SIJEČANJ - VELJAČA 2008. BROJ 23 - GODINA V.

ISSN: 1840 - 0736

Sutješki
CIJENA 2KM / 10 kn / 2,80 Euro / 4, 30 CHF

vjesnikKraljeva Sutjeska online

SV online

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

 OPTIKA BJELOPOLJAK
BJELOPOLJAK AHMED optičar
ZGOŠĆANSKA S-3, KAKANJ, BiH

FAX: +387 32 555 045

GSM: 061 717 811
GSM: 061 717 804
E-mail: info@optika-bjelopoljak.com
Web: www.optika-bjelopoljak.com

SIGURNOST
NIJE OPCIJA
Varilux je izumio
Varilux Road Pilot.
Prva leća posebno
dizajnirana za
potrebe vozača.

servis

2
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

OPRAVKA SITNE POLJOPRIVREDNE MEHANIZACIJE, MOTORNIH PILA, TRAKTORA

RADIONICA
VISOKO - MUHAŠINOVIĆI
TEL: 032 740 201
 RIJEČ UREDNICE
6 Dragi čitatelji,
str. Pred Vama je dvadesettreći broj
Sutješkog vjesnika. Ujedno je riječ o
IZ NAŠEG KRAJA
prvom broju u novoj 2008. godini.
Aktualnosti Ovo je i mali jubilej. Naime s ovim
brojem započinjemo petu godinu
izlaženja. Prvo promotivno izdanje
izišlo je još u lipnju 2004. Tada
sada. Kada govorimo o sadašnjosti,
ovom prigodom pozivamo sve ljude
dobre volje da pomognu Danijeli
Ljoljić rodom iz Bištrana kojoj je
potrebna naša pomoć za uspješan
povratak u normalan život.
Svjedoci smo tragičnog završetka
mladog života Denisa Mrnjavca
što je građane Sarajeva potaklo da

8
još u crno-bijeloj tehnici, Sutješki
vjesnik je javnosti predstavljen u
galeriji Franjevačkog samostana u
Kraljevoj Sutjesci.
str.
Peta godina je pred nama, a u ovom
RAZGOVOR S broju pročitajte o aktualnostima
FRA MARIJANOM PETRIČEVIĆEM iz naše općine. Osobito izdvajamo
Nisam stranac u Kraljevoj vijest o preimenovanju glavne
čatićke ulice u Ulicu fra Bone
Sutjesci Benića. O životu i djelu ovog
vrsnog čovjeka možete pročitati na
sljedećim stranicama.
svoje nezadovoljstvom zbog opće
nesigurnosti iskažu prosvjedima u
Sarajevu. Za naslovnicu ovog broja
nismo trebali tražiti riječi jer lica
okupljenih ljudi govore o njihovoj
velikoj tjeskobi u BiH. Ljudi su
napokon odlučili podići svoj glas i
reći dosta, dosta očitoj lopovštini,
strahu, siromaštvu (namjenjenom
samo običnom puku), iskrivljenim
vrijednostima i ostalom zlu koje
godinama caruje u ovoj našoj dragoj
domovini. Bilo je i vrijeme.

12
Sigurni smo da će vas ugodno
obradovati razgovor s nekadašnjim
sutješkim vikarom fra Marijanom
str. Petričevićem, poznatim Bradom.
Gdje živi, kako je i čime se bavi
fra Brada pročitajte u ovom
DNEVNIK IZ DIJASPORE ekskluzivnom intervjuu.
Što više pomoći, Kao i u svakom prethodnom broju
sve više bijede tu su stalne rubrike o našim starim
običajima, životu naših ljudi nekad i
Na koricama ovog broja možete
pročitati i dirljivo pismo posvećeno
pokojnom Denisu učeniku
Katoličkog školskog centra u
Sarajevu. Hoće li ovakva tragedija
probuditi BiH iz kriminalne
uljuljanosti svakojakog oblika ili
je potrebno još žrtava do našeg
zajedničkog i općeg mira i dobra?

22 Nakladnik: FONDACIJA CURIA BANI KRALJEVA SUTJESKA Za nakladnika:

Impresum

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

Marijana Šapina; Glavni i odgovorni urednik: Iva Tomić; Uredničko vijeće: Iva Tomić,
Vjekoslava Tomić,Tomislav Đondraš, Milo Jukić, Ana Dojčinov, fra Vjeko Tomić,
Dražen Filipović; Lektura: prof. Ivan Nujić; Telefax: +387 32 552 160 Web izdanje
str. i e-pošta: www.kraljeva-sutjeska.com / pretplata; urednistvo@kraljeva-sutjeska.com;
Grafičko oblikovanje: Dražen Filipović Adresa uredništva: Fondacija Curia bani,
Sutješki vjesnik Kraljice Katarine br 7. 72 244 Kraljeva Sutjeska, BiH
NIZ SOKAK Tisak: UNIONINVESTPLASTIKA Semizovac

Moliti se Bogu i raditi! BANKOVNI RAČUNI ZA PRETPLATU:

BiH (20,00KM): UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd, poslovnica Kakanj KM:
3385902202104156 s naznakom za Pretplatu
ŠVICARSKA (35 CHF): REIFEISENBANK LÄGERN-BAREGG 5430

24
WETTINGEN SCHWEIZKonto-Nr.: 26728.01, 80740 Kontoinhaber: Kroat.Kath. Kulturv-
erein Brunnlistrasse 53, 8155 Niederhasli CH
UPLATE IZ DRUGIH ZEMALJA : UNI CREDIT ZAGREBAČKA BANKA dd MOSTAR,
Kardinala Stepinca b.b. Mostar, BiH SWIFT CODE ZABABA 22
(Potrebno je upisati korespodentnu za određenu zemlju
str. - više o tome na www.kraljeva-sutjeska.com/pretplata.php)

Odlukom županijskog ministarstva znanosti kulture i športa od 12. srpnja 2004. godine
KOMENTAR časopis je registriran u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 42. Mišljenjem federalnog

Ima nade za nomade ministarstva za znanosti, kulture i športa časopis je oslobođen poreza na promet kao proizvod
kulturnog karaktera članom 18. stavom 2. toka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda.
 KRALJEVA SUTJESKA

DOBRINJE
Izgorio motel
Kujundžići održali Ostaci izgorenog sutješkog motela

tiskovnu
konferenciju

Z
ahvaljujući prisutnim medijskim
djelatnicima, braća Mijo i
Rafael Kujundžić iz prve su
ruke upoznali javnost s dugogodišnjim
nasiljem koje trpe te iskazali svoje
nezadovoljstvo pristranošću visočke
policije i sudstva ZDK, koji svojim
nemarom i nepravednim presudama
pokazuju da nemaju sluha za nevolje
kroz koje prolazi ova obitelj. Apel ove
hrvatske obitelji iz Dobrinja tek je jedan
u nizu njihovih dugogodišnjih vapaja

za pravdom i mirom. Ono što njihovu
obraćanju daje posebnu težinu jest
činjenica što su Kujundžići, pozivajući
se na iskustva s vlastite kože, posve
uvjereni da ih se zlostavlja i zakida
u pravima samo zato što su Hrvati i
katolici te da ih se time prisiljava da se
odsele iz Dobrinja.
4 cijeloj situaciji je dobro to što u vrijeme
23. www.kraljeva-sutjeska.com
U
ranim jutarnjim satima 9.
veljače u Kraljevoj Sutjesci je
gotovo u potpunosti izgorio
tzv. motel, ugostiteljski objekt koji
je u godinama prije rata bio omiljeno
svratište mještanima i gostima našeg
stolnog mjesta.
Kako doznajemo od očevidaca, te noći
nešto iza ponoći primijećeno je da motel
gori pa su u pomoć pozvani vatrogasci,
koji su se s vatrenom stihijom borili
do jutarnjih sati. Od nekadašnje dobro
posjećene kavane nije ostalo ništa. U
izbijanja požara nije bilo vjetra pa se
vatra nije proširila na obiteljske kuće.
Policija traga za počiniteljima, a kako
se neslužbeno doznaje, uzrok požaru bi
mogli biti zastarjeli električni vodovi.
U poslijeratnim godinama u motelu
je desetak godina bila smještena
ambulanta Kruha sv. Ante, franjevačke
organizacije koja je pružala besplatne
liječničke, zubarske i apotekarske usluge
najsiromašnijim građanima, a posljednje
tri godine lokal je zjapio prazan.
SV online

Obitelj Kujundžić Mlada misa fra Velimira Bagavca

Dobrinjski rašomon se tako nastavlja. bit će 20. srpnja
Bilo bi najbolje da ratoborni susjedi
Tako sam se dogovorio s upravom Do konca godine svoju mladu misu u
zakopaju ratne sjekire te da mjerodavna
sutješkoga samostana sredinom siječnja Kraljevoj Sutjesci mogao bi proslaviti i
Sutješki vjesnik, broj 21.

pravosudna tijela, pravičnim

– potvrdio je Sutješkom vjesniku sam drugi mladi franjevac iz župe Kraljeva
presudama, napokon uspostave pravdu
mladomisnik. Fra Velimir je za đakona Sutjeska – fra Ivica Radić. Njega u prvoj
među zavađenim stranama. Bio bi to
zaređen u Zagrebu 1. prosinca prošle polovici ove godine očekuje primanje
i odličan znak povratka poljuljanoga
godine, a svećenikom će postati koncem đakonskog reda, a poslije barem šest
međunacionalnog povjerenje u ovom
lipnja. Vrijeme do ređenja provest će mjeseci i svećeničko ređenje. Datum
mjestu visočke općine.
na đakonskoj praksi u Hercegovačkoj njegove mlade mise još nije određen, a
SV online franjevačkoj kustodiji u SAD-u. nadamo se da će biti do konca godine.

SV online
NapisaoTomislav Đondraš
Prihvaćeno izvješće o radu općinskog načelnika
P
osljednjeg dana u siječnju održana
je 35. sjednica Općinskog vijeća
Kakanj, na kojoj su vijećnici
raspravljali o četrnaest točaka ranije
usuglašenoga dnevnog reda. Najviše
pozornosti izazvalo je dugo najavljivano
izvješće općinskog načelnika. Nakon
burne rasprave, a uz prethodno napuštanje
sjednice vijećnika SDA, izvješće o radu
općinskog načelnika je prihvaćeno.
I pored jasnog stava Općinskog vijeća da
u kakanjskoj cementari nema spaljivanja
alternativnih goriva i automobilskih guma,
Federalno ministarstvo okoliša i turizma
je nakon provedenog upravnog postupka
donijelo rješenje kojim se odobrava plan
aktivnosti Tvornice cementa Kakanj
za uporabu alternativnih goriva. Kao
Otvaranje Franjevačke klasične gimnazije za sve đake, dječake i djevojčice, velika je šansa i za nadarene
učenike iz našega kraja koji uz dobar odgoj žele steći opsežnu i temeljitu naobrazbu.
Visočka gimnazija – šansa za našu mladež
P
riča počinje prije točno 125
godina: tada su (1883) bosanski
fratri u Gučoj Gori ujedinili svoje
samostanske škole, sljedeće godine
preselili su u Kreševo, a 1900. u Visoko,
u tada novu zgradu Franjevačke klasične
gimnazije. Budući da su fratri od početka
primali ne samo sjemeništarce, nego i sve
druge darovite dječake, a takvih je bilo
sve više, za njih je 1928. godine izgrađen
poseban objekt, tzv. Konvikt. Kada je
Gimnazije odlukom komunističke vlasti
1945. privremeno zatvorena, Konvikt
je pretvoren u vojarnu JNA, a tek 2005.
– dakle, nakon punih 60 godina – vraćen
je fratrima.
A fratri znaju što hoće: obnoviti Konvikt
kao suvremen i udoban školski i stambeni
prostor za učenike Gimnazije, koji bi
dolazili iz cijele Bosne i Hercegovine.
Plan je do početka sljedeće školske
godine osposobiti školski prostor za
dva mješovita odjeljenja, kao i stambeni
prostor za te učenike.
Međutim, već od jesenas Gimnazija
prima sve učenike, dječake i djevojčice,
a jedini kriterij su rezultati i želja za
OPĆINSKO VIJEĆE KAKANJ
reakciju na ovu odluku Ministarstva,
Općinsko vijeće je jednoglasno podržalo
tužbu protiv Federalnog ministarstva
okoliša i turizma, ranije pokrenutu kod
Županijskog suda u Sarajevu.
U nastavku sjednice usvojena je Odluka
o pristupanju izrade lokalnog ekološkog
akcijskog plana (LEAP) kao i odluka o
mjesečnoj vrijednosti boda za komunalne
naknade u 2008. godini, dok su kriteriji
za dodjelu kredita redovnim studentima i
đacima vraćeni na doradu.
Nakon niza pokušaja Čatići su dobili
Ulicu fra Bone Benića, koja seže od
pružnog prijelaza u Čatićima do pravca
koji dijeli naseljena mjesta Čatići i
učenjem. Tako, od 48 učenika upisanih
jesenas u I. razred, 23 su sjemeništarci,
a 25 vanjski đaci, od kojih jedanaest (7
djevojčica i 4 dječaka) imaju odvojen
smještaj. Zasad je među sjemeništarcima,
budućim fratrima, jedan naš župljanin
– maturant Silvano Di Benedetto, a
među vanjskim đacima dvoje: Jelena
Benić iz Čatića i rođak joj Mario Šain iz
Kraljeve Sutjeske. Njih dvoje će najesen,
zajedno s novim prvašima, biti među
prvim stanarima obnovljenoga Konvikta.
Za Sutješki vjesnik izjavljuju da im je
u Visokom dobro i da svoje školu ne bi
mijenjali na za koju drugu.
Panorama samostana i
gimnazije u Visokom
Vehabi.
Program JU Gradska biblioteka Kakanj
za 2008. godinu jednoglasno je prihvaćen
kao i niz rješenja kojima se dodjeljuje
neizgrađeno građevinsko zemljište u
svrhu izgradnje stambenih objekata
ljudima čiji su domovi porušeni razornim
djelovanjem elementarnih nepogoda.
Stječe se dojam da je već naveliko
otpočela predizborna kampanja za
naredne lokalne izbore jer su mnogi
vijećnici davali prednost svojim i
stavovima svojih stranaka. Zasigurno ni
sljedeća sjednica Općinskog vijeća neće
biti pošteđena nepromišljenih utrkivanja.
SV online
Jelena Benić iz Čatića
5
Sutješki vjesnik, broj 20.
Mario Šain, Kraljeva Sutjeska
23. www.kraljeva-sutjeska.com
Fratri dokazuju da se opstanak bosanskih
Hrvata temelji na znanju. Ovaj njihov
iskorak svakako je velika šansa i za
nadarene učenike iz našega kraja koji uz
dobar odgoj žele steći opsežnu i temeljitu
naobrazbu.
 KRALJEVA SUTJESKA ČATIĆI
Osnovan
još jedan HDZ
Napokon Ulica fra Bone Benića
U
subotu 2. veljače u maloj je godinama ignoriralo peticije i sve druge
dvorani Doma u Kraljevoj pokušaje Čatićana da se glede naziva ove
Sutjesci, održana je I. izborna ulice bilo što učini.
skupština općinskog odbora HDZ
1990 Kakanj, kojoj je prisustvovalo HDZ-u BiH pripadaju čestitke za ovo
25 članova s pravom glasa. Nakon postignuće, a priznanje valja odati i
kratkih pozdravnih govora prisutni sadašnjim vijećnicima jer su napokon
su izglasali osnovne stranačke akte iskazali barem mrvicu sluha za specifične
te potvrdili predložena imena koja će zahtjeve Hrvata. Kad bi Hrvati u
zastupati i voditi politiku novog HDZ-a ovoj zemlji zaista bili u punom smislu
u Kaknju. Za predsjednika Općinskog konstitutivan narod, vijest ne bi trebalo ni
odbora HDZ 1990 izabran je Ivo Bojić zabilježiti. U demokratskim društvima, što
iz Čatića. U odbor stranke izabrani su: mi zacijelo još nismo, vijest bi bila da vlast
Dragan Bojić, Stjepan Komšo, Ilija ne mari za opravdane i zahtjeve građana
Jurjević, Ivo Tomić, Marica Šipić i kada je u pitanju naziv jedne ulice.
Zlatko Tomić, a Nadzorni odbor čine
Tomislav Lukić i Tonči Jurić. Bilo kako bilo, nije puno, ima stotine
drugih važnijih problema koje treba
riješavati – ali čovjeka veseli. Na red
međutim trebaju doći i nazivi drugih ulica

