Ranko Marinković, Kiklop

KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: druga moderna (1952. - 1969.)

AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Ranko Marinković stvara u razdoblju druge moderne, ali
roman Kiklop (1965.) svojim obilježjima najavljuje sljedeće razdoblje (most prema
postmodernizmu).

STILSKA OBILJEŽJA: modernistička, postmodernistička

KNJIŽEVNA VRSTA: egzistencijalistički roman

NASLOV:

-U grčkoj mitologiji kiklop je čudovišni gorostas s jednim okom nasred čela. Polifem je ime
kiklopa kanibala koji se pojavljuje u Homerovoj Odiseji: on je stavio veliki kamen na ulaz u spilju
i tako u njoj zatočio Odiseja i njegove prijatelje.

-Kiklop kao naslov romana imenuje njegovu ključnu temu: strah. S jedne strane, to je strah od
smrti (rat), a s druge strane to je iracionalni strah od svega što čovjeka ugrožava.

TEMA:

Kiklop je priča o strahu, odnosno priča o intelektualcu koji se boji predstojećega rata i čiji je
jedini cilj preživjeti. To je egzistencijalni roman: u njemu se uz temeljne teme život i smrt uvodi
treća egzistencijalna tema: strah.

GLAVNI LIK:

Melkior Tresić novinar je gradske rubrike za koju piše kazališne i filmske kritike: on je
intelektualac koji iznimno dobro poznaje povijest, filozofiju i umjetnost, a često pojave iz
svojega okruženja povezuje s opisom tih pojava u književnim djelima (intertekstualnost).

MJESTO RADNJE:

Središnje je mjesto Melkiorovih lutanja središte Zagreba: gradski trg, prolazi, kavane (Dajdam,
Corso, Kazališna kavana). Ponekad se Melkior u svojim lutanjima vozi tramvajem do
Maksimira, a zagrebačka je periferija (Trešnjevka) dio grada u kojem stanuje Maestro.

Melkior stanuje preko puta vojarne: njegova je soba na trećem katu, a preko ulice
gleda u dvorište vojarne 35. puka. U blizini se nalazi gostionica Ugodni kutić u koju
često zalazi.

Radnja se u središnjem dijelu romana odvija u mjestu u kojem se nalazi mobilizirani Melkior, a
nakon te epizode ponovno se vraća u Zagreb.
VRIJEME RADNJE:

Radnja romana započinje u jesen 1940., a završava u proljeće 1941. Određena je konkretnim
povijesnim događajima: bombardiranjem Londona i početkom Drugoga svjetskoga rata u
Zagrebu.

KRATAK SADRŽAJ:

Prvi dio

Na početku romana Melkior se nalazi na gradskom trgu: gleda i sluša reklame, a

istodobno se prigušeno čuje i glas slijepca-prodavača. Melkiorov čin milosrđa
prema slijepcu-prodavaču zamijetio je nepoznati mršavi svećenik i potapšao ga
je po ramenu, a Melkior u njemu prepoznaje svoga nekadašnjeg vjeroučitelja
don Kuzmu.

Taj susret podsjetio ga je na epizodu iz djetinjstva: školska su djeca svuda crtala

uho jer je don Kuzma imao velike uši, a on se zbog toga jako ljutio na njih.
Zbog incidenta s don Kuzmom (nesporazum oko pitanja o Samsonu i Dalili)
Melkior je napustio školu, a don Kuzma je ubrzo nestao iz mjesta (neka ga je
žena optužila kod biskupa).

Prateći ulicama don Kuzmu, Melkior je čuo prolaznika koji govori Ne gine se
danas od tramvaja, moj gospodine! i ta rečenica podsjeća ga na nedavnu
situaciju u kojoj ga je pijanica Cviker, predstavljajući se kao njegov školski
prijatelj koji se našao u nevolji, pokušao prevariti i izvući od njega novac.
Melkior mu je dao nešto novaca iako je znao da je riječ o prevarantu, ali je
odlučio da više neće reagirati na takve poticaje. Međutim, ipak se zaustavio i
razgovarao s čovjekom koji je ogorčen jer je dobio poziv za mobilizaciju. Riječ
mobilizacija u Melkioru izaziva tjeskobu i strah.

