Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika:
Just My Luck

ADELE PARKS

S engleskoga prevela Hana Klak Ustolin

2
 Knjige.Club Books

Jimu i Conradu.

Dobila sam na lutriji.

3
 Knjige.Club Books

BUCKINGHAMSHIRESKI GLASNIK
9. studenog 2015.
________________________________________________________________

E laine Winterdale (37), upraviteljica nekretnine, osuđena je na uvjetnu

zatvorsku kaznu jer nije održavala plinski bojler koji je neispravan
uzrokovao smrt dvoje stanara od trovanja ugljikovim monoksidom.
Reveku Albu (29) i njezina sina Benkea (2) pronašao je mrtve njezin
suprug, gospodin Toma Albu (32), dana 23. prosinca 2014. u njihovu
unajmljenom stanu u Readingu.
Nakon istrage Inspektorata za zdravlje i sigurnost, gospođa Winterdale
danas je osuđena na Kraljevskom sudu u Readingu zbog kršenja Zakona o
zapaljivim tekućinama i plinovima nakon što je propustila dogovoriti da se
plinske instalacije redovito provjeravaju tijekom tri godine unatoč tome što
je uvjerila svog poslodavca, vlasnika nekretnine, da je to učinila.
U lipnju 2011. zaposlenik državne plinare posjetio je nekretninu da
zamijeni plinomjer. Bojler je označen kao “iznimno opasan” zbog
“kondenzacije u dimovodnoj cijevi” te je isključen. Izvješće je dano gospođi
Albu i potom je došao u ruke gospođi Winterdale koja je propustila
odgovoriti ili ga proslijediti vlasniku nekretnine.
Bojler nije popravljen. Dvije i pol godine, jedino grijanje u stanu potjecalo
je iz posuđene električne grijalice.
Dana 22. listopada 2014., gospodin Toma Albu nije prenoćio kod kuće i
kad se vratio, stan je bio topao; supruga ga je obavijestila da je nakon brojnih
molbi gđa Winterdale napokon dogovorila da se bojler ponovno uključi.
Uvečer 23. prosinca 2014., gospodin Albu vratio se kući nakon dvostruke
smjene i pronašao suprugu i sina mrtve. Nalazi su pokazali da je u krvi
gospođe Albu bilo 61 % ugljikova monoksida. Dovoljno je 50 % da bude
smrtonosno.
Gospođa Winterdale izjasnila se krivom za sedam povreda Zakona o
zapaljivim tekućinama i plinovima i osuđena je na 16-mjesečnu zatvorsku
kaznu i dvije godine uvjetno, mora platiti kaznu od 4000 funti i sudske
troškove 17 500 funti.

4
 Knjige.Club Books

Lexi

Subota, 20. travnja

N e mogu podnijeti pomisao na to da odem ravno kući Jakeu. Nisam

spremna nositi se s ovime. Prvo to trebam probaviti. Ali kako? Gdje
započeti? Nemam pojma. Plaši me koliko mi je um prazan. Ja uvijek znam što
učiniti. Uvijek imam rješenje, način hvatanja ukoštac s nečim, nalaženja
pozitivne strane. Ja sam Lexi Greenwood, žena koju svi poznaju kao onu
koja rješava stvari, koja se smiješi (neki bi me čak pomalo podrugljivo nazvali
dobročiniteljicom). Lexi Greenwood, supruga, majka, prijateljica.
Misliš da nekoga poznaješ. Ali nikoga ne poznaješ, ne zapravo. Nikada i
ne možeš.
Treba mi piće. Vozim u naš lokal. Kvragu, ostavit ću automobil ispred
kafića i prošetati do kuće, pokupit ću ga ujutro. Naručujem čašu crnog vina,
veliku, zatim tražim mjesto skriveno u kutu gdje mogu ispiti piće sama.
Uskrsni je vikend, i to neobično vruć. Kafić je krcat. Dok se probijam kroz
gužvu, mnogi susjedi podižu čaše i pozivaju me da im se pridružim; pitaju za
djecu i Jakea. Svi u kafiću su u slavljeničkom raspoloženju, poletni. Osjećam
se izdvojenom. Izgubljenom. To je to kada živiš u malenom selu, prepoznaješ
svakoga. Nekada me to tješi, nekada je nezgodno. Pristojno i uz isprike
odbijam njihove prijateljske ponude i nastavljam potragu za usamljenim
mjestom. Posvuda oko mene osjeća se da je subota, ali ja ne osjećam ništa
osim tuposti, stresa, izdvojenosti.
Misliš da nekoga poznaješ.
Što ovo znači za našu grupu? Našu prijabitelj. Prijatelje koji su kao obitelj.
Kakva šala. Bjelodano je da više nismo prijatelji. Već se neko vrijeme
pokušavam sakriti od činjenica u nadi da se dogodio nesporazum, da postoji
objašnjenje; ništa ne može objasniti ovo.
Rekla sam Jakeu da se neću dugo zadržati; trebala bih mu porukom javiti
da ću ostati duže. Posežem za mobitelom i shvaćam da ga, u žurbi da
napustim kuću, nisam ponijela sa sobom. Jake će se pitati gdje sam; baš me

5
 Knjige.Club Books
briga. Ispijam vino. Kiselina mi udara u grlo, istodobno osjećam šok i
olakšanje. Tada odlazim do šanka naručiti drugo.
Lokalni kafić udaljen je svega deset minuta hoda od našega doma, ali kad
sam ja pokušala hodati, vino mi je već udarilo u glavu. Nažalost, osjećam onu
vrstu pijanstva koja hrani paranoju i bijes, a ne onu koja te ošamuti ili od koje
si sretan. Što mogu učiniti da ispravim ovu pogrešku? Moram učiniti nešto.
Ne mogu nastaviti kao inače, pretvarati se da ne znam ništa o tome. Mogu li?
Dok se približavam kući, vidim Jakea na prozoru kako viri van. Jedva ga
prepoznajem. Izgleda nervozno, napeto. Kad me je zapazio, potrčao je
otvoriti vrata.
“Lexi, Lexi, brzo uđi”, šapće, očito uznemiren. “Gdje si bila? Zašto nisi
ponijela mobitel? Zvao sam te. Morao sam doći do tebe.”
Što sada? Prva pomisao bila mi je naš sin. “Je li Logan? Je li se ozlijedio?”
pitam tjeskobno. Već hodam po rubu; moj um proizvodi mračne misli.
Rascijepljene lubanje, slomljene kosti. Ne bi bilo prvi put da jurimo na hitnu
pomoć; trinaestogodišnji Logan voli vratolomije i mentalni sklop mu je takav
da misli kako je klizanje niz žlijeb razuman način da izađe iz svoje sobe i
ode van nabijati loptu. Moja petnaestogodišnja kći Emily rijetko mi zadaje
brige.
“Nije, nije, dobro je. Oboje su u svojim sobama. Nego... gle, uđi, ne mogu ti
ovdje reći.” Jake je gotovo poskakivao na vršcima prstiju. Ne mogu ga
pročitati. Misli su mi zamagljene od vina i pune su bijesa i gađenja. Zamjeram
Jakeu što unosi još više drame, iako nema pojma s kakvim se sranjem nosim.
Nikada ga prije nisam vidjela ovakvog. Ako ga dotaknem, mogla bi me stresti
struja - zračio je opasnom energijom.
Slijedim supruga u kuću. Žurio je i poticao mene da ubrzam. Usporavam,
namjerno se pravim glupa. U hodniku se okreće prema meni, duboko udiše,
prolazi prstima kroz kosu, ali neće, ne može me pogledati u oči. Na ludi
trenutak pomislim da će mi priznati kako me vara. “U redu, samo mi reci, jesi
li kupila srećku ovaj tjedan?” pita me.
“Da.” Kupujem srećke svaki tjedan posljednjih petnaest godina. Unatoč
svim teškoćama prošloga tjedna, održala sam tu naviku.
Jake je još jednom duboko udahnuo, usisavši sav kisik iz hodnika. “U redu,
i jesi li?...” Zašutio je i konačno podigao pogled prema mojemu. Nisam sigurna
što vidim u njegovu pogledu, gotovo bolnu čežnju, strah i paniku. Istodobno
vidim i nadu. “Jesi li odabrala uobičajene brojeve?”
“Da.”
Njegova čeljust još uvijek je čvrsta. “Imaš li srećku?”
“Da.”
“Jesi li sigurna?”

6
 Knjige.Club Books
“Da, zakvačena je na pano u kuhinji. Zašto? Što se događa?”
“Jebote.” Jakeov izdah snažan je poput oluje. Naslanja se na zid hodnika
na trenutak i onda dolazi k sebi, uzima me za ruku i povlači u prostoriju koja
je trebala biti blagovaonica, ali je završila kao kombinacija radne sobe i
odlagališta. Mjesto na kojem djeca ponekad pišu domaću zadaću, ja se
hvatam ukoštac s plaćanjem računa, skupljam hrpe za glačanje, skrivam
probušene lopte i stare tenisice. Jake sjeda pred računalo i brzo otvara
različite prozore.
“Nisam bio siguran ni imamo li srećku, ali kad si se ti kasno vratila, a film
koji sam gledao je završio, nisam mogao izdržati a da ne provjerim. Ne znam
zašto. Valjda iz navike. I pogledaj.”
“Što?” Ne shvaćam baš o čemu brblja, moglo bi biti zbog vina, moglo bi
biti zato što mi je glava puna izdaje i prevare, ali čini se da se ne mogu uzdići
do ovog trenutka. Okrećem se prema ekranu. Internetske stranice lutrijske
organizacije. Kričave i glasne. Sudar blještavih boja i znakovlja.
1, 8, 20,29,49, 58. Brojevi s računala netremice me gledaju. Brojevi koji
su mi toliko poznati. A ipak, čine mi se neobičnima i nevjerojatnima.
“Ne razumijem. Je li ovo šala?”
“Ne, Lexi. Ne! Ovo je stvarnost. Dobili smo na prokletoj lutriji!”

7
 Knjige.Club Books

Lexi

17.8 milijuna funti.

17.8 milijuna funti.
17.8 milijuna funti.

B ez obzira na to koliko puta ponovila, nema mi smisla. U stvari, upravo

suprotno. Što više to ponavljam, to mi se čini manje stvarnim. Ne mogu
zamisliti što to znači. Ne doista. Naši brojevi su na ekranu. Još uvijek su tamo,
provjerila sam tisuću puta, za svaki slučaj, ali tamo su. I drugi brojevi također.
Brojevi koji govore koliko točno vrijedi naša srećka - 17 870 896 funti. Toliko
novca! Jurim u kuhinju i grabim srećku s panoa, odjednom preplašena da ju
je čudovišni nalet vjetra otpuhao ili da ju je netko od djece otkvačio dok
je stavljao pisma iz škole. Iako to nema smisla jer u cijeloj povijesti našeg
obiteljskog života, nijedno od dvoje djece nije nikada zakvačilo pismo iz
škole; mnogo je vjerojatnije da ih pronađem zgužvana na dnu
njihovih školskih torbi. Zurim u malenu rupu koju je načinila pribadača;
srećka ima malen pregib na rubu. Kako ovaj komadić papira može vrijediti
17,8 milijuna funti?
Nevjerojatno. Neshvatljivo. Što to znači za nas? Okrećem se prema Jakeu
vidjeti ima li to njemu više smisla. Jake mi se radosno smiješi. To je najširi,
najozareniji osmijeh koji sam vidjela kod njega godinama. Podsjeća me na
naše rane dane. Kad nismo bili ništa drugo nego nada i sreća. Od toga
protiskujem smijeh kroz nos.
“Jesi li siguran da je ovo točno?”
“Apsolutno. Provjerio sam. I gledao sam izvlačenje šest puta na
YouTubeu. Najavili su da imaju pobjednika. Samo jednog. Lexi, to smo mi!
Bogati smo. Bogatiji nego u najluđim snovima.”
Ponovno se zahihoćem jer je ta rečenica nenormalna. Bogatiji nego u
našim najluđim snovima nešto je što ljudi govore samo u prilično lošim
predstavama i filmovima. Tijelom mi prolaze srsi. Osjećam svaki vršak
živaca. Gotovo je bolno. “Ajme. Mislim, ajme. Što ćemo sada?” pitam.
“Pa, moramo im se javiti.”

8
 Knjige.Club Books
“Kako se to radi?” Prsti su mi hladni, nepomični, ali s druge strane, vruće
mi je i ne osjećam se više čvrstom. Topim se. Dvije čaše vina koje sam ispila
sada se čine kao šest. Pretpostavljam od šoka.
“Ne znam. Mora pisati na internetskoj stranici ili nešto.” Jake je počeo
jurcati po ekranu, lupati po tipkama. Ne mogu vjerovati. Ne usuđujem se. To
ne može biti istina. Imali smo previše sreće. Prelijepo je. Drhtim, Jake možda
čuje kako mi cvokoću zubi. Primjećujem kako se i njegove ruke tresu. “Evo
ga. Broj za državne dobitnike na lutriji. Moramo ih nazvati.” Jake je zastao i
zagledao se u mene. Oči mu sjaje, bistre su, ali neusredotočene. Podiže
slušalicu i pritišće tipke da nazove broj na ekranu. Gotovo nikada ne
upotrebljavamo fiksnu liniju, ali prigoda zahtijeva ozbiljnost i nekako se
prašnjavi, zanemareni telefon na pisaćem stolu čini ozbiljnijim od mobitela.
“Mislim da smo osvojili lutriju. Cijeli iznos. Glavni zgoditak.” Mora da je
osoba na drugom kraju linije upitala Jakea je li on kupio srećku jer izgleda
zbunjeno i pomalo živčano dok odgovara. “Ne. Zapravo ju je moja supruga
kupila. Pa da, ona ju je platila... Da, da, ovdje je sa mnom.” Pružio mi je
slušalicu. “Žele razgovarati s tobom.”
Nekako se uspijevam probiti kroz sigurnosna pitanja koja potvrđuju gdje
sam i kada kupila srećku. Pretpostavljam da neki ljudi možda pronalaze
dobitne srećke ili ih kradu. Lutrijska organizacija mora biti sigurna da sam ja
svoju propisno kupila.
“Možete li, molim vas, sada napisati svoje ime, prezime i adresu na
pozadinu srećke, ako to već niste učinili”, savjetuje žena na drugom kraju
linije. Zvuči mirno i odmjereno, što je meni utješno, ali bizarno. Pitam
se koliko je puta ova žena razgovarala s pobjednicima, s ljudima čiji životi
više nikada neće biti isti nakon ovog telefonskog poziva. Pitam se kako je to
biti ona. Ja se mučim biti ja. Osjećam se kao da sam izašla iz vlastitog tijela.
Ne mogu se usredotočiti ili razmišljati kada kaže: “Pa, čestitam, gospođo
Greenwood. Doista ste dobitnica!”
“Svega?” Jednostavno ne mogu vjerovati.
“Da, gospođo Greenwood. Svega - 17 870 896 britanskih funti.” Broj,
takav ogroman kakav jest, glatko joj je skliznuo s jezika. Zahihoćem se.
Nemoguće. Maloprije sam mislila da je ovo najgora večer u mom životu, ali
potpuno se preokrenula. O čemu ja to govorim? Moj život se preokrenuo!
“Dakle, gospođo Greenwood, imamo ljude koji će vam objasniti postupak i da
bismo to učinili na najučinkovitiji mogući način, moramo znati hoćete li javno
objaviti ovo?”
“Ne, mislim da neću.” Pretpostavljam da lutrija voli ako objaviš.
Vjerojatno priča o sreći u novinama prodaje više srećki, ali instinkt mi govori
da ovo zadržimo za sebe.

9
 Knjige.Club Books
“Ne morate sada odlučiti”, glatko odgovara. Jedan od naših savjetnika
uskoro će kontaktirati s vama. Poslat će vam elektroničku poštu ili će vas
nazvati, i onda ćete dogovoriti sastanak. Vjerojatno u utorak. Obično se to
događa prije, ali kako je u ponedjeljak državni praznik, možda vam bolje
odgovara utorak?”
“Da, da, kako god vi kažete.” Ne želim prouzročiti neugodnosti, natjerati
nekoga da radi na državni praznik.
“Možete s njim raspraviti pitanje objavljivanja i on će vam reći sve ono
što slijedi.”
Jake mi je otrgnuo slušalicu. “Hoće li donijeti ček?” Čak i na ovoj
udaljenosti čujem joj u glasu kako se zabavlja. “Ne, moramo prvo ispuniti
mrvicu papirologije. Pojedinosti bankovnog računa i tako dalje.”
“Kad ćemo dobiti novac?” Mrko pogledam Jakea. Pohlepan je. Nisam
sigurna koji je elegantan odgovor na osvajanje gotovo osamnaest milijuna
funti, ali sumnjam da je zahtijevanje novca poput razbojnika.
“Naš će vas savjetnik nazvati, ali ako sve prođe glatko, a sigurna sam da
hoće, vrlo vjerojatno ćete imati novac na računu do srijede. Najkasnije do
četvrtka.”
“Ove srijede?” pita Jake ozareno.
“Da.”
Nakon što je poziv završio, samo zurimo jedno u drugo, zadivljeni.
Zatim smo, kroz nekakvu nečujnu komunikaciju koju smo razvili nakon
gotovo dvadeset godina braka, istodobno skočili jedno na drugo i ljubili se
kako nismo od prvog tjedna naše veze. Nasrtljivo i razdragano, zahvalno i
požudno. Odgurnuvši sve druge misli i uhvativši trenutak, brzo se i
intenzivno seksamo na stolu. Posljednjih deset godina - možda i duže - seks
je bio ograničen na spavaću sobu. Uzbudljiva, nova priroda ovog gladnog i
pobjedničkog seksa obično znači da je brzo gotov. Povlačim nagore hlače
trenirke i smijem se, pomalo nesigurno: “Sada si stvarno osvojio
glavni zgoditak.”
Jake me snažno grli i govori mi uz vrat, njegov me dah škaklja. “Zapravo,
ti si osvojila glavni zgoditak. Ti si kupila srećku. Zgoditak je tvoj. Zato su
htjeli razgovarati telefonom s tobom.”
Smijem se. “Što je moje, tvoje je, zar ne?” Uvijek je bilo tako između nas.
Toliko dugo. Mi smo tim. Muž i žena. Tvoj bračni drug je u tvojoj ekipi, zar ne?
Pretresem glavom jer je mrka pomisao ušla u nju. Moram se pozabaviti
njome. “Jake, što s Heathcoteovima i Pearsonovima?”
Jake se odmah odmiče od mene; usredotočuje se na oblačenje svojih gaća
i traperica i ne želi me pogledati u oči. “Što s njima?”
“Bila sam kod Jennifer i Freda večeras. Eto gdje sam bila prije.”
10
 Knjige.Club Books
“Oh, znači nisi dostavljala knjigu Diane Roper kako si mi rekla.”
“Ne.” Inače bih se mrvicu zasramila što sam mu lagala o nečemu toliko
beznačajnom, ali kad se sve uzme u obzir, ne broji se. Nisam mu htjela reći da
nisam provjeravala u Jenniferinu priču o tome kako idu posjetiti Fredovu
sestru tijekom vikenda. Mislila sam da bi me možda pokušao spriječiti.
Mislila sam da bi me nježno zadirkivao, ustrajao da se uzrujavam ni oko čega.
Iako bi bio u krivu.
“Nisu nikamo otišli. Kao što su rekli da idu”, kažem mu.
“Shvaćam.”
“Provezla sam se ispred njihove kuće. Što misliš, što se događa? Zašto bi
nam lagali?”
“Nemam pojma.”
“Zar te nije briga što su nam lagali?”
“Uopće”, prasne. Njegov ton daje do znanja da ga je itekako briga. Zurim
u njega: glava mu je pognuta. Vjerojatno osjeća težinu moga pogleda jer se
naposljetku uspravi i njegov pogled susreće moj. Brzo i plitko dišući, kaže:
“Upravo smo dobili na lutriji, Lexi.”
“Ali Heathcoteovi, Pearsonovi?”
Njegov izraz lica mijenja se u nadmen i pobjednički, ali nešto mi u
pokretima njegovih usta otkriva da ga to peče. Je li zabrinut? Povlači me k
sebi. “Gle, ovo je karma, nakon načina na koji su se ponijeli prošloga tjedna.”
“Samo je Patrick pretjerao.”
“Drugi su stali na njegovu stranu. Bilo je ponižavajuće. Ne trebamo ih”,
šapće.
Polažem glavu na njegova prsa i udišem ga. “Jesi li siguran?” pitam. Želim
mu vjerovati.
“Sada više ne, Lexi. Imamo sve.” Pokušavam uzeti u obzir njegove riječi.
Želim se osjećati potpuno zaštićenom, sigurnom. Uvijek sam mislila da bih se
osjećala nepobjedivom da sam bogata, ali iskreno, zabrinuta sam. Zabijam
glavu u njegov vrat. Uvijek je bio moje utočište i želim da me preuzme osjećaj
neustrašive neoborivosti.
“Moramo razmisliti o tome kako ćemo im reći.”
“Kupit ću Ferrari i provesti se ispred njihove kuće” kaže Jake. “Tko ih jebe,
Lexi, bogati smo!”
Hihoćem se jer je to doista čudesno. “Bogatiji nego u najluđim snovima”,
citiram ga. Zatim ga ljubim, svog naočitog supruga, i čvrsto ga grlim dok sve
misli o našim bivšim prijateljima - za koje sam mislila da su najbolji ljudi na
svijetu, ali sada shvaćam da sam ih jedva poznavala - otklanjam iz glave.

11
 Knjige.Club Books

Lexi

Nedjelja, 21. travnja

B udim se i srce mi tuče toliko snažno da ga čujem. Adrenalin i uzbuđenje,

da, naravno, ali i prilično jasno uvjerenje da će me netko zaskočiti i reći:
“Samo se šalim!” Ne mogu vjerovati da smo dobili na lutriji. Ne mogu shvatiti
koliko je to bogatstvo sada, izgleda, naše. To je ludo! Kao u potvrdu čuda,
sunce me preplavljuje kroz prozore. Nevjerojatno je lijep dan. Ne mogu
se sjetiti kad je posljednji put uskrsna nedjelja bila sunčana; kunem se da je
jedne godine sniježilo. Kako to da je naš život takvo čudo?
Jedva smo spavali. Kako smo mogli? Legli smo jedno pokraj drugoga
držeći se za ruke i šaputali jedno drugome kako je moguće da se ovo događa.
Što to znači. Koji nam je sljedeći korak. Planirali smo do kasno u noć, zapravo,
do rano ujutro. Nestvaran osjećaj naglasila je činjenica da smo klizili u
nesvijest i iz nje, u naša tijela i iz njih tijekom cijele noći. Pripijali smo se
jedno uz drugo na nov, isprepleten, intenzivan način. Nisam sigurna što je
bila stvarnost, a što san. Pravi san. Cijelu mi je noć Jake šaputao u uho. Rekao
mi je da me voli. Da će sve biti savršeno odsada nadalje. Da se nemamo oko
čega brinuti. Da se više nikada nećemo morati brinuti ni oko čega. Iznova i
iznova je to ponavljao, poput hipnotizera. I ja mu želim vjerovati. Želim
to više i od čega.
Ustajemo u sedam i silazimo spraviti kavu. Jake uzima vremena
pozabaviti se starim filtrom kojim se vrlo rijetko zamara. Zapravo, ne sjećam
se kada smo ga posljednji put upotrijebili; mljevenoj kavi vjerojatno je već
odavno prošao rok trajanja. Ipak, razumijem: miris lebdi kuhinjom i
najavljuje vrijeme ugađanja. Žitarice jednostavno neće poslužiti jutros. Jest
ćemo pohani kruh. Razbijam jaja u plitku zdjelu i pjevušim za sebe. Leptirići
mi prolaze cijelim tijelom, prisjećam se Jakeova hitnog šapata u tami iz kojeg
je izbijala zavodljiva mogućnost. Kako smo sretni. Kako sam sretna.
“Ajme, Lexi, možeš li vjerovati?” još jednom pita Jake.
“Ne, ne baš.”

12
 Knjige.Club Books
“Ja sam drugi čovjek!”
“Jesi li? Kako točno?” nježno ga izazivam.
“U redu, isti sam čovjek ali, znaš, bolji. Bogatiji. Svakako bogatiji.” Smije
se. “Jedva čekam da djeca ustanu. Hoćemo li ih probuditi? Ovo je poput
krajnje pretjeranog božićnog jutra, zar ne?”
Posljednjih smo se godina na božićno jutro budili prije djece. To je nešto
što ja vidim kao bonus - daje mi vremena poslušati radio, pripremiti
prokulice. Meni je Božić važan zbog hrane, obitelji i, u idealnom slučaju, malo
promišljanja. Jake je frustriran zbog njihova tinejdžerskog izležavanja -
nikada ne može dočekati da otvore darove. Razmazio ih je i voli gledati kako
se njihova lica ozaruju dok otkrivaju da im je ipak na kraju kupio posljednji
krik mode za kojim su žudjeli, a koji si jedva možemo priuštiti. Njemu je za
Božić važno poklanjati i dobivati poklone.
“Razmišljala sam o tome. Možda im ne bismo trebali reći odmah”,
oprezno predložim.
“Molim?”
“Pričekajmo da budemo sigurni.”
“Sigurni smo.”
“Ali komplicirano je, nije li? Jer Emily je najbolja prijateljica s Megan i
hoda s Ridleyjem. Neće moći držati jezik za zubima. Mislila sam da smo se
složili kako je, što duže ovo prešućujemo Heathcoteovima i Pearsonovima, to
bolje.”
“Kako ćeš skriti 17,8 milijuna funti, Lexi?”
“Ne pokušavam to sakriti.”
“Morat ćemo reći svojim obiteljima.”
“Naravno.”
“Očekivat će svoj dio kolača. Pa, možda neće očekivati., ali svakako će mu
se nadati, što je i prirodno. Koja je ispravna količina za njih?” Poput
uzbuđenog djeteta je. Znam da jedva čeka početi dijeliti snopove novčanica.
Malo sam zatresla glavom u pokušaju da je razbistrim. Nemoguće je
razmišljati trezveno nakon svega što smo sinoć otkrili, nakon što smo loše
spavali. Toliko sam izgubila, i onda sam toliko dobila. Njihovu izdaju, njegovu
ljubav. Moja glava i srce samo što ne eksplodiraju. “Samo mislim kako bi bilo
najbolje pričekati da novac sjedne na naš račun. Za svaki slučaj.”
Jake pilji u mene. “Ne znam kako ovo možemo skrivati od djece. Znat će
da se nešto događa. Ovo se događa, Lexi. Ovo je stvarnost.” Jake se tako
široko osmjehuje; izgleda kao da će mu se lice prepoloviti.

13
 Knjige.Club Books
“Ali velika je to odgovornost. Ovo će im zauvijek promijeniti živote.
Moramo razmisliti o onome što ćemo im reći, dati im prijedloge kako se
prilagoditi”, ustrajem.
“Da se prilagodimo čemu?” upita Logan.
Poskočila sam. Odakle se stvorio? Želim se udariti; zbog uzbuđenja sam
postala neoprezna. Znam, i obično se sjetim, da jedno od naše djece uvijek
vreba, pogotovo ako namiriše hranu.
“Dobili smo na lutriji!” zaviče Jake.
“Što?” Logan izgleda sumnjičavo.
“Čak 17,8 milijuna funti. Jebeni smo milijunaši, mali moj!”
“Jake!”
“Oprosti, nisam htio opsovati.”
Zapravo sam ga opominjala zbog nedostatka diskrecije i opreza više nego
zbog psovanja.
“Stvarno?” pita Logan. Gleda u mene, vrlo vjerojatno misli da se njegov
tata poigrava s njime. “Milijunaši smo?”
“Višestruki”, potvrđujem uz slijeganje ramenima i osmijeh. “Vrlo
vjerojatno. Brojevi se slažu i nazvali samo za potvrdu, ali ja...” Zastala sam jer
je Logan zavrištao, zapravo, zaskvičao poput svinje. Poskakuje gore-dolje na
mjestu, trči prema tati i baca se tako da se njihova tijela sudaraju uz divlju
energiju. Pokret koji je negdje između zagrljaja i napada. Ne zna kako se
suzdržati. Doslovno je preplavljen. Ustreptao. Predivno.
“Što se događa?” sada je i Emily u kuhinji.
Logan najavljuje: “Dobili smo na lutriji. Milijunaši smo. Osvojili smo 17 i
nešto milijuna funti!”
Emily izgleda zajedljivo. “Sigurno...” Odvukla se do žitarica.
“Istina je, moja princezo”, kaže Jake podigavši je s poda i zavrtjevši je,
onako kako je to činio kad je bila mnogo mlađa i manje nesigurna.
“Stvarno?” upita Emily, a oprez i nevjerica ispunili su joj oči.
“Da”, potvrđujem s osmijehom.
Emili brizne u plač i tada svi trčimo jedni prema drugima i sjedinjujemo
se u masu zagrljaja, vriskova i suza radosnica.
Spašeni smo.

14
 Knjige.Club Books

Emily

Utorak, 23. travnja

E mily, ustani. Budilica ti nije zvonila. Prespavala si.” Mama lupa na vrata
moje spavaće sobe, zatim ih otvara i juri unutra, nosi upravo izglačanu
školsku košulju. Kao da se ovaj vikend nikada nije dogodio. “Hajde, zlato,
pobjeći će ti autobus”, požuruje me.
“Moram li ići?”
“Jesi li bolesna?”
“Nisam.”
“Onda moraš ići.” Mama izgleda zbunjeno.
“Ali dobili smo na lutriji”, podsjećam je.
“Emily, čudim ti se. Hajde, istuširaj se. Pokreni se.” Juri iz moje sobe i
čujem kako se gotovo isti razgovor odvija između nje i Logana. On mrmlja:
“Koja je svrha toga da si milijunaš ako moraš ići u školu?”
“Dobar mu je argument”, viče tata iz njihove spavaće sobe. Nasmiješim se
za sebe. Tata je uvijek na našoj strani.
“Hajmo, ljudi. Ustajte iz kreveta”, ustraje mama. Ostajem gdje jesam i
razmišljam o tome kako će danas biti u školi. Ove su godine praznici ionako
smiješni. Pa tko se vraća u školu odmah nakon Uskrsa? Tko uopće ide u školu
nakon što je upravo postao milijunaš? Mama i tata su rekli da ne smijemo
nikome reći za lutriju, što će biti tako čudno jer zašto ne bismo htjeli reći
cijelome svijetu?! Bogati smo. Ono, ne možeš ni izmjeriti koliko smo bogati!
Mama kaže da bih to trebala jednostavno izbaciti iz glave. Kako ne!!! Kako
ću to sakriti od Ridleyja i Megan? Dobili smo na lutriji! MULTIMILIJUNAŠI
SMO! Mama mi ponekad uspijeva pročitati misli; sada to čini i vraća se u moju
sobu. Mota se oko vrata i izgleda kao da joj je neugodno.
“Znam da će ovo biti teško prešutjeti Ridleyju i Megan.”
“Da, blago rečeno. Zašto uopće moram?”

15
 Knjige.Club Books
“Zato što postoji velika mogućnost da će njihovi roditelji to primiti
prilično loše. Svi smo zajedno igrali lutriju do prije tjedan dana.”
“Da, ali rekli su da im je to bez veze.”
“Vjerujem da će sada promijeniti mišljenje.”
“Zar im ne možemo dati nešto od tog novca?” Mama mi ne odgovara.
Samo izgleda rastrgano. Mama ima svoja načela i stalno diže buku oko
toga. Na primjer, ako idemo u London pogledati predstavu na West Endu i
ona vidi da je netko čvrsto zaspao, što je zadana varijanta, je l', onda ustraje
na tome da damo točno onoliko novca koliko smo potrošili na kartu nekom
tipu na cesti. Tata kaže da je to bačen novac jer će oni to ionako zapiti ili si
upucati u žile. Ali kaže to tijekom stanke kada smo u kafiću i on pije crno vino,
tako da je mamin protuargument piljenje u njegovu čašu.
“Ne smijemo reći živoj duši dok sve ne završi i tvoj tata i ja se ne nađemo
s upravom lutrije. Iskreno, to je najbolje za tebe, za Ridleyja i Megan, za sve.”
Ovo je valjda milijunti put da je to ponovila kako bi pokazala da je doista
ozbiljna u vezi s ovim. Kao da uopće sumnjamo. Mama je uvijek doista
ozbiljna u vezi sa svime, očito i oko lutrije. To pomalo ubija zabavu.
Mislim, vidim da će ovo slomiti Heathcoteove i Pearsonove. Možeš li
zamisliti da odustaneš od grupnog kupovanja srećki tjedan prije nego što
izvuku tvoje brojeve?! Velika pogreška! Ali Ridley i ja ćemo ovo prebroditi.
Znam da imamo samo petnaest godina, ali doista smo ozbiljni što se tiče
jedno drugoga. On je moj Pravi. Mi smo srodne duše. Ali Megan? Prilično sam
sigurna da će ona započeti svađu. Eksplodirat će od ljubomore. Mislim, volim
je i ona voli mene, ali mi smo najbolje prijateljice petnaestogodišnjakinje pa
me ona ponekad mrzi i ja ponekad mrzim nju. Mama je vjerojatno u pravu;
sad će svi skinuti rukavice.
Čujem kako su se vrata kupaonice zalupila. Ne! Logan je ušao prvi. Trebat
će mu sto godina i vraški će je zasmrdjeti. Navlačim kućni ogrtač i vučem se
dolje; znam kako sada nema šanse da mi mama dopusti izostati iz škole,
osvojili mi lutriju ili ne. Cijeni obrazovanje više i od čega. Misli da je to najveći
pokretač promjena i tako dalje i tako dalje. Držim da precjenjuje obrazovanje.
Mislim, očito je i dobivanje na lutriji također veliki pokretač promjene, zar
ne?
Dok pripremam zdjelu žitarica, bacam pogled na popise koje smo jučer
skicirali. Po kuhinji se uvijek povlači bilježnica u koju mama škraba
podsjetnike na ono što treba kupiti.
Također sadržava rezultate naših večernjih obiteljskih igara kada igramo
Monopoly ili kartamo i ponekad mama i tata u nju napišu poruke meni i
Loganu ako će doći kući kasno. Samo nešto kao što ima za večeru i koliko
vremena treba podgrijavati hranu, kao da SMS-ovi nikada nisu izumljeni.

16
 Knjige.Club Books
Jučer smo uzeli običnu malu bilježnicu da uhvatimo svoje snove, smiješim se
za sebe dok listam stranice.
Na jednoj stranici piše: crveni luk, kocke za juhu, bjelilo. Na sljedećoj piše:
tata - Ferrari, Emily - praznici u New Yorku, Logan - bazen (i kuća), što je
naknadno napisano kada smo mu rekli da u našem vrtu nema mjesta za
bazen. Mama - novi kauč. Mislim da mama nije baš skužila ovu igru: tata je
rekao da će nam kupiti što god želimo, bilo što, i to je najbolje što je mogla
smisliti. Kada smo se svi smijali mami i rekli joj da razuzda maštu, malo se
naljutila i rekla: “Pa, naš je kauč poprilično kvrgav, doista nam treba
novi.” Urnebesno.
Tata je rekao da će rezervirati put u New York u sljedećih dan-dva. Učinio
bi to sinoć, ali je rekao da bi način na koji želimo putovati debelo prešao limit
na njegovim kreditnim karticama, a da novac od lutrije još uvijek nije sjeo na
račun. Ići ćemo prvim razredom. Očito nitko od nas to nikada prije nije učinio,
ali tata kaže da je odsada nadalje to jedini način na koji ćemo putovati.
Pregledali smo neke sjajne hotele, nismo znali gdje bismo započeli. U tražilicu
smo upisali “Najbolji hoteli s pet zvjezdica u New Yorku”. Nismo mogli
odlučiti. Svi su izgledali kao da nisu s ovog planeta. Ni slično onima u kojima
smo dosad odsjedali. Pa, obično i ne idemo na odmore u hotele. Mama ima
prijateljicu na poslu koja ima stan u južnoj Španjolskoj, obično idemo tamo.
Daje nam deset posto popusta na cijenu koja stoji na stranici Owner Direct.
Odsjeli smo u hostelu kad smo bili na odmoru u Edinburghu. Bilo je lijepo;
mekani ručnici i televizor pristojne veličine u sobi, ali ovi luksuzni hoteli koje
smo gledali u New Yorku posve su druga priča! Svi imaju spa, bazene
na krovu, VIP salone i sjajne restorane u fora podrumima. Toliko su elegantni
da ne vjerujem da postoje. Nismo znali koji odabrati i samo smo skakali s
jedne stranice na drugu savladani osjećajima.
Na kraju smo odabrali Ritz-Carlton jer smo svi čuli za Ritz i znamo da to
znači da je otmjen. Mama i tata sve vrijeme pjevaju neku blesavu staru
pjesmu Puttin’ on the Ritz. Činilo se da ne znaju pjesmu baš dobro jer je to bio
jedini stih koji su pjevali, a kada bi se umorili, tada bi samo zaurlali od
smijeha jer je to bio jedinstven i predivan dan bez presedana kada smo svi
mislili da je sve zabavno! Možda, i doista želim u ovo vjerovati, možda nitko
od nas više nikada neće biti ljutit, tužan ili živčan. Ne zapravo.
Hotel se nalazi tik uz Central Park. Uvijek sam htjela posjetiti Central Park
otkad sam gledala onu staru seriju koju mama voli, Prijatelji. Ritz-Carlton je
najelegantnije, najprofinjenije mjesto koje možeš zamisliti na cijelome
svijetu. Tata je rekao da Logan i ja možemo dobiti zasebnu sobu; čak je ne
moramo dijeliti. Mama i tata će unajmiti apartman, tako da se svi imamo
gdje odmoriti nakon što provedemo dan u šopingu na Petoj aveniji koja je,
ono, u sve do jednom ženskom filmu. Doslovno jedva čekam!

17
 Knjige.Club Books
Jučer je stvarno bio najsavršeniji dan u mom životu. Tati je uskoro
dojadilo sjediti doma i razmišljati o tome kako bismo mogli potrošiti novac;
htio je izaći i doista potrošiti nešto. Mama je još jednom nazvala
lutrijsku organizaciju i kada su u potpunosti potvrdili još dva-tri puta da smo
dobili, rekla je da možemo sjesti na vlak za London i otići u veliki Topshop u
Ulicu Oxford.
Mislim, svejedno je kupila obiteljsku kartu s popustom. Tata ju je zbog
toga zadirkivao. “Nema smisla razbacivati novac”, odgovorila je strogo.
U Topshopu sam se razuzdala. Tata je rekao da mogu dobiti što god želim
iz cijeloga dućana. Bilo što. “Možemo si priuštiti bilo što i sve”, smijao se.
Isprobala sam tisuću komada. Rekli smo prodavačici da smo dobili na lutriji.
Kad smo je uvjerili da se ne šalimo, rekla je da mogu ponijeti koliko god hoću
komada odjeće u garderobu, iako se obično smije unijeti najviše osam. Ne
sjećam se što sam na kraju kupila. Hrpetinu odjeće za vježbanje Ivy Park,
malu slatku četvrtastu torbicu, naušnice, kapu leopardova uzorka,
nekoliko ljetnih haljina, kratke hlačice, dosta majica. Ne znam ni sama koliko
toga. Vjerojatno više od dvadeset komada. Možda trideset. Nisam sigurna
gdje ću to sve obući, ali pretpostavljam da ćemo sada ići na otmjenija mjesta
pa ću imati priliku svečano se odijevati. Logan je učinio isto u Topmanu.
Kupio je istu majicu u četiri različite boje jer nije mogao odlučiti koja mu se
najviše sviđa.
Završavam sa žitaricama, perem zdjelu, zatim uzimam šalicu čaja i vučem
se natrag uza stube. U svojoj sobi rasprostirem cijelu jučerašnju kupnju po
krevetu i podu. Ne mogu vjerovati da moram obuči dosadnu, staru uniformu.
Netko kuca na vrata. Očekujem da je to mama koja mi dolazi reći da
požurim, istuširam se, potrčim na bus, ali to nije mama koja dosađuje, to je
tata koji se smiješi. Logan se mota hodnikom, još uvijek mokar od tuširanja,
ručnika omotana oko struka. Očito se ni njemu ne žuri.
“Bok, princezo.”
Smiješim se. “Hej, tata. Samo ponovno gledam svoje stvari. Još uvijek ne
mogu vjerovati. A ti?”
“Ne baš.” Ceri se i trlja kosu rukom, nešto što radi kada je oduševljen
životom. Logan tuče zrak, nešto što radi više-manje sve vrijeme otkad su nam
priopćili vijesti. “Gle”, kaže tata uz nevoljni uzdah, “vaša mama želi da vas
podsjetim kako bismo ovo trebali zadržati za sebe, barem zasada.”
“Znam, znam. Rekla nam je.”
“Samo je zabrinuta zbog reakcija ljudi.”
“Zašto?” pita Logan.
“Oh, znaš, ljudi mogu biti ljubomorni ili samo čudni.”
“Na koji način čudni?”

18
 Knjige.Club Books
Tata ne odgovara izravno, nego kaže: “Boji se za našu sigurnost.”
“Sigurnost?” Logan izgleda kao da će se raspuknuti od uzbuđenja. “Kao, u
slučaju da nas netko otme?”
“Nitko nije rekao ništa o otmicama”, odgovara tata mirno.
“Što onda?” Logan izgleda slomljeno što ga njegovo novopronađeno
bogatstvo neće dovesti u neposrednu opasnost.
“Žena koja je naša savjetnica za dobitnike kaže da želi razgovarati s nama
o tome kako se nositi s pismima u kojima nas mole za novac. Znaš, s takvim
stvarima. Kada se vijest raširi, moguće je da će se ljudi pojaviti i tražiti od nas
novac, valjda.”
“Pa, imamo ga mnogo pa bismo možda trebali jednostavno dati nešto
nekim ljudima, ako su u potrebi”, predlaže moj brat pokazavši da nema
pojma.
Tata je dovoljno ljubazan da ne kaže mnogo, nego samo pita: “Da, ali gdje
je tome kraj? Dat ćemo nešto u dobrotvorne svrhe, naravno da hoćemo. Samo
moramo dobro razmisliti.”
“Jedva čekam da dođe trenutak da smijemo svima reći”, dometnem i
smiješeći se razmišljam o Ridleyjevoj i Meganinoj faci.
Jedva. Čekam.

19
 Knjige.Club Books

Toma

Srijeda, 6. veljače

Ž
eliš li šalicu čaja? Pristavit ću vodu.”
Nije odgovorio. Barem ne suvislo. Kosti su ga boljele. Bio je toliko mokar
i promrzao da bi mu često, nakon što bi se probudio, trebalo nekoliko
trenutaka da shvati gdje je. Tko je. Što je.
Na ulici. Udovac. Imigrant.
Piljio je u nju, u ženu koja mu je postavila pitanje. Izgledala je dovoljno
ljubazno, zabrinuto. Naučio je važnost brze procjene osobnosti. Ipak je bilo
previše lako vjerovati ljudima. Poneki su izgledali ljubazno pa bi ti ukrali
cipele. Ali ova žena nije beskućnica. Odjevena je u odijelo s hlačama i kosa joj
je zategnuta u uredan konjski rep, što ga je navelo pomisliti da radi u uredu,
možda u onome ispred kojeg je spavao. Ipak je bio uznemiren, nezadovoljan
i preplašen. Beskućnici općenito ne vole da ih se budi. Tko voli? San je
bijeg. Ali kada ih se probudi, najbolje čemu se mogu nadati je da ih se ostavi
na miru. Najgore? Da se na njih pljune, da ih se opljačka, napadne. Zato je
piljio u nju poput ranjene životinje, divlje, ali nemoćne.
Protresla je ključevima pred njim i kimnula prema vratima koja je
prepriječio, pa se pomaknuo u stranu kako bi joj omogućio da ih otvori.
Učinila je to i prošla pokraj njega, preko praga. Bio je to jednostavan čin, ali
trznuo se. Zavidio je činjenici da ona ima posao na koji treba ići, da ima bilo
kamo otići. Natpis je glasio Ured za savjetovanje građana. To mjesto
osnovano je za pomoć, ali je li namijenjeno i ljudima poput njega? Nije znao.
Sigurno su postojala pravila koja treba slijediti i naravno da nije bila
dobra ideja da žena sama pozove beskućnika u svoj ured, stoga nije bio
iznenađen što ga je ostavila na ulici. Mogao bi biti opasan. Očaj često vodi
prijetnji i opasnosti. On sebe nije doživljavao opasnim, barem ne za nju, ali
nije mogao biti siguran. Više nije bio siguran za što je sposoban. Iznenadio
se kada se vratila van noseći šalicu čaja i paket keksa te sjela na tlo pokraj
njega. Padala je kiša, hlače i donje rublje sigurno su joj promočili. Doista se

20
 Knjige.Club Books
trudila. Bila je to lijepa gesta. Neki bi mislili da ih gleda svisoka, uvrijedili bi
se. Ne i Toma. Toma je nanosio bol i mrzio, ali čovjek koji je uvijek bio nije se
mogao ljutiti na ovu ženu što je pokušavala pronaći njegovu razinu. Nije ona
bila kriva što je njegova razina u jarku.
Dodala mu je čaj i kekse i priznala: “Ukrala sam kekse, ali iskreno, mislim
da vama trebaju kalorije više nego bilo kome u našem uredu.”
Zaudarao je - uz surov život na ulici, kako i ne bi? Prikladna riječ u toj
rečenici bila bi surov. Vidio je kako joj se nos nehotice trza; vjerojatno ulaže
golem trud da se ne povuče. Pitao se ima li dovoljno iskustva s ljudima s ulice
da odredi koliko su dugo beskućnici? On ih je sada mogao svrstavati u
kategorije. Oni koji su proveli mjesece ili možda godine na ulici smrdjeli su
na vlagu i fekalije, alkohol i bljuvotinu, prljavštinu koja je prodrla ispod
odjeće i kože u duše. Bilo je to gotovo nepodnošljivo. Ne zato što je to bio
najgori zadah na svijetu - štakori koji se raspadaju u zidovima smrdjeli su
gore, smrt je smrdjela gore - osjetilni aparat prihvaća da smrad stvara drugo
ljudsko biće. Sudrug.
Ljudi koji su na ulici danima ili tjednima, a ne mjesecima, smrde drukčije.
Svejedno je snažno, ali samo po ustajalom znoju, masnoj kosi, možda urinu.
Često tuđem urinu. Muškarci koji idu doma iz popularnih vinarija ponekad
pišaju po beskućnicima iz zabave. Toma je to znao. Dogodilo mu se to.
“Hvala.” Uzeo je čaj, pogledavši je u oči. To je bilo važno. Kada je još imao
dom, suprugu, dijete, ljudi su govorili da je naočit. Znao je da su njegove
velike smeđe oči ljudi smatrali inteligentnima, čak i privlačnima.
Nije pokušavao očijukati s ovom ženom. To je bilo apsurdno. To je sve prošlo.
Sve te prinude: želja, nada, zabava. Sada je postojao, ništa više. A postojao je
zato da dobije pravdu. Pogledao je ženu u oči jer ona možda može pomoći, a
vjerojatnije je da će pomoći ako vidi da njegove oči nisu zamagljene
alkoholom ili drogama. Osuđivala bi ga. Ova ljubazna žena mokre guzice koja
mu je dala zaslađen čaj. Pokušala bi to izbjeći, ali to je instinktivno. Osjetila bi
nadu kad bi kontakt očima bio dobar.
“Ja sam Lexi.”
“Toma Albu”, odgovorio je. “Moje pravo ime.” Malo je beskućnika govorilo
svoje prezime, a često bi i imena izmislili. Htio joj je pokazati da je on drukčiji.
“Dakle, čekali ste da otvorim?” upitala je. Slegnuo je ramenima, nesklon
izložiti se tako da se odmah obveže. Bojao se upitati za pomoć u slučaju da ga
odbije. U slučaju da ne može. Ovo je bila njegova posljednja nada. Ako ovo ne
upali, nije znao što bi drugo mogao učiniti. Možda pronaći visok most iznad
duboke rijeke. Jer zašto ne? Za što je imao živjeti? “Imate li planova za
danas?”
Odmahnuo je glavom u nevjerici. Ostavila ga je da popije čaj, vratila se
unutra i onda se, nakon otprilike pet minuta, vratila s letcima. “Postoje mjesta
21
 Knjige.Club Books
gdje možete otići doručkovati i istuširati se. Otprilike deset minuta hoda
odavde. Ovdje je karta i adresa, u redu?” Pitala je zna li pročitati letak.
Kimnuo je. “Nazvat ću ih, reći ću im da dolazite. Zatim se vratite ovamo
i razgovarat ćemo o nekim mogućnostima.” Polagano je ustao, podigao svoju
prljavu, poderanu vreću za spavanje koja je bila teža nego obično, natopljena
kišom. “Kada zamolim ljude u vašoj situaciji da se vrate, shvaćam da imam
samo deset posto šanse da doista to učine”, rekla je žena.
“Zašto onda riskirati? Zašto sada ne razgovaramo?”
“Ne otvaramo prije devet i trideset i bolje ćete se koncentrirati ako nešto
pojedete. Osim toga, imala sam posla i s luđim izgledima. Potajno sam
pomalo kockar.” Nasmiješila se. Sviđala mu se. Šalila se s njim, pokušavala je
doprijeti do njega. Postupala je s njim kao s ljudskim bićem.
Toma je proveo jutro u hostelu koji je preporučila. Doručkovao je ono što
su imali i iskoristio priliku da opere odjeću. Pričekao je da mu se odjeća osuši,
istuširao se i zatim se - dok je stajao u posuđenoj, vrećastoj trenirci koju mora
da su bezbrojni ljudi nosili prije njega - obrijao. Zamišljao je kako bi bilo lako
upotrijebiti britvu da prereže žile. Pomislio je kako bi se sutra mogao vratiti
ovamo i učiniti upravo to ako ga žena ne sasluša. Ako ga netko ne sasluša.
Vratio se u ured tik nakon podneva. Pogledao je kroz staklena vrata i
vidio da je to vrlo malo mjesto, stolovi su gotovo jedan na drugome. Nije više
zaudarao pa se više nije kao inače bojao približiti ljudima, ali neće imati
privatnosti. Čekao je vani dok se nije pojavila. Kad ga je primijetila, rekla je:
“Mogu preskočiti ručak ako želite ući.”
“Ne biste trebali propuštati ručak. Prošetat ću s vama da uzmete nešto za
ručak.”
Ponovno se nasmiješila. Svakako je bila jedna od onih kojima ne treba
mnogo da se nasmiješe. “Pa, ovo je čudno izvrtanje uobičajenog redoslijeda.”
“Mislite li da je vrijedno komentara to što je beskućnik zabrinut da će
zaposlena žena propustiti ručak?” Odjednom ga je iživcirala. Zar nije shvaćala
da je on nekoć bio netko odgovoran, obazriv, pažljiv? Zar to nitko nije mogao
zamisliti?
Nacerila se. “Mislila sam, to što je itko zabrinut zato što ću propustiti
ručak izvrtanje je uobičajenog redoslijeda.” Pomislio je da je premršava.
Zamislio ju je kako redovito radi tijekom stanke za ručak jer se doimala
zabrinutom, posvećenom. Njegova je uzrujanost splasnula. Njezin šef to ne bi
trebao dopustiti, a i njezin muž bi je trebao poticati da se brine za sebe. Imala
je muža, nosila je prsten. Provjerio je. Nadao se da ima i djecu. To bi pomoglo.
Prošetali su do Bootsa, ona je kupila svakome po sendvič, čips i piće.
Zajedno su sjeli na klupicu u parku. Nije bilo toplo, ali nije ni padala kiša.
“Gdje su vam stvari?”

22
 Knjige.Club Books
“Stvari?”
“Jutros ste imali vreću za spavanje.”
“Raspala se kad sam je oprao.”
“Oh.”
“Nema veze.” Nekoć je imao mnogo stvari. Velikih i malih. Imao je život u
kojem bi ponekad došao kući na vrijeme da poljubi suprugu, kaže joj da će on
preuzeti. Pažljivo bi položio sina u kadu punu mjehurića i igračaka gdje bi
dječak brbotao, kupao se i igrao. Toma bi tada nježno izvukao Benkea -
pažljivo i temeljito ga obrisao velikim ručnikom između nožnih prstiju i iza
ušiju - obukao bi dijete u pidžamu s likom Peppe Pig i zatim ga nježno položio
u krevet. Imao je noćnu svjetiljku koja je bacala zlatno svjetlo. Imala je
malene ukrase koji su se vrtjeli oko sjenila: autiće, traktore i vlakiće. Toma bi
čitao sinu iz šarene slikovnice koja je živjela na polici s drugim šarenim
slikovnicama, sve dok sin ne bi zaspao.
Sad više nema ničega.
Igračaka, mekane pidžame, noćne svjetiljke, šarenih slikovnica, žene,
djeteta. Mnogo toga. Ničega.
Mogao bi spremiti sendvič za poslije. Doručkovao je. Nije ga trebao. Ili
točnije, možda će ga više zatrebati poslije. Život na ulici zahtijevao je stalno
razmišljanje unaprijed i planiranje. Svejedno ga je zagrizao.
“Možete li mi ispričati svoju priču?” ljubazno ga je upitala.
Još jednom je zagrizao. Želio joj je ispričati. Morao je, ali mrzio je to
izgovarati. Isprva nije bio sposoban povjerovati da su mrtvi. Mjesecima je
očekivao da će doći kući i naći suprugu za stolićem za glačanje ili u kuhinji, a
sina pred televizorom. Otvorio bi vrata i odmah ih ugledao oboje, nisu se
imali gdje skriti u njihovom malenom stanu. Očekivao bi da će mu potrčati
ususret, poljubiti ga, zagrliti. Zvučalo je staromodno. On na poslu, ona kod
kuće. Ali i ona se školovala, pohađala je dopisni tečaj za računovođe, bila je
ambiciozna. Namjeravala je uspjeti. Postati netko. Postići nešto.
Ali Benke je bio malen, a ona je morala najprije steći diplomu. Stoga je
bila kod kuće, trudila se najbolje što je mogla da pretvori malen, zanemaren
stan u nešto što nije toliko grozno. Nisu imali mnogo. Nisu imali dovoljno.
Mjesto na kojem su živjeli doista je bio sramota. Vlaga u zidovima i krevetima,
sve slomljeno - brave, slavine, kuhinjski ormarići, prozori - i nisu se
mogli ugrijati. Toma je sumnjao da bi Englez ikada unajmio to mjesto. To je
bilo sve što su si mogli priuštiti.
Mjesecima nije mogao prihvatiti da su mrtvi i stoga nikada nije potražio
riječi da to izrazi. Kada je napokon prihvatio da nikada više neće otvoriti
vrata i vidjeti njihove osmijehe ili zlovolju, njihov smijeh ili gunđanje, pao je
u duboku, dugotrajnu depresiju. Bivao je u zadahu antidepresiva i alkohola.

23
 Knjige.Club Books
Mjeseci su izmigoljili poput skliskih crnih jegulja. Dobio je upozorenja
na poslu. Nevoljko su ga otpustili. Netko tko je znao za njegovu priču i sažalio
se nad njim našao mu je drugi posao. Još tableta, još tuge. Iste, nepopustljive
tuge. Upozorenja su bila oštrija drugi put, otpuštanje ne tako nevoljko. Nije
mogao platiti stanarinu. Obavijest o deložaciji. Tada je dobio krevet u
kršćanskoj mladeži. Nije imao stalnu adresu da je napiše na formularima za
prijavu na poslove, što je značilo da neće moći dobiti plaćen posao. Tada je
napokon pronašao još jedan stan. Još gori od njegovog doma s Revekom, ali
bolji od ulice. Dijelio je kupaonicu. Septičku jamu. To je mjesto bilo grozno
prenapučeno. Ljudi i plijesan gurali su se za mjesto za odmor. Jednog je dana
pokušao razgovarati s vlasnikom o tome što treba učiniti. To je stalo na kraj
njegovom boravku tamo, izbačen je bez prethodne obavijesti. Sve to vrijeme,
ljudi su ga molili da objasni svoje ponašanje. Nije htio. Nije htio mijenjati
Revekin i Benkeov život i smrt za suosjećanje. Za krevet, za koji groš. Njihova
su mu imena zapela u grlu, gušila su ga već pet godina.
Žena je duboko udahnula i priznala: “Jutros sam vas potražila na
internetu.”
Nije se uvrijedio; bilo je to olakšanje. Bila je znatiželjna i zabrinuta. Mogla
bi biti prava osoba. “Ako je Toma Albu vaše pravo ime...”
“Jest.”
“… tada ste ili matematički genij rođen 1943., što se čini nevjerojatnim jer
mi izgledate kao da ste u srednjim ili kasnim četrdesetima, ili...” Ostavila je da
to visi u zraku neko vrijeme. Ukočeno je kimnuo. Bol za koju su ljudi mislili
da prebiva u srcu, zauzela je cijelo njegovo tijelo. Ubadala ga je u noge, vrat,
ruke. Posvuda. “Ili ste čovjek koji je 2014. tragično izgubio ženu i dijete.
Trovanje ugljikovim monoksidom kao rezultat neispravnog plinskog bojlera.
“Da, taj sam čovjek.”
“Žao mi je.”
Ljudi uvijek kažu da im je žao. Nisu oni krivi. Što su drugo mogli reći? Ali
to nije bilo dovoljno.
“Koliko vam je žao? Dovoljno žao da mi pomognete?”
“Naravno da ću vam pomoći. Postoje načini da se osovite na noge. Ne
mogu ni zamisliti kroz što ste prošli, ali znam da niste prva osoba koja se
našla na ulici nakon takvoga golemog gubitka. Mogu nazvati Centar za
smještaj beskućnika. Vidjela sam dovoljno slučajeva da shvatim koliko je lako
ljudima koji jedne minute žive obične živote - a nisu imali ni približno tako
velik gubitak kao vaš - da posustanu i sljedeće minute postanu beskućnici.
Mogu vam pronaći mjesto za život. Mogu vam pomoći pronaći zaposlenje.”
“Želim pravdu.”

24
 Knjige.Club Books
Izgledala je zbunjeno. “Pročitala sam članke o nesreći i sudske zapisnike.
Ženi, upraviteljici nekretnine, sudilo se zbog nemara.”
Toma je protestirao zbog riječi nesreća. “Ubijeni su.”
Ta Lexi izgledala je kao da joj je neudobno. Mora da joj je pretraživanje
reklo da je Elaine Winterdale optužena za nemar i kršenja nekoliko stavaka
Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, ali ne za ubojstvo iz nehaja i
svakako ne ubojstvo.
“Možda vam se presuda učinila nedovoljnom, a ako vam to išta znači, ja
sam svakako to pomislila, ali, Toma, ako razmislite o tome, čak i da je osuđena
na zatvorsku kaznu, ništa ih ne bi moglo vratiti.”
“Nije to bila ona. Ona je samo pijun. Ja želim kralja. Taj gad od vlasnika
ubio je moju prelijepu Reveku i Benkea, a ne smatra ga se odgovornim.”
“Vlasnik je oslobođen. Winterdaleova mu je lagala o provjerama i nije
obavijestila vlasnika o upozorenjima plinare. Nije znao o nepravilnostima.”
Toma je odmahnuo glavom. “Ne. Ne vjerujem u to. Oslobođen je i još
uvijek radi na isti način, sve ove godine.”
Žena je to razmatrala. S jedne strane, ljudi koji tuguju pristrani su i niječu
činjenice. S druge strane, bilo je pogrešaka. “Što želite reći?” upitala je
oprezno.
“Prihvatio sam ono što je rekao sud. Bio sam preumoran, previše slomljen
za propitivanje. Mislio sam da je to bila ta ženska, Winterdaleova. I sama je
rekla da je kriva. Ali poslije sam stanovao na drugom mjestu. Otkrio sam da
je vlasnik isti čovjek i da je on kriminalac. Zakoni su jasni o vlasnikovoj
odgovornosti, je li tako?”
“Tako je. Vlasnici iz privatnog sektora odgovorni su za sigurnost
podstanara. Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima iz 1998. govori kako
je vlasnik dužan osigurati da su plinski uređaji, instalacije i dimovodne cijevi
koje podstanari upotrebljavaju sigurni.” Bilo je jasno da je žena često citirala
ovaj zakon. Zločesti vlasnici nisu se zadržali u viktorijanskom
razdoblju. Vjerojatno ga je citirala svaki dan.
“Ali on to ne radi.”
Razvedrila se. “To možemo istražiti. Možemo izdati upozorenja. Vijeće
može ugraditi detektore ugljikova monoksida ako vlasnik ne pristane.
Možemo spriječiti da se takva tragedija ponovi u jednoj od njegovih
nekretnina. To bi bilo nešto, ne bi li?” Toma ju je slušao kako pokušava
dezinficirati pitanje. Kako pokušava ispraviti a da ne uznemiri duhove.
“I dalje iznajmljuje prenapučene rupe”, ustrajao je Toma. Njegov je
naglasak postajao sve izraženiji dok su ga osjećaji gušili. “Otkad su umrli,
pretrpio sam bol, tugu, gubitak, ali snašao sam se. Nisam živio,
samo preživljavao. Nikada se nisam ponovno oženio iako su mi svi govorili

25
 Knjige.Club Books
da bih trebao. Ostao sam odan, usredotočen. Ostao sam ovdje. Kako bih se
mogao vratiti u Moldaviju svojoj sestri i rođacima? Ne bih mogao podnijeti
da napustim ženu i sina ovdje. Nemam izbora nego ostati. Onda gubim posao,
selim se u hostel. Završavam na ulici. Onda me lani netko primio. Radim na
gradilištu za krov nad glavom i hranu.
“Bez naknade?”
“Tako je. Znam da je to izrabljivanje. Nemam izbora. Nije me briga. Živim
na mjestu koje mi nude. Bolje nego na ulici. Ali primjećujem da se zakon krši
na tom posjedu. Pitam tko je vlasnik. Nitko mu ne zna ima, ali jednoga dana
ne odem na posao. Pretvaram se da sam bolestan jer znam da je dan za
stanarinu i tada ga ugledam, prepoznajem ga. To je isti čovjek. Moj
stari vlasnik. Pozvan je na sud tijekom suđenja, tako da sam siguran. Nikada
ne bih zaboravio njegovo lice. Tada se zapitam. Je li ipak znao? Je li
odgovoran?”
“Ali zašto bi Elaine Winterdale preuzela krivicu?”
“Platio joj je.” Toma je mogao vidjeti da ženi ova priča nije bila uvjerljiva.
Htjela je pomoči, ali postojala je granica.
“Vratite se sa mnom u Ured za savjetovanje građana. Možemo ovo
istražiti”, ponudila je.
Shvaćao je što se događa. Bio je korak ispred nje. Mislila je da ga mami
unutra. Htjela je da joj on vjeruje pa da mu može pokazati programe za
povratak na posao i pronaći mu bolji smještaj. Bila je dovoljno suosjećajna da
bi željela vidjeti kako se Toma ponovno osovljava na noge. Da, nema sumnje
da će izdati pisma upozorenja o detektorima ugljikova monoksida tom gadu
od vlasnika, ako mu uspije ući u trag. Imala je razvijen smisao za odgovornost
i htjela bi spriječiti ovakve katastrofe ako može. Znala je svoj posao.
Kimnuo je i ustao. Slijedio ju je kroz park, niz glavnu ulicu i u njezin ured,
siguran da nije on taj koji je stjeran u kut, nego ona.
Upecat će je, možda će biti sklizak ulov koji se opire. Ali pridobit će je,
uvjerit će je da je njegova teorija stvarna i onda će iskoristiti njezina uredska
sredstva da istraži gada koji je ubio njegove voljene. Toma će dobiti pravdu.
Ili osvetu.

26
 Knjige.Club Books

Lexi

Utorak, 23. travnja

V eselim se sastanku s ljudima iz uprave lutrije. Moja obitelj misli da je

moja suzdržanost čudna, ali ja nisam od čelika - naravno da sam
uzbuđena zbog dobitka. Do neba. Ovo je, kako si sve vrijeme govorimo,
predivno, fantastično, spektakularno. To su ovi i svi drugi pretjerano
upotrebljavani superlativi. Ipak, ja sam realistična i znam da ovakva vrsta
dobitka također dolazi s komplikacijama i odgovornostima.
Odabir trenutka nije mogao biti gori. Pokušavam ne razmišljati o
Pearsonovima i Heathcoteovima, ali kad god to činim, uzbuđena iskra u meni
se gasi. Osjećam hladnoću i gorčinu u srcu. Samo moram shvatiti postupak,
sve osigurati, utvrditi i tada se doista možemo opustiti i uživati u našoj
urnebesno dobroj sreći.
Jake i djeca su tijekom vikenda sastavili popis stvari na koje žele spiskati
novac. Bio je vrlo općenit. Sadržaj je uključivao (ali nije bio ograničen samo
na to) automobile, posjede, odjeću, zabave, odmore. Zastenjala sam.
“Ljudi, ovaj popis je lijen.”
Sve troje netremice su me gledali s nerazumijevanjem. Oboje moje djece
silno je nalikovalo na oca: tamna, kovrčava kosa, tamne oči. Prelijepi su,
neodoljivi. Također su imali isti izraz lica - uzbuđen. Ne, briši to - slavljenički.
“Barem pokušajte biti određeni. Nemojte samo napisati 'odmor',
sastavite popis mjesta koja ste oduvijek željeli posjetiti.”
Putovanja su poučna, zar ne? Svi to znaju. Ja bih se rado predbilježila za
putovanje. Učinili bismo to zajedno, učili bismo o drugim kulturama, vidjeli
bismo kako je svijet ipak veliko mjesto.
“Disney, na Floridi!” povikao je Logan. “Odsjeli bismo u najboljem hotelu.
Letjeli bismo prvim razredom, zar ne?”
“Svakako, stari moj”, potvrdio je Jake. “Uvijek sam želio skrenuti lijevo pri
ukrcavanju u avion.”

27
 Knjige.Club Books
“I na Maldive. Scarlett Scott je prošle godine išla na Maldive i njezin je
Instagram bio sjajan”, dodala je Emily. “O, moj Bože, ne, briši to, New York!
Zapravo, oboje. Možemo oboje?”
Prije nekoliko je godina irski par osvojio nevjerojatno golemu svotu na
Eurojackpotu. Ne sjećam se točno koliko. Više od sto milijuna. Odmah su
najavili da će gomilu novca podijeliti obitelji, prijateljima i u dobrotvorne
svrhe. Predivan pristup, vrijedan divljenja, vrlo osjećajan. Jake i ja smo se
dogovorili da ćemo otplatiti kredite za njegovu braću i kupiti mojoj sestri
stan. Nikada nije uspjela nabaviti vlastitu nekretninu jer je pomalo nomad pa
je godinama putovala svijetom. Poslat ćemo moje roditelje na krstarenje
svijetom. Nešto veličanstveno, za tetošenje. Iako, kad malo bolje razmislim,
moj tata pati od morske bolesti. Jednom smo se ukrcali na trajekt za Calais i
bilo je gadno poput Tarantinova filma, stoga krstarenje možda nije idealno
za njih. Možda safari. Ili je to možda malo previše sada kad su u
sedamdesetima? Dva tjedna u otmjenom apartmanu u južnoj Francuskoj
moglo bi funkcionirati. Žaljenje mi razara tijelo. Da su barem Jakeovi
roditelji živi da budu dio ovoga. Bili bi oduševljeni. Razdragani. Pa, svi će biti.
Zar ne?
Mozak mi radi sto na sat. Misli mi jure kroz glavu i ne mogu zadržati jednu
od njih duže od trenutka. Ima i drugih ljudi koji bi mogli imati koristi od
dobitka. Postoji bezbroj vrijednih dobrotvornih organizacija i pojedinaca.
Jake se složio; ne moramo sve zadržati. Ne bismo trebali. Nikome ne treba
toliko novca, ali mnogima treba nešto novca. Moje zanimanje to u
potpunosti naglašava. Radim u Uredu za savjetovanje građana. Moj posao je
davati zajednici lako dostupne savjete. Ja obavljam općenite poslove, neka
sam vrsta vratara koji često samo vodi bilješke i sluša one koji tek tako banu.
Ja procjenjujem teškoće i upućujem ljude u pravom smjeru, prema
stručnjaku: odvjetniku, liječniku ili savjetniku. Nijedan problem nije prevelik
ili premalen da zaokupi moju pozornost. Moj prosječan dan može uključivati
pomoć u zaustavljanju zajmodavaca u uništavanju života ili pomoć da se
ispuni prijava za posao. Nikada mi nije dosadno na poslu. Sviđa mi se što
ne mogu pogoditi koga ću susresti ili pomoći svaki dan.
Sve u svemu, sviđa mi se koliko je moj posao raznolik i svakako mi se
sviđa to što mogu pomoći, ali ponekad me deprimira što je ljudska ranjivost
i potrebitost toliko dalekosežna. Ponekad dođem kući s posla iscrpljena,
svjesna da bez obzira na to koliko sam ljudi srela i savjetovala, nikada neću
moći pomoći svima ili riješiti sve.
Ipak, mogu pokušati. Pokušavam. Dan za danom. A sada ću moći učiniti
više.
Guram djecu kroz vrata, baš na vrijeme da uhvate bus za školu, grabim
svoju torbu i žurno guram stopala u cipele. Bacam pogled na kuhinju. U kaosu

28
 Knjige.Club Books
je kao i obično, ali kasnim i nemam vremena ni napuniti perilicu posuđa;
dočekat će me poslije. Tada primijetim da Jake sjedi za stolom, još uvijek u
pidžami.
“Zašto nisi odjeven?”
“Ne idem danas na posao. Sastanak s ljudima iz lutrije je u tri. Nema
smisla.”
“Pa, ja idem.”
“Očito. Zar ne želiš markirati, barem jedan dan?” Nasmiješi mi se. Osmijeh
mu je širok, šarmantan - osmijeh koji sam smatrala neodoljivim više puta
nego što mogu izbrojati. “Mogli bismo opet otići u London, ručati u nekom
suludo pomodnom mjestu. Možda u Shard? Nobu? Imamo mnogo vremena”,
pokušava me privoljeti.
Moram se očeličiti da ne pokleknem pred kušnjom koju nudi. Trebala bih
mu ukazati na manu u njegovoj logici. Ako nema dovoljno vremena otići na
posao, kako ima dovoljno vremena za dugačak ručak? Ne činim to. Samo
kažem: “Imam sastanke u kalendaru. Ne mogu iznevjeriti ljude.” Na brzinu ga
ljubim u usta. Privija me i požudno me ljubi. Od bogatstva je očito vrlo
napaljen. Zahihoćem se i nježno se odmičem, idem prema vratima. “Hej,
razmišljala sam, kada danas budemo razgovarali sa savjetnicom, možda bi
nas mogla savjetovati o tome kako odabrati dobrotvorne udruge kojima
donirati. Znaš, da doista shvatimo koje od njih ulažu novac u dobro, a koje od
njih jednostavno troše na oglašavanje i plaću glavnog direktora.”
“Da, zvuči dobro.” Jake se uljudno smiješi.
“Jer, razmišljala sam, možemo otplatiti kredit i onda staviti sa strane
nešto za djecu. Recimo da ćemo zadržati 2,8 milijuna i ostalo darovati.”
“Što?” Jake zaviče u lažan smijeh. “Urnebesno.” Smrzla sam se. “Ozbiljna
sam.”
“Brzo bismo to potrošili. Nikamo ne bih došao.”
“Djeca su jučer u Topshopu kupila sve što su htjela. Nešto od toga im nije
bilo ni prave veličine, a kamoli da im je pristajalo.”
Malo sam se iznenadila kako su se Emily i Logan pohlepno ponašali.
Shvaćam, naravno, oni su tinejdžeri u Topshopu, kao djeca u dućanu slatkiša.
Morali su se zanijeti. Pohlepa je normalna reakcija na dobivanje lutrije.
Većina bi ljudi pomislila da se ja ponašam čudno jer još uvijek razmišljam o
kupnji potrebnih stvari. Jake i djeca su se uskoro prebacili na razmišljanje
samo o svojim željama. Ali bez obzira na to, čak i tijekom njihove energične
maloprodajne mahnitosti, potrošili su manje od tisuću funti po osobi.
Zasigurno mnogo više od onoga što smo ikada potrošili na odjeću, ali
samo malen dio onoga što smo upravo osvojili. Ne mogu zamisliti kako bismo
sve to potrošili.

29
 Knjige.Club Books
“Razmišljaj šire, Lexi”, potiče je Jake. “Zar nisi vidjela da onaj hotel u New
Yorku košta osamdeset tisuća funti?”
“Koliko?” Moj glas zvuči neočekivano visoko i skvičavo. Jake se smije.
Smijao se bez prestanka otkad su izvukli naše brojeve. Ne prepoznajem ga.
Pomišljam da je zapravo histeričan. “Mislila sam da je to pogreška. Ne može
stajati toliko. Mislila sam da je decimala na pogrešnom mjestu jer nitko na
svijetu nikada ne bi platio osamdeset tisuća za jednotjedni odmor.”
“Nije pogreška, Lexi. Dvije superior sobe, jedan apartman u jednom od
najboljih svjetskih hotela za tjedan dana, toliko košta.”
“To je smiješno.”
“Bilo bi smiješno prošli tjedan, ali sada je kap u moru”, kaže Jake cereći se
kao Cerigradska mačka. “Drugi je to svijet.”
“Nije naš svijet.”
“Pa, nije bio, ali sada može biti. O tome govorim, dušo. Imamo priliku
živjeti potpuno drukčije.”
“Ali u subotu navečer smo se složili da ćemo donirati u dobrotvorne
svrhe.”
“Da. Apsolutno. Hoćemo. Ali ne možemo pokloniti petnaest milijuna. Što
ako djeca budu htjela stanove u Londonu kada odrastu? Sada koštaju
nekoliko milijuna.”
Slegnem ramenima. “Da, pretpostavljam da bi neki stanovi mogli toliko
koštati, ali ovisi gdje kupuješ i...” Jake me ljubi ušutkavši me. Obavija moje lice
rukama. Dok se udaljava, održava kontakt očima. Vrti mi se. Omamljena sam.
Sinoć opet nisam dobro spavala. Ošamućena sam i jedva jasno razmišljam.
“Zakasnit ćeš na posao ako ne kreneš. O mnogo toga moraš razmisliti.
Duboko udahni.”

30
 Knjige.Club Books

Lexi

P objegao mi je autobus tako da moram uhvatiti sljedeći, stoga dolazim

dvadeset minuta kasnije nego obično, ali bez obzira na to ne kasnim
službeno, jer inače besramno ranim. Volim imati nekoliko minuta za sebe
ujutro. Danas je većina mojih kolega već za svojim stolovima. Prijateljski im
mašem i pozdravljam ih. Donijela sam pravu odluku. Biti u uredu, tamo
gdje odlazim tjedan za tjednom i jednostavno dajem sve od sebe nekako je
utješno. Ludo je kako mi treba utjeha nakon ovakvih vijesti - nakon onoga što
je općenito prihvaćeno kao najbolja vijest na svijetu - ali treba mi. Ovdje se
svi ponašaju pouzdano, obično. I to mi se sviđa. Mahnito uzbuđenje Jakea i
djece te neprestano čavrljanje o tome što će sljedeće kupiti pokazalo
se iscrpljujućim.
Rob miješa vruću vodu u zdjeli zobi; uvijek doručkuje za stolom. Miješa
polako, suprotno od kazaljke na satu. Judy puši električnu cigaretu na ulici;
ustraje na tome da se vrata ureda drže otvorenima sve vrijeme jer mrzi
propustiti bilo koji razgovor. Njoj je neophodno znati tko je što gledao na
televiziji preko vikenda, čak iako to znači da će se svi drugi prehladiti. Heidi
još uvijek drži slušalice u ušima, voli slušati audioknjige i mrzi prekidati
usred poglavlja. Većina mojih kolega jednostavno drži glave pognutima. Ured
se otvara u 9:30 i ovih petnaest minuta svima predstavlja zatišje prije bure;
općenito su navikli pribrati misli i disati.
Rušim se pred svojim ekranom, otvaram kalendar i pregledavam popis
današnjih obveza. Jutros primamo ljude bez ugovorenog sastanka. Očajnički
se nadam da će Toma doći danas. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci
istraživala sam njegovu tvrdnju da je vlasnik nekretnine krajnji krivac za
užasno stanje stana kojeg je dijelio sa ženom i djetetom. Da je krajnji krivac
za njihovu smrt. Zajedno smo istražili njegovu tvrdnju da je Elaine
Winterdale odslužila kaznu za svog sumnjivog šefa ili šefove. Uskoro je
postalo očito da je njegov predosjećaj vjerojatno točan. Čim je suđenje
završilo, ona se preselila u nov, otmjen stan. Otkrili smo da ona nije vlasnica,
prijavljeni je vlasnik ista tvrtka u čijem je stanu živjela obitelj Albu. Izgleda
mi to kao mito. Još malo kopanja dovelo je do otkrića da je ista tvrtka

31
 Knjige.Club Books
odgovorna za velik broj slamova, baš kao što je Toma tvrdio, uključujući i onaj
gdje je Toma živio neko vrijeme dok je radio za hranu i smještaj. Dakle, on
nije samo vlasnik slamova, iako je već i to dovoljno loše, nego je i suvremeni
robovlasnik. Ovaj vlasnik nije naučio lekciju. Daleko od toga.
Putem ne baš legalnih sredstava uspjeli smo se probiti u tri od ovih
slamova. Nisam ponosna na to. Trudim se slijediti pravila i poštovati zakone,
ali ponekad cilj opravdava sredstvo. Nije da smo provalili, samo
sam pokazala svoju posjetnicu i rekla kako su me zamolili da pregledam
posjede. Trebala sam biti spremna; ipak mi je Toma rekao da tamo nije imao
grijanje dvije i pol godine - osim malene električne grijalice kojom su
se usuđivali koristiti samo povremeno zbog troškova - ali ništa me nije moglo
pripremiti.
Ta su me mjesta užasnula.
Jedno od njih nije imao tepihe, samo gole daske. Ni jedno od njih nije
imalo zastore da im ponudi privatnost, sakrije napukla prozorska stakla ili
njihov nedostatak. Na dva stana nije uopće bilo vrata ili kuhinjskih ormarića.
Sumnjam da ih je netko u očaju iščupao i zapalio kao ogrjev. Na sva tri mjesta
zidovi su bili vlažni, a od dijeljenih kupaonica prevrnuo mi se
želudac. Odvratno je očekivati od ljudi da žive na takav način. Okrutno je,
ponižavajuće.
Nijedan od tih stanova nema detektore ugljikova monoksida, a jedan je
imao bojler koji je odmah trebalo zaplijeniti. Nazvala sam plinaru. Pisala
sam prijavljenom vlasniku i vijećima gradskih četvrti na kojima su se nalazile
nekretnine navodeći potrebu za detektorima i ostalim nužnim mjerama
poboljšanja. Poduzimam prikladne korake ondje gdje mogu, ali ne postižem
mnogo. Do petka nisam mogla ni povezati ime s tvrtkom. Pokvareni vlasnici
ne otkrivaju spremno svoje identitete. Bilo je potrebno duboko kopati da
bih napokon otkrila ime pojedinca koji je odgovoran.
Planirala sam odmah podijeliti tu informaciju s Tomom; očajnički sam to
željela, ali sada više nisam sigurna. Hoće li se moći nositi sa spoznajama koje
imam? Što bi učinio s njima? Tužna je istina kako sumnjam da će vlasnika
ikada zatvoriti za slučaj u kojem se Elaine Winterdale već izjasnila krivom.
To nije pošteno. Pisanje pisama nije dovoljno. I znam da će Toma dijeliti
moje mišljenje. Neće se izvući. Ne mogu im - neću - to dopustiti.
Moramo biti kreativniji u potrazi za pravdom.
Obično se trudim ne unositi emotivno u slučajeve na kojima radim. Na
kraju, to ne pomaže. Suosjećajna sam, to se podrazumijeva ili ne bih radila
ovo što radim, ali najbolje je zadržati objektivnost, učinkovitost, uviđavnost.
Na taj način dajem sve od sebe na poslu. Posljednjih nekoliko mjeseci, otkad
je Toma Albu ušao u moj život, to je postalo sve teže. Ne mogu si pomoći,
divim se njegovoj posebnoj snazi i dostojanstvu, njegovoj žestokoj odanosti i
32
 Knjige.Club Books
odlučnosti. Razumijem ga. Shvaćam da sam se uvukla u ovo više nego što
bih trebala. Bilo je teško ne uvući se.
A sada je nemoguće.
Provirujem kroz uredska vrata svoje šefice, kucam dok ulazim. Kucanje
je iz pristojnosti. Ellie vodi politiku otvorenih vrata i sve njezino osoblje ovdje
ima dojam da je njezin ured samo produžetak našeg otvorenog prostora.
Ponekad, ako su sobe za sastanke zauzete, Ellie izađe kako bi nama i našim
klijentima dala privatnosti. Jedino su tada vrata zatvorena.
“Hej, Lexi, kako si provela vikend?” pita Ellie.
Gdje da započnem? “Kuhajući se”, odgovorim mlitavo. Hvala Bogu da sam
Britanka i da uvijek mogu govoriti o vremenu kad nemam što reći.
“Znam, baš. Jesi li ga iskoristila?”
“Jesam, hvala.” Počela je tipkati po tipkovnici, uvijek zauzeta. “Ellie, pitala
sam se bih li mogla uzeti slobodno poslijepodne. Moram nešto obaviti. Žao
mi je što ti nisam prije rekla. Nešto je iskrsnulo.”
“Da, u redu. Naravno.”
“Radit ću tijekom ručka, ali moram otići u dva, tako da ću ti dugovati
nekoliko sati. Nadoknadit ću ovoga tjedna.”
“Znam da hoćeš. Je li sve u redu?” Ellie je podignula pogled s ekrana. Na
njezinom se pametnom licu, na kojem je uvijek nosila osmijeh, vidjelo da je
zainteresirana, spremna zabrinuti se, ali ne i zabijati nos.
Kimam glavom i lakne mi što ne ispituje više. Ne želim lagati i izmišljati
isprike o terminu kod zubara ili nešto slično. Bacam oko na sat. “Bolje da
započnem.”
“Da, dosta je bilo zabušavanja”, kaže uz osmijeh i okrene se vlastitom
poslu.
Glava će mi eksplodirati.
Jedini način da prođem kroz ovo je da se zakopam u posao. Podignem
slušalicu da dogovorim sastanak između predsjednika lokalne službe za
savjetovanje o socijalnoj naknadi i lokalnog ureda za socijalna prava. Tada
dogovaram sastanak s lokalnom podružnicom Udruge za podršku
osobama starije životne dobi. Neprestano dolaze ljudi kojima treba pomoć,
ali ni traga ni glasa od Tome. Shvaćam da će novac riješiti ili barem olakšati
probleme svakom klijentu kojeg vidim. Nikada nisam bila toliko svjesna moći
novca i unatoč trudu da ne razmišljam o svemu, razmišljam. Mučno mi je od
odgovornosti. Oko jedanaest ustajem od stola, protežem se i odlazim u
prostoriju koja nije mnogo veća od ostave, ali služi kao prostorija za osoblje.
Rob i Judy motaju se oko kipućeg čajnika.
Judy kliče: “Prokleti srećković, da sam barem to ja! Jesi li čula, Lexi? Netko
iz mjesta dobio je na lutriji.”
33
 Knjige.Club Books
Kočim se, ne znam kako odgovoriti. Srećom, Judy to zapravo i ne očekuje
od mene. Kao i mnoga od Judynih pitanja, ovo je retoričko; ona voli sama sebi
odgovarati. “Kupio je srećku u našoj glavnoj ulici, možeš li vjerovati? U
WHSmithu. Baš tamo gdje ih i ja kupujem, kad mi se da. A često mi se ne da,
samo kad se osjećam sretnom. Ovaj tjedan nisam, ali da bar jesam! Mogla sam
to biti ja!”
“Pa, da si samo odabrala iste brojeve”, napominje Rob.
Judy nastavlja, ne da se smesti zbog ove činjenice. “Nije li nevjerojatno
kad pomislimo da bi dobitnik mogao biti netko pokraj koga smo prošli na
ulici. Koga smo okrznuli, a ne bismo znali. Čak 17,8 milijuna funti! Možeš li
zamisliti! Prokleti srećkovići.”
“Kako znaš da je srećka kupljena u mjestu?” upitam dok se nit nečega
nelagodnog uspinje mojom kralježnicom. Nisam navikla na čuvanje tajni.
Inače sam kao otvorena knjiga, dostupna svakome da je pročita.
“Pisalo je na internetu. Na Twitteru.”
“Ali kako se to moglo saznati?” oštro upitam. “Mislim, osim ako obitelj ne
izađe s time u javnost, tada su te pojedinosti tajne.” Znam ovo iz subotnjeg
razgovora s ljudima iz lutrije. Judy me pozorno gleda, crvenim se. Inače
nisam oštra i mora da se čini neobičnim što znam proceduru tako dobro.
Jesam li se odala? Lakne mi kada se Judy nasmije.
“Jesi li ljubomorna? Pa, ako je to istina, tada pretpostavljam da dobitnik
izlazi s time u javnost.” Odmahujem glavom. Nismo se tako dogovorili. Je li
netko od djece rekao nešto? Već? Tek su mi nekoliko sati izvan vidokruga.
“Očekujem da će uskoro objaviti dobitnikovo ime. Zamisli samo, mogao
bi to biti netko tko je prošao kroz ova vrata i kome smo pomogli.”
“Oprostite što prekidam”, kaže Heidi. “Ovdje je neki tip iz istočne Europe
koji te želi vidjeti. Upitala sam mogu li mu ja pomoći, ali ustrajao je u tome
da želi razgovarati jedino s tobom.”
Jurim iz prostorije za osoblje, jedva čekam da se maknem od Judy i
njezinih nagađanja. Vidim Tomu kako sjedi za mojim stolom sa svojim sada
već poznatim svečanim i odlučnim izrazom lica i osjećam kako val
pripadnosti i naklonosti nadire u meni. Nije baš profesionalno, ali kažem si i
da nije pogrešno, mogu se nositi s time. Tijelo mi je vrelo i onda hladno, to
je osjećaj koji bi moja baka opisala kao da su je prošli srsi. Upozorenje.
Odjednom sam sigurna da ne mogu s njim podijeliti spoznaje od petka. Iako
smo zajedno bili u lovu, iako očajnički želi nekoga okriviti. Zbog toga. Ova bi
ga spoznaja moglo svladati. Znati vlasnikovo ime, ali i činjenicu da neće biti
priveden pravdi moglo bi natjerati Tomu da učini nešto glupo. Mogao bi
poželjeti napasti čovjeka, ubiti ga. Čini se ekstremnim, ali Toma, vjeruje u
pravdu i ne mari koliko nepravedan mora biti da je dobije. Imam rješenje.

34
 Knjige.Club Books
Mogu zaštititi Tomu. Novac koji smo upravo osvojili može se upotrijebiti za
dobro.
“Kako si?” pitam.
Osim što sam tijekom posljednjih deset tjedana istraživala Tomine
tvrdnje o vlasniku slama, također sam mu pomogla pronaći sobu u pristojnoj
kući. Sada stanuje s vremešnim parom kojima se sviđa što je on tamo jer im
služi poput zamjenskog sina (živi u Sjedinjenim Državama i zove svega
jednom mjesečno). Toma mijenja žarulje, kosi travu i zbog njega se osjećaju
sigurnima.
Mogu to razumjeti.
Kad god sam s njim, i ja se osjećam sigurnom, zaštićenom. Čak i kada se
šuljamo po prljavim zgradama, upoznajemo ljude koji su neugodni zbog
okolnosti ili vlastitog izbora. Ne radi se o njegovom golemom fizičkom stasu,
radi se o dubokom, ganutljivom miru. Kada ti se dogodi ono najgore što ti se
može dogoditi, pretpostavljam da te više nikada ništa ne plaši.
“Dobro sam, hvala.” Čovjek je od malo riječi.
“Drago mi je da si navratio. Mislim da sam možda pronašla mogući posao
za tebe.
“Da?” Izgleda željno. Ne voli biti dokon. Bio je dovoljno zauzet dok smo se
igrali detektiva, ali to sada mora prestati. Posao bi mu barem privremeno
mogao odvući pozornost od njegove potjere.
“Radi se o praonici rublja. Plaća nije bajna. Radi se u smjenama.”
“Mogu li odrađivati dvostruke smjene?”
Smiješim se. “Pa možeš ako hoćeš, pretpostavljam.”
“Želim. Nikada se nisam bojao zasukati rukave. Što bih još mogao raditi,
osim posla?”
“Nadam se da bi mogao naći nekakvu zajednicu tamo. Tamo je mnogo
istočnoeuropskih radnika.”
“Dobro. Zvuči dobro.” Toma kima. “Nadao sam se da si me nazvala jer si
pronašla vlasnikovo ime.” Odmahujem glavom. “Žao mi je.” Želudac mi
se prevrće, ne volim mu lagati.
“U redu je. Znam da se trudiš. Znam da radiš ono što je najbolje za mene.”
I radim. Želim uvjeriti Tomu da će mu se uskoro sve promijeniti, ali
tjeram se na šutnju. Ponekad je šutnja ispravna. “Čekaj da iskopam formular
za prijavu. Zapravo je to samo formalnost. Nestrpljivi su naći radnika što
prije. Mogao bi početi raditi prekosutra.”
“Ili možda prije ako im odmah odnesem prijavnicu. Oni koji su na vrhu
nisu samo pali tamo”, kaže Toma i potom dobaci rijedak osmijeh koji mi
obasja nutrinu.