Z
adnjega dana siječnja održana
je 35. sjednica Općinskog vijeća
Kaknja, na kojoj je između
ostalog izglasan i prijedlog HDZ-a BiH
da se dio Ulice ef. Ganića, koja prolazi
kroz Čatiće, dobije novi naziv: Ulica fra
Bone Benića. Time su Čatićani napokon
uspjeli u svom dugogodišnjem hrvanju
Između ostalog na izbornoj skupštini s tvrdoglavim općinskim vlastima, pa
je rečeno kako će ova nova stranka se glavna ulica od pružnog prijelaza
probleme s kojima se kakanjski Hrvati “Rmpa Čatići” do naseljenog mjesta
suočavaju nazivati pravim imenom, kao Vehabi od 31. siječnja zove Ulica fra
6 što su nezaposlenost, odlazak mladih, Bone Benića.
spora obnova, povratak, itd.
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
ne samo u Čatićima, nego i u Sutjesci, na
Haljinićima i po drugim našim naseljima.
U Kaknju sve ulice imaju jednonacionalne
nazive baš kao i škole, a Sutješčani već
ravno tri godine čekaju da se isto Općinsko
vijeće udostoji odgovoriti na njihovu
peticiju s oko 500 potpisa da se Trg
Zajke Neimarlije, u narodu zvani Pijesak,
preimenuje u Trg pape Ivana Pavla II.
Što se tiče fra Bone Benića, on je zaslužio
mnogo više od naziva jedne ulice u svom
rodnom selu, jer njegov povijesni značaj
daleko nadilazi granice Čatića. Da smo
zdrava, nacionalno neostrašćena sredina,

– Hitno treba napraviti nacionalnu Već dugi niz godina mještani Čatića su, što očito nismo, za njegovo časno ime
strukturu uposlenika po firmama naše što peticijama što preko zastupnika, u otimale bi se i utrkivale kulturne i odgojno-
općine, jer ukoliko se Hrvati nastave Općinskom vijeću Kakanj pokušavali obrazovne ustanove gimnazije, škole ili
zapošljavati dosadašnjom dinamikom, promijeniti naziv glavne ulice kroz ovo biblioteke.
naša mjesta postat će samo starački većinski hrvatsko naselje. Nekada se ta
domovi, a nas uskoro neće biti. Cilj nam ulica zvala Ulicom bratstva i jedinstva, a Ovako, od uspjeha imenovanja jedne
je participirati u općinskom vijeću jer kad je i jedno i drugo iščezlo, preko noći je čatićke ulice po njemu – što je nesumnjivo
se samo tu mogu naši problemi riješiti ratnom odlukom ova ulica postala ulicom uspjeh u zemlji »konstitutivnih naroda« u
– poručio je nazočnima u svom prvom efendije Ganića. Čatićani, naravno nisu kojoj živimo – veća je ipak naša i općinska
govoru Ivo Bojić. – Formirati HDZ nikada taj naziv prihvatili pa su nastavili sramota što se fra Bono, najznačajniji
1990 za samo dva i pol mjeseca samo i dalje koristiti stari, socijalistički naziv, a franjevac iz prošlosti našeg kraja, morao
po sebi je velik uspjeh, pogotovo uzme paralelno su od općinskih vlasti zahtijevali ušuljati na mala vrata, kao kakvo malo
li se u obzir da je Kakanj mala sredina da ova ulica dobije novo, Čatićanima dijete pored strogog konduktera, po
s tek oko tri tisuće Hrvata. Mnogi su prihvatljivo ime. nacionalnom ključu i vjerojatno u nekakvu
mislili da se ja šalim kada sam govorio međuzastupničkom potkusurivanju –
da će i na prostoru općine Kakanj Prije tri godine vijeću je uručena i peticija nazor i preko volje.
zaživjeti HDZ 1990, no prvi korak smo stanovnika ove ulice da se ulica nazove u
napravili – kazao je Bojić. SV online čast pape Ivana Pavla II. – uzalud: vijeće SV online
 ŽUPA KRALJEVA SUTJESKA
Župa broji 1570 vjernika
U Potuklo se 30 osoba
župnim obavijestima te u
župnom tjednom listiću Krstitelj
od 13. siječnja 2008. objavljen
je podatak o broju vjernika koji su u
vrijeme blagoslova kuća boravili u svojim
domovima na području župe Kraljeva
Sutjeska. Prema tako dobivenim podacima
župa Kraljeve Sutjeska trenutno broji 672
obitelji i 1570 vjernika.
Treba napomenuti da ova brojka uključuje
i neke naše iseljenika koji su u župi boravili
samo za vrijeme božićnih i novogodišnjih
blagdana te je time možda i nešto uvećana.
Prema prošlogodišnjim statističkim
podacima iz župnog ureda u Kraljevoj
Sutjesci, krajem 2006. godine i početkom
2007. godine na ovoj župi je živjelo 619
obitelji odnosno 1495 vjernika, što je 2,5
člana po obitelji.
Unatoč manjem povećavanju broja
ŽUPA KAKANJ
Završen blagoslov kuća
Panorana Kaknja
T
radicionalni blagoslov kuća završen
je i u župi Kakanj, a prema podacima
koje smo dobili od župnika vlč.
Marijana Marijanovića, ukupno je za
Božić blagoslovljeno 558 obitelji, u
kojima živi 1212 vjernika. U prošloj
godini kršteno je sedam osoba, petoro
djece i dvoje odraslih, vjenčana su četiri
vjernika u odnosu na prethodnu godinu,
zaključak bi mogao biti ipak samo jedan: u
župi Kraljeva Sutjeska nije nikada živjelo
manje katolika. Podatak je to nad kojim se
moraju zabrinuti mnogi ne samo u Crkvi,
nego i u politici. SV online
Pogled na Aljiniće
para, pričešćeno devetoro djece, umrlo je
29 kakanjskih župljana. Uspoređujući broj
krštenih i umrlih, vidljiv je negativan trend
prema kojem se iz godine u godinu broj
kakanjskih katolika smanjuje. Za župu
Vukanoviće nemamo najnovijih podataka,
no tamo je broj katolika zadnjih godina bio
oko 350. Župa Haljinići broji 33 obitelji
i 71 vjernika. Umrlih je bilo četvoro, a u
rubrike krštenih, vjenčanih i pričešćenih
nije upisano nijedno ime.
Budući da broj vjernika zatečenih kod kuće
za Božić približno odgovara i ukupnom
broju katolika na župama, dolazimo do
zaključka da se broj katolika na općini
Kakanj kreće između tri i tri i pol tisuće.
Znamo li prijaratno stanje, brojke su po
katolike i dalje poražavajuće.
Nije da je neočekivano, no svakako
je vrijeme da se i sadašnji i prijeratni
stanovnici ovih mjesta, zajedno s
političkim predstavnicima i ostalima
koji bi nešto mogli poduzeti, zapitaju što
učiniti da idućih godina ove činjenice ne
postanu još gore.
SV online
KAKANJ
U
subotu 8. veljače u noćnim
satima u kafiću Maršal, u
središtu Kaknja, četiri osobe
su teško ozlijeđene u općoj tučnjavi u
kojoj je sudjelovalo oko 30 osoba.
Kako je priopćila policija, u međusobnoj
tučnjavi su sudjelovali Enez Č. (1953)
i Denis Č. (1979), koji su vjerojatno
nožem nanijeli ozljede Tomislavu V.,
Dženanu D. (1987) i Aliji M. Osim
njih su s druge strane sudjelovali Haris
M. (1988), Adis M. (1986), Samir Đ.
(1978) i Darko V. (1987). U događaju 7
su teško ozlijeđeni Alija M. i Denis Č.,
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
lakše Tomislav V., a Dženan D. je nakon
pružene liječničke pomoći otpušten.
Na mjestu događaja intervenirali su
pripadnici Policijske stanice Kakanj
i Jedinice za podršku MUP-a ZDK-a.
Senaid Hasić, glasnogovornik policije,
izjavio je da su nakon obavljenog
očevida privedene četiri osobe i da
je u tijeku kriminalistička obrada.
Incidentu su, kako doznaje FTV,
prethodile tučnjave članova obitelji
Ćurić i Mahmutspahić, zbog kojih su
službenici policijske stanice Kakanj
protiv više osoba podnijeli izvještaje
sudu ili uručili prekršajne naloge.
SV online
 INTERVJU S
FRA MARIJANOM
PETRIČEVIĆEM
BRADOM, SVEĆENIKOM
IZ NAŠEG KRAJA,
VODITELJEM
HRVATSKE
KATOLIČKE MISIJE
U GIESSENU, U
NJEMAČKOJ
Razgovarao Fra Vjeko Tomić
Nisam stranac
Osamdesetih i devedesetih godina u
u Kraljevoj Sutjesci
našem je kraju bilo i drugih ljudi koji
su njegovali brade, no bio je i ostao
samo jedan Brada, kojemu je nadimak
funkcionirao gotovo kao osobno ime.
Bilo je dovoljno reći Brada – i znalo se
odmah da se misli na veoma omiljenog
svećenika u našem kraju, fra Marijana
Petričevića, vikara u samostanu
80-tih godina, kada je samostan na
čelu s gvardijanom fra Ruđerom
Radošem poduzimao niz kolosalnih
8 graditeljskih radova na obnovi crkve,
samostana i okolnog prostora. Zbog
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
svoje brade, koja je ipak netipična
za katoličke svećenike i zbog grlenog
glasa, fra Brada – kako su ga vjernici
najčešće i zvali – postao je u neku
ruku zaštitni znak samostana. Tomu je
svakako doprinijela i njegova prirodna
otvorenost kao i urođena lakoća
komuniciranja zbog koje je poznavao
u glavu sve vjernike u župi, a održavao
je nebrojene kontakte s ljudima iz
kulturnog i političkog života ne samo
naše općine nego i šire.
Godinama se brinuo za samostansko
kulturno blago, a kao knjižničar i
kustos muzeja u nastajanju strpljivo
otvarao vrata posjetiteljima.
Posljednjih 13 godina voditelj je
hrvatske katoličke misije u Giessenu,
blizu Frankfurta.
Nemam ključeve svoje crkve
SV: Fra Marijane, objasnite, molim Vas,
našim čitateljima kako ste se uopće našli
»na privremenom radu u inozemstvu«
i kako izgleda Vaš svećenički rad u
Njemačkoj?
Rado. Nakon izbjeglištva, krajem 1995,
vratio sam se u Kraljevu Sutjesku i tamo
ostao do početka 1996. Tada sam otišao
u Njemačku mijenjati bolesnog fra
Augustina Draguna, koji je bio namješten
kao kapelan u ovdašnjoj bolnici. Tako
sam, malo-pomalo, ostao godinu dana
u toj bolnici, ne bolestan nego zdrav.
U međuvremenu se razbolio i župnik
iz Giessena te više nije mogao voditi
zajednicu. Došao sam ga posjetiti i vidjeti
mogu li preuzeti njegov posao, jer mi
je ponudio da ga zamijenim, a u mojoj
odluci pomogao mi je moj školski kolega,
trajni đakon u ovoj misiji Mato Valjan.
Svećenički rad je ovdje posve drugačiji
nego u Bosni ili izbjeglištvu. Možda će biti
čudno, ali u Njemačkoj svećenici nemaju
ključeve od crkava i ne mogu ići u crkvu
kad se hoće, tako da smo tu ograničeni.
Zajednica koju vodim broji oko 2.000
vjernika, raspršenih na teritoriju promjera
150 km. Mise držim na pet mjesta,
a najbrojnija skupina je u blizini Frankfurta
i ovdje, u Giessenu. Najviše se može
pastoralno uraditi posjećujući obitelji u
njihovim domovima pa to i ja činim.
SV: Kakva su Vam svećenička iskustva
kad ih usporedite s onima iz Bosne, iz
Kraljeve Sutjeske. Ima li kakvih dodirnih
točaka u tome?
Svugdje je naravno slično, svagdje si
svećenik. Kao i drugdje, slavimo sve svete
sakramente za naše vjernike te držimo
vjeronauk za djecu. U perspektivi sve će
se više pažnje morati posvećivati bolesnim
i starijim osobama jer prva generacija
doseljenika odlazi u mirovinu. Velika
većina od njih se vraća natrag: u Hrvatsku
ili u Bosnu. Nama je cilj da ovdje okupimo
svoje ljude, da se ne zaboravi vjera, jezik,
kultura. Administrativne poslove obavlja
misijska tajnica, a u pastoralu aktivno mi
pomaže trajni đakon Mato Valjan, rodom
iz Ovčareva kod Travnika.
SV: Većina naših vjernika, kad odu
u inozemstvu, imaju problema s
prilagodbom na novi način života, što je
i razumljivo, ali često znaju reći da im je
najneobičnije što misa i crkva nisu kao
kod nas. O čemu se tu zapravo radi?
Ne znam kako bih na to pitanje odgovorio.
Druga i treća generacija doseljenika
međusobno češće govore njemački nego
hrvatski. Iz nekih mjesta uopće ne idu na
hrvatske, nego na njemačke mise. Ima i
starijih osoba koje preko tjedna idu na
njemačke mise. Mogu kazati da su se
moji vjernici uspjeli dosta dobro uključiti
u njemačko društvo, pronaći svoj način
života. U drugoj i trećoj generaciji više
nema fizičkih radnika: završili su ili
srednje škole ili fakultete. Ima nostalgije,
većina je svjesna odakle dolazi i nastoje
držati vezu s rodbinom i zavičajem.
Najčešće svoju nacionalnost izražavaju
preko sportskih i kulturnih susreta te
drugih oblika međusobnog druženja kroz
razne hrvatske udruge i društva.
Nisam zaboravio
svoj rodni kraj
SV: Poslije toliko godina u inozemstvu
prava ste osoba da Vas pitamo o nostalgiji
za zavičajem. Kako se Vi nosite s time, a
kako naši iseljenici? Kako se naš svijet
snalazi u tuđini?
Kad je nostalgija u pitanju, mogu kazati
da nisam zaboravio svoj kraj gdje sam se
rodio, odrastao i živio. Čini mi se da se
lako prilagodim svakome novom mjestu.
Što se tiče našega svijeta, mogu reći da
se snalazi dosta dobro. To mogu potvrditi
članovi moga župnog vijeća. Većina ih
ima između 20 i 35 godina, i većinom
imaju fakultetsku diplomu. Jako puno
mlađih obitelji s djecom ide u crkvu, pa
se nedjeljom na misi zna naći i stotinjak
djece.
SV: Kako iz njemačke perspektive vidite
u našu zemlju i naš kraj? Svake godine
ste ovdje na odmoru, a preko medija i
inače pratite što se kod nas događa. Kako
doživljavate naš sadašnji trenutak?
Preko tiska, medija i telefonskih
kontakata nastojim pratiti što se događa
i u BiH i Hrvatskoj. Čini mi se da je
u BiH politička situacija vrlo, vrlo
komplicirana. Kao da ljudi koji vode
državu uopće ne žele rješavati probleme,
nego rade za sebe, a uopće ih ne zanima
kako narod živi. Kako ja vidim, na djelu
je sprega politike i kriminala. Ne vidim
neki napredak za narod bez korjenitih
političkih promjena, a njih nitko ne čini.
Mislim da je napravljena greška što nakon
Daytonskog sporazuma nije ustrojen veći
broj nacionalnih općina, nego je Dayton
samo potvrdio ratna osvajanja, a to
naravno nije dobro. Dokle god u Bosni
nije riješena politička situacija, teško je
očekivati da ljudi ulažu novac. Ako ljudi
nemaju posla, od čega će živjeti i kako ih
pozivati na povratak? Ovako je to samo
tihi nastavak iseljavanja.
SV: Nazirete li ikakvo svjetlo u bosanskom
tunelu? Ima li izlaza? Kako bi trebalo
urediti zemlju da ona zajamči miran i
siguran život blagostanja svima u BiH?
Svi misle da su pametni i da mogu davati
rješenja, ali njih je teško naći. Mislim da je
premalo dobre volje kod onih koji trebaju
od BiH napraviti pravnu državu. Sve tri
velike nacionalne zajednice su isključive.
Kao da nitko ne uvažava druge, nego se
samo bori za svoje interese. To se najbolje
može vidjeti na našem kraju, gdje itekako
stoji pitanje mogu li Hrvati ostvariti sva
nacionalna prava koja im pripadaju. Važno
je npr. kako su zastupljeni u organima
vlasti, jesu li zaštićeni od preglasavanja
na svim razinama vlasti itd. Nemoguće
je tražiti povratak mladih, pametnih i
školovanih ljudi bez osiguravanja uvjeta
za normalan život. Naši ljudi naši žive
u mjestima gdje sve regulirano, pa je
iluzorno očekivati sada da se netko od tih
ljudi vrati iz sigurnosti u nesigurnost…
Ima dakle više pitanja nego odgovora.
Šteta je što bogati ljudi iz našeg kraja ne
žele investirati u naš kraj i zaposliti naše
ljude, da nas bude više i da nam bude
bolje.
Ni pesimist ali
ni preveliki optimist
SV: Što nam je činiti danas da nas bude
više i da nam bude bolje – ekonomski i
politički?
Naći pametne i kvalitetne političke
vizionare iz našeg kraja koji bi kreirali
politiku, a ne provodili što netko drugi
odluči. Imamo li mi takve? Možda, nadam
se da imamo, ali koliko je meni poznato,
nemamo. Da se sve poreda kako treba,
kraj će sam od sebe stati na svoje noge.
SV: Što Vam danas znači Kraljeva
Sutjeska? Kako ste doživjeli 1993,
što je ona za Vas značila te kako biste
dijagnosticirali što nam se to zapravo
dogodilo? Je li se moglo izbjeći stradanje
hrvatskog puka Kaknja i Kraljeve
Sutjeske?
Isto što mi je značila i prije. Ne osjećam se
da sam otišao iz Sutjeske, to je moje kao
i ovih koji su tu ostali. Ne osjećam se u
Sutjesci strancem. A je li se mogla izbjeći
1993? Teško. Razišli smo se, nestali,
izgubili sve što smo imali i bojim se da
će pojam Kraljeve Sutjeske više živjeti u
srcima i mislima nego u stvarnosti. Nisam
pesimist, ali ni prevelik optimist.
SV: Godinama ste bdjeli nad kulturnim
blagom koje se sačuvalo u našem
samostanu, a to je danas velika vrijednost
koju s ponosom svi pokazujemo i za
koju interes pokazuju posjetitelji sa svih
strana. Otkuda Vi u kulturi?
Još kao sjemeništarcu u meni su rodila
ljubav prema našoj starini, povijesti i
kulturi. Imao sam sreću tada, koncem
šezdesetih godina, u samostanu susresti
Pavu Anđelića, arheologa svjetskog glasa,
koji je vodio otkopavanja na Bobovcu i
na Grgurevu kraj samostana. O kraljici
Katarini i našim kraljevima dotada sam
samo slušao od svojih predaka, a tada
sam se suočio i s materijalnim tragovima
i čitavom tom ostavštinom. 9
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
Kad se 1973. spremao turistički vodič
o Kraljevoj Sutjesci, pomagao sam
fotografima koji su na tomu radili i s njima
proveo dosta vremena. Susreo sam se s
vrsnim povjesničarima i kolekcionarima
koji su s ljubavlju govorili o umjetničkim
djelima sačuvanima kod nas, svjedočeći
o njihovoj velikoj vrijednosti. Puno sam
naučio i od fra Ignacija Gavrana, koji
mi je u svemu puno pomogao. To su bili
počeci, a nastavio sam se baviti time
kada sam kao svećenik došao u Sutjesku
1982. Nakon smrti pok. fra Kreše, jedno
je vrijeme brigu o samostanskoj zbirci
vodio pokojni fra Branko Obučić, a onda
sam to preuzeo ja.
 Fratri zaduženi da čuvaju
ostatke ostataka
SV: Što Vas je motiviralo u radu na polju
kulture?
Želio sam javnosti pokazati kakvo sve
blago posjeduje samostan. Nastojao
sam da se to jednom kataloški popiše
i da stručnjaci iz različitih područja
procijene vrijednost našega blaga. To
može potvrditi moja sljedeća tvrdnja.
Kad sam svojedobno pogledao arhivsku
građu Zavoda za zaštitu spomenika
kulture BiH u Sarajevu, iznenadio sam
se da je tamo kulturno blago našeg
samostana bilo predstavljeno samo s
par crno-bijelih fotografija i nekoliko
tipkanih stranica. To me ponukalo da s
fra Ignacijem Gavranom i pok. Đurom
Baslerom pokušam nešto stručnije
napraviti. Značajnu podršku nam je u
tome pružio ondašnji gvardijan fra Ruđer
Radoš. Restaurirali smo slike, kaleže,
misno ruho, sačuvali smo sve što se dalo
spasiti. Bogu hvala, ta je zbirka sačuvana
i za vrijeme rata. Nadam se da će nova
postavka, koja će se otvoriti završetkom
radova na proširenju muzejskih objekata,
pokazati pravu sliku o kulturnom blagu
koje posjeduje samostan.
SV: Sutjeska danas ima nacionalnih
spomenika kulture više nego ijedna slična
varošica u našoj zemlji. To je zaista
naše bogatstvo i sve prepoznatljiviji
turistički adut u rukavu. Što s time danas
započeti?
10
To je samo na papiru. Pitanje je koliko je
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
državi stalo da to bude spomenik kulture.
Ako će se svaki drugi dan Bobovac
devastirati, a za zbirku u samostanu
izdvajati beznačajna ili nikakva sredstva,
onda je to mrtvo slovo na papiru. Blago
postoji, ali ne ovisi samo o nama.
Vrata samostana moraju
uvijek biti otvorena
SV: Ako je moguće povlačiti ikakve
paralele, molim Vas da usporedite
sadašnje vrijeme s onim kad ste djelovali
u samostanu i ovom kraju?
To je nemoguće uspoređivati. Čini mi se da
su fratri u Sutjesci sada zaduženi sačuvati
ostatke ostataka. Možda bi bilo dobro da
se svi oni koji vole naš kraj i samostan
nastoje zajednički angažirati kako bi se
tijekom ljetnih mjeseci, kad ljudi dolaze u
zavičaj, organizirali domišljeni susreti na
kojima će se ljude upoznati sa svim onim
što ih zanima, s posebnim naglaskom na
ulaganja i povratak. Loše bi bilo da ljudi
dođu, a nemaju od koga dobiti valjane
informacije.
SV: Što mislite koje bi sve misije samostana
u Kraljevoj Sutjesci trebale biti danas?
Mislim da bi bilo dobro da i fratri koji su
na raspolaganju za domaće vjernike, budu
na raspolaganju i za susret s ljudima koji
dolaze. Ne bih volio da ljudi koji dođu
naiđu na zatvorena vrata samostana: ona
moraju za njih biti uvijek otvorena.
U sezoni putovanja i godišnjih odmora
fratri trebaju znati ljudima predstaviti
situaciju, pokazati koje su nade, opcije
i problemi. Ljudi su naši spremni dati i
pomoći i neće lako zaboraviti Sutjesku,
ali važno je da se komunicira. To je ta
prevažna misija samostana. Iz razgovora
s ljudima vani znam da, kada oni dođu
dolje, veoma rado žele s nekim iz
samostana popričati.
Željko Mucko
Kraljeva Sutjeska, 2006.
ulje na platnu
Bila su dva fra Bona Benića!
SV: Kako komentirate imenovanje Ulice
fra Bone Benića u Čatićima?
Veselim se naravno da je fra Bono
Benić dobio ulicu u Čatićima premda
sam siguran da je zaslužio mnogo više.
Nesumnjivo je to jedan od najzaslužnijih
franjevaca iz našega kraja. No, velikana
smo imali još. Sigurno vam nije znano da
je početkom 19. st. živio još jedan fra Bono
Benić iz Čatića, a istakao se značajnim
kulturnim radom. Među te naše velike
fratre valja svakako ubrojiti graditelja
samostana fra Franju Komadanovića,
značajnog pisca fra Stjepana Marjanovića,
provincijala fra Marijana Aljinića, fra
Juru Bjelavića, fra Lovru Bukvu itd. Niz
je uglednih svećenika iz naše prošlosti
– valjda ćemo im se nekada znati odužiti
– a o banovima, kraljevima i kraljicama
da ne govorim. Svi oni čekaju da im se
na bilo koji način odužimo. Ako mi to
nećemo, s kojim pravom to očekujemo od
drugih.
SV: Fra Marijane, koji su vaši
profesionalni i osobni planovi?
Razmišljate li o povratku u domovinu na
neku svećeničku službu u međuvremenu?
Ako Bog dadne, vratit ću se. Kada,
nisam o tome još planirao. Pozdravljam
sve čitatelje Sutješkog vjesnika u našem
kraju, u domovini i iseljeništvu.
 Napisao Srećko Bratić
Kraljeva Sutjeska na mapi
Jugoslavije ali ne i na mapi BiH
T
uristički djelatnici u našem
stolnom mjestu već godinama
upozoravaju na potrebu da se
Kraljevu Sutjesku ubilježi u zemljovide.
Kao po nekom dogovoru, otkako je
daytonske BiH, Kraljeve Sutjeske nema
više gotovo ni na jednoj novoj auto karti,
atlasu kao ni na školskim zemljovidima
koji se koriste u našim školama. Na tu
su nelogičnost zadnjih godina najviše
upozoravali u turističkoj agenciji Katarina
budući da se događa da gosti koji bi htjeli
posjetiti naše stolno mjesto, to ne mogu
učiniti naprosto jer ga ne mogu naći na
karti. Ali zato mogu Nažbilj ili Poljane
naprimjer pa tako nije jasno kakvim se
kriterijima ravnaju ljudi koji prave karte.
Neprihvatljivo je posve da bh kartogafi
ne smatraju potrebnim na svoje karte,
bez obzira na sadašnji broj stanovnika
našeg stolnog mjesta, staviti mjesto koje
ima takve važne kulturno - povijesne
spomenike od nacionalne važnosti poput
franjevačkog samostana, crkve sv. Ivana
Krstitelja, Grgureva, stare Dusperove
kuće ili džamije.
Da ima razloga posumnjati u traljavost ali
i dobre namjere naših kartografa dosta
je usporediti naprimjer Energopetrolovu
auto kartu Jugoslavije iz 1980. s
kalendarom, kartom benzinske crpke
Kakanj Petrola za 2007. Na jugo karti
Kraljeva Sutjeska se naravno nalazi. Na
Kakanj Petrolovoj ne. Na mjestu gdje
bi bila Kraljeva Sutjeska upisano je ime
benzinske crpke. Koincidencija, naravno,
reći ćete? Da, ali neobična ipak budući
da od mjesta crpke na ulazu u Kakanj do
Kraljeve Sutjeske jedva ima dvanaestak
kilometara.
Ništa bolji nisu ni hrvatski kartografi.
Dokaz za to je ovogodišnja autokarta
Slovenije, Hrvatske i BiH koju je izdao
zagrebački tjednik Globus. U našem
kraju ubilježena su samo tri mjesta, sva
tri s netočnim brojem stanovnika a jedno
i pogrešno napisano: Ćatići, Poljani i
Borovica. Za sva tri je znak koji pogrešno
upućuje da je riječ o mjestima koja imaju
1.000 - 2. 000 stanovnika što je, na našu
žalost, ipak pogrešno.
Zato je pravo osvježenje u ovom smislu
džepni autoatlas Slovenije, Hrvatske i 11
Bosne i Hercegovine koji je s podacima
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
iz 2007. izdao Večernji list. U našem
kraju ucrtani su uz Kakanj i Doboj,
Bukovlje, Dobrinje, Čatići, Brežani,
Seoce, Trnovci, Poljani, Pope, Brnj,
Tršće, Zlokuće, Zagrađe, Lipnica,
Borovica, Nažbilj i - napokon Kraljeva
Sutjeska i to “Kraljevska”. Autor ove
karte je Igor Birin, dipl. inž. Ova karta
je i najpreciznija. Ima ubilježen čak i put
koji prolazi iznad Ratnja i spaja Klanac,
Dragoviće, Mijakoviće Bobovac i Vareš
s cestom Kraljeva Sutjeska - Lipnica.
Ne nedostaje joj čak ni znak za povijesni
spomenik Bobovac. U nju su unesene
štoviše i dionice ceste asfaltirane zadnjih
godina od samostana prema Ratnju.
Pohvalno, nema što.