Melkior nakon toga promatra don Kuzmu koji je stao na uličnu vagu da bi
provjerio svoju težinu, a invalid ga važe. Kada don Kuzma odlazi, Melkior
dolazi do invalidove vage. Važe se i on te doznaje priču o don Kuzmi, tj. da
zbog bolesti sve više gubi na težini, a invalid ga žali.

U tom se trenutku iznenada pojavljuje Ugo, Melkiorov prijatelj, koji svojim

lakrdijaškim ponašanjem uvijek privlači pozornost. Tako je bilo i ovoga puta:
zbunjeni Melkior stajao je na vagi, a Ugo je zabavljao prolaznike šaleći se s
njima.
Kada je Ugo otišao, Melkior se našao u nevolji jer su ga okupljeni ljudi smatrali
uličnim prevarantom, ali se zahvaljujući pomoći jednoga prolaznika uspio
izvući. Prisjetio se da je krenuo u kino pogledati film jer mora napisati recenziju
za sutrašnji broj novina. Prolazi pored kavane Dajdam u kojoj već mjesecima
nije bio, ali onda se ipak vraća i ulazi.

U kavani Dajdam skupljaju se Parampionska braća: to je društvo kojemu

pripada Ugo, Melkior, Maestro (urednik gradske rubrike, pijanica), a pojavljuju
se i don Fernando (pisac i novinar) te glumac Fredi i lijepa Vivijana u koju je
Melkior zaljubljen.

Kada je Melkior ušao u Dajdam, Ugo mu je patetično održao pozdravni govor,

a nakon toga došlo je do sukoba između Uga i Fredija (koji je vrijeđao
Melkiora), a kasnije i između Uga i don Fernanda (koji se ljutio zbog Ugovih
komentara).

Središnja je epizoda u Dajdamu Maestrova „predstava“: najprije je ismijao

mladoga studenta pričajući o Hamletu, a zatim je održao „simpozij konkretne
poezije“ recitirajući svoju pjesmu u kojoj je opisao kako je prodao svoje tijelo u
medicinske svrhe. Melkior odlazi iz tog društva nakon sukoba s Ugom koji mu
se ruga jer pokušava izgladnjivanjem izbjeći mobilizaciju.

U sljedećim danima Melkior nastavlja svoje lutanje gradom jer se boji da će

dobiti poziv za mobilizaciju: njegov dan upotpunjuju povremeni boravak u
gostionici Ugodni kutić koju vodi ljubazni Kurt, odlasci u redakciju, druženje s
uvijek raspoloženim Ugom, susreti s Maestrom i razgovori o civilizaciji,
napretku, povijesti i sl., susret s don Fernandom i razgovor o don Fernandovoj
teoriji preventivne dehumanizacije, razgovori sa zagonetnim Atmom
(susjedom), šetnje s Vivijanom u koju je zaljubljen. Svoje erotske fantazije
Melkior veže i uz ljubavnicu Enku, kojoj povremeno odlazi. Na kraju prvoga
dijela romana Melkior ipak dobiva poziv za mobilizaciju.

Drugi dio

Intelektualac Melkior u vojsci prolazi kroz niz neugodnih situacija: najprije ga

ismijava narednik Čičak koji želi pokazati svoju superiornost iako nije
obrazovan kao Melkior, a iz te ga situacije spašava Krele, čovjek koji mu
pokušava pomoći jer vidi da se Melkior ne snalazi u novoj (vojnoj) sredini.
Nakon epizode s konjem Cezarom Melkior je upućen u bolnicu na pregled, a
tamo upoznaje ljubaznu medicinsku sestru Aciku i vojnoga liječnika koji mu
želi pomoći. Smješten je na Tuberkulozni odjel, ali tamo se ne nalaze bolesnici,
već mladi ljudi (Tartuffe, Mali, Menjou, Hermafrodit) koje su njihovi utjecajni
roditelji tu smjestili da ne bi bili poslani na ratište. Ti su mladi ljudi neljubazno
primili Melkiora, a posebno je neugodan prema njemu stariji liječnik (Pukovnik,
šef Tuberkuloznog odjela) koji se lijepo ponaša prema mladim simulantima čije
obitelji poznaje, a prema intelektualcu Melkioru pokazuje prijezir i mržnju.
Pukovnik provocira Melkiora govoreći mu da zna kako ne poštuje vojsku i nudi
mu obraz da Melkior na njega pljune, a Melkior ga umjesto pljuvanja ljubi u
obraz. Bijesni Pukovnik nakon tog incidenta šalje Melkiora na Nervno
odjeljenje.