35
 Knjige.Club Books

Lexi

L judi iz lutrije rekli su da se prvi put možemo sastati gdje god želimo.
Odlučili smo da je najlakše i najdiskretnije da dođu k nama pa ćemo proći
svu papirologiju. Nervozna sam, ne mogu si pomoći. Kada preuzmemo ček,
naši će se životi zauvijek promijeniti. Nema povratka.
Ali tada se upitam tko bi se htio vratiti kada se toliko dobroga može
učiniti odsada nadalje? Povratak je ludost.
Uzimam tortu od mrkve iz dućana u glavnoj ulici. Također se osjećam
dužnom kupiti kvalitetne čajeve. Ne želim se razmetati, ali želim ih ljubazno
dočekati. Kupujem Teapigs, marku koju smatram poslasticom, ali žalim što
sam uzela spoj sladića i peperminta; moglo bi biti izazovno, hoće li se činiti
pretencioznim? Što mi je bilo? Uvijek mogu zakuhati običan čaj robne marke.
Dolazim kući k većim izazovima od egzotičnog čaja. Iznenađena sam što
vidim Emily kako se sunča u dvorištu i zapanjujući žuti Ferrari parkiran na
cesti ispred naše kuće, u neskladu sa živicom od čempresa kojoj treba
podrezivanje i kantama za smeće koje treba isprazniti. Ne znam mnogo o
automobilima, zanimaju me samo kad me treba odvesti od točke A do
točke B, ali čak i ja prepoznajem crnoga konja na znaku. Nisam sigurna o
čemu prvo pitati: o iznenadnoj prisutnosti svoje kćeri ili o automobilu. Jake
uzima stvar u svoje ruke i viče: “Počastio sam se!” Oduševljeno se smije. Ruku
na bokovima, raširenih nogu, muževan, pobjednički, ne skida oči s
automobila da pogleda u mom smjeru, ali dodaje: “I pokupio sam Emily jer
mi je poslala poruku da se ne osjeća dobro.”
“Kako si ovo kupio? Još uvijek nemamo novac na računu.”
Sada mi se smiješi, zadovoljan samim sobom kao da je učinio nešto sjajno,
na primjer, dobio promaknuće ili pobijedio na utrci očeva na školskom danu
sporta. “Samo sam odnio pobjedničku srećku u salon automobila i malo
mahao njome. Bilo je nevjerojatno. Trebala si im vidjeti face.” Lakouman je,
uopće nije svoj. “Nisam siguran jesu li mi isprva povjerovali, ali rekao sam im
da igramo već godinama i da uvijek iskoristimo iste brojeve. Da mi... da ti...
kupuješ srećku u istom WHSmithu u glavnoj ulici svaki tjedan tijekom

36
 Knjige.Club Books
stanke za ručak. Svidjela im se priča. Uživali su u njoj. Svi vole dobitnike, je li
tako?”
Pa, ovo rješava zagonetku o tome kako je podatak o dobitniku procurio
na internet. Moj se muž izbrbljao prodavaču koji očito nije mogao izdržati a
da ne podijeli vijest za naslovnice. “Odnio si srećku u salon automobila?”
Zapanjena sam njegovom smionošću, njegovom glupošću. Spuštam torbu
pored nogu i zurim u automobil.
“Aha.”
“A što da si je izgubio?”
Jake primjećuje moj izraz lica, koji je bez sumnje mješavina zabrinutosti
i frustracije. “Oh, da, oprosti. To je bilo glupo od mene. Nisam to trebao
učiniti. Samo sam vrlo uzbuđen!” Obavija me rukama, čvrsto me grli. Mrmlja
mi u uho. “Oprosti. Ja sam kriv, ali ne brini se, nisam je izgubio.” Njegov je dah
topao i njegov dodir poznat, ne mogu si pomoći a da ne utonem u njih. Emily
izgleda kao da joj je neugodno zbog našeg javnog pokazivanja privrženosti i
zato se Jake odmiče i započne ushićenu recitaciju činjenica i brojeva o
automobilu koji meni nemaju smisla. “Nije li prelijep? Ovo je 488 GTB.
Obujam motora je 3,9 i ima 530 konjskih snaga. Nevjerojatnih je mogućnosti,
šasija je predivna.” Dotiče poklopac motora, gotovo ga miluje. “Ovaj je model
velika stvar za Ferrari. Predstavlja promjenu filozofije u luksuznom
sportskom automobilu s motorom u sredini.” Netremice gledam u njega.
Mogao bi govoriti strani jezik, razumjela bih jednako. Ili marila.
“Ovaj automobil mi zapravo ne pripada”, dodaje Jake. “Posudio sam ga.”
“Oh, hvala Bogu.” Ali moje olakšanje kratkog je daha.
“Moj neće biti spreman još nekoliko tjedana. Moj je crven i na njemu će
se napraviti nekoliko prilagodbi. To traje neko vrijeme. Teško mi je bilo
odlučiti se između postave vrata od kože ili od ugljikovih vlakana. Da
si barem bila ondje da mi pomogneš odabrati. Senzacionalan je, zar ne?”
“Koliko?”
“Hej, ako moraš pitati, ne možeš si to priuštiti, a kako si mi možemo
priuštiti sve, ne moraš pitati.” Osmjehuje mi se. Svojim nezatomljivim,
šarmantnim osmijehom. Inače ga smatram neodoljivim, ali danas uspijevam
ostati usredotočena.
“Koliko?”
“Pa, ovaj model stoji 195 tisuća funti, ali mi ćemo dobiti kabriolet i oni
dođu mrvicu više.”
“Dvjesto tisuća funti za automobil!”
“Naš će biti bliže dvjesto trideset.” Jake zvuči ponosno.
“Možeš kupiti kuću za to.”

37
 Knjige.Club Books
“Da, ako želiš”, slaže se, očito ne shvaćajući moju bit. “Maksimalna brzina
je 205,1 km/h.”
“To je ilegalna brzina.”
“Pa, nećemo nikada ići tom brzinom, naravno, samo postoji kao
mogućnost.”
“Zar nije zadivljujući!” dometne Emily. “Iako mislim da je tata trebao
odabrati tamnozelenu s crvenom unutrašnjošću. Upravo sam gledala na
internetu sve moguće boje.”
“Zašto ti nisi u školi? Što ti je točno?” Moj je ton oštriji nego što sam
namjeravala, Emily gleda u tlo. Zatvara se u sebe.
“Boli me trbuh zbog mjesečnice”, mrzovoljno mrmlja. “Ili možda želučana
viroza?” Zatim dobaci pogled ocu. Prezauzeta sam probavljanjem činjenice
da automobil može stajati više od dvjesto tisuća funti da bih primijetila odaje
li Emilyno lice neugodu ili traži tajnost. Promućuran je. Očito je da samo
markira.
Ne želim biti negativna kada je Jake tako radostan. Voli automobile i
očekivala sam od njega da kupi novi od našega dobitka. Naravno. Tijekom
braka snalazili smo se s pouzdanim, polovnim kompaktnim automobilima.
Ovo je morao biti njegov trenutak. Samo što nisam očekivala da će odabrati
tako brzo. I tako skupo. Ali u duhu održavanja atmosfere kažem: “I ja sam
se počastila. Kupila sam Teapigsov čaj.”
Jake i Emily prasnu u smijeh. Emily se prva oporavila kada je shvatila da
se ne šalim. “Pristavit ću vodu”, ponudila se.
“Nema potrebe, imam šampanjac na ledu”, kaže Jake. “Crystalov. Boca
košta dvjesto funti.”
“Ne želim šampanjac. Želim čaj”, kažem.
“Da, ali kada gospođa iz lutrije dođe, možda će ona htjeti čašu”, kaže Jake.
Uz uzdah prihvaćam da bi to moglo biti istina.

38
 Knjige.Club Books

Emily

N e znam je li to zato što je zanesen zbog novog automobila ili zato što je
istinski zaboravio, ali silno mi je laknulo što očito ne osjeća potrebu da
kaže mami zašto sam zapravo kod kuće.
Otišla sam iz škole. Jednostavno sam otišla. Onda sam poslala tati poruku.
Ne želim biti ovdje.
Dolazim, princezo. Čekaj da vidiš moju novu kočiju!
Automobil je sjajan. Izgleda kao sjajna gomila savršenstva boje
sunovrata. Primijeti se na kilometar, a čuje ga se još dalje. Tata je bio na ulazu
u školu i nabrijavao motor. Otkad markiram, trebala bih ne privlačiti
pozornost na sebe, to bi bilo mudro, ali bilo je baš super vidjeti ostale
razjapljenih usta. Ridley je bio jedan od njih. Pravila sam se da ga ne vidim,
ali osjećala sam njegov pogled na leđima. Prebacila sam kosu preko ramena i
onda smo odjurili. To me je malo razveselilo nakon svađe s Ridleyjem i
Megan. Ne mogu vjerovati kako su se ponijeli! Kao da nikada nismo bili
prijatelji! Kao da nikada nismo bili ekipa! Koja ljubomora.
“Jesi li im vidio lica, jesi li?” upitala sam tatu dok smo odlazili.
“Naravno da jesam.” Tada mi je tata počeo govoriti o pojedinostima
automobila. Nisam baš mnogo zapamtila. Shvatila sam suštinu. Ukratko,
automobil je brz i skup. Malo smo se vozili uokolo, ni jedno od nas nije htjelo
ići ravno kući, provezli smo se pokraj Ridleyjeve i Meganine kuće. Ne
namjerno, samo su nam usput, iako mislim da je nabrijavanje motora ispred
njihovih kuća bilo namjerno. Tata je svakako luđi otkad smo dobili na lutriji.
Mislim da sam vidjela nekoga na prozoru Ridleyjeve kuće. Vjerojatno
Jennifer, ona je obično kod kuće. Odlučili smo se provesti glavnom ulicom.
“Samo da se automobil malo otvori”, kaže tata.
Nisu se samo djeca u školi okretala u našem smjeru, svaki drugi vozač
ljubomorno je zurio dok su im vilice zjapile. Neko vrijeme nije ništa rekao,
vozili smo se uživajući u toplom osjećaju koji dolazi od spoznaje da ti je bolje
nego svima drugima. Tada se okrenuo prema meni i upitao: “Što se događa u
školi?”

39
 Knjige.Club Books
Trebala sam znati da će me rešetati pitanjima. Da, tata je zabavan roditelj,
ali ipak je roditelj i želi znati što se događa u mom životu.”
“Grozna je”, promrmljala sam.
“Mislio sam da voliš školu.”
“Ne.”
“Prije jesi.”
Slegnula sam ramenima. “Ridley i ja smo se posvađali. I Megan također.”
“Zbog dobitka na lutriji?”
Ponovno sam slegnula ramenima jer zapravo nisam smjela govoriti o
dobitku, ali s druge strane, tata je upravo vozio sjajan, velik, upadljiv Ferrari
kroz njihovu ulicu. Nije baš suptilan.
“Znam da mi sada ne vjeruješ, ali mlada si i bit će drugih dečki, drugih
najboljih prijateljica.” Gledala sam kroz prozor. U krivu je. Svaki osjećaj koji
sam ikada imala htio je eksplodirati iz mog tijela baš tada. Očito sam silno,
silno sretna što samo toliko bogati, ali ne mogu vjerovati kakvi su Ridley i
Megan! Kako su se mogli tako ponijeti?! Osjećam se kao da su me udarili. Ne
mogu to objasniti. Čak i da mogu, tata to ne bi shvatio. Prestar je. Nastavio je
zato što nisam ništa rekla. “A možda je tako i bolje. Bit ćeš zauzeta narednih
mjeseci.”
“Maturom”, zagunđala sam. Drugi sam razred, ali proba za maturu je za
nekoliko mjeseci. Stvarno, rezultati nemaju nikakvog utjecaja i na što, ali moji
roditelji svejedno govore o tim ispitima otprilike svakih pola minute.
“Trošenjem novca”, nasmijao se tata. “Preselit ćemo se u novu kuću, ići
ćemo na odmore.” Nasmiješila sam mu se s olakšanjem. Kvragu i škola. Sada
mi ne treba obrazovanje. Bogati smo!
Danas je bilo opako.
Ridley i Megan totalno su poludjeli. Bilo im je drago zbog mene na djelić
sekunde dok su mislili da je dobitak između sve tri obitelji, ali čim sam im
rekla da su njihovi roditelji napustili dogovor, skroz su podivljali. Sve vrijeme
govorili su da nije pošteno, da nije pravedno. Megan je rekla (citiram) da
“mrzi jebene bogate kučke”. Rekla je da nećemo moći više biti prijateljice.
Samo tako. Cjeloživotno prijateljstvo bačeno u smeće.
“A ti, Ridley? Osjećaš li isto?” upitala sam povlačeći ga za ruku ne bih li ga
natjerala da me pogleda. Znam da je čudno što me čak i usred goleme svađe
njegov dodir prizemljuje. Osjećam ga cijelim svojim tijelom. Kao da sam ga
cijeloga progutala ili tako nešto.
“Em, teško je.”
On je jedina osoba koja me zove Em. Mama je silno želi da se izgovara
cijela Emily kao njezina posveta Emily Bronte i ispravlja većinu ljudi koji se

40
 Knjige.Club Books
usude skratiti ime. A ipak to ne radi Ridleyju. Ima granice. On mene zove Em,
a ja njega zovem Rids. To je samo između nas dvoje. I iako me nije htio
pogledati u oči i pogled mu je bio prikovan za tlo, nazvao me Em i ja sam se
otopila. Megan je odjurila, ponašala se onako iritantno kako se ponekad
ponaša kad je ljuta; ne nestane u potpunosti, ostaje nam u orbitama zato da
bismo pošli za njom. Baš može biti željna pažnje. “Mislim, drago mi je zbog
tebe”, dodao je. “To su sjajne vijesti, ali nisam znao da su mama i tata napustili
lutriju. Vjerojatno ni Megan nije znala. Pa kad si rekla da si dobila, mislio sam
da smo svi dobili. Znaš?” Sve je vrijeme pogledavao u Megan dok je govorio.
“Uzrujana je. Idem razgovarati s njom.”
“I ja sam uzrujana.”
“Da, ali ti si bogata i uzrujana, a to nikada nije loše.” Dobacio mi je brz
osmijeh i otrčao sustići Megan. Zbunila sam se jer sam u tom trenutku
pomislila da imam sve i ništa istodobno.
Vožnja u tatinom novom automobilu je zabavna, ali nisam mogla izbaciti
iz glave Ridleyja i Megan. “Mogu li napustiti školu, tata?”
“Možda. Mogla bi uzeti slobodnu godinu, uzeti instruktore dok putujemo.
Ili jednostavno odustati na godinu dana i opet krenuti kada se vratiš. Krenula
si godinu ranije i ionako je život mnogo više od učionice. Mama i ja moramo
razraditi plan. Svakako možeš promijeniti školu ako ti se ne sviđa ova u kojoj
si sada. Možemo te poslati u privatnu školu ako želiš.”
“Da, mislim da želim.”
Tada je rekao da bismo se trebali okrenuti i još se jednom provesti ispred
kuća Heathcoteovih i Pearsonovih. Bože, kako je glasan taj motor.

41
 Knjige.Club Books

10

Lexi

O dmah mi se svidjela gospođa iz lutrije, Gillian. Izgleda baš kao netko tko
bi mogao raditi sa mnom u Uredu za savjetovanje građana. Razumna, u
njoj je gotovo nešto majčinski. Kosu je obojila u plavo, izrast joj je mješavina
tamnije boje i preuranjenih sijedih niti. Vjerojatno sama boji kosu kod kuće,
u svojoj kupaonici, kao i ja. To me nekako umiruje. Gillian nosi dioptrijske
naočale i ima veliku torbu koja nije toliko lijepa koliko je funkcionalna.
“Želite li šalicu čaja?” ponudim. Izvadila sam kolač, tanjure i šalice.
Izvadila bih porculansko posuđe da ga imamo; nemamo ga.
Emily kaže da bismo ga sada trebali kupiti. Također sam zaboravila
kupiti papirnate salvete.
“Oh, može, molim vas. Samo jednostavni, robne marke, s mlijekom, bez
šećera”, kaže Gillian glasom žene koja žudi za šalicom čaja nakon duge
vožnje automobilom.
“Mislio sam da bi šampanjac bio primjereniji.” Jake drži bocu visoko u
zraku.
Gillian baca brz pogled na nas dvoje, odvaguje nas. Ja činim isto kada
sjednem pred klijente u uredu. Ono što savjetujem uvijek je isto, ali mora se
priopćiti na mnoge načine ovisno o tome kakva je osoba s kojom razgovaram.
“Ja pijem što god vi pijete. Šampanjac je uvijek krasan, ali vozim, tako da
mogu samo pola čaše. Imam mnogo informacija za vas, pa pretpostavljam da
ovisi i o tome koliko dugo možete biti usredotočeni”, Gillian odgovara uz
diplomatski hihot.
Jake već odvija žicu koja obavija čep. Odlazi natočiti ga u kuhinju. Gillian
i ja sjedimo u tišini dok ne čujemo da je čep s praskom odletio. Tada se Gillian
nasmiješi: “Imate mnogo razloga za slavlje.”
“Da, imamo.”
Nazdravljamo.
Jake ispija svoju čašu kao da ne postoji sutra i odmah je ponovno puni.
Gillian izvlači dokumente i spise iz svoje velike torbe, lativši se zauzdavanja
ove sanjive nestvarnosti u nešto slično konkretnim prijedlozima. “Moramo
42
 Knjige.Club Books
dogovoriti sastanke s računovođama i financijskim savjetnicima. Kao što
možete zamisliti, nije dovoljno samo prebaciti ovoliki novac u banku
u glavnoj ulici. Možete ga okrenuti još više u svoju korist ako razgovarate s
odjelom za upravljanje imovinom u svojoj banci.”
“Odjel za upravljanje imovinom?”
“S obzirom na to koja je vaša trenutačna banka, predlažem Coutts. Jeste
li čuli za njih?”
Pomišljam na elegantan logo na golemoj, naizgled neprobojnoj zgradi
pokraj koje ponekad prolazim Ulicom Strand u Londonu. Onuda sam samo
prolazila, nikada nisam ni sanjala ući u nju. Zavijena, crna slova bogata
izgleda na kremastoj pozadini. Coutts je banka kraljevske obitelji. “Hoće li
nas primiti?” pitam.
“Bez sumnje”, smiješi se Gillian.
“Novac govori”, dodaje Emily.
“Novac vrišti”, smije se Jake.
Ne sviđa mi se što Emily prisustvuje ovom razgovoru o financijama. Prije
smo uvijek izbjegavali govoriti o novcu pred djecom. Iako, to je bilo zato što
su prije naši razgovori o novcu bili o tome imamo li ga dovoljno i ako
nemamo, kako bismo ga mogli zaraditi?
“U mojim bilješkama stoji da ste neodlučni što se tiče izlaska u javnost, ali
na internetu smo vidjeli da je već procurilo kako je dobitnik iz ovog područja.
Ima li to veze s?...” Gillian taktično utihne, ali skrene pogled na dvorište u
kojem je parkiran automobil.
“Da”, potvrđujem. “Moj muž nije diskretan.”
“Ah, ali nadomještam to ushićenošću.” Jake tapne prstima oponašajući
nekoga tko udara činelama. Emily se nasmije. Gillian se pristojno nasmiješi.
“Kunem se da ne uzima drogu, ali napušen je kao balon.”
“Pa, savjetujem vam da sada izađete u javnost. Uz curenje informacija i s
Ferrarijem parkiranim na prilazu samo je pitanje vremena kad će lokalni
tisak otkriti tko je dobio 17,8 milijuna funti. Ako se to dogodi, ne može baš
lako upravljati pričom. Ako mi uzmemo stvar u svoje ruke, tada možemo
pomoći u usmjeravanju i vođenju publiciteta tako da zadire što manje u vašu
privatnost.
“Upravljati pričom?” upitam zbunjeno.
“Pa, ovdje se može ispričati lijepa priča”, kaže Gillian uz umirujući
osmijeh. “Četveročlana obitelj, velik dobitak, ljudi će se poistovjetiti.” Misli,
obična obitelj. Poprilično smo obični. Samo je previše pristojna to uobličiti u
riječi. Mogla bi, meni ne bi smetalo. Meni je u redu to što smo obični.
Nasmiješim se. Ako mi je osmijeh malo ukočen, čini se da Gillian to ne
primjećuje. “Možemo vas upoznati sa stručnjacima za odnose s javnošću, čak
43
 Knjige.Club Books
i s konzultantima za imidž ako želite.” Nemam pojma što je konzultant za
imidž, ali svejedno kimam; želim ekipu, potporu. “U tom slučaju, ako izlazite
u javnost, moramo urediti maleno primanje da vam predamo golemi ček. To
može biti vrlo zabavno. Što kažete na petak? Odgovara li vam to?”
“Da, radim samo pola dana petkom, sigurna sam da mogu to izvesti”,
kažem. Jake i Emily se opet među sobom hihoću. Škola i posao očito nisu
nešto što uzimaju u obzir kad se radi o tome jesu li slobodni.
“Može se održati bilo gdje, ali preporučujem da to ne bude u vašem domu.
Možda u mjesnoj ladanjskoj kući, negdje gdje je dojmljivo, za fotografije.
Pozvat ćemo mjesni tisak i radijske postaje. Proći ćemo kroz pitanja koja će
vas vjerojatno pitati. Možemo vježbati odgovore ako želite. Nemate se zašto
brinuti. Neće to biti golemo. Ovo neće ići na nacionalnoj razini.”
“Neće?” lakne mi.
“Ne baš. Trebali biste osvojiti šezdeset ili više milijuna da biste došli do
nacionalnog tiska.”
“Zamisli to”, kaže Jake zadivljeno.
“Dopustila sam si jutros pregledati područje u slučaju da poželite ići u
ovom smjeru. Hotel u ovoj kuriji izgleda krasno. Pun pogodak.” Gillian pruži
svoj iPad. “Već sam razgovarala s tamošnjim upraviteljem. Mogu nas ugostiti
ako želite.” Gledam slike hotela u kuriji Camberwell. Znam za njega; tamo se
održavaju velika vjenčanja i korporacijska primanja. Nikada nisam bila tamo,
ali negdje u zakutku mojih misli uvijek sam smatrala da bi to moglo biti
savršeno mjesto za Emilyno vjenčanje, za nekih petnaest godina.
“Vrlo lijepo”, kimam.
“Da, sjajno. Uvijek sam htio izaći u javnost s ovime. Mislim da će biti
zabavno”, komentira Jake. “Samo jedno. Hoćemo li morati čekati do petka da
doista dobijemo novac? Na početku nam je rečeno da bi mogao biti na našem
računu do srijede.”
Zatvaram oči, neugodno mi je zbog njegova pohlepnog ushita.
“Ček je simboličan. Ne možete ga doista unovčiti”, naglašava Gillian.
“Ne, nisam ni mislio.”
“Ali naravno da možemo prebaciti novac na vaš račun ranije ako želite.”
“Želimo”, odgovori Jake odlučno.

44
 Knjige.Club Books

11

Emily

Petak, 26. travnja

L utrija šalje automobil po nas tako da mama i tata mogu popiti čašu
šampanjca na konferenciji za tisak a da nitko ne može natuknuti da će
voziti doma pod utjecajem alkohola. Tata kaže kako on može popiti
“samo jednu” i svejedno voziti te da nas želi odvesti onamo Ferrarijem. Mama
kaže da ne može jer, iako je zapravo ispod granice dopuštenog, bit će to loša
priča ako itko od novinara primijeti. Tata kaže kako je Gillian rekla da uopće
nismo toliko velika priča. Zvuči razočarano ovime. Mama kaže da ne želimo
postati većom pričom zbog pogrešnih razloga te da ionako ne stanemo svi u
Ferrari. Logan kaže da ako tata vozi, onda želi ići s njim jer je Ferrari totalno
kul. Mama nas sve gura u automobil u vlasništvu lutrije, limuzinu koja uopće
nije loša. Kaže da ne želi čuti više ni riječi.
I točka!
Camberwell Manor veličanstven je na staromodan način. Ima šljunčani
prilaz s drvoredom. Unutra je gomila prastarih, otrcanih tepiha na drvenim
podovima i gomila obloženih zidova. Otmjeni ljudi vole oboje. Ja tako ne bih
uredila ladanjsku kuću da je imam; išla bih na moderno, prenijela bih
iznenađenje neočekivanog, ali shvaćam privlačnost ovoga. Uveli su nas u
prostoriju visokih stropova sa slikama konja čudnih proporcija i dosadnih
seoskih prizora na zidovima. Tamo je i dvadesetak stolaca okrenutih prema
govornici. Ponudili su nam piće, ja sam zatražila kapučino, ali netko donosi i
meni i Loganu Coca-Colu (ne dijetnu, tako da ja svoju ne diram). Novinari su
počeli dolaziti. Dvije su krajnosti: ili se žurno kočopere kroz vrata u znoju
jer valjda misle da kasne i žele da svi misle kako su zauzeti (i stoga traženi,
važni), ili tumaraju, očito spremni na motanje oko besplatne zakuske i na
otezanje “posla” cijelo jutro. Tata kaže da to u potpunosti ovisi o tome jesu li
zaposlenici ili slobodnjaci. Nekoliko njih muči se s nošenjem opreme -
tronožaca i pravih kamera - kao da iPhone nikada nije izumljen. Nitko od njih
nije grub i drzak kao što sam očekivala da će biti. Valjda su svi pomalo
razočarani time što je internet izumljen i Ulica Fleet je napuštena. Znam da je

45
 Knjige.Club Books
Ulica Fleet u prapovijesti bila uzbudljivo novinarsko središte iz
nekog romana Evelyn Waugh koji sam čitala za lektiru, ali sam čula i od tate
koji često govori o karijerama koje te razočaraju.
Novinari su mjesni i očito se međusobno poznaju; veselo čavrljaju i pitaju
za partnere i djecu onog drugog. Ovo počinje sličiti zabavi. Ne u mom smislu,
nego zabavi za roditelje. Smiješe nam se i mi se sramežljivo smiješimo
zauzvrat, ali je Gillian (žena iz lutrije za koju se čini da je neka vrsta dadilje
bogataša) objasnila kako je najbolje da ne govorimo novinarima previše prije
službene objave - tada će biti vremena za pitanja i odgovore. Dok novinari
navaljuju na kolače koje je Gillian iznijela, naša se obitelj suzdržava; jedino
se Logan trudi. Pojeo je tri eklera i krafnu u otprilike pet sekundi. Mislim da
smo mi ostali barem malo nervozni, čak i tata. Kada su novinari zauzeli
mjesta, Gillian je stala iza govornice.
Slušam je kako govori svijetu (dobro, tucetu novinara koji rade za mjesne
novine, časopise i radijske postaje u samo jednoj od engleskih grofovija) da
smo mi dobitnici na lutriji i kad sam je čula da to izgovara, odjednom se sve
čini stvarnim i sjajnim. Posljednjeg tjedna nakupovali smo se svačega, tata je
kupio svoj opaki auto, rezervirali smo odmor u New Yorku, sve je to bilo
prokleto sjajno. Ali nekako nestvarno. Mislim da je mama posebno zabrinuta
da će nam netko odjednom ovo oduzeti i kako je njezina briga nekako
visjela u zraku i odrazila se na druge. Ona je u neprestanoj brizi. Baka je zove
“zabrinute kosti”, tata je zove “zabrinuta glava”, zapravo je cijela njezina
anatomija posvećena brizi. Smiješim joj se i ona se zauzvrat nasmiješi.
Odjednom vjerujemo. Dobro smo. Dobitnici smo.
U tom trenutku u prostoriju nagrnu Carla i Patrick Pearson i Jennifer i
Fred Heathcote. Carlin glas odzvanja, glasan, drzak, samopouzdan i - ako
ćemo iskreno - pomalo iritantan.
“Bliski smo prijatelji, došli smo čestitati. Pustite nas unutra.”
To je zapovijed, a ne molba. Tip kojeg smo upoznali kad smo došli u hotel,
koji je stajao iza stola na kojem je pisalo concierge, očito nije osiguranje teške
kategorije. Pristojno se odmiče i dopušta Heathcoteovima i Pearsonovima
ulaz. Sve oči uperene su u njih. Gillian pristojno čeka dok pridošlice ne
pronađu mjesto. Ali oni ne sjedaju. Pogledom tražim Ridleyja i Megan. Nema
im ni traga. Od naše svađe u utorak nisam ih ni čula ni vidjela. Ni riječi!
Nevjerojatno! Nisam bila u školi ovaj tjedan; ne mogu se suočiti s time.
Škola doslovno nema smisla ako nemam Ridleyja i Megan. Mama je ludila sa
mnom svaki dan jer nije baš popušila priču da sam pokvarila želudac, ali tata
me je podržao, tako da se na kraju predala. Prije dobitka, nema šanse da bi
mi dopustila kupnju dok sam bolesna, ali to se dogodilo. Da je barem Ridley
ovdje. Izgledam prilično seksi u svojoj novoj ružičastoj Bossovoj haljini do
sredine listova (vjerojatno bi trebala biti do koljena, ali kako nisam baš

46
 Knjige.Club Books
visoka, malo mi je dugačka). Pogledavam mamu i tatu. Ne smiješe se. Oboje
su se ukipili, blijedi kao krpe. Znam da mama nije htjela da Heathcoteovi i
Pearsonovi znaju za dobitak; podivljat će kad sazna da sam rekla. Tatu nije
bilo briga. Valjda prihvaća da se moramo suočiti s njihovom reakcijom u
nekom trenutku. Hoće li i roditelji biti ljubomorni kao Ridley i Megan? Ili će
biti razumniji? Rekli su da su došli čestitati. Nadam se, tada se Megan, Rids i
ja možemo pomiriti.
Jennifer i Fred su Ridleyjevi roditelji. Ridley nalikuje na svog tatu, ali
osmijeh mu je mamin. Ali ona se sada ne smiješi; njezina je čeljust odavala
mrgodnu odlučnost. Heathcoteovi su odjeveni kako se i inače odijevaju:
poslovno. Ne po modi, ali nekako odlučno prikladno. Klasično.
Jennifer ima pramenove boje karamele koji izgledaju skupo, mislim da se
upravo podšišala da izgleda oštrije. Uvijek izgleda kao da je tek izašla iz
frizerskog salona. Fred ima bradu i zbog nje izgleda kao stari plemićki
vojvoda ili nešto. Ne mogu to baš opisati, ali mislim da su pogodili izgled za
kojim su, prilično sam sigurna, mama i tata tragali dok smo se vukli Ulicom
New Bond i dok su nas svrbjeli džepovi. Mama mi je još prije rekla da su
Jennifer i Fred zapravo vrlo otmjeni, onako kako nitko od njihovih
prijatelja nije. Oboje su pohađali internat, a ona je imala ponija kad je bila
dijete. Mislim da su Carla i Patrick zapravo sada bogatiji, sigurno žive u većoj
kući, ali unatoč tome, Jennifer i Fred su oni kojima se svi dive, mislim. Zato
što su toliko uglađeni i različiti. Vrlo su ugodni. Pristojni, je l’?
Pogledavam roditelje. Izgledaju opušteno, mlađe od Pearsonovih ili
Heathcoteovih, ali malo previše ušminkano. Bez sumnje su to ljudi koji nose
novu odjeću, što nikada nije dobro. Osim možda tijekom praznika. Mama je u
biti lijepa, ali ne čini ništa u vezi s tim, a kako Carla i Jennifer ne rade, obje
imaju mnogo vremena za teretanu i salone ljepote. Možda sada kada
smo milijunaši mama može malo to popraviti. Sjećam se da smo se jednom
šalili s njom kako će se, kad se Ridley i ja vjenčamo, morati silno potruditi da
mladoženjina majka ne zasjeni mladenkinu. Ali sve što je rekla bilo je:
“Premladi ste govoriti o braku.” Mama nije baš natjecateljski nastrojena.
Je li Ridley još uvijek uopće moj dečko? Misao koja mi se probila u um
odaslala je prave nalete bola kroz moje tijelo, kao da mi netko neprestano
kvrca meso. Mora da je ovo samo smetnja. Mora!
Patrick, Meganin tata, odjeven je kao i obično tijekom radnog tjedna, u
odijelo s kravatom. Nakratko se pitam zašto nije na poslu. Obično je Patrick
prikvačen na svoj mobitel i ne govori ni o čemu osim o poslu. Nešto za što se
ne može optužiti mog tatu. Zapravo, ne bi li i Patrick i Fred trebali biti u
svojim uredima? Mora biti dobar znak što su oboje uzeli slobodan
dan, posebno zbog ove vijesti za tisak, zar ne? Sigurno nas žele podržati. Ili
nam se u najmanju ruku ulizati. Prilično sam sigurna da će sada, kad smo

47
 Knjige.Club Books
dobitnici na lutriji, oni htjeti izmusti besplatan odmor kada unajmimo neki
sjajni dvorac. Sve će biti u redu. Kada vide koliko možemo biti darežljivi.
Dobit ću natrag svoga dečka i najbolju prijateljicu. Sve će biti u redu.
Carla zapravo izgleda bolje nego ikad. Nosi plavo-zelenu, pripijenu (ali ne
vulgarno usku) haljinu do pola listova. Zelena i plava se ne bi trebale slagati
- cijele sezone nose se odvažne boje (žena u Armaniju mi je to rekla kad smo
bili u pohodu na trgovine). Moram priznati, Carla je nadmašila mamu.
Iskreno? Ona uvijek nekako zasjeni svakoga. Carla voli biti najbolja u svemu.
Mora biti najmršavija, najelegantnija, najbrža ako idu trčati. Njezina djeca
sigurno moraju biti najpametnija. Gle, to je samo moje mišljenje. Mami se
silno sviđa Carla, ali ja mislim da je malčice napadna. Kužiš, ona je jedna od
onih majki koje znaju točan postotak koji je Megan postigla na testu iz fizike
i tko je igrao obranu na Meganinoj posljednjoj hokejskoj utakmici. Megan ima
dva mlađa brata, Scotta koji ima dvanaest godina i Teddyja kojemu je devet.
Carla bdije nad njima poput jastreba. Neprestano se žali kako je naporno biti
majka troje djece, ali pitam se što bi ona sa sobom da ne živi kroz njih?
Ja se barem ne mogu žaliti da moja mama živi kroz mene.
Gillian pristojno moli Heathcoteove i Pearsonove da sjednu, dva ili tri
puta, ali oni i dalje ne sjedaju. Umjesto toga, Patrick maršira do mikrofona.
“Dame i gospodo novinari”, kaže, što je mrvicu pretjerano, ali on je
pretjeran. Zna da spor, otmjen glas tjera ljude da sjednu i slušaju.
“Oduševljeni smo što cijelo društvo dobitnika može biti ovdje danas, na ovoj
prilici za fotografiranje, a ne samo njihovi predstavnici, gospodin i gospođa
Greenwood.”
Što?! Ne kužim! Okrećem se mami i tati koji izgledaju kao da ih je udario
autobus. Čini se da nitko ne zna što se događa i zbunjeno se mrmljanje širi
prostorijom. Ovi ljudi ponavljaju riječi “društvo” i “skupina”, iznova i iznova,
riječi su poput kamenja, jezero se ustalasalo. O čemu on to?! Nema više
društva. Odustali su!
Mama otvara usta, ali riječi ne izlaze, samo nešto što zvuči kao ph. Uzima
moju ruku, a drugu obavija oko Loganova ramena, ali ta gesta nije utješna,
plaši me. Ponaša se kao kad mi je morala priopćiti da je djed Greenwood
umro. A i ja se ponašam slično. Mozak mi je težak i spor, poput mokre vune.
“Odjebi”, kaže tata. “Vi niste jebeni pobjednici. Mi nismo društvo.”
“Dame i gospoda novinari”, odjednom se od tromih ljenjivaca koji jedu
krafne pretvaraju u trzajuće, gladne zvijeri koje njuše priču.
Mnogo bliže stereotipu o novinarima koji sam zamišljala, ali također i
prilično zastrašujuće. Skaču na noge i izvikuju pitanja u našem smjeru.
“Dakle, je li ovo dobitak cijelog društva? Vas šestero ste dobitnici?” jedan od
novinara glasno viče. To je u biti isto pitanje koje svi postavljaju, tako da
se ljudi utišavaju i čekaju odgovor.
48
 Knjige.Club Books
“Ne, nema šest jebenih dobitnika!” moja tata viče zauzvrat. Ne nalikuje
mu da mnogo psuje. Mislim, ako udari palac čekićem, itekako opsuje, ali
većinom preda mnom i Loganom prilično pazi da ne izgovara riječi koje
neprestano čujemo u školi. Ne sviđa mi se vidjeti ga kako je izgubio kontrolu.
Ne čini mi se da pomaže, a izgleda da nam treba pomoć. Hrpa novinara
nešto škraba u bilježnice. To ne može biti dobro.
“Zajedno igramo lutriju petnaest godina i četiri mjeseca”, kaže Patrick
glasno, iako nitko nije pitao. Zvuči smireno i uglađeno. Autoritarno. “Mi smo
grupno kupovali srećku svakoga tjedna sve ove godine.” Drži Carlu za ruku,
ona se smiješi kamerama, vrlo je fotogenična.
“Nije istina”, ustraje tata.
“Što nije istina?” pita Patrick. Okreće se mom ocu i smiješi se. Ali to je
sranje, toliko je očito osmijeh lažan. Kako bi mu itko mogao povjerovati?
“Jesmo li ili nismo bili ekipa više od petnaest godina?”
Oh, ne. Vidim kako katastrofa dolazi. Klasičan potez. Stalno ga viđam u
školi. Ali ne mogu upozoriti tatu. Ide ravno u zamku s priznanjem: “Pa,
jesmo.”
“I jesmo li ili nismo upotrebljavali te iste brojeve?” Tata kima i pokušava
reći nešto drugo. Muca. Njegova pljuvačka dopire do prostorije, ali ne i riječi
jer se Patrick glatko okreće novinarima i pobjednički se smiješi - čini se da je
dokazao svoje.
“Povukli ste se iz društva tjedan prije nego što smo dobili”, tata se buni.
Heathcoteovi i Pearsonovi na licima namještaju školske primjere izraza
zbunjenosti i nevjerice. Carla otpuhuje, odmahuje glavom. Jennifer gleda u
pod kao da joj je neugodno zbog moga tate, sramežljivo naginjući glavu. Tada
Fred potapša tatu po leđima, prilično snažno: “Vrlo smiješno, stari moj, ali
sada bi bilo dosta.”
“Ne šalim se, jebote!” viče tata.
Mama mu dotakne ruku. “Prestani psovati, Jake.” Zgromio ju je pogledom.
“Je li to sve što znaš reći? Brineš se o tome psujem li dok ovi gadovi
pokušavaju krasti od nas?”
“U redu, dosta je sada.” Gillian je na nogama. Daje znak za pomoć i
odjednom nas upravitelj hotela hitro odvodi s konferencije za tisak u drugu
prostoriju. Heathcoteovi i Pearsonovi nas slijede, kao i nekolicina hotelskog
osoblja koje je nanjušilo da će se svašta ludo dogoditi; vjerojatno nikada nisu
imali tako dobar dan na poslu. Osiguranje odvodi novinare u predvorje.
Čini se da Gillian govori svima odjednom.
“Mi ćemo objaviti cjelovito priopćenje za javnost prije nego što itko
razgovara s tiskom. Ako vas mogu zamoliti da se suzdržite od objavljivanja

49
 Knjige.Club Books
ičega, online ili u tisku, dok ne dobijete to obrazloženje, bilo bi od velike
pomoći.”
Pretpostavljam da se ona uzda u njihovu dobru volju, u nadi da će lokalni
tisak biti velikodušan jer je dobio krafne, ali pitam se što se događa s
pravnoga gledišta. Sve što je rečeno, rečeno je na konferenciji za tisak,
vjerojatno mogu izvijestiti što žele i najvjerojatnije će barem jedan od njih to
i učiniti.
Onoga trenutka kad smo izašli novinarima iz vidokruga, Patrick je navalio
na tatu. Baš je strašno. “Koju jebenu igru igraš, Jake?” zahtijeva. Gura tatu uza
zid, drži ga oko vrata. Patrickovo je lice zajapureno. Vrlo je dobar glumac. Sve
vrijeme pogledava po sobi kako bi se uvjerio da osoblje vidi njegovu izvedbu.
Izgledaju preplašeno. Tražim dvojicu zaštitara, ali zauzeti su izvođenjem
novinara iz zgrade. Patrick izgleda uistinu divlje; nikada nisam vidjela tako
nepatvoreno nasilje i bijes na čovjekovu licu. Tata je u znatno boljoj formi od
Patricka i očekujem da će ga jednostavno odgurnuti, ali ne čini to - netremice
ga gleda s prijezirom. Izgleda da to samo još više ljuti Patricka. Pojačava
stisak oko tatina vrata.
“Pusti ga!” viče mama posrćući naprijed. Obavijam ruke oko Logana kako
bih ga spriječila da se uplete, ali i zato što ga doista trebam zagrliti. Tada se
ubaci Fred.
Grubo grabi Patricka za ramena i odvlači ga od tate; valjda je to
učinkovito jer nitko od nas nije očekivao od Freda da se fizički umiješa, on je
prilično blag čovjek. Tijelo mi se opušta i osjećam golem val olakšanja i
zahvalnosti. Fred je smirio situaciju. Ali zatim - šok - Fred udara tatu u trbuh!
“Gade”, reži.
Tata pada kao vreća krumpira. Mama juri prema njemu i prekriva ga
svojim tijelom. “Isuse, Frede, što ti je? Prestani!” viče. Ni Jennifer ni Carla
ništa ne govore muževima. Jennifer mirno odlazi do stola na kojem su hladna
voda i čaše: pažljivo puni čašu i zatim je dodaje mom tati.
Odrasli su jebeno nevjerojatni.
Mama ustaje i odmiče se od tate. Pretpostavljam da misli kako je tata sada
siguran, ali Patrick grabi moga tatu za ovratnik odijela i povlači ga na noge.
Tata se muči pravilno disati, udarac mu je oduzeo zrak, ali pokušava izgledati
hrabro. “Polako, polako, prijatelju”, kaže dignuvši ruke u znak pomirenja da
pokaže svima u prostoriji da se predaje. Da je on razuman i da mu je
nanesena nepravda. Očajno gledam oko sebe. Zašto nitko ne pomaže?!
Patrick pojačava stisak, opako trese tatu, pomalo poput terijera koji trese
štakora.
“Mi nismo prijatelji”, ustraje. Odmiče šaku; mislim da će i on udariti tatu.
Fredov je udarac šokirao, srušio je tatu jer ga nije očekivao. Bojim se da će
Patrick zadati nešto mnogo zlobnije i štetnije. On je zdepast čovjek. Sada
50
 Knjige.Club Books
izgleda kao nemilosrdna mala bačva koja bi se mogla otkotrljati preko bilo
čega što joj se nađe na putu i uništiti ga. Lice mu je izobličeno od opakog
gnjeva. Vrištim, svi se okreću i gledaju me. Izgledaju iznenađeno što Logan i
ja stojimo tamo. Mislim da su zaboravili na nas. Iako sam ih dozvala pameti,
upravitelj hotela juri iz prostorije, nadam se da je otišao po pomoć.
“Prestani, molim te. Pusti ga”, preklinje Logan koji sada plače.
“Ovo se dogodi kada se petljaš s velikim dečkima”, reži Patrick. “Trebao
bi to znati.” Mislim da Patrick govori Loganu, ali njegov je pogled na tati.
U tom trenutku Gillian ulazi u prostoriju. Upravitelj hotela obigrava oko
nje, nije siguran što da radi. Zlo mi je.
“Odmah ga pustite ili ću zvati policiju”, zapovjedi Gillian.
“Zašto to ne učinite?” blefira Patrick, ali odmah se odmiče od tate. Logan
i ja trčimo prema njemu, grlimo ga.
“Lexi, Jake, pozvala sam vam odvjetnicu, bit će ovdje za dvadeset minuta”,
kaže Gillian.
“Oh, mislim da nam ne trebaju odvjetnici, je li tako?” ubacuje se Jennifer.
“Svi smo ovdje prijatelji, nismo li?”
“Jesmo li?” prasne mama. “Kako je prošao vaš posjet Fredovoj sestri
prošloga vikenda?” Jennifer izdrži mamin pogled, ali joj ne odgovori. Mama
se okreće Fredu. “Tvoja žena rekla mi je da odlazite, ali to nije bila istina, je li
tako? Niste otišli.” Fred izgleda zbunjeno, nesiguran kako odgovoriti.
“Lažete li zato u vezi s društvom?” pita Carla. Ne doima se uznemirena
činjenicom da se njezin muž upravo ponio poput uličnog nasilnika. Mislim,
bilo je to toliko nečuveno, toliko odvratno! Zašto nije uzrujanija? Samo
nastavlja ispitivati mamu. “Povrijeđeni ste jer vas jednom nisu pozvali na
večeru i sada nas pokušavate izostaviti iz društva. Lagati o nama. Ukrasti
nam milijune.”
“Ne!” kaže mama žučno. “Pa, da.”
“Da, lažete!” Patrick pobjednički skreće pogled u Gillianinu smjeru.
“Svaka čast što si to priznala, Lexi, riješimo to sada pošteno.”
“Ne, ne, ne lažem. Samo kažem da, povrijeđena sam. Napustili ste društvo.
Niste naši prijatelji. Znam kakvi ste.” Mama ne viče, ali izgleda uništeno,
prilično sam sigurna da bi mogla svaki čas zaplakati.
Gillian polaže dlan na maminu ruku. “U redu, Lexi, Jake, savjetujem vam
da prestanete govoriti dok vaša odvjetnica ne dođe i dok se sve ne razjasni.”
“Misliš da se možeš izvući?” zahtijeva tata potpuno ignorirajući Gillian.
“Samo tražimo ono što nam pripada. Ne pokušavamo se izvući ni iz čega”,
govori Carla usiljeno.

51
 Knjige.Club Books
“Ali povukli ste se iz lutrije. Rekli ste da je to uobičajeno”, muca mama. U
njezinu glasu mogu čuti pravednički mir, ali pitam se hoće li to i drugi ljudi
prepoznati ili će samo misliti da zvuči skvičavo.
“Mi se toga ne sjećamo tako”, kaže Patrick s podsmijehom. “Čudim ti se,
Lexi. Od njega...”, pokazuje na mog tatu, “od njega očekujem nešto tako nisko,
ali ne i od tebe.”
“Lexi je kupila srećku”, ustraje tata.
“Imali smo prešutni sporazum”, tvrdi Fred. Gleda ravno u tatu. “Itekako
mi mnogo toga duguješ.” Poprimio je boju rajčice, vrlo vjerojatno zato što
laže; mislim da to nije tako lako Ridleyjevom tati, ali nekako mu boja ide u
prilog. Da ga ne poznajete, rekli biste da je prilično iskren. “Možda si ti
zapravo kupila srećku, Lexi, skupili smo novac u kasicu. Kao i inače, svi
smo sudjelovali.”
Nevjerojatno. Gledam kako svi bivši prijatelji mojih roditelja uspijevaju
namjestiti izraze lica koji nekako odašilju žaljenje i razočaranje mamom!
Izgledaju posve nevino i uvjerljivo. Stvarno, mora da su ovo uvježbavali!
Mama izgleda kao da si želi počupati kosu, vjerojatno im želi smrskati glave
o zid - znam da ja to želim. Lažljivi, lopovski prevaranti!
Mama se okreće tati, pada mu na prsa, sve je nestabilnija, histeričnija.
Briznula je u frustriran plač i povikala: “Samo zato što to ponavljate, ne znači
da je istina.”
I ja pomišljam na Ridleyja. Njegovu ruku na unutarnjoj strani mog bedra.
Njegova prsa koja se podižu i spuštaju dok je hvatao uzbuđeni dah, udisao i
izdisao dok smo se ujednačeno gibali. “Znam što radim, sigurni smo.”
Nikada se nisam osjećala usamljenijom. Mama ima pravo. Samo zato što
nešto ponavljaš, ne znači da je to istina.

52
 Knjige.Club Books

12

Lexi

Utorak, 30. travnja

P rostorija je puna muškaraca i žena u odijelima i otmjenim cipelama.

Malen je to prostor bez zraka. Sudara se previše skupih parfema i losiona
poslije brijanja. Neukusno je. Svi mi dobacuju učinkovite, uvježbane osmijehe
koji su toliko kratki da nestaju prije negoli su u potpunosti došli. Pružaju mi
ruke na rukovanje. Nitko nema znojne dlanove ni iritantno slab stisak, nitko
ne pokušava uspostaviti dominaciju tako da mi lomi kosti. Sve je vrlo
uglađeno; ti ljudi znaju kako se stvari propisno rade. To me čini još
nervoznijom nego što jesam. Htjela bih da netko pogriješi. Tražim naborane
hulahupke, otvorene smičke; naravno, nema ih.
Naša odvjetnica je gospođa Walsh. Krhka je to žena u tridesetima. Izgleda
kao da bi je snažniji vjetar mogao otpuhati, ali kada smo se Jake i ja susreli s
njom na dan grozne konferencije za tisak, zapanjio me njezin brz um i
praktičan pristup. Ostala je smirena i hladna, divila sam joj se zbog toga. Ona
je netko tko samo želi nastaviti raditi zadani posao. Otkad smo dobili na
lutriji, većina ljudi oko nas se uznemirila: počeli su nam se ili ulizivati ili nam
zamjerati. Osvježavajuće je sresti takvu neutralnost.
Dvoje ljudi je iz lutrije: Gillian i čovjek kojeg ne poznajem. “Mick Hutch.
Moj šef”, kaže Gillian pokazujući na njega palcem dok je iskrivljavala lice
u lažnu grimasu koja je dala naslutiti da su jedno drugom simpatični i da se
međusobno poštuju. Muškarac u pedesetima, udžbenički primjerak prevlasti
bijelih muškaraca, predstavio se kao “Terrance Elliott, stari obiteljski
prijatelj Freda i Jennifer Heathcote”. On je njihov odvjetnik. Da, i obiteljski
prijatelj. Upoznala sam ga prošle godine, na proslavi njihove dvadesete
godišnjice braka; nekoliko smo minuta razgovarali o odvjetnicima koji traže
klijentelu na mjestu nesreće, ali očito me se ne sjeća. Svi obiteljski
prijatelji Heathcoteovih su računovođe, odvjetnici, liječnici.
Još su tri odvjetnika u prostoriji. Svi izgledaju oholo i samozadovoljno,
nesumnjivo su vrsta ljudi navikla na pobjede. Gospodin Piper-Dunn,
gospodin Caplin-Hudson i gospođa Chen-Ying kažu da zastupaju Patricka i
53
 Knjige.Club Books
Carlu Pearson. Iako sam dobra u pamćenju imena, ovoj trojici ne ustupam
mjesto u mozgu, umjesto toga ih prevodim u Dvocijevka 1, 2 i 3. Tri. Tri!
Imaju tri odvjetnika. Mi imamo milijune u banci, a oni imaju tri odvjetnika.
Osjećam se izloženom i nepripremljenom.
“Možemo li snimati razgovor?” pita Dvocijevka 3.
Gledam u svoju odvjetnicu. Ona se ohrabrujuće smiješi. “Lexi, ovo je
potpuno dobrovoljno. Moraš to imati na umu.”
Gillian doda: “Nisi uhićena.” Njezin ton je šaljiv, ali oči mi se rašire. Gillian
vidi da sam preplašena i brzo dometne: “Nitko nije. Samo pokušavamo riješiti
ovo pitanje.” Stišće mi ruku.
Duboko udišem i pokušavam ne paničariti. Ovo ispitivanje je ozbiljno.
Nikada nisam bila s pogrešne strane zakona i ne sviđa mi se ni najmanja
implikacija da je tako. Moram ostati mirna i usredotočena. Moram ispričati
svoju priču najbolje što mogu. Srediti ovaj nered. Da barem nosim jednu od
svojih novih haljina; ipak sam proteklog tjedna kupila tri, ali jutros sam na
sebe nabacila ono što mi je prvo dopalo pod ruku: traperice, majicu, tenisice.
Odjednom sam zabrinuta je li gospođa Walsh, moja odvjetnica, uopće moja
odvjetnica. Ona je netko koga je lutrija unajmila za nas. Zastupa li ona mene
ili je ovdje zapravo zbog njih? Postoji li razlika? Prije konferencije za tisak
rekla bih da ne postoji. Sada sam prilično sigurna da se svijet dijeli na nas i
njih. Samo treba shvatiti tko je u kojem timu.
Moram se zbrojiti, preuzeti natrag kontrolu. Ponašati se kako bih se
ponašala i na poslu gdje se neprestano borim za potlačene, gdje se borim za
ono što je pravedno i pošteno. Mora doći dan za pravdu. Samo je to važno.
Moraju mi vjerovati. “U redu, ništa ne krijem. Sretna sam ako ćete snimati
razgovor.”
Svi izgledaju kao da im je laknulo. Odgovorila sam točno. Znam da nisam
uhićena, ali mnogo toga mogu izgubiti. Mnogo toga. Ljudi lažu. Varaju. Očajni
su. To je opasno. Lažljivci sve potkopavaju. Ne možeš poznavati lažljivca ni
vjerovati mu. Iscrpljuje te kad samo pokušaš. Gubitak vremena. Ljudi
postupaju loše, griješe, to mi manje smeta. Dokle god priznaju svoje pogreške
i neuspjehe. Ako ljudi priznaju svoje pogreške, barem znaš na čemu si i možeš
krenuti u smjeru oprosta.
Možda.
Ali laganje? Pa, laganje uništava stvarnost i povijest. I budućnost.
Osim što je malena i obična, prostorija je i prljava. Uopće nije kao
veličanstvena prostorija u kojoj smo imali objavu za tisak u petak. Ovo je
mjesto mnogo sličnije prostoriji u koju vodim svoje klijente. Funkcionalno.
Jeftino. Trebala bih se osjećati ugodno jer je toliko poznato, ali osjećam kao
da sam s pogrešne strane stola. Jesam li se već navikla boraviti u raskošnijem
okruženju, u samo deset dana?
54
 Knjige.Club Books
Stol je klimav i izgreben. Ne vidljivim grafitima, samo bezumnim inatom
ili nehajnim zanemarivanjem. Oko njega su tvrde stolice i na njemu su
plastične čaše napunjene vodom iz aparata za vodu u kutu. Ne odobravam
plastiku za jednokratnu upotrebu, ali ne mislim da je sada trenutak za
propovijedanje o ekologiji. Dlanovi mi se znoje. Grlo mi je suho. Ispijam
gutljaj vode. “Što trebate?”
Gillian s ohrabrujuće smiješi. “Molim vas da svojim riječima, sa što više
detalja, opišete subotu uvečer, 13. travnja 2019. Odnosno, tjedan prije
dobitka na lutriji.”
“Tjedan u kojem su navodno Pearsonovi i Heathcoteovi izašli iz društva”,
dodaje Dvocijevka 2. Ne sviđa mi se što su upotrijebili riječ “navodno”.
“Odakle želite da počnem?”
“Odakle god hoćete. Recite mi sve što mislite da je važno. Uvedite nas u
pozadinu događaja ako mislite da će pomoći.” Pritišće tipku za snimanje na
mobitelu.
Ne znam koliko da se vraćam. Naša prijateljska skupina postoji dugo, a
moje vjerovanje o čaroliji subote navečer seže još dalje. A Jake? Jake je
zapravo oduvijek ovdje. Upoznali smo se na fakultetu gdje sam ja studirala
sociologiju i socijalni rad, a on je studirao ekonomiju. Ja sam imala
osamnaest, on devetnaest godina. On i ja bili smo “mi” cijeli moj odrasli život.
Obožavam subotnje večeri. Oduvijek je bilo tako. Otkad samo bila
tinejdžerica. Meni one predstavljaju neizgovorene mogućnosti, slobodu. Ne
da sam imala divlju mladost, daleko od toga. Tijekom škole i fakulteta bila
sam dosljedno savjesna, knjiški tip. Tijekom tjedna sam učila, a petkom
navečer čuvala sam djecu. Nedjeljom sam išla u posjet baki i djedu. Upravo
sam zato živjela za taj odušak, za oslobođenje od prilagodljivosti koju
su nudile subote. Što je moglo biti bolje od kućnih tuluma na kojima sam se
ljubakala s dečkima i pila jabukovaču i votku dok mi ne bi pozlilo ili dok ne
bih poblesavjela? Na kojima sam plesala na Take That i Mariah Carey i sanjala
o budućnosti za koju sam bila sigurna da će biti sretna, smislena, važna?
Čak i kad sam bila u dvadesetima, rijetko sam tulumarila vikendima.
Jakeu i meni bilo je draže otići rano u krevet dok su naši prijatelji jurili
gradom u potrazi za ljudima s kojima se mogu zabavljati. Imali smo
jedno drugo i nismo bili zainteresirani za švrljanje kafićima i barovima u
potrazi za seksi neznancima. Nije da smo bili dosadni, bili smo mladi. Tada,
otići rano u krevet nije značilo spavanje. Dovoljno sam rekla.
Ali oboje smo uživali u subotama kada bismo se lijepo obukli, izašli s
ekipom i plesali u različitim jeftinim noćnim klubovima dok me noge ne bi
zaboljele. Dovoljno bismo popili da smo mislili kako je pjevanje na ulici dobra
ideja. Sve se mijenja kada dobiješ djecu. Nije gore, samo je drukčije.
Posljednjih petnaest godina, radni dani bili su ispunjeni neprekidnim
55
 Knjige.Club Books
kuhanjem, kupanjem, pričanjem priča i, kako su djeca rasla, nadgledanjem
domaće zadaće, vožnjom k različitim prijateljima i od različitih prijatelja,
vođenjem kućanstva. Ukratko, odraslošću. Ali subote su ostale zabavne.
Velikim dijelom zbog našeg prijateljstva s Heathcoteovima i Pearsonovima.
Našim najboljim prijateljima. Gdje da započnem s objašnjavanjem svega
ovoga?
“Subota je kada se naša ekipa - najbolja ekipa - nalazi. Večeramo,
popijemo nešto.”
Govorimo si urnebesne priče o našim šefovima, obiteljima, drugim
roditeljima u školi. Zapravo, govorimo si svakodnevne priče, ali zato što
obično tjedne događaje trpamo u tri sata, priče postaju urnebesne.
Događaji koje prepričavamo možda su zapravo bili frustrirajući, tužni ili
mučni, ali postali bi zabavne anegdote. Tada bi popustila napetost, prestala
bih se brinuti o tome što Jake ne može pronaći posao koji ga doista
nadahnjuje, jesam li propustila najbolje vrijeme za Emilyn aparatić ili hoće li
Logana odabrati u školski nogometni tim i jednostavno bih se... opustila. I
smijala. Naglas.
Ponekad dok me obrazi ne bi zaboljeli.
“Tko je točno u toj ekipi?” Način na koji Dvocijevka 1 izgovara “ekipa”
zvuči kao da sam na čelu mafije.
“Carla i Patrick Pearson, Jennifer i Fred Heathcote, Jake i ja. Dobri smo
jedni za druge. Moja prijabitelj”, dodajem.
“Prijabitelj?” Podigao je obrvu.
“Tako nas zovem. Mislim da sam ja skovala taj izraz. Često sam znala reći
da smo više poput obitelji nego prijatelja. Upoznali smo se na tečaju
pripreme za porod, dok smo se pripremali za dolazak naših prvorođenaca,
prije više od petnaest godina.”
“Opa”, kaže moja odvjetnica.
Kimam, navikla sam da su ljudi zadivljeni duljinom našeg prijateljstva. U
svijetu u kojem je dosta toga nestabilno i prolazno, u kojem se vijesti primaju
u 140 udaraca tipkovnice i nacionalna blaga mogu očekivati da budu glavna
tema tek tjedan dana, dugoročnost je poželjna. Petnaestogodišnje
prijateljstvo nešto znači.
Ili bi barem trebalo značiti.
“Vrijeme leti kad se zabavljaš”, komentira Gillian.
Slažem se. “Prošlo je dok trepneš okom, a nitko se od nas ni ne sjeća
vremena kad se nismo poznavali. Znate? Ponekad se čini čudnim što nismo
bili zajedno na faksu, a kamoli na vjenčanjima.”
“Dakle, može se reći da ste bliski?” pita Dvocijevka 2. Njegovo otmjeno
nalivpero spremalo se to zabilježiti.
56
 Knjige.Club Books
“Da, bliski smo. Ili smo to barem bili dok...”, naglo sam ušutjela.
Pomagali smo jedni drugima tijekom rođenja, spontanih pobačaja,
promaknuća, otpuštanja, preseljenja, s novim štencima, čak prebroditi
gubitak roditelja. Zajedno smo prolazili svaku pobjedu i gubitak. Iako
se posljednja epizoda serije Prijatelji emitirala godinu prije nego što smo se
upoznali, utjecaj te serije još uvijek je dubok. Nikada to ne bismo izgovorili
naglas jer zvuči glupo, ali na nekoj razini, mislim da se nas šestero smatralo
starijom, britanskom verzijom dvadeset-i-nešto-godišnjaka koji su skakutali
Manhattanom. Prijabitelj.
Sve su oči u prostoriji uperene u mene dok se borim sa suzama. Ovo što
se dogodilo toliko je tužno. Novac je veličanstven. Novac kvari. Uništava.
Moram se vratiti još više. Prošlost je sigurna.
“Kad smo se upoznali, svi smo živjeli u Londonu. U Claphamu. Nas šestero
postali smo ekipa kad su naši prvorođenci bili vrlo maleni i dok smo bili
vezani za kuću jer je pronalazak pouzdane dadilje u Claphamu subotom
navečer postalo jednako pronalasku eliksira vječne mladosti.” Podigla sam
pogled s nadom, ali nitko nije reagirao na moju malu šalu. Šalim se kada sam
pod stresom. Ta se navika često pogrešno tumači. Nastavljam. “Tada smo se
počeli izmjenjivati u tome tko će biti domaćin večere. Večeri su često
izmicale kontroli dok smo žonglirali između djece koja plaču i loše
pripremljene hrane, ali nije nas bilo briga, mi smo to zvali društvenim
životom. Tada su Jennifer i Fred najavili da će se preseliti natrag u
Buckinghamshire, tik prije Ridleyjeva prvog rođendana.”
Uvjerljivo su naveli mnoge prednosti tog čina. Svi smo živjeli u
jednosobnim ili dvosobnim stanovima u Londonu; Jennifer je ponavljala da u
Bucksu možemo kupiti dvojne objekte pristojne veličine ili čak kuče
za renoviranje. Osim toga, Bucks ima divljenja vrijedne gimnazije. Kao da su
privatne škole, ali bez školarina. Tada sam pokušavala dokučiti kako upisati
predškolca u glazbenu školu, ali Jennifer je ustrajala na tome da moram
razmišljati unaprijed. Željeznicom se učinkovito moglo doći do Londona, što
je značilo da karijere muškaraca - i žena koje su željele nastaviti raditi (samo
ja) - nisu bile ograničene zemljopisom. Fredova i Jenniferina obitelj bila je
nadomak, tako da su imali pouzdanu brigu za djecu i koliko god se to nije
odnosilo na nas ostale, Jennifer se zaklinjala da je njezina mama spremna biti
“svačija baka”.
“Patrick i Carla odselili su se svega šest mjeseci nakon Freda i Jen.
Smjestili su se u isto selo, Great Chester. Tek kada nismo uspjeli dobiti mjesto
u pristojnom vrtiću za Logana, odlučili smo se pridružiti svojim prijateljima i
također se odseliti iz grada”, objašnjavam.
Nažalost, tržište nekretninama cvjetalo je u vrijeme naše selidbe i nije
nam se baš vratilo uloženo kao što smo se nadali. Smjestili smo se u Little

57
 Knjige.Club Books
Chesteru, nekoliko kilometara dalje, što je, u svakom smislu, nešto lošije od
Great Chestera. Ipak, ima kafić, poštu i malenu drogeriju. Istina, ne živimo u
jednoj od koliba omotanih glicinijom u glavnoj ulici, živimo u trosobnom
dvojnom objektu na rubu sela, ali nikada nisam požalila selidbu.
Ili, gotovo nikad.
Nesumnjivo je da nema toliko sadržaja kao u engleskom živom glavnom
gradu: manje dućana, kazališta, galerija, ali sami se zabavljamo onako kako
želimo.
“Uskoro smo upali u kolotečinu. Dok su djeca bila mala, često bismo se
našli zbog neplaniranih dječjih druženja tijekom tjedna. To se sada ne
događa. Djeca se sama dogovaraju, a ja radim. Ali nastavili smo s tradicijom
nalaženja uglavnom subotom navečer, s očevima također. Ponekad sklepamo
nešto što se može nazvati večerom, ponekad naručimo masne vrećice ribe i
prženih krumpirića. Prilično smo samozatajni. “Koliko se često nalazite?”
“Tri vikenda u mjesecu. Izmjenjujemo se u ulozi domaćina. Jedan vikend
mjesečno radimo nešto zasebno, samo kao obitelji ili s drugim ljudima.”
“Slobodni” vikendi su zdravi, ključni da i dalje cijenimo jedni druge.
“I igrali ste lutriju te vikende kad ste zajedno večerali?” pita gospođa
Walsh.
“Igrali smo lutriju svaki tjedan. Bila je to jedna od mojih najdražih
aktivnosti tijekom vikenda. Iako sam uvijek mislila da je bedasto, sanjarski,
nemoguće. Vjerojatno zbog svega toga.”
“Pa, ne baš nemoguće”, doda Gillian. “Dokazali ste to.” Smiješi mi se.
“Nevjerojatno”, ispravljam se.
“Jeste li ikada išta osvojili prije?”
“Dvaput smo osvojili dvadeset funti.”
“Kako ste podijelili dobitak?”
“Iskoristili smo ih za dostavu hrane sljedećeg tjedna.” Znam što
Dvocijevka 1 radi, ali to je nevažno. Prošlost je nevažna. Nastavljam,
pokušavam ne dopustiti mu da me zbuni. “Dok se izvlačenje još uvijek
prikazivalo na televiziji, svi bismo zajedno gledali emisiju. Iz zabave. Bila je
to tradicija.”
Barem meni. Bilo je to nešto što smo radili. Kao gledanje vatrometa na
državne praznike ili dočeka Nove godine - nešto što smo oduvijek radili. Što
je dokazivalo da smo snažni. Da smo cjelina. “Sada se više ne prenosi na
televiziji, ponekad se netko sjeti prebaciti na Dnevnik i pričekati da se potkraj
objave brojevi, ali Dnevnik kvari raspoloženje i neizbježno privodi
večer kraju. Stoga češće Jake, dok se servira desert, baci oko na YouTube i
zatim kaže: “Ništa ovoga tjedna”, što uglavnom potakne rundu razigranih
uzdaha i izjava poput: “Sljedeći put!”
58
 Knjige.Club Books
Dvocijevka 1 se nakašlje i kaže: “Usredotočimo se na subotu trinaestog,
može?”
“Bili smo kod mene.” Nekoliko dana zaredom bilo je suho vrijeme i doista
smo imali dojam da je ljeto iza ugla. Ljeto je moje godišnje doba. Tada
procvjetam. Kroz zimu samo moram proći, u nadi da neće biti previše gripe i
neželjenih darova koje treba vratiti nakon Božića. “Planirala sam poslužiti
piće u dvorištu. Večer je bila tematska. Meksička. Napravila sam
margarite. Jake. Kupila sam Coronu i sol.”
“Zvuči kao dobra zabava.”
Osjećam kritiku u tonu Dvocijevke 2 i obrambeno kažem: “Ova vrsta
posvećenosti detaljima moj je način da pokažem koliko mi je stalo. Čak sam
zamolila Emily da preuzme neke meksičke melodije.” Ta vrsta glazbe tjerala
je ljude da zanjišu bokovima. “Glazba je treštala kada je Carla nazvala i rekla
da Megan neće doći.”
“Megan je jedno od djece Pearsonovih?”
“Njihovo najstarije. Carla i Patrick imaju troje djece. Megan ima petnaest
godina, kao i Emily, a imaju i Scotta i Teddyja. Dvanaest i devet godina. Emily
i Megan su najbolje prijateljice. Sin Heathcoteovih zove se Ridley. On je
Emilyn dečko.”
“Baš zgodno”, komentira Dvocijevka 3.
Ne zvuči kao kompliment. Zvuči kao da nas optužuje za incest ili nešto
takvo. Najbolja prijateljica moje kćeri je kći moje najbolje prijateljice, što
može biti prirodnije od toga? A njezin dečko sin je moje druge najbolje
prijateljice. Kako divno! To je dobro.
Ili je barem bilo. Sirota Emily.
“Zvuči kao vesela večer”, kaže Gillian ohrabrujuće. “Zapravo, nije bila”,
priznam uz uzdah. “Unatoč svem mojemu trudu, na moje razočaranje i - u
tom trenutku - zbunjenost, mislim da mojim gostima nije bilo posebno
ugodno. Večer nije tekla, nego je zamuckivala. “Što mislite, zašto?”
“Isprva nisam imala pojma. Nije da je usiljen razgovor bio rezultat toga
što su se odrasli suzdržavali pred djecom. Nismo očekivali Megan, ali ni
Ridley se nije pojavio. Emily se nije zamarala dolaskom za stol jer nijedno od
njezinih prijatelja nije došlo. Zatvorila se u svoju sobu s tostom i telefonom.
Mlađa su djeca usrkala hranu što je brže moguće i odjurili igrati
videoigre. Jake je pokušao započeti razgovor o poslu, ali Patrick je rekao da
je vikend i da ne želi razmišljati o 'prokletom uredu'. Zasigurno se osjećalo
nekakvo ozračje. Nešto nije bilo u redu.”
“I jeste li znali što nije bilo 'u redu'?” potaknula me moja odvjetnica,
gospođa Walsh.

59
 Knjige.Club Books
“Ne, nisam isprva. Nisam imala pojma. Ali postalo je vrlo očito. Ozračje je
bilo čudno jer su se oni udružili i odlučili povući iz lutrije.”
“A to je bilo vrlo važno, zar ne?” upitala je Dvocijevka 1. Iz njega je
provalio smijeh pomiješan s nevjericom. Dvocijevke 2 i 3 su mu se pridružile.
Poprijeko sam ih pogledala. “Očito, s obzirom na to da smo svi ovdje.”
Uživam gledati kako im osmijesi klize s lica.
“Ali prije dobitka, zašto je to bilo toliko važno? To je samo igra”, ustrajala
je Dvocijevka 1.
Gillian se nakašljala i promeškoljila u stolcu. Ona i njezin šef su se
pogledali. Budući da su radili u lutriji, znali su bolje od nas da to nikada nije
samo igra ako je uključen novac.
“To što su htjeli napustiti lutriju je simbolika”, objašnjavam.
“Kako to mislite?”
“Rješavali su nas se kao prijatelja. Barem smo se tako osjećali.”
“Držimo se činjenica, može? A ne osjećaja.”
Dvocijevka 1 samodopadan je gnjus. Podsjećam samu sebe da sada mogu
kupiti i prodati njegovu guzicu i to me malo tješi. Ipak, činim ono što traži.
Ishod ovog sastanka odredit će koliko puta mogu kupiti i prodati njegovu
guzicu. Moram surađivati. Moraju čuti moju priču i povjerovati u nju.

60
 Knjige.Club Books

13

Lexi

F red je govorio o ovome i onome, ne sjećam se, o motoru svojega

automobila? O tlaku u gumama? Nije bilo zanimljivo, i tada ga je Jake
prekinuo da najavi kako nismo dobili na lutriji. Kao što to radi gotovo
svaki tjedan. Ali tog tjedna njegovo je prekidanje izazvalo čudno
raspoloženje. Zrak je nekako bio težak. Valjda nitko ne voli da ga se podsjeća
kako je u nečemu izgubio, iako nikada nije postojalo stvarno očekivanje
da dobije.” Sliježem ramenima. Tko zna? Ljudi su čudni. “Prekinula sam
tišinu tako što sam sve podsjetila kako je vrijeme da se napuni kasica.
Skupljam pet funti od svakog para svakih nekoliko tjedana. Svaka igra
košta dvije funte, kasica traje neko vrijeme.”
“A svi uvijek plaćaju unaprijed?” pita gospođa Walsh.
“Ponekad zaboravim pitati za novac, ali svejedno kupim srećke. To sam
radila i dva tjedna prije nego što se to dogodilo. Spomenula sam novac tek
toliko da nešto kažem. Ali onda je Patrick zatražio objašnjenje: “Zašto uopće
igramo lutriju?” Bio je zajapuren, glas mu je bio prodoran. “Koja je jebena
svrha?” upitao je. Zvučao je ljutito. Nisam shvaćala zašto jednostavno
ne posegne za novčanikom i ne da novac. Vjerojatno zbog pića. Ne želim biti
zlobna, ali činjenice su činjenice. Patrick je ispio dva koktela i ispraznio bocu
crnog vina prije nego sam uopće poslužila glavno jelo. U tom je trenutku pio
čisti viski. Bila je to boca koju je moja majka kupila Jakeu za rođendan.”
Pogledala sam Gillian i gospođu Walsh. “Pitala sam je li možda
Patrickovo sjećanje pogrešno s obzirom na količinu alkohola koju je popio.
Znate, želim misliti samo najbolje o njemu.” Gillian mi je opet stisnula ruku,
moja je odvjetnica kimnula i upitala: “Prema vašoj procjeni, je li
gospodin Pearson pio više nego inače te večeri?”
“Da, mislim da jest. Nije to nezabilježena količina, svi smo vidjeli jedni
druge i u gorem stanju u nekom trenutku tijekom svih ovih godina, ali da, kad
razmislim o tome, vjerojatno je popio više nego što je uobičajeno. Zapravo, i
Fred je. Ali on je tako opušten kad pije. Samo nekako odluta u svom stolcu.”
“A Patrick nije opušten kad pije?” ispituje gospođa Walsh.

61
 Knjige.Club Books
“Uz alkohol postane malo razdražljiv.” Zastanem i zatim priznam: “Ili čak
bez njega. Svi smo naviknuli na njegov kratak fitilj. Njegovu ratobornost. Jake
i ja smo se nasamo upitali je li Patrick malo previše rastegnut.”
“Rastegnut? U smislu količine posla? Financijski?”
“Možda oboje. Ne znam. Samo se šuška na školskim hodnicima.”
“Možete li pojasniti?”
“Nesklona sam nagađanju. Kada sam prvi put čula tračeve, odbacila sam
ih. Teško je to zamisliti. Patrick i Carla oduvijek su bili financijski uspješni.
Velika kuća, dva obiteljska odmora godišnje. Patrick je uključen u dosta
poslova, mnogo govori o svojim ulaganjima. Jennifer i Fred su također
dobrostojeći, iako manje govore o novcu. Fred ustraje na tome da je njegov
posao dosadan i tek rijetko spomene da mu je šef budala. A mi smo se
snalazili dok naši brojevi nisu izvučeni.
“Što se zatim dogodilo?”
“Počeli smo razgovarati o tome na što bismo potrošili novac da ga
osvojimo. Samo smo se zafrkavali, znate. Tada je Patrick postao poprilično
neugodan.”
“Neugodan?”
“Povikao je: 'Daj ne seri. Sav ovaj razgovor o dobitku na lutriji ide mi na
živce.' Što više razmišljam o tome, to više vjerujem da ima novčanih problema
i da zato izmišlja sve ovo. Gotovo mi ga je žao.” Netremice gledam ravno u
Dvocijevku 1. “Morate znati, čak i da se novac podijeli na tri dijela, to je nama
golem iznos. Ne bismo im ga uskratili da smo im dužni. Ali ne dam se
zlostavljati. Neću im ispljunuti novac nakon što su onako uvrijedili Jakea.”
“Uvrijedili su ga?” upitala je gospođa Walsh.
“Patrick je rekao da je lutrija prostačka, da je za gubitnike.” Gledam
pokajnički u Gillian i Micka Hutcha. “Nije to htio pustiti. Rekao je da je to radio
samo da udovolji Jakeu. Obraćao mu se svisoka. Bilo je prilično osobno.
Govorio je o tome kako Jake voli igre na sreću kao da je kakav ovisnik o kocki.
Stalno se vraćao na to kako je to prostački. Ponio se kao pravi snob. Govorio
je o ljudima na socijalnoj pomoći, rekao je da su 'niškoristi' i usporedio
igranje lutrije sa skidanjem košulje u javnosti ili tetovažama.”
“Pa, ništa od toga nije nezakonito”, komentirala je Gillian kiselo. Imala je
tetovažu ptičice na zapešću.
“Znam. Jake ima tetovažu. Bilo je jasno što Patrick želi reći. Želio je reći
da smo mi prosti. Pokušala sam ga urazumiti. Ukazala sam mu na to da
školska Udruga roditelja svakoga polugodišta organizira tombolu. To je isto.
Pitala sam ga zašto se odjednom predomislio nakon svih tih godina.”
“Da, upravo sam to želio upitati”, rekla je Dvocijevka 2. “Nema smisla.”

62
 Knjige.Club Books
“Pa, pretpostavljam da se ljudi mijenjaju.” Duboko udišem i netremice
gledam preko stola u jato odvjetnika koji nam sjede nasuprot. “Gledajte,
nema tu mjesta zabuni. Bio je vrlo jasan u vezi s tim. Rekao je da ne želi kvariti
zabavu, ali da se povlače.”
“Oni? I gospodin i gospođa Pearson povukli su se iz društva?”
“Da. Ona se uvijek slaže s njim. Rekla je: 'Nije da bismo ikada osvojili velik
novac.' To su njezine točne riječi. Ironično.”
“A gospodin i gospođa Heathcote?” upitao je njihov odvjetnik, gospodin
Elliott.
“Uglavnom su šutjeli tijekom rasprave. Fred je drijemao u svojem stolcu,
ali kad su Pearsonovi otišli, i oni su ustali poći. Jake ih je izričito upitao
povlače li se i oni.”
“I što su odgovorili?”
“Jasno se sjećam. Fred je rekao: 'Mislim da su lutriji odbrojeni dani, stari
moj.' Jasno se toga sjećam jer je ta rečenica iritantna, smiješno prenemaganje.
Jake nije starac, a Fred nije hulja iz filma B-kategorije iz četrdesetih. Otišla
sam po njegov kaput.”

63
 Knjige.Club Books

14

K ad je Carla Pearson ušla u sobu, svi su muškarci ustali. To je značilo da

su se žene osjećale primoranima učiniti isto. Carla je vrlo privlačna žena,
ona vrsta kojoj ljudi otvaraju vrata, pospremaju namirnice u vrećice, oko koje
se trude. Imala je ravan trbuh, svilenkastu kosu, čelo sumnjivo bez bora; ništa
na njoj nije odavalo da je sredovječna majka troje djece. “Gospođo Pearson,
hvala što ste pristali razgovarati s nama”, rekla je Gillian.
Carla se nasmiješila svojoj hrpi odvjetnika. Patrick je ustrajao na tome da
ih unajme troje; rekao je da će to zastrašiti Greenwoodove. Ukazao je na to
da to mogu, ionako imaju odvjetnika u pričuvi, jer njegov posao zahtijeva
mnogo pozornosti pravnika. Rekao je da zna što radi i ona mu je morala
vjerovati. “Molim vas, zovite me Carla. Ne moramo biti službeni, zar ne?”
“Pa, zapravo bi bilo najbolje da budemo službeni”, odgovorila je Gillian
pristojno, ali odlučno. “Shvaćate da je ovo u potpunosti dobrovoljno.”
“Želim biti ovdje. Želim ispričati svoju stranu.” Carla je sjela i prekrižila
noge. Njezina je lepršava suknja imala prorez koji se rastvorio i otkrio
oblikovane, potamnjele noge. “Iako doista ne shvaćam čemu tolika istraga.
Nije komplicirano. Bili smo ekipa. Novac se mora podijeliti na šest dijelova.”
“Šest? Ne tri?” upitala je gospođa Walsh.
Carla je odmahnula manikiranom rukom. “Što god.”
“Možete li nam reći nešto o suboti, 13. travnja? Ustanovili smo da ste bili
na večeri kod Lexi i Jakea Greenwooda. Znamo tko je sve bio tamo. Ono
što želimo je vaša izjava o večeri.”
“Bilo je vrlo veselo”, rekla je Carla uvjereno. “Cijele večeri?”
“Da. Mnogo smo jeli. Razgovarali. Smijali se.”
“Sjećate li se o čemu ste razgovarali?”
“Oh, o uobičajenim temama. Djeci, što se događa u njihovoj školi, o
godišnjim odmorima.”
“Jeste li se sukobili?”
“Ne, ništa se slično nije dogodilo.”
“Nisu se razmijenile ljutite riječi?”

64
 Knjige.Club Books
“Ne, nikako.” Carla je slegnula žgoljavim ramenima uz elegantan nehaj.
“Zašto bi bilo? Godinama smo prijatelji. Rijetko su među nama poletjele
ružne riječi. Više smo poput obitelji.”
“U obiteljima koje poznajem lete ružne riječi”, istaknuo je Mick Hutch. Svi
su se okrenuli prema njemu. Ovo su prve riječi koje je izgovorio tijekom
postupka. Ljudi su zaboravili da je u prostoriji. Ili su se pitali zašto je tamo. U
svakom slučaju, ono što je tvrdio bilo je pošteno.
“Oh, ma znate što mislim. Mi smo prijatelji koji su gotovo obitelj. Zapravo,
upravo je zato sve ovo vrlo uznemirujuće. Jednostavno ih ne razumijem. Ne
razumijem kako se novac mogao ispriječiti između nas. Zašto ga jednostavno
ne žele podijeliti?” Carline su se oči zacaklile.
Muškarci su osjećali različite razine sućuti prema gospođi Pearson, od
blage neugode do iskrene zabrinutosti; žene u prostoriji pitale su se kako to
može učiniti namjerno.
“Jeste li uopće spomenuli lutriju?” upitali su odvjetnici Pearsonovih.
“Da, zapravo jesmo. Nakratko. Lexi je rekla da ponovno moramo skupiti
novac, da je kasica prazna. Znate, ona kupuje srećke. Oduvijek je bilo tako.”
“I jeste li sakupili novac?” upitao je još jedan od odvjetnika Pearsonovih.
“Jesmo. Da. Onog trenutka kada ga je zatražila, posegnula sam za
torbicom. Patrick ne nosi gotovinu. Ja sam platila. Sudjelovala sam u kupnji
te pobjedničke srećke.”
“A imate li ugovor koji potvrđuje da vaša udruga postoji?” upitala je
odvjetnica Greenwoodovih. Carli se nije svidio ženin pogled. Bila je jedna od
onih koje se nisu potrudile dati sve od sebe, što je Carla smatrala traćenjem.
“Ne, naravno da nemamo. Prijatelji ne sklapaju međusobno ugovore.”
“Imate li bilo kakav pisani trag? Poruku? E-mail?” Odvjetnica kovrčave
kose navaljivala je.
“Pa, nemam”, prizna Carla.
“A postoji li sličan trag o tome da je takav ugovor prekinut?” upitao je
jedan od Carlinih odvjetnika.
Nasmiješila mu se. “Ne.”
“Mislio sam da svađa takvih razmjera kakvim ga opisuju Greenwoodovi
zaslužuje barem poruku”, začudio se.
Carla je pomislila kako su zaposlenici koje Patrick plaća itekako vrijedni
novca. “Ne postoje poruke o svađi jer svađe nije bilo.”

65
 Knjige.Club Books
Gospodin Elliott bio je prvi na nogama kada je Jennifer Heathcote ušla u
prostoriju. Ustao je takvom brzinom da su ostali odvjetnici izgledali kao da
kasne, iako su svi također bili usred ustajanja. “Jennifer, uvijek mi
je zadovoljstvo”, rekao je i nagnuo se preko stola da je poljubi u desni obraz,
a potom u lijevi. Pokret je bio dostojanstven, usklađen, naočale im se nisu
sudarile; godinama su se tako međusobno pozdravljali bez neugode ili
sudaranja. Očito je bio napola zaljubljen u nju, onako kako su neki muškarci
uvijek napola zaljubljeni u engleski tip žene. U žene za koje su osjećali da su
ih dužni zaštititi i braniti. Žene koje podcjenjuju jer imaju svijetle oči, rumene
obraze i ne šminkaju se mnogo.
“Hvala što ste pristali razgovarati s nama danas, gospođo Heathcote”,
oglasila se Gillian sa znatno više neutralnosti. Ona je sve predstavila jedne
drugima.
“Što god mogu učiniti da pomognem”, provalilo je iz Jennifer. Široko se
osmjehnula, izgledajući manje svjesna, ili barem manje uznemirena
ozbiljnošću prigode od drugih dviju ispitanih žena. Jennifer je željela da ljudi
vide kako je veselog raspoloženja. Skrivala je svoju ledenu srž.
“Kao što znate, postoje nepodudarnosti oko toga što se dogodilo navečer
13. travnja kod gospodina i gospođe Greenwood. Razgovaramo sa svima koji
su bili prisutni da vidimo postoji li suglasje barem na nekoj razini.”
“Bože, da, naravno. Je li ovo prava policijska istraga?”
“Kako to mislite, gospođo Heathcote?”
“Mislim, jesam li uhićena?”
“Biste li trebali to biti, gospođo Heathcote?” upitala je gospođa Walsh
podigavši pogled s bilješki.
“Oh, ne budite smiješni. Ja? Ne. Nisam ja ta koja je kriminalka.”
“Pa, to još moramo utvrditi”, promrmljala je gospođa Walsh.
Gospodin Elliott se nakašljao. “Hoćemo li započeti? Dakle, čega se sjećate
u vezi s tom večeri?”
Jennifer je pogledala u oči svakoga za stolom i započela s prepričavanjem
pojedinosti. “Lexi se baš potrudila. To je bilo malčice neobično. Ponekad kupi
gotovu večeru u supermarketu, znate, za večeru kod kuće.” Spustila je glas do
suzdržanog šapata. “Paze na novac malo više nego mi ostali. Nisam snob,
samo kažem. Oduvijek su morali biti oprezniji. Jake jednostavno još uvijek
nije pronašao posao kojem bi se posvetio. Stalno ih mijenja. Trenutačno
prodaje ergonomske stolce ili fotokopirne aparate? Nisam sigurna. Ali
financijski im je teško.” Gillian je zacoktala jezikom. To je postiglo željeni
učinak, pa Jennifer nastavi. “Uglavnom, te večeri Lexi se baš iskazala.
Osmislila je tematsku, meksičku večer. Napravila je tostadu od piletine i čilija
i salatu od graha i rajčica. Slasno!”

66
 Knjige.Club Books
“Zvuči sjajno, gospođo Heathcote, ali možemo li se vratiti na temu”, rekla
je odlučno gospođa Walsh. “Temu?”
“Društvo. Sjećate li se je li išta posebno rečeno te večeri što se tiče
udruženja? Ili lutrije?”
“Razgovaramo o tome svaki tjedan. Taj tjedan nije bilo drukčije.”
“Što ste rekli?”
“Ono uobičajeno. Da nismo dobili. Lexi je rekla da dugujemo novac. Da je
kupila srećke nekoliko posljednjih tjedana, da se ne može očekivati od nje da
ispljune novac svaki tjedan.”
“Ispljune?”
“Njezine riječi.”
“I kako su ostali reagirali?”
“Jesam li pod zakletvom?”
“Bi li to utjecalo na vaš odgovor?”
“Voljela bih da mogu slagati.”
“Više bismo voljeli da to ne učinite.”
Jennifer je zastala. Duboko udahnula. Sada je imala potpunu pozornost.
“Bila sam u zahodu.”
“Molim?”
“Naoštrili su se jedni na druge, bili su mrzovoljni. Ne volim scene. Nikada
ne želim sudjelovati u njihovim kavgama.”
“Čijim kavgama?”
“Ponekad se to događa. Rijetko, ali dovoljno često da ih svi možemo
prepoznati i predvidjeti. Jake i Patrick hvataju se u koštac. Nikada to nije oko
ničega velikog, ne oko politike ili religije, ali suprotnih su uvjerenja u vezi s
tim treba li škola sačuvati ili srušiti staru kuću za kriket, često se ne slažu oko
taktika školskog trenera hokeja. Oko takvih stvari. To može postati pomalo
zamorno, znate? Dakle, tada sam otišla na zahod da izbjegnem trenutak za
koji sam shvatila da se zahuktava.”
“Jesu li se posvadili?”
“Ne baš. Pošteno je reći da su žustro raspravljali”, zahihotala se Jennifer
kojoj je naoko bilo neugodno na pomisao da bi netko mogao imati
nesuglasice. “Obojica su poprilično natjecateljski nastrojeni”, priznala
je. “Ipak, neki bi mogli pomisliti da je dokaz snage njihova prijateljstva to što
nikada ne skrivaju svoje nesuglasice. Daju im oduška. Verbalno, dakako, i
kada završe s onim što su htjeli reći, idu dalje. Općenito.”
“Gospodin Pearson nije ograničio svoje postupke na verbalni napad na
dan konferencije za tisak”, istaknula je gospođa Walsh. “Koliko sam shvatila,
davio je moga klijenta.”
67
 Knjige.Club Books
“Samo na početku. Sigurna sam da mu je žao. Svi su bili tako napeti.”
“A uključuje li se vaš muž u te...”, gospođa Walsh utihnula je i provjerila
svoje bilješke, “te kavge?”
“Tako sam sretna što se Fred uvijek drži podalje, ne postavlja se na takav
mačo-način.”
“Na dan tiskovne konferencije vaš je muž napao Jakea Greenwooda”,
istaknula je gospođa Walsh.
“Pa da, kao što sam rekla, sve je bilo nabijeno emocijama.” Jennifer je
izgledala kao da joj je neugodno, kao da se ispričava. “Doista to ne bih nazvala
napadom, više je to bilo natezanje.”
“Čula sam da ga je udario.”
Jennifer je promijenila boju. “Inače se ne sukobljava. Ali osjeća se
prevarenim.” Zastala je i spustila pogled. Gillian je pomislila na princezu
Dianu. “Znate da je sve ovo za mene vrlo teško.”
Gospodin Elliott suosjećajno je kimnuo, nagnuo se preko stola i potapšao
klijentičinu ruku. Gillian je podignula obrvu i upitala se je li čovjek prespavao
pokret #MeToo.
“Mislim da svi koji su uključeni u ovo osjećaju da su na kušnji. Zašto je
osobito vama teško?” upitala je Gillian.
“Pa, nisam bila u prostoriji, stoga sam u istom položaju kao i vi. Lutam
kroz kaljužu tvrdnji, pokušavam shvatiti tko je što rekao. Mislim, znam da
nisam osobno odustala od našega društva i sigurna sam da bi moj muž
priznao da je učinio takvo što. On je vrlo izravan čovjek. Ali, s druge strane,
Lexi i Jake kažu da je odustao, zašto bi lagali? A što se tiče Pearsonovih? Pa,
ne znam što misliti.” Jennifer je tužno odmahnula glavom. Svi su joj muškarci
dodali rupčić. “Da sam barem bila u prostoriji. To što nisam stavilo me u
prilično ranjiv položaj.”
Gillian se pitala je li Jennifer palo na pamet da ju je to stavljalo u
jedinstveno moćan položaj. Nije udaljila Greenwoodove, ali svejedno je
taktički podržavala supruga i tvrdnje Pearsonovih, mogla je profitirati
od bilo kojeg ishoda.
Obrisala je oči i upitala smije li sada otići. “Utorkom popodne volontiram
u mjesnoj školi. Ništa prenaporno. Samo poučavam djecu čitanju.” Zahihotala
se samosvjesno. “Pa, čak ni to, samo im pružam dodatno vrijeme za vježbu.
Pruža mi zadovoljstvo i ovise o meni. Ne bih htjela zakasniti ako ne moram.”
Svi su ustali dok je Jennifer izlazila iz prostorije. Upijali su osjećaj mirnog
dostojanstva koji je ostavila za sobom, poput parfema koji plovi zrakom.

68
 Knjige.Club Books
“Znate li vi naspram koga sjedite? Shvaćate li da sam se naoružao
odvjetnicima do jebenih zuba i da ću natjerati te gadove da mi plate svaki
novčić koji mi duguju? Razumijete li?”
“Možete li sjesti, molim vas, gospodine Pearsone?”
“Duguju mi gotovo šest milijuna funti. Čujete li me? Šest milijuna funti.
Taj čovjek je lopov. Mogao sam to i očekivati od njega. Ali od Lexi? Ne
shvaćam zašto bi ona lagala. Oduvijek je bila svetica. Mrvicu svetija od
Njega, znate njen tip. Ispada da je samo još jedna kučka.”

“Hvala što ste došli, gospodine Heathcote.”