ŠTO VIŠE
POMOĆI,
SVE VIŠE BIJEDE
D NIJEMCI DAJU STOTINE
a krenemo ispočetka. Steglo
ovih dana. Temperatura stalno
ispod ništice, snijega nigdje ni
za lijeka, a nadao se i nekakav hladan
vjetar pa ti se, da izviniš, uopće ne izlazi
na dvor. Najljepše je u toploj sobici, još
ako si te sreće da imaš neku lijepu knjigu,
kauč, otoman il’ sećiju u blizini, a prozori
se kuhinjski zamaglili od graha koji se, u
društvu suvih rebara i slanine, već podulje
vrijeme krčka u loncu... Ihaha, nema raja
do rodnoga kraja, dođe ti da zapjevaš.
A komšija me se prvi dovezo, ima, evo,
12
već tri dana. Svako jutro, kad krene na
posao oko pola sedam, zove me, kaže:
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
»Ajd’ pomozi mi pogurat malo auto, neće
da upali«. Dodijalo mi, pravo da vam
kažem, pa mu ja jučer velim: »Znaš šta,
komšija! Evo tebi pare za akumulator
i svjećice, a ja ti auto više gurat neću.
Ja sam čo’jek u penziji i meni se više
ne izlazi po ‘vakoj zimi u pola sedam
ujutro«.
– Samo do prvog – viče komšija iz auta.
– Vratit ću ti čim dobijem plaću.
– Vratio ti ne vratio – derem se ja za njim
– al’ mene sutra ne zovi!
I da znaš, nije me zvao! Kupio nov
akumulator, auto kresnuo odprve. Sretan
komšija, sretan ja, auto dobro – i mirna
Bosna.
Napisao F. B.
Zapanjujuća je ta spremnost, gotovo
neshvatljiv entuzijazam volontera i
nevjerojatan broj originalnih ideja
koje ljudima padaju na pamet u
traženju odgovora na pitanje: kako
pomoći drugome
humanitarnih organizacija s pečatom
MILIJUNA EURA ZA POMOĆ DZI-a, koji im dozvoljava skupljanje
dobrovoljnih priloga.
POTREBNIMA Prosto je nevjerojatno koliko je na svijetu
onih kojima je stalo da se pomogne onima
Nalazimo se, evo, na početku još jedne
kojima je pomoć potrebna. Od Unicefa,
godine. Iza nas su Advent ‘07, Božić
Crvenog križa i polumjeseca, Merhameta,
‘07..., a pred nama Korizma i Uskrs
preko Liječnika bez granica, Susjeda u
‘08. Advent je vrijeme iščekivanja,
nevolji, Crkve u nevolji, Djece u nevolji,
ali i vrijeme darivanja. U njemačkim
Cap anamur, Spasimo djecu, Kruh za
crkvama je običaj da se u tim posebnim
svijet, Arche nova, Diakonie, Pomoći
vremenima kao što su Advent i Korizma
u katastrofama do Malteških vitezova
skupljaju novčani darovi za pojedine
– svi su angažirani na ublažavanju boli,
humanitarne organizacije, pogotovo one
gladi i žeđi, smanjivanju nepismenosti,
koje su u čvrstoj ili nešto labavijoj vezi s
poboljšanju kvalitete života, zdravstvenoj
Katoličkom crkvom.
zaštiti.
U kasnu jesen i neposredno pred Božić
Caritas, Misereor, Adveniat, Aktion
nećete u Njemačkoj naći nijednu TV
Mensch, Missio, Renovabis – da
postaju koja imalo drži do sebe, a da u
spomenem samo neke – dobili su i u
udarnom terminu, sa što je više moguće
proteklom Adventu svoj dio kolača kojim
estradnih zvijezda i zvjezdica, nije
će moći ublažiti patnju onih kojima je
emitirala emisiju posvećenu problemima
pomoć potrebna. Možda zvuči grubo,
prvenstveno trećeg svijeta, makar se i
ali se teško oteti dojmu da je to upravo
o problemima drugog ili prvog svijeta
tako, pogotovo ako u tražilicu Google
također govori, i to naveliko.
unesete pojam Humanitäre Organisation.
Npr. samo u Bavarskoj, jednoj od
Dobit ćete ni manje ni više nego 793.000
najrazvijenijih njemačkih pokrajina, živi
informacija. Unesete li taj pojam na
130.000 siromašne djece, a u čitavoj
našem jeziku – humanitarna organizacija
Njemačkoj više od dva i pol milijuna.
– dobit ćete 300.000 informacija više.
Istaknute osobe iz svijeta muzike, sporta,
umjetnosti, non-stop prisutne u medijima,
Prema almanahu Njemačkog centralnog
sjede pri telefonima u studiju i skupljaju
instituta za socijalna pitanja (DZI),
darove gledatelja.
samo u Njemačkoj registrirano je 230
Osim toga, svaki imalo poznat i bogat
sportaš, pjevač ili glumac (npr. Steffi Graf,
Michael Stich, Peter Maffay, Tabaluga i
dr.) već je utemeljio nekakvu humanitarnu
zakladu za pomoć djeci, za pomoć...
Skupe se milijuni eura. U bogatom
zapadnom svijetu skupe se desetine, pa i
stotine milijuna eura. Samo organizacija
Kruh za svijet skupila je tijekom protekle
godine šezdesetak milijuna eura, a u
sklopu humanitarne akcije Bavarske TV,
Sternstunden, u jednom jedinom danu,
u petak 14. 12. 2007, skupljeno je 3,26
milijuna eura.
BRIGA SE KRAVAMA
ZA ZAKON I EU
Da, znam da zvuči cinično, ali što vam
drugo preostaje nego zaključiti kako
se svijet prosto topi od ljubavi prema
bližnjemu! Napravite li još samo jedan
korak, udarit ćete na pitanje: kako je, i
pored svega toga, moguće da netko na
ovom planetu, koji je danas zahvaljujući
globalizaciji, sredstvima komunikacije
i posebno internetu uistinu postao malo
veće selo, kako je, kažem, moguće
da netko umre od gladi ili žeđi, da
djeca nemaju školu u blizini, da nema
ambulante, zavoja, joda, da nema
vodovoda, kanalizacije!?
Retorička pitanja? Razmišljanja nekog
besposlenog idealista?
Možda se i tako može gledati na stvari.
Okus gorčine dobivaš u ustima kad vidiš
kako, evo, tu, u komšiluku, u Africi dijete
umire od gladi, a u EU seljak mlijekom
hrani svoje krave. Zašto? Zato što je EU
zakonski odredila koliko jedan seljak u
državama članicama EU smije proizvesti
mlijeka. I, ne’š proć majci ako se slučajno
dogodi da proizvede više no što smije.
Ima da ga nema, tj. ima da vrati mlijeko u
dagaru i da ga dadne kravama koje su ga,
zapravo, i proizvele.
A krave, glupe k’o krave! Popiju, šta će
drugo!
Briga se kravama za zakon i EU!
A nije točno da se ne bi i drugačije
moglo uraditi! Recimo, velika pivovara
iz Njemačke otvorila je u Kamerunu
pivovaru koja izvrsno posluje, vjerojatno
i zato što je Švabo šef. Ili, svaki dan iz
Afrike, iz sjeverne Tanzanije, s plantaže
Kiliflora, smještene na obroncima
Kilimandžara, polijeće avion pun ruža
(običnim danima ubere se do pedeset
tisuća, a pred Valentinovo dnevno se ubere
i do dvjesto tisuća komada) i tijekom noći
slijeće u Frankfurt, Köln, Antwerpen, tako
da ujutro Europljani u svojim domovima
imaju friško cvijeće.
Iz Afrike!
U kojoj su ogromni rasadnici i nepregledne
cvjetne plantaže; klima dobra, a radna
snaga jeftina.
Na plantaži Kiliflora radi pet stotina
radnika. Pošteno plaćeni, imaju socijalno,
zdravstveno osiguranje... Nije im potrebna
nikakva naša pomoć niti će se oni trpati
u nekakve bijedne čamce kojima bi iz
sjeverne ili zapadne Afrike doplovili do
talijanskih ili španjolskih obala.
NA ŠTO ZAPAD TROŠI
SILNE MILIJARDE EURA?
Nijemci svake godine za cvijeće potroše
oko tri milijarde eura.
Nijemci svake godine kupe oko 25
milijuna krizbana, što znači da samo za
krizbane koji ostaju u kući do Vodokršća
potroše cirka jednu milijardu eura.
Nijemci za godišnje odmore potroše
1.507,00 eura po domaćinstvu;
računamo li da je prosječno domaćinstvo
četveročlano, a osamdeset ih je milijuna,
ispada da Nijemci svake godine za
godišnje odmore potroše oko trideset
milijardi eura. Nijemci svake godine za
novogodišnje petarde potroše oko 150
milijuna eura. Nijemci svake godine za
kućne ljubimce (pse, mačke, kanarince...)
potroše...
Suvišno je dalje nabrajati!
Amerika je za ratove u Iraku i Afganistanu
potrošila tisuću i petsto milijardi dolara.
Za 2008. godinu američki predsjednik
traži od Kongresa 190 milijardi dolara.
Ista ta Amerika dužna ostalom svijetu
devet bilijuna dolara (dakle: devet tisuća
milijardi !!!)
Neće se Europljani, Amerikanci,
Kanađani, Australci, Japanci i ostali
dobrostojeći stanovnici ove planete
promijeniti i svoj životni stil okrenuti
naglavce samo zato što negdje netko
umire od gladi, što nema škole ili čak
ni poljskog WC-a, što u Indiji i drugdje
desetgodišnja djeca krvnički rade umjesto
da idu u školu, što u tamo nekoj afričkoj
pustoši pobunjenici hvataju djecu od
devet-deset godina i od njih prave vojnike
koji ubijaju bez milosti, što...
I ne samo da je suvišno nabrajati, nego
nećemo se maknuti ni koraka dalje. Ne
pomaže nam to što znamo da je do sada
Amerika za ratove u Iraku i Afganistanu
potrošila tisuću i petsto milijardi (da,
da, milijardi!) dolara, što za ovu 2008.
godinu Džordž dabl-ju Buš traži od
Kongresa 190 milijardi dolara, što je
ta ista Amerika dužna ostalom svijetu
devet bilijuna dolara (dakle: devet tisuća
milijardi!), što će ta ista Amerika samo
za sigurnost svoje ambasade u Bagdadu
potrošiti milijardu dolara, k tomu još i
petsto milijuna dolara na dodatne mjere
osobne sigurnosti američkih namještenika
u Iraku (zaštitarske tvrtke / Blackwater,
sigurnosni uređaji, blindirana vozila, 13
betonske zapreke, detektori za metal i
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
dr.).
Za to vrijeme UN planiraju izdatke
od bijednih četiri milijarde dolara za
humanitarne potrebe kako bi se pomoglo
25 milijuna ljudi u 24 zemlje svijeta!
Generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon
nedavno je izjavio kako živimo u svijetu
koji nikada nije bio napredan kao danas i
koji nikada nije imao toliko koliko danas
ima. Istovremeno, milijuni ljudi još uvijek
nemaju osnovnih uvjeta za život, lijekova,
krova nad glavom.
Gdje je situacija najgora? Ne treba ni
spominjati.
Afrika je sinonim nerazvijenog, gladnog i
bolesnog kontinenta
 FRA BONO TOMIĆ, SVEĆENIK RODOM IZ ČATIĆA, BORAVIO JE KAO
HODOČASNIK PROŠLOGA RUJNA U SVETOJ ZEMLJI. TAKO SE UVRSTIO
MEĐU NEKOLICINU HODOČASNIKA IZ NAŠEG KRAJA KOJI SU IMALI
ČAST VIDJETI ISUSOVU ZEMALJSKU DOMOVINU I POMOLITI SE
NA SVETIM MJESTIMA IZ POVIJESTI SPASENJA. FRA BONO JE ZA
ČITATELJE SUTJEŠKOG VJESNIKA PEROM I KAMEROM BILJEŽIO
DOJMOVE SA SVOG HODOČAŠĆA. U OVOM NASTAVKU POHODITE S
NJIM JERIHON, MRTVO MORE, KUMRAN, JERUZALEM I BETLEHEM