Na tom se odjelu nalaze tri psihički bolesna mlada čovjeka: Melankolik, maršal
dvora i Kero. Melankolik je poludjeli matematičar koji je razvio teoriju o
osvijetljenim prozorima – u paljenju i gašenju svjetla on vidi pravilnost i smatra
da se tako šalju tajni signali za puštanje ogromnoga aligatora koji je, zapravo,
neprijateljsko oružje. Melkior se stopio s tom sredinom i počeo se ponašati
poput luđaka. Ipak, Krele mu pomaže i u ovoj situaciji: zahvaljujući laborantu
Mitru, Melkior dobiva medicinske nalaze iz kojih je vidljivo da je nesposoban
za vojsku, što znači da se vraća kući u Zagreb.

Naglasak je u ovom dijelu romana na realističkom prikazu vojne sredine i

apsurdu koji u njoj vlada: vojnici mrze intelektualce, neuki su ljudi nadređeni
učenim ljudima, dobri ljudi poput majora (liječnika) u podređenom su položaju.
Melkior (intelektualac) u takvoj se sredini ne snalazi: nadređeni ga ponižavaju,
a pomaže mu samo major (liječnik) i Krele.

Treći dio

Melkiorovim povratkom započinje treći, završni dio romana. Nakon povratka

Melkior je bio bolestan, a gazdarica ga je njegovala dok se nije oporavio. Tek
nakon nekoliko dana izišao je iz stana. Došao je pred Ugodni kutić i tamo
susreo susjeda Atmu, kojega je cijelo vrijeme izbjegavao. Od njega je doznao da
je uvijek ljubazni Kurt bio njemački špijun te da je cijela obitelj napustila grad i
prodala Ugodni kutić novom vlasniku. Atma mu govori o tome što se zbivalo
dok ga nije bilo u Zagrebu: Ugo i Maestro sukobili su se i posvađali, a Vivijana
više ne odlazi u tu kavanu. U Melkioru se ponovno javlja strah.

Melkior odlazi kod Enke, ali se iznenada vraća njezin muž pa Melkior mora
bježati. Zbog toga se osjeća osamljenim i otjeranim. Susret s prostitutkom na
ulici priprema susret s Ugom kod spomenika Petru Preradoviću: Melkior se
sakrio u sjenu spomenika i nije mu se javio, a nakon toga ga je neko vrijeme
pratio, no ubrzo i od toga odustaje.

Nakon nekog vremena Melkior pred kavanom Corso susreće okupljene ljude
koji promatraju okrvavljenoga Maestra - izbačen je iz kavane nakon sukoba s
Fredijem (kasnije doznajemo da je tu bio i Atma), a u kavani vidi Fredija i
Vivijanu.

Melkior pomaže Maestru i vodi ga do njegova stana. Maestro stanuje na

periferiji, a dok hodaju, priča Melkioru o tome kako prezire napredak i
modernoga boga (struja, elektron). Maestrov je stan iznimno zapušten i prljav:
Melkior pokušava što prije otići, ali ga Maestro stalno zaustavlja.
 Tijekom te večeri Maestro je ispričao Melkioru svoju životnu priču: govori mu
da je postao takav cinik zbog jedne žene (Vivijane), a Melkioru je ta situacija
iznimno neugodna i želi što prije otići. Razgovor se nastavlja temom napretka
koji Maestro prezire. Govori da je struja novi bog koji je gori od staroga boga, a
ubija mnogo brže i okrutnije. Potpuno pijani Maestro klonuo je, a zatim
osluškuje zov dalekovoda i uspoređuje ga sa sirenama (ep Odiseja).

Nakon toga Maestro izlazi na balkon, a Melkior i dalje ne shvaća što će Maestro
učiniti: tek kada je vidio bljesak, shvatio je da je Maestro izvršio samoubojstvo,
odnosno da ga je ubio moderni bog (dalekovod, tj. struja).