“Nema problema. Najbolje da se sve ovo izgladi pronto Gillian i Mike
pokušali su ne razmijeniti poglede blage zabavljenosti; nijedno od njih nije
nikada upoznalo nikoga izvan Italije tko kaže pronto, a da to nije nelagodno
ili ironično.
Gospodin Elliott preuzeo je vodstvo. “Frede, pitao sam se je li vaše
društvo oduvijek rabilo iste brojeve?”
“Da, doista jest.”
“A kako ste odabrali brojeve?”
“Svatko je odabrao jedan broj kad smo to prvi put učinili. Ja sam odabrao
osam, svoj sretni broj. Jennifer je odabrala jedan, u čast našeg prvorođenca.
Na kraju je ispalo da je Ridley jedinac, pa pretpostavljam da je broj jedan
poprimio još veće značenje. Mislim da je Lexi odabrala dvadeset devet jer je
toliko imala godina kada je rodila Emily, ili je to možda njezin datum rođenja.
Nisam siguran. Nešto vrlo značajno. Jake je odabrao dvadeset, njihova
godišnjica braka, toga se sjećam. Ili možda ne? Možda je to njegov datum
rođenja? Ili Lexin? Uglavnom, shvaćate suštinu. Svatko je odabrao nešto
osobno. Zato smo svi predani lutriji. Ne samo novcu nego i priči iza toga.”
“Uključujući i Pearsonove?”
Fred je kimnuo jednim odlučnim pokretom glave. “Da, oni su joj također
predani.”
“Ne, mislio sam jesu li i oni odabrali brojeve iz osobnih razloga?”
Fred se zacerekao sam za sebe. “Zabavna je to priča. Carla je na početku
odabrala dvanaest, svoj datum rođenja, ali njezin muž Patrick ju je utišao.”
“Zašto?”
“Rekao je da većina ljudi bira svoje datume rođenja, stoga se brojevi
manji od trideset jedan biraju češće. Dakle, ako dobiješ na lutriji, vjerojatnije
je da ćeš morati dijeliti dobitak. Rekao je da želimo dobiti s različitim

69
 Knjige.Club Books
brojevima, tako da imamo manje vjerojatnosti za dijeljenje. Patrick je
odabrao pedeset osam, a Carla je promijenila svoj s dvanaest na četrdeset
devet jer voli udovoljavati mužu.” Fred se nasmiješio s naklonošću. “To je
karakteristično za Patricka. Ne samo to da očekuje pobjedu unatoč
nevjerojatnim izgledima nego i to da cilja na najviši mogući dobitak. Morate
mu se diviti. I naravno da je bio u pravu. Čista pobjeda.” Odjednom se Fred
smrknuo. “Osim Greenwoodovih koji pokušavaju mutiti.”
“Tvrdite da je udruga još uvijek bilo aktivna u vrijeme dobitka?”
“Da, tvrdim. Te smo večeri napunili kasicu.”
“Jeste li?”
“Jesmo. Ubacio sam desetku i uzeo Carlinu peticu kao ostatak. Nije bilo
govora o tome da više ne želimo igrati. Zašto bi bilo? To je zabava.”
“I vaša je supruga vidjela da ste ubacili novac u kasicu, je li tako?” upitala
je gospođa Walsh. “Vidjela je da ste obnovili sudjelovanje u izvlačenju.”
“Da, vidjela je. Sjedila je pokraj mene.”
“Zanimljivo”, promrmljala je gospođa Walsh. Nije mogla odoljeti. Bacila
je pogled na Gillian i Micka da provjeri jesu li primijetili nedosljednost.
“Kako to mislite?” upitao je Fred.
“Pa, vaša supruga tvrdi da nije bila za stolom u vrijeme kad se vodila
rasprava o tome hoćete li ili nećete obnoviti sudjelovanje. Kaže da se ona
svakako nije povukla iz društva, ali da možda vi jeste.”
Gillian je gledala se kako boja, živost i nada cijede s lica Freda Heathcotea.
Gledala je u pod očekujući vidjeti lokvu ispod njegova stolca.
“To je rekla, je li?” Fredov je glas zapeo u grlu.
Gospodin Elliott je uskočio. “Doista mislim da ne bismo trebali
raspravljati o izjavama drugih svjedoka.” Heathcote je netremice gledao u
Elliotta; išli su zajedno u školu. Podnosili su ravnatelje i nasilnike, ali Fred
je znao da je njegov prijatelj blago očaran njegovom suprugom i da se ne bi
mogao suzdržati od toga da stane na njezinu stranu. Fredov kum je odvjetnik
- trebao je njega odabrati.
Fred je zastao. Izgledao je kao da nešto važno odvaguje. “Htio bih
promijeniti svoju izjavu, molim.”
“Biste li?”
Gospođa Walsh izgledala je oduševljeno. Odvjetnici Pearsonovih
postojano su održavali neutralne izraze lica u iščekivanju onoga što slijedi.
“Da, prilično sam popio. Iskreno, ne znam sjećam li se svega toliko jasno.
Mislim da sam stavio novac u kasicu na početku večeri, ali kako se bližila
kraju, možda se razgovaralo o odustajanju od lutrije.”
“Možda?”

70
 Knjige.Club Books
“Gotovo sigurno. Oprostite ako sam malčice neodređen. Nisam htio
priznati koliko sam popio, možete to razumjeti, nisam htio ispasti alkić.”
Nesigurno se nasmijao. Ali onda se u potpunosti prestao smijati i snažnim,
samopouzdanim glasom izjavio: “Sada se jasno sjećam. Jennifer se složila s
Pearsonovima, rekla je da je lutrija prostačka. Rekla je da je Jake
Greenwood prostak. Bila je prilično izričita u tome i htio sam je podržati.
Stoga, da, svi smo se povukli. Jennifer nitko ništa ne duguje, a nažalost ni
meni. Bojim se da ne mogu podržati njezinu priču ni priču Pearsonovih.
Nije pošteno prema Lexi i Jakeu.”

“Moramo li uopće razgovarati s Jakeom Greenwoodom?” upitala je Gillian

svog šefa Micka. “Mislim, prilično je očito što se ovdje događa. Slučaj je
jednostavan. Vjerujem Greenwoodovima. Ti njihovi takozvani prijatelji su
hrpa piranja. Više je rupa u njihovim pričama nego u mojoj cjediljci za
tjesteninu.”
Mick je odvagnuo situaciju. Novac je već bio na računu Greenwoodovih.
Dio je i potrošen. Lutrija nije imala nikakvu pravnu odgovornost osim što je
bila dužna isplatiti vlasnika srećke ako su dokazali da ju je onaj tko je u
njezinom posjedu doista i kupio. To je bilo izvan sumnje. Lutrija je nastojala
smanjiti napetost ove situacije. Nitko nije želio skandal.
Svi odvjetnici u prostoriji prevrtali su papire. Gillian je bila u pravu: bilo
je dosta nedosljednosti, a sada i promjena izjave usred razgovora.
“Slažem se da sada svi možemo kući”, kaže gospođa Walsh. Bio je vruć
dan, košulja joj se lijepila za leđa.
Zamišljala je hladan tuš.
Terrance Elliott, odvjetnik Heathcoteovih, izgledao je kao da ga nešto
boli. Očito je razmišljao o tome kako bi za danas trebali završiti, jer su njegovi
klijenti bili najnepouzdaniji u istrazi. Bio je razočaran. Upustio se u ovo jer je
mislio da su Heathcoteovi dobri ljudi - vrsta ljudi koja je plaćala porez, nikada
nisu prevarili osiguranje, Jennifer je pekla kolače za školski sajam, Fred
je pozajmljivao svoj električni alat susjedima. Slijedili su te osnovne ljudske
standarde. Doduše, uskoro je postalo jasno da je njihov moral neodređen i
neispitan.
Kada je Jennifer ustvrdila da je bila na zahodu u najvažnijem trenutku
večeri, mislio je da je to zato što nije željela lagati, ali nije željela ni ostaviti
muža u beznadnoj situaciji. Gospodin Elliott prilično joj se divio zbog toga;
čak i ako nije bila do kraja iskrena, bila je odana. Ali onda je Fred promijenio
svoju priču, priznao da je popio i da su ipak napustili udrugu. Dosta neugodno

71
 Knjige.Club Books
za sve kojih se ovo ticalo. Terrance Elliott nije htio osuđivati, ali nije htio ni
riskirati vlastitu reputaciju. Bilo je očito da su se Heathcoteovi i Pearsonovi
povukli iz lutrije. Prokleta loša sreća, ali tako je kako je.
“Htio bih razgovarati s gospodinom Greenwoodom”, ustrajao je Piper-
Dunn. “Još uvijek bismo mogli imati slučaj u rukama.” Bio je iskusan odvjetnik
i znao je da bi nepouzdanost Heathcoteovih možda mogla ići u korist
Pearsonovih. Pomutnja može biti odvjetnikov prijatelj. Rezultati bi mogli
ponosno stajati izdvojeni od pravde ili istine. Jasnoća je ubojica.
Mick Hutch je uzdahnuo. “Gillian, mislim da si najvjerojatnije u pravu, ali
trebali bismo razgovarati s Jakeom, ako ni za što drugo, onda zato da
ispadnemo dosljedni i pošteni. Razgovarali smo sa svima drugima.”
Gillian je ustala i otvorila vrata vruće, zagušljive prostorije. Jake
Greenwood sjedio je ispred, na klupi. Dala mu je znak da uđe.
“Gospodine Greenwoode. Hvala na strpljenju i hvala što ste pristali
razgovarati s nama o spornoj večeri.”
Gillian je šaljivo upotrijebila otrcan pojam “sporna večer”. Mislila je da je
Jake šaljivdžija. A ne smijurija. Bio je previše privlačan da bi žene mislile kako
je smijurija, ali svakako je bio netko tko se volio zabavljati. Htjela je da se
opusti, kako bi izvukla ono najbolje iz njega. Nije bila sigurna da će on biti
najbolji zagovornik samoga sebe. Mogla se osloniti na to da će Lexi sama sebe
dobro predstaviti, ali Jake je bio manje oprezan. Osjetila je da se on ponaša
pomalo nedosljedno; pitala se je li to nešto novo od dobitka na lutriji ili
je karakterna osobina. Gillian su zanimali ljudi. U svom je poslu srela različite
vrste ljudi svih zanimanja.
Jake se zavalio u stolac nagnuvši se unatrag, poput dječarca koji nije htio
biti na satu matematike. Slušao je uvod s jedva prikrivenom nestrpljivošću.
“Već ste razgovarali s mojom suprugom, Lexi”, izjavio je.
“Da, jesmo.”
“Tada znate što se točno dogodilo. Ne mislim da mogu išta više dodati.
Oboje smo bili tamo. Ona zapaža detalje.”
“Pa, da. Ali razgovarali smo s druga dva para odvojeno.”
“Zato što ih pokušavate uhvatiti u laži?”
“Zato što pokušavamo saznati istinu.”
“Ista stvar. Zaplest će se. Sigurno im se priče nisu podudarale. Ili ako jesu,
to je samo zato što su ih uvježbali.” Jake je preletio preko lica odvjetnika u
potrazi za dokazima ovoga što je upravo rekao, ali bili su nedokučivi.
“O. K., kao što možete i pretpostaviti, još uvijek vam ne možemo reći što
su oni rekli”, odgovorila je Gillian. “Ne dok istraga ne završi, ali cijenili
bismo kad biste nam rekli svoju verziju subote, 13. travnja.”
“Povukli su se iz igre.”
72
 Knjige.Club Books
“Samo tako?”
“Pa, to je ono što je važno, zar ne? Oni su pohlepna čudovišta koja se sad
grizu jer su se povukli, a mi smo nastavili igrati i dobili. I to mnogo. Želite li
činjenice?”
“Doista želimo.”
“Evo činjenica. Da, bili smo ekipa petnaest godina. I da, grupno smo
odabrali brojeve tada i istina je da ih nikada nismo promijenili. Ali ništa od
toga nije važno. Jedino što je važno je činjenica da su se povukli tjedan prije
dobitka. Jasno su izrazili nenaklonost, ne, gađenje, prema cijelom konceptu
lutrije, stoga im ne dugujemo ni novčića.
“Možete li biti određeniji?”
“Nazvali su je prostačkom. Pa, zapravo su nas nazvali prostacima. Rekli
su da ne žele sudjelovati u tome. Bili su vrlo određeni.”
Prostorija je utihnula. Odjednom su svi osjetili vrućinu nakon dugačka
dana. Rukavi košulja bili su zavrnuti i prozor je bio otvoren, ali kroz njega
nije ulazio povjetarac koji donosi olakšanje. Svi su se znojili poput sireva na
pladnju. Mlitavi i indolentni, odvjetnici su se odupirali porivu da klonu, tjerali
su se ostati uspravni.
“Što će se sada dogoditi?” upitao je Jake. “Novac je već na našem računu.”
“Da, tako je.”
“Hoćete li nas prisiliti da im predamo dio?”
“To nije u našim ovlastima.”
“Zašto onda uopće razgovaramo?”
“Zato što bi moglo doći do sudskog procesa. Naša je dužnost izvijestiti o
tome vjerujemo li da je novac pogrešno dodijeljen.”
“A mislite li to?”
Mick Hutch je preuzeo. “Koliko ja vidim, nema dokaza da ste bili udruženi
u vrijeme dobitka. Nema pisanog ugovora, nema neslužbenih zabilješki. Ovo
je slučaj njihove riječi protiv vaše.”
“Dakle, gotovi smo?”
“Ne, ne baš”, rekao je gospodin Piper-Dunn. “Mislim da bi Pearsonovi
mogli nastaviti s ovime. Vjerojatno će pokrenuti privatnu istragu, neovisno o
lutriji. Siguran sam da će htjeti krenuti pravnim putem. Zahtijevat ćemo drugi
razgovor s gospođom Heathcote. Ako ona stoji iza svoje izjave, svejedno
imamo tri glasa protiv tri. To je još uvijek slučaj.”
“Tri?”
“Gospodin Heathcote je priznao da se povukao”, rekla je gospođa Walsh.
“A je li?!” Jake je jedva povjerovao svojim ušima.

73
 Knjige.Club Books
“Ali je također priznao da je popio veliku količinu alkohola. Njegovo
svjedočenje nije dosljedno niti je pouzdano”, dodao je Piper-Dunn.
“A Jennifer?”
“Gospođa Heathcote bila je u zahodu tijekom svađe”, izjavio je gospodin
Elliott.
“Jennifer?”
“Kao što ste, bez sumnje, toga svjesni.”
Jake je izgledao zbunjeno. “Pa, da, naravno, ali nikada ni na trenutak
nisam pomislio da će to i priznati.”
“Pa, jest. Kaže da se nije povukla iz lutrije i, čak i da njezin suprug to jest
učinio, ona bi ipak imala pravo na svoj dio. Troje protiv troje”, komentirao
je odvjetnik Pearsonovih. “Ovo nije gotovo, gospodine Greenwoode.”

74
 Knjige.Club Books

15

Lexi

M oramo se dočepati te žene.”

“Koje žene?” Vozač limuzine otvara nam vrata. Jake je izletio - mora se
to reći - vrlo nadmeno. Dobacujem muškarcu smiješak pun isprika.
Čekao nas je tri sata. Budući da nismo svi stali u Ferrari, a Jake nije htio ići na
saslušanje vlakom ili našim starim Volvom, rezervirao je automobil i vozača
na cijeli dan. Pravog vozača s limuzinom, sličnom onoj koja nas je pokupila
na dan priopćenja za tisak. U nju stane desetero ljudi i u hladnjaku su
rashlađena pića. Pretpostavljam da je obično unajmljuju djevojke koje su si
ugodile za maturalnu večer ili divlji muškarci na momačkoj. Sram me je. Nije
mi htio reći koliko je koštalo kad sam ga upitala. Barem su djeca mogla negdje
sjediti i igrati se na svojim ekranima dok smo mi odgovarali na pitanja. Poveli
smo ih jer smo mislili da će možda morali dati izjavu za saslušanje. Drago mi
je i laknulo mi je što se to nije dogodilo. Premjestila sam se u kožnatom
sjedalu, nelagodno mi je zbog riječi “dočepati se”. Moj suprug zvuči
nasilnički, nemilosrdno. Samo želim da se svi smire.
“Jennifer”, kaže.
“Jennifer?” Iznenađena sam. Bacam pogled na djecu koja sjede nasuprot
nama; Jakeov pogled slijedi moj. Emily i Logan razrogačili su oči, blijedi su i
iz njih izbija briga. Tjeskobni su otkad je sve eksplodiralo na konferenciji za
tisak. Naravno. Jednog trenutka su u školi i cendraju zbog ručka i zadaće,
sljedećeg trenutka su u Ulici Bond u odlučnom pohodu na trgovine i
zatim svjedoče kako im se otac našao s pogrešne strane šake. Emocionalni
vrtlog.
Jake nabacuje osmijeh. “Hej, sve će biti u redu, je li tako? Nema razloga za
brigu.” Emily koluta očima, Logan sliježe ramenima. Oboje okreću glave i
gledaju kroz nasuprotne prozore. Nisu uvjereni. Bilo je lakše dok su bili djeca.
“Zašto se moraš dočepati Jennifer?” tiho pitam.
“Zato što je neodlučna. Njezino svjedočenje bilo je dvosmisleno.”
“Kako dvosmisleno?”

75
 Knjige.Club Books
“Rekla je da nije bila u prostoriji kad se o tome raspravljalo. Valjda može
odlučiti i za i protiv nas.
“Ali nije bila.”
“Nije.”
“Zašto bi to rekla, umjesto da se drži svoje priče? Zar im to ne oslabljuje
slučaj?”
Šapnuo je, svjestan dječje prisutnosti: “Oslabljuje, što mi govori da je
otvorena za nekakve pogodbe.”
Borim se protiv vala ljutnje koji se kuha i prijeti da će uskiptjeti. “A Fred?”
“To je najčudnije od svega, Fred je priznao da su se povukli.”
“Stvarno?!”
“Da, nije li to čudno?”
“Mogu ga razumjeti. Je li rekao da je čuo kako Carla i Patrick također
odustaju?”
“Možda. Da, mislim da jest. Ne znam. Moram razgovarati s Jennifer.”
“Moraš li?” pitam.
Jake ne prima na znanje moj komentar - vadi mobitel i šalje poruku.
Vjerojatno Jennifer. Mrštim se. Nismo se čuli od 13. travnja. Ona je nekoć bila
jedna od mojih najboljih prijateljica. To je nevjerojatno tužno. Mora da je Jake
vidio kako mi je tuga prešla preko lica. “Gle, ne brini. Prepusti to meni.”
Namjerno gleda u djecu; znam da me pokušava podsjetiti na ono što smo u
opasnosti izgubiti. Podsjeća me na moju odanost i dužnost.
Iritira me što nijedno od njih dvoje nema slušalice u ušima. Obično je
potpuno nemoguće pridobiti njihovu pozornost, ali znam da su, dok se
pretvaraju da su usredotočeni na automobile koji fijuču pokraj njih,
bez sumnje izrazito uključeni u ono što govorimo. Možda se zato bogati ljudi
vozikaju uokolo u toliko velikim automobilima, tako da mogu šaputati o
dogovorima, pobjedama, paktovima i ugovorima. “Koji nered. Sve je to toliko
prljavo”, mrmljam.
Jake se igra manžetama košulje. Nove su (Deakin and Francis). Njegovo
odijelo također (Tom Ford), kao i košulja (Brioni) i kravata (Steffano Ricci).
Čak su mu i čarape i donje rublje novi (Calvin Klein). Izgleda uredno,
pametno, skupo. “Potpuno sam nov čovjek”, rekao je veselo dok se jutros
oblačio. Morala sam prekopati po bačenim računima da ustanovim koliko
je taj novi čovjek koštao. Nevjerojatno, više od deset tisuća. Pretpostavljam
da je ovo daleko od prljavog. “Zasigurno bismo ovo sada trebali pustiti.
Pustiti da se slegne. Lutrija će nam vjerovati jer je Fred podržao našu priču.”
“To se neće dogoditi. Pearsonovi će nas svejedno napasti. Trebamo
Jennifer na našoj strani. Moram razgovarati s njom. Ne možeš se jednostavno

76
 Knjige.Club Books
nadati najboljem, Lexi. Moraš se pripremiti i na najgore. Radi se o
milijunima.” Jake pruža ruku i stišće mi nogu. Stisak šalje uzbuđenje kroz
cijelo moje tijelo koje pulsira. Čudno je kako se, nakon svih ovih godina, još
uvijek topim u njegovim rukama.
Carla i Jennifer znale su reći da sam sretna što moj muž još uvijek to
pobuđuje u meni. Ponekad nisam sigurna. Na nekoliko trenutaka nijedno od
nas se nije usudilo progovoriti. Naposljetku on kaže: “Prvo ću odbaciti tebe i
djecu kući i onda ću otići ravno k Jennifer. ”
“Bez mene?”
“Da. Bit će bolje ako se ja pozabavim time.”
Vozimo se kući u tišini. Onoj vrsti guste, kašaste, jadne tišine koja
preplavljuje domove tugom i kajanjem.
Kada smo se vratili u kuću, djeca odlaze svatko u svoju sobu. Zatvaraju
vrata za sobom. Logan će vjerojatno igrati Fortnite, a Emily će si ugoditi još
jednim krugom online kupnje. Uzdišem. Znam da bih ih trebala vratiti u školu
i u kolotečinu, ali Jake me u tome ne podupire, a i oni se očito opiru. Nemam
snage boriti se protiv svih.
Dok je Jake vani, pišem poruku Fredu da mu zahvalim za njegovu izjavu.
Odmah mi odgovara i razmjenjujemo nekoliko poruka. Uzimam časopis i
pokušavam ga čitati. Misli mi lutaju i čitam ista tri reda istog članka već
dvadeset minuta. Tražim svoj stari primjerak Mansfield Parka Jane Austen.
Proučavala sam taj tekst za maturu i otad sam ga ponovno pročitala desetak
puta. Utješan je, civiliziran, uredan. Oduvijek mi se sviđala poruka koju je
zagovarala Austenova: pristojnost nadvladava sve. Ovaj roman je hrana za
um, a ja moram pobjeći iz svoga svijeta. Čudno, kad živim u snu.
Kada se Jake napokon vratio, nosi gomilu kartonskih vrećica, onih
otmjenih koje su vezane mašnom i imaju ručke od užadi. Vozač mu pomaže
iskrcati sve iz automobila. Očito je pronašao vremena upustiti se u još jedan
potrošački pohod. Djeca jure niz stube vidjeti kakve je divote kupio. Ne mogu
slobodno govoriti pred njima, ali očajnički želim znati što se događa. “Jesi
li razgovarao s Jennifer?” šapćem.
“Jesam.”
“I?”
“Ponudio sam im svakome milijun funti ako ona promijeni svjedočenje i
potvrdi naše priče. Da potpuno blokira Pearsonove.”
“Što si učinio?”
Dovoljno smo dugo zajedno da znam da uvijek napada kada se osjeća
krivim ili kad mu je nanesena nepravda. “Nisam htio, Lexi, ali mislim da
nemamo izbora.” Jake baca na pod vrećice koje je nosio i izlijeće iz prostorije.

77
 Knjige.Club Books
Naša kuća nije velika, nema baš mnogo mjesta na koja se možeš otići
duriti ili bjesnjeti. Jake je zalupio nekoliko vrata dok je užurbano hodao po
kući, ali njegova žestina treba više prostora, treba fizičku aktivnost. Izlazi u
dvorište i na moje krajnje iznenađenje počinje kopati povrtnjak.
Gledam ga. Čujem kako lopata udara u zemlju, stenjanje svog muža i
zemlju odbačenu ustranu. Što radi? Povrtnjak je trebalo prekopati, ali on
kopa s takvom silinom da izgleda kao da hoće doći do Australije. Poznajem
ga, treba mu fizička aktivnost. Dok smo bili na faksu, sudjelovao je u dosta
ekipnih sportova svaki vikend i srijedom popodne. Ali osim toga, ako je
ikada bio pod stresom zbog zadataka ili nadolazećeg ispita, morao bi pronaći
dodatni fizički odušak. Otišao bi na trčanje, u teretanu, energično bismo se
seksali. Danas bi se radije zakopao u vrt nego u mene.
Uzdišem i tjeram se postaviti vodu, otvaram ormarić, nalazim dvije šalice.
Iskopavam odnekud vrećice za čaj i mlijeko.
Nosim u vrt dvije šalice iz kojih se puši. “Želiš čaj?” To je opći znak za mir,
svi to znaju. Jake usporava, zatim kima, baca lopatu na tlo. Oboje sjedamo na
zidić. Tada primjećujem da nije ni presvukao odijelo. Njegovo potpuno novo
odijelo koje je koštalo kao bubreg. Blato mu je razmazano po hlačama sve do
koljena. Ljutita sam, ali biram svoje bitke. Posrćemo, nestabilni smo. Neću se
sada svađati oko nečega što se može popraviti u kemijskoj čistionici.
“Hoće li biti u redu?”
“Naravno”, kaže Jake. Ton mu nije samouvjeren kao i riječi. “Mi smo
dobitnici, Lexi. Moraš mi vjerovati.”

78
 Knjige.Club Books

16

K ad je čula da se vrata otvaraju, okrenula se i netremice ga gledala. Nije

bila sigurna zašto je uopće pristala naći se s njim. Poruka je konačno
došla. Uobičajeno mjesto. Uobičajeno vrijeme. Kratkoća poruke bila je
uvredljiva. Zakasnjela i sporadična. Htjela ju je ignorirati.
Ali stavljala ju je na kušnju. Htjela je čuti što on ima reći, kako će se
opravdati. Stoga da, bila je u uobičajeno vrijeme na uobičajenom mjestu.
Nalazili su se u ovom hotelu gotovo svakog utorka popodne dulje od dvije
godine, osim ako je Božić, supružnikov rođendan i prošli tjedan. Odabrali su
baš ovaj hotel jer je njemu odgovarao zbog blizine posla i jednog od njegovih
većih klijenata; njegov je šef je mislio da ulaže mnoge sate u osiguravanje
njihove profitabilnosti i odanosti. “Dugački, dosadni sastanci”, uvijek je
tvrdio. Ona uopće nije radila. Utorak popodne joj je odgovarao jer je
ponedjeljkom išla k frizeru, a utorkom ujutro na manikuru. Srijedom je
voljela plivati u klubu, četvrtkom je imala tečaj joge, često je petkom bila u
kupnji ili bi se našla s prijateljicom na ručku. Savršeno joj se uklapao u život
utorkom poslijepodne. Još jedna poslastica.
Barem je to mislila na početku. Seksi, šarmantna, posebna poslastica.
Oduvijek mu se divila. Godinama. Shvaćala je da nije baš ispravno da ti se
sviđa prijateljičin suprug, ali unatoč dojmu, nikada se nije baš previše držala
onoga što je ispravno. Mislila je da je to precijenjeno.
Uglavnom, možda bi to i pustila da on nije jasno izrazio želju za njom. On
je potaknuo vezu. Nije li? Ili je to bila samo jedna od onih stvari? Neizbježnih?
Nije vjerovala u sudbinu ni išta tako sanjivo. Nije bila romantična i sudbina je
bila samo izgovor za one koji su previše lijeni sami raskrčiti put. Vjerovala je
da u životu postoje prepoznatljivi uzorci koji vode do predvidljivih ishoda.
Smatrala je da njegova supruga malčice izigrava sveticu. Volio se natjecati s
većinom muškaraca, sa svakime tko je zarađivao više od njega, a njezin
suprug to svakako jest. Već je zbog toga bio željan samodokazivanja.
Dodajmo tome da je već postojala međusobna privlačnost. Ta-da!
U neku je ruku to sezalo mnogo dalje od dvije godine, mnogo dalje od
seksa. Oduvijek je tu bilo koketnih iskrica koje su samo čekale da planu. Često
bi se slagao s njezinim mišljenjem, čak i ako je to značilo da se ne slaže sa
79
 Knjige.Club Books
svojom suprugom. Pozorno bi slušao ono što je ona govorila, dok bi je njezin
vlastiti muž ponekad presjekao u pola rečenice, ili još gore, zadrijemao u
pola njezine rečenice, doslovno bi zaspao. To ju je toliko odbijalo. Kada su tri
obitelji bile zajedno na odmoru, ona je nosila bikini, njegove su oči lutale
njezinim tijelom. Istraživale ga. Izazivale. Ako bi upitala da joj netko pomogne
nanijeti kremu za sunčanje na leđa, on bi skočio u pomoć. Za proslavu Nove
godine, ono što je trebao biti prijateljski poljubac u obraz uvijek bi se
pretvorilo u čvršći poljubac u usta. Dovoljno kratak da prođe kao prijateljski,
ali dovoljno dugačak da naznači nešto više. Sve ju je čvršće stiskao kad bi se
pozdravljali.
Nešto se promijenilo iz “prijatelji smo” u “jebi me”.
Napokon se to i dogodilo na kraju jedne od njihovih zloglasnih subotnjih
večera. Ona je bila domaćica, što je značilo da je ustajala i sjedala cijele večeri,
brinula se za potrebe drugih ljudi; jedva je imala vremena pojesti nešto. Piće
joj je udarilo ravno u glavu. Očito je njemu udarilo u drugi dio tijela. Čvrsto.
Ljudi su se pripremali za odlazak, stoga je otišla po njihove jakne. On je
otišao u donji zahod, baš pokraj ormara za jakne. Isplivao je dok je
prekopavala po ormaru. Je li je čekao? Nije gubio vrijeme, nije pitao ni očima
ni glasom, samo je položio ruke na njezino lice i poljubio je. Ne nesigurno. Ne
kao da se ispričava. S pravom namjerom. Nije bila dijete niti ga je
samo dražila. Ako je ljubila muškarca, znači da ga je željela. U potpunosti. Nije
bilo povratka. Uvukli su se u kupaonicu i uzeo ju je straga dok su njihovi
supružnici dovršavali kavu.
Seksi, šarmantna, naočita poslastica.
On je bio prvi koji je progovorio o ljubavi, tražio je još. Riskirao je. Govorio
o izgledima. Isprva je ograničio svoje izjave na određene dijelove njezina
tijela.
Rekao joj je da voli njezine grudi, njezinu guzu, njezine oči. Tada je rekao
da voli njezin smijeh. Da voli njezinu okrutnost. Naposljetku, rekao joj je da
je voli. Da je zaljubljen u nju. Nije ostavio mjesta dvosmislenosti. Povjerovala
mu je. Oduvijek je bila ona vrsta žene kojoj muškarci žele izjaviti ljubav. I zato
što mu je povjerovala, dopustila si je pomisliti da možda i ona njega voli. Ili
barem, ako ga i nije voljela, nije joj išao na živce koliko njezin muž.
Ali onda se prošli tjedan nije pojavio. Prošli tjedan od svih tjedana, nakon
što je njezin suprug saznao za aferu i rekao joj da se spakira. Nije se pojavio
kada ga je najviše trebala jer je dobio na jebenoj lutriji.
Sada ga je prezirala. Napustio ju je. Htjela ga je povrijediti. Snažno.
Ali voljela ga je. Bi li ga mogla vratiti? Nikada ga ne bi povrijedila.
Nije znala dolazi li ili odlazi. Možda ga još uvijek može držati sa strane,
stoga se morala potruditi. Nosila je pripijenu haljinu. Izdepilirala se i nosila

80
 Knjige.Club Books
čipkasto donje rublje boje vina, za svaki slučaj. Zato što je bilo moguće, nije
li? Da će ponuditi nekakvo objašnjenje, da je još uvijek želi. Ili barem da je
uzme. Mnogo je novca bilo u igri. Mnogo. Ništa nije bilo jasno.
I iako je to trebao biti jednostavan slučaj s četiri glasa protiv dva, njih su
dvoje prešli u prednost, pa se ona odlučila osigurati na svim poljima, pokriti
sve mogućnosti. Danas je priredila predstavu za te odvjetnike, ali nije
bila sigurna jesu li ljudi iz lutrije povjerovali u tvrdnje koje su ona, Fred i
Pearsonovi iznosili. Morala je upotrijebiti svu svoju inteligenciju i šarm kako
bi osigurala da će sve proći onako kako se nadala. Rekavši da je bila u zahodu,
poslala je poruku Jakeu. Kada je primila njegovu poruku, znala je da ju je
dobio. Jasno i glasno.
Nikada nije ni razmatrala ostaviti svog muža zbog Jakea. Kada je njezin
muž otkrio aferu i vikao na nju: “Samo otiđi, jebote, gubi mi se s očiju. Otiđi k
njemu”, nije imala nikakvu namjeru to učiniti. Planirala je ostati, vidjeti hoće
li se stvar smiriti. Nije bila žena koja bi mogla živjeti sa siromašnim čovjekom.
A Jake je sve donedavno bio siromašan čovjek. Mogla se lijepo poigravati sa
siromašnim čovjekom, ali morala je biti udana za imućna čovjeka. Voljela je
živjeti u Great Chesteru i nikada se ne bi snašla u Little Chesteru kao Lexi.
Nije željela raditi i sudjelovati u plaćanju računa; uživala je u manikurama,
pedikurama, frizurama.
Naravno, Jake je sada vrlo bogat čovjek. Prljavo bogat, zapravo. Za mnogo
je toga mogla igrati.
Prošli tjedan, kada se nije pojavio na uobičajenom sastanku - kada je nije
nazvao, poslao poruku, ništa - sjedila je u hotelskoj sobi i brinula se za njega.
Sada ju je ta misao ljutila. Ozbiljno se zabrinula da nije doživio prometnu
nesreću, zamišljala ga je bez svijesti, njegovo krvavo, smrskano lice na
volanu. Razmišljala je nazvati bolnice.
Ali onda su Ridley i Megan došli kući iz škole i rekli svojim roditeljima za
dobitak na lutriji.
Još uvijek je čekala da je nazove ili pošalje poruku. Još uvijek je vjerovala
da će to učiniti. Svaki put kada bi malena ikona na mobitelu ili prijenosnom
računalu zatreperila u znak nove poruke, srce bi joj poskočilo. Ali poruke
nikada nisu bile od njega. Tišina se protezala i fizički ju je mučila kao da je
rastežu na srednjevjekovnoj spravi za mučenje. Trebala je razgovarati s njim
više nego ikad. Bilo je jasno da je pokušavao sakriti dobitak od svih njih. Čak
i od nje. Rekao je da je voli. Ali ljudi svašta govore.
Izdaja je pekla.
Plašila ju je pomisao da je sada više nije trebao. Čovjek bogat kao on može
birati ljubavnice jer je uvijek netko voljan kupovati i prodavati. Mnogo ljudi.
To je problem s ulogom ljubavnice, prolazna je. Svi to znaju.

81
 Knjige.Club Books
Supruga je imala nekakvu moć; podupirala su je djeca i društvo, imali su
zajedničku povijest. Čak i ako je ljubavnica postala suprugom, znala je da je
upravo ispraznila radno mjesto. Još razornija pomisao bila je da sada uopće
ne želi ljubavnicu. Sa svojim novopronađenim bogatstvom, možda će se
ponovno zadovoljiti svojom suprugom. Možda će otkriti da može kupiti
dovoljno uzbuđenja i zadovoljstva bez zabranjenog seksa utorkom popodne.
Možda je ona njemu bila samo ekvivalent veselom uzbuđenju na vožnji u
zabavnom parku. Sada svakako može kupiti veća uzbuđenja od toga. Zaboga,
vozio je Ferrari tik ispred njezine kuće.
Unatoč tome što je samoj sebi obećala da će biti šarmantna, u trenutku
kada je otvorio vrata hotelske sobe i kada ga je ugledala u njegovoj novoj,
skupoj odjeći, nadmena izraza lica, osjetila je da je ljutnja preplavljuje.
Spontano je posegnula za nečim što bi bacila na njega. Prvo što joj je došlo
pod ruku bila je knjiga tvrdih korica o svijesti. Bacila ju je na njega; nije joj
pobjegla ironija. Sagnuo se i knjiga mu je preletjela iznad glave, udarivši o
vrata iza njega. Izgledao je kao da se zabavlja.
Ispustila je jecaj frustracije i poniženja. Brzo se kretao sobom prema
mjestu na kojem je sjedila, na rubu kreveta. Nije ležala na njemu ili u njemu
kao inače, ali nije ni sjela na stolac pokraj pisaćeg stola. Znat će da je time što
je sjela na krevet još uvijek otvorena za pregovore. Kleknuo je na pod ispred
nje. Nagnuo se prema njoj tako da su im usne tek djelić udaljene. Naglo se
nagnula i ugrizla ga.
“Jebote, to je boljelo, kučko!” povikao je dok je ustajao i brzo se odmicao
od nje.
“I trebalo je, gade.”
Jake je pogledao svoju ljubavnicu: uzbudljivu, skupu, naglu. Potajno je
volio iskazivanje strasti. Palilo ga je kada nije htjela surađivati, kad je bila
teška. U potpunosti je očekivao njezin gnjev. Nije lijepo s njom postupao od
dobitka, ali nisu bili ljubazni jedno prema drugome. To nikada nije bilo dio
dogovora. To uopće nije bilo ono što su željeli jedno od drugoga. Uvijek su to
govorili. Čak i kada bi joj rekao da je voli, gotovo da joj je zamjerao što se zbog
nje osjeća slabim i kao da je treba.
“Prokleti gade. Gdje si bio prošli tjedan?”
Divio joj se što je započela tim pitanjem, najmanje očekivanim.
Najosobnijim. Nije došao na spoj i bila je uzrujana. Ili mu je barem davala
kompliment time što se pretvarala da je tako. Koja smijurija, s obzirom na sve
ostalo što se događalo. Sviđalo mu se što je ignorirala lutriju kada bi zapravo
to bilo sve o čemu bi trebala razmišljati. Kakva je to igračica bila.
Kako uzbudljivo! “Kupovao sam Ferrari.”
“Jebi se.”
“Radije bih tebe jebao”, nasmiješio se. Poprijeko ga je pogledala.
82
 Knjige.Club Books
Slegnuo je ramenima. Još uvijek nije bila spremna na njega, ali bit će.
Htjela ga je dok je bio gubitnik, koliko li ga tek sad želi kada je pobjednik.
Vjerojatno se sada cijela ovlažila zbog njega. Ovo je bila samo igra.
“Pretpostavljam da se sve promijenilo sada kada je tvoja žena osvojila
osamnaest milijuna funti”, zlovoljno je promrmljala.
“Ništa se nije promijenilo.” Izgledala je nepovjerljivo, ranjivo. Nikada je
prije nije vidio takvu. “A moja žena i ja osvojili smo osamnaest milijuna funti
- više ili manje.”
“Ona je kupila srećku.”
Slegnuo je ramenima, nije mario za tu formalnost.
Veze su se vrtjele oko moći, tko je ima, tko je želi. Oko ravnoteže,
neravnoteže. Sva je žudnja stala u pukotinu između. Ona je oduvijek imala
moć. A sada ju je imao on. Ili je barem imao novac, a to je više-manje ista
stvar.
“Što se događa, Jake?”
“Razvest ću se od nje. Dobit ću devet milijuna. Naravno, ne baš toliko ako
budem morao podijeliti novac na tri dijela prije razvoda.”
Oprezno ju je gledao, zabavljalo ga je kako pokušava ne reagirati. Nešto
oko njezinih usta ipak ju je odavalo; treperilo je dok je pokušavala zatomiti
pobjednički osmijeh. Znao je da nikada nije bila sretnija, pobjedonosnija.
“Shvaćam, a ako imamo tri po obitelji i oboje se razvedemo, svejedno
bismo zajedno imali šest.” Bila je to velika rečenica koja je obuhvaćala
svakakva obećanja i laži. Netremice su gledali jedno u drugo, dugo i ustrajno,
pitajući se mogu li vjerovati jedno drugome. Ili ne mogu.
“Uvijek si korak ispred. Pametna djevojko. Tako da vidiš zašto je važno
da odustaneš od te blesave tvrdnje da smo svi još uvijek dio društva.”
“Što ćeš učiniti s novcem?” upitala je gledajući ga ispod obrva. Bio je to
klišej, ali Jake nije mario. Klišeji su bili nevjerojatno seksi. Oboje su teško
disali.
“Učinit ću što god želim. A želim tebe.”
“Prije si govorio da me voliš.”
“Ne cjepidlači.”
Prošao je trenutak i skočili su jedno na drugo. Spojili su usne i obavili ruke
jedno oko drugoga s potpunom, nagonskom strašću. Ruke su mu klizile
njezinim tijelom: punim grudima, uskim strukom, slasnim dupetom. Osjetio
je njezinu mišićavu čvrstoću kroz usku haljinu, osjetio je uzbudljive obline i
bujnost, osjetio je kako joj se bradavice ukrućuju. Sve je vrijeme ovo željela.
Njezina je ljutnja bila gluma. Rizik. Kockanje. Zbog njezine odvažnosti kurac
mu se ukrutio. Privila se uz njega, ušuljala se u njega. Odmaknuo se od nje,

83
 Knjige.Club Books
ali samo zato da je podigne i baci na leđa na krevet. Pala je na leđa, blago
otvorenih usana i nogu. Pozivajući ga. Njegovi su prsti skliznuli pod njezinu
haljinu, njezini su se zarili u njegovu kosu i povukli ga opet prema
njoj, njihove su usne teško udarale jedne o druge, gotovo bolno, potpuno
slasno.
Brzim, uvježbanim samopouzdanjem otkopčao je hlače, grubo povukao
njezinu haljinu uz bedra i svukao joj gaćice. Bio je u njoj za sekundu, njezino
ga je toplo meso u potpunosti prihvatilo. Stavio joj je ruke na sise, rekao da je
voli i dao si oduška. Pobjednički.

84
 Knjige.Club Books

17

Emily

Srijeda, 1. svibnja

K vragu, ovo je užas. Ne mogu vjerovati da nas Heathcoteovi i Pearsonovi

pokušavaju ovako preveslati.
Za sve sam ja kriva.
Zato što sam se izbrbljala Ridsu i Megan, svi su imali vremena uvježbati
svoje priče i smisliti neko poluuvjerljivo sranje. Sada mrzim Ridleyja i
Megan. Mrzim. Mrzim! Mama je totalno mrgodna. Tata se pokušava pribrati.
Kaže da će sve biti u redu i da će istraga poništiti izjave Heathcoteovih i
Pearsonovih. Nadam se! Treba ih se razotkriti kao lažljiva prevarantska
govna, što i jesu. Tata kaže da sada možemo govoriti u školi o dobitku kome
god želimo, da moramo uspostaviti vlasništvo nad tim dobitkom. Čak i bez
novina, vjerojatno će mi ljudi vjerovati jer me je tata prošloga tjedna pokupio
u Ferrariju, ali kako bi se izbjegla sumnja, tata je jučer izašao i kupio
deset kožnatih torbi marke Michael Kors u tri boje. DESET!
“Dovoljno su velike da u njih stanu knjige formata A4”, uslužno naglašava,
kao da me to kod njih uzbuđuje.
“Da, predivne su!” Koža je mekana i super miriše. Skupo. Svi u mom
razredu sve vrijeme govore o torbama Michaela Korsa, ali jedino je Evie
Clarke ima, a nisam sigurna ni je li prava. “Ali zašto si ih kupio deset?” pitam.
“Možeš ih darovati svojim prijateljicama. Želiš da se osjećaju kao dio
slavlja.”
Kao da imam desetero prijatelja. Imala sam dvoje. Ridleyja i Megan, i
držali smo se po strani u školi. Došli smo u gimnaziju Glenwood kao već
gotova ekipa pa se nismo ni zamarali drugim ljudima. Ako o tome
sada razmišljam, nisam sigurna koliko je to bilo mudro, ali to nije tada bila
svjesna odluka. Bili smo povezani zbog naših roditelja i nismo ni razmišljali
o tome da proširujemo krug ljudi. Samo smo bili zahvalni što nismo jedni od
onih očajnika koji tumaraju uokolo i preklinju ljude da sjednu pokraj njih ili

85
 Knjige.Club Books
koji skeniraju igralište u nadi da će naći nekoga s kime bi mogli
razgovarati pod odmorom.
Osim toga, je l', bili smo dobri.
Voljeli smo se.
Nisam mogla ni zamisliti da bi se to moglo promijeniti, da ću trebati
nekoga drugog. Rids je našao još neke prijatelje, uglavnom na ragbiju, a i zato
što je muzikalan i svira u školskom orkestru (pravi se da misli da je orkestar
jadan, ali zapravo mu se sviđa) i u bendu (koji je totalno kul). Ali čak i kada
igramo hokej, Megan i ja imamo jedna drugu i ne trebaju nam ostali. Uvijek
smo zajedno u vježbama u paru, biramo jedna drugu u timove i tako dalje.
Barem je to tako bilo.
Valjda to više neće biti tako. Isuse, bolje bi mi bilo da brzo nađem
prijatelje ili ću završiti tako da se loptam s gospođicom Granger,
profesoricom tjelesnog kojoj treba bolji sportski grudnjak. Društvena smrt.
Davno, u kratkom razdoblju, ponekad bih se pokušala družiti. Bilo je to
kad sam imala oko trinaest godina i kad smo počeli tulumariti. Pomislila sam
kako bi bilo super kad bih bila dio toga, kad bih imala veću skupinu ljudi s
kojom bi došla i plesala i to, ali Megan se nije sviđalo kad bih razgovarala s
drugim curama. Rekla je da nam ne trebaju njihovi debilni tulumi i kad smo
Rids i ja prohodali, stvarno više nikada nisam dovela u pitanje želim li
provesti i trenutak s nekim osim njih dvoje.
Rids.
Ridley. Je li on uopće više moj Rids? Ne bih rekla. Poslala sam mu, ono,
tisuću poruka i nije odgovorio ni na jednu. Znam da bih trebala biti hladnija i
da bih ja njega trebala ignorirati, ali ne mogu! On mene očito može ignorirati,
što ukazuje na to da on nije moj Rids. Ni na koji način, ni u kojem obliku.
Valjda se moram naviknuti na to. Tek. Kad razmišljam o njemu, nekako
iznutra nateknem i znojim se. Znam da zvuči odvratno, ali zapravo je super.
Ili je barem bilo. Sada je moja fizička reakcija bliža tome kao da me netko drži
pod ledenom vodom. Uspaničena sam. Ogoljena. Utapam se.
Valjda tata ima pravo. Zna da mi mama neće dopustiti da zauvijek
izbivam iz škole pa me šalje natrag s deset torbi da mogu pronaći deset novih
prijatelja. Nisam ja iznad kupnje prijatelja. Monarsi su u prošlosti kupovali
vojske, povijest ne vidi problem u tome. Onaj tko kaže da novac ne kupuje
sreću jednostavno ne kupuje na pravome mjestu.
“Kako bi ona to trebala odnijeti u školu?” pita mama. Istina, tata ih je
jedva uspio unijeti kroz vrata. Ne mogu se baš zamisliti da dolepršam na sat
matematike s torbama natrpanima pod rukom. “To je suludo”, doda
otpuhnuvši.
“Što si kupio za moje prijatelje?” pita Logan.

86
 Knjige.Club Books
“Videoigre”, odgovori tata. Podiže vrećicu na kojoj piše GAME natrpanu
plavo-zelenim plastičnim kutijama.
“Kul!” Ponekad mi je zlo od zavisti prema Loganu i kako uzima život
zdravo za gotovo, ali to i volim kod njega.
“Kupio sam svašta jer nisam znao koji od tvojih prijatelja ima što.”
Mama uzima vrećicu tati prije nego što ju je Logan uopće uspio dotaknuti.
“Sve ovo ima oznaku da nije za mlađe od šesnaest ili osamnaest”, gunđa.
“To svi oni igraju”, ističe tata.
“Možda, ali nema šanse da ih možeš podijeliti njegovim prijateljima.
Ostavite stvari kod kuće, djeco.”
“Što, ne možemo ih dati prijateljima?” Logan, koji zapravo ima prijatelje,
radi ono što uvijek radi kad mu je dosta: tijelo mu se strašno pogrbi, gotovo
se uruši samo u sebe.
“Možda u nekom trenutku. Za rođendan ili nešto, ili nakon što to
raspravimo s njihovim majkama. Sad požurite, zakasnit ćete na bus.”
Spremam jednu od torbi Michael Kors za školu (biram kombinaciju
ružičaste i žutosmeđe) i zatim sakrivam još dvije u svoju sportsku torbu.
“Danas nemaš tjelesni, je li tako?” pita mama. Njezina je budnost obično
sporadična i uvijek me razbjesni.
“Uzimam opremu u slučaju da odlučim otići na trening”, lažem.
Smiješi mi se. “Oh, pa to je sjajno, Emily. Što se prije vratiš u uobičajeni
ritam, to bolje.”
Ono, tisuću je posto u krivu. Ništa ne može biti kako je bilo prije. Glupo je
zamišljati da može. Uobičajeni je ritam mrtav i pokopan. Zato što su
uobičajeni ritam udarali Ridley i Megan. Zašto to ne vidi? Neću je
ja prosvijetliti. Smiješim joj se, ljubim je u obraz i jurim prema vratima.
Kada smo Logan i ja ušli u autobus, kunem se da je načas utihnuo. Svi tupo
pilje u nas. Na trenutak paničarim, ne usuđujem se disati. Možda je tišina užas
i svi će na naš dobitak reagirati kao Ridley i Megan. Ali onda su Loganovi
prijatelji zaklicali, zavrištali i skandirali: “Bogatun, bogatun!”
Iščitavam ozračje u busu, zabrinuta da će nas netko zaskočiti ili nešto, ali
raspoloženje je svakako slavljeničko. Loganovi prijatelji su totalno sretni
zbog njega. Kao što bi pravi prijatelji i trebali biti. Ne mogu sjediti mirno, nego
skaču po sjedalima kao da su na speedu. Logan udara šakom zrak ponovno i
ponovno, pa i drugi rade isto. Podiže ruke iznad glave poput pobjednika i svi
pjevaju glavnu melodiju iz Rockyja, a iako nitko od nas nije ni rođen kad
je film snimljen i nitko ga od nas nije gledao, znamo da je to legendarna
pjesma za pobjednike. Ide prema dnu autobusa i probija se prolazom, ljudi
ga tapšaju po leđima i izvikuju: “Ti sretni gade!” Ali na dobar način.

87
 Knjige.Club Books
Slijedim ga i plovim na jednostavnoj plimi sreće. Još uvijek mislim kako
će on svejedno biti jedina osoba s kojom mogu sjesti, ali na pola puta, Scarlett
Sorella mi kaže: “Super torba. Sviđa mi se.” Smiješi se, pa ne mislim da je
sarkastična.
“Hvala”, oprezno mrmljam. Scarlett Sorella je sa mnom u razredu, ali prije
nismo baš mnogo razgovarale. Lijepa je i kul. Izvrsna je u hokeju.
“Hej, sjedni kraj mene.” Ona sjedi s Liv Spencer, jednom od dviju svojih
najboljih prijateljica. Scarlett dobacuje Liv pogled koji govori miči guzicu i Liv
shvaća mig. Hita na sjedalo ispred, ali nije se nadurila; smiješi mi se, kao da
je sretna što je zbog mene izbačena sa sjedala. Uvlačim se pored Scarlett.
“Dat ću ti jednu ako želiš”, nudim. Scarlett i Liv me ne prate. Ništa čudno.
Nije da ti svaki dan daruju torbu od dvjesto sedamdeset funti. Posežem u
svoju sportsku torbu i vadim torbe. Izgledaju sjajno i posebno uz
naše školske uniforme koje su prilično ružne.
“Stvarno?” pita Liv. Kimam glavom. Razrogačila je oči, ali ne oklijeva,
valjda ne želi riskirati da se predomislim. “Biram smeđu.”
Scarlett se smiješi. “Može. Ja ću uzeti ružičastu i žutosmeđu, da paše uz
Emilynu.” Široko se osmjehujemo jedna drugoj. Blizanke po torbicama.
Dobar je to osjećaj. Olakšanje. Nas tri čavrljamo i smijemo se ostatak puta. Ne
ogledavam se, ali osjećam da me oči slijede. Valjda su svi znatiželjni i moguće
je da mnogo ljudi pogledava, ali osjećam da Ridley i Megan gledaju sa zlobom.
No, njihov me prijezir ne može dotaknuti jer sam zaštićena nevidljivim
štitom, pomalo poput onoga koji Violet iz Izbavitelja baca na svoju obitelj sve
vrijeme. Valjda je mama upravo to i učinila - stvorila je zaštitni mjehurić kad
je kupila dobitnu srećku.
Do ručka se pročulo da svojim prijateljima dijelim dizajnerske torbice, pa
imam mnogo prijatelja. U kantini se svi gužvaju oko mog stola, ali Scarlett mi
se drži blizu, kao najbolja prijateljica. Nisam imbecil. Znam da mi još uvijek
nije najbolja prijateljica, ali neću lagati, super je osjećaj da se novi prijatelji
pojavljuju na obzoru. Nitko ne spominje Ridleyja i Megan niti pita zašto smo
se posvađali. Svi žele razgovarati samo o dobitku na lutriji.
“Želite li znati što je raj?” pitam. “Raj su svi dućani u Ulici New Bond
trenutak nakon što kažeš prodavačima da si dobio na lutriji.” Svi su zadržali
dah i nasmijali se.
Govorim im što sam naučila. “Dolce & Gabbana je prenapirlitan. Možda
ću jednog dana ići na neki domjenak ili bal ili nešto, i biti tako napirlitana će
se možda činiti kao dobar modni izbor, ali sad mi ne odgovara. Miu Miu je
suludo šik, Loewe naplaćuje više od šesto funti par kaki hlača. Jedna riječ.
Gap.” Moji se novi prijatelji opet smiju.
“Iako nećeš više kupovati u Gapu”, naglašava Scarlett.

88
 Knjige.Club Books
“Nisam razmišljala o tome.”
“Ne, skroz nećeš. Bit ćeš sva u DKNY-u i Bossu.”
“Isprobala sam neke od njih, ali sve njihovo je predugačko za mene.”
“Sigurno imaju krojače ili nekoga da to prekroji”, ističe Scarlett koja se,
čini mi se, brže od mene naviknula na moje bogatstvo.
Žele znati što sam točno kupila dosad i što ću sljedeće kupiti.
Ne smijemo imati uključene mobitele u školi, ali izvlačim svoj novi iPhone
i letimično prelazim preko različitih stranica da pokažem curama što sam
kupila. Proizvode zvukove odobravanja. Utapam se u zboru: “Koliko imaš
sreće!”
“Ovo će super izgledati na tebi!”
“Hoćeš mi ovo posuditi?”
Pokazujem im hotel u kojem ćemo odsjesti u New Yorku. Ne u onom koji
košta osamdeset tisuća jer je mama udarila veto na njega, ali odsjest ćemo u
jednome koji svejedno izgleda vrlo dobro.
“Kada ideš?” pita Nella Wang.
“U tjednu ispita.”
“U vrijeme ispita?”
Svi izgledaju iznenađeno, nekoliko njih melodramatično proguta knedlu.
To se može i očekivati, petnaestogodišnje smo djevojke, i da, lako se
uzbudimo! Vrijeme prije ispita je vrijeme pobune, možda čak i objava rata,
jer je ravnatelj jako strog kad se treba pripremati za ispite. Još uvijek ne mogu
vjerovati da je mama pristala na to. Mislim da je na kraju to učinila samo zato
što su ljudi iz lutrije preporučili da odemo “razbistriti misli, udahnuti”, a
mama nije mogla dobiti godišnji tijekom proljetnih praznika jer gotovo svi u
njezinu uredu imaju djecu i izmjenjuju se u tome tko ide na godišnji za
školskih praznika. Oni s mlađom djecom imaju prednost. Mama je rekla da
će danas nazvati ravnatelja i objasniti.
“Što misliš, hoćeš li dobiti dopuštenje?” pita Liv.
“Što Coleman može učiniti? Ne može me vezati lancem za stol.” Svi se
ovome smiju i zezamo se o tome vole li ravnatelj i njegova žena sado-mazo
seks.
U biti, postala sam vrlo duhovita otkad sam bogata.
Uopće ne vidim Ridleyja i Megan. Vjerojatno se negdje dure, klone mi se
s puta, utapaju se u vlastitoj ljubomori. Prvi put u mnogo godina nije me briga
što rade. I golemo je olakšanje to što sam osvijestila da me nije briga. Dobitak
me oslobodio od potrebe za njima. A govorim si i da ih ne želim.
Nitko od mojih novih prijatelja ne ide na bus nakon škole jer doista svi
ostaju na treningu hokeja ili košarke. Budući da ja to nisam namjeravala,

89
 Knjige.Club Books
nemam opremu uza se, sportska torba bila mi je puna preslatkih torbica, pa
moram ići doma sama. To mi ne smeta jer sam je dan bio fantastičan. Malo
samoće podnošljivo je nakon što sam cijeli dan bila u središtu pozornosti.
Odlučila sam skočiti do zahoda, iako vožnja busom traje samo dvadeset
minuta; toliko je sve bilo užurbano da nisam imala vremena ni popiškiti se.
Nikada ne sjedam na dasku, čučnem iznad. Mišljenja se razlikuju o
ovome. Ne vjerujem da se možeš zaraziti ako sjedneš osim ako nemaš
otvorenu ranu na guzi, ali zašto riskirati, a stavljati toaletni papir oko daske
nije dobro za okoliš. Mama kaže da bih trebala jednostavno sjesti jer je
vjerojatnije da ću dobiti infekciju ako ne ispraznim mjehur kako valja.
Doslovno se pretvaram da nije ništa ni rekla kada govori takvo što.
Čujem ih prije nego što ih vidim.
Hihoću se i vrata kabine pored moje zaškripala su i zalupila se. Odjednom,
Ridley viri s vrha moje kabine. Posramljena sam jer su mi gaćice oko
gležnjeva. Ne da nije nikada vidio taj dio mog tijela, ali nije ga vidio kako piški.
Žurno se oblačim i uspravljam trenutak prije negoli sam prestala piškiti.
Možete pretpostaviti čemu je to sličilo. Podižem hlače, ali on već
fotografira. Jednostavno je glupo. Totalno, jebeno glupo. Ponižena sam i
ljutita u isto vrijeme. Bijesna jer mi uništava moj savršeni dan, ali i užasnuta
jer me zafrkava na ovoj razini. Fotografije na kojima pijano gubiš ravnotežu
su užas, ali fotografije na kojima pišaš u gaće su mnogo gore.
Smije se ko lud.
Jurim iz kabine i pokušavam mu oduzeti mobitel, ali visok je i lako da drži
iznad moje glave. Tada sam ugledala Megan. Ali ne samo Megan nego i još tri
cure: Evie Clarke, Shaylu O'Brian i Madison Aidan. Sve su navalile na mene.
Guraju me u kabinu iz koje sam upravo izašla, a njihova ujedinjena snaga me
nadvladava. Udaram stražnjim dijelom nogu o školjku, sada pulsiraju. Ali tek
kada postanem svjesna bola, shvaćam da me netko čupa za kosu i povlači mi
glavu. Netko drugi, mislim Megan, pljusne me. Jednom, dvaput. Nikada me
prije nitko nije udario i boli ko sam vrag. Vrištim, ali onda mi je ruka začepila
usta i mislim da ne mogu disati. Povlače mi sako niz ramena tako da mi
obuzdava ruke. Koprcam se i borim, ali ne mogu se baš obraniti - nemam
mjesta, a osim toga, njih je više. Htjela bih udariti nekoga, ali zapravo želim
pobjeći prije nego što me doista ozlijede. Hoće li?
Mobitel mi pada na pod i čujem kako se razbija. Shayla se saginje i uzima
ga. “Oh, otmjeno.” Baca ga u zahod.
Megan se naginje prema meni i reži: “Evo. Tvoja sranja završavaju u
zahodu, kao i tvoja prava govna.” Njezine se prijateljice smiju. Osjećam njezin
dah. Zaudara na burgere koje smo dobili za ručak. “Novac koji su tvoji mama
i tata ukrali od mojih mame i tate ne mogu ti kupiti sigurnost, Emily. Zapamti
to. Najebala si.”

90
 Knjige.Club Books
Netko me opet čupa za kosu. Madison? Što sam joj ikada učinila? Ili
ijednoj od njih, kad smo već kod toga. Toliko boli da mislim kako mi je
iščupala pramen. Netko me udara. Možda Megan, možda druga
djevojka. Gomila ruku i nogu je u kabini. Previše sam zbunjena, ozlijeđena i
preplašena da bih bila sigurna.
Ridley je stajao pokraj vrata zahoda sve vrijeme držeći stražu. Valjda mu
je previše gadljivo prebiti curu.
Mene.
Nekoga za koga je rekao da ga voli.
“O. K., idemo, ne želimo zakasniti na bus”, zapovjedio je. I nestali su.

91
 Knjige.Club Books

18

Lexi

U kuhinji smo!” nepotrebno uzvikujem. Djeca i ja imamo davno

uspostavljen ritual poslije škole. Srijedom i petkom, kada radim samo
ujutro, uvijek ih čekam u kuhinji. Kada je vruće, čekam ih s narezanim voćem
i rashlađenim pićima, a za toplih dana nudim kekse i vruću čokoladu. To je
moj najdraži dio dana. Volim suštinski staromodan, majčinski vid svega
toga. Popravi sve svaki put kada jurim kroz vrata jer kasnim na posao i samo
im dobacujem upute: “Ne zaboravi naočale... Imate li novac za ručak?... Jeste
li napisali zadaću?” Iščekivanje njihova povratka u kuhinji čini se kao nešto
što su majke radile generacijama. Usto, ako dočekam djecu dok ulaze,
vjerojatnije je da ću doznati kako im je doista protekao dan. Tri dana
tjedno, kada dolazim kući nakon njih, veselo upitam: “Kako vam je prošao
dan?” obično čujem zauzvrat površno: “Dobro.” U šest popodne njihov je dan
u školi prošlo svršeno vrijeme i misle da sam naporna što uopće pitam.
Srijedom i petkom dobivam izvještaj.
Logan će se sjetiti reći mi o roditeljskom sastanku na koji moramo doći
ili će govoriti kako je prošla utakmica nogometa ili ragbija i za koga se kaže
da je igrač utakmice. Reći će mi što je jeo za ručak i koji ga je profesor uzeo
na zub. Pozorno slušam i pokušavam dešifrirati koliko je od “nepoštenog
zlostavljanja” zaslužio, a koliko je doista profesor sitničav. Koristim
to vrijeme da ga nenametljivo vodim i savjetujem.
Ako uspijem doći do riječi.
Srijedom i petkom Emil se potpuno povjerava. Prepričava mi cijeli svoj
dan, uključujući ne samo ono tko je što kome rekao nego i tko je sjeo pokraj
koga, tko je poprijeko pogledao kojeg profesora. Emily mi kaže tko s kime
hoda, tko pije, tko puši travu. Doista me to šokira, ali pretvaram se da nije
tako - ako osuđujete, tada se zatvore u sebe.
Danas Jake čeka sa mnom jer više ne radi. Oh, da, to je novost. Jake je
službeno dao otkaz. Pa, to zvuči pristojnije nego što je bilo. Jutros je poslao
šefu poruku u kojoj je pisalo: Dobio sam na lutriji. Možeš upotrijebiti moj
neplaćeni godišnji kao otkazni rok. Lijep pozdrav. Mislim da je trebao
napisati barem odgovarajući mail, ali samo je slegnuo ramenima i rekao da

92
 Knjige.Club Books
njegov šef nije baš uštogljen i da će razumjeti. Ne mogu reći da me je
iznenadilo što je odustao od posla. Nadam se da će napokon pronaći nešto u
što doista želi utrošiti vrijeme. Dok ne mora raditi za plaću, možda bi mogao
pronaći volontiranje ili možda pokrenuti posao. Ne mogu zamisliti ništa gore
od beskrajnih, neispunjenih dana koji se protežu pred njim.
Kada je Jake diplomirao, dobio je posao kao stažist u agenciji za
oglašavanje u Ulici Carnaby. Posao je bio zahtjevan, radio je dokasna i nitko
se nikada nije mogao sjetiti kako se zove, ali naučio je mnogo toga. Obožavao
je svaki trenutak tih šest tjedana i bio je njegov san dobiti početnički posao u
jednoj od velikih agencija. Ne, nije to bio samo njegov san, tada mu je to bila
ambicija.
Ali to se nije dogodilo. Javio se mnoštvu agencija, ali nitko mu nije
ponudio posao. Trebalo je plaćati stanarinu, pa je našao posao u prodajnom
odjelu elektroenergetskog poduzeća; mislio je da će to biti dobro iskustvo, da
će mu popuniti životopis. Nije planirao ostati tamo zauvijek, ali vrijeme je
prolazilo. Ne mnogo vremena, ali dovoljno da ga nekako diskvalificira iz
karijere u oglašavanju jer kada bi se prijavio na takve poslove, rečeno mu je
da je njegovo radno iskustvo irelevantno, da nije od koristi, ako je išta onda
je zapreka. “Tražimo nešto novo. Tražimo svježinu.”
Njegov je sljedeći posao bio prodaja bijele tehnike trgovcima na malo.
Nije to bio užasan posao. Dobivali smo ogromne popuste; perilica i sušilica
koju smo imali kad smo se tek vjenčali bila je vrhunska. Ali nije volio taj
posao, pa je nakon nekoliko godina počeo prodavati računalne programe. To
je zahtijevalo određenu preobuku. Isprva mu je bilo zanimljivo. Onda je
postalo dosadno. Sljedeća je bila uredska oprema, a zatim oprema za
fizioterapiju i sport. Jake je prodavao nešto drugo svake tri godine. Nije
napredovao do međunarodnog položaja, čak ni do višeg položaja u
Ujedinjenom Kraljevstvu jer jednostavno ne može zadržati ljubav prema
svojim proizvodima.
Još uvijek komentira pametno oglašavanje. Često se uzbudi zbog
reklamnih plakata.
Naravno, kako volim svoj posao, shvaćam da je on u nezavidnoj situaciji.
Bio je dovoljno dobar da bude dobro plaćen, ali nije bio ambiciozan, ispunjen
ni zadovoljan. Možda će pronaći zadovoljstvo s ovim dobitkom i slobodom
koju on donosi. Uzdam se u to. Polažem u to sve nade.
Djeca se uvlače u kuhinju, njihov je dolazak tiši nego inače i prije nego što
sam im vidjela lica, znam da nešto nije u redu. “O, ne, Emily! Što se dogodilo?”
Moja djevojčica je sva plava od modrica. Usna joj krvari i pokraj desnog
oka ima posjekotinu, oko joj je natečeno i podliveno krvlju. Moja prva
pomisao je da je ozlijeđena na hokeju i da moramo otići na hitnu što prije.
“Dobro sam”, promrmlja i odmah brizne u plač.
93
 Knjige.Club Books
Ne mogu vjerovati u ono što mi priča. Megan i Ridley su je pretukli.
Njezina najbolja prijateljica, njezina prva ljubav, bebe koje smo poznavali od
rođenja, izudarali su je rukama i nogama. Dok prepričava što je prošla,
osjećam se kao da su mene napali, a radije bih da jesu, bolje mene nego nju.
Svaki se roditelj tako osjeća kada je njihovo dijete povrijeđeno,
emocionalno ili fizički; učinili bi bilo što da preuzmu njihovu bol. Ali ovo je
gore zato što smo mi to uzrokovali. Ova se tučnjava dogodila njoj zbog
nevolja između nas i njihovih roditelja. Također se ne mogu oteti dojmu da
se ovo možda ne bi dogodilo da nije odnijela dizajnerske torbe u školu, što mi
je priznala. Želim udariti nekoga. Možda djecu koja su je ozlijedila. Možda
Jakea. Možda sebe. Umjesto toga, držim je u naručju i puštam da plače.
Pokušavam pronaći riječi koje će je utješiti, ali ih ne nalazim. Šutim, glava mi
je zamrljana krvlju s njezine košulje i iz rana na licu i nogama. Kada je
konačno prestala plakati, vodim je na kat, pripremam joj kupku, dodajem
mnogo utješnih mjehurića i ostavljam je da uroni u nju.
One sekunde kada sam izvan njezina vidokruga, moj gnjev - koji sam
potiskivala dok sam je tješila - erumpirao je. “Ti će gadovi platiti za ovo! Te
životinje! Ove sekunde idem onamo i riješit ćemo ovo. Zajebi dogovor s
Jennifer i Fredom. Neće dobiti novčića. Nijedno od njih.”
“Pričekaj, Lexi. Ovo zapravo nema baš veze s Jennifer i Fredom, čak ni s
Patrickom i Carlom. Ridley i Megan su ovo učinili Emily, ne njihovi roditelji”,
kaže Jake s razumnošću koja je samo raspirila moj gnjev.
“Oni su životinje koje su odgojile životinje”, zasiktala sam.
“U redu, pa, samo da provjerim.”
“Što da provjeriš?” Zbunjeno piljim u njega. Zašto ne poseže za ključevima
automobila?
“Da provjerim je li Jennifer razgovarala s Gillian. Je li izmijenila svoje
svjedočenje.”
“Što?” Krv mi se sledila.
“Ne kažem da ne možeš razgovarati s njima u nekom trenutku, ali sada je
važno da je Jennifer izmijenila svoju priču. Tada, čak i ako je opet promijeni,
bilo ona, bilo Fred, izgledat će kao nepouzdani svjedoci.
“Fred neće”, prasnem.
“Ali ako to učini, ako ovo ikada ode na sud, sumnjat će na njih da samo
naklapaju. Ne želimo ih uzrujati prije negoli saznamo da imamo
promijenjeno svjedočenje u vreći. Pričekaj, nazvat ću Gillian.”
“Isuse, Jake. Čuješ li ti sebe? Ridley i Megan su prebili Emily. Tvoja kći
krvari. Idem k njima. Idem u školu. Idem na policiju! Neće se izvući.” Bjesnim.
Zvukovi mi šište u ušima i mislim da gnjev podiže oluju. To znači da mi treba
koji trenutak da shvatim što govori Jake.

94
 Knjige.Club Books
“Mislim da je jednostavno trebamo ispisati iz škole. Otići od svih njih. Ne
trebamo miješati policiju u ovo. Ne trebamo skandal. Već se probijamo kroz
jednu istragu.”
Usta su mi razjapljena. “Ne možeš očekivati od mene da ovo ignoriram”,
zapinjem.
“Kada izađe iz kupaonice, pitat ćemo je što želi da učinimo. Duboko
udahni, Lexi, natočit ću ti čašu vina.”
“Ne želim duboko udahnuti. Ne želim čašu vina!”
“Razmisli o onome što je na kocki.”
“Zdravlje naše kćeri.” Netremice gledam Jakea, ali ne mogu više ništa reći.
Svjesna sam da je Logan još uvijek s nama u prostoriji. Izgleda prilično
potreseno. Stavljam ruku oko njegovih ramena i povlačim ga u zagrljaj,
ljubim ga u čelo. Očito je uzrujan jer ovo dopušta i ne žali se.
“Hoću li i ja morati promijeniti školu?” pita.
Jake i ja odgovaramo uglas. Ja kažem: “Tvoj tata nije mislio ozbiljno.
Razgovarat ćemo o tome.”
Jake kaže: “Da, i ti ćeš promijeniti školu. I točka.” Kada Emily izađe iz
kupaonice u pidžami na pruge, izgleda deset godina starije. Ranjivo,
poraženo. Koža joj je isušena, usna natečena. Srce me boli.
Spravljam joj tjesteninu all'arrabiata za večeru, to joj je najdraže jelo.
Sjeda za šank u kuhinji i gleda me. “U redu, imamo nekoliko mogućnosti.
Budući da je ovo bio napad na tebe, želim da se suglasiš s mojim odgovorom
tako da tvoj otac i ja možemo odmah otići k njima, možemo se suočiti s njima
i njihovim roditeljima.”
“A što onda?” Pogrbila se i naslonila glavu na površinu šanka.
“Pa...” Zaprepaštena sam. “U najmanju ruku, zahtijevati ispriku.” Čujem
koliko to zvuči neprikladno.
“Njihove roditelje uopće neće biti briga. Mislim, mrze nas, je li tako?”
Nisam spremna odustati nakon prve prepreke. “Možemo razgovarati sa
školom i zahtijevati kaznu.” Odmahuje glavom. “Što misliš da će se dogoditi
ako odeš u školu i uvališ ih u još veću nevolju? Hoćeš li mi unajmiti zaštitare?”
“Onda policija. Otići ćemo na policiju i tužiti ih.”
“Ne mogu me čuvati dvadeset četiri sata na dan. Ne mogu učiniti da se
osjećam sigurnom. Osim toga, tata ne tuži Freda ili Patricka, a oni su ga
napali.”
“Pa ne, ali to je drukčije.”
“Kako?”
Ne znam što da kažem svojoj kćeri. Možda bi ih Jake trebao tužiti.
Jednostavno ne želimo skandal. Jesmo li im pružili loš primjer?

95
 Knjige.Club Books
“Pa, što želiš učiniti?” Pokušavam progutati svoju ozlojeđenost. Nisam
ljuta na Emily, ali osjećaj nepravde toliko je žestok da ga ne uspijevam prikriti
onoliko dobro koliko bih to htjela.
“Želim gledati televiziju.” Oči joj se cakle. Bori se sa suzama.
“Molim?”
“Želim otići iz škole. Želim otići u privatnu školu gdje su svi bogati i neće
me mrziti zbog toga.”
“Zlato, nisam sigurna da je bijeg odgovor.”
“Jest.”
Cijedim tjesteninu i polako miješam umak. “Hoćeš reći kako ne želiš da
išta poduzmem?” Ne mogu vjerovati da bi moja borbena kći ovako
odgovorila.
“Da.”
“Zadovoljna si što će se izvući?”
“Nemoj pogoršavati situaciju, mama.” Odlazi u dnevni boravak. Jake
sliježe ramenima. Ne izgleda iznenađeno kao ja. Pitam se je li razgovarao s
njom prije mene.
“To je onda riješeno”, kaže. “Hoćemo li jesti pred televizorom?”
“Ovo su špageti, pošpricat će sve.”
“Ionako ćemo kupiti novi kauč, je li tako, a mislim kako je važno da se
pomazimo s Emily i Loganom.” Barem je u tome u pravu.
Nekako to držim u sebi dok večeramo i gledamo film na Netflixu, svi
zajedno, kao obitelj. Prividno. Stvar je u tome da znam da smo u istoj
prostoriji, ali ne osjećam zajedništvo. Moram se usredotočiti na pokušaj
ignoriranja činjenice da je naša kći pretučena, jer sjedi ovdje rasječene usne
i prekrivena modricama. Da su Ridley ili Megan preda mnom, gurnula bih im
prste u oči dok ne ispadnu. Otrgnula bih im glave i upotrijebila ih kao
nogometne lopte. Umjesto toga, obavijam ruku oko Emily i uvjeravam je da
neću učiniti ništa što će “pogoršati situaciju”.
Dopušta mi da je ušuškam u krevet. Ljubim joj čelo i unatoč današnjoj
traumi, odmah zaspi. Oduvijek je dobro spavala.
Sjedam na pod pokraj njezina kreveta okruženog vrećicama iz trgovina i
šminkom. Polažem glavu na rub njezina kreveta. Sjećam se kako je, dok je bila
beba, uvijek tako dobro spavala da su Carla i Jennifer mislile da sam nekakva
šaptačica bebama posebnih vještina. Carla me običavala moliti da uspavam
Megan kad god je to mogla.
Prisjećam se toga i tiho plačem, gorke suze natapaju poplun moje kćeri.

96
 Knjige.Club Books

19

Petnaest godina prije

N e znam što bih bez tebe”, komentirala je Carla dok se Lexi šuljala natrag
u dnevni boravak. “Je li zaspala?”
“Nije, ali je mirna. Mislim da će uskoro zaspati”, odgovorila je Lexi.
“Kunem se, ti si šaptačica bebama.” Carla se pomaknula prema Jennifer i
tako napravila mjesta pred televizorom za Lexi. Lexi je primijetila da se Carla
uvijek postavljala u središte svega. Nitko joj to nije zamjerao, to je bilo
prirodno, bila je fizički najviša, ali nekako i metaforički najveća u njihovu
trojcu. Lexi se sručila na kauč, zahvalna što može podići noge. Bila
šaptačica bebama ili ne, koračanje gore-dolje četrdeset minuta s djetetom
koje vrišti bilo je iscrpljujuće. Uživala je u tome da se Carla obratila njoj
vjerujući da može umiriti malenu Megan jer je Lexina kći tako dobro
spavala. Zapravo, najbolje je spavala od sve troje djece. Emily je dosegnula
sedam uzastopnih sati sna sa samo deset tjedana, što je gotovo pa čudo, a
sada je redovito spavala noću dvanaest sati, kao i poslije podne. Lexi se nije
hvalila rasporedom spavanja svoje kćeri, znala je da bi to išlo na živce
iscrpljenim majkama, ali njezine dvije najbolje prijateljice su, naravno, znale
činjenice.
Lexi je laskalo što je Carla mislila da ona može izvesti nekakvo čudo s
malenom Megan, koja je bila razdražljiva i nemirna danju i noću i nikada nije
spavala više od tri sata u komadu, ali iskreno, Lexi nije mislila da ima posebne
moći nad Megan ili nekim drugim djetetom. Možda je bila malo strpljivija.
Svi su stalno govorili Lexi da ima sreće što njezina kći dobro spava, a
pokazalo se i da dobro jede. Sve tri su nedavno prestale dojiti; Emily bi pojela
što god bi joj se dalo. Ali, je li to bila sreća? Lexi se zaklinjala u rutinu, rolete
koje bi u potpunosti zamračile sobu i hranu pripremljenu kod kuće; Carla nije
vjerovala u to.
Jennifer se nagnula i uzela bocu crnog vina, natočila Lexi čašu i
nadopunila svoju i Carlinu. “Je li pogrešno ako mi je drago što više ne dojim,
tako da mogu bez grižnje savjesti uživati u čaši vina?” upitala je uz osmijeh.
Druge su se dvije žene lijeno nasmiješile i nisu se zamarale odgovorom.
Bilo je to retoričko pitanje. One su se osjećale jednako tako. Sve su bile dobre

97
 Knjige.Club Books
majke, predane. Njihove osmomjesečne srećice bile su njihov svijet, ali nitko
nikada nije rekao novopečenoj majci koliko je iscrpljujuće i neumoljivo cijelo
to majčinstvo. Čaša vina, red čokolade, povremena jadikovka bile su metode
hvatanja ukoštac, potrebne da nastave funkcionirati.
“Gdje su muškarci?” upitala je Lexi pogledavši oko sebe.
“Skočili su van po hranu”, odgovorila je Carla.
“Večeras je tajlandska.”
“O, super. Jeste li mi naručili...”
“... hrskavu tempuru od škampa sa slatkim umakom od čilija i rižom? Da.”
Lexi je kimnula, zadovoljno i zahvalno. Nevjerojatno je koliko su se
zbližile u posljednjih deset mjeseci. Toliko da su znale najdraže jelo one
druge na jelovnicima za dostavu, bilo da su se odlučili za tajlandsku, kinesku
ili indijsku hranu. Upoznale su se na tečaju pripreme za porod i odmah su se
našle; spojene strahom od nepoznatog koliko i uzbuđenjem. Povezane
svojim nateklim tijelima koja su se činila toliko dalekima od poželjnih,
povezane razgovorom o povremenoj inkontinenciji i depresivnim
nedostatkom seksualnog nagona.
Začuo se zvuk s dječjeg monitora.
Sve su se smrznule i osluškivale. Grupno su zadržale dah i pričekale da
shvate je li to samo pospano mrmorenje ili preteča plaču punom snagom. “To
je Ridley”, zborno su prošaptale.
Dovoljno su bliske da prepoznaju gugutanje djeteta druge žene. Lexi i
Carla okrenule su se prema Jennifer. Ona je bila možda najtjeskobnija od triju
majki. Ridley je rezultat četiriju rundi medicinski potpomognute oplodnje.
Naravno, sva su djeca željena, ali Jennifer je morala najduže čekati. Lexi se
nadala da Jennifer neće odjuriti gore svome sinu. Najvjerojatnije će nastaviti
spavati ako ga se pusti na miru. Sve tri bebe bile su u istoj sobi, dvije u
prijenosnim krevetićima. Izgledi su bili ti da će Emily nastaviti spavati ako
Jennifer ode u sobu, ali Megan će se gotovo sigurno probuditi i zaplakati.
Pričekale su trenutak. Ništa. S olakšanjem su se nasmiješile jedna drugoj.
Tada se najednom začula buka na ulaznim vratima. Baritonski smijeh i
čavrljanje. Bilo je to nekako iskonski i zadovoljavajuće. Žene su skočile na
noge. Otvorile su vrata. Ušutkale su muževe i raspršile se po kuhinji u potrazi
za tanjurima, jedaćim priborom i pladnjevima.
“Jeste li gledale izvlačenje brojeva?” upitao je Jake dok je ljubio suprugu
u vrat. Nije mu bilo neugodno javno pokazivati ljubav. Ludo mu se sviđala
njegova supruga, čak i kada je imala hranu za djecu u kosi i kada se nije
uspjela našminkati tjedan dana; volio je pokazivati svoju želju. Lexi se
nasmiješila Jakeu, zastala na djelić sekunde pa nagnula glavu i naslonila je na
njegovu.

98
 Knjige.Club Books
“Ne, propustile smo to. Pomagala sam Carli uspavati Megan.”
“Mi smo ga uhvatili”, rekla je Carla. “Nažalost, ovaj tjedan nismo postali
milijunaši.”
“Je li bilo koji od brojeva izvučen?” upitao je Patrick.
“Ne, nijedan”, odgovorila je Carla izgledajući zabavljeno. To nije bilo
iznenađenje. Igrali su lutriju već otprilike četiri mjeseca i nikada nijedan
njihov broj nije izvučen. Postala je to učestala šala među njima, to koliko nisu
imali sreće da je to prkosilo svim izgledima. Jennifer je posegnula za
kuhinjskim papirom i učinkovito ga podijelila na šest dijelova. Nisu se
trudili oko ubrusa, samo su stvarali dodatno rublje koje treba oprati, a oni su
već davno prešli fazu u kojoj su smatrali da moraju zadiviti one druge.
Zapravo, jednostavno su preskočili tu fazu. Bilo je teško pokušati zadiviti
goste kada se svi vaši razgovori svode na jastuke za rodilje i listove hladnog
kupusa koji se stavljaju u grudnjak kako bi se olakšala bol ispucalih
bradavica.
“Onda neću dati otkaz u ponedjeljak”, nasmijao se Fred.
“Ne, dragi, nećeš”, rekla je Jennifer, zaigrano ga bocnuvši u rebra. “Stoga,
budi koristan i otvori još jednu bocu vina.”
Sve su bebe spavale dok nije došlo vrijeme da ih se pažljivo odnese kući.
Roditelji su zajedno popili pet boca. Više nego što su popili u mnogo vremena,
ali ne onoliko koliko su nekada mogli skršiti. Srećom, svi su živjeli jedni blizu
drugih, nitko nije morao daleko hodati, tek nekoliko minuta niz ulicu. Lexi i
Jake stajali su na vratima i mahali prijateljima na odlasku, parovi su
uzbuđeno šaptali o planovima za sljedeći sastanak ili su pokušavali prigušiti
pijani smijeh koji je provalio iz nekoga od njih. Svi su osjećali vrtoglavicu.
Bezbrižnost. Sreću. Dok su zatvarali vrata za sobom, Jake je povukao svoju
suprugu u zagrljaj. Poljubio ju je u tjeme. Nije ju pokušao poljubiti u usta jer
je bio svjestan da joj je u ovome trenutku više potreban san nego seks; da ju
je poljubio u usta, možda bi pomislila da se on nada seksu.
“Kome trebaju milijuni s lutrije kada već imamo sve što nam treba?”
upitao je pospano. “Sjajne prijatelje, gomilu cuge, prelijepu bebu i jedno
drugo.”
Lexi je podignula pogled, pogledala u suprugove blago zamagljene oči i
prošaptala: “Pojebi me.”
Njihov je život bio savršen.

99
 Knjige.Club Books

20

Lexi

K ada sam bila sigurna da je Emily zaspala, podignem slušalicu i utipkam

Carlin broj. Znam da sam dala Emily dojam da ću postupati po njezinim
željama, da neću reći ništa, da neću “pogoršati situaciju”, ali znate što - ja sam
odrasla osoba ovdje. Ja sam roditelj. Ja odlučujem koji je prikladan odgovor
na premlaćivanje.
Carla se javlja nakon samo tri zvona.
Zamišljam je u njezinoj besprijekornoj kuhinji Nicholas Anthony.
Elementi od tamnog drva prekrasno ujedinjuju kontrast s svijetlim, blijedim
lakiranim površinama visokog sjaja. Posljednji krik mode u minimalističkom
šiku. Čistačica joj dolazi dvaput tjedno. Zacijelo drži čašu vina. Crnog. Mora
da je tamo i zdjela voća, zrelog i spremnog da se njime zasladi, bez
potamnjelih ili prezrelih komada. Ne zamaram se nikakvim pozdravima,
odmah prelazim na stvar.
“U slučaju da tvoji odvjetnici razmišljaju samo o svojim naknadama i ne
obavještavaju te u potpunosti, samo bi trebala znati da su Jennifer i Fred
promijenili svoje priče. U početku je on tvrdio da ste obnovili sudjelovanje u
lutriji. Ona vas je preveslala odmah na početku, rekla je da je bila u kupaonici
u spornom trenutku. U svakom slučaju, sada oboje kažu da su bili nazočni i
da se sjećaju kako su odustali od lutrije.” Da budem iskrena, priopćavanje ove
vijesti daje mi određenu dozu zadovoljstva.
“Shvaćam.”
“Stoga, nemate slučaj. Iznevjerili su vas.”
“Što ste im ponudili?” pita hladno.
“Ne tiče te se. Samo želim da znaš da oni nisu tvoji prijatelji.”
“Što se dogodilo, Lexi? Kada si postala takva osoba?”
Ignoriram njezin komentar. To je ispod moga dostojanstva. “Planirala
sam vam dati tri milijuna.”
“Duguješ šest Patricku i meni.”
“Zašto se još uvijek pretvaraš?” pitam. “Misliš li da snimam ovaj poziv?”

100
 Knjige.Club Books
“Misliš li ti da ja to radim?” odvraća. Pametno, priznajem. Uzdišem.
“Pa, ne snimam ga, ne brini se, samo sam htjela da znaš kako sam ti željela
dati tri milijuna u ime dobrih starih vremena. Jake se ne slaže, naravno, ali ja
sam mislila da ti dugujem.”
Tiha je, toliko je tiha da je čujem kako diše na drugoj strani linije. Ludo je
pomisliti da možeš protumačiti disanje, ali ja mogu. Toliko je dobro
poznajem. Čula sam je nakon trčanja, tada joj je dah hrapav, otežan. Čula sam
kako joj se dah zapliće u smijeh jer se smijala toliko divlje, često nečemu što
sam ja rekla ili učinila.
Valjale bismo se po podu, trbusi bi nam se grčili od histerije, ne bismo bile
sposobne izbaciti riječi iz sebe jer bismo se toliko glasno smijale. Čula sam
kako joj je dah ohrapavio od šoka kada je primila poziv da joj je brat imao
moždani udar. Čula sam je kad bi pokraj mene zaspala u avionu ili
automobilu, nakon cijele noći vani: na svirkama, tulumima, čuvanju djece.
Nije da baš hrče, ali teško diše. Znam kako Carla diše. Njezin je dah sada pun
iščekivanja i nade. Nastavljam. “S tim bi novcem mogla učiniti mnogo toga,
Carla. Mogla bi se preseliti u novu kuću, vratiti se u London.” Znam da potajno
čezne za jarkim svjetlima metropole već neko vrijeme. Dosadilo joj je selo i
nedostaje joj da bude u središtu događanja. “Mogla bi pokrenuti vlastiti
posao, kupiti kozmetički salon o kojem si toliko često govorila.” Carla je
jednom iznijela prilično zavidan plan o kupnji salona u glavnoj ulici (za koji
je ustrajala na tome da ga zove spa). Neko je vrijeme bila
neizmjerno uzbuđena zbog mogućosti da radi, da bude sama svoja šefica.
Patrick je uložio veto na tu ideju. Nije joj dopustio ni da razgovara s bankom.
Rekao je da su saloni prostački. Ja mislim kako on voli da mu je ženica
kod kuće, da je on glavni. “Mogla bi ostaviti muža. Uzeti djecu i otići daleko.”
Dahnula je. Od šoka? Uzbuđenja?
“Ali sada ti neću dati ni novčića. Ništa. Idi pitaj svoju kćer zašto.”
Tada prekinem vezu prije nego što uspije odgovoriti.

101
 Knjige.Club Books

21

Četvrtak, 2. svibnja

N ijedno od djece danas ne ide u školu. Ne mogu riskirati da se jučerašnji

događaji ponove.
“Ali ja ne moram izostati, zar ne? Teško će Ridley i Megan pokušati mene
prebiti.”
“Ne znamo što će pokušati”, mrmljam zlokobno. “Ne bojim se.” Izgleda
frustrirano. Misli da se odnosimo prema njemu kao prema djetetu i mrzi
to. “Ne, znam da se ne bojiš.”
“Mislim da šaljemo pogrešnu poruku Megan, Ridleyju i njihovim
siledžijama. Moraš se suprotstaviti zlostavljačima, mama. To si uvijek
govorila. Što će se dogoditi svaki put kada netko naljuti Megan? Mislit će da
je u redu prebiti ga. Krivo.”
Srce mi buja od ponosa. Pokušavam ga zagrliti, ali se izmiče jer sam ga
naljutila. Zuri u mene s tom posebnom vrstom optuživanja koju samo djeca
imaju kada roditeljima citiraju njihove vlastite riječi.
“Iznenađena sam da ti zagovaraš odlazak u školu.”
“Dosadila mi je kupovina, a tata i Emily danas će najvjerojatnije upravo
to raditi.”
“Zapravo, mislim da će gledati nove škole.”
Uzdiše. “Moji prijatelji nisu govna. Ja ne bih trebao mijenjati školu.”
“Ne govori govna, Logane.”
“Zašto ne? Tata to govori.”
Odlazi iz kuhinje. Žao mi ga je. Koliko mi je Emily ispričala, Loganovi su
prijatelji oduševljeni zbog njega. On je u bandi od petorice dječaka; rabim
riječ “banda” u što širem i nevinijem mogućem smislu. Još uvijek su u fazi u
kojoj je najbuntovniji čin glasno prdnuti na satu matematike i onda to
nijekati. Kladim se da su zaboravili na dobitak na lutriji do ručka. Dok
su Emily tukli u zahodu, Logan je čekao na autobusnoj stanici i razmjenjivao
strategije za Fortnite sa svojim prijateljima, kao i obično.
Shvaćam i zašto Logan žudi za normalnošću; ja svakako osjećam isto.
Ostavljam Jakea s djecom i hvatam bus za posao. Vedar je proljetni dan, ptice

102
 Knjige.Club Books
pjevaju, nekoliko tankih, drskih i bujnih grana drveća protežu se, savijaju i
udaraju o strane autobusa koji se kotrlja najužim dijelovima seoske ceste.
Uživam u neumoljivosti prirode koja se nekako doima vječno optimističnom
i bujnom. Iako će se uskoro, naravno, gradska uprava pobrinuti za rezanje
grana prije negoli postanu opasne za vozila koja bi mogla izgubiti kontrolu.
Malo kasnim, ali sigurna sam da će Ellie razumjeti. Rekla sam joj za dobitak
nakon konferencije za tisak. Također sam joj rekla za to da su Heathcoteovi i
Pearsonovi pokušali preoteti dobitak, stoga razumije koliko je to
emotivno složeno. Ekipa u uredu je vrlo uzbuđena zbog mene.
Judy je sve vrijeme uzvikivala: “Ti, zagonetko! Ti, zagonetko!” Za proslavu
su mi kupili tortu od marmelade i podijelili smo bocu pjenušca. Jeli smo i pili
za svojim stolovima, smijali smo se i čavrljali kao i kada je nekome iz naše
ekipe rođendan. Pitali su me kako namjeravam potrošiti novac. “Izgleda da
se Jake pobrinuo za to”, odgovaram podrugljivo i svi se smiju. Tada, nakon
otprilike deset minuta, izgledalo je kao da smo rekli sve što smo imali o lutriji
i uskoro smo počeli zapitkivati jedni druge o statusu različitih klijenata. “Je li
Aliya Habeb imala sreće s alimentacijom?”
“Je li itko podijelio školama pojedinosti obrazovnog vatrogasnog
programa?”
Kad je došlo vrijeme da operem tanjure u malenom sudoperu u prostoriji
za osoblje, gotovo sam zaboravila da smo jeli kolač da proslavimo.
Od autobusne stanice do mog ureda ima pet minuta hoda. Ako se
potrudim, mogu doći za tri minute. Hodam brzinom zbog koje me boli donji
dio leđa. Dok skrećem za ugao, odmah shvaćam da se nešto događa. Obično
je ovo razmjerno miran dio glavne ulice. Susjedni lokali uključuju dvije
prodavaonice elektroničkih cigareta, kladionicu, salon za tetoviranje,
zalogajnice u kojima se nude indijska hrana, kebab i riba s prženim
krumpirićima (ovo je mjesto koje vam treba kad ste gladni). Neki od lokala
zagrađeni su daskama, ima mnogo grafita. Ne onih fora, samo imena i
psovke. Ne osuđujem, ljudi na primitivan način žele da ih se primijeti. U ovo
doba dana samo je USG otvoren i zato nikada nije gužva na ulici, ali danas je
red ljudi ispred ureda. Dok prilazim, čujem mrmljanje: “Eno je.”
“To je ona.”
I zatim uporniji glas: “Gospođo Greenwood, možemo li razgovarati?”
Previše ih je da bi bili uobičajeni klijenti koji dolaze nenajavljeno; u
početku se bojim da su novinari, ali uskoro shvaćam da su to ljudi koji mole:
ne savjet ili priču, nego novac.
“Rekao je da će promijeniti bravu ako mu danas ne donesem novac.”
“Moj sin treba električna kolica, prikupljamo novac.”