PO SVETOJ ZEMLJI - NA IZVORIMA KRŠĆANSTVA III.

’’Ovdje se od Djevice Marije

rodio Isus Krist!’’ jašio naš Gospodin nego jednostavno
U Jerihonu – najstarijem zato što na ovom putu možete na svakom
gradu na svijetu pedlju vidjeti i osjetiti tragove biblijskih
događaja. Jedan čitav dan potreban nam
Cilj nam je stići do Jerihona, do je da posjetimo najstariji grad na svijetu –
prvog većeg grada na palestinskim Jerihon, najdublje i najslanije more svijeta
područjima. Za njega kažu da je – Mrtvo more i najbogatije arheološko
najstariji grad na svijetu: njegova nalazište – Kumran.
arheološka zasvjedočena starost Fizička i geografska granica između
iznosi 10.000 godina. On je ujedno i Izraela i Jordana je rijeka Jordan. To je
najniži grad na svijetu jer je njegov mala ali zbog svoje dužine to je najveća
položaj na 250 metara ispod morske rijeka Palestine. Uz rijeku Jordan, koja se i
razine. Jerihon je i najstarije poznato ne vidi uvijek iz autobusa, nalaze se brojni
i arheološki obrađeno gradsko naselje ribnjaci. U njima se uzgaja i poznata riba sv.
na svijetu. Grad je u pustinji, ali sav Kontrolna postaja izraelske vojske Petra. Dok putujemo kroz judejsku pustinju
u zelenilu: doista prirodna oaza usred gledamo na pustinjska brda: nigdje ni trave
pustinje. Zbog obilja vode i zbog ni drveća. Takva je i gora Gilboa koja se
samog izvora (‘’Elizejev izvor’’) spominje u Bibliji i koju je prokleo kralj
u samome mjestu, jerihonska oaza David. Mnogi vjeruju da zbog toga ova
bila je naseljena odvajkada. Grad se gora nije nikad zelena. Dok putujemo lako
često puta spominje u Bibliji Staroga prepoznajemo razliku između židovskih i
14 zavjeta. To je prvi grad koji je pao u palestinskih naselja: židovska su naselja
ruke Izraelaca (usp. Još 4-6). Ovim uvijek u zelenilu, poklanja se velika
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

je gradom prolazio i Isus. Za Jerihon pažnja zelenilu i navodnjavanju. Iako

su vezana dva Isusova značajna je 60% Izraela pustinja, čak u judejskoj
događaja (usp. Lk 19, 1-10; Mk 10, pustinji mogu se pronaći vinogradi. Da bi
46-52). Jerihon je bi posljednja postaja zemlji vratili nekadašnji sjaj Izraelci su u
židovskih hodočasnika na putu prema Zašto na gori Gilboi ništa ne prošlom stoljeću pristupili pošumljavanju i
Jeruzalemu. Od njega je udaljen 37 navodnjavanju velikog dijela Palestine.
kilometara. Danas je ovaj grad poznat raste ni dan danas?

N
po tvornicama stakla. Na žalost, po a putu prema jugu zemlje, prema
planu putovanja nismo ništa vidjeli Jeruzalemu, vozimo se kroz
od znamenitosti ovoga grada. Malo judejsku pustinju vijugavom
vremena što smo imali poslije ručka, cestom koja ide uz granicu s državom
iskoristili smo ne bi li ugledali i kupili Jordan. Put od Nazareta do Jeruzalema
kakav suvenir. Trgovci Arapi, kao što (oko 110 km), koji inače autobusom
ćemo vidjeti i na drugim mjestima, možete proputovati za nekoliko sati,
jako su nametljivi, ali je s njima trebali biste prolaziti pješice s Biblijom
moguća nagodba i cjenkanje pa se u ruci nekoliko mjeseci, nekoliko godina.
može kupiti neki suvenir po znatno Nema ljepšeg puta od ovoga. Ne samo
nižim cijenama. zato što je njime koračao ili na magarcu
Dolazimo i do kontrolne točke, a to znači
da ulazimo na teritorij pod privremenom
izraelskom vojnom upravom. Taj je teritorij
zauzet 1967. godine u šestodnevnom
ratu. Na zapadnoj obali danas živi oko
200.000 Židova i oko 3 milijuna Arapa.
Uspio sam iz autobusa snimiti elektronsku
(ne električnu) sigurnosnu ogradu koja
sprečava upad terorista iz susjednog
Jordana. Granica između Jordana i Izraela
je zbog toga jedna od najzaštićenijih
granica na svijetu.
 U spilji gdje su pronađeni najstariji prijepisi Biblije
S Mrtvog mora putujući prema zapadu
nalazi se glasoviti Kumran, mjesto gdje
su 1947. godine pronađeni tzv. kumranski
spisi. Radi se o najvažnijem biblijskom
otkriću našega doba. Kasnijih godina
pretraženo je u više navrata cijelo područje
i otkriveno je sveukupno 11 pećina u
kojima je nađeno oko 600 raznih važnih
dokumenata i tekstova. Spisi se pripisuju
sekti Esena. Oni su bili zajednica koja je
svoje nade postavljala u dolazak Mesije.
Eseni su smatrali da Mesija ne može doći
dok se ljudi duhovno ne pročiste. Zato
oni odlaze iz „prljavog svijeta” i tu se
„pročišćavaju”.
Živeći u pustinjskim zajednicama,
prepisivali se Bibliju i svete spise. U
ruševinama Kumrana danas je otkopano
cijelo naselje koje je bilo planski sagrađeno
i u kojem je živjela kumranska zajednica.
Za nas je zanimljivo otkrivanje sobe koja je
služila kao pisarnica gdje su se prepisivale
knjige. U toj su sobi vjerojatno nastali i
pronađeni kumranski spisi.
Prije dolaska Rimljana eseni su pohranili
svitke svetih spisa u ćupove, u susjedne
špilje. Zahvaljujući eroziji koja je otkrila
rupu, jedan je beduin 1947. godine,
čuvajući stado koza otkrio jednu pećinu
i u njoj više glinenih ćupova zatvorenih
poklopcima. U jednom su ćupu otkrivena
tri kožna svitka: jedan veliki i dva mala.
U četvrtoj spilji pronađeni su ulomci
svih hebrejskih knjiga Staroga zavjeta
osim Esterine knjige. To su najstariji
prijepisi Biblije. Pronađeni su originalni
tekstovi koji su 1000 godina stariji od
postojećih starozavjetnih biblijskih
rukopisa. Pronalazak ulomaka gotovo svih
kanonskih knjiga Staroga zavjeta govori
u prilog činjenici da je već u 1. st. pr. Kr.
postojao oblikovan popis starozavjetnih
biblijskih knjiga (kanon).
Jedna od Kumuranskih pećina
Konačno, Jeruzalem!
Jeruzalema. To je danas suvremeni grad,
drugi po veličini u Izraelu, s otprilike
600.000 stanovnika. Ima jednu posebnost:
slovi kao religiozan grad. Naš vodič
nam govori da svjetovni Židovi sele
iz Jeruzalema, jer neće da trpe „teror”
Odmor u Mrtvom moru
Mrtvo more
– raj za neplivače
Napuštamo Jerihon, i dalje kroz
Judejsku pustinju polazimo na Mrtvo
more (14 km udaljenosti). Već u
Isusovo vrijeme išla je pustinjom cesta
koja spaja Jerihon s Jeruzalemom.
Tom su cestom putovali hodočasnici iz
Galileje u Jeruzalem. S ovog putovanja
nadahnuo se Isus za onu teološki tako
izražajnu prispodobu o milosrdnomu
Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37). Mrtvo
more svoj naziv duguje činjenici da u
njemu nema živih bića. Dugo je 76
km, široko 16 km. Mrtvo more zbog
dvostrukog razloga čini jedinstven
prirodni fenomen na svijetu. Prvo,
njegova vodena površina čini najnižu
točku na svijetu: ovo more se nalazi
400 metara ispod razine Sredozemnog
mora. I drugo, ono je najslanije i
mineralima najbogatije more na svijetu.
Voda Mrtvoga mora neobično je slana,
jer ima u sebi oko 30 % soli tako da je
ta voda najgušća od svih mora i jezera
na svijetu. Voda je tako gusta da i teži
predmeti ostaju na površini. 15

