POTRAGA ZA ZNANJEM

Likovi:

Učenik 1
Učenik 2
Učenik 3
Učenik 4
Učenik 5
Učenik 6
Učitelj
Pripovijedač
Ljenost

Maj 2024. godine

Mekteb Bijele džamije - Slavinovići
Igrokaz za Mektebsku akademiju
SLIKA 1

Na sceni su đačke stolice, učionica. U učionicu ulaze učenici, svako ispred sebe drži
mobitel, skrola, gleda videa, sluša muziku, pravi selfije, igra igricu. Učitelj ulazi u
učionicu, jedno po jedno učenici se nevoljko odvajaju od mobitela, jedan učenik se
zaboravio i nije svjestan da je čas već počeo, Učitelj ga upozorava.

Učitelj: Esselamu alejkum, ako bi smo ostavili mobitele da počnemo, bilo bi

lijepo.

Učenik se trgne i ostavi telefon. Učitelj, uvodi učenike u čas, ponavljaju lekciju od
prošli put,
Učitelj: Prije nego nastavimo dalje, hajde da ponovimo šta smo to do sada učili.
Je li ima neko da želi početi?

Učenici gledaju jedno u drugo, neko gleda ispred sebe, neko zijeva, neko se ljulja na
stolici. Niko se ne javlja.

Učitelj: Dobro, može li mi neko reći šta je to Tejjemum? (Nema odgovora) Dobro,
hajde recite mi, šta je i kada se koristi Gusul? (Isto)

Neugodna tišina, ali učenici ne izgledaju kao da su zabrinuti.

Učitelj: Ovaj čas ćemo završiti. Ne možemo nastaviti dalje ukoliko nismo usvojili
lekcije od prije. Sutra, očekujem da svi zajedno ponovimo šta smo do sada učili
kako bi smo mogli dalje učiti o našoj lijepoj vjeri.

Učenici ustaju sa svojih mjesta, vade mobitele i odlaze kao zombiji svako na svoju
stranu.

SLIKA 2

. Mrak, učenici sjede na stolicama, svjetlošću ekrana osvijetljena su samo njihova

lica. kako koji učenik ima repliku tako se pali svjetlo na njegovo lice. Mrak. Grupni
chat razreda.

Učenik 1: Hej, ima li koga?

Učenik 2. Tu sam, ko fol, hoću spavati.

Učenik 3: ćao raja, mislio sam da ste zaspali, heej gledaj ovu sliku

Učenik 4. Vidio sam to, Isti hodža.

Svi: hahahahaha

Učenik 5. Pazite ovo, ako svi instaliramo, moći ćemo igrati između sebe, ali i
zajedno protiv drugih grupa

Učenik 6. Šta je too? Jel ovo da se gađaju leteći bureci.

Svi: daaaa, Lol

Učenik 1: jooj, efendija je rekao da će nas sutra ponovo pitati, nećemo nastaviti
dalje ako ne ponovimo ono od prije

Učenik 3: pa šta ne može nas natjerat da klečimo na žitu, pogledajte ovu sliku

Učenik 5: hej, naučićemo, ima vremena, sutra, poranimo, ponovimo, malo ga ga

nasmijemo i top

Igraju, zvuci igrice, polhako jedan po jedan zaspi, sa uključenim telefonom, ostaje
budan onaj isti iz prve slike.

Učenik 6. hej, šta vam je, što ne gađate, ne mogu sam, jeste to zaspali, uu pola
četiri, idem i ja, super igra!

SLIKA SAN

■ PRIPOVJEDAČ: Esselamu alejkum svima! Ja sam Pripovjedač, a to znači da

ću vam ispripovijedati jednu priču. A budući da većina priča započinje s
«Jednoga dana…», tako ću ja započeti i ovu priču. Dakle, jednoga dana jedna
grupa polaznika mektebske pouke se probulila, probudila potpuno… oprostite,
ali moram ovo reći đačkim rječnikom – glupava! Da, da, dobro ste čuli – cijela
grupa je postala jednostavno – glupa! Ništa više nisu znali, a ono se malo znanja,
što je ostalo, potpuno pomiješalo. Nitko se u cijelom medžlisu nije mogao
načuditi količini gluposti u toj grupi, pogotovo jer su prije bili straaaašno
pametni. Uostalom, šta se uopšte može poduzeti kad odjednom zaboravite sve što
ste znali i postanete glupavi? Imate li vi kakvu ideju? Molim? Nemate? Onda
ćemo pustiti priču da se sama ispriča….

(Pripovjedač odlazi sa scene, a odmah iza njega se, jedan po jedan, pojavljuju
učenici. Ulaze s različitih strana.)