103
 Knjige.Club Books
“Oprostite, mogu li razgovarati s vama o Brysonovom centru za multiplu
sklerozu?”
Odmah shvaćam da ne mogu, da ne bih trebala pokušati nositi se s ovim
ljudima; interakcija s klijentima izvan ureda se ne odobrava. Iako sam prije
prekršila to pravilo, smatram da bi me ovaj red i broj zahtjeva mogli
preplaviti i odlučujem da je bolje držati pravila. Brzo se osmjehujem i
koračam prema uredu, kimam svakome tko me vuče za ruku ili pokušava
razgovarati sa mnom, ali učinkovito ih se riješim. “Dogovorite termin. Možete
li se strpjeti? Moram ući. Imam sastanke.”
U uredu nije mnogo mirnije. Svaki od mojih kolega ima klijenta bez
dogovorenog termina. Još ljudi je u čekaonici i mnogi stoje okolo. Kako sam
ušla, svi su zastali i okrenuli se prema meni. Ne znam što da kažem.
Žena prekida tišinu. Sjedi za Judynim stolom, ali hitro i nezainteresirano
okreće Judy leđa. “Hvala na pomoći, zlato, ali želim razgovarati s njom.” Žena
je za tren na nogama i gura se kroz prenatrpane stolove prema meni. Čini se
da je njezina inicijativa svima ostalima dala dopuštenje da se pokrenu,
odjednom šestero ili sedmero ljudi juri prema meni. Prepoznajem nekoliko
lica: Laura Atkins ima nemilosrdnog partnera kojeg se boji ostaviti i Vicky
Lavin koja je pala u nemilost kamataru koji redovito prijeti da će joj
slomiti ruke. Vidim im nadu u očima dok vape u mom smjeru. Netko u žurbi
prevrće stolac. Lupa o pod, ali nitko se ne saginje podići ga. U zraku se osjeća
srčanost. Kaos je. Instinktivno se odmičem od njih i osjećam se kao u klopci
kada stražnjim dijelom bedara udaram o svoj stol. Vrlo sam zahvalna kada
Ellien snažan, smiren glas presiječe zahtjeve i nered.
“Molim vas, neka svatko sjedne. Formirat ćemo red. Robe, možeš li
svakome dati broj ? Znaš, kao u dućanu, u redu za meso. Lexi, molim te, dođi
na minutu u moj ured.”
Žurno i zahvalno je slijedim u ured, neugodno mi je što se nisam dobro
nosila s ovime. Nikada u životu nisam uzmaknula pred nekim tko je potrebit,
obično jurim prema njemu. Zatvaram vrata za sobom, ali molbe svjetine se
još uvijek čuju, iako prigušeno. Peče me savjest.
“Pa, ovo nema presedana”, kaže Ellie. Mislim da obje želimo biti u
nekakvoj seriji o policajcima iz devedesetih, tako da može iz ladice izvući
bocu viskija i par čaša. Oklijevam, nisam sigurna zašto se između
nas odjednom našla formalnost koje nikada prije nije bilo. I dalje ne znam
kako se ponašati.
“Ljudi iz lutrijske organizacije rekli su da će biti zahtjeva za donacije”,
ističem.
“Jesu li ti rekli kako se nositi s time?”
“Pa, obično dobitnici unajme pomoćnika da otvara poštu, odgovara na
mailove i tako dalje. Tako dobitnici imaju više vremena prije negoli
104
 Knjige.Club Books
promišljeno odaberu kome će donirati.” Pokajnički sliježem ramenima.
“Ali vjerojatno sam ja mnogo dostupnija.”
“Da, jesi. Gotovo svi s kojima radiš i koje viđaš svaki dan su u ranjivom
položaju.”
“Donirat ćemo u dobrotvorne svrhe”, žurim se uvjeriti šeficu.
“Ne sumnjam u to”, smiješi se Ellie, ali ne doima se potpuno prirodno i
opušteno; izgleda kao da se mora potruditi više nego obično. “Sjedni, Lexi.”
Odjednom mi se čini kao da je izgubila strpljenje. Žurno izvlačim stolac koji
škripi po podu, ispušta jauk. Obje se lecnemo. “I, što ćemo učiniti? Znaš da ne
možeš nikome od ovih ljudi dati novac, zar ne? Mislim, to nije naš posao. To
bi bilo kratkoročno rješenje. Uzrokovalo bi mnogo problema uredu.”
“Naravno”, uzdišem. Nemoguće je ne zamisliti koliko bi bilo lako vratiti
se tamo i podijeliti novac. Olakšalo bi to mnoge brige.
“Zato što će, jednom kad započneš s time, postati nemoguće znati gdje
povući granicu. Naš je posao dati savjet, vodstvo, ne novac.”
“Da”, kimam. Ellie me proučava da vidi slušam li doista, zatim odmahuje
glavom.
“Ali nisam sigurna hoćeš li ih moći odbiti. Nije to u tvojoj prirodi. Uvijek
si imala problema s povlačenjem granica.” Gledam je s osjećajem krivnje.
Mislim da ne zna za pomoć izvan ureda koju sam pružila Tomi, koliko sam se
unijela u to, ali valjda bi mogla znati. On nije prvi klijent za kojeg sam zaobišla
pravila. Nosila sam odjeću koju su moja djeca prerasla izravno obiteljima za
koje znam da im je potrebna, kada, strogo rečeno, ne bih trebala posjećivati
klijente kod kuće. Jednom sam prilikom platila račun u supermarketu
klijentici za koju sam znala da je previše ponosna ići u pučku kuhinju,
a njezina djeca ne bi jela taj tjedan da nisam to učinila. Nisam buntovničke
prirode, Jake je pobunjenik u našoj obitelji, ali neću ni slijediti birokraciju
koja je sama sebi svrha ako mislim da priječi put pravdi.
Uzdišem, Ellie ima pravo. Bit će mi teško ne podijeliti novac nasumce,
iako shvaćam da to nije ispravan način rješavanja problema. Niti je, priznat
ću, najučinkovitiji.
Ogledavam se po uredu. Podsjećam se, ne prvi put, koliko se uporno Ellie
odupire digitalnom dobu. S polica se prelijevaju registratori. Mnogi od tih
slučajeva stari su deset ili čak dvanaest godina. Uvijek obećava da će ih
digitalizirati jednoga dana. Vjerojatno ih se može i baciti, ali Ellie to neće
učiniti jer je previše savjesna i također puna poštovanja; nevolje tih ljudi
ne bi se trebale u potpunosti zaboraviti. Dok ih ne uspije sačuvati u
digitalnom obliku, sve veća gomila spisa ostat će tamo. Čitam postere koji
upozoravaju na znakove depresije kod naših bližnjih, druge koji
oglašavaju brojeve telefona i internetske stranice koje ljudi mogu posjetiti
ako trebaju pomoć s određenim pravnim ili zdravstvenim problemom. Ne
105
 Knjige.Club Books
želim susresti Ellien pogled. Mislim da znam što će reći i zbog toga mi suze
od frustracije pune oči. Ne želim ih pustiti. Nikada nisam zaplakala na poslu.
Ovdje sam čula i vidjela mnogo teških situacija, ali nikome ne pomažem ako
plačem. Ljudi ovamo dolaze po jasno i pouzdano vodstvo, ne po emocije. Ne
mogu dopustiti da prve suze budu one samosažaljenja.
“Otpuštaš me?”
“Ne, naravno da ne otpuštam.” Zastala je. “Ali mislim da bi bilo najbolje
kad bi uzela dopust. Nitko ne može nastaviti raditi uz ovakve prekide, a
moraju raditi, Lexi. Ono što radimo je od životne važnosti.”
“Ne znam kako su ljudi saznali gdje sam.”
“Glas se brzo širi. Bila si u svim lokalnim novinama. Mnogi naši klijenti
jednostavno su te prepoznali.” Nisam sigurna, ali mislim da čujem
neodobravanje u Ellienu glasu. Vjerojatno misli da nismo trebali izaći u
javnost. Najvjerojatnije je u pravu. Ovo nikada nije bila moja namjera. Nisam
imala izbora. “Jučer poslije podne bilo je prilično škakljivo. Bilo je manje ljudi
nego danas, ali nam je svejedno poremetilo rad. Bio je ovdje mladić, ne može
imati više od dvadeset godina, ima Touretteov sindrom. Navodno mu
pokušavaš pomoći da pronađe posao.” Gleda me, čeka da ga identificiram.
Dovoljno mi vjeruje da zna da poznajem sve svoje klijente.
“Dave McDunn.”
“Da, to je on. E pa, on nije vjerovao da si uzela pola dana slobodno. Mislio
je da mu samo branimo da te vidi. Uznemirio se, nasrnuo je na starijeg
čovjeka i srušio ga. Stariji čovjek čak nije došao vidjeti tebe. Samo je htio
razgovarati s nekim o svom računu za grijanje. Bilo je vrlo škakljivo.”
“O, ne. Je li dobro?”
“Natukao je lakat i bedro. Bio je to prilično gadno naguravanje. Njegova
je kći već uložila žalbu. Morat ćemo napisati izvještaj.”
Odmahujem glavom. Ovo je posljednje što Ellie treba. Uvijek smo
pretrpani poslom, a istraga potaknuta žalbom samo će dodatno povećati
opseg posla. “Žao mi je.”
“Pa, nije da si ti kriva.” Zvuči neraspoloženo.
“Je li Dave dobro? Poznajem ga. Sigurno nije htio nikome naškoditi.”
“Možda nije, ali je to učinio. I dakako, Touretteov sindrom mu nije
pomogao. Kada je počeo psovati, stari gospodin Ryan pomislio je da je ovaj
strašan nasilnik.
“Taj se sindrom često pogrešno shvaća”, ubacujem se.
Ellie izgleda nestrpljivo. “Znam, Lexi.” Sjedimo u tišini na koji trenutak. Ja
se osjećam kao da sam u kazni, ona se osjeća kao da joj dociram. Ne sviđa
mi se ponor koji se otvorio između nas. Bojim se da bih mogla upasti u njega.

106
 Knjige.Club Books
Ellie naposljetku duboko uzdiše. “Nakon nekoliko mjeseci, sve će se smiriti i
možemo razgovarati o tvom povratku.”
“Nekoliko mjeseci?” hvatam zrak.
Ellie sliježe ramenima. Ne želi se obvezati. “Moglo bi biti manje. Ne znam
koliko ovakvome nečemu treba da se raspline. Ionako uskoro ideš na odmor,
zar ne?”
“Da.”
“U New York, je li tako?”
“Da.”
“Oduvijek sam željela posjetiti New York.” Ovo kaže s notom u glasu koja
mi je zazvučala zavidno. “Sigurno ćete odsjesti na nekom krasnom
mjestu?” Kimam glavom. Proučava me kao da sam kukac iza jedne od onih
staklenih kupola koje su viktorijanci toliko voljeli. Znatiželjno. “Trebala bi
pokušati uživati u svojoj sreći, Lexi.”
Odlazim iz njezina ureda. Ništa se više ne može reći.
Odlazim prema zalogajnici koja je tek deset minuta udaljena od mog
ureda. Očekujem da će me neki ljudi iz reda u Uredu za savjetovanje građana
slijediti, ali ne čine to jer im lažem, uvjeravam ih da ću se vratiti za minutu i
nagovaram ih da ostanu gdje jesu.
“Ne želite izgubiti mjesto u redu.” Vjeruju mi i zato me ne slijede. Osjećam
se bijedno i sebično što ignoriram njihove zahtjeve, zato što sam još jedna
osoba koja im je spremna lagati i razočarati ih, ali što da radim?
U kafiću naručujem šalicu čaja. Čaj je jači nego što ga inače pijem, ali
svejedno ga na brzinu gutam, toliko da sam se opekla. Gledam oko sebe, ali
nitko ne obraća pozornost na mene. Ovo je mjesto puno građevinara koji na
jutarnjoj stanci čitaju žuti tisak, guzice su im spljoštene na malenim, drvenim
stolcima, a trbušine im se prelijevaju preko remena. Nije prvi put da
sam pomislila kako je pravi životni dobitak ako se rodiš kao muškarac. Vadim
mobitel i okrećem broj koji mi je sada već sačuvan među najbiranijim
brojevima. Zvoni dva, tri, četiri puta prije negoli se javi.
“Toma Albu”, kaže. Oduvijek mi se sviđalo kako je ponosan na svoje ime.
Nije ga se bojao izreći; čak i dok je bio na ulici, Toma se dičio svojim imenom,
pouzdao se u sebe, unatoč izgledima.
“Što bi učinio s tri milijuna funti?”
“Lexi?”
“Da.” Ponavljam pitanje.
“Čitao sam o dobitku. Čestitam!” Čujem zabavljenost u njegovu glasu, što
me grije oko srca. “Zoveš me da me pitaš kako ga potrošiti?”

107
 Knjige.Club Books
“Ne, dobila sam gotovo osamnaest milijuna, ne tri. Zovem te da te pitam
kako bi ti potrošio tri milijuna. Da tri dam tebi.”
“Zašto bi to učinila?” Čujem žamor u pozadini. Pretpostavljam da je i on
na stanci za čaj, i on, poput građevinara, započinje rano s poslom.
Zamišljam metež u tvorničkoj prostoriji za osoblje dok se ljudi naguravaju
oko šalica, vrećica za čaj, mlijeka. Osjećam njegov spokoj. Njegovu ozbiljnost
i mir dok čeka da objasnim svoje riječi. Što ne mogu učiniti. Ne doista.
“Zato što želim. Je li to dovoljno da ti dopuste povratak kući?”
“Pa, pretpostavljam da bih mogao ekshumirati suprugu i sina i prevesti
avionom njihova tijela kad bih imao toliki novac. Je li to ono što si imala na
umu?”
“Ne, ne baš.” Posramila sam se što je ovo ispalo tako nespretno. Rekao mi
je da ne može napustiti Ujedinjeno Kraljevstvo jer nije mogao podnijeti da
bude daleko od njih. Da ih napusti. Nikada nije rekao da je novac problem.
Pretpostavljam da nikada nisam povjerovala u to. Pretpostavljam da sam
mislila kako bi mu novac mogao pomoći početi iznova. Jesam li
počela razmišljati kao Jake? Jesam li povjerovala da novac može popraviti
sve? Bila bih glupa da to mislim jer se gomilaju dokazi koji tvrde upravo
suprotno.
“Jučer su moju kćer pretukli u školi”, objašnjavam. “Žao mi je. Hoće li biti
dobro?”
“Da, u širem kontekstu, znam da nije...” Zaustavila sam se. Promijenila
pristup. “Znam da bi moglo biti gore.” Proizveo je zvuk, ne baš riječ. Utješan
je. “Prije nego što se ovo dogodilo, mislila sam da shvaćam kako se osjećaš.
Da razumijem tvoj gubitak. Tvoju ljutnju i nemoć. Ili barem samo...”, opet sam
se spotaknula. Duboko sam udahnula i priznala. “Ali sada znam da je moje
suosjećanje bilo ograničeno.”
“Još uvijek je. Tvoje dijete je ozlijeđeno. Moje je mrtvo.”
“Da.”
Bijesna sam i sramim se. Bijesna sam što su je ozlijedili. Sramim se jer je
nisam zaštitila. Toma zasigurno osjeća nešto tisuću puta strašnije i užasnije.
“Moj problem nije tvoj problem, Lexi”, kaže tiho Toma. “Ne mogu uzeti
tvoj novac. Već si mnogo učinila. Hvala ti. Vrlo si dobra žena.” Njegova je
zahvala iskrena, ali odmjerena, nije ju gušila. “Hvala. Pomogla si mi ponovno
stati na noge, naći smještaj i posao.” Još uvijek mi se to ne čini dovoljnim. “Ne
želim da izgubiš još vremena.”
“Ti ne možeš upravljati time. Čak ni s milijunima, ne možeš upravljati
vremenom.”
“Baš.” Uzdahnula sam i to se ispriječilo između nas. Ograničenost mojih
mogućnosti.

108
 Knjige.Club Books
Čini se da Toma razumije moj uzdah, moju frustraciju. Čujem osmijeh u
njegovu glasu. “Ali, Lexi, gotovo sam uspio. Kod mene se sve mijenja. Ti si
zaslužna za to.”
“Želim ti dati ovaj novac”, ustrajem.
“Tri milijuna funti mnogo je novca, Lexi.” Zazviždao je. “Mnogo.”
“To je djelić onoga što smo osvojili. Doista, Toma, želim da ga uzmeš.
Učini nešto dobro s njime. Ili ga spiskaj, baš me briga. Znam da ih to neće
vratiti”, mrmljam u znak isprike.
“Ništa ih ne može vratiti.”
“Ne. Ali moglo bi pomoći mnogočemu drugome.” Na trenutak je utihnuo
i preplašila sam se da mi neće dopustiti da to učinim. “Molim te.”
Uzdiše i izgovara: “U redu.” Daje mi informacije o svom računu. Ostala
sam bez daha. Radosna sam. Zovem svoju banku i pokušavam ne razmišljati
o tome kako će Jake reagirati kada sazna što sam učinila. Odvratno pristojan
i učinkovit bankovni činovnik vodi me kroz sigurnosna pitanja. U samo
nekoliko trenutaka, transakcija je završena. Samo tako. Očekivala bih da bi
prebacivanje toliko goleme količine novca moglo biti teško, ali bogatašima je
sve lako.
Ništa od ovoga ne čini mi se toliko stvarnim. Kao da se igram novcem iz
Monopolyja.

109
 Knjige.Club Books

22

Emily

T ata i ja cijelo jutro pregledavamo različite stranice poput Olivera Bonasa,

Anthropologie, Zare. Klik, klik, klik. Kupujem balzame za usne, stalke za
nakit, narukvice, okvire za slike, torbe, kopče za kosu i odjeću. Nisam htjela u
pravi šoping jer ne želim gledati u svoju pretučenu facu u ogledalu u
kabinama, i sigurno ne želim da ljudi bulje u mene. Tata sjedi pokraj
mene dok kupujem. Prije dobitka, ako bih gledala nešto na internetu, on bi
rekao: “Čekaj da to vidiš u dućanu. Sve mnogo bolje izgleda na internetu.” U
biti, totalno bi me obeshrabrio. Ali sada je gori od mene.
“Uzmi, uzmi. Zašto ne?” Nježno me miluje po obrazu, koji je boje olujnog
oblaka.
Logan kupuje dva različita nogometna kompleta: Manchester City i Real
Madrid. Uopće mu ne treba dugo, ali izgleda vrlo sretno. Mama je otišla na
posao, ali ne mislim da bi nam se pridružila u kupovini čak i da je ovdje. Osim
odjeće za konferenciju za tisak, jedina kupovina za koju je pokazala
zanimanje bila je kolekcionarska ilustrirana knjiga. Dobila je jednu od tate za
Božić Okajanje Iana McEwana. Rekla je da bi ih “mogla početi skupljati”. Na
čemu je ona?! Početi skupljati? Zar ne shvaća da si može priuštiti cijelu
gomilu odjednom? Ne moramo više sastavljati kraj s krajem. Ne znam kako
mama može imati toliko samokontrole. Nemam pojma ni zašto bi htjela.
Kažem tati da bi joj trebao kupiti komplet da je iznenadi, ali kupuje joj samo
jednu, Orkanske visove.
“Tvoja mama potajno voli zločeste dečke, a Heathcliff je prototip toga”,
kaže uz širok osmijeh. Ja namještam grimasu. Ne trebaju mi takve
informacije. Tada, tik prije nego što će potvrditi kupnju, dodaje još i Mansfield
Park u košaricu i mrmlja: “To joj je najdraža knjiga. Dvije nisu pretjerane, je
li tako?” Moja najdraža knjiga je Greška u našim zvijezdama. Ne znam zna li
to Ridley. Ridley kaže da je njegova Kvaka 22, ali nikada je zapravo nije
pročitao. Njegova stvarna najdraža knjiga je Harry Potter i odaja tajni.
Tata je živahan zato što je sinoć primio poziv iz lutrije, rekli su da su
Jennifer i Fred sada potvrdili da su se povukli iz igre, ali i da su Pearsonovi
110
 Knjige.Club Books
također povukli prije dobitka. Izgleda samodopadno. Meni je samo laknulo.
Kad čujem njihova imena, čudno se osjećam. Budući da su oni Ridleyjevi
roditelji, donedavno sam ih povezivala sa zabavom, sretnim vremenima i
osobito s Ridleyjem. Ridley je oduvijek bio dio moga života i ne sjećam se
doba kada ga nisam voljela, na ovaj ili onaj način. Isprva je bio samo prijatelj,
a zatim... Eto.
Ljudi kažu da smo bili poput brata i sestara jer smo dijelili bazen na
napuhavanje i vodene kozice, ali to nikada nije bila istina. Ja sam uvijek bila
svjesnija njegove prisutnosti i divila sam mu se više nego što je to itko sa
svojim bratom. Dok smo bili mali, mislila sam da su njegove ideje i planovi
najbolji. Slijedila sam ga na drveće i kroz potoke. Gradili smo svaki svijet u
Minecraftu prema njegovim uputama. On je prvi dečko kojeg smo Megan i ja
poljubile. Obje smo ga poljubile iste večeri. Bilo je to davno, kad smo bili
mlađi i kad smo samo pokušavali shvatiti jesmo li - ne znam - ljudi koji se žele
ljubiti, valjda. Bio je to eksperiment, a eksperiment se pokazao odlučujućim.
Za Ridleyja i Megan poljubac je bio zabava, vježba; za Ridleyja i mene, naš je
poljubac bio sve. Prihvatili smo vidjeti jedno drugo na drugačiji način. Ne
shvaćam sirovu želju koju u meni pobuđuje. Samo znam da kad nisam s njim,
zapravo sam nigdje. Samo sam ravna. Onda on uđe u prostoriju i ja dobijem
dimenzije.
Barem je tako bilo prije.
Sada je valjda novac novi Ridley. Stvari koje kupujemo i sve ono što
možemo sada kada smo bogati uzbuđuje me. Očito, nije isto. Ne mogu
poljubiti, sisati ni udahnuti novac. Ne mogu izgarati zbog novca. Ali nekako
je jedno nadjačalo drugo. Jednostavno je tako kako jest.
Nisam mislila da ću morati birati.
Još uvijek mislim da bi trošenje novca s Ridleyjem bilo najbolje. Starim
Ridleyjem. Onim dečkom za kojeg sam mislila da on jest.
Mrzim Jennifer i Freda jer su sve uništili. Jer su nas pokušali prevariti i
praviti se da je trećina novca njihova. Da nisu to učinili, sve bi bilo u redu
između mene i Ridleyja! Prešli bismo preko njegove prve reakcije i nikada mi
ne bi učinio ono što mi je učinio u školskom zahodu. I da, sada ih je zapekla
savjest i barem su bili dovoljno uljudni učiniti ono ispravno i
napokon priznati. Ali što sad? Prekasno je. Odavno je prekasno.
Kad bi barem postojalo dugme koje mogu pritisnuti i potpuno isključiti
svoje osjećaje. Stalno iznova preslušavam Rihanninu “Love the Way you Lie”.
Jer #EvenAngelsHaveTheirWickedSchemes.
Kako je mogao samo mirno stajati i dopustiti im da me ozlijede?
A tek fotografije!

111
 Knjige.Club Books
Ne mogu mu oprostiti. Mijenjam pjesmu. Sada sam usredotočena na
Arianu Grande: #IwantItIGotIt.
Tatu ometa administracija.
Najavljuje da je dogovorio sastanak u privatnoj školi. Mogu ga primiti
ovog poslijepodneva. Mislim da će ga mama ubiti ako ode bez nje, ali izgleda
kao da ga nije briga kad mu skrećem pozornost na to.
“Želiš li poći sa mnom?” pita me.
“Ne, možeš ti ići. Mislim da ovo lice ne ostavlja dobar prvi dojam.”
Pokušavam namignuti, pretvarati se da me ne dira, ali to mi se osvećuje jer
namigivanje boli ko sam vrag.
“Imaš pravo”, kaže tata. Oprezno me ljubi u tjeme da izbjegne da se
trznem od bola. “Hoćeš li pripaziti na Logana?”
“Aha.” One sekunde kad je tata otišao, preklinjem Logana da mi posudi
mobitel. Moj je očito gotov jer je na dnu zahoda. Sjedi za računalom, plavi sjaj
mu se odbija o šmokljansku facu. Moram ga potapšati po ramenu kako bih
privukla njegovu pozornost i da skine slušalice. Kao svaki normalni tinejdžer,
mrzi davati nekome svoj mobitel.
“Što ćeš mi dati?”
“Ne znam”, priznam. Prije bih ponudila funtu. Zurimo jedno u drugo na
trenutak i onda istodobno shvaćamo da se više ne možemo podmićivati
novcem jer ga imamo na gomile. To nas je natjeralo u smijeh i Logan mi pruža
svoj mobitel.
“Ako išta objaviš u moje ime, ubit ću te.”
“Dogovoreno.”
Jurim u svoju sobu i povezujem se na sve svoje račune na društvenim
mrežama. Kad je bacila moj mobitel u zahod, Megan me zapravo gurnula u
more i ostavila da plutam bez pojasa za spašavanje, čak i bez šugave
male zviždaljke.
Otkad smo se posvađali prvoga dana kad sam im rekla za dobitak,
beznadno, ali kompulzivno sam provjeravala bilo koji komunikacijski kanal
svake tri minute da vidim je li mi Ridley poslao privatnu poruku. Snap, Insta,
WhatsApp, Twitter, SMS, pa čak i Facebook za starce. Budući da mi je bacila
mobitel u zahod, ne mogu više hraniti ovu opsesiju. Valjda mi je Megan
učinila uslugu, iako je to bilo posljednje što je namjeravala. Zna - svi znaju -
koliko je mobitel ključan. U osnovi, otkinula mi je ud. Stvar je u tome da nisam
rekla roditeljima za fotografije koje je Ridley snimio u zahodu. Nisam se
mogla natjerati na to. Misle da je njegov najveći grijeh to što je držao stražu i
već ga jebeno MRZE zbog toga. Pogotovo moja majka, mislim da bi ga
rastrgala zubima kad bismo joj tata i ja dopustili. Ne znam zašto ga štitim. Ili
možda znam. Moram znati što planira s njima. Hoće li me poniziti i objaviti

112
 Knjige.Club Books
ih? Je li to već učinio?! Ili mu je dovoljno znati da ih ima? Želi li se ponovno
osjećati moćnim? Ne mogu zamisliti da drka nad njima.
Sve vrijeme se pitam, a to je loše. Jesu li oni sad zajedno? Ridley i Megan?
Od same pomisli, same ideje, ne mogu disati. Ne, sigurno nisu. Nikada joj se
nije sviđao. Ili možda jest? Pretpostavljam da mi ne bi rekla da jest. A on je
prezgodan. Zašto joj se ne bi sviđao? Megan je uvijek dramila oko toga da
moramo reći jedna drugoj sve o svemu.
Razgovarale smo o bolnim mjesečnicama, koliko su nam bedra debelo
izgledala u odnosu na to koliko su doista bila debela, što bismo htjele od
života, to da se njoj svako malo pojavljuje miteser nasred leđa (koji sam joj
uvijek istiskivala) i to da meni uporno raste dlaka iz bradavice i, iako
je čupam, vraća se. Što je to? Tko ima stidne dlake na sisama? Takve smo si
stvari govorile.
Ima toga što nisam rekla Megan o Ridleyju.
Postalo je nemoguće pretočiti u riječi ono što smo radili jedno drugome.
Užitak koji smo dobivali od onog drugog. Nisam se suzdržavala od tog
razgovora s njim jer sam se sramila - upravo suprotno! Nisam nikome rekla
zato što je toliko fantastično, predivno i posebno! Štitim nas. Drugi bi ljudi to
uništili. Rekli bi da smo premladi. Hvatali bi zrak u šoku i užasu. Rekli bi da će
me ostaviti kad dobije ono što želi.
Možda bi bili u pravu u vezi s tim.
Ridley se ne bi upustio u to. Bi li? S Megan?
Ovo je istina o Megan: nije baš lijepa. Spomenula sam da nije naslijedila
majčin izgled, pa, nije baš ni duhovita, što je šteta jer njezin tata zna biti
prilično smiješan. Ali vrlo je pametna. Pametnija od mene i voli prirodne
predmete, što je fora, pogotovo za curu (to ne bi trebalo biti važno, ali jest jer
još uvijek ne živimo u budućnosti i ljudi su puni stereotipa). Volim -
voljela sam - kako bi se ljudi zaprepastili kada bi govorila o prostorno-
vremenskom kontinuumu ili crnim rupama ili čemu god. Kada smo imale
jedanaest ili dvanaest godina, to je bilo sjajno. Neki glupi i arogantni dečko
bi verglao o filmu X-Men: Dani buduće prošlosti, kad bi nabrajao što sve mogu
mutanti ili tako nešto zamorno, a Megan bi ležerno progovorila o mogućnosti
putovanja kroz vrijeme, ali stvarno. Potiho tvrdeći kako je, ako se bude moglo
putovati kroz vrijeme, vjerojatnije da će se putovati u budućnost nego u
prošlost. Ali njihove face! Gotovo bismo se raspuknule od smijeha na to.
Voljela sam Megan.
I zatim Ridleyja.
Nije da sam ostavila Megan za sobom ili da sam nastavila sa životom.
Oboje sam ih voljela. Samo, ono što osjećam - što sam osjećala - što osjećam
prema Ridleyju, nešto je posve drugo. Mnogo više.

113
 Knjige.Club Books
Ono, sve što se tiče njega dira me. Kako se smiješi, smije, jede jabuku.
Ridley hoda odlučno, ali istodobno i nekako opušteno. Nije da se naučio
šepuriti kao kul tinejdžer, to mu je urođeno i oduvijek je bilo tako.
Sjajan je sportaš, a dečki koji tijekom odrastanja slušaju koliko su dobri u
bacanju, hvatanju, čuvanju i udaranju lopti jednostavno odišu drukčijim
samopouzdanjem i povjerenjem u svoja tijela koja se ne mogu oponašati i
koje štreberi nikada neće imati. Zna gdje želi staviti ruke, usta. Zna gdje ja
želim da ih stavi. Boli. Razmišljanje o tome, o njegovim rukama na mojemu
tijelu i o tome da se tamo više neće naći, da više nemam pravo na to, uzrokuje
mi stvarnu bol. Mnogo jaču bol od one kad su mi Meganine nasilnice pokušale
promijeniti opis.
Znam da jedno moram učiniti. Ono, mnogo je važnije od noktiju ili obrva,
a ipak to još nisam učinila. Ne usudim se. Ne mogu. Bolje je ovako. Ne znati sa
sigurnošću. Limb je prilično oslobađajući, ako bolje razmislite o tome. Dok
još uvijek nisi donio odluku, imaš pred sobom sve opcije. Onog trenutka kada
odlučiš, polovina opcija nestaje. Je li tako? Poanta je da, iako nisam dobra u
matematici, nisam budala. Ne možemo putovati kroz vrijeme. Ne možemo
poništiti prošlost. Vrijeme se kreće u jednom smjeru i ta nemilosrdna
koračnica nikada nije bila glasnija nego sada.
Borim se protiv bezvoljnosti koja me obuzima i prodire mi u tijelo svaki
put kad pomislim na to, pa ustanem i odem prema gomili vrećica koje su
razbacane na podu moje sobe. Nisam stigla raspakirati sve što sam kupila.
Nisam sigurna ni imam li dovoljno vješalica i prostora. Čak i u svem ovom
neredu, znam točno gdje se nalazi i privlači me kao što magnet privlači iglu u
kompasu. Smjestilo se u tanku plastičnu vrećicu, skriven iza kvalitetne
kartonske vrećice, baš na dnu, ispod para Guessovih traperica.
Test za trudnoću.

114
 Knjige.Club Books

23

Lexi

D olazim doma u tihu kuću. Logan čita.

“Gdje je moj sin i što si učinio s njegovim tijelom?” pitam uljeza-
izvanzemaljca.
“Ha-ha.”
“O čemu se radi u knjizi?”
“O postapokaliptičnom svijetu gdje hrpetina tinejdžera preživi bez
roditelja, ali se mora boriti protiv gomile zombija.”
“Zvuči sjajno.”
“Super je, vrlo krvoločno, a djeci zapravo ide mnogo bolje bez roditelja.”
“Duhoviti dječače.” Zadovoljna sam što čita, bolje nego da igra igrice kao
inače, ali nisam toliko glupa da to kažem naglas. Ako podržavam određenu
radnju, osuđujem tu radnju na sigurnu smrt.
Emily je u svojoj sobi. Nije jasno što radi; tvrdi da gleda upute na
YouTubeu o tome kako nanijeti tuš za oči, ali nema ni naznake ekranu. Samo
pilji u strop.
“Je li sve u redu?” Odmah se želim udariti. To je preopćenito pitanje,
neizgledno je da će potaknuti informativan ili određen odgovor.
“Isuse, da, mama. Zašto ne bi bilo? Upravo smo dobili na lutriji.”
“Da. Htjela sam malo peći kolače. Želiš li mi pomoći?”
“Loš dan u uredu?” Zadivljena sam njezinom moći zamjećivanja. Nije
primijetila da sam došla kući pet sati prerano, ali zna da pečem kolače kad se
osjećam nesigurnom. Nešto u postupcima vaganja, prosijavanja i miješanja
smatram terapeutskim. Držim fige da pristane peći kolače sa mnom. “Ne bih
danas, hvala.” Njezin pogled ostaje prikovan za strop.
“Čak ni brownieje? Mafine? Mogle bismo zamiješati one mafine u prahu.”
“Zapravo, mama, ako želiš kolač, možda bi trebala naručiti kod Lole, znaš,
iz Selfridgesa? Oni dostavljaju. Sad su u modi.”
Cijelo poslijepodne provodim u gledanju na sat jer mislim da je šest
popodne prihvatljivo vrijeme za otvoriti bocu vina. Djeca mi kažu da je Jake

115
 Knjige.Club Books
otišao pogledati novu školu i, iako ga zovem, ne javlja se. Pretpostavljam da
je u posjetu lokalnoj privatnoj školi, ali nisam sigurna. Koliko ja znam, mogao
je dogovoriti sastanak u Etonu ili Cheltenham Ladies' Collegeu. Ništa me
više ne bi iznenadilo. Živčana sam. Ne bi trebao gledati škole bez mene i
djece. Došao je kući kad sam već popila trećinu boce.
Govorim mu kako me je Ellie prisilila uzeti dopust. Očekujem da će biti
bezosjećajan i raspredati o tome kako je to dobro jer će mi dati više
fleksibilnosti pa ćemo moći ići na dulji odmor. Iznenađuje me svojom
obazrivošću i razumijevanjem kad kaže: “Oh, Lexi, doista mi je žao zbog tvog
posla. Znam koliko ti je bio važan.” Sjedam za stol, ispijam vino. Staje iza
mene i masira mi vrat. Naginje se i ljubi mi zatiljak s izvanrednom nježnošću.
“Hvala.” Shvaćam da je ovo trenutak kad bih mu trebala reći da sam
poklonila tri milijuna funti. Šutim.
Jake se povlači i pljesne rukama. “U redu, dobro. Kome se kuha večeras?
Nikome. Idemo onda van na večeru.” Izlazi iz prostorije i doziva djecu uz
stubište prije mog odgovora. “Hajmo, djeco, idemo u London. Pronaći ćemo
sjajan restoran, previše ćemo pojesti i popiti.” Ne treba im dvaput reći. Čujem
ih iznad mene kako trče, utrkuju se za zaposjedanje kupaonice. Jake se vraća
u kuhinju s osmijehom. “Emily treba priliku da odjene nešto od sve one nove
odjeće, zar ne?”
Kao što je to prilično uobičajeno u našoj obitelji, tinejdžeri nisu
susretljivi. Nakon početnog uzbuđenja zbog večere u restoranu, Logan je
ogorčen što će možda morati nositi cipele za školu jer neka od mjesta o
kojima Jake razmišlja imaju strogi pravilnik o odjeći i obući koji izričito
zabranjuje tenisice. Tada Emily upada u malenu krizu samopouzdanja zbog
svog ozlijeđenog lica i ne vjeruje nam da njezina šminka prekriva masnice.
“Jedva se vide.” Ima pravo što nam ne vjeruje. Njezini pokušaji da premaže
šminku preko rana samo bi privukli poglede, ali Jake i ja smo itekako
svjesni, ako to i kažemo - iako bismo ispunili dužnost da budemo iskreni -
kako bi nam se rečeno obilo o glavu i pojačalo njezinu paniku.
“Mislim da izgleda provokativno”, kaže Jake. “Nekako, kao heroinski šik.”
“Jake, to više nije moderno, a i nije baš da naša kći treba tome težiti, je li
tako?” Jake namiguje Emily i, bilo da shvaća ili ne shvaća da njezin tata cilja
na anarhično viđenje ljepote koju označava ovisnost o drogi, smiješi se i juri
prema vratima.
Zovemo taksi i dok se vozimo prema Londonu, Jake rezervira stol u
restoranu koji se zove @, ne “At”, ne “Vitičnik”, samo @. Samo ime govori mi
kako će to mjesto biti toliko pomodno da će me prestraviti. Jake kaže da je @
trenutačno najskuplji restoran u Londonu. Ozaren je. “Može se reći da je to
vrsta restorana koji posjećuju samo oligarsi i oni debelih računa.

116
 Knjige.Club Books
Lista čekanja je dugačka tri mjeseca, ali kada sam im rekao da smo dobili na
lutriji, pronašli su stol za nas.”
“Kul!” komentira Logan, a ja se pitam što će naći na jelovniku, a da mu se
sviđa. On voli hamburgere i krumpiriće; odrezak i krumpiriće u posebnim
prilikama.
Nemoguće je ne biti zadivljen. Strop je metrima iznad nas, prostrano je,
to je mjesto gdje ljudi dolaze vidjeti i biti viđeni. Svi su stolovi okrugli. Vode
nas u okrugao separe koji nam omogućuje privatnost. Pretpostavljam da taj
stol uvijek čuvaju za promenadu pop-zvijezda, glumaca i važnih ljudi koji
zasigurno upadaju nenajavljeno svake večeri. Kožnati separe je
tamnoplav, stol je zlatan. Trebalo bi izgledati ružno, nametljivo i upadljivo,
ali moram priznati da je divno, raskošno i zapanjujuće. Prostorija je umotana
u različite nijanse svjetlucavih tkanina koje podsjećaju na davne dane.
“Kao da smo na setu Velikog Gatsbyja", kaže Emily smijuljeći se. Potpuno
je zaboravila da je tinejdžerica i iskazuje oduševljenje u izobilju. Ne mogu si
pomoći, oduševljena sam ovime. Svaki roditelj tinejdžera zna da djetetovo
raspoloženje diktira uspjeh večeri i olakšanje mi je da je sretna. Mnogo se
toga događa u njezinu svijetu i moram neko vrijeme posvetiti tome, ali
mnogo se toga također događa i u mome svijetu. Veliki kartonski jelovnici
debeli su poput časopisa. U svakom je jelu barem jedan sastojak koji ne
prepoznajem, ali svejedno uspijevamo naručiti, jer itekako ovisimo
o preporukama osoblja koje je neizmjerno susretljivo i zahvalna sam što nisu
ona vrsta konobara koji misle da je njihov posao nepristojno zastrašivanje.
Jake ustraje da naručimo šampanjac. Nije pio ništa drugo od dobitka.
“Možemo naručiti po čaši, tako da se možemo prebaciti na vino ako
želimo”, predlažem. Sliježe ramenima, ali se ne buni. Samo me čudno gleda,
njegov pogled mi govori da sam luda, ali onda se uhvatio i pokušao vratiti
svoj neutralan izraz. Znam, znam da si možemo priuštiti šampanjac, da se
možemo kupati u njemu, ali ja želim vino.
Kada su došla pića i dok čekamo glavno jelo, okrećem se prema Jakeu:
“Djeca su mi rekla da si danas išao gledati škole. To je bilo brzo.”
“Zašto čekati? Nazvao sam Coopers i ravnateljica je rekla da će me
primiti.” Coopers je lokalna privatna škola; laknulo mi je da barem nije bio
ambiciozniji i poželio ih poslati u internat, a da se ne posavjetuje sa mnom.
“Željezo se kuje dok je vruće. Znam da ne voliš kad se samo povlačim po kući.”
To je istina, tako da jedva mogu prigovoriti tome što je pokazao
inicijativu. “Kakva je?”
“Prekrasna. Sjajna. Izgleda nestvarno. Imaju kazalište, jezične
laboratorije, glazbenu prostoriju.”
“Upiši me”, kaže Emily.

117
 Knjige.Club Books
“I mi imamo sve to”, ističe Logan, koji ne želi sakriti opiranje u svom glasu.
“Da, imate, ali tamo je sve veće, bolje i sjajnije.” Jake se smije i iskapi čašu
šampanjca te da znak konobaru za još jednu. Nudi meni još jednu, ali moja je
čaša još uvijek puna. “Njihovo kazalište ima svlačionice, a rasvjeta i zvučna
oprema su najnoviji. Nikada nisam vidio toliko instrumenata kao u glazbenoj
prostoriji. Sportski objekti su spektakularni, sine.”
“Stvarno?”
Jake zna gdje treba udariti, to ću mu priznati. “Stvarno, imaju sve.
Olimpijski bazen, terene za nogomet i ragbi pune veličine s umjetnom
travom, teren za kriket, terene za squash i tenis, teretanu. Trebao si ih
vidjeti.” Da, trebao je. Svi smo trebali.
Dolaze nam predjela i razgovor je stavljen na čekanje jer se svi divimo
tanjurima pred sobom koji su, zapravo, umjetnička djela. Konobar ih pita
trebaju li nešto, Logan zatraži kečap. Treba mu odati priznanje što
nije problijedio. Tek nakon zbora zahvalnih zvukova Jake kaže: “Ima
slobodnih mjesta. Mogli biste započeti odmah nakon ispita.
“Što? Za dva tjedna? Ne, to je nemoguće”, kažem instinktivno, iako još
uvijek nisam u potpunosti razradila razlog protesta.
“Zašto ne? Ima smisla provesti tamo dio polugodišta prije ljeta. Tako se
mogu upoznati i viđati te prijatelje tijekom dugačkih praznika. Zapravo se
sprijateljiti”, dodaje Jake i pogleda izravno u Emilyno izudarano lice.
“Kako to da ima slobodnih mjesta? Mislila sam da takve škole imaju liste
čekanja. Trebale bi, da imalo valjaju.”
“Ova valja”, smije se Jake. “Ravnateljica je spomenula da imaju u planu
proširiti knjižnicu. Dao sam im velikodušan prilog.”
“Što si učinio?” nakostriješila sam se.
“Tako to funkcionira, Lexi.”
“Ako krenemo u školu tjedan nakon ispita, znači li to da ne možemo ići u
New York?” pita Emily.
“Tada smo planirali otići na put.”
“Mislim da bismo to trebali otkazati”, kaže Jake.
“Što? Ne”, kaže Emily gorljivo.
“Pa, odgoditi. Možemo ići preko ljeta. Vaša majka je u pravu, morate se
vratiti u kolotečinu. Započeti s novim životom što je prije moguće.” Djeca me
strijeljaju pogledom i nisam sigurna kako je krivnja pala pred moj prag.
“Ako otkažemo odmor, hoćemo li dobiti natrag polog?” pitam.
“Da, za hotel.”
“A za letove?”
“Nisam siguran.”
118
 Knjige.Club Books
Emily izgleda slomljeno, želim je oraspoložiti. “Pretpostavljam da bismo
sada, kada ne radim i ne moram se brinuti o godišnjem, mogli ići ranije.
Sljedeći tjedan”, predložim.
“Razmišljao sam o tome, ali onda sam pomislio kako je sve ovo malo
previše. Možda nam treba predah, kao što si rekla. Vrijeme da se sve slegne.
Mislim, morat ćemo se organizirati oko kupovine novih školskih uniformi i
sličnog. Bit će iscrpljujuće”, kaže Jake. Osupnuta sam ovim potpunim
zaokretom i mora da izgledam zabezeknuto kao što se i osjećam jer
dodaje: “Što je? Mislio sam da će ti biti drago.”
I jest. Duboko u sebi, vjerujem da nam treba predah i nisam se baš veselila
potrošačkoj groznici na Petoj aveniji koju je Emily planirala, ali radovala sam
se posjetu otoku Ellisu i Kipu slobode. Osim toga, jednostavno ne volim kršiti
obećanja djeci. Pročitavši mi misli, Jake me uvjerava: “Djeca će to preboljeti.
Nisam rekao da nikada nećemo ići, samo da odgodimo.” Okrenuo se prema
njima i zabljesnuo ih jednim od svojih najljepših smiješaka. “Kad odemo na
ljeto, možemo ostati duže ili odletjeti na zapadnu obalu i posjetiti L. A.”
“L. A.? Stvarno?” Emily se odmah smekšala. “Mogli bismo posjetiti studio
Universal”, dometne Jake. Time je upecao Logana. Ne mora više ništa
reći, umirio ih je i odobrovoljio. Jake je osigurao sve što je htio. Bez obzira na
to, nastavlja. “Znate o čemu sam razmišljao?”
“O čemu?”
“Trebali bismo organizirati tulum.”
“Tulum?”
“Ničiji rođendan nije ni blizu.”
“Možeš organizirati tulum i bez rođendana, Logane”, ističe Jake. “Mislio
sam da bismo mogli organizirati tulum da pozdravimo sve tvoje školske
prijatelje, a mogli bismo dobiti popis djece iz razreda u novoj školi pa
možemo pozvati i tvoje nove prijatelje.”
“Jesi li poludio? To nikada neće uspjeti”, uplećem se. Mislim da je to toliko
očito da i ne moram objašnjavati. Dvije skupine tinejdžera iz različitih škola i
različitih okruženja. Pola njih uopće nisi ni upoznao. Zašto bi uopće pristali
doći? U potpunosti me iznenađuje to da Emily ne odbija odmah tu ideju.
“Sve moje stare školske prijatelje?” pita s prizvukom znatiželje.
“Da. Golemi tulum koji će ih izbaciti iz cipela.” Ne kaže to, ali ne mogu si
pomoći da ne pomislim kako je povod daleko od slavljeničkog, kako potajno
drugim ljudima želi ovo nabiti na nos. Da im želi natrljati naše bogatstvo u
lica.
“A moji prijatelji?” pita Logan.
“Dakako, da, naravno, stari.” Jake razbaruši Loganovu kosu. “I moji i
mamini. Pozvat ćemo sve ljude koje poznajemo.”
119
 Knjige.Club Books
Mrzim kad me se gurne u ulogu realističnog, zločestog policajca, ali
osjećam da moram istaknuti mane u planu koje mi se čine toliko očitima, ali
očito izmiču svima ostalima. “A misliš li da će svi doći?”
“Pa, moji stari prijatelji svakako hoće”, kaže Emily, vjerojatno isključivši
Ridleyja i Megan, koji bi sigurno odbili poziv čak i da ih pozovemo, što ja
nikada ne bih učinila, ni za milijun godina.
“Jasno mi je to, ali tvoj tata je spomenuo kolege iz novog razreda. Ne
znamo niša o njima. Ne znamo kakvi su.”
“Svi vole tulume”, ubacuje se Jake.
“Pa, ne, tinejdžeri ne vole. Ne uvijek.” On je vrlo uključen otac; znam da je
svjestan skupina, bandi, mode, trendova, društveno-ekonomskog statusa,
toga jesi li kul ili jednostavno nesiguran - svi ti čimbenici mogu uništiti
tinejdžerski tulum.
“Ako ima dovoljno pića, svi će uživati”, ustraje Emily.
“Emily, ti imaš petnaest godina, alkohol koji ćemo posluživati bit će
ograničen na starije od osamnaest, a osim toga, ti uopće ne piješ.
“Da, ti si čudakinja”, dometne Logan.
Emily mu dobacuje oštar pogled pun iritacije i ja automatski kažem: “Ne
budi bezobrazan prema sestri.”
“Nisam bezobrazan. To je činjenica. Dva mjeseca prije šesnaestog
rođendana, a ne pije. Svi drugi njezinih godina piju. Ona je čudakinja i ne
mislim samo da je svi drugi smatraju čudakinjom, nego ona stvarno
jest prava čudakinja. Statistički dokazano.” Logan i dalje namače svoje tanke
krumpiriće u umak i zatim ih gura u usta, naizgled nesvjestan uvrede koju
nanosi.
Jake spašava situaciju. Njegova neusiljenost i šarm uvijek pomažu kada
treba ublažiti dječje razmirice. “Mislim da će svi doći na tulum ako je dovoljno
kul. I da, to znači nešto pića”, kaže smiješeći se ohrabrujuće Emily, “ali
posluženog odgovorno”, dometne dobacujući mi umirujući pogled. Jakea
nekako na kraju svi zavole, čak i kad je potpuno suprotnog stava. “Ovaj tulum
mora biti super. Kad kažem super, mislim super. Poznati DJ. Za početak.”
“Stvarno!” skviči Emily.
“Da, kao netko koga puštaju na Radiju 1. Oni odrađuju gaže na privatnim
zabavama, zar ne? Morat ćemo rezervirati nekoga koga tvoji prijatelji znaju.
Imat ćemo svjetla, plesni podij, strojeve za maglu, sve to.”
“Opa!” Emilyne oči šire se od iščekivanja.
“I tema. Trebamo temu.”
“Kao Ratovi zvijezda!” uzvikuje Logan uzbuđeno.

120
 Knjige.Club Books
Jake i Emily nisu se udostojali izravno odgovoriti na njegov komentar.
Jake nastavlja: “Poput određene boje, ili podvodnog svijeta, ili karnevala”,
onda se ogledava u potrazi za nadahnućem, “Veliki Gatsby.”
“Karneval bi mogao biti dobar.” Emily se smiješi. “Možemo unajmiti
atrakcije poput panoramskog kotača i vrtuljka.”
“Dvorac na napuhavanje?” Logan je ozaren, još uvijek je dijete koje želi
skakati na dvorcu zbog samog veselja i vrtoglavice od skakanja gore-dolje.
Mislim da bi ga Emily mogla zajedljivo spustiti na zemlju, ali možda je i ona
još dovoljno djetinja da cijeni to veselje jer kima glavom.
Ili možda samo zna da je impulzivno, nekontrolirano skakanje gore-dolje
sjajan način za flert. Razmišlja li uopće o flertu s nekim novim? Što misli i
osjeća prema Megan i Ridleyju? Ne znam baš, a trebala bih. Jučer je
nepopustljivo tvrdila da ih mrzi, ali to zvuči prejednostavno da bi bilo istinito.
Večeras je bila grozničavo razdražljiva. Što to znači? Boji li ih se? Tinejdžeri
su iznenađujuće otporni i nevjerojatno ranjivi, ponekad istodobno. Moram se
upitati potiskuje li namjerno osjećaje koje ne razumije.
“Mogli bismo uzeti aparat za šećernu vatu, zastavice, raznobojne žarulje.
Golemi cirkuski šator.”
Lijepo je vidjeti kćer uzbuđenu zbog nečega, pogotovo nakon onoga što
je prošla. Osjećam se zločesto što kočim ovu ideju, ali mislim da je sve ovo
prebrzo. Ne znam sa sigurnošću je li poklanjanje dizajnerskih torbica
razjarilo Megan i njezine nasilnice dovoljno da potaknu tučnjavu, ali čini mi
se da jest. Ljubomora je podmukla, prodorna bolest. Brinem se da
organiziranje razmetljivog tuluma koji nas stavlja u središte pozornosti neće
imati željeni učinak, da naši prijatelji, susjedi i suradnici slave s nama; moglo
bi se to pretvoriti u nešto što će uzrokovati daljnje zamjeranje. “Nemamo
mjesta za sve to. Ne stane nam panoramski kotač u vrt.”
Moja se obitelj okreće prema meni i glasno se smije. Čak i Logan. “Unajmit
ćemo prostor, livadu ili nešto, očito.”
“Očito.” Ispijam do dna čašu šampanjca i uspostavljam kontakt očima s
konobarom. Mislim da bih ipak trebala naručiti bocu. Čini se da će ovo biti
duga večer.

121
 Knjige.Club Books

24

Lexi

Petak, 10. svibnja

S ada kad smo dobitnici na lutriji, dani eksplodiraju poput vatrometa,

prevrću se, sjaje i zatim nestaju. Dani nemaju red, vrijeme se čini
nevažnim, gotovo čudnim. Kolotečina je napuštena, iznenađenja su obilna.
Petak više nije dan kada otpratim djecu u školu i muža na posao, a zatim i
sama odlazim na posao, djelomično uzbuđena što je već prošlo pola dana
(kod kuće do dva popodne - koja sloboda!) i djelomično u panici (kako ću
natrpati posao za cijeli dan u nekoliko sati?). Samo jedno od moje djece ide u
školu, a ne radimo ni ja ni moj suprug. Budući da mi dani više nisu podijeljeni
na tridesetominutne sastanke, vuku se, beskrajno i lijeno. Ovoga petka sretna
sam što moram nešto raditi, što moram negdje biti. Nalazimo se s
financijskim savjetnikom kako bismo odlučili kako najbolje upravljati svojim
milijunima. Nevjerojatno.
Jake i ja sjedimo u golemom staklenom atriju, piljimo u recepciju dugačku
osam metara za kojom sjede četiri neizmjerno lijepe recepcionarke. Iza njih
je vrt koji se proteže barem deset metara uvis, a svejedno ne doseže strop.
Želim razgovarati s mužem o mnogo toga - teme lebde oko nas, poput previše
prodornog tamjana: tiho, bezbojno, ali svejedno napadno. Jutros sam primila
poruku od Hugha, Jakeova najstarijeg brata. U njoj su navedeni iznos
njegovog kredita i broj njegovog bankovnog računa. Nisam znala da je Jake
zatražio ijedno od toga dvoga kada je nazvao da podijeli s njima lijepe vijesti,
ali možda jest. Planiramo isplatiti kredite obojice Jakeove braće, ali pomalo
mi smeta što Hugh misli da se to podrazumijeva, iritira me što zahtijeva
da mu uplatimo novac u potpunosti prije kraja mjeseca, jer je očito već
otkazao trajni nalog. U POTPUNOSTI je napisano velikim slovima.
Prezirem poruke napisane velikim slovima.
Dobila sam na lutriji prije dvadeset dana. Nisam imala pojma koliko će
me iscrpiti nositi se s tuđim osjećajima: zavišću, nevjericom, sumnjom.
Neprestano se osjećam kao da mi je za stupanj-dva toplije nego inače jer
upijam vrelinu svačijeg pogleda.
122
 Knjige.Club Books
Želim reći Jakeu o Tomi. Sve o Tomi. Naš tajni zadatak otkrivanja tko stoji
iza smrti njegove žene i djeteta te o vezi koju smo razvili kao rezultat našeg
pothvata. Želim reći svom suprugu o poštovanju koje osjećam prema drugom
muškarcu, jer ako to učinim, tada ću sigurno razoružati bombu koja
otkucava. Ali ne znam gdje da započnem. Najvažnije je da mu kažem za
novac koji sam dala Tomi. Znam da će Jake biti bijesan, da neće razumjeti.
Istaknut će da ne mogu ispraviti tuđe pogreške, da gubitak ne mogu
nadoknaditi novcem.
Ne mogu se igrati Boga. I iako znam koji će biti njegov argument, izgleda
da ne znam kako predstaviti svoj.
Umjesto toga gledam u vertikalni vrt i pitam: “Misliš li da su prave?”
“Zato se zove vertikalni vrt. Trebali bismo ga i mi nabaviti.”
“Zašto nam treba vertikalni vrt?”
“Ne znam. Zašto njima treba? Izgleda sjajno.” Jake vidi da nisam
zadivljena i zato dodaje: “Zbog kisika? Zamisli koliko kisika proizvodi.”
“Pa, ne mogu ovo zamisliti u našoj dnevnoj sobi.”
Jake se smije: “I zbog toga se trebamo preseliti. Trebamo mjesto koje
odražava tko smo sada.”
Ja sam još uvijek ja. Ista osoba koja sam bila i prije dobitka. U dobru i zlu.
Nisam nitko drugi i ne mogu doista zamisliti da živim negdje drugdje. Ne
moramo se preseliti. Možda možemo proširiti kuću. Kada smo je kupili prije
mnogo godina, ponekad bismo se dotaknuli ideje da dodamo zimski vrt tako
da se proširimo u dvorište i dodamo još jednu spavaću sobu na katu, ako
Jakeu ikada krene na poslu. To bi bilo divno. Dodatni bi prostor svakako bio
koristan.
Našli smo se s Gillian kod recepcije. Kao i uvijek, oduševljena sam što je
vidim. Ona će predsjedati odborom savjetnika, što me umiruje. Tamo će biti
financijski savjetnik, odvjetnik i računovođa. Mutno sam svjesna da plaćamo
usluge barem ove posljednje dvojice, možda i svih troje; ne znam kako
funkcionira s financijskim savjetnikom. Dobivaju li proviziju koji god
proizvod prodaju? Ali ipak, svi naglašavaju kako je ovaj savjetnik neovisan,
tako da to jednostavno znači da unaprijed plaćamo njegove vještine. Nemam
pojma koliko ovi profesionalci koštaju. Mnogo, ako su razmjeri i dizajn ovog
ureda naznaka. Jake ističe da si to ionako možemo priuštiti, tako da nema
potrebe brinuti se o tome, pretpostavljam da je tako. Gotovo zavidim lakoći
kojom je usvojio naše novo bogatstvo. Iskreno je oduševljen, uopće mu ovo
nije previše. Ne peče ga savjest, ne brine se o odgovornosti. Ne želim biti
naporna namjerno, ali nakon što cijeli život znam koliko što košta i
uzbuđenja kad bi u Pizza Expressu bila ponuda “dvije za jednu”, iznenađujuće
mi je teško prilagoditi se tome što sam stekla pravo na toliki novac. Oduvijek

123
 Knjige.Club Books
sam bila netko tko je razgledavao, procjenjivao i uspoređivao ponude. Bila
sam žena koja je redovito koristila kupone u supermarketima i drogerijama,
skupljala bodove u barem tucet dućana. Uvijek smo morali biti takvi i ne
znam baš kako prestati.
Izgleda da možemo očekivati drugog odvjetnika, neće biti ista odvjetnica
koja je bila na saslušanju, jer su svi stručni za nešto drugo. Drago mi je, želim
to sve ostaviti za sebe i ne žuri mi se ponovno se naći licem u lice s gospođom
Walsh, iako je vrlo dobra u svom poslu.
Recepcionarka se približava, njezine pete lupkaju po mramornom podu.
Suknja joj je toliko uska da mora stavljati jednu nogu točno ispred druge kako
bi se uopće mogla kretati, a rezultat je da joj se bokovi šepire lijevo-desno.
Prelijepa je: japanskog je podrijetla, ima kožu boje alabastra, dugačka, crna
kosa pada joj niz leđa u valovima. Primijetila sam koliko je lijepih
ljudi povezano s bogatstvom. Prodavači u Ulici New Bond su bez iznimke bili
predivni. Muškarci ili žene, svi su bili sjajni, dotjerani, visoki, simetrični.
Pitam se je li to još jedna od povlastica bogatih? Činjenica da su jedini ljudi s
kojima dolaziš u kontakt zapravo supermodeli. Ljudi s kojima se ja obično
družim znatno su običniji. Dotaknula sam porub svoje haljine. Nova je,
pomno odabrana i skupa. Kupila sam je nakon što me Emily dugo prisiljavala
na to. Ima plav, apstraktan print, pripijena, lijepo mi leprša oko koljena. Kada
sam je kupila, nisam razmišljala o cipelama i kada sam se jutros odjenula,
shvatila sam da nemam nijedne koje mi pašu uz nju. Nosim crne sandale s
platformom. Nisu idealne. Emily je sastavila popis stvari koje ona misli da
mi trebaju. Dodala je plave cipele na taj popis.
“Možete doći sa mnom. Odvest ću vas gore, u sobu za sastanke.”
Recepcionarkin profesionalni osmijeh otkriva biserno bijele, ravne zube.
Prelazim jezikom preko svojih i nadam se da na njima nema ruža za usne.
Jake čavrlja s recepcionarkom dok nas dizalo vodi na petnaesti kat. Otkriva
duboku čežnju za time da posjeti Tokio za koju ja prvi put čujem.
Kolutam očima u sebi, blago sam iživcirana njegovim neprikladnim
pokušajem flerta. Posežem za njegovom rukom i kratko je stišćem.
Promatrači bi mogli pomisliti da je to privrženost, on bi mogao shvatiti da je
upozorenje.
Prostorija je puna muškaraca u odijelima. Smiješe se s istom
profesionalnošću koju je pokazala recepcionarka. Donedavno nisam mislila
da osmijesi mogu biti profesionalni, uvijek sam mislila da moraju biti topli,
široki, iskreni ili čak neiskreni. Prostorija je u oplatama od tamnog, lakiranog
drva, mahagonija? Dva nevjerojatna cvjetna aranžmana stoje na dugačkom,
staklenom stolu, kao i tanjur pun makrona. Jednostavno znam da ih nitko
neće jesti. Kladim se da se jelo smatra neukusnim na ovakvoj vrsti sastanka.
Da sam se barem usudila upitati smijem li ih ponijeti kući za Logana, ali onda

124
 Knjige.Club Books
sam se sjetila da ne moram; ako želimo makrone, možemo ih kupiti.
Recepcionarka nas je ostavila kod mladića zvanog Jeb, koji je očito
naš “domaćin”, zatim je nestala. Priviđenje njezine ljepote nestalo je u
trenutku. Jeb nudi čaj, kavu, vodu, običnu ili mineralnu. Kada nam je donio
elegantne porculanske šalice i teške kristalne čaše, diskretno sjeda u
kut prostorije. Ima iPad i čini se spremnim voditi bilješke. Mislim da
vjerojatno ima ulogu koja se nazivala “tajnik” kada sam bila mnogo mlađa.
Okrećem se prema muškarcima u odijelima koji sada sjede za stolom.
Duboko uzdišem.
Mnogo toga treba probaviti. Financijski savjetnik govori o upravljanju
rizikom dok se u isto vrijeme dotiče prilike za rast, pretresaju se riječi poput
zaklada, obveznica, dionica, globalni rast, ulaganje u vlasnički kapital, štedni
računi. Znam što većina tih riječi znači - pojedinačno - ali nisam posve
sigurna pratim li kontekst. Srce mi toliko snažno lupa da mi se čini da to ljudi
vide. Prestravljena sam da će netko odjednom upitati koliko točno novca
imamo i da ću morati priznati da sam dala Tomi tri milijuna. Ne žalim za time,
ali doista sam trebala reći Jakeu. Trebala bih mu reći što sam učinila prije
nego sazna. Možda će lakše shvatiti i oprostiti ako to učinim.
Ne znam.
Bih li ja lakše shvatila i oprostila da mi netko nešto prizna nego da to
sama otkrijem? Ili bih se još uvijek osjećala gnjevno i osvetoljubivo?
Pogled mi klizi prema Jakeu. Uspravno sjedi u stolcu, željno sluša.
Isijava novopronađenim samopouzdanjem. Graniči s arogancijom. Šutim.
Računovođu je lakše pratiti.
“Jedna od povlastica igranja lutrije u Ujedinjenom Kraljevstvu je ta što
dobitak nije oporeziv porezom na kapitalnu dobit ili porezom na dohodak,
bez obzira na to koliko ste novca osvojili.”
“I mislio sam!” Jake je zamahnuo šakom u zraku. “Pobjeda!”
“Nije li to neobično, kad razmislite o tome. Znate, dosad smo zajedno
zarađivali 56 tisuća godišnje i velik dio toga je odlazio na poreze, a sada, kada
nam je novac poklonjen, jednostavno poklonjen, nismo dužni nikakav porez
na taj novac”, komentiram.
“Ti se stvarno žališ što ne moraš platiti porez?” pita Jake. Smije se. Meni.
“Ne, naravno da ne žalim. Samo primjećujem”, govorim obrambeno.
“Poklonjenom se konju ne gleda u zube”, mrmlja.
“I ne gledam, samo... Pa, uvijek sam vjerovala da ljudi trebaju plaćati
porez. Ovo je gotovo povlastica, nije li? To znači da si u radnom odnosu i da
svrsishodno pridonosiš društvu i... ” Ušutjela sam zbog toga što sam izgubila
Jakeovu pozornost. Odmahuje glavom, smiješi se računovođi čije je lice
pristojna, neutralna izraza. “Ignorirajte je, nastavite”, požuruje ga.

125
 Knjige.Club Books
Računovođa mi dobacuje pogled pun isprike. Ne mislim da bi se on trebao
ispričavati zbog toga što je moj suprug nepristojan, ali ne želim se upuštati u
to pred neznancima. Osmjehnem se računovođi kako bih izgladila situaciju i
dala mu dopuštenje da nastavi.
“Ipak, onoga trenutka kad ste novac stavili na svoj bankovni račun, za sav
novac koji zaradite putem kamata morate platiti porez na dobit.”
“U redu, jesi li sad sretna?” Jake me izaziva. Ignoriram ga.
“Vrlo je prirodno da netko u vašim okolnostima počne dijeliti i darovati
novac.”
Jake prekida. “Da, u pravu ste. Nije nam stiska!”
“Dakle, bilo bi dobro da shvatite kako stvari stoje u smislu poreza.” Jake
ravnodušno sliježe ramenima. Što god se tiče poreza, siguran je da si to
možemo priuštiti.
“Nastavite”, požurujem ga kreštavo. Grlo mi se stisnulo. Istiskujem riječi.
Nisam razmišljala o porezu na darove. Moram pozorno slušati, u slučaju da
moram nešto reći Tomi.
“Možete davati poklone u vrijednosti od tri tisuće funti, svake godine, a
da primatelj ne postane porezni obveznik. To je vaše godišnje oslobođenje
od poreza.”
“Tri tisuće funti? To je nama sada kao džeparac, nije li?” Jake se ponovno
smije. Odmahuje glavom. “Sitniš koji nam je ispao iz džepova.” Jake lupa
dlanovima i veselo ih trlja jedan o drugi. Trebalo bi mi laknuti što ima tako
opušten stav prema tri tisuće funti; možda ga ipak neće razjariti to što sam
darovala tri milijuna.
“Maleni darovi, poput božićnih, rođendanskih ili onih koje si možete
priuštiti od svog uobičajenog dohotka također nisu podložni oporezivanju.
Da biste izbjegli komplikacije u slučaju smrti jednog od vas, bilo bi dobro da
detaljno vodite popis poklona koje dajete obitelji i prijateljima, tako da ne
prime neopravdano visok račun na porez na nasljedstvo.
“U redu”, polagano kimam glavom. “A što je s većim poklonima? Što se tu
događa?” Nakašljala sam se.
“Otplatit ćemo kredite mojoj braći i kupit ćemo njezinoj sestri stan”, Jake
se smije, ponosan na svoju velikodušnost, ne može odoljeti a da se ne pohvali
time.
“Da. Pa, moraju znati da, ako vi umrete unutar sedam godina otkad ste im
dali poklon koji prelazi iznos od 325 tisuća funti, primatelji tog poklona
podlijegat će porezu na nasljedstvo u iznosu do 40 posto.”
Oh.

126
 Knjige.Club Books
“Ne planiram umrijeti, prijatelju”, smije se Jake. “Dočekat ću vrlo duboku
starost. Iskoristiti ću ovo do kraja. Ovo mi nije samo promijenilo život, ovo
je mome životu dalo smisao.”
Zrak u sobi je težak. Neugodna se tišina spustila na nju. Pusti to, govorim
si. Pusti to. Ali srce je nadvladalo glavu. “Zar nismo djeca i ja smisao?” Glas mi
je tih, ali odlučan, stoga je i moćan. Jake se zacrvenio. “Pa, da, naravno. Znaš
što sam mislio”, ponovno se smije, ali ovaj put izrazito nedostaje
dobrodušnosti. Pruža mi ruku, uzima moju, stišće je, povlači je prema
svojim usnama, ljubi je. Ruka mi je opuštena u njegovoj, teška. Otpor. “Ali
sada se ne moramo mučiti. Zamisli to. Doživotno smo osigurani, i djeca
također. Promijenili smo i njihove živote.”
Računovođa i dalje govori o poreznim stopama, govori nam o zakonima
koji se tiču supružnika i još mnogo toga. Trudim se zapamtiti sve to, ali jedino
što želim je da ovaj sastanak završi. Da ljudi prestanu govoriti o novcu. Samo
nekoliko minuta.
Napokon smo vani, na prometnim londonskim ulicama, vjetar mi šiba uz
haljinu i preko puta, na pločniku, otvara poklopce kontejnera. Prohladan je
dan, zrak štipa. Proljeće je bilo neobično što se tiče vremena. Svijetlo u
jednom trenutku, mokro i resko u sljedećem. Ponekad u istome danu imamo
sva četiri godišnja doba. Čini se da se ćudljivo vrijeme odražava i na našu
situaciju. Besprimjernu. Nepredvidljivu. Gillian nas pozdravlja, a Jake nam
poziva taksi. Kada smo ušli, Jake govori vozaču da nas vozi natrag u Bucks.
“Može, prijatelju, ali koštat će te nekoliko stotica.”
“Bez brige”, kaže Jake. Potapšao se po džepu jakne.
Udario me nalet frustracije. Ponaša se kao kreten.
“Ne budi lud”, prasnem. “Molim vas, odvezite nas do kolodvora
Marylebone”, kažem vozaču. Vozač kima, naizgled nezainteresiran što gubi
golemu pristojbu koja zasigurno nije uobičajena. Vjerojatno mu je laknulo,
možda misli da nema tog novca za koji bi sjedio na cestama A4, M4, M25 i
A41 u petak popodne i udisao automobilske plinove.
Sjedimo u tišini. Petljam po dugmetu klime. Odjednom mi je vruće,
iznutra i izvana. Piljim kroz prozor, ne želim susresti Jakeov pogled, ali nisam
sigurna zašto. Ne bismo li trebali neprestano slaviti? Da je po Jakeovu,
otvarali bismo bocu šampanjca u taksiju, samo bismo to pili. Svatko bi. Zar
ne? Pogled mi se zaustavlja na prljavim vrećama za spavanje, jedna
za drugom, na nogama koje vire iz kartonskih domova. Mnogi beskućnici se
tabore na jednoj od najprometnijih londonskih ulica.
Jake uzdiše. Njegove misli očito prate moje. “Zašto se odupireš ovome?”
pita.
“Ne odupirem se ničemu, ja...”

127
 Knjige.Club Books
Ne mogu mu objasniti, ne mogu sebi objasniti.
“Zar se ne sjećaš kako nam je bilo, Lexi?” Iz Jakeova glas izvire privlačna
mješavina osjećaja. Zvuči iskreno, zabrinuto, razumno. Drzak, pretjerano
samopouzdan idiot koji me je iritirao i zbunjivao očito je napustio taksi.
“Koliko si se puta probudila usred noći, zabrinuta zbog novca, zbog naše
budućnosti?”
Uzdišem. To je istina. Sjećam se bespomoćnog crnila, kada su mi se brige
natjeravale po glavi. Gomilale se dok se nisam ukočila, nesposobna
razmišljati, kad bi mi se mozak smrznuo od panike. Prošle smo se godine
složili da Emily smije ići na školski skijaški izlet u Norvešku i, da bismo
osigurali ravnotežu i pravednost, odlučili smo da Logan smije ići na školski
izlet u Italiju. Probdjela sam mnoge noći u računanju i preračunavanju.
Kako to da su izleti toliko skupi, ako se uzme u obzir da djeca putuju
autobusom i lete nečim što nije ništa više od kante na gorivo? A što je s
grupnim popustom? I još nešto, djeca mi lete u kantama! Ta me briga također
održavala budnom, ali ona nije povezana s novcem, ili jest? Povećava li novac
sigurnost i zaštitu? Mislim na Tomu, Reveku i Benkea. Da, naravno
da povećava.
Kada su se djeca vratila s putovanja, oboje su rekli da su smještaj i hrana
na kraju bili užasni. Nije da ih je bilo briga jer su bili s prijateljima, družili su
se, nisu oni bili ti koje se ignoriralo ili izostavilo. Napustilo. Mene je bilo briga
jer cijenim vrijednost za novac. Znam da sam mogla organizirati iste takve
izlete za samo dio cijene. A osim troškova puta (za koji smo se rastegnuli), tu
je bio i izdatak za opremu i pribor. Kupila sam Emily skijašku jaknu i
kombinezon u TK Maxxu, ali je ipak koštalo stotine funti. Loganu su trebale
nepropusne cipele, čizme za penjanje i ruksak. Prodala sam odjeću na eBayu
da skupim malo više novca. Nikada to nisam rekla Jakeu, ali i ja sam otamo
počela kupovati. Majice i slično, uglavnom za Logana. Otkad je navršio
otprilike jedanaest, kao i svi ostali, želio je Nike, Superdry i Jack Wills. To su
marke koje si mogu priuštiti samo ako ih kupim iz druge ruke. Logan mi
vjeruje kada kažem da uvijek perem odjeću iz dućana prije nošenja kako bih
je “omekšala”. Nikada nisam pokušala izvesti isti trik na Emily. Njoj treba
sigurnost etiketa. Platili smo školska putovanja u obrocima. Posljednja
uplata za oba putovanja pala je na isti tjedan. Prodala sam prsten koji mi je
baka dala za dvadeset prvi rođendan.
Nitko nije primijetio kada sam prestala nositi maleni rubin. Nitko osim
mene.
Stoga da, sjećam se noći koje sam probdjela zabrinuta. Nismo gladovali,
nismo bili na ulici, ali morali smo biti oprezni. Mi smo obitelj koja se snalazila.
Koja je spajala kraj s krajem.

128
 Knjige.Club Books
A sada je sve to gotovo. Sve je završilo. Sigurna sam. Svi smo. Možemo
otplatiti kredit, nikada više nećemo vidjeti račun “pred isključenje”. To je
blaženstvo. Trebala bih osjećati nešto čisto i jednostavno. Radost. Sreću.
“Zar nisi oduvijek htjela biti bogata, Lexi?”
“Ma naravno. Svi žele biti bogati, zar ne”, odgovaram i silno se trudim da
to ne zvuči kao pitanje. Očito je istina da novac rješava mnoge probleme, to
je tako.
Novost je da neke i stvara.

129
 Knjige.Club Books

25

Emily

Ponedjeljak, 13. svibnja

T atina ideja o tulumu je fantastična! Baš ono što mi treba. Odlično

odvraćanje pozornosti. Način da ne razmišljam o tome. Ne volim
razmišljati o tome. Čak i kada pokušam, ne uspijevam. Kao da napuštam
svoje tijelo. Lebdim iznad sebe i teoretski razmišljam, što je ta djevojka
trebala učiniti? Što bi sada trebala učiniti? I ne znam. Ništa ne činim u vezi s
tim. Najbolje je ostati u trenutku. To moram učiniti. Ne razmišljati o onome
što se dogodilo ili što bi se sljedeće moglo dogoditi. Hej, pa ja zapravo
vježbam osvješćivanje za sjebane tinejdžere.
Tata je unajmio organizatora zabava jer, iako mama više nema posao, nije
baš bila zainteresirana za tulum. Sve je vrijeme zapitkivala koliko što košta i
ustrajala je na tome da uzmemo po tri ponude za sve živo! Zamorna je. Ne
želim biti zločesta, ali nisam sigurna da mama ima viziju kako to izvesti, kako
tata i ja želimo da se stvari razvijaju. Na primjer, mama se složila da bi bilo
lijepo organizirati trenutak u kojem svi obiteljski režemo slavljeničku tortu.
Čak je predložila da bude na katove, “da budemo sigurni kako će biti dovoljno
za sve”. Ali onda je tata predložio da bismo mogli imati tortu s lažnim gornjim
katom i onda unajmiti mađioničara da izvuče zeca iz šešira ili nešto. Još bolje,
majmuna u jednom od onih slatkih, malih, svjetlucavih jakni. Mislim, to je
vizija. Zar ne? Ali onda je mama krenula o zdravlju, sigurnosti i okrutnosti
nad životinjama, stalno je ustrajala na tome da “uzmemo u obzir
praktičnost”. Još jedan primjer: mama je mislila da se razmeće kad nam je
dopustila da uzmemo hrpetinu balona, ali onda je tata rekao kako bismo
trebali uzeti pravi balon na vrući zrak i privezati ga za tlo, ali da ljudi mogu
ući i izaći iz njega, tek tako, za zabavu. Kužite, vizija. Recimo samo da je mama
odobrila budžet koji je opisala kao “izdašan”. Mi smo ga učetverostručili.
Tako sada zapravo sve radimo tata, ja i organizatorica zabava, Sara, a
mama provodi većinu vremena u obrađivanju molbi za novac koje pristižu
velikom brzinom. Čini se prilično zadovoljnom ovakvom podjelom posla.
Logan se vratio u školu. Rekao je da želi završiti polugodište sa svojim

130
 Knjige.Club Books
prijateljima i da mu je doma dosadno. Nije da je on štreber ili svetac,
ali nikada se nije baš pretrgao u školi. I bolje mu je tamo, neka se zafrkava sa
svojim prijateljima i neka mu ljudi daju petice na hodniku, nego da je ovdje,
da sam igra videoigrice na internetu sa strancima koji su u najboljem slučaju
znojni jadnici, ali vrlo vjerojatno pedofili.
Ovaj će tulum biti super!
Ne mogu to dovoljno naglasiti. Sara je super. Ako ikada pomislim da bih
trebala pronaći posao, mislim da bih htjela biti organizatorica zabava, možda.
Ali nikada neću morati raditi, je li tako? Stvarno je kreativna, a opet
učinkovita i poslovna. Odlučili smo da će tema tuluma biti Najveći showman,
dakle cirkus u stilu devetnaestog stoljeća. Pronašla nam je livadu koju
možemo unajmiti, oko osam kilometara od naše kuće. Trenutačno ne izgleda
baš nešto, to je samo velika livada obrasla travom i poljskim cvijećem koja
vodi u, da budem iskrena, jezivu šumu; iza toga je vlažno i turobno jezero.
Ipak, Sarin Pinterest obećava kako će se to mjesto preobraziti!
Imamo panoramski kotač i vrtuljak, kao što je tata rekao, i unajmit ćemo
glumce da hodaju uokolo i prave se da su mađioničari, bradate žene ili što
god. Imamo prave akrobate koji će hodati po užetu da zabavljamo goste. Tata
kaže da želi nositi crveno odijelo i cilindar, i mislim da mu se sviđa pomisao
na to da mama nosi haljinu za kankan (uh, perverznjak, odvratno).
Mama kaže da bismo se svi trebali odjenuti u crveno tako da svi znaju da smo
obitelj, ali to je smiješno, svi znaju da smo obitelj. Zato je najbolje da se ne
miješa. Osim toga, mislim da će mene nadahnuti Zendayin kostim, ne onaj
ljubičasti sa šljokicama, nego onaj jednostavniji koji nosi na probama:
ružičaste vruće hlačice i nježno-ružičasta majica. Želim izgledati kul i isticati
se, ali kao da se uopće ne trudim.
Kao što smo i na početku razgovarali, imat ćemo aparate za kokice,
šećernu vatu i posvuda će biti žice sa šarenim žaruljama! Tata ispunjava sva
svoja obećanja. Nismo mogli pronaći šator s bijelim i crvenim prugama, pa
smo naručili izradu bijelog. Imat ćemo svinjsko pečenje i različite štandove s
drugom hranom, poput palačinki, hot-dogova i hamburgera (iako nisam baš
sigurna uklapa li se to u temu devetnaestog stoljeća, proguglat ću). Imat ćemo
koktele i golemi toranj od čaša za šampanjac. Znate, gomila onih
okruglih čaša za šampanjac u obliku sisa, koja ide uvis i onda nalijevaš
šampanjac s vrha i on teče u čaše. Kladim se da je ljepljivo, ali tako
glamurozno!
Mislim da je vrijeme da počnem piti. Zašto ne? Logan je u pravu, u biti
sam čudakinja. Što je najgore što se može dogoditi ako se napijem i izgubim
kontrolu nad sobom i svojim gaćicama? Mislim, stvarno? Koliko gore može
biti? Kada smo imali oko trinaest godina, Ridley je počeo krišom donositi
votku na druženja u bocama soka. Samo što tada jednostavno nisam

131
 Knjige.Club Books
bila spremna na to. Ne znam, možda zato što je Logan često bio sa mnom vani,
a on bi me sigurno otkucao mami i tati. Poludjeli bi (licemjerno, mogla bih
dodati, jer se oboje znaju naliti). I onda su odjednom Ridley, Megan i svi koje
poznajem okorjelo pili čistu votku, čini da su preskočili fazu piva i
jabukovače.
Mama kaže da ne smijem pozvati Megan i Ridleyja na tulum. Kužim to,
znam da ih mrzi. I ja ih mrzim.
Tako nekako.
Ali želim da dođu na tulum. Želim da Megan dođe jer želim da vidi sve
ovo, da vidi moj život i da zna kako smo to sve mogle dijeliti, ali nije si to
dopustila jer se kuha u vlastitoj ljubomori i ne može jednostavno biti sretna
zbog mene. Toliko je čudno da ne dijelimo ovo, jer smo sve dijelile do ove
točke naših života. Poput tajni, vodenih kozica, zaljubljivanja, češljanja,
domaće zadaće, sjajila za usne. Popis je beskonačan. Svašta smo stvorile -
sjećanja, narukvice prijateljstva, parfem od ruža u teglama za pekmez. A
Ridley? Pa, toliko smo toga radili zajedno. Sklupčali bismo se na kauč i
gledali Disneyjeve filmove, govorili bismo si kako uživamo u njima na
ironičan i nostalgičan način, ali zapravo su nam se doista sviđali, ono,
zapravo. Išli smo zajedno u restoran brze hrane, išli smo u božićni šoping u
London, išli smo zajedno na prvu svirku.
Napravili smo bebu.
Moram razgovarati s Ridleyjem. Valjda. Ali kako ću mu reći ono što
moram? Ubija me to, ali toliko mi nedostaje. Tako je glupo od mene što ga
smjesta nisam izbacila iz misli i zamrzila ga. Dosada nisam znala da
je moguće voljeti i mrziti nekoga u isto vrijeme. Nedostaje mi kako osjećam
neobičnu vrtoglavicu kad sam s njim. Nedostaje mi kako se kreće, s lakoćom
i opušteno, njegova gusta kosa, tamna i kovrčava. Kako mu ruksak visi s
ramena. Prije sam visjela s njegovog drugog ramena jednako tako opušteno,
prirodno. Nedostaju mi njegove ruke na meni. Nedostaje mi kako zabacuje
glavu dok se smije i tako izlaže pogledima svoju kvrgavu Adamovu jabučicu.
Njegov je smijeh najbolji ako sam ga ja izazvala. Nedostaju mi naši
razgovori. “Čega se najviše bojiš?” Ovo me pitao dok me je ljubio gore-dolje
po bedru i boku. Njegove su usne bile nježne, mekane, a opet tako vrele. Tada
se nisam bojala. Nisam uopće strahovala. Zbog njega sam se osjećala
neustrašivo.
“Čudno pitanje”, istaknula sam.
Nasmiješio se. “Da, valjda jest. Nadao sam se da ćeš reći, da te izgubim.”
Izgledao je sramežljivo, plaho. Sirom sam se osmjehnula.
“Da, to je to”, odgovorila sam ugodivši mu. Približio mi se i poljubio me u
usta. Između poljubaca sam promrmljala: “Ja se bojim da ću te izgubiti i da
ovo nećemo opet učiniti.”
132
 Knjige.Club Books
Smjesta me prestao ljubiti i zagledao se u mene nevjerojatno intenzivno,
njegove su tamne oči prodirale u mene, kao da me je poznavao iznutra i
izvana. “Onda si posve sigurna. A to je sve što želim. Želim te zaštititi i želim
da zauvijek budeš sigurna.”
Ovo je prilično neandertalski pristup, ali smetao mi je manje nego što je
trebao.
Razgovore kakve smo vodili ne mogu voditi ni s kim drugim, čak ni s
Megan. Nedostaje mi ustajao miris njegovih jaja. Očito, također ga mrzim.
Ili možda to nije toliko očito.
Uopće nije.
“Tata, hoćeš li pozvati Jennifer i Freda na tulum?” pitam dok
pregledavamo Sarinu kartu i raspored “tijeka” večeri.
“Tvoja mama nije baš oduševljena time.”
“Da, ali ispričali su se, je li tako? I razjasnili su to da nisu sudjelovali u
lutriji.”
“Misliš li da im trebam oprostiti?”
Tata pazi na plan. Naznačuje prijedlog olovkom, zamjenjuje štand s
palačinkama štandom na kojem će se spravljati taco, tako da slatko bude na
jednoj strani velikog šatora, a slano na drugoj. Nisam sigurna da to treba tako
vojnički odvojiti, ali ne želim se sada upuštati u to jer bismo mogli odlutati s
teme.
Zato što izgleda zadubljen u nešto drugo, usuđujem se priznati. “Možda.”
“Što ako dovedu Ridleyja sa sobom? Želiš li ga vidjeti?”
“Isuse, tata, ne. Nema šanse.” Da. Da, više nego išta. “Mislim, ako ga
dovedu, to mi je u redu, ali ne želim ga vidjeti.
Tata me sada gleda. Prodorno. Ne trepće, traži nešto na mom licu. Što god
da je tražio, mora da je zadovoljan jer je rekao: “Možda bih ih onda mogao
pozvati, ako je tebi to u redu.”
Slegnula sam ramenima. Tata me kuži.

133
 Knjige.Club Books

26

Lexi

Ponedjeljak, 20. svibnja

G ledam kroz prozor i vidim da je tamnosivi oblak koji je cijeli dan lebdio
nad nama sada natekao i proširio se cijelim nebom. Kiša je neizbježna.
Pitam se koliko je moja obitelj napredovala danas. Jake, Emily i Logan su na
livadi i pomažu podići šator. Zapravo, kad bi to barem bila istina, tada bih i ja
bila tamo i pomagala im.
Da budem precizna, oni stoje tamo i gledaju druge ljude kako kose
travnjak, podižu šator, postavljaju plesni podij u šatoru. Nisam im se
pridružila jer ne želim podržavati dokonost naše djece i doprinositi
uvjerenju, koje Jake podupire, da mogu platiti nekome drugome da sve radi
za njih.
Sada imamo čistačicu i ona nam čak i pegla. Krasna je to žena i sigurna
sam da Jake ima pravo, vjerojatno ću se naviknuti da netko drugi baca bjelilo
niz moj zahod i prazni koš za smeće u kupaonici. Jednoga dana. Ne mogu
poreći da nam kuća nikada nije bila urednija, zapravo, besprijekorna je,
koristila su joj dva temeljita čišćenja ovaj tjedan, prvo sam ja obavila prije
negoli je došla čistačica.
Koliko god Jake voli svoj novi Ferrari, koji je dostavljen prošli tjedan, ne
čisti ga sam. Jučer je našao nekoga da ga profesionalno očisti iznutra i izvana,
iako je gotovo netaknut. Svakako vrlo daleko od stanja u kojem smo dopustili
da se nađe naš stari, obiteljski Volvo. Njegova je unutrašnjost uvijek
odražavala činjenicu da nas je godinama prevozio uokolo; uobičajeno je
bilo da je do koljena pun vrećicama čipsa, korama banana i limenkama
dijetne kole. Kada bih ga god ja vozila, držala bih prozor malčice otvorenim
da pokušam raspršiti smrad trule hrane, znojne sportske opreme i osušenog
blata. Jake se riješio Volva. Kupio je novi Audi Q7. Metalik smeđe boje. Bez
sumnje je predivan. Kaže da je to moj automobil.
“Moj?” Ja ne bih odabrala smeđu.
“Pa, obiteljski automobil. Znaš, jer ne možemo svi stati u Ferrari.”