Jednoga jutra Melkiora iz sna bude sirene: to je dan kad započinje rat. U
njegovu sobu ulazi Ugo koji ga zove da idu gledati rat - Ugo se ne boji, njemu
je i rat povod za predstavu.

Melkior to odbija i izlazi na ulicu. Odlazi u redakciju, ali list za koji piše nije
izišao. S vratarom kratko razgovara o Maestru, a potom žurno izlazi.

Avion nadlijeće grad, čuje se buka protuavionskih topova. Melkior dolazi do

Komande grada i želi se prijaviti u vojsku, ali ga sumnjičavo promatraju i on
ponovno bježi na ulicu.

Ulazi u tramvaj, promatra ljude, razmišlja o apsurdnoj situaciji u kojoj se ljudi

nalaze jer je započeo rat i sve što je nekada bilo normalno, sada prestaje.

Na kraju romana Melkior se nalazi na gradskoj periferiji: čuje neprijateljske

avione koji nadlijeću grad i dok počinje bombardiranje, on se spušta na zemlju
želeći se pritajiti i biti manji od kukca kako bi preživio. Počinje puzati i poput
životinje četveronoške odlazi u Zoopolis (metafora za svijet u vrijeme rata).

KOMPOZICIJA

Roman Kiklop podijeljen je na 14 nenaslovljenih poglavlja. Radnja se zbiva u predratnom

Zagrebu, a glavni je lik mladi intelektualac Melkior, koji se boji poziva za mobilizaciju pa
izgladnjuje svoje tijelo kako bi ga proglasili nesposobnim za vojsku.
Kompozicija je fragmentarna, a dijelove romana u cjelinu ujedinjuje Melkiorova svijest.
Zbog takve kompozicije dijelovi se Kiklopa mogu izdvojiti kao samostalne cjeline, odnosno
kao male dramske forme (npr. Ugo i Maestro kao lakrdijaši).

Fragmentarnost je najčešće rezultat asocijativnosti. Tako, primjerice, pojava don Kuzme

(njegove uši) priziva epizodu iz djetinjstva zbog koje je Melkior prekinuo svoje
osnovnoškolsko školovanje, a nešto kasnije izgovorena rečenica (zvučna asocijacija) Ne gine se
danas od tramvaja, moj gospodine!, koju dobacuje slučajni prolaznik, otvara ratnu temu i
Melkiorovo sjećanje na uličnu scenu s Cvikerom koja se zbila nekoliko dana ranije.

PRIPOVJEDAČ:
Zbivanja u romanu pratimo iz perspektive sveznajućega pripovjedača (3. lice), ali se glas tog
pripovjedača vrlo često miješa, odnosno pretapa s unutrašnjim monologom glavnoga lika
Melkiora Tresića pa dolazi do polifonije.

Prvi glas – sveznajući pripovjedač: on zna sve o likovima i poznaje njihov unutrašnji svijet.

Drugi glas – Melkiorova svijest: u romanu se taj glas miješa s glasom sveznajućega
pripovjedača.

Melkior Tresić

-Melkior Tresić radi kao novinar u jednoj redakciji. Porijeklom je s mora, što je vidljivo iz
sjećanja na don Kuzmu. Diplomirao je filozofiju.

-Zahvaljujući svojem obrazovanju, dobro poznaje povijest kulture. Vrlo je mnogo čitao, što se
vidi u intertekstualnim asocijacijama u kojima dominiraju Shakespeare, Dante, Dostojevski,
Moliere. Ponekad piše stihove, ali oni imaju uporabnu vrijednost, tj. povremeno ih posuđuje
Ugu koji njima zavodi djevojke.

-U Melkioru su sve emocije prenaglašene, a dominantna je emocija strah. Sklon je

samopromatranju: svijest mu je stalno aktivna, opaža stvarnost i povezuje ju asocijativno sa
svojim duhovnim svijetom.

-Muči ga misao, odnosno poriv za mišljenjem. Melkior je sav u introspekciji: boji se poziva za
mobilizaciju (čovjetina), opsjednut je mislima o ženama (Enka, Vivijana), ali ih ne razumije, pa
su sve žene u njegovoj svijesti svedene na tjelesno.