■ U1 (baca torbu nasred scene): Ljudi moji, ja više ne mogu ovako! Jutros me
hodža pita, koji je preduvjet za namaz a ja sam rekla da je to (pauza) da staviš u
sendvič i kečap i majonezu i pojedeš. Svi su mi se smijali!

■ U 2: Znam, i ja sam ti se smijao! Ali sam onda skoro zaplakao od muke kad je
mene pitao tko su bili ashabi, a ja rekao da su to ljudi koji čiste parket na pauzi
košarkaške utakmice.

■ U 3: (ulazi glasno ridajući): Buuuuuu, buuuuu – hu-huuuu! Nikada neću biti

mualima, nikada! Kako ću upisati medresu kad sam danas umjesto da proučim
fatihu otpjevala zeko i potočić!

■ U 4: Ali šta nam se to događa? Zašto više ništa ne znamo?

■ U 5: Ne znam vala, ali meni se sve ovo baš sviđa…Mislim, ne razmišljam

uopšte o tome…i to je tako sve super…Mislim, sve to…..Hmmm…Šta sam ono
htio reći?

■ U 1: Ljudi, ne možemo više ovako! Moramo nešto poduzeti!

■ U 6: Tako je! Stvarno moramo nešto poduzeti! Moramo ponovno postati

najpametniji grupa na medžlisu!

■ U 3: U pravu si! Samo, šta točno trebamo poduzeti?

■ U 1: Možda moramo….. možda moramo….Znam! Otići u prodavnicu!

■ U 2: Joj, što si ti glup! I šta ćemo u tamo? Tražiti Znanje po policama?

■ U 4: Pa da, možda možemo pokušati! Mislim, možda se Znanje stvarno može

kupiti. Uđeš u radnju i lijepo kažeš: Molim vas kilu znanja!

■ U 2: Ne mogu vjerovati koliko ste svi glupi! Ne mogu vjerovati da ne znate da

se znanje traži … kod automehaničara!

■ U 6: Tako je! Baš si pametan! Moramo naći automehaničara! On će nam

sigurno pomoći.
■ U 5: Čekajte! Znam ja, znam ja! Hmmm, a što sam ono htjela reći?

■ U 3: Ja znam što je najpametnije! Nećemo ići u prodavnicu niti

automehaničaru.

■ SVI: Nego šta?

(Svi se okrenu ka U3.)

■ U 3: Idemo sami pronaći svoje znanje. Ali! Ne smijemo imati nikakav plan!
Krenut ćemo na put pa ćemo vidjeti kamo ćemo stići. Siguran sam da ćemo naći
svoje znanje negdje usput, na nekakvoj cesti.

■ U 1: Što si ti pametan! Da sam barem ja pametan kao ti!

■ U 6: Tako je, ovo je najpametnije što smo do sada čuli. Idemo na put!

■ SVI: Idemo tražiti Znanje!

(Odlaze sa scene, Odmah iza nje na scenu dolazi Pripovjedač.)

■ PRIPOVJEDAČ: I tako je naša grupa otišla tražiti svoje Znanje. I – našli su

ga! Ma, zezam se! Da su ga odmah našli, ovaj igrokaz bi završio, a ja bih ostao
bez posla. Dakle, duuugo su tražili svoje Znanje. Zavirivali su ispod svakog
kamena, (Dok on govori, učenici glume da zaviruju ispod kamena…) zapitkivali
ptice koje su im lijetale nad glavama, pokušali su čak razgovarati i s Vjetrom, ali
ga nisu uspjeli uhvatiti. Putem su naišli i na Crvenkapicu koja se po ko zna koji
put uputila svojoj baki, ali ni ona nije srela nikakvo Znanje. Ona je njih pitala
jesu li možda usput sreli kakvog vuka, a oni su joj odgovorili da ne znaju kako
vukovi izgledaju. A onda….

(Pripovjedač odlazi sa scene na kojoj se pojavljuje Lijenost – leži na klupi ili

stolici, pjevuši i skrola.

■ U 1: Dobar dan! Oprostite što smetamo, ali moramo vas nešto pitati.

■ LIJENOST: Samo me nemojte dugo gnjaviti, vidite da radim! Šta hoćete?

■ U 2: Zanima nas jeste li možda vidjeli Znanje?

■ LIJENOST: Znanje? Naravno da jesam!

■ U 3: Dakle?
■ LIJENOST: Šta dakle?

■ U 4: Pa, gdje je…Znanje?

■ LIJENOST (ustaje): Ma dajte, društvo, opustite se! Sjedite, zabavit ćemo se

malo, a onda ću vam reći gdje ćete naći svoje Znanje! Bez žurbe, molim vas!
Imamo vremena, neka Znanje čeka!Uostalom, kome još treba Znanje?
Razmislite malo, bolje je biti glupav cijeli život, onda nemate nikakvih briga.
Koga je još briga za znanje? Čim nešto znate, odmah morate i raditi. A ako
radite, ne možete uživati. Samo vi sjedite, zaboravite na to svoje Znanje i opustite
se…

(Lijenost ih posjeda na pod, svi se opuste.)