134
 Knjige.Club Books
Još uvijek nisam imala priliku voziti Audi, ali bila sam putnica u njemu i
svakako miriše bolje od Volva.
Jake i djeca su cijeli dan na mjestu održavanja zabave. Emily mi cijeli dan
šalje fotografije rekvizita i vožnji koje dolaze i iskrcavaju se iz golemih
kamiona i kombija. Njezine su fotografije prilično dobre i želim joj pokazati
da sam zainteresirana, stoga odgovaram nizom oduševljenih poruka. Sjajno!
Predivno! Opa!
I redom preveselih emotikona. Ponekad moram priznati da su emotikoni
dar s neba, spašavaju nas od artikuliranja bilo čega zeznutog. Emily ima još
jedan novi mobitel, drugi u koliko god da je prošlo tjedana. Rekla nam je da
joj je prvi ispao dok je pokušavala nositi kavu i biti na Snapchatu s nekime u
isto vrijeme. “Zašto nisi bila opreznija?” progunđala sam kad je napokon
priznala što se dogodilo. U glavi čujem glas svog oca kako govori: Kako došlo,
tako prošlo. Ukor koji je u sebi nosio toliko snage dok sam bila dijete i
instinktivno sam znala da ništa nije bilo lako mojim roditeljima koji su
mnogo i teško radili kako bi uzdržavali mene i moju sestru.
“Samo mi je ispao, mama. Nisam to učinila namjerno”, promrmljala je
zlovoljno Emily. “Što bih trebala - vezati ga lancem za sebe?”
“Pa, mogla bi kupiti masku za mobitel”, predložila sam. Izgledalo mi je
kao da se slaže s tim prijedlogom. Još je nešto mogla kupiti na internetu.
Mnogo je vremena provodila na internetu u kupovini. Ne mogu se natjerati
da je ukorim zbog toga. Što bi trebala raditi ako ne ide u školu i ne viđa više
prijatelje ni dečka? Donedavno je Emily prkosila tinejdžerskom stereotipu.
Bila je u školskom učeničkom vijeću tri godine, bila je aktivan član debatnog
kluba, pjevala je u školskom zboru i prošle je godine bila jedina učenica svoje
generacije koja je dobila zlatnu nagradu Liderstva kroz službu u školi. Bila je
to program koji je sastavio nadobudni član osoblja, a pratio je gotovo sve što
su djeca radila: dolaske na nastavu, sudjelovanje u sportskim aktivnostima i
klubovima, volontiranje i tako dalje. Bilo je to zapravo nešto vrlo omraženo
na njezinoj godini zato što su se svi osjećali kao da ih se nadgleda. Ali Emily
je radila sve što se tražilo. Nikada nije pogriješila. Sjećam se kada su je Megan
i Ridley zadirkivali rekavši joj da ima nezdravo poštovanje prema pravilima,
s obzirom na to da je tinejdžerica. Oni i još nekolicina dobili su srebrnu
nagradu; ipak je bilo previše rano ustajati nedjeljom ujutro da bi trenirali
mlađe učenike u hokeju. Bila sam toliko ponosna na njezino ushićenje i
osjećaj za društvenu korist.
Sada se ne doima zainteresiranom ni za što osim kupovanja. Nisam od
mnogo kupnje i kada su me zamolili da napustim posao, bila sam zabrinuta
da ću se dosađivati, ali zapravo, kad se jedna vrata zatvore, otvaraju se druga.
Kao što nam je Gillian i rekla da možemo očekivati, sada primamo mnoga
pisma s molbama za donacije u dobrotvorne svrhe ili s pitanjima jesmo

135
 Knjige.Club Books
li zainteresirani za investiranje u različite pothvate, od kojih su neki bez
sumnje stvarni, ali drugi se čine sumnjivima. Naša adresa je u imeniku.
Činjenica na koju smo potpuno zaboravili jer je ta odluka donesena
u prapovijesti kada nitko nikada nije čuo o zaštiti podataka, pitanjima
privatnosti i tako dalje. Zasigurno nitko od nas nije mogao ni zamisliti
scenarij u kojem bi nas htjeli kontaktirati ljudi koje ne poznajemo. U svega
nekoliko sati nakon objave dobitka shvatili smo što je značila ta povijesna
odluka. Telefon je zvonio bez prestanka. Većina je poziva dolazila od
obitelji, prijatelja, susjeda i nekih mutnih poznanika koji su nam čestitali na
dobitku, ostali su bili od potpunih neznanaca koji su nam htjeli pomoći
potrošiti novac. Isključili smo fiksnu liniju i ja sam spremila telefon u
ormarić. Kad bi se barem sve moglo raščistiti tako lako. Budući da nismo
otkazali fiksnu liniju, to ne znači samo da nas ljudi mogu nazvati, to očito
znači i da se naša adresa jednako lako može pronaći na internetu. Sada smo
preplavljeni pismima koja Jake prijezirno zove prosjačkim pismima.
“To nisu prosjačka pisma.”
“Tako je, neka od njih su prevarantska.”
“To su samo prijedlozi stranaca.”
“A pretpostavljam da su stranci samo prijatelji koje još uvijek nisi
upoznala?” kaže uz nešto što je silno nalikovalo podsmijehu.
“Možda”, zlovoljno mrmljam.
“Je li došlo jedno jedino pismo u kojem ne traže novac?”
“Pa, nije.” Proizveo je pobjednički zvuk, uvjeren da je dokazao svoju
poantu. “Ali većina njih traži novac za druge ljude. Zapravo je dojmljivo
vidjeti širokogrudnost dobrotvornih organizacija i tvrtki koje postoje da bi
poboljšale svijet. Ako gledaš vijesti ili odeš na internet, lako je zamisliti kako
svijet juri kvragu, ali iščitavanje ovih zahtjeva za donacijama podsjeća me
da postoji i nebrojeno mnogo dobrih ljudi koji pokušavaju sve poboljšati, ne
samo zbog sebe nego mnogo češće zbog drugih. Postoji velik broj zanimljivih
projekata koji...” Podigla sam pogled i shvatila da je napustio prostoriju.
Izgledalo je kao da se djeca srame.
To što sam shvatila koliko dobrotvornih udruga i humanitarnih projekata
postoji ima, nažalost, i svoje naličje - činjenicu da postoji bezbroj ljudi koji
pate i trebaju pomoć. Sjedim za kuhinjskim stolom i prstima prelazim preko
riječi koje su mi poslane. Većina njih pruža se isprintanim pismima ili čak na
letcima i brošurama profesionalna izgleda, ali neka od njih pisana su rukom.
Živopisni, luckasti zahtjevi napisani nalivperom; brzi, hitni zahtjevi
kemijskom, čak i neki očajnički, rudimentarni, napisani olovkom. Svi kažu
isto. Pomozite mi. Nisam sigurna kako ću odlučiti kome ću pomoći.

136
 Knjige.Club Books
... Radimo u dvadeset dvije države, obrazovanjem, podukom i
poboljšanjem uvjeta života pomažemo zajednicama da se izdignu iz
siromaštva...
... Donirajte sigurno i znajte da će se Vaša donacija iskoristiti ondje gdje
je najpotrebnija...
... Postanite razlogom boljih životnih uvjeta...
... Vaša donacija znači da možemo nastaviti naše ključno istraživanje
srčanih bolesti, moždanih udara i...
... Tek malena donacija mogla bi podržati doktoranda na početku njegove
karijere u istraživanju vaskularne demencije...
... Postanite sponzorom danas i vidjet ćete kako se dječji životi mijenjaju
nabolje. Sponzoriranjem djeteta pomažete mu da ima pristup sigurnoj, čistoj
vodi, zdravstvenoj skrbi i obrazovanju...
Isprva sam pristupala pismima nasumce. Uzela bih ih, pročitala, zgrabila
bih ih, ponovno ih spustila. Tek nakon što sam ih pročitala dvadesetak i uzela
jedno koje sam prepoznala, shvatila sam da mi treba sustav. Spremam
zahtjeve na tri hrpe. Jedna je hrpa za humanitarne zahtjeve, druga je za
zahtjeve za investicije u poslovne pothvate, a treća je za prevare. Ta pisma -
ljudi koji traže pojedinosti mojega bankovnog računa, prijenos novca preko
PayPala ili koji me požuruju da uložim u vina, zemljišta, zlato ili dijamante -
idu ravno u koš za smeće. Uvjerljivije zahtjeve za ulaganja stavila sam u
fascikl, njih ću pogledati poslije, najviše me zanimaju dobrotvorni projekti.
Iznimno bogatstvo teško je breme, ali istodobno mi dopušta goleme
mogućnosti. Mogu učiniti mnogo toga dobrog.
Shvaćam da će mnogi pomisliti kako je ludost naglo darivanje tri milijuna
funti Tomi, koji mi je više-manje stranac.
Možda je to i bilo.
Dosad sam već trebala reći Jakeu. Doista jesam. Znam to. Ali nisam. Nije
bilo pravog trenutka. Pomišljam kako pravi trenutak ne postoji. Jake će biti
bijesan, to je sigurno. On će to vidjeti kao izdaju. Možda čak i okrutnost ili
inat. Pitam se koliko će mu trebati da primijeti. I dok vrlo gorljivo troši novac
koji smo osvojili, još uvijek nije pokazao nikakvo zanimanje za ulaganje ili
praćenje našeg prestižnog bankovnog računa. Troši, troši, troši, siguran u to
da imamo dovoljno, da imamo mnogo.
Jake i ja se ne slažemo oko mnogo toga u ovome trenutku. Dok se ja bavim
pismima koja se tiču dobrotvornih pothvata, on se bavi pozivnicama za
slavlje. Dok je danas izlazio iz kuće, vrlo je ležerno rekao: “Znaš, Heathcoteovi
su potvrdili svoj dolazak na slavlje.”
“Jesu li?”
“Što je dobro.”

137
 Knjige.Club Books
“Je li doista?”
“Lexi, promijenili su izjavu. Dobili smo što smo htjeli.”
“Njihov je sin pretukao našu kćer.”
“Pa, zapravo, nije ju on pretukao - Megan i njezine pristaše su to učinile.”
“Jake! Čuješ li ti sebe uopće? O. K., zapravo, samo je stajao i gledao kako
tuku našu kćer, njegovu djevojku.”
“Udaraju se otkad su bili djeca. Svađe, tučnjave i mirenja su njima način
života. Emily se slaže s ovim. Djeca su djeca”, kaže Jake uz slijeganje
ramenima.
“Znaš da ovo nema veze s time kakva su djeca.”
“Mislim da je važno izaći u javnost jasno i glasno kako su sve te gluposti
u vezi s tim da su oni dobitnici prošla vremena.”
Ošinula sam ga pogledom. “Ne moramo mi izlaziti u javnost jasno i glasno
ni s čime. Nismo na čelu države. Kako znamo da se opet nešto neće zahuktati?
Što ako opet ozlijede Emily?”
“Svi su bili napeti. Sve se dosad smirilo.”
Ako nešto znam o zabavama, to je da se ništa na njima ne smiruje.
Uzdišem, gledam na sat. Trebala bih skuhati večeru. Vjerojatno će uskoro
doći kući. Odlučim pripremiti lazanje. U posljednje vrijeme često jedemo
vani, još uvijek smo previše zaneseni da bismo razmišljali o nečemu tako
prizemnome kao što je kuhanje. Možda smo spremni za hranu pripremljenu
kod kuće, a lazanje su jelo u kojem već dugo svi u našoj obitelji uživaju. Dobra,
kvalitetna hrana koju redovito pripremam za utjehu kada su djeca
preplavljena zadaćom, nakon važne utakmice ili kada se Jake kasno vraća iz
ureda. Često utorkom. Uvijek je dugo ostajao u uredu utorkom.
Nijedan od navedenih razloga nije sada slučaj, ali shvaćam da svejedno
imam potrebu za lazanjama. Emotivno me iscrpilo čitanje pisama. Grij em
maslinovo ulje u tavi, temperatura je previsoka, pa ono pucketa i pršti. Točim
si čašu crnog vina i palim radio jer volim slušati Classic FM dok kuham.
Nikada osim tada ne slušam klasičnu glazbu, inače više volim slušati Saru Cox
na Radiju 2, ali fuga i rondo nekako uzdižu potamnjeli luk s prizemnog
zadatka na nešto posebnije. Dodajem rajčice, temeljac i muškatni oraščić.
Ostavljam jelo da se krčka pola sata, zatim šaljem poruku u obiteljski
razgovor na WhatsAppu i pitam ih kada ih mogu očekivati. Držim mobitel
nekoliko minuta, dok kvačice nisu poplavile u znak da su svi pročitali
moju poruku. Čekam još malo, u nadi da će mi odgovoriti, ali ništa. Vidim da
su sve troje online, zatim Logan više nije. Piše da Emily tipka. Tada prestaje.
Sada nije više na mreži, a nije mi odgovorila. Čekam da Jake uzme stvar u
svoje ruke. Šaljem još jednu poruku. Dovoljna je da mi kažete otprilike.
Nema odgovora.
138
 Knjige.Club Books
Baš lijepo.
Kuhinja se odjednom doima sumornom i turobnom. Tamni oblaci
zgusnuli su se i, iako je tek sedam, znatno je mračnije nego što priliči
svibanjskoj večeri. Taman obris provlači se kroz stražnju ogradu: susjedova
mačka. Još se jedna sjena šulja po dvorištu. Prepredena lisica.
Upalila sam svjetlo, progutala knedlu iritacije koja me je gušila i bez
obzira na sve, nastavila s pripremanjem. Možda dolaze kući i nisu mislili da
mi treba odgovoriti jer će biti ovdje za deset minuta. Prelijevam umak preko
zagrijane i nauljene vatrostalne posude, prekrivam ga svježim lazanjama i
zatim malčice varam jer stavljam kupovni bešamel. Silno uživam u
ponavljanju ove radnje tri puta, razbacujem mozzarellu u komadićima po
vrhu i ubacujem jelo u pećnicu. Nešto je lijepo i utješno u pripravljanju velike
posude hrane, tamo gdje maloprije nije bilo ničega.
Sada sam svjesna da nije samo mračno u kuhinji, nego da se i hladnoća
uvukla u kuću. Poskočila sam kada su se na gornjem katu zalupila vrata. Vani
se podiže vjetar, a meni su prozori svih spavaćih soba otvoreni. Drveće u vrtu
drhti, njihovo lišće šušti kao da međusobno šapuće i naklapa prepričavajući
neshvatljive tajne. Nebo je crno. Krupne i odlučne kišne kapi raspršile su se
po kuhinjskom prozoru u najavi nadolazećeg pljuska. Trčim po kući i
zatvaram prozore. Prošle smo godine imali toplinski val, i bilo zato što smo
optimistična ili glupa nacija, mislim da svi ponovno očekujemo isto, iako je
posljednji toplinski val prije lanjskog bio 1976. Doista bismo trebali biti puni
nade tek svake 42 godine.
Zanimljivo, ovako sam se našalila jutros sa svojom osamdesetogodišnjom
susjedom, koju sam oduvijek smatrala simpatičnom, dragom staricom. Više
od desetljeća smo se slagali, razmjenjivali uljudnosti, pomagali kada je bilo
potrebno. Tolerantna je kad su djeca glasna u dvorištu, Jake iznosi njezine
kante za smeće.
“Vama su sva ljeta došla u isto vrijeme, zar ne? I svi vaši Božici također,
kad smo već kod toga. Nemate više pravo žaliti se na vrijeme. Nemate pravo
više ikada žaliti se i na što”, rekla je. Tada se zahihotala, ali to nije bio hihot
pristojne starice, bio je to lažan smijeh kroz koji je probijala agresija.
“Nisam baš mislila da bi lijepo ljeto bilo dobro samo za mene”, promucala
sam. “Bilo bi lijepo za sve.” Šibala me pogledom preko svojih naočala. Poruka
je bila jasna: nemam više pravo ništa poželjeti, čak ni sunčan dan.
Pljusak je sada nemilosrdan.
Slušam kako kiša šiba terasu, krov, prozore. Bubnja, neprestano tutnji.
Zaglušuje moju klasičnu glazbu, stoga je pojačavam na neugodno visoku
razinu. Pitam se dokle su došli s postavljanjem šatora. Ova će kiša
predstavljati problem ako konstrukcija nije postavljena. Iako, koliko god
to predstavlja problem, sigurna sam da će organizatorica zabava imati
139
 Knjige.Club Books
rješenje. Kupit će ventilatore za sušenje, grijalice da sve zagrije. Kupit će
tepih za livadu. Novac ne može riješiti sve, ali svakako može pomoći kad
se radi o organiziranju zabave. Šaljem Jakeu još jednu poruku. Kako
napreduje šator? Napravila sam lazanje. Dolazite li kući?
Njegov odgovor: Svi smo u pubu. Sakrili smo se od kiše. Pojest ćemo
nešto ovdje.
Bocnula me misao, pitam se tko su ti “svi” na koje misli. On i djeca?
Organizatorica zabava? Drugi ljudi?
Tko još? Nisam nikada bila ljubomorna žena. Nikada nisam pazila na
Jakea kako neke žene misle da moraju paziti na svoje muževe. Nikada nisam
očekivala nevjeru. Čak ni kad smo oboje bili mladi i prilično zgodni, kad smo
imali prilike i izbore, vjerovala sam mu. Osjećala sam se sigurnom.
Odnedavno se osjećam nestabilnom.
Pažljivo vadim vrele lazanje iz pećnice. Slastan miris rajčica i sira
preplavljuje kuhinju. Ne želim ih razrezati samo za sebe, čini se kao rasipanje.
Nema veze, ionako će sutra biti bolje jer će malo odstajati. Otvaram konzervu
graha i stavljam par kriški kruha u toster. Možda bih mogla otići k njima u
pub, ali previše je mokro za šetnju, Ferrari nije osiguran ako ga ja vozim, a
oni su uzeli Audi. U svakom slučaju, Jake nije predložio da im se pridružim,
pa mislim da bi to moglo biti neobično nametljivo. Svi su (tko god bili) proveli
dan zajedno u planiranju zabave, bit će čudno da se sada ja uguram. Osim
toga, još uvijek se moram probiti kroz pisma.
Odlučujem kako je najbolji način za praćenje zahtjeva taj da ih unosim u
tablicu. Mogu zabilježiti jesu li sredstva za istraživanja ili pomoć, obrazovanje
i razvoj ili pomoć u nuždi, za ljude ili životinje, mlade ili stare, ovdje ili u
inozemstvu. Još uvijek mi se čini da će biti gotovo nemoguć posao odrediti
koji je cilj vrjedniji od drugog, ali čini mi se kao dobar početak. Ne treba
mi mnogo da se zaokupim time. Sljedeće što znam je da sam podigla pogled i
shvatila da je kasno. Vani je potpun mrak, a kako je svjetlo upaljeno u kuhinji,
vidim svoj odraz u crnim prozorima kao da gledam u zrcalo.
Sama sam.
Mislim, očito je da sam sama, ostali su u pubu, ali zapanjena sam svojim
odrazom. Ja sam sitna žena, a ipak sam se oduvijek smatrala snažnom,
čvrstom. Odraz me razotkriva kao izdvojenu, krhku i napetu. Toliko se toga
dogodilo u posljednjih nekoliko tjedana, mislim da se snalazim u svemu, ali
je li tako? Moram oprati kosu. Mogla bih i napraviti fen-frizuru. Volim fen-
frizuru i nije da se ne mogu počastiti. Istina je da sam izbjegavala odlazak
svome frizeru, da sam izbjegavala cijelu strku koja će neizbježno uslijediti.
Središte pozornosti, obasipanje istim pitanjima. “Kladim se da ne možeš
vjerovati koliko si imala sreće.”
“Ne, ne mogu.”
140
 Knjige.Club Books
“Na što ćeš potrošiti novac?”
“Nismo još odlučili.”
“Na kuću? Automobil? Putovanja?”
“Vjerojatno.” Naišla sam na taj scenarij šezdeset, sedamdeset, osamdeset
puta u posljednjih nekoliko tjedana. Znam da sam razočarala ljude. Žele da
budem srdačnija, manje suzdržana. Ne shvaćaju moju suzdržanost. Nosim
traperice i majicu, iste koje sam nosila i jučer. Trebala bih srediti i nokte.
Izgriženi su i otkrhnuti. Ne izgledam kao dobitnica na lutriji. Zabava je za pet
dana. Dotad ću se morati više potruditi. Ne mogu se ovakva pojaviti - ljudi ne
očekuju ovo. Jake bi bio razočaran. Jake voli lakirane nokte.
Zurim u svoj odraz koji više izgleda naborano, čak i ranjivo, više nego
divlje i pobjednički. Pada mi na pamet da bi me bilo tko izvana mogao vidjeti
takvu.
Ako gledaju.
Prošli su me srsi na tu pomisao, nisam sigurna odakle je došla.
Kiša još uvijek uporno pada. Čujem kako plastični kontejneri za otpad
stružu po putu. Sigurno ih je vjetar otpuhao i sada će ona lisica koju sam
maloprije vidjela gladno prekapati smeće u potrazi za hranom. Ujutro će biti
nereda koji će trebati počistiti. Mora da su se vrata spremišta također
otvorila jer čujem škripu i lupu, škripu i lupu.
Zatim se nešto promijenilo u osvjetljenju hodnika i to mi je skrenulo
pozornost. Naša ulazna vrata imaju staklene ploče i svjetlo vrtne lampe
nadire na tepih u hodniku. Kratkotrajno prigušenje, treperenje daje
do znanja da je netko došao uz prilaz. Odlazim u hodnik, ali nešto me
zaustavilo i nisam tamo upalila svjetlo. Vidim sjenu na ulaznim vratima.
Isprva pomišljam da su se Jake i djeca napokon vratili kući, ali nisam
čula automobil i nema poznatog čavrljanja koje najavljuje njihov dolazak.
Sjena koga god da se približava vratima dobiva oblik. Čekam kucanje, ali ono
ne dolazi. Gledam kako se kvaka pomiče. Vrata su zaključana, ali skamenila
sam se zbog spoznaje da je netko s druge strane vrata samo tako pokušao ući
bez kucanja.
I onda je samo nestala. Sjena. Osoba. Jesam li nešto umislila? Zamislila
nekoga? Jurim prema kuhinjskom prozoru, instinktivno želim spustiti rolete,
prepriječiti pogled onomu tko je vani i zakukuljiti se u toplinu svog doma.
Ispuštam krik jer na prozoru vidim tri lica. Dva muškarca i ženu. Smiješe se i
mašu. Žena je u kasnim četrdesetim, ima rupu na mjestu gdje joj nedostaje
donji zub, mislim da je prepoznajem. Možda sam je vidjela u uredu. Muškarci
su krupni i izgledaju prijeteće. Nemaju kosu ni vrat. Lice onog mlađeg je
rošavo, naznačuje da je nekoć imao akne. I dalje se smiješe i mašu, jedan od
njih podiže palčeve u staromodnoj gesti koju sada vidimo samo kao sličicu u

141
 Knjige.Club Books
e-porukama. Ruke mu izgledaju golemo i unatoč gesti, mislim da mi prijete.
Jesu li te ruke pritisnule kvaku na mojim ulaznim vratima?
“U redu, draga, možemo li ući?” viče stariji muškarac kroz staklo,
nadglasavajući se s kišom. Odmahujem glavom. Srce mi nabija, osjećam ga u
ustima, prsa će mi eksplodirati. “Daj, draga. Kisnemo ovdje vani.”
“Ne poznajem vas”, mrmljam. “Ne poznajem vas”, i zatim spuštam rolete.
Čujem ih kako gunđaju. Tresem se, sram me je što sam doslovno spustila
rolete pred nosom drugog ljudskog bića, ali sam i prestravljena. Možda su
dragi ljudi, ali ne znam. Ne mogu procijeniti. Jedan od njih snažno lupa po
prozoru. Hvatam mobitel, ali onda se pitam koga ću nazvati. Jakea? Policiju?
Nije počinjen zločin. Nije da su baš na mome posjedu, samo se motaju
oko njega. Čekam i gotovo se rušim od olakšanja kad sam začula da se koraci
udaljavaju od prozora, ali u sljedećem trenutku, stražnja se vrata širom
otvaraju. Jake i djeca su ih zasigurno zaboravila zaključati. Trebala sam
provjeriti.
“Smijemo li ući?” pita žena, ali već stoje nasred kuhinje i svi znamo da ih
nisam pozvala. Otresa kišu sa sebe, kao što to rade psi kada pokisnu. Ne nosi
kaput i poplavjela je od hladnoće. Njezine tanke, iznošene tajice i otrcana
majica s kapuljačom ne štite je baš od vremenskih prilika. Nosi japanke.
Blatne su. Stopala su joj izobličena, bez sumnje zbog godina upotrebe
neprikladne, jeftine obuće. Muškarci su krupniji, deblji i čine se zaštićenijima,
ali ipak izgledaju kao da im nešto nedostaje. Izgledaju potrebito. Mnogo sam
puta na poslu vidjela točno ovakvo ponašanje. Potreba koja graniči s očajem
i ljutnjom. Ne bih trebala biti šokirana, ali jesam jer se to događa u mojoj
kuhinji. U mom domu. Ukočila sam se od straha. Čekam da čujem što će
zatražiti.
“Imaš li ručnik? Da osušim kosu?” pita žena. Otvaram ladicu u kojoj
držimo kuhinjske krpe, malo se zaglavila, agresivno je tresem i dodajem joj
smotuljak. Istiskuje vodu iz svoje dugačke kose. Dodajem krpe i muškarcima,
oni ih upotrebljavaju da obrišu svoje ćelave glave i šale se o ulaštenim, tvrdo
kuhanim jajima.
“Što želite?” pitam. Glas mi zvuči kao da ih izazivam, čudno. Htjela sam
zvučati samopouzdano ili pristojno. Bilo koja strategija bila bi bolja od toga
da budem drska. Trebam strategiju. Ovi ljudi nisu moji prijatelji - što rade
ovdje? Hoće li me opljačkati? Prijetiti mi? Ozlijediti me?
“Bilo bi lijepo popiti šalicu čaja”, kaže nešto mlađi muškarac. Drži se
uspravno. Visok je barem 190 centimetara, ima možda 100 kilograma. Polako
prilazim čajniku, punim ga vodom i stavljam da se grije.
“Zašto ste u mom domu?”

142
 Knjige.Club Books
“Ti si dobila na lutriji, je li?” Pomišljam da bih to mogla zanijekati, ali koja
je svrha toga? Fotografije mene i moje obitelji bile su u lokalnom tisku i na
vijestima. Ovdje smo slavni. Barem djeca nisu kod kuće. Barem su sigurna.
“Sedamnaest cijelih osam milijuna, je li tako?” pita drugi muškarac. Ne
odgovaram. Gledam kako se kiša cijedi s njihove odjeće i njihovih tijela te
kako se skuplja u lokvu na kuhinjskom podu. “Namučit ćeš se dok ih
potrošiš.” Gleda me. Uhvatila sam se kako kimam glavom u potvrdu. “Ono su
pisma u kojima svatko zahtijeva dio, je li?”
“Neka od njih.” Glas mi se slomio u grlu, kašljem da ga pročistim. Svi
slušamo zvuk vode koja se grije u čajniku. Mogu li ga upotrijebiti kao oružje,
ako budem morala? Mogu li učiniti takvo to? Luda je to i drastična pomisao.
Bacam pogled na kuhinjske noževe u drvenom držaču na kuhinjskom
elementu. Brzo odmičem pogled, ne želim im privući pozornost na njih.
Nisam u televizijskoj seriji, znam da će se bilo koje oružje koje pokušam
upotrijebiti vjerojatno upotrijebiti protiv mene.
“Stvar je u tome”, kaže žena, “da sam došla k tebi na posao vidjeti te.
Zapravo sam bila u redu s mnogo drugih ljudi. Pobjegla si. Rekla si da ćeš se
vratiti, ali nisi.” Netremice me gleda, prijekorno. Iako mi je rečeno da odem,
zapravo sam otpuštena, svakako nisam imala izbora, osjećam se optuženom,
osuđenom i krivom.
“S čime ti treba pomoć?” pitam.
“Dugujem novac.” Gleda u pod, naznaka srama ili samo iscrpljenosti.
“Posudila sam samo sto petnaest funti, ali sada kažu da dugujem gotovo dvije
tisuće.” Primjećujem da se i ona trese. “Ozlijedit će me ako ne platim.” Srce
mi se trznulo od suosjećanja. Ova je žena krhka i bespomoćna fizički, a vrlo
vjerojatno i psihički. Uopće ne trošim dah na savjet da se pokuša službenim
putem boriti protiv kamatara. Ta vrsta pravde i pribježišta nekima
jednostavno nije dostupna i to je nemogući san, baš kao i da jednorozi
preskaču duge. Vjerojatno je da je kamatar dio njezine zajednice. Bilo bi
posljedica.
“A vas dvojica?”
“Mi smo samo ovdje da nju i novac dovedemo sigurno doma.” Shvaćam
da su ovi muškarci jednaka prijetnja njoj kao i meni.
“Nemam toliki novac u kući. Ne mogu vam ga dati, čak i da to želim.”
Učinio je to polako, namjerno, tako da shvatim da to nije nepromišljen
refleks. Mlađi od dvojice muškaraca ošamario je ženu. Njegov snažan udarac
ostavio je crven otisak na njezinu obrazu. Zadržala je pogled na meni,
preklinjući me.
“Mogla bih napisati ček.” Idem prema ladici iznad one u kojoj držimo krpe
za posuđe i otvaram je. Moja čekovna knjižica je ondje jer su obično jedini

143
 Knjige.Club Books
čekovi koje uopće ispisujem oni za školske potrebe: fotografije razreda ili
nasumične komade sportske opreme, a obično od mene traže te čekove za
doručkom, dok jedno od njih izlazi.
Muškarac se smije i diže ruku kao da će je opet udariti. Naravno da neće
uzeti ček - bilo je ludo od mene što sam to uopće predložila. Znaju da se ček
može pratiti, znaju da bih ga otkazala čim odu. Pretpostavljam da žele završiti
s time što prije. Nisam im ništa, samo sredstvo za postizanje cilja. Ne znam
što da radim. Ne želim da je ozlijede, ali mogu li ih doista spriječiti?
Razmišljam o tome da odem s njima do bankomata, ali mogli bi učiniti mnogo
više štete vani, na oluji. Bilo kojoj od nas ili objema. Imam mobitel u ruci i
pitam se mogu li nazvati 112. Ova žena možda nije u položaju prijaviti
kamatara, ali ja zasigurno jesam. “Molim te, molim te”, preklinje me, njezin je
pogled i dalje na meni.
Tada se odjednom pojavljuju svjetla automobila. Dvojica muškaraca i ja
uznemireno gledamo prema vratima. Ne želim da moja djeca naiđu na ovo.
Oni ne znaju tko dolazi. Koliko oni znaju, moj se suprug možda vraća s
gomilom prijatelja.
U tren oka, stariji muškarac uzima moj laptop i kaže: “Ovo će biti
dovoljno.” U sljedećem je trenutku već izašao kroz stražnja vrata. Drugi
muškarac i žena ga slijede. “Ne idi s njima. Ostani”, vičem za njom. Ali ona i
dalje trči. Kako su oni odmicali u stražnjem dijelu, tako su se ulazna vrata
širom otvorila pa su Jake, Emily i Logan ušli u kuću. Čavrljaju i smiju se.
Mokri su, ali na njima kiša izgleda blistavo, biserno. Ohrabrena Jakeovim
dolaskom, jurim iza kuće i ponovno vičem: “Ne moraš ići s njima!” Mislim da
je vjetar odnio moje riječi daleko dok se žena nije okrenula. Osjećam se
sretnom što mogu posredovati, što je ipak mogu spasiti. Tada mi je pokazala
srednji prst. “Odjebi, bogata kučko!” zavikala je. Čujem ih kako se smiju. Na
trenutak, stojim u dvorištu, kiša me šamara, zbunjena sam, ali potom
shvaćam, bila je to prevara. Ona je bila u tome s njima. Vraćam se u kuhinju,
lupam vratima za sobom, zaključavam ih i povlačim zasun.
Jake izgleda zabrinuto kada vidi kako voda kapa s mene po kuhinjskom
podu. “Što se događa?” upita.
“Selimo se”, odgovorim.

144
 Knjige.Club Books

27

Lexi

Utorak, 21. svibnja

Ž elim se odmah preseliti u hotel i ostati ondje dok ne nađemo novo mjesto
za život, ali Jake kaže da pretjerano reagiram.
“Lako je to tebi reći. Nisi ti bio licem u lice s njima u kuhinji.” Nisam
spavala, što ne iznenađuje, tako da mi njegov stav da će sve biti u redu nije
utješan, nego me živcira.
“Unajmit ćemo zaštitare. Imam njihov kontakt. Ljudi koji su zaduženi za
osiguranje na zabavi mogli bi pomoći.”
“Ljudi koji rutinski pretražuju tinejdžere u potrazi za votkom i koji znaju
kako postaviti adolescenta koji povraća u bočni položaj možda neće
dostajati”, ljutito mrmljam.
“Krupni su to tipovi, bivši vojnici. Svi ćemo biti dobro.”
Želim razgovarati s nekim tko će suosjećati sa mnom i umiriti me, ali ne
znam koga nazvati. Ta me je pomisao otrijeznila. Sledila. Ne želim nazvati
svoje roditelje jer znam da će se zabrinuti ako im kažem za uljeze. Oni su ljudi
koji su odrasli u siromaštvu i podigli su obitelj s malo sredstava, oni žive u
sretnom, jednostavnom balonu od sapunice, uvjereni da je naš dobitak na
lutriji odgovor za sve probleme. Razmatram nazvati Ellie, ali nismo
razgovarale otkad me zamolila da napustim ured. Razmijenile smo nekoliko
e-poruka čiji je ton bio hladan, strogo poslovan. Iako je Ellie rekla da je
ovo samo privremeni dopust, nisam sigurna da još uvijek imaju mjesto za
mene u uredu. Ovo nije prvi put da tugujem za onime što sam imala s Carlom
i Jennifer. Godinama su bile prijateljice kojima bih pribjegla. Ljudi s kojima
bih dijelila svaku misao, osjećaj, krizu i pobjedu. Zatim osjećam toliko golem
val žestine da me je gotovo oborio s nogu. Kao da sam doista duboko pod
vodom, otimam se, koprcam i pokušavam pronaći čvrsto tlo. Nikada nisam
doista poznavala ni jednu od njih dviju, unatoč tome što smo bile prijateljice
15 godina. Na kraju zovem Gillian iz lutrije. Svidjela mi se od trenutka kad

145
 Knjige.Club Books
sam je upoznala. Sada mi se čini da je ona jedina osoba na svijetu koja neće
nešto zahtijevati od mene i stoga bi baš mogla biti u položaju pružiti mi nešto.
Gillian me nije iznevjerila. Osjećajno i ozbiljno priznaje da je događaj
zasigurno bio strašan.
“Možemo li se naći i razgovarati o tome?” pitam, osjetivši se slabo i
blesavo, ali i svjesna da je trebam.
“Naravno.”
“Danas? Mogu li te častiti ručkom?” I tada, da ne zvučim previše beznadno
i sladunjavo, dometnem:
“Htjela bih ti zahvaliti za sve što si učinila.”
“Svakako se možemo naći danas, ali bojim se da me ne možeš častiti
ručkom. Ne smijemo primati poklone od dobitnika. Možemo otići na ručak
ako ja platim svoj dio. Može tako?”
“Da, molim te, doista želim izaći iz kuće.” Dogovaramo se da ćemo se naći
u talijanskom restoranu u gradu. Cijenim njezin izbor. Jednostavan je
i skroman. Moći ćemo slobodno razgovarati bez nametljivih konobara -
razumljivo, željni su visokih napojnica - koji neprestano prekidaju s
pitanjima je li hrana dobra, mogu li još nešto učiniti za nas, bilo što.
Iskreno, tamo ćemo biti sretni ako uspijemo pridobiti pozornost osoblja čak
i kada je želimo - osoblje mnogo više zanima zbijanje u grupe i razgovor o
oblicima obrva nego to da nas posluže. To mi se neobično sviđa. Podsjeća me
na posao - kada stojim u čoporu s Robom, Heidi i Judy u prljavoj kuhinjici koja
prolazi kao prostorija za osoblje i razgovaram s njima o onome što smo
gledali na televiziji tijekom vikenda.
Gillian je već za stolom i dok joj prilazim, ustaje, vuče me u srdačan
zagrljaj koji traje dulje nego većina njih. Ona je zaobljena, majčinska figura i
uživam dok tonem u nju. Odmaknula se i stvorila stručak narančastih gerbera
vezanih elastičnom gumicom. Dala mi ih je uz širok smiješak. U posljednjih
mjesec dana, primili smo barem dvadeset buketa cvijeća od ljudi koji su
nam čestitali na pobjedi. Možda i više. Prestala sam brojiti. Nismo imali
dovoljno vaza i na kraju smo ih stavljali u čaše i kante. Svaki od tih buketa bio
je prelijep, cvijeće je neosporna radost. Mnogi od njih došli su od obitelji i
neizmjerno sam cijenila pomisao na svoju sestru, Jakeovu braću i šogorice
koji su željeli proslaviti s nama; drugi su došli od ljudi koje nismo čuli
godinama, ljudi kojima čak više ne šaljem čestitku za Božić. Namjeravala sam
odnijeti cvijeće u lokalni starački dom, ali bili smo vrlo zauzeti i prije nego što
sam to stigla učiniti, stabljike su im istrunule. Kuća je bila preplavljena
prodornim, pomalo slatkastim, kužnim smradom mrtvog lišća. Buketi su bili
mnogo raskošniji od ovih pet jarkih cvjetova, ali mislim da ovaj stručak
najviše cijenim.

146
 Knjige.Club Books
“Ne piše ništa u pravilniku o tome da ja tebi ne smijem kupiti dar”,
objašnjava Gillian sa smiješkom. “Silno mi je žao zbog onoga što se dogodilo.
Niste imali sreće. Razgovarala sam s brojnim kolegama koji su radili s
mnogim dobitnicima i, koliko mi znamo, nitko prije nije prošao nešto slično.”
“Pretpostavljam da je to zato što radim s ljudima u vrlo teškim
situacijama. Oni su ranjiviji i stoga mali dio njih ponekad može biti
nepromišljen. Pretpostavljam da sam zbog toga izložena.”
Naručujemo i, dok jedemo, Gillian me pita: “Što je rekla policija?”
Uzdišem, neugodno je. “Jake je rekao da nema smisla ići na policiju.”
Gillian izgleda zabezeknuto. “Ali naravno da ima. Rekla si da si
prepoznala ženu. Sigurna sam da će im uspjeti ući u trag.”
Sliježem ramenima. “On misli da smo imali dovoljno prevrata i da samo
moramo nastaviti.” Očito već zna da su Pearsonovi i Heathcoteovi pokušali
prisvojiti naš dobitak i ja joj objašnjavam kako su me zamolili da se odmorim
od posla, da je Jake dao otkaz i da će djeca promijeniti školu. Ne govorim joj
da je Emily pretučena. Nije da može učiniti nešto u vezi s tim, da to s njom
podijelim, samo bih udvostručila problem, ne bih ga prepolovila. Mi nismo
njezina odgovornost.
Gillian shvaća da je gotovo nemoguće nastaviti živjeti u našoj kući. Nema
pregrada, ograda, čak ni dvorišnih vrata. Što ako je ono troje od sinoć tek
početak? Bismo li trebali očekivati poplavu ljudi koji će se pojavljivati
zahtijevajući novac? Neki bi mogli pitati pristojno ili bi moglo biti i više
prijetnji. U svakom slučaju, bit će nemoguće, nepodnošljivo.
“Ako se preselite, smijem li preporučiti da razmislite o tome da ostanete
u blizini, barem za početak. Znamo da su tim rješenjem zadovoljni mnogi
drugi dobitnici”, predlaže Gillian. “Zadržite svoj sustav podrške oko sebe,
samo odaberite nešto što je manje dostupno strancima. Možda nešto manje
udaljeno.” Posegnula je za svojim iPadom. “Dopustila sam si malo potražiti na
internetu. Tek toliko da ti dam nekoliko ideja. U Great Chesteru nalazi se
gotovo do kraja izgrađeno naselje. Slijepa ulica s dvorišnim vratima - možda
vrijedi pogledati.”
Gillian mi pokazuje fotografije pet krasnih kuća s privatnim prilazom.
Znam za to naselje jer smo Jennifer, Carla i ja pozorno pratile tijek izgradnje
cijele prošle godine. Planirale smo se zajedno provrzmati po njima čim ih
otvore za moguće kupce. Tada nijedna od nas nije planirala preseliti se, ali
sve volimo njuškati jer možeš dobiti nadahnuće za uređenje vlastitog doma -
to je dobar način da provedeš subotu popodne. Trebali su otvoriti kuće na
uskrsni vikend, nikada nismo otišle.
Kuće na fotografijama svakako su veličanstvenije od naše. U biti su sve
iste, s nekoliko manjih razlika. Na primjer, možeš sam odabrati kuhinjske

147
 Knjige.Club Books
elemente, a pločice i tepisi su drukčiji u svakoj kući. Možeš odabrati između
dva tipa ulaznih vrata.
Prema popisu, sve kuće imaju pet spavaćih soba, tri s kupaonicama, salon
i nešto što se zove brlog - što god to jest, pretpostavljam mjesto gdje se djeca
mogu igrati. Svaka od njih ima odvojene garaže i goleme kuhinje. Mogu se
zamisliti kako sretno živim u jednoj od njih. Nisu previše, nemoguće velike,
ali su elegantne, prostrane, poželjne.
“Dobila bi određenu razinu sigurnosti a da se ne osjećaš izoliranom”,
istaknula je Gillian. Ova potraga je toliko obazriva i toliko blizu činu
prijateljstva da su mi suze zapekle oči. Činjenica da prepoznajem ljubaznost
nekako privlači pozornost na to kako je u mojemu životu trenutačno
nedostaje. Prije sam željela živjeti u Great Chesteru, da smo si to ikada mogli
priuštiti. Željela sam moći prošetati do kuća svojih prijatelja, pokucati im na
vrata i neočekivano se družiti, ali kako mi Carla i Jennifer više nisu
prijateljice, Great Chester izgubio je na draži. Ovo ne govorim Gillian -
zvučalo bi nezahvalno. Umjesto toga joj zahvaljujem, kažem joj da ću
pogledati iako neću i mijenjam temu; počela sam govoriti o zabavi.
Provodimo ugodnih sat i pol. Želim se još zadržati, ali Gillian se mora
vratiti u ured. Zavidim joj na osjećaju za svrhu i posao. Dok ustaje, osjećam
nalet neugode zato što sam osoba koja nema smjer, nema kamo ići. Nikamo.
“Ne želim se previše uključiti i gurati nos gdje mu nije mjesto”, kaže uz
ispričavajući osmijeh.
“Što je? Doista, svaki je savjet dobrodošao.”
Doima se kao da joj je neugodno, ali je ozbiljna. Prepoznajem taj izraz lica,
ja bih ga nekada nosila u uredu kada bih zaobilazila pravila. “Čak i ako
naselje u Great Chesteru nije za tebe, smijem li te potaknuti da možda dvaput
razmisliš prije nego što kupiš nešto predaleko, preveliko ili previše...”,
potražila je pravu riječ, “... izdvojeno.”

Prvo što primjećujem kad sam došla kući je uznositi natpis “Prodaje se” u
našem dvorištu.
“Ovo je bilo brzo”, kažem Jakeu.
“Tvoja sigurnost je na prvome mjestu. Zašto bih odugovlačio?” odgovara.
Njegov je komentar pomalo u neskladu s onim od jutros o tome kako sam
pretjerano reagirala, ali bilo bi vrlo neotesano gunđati ako je došao do
mojega gledišta, stoga samo kimam i smiješim se. “Također sam rezervirao
zaštitare koji će započeti večeras u šest. Ostat će preko noći.”
“Gdje će biti?” pitam.
148
 Knjige.Club Books
“Na kauču.”
“Pristali su na to?”
“Ljudi na svašta pristaju za pravu cijenu.” Njegov komentar je usputan, to
je njegovo lakoumno, čvrsto uvjerenje. “U svakom slučaju, neće biti zadugo,
sutra se selimo.”
“Pronašao si hotel? Sjajno. Zašto onda ne možemo ići večeras?
“Ne hotel, pronašao sam nam dom.” Izvlačila sam se iz cipela, bila sam
zauzeta skidanjem kaputa i traženjem vaze za gerbere, ali ova vijest natjerala
me je da se okrenem prema njemu. Očekujem da se pobjednički osmjehuje
od uha do uha, izraz lica koji sam naviknula gledati kada dođe kući s
najnovijim plijenom. Zabrinutija sam što se budalasto ne ceri, jednostavno
izgleda odlučno, čvrsto i činjenično. Odabir doma za nas njemu nije stvar
veselja, to je njegovo pravo. Teško mi je probaviti ovu promjenu dinamike
između nas. Prije bismo razgovarali o svemu, od toga koji ćemo čaj piti do
toga što ćemo gledati na televiziji. Zasigurno bi odabir mjesta za život bilo
pitanje žustre rasprave. U prošlosti. Zašto ja više nisam uključena u ove
odluke? Gleda na sat, onda se glatko osmjehne, kao da ništa nije drukčije ili
pogrešno. “Hajde, požuri. Moraš se presvući. Agent za nekretnine dolazi za
petnaest minuta da nas odvede u razgledavanje.”
“Nisi je vidio? Kupio si kuću a da je nisi ni vidio?” provalilo je iz mene.
“Vidio sam je na internetu. Nema razloga za brigu. Izvanredna je. U
svakom slučaju, zasada je samo unajmljujemo, ali na prodaju je, tako da je,
ako nam se svidi, možemo kupiti. Nije li to sjajno?”
Valjda je sjajno, barem je odabrao samo kuću za najam, a ne naš sljedeći
dom za cijeli život. Dopuštam si osjetiti olakšanje, ali daleko sam od spokoja
i opuštenosti. Osjećam se kao da me netko požuruje. Prisiljeno. “Jesi li već
potpisao ugovor?”
“Obožavat ćeš je, Lexi.”
“Gdje je kuća?”
“Svega nekoliko kilometara nakon Hurtingtona.” Hurtington je pedeset
kilometara udaljen od mjesta gdje sada živimo. Četrdeset kilometara od škole
u koju je Jake upravo upisao djecu. “Kako će djeca ići u školu svakog jutra?”
pitam. “Vozi li autobus?”
“Unajmit ćemo vozača.”
“Ali vozi li autobus?” ustrajem.
“Nemam pojma. Kako da ja znam?”
Želim mu ukazati na to da to vrlo vjerojatno piše na školskim
internetskim stranicama, a i agent za nekretnine bi mogao znati. Takva
pitanja ljudi pitaju kada sele obitelj, ali ja šutim. Ja bih to upitala da sam

149
 Knjige.Club Books
bila uključena u izbor njihove škole ili našega doma. Osjećam se isključenom.
Odsječenom.
Djeca su vrlo uzbuđena oko pregledavanja nove kuće, a posebno oko
rezerviranja svojih soba, tako da čavrljaju tijekom cijelog putovanja.
Zahvalna sam što njihova buka skriva tešku tišinu koja se spustila
između mene i Jakea. Vitka, plavokosa, profesionalna agentica za nekretnine
ima umjetnu put i umjetan osmijeh. Vozi nas zavojitom cestom kojom nikada
nisam putovala i nisam znala da postoji.
“Još malo pa smo došli”, cvrkuće. Gledam oko sebe, posvuda su visoke
ograde i visoka, zasađena stabla. Njihove su krošnje široke i bujne, a mislim
da im svrha nije stvaranje sjene, nego privatnosti. Sve kuće uz cestu su
jedinstvene, namjenski izgrađene za ljude koji ne misle da postoji kuća na
cijelom planetu koja se uklapa u njima svojstvene potrebe, stoga se gradi
jedna posebno za njih. Goleme su i elegantne, svaka od njih izaziva uzdahe
djece čiji su nosovi zalijepljeni za prozor automobila. Zaustavljamo se pred
električnim dvorišnim vratima, agentica za nekretnine otvara prozor i svojim
dugačkim, lakiranim noktima utipkava šifru koja otvara vrata. Dok se polako
pomiču na šarkama, ne osjećam se dobrodošlo, sličnije je tome da ulazimo u
razjapljena usta čudovišta. Vrata se polako zatvaraju iza automobila,
progutavši nas.
“Možete promijeniti šifru, učiniti je osobnijom”, kaže agentica za
nekretnine. “Možda u vaše pobjedničke brojeve”, predlaže uz usiljen smijeh.
“To bi bilo predugačko”, ističem.
Kuća je izvanredna. Oduzima dah. Moderna je, puna kutova, vrlo slična
kućama kakve zamišljam da se nalaze u Los Angelesu. Sušta je suprotnost
našem zastarjelom, loše obnovljenom domu, s luckastim bojama i vrtom
punim korova. Modrena je, sva u bijelim zidovima i širokim prozorima, a vrt
je stručno ušminkan. Automobil se vuče šljunčanim prilazom i zaustavlja tik
ispred velikih, tamnih, drvenih vrata koja agentica otključava. Smjesta
isključuje protuprovalni alarm unošenjem još jedne šifre u još jednu
tipkovnicu. Pretpostavljam da bismo ovdje bili sigurni. Sve četvero smo se
uredili za ovo razgledavanje, Jake, Emily i ja imamo prešutni sporazum da se
moramo dotjerati za ovu situaciju, Logan je prisiljen na to (on ionako misli da
se uredio kada se presvuče iz znojne nogometne majice u čistu).
Drago mi je da smo to učinili.
Čini mi se da se, tko god živi u ovakvoj kući, mora neprestano uređivati
kao da su spremni za snimanje za časopis. Hodnik nalikuje na špilju,
dvostruko visok u odnosu na bilo koju drugu kuću u kojoj sam ikada bila. Ima
stakleni krov koji dopušta suncu da se prelije preko poda prekrivenog
bijelim, porculanskim pločicama koje blješte poput prozirnog leda.

150
 Knjige.Club Books
Lutamo prostranim i brojnim prostorijama. Brojim ih. Tri su salona,
mislim da se možda jedan upotrebljava kao blagovaonica, a drugo kao ured,
ali zatim nailazim na te prostorije pa mi nije baš jasno zašto bi ikome trebala
tri salona. Možda je jedan za djecu, drugi za muža, a treći za ženu. Ajme meni.
U blagovaonici se nalazi golemi drveni stol koji se proteže cijelom njezinom
dužinom. Brojim stolce: dvadeset. Pretpostavljam da bi to bilo korisno za
Božić. Obično, u našoj kući, pribjegavamo tabureima i ležaljkama koje
postavljamo oko stola tako da svi mogu sjesti. Iako, osim za Božić, nisam
sigurna kada bismo se koristili blagovaonicom. Kao i većina obitelji,
uglavnom se okupljamo u kuhinji, čak i kada imamo goste. Nije izgledno da
nam treba ured, s obzirom na to da nijedno od nas dvoje više ne radi. Kuhinja
je prostrana i da, i ovdje je golem stol. Pokušavam si predočiti kako smo svi
nagurani oko radnih površina od nehrđajućeg čelika koji nalikuju na
tvornicu. Agentica za nekretnine dobra je u svom poslu, zna pročitati ljude,
pita: “Zar vam se ne sviđa kuhinja?”
“Divna je. Vrlo moderna.” Ona čeka. “Možda malo previše sterilna za moj
ukus”, prizna.
“Dakako, možete je promijeniti ako kupite kuću. Stara je tri godine.”
Koluta očima i razvlači usne u široku grimasu, vrat joj izgleda poput
kornjačina. Mislim da bih se trebala zgroziti nad mišlju da je kuhinja starija
od tri godine.
Šest je spavaćih soba, sve imaju kupaonice. Još je jedna kupaonica na
katu, nju agentica opisuje kao obiteljsku kupaonicu, ali ne shvaćam tko hi je
trebao pored svih onih drugih. Ima mnogo sjajnih drvenih i mramornih
podova, posvuda su razmješteni raskošni tepisi, nema tapisona. Da moji
roditelji dođu posjetiti nas, tepisi bi bili opasni, moj se tata uvijek spotiče o
vlastite noge. Mnogo je žarulja skriveno u podove, stropove i udubljenja,
nema ni jedne prašnjave lampe na vidiku. Neki su zidovi napravljeni kao
staklena stijena. Znam da su moderni, ali meni se ne sviđaju jer ih imaju u
našem lokalnom domu zdravlja. Prečesto sam tamo čekala liječnika da bih ih
povezivala i s čim osim s time da moja djeca imaju temperaturu. Kuća
je minimalistička, ali opremljena s mnogo ukusnih nijansi sive. Odjednom
sam pomislila na Carlu. Ona je jedina žena koju poznajem a da otvoreno
priznaje kako je pročitala Pedeset nijansi sive. Zamišljam je kako se šali o
odabiru boja i prilikama da se krste bezbrojne sobe. Pitam se kako bi Jennifer
odgovorila. Sve vrijeme ponašala se kao da su Carline očite aluzije pomalo
neukusne. Uvijek se doimala kao netko tko je gotovo aseksualan. Gotovo se
ponašala kao da je Ridleyjevo rođenje rezultat bezgrešnog začeća. Carla je
znala reći da je to zato što je, od nas triju, Jenniferin muž najmanje privlačan
i vjerojatno se njoj nije sviđao seks s njim. Ušutkala bih Carlu kada bi rekla
takvo što. Rekla bih joj da ne bude zločesta. Ne bih slušala.

151
 Knjige.Club Books
“Možemo li zadržati namještaj?” pitam. Možda je ovo malo drukčije od
mog uobičajenog ukusa, općenito volim jarke, vesele boje, ali znam da
nemamo dovoljno vlastitog namještaja da ispunimo ovu kuću. Sve
što posjedujemo može stati u ovu prostoriju u kojoj stojim.
“Ako vam se sviđa i ako ga želite. U vlasništvu je agencije za najam.
Možemo ih promijeniti ako nisu po vašem ukusu. Imamo izbor koji možete
pogledati na internetu.”
“U redu je.” U uobičajenim okolnostima, sigurna sam da bi se Emlily
željela više i od čega igrati dizajnerice interijera, ali sada je zaokupljena
planiranjem zabave. Osim toga, nisam sigurna da joj treba još dodatnog
uzbuđenja oko kliktanja i kupovanja. Zapravo je ovisna o tome.
Agentica nam pokazuje ostatak kuće. Njezina sveobuhvatna elegancija
prototip je bogatstva i uspjeha. Njušim zrak i kunem se da osjećam miris
novca kako lebdi uokolo. Kuća ima kino i teretanu, a vani, na rubu vrta,
kućicu s bazenom. Ima i sobu za bilijar. Djeca su izvan sebe. Već su odabrali
svoje sobe, nisu se svađali jer su sve sobe prelijepe, goleme. Ovo je suprotno
od onoga što mi je Gillian savjetovala, ali sve je već riješeno. Jake je potpisao
ugovor. Djeci se sviđa kuća. Zapravo, obožavaju je. A nije da se meni ne sviđa.
Što bi mi se moglo ne sviđati?
Emily i Logan odlaze u vrt i otkrivaju opremu za kriket. Nijedno od njih u
životu nije igralo kriket, samo spominjanje igre nekada je bilo predmetom
poruge, a sada nabijaju loptu s nedostatkom vještine, ali uz potpun ushit.
Stojim na prozoru i gledam ih.
Smijulje se i brbljaju, nježno se prepiru oko toga čija je lopta najbliža
obruču. Nema na vidiku mobitela ni tableta. Ovo je san. Jake je pokraj mene.
Ali ne dodirujemo se.
Agentica za nekretnine živahno kaže: “Imam bocu šampanjca u
automobilu. Trebala sam je izvaditi i staviti na hlađenje kada smo došli.
Ispričajte me na trenutak, idem je uzeti. Pretpostavljam da želite trenutak
za sebe, tek toliko da upijete svu ovu divotu.”
Nešto se čudno dogodilo meni i Jakeu tijekom posljednjih nekoliko
tjedana. Godinama smo razgovarali o svemu. O velikome i malome. O mojoj
karijeri, koliko ćemo djece imati, gdje ćemo i kako odgajati tu djecu, na što
bismo trebali trošiti novac. Do u pojedinosti smo razgovarali o tome što
bismo učinili da nam je ostalo pet minuta života ili pedeset godina. Sada
razgovaramo samo o onome što želimo - što on želi - sljedeće kupiti. Voljela
bih da ga mogu pratiti, voljela bih da mogu jednostavno uživati u tome da sve
potrošim. Ne mogu, a to nekako znači da se više ne možemo obratiti jedno
drugome. Primijetila sam da, kad smo nasamo, da smo usamljeniji nego kada
smo razdvojeni.
“Kolika je najamnina?” pitam.
152
 Knjige.Club Books
“Možemo si to priuštiti”, odvraća Jake, što nije odgovor na moje pitanje.
“A da je želimo kupiti, koliko bi nas to koštalo?”
Jake sliježe ramenima. “Nisam do kraja siguran.” Gledam ga. Njegov je
pogled tik iznad mojih obrva. Zar ga više uopće nije briga? Je li iznad toga?
“Otprilike?”
“Nemam pojma.”
“Jesi li pitao?”
“Pitat ćemo ako odlučimo da je želimo.”
“Koji si tip najma uzeo?”
“Mjesečni.”
Razmišljam o ovome. Iznenađena sam, mjesečni najam nudi nam više
fleksibilnosti. To je oprezno i promišljeno. Moj je suprug bio potpuna
protuteža oprezu i promišljenosti otkad smo dobili na lutriji. Pa, zapravo i
prije toga. “Zašto, Jake?” Sliježe ramenima. “Nije li uobičajeniji šestomjesečni
najam? Ne bismo li manje platili?”
“Ali koja je svrha toga, Lexi? Mi nismo obični. Ne moramo se više brinuti
oko toga što je jeftinije.” Prstima prolazi kroz kosu.
“Svi se brinu oko novca. Čak i kraljica gasi svjetla noću u Buckinghamskoj
palači.” Pokušavam se našaliti jer se bojim da ovo nije šala. Nešto vreba iz
mračnih dubina naše veze. Nešto što će ugristi ili ubosti.
Jake sliježe ramenima. “Mislim da odluka Njezina Veličanstva više ima
veze s okolišem.”
“Ne, sumnjam. Ona pokušava biti štedljiva. Ne mislim da je okoliš jedan
od njezinih problema.”
“Pa, ne znamo to, je li tako? Vjerojatno zbog interesnih skupina misli da
mora gasiti svjetla, vjerojatno ih želi ostaviti upaljenima. Stvarno ne mislim
da je nju briga kako troši novac. Neke ljude nije briga kako troše novac, Lexi.”
“U tom slučaju, svaka čast interesnim skupinama. Možda bih ja trebala
unajmiti jednu od njih kako bih te natjerala da se ponašaš drukčije.”
“Isuse, Lexi.” Odmahuje glavom. “Zamolit ću ih za popust i unajmit ćemo
kuću na šest mjeseci, ako je to ono što želiš”, kaže nestrpljivo.
Stojim u prostranoj, hladnoj kuhinji i razmišljam o tome koliko je krajnje
smiješno raspravljati o kraljičinoj štedljivosti ili rastrošnosti. Mi smo
smiješni. Tada shvaćam nešto mnogo gore. Uopće ne raspravljamo o tome.
Skupljam hrabrost. Hvatam se za rub stola, gledam kako mi zglavci i vršci
prstiju ispod noktiju postaju ledeno bijeli. “Voliš li me još uvijek, Jake?”
“Lexi, kakvo je to pitanje?”
“Voliš li me?” Natjerala sam se pogledati ga. Suočavam se s našom pričom
dugom 25 godina. Vidim kako juri pokraj nas, poput kakve kinetičke energije.
153
 Knjige.Club Books
Otkad sam shvatila da zuri u mene u studentskom domu, njegov me pogled
probadao. Pržio me, palio. Baš kao sunčeva zraka koja kroz povećalo može
uzrokovati šumski požar. Naš prvi poljubac i seks. Koji su se dogodili u
razmaku od otprilike petnaest minuta, tolika je bila snaga naše požude.
Sjetila sam se kako sam svukla gaćice s mišlju da sam prekršila sva pravila i
da sam ga zbog toga zauvijek izgubila. Učili su me da se dobre djevojke ne
jebu uza zid u hodniku studentskog doma. Dobre djevojke čekaju barem da
ih se odvede u tvrde, tanke krevete. Mislila sam da ga, kad dobije što želi, više
nikada neću vidjeti. Zapravo nikada nije ni otišao.
Barem ne još mnogo godina.
Sjećam se dana našega vjenčanja, bio je to velik događaj s mnogo
uzvanika. Magla osmijeha i lijepih želja, ostvarenih i novih snova. Prenio me
preko praga naše hotelske sobe, stao mi na haljinu koja se poderala. Smijali
smo se i rekao mi je da je ionako cijeli dan razmišljao o tome kako da je strgne
s mene. Emilyno i Loganovo rođenje, jedno je dijete bilo toliko mirno, zbog
drugog smo bili zabrinuti i u stresu. Vidim Jakea kako hoda gore-dolje u
našem malenom dnevnom boravku dok mu Logan vrišti prebačen preko
ramena, kako njegova golema ruka nježno masira bebina leđa. Kako ih
prekriva. Štiti. Prvi dani škole. Praznici. Bolovanja. Plaće. Vidim niz njih kako
se njiše preda mnom poput odjeće na sušenju koju šamara vjetar. Svježi,
poletni, sjajni. Sjećam se jednostavnog veselja gledanja televizije, njega kako
sjedi uspravno na kauču s mojom glavom u krilu, znajući da je Show Grahama
Nortona ionako dobar, ali još je bolji jer smo se smijali istim dijelovima. Sve
mi to bljeska pred očima i pitam po treći put: “Voliš li me, Jake?”
“Naravno da te volim.” Povlači me u zagrljaj i ljubi mi čelo, više-manje u
isto mjesto u koje zuri tijekom cijelog ovog razgovora. “Teško nam je zato što
se mnogo toga promijenilo. To je sve.”
Zaranjam licem u njegovo rame. Ne želim da vidi suze koje prijete izdati
me. “Ništa se više ne događa?”
“Ne.”
“Jesi li rekao Jennifer da neće dobiti novac zato što su promijenili priču?”
Ovo je najviše što se mogu približiti pitanju za koje se ne mogu natjerati izreći
ga.
Je li gotovo?
“Mislim da će shvatiti”, odgovara i razvlači lice u nešto što nalikuje
osmijehu, ali nije dovoljno brz. Vidim kako je ustuknuo i tada znam da postoje
dvije mogućnosti.
Ili nije gotovo.
Ili jest, i on je zbog toga tužan.
Obje mi mogućnosti slamaju srce.

154
 Knjige.Club Books
Svi žele nešto što nemaju. Prije nekoliko stotina godina željeli smo hranu
i dug život. Sada su to lajkovi na Instagramu i tuđi muževi. Moj muž ne zna da
ja znam da ima avanturu s mojom najboljom prijateljicom i da ona traje
barem dvije godine. Njezin muž misli da traje barem dvije godine.
Pretpostavljam da može biti i duže. Nikada nisam uspjela ništa sakriti od
njega. Zaklela bih se da ni on ništa ne krije od mene. Sada dijelimo istu tajnu,
ali on to ne zna.
I to me jebeno ubija.

155
 Knjige.Club Books

28

Subota, 20. travnja

P rema rasporedu, bio je Jenniferin red da organizira subotnju večeru. Lexi

se nije baš veselila tome, ali smatrala je da je prijeko potrebno da večere
bude. S obzirom na sve. Trebali su izdržati još samo malo. Tješila se da barem
nije bio Carlin red. To bi bilo još zaguljenije. Lexi to nikada ne bi priznala, jer
se oduvijek usrdno trudila održati krhku ravnotežu između njih triju i stoga
je izbjegavala uspoređivati ili davati prednost, ali istina je bila da je više
voljela ići k Jennifer na večeru nego Carli. Ako išta, kod Carle je trebalo
biti najugodnije: bilo je više prostora, djeca su imala vlastitu sobu za igru u
kojoj su se mogli družiti čim bi im se dopustilo da odu od golemog, okruglog
stola za kojim su svi mogli sjediti udobno i koji je svakako poticao razgovor,
imali su hladnjak samo za hlađenje bijelog vina i kristalne vrčeve da bi crna
vina mogla disati. Ali luksuz i pretjeranost postali su problem. Lexi se nikada
nije previše zamarala time što je bila najmanje dobrostojeća od triju
prijateljica. To je jednostavno bila činjenica. Čak i kada bi Patrick nabacio
usputan, snobovski komentar o temperaturi njezine kuće zimi (prehladna)
ili vina ljeti (pretopio), pustila je da podbadanja skliznu s nje poput vode s
pačjih leđa. Lexi nije krivila Carlu za grubost njezina muža. Zapravo ju je
žalila. Sav novac na svijetu ne može nadomjestiti činjenicu da ti se muž
ponaša kao budala.
Ali tijekom nekoliko posljednjih mjeseci, Lexin se kut gledišta promijenio.
Smatrala je Patrickovo razmetanje napornim, čak i okrutnim.
On je imao toliko mnogo, a ona je radila s toliko ljudi koji nisu imali
gotovo ništa. Iskušavala ga je, govorila je općenito i neodređeno o svojim
slučajevima na poslu da procijeni njegovu reakciju. Omalovažavao ju je i
rugao se. Nije ju previše bilo briga što je snob, ali sada je shvaćala da je bio
mnogo strašniji od toga. Bio je bešćutan, bezosjećajan, nemilosrdan. Sada je
njegove neprestane govorancije o bogatstvu, profitu i poslu smatrala silno
odbojnima.
Između nje i Carle niknula je nelagoda kada je Lexi počela drukčije gledati
na stvari. Prije je bila toliko dobra u odvajanju privatnog od poslovnog, ali
sada se jedno prelijevalo u drugo. U ovih nekoliko posljednjih mjeseci, posao
ju je sve više obuzimao. Neki su joj se slučajevi uvukli u srce i glavu.

156
 Knjige.Club Books
Primjerice, Toma Albu probio se do njezina obiteljskog i društvenog
života. Vrlo je dobro znala da nije trebala istraživati njegove tvrdnje privatno
i s toliko snage. Znala je da prelazi svoje ovlasti. Nije mogla reći šefici što je
naumila jer je znala da će je Ellie zauzdati. Podsjetiti je na prave puteve koji
bi se trebali pozabaviti tim pitanjem. Ali Lexi je sumnjala da pravi putevi
mogu daleko voditi, nisu imali sredstava. Uvijek se moglo doći samo do
određene točke. Lexi je htjela sakupiti dokaze, nije mogla dopustiti da ovo
zvjerstvo prođe nekažnjeno. Sad ih je imala i nije znala što bi s njima. Nije se
povjerila ni Jakeu. On ne bi odobravao što odbacuje upute ureda, ne zato
što se sam držao pravila, nego zato što bi bio zabrinut za njezinu sigurnost
da je znao kako jurca gradom s Tomom, očajnim, emotivnim i ranjivim
čovjekom.
Seksi, naočitim i slobodnim čovjekom.
Što bi rekao?
Zbog toga što nije rekla Jakeu čime se bavi, nije rekla ni Jennifer i Carli.
Lexi je bila dovoljno samosvjesna da shvati kako je to što je šutjela o nečemu
toliko važnom vjerojatno doprinijelo nelagodi između nje i njezinih
prijateljica. Neljubaznost oko kupnje srećke prošlog tjedna nije pomoglo.
Zbog Patricka je svima sve bilo nepodnošljivo.
Komplicirano je. Bila je to mreža međusobnih odnosa i zajedničke
prošlosti koja ih je vezala jedne za druge. Njihove veze i veze njihove djece
bile su isprepletene, osnova i potka njihovih života uvijek su bile uredne
i podešene, sada su se zapetljale u čvorove. Trebalo je nastaviti kao i obično.
Željela je da svi nastave dok ona ne promisli o ovome u potpunosti. Dok ne
odluči o sljedećem koraku. Lexi je mislila da možda može razgovarati s
Jennifer. Ponekad su razgovarale i mimo njihova prijateljstva s Carlom. Nije
to bila stvar tajne ili ostavljanja nekoga po strani. Njihova je bliskost rasla
tijekom posljednje godine, uglavnom zato što su Emily i Ridley prohodali.
Često su se viđale kada bi dovozile djecu u školu ili dolazile po njih.
Jennifer je oduvijek bila toliko zainteresirana za Lexin život. Ona je bila
prijateljica koja bi je najčešće saslušala kada bi Lexi poželjela gunđati o djeci,
Jakeu ili poslu. Ponekad bi se malo požalile na Carlinu razmetljivu rasipnost,
Patrickovu drskost. Samo povremeno. Doista su se trudile ne činiti to.
Stoga je Lexi bila gorko razočarana kada je u subotu popodne oko pet primila
poruku od Jennifer na WhatsApp u kojoj piše da idu u iznenadni posjet
Fredovoj sestri i da mora odgoditi večeru za taj tjedan. Poruka je poslana u
grupni razgovor. Sekundu poslije, i Carla se oglasila. Ah, dobro, preskočimo
onda ovaj tjedan. Iscrpljena sam i dobro bi mi došao odmor.
Lexi se nije mogla sjetiti prilike kada je bilo tko od njih otkazao tako
kasno, a da se nije udostojao ni nazvati. Jennifer se čak nije ni sviđala njezina
šogorica; uvijek je gunđala o njezinoj raspuštenoj djeci i prljavoj kući. Zašto

157
 Knjige.Club Books
ju je odjednom odlučila posjetiti? Osim ako se ne radi o hitnom slučaju u
obitelji, ali to nije imalo smisla, i da se radilo o hitnom slučaju, spomenula
bi to. Zašto ne bi? Lexi se uvjeravala kako je potpuno normalno da Carla želi
ostati kod kuće, iako bi obično, ako jedna od njih ne može doći na subotnje
sastanke, druge dvije razgovarale o tome hoće li nastaviti s planom ili će
raditi nešto drugo. Jeziv, bodljikav srh uspeo se uz Lexinu kralježnicu, bila joj
je sumnjiva brzina kojom su došle obje poruke.
Protresla je glavom u pokušaju da je razbistri. Luda je, paranoična.
Možda, ali nije se mogla spriječiti u zamišljanju njih dviju dok sjede i
zajedno planiraju kako izbjeći večeru.
Sumorna i ponižavajuća misao nabubrila je u Lexinoj glavi, proširila se
njome poput bolesti i uzrokovala peckanje u utrobi. Prošloga je tjedna, kada
je Patrick rekao da je lutrija prostačka, osjetila žalac nečega sličnog sramu.
Povrijeđenost. Ljutnja? Kako se usuđuje? Opak čovjek. Kako se on usuđuje
osuđivati njih? Jer radilo se o njima, sada je shvatila. O njoj i Jakeu. A činilo se
kao da nije samo Patrick taj koji osuđuje i smatra ih nedostojnima. Te su
poruke davale do znanja da se Carla, Jennifer i Fred također pokušavaju
udaljiti.
Prisilila se razmisliti o onome što je pokušavala ignorirati. Nije to bila
samo lutrija, ne zapravo, ne ako će biti iskrena prema sebi. Lexi se prisjetila
nedjeljnih izleta na koji oni nisu bili pozvani, nego su čuli za njih tek poslije;
odlasci na posjede National Trusta ili u prirodu. “Ne izleti, samo šetnje.
Nepredviđene. Nepredviđene šetnje”, ustrajala je Jennifer posljednji put kad
je Lexi shvatila da nije bila pozvana.
“Koja je razlika između izleta i šetnje?” upitala je Lexi, bilo joj je neugodno
što neumorno ustraje na razjašnjenju.
“Ne planiramo ih unaprijed, samo se dogode. To je zato što živimo bliže
jedni drugima, vi živite dalje.” Lexi je tada pomislila kako zvuči gotovo
razumno. Iako su zapravo živjeli svega osam kilometara dalje, nitko to ne bi
mogao opisati kao nepremostivu udaljenost. Željela je vjerovati da joj govore
istinu jer je druga mogućnost bila grozna. Ali onda, bila je ona prilika kada su
Jennifer i Carla otišle u London na predstavu i nisu je pitale da im se pridruži.
Odmah su to objasnile: “Radila si, znale smo da ne bi mogla doći.” Svejedno bi
bilo lijepo da su pitale.
“Stvarno, Lexi, Carla se nikada ne osjeća izostavljenom ako popijemo
kavu kada ti dođeš po Emily k nama”, dodala je razumno Jennifer. Lexi se
osjećala blesavo - je li prenapuhala stvar?
Zašto bi je izostavljale i je li se to događalo samo s njom ili i s Jakeom?
Fred i Patrick zajedno su igrali squash jednom tjedno, bili su članovi iste
teretane. Jake je želio postati članom i povremeno bi to spomenuo, ali
mjesečna članarina bila je neumjerena; nisu je mogli opravdati. Jesu li postali
158
 Knjige.Club Books
treći kotač? Lexi je bila zbunjena, osjećala se odbačenom. Nije se tako osjećala
od srednje škole. Bilo je normalno da se djeca i tinejdžeri povremeno
ponašaju nepromišljeno i zlobno. Da zaborave uključiti i pružiti podršku.
Nisu se do kraja razvili, ali suočavanje s istim ponašanjem u odrasloj dobi
bilo je mnogo nečuvenije. Podrazumijevalo je nedostatak napretka ljudske
vrste. Lexi se osjećala depresivnom.
“Ne idemo van večeras, mama?” upitao je Logan. Bilo je sedam sati i
dotada bi ih Lexi već tjerala u automobil.
“Ne, Jennifer je otkazala. Odlaze preko vikenda, pa nas ne mogu ugostiti.”
“Aha.” Logan se vratio u svoju sobu, ne previše zabrinut. Njemu je bilo
svejedno igra li Fortnite kod kuće ili na Ridleyjevoj konzoli.
Lexi je bacila pogled u Emilynu smjeru. Sjedila je za stolom u kuhinji i
čitala nešto na mobitelu. Nagnula je glavu kao u molitvi, što se Lexi činilo
prikladnim jer je Emily štovala svoj mobitel. “Imaš li planove za večeras?”
“Ne.”
“Nećeš se vidjeti s Megan?”
“Ne.”
“Jesi li znala da Ridley odlazi?”
“Ne.”
“Želiš li gledati film sa mnom i s tatom?”
“Ne.” Emilyn je mobitel zavibrirao. Raširila je osmijeh preko lica. Poruka
je najvjerojatnije bila od Ridleyja. “Bit ću u svojoj sobi.” Emily je brzo ustala
i odjurila iz kuhinje.
Lexi i Jake su u tišini gledali film dvadesetak minuta. Lexi je bila osoba
koja je obično komentirala film dok je trajao kad bi ga gledali kod kuće,
uspijevala je potisnuti taj poriv samo kada bi bili u kinu jer se bojala da će je
netko ušutkati. Voljela je pogađati kako će se razvijati radnja ili bi pitala:
“Gdje smo nju već gledali? Muči me to.” Večeras se nije mogla usredotočiti
na radnju.
Jake je zaustavio film i rekao: “Pa, budući da večeras ne moram glumiti
taksista za djecu, popit ću pivo. Želiš li čašu vina?”
“Možda kasnije. Upravo sam se sjetila da moram skočiti van.”
“Van? Kamo? Zašto?” Jake je izgledao živčano zato što je njihova mirna
večer dovedena u pitanje.
“Rekla sam Diane Roper da ću joj odnijeti knjigu.
Treba mi samo pet minuta autom.”
“Ideš sada? U subotu navečer?”
“Mora je pročitati za književni klub u utorak. Obećala sam da ću joj je
odnijeti danas i potpuno sam zaboravila. Oprosti. Gle, nastavi s filmom bez
159
 Knjige.Club Books
mene. Neću se dugo zadržati i nadoknadit ću.” Lexi je ustala, zgrabila ključeve
automobila i krenula prema vratima.
“Zar nisi nešto zaboravila?” upitao je Jake.
“Što?”
“Knjigu.” Gledao ju je ispitivački, sumnjičavo.
“O, o, da.” Lexi je potrčala uza stube i zgrabila knjigu s visoke hrpe pokraj
kreveta. Uzela je onu s vrha a da nije pogledala ni naslov.
Lexi je vozila uskom, zavojitom seoskom cestom koju je toliko dobro
poznavala, to je put koji je prešla stotinu - možda tisuću - puta. Znala je svaki
zavoj i izbočinu. Išla je prema Great Chesteru, otmjenom mjestu u kojem su
živjele Jennifer i Carla. Mjestu u kojem si ona i Jake nisu mogli priuštiti
nekretninu i koje se često spominjalo u člancima o najljepšim mjestima za
život u Britaniji. Nije se planirala zaustaviti, samo je htjela proći ispred.
Provjeriti. Naravno da joj Jennifer ne bi lagala. Naravno da su otišli k
Fredovoj sestri, kako je i rekla. Ali Lexi se nije mogla zaustaviti. Morala je
vidjeti zatvorenu kuću, mirnu i tihu. Htjela je da je umiri činjenica da vidi
samo jedan automobil na prilazu; Jennifer i Fred su imali dva, ali radije
su uzimali njegov za duža putovanja.
Planirala je proći ispred uobičajenom brzinom, tek toliko da si uzme
vremena i ustanovi jesu li njezini prijatelji doista otišli, kao što su tvrdili. Ali
odmah je vidjela oba automobila parkirana na prilazu, prozori na donjem
katu bili su širom otvoreni, a Ridleyjev bicikl naslonjen na ogradu,
oglašavajući tako povjerenje u usnuloj, sigurnoj okolini bez kriminala. Lexi je
dahnula, šokirana što je njezin strah bio opravdan, razočarana što je bila u
pravu. Zaustavila je automobil točno ispred Jenniferina doma, odjednom
prkosna i izazivački nastrojena, gotovo je željela da je vide. Željela je
da njezini takozvani prijatelji znaju da ih je uhvatila u laži. Još uvijek je bio
dan i lako je mogla vidjeti kroz kuću skroz do vrta iza nje. Tamo je mogla
vidjet Jennifer i Freda. Ona je sjedila za stolom, on je brzao gore-dolje.
Lexi je parkirala i izašla iz automobila. Nije ona njihov otirač. Ne nakon
petnaest godina prijateljstva. Namjeravala se suočiti s Jennifer i pitati je zašto
je lagala. Ako je to bilo zato što se udruživala s Pearsonovima, a žele izostaviti
nju i Jakea, radije bi znala. Mogla bi čak odlučiti postaviti bombu pod taj
odnos i zapaliti fitilj. Mogla bi.
Odlučila je otići ravno iza kuće u vrt. Iznenaditi ih i ne pružiti im ni
trenutka da izmisle neki usrani izgovor o tome zašto ne voze u Birmingham
vidjeti Fredovu sestru.
Došla je stazom. Onog trenutka kada je ušla u sjenu, zažalila je što je izašla
iz kuće u tolikoj brzini. Trebala je uzeti vunenu vestu. Sunce je gubilo svoju
moć, a u sjeni je ustrajna hladnoća pobijedila. Ranije danas povjetarac je
milovao, sada je štipao. Odjednom je izgubila vjeru u ideju da bane kada je
160
 Knjige.Club Books
čula da Fred nešto viče, nije baš mogla dokučiti što, ali bio je ozbiljno
uzrujan. Jennifer je nešto zasiktala zauzvrat, njezin je glas pretih da bi se
razabrao. Ah, svađa. Zato je Jennifer otkazala večerašnji dogovor. Ništa
podmuklo, samo razmirica. Lexi je laknulo. Zatim se smjesta osjetila zlobnom
zato što joj je laknulo. Nije željela da se njezini prijatelji svađaju. Kukac je
prozujao pokraj njezina uha i instinktivno se sagnula da mu se skloni, zatim
se ukočila, nije željela da njezini pokreti privuku pozornost, iako je to bilo
malo vjerojatno jer su bili duboko uvučeni u svoju dramu. Nije nalikovalo
Jennifer i Fredu da se svađaju. Carla i Patrick su se svađali, oni su bili burne
naravi, jetki. Jennifer i Fred imali su mnogo mirniju, civiliziraniju vezu. Neki
bi čak mogli reći da je njihova veza bila toliko uljudna da je graničila s
dosadom. Partnerstvom na ekonomskim temeljima. Jennifer je dobro živjela
jer je bila udana za Freda, ali nije bilo strastveno.
“Jebeš se s njim!” vikao je Fred. “Priznaj!” Zvučao je pijano. Riječi su mu
bile nerazgovjetne, ali glasne i uporne. O čemu je to govorio? “Jebeš. Se. S.
Njim. Priznaj.” Ovo je bilo neugodno. Što je to Fred zamislio? Jennifer nije
imala ljubavnika. Rekla bi to Lexi. Kako je Fred mogao povjerovati u nešto
toliko nevjerojatno?
“Snizi ton, susjedi će čuti.” Lexi bi se jednostavno trebala okrenuti, otići
od ovog privatnog nereda, ali prišuljala se bliže tako da može vidjeti svoje
prijatelje, a ne samo čuti ih. Ona je samo ljudsko biće. Vidjela je par kako
gledaju jedno u drugo, poput gladijatora u borbi, svaki mišić bio im je napet.
Spremni napasti ili pobjeći. Lexi je mogla vidjeti kako napetost pulsira u
tetivama Jenniferina vrata.
“Briga me za jebene susjede”, zarežao je Fred.
“Onda Ridley.”
“Trebala si misliti na Ridleyja prije nego što si se počela jebati s Jakeom
jebenim Greenwoodom.”
Ne, ne, ne. NE! Lexine su kosti omlohavjele. Tijelo joj se rastopilo. Jake,
njezin Jake? Ne. To ne može biti. Fred je sve pogrešno povezao. Jennifer će
mu to i reći. Ovo je smiješno. Trenutak se protegao do vječnosti. Jennifer nije
rekla ništa da ispravi muža. Nije rekla baš ništa. Lexi nije mogla otrgnuti
pogled od Fredova lica koje je izgledalo natečeno od izdaje i očaja. Nije to
znala, ali i njezino lice bilo je iskrivljeno od šoka. Ptice su veselo cvrkutale,
nesvjesne ubitačnih riječi koje su letjele uokolo, svaka od njih je oštrica koja
im se zabijala u živote. Susjedov je pas neprestano lajao u znak da ipak nisu
kod kuće. Jennifer ima sreće, nije se morala brinuti da će susjedi načuti
njihovu svađu. Prokleta Jennifer ima sreće.
“Slijedio sam te, Jennifer. U pičku materinu. Nisam želio biti u pravu, ali
tjedan za tjednom isti račun iz istog hotela.”
“Rekla sam ti, to je cijena spa tretmana. To je cijena masaže i manikure.”
161
 Knjige.Club Books
“Prestani lagati, jebote, Jennifer. Provjerio sam. Taj hotel nema spa.
Toliko košta soba. Plaćao sam sobu u kojoj moj najbolji prijatelj jebe moju
ženu svakog utorka.” Lexi je sjedila na tlu. Nije se sjećala da je sjela, ali možda
je njezino tijelo znalo da bi se mogla srušiti i tako ju je zaštitilo. Spustila je
glavu u dlanove. Nije ih mogla gledati. Taj par koji joj je trgao život svojim
optužbama, svojim lažima. Začula je zvuk stakla koje se lomi. Možda je Fred
bacio ili ispustio čašu. Začula ga je kako jeca. Odrastao čovjek koji plače
uvijek je stravično bolan zvuk. Utorkom? Jake je uvijek radio dokasna
utorkom. Muha je sletjela na Lexinu ruku. Potjerala ju je i smjesta se
zabrinula za Jenniferine ruže, hoće li oboljeti? Jer tako je oduvijek bilo, bile
su zabrinute jedna za drugu, pazile su jedna na drugu. Tada je Lexin mozak
uhvatio korak s instinktima i poželjela je da pošast pohara Jenniferine ruže,
dom, obitelj, cijeli prokleti život.
Nalet adrenalina koji je osjećala dok je jurila stazom prema vrtu nestao
je tako brzo kako je i došao. Nije se osjećala prkosnom, slomila se. Osjećala se
kao da je netko iznova udara u prsa. Koljena su joj se tresla dok se prisiljavala
ustati, požurila je vratiti se u automobil, dah joj je bio težak, zapinjao joj je u
grlu. Presjekla je kroz oblak mušica u zraku. Ne, ne, ne. Fred je sve pogrešno
shvatio. Morao je pogrešno shvatiti. Jake je imao avanturu s Jennifer? To bi
znala o svome mužu. Doznala bi. Ljudi koji imaju avanture uvijek se
razotkriju, zar ne? Ta je pomisao bila smiješna jer, dok joj se stvarala u glavi,
istodobno je shvaćala da je to upravo ono što se dogodilo. Saznala je.
Povraćalo joj se. Vrištalo joj se. Željela si je iščupati kosu. Leći na cestu. Bacila
se na vozačevo mjesto i borila se protiv poriva da lupa glavom o upravljač,
iznova i iznova, dok joj se glava ne razbistri. Nije to učinila. Umjesto toga,
polako je okrenula ključ u bravi i odvezla se.

162
 Knjige.Club Books

29

Emily

Subota, 25. svibnja

N osim par kratkih hlačica za spavanje koji sam kupila u Jacku Willisu kad
sam imala dvanaest godina. Tada je mama birala gotovo svu moju odjeću
i sve je kupovala veliko i udobno. Sada su mi uske, kao druga koža, ali još
uvijek mi se sviđaju iako su pohabane i izblijedjele. Da barem mama nije
oprala Ridleyjevu majicu s kapuljačom. Ostavio ju je u mojoj kući tik prije
nego što smo prekinuli jer je nabijao loptu s Loganom u dvorištu i upotrijebili
su svoje majice kao vratnice. Otišao je kući u majici kratkih rukava i
potpuno zaboravio na prljavu majicu s kapuljačom. Mama ju je ubacila u
perilicu zajedno s mojom odjećom, ali sada bih voljela da sam je zaustavila,
nedostaje mi njegov miris. Svejedno spavam u njoj. Ali sada ne miriše
na njega, miriše na mene. Na znoj od nemirnih noći kada mi san izmiče. Iako
mi je moj miris neobično nepoznat. Zamišljam li ili je to čudni, novi hormon?
Oh, kvragu.
Oh, u kurac.
U kurac, u kurac. Kako je moguće da se ovo događa?
Ne mogu spavati ni noću ni danju. Na neki mi je način drago da ne mogu.
Da mogu, morala bih se probuditi i ponovno se sjetiti stvarnosti. Moje
stvarnosti.
Dobitak - juhuuu!
Beba - jebiga!
Ne mogu imati dijete. Ja sam dijete. Znam to. Ne samo zato što me mama
zove svojim djetetom nego zato što to jesam. Ali kako da ga nemam?
Mislim, znam za pobačaj i to. Nisam jebena glupača. Ali kako da odem
liječniku i kažem mu da mi to treba?
Ja jesam jebena glupača.
Hoće li ga kazneno goniti? Zapravo, seks s maloljetnicima nije tako
jednostavan, zar ne? Onda si pedofil. Podići će se frka. Ne želim da Ridley ode

163
 Knjige.Club Books
u zatvor, ali s druge strane, ako je u zatvoru, ne može raditi s drugima ono što
je radio sa mnom. Ali svejedno, ne. Ne želim da ode u zatvor.
O, moj Bože! O, moj Bože! Samo želim da ovo prestane. Ne mogu o tome
sada razmišljati. Neću. Jednostavno neću.
Ustajem, svlačim pidžamu i uvlačim se u svoj kostim. Provjeravam kako
izgledam u dugačkom ogledalu. U našoj staroj kući morala bih se popeti na
krevet da vidim svoju odjeću jer mi je ogledalo bilo samo u razini lica i ne baš
veliko. Sada imam poštenu garderobu s dva dugačka ogledala koja gledaju
jedno u drugo, tako da vidim beskonačan broj sebe u njima: protežem se u
daljinu, postajem sve manja dok ne nestanem. Moja je odjeća fantastična.
Provela sam sto godina na Amazonu u potrazi za Zendayinom odjećom; htjela
sam baš kul verziju, ne neko jeftino sranje od poliestera u kojem sam u
stvarnoj opasnosti da se zapalim ako stojim preblizu izvoru topline. Na kraju
je Sara pronašla točnu repliku sašivenu za mene. Predivna je! Svilena mala
potkošulja i baršunaste vruće hlačice. Slatko je i pristaje mi, na način djevojke
iz susjedstva. Sara je mislila da bih mogla požaliti što idem na suptilnu
verziju, tako da je nabavila i točnu repliku Zendayine ljubičaste oprave.
Mnogo je glamuroznija i seksi. Ima prozirni izrez do struka, zlatne čizme, čak
i ružičastu periku. Skidam ovu slatku odjeću i oblačim ljubičastu.
Kopčam čizme, uspravljam se. Oprezno stavljam periku na glavu. Ponovno
provjeravam svoj odraz. Preobrazila sam se. Olakšanje je pobjeći od sebe.
Mami se nikako neće svidjeti. Predobra je! Prelazim rukama preko
trbuha, još uvijek je ravan. Nisam sigurna kada se počinje vidjeti, ali drago mi
je da nije večeras. Večeras moram biti seksi, slatka i savršena. Što znači ravan
trbuh.
Kasno popodnevno sunce prelijeva se mojom novom ultrakul sobom.
Samo moram pritisnuti prekidač da se zatvore električne rolete, ali ne činim
to. Sviđa mi se kako toplina i svjetlost upadaju u sobu, na moje tijelo, ljepljivo
i vrelo. Pomičem ruke preko bokova, stražnjice, struka dok se prisjećam
zadovoljstva koje smo si međusobno pružili i koje se ne može opisati
riječima. Nikada se nisam tako osjećala prije Ridleyja. Nisam znala da se ljudi
mogu tako osjećati jedno zbog drugog. Što ako se ja više nikada ne budem
tako osjećala? Što ako nikada, ni zbog čijeg dodira, više tako ne oživim?
Znala sam sve o Ridleyjevu tijelu i prije nego što smo se počeli seksati. Ili
sam to mislila. Dijelili smo pjenušave kupke i bazene otkad smo bili djeca. To
je prestalo kad smo dosegnuli školsku dob, ali svejedno smo stalno bili
prisutni u kući, šatoru, vrtu, kuhinji, životu onoga drugog. Zato sam znala da
ima sitne, plave žile na kapcima koje se vide samo dok spava, znala sam da
ima ožiljak od vodenih kozica na čeljusti (na desnoj strani) i madež na bedru
koji izgleda kao otopljena čokolada. Znala sam da ima dlake ispod pupka i

164
 Knjige.Club Books
busen tamnih dlaka ispod svakog pazuha. Nisam znala što to tijelo može
učiniti.
A sada znam, i više nikada ne mogu biti ista. Mi više nikada ne možemo
biti isti. Nije dovoljno da smo prijatelji. Odjednom mi se ne sviđa toplina ni
sunčeva svjetlost ni išta drugo. Ne mogu se suočiti s tulumom. Tijelo mi je
teško, otežalo od sjećanja i posljedica. Moj tata sve vrijeme govori kako je
život super, kako je sada sve divno i da će zauvijek to i biti. Želim da to tako
bude. Želim mu vjerovati. Ali mama sve vrijeme zapitkuje jesam li dobro, je li
sve u redu i mislim da bih mogla pokleknuti pred njezinim ispitivanjem.
Ležim na krevetu i piljim u strop. Tjeram kapke da ostanu širom otvoreni, ali
krupna suza svejedno mi klizi niz lice. Nestrpljivo je brišem. Moram ići na
tulum. Moram razgovarati s njim. Prvo s njim.