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

Pogled na Jeruzalem
Tog 20. rujna konačno u večernjim
satima stižemo u Jeruzalem. Jeruzalem
je doista središte Svete zemlje, ne samo
duhovno, nego i zemljopisno. Svi putovi
vode u nj, ali i iz njega. Smješteni smo u
jednom prosječnom hotelu u blizini starog
pravovjernih Židova. Ovdje ima 10% više kisika nego bilo
gdje na svijetu. Zbog obilja minerala i
Sutradan, 21. rujna iskoristili smo za soli u vodi Mrtvo more postaje u novije
obilazak Betlehema. Betlehem (hebr. vrijeme sve više područje u kojem se
kuća kruha) smjestio se oko 8 km boravi u medicinske svrhe. Voda se
južno od Jeruzalema, na prekrasnom pokazuje osobito ljekovitom za kožna
obronku prekrivenom kućama, crkvama, oboljenja. Voda djeluje smirujuće na
samostanima, obogaćen bujnim zelenilom, nervni sistem, odlična je za psorijazu
maslinama, smokvama, vinovom lozom (kupači se mažu ljekovitim blatom)
… A na samom je rubu judejske pustinje! i ubrzava procese zarastanja rana na
Betlehem je kraljevski grad, grad Davidov koži. Zbog toga je šteta propustiti i ne
a iznad svega grad Isusov! Isus mu okupati se u vodi Mrtvog mora. Uvjerili
je pronio slavu svijetom! Suvremeni smo se i sami u istinu: zbog svoje
Betlehem ima oko 27.000 stanovnika, od gustoće u ovoj vodi može plivati svaki
toga polovicu pučanstva čine kršćani a neplivač bez straha da će potonuti. Pisac
polovicu muslimani. Šire područje, s tri ovih redaka je to iskusio na sebi. Zbog
gradića grada ima oko 72.000 stanovnika, njenih karakteristika nije preporučljivo
a od toga ima oko 30.000 kršćana. u njoj ostati više od pola sata.
 Zašto Perzijanci nisu
porušili crkvu u Betlehemu?
Hodočasnik koji je došao u Betlehem
ne smije nipošto propustiti prigodu da
posjeti prostrano i plodno Pastirsko
polje, udaljeno oko 3 km od grada. Tu
je David pasao svoja stada, a tu su pastiri
čuvali svoja stada one noći kad se Isus
rodio! Već u 5. st. sagrađena je crkva
na spomen pastira, samostan i nekoliko
zgrada. Sve je to otkopano 1952. godine.
Franjevci su tu sagradili 1953. godine
crkvicu ‘’Gloria in excelsis’’, u obliku
razapetog šatora, s prizorima iz Lk 2,
8-20. Nakon obilaska Pastirskog polja,
idemo do bazilike Rođenja Isusova.
Kršćanska predaja od polovice 2.
st. (Justin mučenik, Protoevanđelje
Jakovljevo) tvrdi da se Isus rodio u špilji
te da sav Betlehem za nju dobro zna. Nad
tom špiljom rođenja, car Konstantin je
na poticaj svoje majke Jelene i zamolbu
jeruzalemskog biskupa Makarija, dao
sagraditi 326. godine veličanstvenu
baziliku, koja dijelom još i danas postoji.
Kao prvi spominje je 333. anonimni
hodočasnik iz Piacenze. Za vrijeme
samarijskog ustanka s početka 6. st.
bazilika je teško oštećena. Nad njezinim
ruševinama bizantski je car Justinijan
(528.-560.) dao sagraditi još veću, onu
koja i danas ondje stoji. Inače, za baziliku
u Betlehemu može se reći da je jedina
crkva u Palestini koja je u nemirnim
povijesnim vremenima u svojim bitnim
16
elementima ostala sačuvana do danas.
Kako se to dogodilo? Prilikom upada
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
Perzijanaca u Palestinu god. 614. oni su
razrušili sve kršćanske crkve, osim crkve
Betlehem
u Betlehemu. Razlog za to naveden je u
Pismu jeruzalemske biskupske sinode iz
godine 836: ‘’Kad su Perzijanci razorili
sve gradove u Siriji i došli u Betlehem,
s čuđenjem su ugledali perzijske
mudrace… Iz velikog poštovanja i iz
dragog strahopoštovanja pred svojim
precima počastili su mudrace i poštedjeli
crkvu.
Tako ona postoji sve do naših dana.’’
Sredinom 9. stoljeća u Betlehemu su
se našle vojne jedinice kalifa Omara.
Ali i on je poštedio crkvu u Betlehemu.
Opustošiše je tek uoči dolaska križara.
Uljepšali su je križari u 12. st. jer im je
služila za obred krunidbe jeruzalemskog
kralja.
Tajna zašto se Isus nije
nikada navratio u Betlehem
Od njezine tadanje divote danas nije
ostalo ništa, samo nekoliko ostataka
zidnih mozaika i slika na stupovima.
Godine 1934. godine otkriven je stari
pod Konstantinove bazilike popločen
mozaicima. Razlog tome je što baziliku
1757. grkoistočni, praoslavni kršćani po
drugi puta otimaju od franjevaca (prvi
put je to bilo u 15. st.). Razočarani smo
unutrašnjim izgledom bazilike, jer su
strop i zidovi crni od mnoštva kandila
koji vise s njih. Stoljetno paljenje svijeća
i kandila uništilo je svu ljepotu bazilike,
nigdje ni traga nikakvim umjetninama,
slikama i freskama. Bazilika se doima
kao prosječna grkoistočna pravoslavna
crkva.
Crkva sv. Katarine
Danas je cjelokupni kompleks u
vlasništvu triju kršćanskih zajednica:
grčke, armenske i katoličke koja je
zastupljena po franjevcima koji se brinu
za ovo svetište, kao i inače gotovo za sve
sveta mjesta u Sv. Zemlji.
U baziliku se ulazi kroz mala vrata. Zato
se treba sagnuti. Naime, u srednjem su
vijeku često muslimani na konjima ulazili
u baziliku da je obeščaste. Kršćani su
stoga zazidali sva vrata, osim jednih i tako
konjanicima spriječili ulaz u baziliku. Pod
njezinim svetištem nalazi se tradicionalna
špilja Isusova rođenja. Liturgiju u njoj
služe katolici, pravoslavni i armenci.
To mjesto obilježeno je zvijezdom s 14
krakova i latinskim natpisom: ‘’Hic de
Maria Virgine Iesus Christus natus est’’
(‘’Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus
Krist!’’). Onaj koji se ovdje rodio nije
ovamo nikad više navratio. Nije ovdje
propovijedao ni činio čuda. Ostat će nam
tajna zašto.
Pošto smo posjetili baziliku rođenja
Isusova, odlazimo do susjedne crkve sv.
Katarine. Crkvu su sagradili franjevci na
ostacima nekadašnjeg, srednjovjekovnog
augustinskog samostana iz 1882. godine.
Crkva služi za euharistijsko slavlje
brojnijih skupina katoličkih vjernika, a
i kao župska crkva katoličkih vjernika u
Betlehemu. I naša hodočasnička skupina
ovdje je slavila sv. misu. Iz ove crkve biva
svake godine o Božiću na TV prenošena
sv. misa polnoćka koju redovito slavi
jeruzalemski patrijarh. Nakon sv. mise
slijedilo je neizostavno fotografiranje
ispred bazilike Isusova rođenja. To je
bilo sve što smo posjetili u Betlehemu,
tog 21. rujna, godine Gospodnje 2007.
Turisti ulaze na “Vrata poniznosti” u
Crkvi Kriostova rođenja u Betlehemu
 Tradicionalno pepeljanje na Čistu srijedu – Pepelnicu trebalo bi nas
podsjetiti na to »da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti«. Oprosti
mi, Bože, mene taj pepeo u kosi uvijek podsjeti na djetinjstvo
i vrijeme kad je takav lug (pepeo) bio vrlo važna potrepština u
svakom našem kućanstvu. Bilo ga je dovoljno jer se u svakoj kući
ložilo, i ljeti i zimi, a lug se skupljao i ostavljao. Današnje generacije
bi me začuđeno pogledale da im kažem kako se lug koristio za
spravljanje lukšije koja je služila kao današnji deterdžent za rublje,
suđe, šampon. A bilo je tako.

PRANJE RUBLJA NEKADA

Napisala Vjekoslava Tomić
P
očet ću od pranja aljina. Znajući
da našu nošnju čine bijela
košulja i gaće, i sad mi nije jasno
kako se uspijevalo prati tako da
su se aljine bijelile »ko snijeg«, a pralo
se bez deterdženta te često i bez sapuna
(kabe). Rublje se prvo moralo pokiseliti,
a to se radilo tako što se roba stavljala u
čistu hladnu vodu. Kiselilo se u seoskim
koritima gdje se točila voda, a kod nas u
Čatićima nerijetko su se aljine kiselile
u rijeci. Potopile bi se negdje u kraju,
u plićaku, a na njih se stavljao pokoji
kamen da ih voda ne odnese. Ne moram
ni reći da je tada Trstionica bila čista i
nezagađena. Poslije nekoliko sati rublje
se vadilo iz vode i lijepo slagalo u čabar,
drvenu kačicu, podignutu na tri noge, a
na dnu joj je bio otvor koji se zatvarao
drvenim čepom. Kad bi se čabar napunio,
Na rijeku s čabrom
lukšije i pratljačom
ne bi ohladila. To se nije bacalo, nego se
u toj vodi pralo obojeno šareno rublje.
Haljine su se vadile iz čabra i nosile na
vodu, na dalje pranje.
Sela uz rijeku su prala na rijeci, a bez
rijeke na seoskim česmama ili potocima.
Ispod česama su bila velika drvena korita,
gdje se točila voda, napajala stoka i pralo
rublje. Korita su se pravila tako što bi se
dubeći deblo ostavljao ravan neizdubljen
dio, dumen, na kojem su se drvenom
pratljačom lupale i ispirale aljine. Na
rijeci se to radilo na kamenim pločama.
Kako se živjelo u zajednicama, obično je
više žena pralo. Jedne su lupale, a druge
ispirale i cijedile rublje. Bilo je važno tako
isprane aljine lijepo smotati i ocijediti da
se ne izgužvaju. Neka naša vršna sela nisu
imala dovoljno vode pa su se poparene
ključalu vodu. Dobivala se bistra zona u
kojoj se kosa prala, a ispirala se čistom
vodom. To je bio jedini tada poznati
šampon.
U lukšiji se nisu prale samo misne aljine.
One su se prale sapunom, kabom, u
hladnoj vodi da ostanu što dulje nove, a
nisu bile ni uprljane kao odjeća u kojoj
se radilo.
Sjećam se i kako bi, nekako odmah s
proljeća, cure bijelile bez na našoj rijeci,
kod Studenca. Zimi se tkalo jer nije bilo
poljskih poslova, a onda se to platno
(bez, nogavice) bijelilo te se od njega šilo
prije ljeta, prije nego se počne raditi na
njivama.
Bez se potapao u hladnu vodu i lupao
pratljačom. Onda bi ga sterali po toplom
piješću ili tek narasloj travi da se osuši na 17
suncu. Tako osušen kupio se tako što su