-Obilježje je njegova karaktera pasivnost: primjerice, iako zna da njime manipuliraju, dopušta
da bude prevaren, što je vidljivo u epizodi s Cvikerom.

-On je antijunak: nesiguran je, zavidi ostalima na njihovoj hrabrosti. Iako se ne usuđuje ništa
poduzeti , strah od rata ponekad ga tjera na očajničke poteze, a jedan je od njih simuliranje
ludila (ironična paralela s Hamletom).

DRUŠTVO U DAJDAMU

Svaki od ovih likova ima svoju središnju epizodu: za Uga je to spektakl koji je izveo u
Ugodnome kutiću, za Maestra ispovijest prije samoubojstva i samo bizarno samoubojstvo, a za
don Fernanda razgovor s Melkiorom ispred kazališta o teoriji preventivne dehumanizacije.

Ugo (bizaran lik, inteligentni lakrdijaš)

-Ugo je lakrdijaš, ali i čovjek predan tjelesnim užitcima, što je posebno naglašeno u odnosu s
Vivijanom i zaručnicom. Njegov je lik kao »karikatura intelektualca« suprotnost liku Melkiora
Tresića
-Unatoč svojim intelektualnim sposobnostima Ugo se ne opterećuje razmišljanjem o smislu
života i igrama koje povijest igra s čovjekom – Ugo je čovjek trenutka, čovjek nemotivirana
čina, čovjek sveden na boemski život u kojemu je intelektualna svijest izgubila svrhu
djelovanja i postala sama sebi svrhom. Stoga su Ugove dramske scene, bez obzira na to jesu li
izvedene na ulici ili u Dajdamu, samo slike duhovita čovjeka koji se svojim intelektualnim
sposobnostima služi da bi odigrao ulogu lakrdijaša.

-Njegove »crne plombe« kao fizička osobina koja se najčešće ističe uz njegov lik daju mu crtu
groteske.

Maestro (cinik)

-Maestro je urednik gradske rubrike, »specijalist za životinje kod Dostojevskoga«, ali i cinik
koji prezire napredak i želi da čovječanstvo »prestane«.

-Maestra i Melkiora povezuje duhovni profil i odnos prema ženama: obojica su iznimno
inteligentni, eruditi, ljudi koji poznaju povijest, filozofiju, umjetnost i književnost, ali i ljudi
koji ne poznaju žensku psihologiju i žene svode na tjelesno. Osim toga, i Maestro je, poput
Melkiora, misao suprotstavio tehnici, tj. napretku: onako kako je Melkior »mišlju zaustavio
tramvaj«, tako je Maestro odbijao prihvatiti »napredak« koji je donijelo moderno vrijeme.
Njegovo bizarno samoubojstvo izraz je prijezira prema takvu svijetu.

-Maestrovo ime aluzija je na lik Vergilija kao Danteova vodiča u epu Božanstvena komedija, a
njime se neizravno označuje odnos Maestra i Melkiora kao odnos učitelja (duhovnoga oca) i
učenika (sina).

Don Fernando

-Don Fernando je pisac, čovjek naizgled vrlo tih i suprotnost je Ugu i Maestru. Međutim, on je
vrlo opasan čovjek: zbog osjećaja straha i ugroženosti, zabrinut za vlastitu egzistenciju,
osmislio je teoriju o »preventivnoj dehumanizaciji«, odnosno o »ukidanju tragedije skepsom«.

-Njegova je teorija zapravo parodija Raskoljnikovljeve teorije o podjeli ljudi na odabrane

(poput don Fernanda) i one obilježene, koje je priroda predodredila za zločince. Središnja je
teza njegove teorije da onaj tko je važan (privremeno) ne smije biti dobar.

-Kasnije djeluje: traži izvršitelje za svoju teoriju.

STILSKA OBILJEŽJA:

-asocijacije, komentari, osvrti(parodira se i ironizira povijest čovječanstva)

-nema obilježja realističkoga romana

-u središtu romana je svijest lika, i to svijest intelektualca koja je pritom autoironična i koja
propituje odnos čovjeka i svijeta
-pojavljuju se intertekstualne aluzije i citati kojima se tradicija(npr. Hamelt) ironizira i
podvrgava kritičkom prevrednovanju