165
 Knjige.Club Books

30

Lexi

Č vrsto grabim plastificirani raspored organizatorice zabave, slično djetetu

koje grabi svoju dekicu. Prva je verzija ispisana na čvrstom, blijedožutom
papiru, ali kako se najavljuje u vremenskoj prognozi da bi poslije moglo opet
pljuštati, organizatorica je plastificirala rasporede tako da ih mogu provjeriti
bez obzira na vrijeme. Vrlo je organizirana, to mogu reći o njoj. Uzima u obzir
sve mogućnosti. Ne mogu si pomoći a da ne pomislim kako bismo se, da ona
vodi državu, riješili državnog duga u sljedećem desetljeću. Ali ne vodi je, zar
ne? Organizira zabave za ljude s više novca nego razuma. A ja nas odlučno
stavljam u taj okvir kada vidim da osoblje dijeli svjetlucave štapiće s
otisnutim monogramom urešene Swarowski kristalima.
Po bilo čijoj procjeni, zabava je golema. Budući da nisam imala mnogo
veze s organizacijom, iznenađena sam i zadivljena rekvizitima i dizajnom. To
nije samo zabava, to je spoj sajma, cirkusa i filmskog seta. Ljudi su shvatili da
će biti spektakularno i silno su se potrudili oko svojih kostima. Mnogo
djevojaka i žena nosi korzete, mrežaste čarape i cilindre. Muškarci su
odjeveni kao bradate žene, lavovi i krotitelji, ovisno o tome kako sami sebe
vide (kao zabavne, mazne ili alfa-mužjake). Mnogo je ljudi u nasumičnoj
odjeći sa šljokicama i nebrojeno je mnogo klaunova. Ovo nije mjesto za one
koji pate od kromofobije.
Gledam raspored svakih nekoliko trenutaka, ali koliko god ga čitala,
pojedinosti mi ne žele ostati u glavi. Organizatorica zabave navela je gdje će
se i kada svaki “događaj” dogoditi tijekom večeri. Očito, kao i na većini
zabava, jest će se, piti i plesati, ali bit će i mađioničarskih trikova,
performansa i prilika za fotografiranje za koje ja moram znati. Nikada prije
nisam bila na zabavi koja je organizirana do u minutu i to mi je previše. Na
dječjim zabavama koje smo priređivali prije, gledali bismo na sat samo zbog
odbrojavanja minuta do završetka ludila.
I prije smo imali božićne zabave. Pozvali bismo sve prijatelje i susjede da
donesu/popiju bocu kod nas, osjećala sam se učinkovito, ponekad bih ispekla
nekoliko pita od mljevenog mesa. Na tim bih zabavama očekivala tridesetak
gostiju; večeras ih očekujemo nešto više od tristo. Nisam imala pojma

166
 Knjige.Club Books
da poznajemo toliko ljudi. Prošla sam kroz pozivnice i još uvijek nisam
uvjerena da ih poznajemo.
Jake je ispunio obećanje da će pozvati sve i svakoga koga poznaje ili je
ikada upoznao, ma koliko neodređeno, i nevjerojatno je mnogo ljudi
potvrdilo svoj dolazak. Tek nas je šačica ljudi odbila, a i to je zato što su u
inozemstvu. Iznenađena sam, ali Jake je bio u pravu - čak su i djeca iz nove
škole prihvatila poziv.
“Ne možeš podcijeniti koliko je naš dobitak uzbudljiv drugim ljudima”,
komentirao je jutros Jake samodopadno. Ležali smo u krevetu i pregledavali
popis gostiju. Njegova reakcija na odgovore bila je čista radost. Moja je bila
jedva prikrivena panika.
“Nervozna sam zbog mnogo nepoznatih ljudi koji će doći večeras”,
priznala sam.
“Imamo mnogo osiguranja. Mislim da će prepoznati razliku između
bogatog petnaestogodišnjaka kojeg nismo upoznali, ali je došao na zabavu jer
je pozvan, i nasilnog pedesetogodišnjaka s piercingom koji nas je došao
opljačkati. Nije baš teško.”
Nikada prije nisam čula da Jake rabi piercing kao metaforu za nevolje.
Takvo što radi Patrick.
Zajedno smo došli na zabavu u šest sati. Rani početak bila je Jakeova ideja,
on želi da večer traje zauvijek, ali to nije moguće - čak ni novac ne može
promijeniti vremensko-prostorni kontinuum. Djeca su nestala onoga
trenutka kada smo izašli iz automobila. Stopili su se s gomilom, željni uloviti
prijatelje, stare ili nove, nisam sigurna. Jake nije još dugo bio pokraj mene -
previše je ispruženih ruku morao stisnuti, morao je primiti brojna tapšanja
po leđima. Neizbježno smo se razdvojili kako su ljudi tražili našu pozornost.
Čini se da se svima vrti od uzbuđenja i da su bez riječi. Neprestano primamo
čestitke na dobitku, svi se dive zabavi, koktelima i našim kostimima. Ja sam
odjevena kao Pierrot, tužni klaun: nosim široku, bijelu bluzu s velikim
vunenim kuglama umjesto dugmadi, široke bijele hlače, nabrani crni
ovratnik i kapu. Zaokružila sam kostim tako da sam premazala lice u bijelo,
imam crno namazane usne i nacrtala sam krupnu suzu na obraz. Jake ne
odobrava moj kostim. Ne sviđa mu se što sam odjevena kao muškarac. Htio
je da nosim nešto pripijeno i svjetlucavo. Podrugljivo je rekao za moju odjeću
da je “monotoni pantomimičarski kostim”. Ali Jake ne shvaća poantu. Pierrot
je stoljećima glavni lik u cirkusu i pantomimi, izaziva sućut publike jer
čezne za Kolombininom ljubavlju (koja mu obično slomi srce i ostavi ga zbog
Harlekina, onog šarenog). Pierrotova osnovna osobina je naivnost: vide ga
kao budalaša, često je predmet izrugivanja, a ipak ga vole, osobina koja ga
iskupljuje je da je pun povjerenja.
Dugo i pomno sam razmišljala o svom kostimu.

167
 Knjige.Club Books
Vrećasto ruho i bijelo lice nude mi željenu anonimnost. Čim više nisam
bila pokraj Jakea, koji je odjeven kao voditelj cirkusa (i to onaj iz Marvelovih
stripova), nije me lako prepoznati. Mogu lutati kroz blagu graju pristojnog
ćaskanja i kuckanja čašama koja i priliči početku zabave. Udišem oštar miris
travnjaka sprženog suncem i ukusne arome hrane, a da me zapravo
nitko doista ne gnjavi.
Nema sumnje - zabava izgleda sjajno. U cijelom svom životu nisam nikada
bila i na čemu toliko čudesnom, a pretpostavljam da nisu ni mnogi od
naših gostiju, ako uopće itko jest. Svaka pojedinost osmišljena je da stvori
čarobni spektakl koji oduzima dah. Konobari su odjeveni kao akrobati, svi su
neizmjerno privlačni i u formi. Gdje god da se okrenem, vidim ispupčene
bicepse i zategnute trbušnjake. Nose pladnjeve s koktelima jarkih boja, iza
kojih izbijaju kriške pite od karamele i jabuka, šećerne vate i crveno-bijele
slamke. Tuceti žarulja u primarnim bojama vise na žicama razapetima
između drveća. Još uvijek je prerano da budu išta više od mamca za oči, ali
svakako to i jesu. Ledeni kipovi lavova koji riču i tuljana s loptama na
nosovima raštrkani su posvuda, a goleme vreće za sjedenje okružuju
logorske vatre i čokoladne fontane koje su privukle tinejdžere u skupinama.
Tinejdžeri se čak zabavljaju. Vidim to jer ne sjede u ravnini glava
pognutih nad mobitele - razgovaraju jedni s drugima, gurkaju se i zatim grle.
Mnogo je sličnih djevojaka u minijaturnim, šljokičastim opravama, kose
obojene u plavo s tamnim izrastom koji se proteže do uha. Shvaćam da je to
namjerno i moderno jer sam jednom komentirala da izgleda nemarno i
neuredno, pa je Emily zakolutala očima i rekla: “U tome i jest stvar, mama.”
Njihova mlada lica još su uvijek napeta i revna, vjerojatno će poslije biti
rumena od alkohola, možda od droga, možda od seksa, ali zasada iz njih izbija
nevinost i nada.
Proučavam svaku skupinu tinejdžera za Emily, Megan ili Ridleyja. Iz
navike. Radila sam to otkad su bili djeca. Provjeravala sam gdje su, je li im
ugodno. Uletjela bih ako bi jedno od njih trebalo odvesti na zahod, nahraniti
ili ako je trebalo razriješiti razmiricu.
Naravno, sada je sve drukčije. Sada ne mogu riješiti njihove razmirice. Ne
mogu učiniti ništa da pomognem.
Megan nije pozvana i trebalo bi prilično drskosti da se Pearsonovi pojave,
ali oni drskosti imaju u izobilju, tako da ne isključujem u potpunosti tu
mogućnost. Nismo se čuli otkad sam nazvala Carlu. Njihova je tišina
djelomično zbunjujuća - bili su toliko glasni u našim životima toliko vremena
- ali uglavnom je olakšanje. Pobjeda. Što mogu reći? Što mogu učiniti?
Osjećam tračak ponosa što sam uspjela nositi se s njima toliko učinkovito,
toliko odlučujuće. Ali Heathcoteovi? Oni su drukčija zvjerka. Emily kaže da je
nije briga hoće li Ridley doći ili neće, ali gledala sam kako strpljivo sjedi dok

168
 Knjige.Club Books
joj je profesionalna šminkerica tri sata nanosila šminku i uređivala ružičastu
periku za večeras, stoga joj ne vjerujem. Briga ju je. I previše.
Buka se znatno pojačala i proteže se livadom i svom smjerovima.
Sudaraju se pjesme s plesnog podija i iz sajamskog zabavnog parka, smijeh je
naprasitiji i predaniji, ljudi se nadglasavaju, svi su uvjereni da su duhoviti i
zanimljivi, i više nego kad su došli, više od ljudi s kojima razgovaraju.
Povremeno osjetim oblak poznatog dima koji se javljao na zabavama dok sam
bila mlađa. Tada smo je zvali marica. Sada se to zove trava. Nikada nisam
sudjelovala u tome. Pažljivo gledam u djecu i promatram ih sa sumnjom, ali
ne mogu uhvatiti nikoga čak ni s cigaretom, a kamoli pronaći izvor ustajale
izmaglice. Brzi su i podmukli. Ljudi, mislim.
“Bok, Lexi, divna zabava”, Jennifer mi se širom osmjehuje. Nisam je
vidjela od tiskovne konferencije. Čudno, prvi nagon mi je da je zagrlim. To
moje tijelo izdaje moj um, mišići i živci sudjeluju zbog dugačke, prisne
prošlosti koju dijelimo. Uvlačenje u blagi zagrljaj ili iskren razgovor toliko je
dugo bilo normalno. Sada bih je jednostavno trebala ošamariti; stišćem ruke
iza leđa da to izbjegnem. Korakne prema meni i ljubi zrak s obje strane moga
lica. Dok se razdvajamo, postojano šutim i jednostavno je netremice gledam.
Gledam u tu ženu koja mi je lagala i koja me je povrijedila. Koja je pokušala
krasti od mene. “Uživaš li?” pita. “Ponekad je teško opustiti se na vlastitim
zabavama.”
Ne odgovaram odmah. Ne želim biti neugodna. Želim prisnost koja nam
je zasigurno nedostajala i za kojom smo žalile. Želim da se osjeća krivom i da
je bude sram. Iako sam zasigurno budala ako mislim da je sposobna za to.
Naša je prošlost nedovoljna. Naša je budućnost burna i nejasna. Teško mi je
pojmiti činjenicu da je imala obraza pojaviti se. Znam da je pozvana, znam da
je prihvatila, ali maleni dio mene mislio je da bi, kada dođe do toga, mogla
imati toliko pristojnosti i shvatiti kako ne bi trebala biti ovdje.
Ne. Besramnija je od toga.
Još više prijeteća.
Pokušavam shvatiti što to znači, to da je ovdje. Zna li već da mito koje joj
je Jake ponudio nikada neće sjesti na njezin račun? Što misli o tome? Tada
primjećujem njezin kostim i sve mi je jasno. Nosi tijesno priljubljen, svilen
kombinezon na kojem se sudaraju šareni rombovi, a lice joj uokviruje tkanina
s volanima i nosi sladak, šiljat šešir. Ona je Harlekin. Pierrotov suparnik
u borbi za Kolombinino srce. Pitam se kako je moguće da sam bila Jenniferina
prijateljica tolike godine, a da nisam bila posebno svjesna njezine figure.
Visoka je, petnaest centimetara viša od mene, oduvijek sam znala da ima
dugačke noge, ali sada primjećujem koliko su bujne i oble njezine grudi,
njezino uspravno držanje i uzak struk.
“Tko ti je rekao što ću nositi?” upitam.

169
 Knjige.Club Books
Ne vidim da ima smisla ni svrhe hiniti.
“Mislim da je Jakeu izletjelo”, kaže uz osmijeh koji je neiskren koliko i
širok. Želim znati kada. Kada je razgovarala s njim i što su još rekli. Ali neću
joj pružiti zadovoljstvo da je upitam to. Njezin je kostim izazov. Prkos. Objava
rata.
“Što nedostaje tvom suprugu?” odjednom upitam. To je samo provalilo iz
mene. Nisam planirala iznijeti stvar na vidjelo.
“Što mu nedostaje?” isprva nije uhvatila značenje, ili se barem pretvarala
da nije. Sigurno je znala da ću saznati prije ili poslije, jer Fred zna.
Namjeravala sam zauvijek šutjeti, pretvarati se da ne primjećujem njihovu
prljavu, malu avanturu, ali ako im olakšam tajnovitost, tada možda
doprinosim drami, uzbuđenju. To što sam je prozvala ne znači da odustajem
od Jakea. Kada im oduzmem tajnovitost, to što su imali - ili možda imaju -
neće biti toliko uzbudljivo. Raspast će se. Srezat ću to. Što god to jest. Ljubav
ili požuda.
“Zašto se nisi mogla držati njega?” izazivam je.
“Fredu? Ništa ne nedostaje Fredu. Volim Freda.”
“Ne, ne voliš”, kažem umorno.
Sliježe ramenima. “Pa, možda ne volim. Ne. Ali nekoć jesam, mislim.
Njemu zapravo ništa ne nedostaje, ali tvoj je muž jednostavno bolji. Zar se ne
slažeš? Otpočetka je bilo jasno da si ti najbolje prošla. Osim možda novčano.
Jednostavno nije mogao zadržati posao, nije li?”
“To meni nikada nije smetalo.”
“Da, smetalo ti je.”
Razgovaramo odvratno iskreno. Dvije žene koje su bile ono najbolje
jedna drugoj, a sada su ono najgore. Poznavale smo se u našem najhrabrijem
i najveličanstvenijem izdanju, ali i u najzlobnijem i najpodlijem. “Pa, novčani
problemi su sada iza nas”, ističem.
“Jesu.” Nagla prisnost takve okrutne iskrenosti samo naglašava prazninu
između nas. “On je sada vrlo bogat čovjek. Ta tvoja srećka učinila ga je
vrlo bogatim.”
Smiješno je koliko je to preblaga izjava. Svakome tko nije J.Lo, on je
prljavo bogat. Nisam naivna, znam što bi ovo moglo značiti. Bogati muškarci
su magnet za žene poput Jennifer.
“Znaš, nikada nisam mislila da si ti ta koje ću se trebati čuvati. Uvijek sam
mislila da je Carla više Jakeov tip. Ona je toliko...”
“Očitija?” prekida Jennifer.
“Htjela sam reći glamuroznija. Pa da, i kažu da su tihe najgore.” Nisam
dovoljno dobro pazila, zar ne? Ne mogu nastaviti s ovim razgovorom. Ne

170
 Knjige.Club Books
mogu se još dugo pretvarati da sam hladnija, mirnija, više pod kontrolom
nego što doista jesam. “Uživaj u zabavi. Polako s koktelima - koliko sam
shvatila, prilično su ubojiti”, kažem, potom se okrećem i stapam s gomilom.

171
 Knjige.Club Books

31

Emily

O vaj je tulum ludilo! Gotovo mi je zlo od uzbuđenja dok gledam reakcije

ljudi kad se dovezu i ugledaju šator i podij - super je.
A tek kada čuju da će DJ Greg James s Radija 1 večeras puštati glazbu -
dakle, njihove face!! Scarlett, Liv i Nella me opsjedaju. Zalijepile su se za mene
kao lijepilo i zahvalno se držim svoji novih-starih prijatelja, iako znam da
mijenjam školu i da bih, prema maminu i tatinu mišljenju (u rijetkim
trenucima kad se slažu), trebala potražiti nove prijatelje.
Motamo se oko tobogana za votku koji je mama u svojoj beskonačnoj
naivnosti ranije nazvala “doista izvanrednom ledenom skulpturom”.
Naoko je tobogan samo za odrasle i pokraj njega čak i stoji član
osoblja koji bi trebao pratiti tko pije iz njega, ali izgleda kao da mu je dosadno
i kao da mu je tek malo više od osamnaest tako da - velikog li iznenađenja -
ne pita četiri oskudno odjevene djevojke koliko su stare. Popila sam tri čaše
jednu za drugom. Prva je odvratna, prži mi grlo i imam poriv za povraćanjem,
ali druga i treća su lakše. Shvaćam da je u ovim okolnostima ovo najgore
vrijeme da počnem piti.
Ali i najbolje.
Ne bih trebala piti jer sam trudna. Trebam piti jer sam trudna. Ta pomisao
baca me u paniku i povraća mi se od nje. Tjeram je iz glave.
Gledam kako se gosti okupljaju u koncentrirane, nasumične skupine koje
se zgušnjavaju i zatim s se lakoćom raspršuju kao da su njihovi pokreti dio
razrađenog plesa. Gomila ljudi mi prilazi i govori kako su sretni zbog mene i
kada to kaže, Scarlett, Liv i Nella plješću i skakuću uokolo, u biti, ponašaju se
kao navijačice samo zato što čuju riječi, ali čujem osjećaje i nisam baš sigurna
- nešto je mračno iza osmijeha i čestitki. Ljubomora, gorčina, zamjeranje.
Osjećam ih na jeziku, iako bi to mogla biti samo votka. Njušim je u zraku. Ili
je to trava? Neprestano pregledavam gomilu, gotovo istežem vrat u ne
previše suptilnoj potrazi za Ridleyjem. Obično bi toliko očajnu curu
prijateljice zafrkavale, ali cure se pretvaraju da ne primjećuju. Mnogo toga mi
može proći jer su pravila drukčija za bogate cure. Napokon sam opazila
Ridleyja. A kada sam ga ugledala, mrzim što je moja prva pomisao da se
172
 Knjige.Club Books
uspravim, isprsim; provjeravam na mobitelu je li mi šminka još uvijek u
redu, da nemam mrlje od maskare ispod očiju. Ovisila sam o njegovoj
pretjeranoj drskosti.
Djevojke su sve vrijeme govorile da neće imati obraza pojaviti se,
pogotovo bez Megan, svoje pajdašice, ali ja ga bolje poznajem. Nema on
obraza. Ridley se baca u život. Kada smo prohodali, cijenila sam upravo
njegovu nježnost, zbog nje je ono što smo mi imali bilo bolje od bilo čega što
si imali drugi. Megan, njegovi roditelji, prijatelji, svi su mogli imati njegov
ushit, ali samo sam ja dobila njegovu nježnu stranu.
Dok mi je nije oduzeo.
Dolazi sa svojim prijateljima s ragbija. Iz tog čopora dečki izbija
kočoperenje, navikli su da ih se primijeti i cijeni, podrazumijeva se da se
drugi dečki pogrbe i pogure. Ridley bi trebao biti preplašen, ali nije. Nije
isto kada dolaze cure s hokeja. Unatoč tome što su uskladile odjeću da
postignu maksimalan učinak, djeluje mi kao da ih se primjećuje na
podcjenjivački način. Obično ih se odmjerava, smatra ih se glupima, a čak i
kad prođu procjenu, nagrada je samo da im se neki frajer divi. Ne kažem da
je to pošteno, jednostavno je tako. Možda, ako svi to primijetimo, možemo
promijeniti stanje.
Nosi kostim mišićava muškarca. Prilično je smiješan jer ima lažne mišiće,
ali kako je Ridley mišićaviji od većine dečki njegovih godina, kostim mu
pristaje. Uzimam koktel s pladnja konobara u prolazu. Držim čašu da imam
što raditi s rukama. Prije smo se zajedno igrali presvlačenja. Ne mislim
nedavno, kao za seksualne igrice - nismo otužni par u četrdesetima -
mislim da smo se igrali presvlačenja kad smo bili djeca. Nas troje. Mama je
imala golemu pletenu košaru u kojoj smo držali odjeću za igru. Tamo je bilo
pospremljeno bezbroj kostima za maskare, Noć vještica i tematske tulume.
Ali kada smo se igrali, jedino se Megan trudila pronaći komplete, Jake i ja smo
više voljeli preturati po košari i miješati vlastite kombinacije. Vatrogaščevu
kacigu, starorimski štit za prsa, balerininu suknju. Urlali bismo od smijeha
dok bismo dodavali jedno drugome još jedan smiješni komad odjeće. Šarenu
periku, neonske narukvice, anđeoska krila.
Danas ne izgleda smiješno. Zgodan je. I kul. Uzburkana sam iznutra kao
da je netko upravo upuhao život u mene. I sigurno znam da bih ga primila
natrag da mogu jer želja pobjeđuje dostojanstvo svaki put kada se radi o
ljudima koje voliš. Ali onda se ragbijaši razmaknu i primjećujem da Ridley
nije sam: osim dečki tamo je i cura.
Evie Clarke.
Opuštam se jer nije došao s Megan i istodobno vrijem od ljubomore.
Mrzim Evie s njezinom lažnom torbom marke Michael Kors. Prisjećam se
kako mi čupa kosu i udara nogom u cjevanice u onoj prokletoj zahodskoj

173
 Knjige.Club Books
kabini. Nju nismo pozvali. Tata i ja smo namjerno izbjegli pozvati Megan i bilo
koju od njezinih pajdašica. Što ona radi ovdje? Gledam kako Ridley ležerno
obavija ruku oko njezina ramena. Mogla bi to biti prijateljska gesta. Moglo bi
biti nešto više. Ispijam votku koju držim u ruci. Treba mi. Nešto da otupi,
upije ovo krvarenje osjećaja, ovu krajnju bol. Pomislim: “Zajebi, sada sam
bogata.” Potom: “Zamisli kako te ne želi sada kad si toliko bogata. Mora da
me stvarno uopće ne želi”, i to me toliko rastužuje, toliko je besmisleno.
“Evie Clarke će biti izbačena”, govorim Scarlett. Očekujem da kimne
glavom, ali ona to ne čini, samo polaže svoju ruku na moju, nesigurno i
nježno. Budući da je ovo prvi znak suprotstavljanja koji je pokazala prema
ičemu što sam ikada rekla otkad smo postale prijateljice, njezina prijateljska
gesta još je snažnija. Plače mi se.
“Idemo, iskoristimo zabavu do kraja, ha?” nježno predlaže.
Pokušavam. Pokušavam jednostavno uživati na tulumu. Mislim,
fenomenalan je, toliko sam uzbuđeno radila na njemu s tatom i Sarom, želim
biti zaokupljena samo njime, ali ne mogu prestati razmišljati o Ridleyju. Sve
sam vrijeme svjesna njegove prisutnosti. Trenutačno mi je najbliže što mi je
bio u posljednja četiri tjedna, mislila sam da će to biti dobro, ali je
mučenje. Kao što je mama i rekla da će biti. Rekla je da su dečki unaprijed
programirani izgubiti usredotočenost, ali to nije istina i mrzim je zbog
generaliziranja. Moja je bol posebna i potpuna. Nitko ne razumije. Sve
vrijeme stavljam ruku preko trbuha, štitim hrpu stanica koje prijete uništiti
mi život. Koje bi mi mogle obasjati život. Ne znam. Scarlett to primjećuje. “Jesi
li dobro? Boli te trbuh? Je l' ti zlo?”
“Malo”, priznam. Pretpostavlja da je od alkohola. Bolje to nego da zna što
je na stvari.
Nije namjerno, ali uhvatila sam se kako se krećem ugrubo u istome
smjeru kao i on dok istražujemo tulum. Kada on odlazi na panoramski kotač,
ja stanem u red; kada on jede na štandu sa svinjetinom, ja sam na susjednom
štandu, uzimam šećernu vatu. Gubitak lakoće i prisnosti između nas
katastrofalan je, neshvatljiv. Evie Clarke je na mjestu koje pripada meni,
ušuškana ispod njegova ramena, dijeli njegove šale, njegovo piće, njegov
prostor. Gledam ga i razmišljam o mjestima na kojim smo to učinili i na
dijelove moga tijela koje je dirao. Nutrina mi se koleba.
“Moraš ga prestati uhoditi”, zavapila je Scarlett. “Hajde, idemo plesati.”
Piljim u nju, ili barem pokušavam. Kokteli imaju mnogo bolji okus od votke.
Slatki su i voćni. Lako klize.
Alkohol je divan i prijatelj mi je jer mi zbog njega više ništa nije važno.
Možda je važno osobi koja sam bila ili koja ću biti sutra, ali sada ništa nije
važno. Lebdim.

174
 Knjige.Club Books
Alkohol je užasan. Previše sam popila. Bolno sam zaglavila između očaja
i žudnje. Trenutačno jako volim Scarlett jer mi doista pokušava biti prava
prijateljica, ne samo prijateljica bogatašice, ali ignorirat ću je. “Još uvijek ne
želim plesati.” Podij je u suprotnom smjeru od onoga u kojem stoji Ridley.
“Što kažeš na malo vode? Trebale bismo popiti malo vode. Nella, Liv,
otiđite po vodu. Ja ću ostati s njom.”
Tada se dogodi čudo. Ridley odlazi od Evie Clarke i ide prema meni. Ne
skida oči s mene kao da nema tristo drugih ljudi na livadi. Čujem kako
Scarlett tiho zviždi i Liv kako se smije, ali zatim se razilaze. Nestaju. Puf. Samo
tako. Kao i svi drugi zvukovi i smisao. Samo je on tamo, hoda prema meni,
održava kontakt očima. I dalje je siguran u sebe, to je zato što on ne zna
ono što ja znam. On misli da je dečko na pragu probe za maturu, mature,
fakulteta, budućnosti. Ne zna ono što ja znam i ta me pomisao na trenutak
veseli, možda ja imam više moći.
“Hej.”
“Hej.”
“Dobar tulum.”
“Hvala.” Kažem hvala automatski jer je to isti scenarij koji sam večeras
slijedila pedesetak puta. Nije mi dao kompliment s mnogo ushita kao inače,
zapravo, možda je u njemu bio tračak zajedljivosti, a možda nije. Zbog votke
i koktela mi je malo mutno ono što ljudi govore. Ni njihova lica ne miruju.
Ridley prelazi pogledom preko drugih koji se motaju oko nas: Scarlett,
Liv, Nelle i trojice ili četvorice njegovih prijatelja. Liv i Nella nisu otišle po
vodu. Nitko ne ide nikamo, svi su pogledi na nama. Ne zamaraju se čak ni
pokušajem pretvaranja da razgovaraju. To je prilično kul, kao da smo Kim
Kardashian i Kanye, ali jednako je tako i grozno jer znam da se Ridley
pred svima neće ponašati onako kako zna. A zna se sjajno ponašati kada je
nasamo sa mnom i kada se zafrkava s glupostima, kao kad baca bombone u
zrak i hvata ih ustima ili kada gađa koš i ljubi me svaki put kada pogodi deset
puta zaredom (što je često jer je stvarno dobar u sportu). Ispijam koktel jer
ne znam što bih drugo radila.
“Sada piješ?” Ridley zvuči iznenađeno, ali zadovoljno.
“Stvari se mijenjaju”, kažem i slegnem ramenima. Ovo je, ono, suprotno
od istine. Jer da, sada pijem, i da, moja obitelj ima milijune, i da, naši su se
roditelji posvađali, i da, fotografirao me bez gaćica, dok piškim.
Ali volim ga. To se nije promijenilo i to je jedino što je važno.
“Koliko si popila?” pita.
“Nedovoljno”, odgovaram smijuljeći se. Opet, suprotno od istine. Ali zvuči
kul, kao da smo u filmu ili nešto. Nella podiže ruku i fakat pucne prstima

175
 Knjige.Club Books
da dozove konobara. Ostali prasnu u smijeh i jedan od Ridleyjevih prijatelja
kaže: “Jebote, nisi to sad upravo napravila, ha?”
Nella sliježe ramenima. “Moja cura želi piće.” Nadurila se i svi se opet
smijemo. Dolazi frajer s pladnjem koktela i dopušta nam svima da ih
uzmemo, iako ne izgleda uvjereno.
“Svi imate osamnaest, je li tako?”
Liv pokaže na mene i kaže: “Njezin je tulum.” To baš nije odgovor na
pitanje. Kuckamo se čašama i pijemo. Dečki se šale da su kokteli za “jebene
cure” i pitaju gdje mogu dobiti pivo.
“Tamo je šank”, kažem i pokažem na jedan od šatora.
“Besplatno je”, dometne Scarlett. Svi dečki smjesta odlaze. Zadržavam
dah. Svi dečki osim Ridleyja. On ostaje. I ja sam prodisala. Odabrao je mene,
a ne šank s besplatnim pivom. To je golemo. Gleda preko ramena, tamo gdje
je ostavio Evie Clarke. Još uvijek ga čeka. Vidim kako se besciljno mota onuda.
Nije sigurna što bi sa sobom, nije sigurna gdje se uklapa i gotovo je žalim.
Gotovo. On se okreće prema meni i ja smjesta zaboravim na nju. Ostao je sa
mnom.
“Kul kostim”, kaže. Na kraju sam obukla ljubičasti. Sara je bila u pravu,
ovo nije trenutak za skromnost.
Drago mi je da sam obukla ovaj koji je natjerao mamu da mrmlja i
zahtijeva od tate: “Tebi se sviđa što će ona izaći takva?” No prilično je očito
da mama gubi kontrolu jer je prije njezina bila zadnja u svemu što
se događalo u našoj kući. Nekako mi se čini da tata sada odlučuje. Ne znam
baš zašto.
“I meni se sviđa tvoj”, komentiram. Tada se želim ošamariti jer to nije baš
maštovit komentar.
Hvata me za ruku. “Dođi, idemo nekamo gdje možemo biti nasamo.”
Sada želim pjevati, pljeskati, plesati i ljubiti ga. Uglavnom ga želim ljubiti.

176
 Knjige.Club Books

32

Lexi

D rago mi je da je zabava na otvorenom. Već sam vidjela četiri svježe lokve

bljuvotine. Ako noćas padne kiša, kako je najavljeno, barem će ona to
oprati ili će se lisice dočepati toga. Užasna misao. Tražim organizatoricu
zabave, želim da provjeri traži li osoblje doista isprave i ne služi pića mlađima
od osamnaest godina, ali ne mogu je pronaći. Idem uokolo i razgovaram
s članovima osoblja, ali ipak mi ne izgledaju previše zainteresiranim za moje
upute. Pokušavam objasniti da sam ja domaćica, ali kako su imali posla s
Jakeom i Sarom, opiru se poslušati me. Gledam uokolo i vidim priličan broj
pijanih tinejdžera, ali svakako ne mogu kriviti osoblje; s obzirom na to da je
piće besplatno, mnogi ga ostavljaju uokolo napola popijeno, tako da ih
tinejdžeri mogu lako pokupiti iako nisu zatražili alkohol na šanku.
Ja ne pijem. Moram paziti na goste, pogotovo na one mlađe. Primjećujem
djevojku koja izgleda kao da uspijeva spavati na nogama. Njezini su se
prijatelji okupili oko nje u pridržavaju je između sebe. Nosi kratki klaunovski
kostim pošprican bljuvotinom. Njezine tanke, štrkljave noge padaju do cipela
s visokim potplatima. Njiše se uokolo poput ukorijenjena stabla. Bojim se da
će izvrnuti gležanj ako padne ili da će se jednostavno prelomiti. Njezini
prijatelji nervozni su jer se približavam, boje se da bi ona - oni - mogli upasti u
nevolje. Ne osuđujem je, ali predlažem da nazovemo njezine roditelje.
Izgledaju kao da im je laknulo što sam preuzela odgovornost. Sjedim s
djevojkom dok njezini roditelji ne dođu. Očekujem od njih da se izviču
na mene što sam dopustila njihovoj kćeri da se dovede u ovakvo stanje. Da ja
primim poziv da dođem preuzeti svoju kćer sa zabave u osam navečer i
doznam kako je jedva pri svijesti od alkohola, znam da bih se zbog
brige okomila na nekoga. Pripremila sam se, ali zapravo su mi jednostavno
čestitali na predivnoj zabavi, čestitali na dobitku i rekli da se vesele što ćemo
se opet sresti kada Emily i Logan krenu u novu školu. Guraju kćer
u automobil i bacaju preko ramena posljednji, čeznutljiv pogled. Mislim da
najviše žale za time što nisu pozvani.
Već neko vrijeme nisam vidjela Jakea. Zovem ga, ali se ne javlja. Nisam
iznenađena, zvuk mobitela često mu je isključen, i dok je planirao ovu zabavu

177
 Knjige.Club Books
posljednjih tjedan dana, Jake je rekao da ga je toliko teško dobiti zato što je
signal na livadi slab.
Nema razloga za brigu.
Nema razloga za brigu.
Gotovo je.
Krećem se među ljudima u potrazi za Jenniferinim šarenim kostimom.
Dva ili tri Harlekina upadaju mi u oči, ali ne vidim je. Nehotice mi pogled
privlači šuma na kraju livade. Savršeno mjesto na koje ljudi mogu nestati ako
žele biti sami, ako ne žele da ih se nađe. Odmahujem glavom.
To je glupa, destruktivna misao. Jennifer je vjerojatno pokraj tornja od
čaša, voli popiti čašu-dvije šampanjca. Jake vjerojatno gleda mađioničarske
trikove koji su, prema mome rasporedu, upravo u tijeku u glavnom šatoru.
Livada je zapravo velika, a mnoštvo je gusto, stoga je zapravo vrlo teško
nekoga pronaći.
Nisam vidjela Logana otkad smo došli, iako mi je barem odgovorio na
poruke, rekavši da se “ludo zabavlja” i da je s prijateljima, da, drže se zajedno,
ne, ne upadaju u nevolje. Nevjerojatno je da je to potpuna istina, ali dovoljno
je da me umiri. Moram primijetiti da njegov mobitel ima bolji signal od
Jakeova. Nisam još srela ni Elbe, Judy, Heidi ili Roba iz ureda, a doista ih želim
vidjeti. Želim ih upitati o nekoliko mojih starih slučajeva, ima ljudi o kojima
sam razmišljala, željela bih znati kako napreduju. Znam da su ovdje zato
što je Judy već objavila dvadesetak svojih fotografija na Facebooku: njezino
lice izbija iza velike šećerne vate, njezino lice u grohotu smijeha dok se vozi
na panoramskom kotaču. Provjerila sam kotač, ali nisam ih vidjela, već su
nastavili dok sam ja došla tamo. Odlučim napraviti još jedan krug u nadi da
ću ih uhvatiti, ali gotovo odmah zastanem jer me zaustavljaju neki bivši
Jakeovi kolege s posla. Ne s posljednjeg posla, nego s onoga prije toga.
Smiješim se i kimam dok razgovaramo, iako ne govorimo mnogo toga.
Uglavnom je to ponavljanje mantri: “Tko bi mogao zamisliti? Koji su izgledi?”
Kada mi je mobitel zavibrirao u džepu, zahvalna sam na izgovoru da skratim
to. “Ispričavam se, moram se javiti.” Namještam izraz lica pun ispričavanja
i udaljavam se od njih.
“Lexi?”
“Toma?”
“Prepoznala si mi glas!” Zvuči sretno, a činjenica da sam to primijetila
podsjeća me kako to nije osjećaj koji obično vežem za njega. Mislim da je on
iskren, zabrinut, odlučan, ljutit, brižan. Složen skup osjećaja stegnut u čvrst
čvor.
“Tvoje ime mi se pojavilo na mobitelu”, odgovaram i usklađujem svoj
izraz lica s njegovim.

178
 Knjige.Club Books
“Zabilježila si me u mobitel!” Veseo je. Gotovo šaljiv.
“Danas svi upišu druge u mobitel, Toma.”
“Gdje si? Zvuči kao da si na zabavi.”
“Zapravo i jesam. Na vlastitoj.”
“Organizirala si zabavu bez mene? Kako je to moguće?
Smijem se. “Jesi li pio, Toma?”
“Malo.” Da sam razgovarala s bilo kime drugim, usudila bih se reći da je
ovo očijukanje. Valjda se to dogodi kada daruješ čovjeku tri milijuna funti.
Mislim, kako bi on trebao protumačiti taj znak?
“Zašto me zoveš? Je li sve u redu?”
“Ne trebaš misliti da sam uvijek u problemima”, kaže, a ton mu se naglo
mijenja, otrijezni se.
“Ne radi se o tome. Ne mislim to.” Mucam jer mislim. Upoznala sam tog
čovjeka dok je spavao na ulici ispred mog ureda. Teško ga je odvojiti od
osjećaja zabrinutosti.
On brzo razbije nelagodu. “Pa, sada te zovem zbog glupog razloga. Zbog
tebe se osjećam glupo jer me nisi pozvala na svoju zabavu, a ja te želim
pozvati na svoju.” Nema stvarne ljutnje u njegovu glasu, samo zabava. To me
grije. Nema smisla, ali u trbuhu mi je pomalo poskočilo, to je maleni tračak
uzbuđenja na ideju da Toma priprema zabavu. Da me poziva. “Moja zabava
prije odlaska.” I tada mi u trbuhu naglo potone.
“Odlaziš iz Engleske?”
“Da, zbog tebe.”
“U čemu sam pogriješila?” Šalim se, ali usiljeno. Kada sam mu dala novac,
nadala sam se da će mu pomoći nastaviti, to sam mu željela omogućiti, to
je ono što sam predložila, ali sada kada je došlo do toga, osjećam blagi dašak
gubitka.
Toma se smije. “Ti si najpoštenija osoba koju sam ikada upoznao, Lexi.”
Njegove me riječi probadaju. Očito je njegov kompliment toliko dirljiv zbog
prijevoda. Te se riječi čine stvarnima i sirovima, iako znam da nisu. Ja nisam
poštena osoba. Jake čak i ne zna za novac koji sam darovala Tomi. “Nemam
pojma zašto si mi odlučila dati taj novac.” Zastao je, bez sumnje čeka da
objasnim. Voljela bih to jednoga dana, ali ne mogu sada, stoga šutim. Ne
prisiljava me. Tada ga čujem kako snažno izdiše. “Dobro, koji god razlog
bio, čudo je. Prvo sam mislio da je šala, ali onda je novac došao na moj račun.
Nisam ga potrošio. U slučaju da se predomisliš. Jesi li se predomislila?”
“Ne, nisam se predomislila.” Šapćem, stežem mobitel. Znoj mi izbija pod
rukama.
“Dobro, onda je čudo. Idem kući, Lexi, ti si mi to darovala.”

179
 Knjige.Club Books
“Što ćeš raditi?”
“Nešto dobro. Nešto što će odati počast Reveki i Benkeu. Namjeravam...
kako se kaže... biti pokrovitelj nečijeg obrazovanja. Dat ću nekom drugom
djetetu život koji bih pružio Benkeu. Ma što to govorim? S toliko novca dat ću
mnogoj djeci dobar život.” Udahnula sam. Zrak mi je zapeo u grlu i ne mogu
disati. Ovo je prvi put otkad smo dobili na lutriji da sam iskreno uzbuđena
oko načina na koji će se novac potrošiti. “Mnogo sam razmišljao o tome.
Osnovat ću zakladu. Neka novac radi za nas. Otići ću kući i pronaći djecu kojoj
treba pomoć da procvjetaju. Bit će to posao na puno radno vrijeme, ako to
učinim kako treba.” Osjećam strahopoštovanje prema njegovoj uvjerenosti.
Provela sam sate u razmišljanju o zahtjevima za dobrotvorne donacije i
brojnim prijedlozima za dobročinstva. Bila sam paralizirana. Nisam bila
sigurna kome i koliko dati. Zadivljena sam Tominom samouvjerenošću i
jasnoćom.
“Kada odlaziš?”
“Sutra.”
“Sutra? Znači da je tvoja zabava...”
“Upravo sada”, prekida me da potvrdi. “Lexi, mislim da nisam
nepristojan. Želio sam da dođeš, ali nisam znao kako da te pozovem, no onda
sam popio dva piva i shvatio da ću te pozvati kao što sam pozvao i ostale. Pa
sam te nazvao.” Smije se. “Ali prekasno je. Ti si na svojoj zabavi.”
“Gdje je tvoja zabava?” Daje mi adresu u gradu. Nije predaleko od mog
ureda. Gledam oko sebe. Brzo smo došli do točke kada su svi previše pijani
da prate bilo koga drugoga, a i zabava je smještena na golemu livadu, nitko
neće primijetiti ako se iskradem. On odlazi. Nakon sutrašnjeg dana, možda
više nikada neću vidjeti tog dostojanstvenog, poštenog muškarca. “U redu,
doći ću što prije.”
Računam da ću izgubiti gotovo sat i pol ako se odvezem do nove kuće da
skinem šminku i presvučem se pa se odvezem na adresu koju mi je dao Toma.
Sada je već gotovo devet i ta mi se žrtva ne čini vrijednom. Odlučim odvesti
se do Tomina stana u kostimu. Trebala bih se osjećati blesavo i nesigurno, ali
čudno, ne osjećam se tako. Shvaćam da mi je jedino važno doći onamo što
prije.
Frustrirana sam kada sam otkrila da su na polju koje je pretvoreno u
parkiralište naš automobil blokirali tuceti drugih automobila. Kada sam
prigovorila to mladićima koji rade na parkiralištu, ističu da nisu očekivali da
odemo sve do završetka zabave. To je pošten komentar. Provjeravam sat,
autobus bi trebao krenuti za četiri minute. Trčim; ako stignem, to će biti
brže nego da pozovem taksi. Sada kada sam odlučila otići na Tominu zabavu,
jedva čekam doći onamo.

180
 Knjige.Club Books
Nije bilo mnogo ljudi u autobusu kada sam ušla. Samo dva mladića otraga
i starija gospođa blizu prednjeg ulaza, nadomak vozaču. Ljupka starica kaže
mi da joj se sviđa moj kostim, a dvojica mladića potpuno me ignoriraju.
Naravno, sredovječna žena, čak i ako je odjevena kao klaun slomljena srca,
njima je nevidljiva. Kako se autobus približava gradu, još šačica ljudi ulazi.
Uglavnom su to parovi koji izgledaju kao da će večer provesti u kafiću ili kinu.
Svi su dotjerani, smiju se i međusobno čavrljaju. To me podsjeća na davne
subotnje večeri kada smo Jake i ja uživali u večernjem izlasku u grad. Zbog
tog bih se sjećanja trebala nasmiješiti, ali ne činim to. Zadrhtim. Sjećanje je
predaleko da bi me grijalo.
Izlazim na posljednjoj postaji i plastična vrećica koju je podigao vjetar
omota mi se oko gležnja. Odbacujem je, pogledavam na Googleovu kartu na
mobitelu i odlazim u, nadam se, pravome smjeru. Odmičem se od ispušnih
plinova iz autobusa i mirisa masti brze hrane pa se zaputim niz slabo
osvijetljenu ulicu u kojoj je najjači miris onaj iz kontejnera. Hodam otprilike
deset minuta prije negoli se približim kući čiju sam adresu dobila. Zabava se
ne odvija na mjestu za koje znam da je Tomin stan, on nije u ovome dijelu
grada, pa mogu samo pretpostaviti da je priredio zabavu kod prijatelja. Baš
lijepo. Čak i bez adrese bilo bi mi jasno da se ovdje održava zabava. Na kući
usred stambenog niza širom su otvoreni prozori. Iz njih izbija glazba, stare
pop-pjesme koje se čine kao da se nikada nisu prestale puštati, ali nitko se ne
sjeća kada su doista bile moderne. Čavrljanje i smijeh prelijevaju se i
teku ulicom. Jeftine, ali vesele zastavice nevješto su obješene na dvorišna
vrata. Zvonim, čekam, pitam se hoće li se zvono čuti u slavljeničkoj buci.
Toma širom otvara vrata, u ruci mu je boca piva, a na licu širok osmijeh.
Na trenutak izgleda preplašeno što me vidi na svom pragu, pa se brinem je li
zaboravio da me je pozvao, ali onda se prisjetim što nosim i da mi je lice
obojeno u bijelo. Pitam se može li vidjeti da sam se zacrvenjela ispod šminke?
“U kostimu si!” kaže smijući se.
“Moja zabava je kostimirana”, objašnjavam uz slijeganje ramenima.
“Nisam htjela tratiti večer tako da odem doma presvući se.”
Tomin se osmijeh raširio mrvicu više i znam da sam donijela pravu
odluku. Korakne i ovije ruke oko mene u golemom, medvjedolikom zagrljaju.
Ovo je prvi fizički kontakt koji sam imala s Tomom. Općenito sam taktilni tip
osobe i sklona sam tome da ljudina stisnem ruku kao izraz sućuti,
solidarnosti, ohrabrenja. Ipak, to strogo ne radim na poslu jer se može
protumačiti kao neprofesionalno. Ne sjećam se ni da su moji prsti okrznuli
Tomine dok sam mu dodavala šalicu čaja, ili da mi se rame očešalo o njegovo
kad mi je otvorio vrata. Ovaj nagli fizički kontakt morao mi se
doimati neobičnim, možda čak i nepoznatim, ali osjećam kako se moje tijelo
lako stapa s njegovim i kako odgovaramo jedno drugome.

181
 Knjige.Club Books
Visok je, uvlačim mu se pod ruke koje su raširene kako bi me obgrlile.
Dok se razdvajamo, odjednom osjećam nedostatak, primjećujem da su
mi ruke prazne.
“Žao mi je, trebala sam donijeti bocu.” Pomišljam na sve boce šampanjca,
vina, piva i žestokih pića kojima obiluje moja zabava i neugodno mi je što
nisam uzela jednu i donijela je.
“Lexi, nisi trebala donijeti ništa osim sebe.”
Skoknula sam u kupaonicu isprati šminku s lica. Možda Toma ne misli da
je čudno što sam došla kostimirana, ali sigurna sam da će drugi to misliti. Ne
mogu ništa učiniti što se tiče mog kostima. Kada sam izašla iz kupaonice,
Toma me strpljivo čekao. Slijedim ga do dnevnog boravka, gdje je dvadesetak
ljudi nagurano u malen prostor. Sve su stolice zauzete, a i na podu ponestaje
mjesta. Svi razgovaraju s nekime. Nitko ne vreba netaktično iz pozadine. Dok
ulazim, svi se okreću, smiješe, kimaju glavom i mašu. Bila sam na večerama
s malo ljudi gdje je bila tek šačica gostiju i ponekad bi ti gosti ignorirali
dolazak nove osobe; ovi ljudi doimaju se nevjerojatno gostoljubivima.
Sramežljivo uzvraćam osmijeh. Toma me vodi u skupinu od troje ljudi: dvije
žene i muškarac mojih su godina, valjda. Naravno, prvi se komentari tiču mog
kostima. Objašnjavam da dolazim s druge zabave, ali ne spominjem da je ta
bila moja jer se bojim da će to zahtijevati više objašnjenja nego što mogu
ponuditi. Zašto sam napustila svoju zabavu od tristo gostiju da dođem na ovo
okupljanje od dvadesetak ljudi?
Toma mi dodiruje ruku pa se trgnem. “Nešto za popiti?”
“Da, molim te. Došla sam autobusom.” Odlazi u kuhinju po moje piće.
Vraća se s čašom bijelog vina, a dotad sam se već uključila u razgovor što su
ga njegovi prijatelji vodili o knjigama koje trenutačno čitaju. Strastveno
razgovaraju o zapletima i likovima; slučajno sam i ja pročitala knjigu oko koje
se vrti razgovor, pa se mogu složiti da je završetak bio duboko
zadovoljavajući. Mršava žena u haljini cvjetnog uzorka stavlja prste u uši i
bučno se oglasi: “La-la-la... Nisam je pročitala do kraja, još su mi ostala dva
poglavlja”, kaže smijući se.
“Zar nije bila pomalo predvidljiva?” upita muškarac s bradom, Mandek,
koji je izgledao iskreno zabrinut u vezi s tim.
“Pa, ponekad ti baš treba dobiti upravo ono što očekuješ”, ističem.
“Istina”, potvrdi. Pokušavam ustanoviti tko od njih dvoje radi u
izdavaštvu ili kao knjižničar jer ne mogu zamisliti zašto bi inače imali toliko
informacija i mišljenja o knjigama, ali otkrivam da Dita i Mandek rade
u praonici s Tomom. Sabina, najmlađa od nas, čistačica je u lokalnoj
policijskoj postaji.
“Dobri su to poslovi”, objašnjava Sabina, “uklapaju mi se u obiteljski život.
Nikada ne nosim brige sa sobom kući.” Kimam glavom, to je nesumnjivo
182
 Knjige.Club Books
istina. Također otkrivam da je ovo Ditin i Mandekov dom. Zahvaljujem im što
su me pozvali.
“Svaki Tomin prijatelj je i naš prijatelj”, kažu mi. Nitko ne spominje
dobitak na lutriji. Primjećujem to jer ljudi u posljednje vrijeme razgovaraju
sa mnom samo o tome. Mislim da Toma nije nikome rekao za moju i svoju
sreću. Laknulo mi je. Da je rekao, ne bih mogla biti samo još jedan gost.
Krećem se od jedne skupine do druge. Različiti su to ljudi, podsjećaju me
na prijateljstva koja bismo Jake i ja sklapali na godišnjem, kad smo bili mnogo
mlađi. Ljudi koji su nam prošli kroz živote, ljudi različitih životnih puteva. Svi
imaju svoje priče i prošlost, ali tu istu prošlost ne dijele. Zbog toga je zabava
zanimljiva. Slobodna sam dok razgovaram s ovim ljudima koji su se našli na
istom mjestu slučajno i zbog okolnosti. Nisu zajedno išli u školu, a ni njihova
djeca, nisu se upoznali na tečaju pripreme za porod, čak i ne žive u istom
susjedstvu, nego po cijelom mjestu i okrugu. Njihovi životi nisu suštinski
isprepleteni kroz godine odgovornosti i navike, osjeća se da biraju provesti
vrijeme zajedno jer cijene trenutak.
Za sat vremena koji sam provela na zabavi, susrećem ljude iz pet ili šest
različitih zemalja. Ipak, unatoč tome što potječu iz različitih krajeva, svi su
došli na isto mjesto ove subotnje večeri. U kuću u stambenom nizu
u malenom, britanskom mjestu, i svi se doimaju sretnima zbog toga. Možda
njihova stajališta u početku nisu bila jednaka, ali pronašli su zajedničke
točke, jedinstvo i sklad. Žele izvući ono najbolje iz večeri.
Želimo izvući ono najbolje iz večeri. Ubrajam se u ovu mješavinu ljudi koji
večeras žele biti radosni.
U zraku se osjećaju energija i oduševljenje. Ljudi s uzbuđenjem kušaju
hranu drugih ljudi - čini se da se catering sastoji u tome da je svatko
pripremio i donio jelo, nikome nije rečeno treba li to jelo biti slatko ili slano.
Ipak, plastične i aluminijske folije odmaknute su i čini se da su gusti gulaši,
začinjene mesne okruglice, pereci, štrudle, valjušci, peciva i kruščići
napravljeni da se nadopunjuju s takvom preciznošću kao da je Sara,
organizatorica zabava, napisala razrađene upute. Tamo je i velika zdjela s
punčem. Ako je itko i znao sastojke na početku večeri, kada sam ga ja probala,
mješavina je zasigurno bila neodređena. Slatka je, osjećam ananas i rum, ali
zatim svjedočim tome kako netko dodaje bocu votke. “Dobri čovječe, ispuni
naša kulturološka očekivanja”, kaže pljesnuvši prijatelja po leđima. Okreće se
prema meni. “Bilo bi ti bolje da pojedeš mnogo syr smazeny”, upozorava me.
“Što je to?”
“Prženi sir u kruhu.”
“Zvuči savršeno”, komentiram i bacam se na to. Upoznajem par s kojima
Toma živi, Joan i Franka. Iz engleske su radničke klase, dobri kao kruh. Frank

183
 Knjige.Club Books
je donio svoje papuče na zabavu, Joan koluta očima na to, ali se ne doima
previše nezadovoljnom. “Ovo je zabava, Frank, trebaš se urediti.”
“Kao ona?” pita pokazavši na mene. Ja se samo smijem jer je njegovo
zadirkivanje dobronamjerno.
Joan je zabrinuta zbog čistog suđa i većinu večeri provodi u kuhinji perući
čaše i premještajući hranu s jednog tanjura na drugi da “malo raščisti
prostor”. Čini se da svaki put kada se pojede jedno jelo, drugo slijeće na stol
jer još gostiju nadire kroz vrata. Ne samo da svatko od njih dolazi s hranom i
pićem nego njihov ulazak uzrokuje sve više uzvika uzbuđenja. “Vjerojatno
zato što su donijeli piće”, komentira Frank sa smiješkom.
Joan otpuhne, ispere još jedan tanjur vodom iz slavine i kaže mi: “Čujem
da tebi možemo zahvaliti što si nam pronašla Tomu.” Smiješim se, pijuckam
vino. “On nam je poput sina. Svima će nam nedostajati.”
“Da.” Glas mi je odjednom hrapav, kao da žvačem pijesak. Tako se i
osjećam. Spuštam čašu vina koju držim. Prazna je. Prestala sam brojiti koliko
sam popila, što znači da sam popila previše. Trebala bih provjeriti svoj
mobitel. Vidjeti kako napreduje moja zabava. Doista bih se trebala vratiti
onamo. Ali ne uradim to jer mi se čini udaljenom, a ja se osjećam izdvojenom.
Čujem glazbu koja ovdje svira i ona mi obuzima pozornost, čvrsto je drži, više
nego pomisao o mojoj zabavi.
Nisu to pop-pjesme koje dreče iz mobitela i zvučnika, koje su prije
natjerale ljude u skakutanje u dnevnom boravku, netko je doista zasvirao
gitaru. Nabacuju se glazbene želje i, iako ne prepoznajem pjesmu koju sada
pjevaju, mnogi je prepoznaju i mnogi su zapjevali. U nekim slučajevima
promuklo i neugođeno, kao da neugoda nikada nije izumljena. Stojim na
vratima i kimam glavom, nikada nisam bila svjesnija svoje britanske
suzdržanosti. Tada me Toma potapša po ramenu, uzima me za ruku i odvodi
od pjesme kroz kuću u stražnje dvorište.
Uzeo me za ruku. Dopustila sam mu to.
Držim je čvrsto i govorim si da je to prirodno, normalno, ni na koji način
pogrešno. Iako sam udana žena. Iako njegov palac miluje moju ruku i njegova
mi toplina probada tijelo poput vatrometa.
Stražnje je dvorište široko svega nekoliko metara, ali je iznenađujuće
dugačko i završava gdje započinje pruga. Mnogo ljudi puši prave i
elektroničke cigarete na malenoj terasi u blizini kuće; Toma prođe kroz njih
s pristojnom odlučnošću. Uputili smo se prema dnu vrta. Ovoga proljeća bilo
je dovoljno kiše da na održavanim travnjacima trava bude bujna i zelena.
Trave ovdje nedostaje na dijelovima, što naznačuje grubu dječju igru, a
plastična kućica i neželjena nogometna lopta to potvrđuju. Tamo je i konopac
za suđenje rublja koji se provlači cijelom duljinom, na kojem plastične
kvačice čekaju da osiguraju novu hrpu čiste odjeće, tamo su i zatvoreni
184
 Knjige.Club Books
maslačci, zlatice i manje privlačan korov, raspršen posvuda poput pjegica na
crvenokosoj djevojci. Idemo prema dvjema otrcanim plastičnim ležaljkama u
samom dnu dvorišta. Pretpostavljam da ovdje Dita i Mandek sjede i opuštaju
se nakon posla. Primijetila sam da su preko ležaljki prebačena dva
staromodna pokrivača od tartana. Nije najmirnije mjesto na zemlji, s
vlakovima koji tutnje, ali vidim privlačnost zagledana u urbani prizor: pruga,
tvornice i skladišta. Pomalo me podsjeća na London. Možda Dita i Mandek
dolaze iz gradova i nedostaju im.
Dok prilazimo dnu dvorišta, Toma me još uvijek drži za ruku. Gledam u
naše isprepletene prste i zatim poželim da to nisam učinila, jer on odjednom
to primjećuje i pušta me. Sjedamo. Jedno pokraj drugoga, na pristojnoj
udaljenosti. Povlačim pokrivač preko krila. Možda je to od vina, od blage
večeri, raznolikog društva, mogu pronaći milijun izlika, ali ne mogu se
pretvarati da između nas nema nečega. Nečega svjetlucavog što se proteže,
zato što je to definitivno tu. I na mojoj je zabavi bilo alkohola, bila je ista blaga
večer i da, raznoliko društvo - a ipak nisam osjetila ovakvu budnost dok sam
bila s Jakeom. Koža mi se nije naježila, nebo se nije činilo toliko tamnim, a
zvijezde toliko svijetlima.
“Uživaš li?” pita tonom glasa koji naznačuje da je to sada za njega
najvažnije na planetu. Da sam ja njegov prioritet. Moja sreća njegova je
opsesija.
“Silno.”
“Ne moraš li se vratiti na svoju zabavu?”
“Trebala bih, da.” Nekoliko trenutaka ne govorimo ništa više. Jedanaest i
trideset je. Trebala bih uzeti mobitel. Trebala bih nazvati taksi. Ne toliko da
me odveze natrag u stvarnost, nego da me vrati u nestvarnost koja je sada
moj svijet. Umjesto toga kažem: “Sviđaju mi se tvoji prijatelji.”
“Upoznao sam dobre ljude. Neke od njih nedavno, a neke s Revekom i
Benkeom. Želio sam da svi budu ovdje večeras.”
Kimam glavom.
“U koliko sati sutra letiš?”
“U osam ujutro.”
“Jesi li se spakirao?”
“Jesam.” Toma se okrene prema meni i nagne mi se vrlo blizu. Na ludi
trenutak pomislim da će me poljubiti i pitam se što ću učiniti ako se to dogodi.
Hoću li mu uzvratiti poljubac? Bila sam vjerna Jakeu otkad su nam se pogledi
susreli u studentskom domu prije više od dvadeset godina. Nije to pitanje
samodiscipline, čak ni divljenja vrijedne i svjesne odanosti. Jednostavno
mi nikada nije palo na pamet biti nevjerna. Nikada nisam srela nikoga

185
 Knjige.Club Books
drugoga dovoljno privlačnoga da bi me doveo u kušnju. Oduvijek sam imala
oči samo za Jakea. I da, zavjetovala sam mu se i dala sam obećanje.
Ali i Jake je.
Ne mislim da se prekršeno obećanje ikada može popraviti. Ne zapravo. A
mislim da je Toma privlačan. U svakom slučaju, nije me poljubio. Kosa mi je
pala pred oči, on se nagnuo i stavio mi pramen iza uha. Gleda me toliko dugo
da bi trebalo biti neugodno, ali nije. Lijepo je. “Moram te opet pitati, Lexi, prije
nego što uložim novac u zakladu. Jesi li sigurna?”
“Potpuno”, kažem odlučno.
“Zato što još uvijek nisam potrošio ni novčića. Već je učinio ono što je
trebao. Već sam dobio natrag svoj život. Ne moram uzeti novac.”
“Ali učinit ćeš toliko dobroga njime”, bodrim ga.
“I tvoj se muž slaže?”
Razmatram mogućnost da mu slažem, ali ne mogu. Ionako toliko laži pršti
uokolo u mom životu. Ne mogu dodati još jednu. “On ne zna.”
“Zar to neće postati problem kad sazna?”
“Možda”, priznam i uzdahnem. “Ali trenutačno imamo mnogo problema.”
“Ne želim biti još jedan.”
Duboko i odlučno udišem. “Ja vidim stvari ovako: u najgorem mogućem
slučaju, svatko od nas ima devet milijuna potrošiti kako želi. Ja sam željela
učiniti ovo sa svojim dijelom. Vrlo vjerojatno ću darovati još novca. Zapravo
ne znam što da radim s njime. Drugi ljudi ga trebaju više od mene. To je
barem jasno.”
Toma me netremice gleda s iskrenim divljenjem. To je najbolji pogled koji
jedno ljudsko biće može uputiti drugome. Gleda me s poštovanjem,
odobravanjem, zahvalnošću i zanimanjem. Kao da sam mu pokazala nešto
drugo na svijetu. Neugodno je, ali i predivno. Nešto je zaiskrilo, prokuhalo i
otopilo se u mom prsnom košu.
“Kako ti to uspijeva?” pita me.
“Što to?”
“Mariti za sve te ljude koje i ne poznaješ? Iz mog iskustva, dovoljno je
okrutno mariti za ljude koje poznaješ.”
“Poznajem te, Toma”, odgovorim. Ovo izlazi iz mene kao šapat, iako nisam
namjeravala da bude tajna.
On odgovara smjelijim tonom. Onim koja me protrese i malčice otrijezni.
Mislim da je možda zbog alkohola meni ovaj trenutak poseban, ali njemu nije.
Ja sam sanjiva i romantična. On želi provjeriti hoće li ga netko tužiti ako
prihvati moj dar od tri milijuna funti. “Da, ali ne radi se samo o meni. Mariš
za sve. Ja sam tek jedan u dugačkom redu”, ustraje odlučno.

186
 Knjige.Club Books
Njegov komentar me naljutio i povrijedio. “Kako to možeš reći? Nisam
htjela podijeliti svoj dobitak sa svima. Zapravo, nisam podijelila svoj dobitak
ni s kim osim s tobom.”
“Dala si mi točno 2,976 milijuna.”
“Da.”
“Vrlo određen broj.”
“Točno šestina koju smo osvojili. Tvoj dio.”
“Moj dio?”
Moram promijeniti temu. “Stvorit ćeš novi život, Toma. Dat ćeš život
mnogim ljudima.”
“Vrlo dugo, mogao sam misliti samo na svoj stari život. Onaj koji sam
izgubio. Zamišljao sam Benkea kako odrasta. Kako igram nogomet s njim u
parku, kako ga pratim u školu, kako sam na sastanku s njegovim učiteljima
koji mi govore da je on pametan dečko, drag dečko. I razmišljam o još djece.
O još jednom sinu, možda kćeri. I ona bi igrala nogomet, a ako to ne želi, sjedio
bih s njom pred plastičnom šalicom i pravio se da imamo čajanku. Izgledao
bih smiješno. Ne bi me bilo briga.” Tomin pogled je na travi metar ispred
njega. “Također, ako Benke ne bi htio igrati nogomet, ako bi mu se
sviđala glazba, kazalište ili crtanje, i to bi bilo u redu. Čajanke! To je dijete
moglo biti što god je htjelo. Ne bi mi bilo važno. Ni Reveki.” Njezino ime mu
je skliznulo s jezika u mračnu noć i mogla sam čuti čežnju onoliko jasno
koliko čujem sretno pjevanje što dopire iz kuće. “Prošla bi svoje ispite i
postala računovotkinja. Bila bi vrlo dobra. Vrlo posvećena tome. Postala bi
šefica. Možda bi došla kući ljuta na mene što nisam izglačao, što nisam
spravio večeru onako kako je ona htjela. I ja bih se ispričao. I potrudio bih se
uraditi više toga po kući. Iako to nije naša tradicija, usvojili bismo ovaj
moderniji i pošteniji način.” Sada se okreće prema meni. Gledam ga iako
je teško svjedočiti njegovoj boli. “Bacio bih se u sve sjajne mogućnosti na
ovome svijetu, izložio bih se svemu što bi moglo iskrsnuti, djetetu koje treba
skup zahvat kod zubara, jedinici iz testova, tinejdžeru koji mi je
ogrebao automobil, čak i pronalasku zalihe droge u sobi. Takvo što događa se
mojim prijateljima. Sve bih to podnio jer bi ti hladni vjetrovi prohujali, možda
bi srušili ogradu ili dvije. Ali ništa više.”
Volim način na koji Toma govori. Više se od većine ljudi trudi obuhvatiti
ono što mislimo, što život znači. Ne znam je li to zato što dolazi iz druge
kulture i jezika ili zbog onoga što je podnio kad je izgubio suprugu i sina.
Samo znam da bih mogla sjediti ovdje i slušati ga cijelu večer. Uzdiše.
“Provodim mnogo vremena razmišljajući o tom životu i u ljutnji na svoj
drukčiji život. Onaj s olujama, opasnim, brutalnim olujama na
koje pokušavam otupjeti. U kojem sam postao čovjek koji previše pije i uzima
antidepresive. Čovjek koji je završio na ulici.” Odmahuje glavom. “Reveka bi
187
 Knjige.Club Books
bila toliko tužna da je to vidjela. Ili ljutita. Znala je biti žestoka. Mrzila je
rasipanje.”
Smiješim se: “Reveka bi mi se sigurno svidjela.”
“Da, bi, ali nikada se ne biste upoznale.”
“Pretpostavljam da ne bismo.”
“Kada su umrli, sve sam izgubio. Njih, da, ali i veličanstveni poriv da se
poboljšam. Bez njih više nisam imao koga razočarati osim sebe. A to sam i
učinio.” Uzdiše i odmahuje glavom. “Ti si mi dala priliku, Lexi. Ne mogu živjeti
tim životom. Gotov je. Ali ti si mi dala priliku živjeti drukčiji život. Vratila si
mi želju da budem bolji. Mislim da si mi dala priliku za vrlo, vrlo dobar život.”
“Samo sam ti dala novac, Toma. Ti odlučuješ što ćeš učiniti s njime.”
Sliježem ramenima.
“Pitanje.” Toma lupne prstom o moju glavu da dobije moju pozornost.
Ionako je ima, ali njegov dodir šalje impulse koji se odbijaju po cijelom mom
tijelu. “Lexi, jesam u ti pao u očima zato sto sam prestao tražiti ljude koji su u
vlasništvu posjeda? Odgovorne ljude?” Odmahujem glavom. “Pomislio sam
da bih možda, sada kad imam sav ovaj novac, trebao ostati i uloviti ih. Arhive
su očito namjerno zbunjujuće, ali sada bismo mogli unajmiti privatne
detektive.”
“I što onda?” upitam. “Taj čovjek neće biti priveden pravdi jer je
Winterdaleova odslužila kaznu umjesto njega. To je slijepa ulica.”
“Kad bismo ga našli, mogli bismo unajmiti nekoga da ga ubije.” Oči su mi
se razrogačile i Toma se smije. “Šalim se. Nisam ubojica. Neko sam vrijeme
bio toliko ljut, ali ti si smirila situaciju, Lexi.”
“Bolje je da nastaviš sa svojim životom. To je ono što želim. Zato sam ti
dala novac.”
Toma pruža ruku. Njegov palac dodiruje djelić moga čela iznad obrve i
tamo me miluje. Zatvaram oči i dopuštam dodir.
Spor je i nježan, kao da je tek otkrio taj dio mog tijela i kao da je to
najerotičniji dio mene. Ili najdragocjeniji. Otklanja moje brige. Osjećam
kako mi tijelo malakše. Povlači pokrivač do moje brade i osjećam kako ga
njegove snažne ruke čvrsto omotavaju oko mene, tako da sam udobno
zamotana. Zastaje, gleda me u oči, zatim mi se približava i ljubi me u
čelo. Čedno, ali ne baš. Nježno. Mogu namirisati svjež noćni zrak kako se
zadržava na njemu.
“Trebala bih nazvati taksi”, mrmljam.
“Da, moraš se vratiti svojoj zabavu.”
Svome životu. Ili čijem god životu koji sada živim.

188
 Knjige.Club Books

33

Emily

R idley me drži za ruku dok korača kroz mnoštvo, preko livade, u šumu.
Hoda brzo, jedva ga mogu pratiti. Čizme koje nosim su visoke i, iako su
pete široke, padam s njih dva ili tri puta i lakše ozlijedim gležanj. Svaki put
kad se to dogodi, on koluta očima i kaže: “Stvarno, Emily, koliko si popila?”
Sviđa mi se što je zabrinut za mene. Iako njegova briga zvuči kao osuda. Ima
pravo. Pijana sam. Sviđa mi se. Kao da su mi prsti od šećerne vune, savitljivi,
topljivi, bljutavi. Moji prsti, glava, tijelo.
Uredno pokošena trava ustupa mjesto višem, divljem raslinju i zatim
isprepletenom trnju, grančicama i lišću. Drago mi je što nosim čizme, inače bi
mi noge bile nasjeckane na komadiće. Ridley mi pušta ruku tek nakon što me
je prislonio uz drvo. Kora mi grebe gola ramena i leđa, ali nije me briga jer je
njegov jezik u mojim ustima. Strastveno me ljubi i znam što znači ovakvo
ljubljenje. Drago mi je. I ja njega ljubim. Jednako strastveno, zubi nam se
sudaraju, jezici udaraju kao da su zaboravili kako se uskladiti, ali ne
zaustavljam se. Zabila sam prste u njegovu kosu i povukla mu glavu prema
sebi da se ni on ne može zaustaviti. Njegove ruke klize mi tijelom. Čini se da
nijedno od nas nije zaboravilo kako je to dobro.
Zbog njegovih poljubaca sve drugo nestaje, kao da postojimo samo mi uz
ono zeleno platno kojim se koriste pri snimanju filmova, da možemo stvoriti
od vlastitog prostora ono što želimo. Trenutak prije mogla sam čuti treštanje
glazbe sa zabave u pozadini: DJ-a, vožnju u zabavnom parku, usklike i smijeh.
Sada nema nijednog zvuka osim našeg disanja, dubokog i brzog. Netko je
pritisnuo dugme za utišavanje na daljinskom upravljaču svijeta, ništa ne
vidim, oči su mi zatvorene, sve što je tamo je on. Njegov dodir. Njegova
toplina. Njegova prisutnost.
Nakon nekog vremena, znam da moram pitati. Ne želim. Želim nastaviti s
njegovim usnama na mojima, s njegovim rukama koje istražuju moje tijelo,
ali imam malo samopoštovanja, stoga odvajam usne od njegovih. On
jednostavno polaže svoje na moj vrat, uši, ruke i lice. Njegov je dah topao i
savršen. U njemu osjećam pivo i karamelizirane jabuke. Prsti su mu na rubu
mog trikoa uz nogu. Dašćući ga pitam: “Evie Clark, je li?”

189
 Knjige.Club Books
Na trenutak me prestane ljubiti da me pogleda u oči pa se nasmije:
“Ljubomorna?” Očito jesam, ali ne vidim kako će pomoći da to i priznam.
“Znatiželjna”, kažem. Prilično sam zadovoljna tim odgovorom. Mislim da
je dosjetljiv i profinjen, ne toliko tjeskoban i zabrinut kao ja. Sliježe
ramenima. Da ga toliko ne volim, rekla bih da izgleda glupo. Ili možda kao da
mu je neugodno. Skamenila sam se, shvatila sam to i kroz maglu alkohola i
požude.
Mislila sam da će reći da mu ona ništa nije značila.
Ne govori da mu ona ništa ne znači.
Dakle, ona mu jest nešto. Posljednji ulov. Ali ipak, tek prije sekunde, ljubio
je mene. Blokiram sjećanje na njega kako stoji na vratima školskoga toaleta
dok me Megan šamara i tuče. Pokušavam ne razmišljati o tome kako me je
fotografirao gaćica oko gležnjeva. Počeo se ogledavati, izgleda zbunjeno.
Gotovo kao da odjednom nije siguran kako se našao sam sa mnom u šumi,
kao da je zaboravio da me je on uzeo za ruku i gotovo me dovukao ovamo.
“Stvarno sam pijana”, kažem. Čula sam kako to ljudi govore kao ispriku,
kada su učinili nešto zbog čega žale ili kada žele učiniti nešto za što znaju da
ne bi trebali i ispričavaju se prije nego što se to i dogodilo. Ponekad to ljudi
kažu samo kako bi prekinuli neugodnu šutnju, kada ne mogu smisliti što
drugo reći. Nisam sigurna koji se od ovih razloga primjenjuje na
mene. Možda svi. Lakoća između mene i Ridleyja je raskomadana. Nervozan
je i napet, ne može me ni pogledati. Želim da me pogleda više nego išta na
svijetu zato što imam fora kostim, profesionalno sam našminkana i ako je
ikada vrijeme da me želi, to je sada.
“Trudna sam.”
Dakle, sada me je pogledao. Glava mu se trznula toliko brzo da sam mislila
da će otpasti. Očekujem da ću vidjeti neku razinu žaljenja ili sućuti, možda
čak i uzbuđenja, ili previše tražim? Sve što vidim je gnjev.
“Lažeš, jebote.” Glas mu pukne kod “jebote”. To me - zato što sam pijana
- tjera u smijeh. Iz dva razloga, je l': prvo, glas mu je još uvijek nepouzdan, a
postat će tata. Drugo, psovka “jebote” ovdje je doista prigodna. Seksali smo
se, više od jedanput, i sada je beba na putu. Ne moraš biti Einstein. Moja glava
je puna ovih misli, ali i mnogih drugih. Još jednom se osjećam kao da lebdim
iznad razgovora, kao da baš ne sudjelujem u njemu. Ne previše.
Pretpostavljam da sam zapravo histerična.
Odmahujem glavom, pokušavam se usredotočiti. “Istina je. Napravila sam
test.”
“Jebiga.” Spušta se u čučanj. Pada kao da ga je netko upucao. Održava
ravnotežu na stopalima, laktovi su mu naslonjeni na bedra, ramena

190
 Knjige.Club Books
pogurena, glava u rukama, pilji u tlo. Poznat je to položaj. Ovako čuči
kada njegova ekipa izgubi utakmicu. “Jebiga”, ponavlja.
“U redu je”, kažem. Iako mislim da nije. Ne želim biti mama. Premlada
sam. Upravo smo dobili na lutriji i kupila sam svu onu kul odjeću. Neću se
moći uvući u nju jer ću se udebljati. Ali s druge strane, upravo smo dobili na
lutriji i proslavit ću šesnaest za koji tjedan, pa bi možda moglo biti u redu.
Ako Ridley želi bebu. Ako želi mene. Čučnem pokraj njega. Vrlo blizu. Glave
nam se gotovo dodiruju. Želim mu staviti ruku na leđa. Pomilovati ga. Utješiti.
Gotovo sam to i učinila, ali ne usuđujem se, ne baš. Ruka mi lebdi iznad
njegove kože, ali nije na njoj. Osjećam toplinu koja izbija iz nje. Izluđuje me.
Čujem kako nešto mrmlja, ali teško je razumjeti što točno. Ljuljam se;
čučanje u petama nakon debitantskog cuganja votke je teško. Ponavlja, ovaj
put jasnije: “Ne želim ovo.”
“Ovo?” pitam, umirem.
“Tebe. Bebu. Ovo.” Sada gleda ravno u mene. Strijele mu lete iz pogleda i
doslovno me probadaju. “Uopće te ne želim.” Njegove me riječi prevrću.
Padam na stražnjicu. Tlo je vlažno.
Gledam Ridleyja, trese se, ruke i usne mu drhte. Mislim da će zaplakati.
Nije plakao otkad je imao jedanaest godina, ne otkad mu je djed umro, volio
je djeda. Izgleda uistinu preplašeno. Stvarno tužno. Žao mi je što se ovako
osjeća zbog mene. Silno ga tišti to što me ne želi. Znam da je ovo čudno i da
bih ga trebala mrziti, ali ne mrzim ga. Volim ga. Sve što sam ikada htjela
je usrećiti ga. Htjela sam biti sretna s njim. Poznajem ga otkad znam za sebe.
Toliko mi je poznat. On je muška verzija mene. Gledam ga kako se povlači i to
me boli kao da me je netko prepolovio. “Kako to da ti sada ništa ne značim?”
pitam. Kada smo bili to. Sve to.
“Ne znam, ali ne značiš.” Ustaje i žudno gleda natrag prema livadi. Znam
da želi biti tamo. Vjerojatno s Evie Clarke. Ne želi biti sa mnom ni postati tata.
“Jesi li ikome rekla?” upita. Odmahujem glavom. “Moraš reći svojoj mami.
Ona će to riješiti. Sada imate dovoljno novca da sve popravite”, kaže preko
ramena dok odlazi.
Ne mogu ga gledati tako. Okrećem se i postavljam na sve četiri, poput
životinje. Povraćam. Bljuvotina je boje koktela. Crvena. Izgleda kao da mi se
krv izljeva iz usta. Zlo mi je, zlo, zlo, sve dok ne ostane samo grčenje i
pljuvanje i dok nema više što izaći. Ne znam je li mi zlo od trudnoće ili zbog
alkohola. Znam, užasna kombinacija. Možda mi je samo zlo od života. Oči
su mi zatvorene i ne mogu se suočiti sa svijetom. Ali tada začujem korake iza
sebe kako žure kroz drač, grančice i travu. Smrznula sam se.
Ridley se vratio! Srce mi je opet poskočilo. Vratio se! Možda zato da se
ispriča, možda zato da me čvrsto zagrli. Vratio se i sve će biti u redu.
Nadlanicom brzo brišem usta od povraćanja. Neće me htjeti poljubiti ako
191
 Knjige.Club Books
sam prekrivena bljuvotinom. Ne želim da me vidi kako pužem na sve četiri
okružena bljuvotinom i samosažaljenjem. Moram ustati, izgledati malčice
dostojanstveno, sređeno. Dok se krećem, nešto me udari odostraga. Stvarno
snažno. Odjednom i neočekivano, mislim da je grana pala sa stabla iznad
mene i udarila me. Kao kada slučajno udariš trbuhom o vodu dok pokušavaš
zaroniti u bazenu. Bol i šok nadiru, ali bol nije na mom trbuhu, nego na
stražnjici, kao da me netko doslovno udario u guzicu. Instinktivno grabim u
suprotnom smjeru od bola, i dok to radim, dlan mi upada u bljuvotinu, zbog
čega moja ruka popusti i sklizne. Bam, još jedan udarac. Prestravljeno mislim
da se nebo sručilo na mene. Ne mogu kontrolirati udove; rušim se i padam na
tlo.
Odjednom su pomahnitale ruke svugdje na meni i shvaćam da ne padaju
grane ni nebo. Uobičajenije je od toga. Napadnuta sam. To je muškarac ili
muškarci. Ja sam mlada djevojka u trikou. Takvo se što događa sve vrijeme.
Zavrištala sam, ali ruka mi je čvrsto prekrila usta. Koprcam se, otimam,
pokušavam ugristi ruku, ali ljepljiva traka, debela, plava, ljepljiva traka
omotana mi je oko usta i očiju. U svega nekoliko sekundi slijepa sam i gluha.
Još uvijek se otimam i pokušavam ih odgurnuti, ali njih su dvojica, trojica,
možda četvorica. Muškaraca. Ne dječaka.
Mogu ih namirisati i osjećam njihove grube ruke kako mi stavljaju krpu u
usta i vežu me. Srce mi nabija u prsima, mislim da će probiti kroz njih od
straha. Vežu mi stopala, vežu mi i ruke iza leđa. Brzo je i neizmjerno strašno.
Bespomoćna sam. Raširili su mi noge i pomišljam kako će me silovati, ali
shvaćam da me samo pokoravaju. Barem zasad. Vjerojatno će me odvesti na
drugo mjesto da me siluju. Jecam, ali ni suze ni zvuk ne mogu izaći iz mene.
Mislim da bih se mogla ugušiti. Toliko sam krajnje preplašena, više nego
ikada u životu. Ovo je milijun puta gore od onoga kad su me istukli u zahodu,
milijun puta gore od plave kvačice na testu za trudnoću. Ovo je nešto najgore
što mogu zamisliti. Preklinjem ih da me puste, ali ne čuju me zbog ljepljive
trake. I nije ih briga. Podigli su me i dvojica me nosi između sebe. Mislim da
ću umrijeti.
“Jebeno začepi i budi jebeno mirna ili ćeš požaliti”, čujem muški glas.
Vjerujem mu. Sada želim biti tiho jer bi me mogao još više ozlijediti, ali
instinktivno se otimam i jecam, tijelo mi se beskorisno koprca i izvija. Zatim
me netko udara u trbuh. Ne mogu zavikati jer sam ostala bez daha. Potom
sam namirisala nešto čudno, kao kod zubara.

192
 Knjige.Club Books

34

Lexi

U taksiju je učinak vina i punča oslabio i odmah osjećam breme

odgovornosti prema svojoj obitelji i prema svom životu. Nisam samo
tako trebala otići, a da nikome nisam rekla kamo idem. Što mi je bilo?
Samo zato što sam se osjetila usamljenom i zanemarenom na vlastitoj zabavi
nije dobar razlog da je napustim. Provjeravam mobitel, osjećam se krivom
što ga nisam ni pogledala dok sam bila kod Tome. Iracionalno, krivnja je
odmah nestala i osjećam iskru iritacije. Prošlo je jedanaest i trideset i očito
nikome nisam nedostajala. Moja reakcija nema smisla. Još bolje da nisam
nikome nedostajala. Ponašam se kao tinejdžerica. Zovem Logana i javlja se
nakon trećeg zvona.
“Bok, zabavljaš li se?”
“Super je, mama, gdje si? Tražio sam te.”
Smiješim se, zahvalna što nisam potpuno zaboravljena. “Morala sam otići
i obaviti nešto, ali sada sam na putu natrag. Još pet minuta. Nađemo se na
podiju?”
“Nećemo zajedno plesati, mama.” Gotovo ga čujem kako koluta očima od
očaja.
“Ne, znam. Samo te želim vidjeti.” Želim ga zagrliti, svoje dijete koje je
sada tek nekoliko centimetara niže od mene. Odjednom osjećam vrlo gorljivu
potrebu da me utješi njegova čvrstoća, njegova jednostavnost. Sada je sve
toliko komplicirano. “Jesi li vidio svog tatu večeras?” Osjećam se krivom što
pitam. Ne mogu očekivati od Jakea da će biti revan jer sam ja odjurila na
drugu zabavu. S drugim muškarcem.
“Sa mnom je. Tražimo tebe i Emily. Nijedna od vas dviju nije se pojavila
na fotografiranje rezanja kolača.”
“Oh, oprosti, potpuno sam zaboravila na to.”
“Zaboravila si na tortu od jednog metra!” Logan je još uvijek dovoljno
mlad da se ne srami svoje ljubavi prema slatkišima i četverokatna je torta za
njega bila izvor beskrajne rasprave u proteklih tjedan dana. On je taj koji je
imao zadnju riječ što se tiče katova (kakao, čokolada, kokos, limeta i mrkva).

193
 Knjige.Club Books
“Želi li je tata sada rezati?”
“Ne, u redu je, obavili smo to. Jennifer, Fred i gomila drugih prijatelja
samo su nahrupili. Sada je to fotografija velikog društva. Nije obiteljska.”
Kipim, ali pregrizla sam jezik. “Dobro, pa, uskoro sam tamo s vama.”
Dok ulazim na zabavu, na brzinu se poslužim čašom šampanjca s pladnja.
Kad sam čula da se Jennifer ubacila na obiteljsku fotografiju, morala sam se
oboružati tekućinom. Znam da je djelomično moja krivnja što nisam bila
tamo, ali doista? Je li morala baš Jennifer biti ta koja će me zamijeniti?
Konobarica koji drži pladanj izgleda kao da se dosađuje, vidim kako dobacuje
željne poglede prema glasnoj zabavi. Ima otprilike devetnaest godina.
Dobacujem joj pogled pun suosjećanja. I ja sam podosta konobarila sa strane
dok sam bila mlada - to je zapravo vježba nošenja sa zalutalim rukama
starijih muškaraca i nerazumnim prehrambenim zahtjevima starijih žena.
Nadam se da se večeras nije suočila s previše nepristojnosti. Nadam se da su
se svi smiješili, pogledali je u oči, rekli hvala.
Uputila sam se prema glavnom šatoru, u kojem je podij. Kostimi
otežavaju prepoznavanje lica koja poznajem. Većina ljudi sada je sretna u
svojim skupinama, plešu, piju, čavrljaju i nitko se ne okreće pozdraviti
me dok se provlačim kroz gomilu.
Para od suhog leda vrtloži se i doseže mješavinu svjetala - svjetlucava
plava, živahna zelena, kričava crvena - koja se sudaraju i jure vrelim,
spojenim tijelima. DJ zna što radi, pjesme koje bira očito su najdraže među
Emilynim prijateljima koji su na podiju i razbacuju svoja tijela u divljačkoj
raspuštenosti. Loganovi prijatelji izgledaju manje sigurno, mnogi su
postrojeni uz rub šatora u pokušaju da ne izgledaju nesigurno pa zato
izgledaju upravo tako. Primjećujem Jakea i Logana pokraj torte i krećem
prema njima. Glazba trešti žestinom koju sam već davno prestala
identificirati kao preglasnu. Odjekuje mi kroz prsa i kralježnicu.
Utiskujem poljubac i Loganovu glavu. Njegovo je tjeme znojno i poznato.
Ogledava se i provjerava je li me netko od njegovih prijatelja vidio;
jednostavno je univerzalno priznata činjenica da roditeljska ljubav nije kul.
Ne znam zašto se ljubav smatra neugodnom.
Prema mom iskustvu, ljubav je nešto što će te vrlo vjerojatno odvesti
prema poniženju. Pogledom tražim Emily, ali je ne vidim. “Gdje je Emily?”
pitam Jakea. “Što?” viče natrag.
“Jesi li vidio Emily?” ponovno uzvikujem, ovaj put glasnije. Iskra iritacije
pohitala mi je uz kralježnicu kada se Jake okrenuo prema meni sa širokim,
očito pijanim smiješkom. “Nisam sto godina.”
“Trebao bi pripaziti na nju”, prasnem.
“Zašto?”

194
 Knjige.Club Books
“Pila je.”
“Sva djeca piju.” Velikim, dobrohotnim potezom ruke, Jake pokaže na
cijelu prostoriju. U pravu je, nitko nije trijezan. Uključujući mene. Pivo koje
drži u ruci prelije se preko ruba čaše i pljusne po podu.
“Da, ali prvi joj je put. Neće znati kada stati.”
“U svakom slučaju, gdje si ti bila?”
“Što?” odugovlačim; ne mogu mu reći istinu. Nikada ne bi mogao shvatiti
zašto sam se morala oprostiti od Tome. Ja to jedva razumijem. Grije me
sjećanje na njega kako mi miluje čelo svojim palcem. Još uvijek osjećam
njegove prste kako me tapšaju po ruci. Utrljavam mjesto koje je dodirnuo,
kao da pokušavam izbrisati riječi s ploče. Jake ne zna ni Tomino ime.
Doista mu moram reći za tri milijuna funti. Sutra ću, nakon što razbistrimo
umove od zabave.
“Vidio sam kako odlaziš prije nekoliko sati. Tražio sam te cijelu večer.
Gdje si bila?” Jake pokazuje zanimanje za mene koje je u posljednje vrijeme
nedostajalo. Ipak, ne čini se kao da pita zato što je zabrinut.
“Oh, nestalo nam je limete. Mislila sam otići nabaviti malo.” Prestanem.
To je glupost. Da nam je nestalo limete (što nije vjerojatno jer se Sara
pobrinula za sve), zašto bih ja bila ta koja je otišla po njih? Nije to ta
vrsta zabave na kojoj domaćin skoči u trgovinu iza ugla po čips i alkohol,
nešto što se prilično redovito događalo na našim starim zabavama. Sada
imamo osoblje.
Jake također ne može vjerovati. “Limete.”
“Za margarite.” Blefiram. Nisam sigurna ni služe li margarite. Nije da
samo blefiram. Lažem. Ja sam lažljivica. “Što misliš, gdje je Emily? Moram
razgovarati s njom.”
Jake sliježe ramenima. “Jesi li je nazvala?”
“Odlazi ravno u pretinac govorne pošte. I poslala sam joj poruku sada, tri
puta tijekom večeri. Nisam dobila odgovor.” Zastajem. “Hoćeš li je nazvati?”

“Ja?”
“Da.”
“Ali rekla si da si ti pokušala?” ističe. Strijeljam ga pogledom. U svoj svojoj
nevjerici, znam da me savršeno razumije. Mislim da me je možda blokirala.
Ignorira me upravo zato što sam ja onaj roditelj koji će najvjerojatnije stati
na kraj zloporabi alkohola. Ja sam ona koja će htjeti znati je li joj hladno, i ako
jest, tada ću ja biti ta koja će je natjerati da se presvuče u nešto toplije. Njezina

195
 Knjige.Club Books
je odjeća smiješno oskudna i nisam idiot, shvaćam da je odjeća većine
djevojaka sićušna i shvaćam koliko je važno da zabljesnu. Također mislim
kako je jednako važno da ti je dovoljno udobno da se zabaviš. Ustrajala sam
na tome da ponese tajice i tenisice, kako bi ih mogla obući kad se večer
približi kraju. Jednostavno mislim da su pete, oskudan triko duboka izreza,
alkohol i sajmišne atrakcije kombinacija koja samo čeka da dovede do
nevolje. Tajice i tenisice su ljubičaste i sjajne, pristaju joj uz kostim, ali
svejedno nije bila zainteresirana. Ostali su u torbi iza šanka, znam jer
sam provjerila. Činjenica je da će se Emily prije javiti Jakeu nego meni; možda
će misliti da je zove zbog problema u planiranju zabave. On se poslušno
smiješi i bira njezin broj. Oboje slušamo dok zvoni i zvoni.
Gledam uokolo po prepunom podiju i primjećujem tri djevojke koje su se
večeras spremale kod nas: Scarlett, Liv i Nellu. Plešu s gomilom momaka,
izvijaju se poput jegulja u kanti. Mislim da bi momci mogli biti iz nove škole
jer ih ne prepoznajem. Svi su visoki, naočiti. Svi imaju razbarušenu kosu,
glasno se smiju i iz njih izbija samopouzdanje kao da je njihova svrha uklopiti
se u stereotip dječaka koji pohađa privatnu školu. Shvaćam da ću im ubiti
raspoloženje ako odem tamo razgovarati s njima, ali moram znati gdje je
Emily. Prošla je ponoć i nisam sigurna kada ju je netko posljednji put vidio.
Bojazan mi je odjednom jurnula uz kralježnicu.
Ugurala sam se na podij i, iako je na njemu gužva, nekako se prostor
otvara za mene. Sve su djevojke sjajne i ljepljive, šminka im se otopila i
razmrljala, ali još uvijek izgledaju prelijepo jer su mlade i jer se
očigledno silno zabavljaju. Ta kombinacija tvori ljepotu. Drago mi je zbog
njih. “Jeste li vidjele Emily?” Nadglasavam glazbu. Razmjenjuju poglede kao
da važu trebaju li mi reći ili ne. Moja prva pomisao je olakšanje.
“Nije u nevolji, samo je nisam vidjela neko vrijeme”, kažem ne bih li ih
ohrabrila.
“Mislim da je otišla s...” Liv nije stigla dovršiti rečenicu jer ju je Scarlett
gurnula u rebra. Silovito je to guranje, učinkovito, ali zamjetno.
“S kim?” odlučno pitam.
Liv izgleda nervozno. Pogled joj pada na tlo. Momci se smijulje i nestaju
u gužvi, nisu zainteresirani za djevojke koje privlače pozornost roditelja.
Nella ih netremice gleda, nešto približno boli vidi se na njezinom lijepom,
punašnom licu. Gledam je kako brzo procjenjuje. Ne želi izgubiti momke,
mora završiti s ovim razgovorom i riješiti me se. “Vjerojatno je negdje
s Ridleyjem”, procijedila je.
S Ridleyjem? Pokušavam ne promijeniti izraz lica. “Jesu li ponovno
zajedno?” Nadam se da mi je ton glasa lepršaviji od nutrine. Djevojke sliježu
ramenima i odmiču se od mene da ulove momke s kojima su plesale i
očijukale. To im je trenutačno znatno važnije od onoga što se događa s Emily.