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

odozgor se stavljala jutena vreća koja je
služila kao filtar za lukšiju kojom će se
rublje prelijevati. Već ranije bi se naložila
vatra, zimi na ognjištu a ljeti napolju, i
u velikim posudama se kuhala lukšija. U
ključalu vodu dodavao se lug (najbolje
bukov).
Tako vrela lukšija ulijevala se u čabar,
a ispod otvora se postavljala drvena
kravljača u koju se lukšija cijedila.
Ponovno se grijala, dodavalo se luga, opet
se nalijevala preko aljina sve dotle dok ne
bi iz čabra izlazila vrela kakva se i sipala.
Tada bi se otvor na čabru zatvorio i tako
se ostavljalo do jutra. Cijeli taj proces se
zvao »parenje aljina«. Ranom zorom se
ustajalo da se završi pranje. Izvadio bi
se čep da izađe lukšija koja se ni do jutra
aljine tovarile na konja i gonile na rijeku,
gdje se pranje dovršavalo.
Lukšija ili zona koristila se i za pranje
posuđa. Bio je običaj da se na Čistu
srijedu sve suđe (a nije ga bilo mnogo)
otkuha u lukšiji, kako bi se sprala sva
masnoća, i tako što bolje pripremi za
korizmu i spravljanje posne hrane.
Šampon od luga
i lupanje beza
Za pranje kose lukšija se pravila s manje
luga, da bude blaža. U krpu se stavljao
lug, čvrsto zavezivao i onda stavljao u
ga lijepo slagale na glavi pa tako složenog
ponovo kvasile i sušile dok se ne izbijeli.
E, da su mi dali da tada pokupim bez i
složim ga na glavi! Bila sam dijete, a to
djeca nisu radila; kad sam odrasla, više
nitko nije bijelio bez na našoj rijeci.
Lijepo se svega ovoga sjetiti. Čak je
i jedna Biljana ušla u pjesmu bijeleći
platno na ohridskim izvorima. Lijepo
se sjetiti, ali ja bih na kraju ipak rekla
veliko hvala izumitelju perilice rublja,
naše popularne »mašine za veš«. Čak ne
znam ni kako se zove, a oslobodio je žene
jednog od najtežih kućanskih poslova.
Još nas ima živih koje pamte hladnoću
naše Trstionice okovane ledom. A moralo
se prati – ljeti, ali i zimi.
dijaspora
SUTJEŠKA ŠARGIJA I
VIOLINA U ZEMLJI KLOKANA
U
Hrvatskom katoličkom centru
u Wollonongu, u Australiji, u
siječnju su žitelji iz Kraljeve
Sutjeske koji stanuju u Sydneyu i
Wollongongu održali još jednu uspješnu
zabavu, a doprinos od 14.000 dolara
skupljenog novca uručen je upravi
samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Slavlje je započelo svetom Misom koju
je služio fra Andrej Matoc, novodošli
18
svećenik u Wollongong, bio je u Kraljevoj
Sutjesci višegodišnji vikar u samostanu. On
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
je također jedan od glavnih organizatora,
i to uz pomoć Ante Juriča, Franje Stjepića
i Željka Frankovića koji su koordinirali
zabavu. Fra Andrej se pomolio Bogu prije
večere i pozdravio sve nazočne. Anto
Jurič je također pozdravio sve nazočne
u dvorani i zahvalio svima na pomoći u
prošlosti te poželio da se podrška nastavi
i u budućnosti.
Za zabavni dio programa pobrinula
se grupa JOKS s vodećim pjevačem
Antom Šolom, koji je također rodom iz
ovoga mjesta. On je vodio cio program
predstavljajući grupu izvornih, seljačkih
pjesama – Izvori Kraljeve Sutjeske. Oni
su otpjevali nekoliko pjesama iz svoga
bogatog repertoara. Glasove Stjepana
Napisao i snimio Anto Šola
U siječnju su naši iseljenici u Australiji, u crkvi
Hrvatske katoličke misije u gradu Wollongongu
slavili svetu Misu te potom druženje nastavili uz
pjesmu, šargiju i violinu a sav prihod s večeri
uputili u samostan u Kraljevoj Sutjesci kao svoj
tradicionalni dar - jeseninu
Budimira i Marijana Jonjića nazočni su A završni dio podsjetio je sve Sutješčane
toplo pozdravili, a braća Anto i Ivo Jurić na dragi zavičaj:
također su otpjevali nekoliko izvornih
pjesama uz pratnju Mije Čokare na violini Ispred crkve preko ljeta 500,
i Marijana Jonjića na šargiji. Tu se narod sakupljava često
Uz šargiju kolo smo igrali
Hrvatska folklorna skupina Wollongong I vesele pjesme smo pjevali.
nastupila je s plesovima iz Slavonije.
Marljivi rad koordinatorice Kristine Zvijezda večeri bio je mladi Jozo
Kalfić, pod vodstvom Ivice Karamatića, Franković. On već diljem Australije
donosi vidljive rezultate. Poznavanje uživa ugled nadarenog glazbenika. Već
hrvatskih kola i pjesama kod ovih više puta na Hrvatskom nacionalnom
mladih je na zavidnoj razini iako ih je Cro-Festu osvajao je prva i druga mjesta
većina rođena u Australiji. Treba također po izboru gledatelja i ocjenjivačkog suda
spomenuti da je većina roditelja ovih te nastupao u završnicama toga festivala.
plesača podrijetlom iz Kraljeve Sutjeske. Iako mu je tek 12 godina, mladi Franković
Anto Šola je naglasio da ne planira više je vrlo sigurno otpjevao nekoliko hitova
nastupati jer se bavi muzikom već 40 hrvatskih pjevača. Zaista, njegovo
godina. Zahvalio je svima koji su ga pjevačko vrijeme tek dolazi.
podržavali u njegovoj glazbenoj karijeri.
Njegova pjesma posvećena Kraljevoj Zabava je nastavljena malim natjecanjima
Sutjesci, koju je napisao prije nekoliko u igranju u kolu, gdje je bilo teško izabrati
godina, izazvala je veliko oduševljenje najboljeg igrača – svi su bili odlični.
slušatelja pa ju je morao otpjevati dvaput. Dražba i vrlo bogata tombola uspješno
Početne riječi pjesme svi su pažljivo je obradovala sve nazočne. Dvorana je
slušali: bila prepuna, hrane i pića do mile volje,
ozračje ugodno, a što je najvažnije, svi su
To Kraljeva Sutjeska se zove, se veselili pjevajući do zore bez ijednog
Što je lijepo rodno mjesto moje. ispada, jer – kako velimo – mi u tuđini svi
Ime dobi od kralja Stjepana, smo svoji.
I još stoji do današnjeg dana…
 Sutješčana više u
Sydneyu i Wollongongu
nego u samoj župi
Kažu da možeš otjerati Sutješčana iz
Kraljeve Sutjeske, ali njegovo mjesto ne
možeš otjerati iz njega. Kraljeva Sutjeska
je povijesno hrvatsko mjesto u srednjoj
Bosni, 50-ak kilometara od Sarajeva.
Zanimljiva povijest ovoga malog mjesta
nedovoljno je proučena u školama jer su
se detalji nekako krili, ali zahvaljujući
ponosnim stanovnicima ovoga kraja, a
napose katoličkim svećenicima, povijest
je prenošena s koljena na koljeno.
Zahvaljujući nekolicini pojedinaca i
tehnologiji, o Kraljevoj Sutjesci danas se
može mnogo doznati.
Ime je dobila kao prijestolnice bosanskoga
kralja Stjepana Tomaša; kraljica Katarina i
danas je simbol ovoga mjesta, a Sutješčani
je i danas-dan poštuju. Naravno, kada
kažem Sutješčani pod tim mislim na
sve župljane župe Kraljeva Sutjeska.
U Kraljevoj Sutjesci nalazi se jedna od
najljepših crkava i samostana na svijetu,
franjevci su tu odigrali vrlo važnu ulogu
u održavanju katoličke vjere i hrvatske
kulture.
Kraljeva Sutjeska spominje se prvi put
prije skoro 700 godina. Unatoč mnogim
birokratskim, nacionalističkim i političkim
manevrima, narod ovoga mjesta sačuvao
je svoje običaje, vjeru i kulturu.
Nažalost, demografska slika Kraljeve
Sutjeske se promijenila zbog nedavnoga
rata, ali to se događalo i ranije, kada se velik
dio hrvatskoga puka selio u inozemstvo.
U kakanjskoj općini, pod koju Kraljeva
Sutjeska spada, Hrvata je 1971. godine
bilo 33,2%.
DJELOKRUG POSLOVA:
Taj je postotak 1991. pao na 29,6%, a
današnji statistički podaci su katastrofalni:
gotovo 15.000 Hrvata odselilo se odatle za - AKUSTIČNA I SUHA GRADNJA
vrijeme i poslije nedavnog rata. - KERAMIČARSKI RADOVI
- MOLERSKI RADOVI
- ZIDARSKI RADOVI
- PODNE PODLOGE
- NADGLEDANJE RADOVA
PREDRAG MARČIĆ
Granitzstr. 4713189 Berlin
19
Tel: 0049 (0)30 470 34 285
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
Fax: 0049 (0)30 922 50 126
Oko Sydneya i Wollongonga živi oko dvije Mob. 0049 (0)179 321 99 33
tisuće osoba podrijetlom iz ovoga mjesta E-mail: bp.marcic@arcor.de
ili su u braku s nekim odatle. Sutješčani
rado sudjeluju u brojnim aktivnostima
ovdašnje hrvatske zajednice: već nekoliko
godina organiziraju nogometne utakmice
između Sydneya i Wollongonga, a natječu
se i za Kup kralja Stjepana Tomaševića.
Na ovim zbivanjima okupi i po nekoliko
stotina Sutješčana i njihovih prijatelja.
Na našim zabavama uvijek je vrlo veselo,
kao što je bilo i nedavno u Wollongongu.
U cjelini, sutješka kolonija ovdašnjoj
hrvatskoj zajednici pruža vrlo dragocjen
doprinos.
 M
oja tetka Barbara ustvari
umjetničko pero
mi i nije bila prava tetka,
nego je to bila mome ocu,
ali svejedno – i ja, i ostali zvali smo
je tetkom. Uopće se ne sjećam njenog
lika, samo njene poze dok sjedi
na kauču, pognute glave, pogleda
usmjerenog u pletivo bez koje je čak
ni tako ne mogu zamisliti; uvijek je
plela, jer, šteta je bilo sjedit ‘nako.
Uvijek je plela, ali to nije bilo jedino uvijek
u njenoj biografiji: uvijek je pričala! I to
šta: ne seoske tračeve, tko, s kim, gdje i
kako, nego priče, hej, priče! A znala ih je
toliko da, ili mi se možda samo čini, za
nekoliko godina pričanja, točnije, otkad
sam se rodio i uznao, pa dok nisam dobro
poodrastao, nikad nijednu nije ponovila,
osim kad sam ja tražio da ispriča neku od
onih koje su mi se baš-baš svidjele. Ha,
mala greška: ne dok nisam poodrastao,
nego dok tetka Barbara nije umrla!
Odveli su je koji mjesec prije toga u
njeno rodno selo, kod bratovljevog sina,
željela je, govorili su, umrijeti u svojoj
kući. Jest da stare kuće odavno nije bilo,
ali je na njenom mjestu stajala druga, pa
se i tu kuću moglo - ako se malo zažmiri
– smatrati rodnom kućom.
MOJA TETKA BARBARA
20
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
(Da je tetka Barbara znala da ni ona kuća
za koju kažu da je u njoj rođen Ivo Andrić
nije njegova rodna kuća, nego ju je vidio
tek kad je postao nobelovac... Hm, hm...
Još slađe bi otišla u V.!)
Meni nitko nije ni rekao da se moja tetka
Barbara više nikad neće vratiti i ispričati
mi Baš-čelika, Klin-čorbu ili Dugonju,
Trbonju i Vidonju, a bogme ni stotinu
legendi kako je nekad na Bedemu iznad
Kreševa stolovao kralj i kako su vitezovi
ispod Biskupove stijene razigravali konje,
ili kako su fratri i đaci nestali u pećini
zvanoj Oklop. Da sam baš razlikovao
narodne priče i legende, i nisam, a puno
kasnije saznat će da je to negdje od istog
krenulo, samo se završilo u različitim
žanrovima.
Moja tetka Barbara umrla je a da nikad
nije čula riječ žanr, što danas svi znaju, ali
je priča i legendi znala bezbroj, a usput
bih i ja dobio vunene čarape ili džemper
koje bi plela usporedo s pričom, kao da je
svaki novi redak na čarapi novi pasus, a
svaki sitni bod jedno slovce. A nitko mi
nije kazao da se tetka neće vratiti, jer bi
bilo bogohulno reći da će bilo tko umrijeti;
uvijek se, dok je netko živ, nadamo i
vjerujemo da će ipak ozdraviti, a kad
ipak umre, shvatimo da nam je otpočetka
trebalo biti jasno da će ipak umrijeti
Sjećam se da nisam osjećao ništa ili
gotovo ništa kad se kućom pronijela
vijest da je tetka Barbara umrla. Kako
sam mogao osjećati bilo što, kad je – tako
mi je izgledalo – bilo nemoguće da tetka
Barbara umre?! Svi mogu pomrijeti,
svi, baš svi, ali ti svi trče, oru, kopaju,
siju, žanju... i oni znaju samo to, a tetka
Barbara morala bi znati kako pobjeći
od smrti ili tako nešto, razmišljao sam,
ne znajući da se smrti ne može oteti niti
od nje pobjeći. A opet... Tetka Barbara
je u svim tim pričama za svoje junake
nalazila rješenje, spas, od svega, pa i od
smrti! Ne, naravno, za one zle i naopake,
nego samo za dobre, čestite, plemenite,
pravdoljubive... kakva je, bez sumnje, i
sama bila. Pa, kako onda...
Bio sam i na Barbarinom sprovodu, samo
se ne sjećam ničega! Koga zanima kako,
reći ću, pa makar onima koje ne zanima
objašnjenje bilo i dosadno: mama i tata
obećali su mi da ću vidjeti televizor! Da,
danas je takvo što smiješno i pomisliti, u
svakoj kući ima barem po jedan televizor,
ali, tada – e, tad je sve bilo drugačije nego
sada!
Napisao Milo Jukić
Električna struja još nije bila stigla u moje
selo, a o televizoru sam za kratko vrijeme
čuo sve sama čuda: plastična kutija s koje
ti čovjek priča, subotom popodne se u toj
kutiji igraju utakmice, pjevači pjevaju
sevdalinke, a čitav ih orkestar prati i svi
stanu u tu malu kutiju! Nevjerojatno!
A nije mi se išlo na Barbarin sprovod,
ta, vjerovao sam da će ona jednog dana,
čim pobjegne toj opakoj smrti, odškrinuti
vrata na našoj dnevnoj sobi, nazvati još s
praga „Faljen Isus“, staviti opanke u red
s drugom obućom, sjesti polako na kauč,
upitati nas za zdravlje, izvaditi odnekud
plativo i – započeti priču! E, pa što ću ja
onda uzalud ići čak u treće selo, pitao sam
se, ali, eto, nagovorili su me!
Kojeg li razočarenja kad smo stigli u V.!
U maloj, pokrajnjoj sobi Barbara je ležala,
čudno obučena i nijednom se nije makla!
Druge su žene molile, a i pokoji muškarac,
prostora baš i nije bilo, sve je bilo ispunjeno
mirisom svijeća i tihim mrmoljenjem
molitava iz kojih je iskakalo samo svako
š iz usta jedne bakice koja je, mislio sam,
ako je pravo, trebala sama umrijeti, toliko
je staro izgledala, a Barbara je mogla
ostati da mi ispriča još koju..., još puno
priča...
I ja sam zapalio svijeću, kako mi je već
mama rekla, ne sjećam se jesam li tada
išta smisleno znao izmoliti, a i kako
ću, kad sam još uvijek očekivao da ta
besmislena predstava s mojom tetkom
prestane! Jest da je to bilo kao u nekoj
od Barbarinih priča, originalno, što bi
danas rekli, ali su svi bili nekako mrki,
samo je u susjednoj, dnevnoj sobi, u koju
smo uskoro ušli (a Barbaru ostavili tamo,
uh...) bilo drugačije: meza na stolu i puno
čašica s rakijom, glasan razgovor, pa i
smijeha i poneka škrta šala.
I, što je najgore: gledao sam po stolu, po
zidu, po kredencu, po plafonu... (jer mi
nikad nitko nije rekao gdje obično stoji
televizor), ali nigdje nije bilo nikakve
plastične kutije iz koje bi sipala pjesma
ili nešto tako... Kako sam samo bio...
Uhhhhh, nemam ni sada prave riječi:
poveli me, obećali mi, a televizora nigdje!
Čak sam htio upitati mamu, možda sam
čak i upitao, ali... Da ne duljim – i kad
se kuća isprazni, a moju tetku Barbaru
iznesoše – ništa se ne promijeni: niti ona
oživi, niti ja vidjeh televizor!
Ne sjećam se što je poslije bilo, jesmo li s
groblja uopće svraćali u kuću Barbarinog
bratića, ne sjećam se ni kako smo došli
kući. Znam da je u kutu, pored kauča, i
dalje bila papirna vreća sa zaboravljenim
Barbarinim pletivom i trećinom rukava
nekog crnog džempera koji nikad neće
biti dovršen. Još nekoliko dana trajala
je moja nada da će se ipak nešto desiti i
Barbara se vratiti svom pletivu, a kad su
odnekud u naše selo naišli cigani krpari,
a mama im dala papirnu kesu s pletivom,
shvatio sam da je kraj i da mi moja tetka
Barbara nikada neće ispričati ostale priče
koje je sigurno znala, ali mi ih nije stigla
ispričati.
***
Prošlo je otad mnogo godina, čitav jedan
život, a možda i više njih, a Barbara
je malo pomalo gotovo sasvim nestala
iz mojih misli. (Mada, kad su cigani
otišli s kesom i pletivom, znam da sam
pomislio da moju tetku Barbaru nikad
neću zaboraviti i odmah se rasplakao, ne
želeći ni mami kazati zašto plačem!) Da,
dolazio sam u njeno selo V., ali, život nas
najčešće odnese tamo gdje nismo mogli
ni u snu stići, a odvuče nas od svega onog
što smo sami sebi, bez glasa, obećavali
kad smo još bili djeca.
Uglavnom: sjeo sam u auto, vozio desetak
minuta, stigao u V. i parkirao auto na
zaravnici ispod groblja. Nisam znao gdje
je grob, a kako je pokojnika s njenim
prezimenom bilo stvarno mnogo, mogao
sam tražiti samo nasumce, redom. Ponio
sam i svijeće, a upaljač je svakako bio uz
cigare i, da ne duljim:
Bezbrojne kiše, snjegovi, zime i omorine
gotovo su sprale bijelu fugu kojom su bili
popunjeni urezi slova tetkinog imena i
prezimena, godine rođenja i godine smrti.
I onog: Spomen dižu... Najgore od svega:
slike nije bilo! (Kasnije sam se raspitao:
njena rodbina uopće nije imala njene
fotografije!) Sjeo sam na betonski rub R E S T O R A N
groba, zapalio svijeću, a onda, od istog
KAMIN
plamena, i cigaretu. Slagao bih kad bih
rekao da sam čuo njen glas, dok priča
kako vojnik vadi klin iz čorbe i zbunjenoj
babi objašnjava zašto se čorba zove
Klin-čorbom... Slagao bih, ali, da se čuo KREŠEVSKA CESTA, B.B.
neki šum, stalan, lagan, smirujući, e, to KISELJAK
vam doista ne lažem! Nije hučalo, to je TEL: 030 871 725
mogla rijeka poniže groblja, nije vikalo, 21
to su se djeca natjecala tko će biciklom
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
osvojiti što više uzbrdice, ali se čulo,
bolno okrjepljujuće: znao sam da ovu
neispričanu priču mogu čuti samo ovaj
put, nikad više, makar na grob dolazio
svakog dana. Sjedio sam i nisam molio:
dragi Bog sigurno je bio toliko pošten i
pravičan da je moja tetka Barbara i bez
moje molitve već odavno u raju! Ako je
i imala koji grijeh, to je bilo možda samo
što je umrla, a mogla mi je ispričati još
priča! Makar još samo nekoliko...!
niz sokak
Napisao Mijo Šain
Nekadašnja stara kuća Mate Radića
Matojice nalazila se na desnoj obali
Trstionice, na lokalitetu Pijesak, ispod
crvene strane. Bila je to polukatnica
čije se prizemlje – izgrađeno od
kamena – zvalo magaza, gornji dio
bio je od šepera, a krov od šindre.
U unutrašnjosti se nalazilo otvoreno
ognjište s jednom sobicom za
spavanje i manjom prostorijom za
ostavljanje živežnih namirnica, koju
su zvali udžera.
Mato je rano ostao bez majke pa je
brigu o njemu preuzeo otac Mijo, koji
ga je od milja nazvao Matojica. Pod
tim nadimkom bio je poznat u Kraljevoj
Sutjesci i okolini. Djetinjstvo je proveo
čuvajući stoku, tako da u školu nije ni
išao. Bio je nepismen, osim što je znao
brojeve i poneko slovo.
Vrlo rano zaposlio se u trgovinskoj
tvrtki Konzum, koja je imala svoja
predstavništva u Bosanskom Brodu i
Sarajevu. Matojica je iz željezničkih
vagona i teretnih vozila istovarivao vreće
s brašnom, žitom, kavom, rižom, soli, te
ih vagao i utovarao već prema potrebi
posla.
Zbog svoga požrtvovna i poštena
rada bio je vrlo omiljen i cijenjen kod
poslodavaca i radnika. Njegova glavna
22
životna krilatica bila je: Moliti se Bogu
i raditi!
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
Oženio se mještankom Katom Aždajić,
sestrom sutješkog ugostitelja Filipa
Aždajića. U braku su imali čak devetero
djece: Miju, Anu, Božicu, Štefaniju zvanu
Stjepanija, Jozu, Janju, Tonku i Paulu te
Zdenku, koja je umrla samo sedam dana
poslije rođenja.
Dok je radio u Bosanskom Brodu, kući
bi dolazio svakih mjesec dana, no kada
je u istoj tvrtki počeo raditi u Sarajevu,
odlasci kući su učestali na svakih sedam
dana. Svake subote je dolazio vlakom do
Čatića a potom pješice devet kilometara,
noseći na leđima pun ruksak i ruke kako
bi prehranio svoju mnogobrojnu obitelj.
SJEĆANJA NA KRALJEVU SUTJESKU I NJEZINE
VRIJEDNE LJUDE 20. STOLJEĆA:
Obitelj Mate Radića Matojice
MATO RADIĆ MATOJICA
Moliti se Bogu i raditi!
U slučaju da ne bi mogao sve ponijeti sam,
pred kuću bi dolazila i kočija pasažera
puna raznovrsne robe.
Poslu bi se vraćao ponedjeljkom krećući
u jedan sat iza ponoći – opet pješice do
željezničke postaje u Čatićima, kako bi
stigao na vlak u četiri ujutro.
Nešto prije početka Drugog svjetskog
rata kupuje kuću od Mije Miškovića,
koja se nalazila u Varoši, kamo se uskoro
preseljava s obitelji. Po završetku rata
kuću je preuredio zamijenivši krov od
šindre crijepom.
Svojoj djeci je pružio osnovno obrazovanje,
a neka su se od njih školovala u Sarajevu.
Nakon toga djeca su se poudala i poženila.
Mijo se oženio Božanom Barbir iz
Metkovića. Nažalost, poginuo je u jami
Ričica na Badnjak 1951. Ana se udala
za mještanina Antu Filipovića Filipovog
zvanog Tone iz Kraljeve Sutjeske, Božica
za Čedu Mičića iz Zrenjanina, a Štefanija
za mještanina Marijana Filipovića
Filipovog. Jozo se oženio s Marijom
Toplak iz Metkovića, zatim se Janja udala
za Tomu Vidovića iz Sarajeva, Tonka za
Ivicu Kneževića sa Stupa kod Sarajeva, a
Paula za Tomu Jurišina iz Metkovića.
Evo moje domaćice, Bog je
blagoslovio!
Od zemljišnih parcela Matojica je
posjedovao na lijevoj obali Trstionice,
zemljište Selišće, na kojem je imao štalu.
Malo dalje imao je i zemljište Orozan,
koje je zamijenio s Ilijom Radićem
Talijanovićem za dvije parcele zvane
Krčevine, iznad Ježevice. Na Pijesku kod
stare kuće imao je još jednu štalu.
Uvijek je držao dvije krave radi mlijeka za
djecu i nekoliko ovaca, a također je sijao
pšenicu i kukuruz. Bio je vrlo privržen
obitelji, posvećujući joj sav svoj život.
Osobito je cijenio svoju suprugu Katu,
koja mu je uvijek bila životni oslonac u
svemu.
Kada bi s nekim od susjeda obrađivao
svoju zemlju u Krčevini, ručak bi im
donosila žena mu Kata, inače izvrsna
kuharica. Kada bi je vidio da im nosi jelo,
uzviknuo bi: »Evo moje domaćice, Bog je
blagoslovio!«. Potom bi svako doneseno
jelo uzdigao prema nebu i govorio hvaleći
je: »Vidi šta je nama naša domaćica
donijela!«, na što bi ga Kata blago korila
moleći ga da prestane s tim.
 MIJO MIŠKOVIĆ

