):

h = Em En =

( 4 )
0

me e 4
2

1 1 2 2 n 2h 2 m

(13.20.)

Valna duina emitirane svjetlosti iznosi:

(4 )
0

me e 4
2

1 1 2 2 m 4 ch n
3

(13.21.)

Na ovaj nain doli smo do formule za zakonitost atomskih spektara (13.3.) iz koje moemo izraunati Rydbergovu konstantu.

Crte 13.5. Uvrstivi u izraz (13.21.) vrijednosti konstanti koje u njega ulaze dobiva se veliina koja se izuzetno dobro slae sa eksperimentalnom vrijednou:

R=

(4 h) c
3

me e 4

2 0

= 1,097 10 7 m1

(13.22.)

Na osnovu Bohrove teorije mogue je objasniti optike spektre vodika. Oito da Lymanovu seriju predstavlja grupa linija koju elektroni emitiraju vraajui se u osnovno stanje (n=1), Balmerova, grupu linija koju emitiraju elektroni vraajui se sa nekog vieg stanja, ali tako da se zaustave na drugoj orbiti (n=2), itd. Shema kvantnih prijelaza za atom vodika dana je na crteu 13.6. Moemo zakljuiti da su diskretne linije atomskog spektra vodika posljedica kvantnih prijelaza elektrona izmeu diskretnih nivoa energije u atomu. cijeli brojevi n i m u empirijskoj relaciji (13.3.) i teorijskoj formuli (13.21.), od kojih zavisi valna duina zraenja, predstavljaju glavne kvantne brojeve, koji odreuju nivoe energije elektrona u atomu. Slaganje eksperimentalnih rezultata sa Bohrovom teorijom za vodik je vie nego zadovoljavajue. Meutim, teorija nailazi na nepremostive prepreke kada je trebalo da se primijeni na sloene sisteme (atomi sa dva ili vie elektrona). Bohrova teorija takoer nije omoguavala da se odredi intenzitet spektralnih linija, da se objasni cijepanje ovih linija u vanjskom elektrinom, odnosno magnetskom polju (Zeemanov efekt). 9

Borov model atoma vodika je odigrao ogromnu ulogu u razvoju suvremene fizike. Zahvaljujui njemu po prvi put je shvaeno da postoji principijelna razlika izmeu atoma (i drugih kvantnih sistema) i makroskopskih tijela, pa se prema tome ni zakoni klasine fizike ne mogu primijeniti, pri objanjavanju unutar atomskih procesa. danas je jasno da nedostaci Bohrove teorije vodikovog atoma, lee upravo u njenom poluklasinom, odnosno polukvantnom karakteru. Bohr je pored kvantnih koncepcija uveo i neke klasine predodbe kao npr. pojam elektronske orbite, za koju se kasnije pokazalo da je neprimjenjiva za atom. Moemo na kraju zakljuiti da je Bohrova teorija koja se oslanja na klasinu fiziku samo prelazna etapa na putu izgradnje dosljedne teorije atomskih pojava. 13.6. Karakteristini spektar rendgenskog zraenja Kao to je reeno pored kontinuiranog spektra rendgenskog zraenja, javlja se i linijski spektar koji ovisi o vrsti materijala od kojeg je napravljena anoda (antikatoda). Karakteristini linijski spektar nastaje kada upadni elektron izbaci jedan od elektrona iz atoma i tako napravi prazninu u jednoj od unutranjih ljuski atoma. Ako upadni elektron izbije jedan elektron iz K-ljuske volframovog atoma, nastat e praznina u toj ljusci. Pri tom energija upadnog elektrona mora biti dovoljno velika jer je taj elektron vezan za jezgru energijom od oko 70 KeV-a. U vrlo kratkom vremenu (oko 10-8 s) jedan elektron iz gornjih ljuski (npr. L ljuske) popunit e tu prazninu i pri tome emitirati foton energije:

h = E L E K
gdje su EL i EK energetski nivoi L i K ljuske.

(13.23.)

Praznina u L ljuski koja je nastala odlaskom tog elektrona, popunit e se elektronom iz slijedee ljuske itd. Tako emo dobiti liniju K u karakteristinom rendgenskom spektru, to je linija s najmanjom frekvencijom koja odgovara prijelazu elektrona na unutranju orbitu K. Na crteu 13.7. prikazan je spektar zraenja rendgenske cijevi s anodom od volframa. Na kontinuirani zakoni spektar superponirane su dvije linije K i K. Prva nastaje pri prijelazu elektrona iz druge na prvu orbitu, dok K nastaje pri prijelazu iz tree u prvu orbitu.

10

U principu nema razlike izmeu optikog linijskog spektra vodika i spektra teih atoma. Linije odgovaraju uvijek prijelazima elektrona s udaljenih na blie ljuske. Pri prijelazu na K ljusku dobivamo za vodik Lymannovu seriju u ultraljubiastom podruju, dok za tee atome, zbog veeg naboja jezgre, energije fotona su vee, valne duine manje, te se tako dobiva K serija rendgenskih zraka. Unutranji elektroni svojim negativnim nabojem zaklanjaju naboj jezgra, te se rezultati Bohrovog modela atoma vodika ne mogu primijeniti na ostale atome. Jedino za K seriju dosta dobro vrijedi formula slina onoj za vodik:

1 2 = ( Z 1) R1 2 n 1

(13.24.)

Ovo je tzv. Moseleyev (Mozli) zakon, gdje je Z redni broj elementa, a n=2,3,...

11