196
 Knjige.Club Books
Vraćam se k Jakeu i Loganu. Logan izgleda umorno. Blijedo i izmoreno.
Predlažem da ode kući. “Jedan od zaštitara bi te mogao otpratiti u taksiju.”
Samo me mrko pogledao, nije zadivljen mojom idejom. Znam da želi
biti ovdje do samoga kraja. Imamo dozvolu za puštanje glazbe do jedan sat
poslije ponoći. Pretpostavljam da će, uz sav šećer koji je bez sumnje pojeo,
uspjeti izdržati dotad.
“Njezine prijateljice misle da bi mogla biti s Ridleyjem”, obavještavam
Jakea. “Mislim da mu se možda vratila.”
Kima glavom. “Vrlo vjerojatno.”
“Zašto bi to htjela?” zahtijevam, razmišljajući o tome kako je samo stajao
i dopustio Megan i njezinim čudovištima da tuku Emily. Nikada nisam trebala
pristati na to da on dođe.
“Zato što je još uvijek zaljubljena u njega”, odgovara Jake uzdahnuvši.
“Ne, nije!” kažem žestoko zato što želim biti u pravu. “Rekla bi mi”,
ustrajem. Ali bi li mi rekla? Emily i ja nismo baš prisno razgovarale u
posljednje vrijeme. “Je li tebi to rekla?” zahtijevam.
“Nije trebala. Poznajem svoju kćer.”
Ovo je optužba. Čujem je jasno i glasno. Kada se to dogodilo? Kada je Jake
postao upućeniji u ono što se događalo u Emilynoj glavi od mene?
Provjeravam mobitel, ali još uvijek nema poruka. “Jesi li pokušala ono s
praćenjem iPhonea?” Svi imamo tu aplikaciju na mobitelima; ne mogu opisati
koliko je puta spasila stvar kada je netko od nas mislio da je izgubio mobitel.
“Neće biti dovoljno precizno na ovako velikoj livadi.” Jake otpije velik
gutljaj piva, pogled mu pada na plesače.
Svejedno pokušavam. Spoznaja da je na livadi nekako bi me utješila.
Mislim, naravno da jest. Zašto bi bila igdje drugdje? Ali ipak bih htjela da se
to potvrdi. “Ništa od toga. Samo kaže da je mobitel isključen.”
“Vjerojatno je ostala bez baterije.”
“Mobitel joj je bio napunjen kad smo izašli iz kuće.”
“Ali sigurno je gomilu toga fotografirala i stavljala na Snapchat cijele
večeri. To troši bateriju.” To je potpuno nov mobitel golema kapaciteta, ali
svejedno se uzdam u tu misao. Bacam pogled na njezin Instagram.
Posljednji put je stavila sliku dok je još bio dan. Kažem Loganu da provjeri
Snapchat koji ja nemam niti ga razumijem. Čini ono što sam ga zamolila i
stojim pokraj njega, napeto gledajući.
“Ne, ništa”, kaže.
“Najvjerojatnije je samo isključila mobitel”, kaže Jake.
“Rekla sam joj da ga ostavi uključenog večeras.” U meni se stvara i
nastanjuje tjeskoba. Narasla je u probadajuću bojazan, postavila mi je temelje

197
 Knjige.Club Books
u dnu leđa, vuče me prema tlu. Posrnula sam, pridržavam se za barski stol.
Noge i ruke mi se tresu. Mozak mi zaostaje za tijelom. Duboko udišem.
“Dakle, naša tinejdžerica ne želi da je pronađemo”, kaže Jake uz širok
osmijeh. “Nije to neka novost. Pretpostavljam da se išuljala sa svojim novim
prijateljima. Vjerojatno isprobava travu prvi put.”
“A to tebi ne smeta?” prasnula sam.
“Naravno da mi smeta. Samo kažem što najvjerojatnije radi, da nije kraj
svijeta.”
Jake je uvijek bio opušteniji od mene što se tiče droga. On ih vidi kao
neizbježne, eksperimentalne. Ja ih doista vidim kao kraj svijeta. Prisiljavam
se ne zvučati previše ljutito, ali ne mogu ne upitati: “Znači, misliš li da se
nešto dogodilo?”
“Nisam tako mislio. Gle, popij nešto. Pokušaj uživati, Lexi.”
“Ne mogu uživati”, ustrajem.
“To je polovica problema”, uzdahne.
Želim ga upitati što je druga polovica. Želim mu reći što je. Drhturim
unatoč ljepljivoj toplini u šatoru. Vrućina je još veća zbog rečenica koje vise
u zraku, napola nedorečenih. Previše smrtonosnih da bih im se predala.
“Trebali bismo nazvati Ridleyja i njezine prijatelje, svakoga iz njezine
generacije. Svakoga koga smo pozvali iz stare i nove škole. Imamo popis djece
iz novog razreda. Mislim da ga imam u mobitelu.” Dok žurim otvoriti imenik,
Jake polaže svoju ruku preko mog mobitela.
“Samo diši, Lexi. Tu je negdje, pijana i vjerojatno spava. Nemojmo raditi
nered. Nemojmo preuveličavati. Kakav ćemo prvi dojam ostaviti na roditelje
u novoj školi ako nazovemo i kažemo da je nestala na vlastitoj zabavi? Ako
nazovemo u ovo doba noći, svi će se samo zabrinuti za svoju djecu, od kojih
je polovina otišla kući s različitim prijateljima i tako dalje. To bi uzrokovalo
paniku.”
Mrko gledam Jakea, ali nevoljko prihvaćam da možda ima pravo.
Ostavljam Logana u šatoru s Jakeom i izlazim potražiti Emily. Govorim si da
je najvjerojatnije sve u redu, ali godine majčinstva znače da jedno znam: ako
dijete ne želi da ga nađeš, vjerojatno bi trebao.
Vremenska prognoza bila je točna. Noćni se zrak rashladio, kiša je
poprskala tlo narugavši se britanskom ljetnom optimizmu. Mnogo je ljudi
napustilo vanjske atrakcije i uputilo se prema zaklonu, drugi su odustali i
popadali u taksije. Poput lososa koji pliva uzvodno, izlazim u tminu, tražim
kćer u gomili i sjenama.

198
 Knjige.Club Books

35

Lexi

E mily, Emily!” Glas mi probija kroz noć, zvukovi zabave gube se u daljini -
smijeh, zvuk sajamskih atrakcija, DJ-eva glazba. Ništa od toga ne čujem.
Čujem samo svoje srce kako lupa o prsni koš i uši mi se naprežu dok čekam
njezin odgovor. Pregledala sam cijelu zabavu, ali ni traga od nje. Pitala sam
svakoga na koga sam naletjela je li je nedavno vidio. Ne susrećem ništa osim
bezizražajnih slijeganja ramenima i nejasnih isprika kako nisu, ne. Većina
ljudi samo se želi skloniti s kiše i ne mislim da doista razmišljaju o mom
pitanju. “Odjevena je kao Zendaya u filmu Najveći Showman.”
Slijeganje ramenima. “Znate, ljubičasti triko.” Gubim strpljenje zbog
njihovih staklastih očiju i tupe ravnodušnosti te jurim dalje u potrazi.
Potrčim. Nisam u formi onoliko koliko bih trebala biti. Provela sam previše
sati u uredu. Dah mi ne uspijeva doći u pluća ni izaći iz njih, nego mi se
ukorjenjuje u grlu i gušim se.
Zamišljam je bez svijesti, kako se davi u vlastitoj alkoholnoj bljuvotini.
Zamišljam kako je promrzla, mokra, sama. Šuma se nazire u pozadini svake
moje misli i daha, sjenovita, prijeteća, nesavladiva. Nigdje na zabavi ne mogu
je pronaći - moram otići u šumu i tražiti tamo. Drveće je gusto, neka su stabla
visoka i stara, druga su štrkljava i tanka, gotovo su to mladice. Njihove
krošnje preprečuju put mjesečini koju oblaci već nisu ukrali. Tumaram
uokolo, možda i u krugovima jer nema jasnih staza, a čak i da ih ima, ne
bih znala koliko ih dugo slijediti ni u kojem smjeru. Trnje trga tanak pamuk
mog kostima i uskoro su mi ruke i noge izgrebene. Kad bih je barem pronašla
kako spava ispod debela stabla. Da sam je barem uspjela zadržati kraj sebe
cijele večeri. Toliko toga želim, moji izgrebeni gležnjevi najmanji su problem.
Čak i kad upalim svjetiljku svojega mobitela, previše je mračno i ne vidim
mnogo toga. Odlučim vratiti se na zabavu i uzbuniti osiguranje. Oni mi mogu
pomoći u potrazi; moramo ovo obaviti sustavno. Trčim natrag u šator s
plesnim podijem. Shvatim koliko sam je dugo tražila tek kada primijetim da
je glazba prestala, da se DJ spakirao; dosad je već zasigurno na autocesti.
Podij izgleda kao mjesto zločina, prekriven prolivenim pićima i krhotinama
zdrobljenih plastičnih čaša. Boje konfeta stopile su se u lokve zbog mokrih i

199
 Knjige.Club Books
blatnih otisaka cipela. Upaljenih svjetala, prizor koji se maloprije doimao
uzbudljivim sada izgleda kao vlažni, prljavi, javni zahod. Nitko ne čisti.
Osoblje je previše iscrpljeno da namjesti smiješak na usne kad me vidi.
Pogrbljeni su i mlitavi, nadvladavaju zijevanje i uvlače ruke u rukave kaputa,
bez sumnje zadovoljni odlukom da se čisti sutra, na danjem svjetlu. Gosti su
se prorijedili, ostalo je samo nekoliko zalutalih. Jake je još uvijek zadubljen u
razgovor s jednim od njih, s kime god da razgovara, ne prepoznajem ga. Vidim
Logana, mislim da je zaspao. Pogrbljen je na visokom stolcu, glave položene
na šank. “Ne mogu je pronaći!” vičem. “Jake, Jake, moramo obavijestiti
osiguranje. Moramo nazvati policiju. Ne mogu je pronaći.” Naravno, ovo
privlači svačiju pozornost. Izgled osoblja smjesta se mijenja iz umornog u
pozoran, znatiželjan ili paničan. Mlitavi se gosti bore sa svojim pijanstvom i
zbunjeno zure u mene uz sablasno zanimanje, poput promatrača prometnih
nesreća. Jake mi hitro prilazi. Odgovara me od kavge odlučno mi
položivši ruku na donji dio kralježnice. U prošlosti sam tu gestu smatrala
nježnom, kao da mu pripadam, sada je vidim kao manipulaciju. Čini se da je
njegov prioritet izbjegavanje scene. Izbjegavanje da se itko drugi uzruja
ili uzbuni. Odnosno, bilo tko osim mene. Baš me briga. Sve što želim znati jest
gdje je Emily.
“Posvuda sam je tražila. Ni traga ni glasa od nje.”
“Pojavit će se.” Smiješi se, pokušava me umiriti, ali samo je arogantan i
naporan.
“Kada?”
“Sve je u redu.”
“Očito nije.”
Razgovaramo isprekidanim rečenicama, one mucaju poput pucnjeva
pištoljem: naglo, smrtonosno. Jake duboko uzdiše. Odmahuje nekolicini
posljednjih gostiju, kaže osoblju da može ići. Zašto dopušta da ljudi odu?
Trebamo te ljude da nam pomognu potražiti je. Osjećam se iscijeđenom i
nemoćnom, poput ispražnjene baterije jer dobacujem proturječne upute.
Dopuštam da bude po njegovu. “Znaš što, siguran sam da nema razloga za
brigu. Kladim se da je naša prva pretpostavka bila točna. Kladim se da je s
Ridleyjem.”
Želim da ovo bude istina. Ne bi me bilo briga. Doista ne bi. Da je s njim ili
bilo kojim drugim dečkom. S onim bogatima, pompoznima koji su došli s
votkom i bahata stava, ili sa zapuštenima, debeljuškastima, koji su došli
neuredne frizure i s aknama. Trenutačno očajnički želim da to bude ta razina
obmane. Molim se za to. “Jeste li vidjeli Ridleyja?” zahtijevam ni od
koga posebno, nego od cijele prostorije.
“Je li me netko tražio?” okrećem se i tamo je, pognute glave, točno kao da
bi radije nestao nego bio u središtu pozornosti. Navaljujem na njega.
200
 Knjige.Club Books
“Jesi li vidio Emily?” Polako odmahuje glavom. “Uopće? Cijele večeri?”
“Pa, nakratko. Prije.” Očito govori nevoljko.
“Kada? U koliko sati?” Oči su mu staklaste i crvene. Od alkohola, droge,
suza? Uopće nije važno. Samo želim da mi odgovori na pitanja.
“Oko osam.” Prije pet sati. Srce mi se spustilo u pete.
“Što se događa?” upita Jennifer. Naumila sam ispitati Ridleyja, toliko da
tek sada primjećujem da su kraj njega njegovi majka i otac. Izgleda zaštićeno,
obranjeno. Moja kći je odsutna, moja i Jakeova nedoraslost grize. I
iako mrzim Jennifer, prezirem je s odvratnom, nagonskom sigurnošću, u
ovom se trenutku jedino sjećam da ona poznaje Emily otkad je bila beba.
Mislim mi se sudaraju u glavi, preklinju za pozornost. Jennifer nas je jednom
odvela vratolomnom brzinom u bolnicu zato što je Emily pala sa stabla na
koje su se penjali ona, Ridley i Megan. Jennifer spravlja umak posebno za
Emily jer je Emily vegetarijanka; malo se ljudi trudi to učiniti. Uvijek bi ušila
imena u Emilynu i Loganovu školsku uniformu zato što ima šivaći stroj i za
to joj trebaju minute, dok ručno šivanje guta sate. Vozila je do moje kuće s
lijekovima jer su mi djeca imala vrućicu, Jake nije bio tamo, a ja sam morala
ostati kod kuće. Nabila je šešir mojoj kćeri na glavu jer je primijetila da
nezaštićena trči po dvorištu. Učila je Emily kako se jedri. Možda je dopustila
da je moj muž jebe, ali trenutačno mi to nije važno. Jedino što mi je važno je
pronaći Emily, a mislim da će se to dogoditi prije ako se potaknu ljudi koji je
vole. Stoga joj kažem: “Emily je nestala.” Vidim kako se Jenniferino lice
izobličuje od užasa. To što ona vidi ovu agoniju kao i ja opravdava me.
“Netko ju je oteo?” upita.
Udišem. Novi strah. “Misliš li da je to moguće?” Nisam pomislila na to.
Moji su strahovi pribjegavali alkoholu i nesrećama.
“Pa, sada ste vrlo bogati. Možda ju je netko oteo.” Koljena su mi zaklecala,
posrćem, netko me spušta na stolac. Dopuštam mu.
“Vjerojatno se samo negdje onesvijestila”, dometne Jake. Vidim da se
Jenniferin izraz mijenja, odjednom joj je laknulo.
“Da, to bi bilo bolje”, doda Fred.
Znam da bi. Uzrujani tinejdžer, nadureni tinejdžer, pijani i anarhični
tinejdžer neizmjerno je poželjniji od otetog tinejdžera za kojeg traže
otkupninu, ali odjednom osjećam dubok očaj kako mi plazi bićem i
sigurna sam da je Jake u krivu.
“Da, sigurno je to”, kaže Jennifer. “Primijetila sam da je pila ranije večeras.
Sigurna sam da nije ništa ozbiljno.” Mrzim to što je Jennifer odmah zauzela
Jakeovu stranu, što je smjesta prihvatila njegovu verziju događaja i umanjila,
odbacila moje strahove. Ali naravno da je to učinila; pušenje nečijeg kurca
ima prednost pred stavljanjem šešira na djetetovu glavu u smislu odanosti i

201
 Knjige.Club Books
opredjeljenja. Zlo mi je od tjeskobe i ne mogu se zamarati ni jednim od njih
dvoje. Sada kada je Jennifer usadila u moj um pomisao na otmicu, bunovna
sam od straha. Čak i dok sam tražila Emily i zamišljala je kako se guši u
vlastitoj bljuvotini, hladna i bez svijesti, dio mene sumnjao je u to, nije to
mogao prihvatiti. Ne bi si dopustila dovesti se u takvo stanje. Pronašla bi
pomoć; čak i da nije htjela da je mi vidimo odvratno pijanu, mogla se obratiti
prijateljicama ili bratu.
“Gdje je, Jake?” Jake se ne miče niti odgovara. Želim mu otrgnuti glavu
golim rukama. Zašto nije zabrinutiji? “Gdje je?” Očito ne zna. Shvaćam to, ali
želim nešto od njega. Bilo što! “Tko ju je oteo?”
“Ne znamo je li je itko oteo”, mrmlja nestrpljivo i prezrivo. Očito misli da
sam histerična. Zakoračio je prema Ridleyju. “Ridley, kompa. Znam da misliš
da si joj prijatelj zato što je pokrivaš, ali nisi”, kaže Jake. Sram me je što je moj
muž nazvao Ridleyja “kompa”. To ni na kojoj razini nije prikladno i toliko je
očito da mu se očajnički pokušava dodvoriti i pretvarati se da se nekako slaže
s djecom i da je kul. Sram uskoro prelazi u prijezir kada shvatim da se želi
slagati s djetetom koje je slomilo srce njegove kćeri. “Samo nam reci gdje
se skriva tako da svi možemo ići kući spavati. Gdje je?”
“Ne znam.”
“Znaš. Samo nam ne želiš reći”, kaže Jake nešto odlučnije.
“Ne znam.” Ridleyjev je pogled prikovan za tlo.
Uzdišem. Bojim se da vjerojatno ne zna. Promatrala sam ga na početku
tuluma, nije se doimao ni najmanje zainteresiranim za Emily. Ona ga je
slijedila poput odana psa, ali on bi uvijek produljio. Ako je on bio
na panoramskom kotaču, ona bi lunjala onuda, a on bi se tada zaputio na
dvorac na napuhavanje. A kada bi se ona pojavila tamo, on bi otišao nešto
pojesti. Sve vrijeme s djevojkom koju je poveo sa sobom. Doimao se prilično
usredotočenim na nju, nimalo zainteresiran za Emily. Srce mi se slamalo dok
sam to gledala. Bila sam gnjevna na Jakea što ih je pozvao i dopustio im
da natrljaju Emily nos u njegovu novu vezu, ili avanturu, ili što god to jest.
Vjerujem mu kada kaže da ne zna gdje je Emily. Ali to jednostavno nije ono
što želim čuti. Zbog očaja sam u isto vrijeme usredotočena te neprijateljski i
kritički nastrojena.
Strijeljam ga pogledom, svaki centimetar mog tijela isijava prijezir.
“Jesi li siguran da ne znaš, sine?” pita Fred, također veselim tonom. Mi
smo roditelji koji su pročitali sve knjige koje kažu da se ne ljutimo na
tinejdžere jer će se jednostavno zatvoriti i tada ćemo udariti o zid. Bolje je
stvoriti ozračje sigurnosti i povjerenja. Trenutačno se želim ugurati u
Ridleyjevo grlo i izvući mu jezik kako bih ga natjerala da ispljune bilo kakve
riječi koje bi mogle pomoći.
“Ja nisam njezina dadilja”, promrmlja Ridley mrzovoljno.
202
 Knjige.Club Books
Ali ja jesam. Njegov me odgovor ošamario. Zato što sam ja, zapravo, više
od toga. Ja sam njezina majka, nisam čak ni zamjena. Ja sam trebala biti ondje.
Paziti na nju. Pobrinuti se za nju. A ne biti s Tomom. I te mi sekunde mobitel
zavibrira. Pomišljam kako je to Tomina poruka, da sam ga nekako uključila u
ovo tako da mislim na njega. Bacam pogled na ekran. Isprva ne shvaćam u što
gleda. Ali onda shvatim.
To je fotografija na kojoj je Emily. Ne vidim joj dobro lice jer joj je ljepljiva
traka omotana oko očiju i usta, samo joj je nos slobodan. Njezin lijepi nosić
je sluzav. Od suza, slina. Ruke su joj vezane na leđima, noge su joj sapete u
gležnjevima, njezine dugačke, vitke noge pune su masnica, pretučene. Još
uvijek nosi svoj ljubičasti triko. Steže joj tijelo i ubija me pomisao na njezinu
ranjivost. “Moramo nazvati policiju”, kažem, glas mi je jedva šapat.
Kako mi riječi napuštaju usta, dolazi još jedna poruka. Bez policije ili
ćemo je ozlijediti. Došla je i zvučna poruka.
“Mama, mama, molim te”, jeca, hvata dah. “Učini što kažu. Bojim se,
mama, molim te.” Tada se začuje zvuk komešanja. I onda ništa. Zvuk zamre.

203
 Knjige.Club Books

36

Emily

N išta ne vidim! Ništa ne vidim i zato je sve ono što osjećam, namirišem ili
čujem pojačano i strašno. Osjećam muškarčev stisak oko moje
podlaktice. Prečvrst je. Boli me. Mogu namirisati njegov kiseo zadah.
Smrznula sam se. Ustuknula. Misliš da će ti instinkt reći da se otimaš i boriš.
Ali ja to ne činim. Ne mogu. Kako bih i mogla, kad su me vezali i prekrili mi
oči? Kako mogu pobjeći? Tada mi još jedan muškarac grubo podigne noge i
nemam više šanse. Znam da nemam šanse. Nose me između sebe, lako kao
vrećicu iz nabavke.
Hoće li me ubiti?
Ubit će me.
Ruke drugog muškarca na mojim nogama su poput šamara i odjednom se
bacakam i migoljim, ali što se više borim, to je jači stisak. Ne razmišljam
trezveno. Prizor kako Logan i Ridley kao maleni dječaci probijaju gusjenice
grančicama samo da vide kako će se savinuti i iskriviti odjednom mi upada u
glavu. Inače nisu bili okrutni dječaci, ali uvijek sam mrzila kad bi to činili. To
je bilo zločesto. Probadanje bi moglo naškoditi gusjenici, ozlijediti je, ubiti je.
Ja sam željela da je ostave na miru, da postane leptir. Samo joj dopustite da
postane jebenu leptir!
Tjeram se da omlitavim iako svaki instinkt u mom tijelu vrišti da učinim
suprotno jer bi oni možda htjeli da se opirem. Da se koprcam i izvijam u
njihovim rukama. Da mi se triko uvuče u stražnjicu. Da osjete moja gola
bedra, ruke i tanku svilu mog kostima koji mi jedva pokriva ostatak tijela.
Razgovaraju jedan s drugim. Strani glasovi, govore jezikom koji ne
prepoznajem, zbog čega mi je teže shvatiti koliko ih je. Dvojica me nose, a
tamo je još jedan muškarac; zvuči kao netko tko razgovara na telefon, a
ponekad se čini da dovikuje zapovijedi dvojici koji me nose. Sef. Onaj najgori.
Ubit će me.
Ubace me u kombi. Padam na rame, zadihana sam i sve me boli, ali bol
koji osjećam ne plaši me toliko koliko bol koji zanemarujem. Metalna su se
vrata zalupila. Tada ih čujem kako ulaze sprijeda u kombi. Brzo su krenuli.

204
 Knjige.Club Books
Zbog toga što sam vezana i nema sjedala, a kamoli pojasa, valjam se po
podu svaki put kada kombi skrene. Udaram glavom, leđima, koljenom.
Naposljetku se prilagodim dovoljno da sjednem uspravno, dopužem unatrag
na stražnjici do kuta i uvučem se tamo. Ali tada razmišljam o razmještaju u
kombiju; tako što sam se ugurala u kut, bliža sam ili sjedalima na kojima su
oni, ili vratima. Razmišljam o tome da se nagnem na vrata i nekako ih otvorim
te tako padnem na cestu. Bi li to bilo bolje? Vjerojatno ne bi u ovoj brzini, ali
ne znam.
Mogla bih umrijeti, ali ima sudbina gorih od smrti, zar ne? Mama bi rekla
da nema. Kaže da se uvijek možeš oporaviti od svega osim od toga. Zato opet
liježem i dopuštam da me kombi bacaka s jedne strane na drugu.
Zamišljam kako me muškarci gledaju i podruguju se mojoj borbi,
nedostatku smjera ili koordinacije. Od pomisli na to kako me gledaju
ponovno mi se povraća. Njušim vlastitu bljuvotinu otprije. Više se ne
osjećam pijanom. Da se barem tako osjećam jer bi to otupilo strah, ali užas je
izbio alkohol iz mog sustava. Da sam barem bolje odjevena. Plaši me pomisao
na triko koji malo toga ostavlja mašti. Što će mi učiniti? Da sam se barem
presvukla u odjeću koju me je mama natjerala ponijeti na zabavu. Mislim na
tenisice i tajice iza šanka. Plače mi se. Sve vrijeme jecam, hvatam dah. I
iako mi se ne čini da imam nešto preko nosa, svejedno sam sigurna da ću se
ugušiti. Nemam dovoljno zraka. Teško i plitko dišem.
Nakon nekog vremena, kombi se naglo zaustavlja. Stražnja se vrata
otvaraju i izvlače me. Ovaj put me nosi samo jedan muškarac. Prebacio me je
preko ramena. Osjećam kako je viši od mog tate, širi. Pada kiša. Njušim miris
drveća i mokre trave, ali ne miriše svježe i proljetno. Tlo zaudara na trulež.
Blato.
Smrt.

205
 Knjige.Club Books

37

Lexi

S mrznula sam se. Nikada me u životu strah nije toliko uništio. Neuspješno
pokušavam pronaći broj s kojeg je došla poruka, ali naravno da je skriven
- teško da će otmičari podijeliti svoj kontakt. Gledam Jakea da vidim shvaća li
on ovo. Može li on učiniti išta u vezi s tim. Ali što? Osjećam se kao da me je
netko bacio iz vlaka u punoj brzini. Što se događa? Jakeov izraz lica
odražava moj: zbunjenost, strah. Biram 112 na svom mobitelu. Prije nego što
uspijevam utipkati dvojku, Jake mi grabi mobitel iz ruke. “Što radiš?” ljutito
zahtijeva.
“Zovem policiju.”
“Ne budi glupa.”
Naginjem se uzeti mobitel, ali on ga drži iznad moje glave. Dok se
protežem dohvatiti ga, on ga mirno dodaje Jennifer. Ona ga uzima od njega i
dodaje Fredu. Fred odmahuje glavom prema meni i stavlja moj mobitel u
džep svojih hlača, drži ruku na njemu. Gledam ga s gađenjem. Zar i Fred?
Udružio se protiv mene? Stao na stanu njih dvoje? Osjećam da neće popustiti
i nemam vremena svađati se s njim. Ponovno skrećem pozornost na Jakea,
Emilyna oca. Sigurno će on vidjeti smisao toga. “Moramo, Jake. Ovo nije stvar
izbora.”
“Vidjela si poruku, rekli su da to ne činimo.”
“Pa, moraju nam to reći, je li tako? Kriminalci su. Otmičari!” Riječ mi se
čini uznemirujuće nedoraslom, gotovo smiješnom. Mogli bi biti silovatelji,
mučitelji, ubojice. Mogu se natjerati izgovoriti samo “otmičari”. “Policija će
nam pomoći. Tome služe.”
“Ne možemo si dopustiti da njuškaju uokolo kad su nam otmičari izričito
rekli da ih ne zovemo.”
“Da njuškaju? Jake, oni će je naći. To im je posao. Trebamo ih.”
Jake je prijezirno frknuo nosom. “A što ako je ne pronađu? Znaš, Lexi, neki
zločini ostaju neriješeni. Policija nije nepogrešiva. Što ako ih nazovemo, ali
oni je ne budu mogli vratiti, a otmičari doznaju da smo ih nazvali, onda će je
ozlijediti. Je li to ono što želiš?”

206
 Knjige.Club Books
“Nije, ali...”
“Nemoj. Zvati. Policiju.” Njegove su upute ledene, strašne. Netremice ga
gledam. Toliko dugo poznajem ovog čovjeka, a sada je stranac. Vidim istu
tamnosmeđu, gotovo crnu kosu, tek pomalo prošaranu sijedima oko ušiju.
Prepoznajem snažnu, četvrtastu čeljust skrivenu u moderno oblikovanu,
uredno podrezanu bradu, ali nemam pojma tko je on. U posljednjih je pet
tjedana bilo iznenađenja - šokova. Način na koji se ponašao otkad smo dobili
novac i njegova avantura nisu nešto što bih očekivala od njega, ali to je bilo
nešto što sam uspjela prihvatiti, što je bilo moguće. Ali ovo? Ovo me udara u
želudac. Ne mogu disati. Netremice gledam u njega, u tog čudnog čovjeka.
Očito je da moramo otići na policiju. Ne možemo slijediti upute otmičara jer
su oni jebeni otmičari. Kriminalci. Prevarit će nas. Opako će nas nadmudriti,
smislit će ono što mi ne možemo ni u svojim najgorim noćnim morama. Naša
je kći u ozbiljnoj opasnosti. Nema riječi. Nema granica. Koji on kurac predlaže
da ne zovemo policiju? Nešto bi joj se grozno, nezamislivo, moglo događati
upravo sada, a ja sam nemoćna zaustaviti to. Gledam u Fredov džep, gdje je
smješten moj mobitel.
“Zašto si na njegovoj strani?” zahtijevam. Fred me ne želi pogledati u oči.
Čak ne kima glavom. Samo gura ruku još dublje u džep, kao da želi dodatno
osigurati moj mobitel. “Slabiću gnjusni”, mrmljam. Nitko ne odgovara. Kao da
ja nisam ništa rekla.
“Odvedimo Logana kući, onda ćemo odlučiti što dalje”, predlaže Jennifer.
Kakve ovo veze ima s njom, pobogu?
Pokušavam se kontrolirati pred Loganom. Spavao je kada sam dobila
fotografiju Emily, stoga je prvo što je upitao kad smo ga probudili bilo: “Gdje
je Emily?”
“Spava kod prijateljice”, odgovori Jake. Dopuštam tu laž. Jednostavno se
ne mogu natjerati kazati mu što se događa. To bi ga prestravilo. Kakvog to
smisla ima? Ulazimo u automobil u tupoj, zlokobnoj tišini. Toliko se tresem
da osjećam u sebi organe kako zveckaju, mislim da je čudo što mi noga nalazi
put ispred druge. Bez sumnje sam u šoku, ali nitko se ne brine o meni. Nitko
mi ne prebacuje ruku preko ramena, ne dodaje mi topao, sladak napitak, ne
stišće mi ruku. Možda se i ne trude jer znaju da bi svaka gesta bila
jednostavno to, gesta: isprazna i beskorisna. Nitko mi ne može pomoći da se
osjećam bolje kada je moja kći tko zna gdje i kada joj se događa tko zna što.
Jennifer, Fred i Ridley ulaze u naš automobil. Prestravljena sam. Ne želim
im biti blizu, ali Jake se ponaša kao da to u potpunosti ima smisla, a to nekako
znači da ja ne nalazim riječi kojima bih to spriječila. Kada smo došli kući,
Logan odlazi u krevet, mrmlja nešto o tome da ga ne budimo ujutro. Dok piški
u kupaonici, provjeravam jesu li zatvoreni prozori u njegovoj spavaćoj sobi.
Kada se uvukao u krevet, ušuškala sam poplun oko njega i podsjetila ga na

207
 Knjige.Club Books
dugme za paniku pokraj njegova kreveta. Previše je pospan da pita zašto
pridajem tom uređaju toliko važnosti. Kada smo se uselili, prije svega
nekoliko dana, Emily i ja smo se šalile kako je ludo da je dugme za paniku
toliko blizu Loganova kreveta.
Emily je rekla da će ga stalno upotrebljavati kada bude htio moju
pozornost. Zvat će se policija svaki put kad on bude htio čašu vode. Odjednom
mi pada na pamet da bih sada mogla pritisnuti to dugme. Policija bi
odgovorila. Dramatičnije je od pozivanja 112, ali moja je kći u ozbiljnoj
opasnosti, situacija je dramatična. Ne mogu nazvati 112. Osjećam se
poput zatvorenika u vlastitom domu, jer mi je mobitel zapravo zaplijenjen.
Da naglasim tu misao, čujem Jakea na stubama, onda u sobi, stoji mi blizu, iza
mene. “Laku noć, kompa”, kaže Loganu. Naravno, prirodno je da želi
provjeriti sina, pogotovo večeras, s obzirom na sve, ali njegova prisutnost
znači da ne mogu pritisnuti dugme za paniku. Je li se i on naglo sjetio da je
dugme tu? Je li zaželio Loganu laku noć ili me provjeravao? Sprječavao da
pozovem pomoć za koju mislim da nam je potrebna.
Odlazim dolje gdje su Heathcoteovi okupljeni oko kuhinjskog stola.
Jebeno nevjerojatno, ali vidim kako Jenniferin pogled pohlepno obuhvaća
Poggenpohlove kuhinjske elemente, vidim je kako odmjerava skupe radne
površine, golemi hladnjak, posljednji krik mode. Vidim kako joj se nosnice
neznatno šire u zavidnom otpuhivanju. Zavidi mi? Ženi čije je dijete vezano,
s povezom preko usta, oteto, nestalo, izgubljeno. Uopće je ne mogu shvatiti.
Uvijek sam pokušavala shvatiti ljude. Ne zato što sam suštinski ljubazna ni
zato što mislim da cijenim empatiju više od drugih. To je jednostavno poriv,
instinkt, to razumijevanje ljudskog ponašanja. Mislila sam da ću biti sigurnija
ako shvatim ljude, ali ljudi su beskrajno neshvatljivi, tajnoviti. Smiješe ti se
u lice, ali te pozorno promatraju. Ljube te, ali te povrijede. Kažu da te vole
kada te zapravo mrze.
“Gdje su zaštitari koje si unajmio?” zahtijevam.
Jake baca pogled na sat. “Gotova im je smjena. Otišli su kući.”
“Ali želim da netko bude ovdje, sada, pred vratima, pred vratima
Loganove sobe. Dvadeset četiri sata na dan.”
“Ova je kuća savršeno sigurna. Znaš da jest, a mi moramo šutjeti o ovome,
kao što su otmičari rekli. Zaštitari bi brzo shvatili u čemu je problem.”
Njegove su me riječi razgnjevile. Previše je razborit i razuman s obzirom na
ovo što se dogodilo. Strijeljam ga pogledom, ali zatim mi se srce nadme i
ublaži. Vidim da mu nije svejedno. Mliječno bijeli sjaj na njegovoj
koži podsjeća me na meso koje se znoji na švedskom stolu za vruća dana,
trese se. Uplašeniji je i pod većim stresom nego što sam ga ikada vidjela,
jedino se ne slažemo oko toga kako voditi ovo. Naravno da se ne
slažemo. Ovih se dana u vezi s malo toga slažemo. Problem je što je Jake sada

208
 Knjige.Club Books
previše naviknuo da je po njegovu. Ali ovo nije isto kao prihvaćanje odabira
automobila, ili čak kuće ili škole. Ovo je pitanje života i smrti. Zar ne vidi da
nam je potrebna sva pomoć koju možemo dobiti? Jake pita: “Ima li išta,
Frede?” Fred poseže u svoj džep i dodaje Jakeu moj mobitel. Jake
provjerava moj mobitel, pretpostavljam zbog nove poruke.
“Moramo je dovesti kući!” vičem frustrirano. “Treba nam pomoć. Želim
nazvati te zaštitare”, izbacujem iz sebe. “Neka netko učini nešto!”
“Oni su zapravo malo bolji izbacivači. Ne mogu učiniti mnogo u ovakvoj
situaciji.”
“Ali nisi to rekao kada smo ih zaposlili. Rekao si...” Zašutim. Koja je svrha?
Jake nije dosljedan. Toliko dosada znam.
“Da pristavim čaj?” ponudi Fred. Nitko mu ne odgovara. “Kavu onda?”
Fred se igra Krupsovim aparatom za kavu. Ne trebaju mu naše narudžbe; zna
tko pije kapučino, kavu s mlijekom ili produženu kavu. Svi to znamo - i još
mnogo toga - jedni o drugima. Jake polaže moj mobitel nasred kuhinjskog
stola. Pretpostavljam da misli kako sam prihvatila njegove upute, i ja
pretpostavljam da jesam, barem zasad. Ako sada posegnem za mobitelom,
samo će mi ga opet oduzeti. Čini se da je svima vrlo jasno kako je ispravno
izostaviti policiju iz ovoga da sam zbunjena, svladana. Možda su u pravu.
Možda bismo trebali slijediti otmičarove upute. Ne znam.
Privlačimo stolice, sjedamo oko stola i zurimo u mobitel. U iščekivanju da
se oglasi ili zazvoni. Izgledamo smiješno u svojim otmjenim kostimima,
Pierrot, Harlekin, lav, mišićavi čovjek, dječak koji se pretvara da je mišićavi
čovjek. Skidam kapu, ali ne želim otići gore istuširati se ili presvući. Što ako
otmičari nazovu, a ja to propustim?
Fred stavlja šalice kave na stol. Primjećujem da samo Heathcoteovi
uspijevaju piti svoje, Fred je čak pojeo nekoliko keksa. Jake i ja puštamo da
se naši napitci ohlade i obljutave. Mi ne posežemo za keksima. Mobitel ne
zvoni. Jennifer prva kaže da se želi presvući iz svoje otmjene oprave. Pita
može li posuditi nešto moje. Pristajem, ali ne odlazim gore s njom da nešto
iskopa, i više je nego sposobna prevrtati po mojoj garderobi. Nije me briga
ako nešto ukrade, ne više. Jednostavno ne mogu ostaviti mobitel. Vraća se
trideset minuta poslije, istuširana, svježa lica. Muškarci bi mogli pomislili da
ne nosi šminku, ali ja vidim da je stavila maskaru, rumenilo, pa čak i sjajilo. U
ovakvoj situaciji. Nevjerojatno. Nosi suknju od trapera i pripijenu
smaragdnozelenu košulju. Znam da su oba komada odjeće još uvijek bila u
vrećici na podu moje spavaće sobe. Nisam ih objesila jer sam ih kupila za
Emily. Samo što ih još uvijek nisam stigla staviti u njezinu sobu. Pristaju
Jennifer. Muškarci i Ridley također se tuširaju i presvlače. Moj je red. Svi
ustraju na tome da ću se bolje osjećati ako slijedim njihov primjer.

209
 Knjige.Club Books
Razmišljam o Emily kako nosi ljubičasti triko i visoke zlatne čizme; ona nema
luksuz istuširati se, uvući se u trenirku. Odbijam presvući se.
“Ne moraš izigravati mučenicu, Lexi. Ne pomažeš nikome ako je i tebi
neudobno”, komentira Jake. Ne odgovaram. Mrzim kad me ne razumije.
“Što misliš, kako su dobili moj broj?” pitam umjesto toga.
“Ne znam, Lexi - kome daješ svoj broj?” Jake zuri u mene hladno i
izazivački.
Crvenim se, iako ne znam zašto. “Samo običnim ljudima”, mrmljam.
“Ljudima kojima pomažeš na poslu?” ispipava Jennifer.
“Ne, pazim da to ne radim.” Toma je jedina osoba kojoj sam ikada
pomogla u uredu, a da sam joj dala svoj broj. Ne kažem joj to. To je se ne tiče.
Ništa od ovoga je se ne tiče. Ne bi ni trebala biti ovdje.
“Misliš li da bi ovo moglo imati veze s onim očajnim ljudima koji su
provalili i ukrali tvoje prijenosno računalo?”
Nisam joj rekla za svoje prijenosno računalo, pa pretpostavljam da ju je
Jake obavijestio o tome. Očito se još uvijek viđaju. To ne znači nužno da još
uvijek spavaju zajedno, ali mogli bi. Vjerojatno i jesu. Shvaćam da me nije
briga. Nije me briga gdje moj muž gura svoj kurac; ne mogu zamisliti zašto
sam mislila da je tragedija to što spava s nekim drugim. Sada mi to nije važno.
Samo želim da se moja kći vrati kući. Prelazim pogledom preko Ridleyja;
stalno zaboravljam da je ovdje s nama. Vjerojatno ne bi trebao biti. Trebao bi
biti u krevetu. Odmarati se od pretjerane zabave ili uzbuđeno slati poruke
prijateljima o tome koliko se zabavio na ludoj zabavi, kao normalni tinejdžer.
Ništa od ovoga nije kako bi trebalo biti. Primjećujem kako tiho jeca. Suze mu
klize niz lice, ostavljaju trag tuge.
Gotovo posežem preko stola za njegovom rukom da je stisnem, on je
samo dijete, ali ne mogu se natjerati. Ovaj je momak povrijedio moju kćer i
sada je moja kći nestala. On je ovdje. Normalne stvari poput
pristojnosti iscijeđene su iz mene. Gotovo mrzim njega i sve ostale oko stola
zato što su sigurni i ovdje. U sekundi bih zamijenila mjesto s njom. Ali on jeca,
a Emily bi htjela da ga utješim. Natjerala sam se ponijeti se kao ljudsko biće -
naginjem se preko stola i tapšam ga po ruci. Ali moja gesta ne pomaže. Ridley
se trznuo. Povlači se od mene. “Trebao bi odspavati, Ridley. Možeš se
poslužiti jednim od kreveta u gostinskim sobama. Sve su namještene.”
Odmahuje glavom. “Neću moći spavati. Radije bih bio ovdje.”
Kimam, poštujem njegovu odluku. Sve vrijeme provjeravam sat na zidu i
svoj ručni sat; u skladu su. Vrijeme prolazi. Posljednji put kada je itko od nas
vidio Emily bilo je u osam i trideset. Sada je tri ujutro. Misli mi sada skreću
na mračne i uznemirujuće staze, iako to ne želim.
Pobijedili ste.

210
 Knjige.Club Books
Dvije riječi i cijeli svijet se mijenja.
Ne mogu je pronaći.
Još četiri riječi. Ali one me guraju preko ruba, od sreće prema prokletstvu.
Bila je tamo, preda mnom. Sva puna nade, zlovoljna, veličanstvena, ljutita, i
zatim je nestala. Čudno je kako je dobrim vijestima - dobitku - trebalo
vremena da se naviknem na njih. Ovaj užas odmah prihvaćam. Čekala sam ga.
Više i od čega voljela bih da je sada ovdje pokraj mene i da sam joj naporna sa
svojom prisnošću i onime što ona zove poštenjem. Da mi zamjera što sam
dosadnjakovićka.
Trebala sam znati da ćemo platiti. Znala sam. Platila bih ionako. Nikada
se u životu nisam osjećala toliko usamljenom. Želim nešto učiniti, vratiti je
kući. Želim izaći i tražiti je. Nije dovoljno samo sjediti i čekati; čekati da
vidimo što će se dogoditi. Iskopala sam odnekud Loganovo prijenosno
računalo pa pretražila postupak i statistike u slučaju otmice.
To je pogreška. Kao i većina toga na internetu, činjenice su utopljene u
histeriju i okrutnost, u najgorem slučaju. Pokušavam ne kliktati i upadati u
zečje rupe očaja i straha, ali ne mogu si pomoći. Zlo mi je dok se suočavam sa
snimkama muškaraca u majicama s kapuljačama, muškaraca na uličnim
kamerama, muškaraca koji se odvoze u kombijima. Paraliziraju me mutne,
izblijedjele fotografije nikada pronađenih mladih djevojaka čija je sudbina
zauvijek ostati u školskim uniformama, nije im dopušteno odrasti, ostarjeti,
živjeti. Gledam fotografije roditelja slomljenih srca na tiskovnim
konferencijama, na grobovima. Oči mi klize s jednog članka na drugi, ali
prevelika sam kukavica pročitati ijedan kako treba. Riječi se preobražavaju
na ekranu i izvan njega, poput mrava na pikniku, ne mogu biti mirne. Često
se riječ “otmičar” povezuje s riječima “tinejdžer” i “ubojstvo”. Definicija s
Wikipedije - nezakonito odvođenje i sputavanje osobe protiv njegove volje -
udara me u trbuh. Odvođenje kamo? Sputavanje gdje?
Čitam kako policija često smatra prvih nekoliko sati nakon otmice
ključnima u pronalaženju tragova u slučajevima nestalih osoba. Ponovno me
preplavljuje sumnja da je Jakeova odluka o neuključivanju policije ispravna,
ali mu ne proturječim. Ne vjerujem sebi - nikome, kad smo već kod toga. Ako
je otmičari ozlijede jer su nekako otkrili da smo zvali policiju, nikada si ne bih
oprostila. Kako bih mogla živjeti s tim? Uskoro će poslati poruku. Tražit će
novac. Možemo im dati novac. To možemo učiniti. Potražila sam na
Googleu riječ “otkupnina”. Smiješna je to navika našeg vremena. Kada nešto
nije u redu - imamo osip, problem s mišljenjem, spavanjem - potražimo to na
Googleu. Nešto je nepoznato - područja oko škole, smjernice za cijepljenje,
datumi rasprodaje u Topshopu - potraži na Googleu.
Netko je izgubljen - što onda?

211
 Knjige.Club Books
Potraži na Googleu. Nadam se nekom savjetu o tome kako se nositi s
ovom nemogućom, nezamislivom situacijom jer nemam pojma, sama sam.
Možda smo svi zarobljeni u užasnom svemiru u kojem postoje samo digitalni
odgovori, digitalna rješenja. Pikseli na ekranu koje su tamo stavili stranci.
Želim razgovarati sa svojim suprugom, ali nemam riječi. Želim razgovarati sa
svojim prijateljima, ali nemam ih.
Na neki način, potraga pomaže. Zapanjena sam što su prvo što izlazi
reklame za tvrtke koje osiguravaju ljude od otkupnine. Osjećam čudno,
neugodno olakšanje jer nismo sami, a ipak dubok, izrazit užas što je
ovo biznis. Talačke krize, otmice i iznuđivanja događaju se dovoljno često da
se ljudi osiguravaju protiv njih. Ja imam osiguranje za ozljede kod kuće, za
prtljagu na odmoru. Trebala sam znati da je sad sve veće. Trebala sam je više
zaštititi.
“Jake, jesi li znao da postoje tvrtke koje pokrivaju novac koji je dan kao
otkupnina?” dozivam ga jer još uvijek sjedi u kuhinji.
“Sad je prekasno za to”, grize natrag.
“Ne, nisam mislila da nama treba”, nestrpljivo mrmljam. “Naravno da ne
treba, ali hoću reći da, ako je to biznis, onda...” Na brzinu dodajem još
nekoliko riječi u internetsku tražilicu. “Pogledaj!” Jake brzo dolazi do mjesta
gdje ja sjedim i naginje se iznad mene pročitati što piše na ekranu. Na
trenutak je opet osjećam, staru prisnost između nas. Osjećam se kao da me
podupire, puna nade. Možda se mogu nasloniti na njega. Možda možemo
izdržati ovo. Ali onda se Jennifer i Fred okupe oko ekrana i prisnost je
olabavjela, izgubljena je. Nastavljam. “Postoje tvrtke koje kažu da je njihov
cilj uvijek siguran povratak žrtava otmica, kažu da nam mogu pomoći s time.”
Da, postoje profesionalci. Trebala sam to već dosad znati. Postoje
profesionalci za sve: računovođe, odvjetnici, cvjećari, savjetnici za imidž,
organizatori zabava. Dok se planirala zabava, naučila sam da neki ljudi
zarađuju za život tako što su profesionalci za humus, za balone ili žive od toga
da dodaju jestive šljokice u pekmeze. Naravno da postoje ljudi koji su
profesionalci za siguran povratak vašega djeteta. To je samo pitanje novca. A
mi imamo novac.
“Trebali bismo kontaktirati s ovim ljudima”, kažem, ali Jake me
zaustavlja.
“Samo pričekaj. Nemoj učiniti ništa naglo. Kako znamo možemo li
vjerovati ovim ljudima? Mogli bi biti varalice.”
“Ne znamo možemo li im vjerovati, ali naša je kći trenutačno negdje
zavezanih ruku i usta, moramo nešto učiniti.”
“Daj da malo pročitam”, ponudi Jennifer. To je vrlo razborit prijedlog u
normalnim okolnostima; dobar je plan dubinski analizirati i istražiti prije
nego što zaposlimo nekoga. Želim je izbosti. Toliko smo daleko od normalnih
212
 Knjige.Club Books
okolnosti. Stoji mi blizu, ruka joj lebdi iznad miša. Shvaćam kako očekuje da
joj prepustim kontrolu nad prijenosnim računalom. Nisam sigurna mogu
li. Toliko se toga čini izvan kontrole, moram se čvrsto držati ovoga. Jake mi
stavlja ruke na oba ramena, nježno me uspravlja na noge i odvodi od
prijenosnog računala natrag za kuhinjski stol. Vodi me do stolca i kako
se opirem, pritisak se neznatno povećava. Padam u stolac i on me pušta. Onog
trenutka kad to čini, ja skačem na noge. “Ne mogu samo sjediti ovdje.” Jurim
u hodnik.
Sve su oči na meni. Izgledaju zabrinuto i pomalo srdito. Gledaju me kao
da sam luda, ali oni su ludi, samo sjede tamo, prihvaćaju ovo, čekaju.
“Kamo ideš?” zahtijeva Jake.
“Ne znam, moram izaći. Moram pročešljati mjesto zabave, moram je
pronaći.”
“Idem s tobom”, kaže Fred. Zahvalno kimam, spremna na primirje s njim
iako je surađivao u oduzimanju mog mobitela. Nije da ljudi stoje u redu
pomoći mi, uzet ću ono što mi se nudi. Svjesna sam da bi Jake trebao biti taj
koji se nudi. Jake bi trebao biti sa mnom, tražiti svoju kćer.
Umjesto toga kaže: “Ne mogu zamisliti kako će to biti korisno. Ako imamo
posla s profesionalcima, a mislim da imamo, teško će ostaviti veliku strelicu
koja pokazuje smjer u kojem su nestali.”
“Moram nešto učiniti!” vrištim.
U tom trenutku zavibrira moj mobitel. Svi jurimo natrag za stol. Ja sam
najodlučnija. Kao životinja, grabim ga prva i javljam se. “Halo.”
“Jeste li zvali policiju?” Glas se ne može prepoznati. Tko god da govori,
zvuči kao robot. Sjećam se iz nekog špijunskog filma da se mogu kupiti
aplikacije i uređaji koji se priključe na telefon kako bi ti izmijenile glas. Mogla
bih razgovarati s muškarcem ili ženom, s nekim iz obližnjih grofovija ili s
nekim kome je engleski drugi jezik - nemoguće je procijeniti. Proklinjem
osobu dovoljno pametna i mračna uma koja je izumila ovu aplikaciju.
“Ne, nismo.”
“Nemojte, inače...” Mehanički način na koji je dostavljena prijetnja ne
umanjuje njezinu moć. Ne trebam znati što znači “inače”. Mogu zamisliti, ali
ipak - kako bi se naglasila poanta - čujem svoju kćer kako vrišti od bola.
Njezin glas nije izobličen. Ne znam što je uzrokovalo njezin vrisak, jesu li je
ošamarili, udarili, povukli na noge za kosu? Nešto gore? Zaplakala sam. Jake
mi nestrpljivo daje znak da bih mu trebala predati mobitel, ali samo se
odmičem od njega, drago mi je da je stol između nas i da mi ga ne može
ponovno oduzeti.
“Želimo deset milijuna funti.” Ponovno robot.

213
 Knjige.Club Books
“Dobro.” Ne pada mi na pamet raspravljati s njima. Dala bih im svaki
novčić koji sam imala i prije dobitka. Bih.
“Preko banke. Poslat ćemo detalje. Kada dobijemo novac, reći ćemo vam
gdje je.”
“Dobro.”
Linija se prekinula.

214
 Knjige.Club Books

38

Emily

N e znam koliko sam dugo ovdje. Previše sam preplašena i dezorijentirana

da bih mogla pratiti. Da bar mogu spavati, da prođe malo vremena bez
ovoga jezivog straha koji je nemoguće opisati, ali ne mogu spavati.
Pokušavam, doista pokušavam ostati mirna. To bi htjeli mama i tata. Da su
ovdje, rekli bi mi da će sve biti u redu. Rekli bi mi da sam hrabra i snažna i da
će sve uskoro završiti. Mama bi mi rekla: “Nemoj misliti na bol, Emily, nemoj
je očekivati, samo će biti gore. Pokušaj razmišljati o nečemu drugome. To su
mi govorili kada sam morala ići liječniku na injekcije ili zubaru. Gotovo je
smiješno što sam se nekada bojala toga. Sada shvaćam da se ne moram bojati
toga. Uopće. Također shvaćam da niša nije smiješno i da možda neće sve biti
u redu.”
Da su barem mama i tata ovdje.
Gdje su? Sigurno će doći po mene. Znam to. Čvrsto se držim za tu misao.
Uskoro će doći po mene. Sigurno su nazvali policiju i sigurno je već u
tijeku golema potraga za mnom. Mama će ustrajati na tome da helikopteri
svjetlima pretražuju mračnu noć, tata će hodati kroz polja u potrazi za mnom
sa skupinama drugih ljudi, svi koji su došli na zabavu tražit će me. Imamo
prijatelje, imamo sredstva, naći će me. S nadom osluškujem zvukove
helikoptera ili moga tate kako me doziva. Ništa. Mislim da smo u štali ili
nekakvoj građevini na farmi. Tlo je neravno, nije popločeno niti je drveno,
imam dojam da je zemljano, ali ne mogu biti sigurna jer sam previše
ošamućena: šok, alkohol, dehidracija, dobri stari strah. Sjedim na tvrdom,
plastičnom stolcu, ruke su mi vezane za njega iza leđa, a noge su mi raširene,
vezane za prednje noge stolca. Uže je debelo i ranjava mi zapešća. Smrzavam
se i stopala su mi utrnula. Žedna sam. Kada su me vezali za stolac, skinuli su
mi ljepljivu traku s usta.
“Nemoj vrištati. Nitko te ne čuje. Udarit ću te ako zavrištiš. Ozlijedit ću te.
Razumiješ?”
Kimnula sam. Razumjela sam. Potpuno. Ipak, mislila sam da ću vrištati
čim skinu traku, ali skidanje trake bilo je toliko bolno da nisam zavrištala, bila
sam previše šokirana. Zapanjena. Zatim mi se u jednom trenutku plastična

215
 Knjige.Club Books
boca vode našla na usnama. Odabrala sam vodu, a ne vrištanje. Nisam baš
imala izbora. Radilo se o preživljavanju. Instinktivno sam je progutala,
dosta mi se prolilo po bradi i vratu. Prije negoli sam utažila žeđ, boca je
odmaknuta. “Snimi poruku za svoju majku”, zapovjedi muškarac s teškim
istočnoeuropskim naglaskom. “Mama, mama, molim te. Učini što kažu. Bojim
se, mama, molim te.” Nisam stigla više ništa reći prije negoli su mi opet vezali
usta, ovaj put maramom. Tanka tkanina marame znači da mogu disati bolje
nego što sam mogla kroz traku, ali zbog nje su mi usta neprirodno otvorena,
urezuje mi se u rubove usana. Mislim da mi usne krvare.
Nitko me otada nije ni pogledao. Možda je to bilo prije sat vremena,
možda prije pet. Ne znam. Ne mogu procijeniti. Ponekad čujem trojicu
muškaraca kako međusobno razgovaraju. Ne govore mnogo. Mislim da nešto
čekaju. Mislim da barem jedan od njih igra igricu na mobitelu jer povremeno
usklikne i drugi mu se muškarci smiju.
Oni igraju igrice. Ja se tresem, u modricama sam, vezana.
Pokušavam ne paničariti ili, je l', očajavati. Mislim da konačno razumijem
tu riječ dok se borim protiv nje. Prije sam je često upotrebljavala s Megan kad
nam je bilo trinaest. “Megan, očajno!” rekla bih kada bi razmrljala tuš ili nešto
i obje bismo prasnule u smijeh. Zada znam što bi očaj mogao značiti. Što ako
me roditelji ne uspiju pronaći? Što ako me ovi muškarci siluju i ubiju? To je
ono što muškarci rade, nije li? Osjećam kako mi se tijelo trese toliko žestoko
da stolac škripi. Ne znam je li to od hladnoće ili straha. Oboje mi razaraju
tijelo, stišću svaki unutarnji organ. Užad na zapešćima i gležnjevima bolno se
urezuju.
Ne. Dosta. Ne mogu razmišljati na ovaj način.
Igraju igrice, to ih čini ljudskim bićima, zar ne?
Ili možda samo psihopatima. Možda igraju igrice, a onda siluju i ubijaju.
Mislim da je najvjerojatnije da su me oteli zbog novca. Da su me ovi
muškarci namjeravali silovati, već bi to učinili. Ali čekaju nešto. Poruku od
šefa, vijesti o razmjeni. Dopuštam si trenutak nade; neće me ozlijediti ako
žele novac za mene. Tada začujem kretanje. Približavaju mi se. Sva trojica
odjednom. Odvezuju mi noge i ruke. Trebala bih pobjeći, boriti se, udarati, ali
bolovi, utrnulost - nešto - zaustavlja me. Rušim se kao vreća krumpira. Mrzim
svoje tijelo što nije toliko snažno kao moj um. Ne želim se predati, ali nemam
snage za borbu. Muškarac me podiže. Zaplakala sam. Ne, ne, ne. Baca me kao
da sam lutka i padam na madrac na podu. Madrac je tanak i jeftin, osjećam
udarac o tlo ispod njega dok padam. Ne. Ne. Molim te, ne.
Jedan od njih uzimam mi desnu ruku i veže je za nešto čvrsto. Vučem je,
ali nemam snage. Ne mogu sjesti uspravno. Mogu samo ležati na madracu.
Bacakam se, mlatim i migoljim, pokušavam ih izbjeći, ali ne znam kako, ne
znam gdje su. Još uvijek me ne diraju.
216
 Knjige.Club Books
Pretpostavljam da me samo gledaju. Provjeravaju da sam sigurna i da ne
mogu pobjeći. Shvaćam da mokrim. Pokušavam se zgrčiti i prestati, ali samo
dolazi, osjećam je na bedrima. Topao mlaz. Miris amonijaka.
“Popišala se, popišala se!” uzvikuje jedan od muškaraca. Mogu čuti
njegovo gađenje. Nijedan od dvojice ne odgovara. Plačem, ali suze mi ne
mogu pobjeći, traka mi je vrlo čvrsta preko očiju. Mislim da ću
oslijepiti. Mislim da ću se ugušiti. Umrijet ću valjajući se u vlastitoj pišalini i
možda je to najbolje čemu se mogu nadati, da sada umrem.
Netko me udara nogom u trbuh. Vrištim i povlačim noge nagore da
zaštitim svoju bebu.

217
 Knjige.Club Books

39

Lexi

S trah je procurio, jednu po jednu kaplju. Kap, kap. Sat otkucava i prolaze
sati. Sada ima dovoljno straha da se možemo utopiti u njemu. Nitko ne
predlaže da se presvučemo u pidžame, operemo zube, malo odspavamo.
Drago mi je, jer učiniti nešto tako automatski i obično bila bi izdaja. Ridley,
Jennifer i Fred malo su odspavali u stolcima i na kauču u kuhinji. Svaki
put kad se probude izgledaju kao da im je neugodno što su ih njihova slaba
tijela savladala potrebom za snom. Trljaju oči, mrmljaju: “Ima li novosti?”
Budući da nema, ponovno zaspu. Ne mogu ih kriviti. Ne pomaže ničemu ako
su oni budni, a posebno mi je drago što se Jennifer ne mota oko Jakea
zabrinuta izraza lica, što ga ne tapša po leđima niti mu stišće ruku. Pod
tolikim sam pritiskom da ne znam koliko još mogu okretati glavu od toga
kako se ona pokušava povezati s njim, kako pokušava uspostaviti svoje
posebno mjesto pokraj njega. Je li oduvijek bila takva? Kako mi je to
promicalo toliko dugo?
Ni Jake ni ja nismo oka sklopili. Ne mogu podnijeti pomisao na spavanje,
na prolazak noći i na novi dan jer želim zaustaviti vrijeme. Idealno bi bilo
vratiti ga. Želim da je ona sada kod kuće. Ali nije važno što ja želim. Neke se
stvari ne mogu promijeniti. Vrijeme se kotrlja, ustraje na tome da je sve
kasnije i kasnije, dalje i dalje otkad sam je posljednji put vidjela.
Tada i sada. Nepremostiv ponor. Tada, kada je bila meni na brizi, kada
sam imala izbore i prilike. Sada, ovaj pakao.
Jake i ja sjedimo uspravno na kuhinjskim stolcima. Osobna pokora jer
smo ona vrsta roditelja koja gubi dijete na zabavi. Piljimo u strop, stol, zidove,
ne možemo pogledati jedno drugo. Da ga pogledam, što bih vidjela? Pitam se.
Strah, nesumnjivo, ali što još? Žaljenje? Okrivljavanje? Jake agresivno trlja oči
korijenom dlana, kao da ih želi sastrugati. Gusta i teška tišina nadvila se nad
nas poput olujnog oblaka. Prijeteći. Pretkazujući.
Naposljetku se tjeram prekinuti mrtvilo. Možda želim čuti munju. “Da
barem nikada nismo dobili na lutriji.”
“Pa, jesmo.”
“Ali pogledaj što nam je to donijelo.”
218
 Knjige.Club Books
“Bit će uredu.”
“To ne znaš.”
Jake ustaje i prilazi mi sa stvarnom namjerom. Na ludi trenutak
pomišljam da će me udariti. To nema smisla jer me nikada nije fizički
ozlijedio. Ima mnogo više smisla to da stavlja svoju ruku oko mog ramena i
privlači me k sebi. Taj njegov čin ne nudi mi utjehu za koju sam se nadala da
hoće. Samo naglašava činjenicu da me nije dodirnuo otkad smo otkrili da je
oteta. Udišem miris njegova znoja i straha. Miris ljudske krhkosti. Mogla bih
se priljubiti uz njegov vrat, osjetiti njegovu toplinu, olakšati si, ali mislim na
Emily. Gdje god da je, nitko je ne tješi niti joj pruža oslonac. To što sam si
dopustila luksuz da me Jake umiriti je izdaja. Odmičem se.
Sjedimo u tišini. Ne možemo smisliti ništa što bismo rekli jedni drugima.
Naposljetku kažem: “Idem provjeriti Logana.”
Žurim uza stube i provirujem iza vrata Loganove sobe, ne bih li se uvjerila
da je u svom krevetu, da spava poput bebe. Spava. Tada gledam u njezinu
spavaću sobu. Ovo je ludo, ali dok prelazim prag sobe, maleni dio mene misli
da će je pronaći tamo, sklupčanu ispod svoga novog popluna White Company,
da će me čekati da razgovaramo o zabavi, da raspravimo kostime (čiji je bio
najbolji, čiji najgori?), da tračamo (tko je previše popio, tko je plesao s kime?).
Iako, naravno, ne znam odgovore na većinu ovih pitanja jer sam bila na
Tominoj zabavi. Nisam bila ondje gdje sam trebala biti.
Nisam pazila na svoju obitelj. Val srama prijeti zapljusnuti me dok
prelazim pogledom preko krhotina tinejdžerskog nereda: napuštene odjeće,
sjajnih časopisa, šminke, zapetljanih žica njezina sušila za kosu i uvijača. Soba
je u kaosu iako živi u njoj tek nekoliko dana. Ta me je pomisao gotovo ubila.
Mogu namirisati njezin lak za kosu, mlijeko za tijelo i parfem koji su
se zadržali u zraku. Sablasno.
“Moram ti nešto reći, Lexi.”
“Isuse, Ridley, nasmrt si me preplašio.” Poskočila sam i okrenula se
prema njemu. Zapravo, i on sam donekle izgleda nasmrt preplašeno. Toliko
je blijed da je gotovo proziran, gotovo mogu vidjeti zid iza njega. On je obično
jedan od onih tinejdžera koji su svježe rumeni i iz kojih izbija čilo zdravlje i
sreća. Ispod očiju su mu tamne vrećice, upaljene od plača i nedostatka
sna. “Misliš li da je Emily dobro?” mrmlja.
“Pa, oteta je, Ridley”, prasnem. “Stoga ne baš, ne.” Izgleda pogođeno.
“Znam. Samo sam mislio...” Smekšala sam se. “Znam što si mislio. Mislim li
da je dobro s obzirom na okolnosti?”
“Tako je. To sam mislio. Pa, misliš li?” Zuri u mene pun nade. Želi da ga
umirim, da popravim sve. Da oduzmem nešto njegove krivnje i muke. Kad bih
barem mogla. Sjećam se da je, kada je bio maleni dječak, posljednji od trojca
odustao od vjere u Djeda Božićnjaka. Koliko su ga zadirkivali. Pitao me
219
 Knjige.Club Books
postoji li doista Djed Božićnjak, jesu li drugi u pravu. Sjećam se
njegovih širokih, svijetlih očiju kako me obasjavaju i rekla sam mu da je u
pravu, da su drugi pogriješili, da neće dobiti ništa za Božić. Nisam mogla
odoljeti njegovoj nevinosti, potrebi da vjeruje. Sada mogu.
“Ne, Emily nije dobro. Vidio si fotografiju, Ridley. Preplašena je i u
opasnosti.” Znam da ga kažnjavam zbog toga što je gledao dok je Megan tuče.
Zbog toga što ju je napustio. “Moramo se samo nadati da ćemo je uskoro moći
dovesti kući.”
Ridley kima. Gleda u pod. “Razgovarali smo večeras.
Nisam, nisam...” Slomio se.
“Što nisi?” upitam, iako mislim da znam odgovor. Nije bio baš pristojan
prema njoj. Nije ju htio. “Nisam je podupro. Nisam bio hrabar.”
“Hrabar?”
Sada ima boju u obrazima, crveni se, neugodno mu je, zamuckuje,
nervozan je. “Rekla mi je nešto. Htjela je da joj pomognem, ali nisam joj
pomogao.”
“Što ti je rekla? Je li joj netko prijetio? Je li ti rekla nešto što bi moglo imati
veze s otmicom, Ridley?” Zgrabila sam ga za laktove i, iako to nisam
željela, protresla ga kao da pokušavam prosuti informacije iz njega poput
začina iz posude.
“Ne, nema veze s time. Rekla mi je da je trudna.”

220
 Knjige.Club Books

40

Emily

M uškarci me ne siluju. Uopće me ne diraju. Možda zato što im se ogadilo

kada sam se uneredila ili su me možda samo namjeravali premjestiti sa
stolca na madrac. Ne znam, ali još uvijek ležim na prljavom, tankom madracu
i zahvaljujem Bogu što su me ostavili na miru. Iako sam gladna, žedna i jako
mi je neudobno, bolje je kada me ostave na miru. Doslovno zahvaljujem Bogu,
molim se. Nisam to radila od osnovne škole, preklinjem i cjenkam se. Ne
mogu vjerovati da mi se ovo događa. Želim natrag svoj stari život. Život
prije dobitka na lutriji, kada nismo imali dizajnersku odjeću, kul kuću ili
odmore, ali sam imala dečka, najbolju prijateljicu i nitko me nije želio oteti.
Moj je život tako sjeban. Mogao bi postati gori. Mogao bi čak i završiti. Ne
želim umrijeti. Premlada sam. Previše toga želim napraviti, vidjeti, osjetiti,
biti. Želim svoju mamu. Gdje su moji mama i tata? Hoće li doći? Ne želim
umrijeti. Ta mi se pomisao lopta po glavi, ludim od straha.
Naposljetku mora da sam zaspala, iako san nije okrepljujući; moje noćne
more toliko su slične stvarnosti da ne znam spavam li ili sam budna. Glava
me boli od dehidracije, udovi me bole jer su toliko dugo vezani i zato što su
me istukli kada su me uhvatili u šumi i ubacili me u kombi. Ne mogu
procijeniti koliko sam dugo spavala. Shvaćam da sam definitivno budna
tek kada začujem nove glasove. Različite. Engleske, i slušam doista pozorno,
možda je to žena? Je li to moja mama? Je li to policija, je li me netko pronašao?
Nada nestaje gotovo u trenutku u kojem je niknula. Glasovi ostaju izvan štale,
nitko ne dolazi spasiti me. Tko god to bio, ljutit je, svađa se.
Ponovno zatvaram oči, preslaba sam oduprijeti se snu. Netko mi podiže
glavu. Grube ruke, brze i neoprezne, ljuljaju mi glavu i potom mi stavljaju
tkaninu pod nos. Ponovno njušim onaj čudni miris. Zubarski. Shvaćam da me
drogiraju i na neki mi je način drago, jer ako sam u nesvijesti, ne osjećam bol
ni brigu.
Sljedeći put kad sam se probudila, ruke na meni mnogo su mekše.
Ženske? Ako je tako, pitam se je li ona vlasnica glasa koji sam čula prije. Ne
znam jer ne govori. Skida mi povez s usta, nježno mi prinosi plastičnu bocu i
ja pijem. Voda je hladna i svježa. Potom mi stavlja malo čokolade u usta.

221
 Knjige.Club Books
Ponovno mislim da sanjam, ali ovaj put nije tako. Da, sanjam, jer
njušim njezin parfem, a čujem i Megan. Psuje, uzrujana je, kao kad joj mama
ne dopušta otići na tulum ili nešto. Da mi barem Ridley dođe u snove. Htjela
bih i da dođu mama i tata. Trebam ih. Gdje su? Gdje je policija? Tjeram
se ostati u snu, ali mislim da opet piškim i to me budi. Mokra ljepljivost
između mojih nogu.

222
 Knjige.Club Books

41

Lexi

Nedjelja, 26. svibnja

O tmičari se više nisu oglasili. Gledam kako se nebo mijenja iz crnog u

ranojutarnju ružičastu, obećanje toplog dana. Svjetlost se probija u
kuhinju, ali ne donosi veselje. Razotkriveno je pravo lice sjajnog,
savršenog prostora: grubo i hladno, neosobno, a ne utješno skupo. Posvuda
su razbacane šalice čaja i kave, napola pune zaboravljenim, bljutavim
napitcima koji ne mogu zagrijati ni utješiti. Jake pali svjetlo, ali čini se da
ono ne može otjerati sumorne sjene. Loganovo prijenosno računalo tiho zuji.
Ne znam što više pretraživati na internetu. Ne znam gdje naći odgovore.
Heathcoteovi, koji su zaspali, bude se u sedam jer sunce žestoko blješti
kroz staklenu stijenu. Ovo je jedno od svojstava koja nam je agentica za
nekretnine istaknula, rekla je da je to vrlo “u stilu Los Angelesa”. Vruće je kao
u paklu, a od kombinacije vrućine i svega drugoga mamurna sam,
neusredotočena, um mi je mutan. Moram se usredotočiti. Moram dovesti
svoje dijete kući. Svoje trudno dijete. Nije da je ovo moj dom.
Kuća je nešto drugo. Bez Emily ovo nije nikakav dom, on nije nigdje
posebno. Gledam vani, trava je mokra od jučerašnjeg pljuska, a zbog
ranojutarnjih sunčevih zraka izgleda kao da je poprskana dijamantima.
Prelijepo je, ali ne osjećam tu ljepotu. Dok ne dobijem Emily natrag, ne mogu
osjetiti ljepotu, okuse ni mirise. Otupjelo sjedim u svojoj raskošnoj kući.
Ridley i Logan su tipični tinejdžeri koji spavaju kao zaklani. Drago mi je
što sam konačno uvjerila Ridleyja da ode u krevet nakon što mi je rekao sve
što je znao o trudnoći. Ne želim da je blizu kada kažem Jakeu. Naše su
okolnosti ekstremne i čudne, ali ova je vijest dosta stara, a nijedan otac ne
rukuje se s petnaestogodišnjakom koji mu je napumpao kćer.
Ispijala sam jednu šalicu kave za drugom. Barem sam ih pripremala, ako
ne i ispijala, tako da sam barem nešto radila kada smo si napokon priznali da
smo budni i da nećemo zaspati te da moramo nešto raditi. Ja sam spravljala
kavu, Jake je bio na svom mobitelu cijelu noć. Kada sam ga pitala kome šalje
poruke, rekao je da se javlja prijateljima i obitelji. Da se pravi da je velika
223
 Knjige.Club Books
vijest u našim životima to kako je prošla zabava. Ne bi trebao gubiti vrijeme
na širenje lažnih vijesti. Trebao bi učiniti nešto stvarno, ali ne znam što.
Zasigurno ne bi trebao tješiti mene, ne mislim da bi mu to uspjelo. Maštam o
pozivu Gillian ili Tomi, žudim za njihovom razumnošću, njihovim čvrstim
suosjećanjem, ali znam da bi oboje ustrajali u tome da nazovem policiju, tako
da je to nemoguće.
Pretpostavljam da sam mogla reći Jakeu za trudnoću kada je sunce tek
ispunilo kuhinju, kada smo ostali nasamo. Mogla sam od toga učiniti nešto
naše, nešto što se tiče naše kćeri, ali znam da on nas više ne vidi na taj način,
inače Heathcoteovi ne bi bili ovdje. Jennifer mu mnogo znači. Ona nije samo
avantura, izlet. To mi je sada jasno. Svima ću im reći za trudnoću u
isto vrijeme, ne zato što poštujem njezino mjesto u njegovu životu, nego zato
što ne bih mogla podnijeti bol i poniženje toga da gledam kako je njegova
prva reakcija potraga za njom, želja da podijeli novosti s njom. Ovako držim
sve u ravnoteži. Ionako se ova trudnoća tiče nje koliko i njega.
Heathcoteovi i Jake se tuširaju i oblače. Nakon što su me nekoliko puta
zamolili da i ja učinim isto - “Za Boga miloga, Lexi, još uvijek si u kostimu!” -
vučem se na gornji kat. Ne tuširam se, ne želim tratiti vrijeme u slučaju da
otmičari ponovno nazovu. Navlačim na sebe prvo što mi pada pod ruku,
nešto što sam nosila prije zabave, a što nikada nije dospjelo do košare s
prljavim rubljem. Nije baš čisto. Možda smrdi. Nemam snage brinuti se za to.
Jennifer, Fred i Jake doručkuju. Sve što meni uspijeva jest progutati još
jake, crne kave, prisiljavam se na to da izoštrim dan. Moram se progurati kroz
ovu maglu straha. Gledam Jakea kako žvače, njegova snažna, pouzdana
čeljust svrhovito se miče. Jedva odolijevam tome da mu pljusnem vrelu kavu
u lice. Ljuti me njegova sposobnost da nastavi. Prije me je palilo kad bih ga
gledala kako grize tost, mislila sam da je njegov tek seksi, sada mi se gadi.
Prezirem njegovu pohlepu, glad. Čovjek koji je želio imati sve.
Čekam dok svi ne sjednemo za stol. Jutros je sve izgledalo iznenađujuće
normalno, držim da je to iritantno, uvredljivo. Mnogo se puta izgovorilo:
“Molim te, dodaj mi maslac”, i: “Na koji način želiš jaja?” Meni je to
nevjerojatno. Ništa ne bi trebalo nalikovati na normalnost. Čekamo da nam
se jave otmičari koji žele da im prebacimo deset milijuna funti na inozemni
račun. Zašto se oni pretvaraju da je izbor između marmelade ili pekmeza?
Potajno, čudno uživam u tome što imam moć uništiti ovu krinku
uobičajenosti koju su stvorili. Ja ne želim da me utješe, a ni oni ne bi trebali.
Ova situacija je grozna, zašto bi je oni pokušali umanjiti? Sve bih ih više
poštovala da jadikuju i paničare.
Duboko udišem. “Eto, sada imamo više toga zajedničkog nego što smo
ikada imali.” Nabacujem ovaj komentar koji može sletjeti gdje god, ali držim
pogled na Jennifer. Oduvijek sam mislila da previše štiti Ridleyja. Baš me

224
 Knjige.Club Books
zanima kako će ova bomba raznijeti njezino viđenje dragocjenog, nevinog
sina. Znam da se ponašam kao kučka, strah te može natjerati na to. Moje
dijete je nestalo. Čini se da nitko ne radi ništa da je vrati, a sprječavaju mene
u onome što želim, samo grickaju tost od cjelovita pšeničnog zrna. Moje je
dijete otrgnuto od mene. Oduzet ću Jenniferino dijete i na njegovo
mjesto staviti muškarca koji se razmnaža. Nisu čak potrebne četiri riječi,
samo tri.
“Emily je trudna.”
Čeljusti i žlice su pale, lupile o stol. “Molim?” zahtijeva Jake. Problijedio
je, gotovo poplavio, kao snijeg na livadi.
“Ridley mi se sinoć povjerio. Naravno, boji se za nju.” Boja je nestala i iz
Jenniferina lica. Fred je posegnuo za njezinom rukom, ali ona se otrgnula.
“Pretpostavljam da nisi znala?” pitam s lažnom slatkoćom.
“Pa, nisi ni ti”, izaziva me Jake, iako sam uputila pitanje Jennifer. Sada
prebacujem pažnju na njega. Vidim duboke utore panike ukopane u njegovo
čelo. U svega nekoliko trenutaka, stisnuo se koji centimetar. Mislim da
izgledam jednako užasno, ali nemam volje pogledati se u ogledalo.
“Ridley mi je kazao da mi je Emily planirala reći nakon zabave. Njemu je
rekla tek jučer.” Iskreno, priopćavanje ove informacije ne daje mi nimalo
zadovoljstva. Iako točno prepričavam što je rekao Ridley, slama mi se srce
što se Emily nije prvo obratila meni. Mora da je prestravljena, zašto mi nije
rekla? Osjećam kako me jeza i adrenalin preplavljuju, guše.
“Ja nisam znala ni da se seksaju”, mrmlja Jennifer.
“Ljudi su obično tajnoviti što se tiče seksa”, naglašavam. I zatim zagrizem
tost, iako mislim da bi me mogao ugušiti. Punih usta neću moći izvaliti sve
ostalo što znam.
Odjednom Jake odskače od stola. “Kamo ideš?” upitam.
“Tražiti je”, viče preko ramena. Čujem strah i jezu u njegovu glasu. Da
barem nisam jer on je dosad ustrajao u tome da je sve pod kontrolom, da će
sve biti u redu. Rekao je da ćemo preživjeti ovo, da ćemo je vratiti živu i
zdravu. Iako sam smatrala da je njegov neprestani optimizam razočaravajući,
nesnosan, duboko u sebi bila sam zavedena njime. Žudjela sam za time da
bude u pravu. Oduvijek sam vjerovala Jakeu i imala povjerenja u njega. On je
takav muškarac, onaj koji bi baš mogao imati pravo. Sada se i on boji, što je
strašno. Osjećam kako se diže cunami tjeskobe, prijeti odnijeti me, ali znam
da moram biti mirna zbog Emily, ne smijem se sada izbezumiti. Jake je već u
hodniku s ključevima automobila u ruci, a sada je na vratima.
Zalupio ih je za sobom, presjekavši Jenniferinu ponudu: “Mogu poći s
tobom, mogu...”

225
 Knjige.Club Books
Netremice je gledam i ona shvaća. Ne likujem. Kako bih i mogla u ovim
okolnostima? Ali nekako sam joj se osvetila. Koliko god će joj smetati to što
se njezin dragocjeni jedinac seksao (žalovat će za time što više nije prva žena
u njegovu životu), njezini se osjećaji ne mogu usporediti s Jakeovim. Očev
zaštitnički osjećaj prema kćeri je žestok. Emily je maloljetna, trudna i sada je
oteta. Emily nikada nije više trebala oca. Njezina će trudnoća za Jakea sve
promijeniti. Možda će sada pronaći način da je dovede kući. Samo želim
da moje dijete dođe kući.
Ustajem i raščišćavam suđe. Jennifer je odjurila iz prostorije,
pretpostavljam da je otišla probuditi Ridleyja. Malo mi ga je žao, ali ukor je
neizbježan u ovim okolnostima. Fred i ja čujemo njezine korake kako lupkaju
dok trči uza stube. Fred izgleda prestrašeno, ne zna što kazati.
“Beba, ha?” izgovori naposljetku.
“Svakako trudnoća.”
“Kažeš da ga možda neće zadržati. Mislim, mladi su.” Izgleda pun nade.
“Nemam pojma što će odlučiti. Očito je da nisam imala vremena
raspraviti o tome s njom”, prasnem. Ne iznenađuje me što je prva Fredova
pomisao da ga se riješe; izgleda da je i Ridleyjeva pomisao bila ista. To mi je
priznao sinoć. Priznanje je ispljunuo između suza panike, žaljenja, straha. Ne
mogu ni zamisliti koliko je sada grozno Emily. Neplanirana tinejdžerska
trudnoća bila bi dovoljna svakom petnaestogodišnjaku da se nosi s njome, ali
nju su i oteli stranci. Vezali su je kao zlostavljanu životinju. Nasmrt sam
preplašena svaki put kada pomislim na nju, a mislim na nju sve
vrijeme. Samo je želim zagrliti, utješiti, reći joj da će sve biti u redu, jer što
god odluči, ja ću se pobrinuti da bude u redu. Svi ćemo se oporaviti. Samo je
trebam kod kuće. Možda će imati svoje dijete, ali ona je još uvijek moje dijete.
Moj je posao zaštititi njezino pravo na odabir vlastite budućnosti, sve dok je
kod kuće. Znam da će Jennifer i Fred ustrajati na pobačaju, da će ovo
pomesti pod tepih. Oni žele da Ridley ide na Cambridge. Ne mogu ni zamisliti
sve što želim za Emily, osim da uđe kroz ova vrata. Čeznem za time.
Fred izgleda kao da mu je neugodno. Kašlje kao da pročišćava grlo.
Očekujem da započne govor o tome kako su svi tinejdžeri znatiželjni, ali to ne
znači da su spremni postati roditelji. Očekujem da mi izloži statistiku o
slabim izgledima da roditelji-tinejdžeri odu na fakultet.
“Hoću li ja još uvijek dobiti svoj dio?” pita.
“Zbilja. Sad me to pitaš?” padam u stolac i strijeljam ga pogledom.
“Dugujete mi to, Lexi. Znaš da je tako.”
“Ne, Frede, ne znam takvo što. Velikodušna sam što ti nudim tvoj dio.”
Glas mi je nepokolebljiv.

226
 Knjige.Club Books
“I još uvijek mi ga nudiš, iako su otmičari tražili deset milijuna? Mislim,
obećala si mi tri ako promijenim svoju izjavu na saslušanju, a ja sam to i
učinio.”
Čudno je kako Jake misli da je to riješio tako što je podmitio Jennifer;
nikada se zapravo nije upitao zašto bi Fred promijenio svoju izjavu prije nego
što mu je ponuđen milijun. Vjerojatno je mislio da to Fred čini da napakosti
Jennifer, s obzirom na sve. Nije znao da meni treba zahvaliti. Deset
otmičarima, tri Tomi, tri Fredu. Za nas ostaje nešto manje od dva milijuna.
Moguće je da je Jake već potrošio većinu toga - na automobile, zabavu, odjeću,
najam kuće, odmore koje je rezervirao i otkazao, na kredite svoje braće i stan
moje sestre. Shvaćam da me nije briga. “Rekla sam tri. Dobit ćeš ih”, kažem
Fredu uz uzdah.
Izgleda kao da mu je laknulo. “Misliš da nije gotovo između njih, zar ne?”
pita.
“Baš me briga je li ili nije.” Shvaćam kako postoji mogućnost da me Jake
ionako ostavi. Kada otkrije da sam “očistila” naš račun, da nema više novca,
mislim da će otići.
“Mislim da je gotovo između njih”, kaže Fred odlučno.
“Znači, razmišljaš o tome da ostaneš s njom?”
“Nije li uvjet 'poklona' da je ostavim?”
“Nikada to nisam rekla.” Ne tim riječima, ali ako sam išta naučila od
dobitka na lutriji, to je da svatko ima svoju cijenu. Frizeri, zaštitari, konobari.
Muževi.
Pitam se koliko je Jennifer vrijedna Fredu. “Frede, ja se sjećam da je bilo
ovako: ti si rekao da se želiš razvesti od nje, ali si zabrinut da će te opelješiti
unatoč tome što je ona kriva. Kao tvoja prijateljica, obećala sam ti, kada se
razvedeš, pomoći s pronalaskom novog doma, s troškovima života,
osiguravanjem skrbništva nad Ridleyjem i tako dalje.” Naravno, tri milijuna
funti osigurava ovo i još mnogo više. Fredove su se oči pohotno razrogačile.
“Već sam razgovarao s odvjetnikom. Ne ostajem s njom.”

227
 Knjige.Club Books

42

Emily

O , moj Bože. O, moj Bože. Što su joj učinili? Moramo je odvesti u jebenu
bolnicu.”
Tata?
“Isuse, Isuse. U redu je, ljubavi. U redu je. Ovdje sam. Tatica je ovdje.” Moj
tata nije sam sebe nazvao taticom već sto godina. Inače bih mu se smijala.
Mislim da se želim smijati, ali plačem. Miluje me po glavi i licu kao kada sam
bolesna. Je li to stvarno? Kad bi barem bilo stvarno. Molim te, neka bude
stvarno. Moj tata obično miriše na instant-kavu, ali sada ima mračniji
i bogatiji miris. Njegov losion poslije brijanja također je drukčiji. Je li to on?
Je li se to promijenilo od dobitka na lutriji? “Žao mi je, žao mi je što sam
dopustio da ti se ovo dogodi.” Nije da ih je baš mogao spriječiti. Nije on kriv,
ali zbog njegovih riječi još više plačem. Nježno, kao da me se baš ne usudi
dotaknuti, oprezno mi skida povez s očiju i usta. “Oh, princezo moja. Što su ti
učinili?”
Valjda izgledam dosta loše.

228
 Knjige.Club Books

43

Lexi

B aš kada sam pomislila da najduži dan u mom životu nikada neće završiti,
završava neočekivano slatko. U nedjelju u deset sati, Jake čini točno ono
što mi treba - pronalazi našu kćer.
Nisam ni primijetila da je jutros, kada je izjurio iz kuće, ponio moj
mobitel. Sigurno ga je potajno stavio u džep, znajući da je to način na koji
otmičari komuniciraju. Kada sam to shvatila, samo deset minuta
poslije, podivljala sam. Osjećala sam kao da me je osujetio, da se ponaša
prema meni kao prema djetetu. Izolirano. Nisam ga mogla dobiti i, još važnije,
nisam mogla komunicirati s otmičarima. U frustraciji sam zavitlala tanjur o
kuhinjski zid. Pružilo mi je zadovoljstvo kad se razbio. Krhotine su se
raspršile u svim smjerovima. Odbačeni tost s pekmezom koji je bio na tanjuru
na trenutak se zalijepio na besprijekorni zid. Opčinjeno sam gledala kako
polako otpušta i klizi, razmazujući pekmez boje krvi.
“Kako se samo usuđuje!” vičem.
“Pokušava te zaštitit, jebote”, prasne Jennifer. Vidim da ju je zaboljelo što
je to priznala. Branila je muškarca kojeg je... što? voljela?... od njegove žene.
Isticala je ljubaznost svog ljubavnika i njegovu odgovornost prema supruzi.
Nije lako zauzeti taj položaj.
Nisam imala izbora, morala sam prihvatiti situaciju u kojoj me je Jake
ostavio, ali čvrsto sam se držala za svoje dostojanstvo i privid kontrole.
“Pošalji mu poruku. Reci mu da me obavijesti o svemu”, zapovjedila sam.
“Mora me redovito izvješćivati o svemu ili zovem policiju.”
Brzo mu je poslala poruku. Njezin se mobitel gotovo smjesta oglasio u
odgovor. Gdje god da je bio, očito se nije mučio s primanjem njezinih poruka
onako kako se mučio s primanjem mojih sve vrijeme. “Kaže obavještavat će
nas i nazvat će na moj mobitel kada bude imao vijesti.” Jennifer je stavila svoj
mobitel nasred kuhinjskog stola, baš tamo gdje je bio moj. Othrvala sam se
pomisli da je ta zamjena simbolična. Dan je prolazio puževim korakom.
Tisuću sam puta posegnula za Jenniferinim mobitelom provjeriti jesam li
nekako propustila Jakeov poziv. Svaki put bi me dočekao prazan ekran. Nije

229
 Knjige.Club Books
održao svoje obećanje o tome da će me izvješćivati. Zašto sam mislila da
hoće?
“Nazvat ću policiju”, rekla sam više nego jedanput.
“Ne, nećeš”, odgovorili bi Jennifer ili Fred. Ponekad silovito, ali kako se
dan vukao, bili su sve manje siloviti, a više im je bilo dosadno, kao da su
ustanovili da je to samo prazna, zamorna prijetnja. Kao da su znali da sam
zapravo slaba i da ću učiniti što god Jake kaže.
Kada je mobitel napokon zazvonio, bilo je to kao sirena vozila hitne
pomoći. Ispunilo je kuću strahom i očekivanjem. Prijetnjom i nadom. Jake je
zavikao: “Imam je. Imam je. Lexi, imam je.”
Olakšanje me svladalo, osjećam kao da mi je tijelo eksplodiralo u milijun
komadića i onda se u djeliću sekunde ponovno objedinilo, oštrije,
usredotočenije, ushićenije. Nikada u životu nisam bila toliko sretna.
“Je li dobro?” Suze su mi u očima i grlu. Naslanjam čelo na kuhinjski stol,
osjećaj je čvrst i postojan. Možda me podupre kada čujem njegov odgovor. U
posljednja gotovo dvadeset četiri sata, u glavi mi se vrtjelo sve što su joj mogli
učiniti.
“Jest.” Zastao je. “Uglavnom. Na putu smo u bolnicu.”
“Dolazim.”
“Da, odmah dođi. Naći ćemo se tamo.”
“Mogu li razgovarati s njom?”
“Nije pri sebi.” Čujem kvaku u Jakeovu glasu. “Molim te, prisloni joj
mobitel na uho ako možeš.” Pretpostavljam da je slijedio moje upute pa
mrmljam u telefon: “Dolazim, djevojčice moja. Dolazim.”
“Mislim da je razumjela”, kaže Jake. “Nije potpuno pri svijesti.” Ne želim
više razgovarati. Samo je vidjeti. Prekidam liniju.
Naravno da se Jennifer pokušava ugurati u ovaj duboko osobni obiteljski
trenutak. “Ne bi trebala voziti, nisi u stanju”, kaže. “Ja ću te odvesti.”
“Potpuno sam sposobna, hvala.”
“Koji ćeš automobil uzeti? Jake je uzeo Audi. Je li Ferrari uopće osiguran
ako ga ti voziš?”
“Je li osiguran ako ga ti voziš?” uzvraćam. Koliko ja znam, mogao bi biti.
“Uzet ću taksi. Molim te, ostani ovdje s dječacima, pripazi mi na Logana.”
Logan još uvijek nema pojma kroz što smo danas prošli. Proveo je dan
igrajući videoigrice s Ridleyjem. Nisam sigurna je li Ridley pokazao zavidnu
zrelost jer je zaštitio Logana od onoga što se događalo ili se jednostavno htio
maknuti roditeljima s puta, ali koji god bio njegov razlog, zahvalna sam. Brzo
učim i oponašam suprugov trik, neprimijećeno stavljam Jenniferin mobitel u
džep. Zovem taksi, a potom policiju.