U Čatiće pješice po vino na

Badnjak Znalo se kad ulicom
Jednom drugom zgodom, na
Badnjak, sutješki kočijaš Mijo
Aždajić Franagin zaboravio mu
prolazi Mijo Mišković
Preko puta Jozukine nalazila se stara kuća
sa željezničke postaje u Čatićima na kat vlasnika Mije Miškovića i njegova Platio da mu razgrnu snijeg od
pasažerom dovesti jedno manje oca Joze. Prizemlje kuće bilo je izgrađeno Čatića do Sutjeske
drveno bure crnog vina. Mato se od kamena, a gornji dio od ćerpiča. Kuća
odmah pješice uputio u Čatiće po je bila pokrivena šindrom. Oženio se s Anom Ružić iz Vijake kod
svoje vino i vratio se sav znojan Mijo je počeo raditi vrlo mlad: nakon Vareša. Kako je na dan njegove svadbe
i mokar, ali nije mu to bilo teško Prvog svjetskog rata zaposlio se u ciglani bio velik snijeg i studen, Mijo je ljudima
jer te večeri bez vina ne bi mogao u Sarajevu. Sestre su mu se poudale: platio da razgrću snijeg od željezničke
starija Ana imala je momka u Sutjesci,
nazdraviti svojoj ženi i djeci te im postaje u Čatićima do Kraljeve Sutjeske
ali roditelji nisu bili za njega i branili su kako bi mogle proći velike sanke sa
poželjeti zdravlje i sreću. joj da se viđa s njim. No, domalo se Ana svatovima. U braku s Anom imao je sina
ipak udala, i to za nekog Peru Kolakušića Ivicu, koji je uvijek nosio građansko
Matojica je bio i veliki vjernik i iz Prozora-Rame, a Jozefina se udala za
odijelo i šešir.
štovatelj Blažene Djevice Marije te mještanina Marka Rodića Markicu.
Mijo je posjedovao parcelu ispod naselja
je u njeno ime održavao i poseban Pode uz lijevu obalu Trstionice. Tu je
zavjet. Išao bi preko brda pješice sagradio mlin od kamena i pokrio ga
od Kraljeve Sutjeske preko Vareša crijepom. Mlin je imao dva mlinska
do Olova, i to sve u jednom danu, kamena, a vodu je uzimao s izvora
a u Olovo je stizao i prije Varešaka. termalne vode Ilidža. U to vrijeme taj
Ostao bi na misi, potom se još kratko mlin je bio najveći na Trstionici. Poslije
pomolio Bogu da mu dadne snagu za ga je prodao braći Ivi i Iliji Strujiću
povratak i onda bi se istim putem iz Kraljeve Sutjeske (mlin je opisan u
vratio svojoj kući. Kažu, kada bi se na Sutješkom vjesniku, br. 13, str. 17). Imao
je još jednu parcelu također na lijevoj
sutješkom samostanu oglasilo zvono
obali Trstionice.
na Zdravo Marijo, Mato je već bio
na tristotinjak metara do kuće. Kažu Po smrti roditelja, obiteljsku kuću u
da ovakav ni sličan podvig nitko od Varoši prodao je Mati Radiću Matojici
mještana više nije ponovio. Veselo društvo te se s obitelji preselio u Sarajevo. Ondje
ispred krčme Franje Šaina je kupio stan i na Baščaršiji otvorio
Pred kraj života, za vrijeme svoje gostionicu. Na Marijin Dvoru kupio je još 23
mirovine, čuvao je krupnu stoku po Mijo je ostao je upamćen kao vrlo jednu kuću u kojoj je imao svoju vlastitu

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

sutješkim livadama. Umro je u Kraljevoj
Sutjesci 1965. u 70-toj godini života.
Njegova životna suputnica Kata umrla
je jedanaest godina poslije njega u dobi
od 78 godina. Oboje su pokopani u
mjesnom groblju u Kraljevoj Sutjesci.
Nakon smrti ovih vrijednih ljudi njihova
djeca su prodala kuću bračnom paru
Olgici i Maksu Di Benedetto iz Kraljeve
Sutjeske. Oni su nekadašnju Matojicinu
kuću srušili te na istom mjestu izgradili
višekatnicu, a o Matojici i njegovoj
obitelji ostala je samo priča u sjećanju.
imućan čovjek. Posjedovao je velik
novac. Svojevremeno, dok je između
dva svjetska rata boravio u Kraljevoj
Sutjesci, po izlasku iz gostionice
unajmio bi tri kočije: u jednoj bi se
vozio on sam, u drugu bi stavio svoj
šešir, a trećom bi poslao svoj štap.
Za te vožnje bi u dućanu kod braće
Stjepana i Vinka Rodića u sitni metalni
novac razmijenio jednu banknotu od
100 dinara. Vozeći se u kočiji kroz
sutješke ulice, djeci bi bacao sitne
novčiće pa je njegovu kočiju pratio
cijeli čopor djece uz vrisku i galamu.
Uvijek se znalo kad ulicom prolazi
Mijo Mišković.
kapelu (muziku). Mnogi Sutješčani i
drugi mještani iz okolice koji su radili
u Sarajevu rado su posjećivali Matu te
odsjedali u njegovim objektima. Nakon
“oslobođenja” Sarajeva 1945., nove
vlasti oslobodile su Miju sve njegove
imovine tako da je ostao bez ičega. Umro
je u Zagrebu 1958, a pokopan je na
zagrebačkom groblju Mirogoj.
Loza Miškovića, koji su se u Kraljevu
Sutjesku doselili koncem 19. st. stoljeća iz
Šošanja, sela sutješke župe, više ne postoji
u Kraljevoj Sutjesci. Njihov nekadašnji
mlin, čije kamenje se više ne okreće, još
uvijek čuva uspomenu na njih.
komentar

IMA NADE
ZA NOMADE Napisao Fra Drago Perković

Imamo bogatu i rastrošnu vlast, a sve

siromašnije građane, što se vidi na svakom
koraku. Kako je s natalitetom i priraštajem
stanovništva? Sa svih se strana čuju
upozoravajući signali o padu nataliteta i
lošim prognozama za budućnost, pogotovu
u većinski hrvatskim mjestima. Hoće
li vlast u ovoj državi početi misliti na
budućnost i stvarati uvjete za normalan
obiteljski život?

P
očetkom godine zbrajaju se i
analiziraju rezultati poslovanja u
prošloj godini, pravi se strateški
plan za unapređenje poslovanja,
uklanjaju uočeni nedostaci koji koče
razvoj.
Matični i župni uredi, koji također donose
brojeve rođenih, vjenčanih i umrlih,
ne govore o uzrocima pozitivnih ili
negativnih kretanja, niti prave program
za poboljšanje stanja. To je posao vlasti,
odnosno države.
I ove godine opažamo kako u BiH imamo
bogatu i rastrošnu vlast, a sve siromašnije
građane, što se vidi na svakom koraku.
24
No, nas ovaj put zanima kako je s
natalitetom i priraštajem stanovništva,
23. www.kraljeva-sutjeska.com
jednokratnu pomoć roditeljima za svako
dijete prema svojim mogućnostima.
Primjerice, općine koje pomažu natalitet
jesu: općina Blato na Korčuli daje za prvo
dijete 5.000 kn, za drugo 10.000, za treće
60.000 te po 72.000 kn za svako sljedeće.
Općina Dugopolje za prvo dijete daje
jednokratnu pomoć od 3.000, za drugo
5.000, za treće 8.000, za četvrto 12.000,
a za peto 18.000 kn.
A kako je kod nas u BiH? Tmurnu i
bezizglednu budućnost ilustrira životni
primjer mladog taksista u čijem su
iskustvu satkane sudbine brojnih
sadašnjih i budućih mladih roditelja.
Umoran poslije blagoslova kuća, pozivam
taksi da me prebaci do kuće. Ubrzo stiže
toliko žrtve podnio. Nisam htio bježati ili
se prodati i raditi prljave poslove. Bogu
hvala, pred rat je otac kupio novog golfa
i sačuvali smo ga od specijalaca. Obojio
sam ga u žuto i taksiram, nekako se veže
kraj s krajem.
Još bi taj mladić pričao o nepravdama iz
rata da ga ne upitah koga ima doma?
– Ženu i jedno dijete, odgovori te nastavi:
Volio bih imati još djece, ali i s ovim je
bilo problema. Žena pred porođaj dobiva
uputnicu za Sarajevo, treba carski rez.
Odvezli je sanitetom i ubrzo mi javljaju:
»Do pet sati donesite tisuću maraka i bit
će operacija.« Nikad se nisam našao u
sličnom problemu. Treba da ispraznite
sve kućne rezerve, a to je samo početak.

jer se sa svih strana čuju upozoravajući golf dvojka, uredan i namirisan. Vozi Nisam očekivao kakve ću sve troškove
signali o padu nataliteta i lošim mladić koji odmah započinje priču o imati s prvim djetetom. Morao sam se
prognozama za budućnost, pogotovu svakodnevnim problemima koje očito čak i zadužiti… Volio bih imati još djece,
u mjestima gdje u većini žive Hrvati. nije uspio iznijeti u božićnoj ispovijedi pa ali mi smo u takvoj državi gdje za djecu
Gradovi bilježe blagi porast uslijed priliva mu i dalje pritišću dušu. mjesta nema, zaključio je ravnodušno.
mladih obitelji koji zbog posla, loših
prometnih veza, nedostatka kvalitetnih – Eto, veli on, kao i većina ovdje bio sam Vrijeme je upitati: »Hoće li vlast u ovoj
škola i zdravstvenih ustanova napuštaju u ratu i znate kako je bilo sve to izdržati. državi početi misliti na budućnost i
Sutješki vjesnik, broj 21.

sela i dolaze u gradove, dok znatan broj Sve su nam obećavali kad imadnemo stvarati uvjete za normalan obiteljski
mladih obitelji odlazi prema Hrvatskoj i svoju državu i općinu. Vjerovao sam tim život?« Istina, ima optimista, posebno
Europi, gdje lakše nalaze posao i ostale pričama i svakim sam danom sa sve većim onih koji su se za vrijeme rata sunčali po
životne pogodnosti. Susjedna je Hrvatska elanom išao braniti ove bezvezne gudure. Jadranu i šetali Zagrebom, koji savjetuju:
uglavnom ozbiljno shvatila demografsku Prošao rat, a nas najveći dio našao se na »Treba sijati zemlju, musti krave, čuvati
obnovu, pa tako država zaposlenim cesti. Tko je imao veze, ostao je pri vojsci, ovce« itd… Može i to, ali što će oni koji
majkama omogućava solidna primanja dobili činove, mnogi mirovine, sad žive nemaju zemlje i koji su završili škole.
u trudnoći i dok je dijete maleno, dječji ko begovi. Većina nas ostali smo nigdje. Izgleda, u Bosni ima nade samo vlast i
doplatak. Općine tu još priskaču dajući Nisam htio odlaziti iz kraja za koji sam nomade!
ČATIĆI SU NAPOKON DOBILI ULICU FRA BONE BENIĆA, NAZNAMENITIJEG
ČATIĆANINA SVIH VREMENA. ZBOG ČEGA JE FRA BONO STOLJEĆIMA NAKON
SVOJE SMRTI I DALJE OSTAO OMILJENI FRATAR MEĐU SUTJEŠKIM PUKOM ALI I
ŠIRE?
Tko je bio fra Bono Benić?
Fra Bono je bio jedan od najuglednijih
bosanskih franjevaca 18. st. Rođen je u
Čatićima oko 1708. Prvo obrazovanje
stekao je u samostanu u Kraljevoj Sutjesci
a studij filozofije i teologije završio je
u Italiji. Obnašao je gotovo sve službe
u provinciji: bio je profesor filozofije u
Šibeniku i Zaostrogu, gvardijan u Sutjesci
i Kreševu, župnik u Varešu, meštar
novaka, definitor i kustos provincije te
dva puta provincijal Bosne Srebrene i
vizitator provincije Bosne Srebrene. Jedno
vrijeme mijenjao je u biskupskoj službi
bolesnog i starog apostolskog vikara
fra Pavla Dragičevića. Iako su ga htjeli
imenovati za apostolskog vikara u BiH,
on se zahvalio na toj časti, kako sam kaže
zbog bolesti. Sudjelovao je i u izaslanstvu
provincije koje je poslano pred turskog
pašu nakon banjalučkog rata. Uz sve
službe i časti u provinciji fra Bono Benić
je nama danas najpoznatiji kao autor
najvrednijeg i najopsežnijeg ljetopisa 18.
st. na području BiH, „Ljetopisa sutješkog
samostana“ (Protocollum conventus
Suttiscae). Upravo iz tog spisa i znamo
najviše o Boni Beniću.
Ljude je oduvijek zanimala prošlost,
osobito neobičnih zemalja kao što je
Bosna. Glavni nosioci bosanske prošlosti,
posebice u vrijeme turske vladavine, bili
su oni koji su je prvi i bilježili – bosanski
franjevci. Jedan od njih bio je i fra Bono
Benić koji je u svome ljetopisu zabilježio
razne zgode i nezgode iz tadašnje Bosne,
sutješkog kraja i iz svog vlastitog života.
Benić ljetopis piše u vrlo teškom razdoblju
turske vladavine nad Bosnom za katolike,
što se da jasno i živopisno vidjeti iz
gotovo svake rečenice ljetopisa. Donosi
on tu i svoja iskustva s Osmanlijama koji
su ga više puta vodili u zatvor zbog lažnih
optužaba, gdje mu je često i sam život bio
u opasnosti. Poznat je po velikoj odanosti i
ljubavi prema vlastitoj provinciji, primjer
je čovjeka koji stavlja brigu za opće dobro
ispred osobnih interesa. Ipak ga ta ljubav
prema vlastitom narodu nije pogurala u
uskogrudnost i fanatizam, što je vidljivo
u njegovom ljetopisu gdje inteligentno
prepoznaje ljudske crte i poštenje i kod
nekih Osmanlija s kojima nije imao dobra
iskustva. Benićev ljetopis je, nažalost
kao rukopis ležao u samostanskoj arhivi
sve do 1979., kada je objavljen kao knjiga
zahvaljujući fra Ignaciju Gavranu, koji je
o njemu napisao izvrstan predgovor koji
čitatelju omogućava shvatiti ljetopis i
vrijeme u kojem je on nastao.
Ljetopis je podijeljen na tri dijela, a pisac
prati prati događanja od 1759. do 1838.
U prvom dijelu ljetopisa Benić piše o
općoj povijesti Bosne, u drugom dijelu o
povijesti provincije i nekih samostana, dok
u trećem dijelu brižno bilježi događanje
u Bosni iz vlastitog vremena, a posebno
one vezane uz sutješki samostan.
Ljetopis nije pisao sam Benić. Sam je
napisao 257 stranica, a rad su nastavila
još tri fratra: fra Dominik Franjić (od 257-
275 str.), fra Stjepan Marijanović (od 275-
305 str.), i posljednji fra Mato Mikić (od
305-360 str.). Ipak glavni pisac ljetopisa,
bez sumnje, ostaje fra Bono Benić, ne
samo zbog opsega napisanog, nego i zbog
brižnosti i preciznosti kojima je opisivao
Napisao Fra Ivica Radić
događaje. Za razliku od svojih nasljednika
neprestano je boravio u Bosni.
Jednako kao što Benić prati odlaske i
dolaske fratara u samostan, tako prati
i smjene vezira, paša i drugih turskih
činovnika u Bosni. Piše potanko o odnosu
turskih vlasti prema fratrima i katoličkom
puku, o teškoćama koje fratri i puk
podnose u borbi da sačuvaju svoju vjeru,
što ih je često stajalo mnogo novca, a
nerijetko i vlastitih života. Benić također
opisuje običaje ljudi sutješkog kraja,
otimajući ih tako od zaborava. Govori i o
nevoljama koje su podjednako pogađale
sve stanovnike Bosne kao što su poplave,
požari i kuga.
Ljetopis je napisan jezikom ondašnjeg
vremena pa je tako za nas danas važan
jezični spomenik. Pored toga prikazuje
cjelokupnu političko-društvenu situaciju
onodobne Bosne pa može biti od velike
koristi današnjim historiografima
bosanske prošlosti.
Danas kada se povijesti često pristupa
na znanstveno nepošten način, ne zbog
traganja za istinom koja oslobađa, nego
željom da se osigura vlastita politička
pozicija i moć nad drugima, Benićev
ljetopis ima još veću vrijednost, jer 25
nam pruža pogled u negdašnju Bosnu,
Sutješki vjesnik,
Sutješki
oslobođen tereta i predrasuda našega
vremena.
vjesnik, broj
Sama činjenica da je obnašao gotovo sve
službe u svojoj provinciji, ali i mnoge
broj 21.
opisane zgode koje nalazimo u njegovu
23. www.kraljeva-sutjeska.com
ljetopisu, govori da je Benić bio snalažljiv,
www.kraljeva-sutjeska.com
sposoban i otvoren čovjek. Umro je 25.
03. 1785. u sutješkom samostanu.
 Napisao prim. dr. Željko Martinović ONO ŠTO POJEDINAC MOŽE UČINITI ZA
zdravlje
SEBE, POSEBICE UKOLIKO SE NALAZI U
RIZIČNOJ SKUPINI ZA KARDIOVASKULARNE
BOLESTI, MOŽE SE IZRAZITI JEDNOM
REČENICOM: MIJENJAJTE LOŠE ŽIVOTNE
NAVIKE - PUŠENJE, PREKOMJERNO
UZIMANJE HRANE, TJELESNU NEAKTIVNOST
I ZAMIJENITE IH ZDRAVIM ILI ZDRAVIJIM
NAČINOM ŽIVOTA