■ LIJENOST: Eto! Zar nije lijepo? Uživajte!

Na sceni se polako pojavljuje glumac koji glumi i učitelja, ovoga puta kao
Znanje. na njegovoj bi majici moglo pisati Znanje. On ulazi s igricom u rukama,
smiješi se i viče «To! To! Bravo ja!» Kad ugleda ostale, naglo se uozbilji i
sprema igricu.)

■ ZNANJE: Hm, hm, a šta je ovo?

■ LIJENOST: Ništa, šta bi bilo? Sjedi i uživaj s nama.

■ ZNANJE: Da uživam s vama? Jesi li ti normalan? Ovo je bila najpametnija

grupa na medžlisu. S njima mi je bilo tako lijepo i lahko. Znači, ti si se uvukla u
njihove pametne glave..

■ U 1: (ustaje s poda, lijeno,): Oprostite, a ko ste vi?

■ ZNANJE: Ko sam ja?! Ko sam ja?! Zar si zbog nje zaboravio i čitati?!

(Pokazuje na svoju majicu.)

■ U 1 (gleda u majicu i slovka): Z…z…na…nje. Hej, to mi je poznato!

U6. Pa da! Hej, društvo, našli smo ga! Evo ga! Evo Znanja!

Svi pritrče

U 2. Da. Čekajte vi malo ličite na našeg efendiju.

U 5. Zašto smo se danas probudili glupi, gdje ste vi bili?

Znanje: Zbog toga što ste se priklonili ljenosti (pokazuje na ljenost) okupirali ste
me besposlicom i stvarima koje ne donose korist.

U 3. A čime smo vas okupirali?

Znanje: (vadi mobitel i pokazuje) Ovim.

Tišina

Ljenost: pa to je tako zabavna stvar, kad ne znaš šta da radiš, uvijek je tu da ti

pravi društvo.

Znanje: ova stvar, kada se ne koristi na lijep i koristan način, od dječijih zdravih
mozgova napravi zobenu kašu.

Ljenost: pa šta, zobena kaša je ukusna

U 4. Šta da radimo?

Znanje: Kada se probu... aa ovaj, kada sledeći put vidite svoga efendiju, doobro
se zagledajte u njega i znat ćete šta ćete raditi. A sada idite... Moram se
obračunati sa ovim ovamo.

Učenici izlaze, Znanje prilazi ljenosti, predaje mu telefon i strogo mu daje znak da
napusti scenu. Znanje se okreće publici pljesne rukama gasi se svjetlo, san prestaje.

SLIKA NOVI MEKTEBSKI ČAS

Sa različitih strana scene, učenici ulaze svako drži telefon u ruci, manje strastveno
nego prvi put. Kad svi uđu primjete jedni druge i pogledaju se značajno shvaćajući da
opet drže telefone, jedno pojedno samoinicijativo ostavljaju telefone u džep. Prilaze,
tišina, kao da su svi sanjali isti san.

U1. (zausti da kaže): Da samo znate šta sam.... (na scenu ulazi efendija)

(svi zvučno udahnu)

U2. To je...

U3. To je on.
U4. Znanje...

Učitelj: Eselamu alejkum

U5. Alejkumu selam

U6. (pritrči efendiji – ostali mu se pridruže,) Efendija mi se izvinjavamo, ali...

U1. Efendija, mi smo pogriješili...

U2. Nismo se dovoljno trudili bili smo lijeni.

U4. Ako bi ste dopustili da zajedno sa vama krenemo ponovo.

Učitelj: Odakle...

U5. Od početka...

Učitelj: (nasmiješi se). Dobro. (djeca krenu prema stolicama on ih zaustavi) ne,
ovoga puta ćemo pokušati drugačije, dođite ovamo sjedite ispred mene, tako..
(djeca sjednu u polukrug ispred učitelja) Kako počinjemo svaki lijep i koristan
posao?

U 3. Bismilom!!!

Učitelj: Ponavljajte zamnom. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. (učenici

ponavljaju) Tako.

U 6. (odjednom, glasno,) Bismillahi rahman i rahim (svi ga pogledaju, nasmiju se)

Učitelj: (Nasmiješi se) Aferim. Hvala Allahu koji daje korisno znanje, molim Ga
da nas pomogne i podari nam znanje korisno.

Slika se zamrzava. Pojavljuje se pripovjedač

PRIPOVJEDAČ: I tako, naša grupa se vratila na put stjecanja znanja, njihov

učitelj, efendija, postao im je uzor i neko koga su iznimno poštovali i voljelo