230
 Knjige.Club Books

44

Emily

Ponedjeljak, 27. svibnja

K ada sam otvorila oči, laknulo mi je što je sve žućkasto i svijetlo, a ne

tamno i sjenovito. Čujem pištanje i zujanje bolničkih aparata, mama i tata
su pokraj mene. Izgledaju užasno, a prema izrazima njihovih lica,
pretpostavljam da ja izgledam gore. Mama izgleda kao da ima masnice, ali
malo zaškiljim da izoštrim pogled, jarka svjetla su mi previše nakon tame.
Shvaćam da je mamino lice natečeno, crveno, ljubičasto i plavo od plača, ne
zato što ju je netko pretukao. Pokušavam se malo pomaknuti. Moje tijelo
glasno prosvjeduje, daje znak da sam ja možda pretučena.
“Bok, zlato, kako se osjećaš?” šapće mama. Drži me za ruku, naginje se
naprijed poljubiti je, kao da sam plemkinja ili Papa ili netko.
“U redu”, mrmljam zauzvrat. Nisam u redu. Boli me sve od glave do pete.
Više je to od bola, kao krhkost je; ako se pomaknem, raspadam se. Kada smo
dobili na lutriji, mislila sam da biti bogat znači da si zaštićen i da ti se ugađa.
Valjda može značiti to, ali znači i da me iskorištavaju i da mi prijete. “Žedna
sam.” Mama poseže za vodom pokraj mog uzglavlja. Oprezno mi je kapa u
usta, kao kad ptica hrani ptića. Podsjeća me na nešto. Nešto što ima veze s
otmicom, ali ne sjećam se na što. “Što se dogodilo?” upitam.
“Oteli su te”, kaže mama. “Zločesti ljudi su te držali kao taokinju za novac.”
Gotovo se želim nasmijati maminim riječima “zločesti ljudi”. Taj opis nije ni
približan. Udarali su me, izgladnjivali, vezali i drogirali. Da, mislim da su me
drogirali. Valjda ona sve to već zna, sigurno će biti medicinskih dokaza.
Mislim da me ne želi previše uzrujavati prevelikom izravnošću. Previše sam
slaba i umorna da istaknem kako me ne može zaštititi - ja sam ta koja je to
proživjela.
“Hej, tata.” Ne bih ja trebala biti ta koja njih razveseljava, ali tata izgleda
kao da je doslovno na izmaku. Smoždeno. Patnički.
Ustaje, ljubi me u čelo i kaže: “Idem po liječnika, idem mu reći da je
budna.”

231
 Knjige.Club Books
Imam dojam da me izbjegava, kao da mu je teško biti u mojoj blizini.
Preplašeno prelazim pogledom preko mame. Tata često njoj ostavlja teške
situacije. Kao kad smo Logan i ja silno željeli psa i oni su se više-manje složili
da ga možemo dobiti i onda se predomislili - tata je prepustio mami da nam
to kaže. Ili ako ne smijemo ići nekamo, tipa na svirku, ili kupiti nešto -
prije velikog dobitka, je l' - tata bi izbjegavao odgovore na zeznuta pitanja i
samo bi rekao: “Pitaj mamu.”
“Što je bilo, mama?”
“Izgubila si bebu, anđele.” Kaže to samo tako. Kao da smo obje već znale
da postoji beba. Nije zakomplicirala. “Žao mi je, žao mi je, zlato”, šapće.
“Nemoj plakati, mama. Nisam sigurna ni jesam li je htjela.” Pokušavam
zvučati kao da sam propustila kupiti haljinu jer je nije bilo u mojoj veličini.
Ali najednom jecam. Ridleyjeve bebe više nema. “Nisam se pobrinula za nju.
Nisam je čuvala”, kažem.
Mama skače i obavija ruke oko mene, utiskuje mi lice u vrat. Boli, ali
vrijedi toga. Govori mi iznova i iznova da nisam ja kriva. Ništa od ovoga nije
moja krivnja. Naposljetku mi kaže da policija želi razgovarati sa mnom kad
budem spremna. “Ulovit ćemo tu gamad koja ti je ovo učinila.” Pristajem na
razgovor, ali molim mamu da ostane sa mnom. Odmah shvaća da se ne bojim
policije; očito sam sigurnija ako su dva murjaka u mojoj sobi, ali ne želim
ispustiti mamu iz vida. “Sada si sigurna”, kaže odlučno.
“Što će se dogoditi ako to netko opet učini?” pitam.
Tužno se smiješi. “To je malo vjerojatno. Nema više novca.” Pitam se jesu
li joj dali nekakvo sredstvo za smirenje, sedativ, jer kako to da se ne ponaša
kao da je kraj svijeta?

232
 Knjige.Club Books

45

Lexi

Utorak, 11. lipnja

P latili smo šestomjesečni boravak u unajmljenoj kući, ne vraćaju novac pa

nema smisla predložiti da je napustimo i pronađemo nešto povoljnije,
iako više nema govora o tome da je kupimo. Jake sada zna da je u banci ostalo
tek nešto manje od četiri milijuna: “Mislio sam da imamo više.” Zastenjao je
kad je otkrio iznos.
“Dala sam mnogo novca”
“Dala?”
“U dobrotvorne svrhe.” Neodređena sam, i dok izgleda šokirano,
zbunjeno, nisam nastavila. Očekivala sam da će ovo biti problematičnije.
Uznemirava me njegovo pasivno prihvaćanje, čini mi se kao tek korak do
ravnodušnosti.
“Dobro, pa, imamo četiri milijuna, Lexi. Ne moramo paničariti. Značajna
je to svota novca, samo se doima manje značajnom jer smo nedavno imali
osamnaest.” U pravu je, četiri milijuna je golem novac; ono što on ne zna je
da sam obećala Fredu tri nakon što se razvede od Jen. Ne znam kako se
upustiti u taj razgovor.
Ne ide dobro između nas dvoje. Ne znam je li mu Jennifer rekla što sam
joj kazala na zabavi. Je li on svjestan da ja znam za njih dvoje? Vjerojatno
bismo sve trebali iznijeti na vidjelo. Posvađati se, reći jedno drugome
grozote, dobaciti si uvrede i psovke, a zatim nastaviti. Ili barem zaobići ovo.
Ali možemo li nastaviti ili zaobići? Ne znam. Previše je riskantno otvoriti to
pitanje. Svjesna sam da se ta tema, kada se jednom pokrene, više neće moći
zaustaviti. Zauvijek ću biti žena koja je prihvatila njegovu avanturu, i dok
će možda na početku biti zahvalan na tome, nekada u budućnosti mogao bi
postati samodopadan, osjećati se nepobjedivim. Mogao bi imati još jednu
avanturu, pod pretpostavkom da ću i tu prežvakati. Ili, još gore, jednom kada
sve izađe na vidjelo, mogao bi priznati da voli Jennifer. Mogao bi otići. Zasada
održavamo privid obiteljskog života. Djeca su prošla puno toga u posljednje

233
 Knjige.Club Books
vrijeme. Ne mogu podnijeti pomisao na to da im priredim još nešto. Samo
nam treba vremena da se sve slegne. Još uvijek smo obitelj.
Iako nisam sigurna jesmo li još uvijek par.
Spavamo u istome krevetu, ali smo svjesno prestali biti par, kako bi to
rekle holivudske zvijezde. Neizmjerno smo oprezni da se ne dodirujemo, čak
ni da se slučajno udarimo stopalima. Svatko se drži svog ruba kreveta, poput
polica knjiga s nevidljivim, opsežnim knjigama između nas. Dajemo prostora
jedno drugome i ja mogu sakriti tri milijuna funti koje sam darovala Tomi u
tom prostoru.
Srećom, policija je ustrajnija u istrazi otmice i pokušaju vraćanja naših
deset milijuna funti otkupnine nego što je Jake ustrajan u tome da shvati kako
se naše stanje na računu svelo na to što jest. Koliko sam shvatila, policija je
provela forenzičku pretragu mjesta na kojem smo pronašli Emily, kao i
okolnog područja. Čini se da otmičari nisu bili onoliko profesionalni kao što
smo to pretpostavili: ostavili su gomilu fizičkih dokaza. Otiske prstiju na
nemarno odbačenim limenkama hrane i pića, tragove guma koji će pomoći
policiji da identificiraju vozilo u kojem su je oteli, čak i jaknu s koje su
mogli uzetu DNK. Osim tih fizičkih dokaza, policija ima stručnjake za prevare
koji slijede papirnati trag. Uzeli su nam mobitele i pretpostavljam da postoji
način da uđu u trag našim pozivima, za što smo mislili da je nemoguće. Tek su
nam danas vratili mobitele. Snašla sam se bez svoga, zapravo je poprilično
oslobađajuće. Dokle god su moja djeca bila pokraj mene, smatrala sam da je
spokojno biti nedostupna, pritajiti se.
To mi je pružilo vrijeme za razmišljanje. Jake se nije složio, bio je prilično
razdražljiv kada se morao odreći svoga. Izgleda da ne može bez
svog mobitela nekoliko sati, a kamoli dana, izašao je i kupio najnoviji, najbolji
model.
Sve su nas dugo ispitivali. Emily je bila neizmjerno hrabra dok je
prepričavala svoju muku što je bolje mogla. Pretrage su pokazale da su je
drogirali, tukli, vezali, izgladnjivali i da je bila ozbiljno dehidrirana, stoga nije
iznenađenje da je njezino sjećanje nepotpuno. Policija ju je ohrabrivala, rekli
su da je sve od pomoći, nije važno kako malena pojedinost. Jake i ja
smo prisustvovali ispitivanju. Bilo je potresno čuti kroz što je točno prošla.
Jake je čak i zaplakao. Gladila sam Emilyna leđa, držala je za ruku. Šaptala
sam da mi je žao. Osjećam da sam je iznevjerila. Kako sam dopustila da se ovo
dogodi? Trebala sam biti opreznija. Trebala sam predvidjeti ovu prijetnju i
obraniti je od nje. Dok je bila nestala, zamišljala sam svako moguće poniženje
i mučenje koje bi mogla trpjeti, ali to me svejedno nije pripremilo da čujem
svoje dijete kako govori o onome što se doista dogodilo, o njezinom
potpunom strahu, boli i poniženju. Kada je Jake zajecao, Emily ga je uzela za
ruku i rekla: “Ne plači, tata. Moglo je biti gore.” Od toga su mu se ramena samo

234
 Knjige.Club Books
još više zatresla jer nijedan odrastao muškarac i ne pomišlja da će ga njegova
djevojčica jednoga dana tješiti zbog vlastitog jada.
To je neprirodna izopačenost redoslijeda. Ipak, drago mi je da znam
točno kroz što je prošla, ne treba nas zaštititi od toga i možda je sada mogu
poduprijeti na najučinkovitiji mogući način.
Jakeovo je ispitivanje trajalo dugo i moguće je da je bio vrlo koristan, s
obzirom na to da je on taj koji je najviše komunicirao s otmičarima i da je on
pronašao Emily. Moje ispitivanje bilo je iscrpljujuće, pogotovo kada su me
upitali: “Zašto niste odmah pozvali policiju, gospođo Greenwood?”
“Htjela sam. Mislila sam da trebam, ali previše sam se bojala. Rekli su da
će je ozlijediti.”
“Svejedno su je ozlijedili”, istaknuo je detektiv Owens. Ne mogu zamjerati
čovjeku što je rekao istinu. Istukli su je i udarili u trbuh. Najvjerojatnije je
tako izgubila bebu.
Policija se doima uvjerenom da će pronaći tragove. Ne znam hoćemo li
ikada vratiti novac ili nećemo, ali želim da se ta čudovišta koja su ozlijedila
Emily dovedu pred lice pravde. Želim da godinama trunu u zatvoru.
Emily me neprestano uvjerava da je dobro. Svakako je jaka, ali to nije isto
što i dobro. Tri je dana bila u bolnici i sada je tjedan dana kod kuće. Uglavnom
je u svojoj sobi. Nije krenula u novu školu, nije još spremna za to. To što ona
ne ide u školu ovo polugodište Logan je iskoristio kao izgovor da se on vrati
u svoju staru školu. Suglasili smo se da ćemo tijekom ljetnih praznika
raspraviti tko će ići u koju školu i onda konačno odlučiti. Ponovno sam
potaknula ideju da se vrate u staru školu jer prije svega mislim da će im
koristiti da su oko njih njihovi stari prijatelji, ali i zato što znam da si, nakon
što dam Fredu ono što sam mu obećala, vjerojatno nećemo moći priuštiti
privatnu školu. Jake nije ustrajao na tome da mu je draža privatna škola,
vjerojatno je svjestan Emilyne krhkosti. Koliko ja znam, nije se čula s
Ridleyjem otkad je spašena. Rekla sam mu da je izgubila bebu, bjelodano mu
je laknulo. Jednostavna, razumljiva reakcija. Zavidim mu jer se bojim da je
situacija mrvicu kompliciranija za Emily, jer je ona nosila fetus. Prokleta
biologija uvijek proklinje žene.
Večeras je Logan otišao u izviđačko društvo, kao i obično, a ja sam bila
oduševljena kada je Emily isplivala iz svoje sobe i najavila da želi posjetiti
svoju prijateljicu Scarlett. Sjajno je što se osjeća dovoljno jakom da se osmjeli
izaći iz kuće i nježno pokrene društveni život.
Odmah je vozim onamo i Scarlettin je tata ljubazno ponudio dovesti je
kući do deset sati.
Nisam sigurna gdje je Jake. Često je vani i ne pitam gdje je točno. Ponovno
ono o prostoru. Ili, iskrenije, o strahu da se sve karte stave na stol. Planiram
provesti večer u pisanju skice maila svojoj bivšoj šefici, Ellie, u kojem je pitam
235
 Knjige.Club Books
mogu li dobiti svoj stari posao natrag sada kada više nismo milijunaši.
Planiram dati u javnost da smo sav novac dali u dobrotvorne svrhe; očito, ne
možemo priznati da smo platili otmičarima.
Sjedim pred zajedničkim računalom pomno usavršavajući svoju poruku,
kad se odjednom ekran zacrni. Djelić sekunde nakon toga, svjetla zatrepere i
ugase se. Svirala je glazba, ali sada tišina pulsira svuda oko mene, čak ni
hladnjak ne zuji. Nestalo je struje. Samo je nestalo struje. Je li tako? Tama se
spustila, a ja čekam. Je li netko prekinuo dovod struje? Je li netko ovdje
sa mnom? Toliko mi je drago što su djeca vani. Prije sam mislila da je samoća
strašna, ali sada znam da postoji mnogo toga strašnijeg.
Čekam, naprežem uši ne bih li čula kako pod škripi, vrata koja se otvaraju
i zatvaraju. Pogledom tražim svoj mobitel. Gdje sam ga stavila? Trebala bih
ga držati u blizini sve vrijeme kao djeca, kao Jake, ali kako sam bila bez njega
nekoliko dana, izašlo mi je iz navike držati ga u blizini. Obično ga uzmem i
spustim tamo gdje trenutačno stojim. Nesigurno obilazim kuću. Mračno je
kao u rogu. Rolete su spuštene, preprječuju prolaz uličnom svjetlu; ne mogu
ih ručno otvoriti jer su, dakako, napravljene da se podižu i spuštaju pritiskom
na prekidač.
Zbog kombinacije privatnosti, sigurnosti i komocije, bespomoćna sam.
Čak i kada bih se uspjela riješiti straha od uljeza, što baš i ne mogu, okolina
mi nije dovoljno poznata da bih se mogla samopouzdano kretati kućom,
stoga puzim i šuljam se. Pomno ispipavam put.
Centimetar po centimetar, potraga naslijepo otkriva da moj mobitel nije
na kuhinjskim elementima ni na stoliću na ulazu ni na ijednom od stolića za
kavu ili nasumičnih stolića u dnevnom boravku. Oprezno obilazim gornji kat,
vučem prste uz hladne, nepoznate zidove, nalazim put iza uglova i kroz vrata.
Nema ni traga uljezima, ali ne bi se baš reklamirali, zar ne? Moj mobitel nije
ni pokraj moga kreveta ni u kupaonici pokraj umivaonika. Naposljetku ga
pronalazim u svojoj garderobi, na posljednjem mjestu na kojem sam
tražila jer nisam navikla imati garderobu, pa mi nije palo na pamet potražiti
tamo.
Laknulo mi je što imam mobitel u rukama. Kao da imam konopac za
spašavanje iz crnila i tišine. Mogla bih nazvati električara ili Jakea. Možda čak
i policiju. Ne mislim da je itko ovdje, ali bolje spriječiti nego liječiti. Zovem
Tomu.
“Lexi!”
“Toma.”
“Kako je lijepo čuti te!” Veselje u njegovu glasu pluta preko kilometara
koji nas razdvajaju, ispunjava mi, pa čak i obasjava sobu, ali i srce, ne mogu
to poreći. “Što radiš?”
“Pa, trenutačno sjedim u sobi u mrklom mraku.”
236
 Knjige.Club Books
“Molim?”
“Nestalo mi je struje.” Odjednom sam sigurna da je to sve. Zbog njegova
sam se glasa osjetila sigurnije i racionalnije. Strah zbog kojeg su mi se ramena
pogrbila i zbog kojeg mi je bilo ubrzalo jenjao je. Iako mi je bilo i dalje
ubrzano. Uzdišem. “Oh, Toma, toliko ti toga želim reći.”
“Onda mi reci, Lexi.”
“Imaš li vremena?”
“Za tebe, uvijek.”

Jake se vraća kući tek u ponoć. Dok je on došao, ja sam već nazvala majku
jednoga od Loganovih prijatelja izviđača da joj objasnim nestanak struje i
dogovorim s njom da Logan prespava kod njih. Nazvala sam i Emily; nije me
iznenadilo što se ne želi vratiti u potpuno mračnu kuću. Ostat će kod Scarlett.
Nestanak struje je nezgodan, ali sreća u nesreći je što će oboje djece uživati u
neplaniranom boravku kod prijatelja. Jake ulazi u kuću koristeći se
svjetiljkom svojega mobitela. Čula sam kako ga je taksi dovezao, a težina
njegova koraka ukazuje na to da je prilično popio. Pitam se s kime.
“Pozvonio sam, zašto mi nisi otvorila? Morao sam se popeti preko ograde.
Poderao sam hlače.” Zatim, kao da je tek sada primijetio: “Zašto sjediš u
mraku?” pita.
“Zato što je nestalo struje.”
“Nestalo je struje ili je iskočio osigurač?”
“Ne znam.”
“Nisi provjerila?”
“Ne znam gdje je razvodna kutija”, mrmljam. Jake se ovome smije, kao da
je zabavno, a ne ono što jest: ponižavajuće i frustrirajuće. Trebala bih znati
gdje je razvodna kutija u vlastitoj kući. “Uglavnom, mislim da je više od
osigurača jer nigdje nema struje”, branim se.
“Zašto me nisi nazvala?”
Oklijevam. “Mobitel mi se isključio.” Kako ću mu objasniti da sam najprije
nazvala Tomu i da smo razgovarali cijelu večer, dok mi se baterija na
mobitelu nije gotovo u potpunosti ispraznila i mogla sam još samo obaviti
dva poziva u vezi s djecom. Rekla sam Tomi za otmicu, provela sam ga kroz
svaki trenutak užasa; godilo mi je razgovarati o tome, gotovo poput terapije.
“Zašto si dopustila da te tvoji prijatelji kinje?” upitao je Toma. “Trebala si
nazvati policiju. Znaš da bi to bila ispravna odluka.”

237
 Knjige.Club Books
“Bila sam slaba. Žalim za time. Iznevjerila sam Emily. Samo sam mislila
da sam - jer su svi ostali vjerovali u jedno, a ja u nešto posve drugo - zasigurno
u krivu. Bojala sam se da ću sve pogoršati.”
“Mislio sam da ti je ta Jennifer prijateljica, je li? Mislio sam da bi podržala
tebe, a ne odluku tvoga muža.” Tako sam mu rekla za avanturu između
Jennifer i moga muža.
“Ili su je barem imali. Ne znam traje li još uvijek, ali možda je to
zakompliciralo sve te noći. Možda se zato Jennifer slagala s Jakeom. Ne mogu
to baš objasniti.”
Toma je utihnuo. Gotovo sam mogla čuti preko slušalice kako mu se
kotačići u mozgu vrte.
“Ne moraš ostati s njime, Lexi.”
Odjednom me obuzeo sram. Kao da sam izdala nekoga. Možda Jakea, zato
što sam rekla Tomi za njegovu vruću avanturu. “Ljudi imaju avanture, Toma,
ljudi griješe. Neću odbaciti svoj brak nakon samo jedne pogreške.”
Vjerujem u to, stoga nisam sigurna zašto - sada kada je Jake kod kuće -
izazivam svađu s njime. “Bilo je strašno. Isprva sam mislila da je uljez i
osjećala sam se kao u klopci. Nisam mogla izvesti automobil iz garaže jer
garaža ima električna vrata, a i dvorišna vrata su električna. Znaš da previše
ovisimo o električnim spravama, nisam znala što da radim sa sobom bez
računala ili televizora.”
“Mogla si otići plivati”, ističe Jake. “Naš bazen ne ovisi o struji.” To baš i
nije točno - grijač i filtar su na struju - ali znam na što misli. Istina je da mi
nije palo na pamet otići plivati. Nisam se baš navikla na to da imamo bazen,
teretanu ili čak kino, kad smo već kod toga.
“Što si radila cijelu večer?”
“Čitala sam knjigu”, zlovoljno sam promrmljala. Istina je da mi nisu
nedostajali ni računalo ni televizor - imala sam Tomu. Osjećam krivnju zato
što lažem mužu. Gotovo ga pitam što je on radio cijelu večer, ali valjda će i on
iznijeti nekakvu laž.
Jake uzima svoj mobitel i zove električara, ili barem upravitelja
nekretnine koji će valjda nazvati električara. Za svega petnaest minuta, struja
je ponovno došla; njome se upravlja na daljinu. Osjećam se kao budala što
sam toliko dugo sjedila u mraku i tresla se.
“Policija ima trag”, najavljuje Jake.
“Ima?” uspravljam se uzbuđeno. “Tko? Jesu li rekli?”
“Jesu, došlo je kao rezultat Emilyna opisa otmičarovih glasova. I ima veze
sa sumnjivim transakcijama na našem bankovnom računu. Nisu mi to baš
objasnili, ali traže muškarca koji se zove Toma Albu.”

238
 Knjige.Club Books

46

Lexi

Srijeda, 12. lipnja

Z ovem policijsku postaju u cik zore i tražim detektiva Owensa. Kažu mi da

odmah mogu doći u postaju. Dok se oblačim, Jake me pita kamo idem. Kad
sam mu rekla, kaže da želi ići sa mnom. Sliježem ramenima, može ako želi.
Samo želim doći onamo što je prije moguće i razjasniti stvari.
Uvode nas u sobu s malenim, oštećenim laminatnim stolom i trima
plastičnim stolicama usred nje, ništa više. Nema prozora, pa je i zrak ustajao,
ako da je udahnut i izdahnut previše puta. Ne mogu si pomoći, a da
ne zamislim tko je još sjedio u ovoj prostoriji: okorjeli kriminalci, opaki i
očajni tipovi, krivi i nedužni. Čini mi se da mogu namirisati njihov strah ili
barem kajanje, koji mora da su iscurili na pod s pločicama. Stolice
su namještene tako da je jedna s jedne strane dotrajalog stola, a dvije s druge
strane. Razmještaj je strog i zastrašujući. Drago mi je da je Jake sa mnom dok
sjedamo jedno pokraj drugog. Moje prethodno ispitivanje bilo je kod kuće,
ovo se doima mnogo ozbiljnijim. Detektiv ulazi u prostoriju s policajcem
nižeg ranga. Vjerojatno dva policajca ispituju jednu osobu, tako da mlađi
policajac nema gdje sjesti. Stoji uza zid, blizu vrata. Zadivljujuće se odupire
iskušenju da se pogrbi.
“Smijem li snimati ovaj razgovor?” pita detektiv Owens. Odmah se
prisjećam ispitivanja u lutriji prije nekoliko tjedana, u drugom životu. Sada,
kao i tada, pristajem. “I želite da vaš suprug prisustvuje ovom razgovoru?”
Kimam glavom. “I ne želite pozvati odvjetnika?”
“Ne. Zašto? Trebam li ga?”
“To je u potpunosti vaša odluka.” Detektiv Owens ima nepopustljiv izraz
lica, teško ga je zamisliti da se ikada smiješi. Kada sam ga upoznala, svidio mi
se njegov praktičan pristup, pomislila sam kako bi mogao biti osoba koja
donosi rezultate. Sada izraz njegova lica držim zastrašujućim, gotovo
prijetećim. Nepopustljivi ljudi rijetko priznaju da su pogriješili. Ako
provodi vrijeme u lovu na Tomu, troši vrijeme koje bi trebao utrošiti u lov na
prave otmičare.
239
 Knjige.Club Books
“Nije Toma Albu oteo Emily. On nema veze s time”, odlučno izjavljujem.
“Kako znate?”
“Pa, prije svega, bila sam s njime u vrijeme otmice, stoga ima jak alibi.”
Detektiv Owens se uspravio, izgleda uzbuđeno. “Bio je na vašoj zabavi?”
Smještanje Tome na moju zabavu samo bi osnažilo njihov slučaj protiv njega.
“Ne, ja sam bila na njegovoj. Na drugom kraju grada. Mnogo ljudi to može
potvrditi.” Ne gledam Jakea.
“Toma je moj prijatelj.”
“Prijatelj?”
“Da.” Zastala sam. Shvaćam što su zaključili i odlučujem reći sve. “Samo
prijatelj. Upoznali smo se preko mog posla. Iste večeri kada je bila moja
zabava, Toma je pripremio svoju oproštajnu zabavu, stoga sam otišla sa svoje
kako bih nakratko prisustvovala njegovoj.”
“Kamo ide?”
“Otišao je. Već sljedećeg dana, vrlo rano, natrag u Moldaviju.”
“Pobjegao je iz zemlje!” viče Jake lupivši šakom o stol.
Okrećem se prema njemu. “Ne, ne budi glup, samo je otišao kući.”
“Iz Moldavije je? Emilyni otmičari bili su stranci.”
“To je prilično širok pojam. Toma nije bio u državi većinu vremena dok je
ona bila zatočena.”
“Nije morao biti tamo osobno, mogao je sve isplanirati izdaleka”, ustraje
Jake.
“Nije! Ne bi.” Gubim strpljenje s Jakeom i okrećem se prema detektivu.
Imam Tomin broj telefona. Možete i sami razgovarati s njime i raščistiti ovo.”
“O, i hoćemo, ne brinite se. Imamo već njegov broj. Zapravo, znali smo da
ste...”, detektiv zastane, “... prijatelji. Imamo vaše telefonske zapise.”
Crvenim se i mrzim se zbog toga. “Nije znao ništa o otmici dok mu sinoć
nisam rekla. Bio je zgrožen.”
“Razgovarala si s njime sinoć?” Jake upita. “Zašto?” Ne odgovaram na
njegovo pitanje i nastavljam. “Drugo, novac koji ima, koji je došao s našega
bankovnog računa, nije uopće sumnjiv. Ja sam mu ga darovala.”
“Darovali ste 2,976 milijuna funti svome prijatelju?”
“Jesam.”
“Zašto ste mu to darovali?”
“Bio je to njegov dio.”
“Kako to mislite?”
Promeškoljila sam se od neugode. Jake mi je dobacio čudan pogled: pun
ljutnje, upozorenja, žalosti? Odgovaram oprezno, u nadi da će razumjeti. “Da
240
 Knjige.Club Books
su brojevi na lutriji izvučeni tjedan prije nego što jesu, svaki od mojih
prijatelja imao bi pravo na dio dobitka. Svaki bi par dobio nešto manje od šest
milijuna funti, tj. svaka bi osoba dobila 2,976 milijuna funti.”
“Naravno, to se nije dogodilo zato što su oni izašli iz udruženja”, dometne
Jake.
“Kakve to veze ima s Tomom Albuom?” upita detektiv Owens.
“Dala sam mu dio Patricka Pearsona.”
“Zašto?”
“Jer je Patrick Pearson ubio Tominu ženu i sina.”

241
 Knjige.Club Books

47

Utorak, 23. prosinca 2014.

R eveka je oprezno dodala Benkeu zvijezdu sa šljokicama koju su zajedno

izradili tog popodneva. Potom ga je podignula na bok. Sve je teži, ali još
uvijek joj je prilično udobno pristajao uz bok, poput dvaju komadića slagalice
koji se priljubljuju. Benke se uhvatio svojom debeljuškastom, dječjom rukom
za njezin vrat i zatim se pouzdano nagnuo prema drvcu, uzbuđen što on
stavlja posljednji ukras, s povjerenjem da će ga ona čvrsto držati, da će ga
zaštititi. Postavio je zvijezdu na granu, ali nije ju uspio učvrstiti vrpcom.
Okrenuo se svojoj majci, raširenih očiju i obasjan ponosom i uzbuđenjem.
Ona ga je ushićeno poljubila u obraz, upijajući ga. Zvijezda je izrađena od
aluminijske folije i kartona s kutije sa žitaricama, od onoga što su imali u kući.
Reveka je kupila ljepilo sa šljokicama, koje je Benke radosno i nevješto
razmrljao posvuda: po zvijezdi, kuhinjskom stolu, odjeći. Bilo je više šljokica
na njegovim rukama nego na zvijezdi; to ga je oduševilo. Neprestano je
pljeskao i vikao: “Na meni je božićna čarolija, na meni je božićna čarolija.”
“Stvarno jest!” smijala se Reveka. Nježno je spustila Benkea na tlo. Oboje
su zakoračili unatrag kako bi se divili svome djelu. “Prelijepo!” zanijela se.
Reveka je iz svoje zemlje donijela pola tuceta božićnih ukrasa. Benke je bio
zaslijepljen staklenim drangulijama zagasitih boja. Balansirao je na rubu
napadaja bijesa kada mu ne bi dopustila da ih dira. Napadaj bijesa
je izbjegnut samo zato što ga je uvjerila da joj može dati upute gdje ih točno
treba staviti, da on ima potpuno kontrolu. Svih je šest ukrasa trenutačno
nabacano u razini Benkeovih očiju, ostatak drvca izgledao je ogoljelo.
Večeras će ih razmjestiti, malo će ih raspršiti nakon što ga stavi u krevet.
Reveka je kupila šarene božićne žaruljice u “sve za jednu funtu”. Stajale su
dvije funte, a ne jednu, ali svejedno. Poznavala je ljude koji su kupovali samo
bijele žaruljice koje trepere, ali Reveka je voljela boje. Kupila je i vijence za
drvce. Pet njih, sve u različitim bojama, oni su lijepo upotpunili drvce. Bilo je
divno. Reveka je voljela “sve za jednu funtu”. Jednom je gledala stari film koji
se zove Doručak kod Tiffanyja. Prelijepa glumica trebala je biti siromašna i
osjećala se najsigurnijom, najsretnijom, u draguljarnici Tiffany. Reveka je
smatrala kako se glumica nije doimala siromašnom; iako je bila vrlo mršava,
bilo je to lijepo mršavo, ne siromašno mršavo. Ipak, Reveka je razumjela film,

242
 Knjige.Club Books
čak joj se svidio. “Sve za jednu funtu” bio je njezin Tiffany. Večeras, kada stavi
Benkea u krevet, zamotat će darove u papir koji je kupila ondje. Imao je
vesele, malene sobove na sebi. Trebalo joj je dugo da odluči koji je papir
najsavršeniji. Nije kupila vrpce. Vrpce su divne, ali čak i za Božić, Reveka je
morala birati i nije trebala potrošiti tu dodatnu funtu.
Napunila je kadu, provjerila temperaturu i spustila sina koji je brbljao u
toplu vodu. Uvijek je bilo isto, užurban i ispunjen dan ne bi ga umorio, samo
bi ga još više uzbudio i razveselio. Blebetao je koještarije, sretan u svom
svijetu mašte u kojem je prazna boca gela za tuširanje bila raketa, raketa koja
će otići na nebo i sletjeti na zvijezdu.
“Bi li možda htio biti astronaut kad odrasteš, Benke?” upitala je Reveka
sina, iako je savršeno znala da on nije imao pojma što je astronaut. Ushićeno
je kimnuo. “Ili možda inženjer?” Opet je potvrdno kimnuo. Sretan je što se
njegova majka smije. “Možeš postati bilo tko, sve što želiš, Benke”, prošaptala
je Reveka. Emocije su joj se osjećale u glasu. Vjerovala je u to, ali također je
vjerovala da je, što češće to ponavlja, istinitije. “Zato smo ovdje, Benke. Zbog
obrazovanja. Zbog prilika. Možeš biti sve i svatko.”
I prvi put nakon dugog vremena, to se činilo mogućim. Istinitim. Sada je
stan uglavnom bio topao. Hvala Bogu da je vlasnik konačno popravio bojler.
Prve dvije godine Benkeova života, jedino grijanje koje su imali dolazilo je iz
malene električne grijalice koju su premještali iz sobe u sobu, ovisno o tome
gdje je beba spavala. Bilo je skupo zagrijati stan, pa čak i ovako
malen, električnom grijalicom. Svaki put kada bi narančaste šipke sjale,
Reveka je bila rastrgana, djelomično joj je laknulo jer bi se ledeni zrak topio,
ali uglavnom bi bila tjeskobna zbog novca koji su tratili. Češće bi obukla još
jedan sloj, još jedan džemper, drugi par hulahupki ispod hlača. Tijekom
posljednje zime, beba je nosila toliko slojeva da je izgledala kao maleno
kuhano jaje! Uključila bi grijalicu kada bi svi bili kod kuće; kad su ona i beba
bile same, pokušavala je uštedjeti novac šećući ulicama da se zagrije. Gurala
je kolica od dućana do dućana kojima bi lutala bez namjere da išta kupi, sve
dok je zaštitar ne bi počeo slijediti ili dok se ne bi zasramila zbog četvrtog,
petog, šestog pitanja prodavačice: “Mogu li vam pomoći?” Tada bi otišla u
knjižnicu, svoje najdraže mjesto! Besplatne knjige, udobni stolci, topao zrak,
ali bebe koje plaču nisu na duže vrijeme dobrodošle u knjižnicama. Stopala
bi joj često bila ledena, ponekad bi bila toliko očajna da bi stajala u javnom
zahodu u gradskom središtu kako bi se ugrijala; naučila je ignorirati smrad.
Stan toliko hladan kao njihov nije bio dom.
Ali ove godine pojavila se božićna čarolija! Benke je imao pravo! Sada je
bojler popravljen, zrak je topao, voda je vruća. Budući da je grijanje
popravljeno, ove su zime više bili kod kuće. Danas uopće nisu morali izaći.
Bolje ostati na udobnom i sigurnom nego šetati ulicama. Muškarac koji je

243
 Knjige.Club Books
popravio bojler bio je vrlo mlad, zapravo, tek nešto stariji od dječaka. Nije
imao radno odijelo, nije imao značku. Popio je čaj koji mu je ponudila, pojeo
tri keksa s tanjura (stavila je samo tri keksa na tanjur, ona i Benke nisu jeli).
Momak je mnogo govorio. Nije razumjela sve što je rekao. Možda je rekao da
je još uvijek u školi. Još uvijek je naučnik. Možda je rekao nešto o gotovini na
ruke. Džeparcu.
Često je obavljao poslove za gospodina Pearsona. “Bilo kakve, zapravo,
sve mi ide od ruke”, rekao je samopouzdano. Reveka nije imala pojma tko je
gospodin Pearson. Nije ju bilo briga. Njezin je stan bio topao.
Šljokice su olabavjele s Benkeovih ruku i plutale u kupki. Reveka je
zijevnula i zarazila Benkea koji je širom otvorio usta pokazujući svoj sitne,
biserne, dječje zube. Činilo se da ga je kupka umirila. Izvadila ga je iz kupke i
umotala u ručnik. Boljela ju je glava. Benke ju je vukao za uho, to je nešto što
je radio kada ga je boljelo. Možda ga je bolio zub. Nadala se da nisu
uhvatili prehladu ili gripu. Nitko ne želi biti bolestan za Božić.
Obuka je dječaka u mekanu, pamučnu pidžamu i on je gotovo zaspao prije
nego što mu je glava dotaknula jastuk. Nagnula se preko kolijevke da ga
poljubi za laku noć. Doista mu treba krevetić. Možda pronađu nešto u
trgovini rabljenom robom nakon Božića. Kako se ispravila, tako se soba
zanjihala. Vrtjelo joj se i bilo joj je mučno.
Toliko je toga morala napraviti. Osim zamatanja darova, htjela je završiti
s glačanjem i skuhati nešto za Tomu. Bilo je važno da dođe doma i da ga
dočeka nešto dobro. Toliko je naporno radio. Dvostruke smjene u tvornici
bile su mukotrpne. Bučne, zahtjevne, stajao je na nogama cijeli dan. Nikada
se nije žalio.
Otišla je u kuhinju, uzela nož, luk, krumpir, mrkvu, sve je to trebalo
nasjeckati. Ali glavobolja je sada postala žestoka. Možda bi trebala sjesti. Ili
čak leći. Samo nekoliko minuta. Bila je toliko umorna. Samo je htjela spavati.
Reveka je ispustila nož koji ju je gotovo pogodio u stopalo. Gledala ga je kako
leži na podu i iznenadila se. Što joj se dogodilo? Zašto soba pliva? Reveka se
srušila na sve četiri. Što nije bilo u redu? Nešto itekako nije u redu. Krenula
je puzati prema sinovoj sobi. Strah joj je prostrujao tijelom. Morala ga je
vidjeti. Bila je bolesna. Je li i on bio bolestan? Stavljala je jednu ruku ispred
druge, vukla je koljena i noge iza sebe. Samo je željela spavati. Leći na
kuhinjski linoleum, ali još je više željela vidjeti svog sinčića. Odvukla je svoje
tijelo u njegovu sobu osvijetljenu veselim, zlatnim sjajem lampe u obliku
traktora. Eno ga tamo. Spava. Tako je miran. Savršeno miran. Pomislila je da
možda sanja. Da sanja o zvijezdama, darovima i božićnim poslasticama, ali
dok je sanjao, kapci su mu obično podrhtavali. Večeras je bio skamenjen.
Reveka je ispružila ruku kroz rešetke kolijevke. Iscrpljena, znala je da ne
može otići do vlastitog kreveta niti je to željela. Sigurno je dobila virozu. Glava

244
 Knjige.Club Books
joj je vrištala iznutra. Toliko boli. Toma će uskoro doći kući. On će joj dodati
paracetamol. Nije ga mogla sama uzeti. Nije se htjela udaljiti od Benkea. Legla
je na pod pokraj njega. Blizu, ako se probudi i zatreba je.

245
 Knjige.Club Books

48

Emily

Četvrtak, 20. lipnja

O . Moj. Bože. Patrick Pearson uhićen je zbog moje otmice!! Mama i tata su
u šoku. Ne znam ni jesu li mi namjeravali reći. Pa, morali bi u nekom
trenutku, ali valjda su se mučili pronaći onaj pravi da mi to priopće. Slučajno
sam ih načula kako razgovaraju u kuhinji.
“Detektiv Owens se javio”, kaže mama.
“Oh, da”, odvrati tata. Moji roditelji trenutačno razgovaraju na čudan
način. Sve je ukočeno i razdražljivo. Ne znam je li to zbog stresa u vezi s
mojom otmicom ili što. Mislim da se pojavilo i malo prije toga. Nisam sigurna.
Uglavnom, sada kada razgovaraju jedno s drugim, kao da neprestano očekuju
loše vijesti ili ih donose. Nešto takvo. Nedostaje mi da budu... ne znam... svoji.
Opušteni i ljubazni jedno prema drugome.
“Policija je provjerila Tomin alibi i, kako su sredstva na njegovu računu
potvrđen poklon od mene, nemaju slučaj protiv njega.” O kome mama
govori? Tko je Toma? Sjedim na vrhu stubišta koje vodi ravno u kuhinju,
roditelji su mi okrenuti leđima pa ne znaju da slušam. Zanimljivo je to. Sada
živimo u golemoj kući, ali iskreno, zbog toga što je cijela kuća otvoren
prostor, nema tajni. Ili, ima gomila tajni, očito, ali lakše ih je saznati sada nego
kada smo živjeli u našoj maloj kući u kojoj su svi imali vrata koja su mogli
zatvoriti. Valjda tata to nije uzeo u obzir kada je uzeo ovu kuću.
“I, što sada?”
“Rekli su da su nekoga drugoga doveli na ispitivanje.”
“Koga?”
“Patricka Pearsona.”
“Patricka Pearsona?” Tata zvuči zapanjeno.
“Da. Nisu ga uhitili, ali misle da je to samo pitanje vremena.” Mama zvuči
zadovoljna ovim, kao da se osvetila.

246
 Knjige.Club Books
“Jebote.” Tata je zakoračio unatrag, malo se zanio, stavio ruke na
kuhinjski element kao da treba nešto što će ga održati uspravnog.
Mama obavija ruke oko njegovih leđa i masira ih, kao da tješi dijete.
“Znam, velika je to stvar, zar ne? Detektiv Owens rekao je da postoji papirnati
trag goleme količine novca na različitim inozemnim računima koji se
naposljetku može povezati s našim računom. Zapravo, digitalni trag, valjda.”
“Koliko novca?”
“Nije rekao.”
“A ti mu nisi dala novac? To nije još jedan od tvojih darova, je li?”
“Ha-ha, Jake”, kaže mama ravnodušno.
“Ozbiljan sam.”
“Ne, naravno da mu nisam dala prokleti novac.
Mrzim ga.” Tata kima glavom, ali je ne gleda. Mama zuri u njega, pokušava
uhvatiti njegov pogled, pročitati ga. Prije je bila dobra u tome. Znala je reći da
zna svaku njegovu misao, a onda bi se šalila da to nije teško jer je ionako
mislio samo na hranu i sport. Mislim da sada ima mnogo više toga na umu.
“Sigurno ti je vrlo teško probaviti izdaju. Golem je to šok”, kaže.
“Ne, nije to. Mislim, jest, očito. Ali...” Tata odmahuje glavom. Izgleda
zbunjeno.
“Također je i olakšanje, je li tako? Sada kada smo saznali tko je to učinio,
djeca su sigurnija.” Mama zvuči kao da kriješti. Vidim joj lice iz profila. Izgleda
kruto, bijesno. Tada joj se lice slomi i ona zaplače. Takva je, ponaša se
agresivno i čvrsto samo trenutak prije nego što pokaže svoju ranjivost.
Mislim da joj treba noćurak ili nešto. “I ja sam slomljena”, priznaje.
“Mjesecima sam znala da je Patrick opaki, gnjusni kriminalac, ali nikada
nisam mogla zamisliti da će ozlijediti našu kćer, dijete koje je poznavao otkad
se rodilo. Vjerojatno sam uobražena, pa ipak je on ubio Tomino dijete
pohlepom i zanemarivanjem, stoga, planiranje otmice nije iznenađenje.” Koji
kurac? Patrick je ubio nekoga? Dijete? Mama nastavlja. “Taj čovjek mi se gadi.
Vidio si je, Jake. Vidio si u kakvom je stanju bila.
“Znam, znam.” Tata izgleda kao da će ponovno zaplakati. Otkad su me
oteli, potpuno se emocionalno urušio. Oboje su, ali mama se više trudi
stisnuti zube, kao da me ne želi zabrinuti. Slijedi me tatin preplašen, tužan
pogled. Da barem to ne radi. Dovoljno mi je teško nositi se sa svojim sranjima.
Tata se okreće prema mami i povlači je na prsa. Ona se nekako ruši na
njega. Drhtim. Mislim, doma sam, zar nisam? Na sigurnom. Ali da, mama ima
pravo - bila sam u određenom stanju. Skroz sjebanom. Bilo je tako, i više nego
grozno. Trljam trbuh. Osjećam se praznom. Otkad... ma znate. Nisam sigurna
ni jesam li ga htjela. Vjerojatno nisam. A zašto sam onda toliko tužna? To je
olakšanje, nije li? Da nisam morala donijeti odluku. Doktor je rekao da će sve

247
 Knjige.Club Books
biti u redu, znate, u budućnosti, kad budem starija i s nekim. Znači, to je
dobro. Samo što se ne osjećam dobro. Ne posve. Neizmjerno sam tužna.
Pokušavam ne razmišljati previše o tome. Valjda je ovako najbolje. Ali iako se
ne pokušavam prisjećati, djelići mi se svejedno vraćaju. Kao, ništa određeno,
samo bljeskovi zvukova ili mirisa. Sjećanja me guše, oglušila sam od njih. Kao
da još uvijek mogu osjetiti povez preko usta kako mi trga rubove usana, baš
teksturu tkanine, i sve je vrijeme želim ispljunuti. A miris vlažnog,
zagušljivog madraca zadržava mi se u nosnicama, od njega mi je zlo i
malaksala sam. Ženin parfem mota mi se blizu kose. Mislim, to nije moguće.
Parfemi se ne prenose s jedne osobe na drugu, a čak i da je tako, oprala sam
kosu valjda pet puta otada. Ali miris ne želi otići.
“Idem posjetiti Megan”, vičem dok zvekećem niz stubište.
“Što? Ne. Zašto bi to učinila?” pita mama dok se odvaja od tate i okreće
prema meni, s uobičajenim izrazom neprekidne brige koji joj je uklesan u lice.
“Upravo sam čula kako ste rekli da je Patrick uhićen.”
“Pa, priveden na ispitivanje”, mama oprezno kaže. Ne viče na mene što
samo prisluškivala njihov razgovor ili nešto takvo. Od otmice i ovoga s
djetetom, mama i tata se drukčije ponašaju prema meni. Drukčije nego prije
i drukčije jedno prema drugome. Mama i ja smo se zbližile. Čini mi se kao da
me sada, ne znam, poštuje kao odraslu osobu. Ako išta, tata izgleda kao da
mu je neugodno. Valjda više nema šanse da me ijedno od njih vidi kao svoju
djevojčicu.
“Možeš li zamisliti kroz što prolazi? Njezin je tata, ono, pravi kriminalac.”
Moj tata, koji je zapravo heroj - pregovarao je o mom puštanju, došao je
po mene, odveo me u bolnicu - ponovno istupa i kaže mami: “Ja ću je odvesti,
ne bi trebala ići sama. Ostani ovdje s Loganom. Nećemo dugo.”
Mama, koja je vjerojatno imala milijun prigovora i vjerojatno je htjela ići
s nama - ne da ponudi Carli utjehu, nego samo da je udari u lice ili nešto -
izgleda rastrgano. “Mama, bile smo najbolje prijateljice”, dometnem.
“Ne možeš ostaviti Logana samog ovdje”, ističe tata.
Mama se prilično uzrujava zbog naše sigurnosti, razumljivo. Čak i ako je
Patrick iza rešetaka i ako je on odgovoran za moju otmicu, teško da je jedini
pohlepni luđak na ovom planetu. Nema šanse da će ostaviti Logana samog.
Mama ukočeno kima glavom.

248
 Knjige.Club Books

49

Emily

V ozimo se prema kući Pearsonovih u tišini. Tata drži pogled na cesti,

izgleda napeto, kao da je pod stresom. Sada svi tako izgledaju sve
vrijeme. Nismo baš mnogo vremena proveli nasamo otkad su me pronašli u
onoj štali. Zapravo, nimalo vremena. Ako uđem u prostoriju u kojoj je sam,
nađe neku izliku da ode, kaže da traži knjigu ili da mora nešto obaviti. Očito
mu je neugodno u mojoj blizini. Kužim. Ni meni baš nije ugodno s njim.
To je zbog trudnoće.
Tata nije sa mnom razgovarao o tome. Nije to nijednom spomenuo.
Kužim. Vidio je kako je moje dijete iskrvarilo po mom trikou, ne može se
sakriti od činjenice da se njegova princeza seksala.
Teško gutam, žvačem unutarnju stranu obraza, kao da imam žvaku. To
me sprječava da se rasplačem. Ne znam je li tata ljut zato što sam se seksala.
Ono, u normalnim bi okolnostima bio bijesan, izrazito bijesan. Ali tako je
komplicirano. Možda nije ljut sam po sebi, samo tužan zbog toga kako je sve
ispalo. Ne znam. Mama kaže da se osjeća loše, ono, skroz loše. Tate bi trebali
zaštititi svoje djevojčice, zar ne? Kaže da se i ona osjeća loše. Plakala je dok
mi je ovo govorila. “Žao mi je što te nismo više čuvali, što te nismo zaštitili.”
Stalno je to ponavljala. Nije da su oni krivi; nisu me oni udarili i utrpali u
kombi. Mislim da je dobro što još uvijek neću biti majka. Stvarno se ne bih
mogla nositi s neprestanom krivnjom i samookrivljavanjem koje očito dolazi
u paketu s time.
Ne mogu podnijeti tišinu pa pitam tatu: “Misliš li da je učinio to?”
“Policija očito misli.”
“Ali zašto bi? Zašto bi mi to učinio?” Patrick nije super tata Megan i
njezinoj braći onako kako je moj tata super Loganu i meni. Ne šali se i ne
spravlja toplu čokoladu kada joj prijateljice dođu prespavati. Ne ustaje
subotom ujutro i ne predlaže nešto zabavno poput adrenalinskog parka ili
izleta u London zbog šopinga, zapravo on s njom baš i ne razgovara. Moj tata
radi sve to (pa, razgovor je na privremenoj stanci, ali inače razgovara)!
Patrick je često odsutan, odlazi na posao prije nego što Megan ustane, dolazi
kući kasno, otpušta kravatu i kaže Carli da mu donese piće na način
249
 Knjige.Club Books
zbog kojeg su se sva djeca koja su slučajno bila u blizini - njegova ili gosti -
osjećala kao da bi trebala otići u drugu prostoriju, kao da smetaju. Izgledalo
je kao da mu je posao važniji od obitelji. Znam da je Megan uvijek mislila da
je moj tata bolji od njezinog, ali nije da je Patrick totalni užas. Kupovao joj je
kul stvari, pomagao joj je sa zadaćom iz matematike. Nije bio totalno govno
od oca. Ili barem to nije bio dosad. Otmica, oduzimanje slobode, iznuda je
totalno govnarski. Nova razina govnarstva.
Mislim da tata ima peludnu groznicu jer su mu oči crvene i suze. Ne može
sada plakati, zar ne? Zašto sada? Kužim plakanje u bolnici dok sam još bila
u masnicama i to, ali zašto sada kada je to policija skoro riješila, uhvatila
zločinca? Još uvijek me ne gleda, ali odgovara na moje pitanje. “Pa, propustio
je osvojiti mnogo novca, mnogo, mislim da je zbog toga malčice prošvikao.
Ljudi čine loša djela zbog tolikog novca koji smo mi osvojili. Stvarno loša
djela.”
Odjednom sam se uznemirila kad smo stali kod Meganine kuće. Možda
sam u krivu. Što ako imam pogrešan predosjećaj i ona pomisli da sam
luđakinja, ili što ako sam u pravu, a ona jednostavno ne želi sa
mnom razgovarati o tome?
A što ako sam u pravu? Što ako je Megan bila tamo sa svojim tatom i što
ako je ona bila ta koja mi je dala onu vodu, koja mi je pomogla? Jer iskreno, u
tom je trenutku sve bilo toliko mračno da mislim kako me je njezina
ljubaznost spasila. A ne mislim mračno u smislu da ne vidim. Mislim na to da
je bilo mračno u mojoj glavi i u mome srcu. Mislila sam da ću umrijeti.
Mislila sam da će me ubiti. Ležala sam u vlastitom urinu i krvi. Nikada u
životu nisam bila usamljenija ni preplašenija.
Sjećam se da sam čula kako prilazi automobil. Glasove. Vjerojatno joj je
naređeno da ostane u autu. Vjerojatno nije znala što se događa, ali Megan
rijetko posluša ono što joj se naredi. Previše je znatiželjna ostati u autu kad
se očito događa nešto zanimljivo. Mogu je zamisliti kako se šulja iz auta u
štalu, kako se pita s kime se to nalazi njezin tata. Sigurno se usrala od straha
kad me je pronašla. Je li ona javila mom tati? Nisu mi rekli sve pojedinosti o
tome kako me je tata pronašao. Rekli su da hoće, ali tek kada budem spremna.
Znam da je dobio dojavu i slijedio je. Nije čak ni nazvao policiju, samo je
pojurio, nije se zabrinuo za vlastitu sigurnost, samo me je očajnički želio
dovesti kući. Nažalost, obavijest o tome gdje me drže došla je nakon što je
platio otkupninu, ali netko je s njim podijelio lokaciju mjesta na kojem me
može naći. Megan obožava dijeliti lokacije. Uvijek mi ih je slala kad bismo se
trebale naći na nekom novom mjestu. Nikada nisam upoznala nekoga tko voli
dijeliti lokacije toliko koliko ona. Tko zna što se moglo dogoditi da to nije
učinila? Kada se Patrick uvjerio da je novac siguran na njegovu inozemnom

250
 Knjige.Club Books
računu, možda bi zapovjedio onim muškarcima da me ubiju? Ne znam,
moguće je. Ali kad je tata došao, preplašio ih je. Megan mi je spasila život.
Carla je otvorila vrata. Ne izgleda iznenađeno time što nas vidi. Povlači
tatu u širok, pretjeran zagrljaj, objesi se o njegov vrat i zaplače. Malo mi je
dojadilo što svi sve vrijeme plaču. Ja samo stojim tamo. Nakon sto godina
pada joj na pamet da sam tamo i kaže: “Megan je u svojoj sobi.” Prilično
nepristojno, nije me čak ni uljudno pitala za zdravlje. S druge strane, svi se
toliko oprezno ponašaju u mojoj blizini da mi je gotovo olakšanje što se netko
ponaša normalno. Ne čekam da mi se kaže dvaput. Odjurila sam uza stube.
Na vratima Meganine sobe je natpis na limenoj pločici: “Meganina
neuredna soba. Ulazak na vlastiti rizik.” I ja imam isti, samo što na mom piše
“Emilyna neuredna soba”, očito. Kupile smo ih na tržnici Camden kad smo
imale deset godina. Otišli smo u London jer su naše mame željele da svi
odemo u Londonski toranj i vidimo kraljevske dragulje. Krune su bile
raskošne, ali najbolji dio izleta bila je tržnica. Ridley se durio zato što ne
možeš kupiti natpis za sobu s njegovim imenom. Zadirkivale smo ga i rekle
mu da nije u našem klubu. Ja više ne znam gdje je moj natpis, valjda na dnu
nekog ormara dok se nismo preselili, sada je možda na tavanu ili u torbi koja
je završila u dobrotvornoj trgovini. Uvijek mi je bilo smiješno što je Megan
zadržala svoj natpis. Na toliko je načina kul i vodi računa o tome da je se gleda
kao odraslu osobu, ali onda učini nešto toliko smiješno kao što je držanje
natpisa koje totalno reklamira njezin dječji status. Megan to zna raditi.
Zna nešto pretvoriti u kul ili nekul samo zato što je uopće ne zanima je li kul
ili nije.
Nedostajala mi je.
Posljednji put kada sam je vidjela, udarala me u zahodu.
Ili mi je davala vodu i čokoladu?
Još uvijek skupljam hrabrost pokucati joj na vrata. Ili možda da ih samo
otvorim i uđem bez najave? Ali tada Carla zaviče: “Tvoj će me tata odvesti u
trgovinu. Uza sve što se dogodilo, nemam ništa za večeru. Ti ostani.”
Megan očito čuje svoju majku i širom otvara vrata. Pokušavam se praviti
da sam se tek popela uza stube i ne priznati da sam se motala tamo dok sam
skupljala hrabrost ući u njezinu sobu. Pilji u mene, ali ništa ne govori. Ne
izgleda kao da će odgovoriti svojoj mami, stoga ja vičem: “Okej.”
“Pripazi na braću, Megan. Emily, pošalji poruku svojoj mami i reci joj da
ćeš ostati ovdje neko vrijeme.”
Valjda tata zna da mama neće biti baš oduševljena ovim vijestima i zato
prepušta meni da joj ih javim. Svaka čast, tata. Odlučim poslati joj poruku
poslije, malo ću to odgoditi. Megan i ja ostajemo na vrhu stubišta dok ne
začujemo da su naši roditelji izašli iz kuće, da su se vrata za njima zalupila i
rezanje tatina Ferrarija niz ulicu.
251
 Knjige.Club Books
“Jedva je dočekala ući u taj auto”, komentira Megan zakolutavši očima.
“Kunem ti se da ima hrane u kući - samo je tražila izliku da je tvoj tata odveze
nekamo u Ferrariju. Tako je plitka.”
“Ko lokva”, dometnem. Megan se široko osmjehuje i hvata me u snažan
zagrljaj.
“Ali auto je jeben, zar ne?” upita.
“Skroz”, mrmljam joj u vrat. Udišem je i nisam u krivu. Naravno da nisam.
Njezin miris poznat mi je kao moj vlastiti.

252
 Knjige.Club Books

50

Lexi

L ogan i ja igramo FIFA-u. On je Manchester City, a ja sam Real Madrid. On

pobjeđuje sve tri utakmice. Dobivam poruku od Emily u kojoj stoji da
ostaje kod Megan na večeri. Ne znam što misliti. Emily u ovom trenutku treba
što više prijatelja oko sebe, ali kako Megan može biti prijateljica kada je
njezin otac odgovoran za otmicu? Mnogo toga treba sjesti na svoje
mjesto. Odlučujem to pustiti. Emily treba svoj prostor. Logan i ja naručujemo
pizzu. On misli da je umro i otišao u raj. Smiješim se svom sinu; drago mi je
da ga tako lako mogu usrećiti. Ni traga ni glasa od Jakea. Možda jede s njima,
možda je otišao u teretanu. A možda je negdje drugdje. Kod Jennifer.
Prikrala mi se ta pomisao. Da barem nije, ali ne mogu se baš riješiti
pomisli da sam godinama mislila kako znam gdje je, što radi. Ali nisam znala.
Loganu je dosadilo što me pobjeđuje toliko lako i kaže da će sada igrati s
prijateljima online. Uživala sam u kvalitetnom vremenu koje smo proveli
zajedno, ali iskreno, mrzim videoigrice i laknulo mi je. Silazim u kuhinju i
točim si čašu vina.
Ne namjeravam njuškati. Namjeravam uzeti knjigu i izgubiti se u nečijem
tuđem svijetu, ali nalazim se u prostoriji koju je Jake odredio kao svoj ured.
Uključujem njegovo računalo. Moja podsvijest preuzela je vodstvo i moje
tijelo samo slijedi upute. Dok se računalo zagrijava, zuji dok oživljava,
otvaram ladice njegova radnog stola. Besciljno prevrćem njegove papire. Ne
znam što točno tražim - njezine mailove ili poruke, telefonske zapise koji
dokazuju da su još uvijek u kontaktu. Pitam se je li promijenio zaporku. Prije
je ona bila naša godišnjica braka.

253
 Knjige.Club Books

51

Emily

M eganina je soba vrlo uredna. Oduvijek je bila. Ridley i ja smo je

zafrkavali i govorili joj da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj, ali
mama je rekla da ne smijemo to raditi jer mentalni poremećaji nisu smiješni i
samo zato što je tinejdžer uredan ne znači da ima neki sindrom. Mama zna
biti čestita. Megan sjedi na stolici ispred svog stolića za šminkanje, a ja sjedim
na njezinu urednom krevetu koji izgleda kao da ga je pospremio vojnik i
želim da barem nešto leži uokolo, nešto što bih mogla uzeti i igrati se time,
nešto što bi nam objema skrenulo pozornost.
“Želiš li slušati glazbu?” pita. Kimam glavom. Pušta posljednju pjesmu
Billie Eilish. I ja sam ovu nedavno skinula s interneta. Veseli me što smo
nastavile slušati istu glazbu iako su nam životi skrenuli u
različitim smjerovima. To znači nešto za nas, za naše prijateljstvo. “Kako si?”
naposljetku upita.
Sliježem ramenima. Gdje početi? Bogato sam? Ushićeno? Usamljeno?
Uplašeno? Odabirem: “Trudno.”
“Stvarno?” Oči su joj se raširile. Gotovo se želim zahihotati. Oduvijek je
bilo zabavno šokirati Megan jer je, od nas dviju, ona ta koja je smjelija.
Ali nije zabavno kada dometnem: “Bila sam. Izgubila sam ga tijekom
otmice.” Kima glavom i gleda kroz prozor.
“Jesi li tužna?” upita.
“Što bih radila s djetetom?”
Sliježe ramenima. “Ne znam, mazila bi ga?” To je tako istina. To sam
mogla. Bacam se natraške na krevet i dopuštam vrelim, tihim suzama da
padnu na njezin poplun. Ustaje od svoga stolića za šminkanje i dolazi leći
pokraj mene.
“Zna li Ridley?”
“Zna.”
“Što je rekao?”
“Nije ga htio. Valjda je sada sretan. Mislim da je s Evie Clarke.”

254
 Knjige.Club Books
“To neće dugo trajati”, kaže odano.
“Baš me briga.”
“Briga te.”
“Da, briga me.”
Drži me za ruku i ništa više ne govori. Ostale smo tako sto godina.
Svjetlost u njezinoj sobi počela se mijenjati, najprije u narančastu, zatim u
ružičastu. Sunce zalazi. Osjećam se spokojno, kao da nekome pripadam.
“Žao mi je zbog onoga što smo ti učinili. U zahodu, je l'.” Megan mrmlja.
Mrzi se ispričavati.
“U redu je.” Čini se kao da je to bilo vrlo davno, toliko se toga goreg
dogodilo otad. “Ali zašto si bila toliko ljuta? Znaš da bih sve podijelila s
tobom.”
“Moja mama je rekla da nije fer”, slegnula je ramenima Megan.
“Tvojoj mami i mom tati treba sto godina u tom dućanu”, kažem.
“Najvjerojatnije su otišli u pub. Valjda moraju razgovarati o mnogo toga.
Ili je moja mama primila poziv iz policijske postaje.” Meganine su oči na
stropu. Ja skrećem pogled prema njoj. Toliko sam sretna u ovome trenutku,
okupana prijateljstvom i narančastim zalaskom sunca da ne želim pokvariti
sve, ali kad je već to spomenula...
“Ono si bila ti, je li tako?”
“Koje sam bila ja?”
“Ti si bila osoba koja mi je dala vodu i čokoladu.” Promucala sam ove riječi
koje su izašle poput neispravnog vatrometa kojem ne možete vjerovati jer ne
znate kada će eksplodirati. “Mislim da si ti javila mom tati. Jesam li umislila,
Megan, ili sam u pravu?”
Megan ne odgovara odmah. Duboko udiše. “Stvarno je bilo jebeno
zastrašujuće. Vidjeti te kako tamo krvariš. Mislila sam da ćeš umrijeti. Morala
sam nešto učiniti.”
“Znači, bila si tamo sa svojim tatom?”
Okrećem se prema Megan koja sada gorko plače. Toliko suza. “Ne, Emily.
Bila sam tamo sa svojom mamom. I tvojim tatom.”

255
 Knjige.Club Books

52

Lexi

N e mogu vjerovati u što gledam, a ipak mogu. U potvrdu svojih najgorih

strahova. Ne, više od toga, u potvrdu izdaje koju nikada nisam ni mogla
zamisliti. U mail koji potvrđuje dva leta za međunarodnu zračnu luku u
Acapulcu, u Meksiku. Jednosmjerna leta. Koja polijeću večeras. Za dva sata.
Zovem detektiva Owensa i govorim mu što sam pronašla.
“Jeste li posve sigurni?”
“Proslijedit ču vam mail.” Zvučim mirno, nepristrano; detektiv vjerojatno
misli da sam bezdušna. I jesam. Srce mi je iščupano. Kao da mi je Jake zabio
šaku u prsa i zgrabio srce, iskopao ga krvavog i pulsirajućeg pa ga pregazio.
Jednako lako kao što bi netko mogao razbiti prozor. Slomljena sam.
Detektiv kaže da će obavijestiti zračnu luku, odmah će onamo poslati
ljude. “Vjerojatno su na terminalu. Možemo zaustaviti let.”
Netko je zazvonio na kućna vrata. Nemam pojma koga očekivati. Ne Jakea.
Nadam se da je Emily. Već sam joj poslala poruku, potvrdila je da je kod
Megan, iako mi je to aplikacija na mobitelu potvrdila, trebala sam to i čuti. Ne
želim je uznemiriti, ali želim da je na sigurnom. Rekla sam joj da smjesta dođe
kući taksijem, ali pretpostavljam da će to potrajati još barem pola sata, čak i
ako slijedi moje upute do posljednje riječi.
Jennifer je.
Gotovo je žalim. Nekoć smo bile tako bliske. Tobože smo bile tri noge
istog stolca, jednako uključene i posvećene jedna drugoj, ali obje smo potajno
znale da je Carla najglamuroznija, najviše seksi. Najrazmaženija. Povremeno
bismo si dopustile trenutak u kojem bismo podijelile zavidan pogled kad
bismo primijetile Carline dugačke, glatke, preplanule noge ili njezinu novu
dizajnersku haljinu, nove dijamante koji diskretno vise s njezinih ušiju. Zato
je otkriće Jakeove avanture s Jennifer bio toliki šok za mene. Kladila bih se da
je Carla bila ta koja mu se sviđala. Valjda zato što sam na kraju bila u pravu,
zato što sam se kladila na pravog konja, držim u rukama pobjednički listić.
Ne osjećam se tako. Osjećam se kao gubitnica.

256
 Knjige.Club Books
“Gdje je Jake?” zahtijeva Jennifer prelazeći prag mojih vrata, ulazeći
nepozvana.
“Nije ovdje”, kažem jednostavno i iskreno.
Dobacuje mi sažalan pogled. Upijam ga i čekam trenutak da joj ga mogu
dobaciti natrag. “Lexi, žao mi je, ali vrijeme je da prihvatiš situaciju. Znam da
znaš da smo Jake i ja...”
“Što? Što ste?” pitam.
Promijenila je boju, nije se baš zacrvenjela, bilo je to nešto bliže
zajapurenosti i uzrujanosti. “Zajedno smo.” Podižem obrve, ali pregrizla sam
jezik. “Ostavila sam Freda, a Jake ostavlja tebe. Odlazimo večeras. Sve je već
dogovoreno. Izgubila si. Ja sam pobijedila.”
“Kamo idete?” pitam.
“Ne želim s tobom razgovarati o tome.”
“U Meksiko?”
Izgleda iznenađeno, ali kima glavom.
“Pogrešno, Jennifer, ti ne ideš u Meksiko s mojim mužem. Carla ide.”
Razumljivo, Jennifer izgleda zbunjeno. “Izgleda da se uzdignuo na ljestvici.
Novac ti to dopušta, zar ne?”
“N-ne vjerujem ti”, muca.
“Sigurna sam da mi ne vjeruješ, ali govorim ti istinu. Izigrao je tebe kao i
mene. Sve nas je izigrao.” Razjapila je usta. Vidim joj maleni, ružičasti jezik,
jezik kojim je lizala i sisala mog muža. Osjećam čudnu bliskost s njom, ali je i
prezirem. Podsjećam se da nije ona najgora. Imala je avanturu s mojim
suprugom, ali Carla je gora. Ona je imala avanturu s mojim mužem i otela je
moju kćer kako bi dobila otkupninu od deset milijuna funti.
A Jake? Jake je najopakiji.
Kako je mogao skovati takvu zavjeru i povrijediti nas kao što jest? Kako
je mogao dovesti vlastitu kćer u smrtnu opasnost? Zbog novca? Seksa?
“Policija je na putu u zračnu luku. Oboje će ih uhititi ondje. Mislim da je i
Patrick bio uključen u to. U otmicu, mislim. Ne u avanturu. I njega su
preveslali. On je već u policijskoj postaji.”
Jennifer se počela tresti. I sada joj mogu dobaciti natrag taj sažalni pogled
koji je ona tako žurno položila na mene. Okrenula se od mene i posegnula za
kvakom. Previše se trese da je uspije obuhvatiti, okrenuti i otići. Vjerojatno
joj se žuri kući da što prije raspara pismo koje je ostavila mužu. Pitam se gdje
je ostavila svoju poruku. Možda ju je pričvrstila na hladnjak, možda na stol u
hodniku. Pismo u kojem kaže da joj je žao, ali da ga ostavlja. Da se zaljubila u
Jakea i da želi započeti novi život. Nisam bezdušna. Otvaram joj vrata, ali
pitam se hoće li je suprug čekati kad se vrati u svoj udoban dom u Great
Chestern ili je već otišao? I poveo Ridleyja sa sobom. Pretpostavljam da ću
257
 Knjige.Club Books
doznati ako Fred zatraži svojih 2,976 milijuna. To sam stavila sa strane, na
odvojen račun. To je njegov novac, kad god ga zaradi.

258
 Knjige.Club Books

53

Lexi

Četvrtak, 24. listopada

N aravno, dospjelo je u novine. Ne samo u obliku skromnog, malenog

teksta u Buckinghamshireskom glasniku - u nekoliko redaka, kao što je
izvješteno o Revekinoj i Benkeovoj smrti - ne, naša se priča razvlačila po
tabloidima i novinama svaki dan dok je trajalo suđenje. Naravno da jest,
imalo je sve elemente za bolesne znatiželjnike, zlobne tračare: dobitak na
lutriji, rasipan životni stil, nedopušten seks i šokantno nasilje. Naša obiteljska
bol rastrubila se uokolo. Izloženi smo. Svi su doznali da me je muž izdao ne
jednom, nego dvaput, obje žene su mi tobože bile prijateljice. Petnaest godina
prijateljstva. Još užasnije, otkriveno je da je izložio vlastito dijete iznimnoj
opasnosti za svoju financijsku dobit. On je bio taj koji je unajmio dva
nasilnika da je prebiju, vežu, izgladnjuju dvadeset četiri sata. Plakao je na
sudu, jecao, zaklinjao se da nije dao određene upute ni za što od toga, da su
nasilnici otišli predaleko na svoju ruku. On je samo zatražio da je drže. Mislio
je da je vode u hotel, ali nasilnici su odlučili da je to previše riskantno i skovali
su svoje planove. Jake je podcijenio opakost ljudi s kojima se spetljao, njihovu
urođenu brutalnost. Preklinjao je suca i porotu da mu povjeruju. Ja mu želim
vjerovati jer bi morao biti vrag glavom i bradom da bi Emily, vlastitu kćer,
izložio tolikom užasu, ali čak i da mu povjerujem, još uvijek ga krivim i nikada
mu neću moći oprostiti. Nema bijega od činjenice da je on odgovoran za
gubitak njezina djeteta. Za gubitak njezina djetinjstva. A i Loganova, kad smo
već kod toga.
Jake je želio više. Uvijek još više. Suprugu, ljubavnicu, još jednu
ljubavnicu. Tijekom suđenja izašlo je na vidjelo da je ponudio Jennifer i Fredu
milijun funti da promijene svoja svjedočenja; ponudio je Jennifer život s njim
i “njegovom” polovicom dobitka. Ali nije mu bilo dovoljno otići s gotovo devet
milijuna koje bi dobio da se razveo od mene, isplanirao je otmicu da izmuze
deset milijuna. Da smo se razveli, podijelili bismo ono što je ostalo, a on bi
stavio u džep većinu novca.
Ali svejedno je htio još. Ni Jennifer nije bila dovoljna.

259
 Knjige.Club Books
Carla je sudjelovala u planiranju otmice. Patrick je i dalje tvrdio da je
nevin. Također je nastavio ustrajati na tome da smo mu dužni dio dobitka na
lutriji i da nikada nije napustio društvo. Ja sam išla gledati suđenje. Bilo je
uznemirujuće, ponižavajuće, ali kako sam ga se mogla kloniti? Primijetila sam
da se sudac podsmjehnuo kad je Patrick ustrajao na tome da nikada nije
napustio udruženje - da smo mu sve vrijeme dužni njegov dio novca. Suci bi
trebali imati potpuno neutralan izraz lica, ali nije se mogao suzdržati, a da se
ne podsmjehne.
Izgledao je kao da mu se gade svi skupa. Mislim da im je zato izrekao
najvišu moguću kaznu. Zatvorsku kaznu. Tri godine za Carlu i Patricka.
Sedam za Jakea. Sudac je otac triju tinejdžerica. Sigurno mu je bilo zlo.
Jennifer, Fred i Ridley su se odselili. Nekamo na sjever. Mislim u Leeds.
Žele započeti iznova. Žele pokušati iznova. Želim im sreću, ali najviše ih želim
daleko od nas. Još uvijek imam bankovni račun s gotovo tri milijuna funti sa
strane. Oni su Fredovi, ako ikada dovoljno poželi. Zna uvjete. A ako ih nikada
ne zatraži, možda ih dam Ridleyju kada bude dovoljno odrastao da vodi takvo
bogatstvo kako treba.
Također smo stavili novac u zakladu za Megan i njezinu braću. Htjeli smo
da dođu živjeti s nama, ali socijalna služba odlučila je da je to previše složeno.
Žive s Carlinom sestrom u Surreyju, ona je navodno krasna žena. Dobro se
prilagođavaju. Znam da će biti zbrinuti, paženi i voljeni. Emily je ostala u
kontaktu s Megan. Njihov odnos nije tako čvrst kao što je bio, kako bi i mogao
biti? Ali šalju si snapove i poruke. Govori se o susretu u Londonu. Ne znam
hoće li se to dogoditi. Vrijeme će pokazati mogu li ostati bliske, nakon
svega. Moglo bi biti bolje ako im prijateljstvo izblijedi. Ako nastave. Kao što
je socijalna radnica rekla, složeno je.
Mojoj djeci ide dobro. S obzirom na sve, sjajno su. S toliko su se toga
morali nositi. Povrijeđeni su i preplašeni, tako da će im trebati godine da rane
zacijele. Nikada neće preboljeti ono što se dogodilo, ali mislim da će naučiti
nositi se s time. Zadivljena sam njihovom hrabrošću i otpornošću. Proveli
smo ljeto u Moldaviji, u Tominoj školi za djecu slabog imovinskog stanja. Baš
nam je to trebalo. Da se maknemo. Da izađemo iz svojih života i svojih koža
neko vrijeme. Njegov rad ondje je zadivljujući. Doista mijenja stvari, nudi
prilike kroz obrazovanje. Mijenja živote nabolje. Volim ga zbog toga.
Volim ga iz mnogo razloga.
Djeca su se vratila u svoju staru školu. Logan je bi oduševljen; imao je
sjajnu skupinu prijatelja i jednostavno se odmah uklopio natrag s njima. Čini
se da se Emily slaže sa Scarlett, Liv i Nellom. Doimaju se dragim djevojkama.
Nažalost, nikada se nisam vratila na svoj stari posao. Naše se obiteljsko
ime provlačilo kroz blato i zapravo sam zvijezda protiv svoje volje. Ellie nije
mogla mirne savjesti odobriti moj povratak - previše bi im poremetilo

260
 Knjige.Club Books
aktivnosti. Nedostaje mi ured, ali shvaćam. Ne možeš imati sve u životu. Osim
toga, želim pružiti djeci stabilnost koliko god je to moguće, a pomaže to što
sam kod kuće. Ne trebam novac. Policija je vratila deset milijuna za koje se
Jake pretvarao da ih je dao otmičarima. Bili su razbacani po različitim
računima: uglavnom na njegovo i Carlino ime, a oko milijun na Patrickovim
računima. Novac na Patrickovim računima ukazivao je na njegovu krivnju,
bez obzira na to koliko je tvrdio da je nevin. Ne znam je li taj novac bio njegov
dio otmice ili mu je Carla ostavila nešto da ublaži vlastitu krivnju, ili je bilo
okrutnije od toga? Jesu li ona i Jake namjestili Patricku? Vjerojatno će to
zauvijek ostati tajna. Novac mi je vraćen. Emily,
Logan i ja mnogo smo vremena raspravljali o tome što bismo sljedeće
mogli učiniti s njime. Nakon iskustva u Moldaviji, oboje su se doimali
željnima osnovati nešto slično ovdje, u Ujedinjenom Kraljevstvu, zakladu
koja daje mogućnosti, stvara svjetlo ondje gdje je prije bio samo očaj.
“Ali ne sve? Je li tako, mama?” upitala je Emily. “Mislim, možemo dio
potrošiti na odjeću i stvari.”
“Naravno, obećavam.”
Na kraju smo ostali u unajmljenoj kući dulje nego što sam očekivala;
činilo se razumnim ostati tijekom suđenja negdje gdje je ograđeno, da
izbjegnemo krvožedne novinare na pragu, ali selimo se natrag u naš stari
dom. Dok smo bili ovdje, neki su radovi izvedeni na našoj staroj kući. Dodatna
spavaća soba, zimski vrt. Veselim se odlasku kući. Povratku u normalu.

261
 Knjige.Club Books

54

Subota, 13. travnja

N e ovaj tjedan”, najavio ja Jake podigavši pogled s mobitela, lice mu je

razvučeno u izraz približan komičarskoj izvedbi razočaranja. “Ni jedan
jedini broj.”
“Sve po starom”, rekla je Lexi. Nitko drugi uopće nije odgovorio. Zastoj u
razgovoru činio se teškim. Fred je govorio o nečemu, Lexi se nije mogla sjetiti,
o motoru njegova automobila? Pritisku guma? Nije bilo zanimljivo, ali Jakeov
prekid da najavi kako nisu dobili na lutriji stvorio je određeno ozračje. Nitko
nije volio da ga se podsjeća kako je izgubio u bilo čemu, čak i ako nije nikada
postojalo stvarno očekivanje dobitka. “Oh, usput, vrijeme je da se napuni
kasica”, rekla je.
“Zašto uopće igramo lutriju?” upitao je Patrick, lice mu se zajapurilo, glas
mu je zagrmio.
Lexi nije mogla shvatiti zašto odjednom gunđa. Itekako je navalio na bocu
crvenog vina koju je donio sa sobom. Ispraznio ju je prije nego što je uopće
posluženo glavno jelo.
“Pa, radimo to zato što smo to oduvijek radili, nismo li? Otkad smo se
upoznali. To je nešto zajedničko, to je zajedničko našoj grupi”, hladno se
smiješila. “Sjećaš li se, znali smo reći da ćemo, ako dobijemo, uložiti u
dvadesetčetverosatnu brigu za djecu?” Krajnji san svih iscrpljenih,
iznenađenih novopečenih roditelja.
“To se još uvijek čini kao dobro ulaganje”, komentirala je Carla s
iskrivljenim smiješkom. “Možda ne dadilja, nego privatni istražitelj, netko tko
će slijediti Megan uokolo - nikada ne znam gdje je ni što snuje.”
“Ili vidovnjaka”, dodala je Jennifer. “Da pročita Ridleyjeve misli. Ti imaš
sreće što je tvoja djevojka toliko brbljava, Lexi. Ja od svog sina ne dobivam
ništa više od gunđanja - karakteristično za dečke.”
“Je li to najbolje što možete smisliti? Potrošiti novac na uhođenje svoje
djece?” upitao je Jake. “Da ja dobijem na lutriji, ja bih se mnogo više zabavljao
trošenjem tog novca.”
“Pretpostavljam da bi ti kupio Lamborghini i jahtu”, rekao je Fred uz
osmijeh.

262
 Knjige.Club Books
“Svakako”, Jake se ozario. “A ti?”
“Veću kuću. Nekoliko većih kuća, zapravo. Jednu ovdje, jednu u Londonu.”
Jennifer se pridružila: “U južnoj Francuskoj.”
“Kaliforniji”, dometnula je Carla.
“A ti, Patrick?” Bi li ti uložio u nekretnine?”
Lexi je zvučala kao da ga izaziva, nije si mogla pomoći. Ne s obzirom na
sve što je znala. Patrick je već imao mnogo nekretnina, većina njih nisu bile
prikladne ni za držanje životinja. Lexi je večeras bilo teško sjediti za istim
stolom s Patrickom, hraniti ga. S obzirom na svoje sumnje. Sada je bila
sigurna da je on vlasnik slama - njezina istraga s Tomom toliko je otkrila.
Čekala je još jedan komadić informacije da otkrije je li on vlasnik slama koji
traže. Onaj koji je ubio Reveku i Benkea. Znat će sa sigurnošću sljedeći tjedan.
Sve će se promijeniti sljedeći tjedan.
“Možda”, rekao je Patrick i zijevnuo. Izgledao je kao da se dosađuje.
“Ili bi možda dotjerao nekretnine koje već posjeduješ?” pitala je s nadom,
očajnički. Dio nje želio je održati stanje takvim kakvo jest. Toliko su dugo
bili prijatelji. Da nisu prijatelji, što bi bili?
“Oh ne, ne bih to”, zacerekao se. Zatresao se njegov pozamašni trbuh,
rezultat obilatih radnih ručaka. “Ne želim razmaziti podstanare.” Lexi je bilo
zlo.
“Mislim da bih poslala Ridleyja u otmjenu školu. U Marlborough ili Eton”,
dodala je Jennifer.
Jake je uzbuđeno preuzeo riječ. “Ja bih htio bazene u svim svojim
nekretninama. Otada nadalje letio bih samo u prvom razredu.”
“Ja bih se odijevala samo u visoku modu, čak i dok obavljam kućanske
poslove”, rekla je Carla.
“Ti ne radiš kućanske poslove”, promrmljao je Patrick. “Imamo čistačicu.”
“Zar nitko od vas ne bi učinio ništa dobro s tim novcem?” Svih pet pari
očiju okrenulo se prema Lexi koja je postavila to pitanje.
“Dobro?” začulo se jednoglasje.
“Doniranje dobrotvornim organizacijama? Osnivanje zaklada i
fondacija?”
“O, da, da, naravno”, požurili su umiriti je.
“Samo kažem da bi bilo zabavno razmaziti se, znaš, do kraja”, komentirala
je Carla. Patrick je izgledao živčano. Koliko je Lexi znala, on je ionako
razmazio svoju ženu, ta je žena bila toliko pohlepna. Je li imala pojma kako
drugi žive da bi ona mogla imati svoje cipele Jimmy Choo, da bi se njezin muž
mogao debljati? Sigurno nije. Lexi se nadala da nije. Da Carla zna u kakvom
su stanju nekretnine, to bi bilo previše. To bi bilo nepodnošljivo.

263
 Knjige.Club Books
“Ja bih kupio pristojan sat za svaki dan u tjednu”, rekao je Jake. “Znate,
Patek Philippe za ponedjeljak, Chopard za utorak, Rolex za srijedu...”
“O, za Boga miloga, čovječe, odrasti”, prasnuo je Patrick.
Jake i Lexi zapanjeno su okrenuli glave prema njemu, ostali su spustili
poglede na tanjure. Lexi je osjetila nešto u zraku, studen. “Daj ne seri. Sva ova
priča o dobitku na lutriji me živcira. To nije način na koji se zarađuje novac u
današnjem svijetu. Moraš zasukati rukave.”
“Patrick, igranje lota samo je zabava”, rekla je Lexi tonom za koji se
nadala da je umirujući.
“Vulgarna je”, agresivno je promrmljao. Lexi je osjetila kako su joj se sve
dlake na tijelu nakostriješile u znak pobune. Vulgarna? On to kaže? Htjela ga
je ošamariti. Ali također je željela očuvati ono što ima s ljudima oko tog stola.
Petnaest godina prijateljstva.
“To je par funti, čovječe, oko čega radiš strku?” upitao je Jake uza smijeh
koji ga je trebao smekšati, ali je zazvučao pomalo usiljeno.
Patrick je izgledao kao da mu je neudobno, premjestio se u stolcu, zabio
prst u ovratnik, kao da mu je kravata preuska, iako nije nosio kravatu. “Ne
radi se o novcu, naravno da se ne radi o novcu.” Zastao je i dometnuo: “Radi
se o onome što govori.”
“Što govori?”
“O nama.” Nitko nije gledao ni u koga. Lexi je pomislila kako bi mogla
ponuditi puding ili još jedno piće, ali nije se potrudila.
“A što to točno kupnja srećke govori o nama?” izazvao ga je Jake. Održao
je osmijeh na licu, ali on nije dosegnuo do njegovih očiju.
“Daj, stari, znaš što govorim.”
“Stvarno ne znam.”
“To je za gubitnike. Čak su i dobitnici gubitnici”, Patrick se podsmjehnuo
za sebe. “Znaš kako to ide. Netko osvoji golemu svotu novca i kupi veliku
kuću ili dvije, otmjene automobile, baš kao što si i opisao. Ušmrču to
bogatstvo kroz nos, odu na raskošne odmore i u manje od nekoliko godina
ponovno se voze autobusom, žive u unajmljenoj kući. Takvi ljudi si ne mogu
pomoći.”
“Takvi ljudi?”
“A ono što je tužno jest to da nisu sretni kao što su bili prije jer su iskušali
život na visokoj nozi, vidjeli su kako druga polovica živi.” Patrick je posegnuo
za bocom viskija koju je Lexina mama darovala Jakeu za rođendan. Patrick si
je velikodušno natočio. Potom je dodao uz nešto gorčine: “Uvijek dobije
pogrešna vrsta. Statistički imaju bolje izglede jer lijenčine i niškoristi kupuju
srećke.”

264
 Knjige.Club Books
Jake je frknuo. “Govori li još itko niškoristi?”
“Ja sam to upravo rekao”, odgovorio je Patrick ozbiljno. “To je takva šteta.
Ti ljudi nisu navikli imati novac, ne znaju kako se nositi s njime. Kako ga
uložiti, potrošiti i, najvažnije, štedjeti. Gubitnici.”
“Pa, sanjari”, predložila je Lexi.
Jake se nasmijao. Bio je to usiljen, previše dramatičan smijeh. “Ako to
misliš, zašto si igrao lutriju petnaest godina?”
“Da tebi ugodim.” Patrick se hladno nacerio. “Izgleda da ti uživaš u tome.
Sav si lepršav.” Zastao je kod riječi “lepršav”, zvučao je kao da se izruguje i
ismijava.
“Pa, ne moraš biti dio društva”, rekla je Lexi. “Nitko te ne tjera.”
“Dobro. Ne želim kvariti zabavu, ali...”
“Ali?”
“Mi ćemo se povući.”
“Dobro.” Lexi je kimnula glavom. Osjetila je nalet srama kako joj se penje
uz prsa i vrat; nadala se da joj neće dosegnuti lice. Nije baš bila sigurna
čega se sramila. Nečega neopipljivog. Odjednom se osjetila optuženom.
Optuženom za što? Nije bila sigurna. Jesu li ona i Jake prisilili svoje prijatelje
na to da ispljunu novac svaki tjedan? Da čine nešto što nisu željeli? Ali bilo je
to samo nekoliko funti. Zašto ne bi htjeli to učiniti? Bilo je zabavno. A od svih
ljudi na svijetu, da je Patrick taj koji je osuđuje... Nije imao pravo na to. Bila je
uvrijeđena i povrijeđena.
“Nije da ćemo ikada dobiti”, dodala je Carla.
“Ne, ali...” Lexi je začepila usta. Nije htjela reći da je cijenila tradiciju,
činjenicu da je to nešto zajedničko, nešto njihovo. Pomalo poput gledanja
vatrometa na državne praznike ili za dočeka Nove godine; nešto što su
oduvijek radili. Ako je to trebalo izreći, tada to nije bila istina; nije to bilo
“nešto zajedničko” ako je samo ona vjerovala u to.
“To je prostački, kao da skineš majicu u javnosti ili se tetoviraš”, rekao je
Patrick.
Jake se nakostriješio. Imao je tetovažu na ramenu. Svi su to znali, bila je
to glavna rasprava kada su prvi put otišli na odmor u kuću Lexinih roditelja
u Španjolsku, kao i činjenica da je to bila glavna rasprava svakog odmora
otada nadalje.
Tišina je pulsirala...
“O, jebote. To je samo nekoliko funti, ako te to usrećuje”, rekla je Carla.
Posegnula je za torbicom, prekopala po njoj. “Evo našeg petaka.
Sudjelujemo.” Mrzila je kad bi njezin muž bio tvrdoglav, kada bi izazivao

265
 Knjige.Club Books
scenu. Patrick je zakolutao očima. “U redu, Patrick”, rekla je Carla ledena
glasa. “Bit ćemo sretni ako nastavimo s lutrijom, zar ne?”
“Ako te to usrećuje”, rekao je i ispio viski.
Fred je brzo slijedio njegov primjer. Jakna mu je visjela na naslonu stolca,
iskopao je svoj novčanik, bacio desetku i pokupio Carlinu peticu kao ostatak.
“I mi, Lexi. To je samo malo zabave, zar ne? Nema potrebe da se svađamo oko
toga.”
Jennifer se nasmiješila, pogled joj je bio na Jakeu. “Nikada ne znaš kakve
si sreće, možda će baš sljedećeg tjedna izvući naše brojeve i naši će se životi
zauvijek promijeniti.”

266
 Knjige.Club Books

Zahvale

D ragi čitatelji, pripremite se za dug niz zahvala. Uvijek se naširoko

raspišem sa svojim “hvala vam”, ali pri objavljivanju svojega dvadeset
devetog romana, nakupila sam gomilu ljudi kojima sam zahvalna.
Hvala ti, Jonny Gellem, na godinama konstantne potpore, savjeta i
iskrenog prijateljstva. Kakve li sreće što smo naišli jedno na drugo još davnih
dana. Mark Twain je rekao da je uspjeh putovanje, a ne odredište. Zahtijeva
konstantan trud, oprez i preispitivanje. To zasigurno dobro opisuje naše
putovanje i drago mi je što smo prepješačili svaki korak tog puta zajedno.
Nikad ne znam otkuda početi sa zahvalama svojim izdavačima. Kate Mills
i Lisa Milton, koje su dvije od najnevjerojatnijih žena s kojima sam ikada
imala sreću raditi. Vi ste jednostavno briljantne i imate sve: neuništivu
odlučnost, entuzijazam, genijalnost i oštroumnost za poslovanje. Toliko sam
nevjerojatno sretna što vas imam. Moje poštovanje prema objema je
ogromno.
Hvala, Charlie Redmayne, koji si bio zainteresiran, ohrabrujući i
nadahnjujući direktor. Kapetan si veličanstvenog broda!
Oduvijek vjerujem da je, ako knjiga ima dovoljno sreće biti uspješna, za
to zaslužan ogroman broj ljudi koji nevjerojatno dobro rade svoj posao.
Užitak je raditi s tako fantastičnim timovima u Britaniji i diljem svijeta. U
potpunosti cijenim talent i posvećenost svake pojedine osobe u procesu
nastanka knjige. Hvala vam puno na svoj podršci i posvećenosti: Anna
Derkacz, Georgina Green, Fliss Porter, Sophie Calder, Izzy Smith, Joanna
Rose, Claire Brett, Darren Shoffren, Becky Heeley, Agnes Rigou, Aisling
Smyth, Emily Yolland, Kate Oakley i Anna Sikorska.
Još jednom velika hvala preko oceana čudesnim Loriani Sacilotto,
Margaret Marbury, Leu McDonaldu, Carini Nunstedt, Celine Hamilton,
Pauline Riccius, Anni Hofmann, Eugeneu Ashtonu, Olniki Nell i Rahulu Dixitu.
Hvala mojoj mami, tati, sestri, nećakinjama i nećacima koji su mi stalna
potpora u svemu što radim, koji vole mene i moje knjige bila prodaja dobra,
loša ili ne baš posebna!
Hvala vam, Jimmy i Conrade, ni jedna žena ne bi mogla sanjati veću
podršku od supruga i sina. Ja sam doista dobitnica obiteljske lutrije.

267
 Knjige.Club Books
Napokon, voljela bih toplo zahvaliti Guyu Rudolphu i Andyju Carteru što
su odvojili za mene svoje vrijeme kako bi mi objasnili što se događa kad
netko dobije na lutriji. Jako ste ljubazni!

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

268