Kardiovaskularne bolesti danas imaju
epidemijski karakter. Prema Svjetskoj
zdravstvenoj organizaciji u svijetu umire
oko 17 milijuna ljudi, od toga 5 milijuna
u Europi. U Hrvatskoj oko 53 % ukupne
smrtnosti uzrok su kardiovaskularne
bolesti. Vodeće podskupine su ishemijske
bolesti srca s udjelom od oko 43 % na
svjetskoj razini te cerebrovaskularne
bolesti sa udjelom od oko 33 %.
Procjenjuje se da u svijetu ima 32 milijuna
srčanih i moždanih udara godišnje. Od
toga oko 13 % završava fatalno.
Od čimbenika rizika na koje se može
utjecati, najrašireniji su pušenje, povišen
krvni tlak, povišene masnoće u krvi,
pretilost i šećerna bolest. Danas se
smatra da je moguće reducirati čak 50
26 % prijevremene smrtnosti i invalidnosti
od ovih bolesti. Postoje čvrsti dokazi
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
KAKO IZBJEĆI
SRČANI I
MOŽDANI UDAR?
Odaberite zdravlje
Ono što pojedinac može učiniti za sebe,
posebice ukoliko se nalazi u rizičnoj
skupini za kardiovaskularne bolesti,
može se izraziti jednom rečenicom:
mijenjajte loše životne navike (pušenje,
prekomjerno uzimanje hrane, tjelesna
neaktivnost) i zamijenite ih zdravim
ili zdravijim načinom života. Pri tome
treba imati na umu da i male promjene
mogu biti dosta učinkovite. Kao prvo:
uočite vaše čimbenike rizika i već danas
donesite odluke o njihovoj eliminaciji
ili smanjenju. Ako ne spadate u rizičnu
skupinu, obavljajte redovite sistematske
preglede kod svog liječnika u cilju
njihove prevencije i ranog otkrivanja.
Učestalost prekomjerne tjelesne težine,
odluke primijetit će te za par dana
2. Smanjite suvišne kilograme. Svaki
kilogram manje bit će velika motivacija
da ustrajete u svojoj odluci. Hranite se
zdravo i umjereno. Obratite pažnju na
redovnu i raznovrsnu ishranu. Ograničite
unos životinjskih masnoća i pijte dvije
litre tekućine dnevno.
3. Krećite se dovoljno ili se bavite nekim
oblikom tjelesne aktivnosti. Preporučuje
se 20 do 60 minuta redovitog treninga
dva do tri puta tjedno u obliku hodanja ili
vožnje biciklom i slično.
4. Obratite pažnju na krvni tlak (tihi
ubojica). Kontrolirati ga možete kod svog
liječnika, u ljekarnama ili kod kuće.
5. Smanjite stres i duševno opterećenje.
Stresne situacije u modernom svijetu je
praktički nemoguće izbjeći, zato naučite
da se prema stresu pozitivno postavite

za ovakve tvrdnje. Obzirom da su
kardiovaskularne bolesti već 30 godina
veliki javnozdravstveni problem diljem
svijeta, nametnula se nužnost na njega
djelovati odgovarajućim programima
prevencije, učinkovitim predbolničkim i
poslijebolničkim tretmanom te izradom
strategije prevencije kardiovaskularnih
bolesti na razini šire društvene
zajednice. Prema Svjetskoj zdravstvenoj
organizaciji, strategija prevencije treba biti
uravnotežena kombinacija populacijskog
pristupa i pristupa usmjerenog prema
rizičnim skupinama. Ovim kombiniranim
pristupom može se postići učinkovit
nadzor nad epidemijom ovih bolesti.
šećerne bolesti i oštećene tolerancije
glukoze posljednjih desetljeća bilježi
stalni porast. Oko 37 % svjetskog
stanovništva ima povišen krvni tlak, a u
starijoj dobi ta se učestalost penje i do 50
%. Na vrijeme uočeni, ovi poremećaji se
uspješno kontroliraju povećanim udjelom
voća i povrća u ishrani i nemasnih obroka,
izbjegavanjem slane i jako začinjene hrane
i bavljenjem tjelesnim aktivnostima.
Ako ste identificirali vaše čimbenike
rizika, zapišite ih i krenite u njihovu
eliminaciju.
1.Ograničite pušenje ili još bolje prestanite
potpuno. Ukoliko to ne možete sami,
potražite pomoć stručnjaka u odvikavanju
od pušenja. Blagotvorne učinke ove
(metode opuštanja, razgovor, šetnje,
dovoljno sna).
6. U slučaju ozbiljnijih smetnji ne
ustručavajte se potražiti pomoć psihologa
i psihijatra u našim uvjetima. To nije
slabost već briga za zdravlje.
Pušenje, nepravilna ishrana i tjelesna
neaktivnost su čimbenici koji utiču
na pojavnost povišenog krvnog tlaka,
masnoća u krvi, prekomjerne tjelesne
težine i šećerne bolesti što u konačnici
povećava rizik obolijevanja od bolesti
srca i krvnih žila. Ne želite to. Mijenjajte
loše životne navike. Odlike donesite već
danas. Imate mogućnost izbora. Odaberite
zdravlje.
 Napisao Frano Matić
Danijela Ljoljić s Bištrana sanja da
APEL ZA POMOĆ vrati nekadašnji izgled
D
anijela Ljoljić s Bištrana
(općina Kakanj), nakon svih već
doživljenih ratnih i poslijeratnih
trauma, nažalost, tek sada proživljava
pravu dramu ili bolje rečeno – život joj
se pretvorio u pakao.
Da bi prehranila obitelj (braću, sestre i
majku), koja je nakon progona iz Kaknja
bila u iznimno teškoj situaciji, Danijela je
kao malodobna počela raditi u poduzeću
Staklenici d.d. u Klepcima kod Čapljine.
Nakon dvije-tri godine na licu joj se
pojavljuju manji i čudni plikovi za koje se
mislilo da su mladenačke bubuljice. No,
kako su godine odmicale, situacija je bila
sve gora, a 2006. godine na licu su joj se
pojavile otvorene rane. Točnije, lice joj je
jednostavno eksplodiralo, a zbog brojnih
rana sve je izgledalo kao da se opekla u
velikoj vatri. Tada joj se zatvorilo i oko, p
su je zbog posve izmijenjenog lica teško
prepoznavali i njezini najbliži.
Danijela prije nesretnog događaja
– Zbog bolova i straha cijelo sam vrijeme
u šoku i teško mogu izaći među ljude
jer sam obilježena. Kad sam otišla u
Mostar, rekli su mi da žurno moram u
neki klinički centar u BiH ili Hrvatskoj
na detaljne pretrage, da bi se barem
zaustavilo daljnje stradavanje lica. No,
to nisam mogla napraviti jer nisam imala
ČAPLJINA
ovjerenu knjižicu, tj. već godinama mi
u Staklenicima ne plaćaju zdravstveno
osiguranje. Cijelo ih vrijeme molim da mi
to reguliraju, a uvijek dobijem samo pusta
obećanja – plačući nam govori Danijela,
koja od svibnja prošle godine više nije
mogla raditi, pa je otišla na bolovanje.
Međutim, bolovanje joj je plaćeno samo
za prva 42 dana, a nakon toga ništa, pa
je već duže vrijeme bez zdravstvenog i
mirovinskog osiguranja te nema nikakvih
primanja. No, to je samo uvod u nove
probleme i novu neizvjesnost.
Zahvat na licu
– Rodica mi je pomogla otići na pretrage
u jednu privatnu kliniku u Zagrebu, gdje
su mi napravili biopsiju kože na licu i
rukama, a primio me i prof. Uglješić iz
KBC-a Dubrava.
Danijela danas
Rekli su mi da mi je lice stradalo od raznih
kemikalija koje se koriste u proizvodnji
cvijeća u Staklenicima.
Profesor Uglješić preporučio mi je žurnu
operaciju lica, za koju treba osigurati
17.000 eura (nešto manje od 35.000 KM).
To je trebalo napraviti još u kolovozu
prošle godine, ali sve je propalo
jer nemam zdravstveno osiguranje i
nužna novčana sredstva. Zato me ubiše
ova nemoć i neizvjesnost – očajna ističe
Danijela, kojoj su u Zagrebu rekli da joj
se operacijom može vratiti njezina ranija
ljepota. No, bez osiguranja i novaca
Danijeli je vraćanje starog izgleda zasad,
nažalost, samo san.
DANIJELI JE PRIJEKO
POTREBNA POMOĆ SVIH
DOBRIH LJUDI, UDRUGA I
INSTITUCIJA, KAKO BI JOJ SE
VRATIO STARI IZGLED.
SVI KOJI ŽELE POMOĆI
DANIJELI SVOJE PRILOGE I
DONACIJE MOGU UPLATITI
NA SLJEDEĆE RAČUNE: 4255
0310 00946243 (OTVOREN
KOD RAIFFEISEN BANK U
ČAPLJINI), UZ NAZNAKU »ZA
DANIJELU LJOLJIĆ«. UPLATE
SE MOGU OBAVITI I NA RAČUNE
OTVORENE U PRIVREDNOJ
BANCI ZAGREB, POSLOVNICA
METKOVIĆ: 3600103455 (KUNSKI)
I 24237116065 (DEVIZNI). IBAN:
HR31 2340 009360010345 5.
27
O navodima Danijele Ljoljić komentar
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
smo potražili u tvrtki Staklenici d.d.
Klepci kod Čapljine. Direktor Augustin
Rupčić rekao je da su uvijek otvoreni za
pomoć i suradnju. –Htjeli smo posebno za
Danijelu platiti doprinos za zdravstveno
za nekoliko zadnjih godina, ali nam to
nisu odobrili u Zavodu za zdravstveno
osiguranje Mostar. Traže od nas da
uplatimo doprinose za sve djelatnike, a
mi za to nemamo sredstava. Platili smo
joj bolovanje koje je išlo na teret tvrtke
(42) dana, a ostalo nismo mogli.
Sutješki vjesnik poziva sve svoje čitatelje,
posebno one porijeklom iz kakanjskog
i sutješkog kraja da se uključe u akciju
pomoći Danijeli Ljoljić.
sutješki kuhar
Pripremila Gordana Šain

kuhamo
s vama Gordana Šain

KORIZMENA KUHINJA
Oslić s krumpir-salatom
- oslić
- krumpir, crveni luk, limun
Priprema
Ribu očistiti, osoliti i ostaviti da stoji oko 2 sata. Potom
je uvaljati u pomiješano kukuruzno i bijelo brašno pa
ispeći na vrelom ulju.
Za krumpir salatu potrebno je skuhati krumpir i izrezati
ga na tanke ploške te pomiješati s isjeckanim crvenim
lukom. Začiniti uljem, octom, paprom ili limunom.
Kao prilog jelu može se napraviti i juha od rajčice te
preljev od peršina i bijelog luka, potopljenih u maslinovo
ulje, što odlično ide uz ribu.

28 Kolač s keksom
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

Sastojci
1 kutija petit beurre keksa
3 jaja
6 žlica mljevenog šećera
1 čokolada za kuhanje
1 margarin
malo ruma
Priprema
Šećer s 3 žumanjka umutiti na pari i dodati
čokoladu. Nakon što se smjesa ohladi, u nju dodati
istučeni margarin. Keks namočiti u 2 dl mlijeka
pomiješanog s malo ruma. Slagati red keksa na
koji ide sloj pripremljene kreme. Ponoviti isti
postupak tri puta.
Na kraju kolač ukrasiti pripremljenim snijegom od
bjelanjaka i šećera.
Snimila Iva Tomić

Dječji
maskenbal
U organizaciji nekolicine
vrijednih majki te uz
potporu Franjevačkog
samostana, u subotu 2.
veljače je u područnoj
školi u Čatićima održana
velika dječja zabava
pod maskama. Uz veselu
glazbu, obilje slatkiša,
tradicionalnih krafni i još
mnogo čega, princeze,
vile, mali doktori, vještice,
supermeni i ostali likovi
iz dječjih bajki i igara
veselili su se, pjevali
i uživali u dvosatnom
programu.
Iako su svi bili uistinu
29
sjajni pa je bilo
teško izdvojiti one

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

najorginalnije, neki od njih
su nagrađeni i posebnim
nagradama za najbolji ples
i kostim.
in memorium
POVODOM UBOJSTVA DENISA MRNJAVCA, UČENIKA KATOLIČKOG ŠKOLSKOG
Oprosti nam, Denise!
CENTRA U SARAJEVU, U SRIJEDU 6. VELJAČE 2008. U SARAJEVSKOM TRAMVAJU
Osmijeh koji se proteklih dana mogao vidjeti s fotografija
pokojnog Denisa Mrnjavca potiče me da napišem svoje
viđenje današnjeg stanja u srcima mladog čovjeka ove
drage mi zemlje.
Prosvjedi u Sarajevu
Denisa, vedrog dječaka, pogleda prepunog optimizma, radosti,
vjere u bolju budućnost, mnogi su prije koji dan ispratili na
groblje u Lepenici. Dostojanstven ispraćaj ispred rodne mu
kuće, tihi hod, molitva, suza na licu i cvijet u ruci govore kako
u nama danas ima ljubavi. Ma koliko Denisova smrt bila bolna,
ostaje nam vjera da smrt nije kraj nego početak života koji i
nama daje snagu u bolje dane ispod ovoga zvjezdanog neba.
Nisam te poznavala, a hodeći prema groblju razmišljala sam
kako si svojim prijelazom u vječnost ujedinio mnoge.
Tvoji prijatelji iz škole, tvoji profesori, tvoji Lepeničani i mnogi
koje je tvoj odlazak zabolio poslali su svijetu poruku: OPROSTI
NAM, DENISE! Oprosti nam, Denise, i ja te molim.
Denisov odlazak probudio je zaspali grad. Što je s nama danas?
Nitko od prisutnih u tramvaju nije ni glas digao?
30
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com
Nije li to prejak govor o stanju u našim srcima i dušama? Nismo
li se oglušili na patnju drugoga, nisu li nam srca okamenila,
nismo li postali ljudi nedostojni imena ČOVJEK?
Za čovjeka kažemo da je živi dio prirode, posjeduje osjetilnost,
misaonost i sposobnost svjesnog djelovanja. Možemo li nakon
Denisove smrti uzeti ovo kao istinu?!
Ne možemo gledano očima nas ljudi u čijim srcima ima još
mjesta za mržnju i osvetu, ali gledano očima ovog dječaka čije
oči promatram, mislim da možemo.
Denis je rekao: PA, GLEDAM – gledam sunce, ljude, gledam
nebo, gledam svijet... i vidio je duboko, vjerujem.
Njegov pogled je vidio daleko više nego što vide današnji
političari, on je vidio dalje nego što gledaju oni koji siju mržnju,
unose strah. SV online
Denis je gledao očima vjere, ljubavi, a onaj tko gleda takvim
očima, on u svakom čovjeku vidi prijatelja, u svakom
bespomoćnijem od sebe on je vidio priliku za učiniti nešto
dobro. Kao mladića dobrote, kao prijatelja, opisali su ga kolege
iz školskih klupa.
Vjerujem, Denise, da će tvoj prijelaz u vječnost mnogim tvojim
vršnjacima dati snage da shvate kako svako dobro djelo, svaki
osmijeh, svaki vedar pogled ima svoje zašto. Znaj da ćeš u srcima
mnogih mladih biti primjer koji valja slijediti, jer veliki nemaju
mjesta na zemlji: njihovo je mjesto tamo gdje su raskinuti okovi
mržnje, gdje nema nasilja, tamo gdje vlada LJUBAV.
Vraćajući se s groblja molila sam da tvoj prerani odlazak probudi
u srcima mnogih koji spavaju zaspale ideale života, mira, nade,
pravde... Neka se vrati mir u srce današnjega čovjeka, jer tamo
gdje mira nema, mržnja vlada.
Oprosti nam Denise, OPROSTI...!
Ana Marija
POGLED S TEŠEVA
Fotografija je snimljena
31. prosinca, 2007.
Pošiljatelj je želio ostati pod nadimkom
Shrek.
Nadam se da nećete shvatiti na pogrešan
način moju želju da ostanem u sjeni.
Naravno, ukoliko se to ne kosi s vašim
načelima. Nemam što kriti niti se sramim bilo
koga, jedino mislim da je moje ime najmanje
važna pojedinost jer je sve ono što slikam
bilo puno prije mene i hvala Bogu ostat
će i kad mene više ne bude. Moj je samo
pokušaj da zaustavim određene trenutke i
sačuvam ih onakvim kakvim sam ih doživio
a najveća nagrada bi mi bila probuditi želju i
svladati strah u srcima mnogih nostalgičara
poput mene koji si iz bilo kojih razloga ne
mogu priuštiti sličan užitak.
S poštovanjem: „Shrek“
 SOLARIUM

A&M
PARFUMERIA
ZANATSKI CENTAR, KISELJAK
TEL 00387 30 870 692
GSM 00387 63 488 994

ČATIĆI
SAMOSTALNA
TRGOVINSKA
RADNJA
Telefon:
032 775 301
31

Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com

FRIZERSKI SALON

SNJEŽA
ZANATSKI CENTAR, KISELJAK
MOB 00387 63 338 737
MOB 00387 63 868 868
 32
Sutješki vjesnik, broj 23. www.kraljeva-sutjeska.com